MARTA I NAOČALE

Jednoga dana djevojčica Marta sjedila je na hrapavoj klupi usred šume. Oko nje su pjevale šarene ptice, a biljke
su svoje bujne cvjetove ispružile preme Suncu. To je bilo mjesto na kojem je boravila sa svojim djedom, sve do
dana kada je on otišao, i za sobom ostavio samo hrapavu klupu koju je izradio za Martu. Na njemu je bilo
urezano ime Marta i Josip, ime njezinog djeda. Ono je bilo u blizini bučnog grada, no tamo se čuosamo cvrkut
ptica i pokojeg zeca koji bi skakutao po otpalom lišću. Marta bi tamo sjedila savkog dana, najčešće slikajući, no
ne i danas.

„ Marta, što to radiš? Duboki glas zaustavi tišinu. „ Ništa!“ vikne spremajući lampicu u šareni ruksak. „Ja sam
Stjepan, bio sam prijatelj tvog djeda, on mi je dao zadatak da te pazim, zato mi molim te reci što to radiš? „
Ako je tako, reći ću ti ali to će ostati između nas. Ana iz mog razreda je dobila nove naočale za vid, te je svi vole
kako bi i oni mogli isprobati, zato sada pokušavam pokvariti svoj vid kako bi i ja dobila slične njoj“ U tom
trenutku Sunce prikriju oblaci, a iz njih krenu padati kapljice poput graška. Rastaše se, no dogovorli su se da će
se vidjeti sutra u isto vrijeme. Dok je Marta svoje umorne okice zatvarala, vrijedne ruke Stjepana krenule su u
potragu za drvenom kutijicom na tavanu. Tamo je nerijetko odlazio jer su tamo ostale uspomene njegove
majke, koja ga je napustila dok je bio mali. Drvenim ljestvama uspeo se na kat i otvorio vrata zaključana
lokotom. Miris prašine i starosti prošao mu je kroz tijelo, a nekoliko kapljica se spustilo niz naborano lice.
Otvarao je škripave ormare, široke ladice i i drvene kutije. I kada je mislio da njegove kutije nema, ugledao ju je
ispod glazbene kutije. Na njoj je pisalo: „ Za unuku moga sina Stjepana“, a unutra su bile nove, neotvorene
naočale koje se nigdje ne mogu kupiti, jer su ručno izrađene. Sljedećeg dana, u isto vrijeme ugleda Martu na
livadi, ovaj put nije gledala u svjetiljku vec u kistove i boje, a kada joj se približi pogleda ga svojim plavim
očima. „Ovo je za tebe“, reče i uruči Marti dar. „ Ovo je trebalo biti za moju unuku, no ovo je za tebe, ne boj
se, nemaju dioptriju, odmah ih stavi“ kao da su bilerađene za Martu stajale su joj prekrasno. Marta se zahvali;
sada shvacam da trebam biti onakva kakva jesam i da se ne moram mjenjati zbog drugih