PROFESOR HAMDO ČAMO -

U DRŽAVAMA HIBRIDNIH REŽIMA NEMA RAZLIKE IZMEĐU NEPODOBNE I

NESPOSOBNE VLASTI

Zürich, 20.06.2020
U DRŽAVAMA HIBRIDNIH REŽIMA NEMA RAZLIKE IZMEĐU NEPODOBNE I
NESPOSOBNE VLASTI

Jedna država, tri vlade, 3 predsjednika, 2 entiteta, 10 kantona, 14 vlada, ogroman broj
ministarstva 70 političkih stranaka, 50 boračkih udruženja, nepoznat broj sindikata, 3
policije, 4 akademije nauka, 2 penziona fonda, 3 obrazovna sustava, 3 telekoma, 3
elektroprivrede, 400.000 nezaposlenih, 500.000 penzionera, 400.000 raseljenih lica, 70%
siromašnih, 3.500.000 stanovnika od kojih je polovina državnih uposlenika.

Osnovu neometanog funkcionisanja svakog društva predstavlja društevo-političko

uređenje. Način na koji je uređeno funkcionisanje svih institucija i subjekata društva.

Termin „režim“ potiče iz francuskog jezika (régime) i podrazumijeva sistem vladavine ili
upravljanja. Upravljanje, dominacija i vlast predstavljaju osnovne političke kategorije i
uz građane stvara se osnova političke institucije – država. Državna vlast koja
demokratskim putem provodi „volju“ većine naziva se demokratskom, dok vlast koja
provodi "volju" pojedinaca naziva se autokratskom. Dok demokratski sistemi
predstavljaju izraz volje naroda, autoritarnim režimima smatraju se svi oni u kojima se
na najgrublji način od strane pojedinaca na vlasti povređuju demokratske vrijednosti,
prava i slobode građana.

Mehanizmi zaštite ustavnosti i zakonitosti u svakoj državi utvrđuju se ustavom. Njih čine
sudovi i drugi organi pravosuđa kao što je ustavni sud koji predstavlja poseban
prvaosudni organ. Pravosudni organi (pravosuđe) spriječavaju i otklanjaju sva
neustavna i nezakonita djelovanja i aktivnosti, pod uvjetom da i samo nije korumpirano
ili na bilo koji način spriječeno u obavljanju svojih poslova, za što postoje neophodni
kontrolni sistemi koji utvrđuju i otklanjaju neometano djelovanje sudskih organa.

Ugledni britanski magazin The Economist objavio je 11. godišnji Indeks demokratije u
svijetu, koji se odnosni na 167 zemalja u svijetu i tretira pet kategorija: izborni procesi i
pluralizam, građanske slobode, funkcionisanje vlasti, učešće u političkim procesima i
politička kultura. Osim toga svaka zemlja smještena je u još četiri kategorije: puna
demokracija, manjkava demokracija, hibridni režim ili autoritarni režim. U
ovogodišnjem izvještaju Bosna i Hercegovina se nalazi na 101. mjestu od 167 zemalja,
odnosno na 20 mjestu u regionu Istočne Evrope i spada u tzv. "hibridne režime". Kako se
navodi u izveštaju „Zemlje u tranziciji“ (2020) kojim je obuhvaćeno 29 zemalja bivšeg
SSSR i Istočne Evrope, korak u nazad iz kategorije „djelimično konsolidovanih
demokratija“ u kategoriju „hibridnih režima“ pored Srbije načinila je i Crna Gora, dok su
Kosovo i Sevrena Makedonija jedini u regionu Zapadnog Balkana ostvarili napredak.
Pojam „hibridni režim“ odnosi se na države u kojima vlast istovremeno može da provodi
političku represiju i raspisuje izbore, ali su strukture demokratskih institucija
nedovoljno izgrađene i krhke zbog čega postoje značajni problemi u funkcionisanju
demokratskog sistema vlasti koja sistematski ograničava mogućnosti opozicije da bude
uključena u upravljanje državom ali i ostvarenje političkih prava i građanskih sloboda.
Vladavina prava

Vladavina prava u suštini predstavlja više politički princip nego pravni. Pravna sadržina
vladavine prava ostvaruje se preko ustavnosti i zakonitosti. Tragovi vladavine prava
nalaze se još u antičkom dobu, na koje se u potpunosti naslanja rimsko pravo koje kaže:
zakon je strog ali se mora poštovati; i vladar mora da poštuje zakon. Rimsko pravo kao
izvor današnjeg prava velikim slovima je zapisalo da je i vladar taj koji mora poštovati
zakon. U srednjem vijeku u jednom francuskom dokumentu stoji da se svi moraju
upravljati po zakonu; u velikoj povelji slobode iz 1215. zapisano je da građani imaju
prava da se pobune uvijek kada vlada ili vladar ne poštuje zakon1 . Da bi se mogla
ostvariti vladavina prava neophodna su dva uvjeta: a) da nema veće sile od prava i b) da
niko ne može imati više prava od drugih.

Koncept države

Država je teritorijalno suverena politička zajednica naroda i građana i predstavlja

osnovni oblik političkog samoorganizovanja društva s ciljem zaštite vitalnih političkih,
ekonomskih, siguronosnih i svih drugih vrijednosti u nizu vlastitih interesa. Osim toga,
država predstavlja organizaciju funkcionalne vlasti koja služi učvršćivanju i odbrani
društveno-političkog uređenja, manifestujući je kroz vladajuću strukturu i državni
aparat koji u skladu ovlaštenja djeluje u njeno ime na ostvarenju njenih funkcija.

U svakom slučaju, nije riječ samo o teoriji moderne države i društva već i praktičnoj
afirmaciji kontrolisanog i instrumentalizovanog funkcioniranja građana svjesnih svojih
vrijednosti po svim, ponajprije demokratskim osnovama. Ovdje je, prije svega,
neophodno naglasiti potrebu da nije do nauke i naučnika uvjeravanje, već naučno
dokazivanje formule u kojoj primatelj spoznaja, pored normalnosti sumnje, za indeks
dokazivosti uzima naučno upoređujući ga sa stvarnim stanjem, stanjem koje jeste.
Razlike su očite između vjerovanja u jedno naspram stvarnosti koja je vidljiva i izgleda
drugačije; slijed je poziv kritičke misli i nastavak rada na promjeni ili prepuštanju volji
drugih.

1"Baronski članci" ("Articles of the Barons"), neposredni su članci koji su prethodili Magni Carti 1215. g.
Naime, nemiri i sukobi u Engleskoj uzrokovani kraljevom samovoljom kulminirali su 5. Maja 1215. g., kada
su se baruni odrekli vazalske vjernosti. Postupak baruna bio je i u skladu s njihovim pravom, koje se
naziva diffidatio, a to je pravo "…kraljevih vazala da otkažu poslušnost…"

Valja napomenuti da diffi datio u pravilu nije bilo nešto što su vazali mogli koristiti kad im se prohtjelo,
nego je ipak prešutno bilo uvjetovano kraljevim nepridržavanjem običaja. Ne treba ni spominjati čega se
sve John nije pridržavao za svoje vladavine. S druge strane, i kralj je imao pravo raskinuti feudalno-vazalni
odnos u slučaju da vazal nije ispunjavao svoje dužnosti koje je su bile navedene u vazalskoj zakletvi.
Rezultat raskidanja vazalskog odnosa, bilo od strane kralja ili na temelju diffi datio, redovito je bio u znaku
sukoba pa tako i u ovom slučaju, premda "…diffidatio ne samo time što je legalno sredstvo običajnog
prava, koje je nametnuto pa i priznato od države, nego ne uključuje pravo na pobunu i zato što je
otkazivanje vazalskog odnosa isto što i otkazivanje svakog individualnog odnosa a ne revolucija kao
negacija postojećeg sistema…(Kurtović Š.,Magna Carta…,Studije…,op.cit., str. 19-21).
Koncept suverenosti

Suverenost je najviši oblik državne vlasti. Državnu vlast već dugo vremena ne provode
samo pojedini državni organi, već svi organi i institucije koje ulaze u sastav države, u
stastav državne zajednice i organizacije. Ali, samo jedan organ ili nekoliko njih raspolažu
najvišom suverenom državnom vlašću. Međutim, ko ulazi u sastav državne organizacije,
a ka ne ulazi u tom smislu postoje centrifugalne sile ili one centripetalne koje oponiraju i
kao oponenti umjetno zastupaju državnu vlast koje nisu vlasnici. U tom slučaju, riječ je o
iredentizmu nacionalističkih pokreta i ideologija koje se zalažu za promjenu državnih
granica u kojima bi etničke manjine politikom primjene sile i pritisaka živjele na
određenom prostoru da bi i same postale ili došle pod vlast države u kojoj čine većinu.
Iredentističke i nacionalističke težnje prema teritorijama drugih država nisu
nepoznanica u historiji države i društva.

Žan Boden (1530-1596), opisujući vlast francuskog kralja kao "od Boga dozvoljeno i
potvrđeno prirodno stanje", nije mogao znati da će postati pretečom modernog učenja o
suverenosti. Prema njemu, kraljevska tj. državna vlast suverena je zato što je nevezana
zakonima, samostalna, neprekidna i nedjeljiva. Ona je samostalna spolja, jer nije u
vazalnoj zavisnosti od druge države, a nadmoćna iznutra, jer je nezavisna od podanika
kojima zapovijeda, Njena neprekidnost se sastoji u tome što suverena vlast ostaje ista i
kada se mijenjaju njeni nosioci, saglasno sa izrekom: "kralj je umro, živio kralj" (Le roi
est mort, vive le roi).Bodenov pojam suverenosti razradio je i operacionilizovao Karden
Le Bre (1558-1655), savjetnik svemoćnog francuskog državnika kardinala Rišeljea
(1585-1642), sastavljanjem popisa isključivih ovlašćenja koja spadaju u suverenu
državnu vlast kakava su: pravo donošenja zakona, pravo postavljanja najviših
funkcionera i javnih službenika, policijska prava, prava vlasništva nad rijekama,
putevima, rudnicima, pravo oporezivanja, pravo objave rata i mira (ius belli ac pacis) itd.
Žan Žak Ruso je prihvatio teoriju monarhiste Bodena s tom razlikom što je umjesto
kraljeve suverenosti proglasio narodnu suverenost, proglasivši takvu državnu vlast
barbarskom, nalik azijatskim despotijama. Prema Monteskjeu, evropska civilizacija treba
da se napaja primjerom Engleske u kojoj je vlast podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i
sudsku. Izlaz je nađen u teoriji države čija je suverena vlast nedjeljiva, ali su njene
funkcije podijeljene, što znači da je i Monteskjeova teorija o podijeljenim funkcijama
državne vlasti prihvatila suverenost kao apsolutno načelo.(Pravo i osnove prava
Evropske unije; N. Visković, str. 25; E. Spektorski, str. 82-85.)

Neznanje ili neodgovornost, nesposobnost ili nepodobnost, sve one su pod jednim
krovom te oni koji podržavaju politiku nacionalizma, fašizma, etničkih podijela i
redukcije života na osnove preživljavanja ne bi smjele biti cilj i budućnost jednog
društva. Naravno, osim ako društvo to zbilja uporno samo želi. Obzirom da su građani ti
koji biraju, nisu posve nedužni: Građani koji sebi biraju korumpirane, lažljivce, lopove i
izdajice nisu žrtva već saučesnici.
Nakon tri decenije izbora i reizbora, podrške, podijela, cijepanja i usitnjavanja,
segregacije i podrške nepoštivanja Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura
potvrda je i odgovor na pitanje da li društvo nešto želi ili ne, te da ni u kom slučaju ne
može biti riječi o greški i slučajnosti. Osim ako istina ne leži u potvrdi pojedinih
intelektualaca koji se ne libe da izjave: Mi smo bolesno društvo!

Koliko god teško padalo pojedincima, strankama, politikantima i medijima koji

izbjegavaju pisati o rasističkom ustavu, širini kršenja ljudskih prava i umjesto što
veličaju male entitetske diktature, čast izuzezcima, u centru svih tih zbivanja visoko na
listi vodećih u sastavu mnogih elita, nalaze se vjerske institucije koje daju podršku i
ujedno služe kao osnova svake političke podrške. Sve optužbe posljednjih dana koje se
odnose na podršku održavanja mise u Sarajevu, surogatu zabrane održavanja mise u
Bleiburgu i otvorenog veličanja ustaškog režima, dolazu uz podršku najviših dužnosnika
politike i vjerskih zajednica s izuzetkom šačice antifašista i Jevrejske vjerske zajednice.
Sva očekivanja iznesena u deklaracijama o ljudskim pravima, prije svega o ugrožavanju
prava, sloboda i osjećaja građana, od kojih su mnogi žrtve u drugom ili trećem koljenu
masovnih zločina u Sarajevu od strane ustaškog režima koji se veliča na sva zvona,
jednostavno su izostale, nestala, izbrisana. Poslije dove na Mirogoju od strane IZ bilo je
jasno da se ne radi o slučajnosti. Da vjera i vjerske institucije nemaju šta tražiti u javnim
ustanovama, školama, politici, jer svojom aktivnošću, vjerskom i političkom, revizijom
historije i historijskih događaja dijele i vrijeđaju osjećaje djece, vjernika i građana,
suvišno je i govoriti. Još uvijek nije definisano konkretnije djelovanje onih koji se
nazivaju elitom, vjerskom, političkom, entitetskom, ali je posve jasno da je svima njima
nepoznata ili suvišna vrijednost koncepta države jer se bave javnom raspordajom
državnih resursa, opštim siromašenjem građana zu otvoreno djelovanje kojim entitete
pretvaraju u svoje kolonije i države, a državu Bosnu i Hercegovinu pretvaraju u entitet.

Nastavak tragedije, migrantska kriza, niz afera u kojima nije nikome od odgovornih pala
dlaka s glave, kamo li koja vlada u toliko centara moći koji se tresu od državnog
kriminala, korupcije u svim institucijama entiteta od vrha do dna. Svijetu je jasno o
kakvom je sistemu riječ, očekujući, nadajući se da će građani nešto promijeniti. Ako su se
nadali, nada umire posljednja. Mnoge tješi da se ne radi o ozbiljnoj državi, već o
„dubokoj državi u kojoj se sistemski uzgajaju hibridi i hibridni režimi“.

U državi hibrida nema razlike između nepodobne i nesposobne vlasti. Hibridnost koja
nastaje ukrštanjem populističkog, fašističkog, politikantskog, vjerskog, rasnog,
konstitutivnog i nacionalističkog nije ništa drugo do sistem koji njeguje i održava niže
vrijednosti. U državi hibrida sve je hibridno.

Politički sistem koji se patološki nalazi u lošem stanju, stanju nesposobnosti da

funkcioniše, da osigurava, da štiti prava i slobode građana, da samostalno provodi
zakone, da samostalno donosi odluke, da ih primjenjuje na cijeloj svojoj suverenitetom
opasanoj teritoriji, bolestan je politički, ekonomski i stvarno. Obzirom da za svaku
bolest postoji lijek i izlječenje, pitanje je volje, vremena i načina izlječenja.