PISMA IZ ŠVICARSKE

DOBRI SUSJEDI, LOŠI SUSJEDI -

TJESNOĆA PROSTORA, BLIZINA KULTURA

__________________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 21.06.2020
DOBRI SUSJEDI, LOŠI SUSJEDI: TJESNOĆA PROSTORA, BLIZINA KULTURA

Blizina i susjedstvo kultura ima različite uzroke. Kroz historiju seoba naroda, kako malih
tako i velikih, doprinijele su širenju kultura. Svojim dolaskom na određen prostor narodi
su zatjecali već postojeće kulture ili su uh svoji masovnim naseljavanjem potiskivale
dalje, pri čemu nije rijetkost da su se međusobno miješale i zajedno nastanjivale
određene prostore. Često je dolazilo i do sukoba dvaju kultura koje su se međusobno
toliko razlikovale u tradiciji i načinu života. Narodi koji naseljavaju određene prostore
mogu biti domiclini, koji su došli prije ili oni koji su u valovima dolazili iz različitih
prostora i pravaca. Mnogi među njima nisu nalazili mira ili uvjeta koji odgovaraju
njihovim zahtjevima te su odlazili i ponovo se vraćali. To je razlog da pojedinih naroda
nalazimo u različita vremena na različitim mjestima. Domicilni narodi su bili prisiljeni
štititi svoju teritoriju te su centre moći, naselja, lovišta, polja i rudnike štitili razvijajući
mnoge tehnike zaštite, što je kroz različita vremena predstavljao određeni tehnološki
izazov koji je bio u direktnoj vezi sa nivoom njihovog razvoja. Međusobnu komunikaciju,
prije svega uvjetovanu trgovinom, zahtjevala je raznovrsniju izgradnju infrastrukture
samih naselja, centara moći i sjedišta, dvorova i dvoraca, opsadnih zaštitinih zidova i
kanala, gradnju puteva i mostova koji su povezivali dvije obale na kojima je obitovalo
više naroda i kultura. Sigurnost svakog naroda značila je sigurost prije svega sigurnost
svakog člana naroda ili zajednice naroda, na jednom užem ili širem prostoru. Uvjet
sigurnosti bila je spremnost odraslih članova zajednice da brane sebe i teritoriju od
pljačkaških pohoda drugih naroda ili svake druge vrste ugrožavanja. Za očuvanje
vlastitog života ali i zajednice neophodno je oružje kao i oruđe za odbranu. Uz sve
predostrožnosti zaštite vremenom se razvijao sistem odbrane vlastitih vrijednosti na
prostorima gdje je živjelo više naroda u susjedstvu koje je bilo šaroliko, a po načinu
života gravitiralo od dobrih do loših susjeda. Da bi se izbjeglo međusobno uništavanje u
brojnim krvavim nemirima i ratovima koje je pratilo period seobe naroda, a koje je u od
vremena do vremena predstavljalo često i biloški nestanak plemena, naroda i kultura,
narodi su se međusobno ženidbom i drugim načinima povezivali u saveze u kojima su se
međusobni sukobi i sporovi rješavali na drugačije, daleko mirniji način. Susjedstvo znači
odnose i interakcije različitih vrsta u pozadini brojnih parametara.

Srednji vijek je ostavio posebno karakteristične oblike zaštite danas prepoznatljive u

masi dvorova i dvoraca koji su se mahom pravil u središtu i centru moći teritorijalnog
integriteta i identiteta. Rascjepkanost mnogih regija igrala je značajnu ulogu u srednjem
vijeku, odakle se zbog preostalih, prije svega vjerodostojnih spisa, crpe mnoge spoznaje i
saznanja koje je neophodno prilagoditi današnjem uglu gledanja. Premda su dvorci
mogli kontrolisati neposrednu okolinu oni su se gradili i na udaljenija pordučja upravo
radi kontrole teritorija. Izgradnja dvoraca na tuđoj teritoriji značilo je zahtjeva za
teritorijalnom upravom i često bi uzrokom novih sukoba i ratova. Nije nikakva novost
ako se kaže da je izgradnja dvoraca slijedila ratna ostvarenja novostečenih područja.
Porastom gradova izgrađivane su crkve i kapele te su naselja, što su postajala veća,
pretvorena u centre moći vladara i religija. Negiranje vladavine, političke i moći religija
su kroz vrijeme na straim zidinama prijašnjih naroda i kultura podizali svoje građevine
koje se preko noći postajale centrima moći pridošlica i osvajača. Vremenom su stari
narodi postajali brojno manji, preplavljeni raznim kulturama i religijama, te su
pomijerali dublje u nepristupačnije prostore. Ostataka velikih kultura i danas je moguće
naći u močvarnim područjima (Švedska, Norveška, Danska), u planinskim visinama
(Machu Picchu – Peru, Piramida sunca - Visoko), prostranstvima prašuma (Čičen Ica,
Jukatan, Meksiko) ili pustinja (Sahara), stepa i drugih prostora širom svijeta.

Ubrzanim razvojem pojedini narodi su se razvili u sposobne graditelje, izvrsne ribare,

trgovce, rudare itd., za razliku od kultura koje su živjele na račun drugih. Širenje vlasti
zahtjevalo je izgradnju armija koje ni u kom slučaju nisu bile jeftine. U antici su se
društva kroz vrijeme prilagođavala sukobima i ratovima izgradnjom vojničkih klasa
(Sparta) ili filozofa, pjesnika, pisaca i demokratskih društava (Atena). Dok su u srednjem
vijeku pa sve do 19 st. moćniji pojedinci bili prisiljeni u finansiranje vojske, od odjeće do
naoružanja i logistike, danađnje vrijeme je obilježilo doba u kojem države imaju svoje
profesionalne armije, dok je samo mali broj zemalja zadržao princip po kojem je za
odbranu državne teritorije zaduženo cijelo stanovništvo. Kako je uvijek nedostajalo
hrane i vode, područja pogodna za uzgoj i zemljoradnju, s obiljem izvora i vode, uvijek su
bila na meti drugih, kojima je uvijek nedostajalo upravo ono što imaju drugi. Na
pojedinim mjestima su visoko na terenu podizani dvorčevi da bi vladari uvođenjem
carina mogli ubirati porez i kontrolisati rijeke, luke, protok ljudi, sredstava i robe.
Veličina dvoraca i gradova za vladare je bila potvrda i izraz bogatstva, uspjeha i moći.