Professional Documents
Culture Documents
58)’’1806/1813”
Primljeno: 29. rujna 2011.
Prihvaćeno: 26. lipnja 2012.
Stručni rad
Dr. sc. Stanko Piplović
Split
75
ADRIAS svezak 18, 2012.
Nakon osnivanja Ilirskih pokrajina godine 1809. na čelu joj je bila Glavna
uprava koju su činili generalni namjesnik, na koje je mjesto imenovan Marmont,
glavni financijski intendant, komesar pravosuđa i Vijeća. U to vrijeme među važ-
ne državne činovnike pripadali su i načelnici za ceste i mostove, šume i vode. Uz
intendanta su bili upravitelji, a među njima i građevinski inženjer. Okruzima su
upravljali poddelegati kojima je u djelokrugu također bilo održavanje i popravak
putova, voda te izgradnja dobrotvornih ustanova.2 Nastale su promjene i u Dal-
maciji. Dandolo je napustio Zadar, a na čelo uprave je postavljen Rougier de la
Bergerie kao intendant.
Urbanizam
U vrijeme Fancuza dogodile su značajnije urbanističke intervencije u Splitu
i Trogiru. Iz vojničkih razloga, da neprijatelj ne bi zauzeo primorske gradove
i naoružao ih, Marmont je dao porušiti stare bedeme tih gradova, napustili su
šibenske utvrde kao što je ona sv. Nikole u morskom kanalu.3 Bojao se napada
engleske flote s mora. Oni više nisu odgovarali ni s obrambenog stajališta. Kasni-
je je te prostore uredio u svrhu urbanističkog uređenja, popravaka zdravstvenih
prilika i poljepšavanja gradova.
Marmont je osobito volio Split, a kao zadojenog klasicista posebno su ga za-
nimale njegove antičke starine. Bavio se mišlju o čišćenju ostataka Dioklecijanove
palače od kasnijih građevina koje su ih zakrivale. Dao je izraditi plan povijesne
jezgre s označenim rimskim graditeljskim spomenicima. Planirano je rušenje
kuća pred monumentalnim južnim pročeljem na obali. Ne samo to: naredio je i
gradnju arheološkog muzeja u javnom parku u Splitu. Temeljni kamen je položen
godine 1810.4 U takvim nastojanjima na zasadama Francuske revolucije se ogle-
da afirmacija građanskog staleža. Sadržaji rekreacije i kulture postaju dostupni
svima, za razliku od prošlih vremena kada je to uglavnom bila povlastica vlasto-
držaca i bogatih pojedinaca.
Zbog kratke prisutnosti Francuza u Dalmaciji, namjere o purifikaciji u povije-
snoj jezgri nisu ostvarene.5 U tom smjeru nastavio je kasnije djelovati konzervator
Vicko Andrić koji se upravo u to vrijeme školovao na Centralnoj školi u Zadru.
Marmont je mnogo napravio na unapređenju životnih prilika i prostornoj orga-
2
Tamara Šarić-Šušak, „Kraljevska poddelegacija Vlade u Splitu“ u: Kulturna baština, Split 2007., br.
34, str. 102-105.
3
Giovanni Cattalinich, Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della Repubblca
veneta con un saggio sull´ amministrazione pubblica veneta e del Regno d´ Italia, Split 1841., str. 251.
4
Frane Baras, „Na sreću ostala je Riva“ u: Vjesnik, Zagreb 1. VIII. 1982., str. 11
5
Frane Bulić, „Razvoj arheoloških istraživanja u Dalmaciji kroz zadnji milenij“ u: Zbornik Matice
hrvatske, Zagreb 1925., str. 209.
76
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
Slika 1.Venecijanski kaštel u splitskoj luci podignut u XV. stoljeću. (D. Kečkemet)
6
Kraglski Dalmatin, Zadar (Il regio dalmata, KD), 1807. br. 19, str. 149, Duško Kečkemet, „Splitski
kaštel“ u: Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik 1956., str. 293-269.
77
ADRIAS svezak 18, 2012.
78
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
8
Ivan Ostojić, Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700-1970), Split 1971., str. 41, Duško Kečkemet,
Splitsko groblje Sustipan, Split 1994. str. 14-15; Tomislav Marasović, „Prilog morfološkoj klasifikaciji
ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji“ u: Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, Split
1978., tab. XLI.
9
etar Karlić, Kraljski Dalmatin, Zadar 1912., str. 74, Duško Kečkemet, „Javni parkovi u starom Spli-
tu“ u: Hortikultura, Split 1973., br. 4, str. 110-111, Stanko Piplović, „Osnivanje javnih parkova u
Dalmaciji“ u: Hortikultura, Split 1976., br. 4, str. 134.
10
Arsen Duplančić, „Prilog poznavanju obrane Splita u XVII i XVIII stoljeću“ u: Vesnik, Beograd
1989., br. 33, str. 118, Arsen Duplančić, „Zidine Splita na neobjavljenim nacrtima iz XVIII stoljeća“
u: Kulturna baština, Split 1993., sv. 22-23, str. 94.
79
ADRIAS svezak 18, 2012.
moraju čuvati zidove oko vrata. Nedaleko odatle, prislonjenu s unutrašnje strane
istog zida, imao je kuću Bartolomeo Bernardi. Dozvoljeno mu je da u bedemu
otvori prozore kako bi dobio više svjetla i zraka u prostorijama. U blizini nepo-
trebnih zidina privatnici su počeli graditi kuće. Među njima je bio Frane Tadić
koji je još od venecijanskih vlasti dobio zemljište s vanjske strane. On je na dijelu
toga zemljišta sagradio kuću koja se naslanjala na zidine. Godine 1911. predložio
je splitski poddelegat Cattani Intendaturi u Zadru da se na slobodnom prosto-
ru između starijih i novih bedema uredi trg koji bi bio ukras Splita. Također je
predložio da se ruševne gradske zidine prepuste vlasnicima koji su potraživali iz
raznih razloga. Prema mišljenju Općinske uprave, na tim neurednim zemljištima
mogli bi graditi privatnici ili bi se ona mogla koristiti u javne svrhe. Iduće godine,
u svrhu prodaje zidina, gradski je mjernik G. Gale napravio plan pet čestica povr-
šine 900 metara četvornih čija je vrijednost iznosila oko 3.000 franaka.
Tijekom godine 1812., po nalogu splitskog poddelegata Cattanija, glavni in-
ženjer Frane Zavoreo proveo je istraživanja u vezi s naknadama što su ih potra-
živali privatnici za terene na Pisturi koje su im bili oduzeli Austrijanci za prve
uprave Dalmacijom i tada Francuzi. Cattani se zalagao i za gradnju široke ulice
od kuće Radoša Vitturija tj. početka današnje Bosanske ulice u pravcu zapada do
Marmontova parka. U sklopu toga predviđeno je i rušenje nekih zgrada.11
Trogir je postao sjedište kotara s vicedelegatom na čelu. Stanje u gradu je bilo
konfuzno jer je u njemu bio stacioniran velik broj vojnika. Marmont je više puta
posjetio grad i učinio mnogo za njegovo uređenje i to iz zdravstvenih razloga.
Počele su se uklanjati gradske zidine na zapadnom dijelu otočića na kojemu
je Trogir. Naime, taj nasuti prostor ostao je neizgrađen pa se na njemu rušenje
već nepotrebnih i zapuštenih zidova najlakše moglo provesti. Porušen je zid iz-
među venecijanskog kaštela Kamerlenga i kule sv. Marka iz XV. stoljeća. Tako je
uklonjena fizička brana i ponovno ostvaren neposredni fizički i vizualni kontakt
grada s morem. Razlozi su bili i zdravstveni, pa je to postalo mjesto za ugodnu
šetnju.12 Osim toga, vojni zapovjednik mjesta pukovnik Louis Pleasonne naredio
je da se iz unutrašnjosti grada uklone mesarnice i sagrade nove na obali. Počeo je
isušivati močvare i bare na kopnenoj strani u Solinama i na Travarici koje su bile
leglo komaraca uzročnika malarije. Strogo se pazilo na čistoću grada.
Posebna se pozornost posvećivala komunalnim objektima. Uređen je veliki
bunar Ošjak. Radilo se i na noćnoj rasvjeti ulica, ali dosta sporo. Gradili su se pu-
tovi prema okolici, kojih je do tada bilo vrlo malo. Plemići i građani su u tu svrhu
davali značajne novčane doprinose. U radovima su sudjelovali domaći inženjeri i
11
Duško Kečkemet, „Rušenje splitskih gradskih utvrda“ u: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, Split
2000., br. 16, str. 430-431.
12
Stanko Piplović, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split 1996., str. 11-13.
80
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
majstori. Tako je izgrađena cesta prema zapadu do Marine i prema selima u unu-
trašnjosti. Ipak su mnoge korisne zamisli ostale samo u projektima. Planiralo se
izgraditi cestu od Trogira pored mora do Slatina na istočnom dijelu otoka Čiova,
što nije ostvareno. Mislilo se i na podizanje gospodarstva. U dubokoj i od valova
zaštićenoj uvali na zapadnoj strani Čiova, nedaleko od grada planirana je izgrad-
nja brodogradilišta i državnog arsenala. Stoga je Dandolo naredio da se poravna
zemljište u blizini crkve sv. Teodora. Ali skora promjena vlasti zaustavila je tu
veliku zamisao.
Arhitektura
Vlasti su se dosta angažirale na javnim radovima i u tome, s obzirom na teške
prilike, imale prilično uspjeha. Da bi organizirale i unaprijedile građevinske po-
slove otvorile su 1806. godine na Liceju, koji je 1809. prerastao u Centralnu školu
u rangu sveučilišta, studij arhitekture. Projekt adaptacije samostana sv. Krševana
u tu svrhu napravio je arhitekt Basilio Mazzoli iz Rima godine 1808. Izrađeni su
i nacrti za gradnju još nekih javnih zgrada, ali zbog ratnih prilika i kratkoće vre-
mena malo je što ostvareno.13
Marmont je želio sagraditi niz kuća na splitskoj Rivi u produžetku prema za-
padu, odnosno od monumentalnog južnog pročelja Dioklecijanove palače i time
formirati reprezentativan blok prema moru. U tu svrhu angažirao je arhitekta
Mazzolija koji je tijekom 1807. i 1808. napravio plan i projekte u više inačica. Pred-
ložio je oblikovno ujednačenje postojećih zgrada. Kompozicija pročelja višekatni-
ca je trebala biti bo-
gata i simetrična.
Problem je bio što
vlasnici zemljišta
nisu imali dovolj-
no novaca za grad-
nju tako bogatih
zgrada. Na njihovu
molbu Mazzoli je
pojednostavio pro-
čelja, ali ni to nije
dalo rezultate. Iako
u kasnijoj izgradnji Slika 2. Basilio Mazzoli, projekt pročelja dogradnje bivšeg
njegovi projekti nisu samostana sv. Krševana u Zadru za potrebe Liceja iz 1808.
uzeti u obzir, ipak se godine. (Državni arhiv u Zadru)
13
Stanko Piplović, Visoko školstvo i studij arhitekture u Dalmaciji za francuske uprave, Split 2009., str. 31-51.
81
ADRIAS svezak 18, 2012.
14
Duško Kečkemet „Marmontov plan izgradnje splitske obale“ u: Adrias, Split 1993-1994., br. 4-5,
str.150-166, Duško Kečkemet, Maršal Marmont i Split. Split, 2006., str. 138-146.
15
Stanko Piplović, „Još nešto o radu Mazzolija u Dalmaciji“ u: Peristil, Zagreb 1981., br. 24, str. 137-
139.
82
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
16
Roko Slade Šilović, „Jedan francuski spomenik u Trogiru“ u: ND, 24. XII. 1931., str. 14-15. – Dalj-
njim nasipavanjem mora prema zapadu spomenik je došao na sredinu velikog slobodnog prosto-
ra pa je u novije vrijeme premješten kako bi se tu moglo urediti nogometno igralište, Milan Iva-
nišević, „Premještanje glorijete u Trogiru“ u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb
2000-2001., br. 26-27.
83
ADRIAS svezak 18, 2012.
bio oštećen, naročito godine 1809. kada su austrijske čete privremeno prodrle u
Dalmaciju.
Stambena arhitektura iz doba francuske uprave nije do sada detaljnije istra-
živana. Vjerojatno je bila skromna s obzirom na teške ratne prilike. Zanimljiv je
jedan slučaj vezan za Trsteno kod Dubrovnika. Tamo je još početkom XVI. stolje-
ća vlastelin Ivan Gučetić podigao ljetnikovac i uredio perivoj oko njega. Za fran-
cuske uprave istaknuti član obitelji Pavao Gučetić namjeravao je tu izgraditi veći
i bogatiji dvorac. Kako je bio diplomatski predstavnik u Parizu, a supruga mu
bila Francuskinja, povjerio je godine 1810. izradu nacrta za zgradu i preuređenje
parka francuskom arhitektu Martinu Pierreu Gauthieru.17 Dvorac je zamišljen
u klasicističkom stilu. Predviđen je ulaz kroz trijem u prostrani salon. Odatle bi
se produžavalo u središnji vestibul koji je dalje širokim otvorom povezan s tera-
som. Izdignuta terasa, na kojoj je bazen s vodoskokom, okrenuta je na jug prema
moru. Sa strana su predviđene razne društvene prostorije i stepeništa za katove.
Na pročeljima i u unutrašnjosti su trebale biti postavljene brojne skulpture, ka-
mene vaze i medaljoni, a zidovi prostorija ukrašeni slikama.
Iako nacrt dvorca u Trstenom nije ostvaren, vjerojatno zbog velikih troško-
va, važan je kao posredna nazočnost jednog od vodećih francuskih arhitekata u
našem kraju. Gauthier je naime učenik arhitekta Charlesa Perciera koji je, zajed-
no s Pierreom Fontaineom bio službeni arhitekt u vrijeme Napoleona i glavni
predstavnik empire stila, inačice klasicizma.18 Sam Gauthier je također bio vodeći
stručnjak u tadašnjoj europskoj arhitekturi. Godine 1810. dobio je Grand prix de
Rome. Projektirao je brojne javne građevine u Parizu i drugim gradovima Francu-
ske. Godine 1842. primljen je u Académie des beaux-arts.
Utvrde
Stari bedemi dalmatinskih gradova zadnji put su popravljani godine 1797.
kada su Austrijanci nakon rata s Francuskom i mira sklopljenog u Campofor-
miju prvi put dobili te krajeve. Prema zapovijedi iz Beča, carski komesar grof
Raimond Thurn pisao je u listopadu generalu Matiji Rukavini koji je okupirao
Dalmaciju neka odmah osposobi za obranu njene utvrde. Razlog je bio bojazan
da bi se lako mogao nastaviti rat. U Dalmaciju su poslani stručnjaci da bi utvrdili
stanje postojećih utvrda i radove koje bi na njima trebalo izvesti kako bi se ure-
dile. Godine 1803. boravio je u Zadru Maximilian de Truxa kao zapovjednik in-
17
Nikola Dobrović, Dubrovački dvorci, Beograd 1947. – P. Gauthier je vodeća osoba u tadašnjoj europ-
skoj arhitekturi. Učenik je Charlesa Perciera koji je bio jedan od službenih francuskih arhitekata
i glavni predstavnik empire stila arhitekata u to vrijeme, Stanko Piplović: „Pristup graditeljstvu
klasicizma u Dalmaciji“ u: Hrvatska obzorja, Split 1994. br. 3, str. 609.
18
Nestorović, Bogdan, Arhitektura novog veka, Beograd 1964., str. 197.
84
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
19
Arsen Duplančić, „Makarska na crtežima i planovima do sredine XIX. stoljeća“ u: Makarsko primor-
je, Makarska 1990., str. 117 i 119.
20
Cvito Fisković, „Engleski spomenici i umjetnine u Dalmaciji“ u: Peristil, Zagreb 1979., br. 22, str. 82-
84, Malcolm Scott Hardy, Velika Britanija i Vis, Rat na Jadranu 1805.-1815., Split 2006., str. 15, 24 i 29.
21
Tullio Erber, Storia della Dalmazia dal 1797 al 1814. Zadar 1890., 2 dio, str. 20.
22
Isti, Storia…1. dio, str. 84.
85
ADRIAS svezak 18, 2012.
23
Isti, Storia…2. dio, str. 58 i 59.
86
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
da napuste grad pa se dio njihova brodovlja usidrio pred Lokrumom radi blokira-
nja, ali operacija nije uspjela. Na vrhu otočića postavljena je godine 1806. topnička
baterija. Kasnije je na istom mjestu 1808. podignuta okrugla tvrđava Fort Royal.24
Osim toga, godine 1806. počela je gradnja utvrđenja Fort Imperial na vrhu
Srđa, iznad Dubrovnika. Francuzi su se tu ukopali i podigli bedem prema isto-
ku i na sjeveru prema Otomanskoj granici te Žarkovici na mjestu stare crkve sv.
Srđa. Iz tih pravaca su se očekivali napadi Rusa i Crnogoraca. Zatim je na vrhu
sagrađena stalna utvrda Fort Imperial u obliku izdužene kamene građevine. Ra-
dovi na njoj su se produžili, pa ubrzali godine 1810. Svrha joj je bila onemogućiti
eventualnom neprijatelju da, u vrijeme usavršenog topničkog oružja, odatle bom-
bardira grad u podnožju.25 S obzirom na strm teren, utvrda je bila teško osvojiva.
Osposobljavala se i naoružavala šira okolica Dubrovnika. Francuzi su pod za-
povjedništvom generala Lauristona već 25. svibnja 1906. na putu za Dubrovnik,
koji još nije bio okupiran, ušli u Ston, važnu vojnu točku u komunikaciji između
Dalmacije i Dubrovnika. U njemu su zatim imali stalnu posadu. Opremili su na-
puštenu tvrđavu Podzvizd i sagradili novu na brdu Supavlu iznad naselja.26
24
Dubrovnik se predao Austriji 29. siječnja 1814. Oni su godine 1832-1833. dogradili tvrđavu Fort
Royal na Lokrumu. Luca Svillovich, Memorie storiche sull´isoletta di Lacroma con un compendio storico
della Dalmazia, Beč 1861., str. 30-31.
25
Tvrđavu Imperial kasnije su preuzeli Austrijanci i u njoj držali posadu do 1908., „Razoružanje
Srgja“ u: Smotra dalmatinska, Zadar 29. I. 1908., str. 3.
26
Memoari maršala Marmonta, Split 1977., str. 37, Lukša Beritić, „Stonske utvrde“ u: Anali Historijskog
instituta u Dubrovniku, Dubrovnik 1956., str. 129.
87
ADRIAS svezak 18, 2012.
27
Cvito Fisković, „Lastovski spomenici“ u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split 1966., br. 16,
str. 76-77, Stanko Piplović, „Zaštita graditeljskog nasljeđa Lastova“ u: Vijesti muzealaca i konzerva-
tora Hrvatske, Zagreb 1979., br 2, str. 36-37.
88
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
89
ADRIAS svezak 18, 2012.
29
Vinko Ivančević, „Korčula pod Francuzima (1806-1813)“ u: Radovi Inastituta JAZU u Zadru, Zadar
1972., sv. XIX. str. 345.
30
Vinko Ivančević, „Pad Korčule u engleske ruke g. 1813.“ u: Zbornik otoka Korčule, Zagreb 1972.,
sv. 2, str. 345.
90
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
Francuzi su osigurali i
ulaz u luku topničkim bateri-
jama. Na vrhu poluotoka Križ-
ni rat na jugoistoku uredili su
položaj zvan Baterija. S druge
strane, na zapadu pored crkve
i samostana sv. Venerande na
poluotoku, također su podigli
utvrdu. Tome je bio poticaj ru-
ski napad na Hvar u proljeće
1806. Vjerojatno je odmah na-
kon iskrcavanja kod crkve tu
postavljena baterija sa zemlja-
nim nasipom. Stalni objekt Slika 11. Hvar, plan topničke baterije kod crkve
sv. Venerande na zapadnoj strani ulaza u luku sagra-
izgrađen je godine 1811. Isto-
đene 1811. godine (prikaz stanja oko 1830.)
vremeno, početkom godine
počela je i gradnja baterije na
Križnom ratu, a radovi su nastavljeni i sljedeće godine. Na obje građevine ra-
dili su domaći zidari i drvodjelci te stanovnici koji su morali svaki dan kulučili,
uglavnom besplatno. Općina je morala pribavljati pijesak i vapno. 31
Osim toga, na brdu visokom 242 metra sjeveroistočno od grada, na mjestu
srednjovjekovne crkvice sv. Nikole sagradili su utvrdu Napljun. Dobila je ime po
caru Napoleonu. Gradnja je poduzeta zasigurno kako s tog povišenog položaja u
slučaju napada ne bi bila ugrožena tvrđava iznad grada iz venecijanskog vreme-
na, Fortica .32 Nacrt za tu utvrdu napravio je u prosincu 1807. Rubbi. Po njegovom
prijedlogu tvrđava je trebala imati tlocrt izduženog pravokutnika, opkoljenog
jarkom u kojemu je kaponir za njegovo flankiranje. U unutrašnjosti pregrađenoj
na dva dijela, po sredini je rasporedio prizemne i jednokatne zgrade. To su vojar-
ne, skladišta baruta i namirnica te cisterna za vodu, a iza zemljanih grudobrana
po obodu rasporedio je topovske baterije. Iduće godine na tom položaju je bila
francuska vojska, što je značilo da su tada već postojali neki objekti. Radovi su
nastavljeni i u sljedećim godinama, o čemu postoje podaci sve do godine 1813.
Gradili su je domaći majstori i stanovništvo i bili slabo plaćeni. Projekt je samo
djelomice ostvaren u nešto drukčijem obliku.33 Dana 29. travnja 1807. godine po-
31
Joško Kovačić, Razvoj grada i luke Hvara kao vojnog i pomorskog središta, Zadar 2010., str. 116-119,
doktorski rad, rukopis, str. 98, 122 i 129.
32
Dejanira Burmas-Domančić i Mirjana Kolumbić, „Hvarske tvrđave, konzervatorska pitanja“ u:
Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara. Hvar 1999., br. 163, str. 84-87.
33
Joško Kovačić, Isto, str. 116-119.
91
ADRIAS svezak 18, 2012.
javila se ruska flota pred Hvarom i napala. Francuska obalna baterija kod sv.
Venerande je porušena. Tu se iskrcala njihova vojska, ali grad nisu osvojili.
U posljednjim borbama godine 1813. u Dalmaciji tvrđava Imperijal je imala
važnu ulogu prilikom napada Engleza i Austrijanaca na Dubrovnik. Dubrovčani
su stali na njihovu stranu. Njihove čete pod vodstvom grofova Blaža Kaboge i
Ivana Natalija i drugih patricija pojavile su se iznenada 25. studenog na uzvisi-
nama Srđa i u odvažnom zaletu, naoružani samo puškama, došli do samih vrata
tvrđave. Ali pošto su ih gađale sve francuske baterije iz grada, s utvrda Royal na
Lokrumu i Imperial, morali su se povući. Ipak su podigli zastave Dubrovačke
republike na tvrđavi Delgorgue koju su Francuzi napustili, a zauzeli su i položaj
Bosanka. Nakon žestokih borba zaraćenih strana, u Dubrovnik su 28. siječnja ušli
Austrijanci i Englezi.34
Ceste
U Dalmaciji do dolaska Francuza gotovo i nije bilo kolskih cesta. Sav teret se
prenosio na konjima. Venecija je u tom pogledu vrlo malo činila. Napravila je di-
onicu od Splita do Trogira. Postojao je samo jedan put kojim su kola mogla voziti,
to je onaj koji je spajao Zadar, Knin i Šibenik. Put iz Zadra u Knin sagrađen je za
prve austrijske uprave od godine 1797. do 1805. Gradio ga je inženjer F. Zavoreo.
Bio je loš pa su ga Francuzi popravili. Radovi su počeli 10. kolovoza 1807. U nji-
ma je sudjelovalo 2.200 ljudi.35 Odmah je na početku osnovano i Povjerenstvo za
vode i putove koje je napravilo planove gradnje.36
Godine 1806. Dandolo je izvijestio Napoleona kako bi austrijsku cestu Za-
dar-Knin trebalo spojiti s Hrvatskom i da je nužno izgraditi cestu koja bi išla od
Ostrovice na istok prema Skradinu-Šibeniku-Trogiru-Splitu-Makarskoj i Opuze-
nu. Na tu magistralu bi se imale nadovezati ceste drugog reda za vezu s Bo-
snom: Drniš-Vrlika-Glamoč, zatim Split-Klis-Bili Brig i Split-Trilj-Aržano. Naveo
je i mnoge druge veze s Bosnom. U drugom izvještaju iz 1807. Dandolo je opisao
cestovni trokut Zadar-Knin-Šibenik sagrađen za vrijeme prethodne austrijske
uprave. Prvi dio građen je na trošak vlade, a drugi dobrovoljnim doprinosima.
Važna novost u tom izvještaju je vijest da je Marmont tada odlučio s vojskom
preuzeti gradnje. Na vojnim cestama radili su francuski i pandurski časnici te
34
Tullio Erber, Isto, str. 34-65. – Nakon poraza Napoleona tvrđavu Fort Imperial su preuzeli Au-
strijanci koji su u noj smjestili vojsku. U narednim godina tvrđava je više puta proširivana i na-
dograđivana. U vojne svrhe je služila do 1908. kada je razoružana. Tvrđava više nije odgovarala
novim uvjetima ratovanja ni utvrđivanja. Dana 27. siječnja te godine u podne odjeknulo je sa Srđa
25 topovskih hitaca kao zadnji pozdrav. Topovi su odmah zatim skinuti. „Razoružanje Srgja“ u:
Narodni list, Zadar 30. I. 1908., str. 2.
35
Petar Karlić, Kraljski Dalmatin, Zadar 1912., str. 111-112.
36
KD, 1806., br. 3, str. 18-19.
92
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
37
N. D., „O gradnji cesta u Dalmaciji u doba vladavine Francuza“ u: Slobodna Dalmacija, Split, 1. I.
1952., str. 26.
93
ADRIAS svezak 18, 2012.
38
KD, 1807., br. 19, str. 147-148, Frane Zavoreo, Memoria statistica suella Dalmazia., Venecija 1821., str.
32-33.
39
Vinko Ivančević, Isto, str. 349-351.
94
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
Slika 12. Makarska, plan grada i luke iz 1805. godine s označenim topničkim baterijama
usmjerenim prema moru
40
Petar Kaer, Makarska i Primorje, Rijeka 1914., str. 58-59.
95
ADRIAS svezak 18, 2012.
Melioracije
Četiri su glavne rijeke u
Dalmaciji: Zrmanja, Krka, Ce-
tina i Neretva. Sve su se za-
muljile. Vode su se razlijevale,
okolo su se stvarale močvare
pa se plodna zemljišta nisu
mogla obrađivati. Bile su izvor
zaraza. Tako je na teritoriju Za-
dra bilo 5 močvara, jedna gora
od druge. U okolici Knina su
Slika 14. Makarska, spomenik A. Marmontu premje-
dvije velike, posebno ona u
šten u novije vrijeme uz prilaznu cestu gradu
Petrovom polju, s kobnim po-
sljedicama po zdravlje ljudi. U
41
Stanko Piplović, „Javne gradnje u Makarskoj općini tijekom 19. stoljeća“ u: Makarsko primorje, Ma-
karska 1995., br 2, str. 157.
96
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
sinjskom kraju posebno je bio ugrožen Trilj, a imotskom Proložac. Naročito ve-
like ugrožene površine su bile na Neretvi. Tokove se planiralo regulirati, a polja
meliorirati iskapanjem kanala za odvodnju. Smatralo se kako bi za isušivanje
blata trebalo osigurati 1,5 milijun talijanskih lira.42
Stručno školstvo
Za sve planirane opsežne građevinske radove trebali su stručnjaci. Stoga je
na Liceju u Zadru, koji je osnovan godine 1806., uz ostalo bio i studij arhitektu-
re.43 Nastava za inženjere i arhitekte trajala je u početku godinu dana, uz dvije
godine pripravničkog stažiranja kod iskusnog inženjera. Poslije je produžena na
tri godine. Glavni profesor je bio Basilio Mazzoli koji je imenovan 26. rujna 1807.
g. Na molbu generalnog providura Dandola poslan je u Zadar. Taj istaknuti arhi-
tekt rođen je u Rimu godine 1776. Naobrazbu je stekao na Akademiji sv. Luke u
istom gradu gdje mu je profesorom bio kipar Antonio Canova glavni predstav-
nik klasicizma u Italiji. Na Liceju u Zadru držao je nastavu crtanja i arhitekture.
U pripremi predavanja služio se najviše djelima talijanskog graditelja Giacoma
Vignole iz XVI. stoljeća. Naručivao je knjige istaknutih teoretičara, predloške i
modele za crtanje iz Venecije.
Nekoliko projekata koje je Mazzoli napravio za boravka u Dalmaciji pred-
stavljaju ga kao vrsnog crtača i odličnog poznavatelja klasičnih dekorativnih
oblika. I praktično mu je djelovanje u to vrijeme bilo dosta plodno.44 Prema ne-
kim podacima izgradio je vojnu bolnicu u Skradinu, načinio je nacrte za zgradu
Liceja u Zadru i kasina u Splitu. Mazzoli je najpoznatiji po planovima i nacrtima
za uređenje nove obale u Splitu, u produženju postojeće prema zapadu.
Za potrebe javne nastave korištena je zgrada srednjovjekovnog samostana
sv. Krševana koji je ukinut dolaskom Francuza u Dalmaciju godine 1807. Uvjeti
za rad bili su slabi. Sklop zgrada je bilo trošan i vlažan pa je planirana njegova
temeljita pregradnja. Na tom zadatku najprije je angažiran inženjer Frane Zavo-
reo koji je u kratkom roku napravio projekt. Radovi su započeli, ali sredstva nisu
bila dovoljna. Nedostajalo je i građevinskog materijala. Posao je kasnije povjeren
Mazzoliju koji je 1808. g. napravio novi nacrt. Prema njegovom prijedlogu tre-
bala je biti porušena trobrodna romanička crkva sv. Krševana koja se nalazila
na južnoj strani kompleksa prema ulici. Na tom dijelu predvidio je jednokatnu
monumentalnu dogradnju u oblicima klasicizma s reprezentativnim ulaznim tri-
42
KD, 1808., br . 32, str. 253-254.
43
O višim školama vidjeti Ljubomir Maštrović, „Povijesni pregled školstva u Zadru“ u: Zbornik Za-
dar, Zagreb 1964., str. 495-501.
44
Stanko Piplović, „Djelovanje arhitekta B. Mazzolija u Dalmaciji“ u: Peristil, Zagreb 1977., str. 99-
102.
97
ADRIAS svezak 18, 2012.
jemom na stupovima po sredini. Ostali stari dio sjeverno od crkve gdje su nekada
oko središnjeg klaustra bili stambeni i gospodarski prostori redovnika, trebalo je
preurediti i obnoviti. Nešto se napravilo, ali se ubrzo odustalo.45
Nakon što su 1809. formirane Ilirske provincije Licej u Zadru je podignut na
rang Centralne škole kako su se tada nazivala sveučilišta u Francuskoj. Vrijeme
trajanja nastave arhitekture produženo je na pune četiri godine. U prve dvije su
se izučavali opći predmeti koji su bili osnovica za stručnu naobrazbu u sljedećim
godinama. Kako je Francuska u daljnjim ratovima gubila, stanje je postajalo sve
teže. Došao je u krizu i studij u Zadru. Nije više bilo sredstava za plaće profesora
pa su se oni vraćali u Italiju. Tako je i Mazolli 15. kolovoza 1811. otputovao natrag
u Rim. Iduće godine povjerena mu je katedra Osnova arhitekture i ornamentike
na Akademiji sv. Luke. Jedan od njegovih rijetkih ostvarenih projekata u Dal-
maciji je kapelica za mornare u kontumaciji na brodovima u splitskoj luci. Staru
ruševnu crkvu u blizini srušio je 1808. g. Antun Koludrović, kako bi proširio
svoju kuću. Nova crkvica podignuta je kod starog Lazareta godine 1811. Više ne
postoji, a vjerojatno je porušena kada je na tom mjestu građena Lučka kapetanija
koncem XIX. stoljeća.
Među učenicima na Liceju i kasnije na Centralnim školama u Zadru bilo ih
je nekoliko koji su se kasnije, za austrijske, uprave istakli kao vrsni stručnjaci. To
je bio u prvom redu Vicko Andrić iz Trogira koji nije završio školovanje u Zadru
jer je nastava zbog teških prilika bila prekinuta. Nastavio je studij na Akademiji
sv. Luke u Rimu i dobio akademski stupanj arhitekta. U početku je radio kao
inženjer u državnoj službi na melioracijama i vodoopskrbnom objektima. Na-
kon umirovljenja, Središnje povjerenstvo za istraživanje i očuvanje umjetničkih i
povijesnih spomenika u Beču imenovalo ga je počasnim konzervatorom za stare
spomenike na području Splitskog i Zadarskog okruga. Drugi vrsni stručnjak koji
se za francuske uprave školovao u Zadru bio je Petar Pekota iz Zadra koji je jedi-
ni diplomirao na arhitekturi godine 1811. zajedno s još 20 kolega drugih studija.
Kasnije je uspješno vodio odgovornu dužnost inženjera zadarskog okružja.
45
Ivo Petricioli, „Bilješke o umjetnosti XIX st. u Zadru“ u: Zbornik Zadar, Zagreb 1964., str. 581-583,
Stanko Piplović, Visoko školstvo i studij arhitekture u Dalmaciji za francuske uprave. Split 2009., str.
31-52.
98
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
Zaključak
U klasičnoj Dalmaciji bogatoj rimskim spomenicima klice europskog klasi-
cizma naišle su na plodno tlo, bez obzira na zatvorenost i konzervativnost sredi-
ne u kojoj je barokna tradicija jaka. Ali siromaštvo, bez značajnije pomoći izvana,
spriječavalo je da se većina zamisli ostvari. Mnogi projekti, koji su bili izraz novih
potreba, ostali su samo na papiru. Glavnina arhitekata koja je djelovala u Dal-
maciji došla je sa strane. Oni su prethodno djelovali u drugim zemljama, a samo
kraće vrijeme u nas. Često su projekte crtali ne poznavajući potanje uvjete lokaci-
je. Oni koji su dolazili već su bili formirani stručnjaci. Boravili su kratko vrijeme
pa vjerojatno zbog svojih svakodnevnih dužnosti nisu imali priliku proučavati
antičko nasljeđe Zadra, Splita i Solina ni na njemu se nadahnjivati. U toj situaciji
monumentalna Dioklecijanova palača, koja je utjecala na razvitak klasicističke
arhitekture u Europi, nije imala neposrednog udjela u užoj sredini.
Dva su osnovna vida graditeljstva u Dalmaciji izražena za francuske uprave.
Prvi je usmjeren na podizanje i unapređenje života stanovnika kroz javni sektor.
Riječ je o stvaranju boljih uvjeta privređivanja i prometa. Država je bila osnovni
nosilac planiranja i investiranja. Drugi je u funkciji uređenja teritorija za ratne
operacije koji je zahtijevao izuzetne ljudske napore i sredstva. S jedne strane ruše-
46
Pavuša Vežić, „Nadbiskupska palača u Zadru“ u: Peristil, Zagreb 1979., br. 22, str. 17-36, Marija
Stagličić, „Klasicist Valentino Presani u Dalmaciji“ u: Peristil, Zagreb 1979., br. 22, str. 125-136,
Stanko Piplović, „Pristup graditeljstvu klasicizma u Dalmaciji“ u: Hrvatska obzorja, Split 1994., br.
3, str. 607-620.
99
ADRIAS svezak 18, 2012.
100
Stanko Piplović: GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE, 75-102
Summary
101
ADRIAS svezak 18, 2012.
de Romano, who came from Venice as the administrator of the Civil Engineering
Department at the Regency, submitted a new proposal. The final project was de-
signed in 1830. De Romano designed the building of the regional court. During
1826 the architect Valentino Presani came to Zadar and obtained a position in
civil service, which he held for twelve years. He represented the focus of civil
engineering in the city and its surroundings. He designed numerous projects of
which only few were realised; one of those is the building of investigative deten-
tion unit and the expansion of the west wing of the St. Krševan monastery. His
most mature work is the chapel of St. Frane in Podprag on Velebit. In Dalmatia,
the traces of Neoclassicism are present until very late. In 1868, the architect Peri-
kle Koludrović designed a project for the new hospital building in Split.
102