BOSNA I HERCEGOVINA:

U OKOVIMA GLOBALIZMA (II)

________________________________________

HAMDO ČAMO

27.11.2019
BOSNA I HERCEGOVINA: U OKOVIMA GLOBALIZMA (II)

Autor: Hamdo Čamo

Niko dobrovoljno nije napustio raj

Javnosti i danas ostaju uskraćene informacije za mnogobrojne malverzacije koje je

prouzrokovala politika „humanog preseljenja“ kojom su u tuđe kase preselile bezbrojne
vrijednosti, vlasništva i imovine, rijetki primjerci od osobne, porodične, nacionalne
važnosti i kulturnog blaga. Kako za takve slučajeve statistika uopće ne postoji, ona je
posljednja briga za sve one koji su u tom periodu postali žrtve organizovanog kriminala,
po pitanju trgovine bijelim robljem, žena, djece ili po pitanju trgovine ljudskim
organima. To područje prekriveno velom tajne, zaštićeno je zidovima javne i medijske
šutnje ostajući predmet istraživanja budućih generacija. O korupciji i skrivanju
materijalnih dokaza o zločinima genocida od strane odgovornih i struktura iz sastava
međunarodnog suda pravde bezbroj je dokaza i činjenica zabilježenih u dokumentima
od strane autora vremena i knjiga i analiza što je samo po sebi svojevrsan skandal koji je
ostao nesaniran bez reakcije šire javnosti. Mnogo toga što ovdje nije nabrojano, za što
odgovorni nikada nisu kažnjeni - niti će vjerovatno ikada biti – uveliko je utjecalo i još
uvijek utječe na sistem, okvire i vrijeme koje je, za razliku od populacije nacionalista i
njihovih sljedbenika, žrtvama i građanima Bosne i Hercegovine onemogućuje normalan
rad i život. Zbog tako stvorenih, nadasve nehumanih uvjeta rada i života, većina žrtava
rata i građana organizovano napušta domovinu. Niko dobrovoljno nije napustio raj. Raj
se napušta pod silom i prinudom. Silu i prinudu predstavljaju zakoni o kojima će biti više
riječi u nastavku teksta.

Nacionalizam na prostorima Balkana je još tokom ratova i raspada ex-Jugoslavije naučno

detektovan i objašnjen. Nakon Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini, nažalost, sa
njim i prisilno uspostavljenog društveno-političkog sistema koji se temelji ne samo na
etničkoj podvojenosti (podijeljenosti), vjerske i političke elite su podržale takav ustroj
ne dozvoljavajući građanski oblik vladavine, u prvom planu radi vlastitih interesa
podržavajući i održavajući nacionalizam na životu. Ali ne samo one. Takav ustoj su
većinski podržale i u etničkim strukturama vlasti inkorporirane akademske strukture,
bez čije šutnje, koju su slijedili interesne grupe i mase, za razliku od rijetkih pojedinaca,
opstanak i dugogodišnje djelovanje nacionalizma ne bi bilo moguće. Naime, optužbe i
opravdanja nikada nisu donijela pozitivne promjene društvenim zajednicama, kao što im
nisu donijeli napredak i promjene govori o svemu ali ne o suštini sadržanoj u porukama
da sami govori pričaju o svemu, pa i o svijetu, ali ga ne mijenjaju. Promjene i napredak
društva, ne djelomično već u cjelini, trebaju i zahtijevaju više od priče. Promjene i
napredak su proces koji zahtijeva vrijeme. Mnogo vremena. Promjene i napredak
društva predstavljaju proces u kojem su planski i odgovorno, u jedinici vremena,
ujedinjeni svi subjekti i institucije društva.

Vladavina nacionalizma

Nosioci nacionalizma i razlozi podržavanja i održavanja istog manje-više su poznati. Ne

zato što postoji bezbroj objašnjenja, definicija, djelovanja medija i interneta, već uveliko
jer su navedeni i razotkriveni u bezbroj javnih panela, naslova, tekstova i knjiga koje su
zbog govora i javnog mišljenja objasnili i napisali često izopćeni autori i malobrojni
pripadnici akademske intelektualne elite u službi dijela građana koji nisu inficirani
bolešću nacionalizma, otvorenog šovinizma, uostalom i javnog fašizma.

Uobličeni kroz etnonacionalističke stranke, podržane od strane akademske elite, snage

nacionalizma crpile su svoje članstvo kroz izdašnu pomoć i djelovanje vjerskih zajednica,
sihrono djelujući dugi niz godina u sprezi s elitnim predstavnicima međunarodne
zajednice kao nedvojbenim i stvarnim nosiocima moći i vlasti. Društveno-političko
djelovanje radikalnih etničkih i populističkih snaga nacionalizma izraslih iz ratnih
sukoba tokom agresije na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, radi
šire podrške javnosti, dvojnom politikom (unutarnjom i spoljnom) nosilaca etno-vlasti,
prikriveno i javno, (p)održalo je, na životu (p)održavalo i još uvijek (p)održava
Dejtonom oktroisani ustavni okvir, a na refendumu demokratski (glasom svih građana
Republike Bosne i Hercegovine) izglasani građanski Ustav Republike Bosne i
Hercegovine bez pitanja i mandata odobrenja građana koje kvazi prestavljaju, stavilo je
„ad acta“. Poluge vlasti o kojima govorimo, sve godine od završetka agresije 1995. godine
na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nisu zainteresovani da Ustav Bosne i Hercegovine
„zaživi“ kao građanski ustav, kako što je to bio Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
Osnovni razlog je otvorena podrška etno-vlasti da na životu što duže traje etnička,
nacionalna i vjerska podvojenost koju slijedi nepriznavanje osnovnih prava građana, na
kraju podrška neimplementaciji Dejtonom preuzetih obaveza u koje spada
neimplementacija presuda Sejdić-Finci koja nije jedina. Na taj način etno-vlasti
uslovljavaju razvoj vlastiti sistem vladavine nazivajući je demokratijom, u kojoj
upravljanje i odlučivanje građana tj. naroda (grč. demos=narod, grč. kratia=vladati)
uopće ne postoji. "Epski udarac tiraniji"1 pretvorio se u tiraniju. Tiranija na djelu, u okovima i
okvirima šireg konteksta.

1 https://hamdocamo.wordpress.com/2017/04/05/tiranija-na-djelu-zidovi-i-zicane-ograde-evropske-unije/
„Pojam demokratija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi
direktno ili indirektno većina njenih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti
ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sisteme
upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.“2 Sve upućuje
na činjenicu da takva, novoustrojena etno-vlast, u sprezi sa stvarnim nositeljima moći i
vlasti, ne žele vladavinu demokratije. Cilj vladavine struktura nacionalizma je jasan. Ono
što nije jasno, što je teže razumljivo i ostaje teško objašnjivo jeste pitanje želja, ciljeva i
apatije građana.

Globalizam na djelu

Zašto je tako kako jeste, ne samo u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, postoji logično
objašnjenje u nizu događaja, kako na Balkanu, Evropskoj uniji, Evropi, tako i svijetu koji
je zahvatila opća kriza prouzrokovana tekstonskim pokretima nametnutih procesa
globalizma koje je iznjedrila ekonomska a potom i politička kriza kapitalizma. Okviri
širih razmjera koji su uzdrmali prvo osjetljive poslove zasebnog svijeta banaka,
nekretnina i korporacija, domino efektom širile su se meridijanima poput ekonomskog
cunamija tresući temelje prvo nestabilnih država, da bi se potom počele prelijevati na
ostale države svijeta. Sistemske procese obračuna započetiih u Vatikanu, nastavljenih u
Njemačkoj (rušenje Berlinskog zida), Poljskoj, bivšem SSSR-u (perestrojka) i t.d.,
preuzima međunarodna zajednica na prostorima bivše Jugoslavije obračunavajući se sa
ostacima socijalističkog, političkog i ekonomskog uređenja, djelujući provjerenim
sistemom „podijeli i vladaj“, pri čemu joj je bio neophodan cilj i uslov da period
tranzicije (uspostave vlasti i moći sistema globalizma pod plaštom provođenja
privatizacije) provede bez prisutnosti (i odlučivanja) građana. U svijetu visoke
politike „u procesu pregovaranja i odlučivanja“ (politikom uvjetnih okvira, „uzmi
ili ostavi“) ostaju koruptivne snage kvazi-vlasti (najmoprimca) i snage stvarne
vlasti i moći globalizma (najmodavca) kao jedini „pregovarači“, nosioci vlasti i
odlučivanja.

Bosna i Hercegovina je samo jedna u nizu zemalja koje su prije nje širom Evrope,
Evropske unije i šire, iskustveno prošle i druge države. Primjetljivo je da u „procesu
tranzicije“ o kojem govorimo nigdje nema građana. Građani, dakako, nisu nestali niti
su negdje otišli. Cijelo vrijeme tranzicije građani provode vegetirajući u sistemu koje
koruptivne vlasti u službi globalističkog poretka koriste u svrhe politikanstke
indoktrinacije u kojoj se sumnjivo naglašava, da je u svemu što čine i rade „riječ o
demokratskim procesima“, koji ne samo da nisu involvirani u proces zbivanja i
događanja, već uveliko i ne postoje.

Moć i nemoć Ujedinjenih nacija

Masovni odlasci građana, nakon okvira koje na u datim okvirima bivaju postavljeni od
strane stvarnih nositelja moći i kvazi-vlasti, tek slijede, što u nastavku budućih
događanja ima i potvrđuje svoju logiku koja se uveliko i pod krinkom različitih naziva,

2 Wikipedia, https://bs.wikipedia.org/wiki/Demokratija
mjera, radnji i pojava skriva od javnosti, a tiču se širih pomjeranja ako ne i preseljenja
cijelih naroda, čime se oživljavaju „stare nacije“ i privrede u društvima u kojima im
„njihov sistem privređivanja i razvoja“ zahtijeva i traži svježu krv, radnu snagu,
eksplicitno i implicitno najvrijednije nacionalno blago drugih zemalja, znanje, gotove
produkte i obrazovane mozgove bez većih ulaganja i roka trajanja, na kraju, buduće
uzorne platiše poreza kojima se simetrijom sigurnosti matematičke dostojanstvenosti
pune proračuni, osiguranja, kase i fondovi.

Provođenje politike "u ime demokratije bez demokratije i građanskog otpora po

svaku cijenu; ono što ne odgovara jednima, uvjetno ne mora značiti da ne
odgovara drugima", već donose plodove. Za razliku od nacionalnih politika zemalja u
tranziciji, zemlje međunarodne zajednice traže podobne i sposobne u trci u kojoj „cilj
opravdava sredstvo“3. Bliska i dalja budućnost će - jednima u korist, drugima na štetu -
pokazati rezultate, dakako, kvantitativno i kvalitativno.

Takozvani „problem emigranata“ nije nastao slučajno. Krize kao i ratovi se proizvode na
beskonačnoj traci, od kojih pojedine zemlje - njima na uslugu – za razliku od drugih,
udobno i u raskoši žive i zarađuju.

Problematika „kriza koje proizvode krize“ u skladu sa izrečenim činjenicama, djelomično

je objašnjen u opisu teksta „Problem nedjelotvornosti Ujedinjenih nacija“4.

3 https://hamdocamo.wordpress.com/2011/11/25/neokolonijalizam-i-zaduzenost-zemalja-balkana/
4
https://hamdocamo.wordpress.com/2016/09/15/ujedinjene-nacije-problem-nedjelotvornosti/