Eshil - OKOVANI PROMETEJ

KNJIŽEVNI ROD: drama

VRSTA DJELA: tragedija

SIMBOLIKA:
Prometej je simbol vječne potrage za znanjem te simbol čovjekove pobune i otpora protiv tiranije.

TEMA: Prikivanje Prometeja i nagovještanje njegove osvete Zeusu.

OSNOVNA MISAO:
Eshil poručuje čovječanstvu da pravda, za kojom ljudi uvijek teže, nije sila koja postoji izvan ljudi i koja će
odmah doći na njihov poziv. Ona je u samim ljudima koji je mogu stvoriti i povećavati strpljivim učenjem
najviše vrline - mudre umjetnosti.

O DJELU:
''Okovani Prometej'' je prvi i jedini sačuvani dio trilogije o Prometeju (ostala su dva dijela ''Oslobođeni
Prometej'' i ''Prometej Vatronoša'').
Osnovni je sukob između tiranije i pravde, nasilja i ljubavi.
Radnja se tragedije zbiva između dva važna događaja: Hefestova prikivanja Prometeja u stijenu i Prometejeve
potpune propasti.
Prometej je razapet između ljudi (ljudima je dao vatru i u tome je njegova tragička krivnja) i bogova (prekršio je
Zeusovu volju, pobunio se protiv vlasti i tiranije, i u tome je njegova herojska vrlina).
Prometej je kažnjen time što je prikovan za stijenu, a orao mu kljuca jetru. Očekuje ga i strašnija kazna jer ne
želi otkriti Zeusu tajnu koja bi trebala prouzročiti njegovu propast.

ELEMENTI TRAGEDIJE:
Uzvišeni stil.
Tragični junak: Prometej – razapet između ljudi i bogova
Tragička krivnja: ljudima je darovao vatru
Herojska vrlina: prekršio je volju boga Zeusa, pobunio se protiv vlasti i tiranije, ustrajnost
Tragični završetak: osuđen da mu, prikovanom za stijenu, orao kljuca jetru

KOMPOZICIJA DJELA:
1. Prometejevo prikivanje
2. Dolazak Okeanida
3. Dolazak Okeana
4. Dolazak Ije
5. Hermo u prepirci sa Prometejem
6. Bezdan

KRATAK SADRŽAJ:
"Nebo i zemlja bijahu stvoreni" - tim riječima Eshil započinje svoje djelo.
Zemlja je vrvila životinjama, ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom u svoju korist. Za takvo
stvorenje mudri Prometej, sin Japetov, uzme ilovaču, nakvasi je vodom i stane ju mijesiti. Iz te smjese nastane
lik
po vanjskom izgledu jednak bogovima, ali bez duše. Da bi stvorio dušu uzme iz životinja sva dobra i zla svojstva
i zatvori ih u grudi čovjeka.
Božica Atena mu je pomogla u tome što je tom liku udahnula duh (božanski dah). Tako su nastali ljudi koji su
mogli gledati i slušati, ali nisu mogli vidjeti niti čuti. Sve što su radili, bilo je bez smišljene osnove. Živjeli su
pod zemljom u mračnim pećinama. Tada ih je Prometej počeo podučavati kako će vidjeti, čuti, uptrebljavati
životinje, ploviti morem, hraniti se, liječiti... Uputio ih je u sve životne potrebe.
Na nebu je sa svojom obitelji vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i Titane (stari bogovski rod). Prometej
je bio tog Titanskog roda. Bogovi su počeli od ljudi tražiti da ih časte uz uzvrat njihove zaštite.
U Mekoni su organizirali susret bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i dužnosti ljudi. Prometej je
zastupao ljudski narod kako ga bogovi ne bi previše iskorištavali. On sa svojom lukavošću želi prevariti bogove.
Bogovi su imali izabrati što žele od jednog bika. Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U
manjem kupu bijaše svo meso, mišići, mozak, utroba, sve korisno, a u drugom, većem, kupu bijahu kosti i salo.
Zeus je rekao da je ta podjela nepravedna. Prometej mu je predložio da izabere koji od dva kupa želi. Zeus se
odluči za veći kup i odgrne ga. Strašno se razljuti na Prometeja kad je pred sobom našao samo salo i kosti. Za
uzvrat je Zeus ljudima uskratio posljedni dar za savršen život - vatru. No Japetov je sin i za to našao rješenje.
Pomoću užarene tinjajuće treščice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojeg su ljudi dobili ogromnu korist.
Zauzvrat je Zeus stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu, bogu vatre i umjetnosti, da napravi varljivi lik lijepe
djevojke. Sama Atena iz zavisti prema Prometeju ogrne djevojku sa bijelom svjetlucavom haljinom, a glavu joj
ovjenča svježim cvijećem i zlatnom vrpcom. Hermo joj dade dar govora, a Afrodita svaku dražesnost i
milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu ime Pandora.
Hermo odvede Pandoru na Zemlju i uputi je prema Epimeteju. Prometej je uzalud opomenuo jadnog Epimeteja
da se čuva bilo kakvog božjeg dara. Epimetej je ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji živjeli mirno,
slobodno i bez ikakve nevolje. Pandora je sa sobom nosila lonac pun nevolja i ulaskom u kuću ga otvori. Tako je
na zemlju došlo zlo.
U loncu je bila samo jedna dobra stvar, a to je bila nada. Pandora nije dala nadi da izađe iz lonca, nego ga
poklopi prije njezinog izlaska. Eshil groznice i razne druge bešćutne, ali vrlo mučne nevolje opisuje kao čete bez
dara govora. Čak i smrt, koja je nekad sporo dolazila, ubrzala je svoje korake. Sve krivice za taj je čin Zeus
predao Hefestu i njegovim slugama.
Hefest je morao Prometeja lancima prikovati na stijenu Kavkaza pred strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu
izvršio. Jadan Prometej nije smio zaspati niti kleknuti nego samo mukotrpno stajati. Nezasitan Zeus mu pošalje
još i orla koji bi mu svaki dan kljuvao jetru. Pojedena bi jetra svaki dan nanovo izrasla. Zeus je rekao da te patnje
trebaju trajati sve dok jedan zemljanin ne daruje svoj život smrti i tako preuzme krivicu na sebe.

''Ovakvu ćeš podnosit vječno strašnu kob,

jer ne rodi se još tko riješit će te tog.
To kazna je što ljudski ljubio si rod.''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PROMETEJ: On je jedini od bogova koji se toliko približio ljudima da mu je bilo lako pripisati i ljudske osobine.
Zato je i njegova patnja bliža ljudima i može ganuti. Napušten od Zeusa, ljudski je rod bio osuđen na neznanje i
bijedu.
Prometej je ljudskom rodu donio vatru, izvor obrta i blagostanja. Poučio je ljude u obrtu i tako im osigurao
sredstva za život. Njegovao je i ljudski umni razvoj i time otvorio put prema napretku. Titan Prometej,
predstavnik starijeg pokoljenja bogova, učinio je sve to na vlastitu pogibao predviđajući oštru Zeusovu reakciju.
Po tome je Prometej, prema Eshilu, dobročinitelj i spasitelj koji sam sebe žrtvuje da bi spasio one koje iskreno
voli. Njegov ga čin izjednačuje sa idejom svih religija koje su baš takav lik postavile pred svoje vjernike.
Slobodoljubivi Prometej, kojemu su i najstrašnije muke draže od ropstva, postao je utjelovljenje razuma i borac
protiv svake sile koja hoće zarobiti ljudski duh. Postao je simbol borbe za oslobođenje i napredak čovječanstva.
Zato je prometejska misao
uvijek aktualna.

ZEUS: On je bio bog bogova, tj. imao je vlast nad svima. On nije mogao trpjeti da mu se netko suprostavlja.
Vodio je svoj zakon vladanja. Mrzio je ljudsku populaciju i želio je istrjebiti ljude i na njihovo mjesto staviti
društvo koje bi on napravio. Zeus je tiranin koji dolazi na vlast poslije revolucije i nastoji učvrstiti apsolutističku
vlast. Sve mora biti podređeno njegovim zakonima. On je spreman vladati silom i terorom. Zato se njegova vlast
oslanja na krvnika i na mučenje. Tek kasnije, učeći se na vlastitim pogreškama, i Zeus je došao do spoznaje da
sila rađa silu i da
može vladati nad drugima samo onaj koji je sposoban biti gospodarom svojih strasti. Zeus je smatrao da se
Prometej malo previše udaljio od njegovih zakona, i zato je bio kažnjen sramotnom kaznom. Ipak, kada se
trebalo obračunati sa Prometejem, Zeus nije došao osobno, već je poslao nekog od svojih sluga. Zbog nekih
Zeusovih reakcija, mogli bi ga prozvati čak i kukavicom, a ne ga samo hvaliti. Vlast mu zasigurno nije bila
oduzeta samo iz jednog jedinog razloga, a taj je da su bogovi u Zeusovoj službi i ljudi u ono vrijeme vrijeme
previše strahovali od bogova i bojali su im se suprotstaviti. U knjizi doznajemo kako je Zeus tek kasnije shvatio
da ne radi dobro za dobrobit svega. To znači da je u njemu ostalo i ono malo dobroga što je potaknulo njegov
moralni preobražaj.

JEZIK I STIL:
Struktura je ove Eshilove tragedije vrlo jednostavna.
Radnja je usredotočena na jednu situaciju ili događaj, a on mora biti strašan da potrese dušu čitatelja. U početku
drame pjesnik stvara atmosferu i opširno tumači činjenice, a završni prizori puni dramatike nezadrživo idu prema
raspletu - katastrofi.
Likovi su vrlo jednostavni, dani u nekoliko grubljih poteza, sugestivno i snažno.
Istaknuto mjesto imaju zborske pjesme. U njima pjesnik otkriva svoje duboke filozofske misli. On je stvaratelj
dramskog jezika i stila. Jezik mu je svečan i bogat originalnim i smionim metaforama, a stil bujan i uzvišen.
Toplom simpatijom prati svoje likove u agoniji njihovih strasti.
Hranjen iskustvom prošlosti i posve predan sadašnjosti, Eshil je obnovio mit i stvorio likove izvanredne snage.
Temeljna se problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine i patnje, sastoji u točnom
utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne, između božanske osvete i slobodne ljudske volje.
Eshilov pogled na život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog
čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.
Antigona - sofoklo
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova

VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke

MJESTO RADNJE: Kreontov dvor

TEMA: Antigona pokapa svoga brata

IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.

KOMPOZICIJA:
1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju
2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša
3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt
4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu
5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeri
KREONT, njihov ujak, tebanski kralj
HEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnik
TIRESIJA, prorok
EURIDIKA, Kreontova žena
stražar
glasnici
zbor tebanskih starješina
pratnja

KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega
krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga
životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji.

ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih
zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav.

JEZIK I STIL:
Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli.

ELEMENTI TRAGEDIJE:
Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brata
Tragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt
Tragični završetak: Antigona umire
Dramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:
Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko
povezana sa samom "Antigonom".
U djelu se "Kralj Edip" opisuje sukob Edipovih sinova i taj se sukob kasnije odražava na radnju "Antigone".
Sami se motiv "Antigone" nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu
Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop.
Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

KRATAK SADRŽAJ:
Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih
sinova.
Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne
prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu.
Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica
umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a
Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa.
Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da
namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava
odgovoriti Antigonu od njezina nauma.
Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te
neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno
protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju.
Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražari
maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode
Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju
mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč
njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta.
Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti
Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i
jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i
svemoćnim bogovima.
U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori
da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što
Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa
Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.
Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont
otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo
ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo.
Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila.
Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad.

Ivo vojnović - ekvinocij

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u 4 čina

LIKOVI:
FRANO DRAŽIĆ, kapetan pomorski

NIKO MARINOVIĆ, bogataš iz Amerike

IVO LEDINIĆ, meštar na škaru

TONI, djetić u Ledinića

MARIJA od poste

LUCIJA, djevojka u Frana Dražića

PAVO, barkarijol

VLAHO slijepi

GROBAR

ANICA, Franova kći

JELE, majka Ive L.

KATA, Pavova žena

jedan stari mrnar

pomorci, radnici na škaru, ženice, djeca, narod

MJESTO I VRIJEME RADNJE: malo pristanište dubrovačkog primorja godine 186*

O DJELU:
Drama je prvi put prikazana u Kr. Hrvatskom Kazalištu u Zagrebu, 30. 10. 1895.
SADRŽAJ:
Prikaza prva
Započinje didaskalijom opisa prostora zbivanja.
Ivo Ledinić je vrijedan i pošten mladić koji marljivim radom pomalo stječe znanje i uporno odolijeva
nagovaranjima bogatog pomorskog kapetana Frane Dražića da poput ostalih siromašnih mladića napusti rodni
dom i krene u Ameriku. Ivo ne želi ostaviti majku Jelu koja ga je teškom mukom odgojila (ona sinu govori da
mu je otac bio mornar i stradao na moru da sakrije sramotu jer je istina da ju nije htio ženiti), a ni Anicu u koju je
zaljubljen, a otac ju drži zatvorenu i ne želi ju dati njemu, nego bogatom Niki Marinoviću koji se pun zlata vratio
iz Amerike. No Jele u Niki prepoznaje svog nevjernog zaručnika koji je pobjegao i ostavio ju trudnu.

Prikaza druga
Odigrava se u salonu bogate kuće Frane Dražića.
Anicu jedino razumije služavka Lucija koja je bila svjedok stradanja njezine majke (od očeve ruke i nasilništva).
Frane je sretan što će mu Niko biti zet jer je bogat i neće mu dirati imetak, a nije ga briga što mu kćer voli
drugoga, te ne želi da se uda za siromaha. Kad Anica i Niko ostanu sami, slijedi udvaranje, no pojavljuje se Jele
koja mu govori da je to ona. On ju ne prepoznaje i čudi se kako je stara, propala, jadna i siromašna. Ne osjeća
krivnju zbog ranije prijevare. Niko otjera Jelu i kako se boji da mu ona ne pomrsi planove, traži da se vjenčanje
odmah održi. Anica pada na tlo onesviještena.
Zastor se spušta i počinje oluja, a brod Nike Marinovića simboličnog naziva "Sloboda" nije dobro vezan i razbit
će se o obalu.

Prikaza treća
Počinje u Jelinoj kući. Puna je ljudi koji su u iščekivanju oluje.
Jele žali svog sina koji ni ne zna da mu se vlastiti otac ispriječio na putu k Anici. Majka mu govori da je ta ljubav
nemoguća, no on ne popušta. Ivo je imao noćnu moru da je s majkom na brodu usred oluje te ona nestaje. Ivo
kaže majci da ide u Ameriku obogatiti se i onda će oženiti Anicu. Majka podržava njegov plan. Uto dolaze Pavo
i Niko i mole Ivu da ide privezati Nikin brod. Jele sluti da će doći do obračuna među njima pa govori Ivi istinu o
ocu.

Prikaza četvrta
Odigrava se kraj crkvice Sv. Nikole.
Ivo i Jele se opraštaju. Dolaze Frane i Anica, a za njima i Niko. Ivo kaže Niki da zna da mu je on otac i traži
dvije karte za brod te nešto novca. Jele odlazi na zid da vidi kako sinovljev brod isplovljava, a tamo susreće
Anicu koja joj kaže da namjerava pobjeći s Ivom. Susreću se Niko i Jela i Niko shvaća da je Anica pobjegla s
Ivom te prijeti vlastima i tamnicom. Jele ga moli na koljenima da ostavi sina i njegovu sreću na miru. On ju
ismijava, a ona uzme sjekiru i ubije ga. Dođe do crkvice i počne zvati upomoć. Jela priča ljudima svoju priču.
Neki ju osuđuju, a neki podržavaju. Frane ju želi kamenovati. No ona spozna da nikada više neće vidjeti svog
sina, tuga ju prevelika slomi i Jele pade mrtva.

Elektra Euripid lektira

Vrsta djela: Tragedija

Tema:Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca

Mjesto radnje:Grčka (Mikena), selo

Vrijeme radnjeZavršetak trojanskog rata

Analiza likova:

Elektra

Zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon
ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za
siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije
konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara
ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će
se za Pindara.

Orest
Nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo godina naiđe na svoju sestru, zajedno
kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva);
jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno
lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će
izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku.

Klitemnestra

Simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža: Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju
da bi se mogao vratiti kući; Klitemnestra ga vara sa Egistom i zajedno s njime ubija muža, zbog tog žrtvovanja
njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu; na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom;
Elektra i Klitemnestra se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku.

Sofoklo: Kralj Edip

Kratki sadržaj:
I. čin
Razgovor Tebanskog kralja Edipa sa svećenikom. Svećenik podsjeća Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da
su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati
Kreont koji će donijeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i govori Edipu da će iz njegove zemlje izaći
nevolja kada nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.

II. čin
Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No
kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali ju nije htio
reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak ju je otkrio. Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je
branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.

III. čin
Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti.
Tada se umiješa Jokasta i razljuti se kada vidi oko čega se svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što je to
uznemirilo njezinog muža. U njihovom daljnem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali
mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.

IV. čin
Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, i da mu on nije
otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je
dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta problijedila jer je znala tko je Edip.

V. čin
Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega.
Edip je shrvan bolom i bijesom. On je sin Jokaste i Laja.
Sada mu je sve jasno. Oženio je vlastitu majku i ubio vlastitog oca.

VI. čin
Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila ona se objesila, Edip si je iskopao oči, te sam sebe onom kletvom
istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.

Tema:
Traganje kralja Edipa za istinom o njegovu podrijetlu

Ideja:
Nemože se pobjeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprječiti a ne sprječi temeljito kasnije
može postati dvostruko gora nego što je prije bila.

Analiza likova:
Edip
Glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se tiče njegove psihe, ali stjecajem okolnosti on
postaje bijedan i jadan. Edip je radoznao, istinoljubiv, hrabar i snalažljiv, ali nemože podnjeti nesreću koja ga je
snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.

Jokasta
Dobra prema svom mužu, brine se što ga muči, dobro vlada, ali u sebi nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i
njezinog djeteta za kojim je cijeli život tugovala misleći da je mrtvo, a njezino dijete je bio njezn muž.

Kreont
Vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje. Možda on negdje u dubini srca želi postati
vladar, ali on je svakako lukav, pametan i zna što treba reći u kojem trenutku.

Tiresija
Prorok koji unatoč sljepoći uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više od ostalih ljudi. Odavno skriva istinu
jer zna da će ona razbjesniti njegovog vladara, no ne trpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za obranu.

Marin držić - skup

KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: komedija

TEMA:
Tema je komedije u svojoj osnovi patološka i pretjerana škrtost, ali bi se općenito moglo reći da se radi o
filozofiji pristupa životu, renesansnom svjetonazoru, odnosu prema materijalnim dobrima, ljubavi, kao i odnosu
između starosti i mladosti.

MJESTO I VRIJEME RADNJE:

Komedija se zbiva u Dubrovniku, u Držićevo doba, dakle u 16. stoljeću. To je razdoblje renesanse i prevlasti
humanističkog nazora na svijet. Sama se radnja zbiva u rasponu od dva dana, tj. određuje je skrivanje, nestanak i
ponovni pronalazak Skupovog blaga, odnosno sklapanje, raskidanje i ponovno sklapanje zaruka.

O PROLOGU ''SKUPA'':
Na samom se početku predstave na pozornici pojavljuje satir, lik poznat iz književne vrste pastorale, mitsko biće
koje živi u šumi. On najavljuje predstavu, komediju o starom škrcu i uvodi publiku u drugu, kazališnu stvarnost
govoreći joj da poistovjećuje sebe kao glumca s likom kojeg glumi ('I Stijepo sam i satir sam') i predstavljajući
Njarnjase, glumačku družinu koja će igrati predstavu ('Njarnjasi, kako znate, večeras festižaju. (...) ovo je
Njarnjas-grad, Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju'). Samo je ime Njarnjasi igra riječi koja označave
one koji su gospodari, koji vladaju, dakako, u svom zamišljenom, kazališnom Njarnjas-gradu.
Satir potom tumači o kojoj je komediji riječ i koja je osnovna nit fabule. Najavljuje se i osnovni karakterni sukob
na kojem će se temeljiti komedija: to je sukob između škrtosti i uživanja u blagu, između starosti i mladosti, a
ponajviše između snaha i njihovih, nikad zadovoljnih, svekrva. Satir spominje da je komedija 'ukradena' iz neke
prastare knjige, tj. od Plauta. Rimski komediograf Tit Makcije Plaut je u 3. stoljeću pr. Krista napisao komediju
sličnog sadržaja pod nazivom ''Ćup sa zlatom – Aulularija''.

FABULA (PO ČINOVIMA):

1. U prvoj sceni razgovaraju dvije služavke, mlada Grube, služavka vlastelina Džive, te stara Variva, služavka
škrtog starca Skupa, o udaji Skupove kćeri Andrijane koju otac želi dati nekome tko je bogat i ne traži miraz, no
Andrijana zbog toga pati jer voli samo mladog Kamila. Pored toga, Skup se panično boji da će ga netko
opljačkati, tj. da će mu uzeti blago koje je pronašao u kući i koje drži u tajnosti u jednoj zemljanoj posudi te zato
neprestano razmišlja gdje da ga sakrije i kako da se ponaša da ne bi privukao pažnju mogućih lopova koje vidi u
svima koji ga okružuju, pa čak i u najbližoj rodbini i posluzi. Najveći mu je problem taj što bi morao izići iz
kuće zbog brojnih poslova, no boji se ostaviti zlato bez nadzora.
Variva javlja Kamilu da Skup želi udati kćer za nekog starca koji ne traži miraz. Čini se da će taj starac biti
upravo Kamilov stric Zlati Kum kojeg njegova sestra, Kamilova mati Dobre, nagovara da si nađe mladu ženu
koja bi mu pod stare dane bila oslonac kad već nema vlastite djece. Malo-pomalo razgovor ih navede na
Skupovu Andrijanu koju Dobre ipak ne odobrava.

2. Kamilov sluga Munuo priča kako mu je gospodar zaljubljen, nesretan i kako se zbog svega toga ponaša kao da
je poludio. Skup i Zlati Kum počinju dogovarati detalje oko ženidbe, a Skup je oduševljen njime jer ovaj
razumno govori o potrebi štednje, istovremeno ne tražeći miraz. Variva juri Kamilu s vijestima da je ženik
upravo njegov dundo Zlati Kum, dok Munuo, koji vidi da će njegov gospodar posve poludjeti, nastoji pronaći
neko rješenje. Zlati Kumov sluga Pasimaha, udvarajući se Grubi, prenese vijest da mu se gospodar zaručio za
Andrijanu.

3. Dživo tumači Dobri, koja se još uvijek nada da Skup neće udati Andrijanu za Zlati Kuma, da joj se sin Kamilo
zaručio s Andrijanom. Dolazi i Gruba koja javlja kako je Kamilova ludost sve gora, ali samo ona zna da je to sve
zapravo dio igre. Zlati Kumovi sluge Pasimaha i Drijemalo dolaze u Skupovu kuću noseći stvari za svadbu kao
da je ona već gotova stvar, ali ih Skup istjera iz kuće misleći da su ga došli opljačkati. Skup potom odlučuje
sakriti svoju škrinjicu s blagom na mjesto gdje je nitko ne smije tražiti - u grob u crkvi, no nije primijetio da sve
prati i prisluškuje Kamilov sluga Munuo.

4. Zlati Kumu dolazi Pasimaha i kaže kako ih je Skup istjerao, na što Zlati Kum otkazuje svadbu, misleći kako
mu budući tast nije normalan. U tom trenutku iz crkve izjuri Skup vičući kako je pokraden, a Munuo, koji je
uzeo Skupovo blago, sreće Grubu i nagovara je da se uda za njega govoreći joj kako je bogat.

5. Skup i Kamilo razgovaraju, no dolazi do nesporazuma. Kamilo mu govori kako želi Andrijanu, a Skup misli
da želi njegovo blago. Za to vrijeme Munuo bježi s blagom, ali ga opazi prijatelj Pjerić i prisiljava da pođe s njim
Kamilu. Kamilo konačno otkriva Skupu da je zapravo već oženjen njegovom kćeri Andrijanom, dok Zlati Kum
izjavljuje kako je njemu svejedno jer se ionako ne namjerava ženiti. U zadnjoj su sceni prisutni Skup, Kamilo,
Zlati Kum, Dživo i Pjerić koji dovodi Munua s blagom. Završetak drame nedostaje.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
SKUP je glavni lik, nositelj dramske radnje, lik koji svojim karakternim osobinama nosi komiku cijele drame.
On je utjelovljenje bolesne škrtosti i u svim ljudima oko sebe vidi potencijalne lopove. Svojim nepovjerljivim
ponašanjem pokvari svadbeni dogovor sa Zlati Kumom, ali i ostane bez svog blaga, usprkos tome što pri
njegovom skrivanju nije prezao ni pred otvaranjem grobova u crkvi i premetanja ljudskih kostiju.

ANDRIJANA i KAMILO nisu dublje analizirani likovi. Oni su tipovi 'uzdišućih' ljubavnika, nepokolebljivih u
svojim emocijama te su oličenje ljubavi koja na kraju uvijek pobjeđuje.

Služavke VARIVA i GRUBA predstavljaju sukob između starih i mladih. Gruba je puna erotskih nagovještaja,
uvijek spremna na igru riječima pri zavođenju, zalaže se za ljubav između Kamila i Andrijane, dok Variva
nastoji sačuvati svoj životni mir priličan starijoj osobi, a jedina joj je ambicija biti što bliže kućnom ognjištu.

DOBRE, Kamilova majka, primjer je dosadne svekrve kojoj nijedna snaha nije dovoljno dobra i koja se bavi time
da posreduje u ženidbi drugih na temelju njene racionalne prosudbe. S druge strane, ipak popušta zbog dobrobiti
svog sina.

ZLATI KUM i NIKO, Dobrina braća, tip su ljudi 'kojima svaka dlaka smeta' i koji su posve zaboravili da su i sami
nekad bili mladi. Bogati Zlati Kum nije siguran ni da se želi, ali ni da se ne želi vjenčati. Dovoljan je jedan
Skupov ispad nepovjerljivosti pa da, srećom po komediju, odustane od vjenčanja. Niko također iznosi
konzervativno mišljenje da mladi nepromišljeno i glupo srljaju u brak i protiv je vjenčanja Kamila i Andrijane.

MUNUO, sluga Kamilov, u skladu s renesansnom filozofijom smatra da je najvažnije pomoći samome sebi. On
je primjer lukavog sluge koji, pomažući svom gospodaru, vrlo često preuzima konce raspleta u svoje ruke. Cilj
njegova udvaranja je Dživova Gruba.

PASIMAHA i DRIJEMALO sluge su Zlati Kuma koji žive u zavjetrini svog bogatog gospodara i uživaju blagodati
njegova bogatstva. Primjeri su lijenih i proždrljivih ljudi kojima je u životu najvažnije dobro jesti i spavati.