PISMA IZ ŠVICARSKE

GRAM ISKUSTVA I TOVAR TEORIJA

___________________________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 28.06.2020
GRAM ISKUSTVA I TOVAR TEORIJA

Bilo jednom jedno kraljevstvo u kojem su svi živjeli u izobilju i svi su bili srećni i zadovoljni,
siti i napiti. Svi, osim njihovog kralja koji je bio vječno gladan. Vidjevši njegovu nesreću
dobra vila ga upita šta bi ga činilo srećnim, na što je on odgovorio da bi želio punu trpezu
hamburgera. Nakon što mu je želja bila odmah ispunjena, poželio je još više, potom još više.
Kako ga ni to nije zasitilo rekao je dobroj vili da mu sve oko njega pretvori u zlato. Odmah.
Vila ga je upitala da li to ozbiljno želi, jer poslije nema povratka, na što je on odrješito
potvrdno odgovorio kako mu je sve još uvijek premalo i da želi biti najbogatiji čovjek na
svijetu. Kada je dobra vila pretvorila sve u zlato, nedugo potom cijelo kraljevstvo je nestalo
jer je doslovno poumiralo od gladi; naime, zlato i zlatne hamburgere ni bilo koju drugu hranu
koju je dobra vila pretvorila u zlato nije bilo moguće jesti. Umrli su od zlata i bogatstva.

U narodu postoji jedna izreka: „Gladan sitom ne vjeruje!“ Koji mehanizam je proizveo glad i
sitost? Da li bi bilo sitih da nema gladnih. Je li glad produkt sitosti ili je obrnuto, da je glad
produkt sitosti? Kako god, glad i sitost, po zakonu spojenih posuda dio su jednog. Dok je
jedna strana sita jer je ispraznila punu posudu, druga je ostala gladna sa praznom posudom.
Ipak, sitost ima svoje granice, za razliku od gladi koja ih nema. „Vječna glad“ proizvodi glad.
„Vječna glad“ proizvodi još više gladi. Gdje je granica ako znamo da naseljavamo planetu
čiji su resursi ograničeni? Hoće li čovjek jednom shvatiti da ponuda i potražnja imaju svoje
granice? Želi li shvatiti? Ne čini li se da je „vrijeme koronavirusa“ upravo ona Arhimedova
poluga koja je uz oslonac potrebna da konačno pokrene svijet i dozove ga pameti? Gdje je i
ko je oslonac, ako to nije samo društvo?

Ako je zakon ponude i potražnje iznad svakog zakona, gdje je u tome moralna pouka;
gdje je moral i moralnost u svemu tome? Moral i moralnost zato jer svako društvo
postoji i razvija se na principima morala, na kojima počivaju zakoni, a bez primjene
zakona u društvima nastaje bezakonje i anarhija, koji ni u kom slučaju ne bi smjeli biti
temelji na kojima počiva budućnost društva. Šta znači zakon ponude i potražnje do
"količinu nekog dobra za koje su potrošači spremni platiti za određenu cijenu", na jednoj
i "količinu nekog dobra koju su proizvođači spremni proizvesti za tu cijenu" za sve
zainteresovane ali sposobne platiše, na drugoj strani. Ako to znači da svaka roba ima
svoju cijenu i zainteresovanog konzumenta, moguće je proizvoditi bilo kakvu robu koja
nije nužna čak ni za opstanak, poput neumjerne proizvodnje nemorala, apatije,
bezakonja, kriminala, samo zato jer postoji tržište i krajnji konzument? Prestankom
koknzumiranja i potrebe za robom, prestaje potreba njene proizvodnje. Time dolazimo
do granica pojmovnog određenja stvaranja ekonomskog ali i političkog tržišta u kojem je
i proizvođač uz ulogu trgovca, pored mase drugih i sam postao potrošač. Teško je
odgovoriti razlog zašto proizvođač proizvodi nešto što mu i samome može nauditi i što
mu samome čini zlo? Drogu, naoružanje, mržnju, podjelu, siromaštvo itd. Nije li to pucanj
u vlastitu nogu? Ako jeste, zašto to radi sam sebi? O tome šta se događa povećanjem
količine potrošača a smanjenjem količine proizvođača, nije potrebno mnogo polemisati.
Konzumerizam, kao pojam potrošačke kulture modernih društava ima svoje granice; i to
je dobro. Dobro je, prije svega što vodi granici osviješćenja, ako uopće postoji interes za
osviješćenjem. Poznato je da nezasit ovisnik od droge sam govori da ne valja to što radi,
dapače, savjetuje drugima da to ne čine, ali nastavlja dok se ne predozira. Gdje je
naravoučenije, odlučuje svaki pojedinac sam za sebe; više pojedinaca čini kritičnu masu
dovoljnu da mijenja zakone, navike, potrebe, svijest i načela.
„Gram iskustva vrijedniji je od svih teorija. Ako je tako, kao što jeste, teško je odgovoriti na
pitanje zašto se spoznaje i iskustva ne primjenjuju?“

U Bosni i Hercegovini se svi slažu u jednom: obrazovanje je ulaganje u budućnost.

Međutim, praksa je bijeg od budućnosti. I niko nije u stanju da objasni zbog čega. Na
jednoj strani postoji nauka i naučna misao, ali se ona ne koristi. Kapaciteti stoje
neiskorišteni ili odlaze jer im društvo nema šta ponuditi. Jedino što se mijenja su radna
mjesta stranačkih uhljeba na vrhu institucija koruptivnog sistema. Izgradnja traje, ali ne
za brži promet ljudi, usluga i robe, već za brži odliv mozgova u koje društvo ulaže novac i
vrijeme. Većina akademske zajednice zna da je riječ o svjesnoj promjeni boja, dresova i
kvalitete građana koju u sprezi sa vlastima žele postići i što im je krajnji cilj. Dok "ne-
sistem" u Bosni i Hercegovini njeguje politiku udaljenu od nacionalne tj. državne, ulaže u
djecu koja odlaze u svijet 'trbuhom za kruhom', druge države planski, sistemski i
smišljeno stvaraju uvjete i čine sve da privuku najobrazovanije kadrove svijeta i tako
profitiraju od znanja u koje nisu ništa uložili. Današnja društva najbolje znaju koliko
košta obrazovanje. Stoga je zabrinjavajuće, zbog čega društvo ulaže u obrazovanje ako
ostaje bez najobrazovanijih kadrova? Primjera ima skoro na na svakom mjestu. Odgovor
se nameće u konačnom obračunu i računici stanja "treba" i stanja "jeste", pri čemu je
vidno da je riječ o društvima "bez sistema", društvima koja ne vode brigu o sebi, svojim
građanima i svom podmlatku. Početak može bito kakav god, nažalost, završnica ostaje
uvijek ista. Vidljivo je da su sve partije zainteresovane za obrazovanje ali nisu i za
završnicu kojom bi se koristili već postojeći potencijali. Završnicu može ponuditi jedino
društvo sa sistemom. Nepostojanje jednog kotačića u sistemu satnog mehanizma čini
cijeli mehanizam ništavnim i neupotrebljivim. Sistem koji ne funkcioniše nije sistem.
Nada, da će vrijeme učiniti svoje i donijeti promjene, jedna je u nizu samoobmana i ona
se tiče društva bez sistema u kojem živi. Jedina svijetla tačka, tačka koja isključuje
vanjske faktore jeste, da je društvo samo odgovorno za sve što ga se tiče i da moguće
promjene mogu doći jedino iznutra. Čvrsta volja vodi cilju. Odgovornost nije mala
upravo iz razloga mogućih scenarija budućnosti zbog koje se danas ciljano ulaže u
obrazovanje. Obrazovanje ne znači automatizam da su svi koji su učestvovali u procesu
obrazovanji ujedno i obrazovani. Uostalom, čemu obrazovanje ako se ono ne
primjenjuje u praksi? Nažalost, isto pitanje vrijedi za mnoge struke i nauke: historiju,
pravo, filozofiju, matematiku itd. Kozmetička i polovična rješenja nisu nikakva rješenja.
Radikalne promjene treba htjeti, ali i moći. Društva i zajednice koje nisu u stanju da se
mijenjaju i prilagođavaju nestaju ili su već nestala. Kao što hrabrost proizilazi iz visokih
moralnih načela, kukavičluk proizilazi iz nemoralnih. Pitanje reformi u vrijeme kada
brod tone, ne doprinosi spasenju. Oduzimanje osnovnih, ustavnih prava građanima i
pojedincima u društvu govori da ma kakvi ti zakoni bili, nisu zakoni. Postojanje zakona
ne znači da je time sve samo po sebi riješeno, najmanje, ako se isti ne primjenjuju
kontrolisano, pri čemu je sistem kontrole osnova napora svakog pa i pravnog sistema.
Čemu učenje o historiji ako društvo ne uči izvlačiti pouke iz historije i primjenjivati ih u
životnoj praksi? Čemu učiti o kulturi ako se kultura ne primjenjuje? Čemu učiti o slovu i
jeziku ako ne postoji kultura čitanja i pisanja? Čemu učiti o antifašizmu ako se sistemski
primjenjuje vjerska, rasna i svaka druga segregacija i fašizacija građana? Čemu učiti
matematiku, sabiranju i oduzimanju, ako se umjetnost računanja uopće ne primjenjuje?
Općenito, takva praksa nema objašnjenja i ukazuje da postoji želja i potreba za takvim
ponašanjem. Društvo predvođeno stranačkom računicom koja zadovoljava potrebe elite
ali ne i čitavog društva, bezglavo je, bez plana i programa, hronično oboljelo, beskonačno
sastavljajući kraj sa krajem, krpeći cjelinu nečega što se raspada. Kupovina zvanja i
diploma najeklatantniji je primjer bezumlja „ne-sistema“ koji vodi kupovini radnih
mjesta, na kojima je nemoguće primjeniti nešto što ne postoji, a to je znanje.
Hiperprodukcija kadrova koji nisu potrebni društvu problem je kako jučer tako i danas.
„Društvo doktora“, s kupljenim ili zasluženim diplomama teško da izgleda jadnije. Što
reći o onoj vrsti kojoj su puna usta hvale „sistemima zatvorenika“ koji su prostim okom
vidljivo definitivna propast? Šta je važno u sistemima u kojima ništa nije važno, zakoni,
znanja, iskustva i spoznaje, osim profita i bogaćenja pojedinaca? Društvo obrazovanih
koje nije u stanju sebi dovesti vodu i vodovod, plin i plinovod ili popraviti pokvareno,
ima ozbiljan problem. Da li je rješenje u produkciji još više doktora?

U društvima vjerskog, etničkog, političkog, medijskog mainstreama i samoizolacionizma

kursira ideološko jednoumlje, klasna, etnička i rasna segregacija u kojima društvo
ustavnim odredbama kao najvišim zakonima države izopćava vlastite građane, dijeli ih
na podobne i nepodobne, vjernike i nevjernike, sposobne i nesposobne, potrebne i
nepotrebne. Uzmu li se u obzir da politikom kruže izjave sa najviših mjesta da samo
bogati imaju pravo zasnivati porodicu, moguće je sagledati svu dubinu dna politika u
kojem se pojedina društva svijeta nalaze. Upravo kada se pomisli da društvo ne može
tonuti dublje, ono na čelu sa onima koje su izabrali da ih vode, razuvjeri sebe i svaku
nadu dokazujući da je i te kako moguće tonuti još dublje. Gdje je smisao potrebe i želje
da se ostane plivati na površini a raditi sve suprotno, puniti džepove kamenjem i
orasima i tonuti sve dublje? Pitanje da li lopov može živjeti normalnim životom je
suvišno; dovoljno je postaviti normalne uvjete i sistem u kojem neće biti potrebe baviti
se korupcijom i kriminalom.

Ulaganja u obrazovanje, nauku i kulturu ključ su svakog uspjeha. I nije dovoljno samo
ulagati za druge države svijeta, već učiniti ponudu i klimu koja će omogućiti ostanak
obrazovanih u domovini. Mladima se mora ponuditi, ne nešto, već sve najbolje. Riječ je o
vlastitim potomcima. Ponašati se kao što se ponaša, da svijet ostaje na starima, nema
smisla, logike niti opravdanja. Gorka pilula istine je PISA (The Programme for
International Student Assessment - Program za međunarodno ocjenjivanje studenata)
studije koja testovima ocjenjuje čitalačku, matematičku, naučnu i finansijsku pismenost
petnaestogodišnjaka te predstavlja najveće svjetsko istraživanje u obrazovanju, koje se pod
pokroviteljstvom Organizacije za ekonomsku saradnju (OECD od 2000. g) i sprovodi se
svake tri godine. Testovi iz 2018. Godine jasno pokazuju da je Bosna i Hercegovina zauzela
62. mjesto od ukupno 79 zemalja svijeta obuhvaćenih ovim testiranjem. Dok su na samom
vrhu Kina i Singapur, sve zemlje regiona su ispred BiH: Crna Gora na 52., Srbija na 45.,
Hrvatska na 29. i Slovenija na 21. mjestu. Prema riječima pomoćnice direktora Agencije za
predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH Žanete Džumhur „Ovo istraživanje
pokazalo je da je svaki drugi učenik u BiH funkcionalno nepismen, a ta nepismenost je
najizraženija u matematici.“

Sve dok se odgajaju generacije mladih u kojima ih starije generacije uče i u praksi
pokazuju da su licemjerje, poltronstvo, mržnja, fašizam ili nacionalizam vrijednost, nema
napretka u društvu, već se više može govoriti o programiranju i njihovoj pripremi za
buduće sukobe. Baviti se ulaganjem u ono što su društva ocijenila kao nanošenje štete
čovječanstvu i ljudskoj civilizaciji, pogrešno je ulaganje. O tome da je „krajnje vrijeme“ da
se nešto promijeni, i samome njemu je isteklo vrijeme. Nešto to je propušteno, pogotovo
u posljednjih tridesetak godina, preko noći nije moguće nadoknaditi. Voz je davno
prošao i toga je, za razliku od bajki, u realnom životu društvo svjesno. Jedina sretna
okolnost je da vozovi odlaze, ali i dolaze. Je li to šansa ili nije, odlučuje svako društvo
samo za sebe, posebno kada je riječ o budućnosti vlastite djece.
Od hiperprodukcije populizma, nacionalizma i mržnje, straha, kriminala, neznanja i
nemorala, svjetske sadake i porodičnih priloga dijaspore i svega onoga od čega
profitiraju pojedinci u društvu, ne gradi se država. Društvo zadovoljnih građana gradi se
na zdravim demokratskim građanskim osnovama i principima, na temeljima pravde i
pravednosti. Poznata je laž da nema novca i sredstava. Istina je da svega ima u izobilju,
novca i sredstava, samo što se to izobilje raspoređuje nepravedno i neravnomjerno. O
tome kako se zajednički stečene vrijednosti raspoređuju odlučuje društvo, a ne
pojedinci, još manje silom instalirane institucije vlasti koje izbornom krađom sebe časti
održavanjem i kontrolom stanja izbora i reizbora radi svoje dalje vladavine koja je svrha
samoj sebi. Kako niko dobrovoljno ne predaje vlast ona dolazi smjenom isto onako kao
što su smijenjeni fašizam ili komunizam; što milom, što silom. Bez pritiska i 'oslonca',
nijedno dugme se neće aktivirati samo. Za blagostanje, svijetlu budućnost i perspektivan
uspjeh jednog društva pored potrebe, neophodna je ne kozmetička, već korjenita
promjena u društvu, neophodan je planski osmišljen i funkcionalan sistem koji, kako
historija uči, može da se rađa jedino na pepelu starih, nefunkcionalnih sistema.