DAN KADA FAŠIZAM JEDE PASULJ

I NOĆ POSLIJE

_______________________

HAMDO ĈAMO

16.03.2021
Dan kada fašizam jede pasulj i noć poslije

Nimalo naivne kritike filma Jasmile Ţbanić „Quo vadis, Aida“ nominovanog za ovogodišnju
nagradu Oscara u kategoriji za najbolji film na stranom jeziku, propratio sam komentarom „Dan
kada fašizam jede pasulj i noć poslije―, ĉemu je i posvećen ovaj naslov.

Svijet danas, boji se virusa korone više od nemani gladi ili fašizma koji je odnio zacijelo na
stotine miliona ljudskih ţivota. Evropa se više puta nalazila na rubu provalije i svaki puta nakon
što bi bio završen jedan svjetski rat svijetu bi odaslala poruku: „Nikad više!― Svijet je konaĉno,
pri tom misleći Evropa, pobijedio fašizam! Zbilja? Naţalost, samo je mali broj onih koji
primjećuju da Evropa ubrzano srlja u fašizam, još od pada Berlinskog zida 1989., formalnog
uspostavljenja Evropske unije 1. 11. 1993. godine i stupanja na snagu Ugovora o Europskoj uniji
(poznatieg kao Ugovor iz Maastrichta), gromoglasnom lavinom i poplavom Evrope od strane
desniĉarskih populistiĉkih stranaka, konaĉno i pobjedniĉke pobjede desniĉarskih populista na
navodno ―sudbinskim evropskim izborima 2019. godine‖.

Populizam koji to nije

Prava rijeĉ je ekstremizam. Izvorni evropski ekstremizam, sa ili bez bilo kakvog drugog
predznaka. Desni populizam je neprikladan za diferenciranu stranaĉku tipologiju. To je zato što je
to dvosmislen pojam koji se ne odnosi na odreĊene politiĉke ciljeve, već na oblike politiĉke
komunikacije izmeĊu širokog spektra aktera. To se u pravilu odnosi na demagoške oblike
masovne mobilizacije karizmatiĉnih voĊa koji se pozivaju na (navodne) interese „obiĉnog
naroda―, nadograĊuju se na njihovu svakodnevnu svijest, jaĉaju predrasude, prenaglašavaju
opasnosti, pobuĊuju strahove i sebe kao nositelje nadam se, jer spasitelji predstavljaju potrebu.
Takve metode masovne mobilizacije karakteristiĉne su i za velike dijelove desniĉarskog
ekstremizma, ali to je bilo od pojave desnog ekstremizma poĉetkom 20. stoljeća. U ovome nema
ništa novo, a zasigurno i ništa tipiĉno za savremeni desniĉarski ekstremizam u Evropi. Pojam
populizam takoĊer je neprikladan za stranaĉku tipologiju jer se ovako okarakterizirane
komunikacijske metode nalaze ne samo u desniĉarskom ekstremizmu već u svim politiĉkim
pravcima. To ne samo da spreĉava nuţnu razliku izmeĊu razliĉitih politiĉkih pozicija, već i
potiskuje ĉinjenicu da desniĉarski populisti vrve rasistima i nacionalistima. Takve tendencije
umanjuju se terminom ―desni populizam‖. Svako ko stranke poput AfD-a, francuskog FN-a ili
austrijskog FPÖ-a naziva ―populistiĉkim‖, kako je napisala Franziska Augstein prije mnogo
godina u Süddeutsche Zeitungu, ―izbjegava njihov jasan opis: rasisti, nacionalisti‖. A njen kolega
Heribert Prantl zakljuĉuje: ―Moramo prestati omalovaţavati ekstremiste i umiljavati im da su
populisti.‖ (Richard Stöss, „Evropa skreće udesno, Desni ekstremizam i desni konzervativizam
na evropskim izborima 2019.―).

Neko je već prostom reĉenicom zapisao da je poricanje vlastite sudbine ekstrem ohole arogancije.
Naţalost, za mnoge tek isprazni i magloviti pojam kojeg graĊani bez politiĉke svijesti, poput
nepoznatog voća ili pak demokratije, ne znaju konzumirati ili smjestiti – i šta uopće s tim uĉiniti.
To postavlja niz pitanja pa i ono po meni kljuĉno: ne bjeţi li moderni ĉovjek uporno od onoga što
ga za razliku od ţivotinja (upravo) ĉini ĉovjekom?

Ovdje bih pomenuo predstavu Harisa Pašovića ―Evropa danas‖ koja je uz brilijantnu postavu još
brilijantnije, tonom, rjeĉju, mimikom, uz audio-vizuelne efekte odigrana u Sarajevu u olimpijskoj
Zetri prije nekih desetak godina, nakon koje sam u zanosu oduševljenja napisao ĉlanak vlastitog
viĊenja o tome. Mislim da još uvijek imam negdje primjerak plakata predstave koji se mogao
kupiti tom prilikom. Rijeĉ je o neĉemu što nadograĊuje dubinu onoga što nakon ovoga slijedi,
onoga ĉemu je Krleţa „vezivno tkivo― izmeĊu njegove moći zapaţanja i zapisa u kojem Evropi
govori o stećcima i kulturi Bosne; ugradimo potom Krleţin esej napisan 1935. godine u kojem je
s razlogom analizirao Evropu i evropsku ideju. Reţiser pozorišnog djela ―Evropa danas‖, g. Haris
Pašović, govori kako je Krleţa napisao istoimenu studiju u kojoj ozbiljno promišlja šta je Evropa
danas, iako ju je napisao u vrijeme kada se njenim tlom uzdizao fašizam. Poruka dovoljno i više
nego jasna.

Ĉitajući ponovo duboko smislene i nadasve univerzalne misli i poruke koje je svojevremeno
Krleţa napisao, s neskrivenom sumnjom, da ono što je on napisao malo ko moţe razumjeti bez
dubine znanja i spoznaja koje u pozadini nisu ugraĊene u temelje svakog obrazovanog bića,
konaĉno, kojeg bi daleko više i masovnije trebalo da interesuje svijet koji ga okruţuje, prije svega
svijest i smisao kulture. Njegom i odrţavanjem zdravijeg svijeta i kulture ĉovjek odrţava i
njeguje vlastito fiziĉko, psihiĉko i duhovno zdravlje. Na jednom mjestu „oko doktrine i teorije―,
koja ne ukljuĉuje samo likovnu i poetsku, već i općenitu nit kulture i umjetnosti, Krleţa piše:
―Оkо umjetniĉkih perioda kruţe doktrine i teorije kao koluti оkо Saturna, otrovnim svojim
isparivanjem zamagljujući, a isto tako veoma ĉesto i osvjetljujući mraĉne predjele ljudskih misli
prozirnim snopovima zvjezdane rasvjete. Bez doktrina i bez teorija nema i nije bilo umjetnosti;
likovne i poetske teorije, koliko god to izgledalo na prvi pogled bizarno, nisu manje vaţne od
samih umjetniĉkih djela. Mnoga remek-djela smatrana su atentatima protiv dobrog ukusa, a
kasnije se pokazalo, da su to bili nezaboravni datumi u kalendaru lijepih vještina. Ono što je od
suvremenika bilo ocijenjeno kao rušilaĉka rabota ljepote i ukusa, što se smatralo ugroţavanjem
estetskih naĉela, postalo je pokoljenjima koja dolaze — credo.―

Pisane rijeĉi poput „atentatima protiv dobrog ukusa, rušilaĉka rabota ljepote i ukusa―, mentalno
zdravu osobu asociraju na neopravdane kritike veliĉanstvenog umjetniĉkog ostvarenja Jasmile
Ţbanić „Quo vadis, Aida― svih posljednih dana. Dok je za mnoge „Quo vadis, Aida― više od
filma, za druge je – za razliku od genocida i masovnih strijeljanja u Srebrenici – prijetnja i
opasnost bez povoda za osobnu ili kolektivnu ugroţenost, osim onih koji kao kult tradicije na
visokoj nozi njeguju ideje nacionalistiĉku ideologiju fašizma koji raste i traţi podršku tako što
izrabljuje i naoštrava prirodni strah od razliĉitog, drugog i drugaĉijeg.

Zar nije ĉudno, Bosna kao ţrtva genocida i arheološka riznica historije svijeta, svijeta u malom,
ima one koji se tog i tako malog svijeta – sa tisućljetnom tradicijom mira ljudi ‗s dva prsta
obraza‘ svih opredjeljenja i religija – boje i svijetom opominju druge da trebaju da ga se plaše.
Da nije tragedija, bila bi komedija s osmjehom dţelata.

Nesumnjivo je da su snage zla i tame, rubne liĉnosti – peleti ideologije fašizodinog nacionalizam
koji ga pokreću u svom besmislenom sagorijevanju, digle oluju prašine u pokušaju zatiranja
sjećanja na poĉinjeni genocid. Kritike filma koji je ušao u najuţi izbor za Oskara, kao nagrade
koja se dodjeljuje umjetniĉkom ostvarenju svjetskog renomea – s temama i elementima
antiratnog vjeĉnog pomena, sjećanja i boljeg razumijevanja – izraz i odraz su duhovnog,
kulturnog i politiĉkog blata u kojem se nalaze duhovni oci krvave prošlosti s peĉatom akademija
nauka velikodrţavnih projekata. U mlaćenju „prazne slame― i neizmjernom blaćenju svega
postojećeg, prednjaĉe oni koji su u udobnosti blata saţivljeni i u kojem se nalaze u svom
elementu duboko zakopani do guše. U smrtnom hropcu svoje velikodrţavne fašistiĉke ideologije,
kojoj su i sami ţrtve, prije svega iz svojih individualnih i socijalnih frustracija, opterećeni
poniţenjem, oĉiglednim bogatstvom, dugovjeĉnošću, velikodušnošću i moći svojih neprijatelja
bez kojih ne bi imali vlastitog identiteta, oni ne posustaju ţrtvama genocida zagorĉati ţivot i
zadati im posljednji udarac.

U narodu postoji poslovica „ĉime se budala ponosi, pametan se stidi―. Dovoljan razlog što s
namjerom ne navodim imena onih koji u oĉekivanju svoje „Kristalne noći― ţele da likuju uz
nagon budale, da svakodnevno odlaze „tamo gdje je i car išao pješke― i javnosti prezentiraju
svoje najintimnije genocidne bljuvotine. Umjesto narcisoidnih marginalaca koji ĉeznu da budu u
centru paţnje radije ću pomenuti znamenita knjiţevna djela vrijedna pomena, kao što je esej
―Vjeĉni fašizam‖ iz 1995., talijanskog pisca i akademika Umberta Eca (1932-2016), o ĉemu sam
već pisao, u pokušaju da napravi listu općih vrijednosti fašistiĉke ideologije; i ništa manje
vrijedna dva romana Ernesta Hemingveja: prvog „Kome zvone zvona―, napisanog 1939. godine
na Kubi, a objavljenog godinu dana kasnije.
Naslov romana ―Kome zvono zvoni‖ preuzet je iz poznatih stihova zbirke pjesama Meditacije
XVII pjesnika Johna Donnea koji je ţivio u 16. stoljeću u Londonu:

―Nijedan ĉovjek nije otok, sasvim sam za sebe;

svaki je ĉovjek dio kontinenta, dio zemlje,
ako more odnese grudu zemlje,
Evrope je manje, kao da je odnijelo nekakav rt,
posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakoga ĉovjeka smanjuje mene –
jer sam dio ĉovjeĉanstva;
i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.‖

I „Fiestu― Ernesta Hemingveja, bravuroznog romana iz 1926. godine, posvećenog «izgubljenoj

generaciji»; njihovog „burţoaskog ţivota pod ţarkim suncem …izmeĊu borbi bikova i noćnog
ţivota―. The New York Times će napisati kako je sam Hemingvej svoj roman opisao kao
―prokleto tuţnu priĉu koja pokazuje kako ljudi propadaju; na kraju Pedro Romero, toreador,
ponosan, uporan, hrabar i pun dostojanstva, ali nemoćan, NYT će zakljuĉiti rijeĉima: Uvjerljiva,
lijepo apsurdna, potresna priĉa!‖

U trenucima dokonih boravaka u Španiji nisam mogao, niti ţelim ozbiljnije razumjeti
pamplonsku tradiciju bjeţanije pred bikovima, još manje tradiciju junaštva bezoĉnog krvavog
kasapljenja i ubijanja. Šta god da ta tradicija znaĉila, mnogi izvještaji su toliko potresni, da kao
gore navedene „kritike fašistiĉkih teorija i pamfleta dokazanih u genocidu―, izazivaju povraćanje,
prirodnu odbojnost i duboko gnušanje. Navodno da se prije „borbe bikova―(?!), bikovima oĉi
natrljaju vazelinom da bi im se zamutio vid; potom im se u nozdrve ubacuje pamuk da im se
oteţa disanje, a jedna igla se postavlja na sredinu bikovih genitalija. Ne, još nije gotovo. Nakon
toga, korozivna supstanca se trlja na noge kako bi bikovi izgubili ravnoteţu. Da bi se
dezorijentisali, prije izlaska u arenu (koridu) bikovi se ĉuvaju u uskom i tamnom prostoru
nekoliko dana. Kada se puste u arenu, izlazići iz tame dugog mraĉnog tunela, bikovi oĉajniĉki
trĉe na svjetlost dana. Moguće da bik smatra da će njegova patnja biti konaĉno gotova i da će biti
pušten na slobodu i širine zelenih pašnjaka; umjesto toga, trĉe u arenu da se suoĉe sa svojim
ubicama i mnoštvom bezbrojnih sadista i ništa drugaĉijih masa zakrvavljenih oĉiju koji sa tribina
pozdravljaju ĉin takvoga junaštva.

Prije dva dana nekolicina nas je s ovog svijeta u miru i tišini gradskog groblja ispratila na
posljednji poĉinak dugogodišnjeg prijatelja. Da mu bude laka zemlja, ostaće u sjećanju da je
društvo ĉesto znao nasmijati mnogim priĉama i legendama iz domovine koja je davno odstupila
od ĉojstva i ljudskosti, antifašizma, vrijednosti poštivanja drugih i drugaĉijih, slobode i
slobodarstva, slobode izbora mjesta ţivota i mišljenja itd., u tolikoj mjeri da se supstanca
pomraĉenog uma svih tih mitova i legendi potajno prelila u nasljedne generacije modernog
vremena. Naime, pokojnik je priĉao mnoge mitove i legende iz svoje domovine koje je završavao
rijeĉima:―Što reĉe, sranje sa velikim „s―. Šta da ĉiniš.―