NA DANAŠNJI DAN ROĐEN JE

KONSTANTIN VELIKI

___________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 27.02.2021
NA DANAŠNJI DAN ROĐEN JE KONSTANTIN VELIKI

Foto: wikipedia.org
Naše „rođendansko dijete“ danas je Konstantin, Konstantin I i Veliki. Rođen je 27. februara
između 270. i 288. godine n.e. Kada kažemo „naše“, mnogi pohrle u zagrljaj historijske,
ideološke, političke ili kulturne jednostranosti, pa ipak, u smislu historijskog konteksta
nakon više stoljeća "naše" ostaje i dalje omiljeni predmet historijskog istraživanja i
preispitivanja. Flavije Valerij Konstantin, rođen je na samom rubu tadašnjeg civilizovanog
svijeta u Moeziji (Moesia Prima) u gradu Naissus (današnji Niš, koji je u čast ovog "našeg",
ilirskog i rimskog velikana, dao naziv aerodromu 'Konstantin Veliki'). Konstantin je umro
22. maja 337. u Anhironi, u predgrađu Nikomedije (današnji grad İzmit, u današnjoj
Turskoj, stari je grad, koji je 264. p. n. e. osnovao Nikomedes I Bitinski, na obali Propontisa
(Mramorno more). Bio je jedan od vodećih gradova u Bitiniji, oblasti u ovom dijelu Male
Azije (Anadolija). Turci su zauzeli Nikomediju 1338). Konstantin I tj. Konstantin Veliki,
dijete je od oca Ilira[1] (Konstancije Hor), koji je bio pripadnik višeg staleža i majke Grkinje
(Helena).

Niko nije mogao ni pomisliti da će se balkansko dijete popeti u sam vrh historije više
naroda, kultura i civilizacija ostavljajući iza sebe dubok pečat značajan za kulture Istoka i
Zapada.

Flavije Valerije Konstancije je rođen u gradu Naissus (današnji grad Niš) 27. februara 272.
ili 273. godine, a njegova je vojna i politička karijera otpočela je u doba prve tetrarhije
(1.03.293.-1.05.305.). U to je doba, otprilike između 293. i 296. godine, stigao na Istok gdje
je kao časnik pod cezarom Galerijem (Gaj Galerije Valerije Maksimijan) služio u rimskoj
vojsci, najprije u ratu protiv Perzijanaca, a potom na dunavskoj granici. Tokom 301/302.
služio je na Dioklecijanovu dvoru u Nikomediji, a tokom careva prolaska kroz Judeju jahao
je uz cara na počasnom mjestu s njegove desne strane. Pouzdano se zna da se na
nikomedijskome dvoru nalazio i u martu 303. i u martu 305., a vrlo je vjerojatno da je bio u
Dioklecijanovoj pratnji u međuvremenu, tokom careva putovanja u Rim kako bi zajedno s
kolegom proslavio vicennalia obojice augusta i decennalia dvojice njihovih cezara. U to je
doba Konstantin bio čovjek u ranim tridesetim godinama kojega su položaj u vojsci i
sposobnosti koje je pokazivao u ratnim okolnostima, uz dotadašnje zasluge i porijeklo,
činile vrlo ozbiljnim kandidatom za obavljanje službe carskoga purpura. Bio je, naime, sin
Maksimijanova (Marko ili Gaj Aurelije Valerije Maksimijan) cezara Konstancija. Premda je
Rimsko Carstvo u teoriji bilo izborna monarhija jer su Senat ili aktualni vladar birali
kandidata na temelju njegovih sposobnosti, monarhija je u stvari bila nasljedna budući da ni
jedan car u dotadašnjoj praksi nije isključio vlastite sinove iz nasljeđivanja vlasti. Pa i oni
carevi koji bi odabirali nasljednike (poput onih iz dinastije Antonina) koji nisu pripadali
njihovoj lozi adoptirali bi ih u službenoj ceremoniji. Iako je tetrarhija kao sistem bio
zamišljen ponajprije da bi se izbjegle borbe oko prijestolja u trenucima kad su vanjska
opasnost i opće stanje u državi zahtijevali stabilnu i čvrstu vladavinu, i taj je sistem bio
učvršćen politikom ženidbenih veza i adopcije. Augusti Dioklecijan i Maksimijan posinili su
svoje cezare: Dioklecijan Galerija, a Maksimijan Konstantinova oca Konstancija, dok je
istodobno Dioklecijanova jedina kći Valerija udata za cezara Galerija. Konstancije je, pak,
možda još i 289. godine kao Maksimijanov pretorijanski prefekt uzeo za ženu njegovu kćer
Teodoru, zbog čega je morao ostaviti Konstantinovu majku Helenu s kojom je, po svemu
sudeći, živio u konkubinatu, a ne zakonito sklopljenome braku. Ako ne već tada, Konstancije
se svakako 293. godine oženio Teodorom. Konstantin je potom poslan na Istok gdje je služio
Dioklecijanu i Galeriju kao svojevrsno jamstvo lojalnosti njegova oca Konstancija, pa je
shodno tome imao ulogu taoca (Anon. Vales. pars prior, 2, 2.). Naime, poznata je činjenica da
je Dioklecijan bio protivnik kršćanstva i želio je oživjeti stare poganske kultove da bi postali
državna religija.

Statua Konstantina Velikog u Minsteru / York, Velika Britanija

Od samih početaka aktivnog uključivanja u borbu za vlast nova vjerska i prokršćanska

komponenta imala je važnu ulogu u Konstantinovoj politici. Njegovo je postupanje u tom
smislu nemoguće odijeliti od tadašnje opće političke i gospodarske situacije i duhovne
klime. Teško da je mladom, ambicioznom i inteligentnom čovjeku koji je ranu vojnu karijeru
proveo na Istoku i na sâmome carskom dvoru mogla promaknuti činjenica kako kršćanstvo
kao religija u usponu predstavlja potencijalnu duhovnu snagu kao novu poveznicu obnove
jedinstva Carstva. Nije moguće išta pouzdano reći o Konstantinovu osobnom odnosu prema
kršćanstvu u godinama prije otvorena ulaska u sukobe oko vlasti nakon smrti njegova oca
Konstancija 306. godine. Sigurno je da nije bio kršćanin, jer je osobne zavjete i molitve
upućivao Marsu i Apolonu, kojega je štovao kao Nepobjedivo Sunce. U toj ranoj fazi
nedvojbeno se radilo o korištenju kršćanstva iz proračunatih političkih razloga.
Bista Dioklecijana u arheološkom muzeju u Istanbulu

Literarni izvori potvrđuju da Dioklecijanovi edikti protiv kršćana nisu dosljedno provođeni
u zapadnim dijelovima države, a posebno ne u dijelu kojim je vladao cezar Konstancije, iako
je i tamo bilo sporadičnih primjera otuđivanja crkvene imovine i uništavanja crkava (Lact.,
DMP, 15, 7.) koje su se u to vrijeme još uvijek nalazile unutar privatnih kuća.

Odmah po izboru za augusta 306. godine Konstantin je prekinuo progone kršćana objavivši
edikt kojim im je dopušteno poštovati svojega Boga (Lact., DMP, 24, 9.). Taj je čin imao
nedvosmisleno dvojako značenje. Njime je Konstantin jasno dao do znanja da se smatra
glavnim zakonodavcem za stanovnike u svojoj domeni Carstva i da se vjerskom politikom
želi distancirati od svojih carskih kolega prikazujući se potencijalnim osloboditeljem
progonjenih kršćana u svim dijelovima Carstva. Konstantinov edikt nije imao vrijednost
univerzalnog pravnog akta jer se primjenjivao samo u dijelovima države pod njegovom
vlašću.
Na samrtnoj postelji teško bolesni Galerije dao je sastaviti edikt (Lact., DMP, 34; Euseb., HE
VIII, 17, 1-10.) objavljen 30. aprila 311. godine u Nikomediji (Lact., DMP, 35, 1.) u ime trojice
tetrarha (Galerije, Konstantin, Licinije; Maksimin Daja ga je vjerojatno odbio potpisati;
Trojica su tetrarha navedeni kod Euzebija, HE VIII, 17; tekst Galerijeva edikta, DMP, 34, 1-5,
Laktancije nigdje ne spominje koji su ga od tetrarha i jesu li ga uopće potpisali). Edikt
poznat pod nazivom Licet esse Christianos prvi je pravni akt univerzalne vrijednosti kojim je
u rimskoj državi proklamirana tolerancija prema kršćanima, ali je dokinuo progone samo u
dunavskim provincijama i Grčkoj. To je nagnalo i Maksencija, koji kao uzurpator nije
pripadao tetrarhijskome krugu, da iste godine objavi edikt normativno identičan
Konstantinovu iz 306. godine kojim je kršćanima u Italiji i Africi dodijelio slobodu
ispovijedanja vjere i odredio povrat konfiskovane imovine. (Vladimir Posavec, Milotić
2013., 47.)

Konstantinov luk u Rimu

Za Konstantina presudno, što je vjerojatno i jedna od najpoznatijih povijesnih epizoda, je

zbivanje u noći uoči bitke kod Milvijskog mosta, kad mu se u snu pojavilo prikazanje i savjet
da na štitovima svojih vojnika istakne simbol križa. Tako zbivanja opisuje Laktancije, u to
vrijeme odgajatelj Konstantinova sina Krispa, zbog čega je morao biti blizak carskoj familiji.
Svjedočanstvo što ga dvadeset i pet godina kasnije u „Konstantinovu životu“ donosi
Euzebije mnogo je manje uvjerljivo. Konstantinu i njegovoj vojsci usred bijela dana na nebu
se ukazao vatreni znak u obliku križa i riječi „In hoc signo vinces“, da bi mu se sljedeće noći u
snu ukazao sâm Krist i savjetovao da na bojne znakove svojih legija stavi znak križa. Kakva
god vizija da se ukazala Konstantinu, on je pobjedu nad Maksencijem posvetio kršćanskom
Bogu. Kao prvi rimski car u trijumfu nije pošao na Kapitolij kako bi prinio žrtvu i zahvalio
Jupiteru za pobjedu. Od tog je trenutka Konstantinova vojska i "službeno postala kršćanska"
bez obzira na osobne osjećaje vojnika koji su u njoj služili.
Državna kolekcija novčića München

Konstantin je obilnim donacijama iz carske riznice počeo pomagati gradnju kršćanskih

crkava diljem dijela Carstva pod njegovom kontrolom, a posebno u Rimu. No, najznačajniji
potez za dalji razvoj kršćanstva bilo je donošenje prvoga pravnog akta kojim se
sveobuhvatno i beziznimno proglašava uvažavanje svih religija u rimskoj državi, univerzalno
poznatim pod nazivom Milanski edikt (Edictum Mediolanense). Zanimljivo je da edikt niti je
donesen niti je objavljen u Mediolanu, pa čak nije moguće precizno odrediti ni tačno vrijeme
susreta dvojice careva, Konstantina i Licinija, koji su očito, dogovorili bitne normativne
odrednice i sadržaj akta sporazumjevši se o potrebi proklamacije uvažavanja svih religija i o
potrebi promptnog i bezuvjetnog prestanka progona kršćana kao i o povratu imovine
oduzete tokom progona. Sâm je edikt objavljen 13. juna 313. godine u Nikomediji na
latinskome jeziku. Teško se može sumnjati u to da je edikt morao biti objavljen i u
zapadnom dijelu Carstva. Na žalost, u izvornom obliku tekst edikta nije sačuvan, a do nas je
stigao posredno. Njegov sadržaj donose Laktancije na latinskom jeziku i Euzebije, koji ga
prepričava u grčkom prevodu.

Nakon Milanskog edikta primjetan je nagli izlazak kršćanstva iz dotadašnjeg prikrivenog u

javno djelovanje, uz intenzivnu gradnju vlastitih sakralnih građevina. Kršćani se sve češće
počinu javljati i kao bitni faktori u javnom, društvenom i pravnom životu. Međutim, s
otvorenim ispovijedanjem vjere na površinu su isplivali i teški sporovi unutar Kršćanske
crkve. Već 313. godine Konstantina su afrički kršćani molili da riješi spor u pitanju ko je
punopravni biskup Kartage – Donat ili Cecilijan. Konstantin je odluku prepustio dogovoru
biskupa čiji je prvi skup održan u Rimu, a drugi u Arelatu. Oba su sabora presudila u korist
Cecilijana, a Konstantin je odluke sabora potvrdio. No, Donat i njegovi pristaše proglasili su
sebe pravim kršćanima i stvorili vlastitu Crkvu. Taj je spor trajao preko jednog stoljeća, ali
je bio ograničen na sjevernu Afriku.

Do novoga dubokog spora s mnogo dalekosežnijim posljedicama dovelo je učenje

aleksandrijskoga svećenika Arija o odnosu Boga Oca i Sina, nazvano arijanstvom[2]. Prema
Arijevu nauku postojalo je vrijeme kad Sin (Logos) nije postojao i kao takav je tek kreacija
Boga Oca kome je podređen, pa nije isti već samo sličan Ocu. Otac, Sin i Duh Sveti (koji je
kreacija Logosa) po Ariju su tri različite osobe. Iako je Arijevo učenje (arijanstvo se širilo iz
Carigrada i Aleksandrije) osudio aleksandrijski biskup Aleksandar i premda je Arije
ekskomuniciran 318. godine, spor nije okončan jer su uz Arija pristajali mnogi uticajni
biskupi. Spor je bio toliko dubok da je prijetio podjelom Crkve pa je Konstantin osobno
sazvao najutjecajnije biskupe na sastanak u Nikeji (20. svibnja – 19. juna 325. godine). Nije
pouzdan broj prisutnih biskupa. Euzebije iz Cezareje navodi 250 sudionika, Atanazije 300, a
tradicija iz IV. st. 318. Taj je prvi veliki saziv crkvenih lica ušao u povijest pod imenom
Prvoga ekumenskog koncila Crkve, a sjednica otvorenja održana je 20. maja 325. godine.
Uvodni govor održao je osobno car Konstantin koji je potom predsjedanje prepustio svome
savjetniku i glasnogovorniku Oziju, biskupu Kordube. Nikejski je koncil formulisao doktrinu
nazvanu Nikejskom formulom ili Nikejskim vjerovanjem o istobitnosti (homoousion) Oca i
Sina. Arije je protjeran u Ilirik, a druge njegove pristaše u Galiju. Konstantinovo očekivanje
da će koncil riješiti neslaganja izjalovilo se jer su se rasprave i svađe nastavile i dalje, a
njegovo je uvažavanje biskupa kao teoloških stručnjaka bilo koliko naivno toliko i opasno.
Iako je na Nikejskom koncilu arijanstvo poraženo, ono je dvije godine kasnije doživjelo novi
uspon. I sam je Konstantin, kao i njegova polusestra Konstancija, bio skloniji Ariju, ali je
opće stajalište episkopata u Nikeji bilo suprotno Arijevim tezama. Samo su Arije i još dva
biskupa odbili potpisati odluke Koncila, zbog čega ih je Konstantin prognao, ali je Arije 335.
godine vraćen iz progonstva, dok je tada prognan aleksandrijski pravovjerni biskup
Atanazije. Iznudivši Arijev povratak u crkvenu zajednicu Konstantin je nužno ušao u sukob
s pravovjernim klerom. Sukobima nije bilo kraja. Nakon Konstantinove smrti 337. godine
Arijevi su sljedbenici unutar Crkve na Istoku uspjeli ostvariti gotovo potpunu prevlast.
Konstantinov sin Konstancije, koji je 351. godine ostvario jedinstvenu vlast u Carstvu, bio je
uvjereni arijanac i za njegove vladavine prevladali su arijanski biskupi.

Arijanstvo i Goti

Goti su napali teritorij Rimskog Carstva prvi put 238. godine. Godine 267. započeli su prvu
veliku barbarsku invaziju Rimskog Carstva. Čitave provincije su skoro opustošene:
Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. godine pretrpili su veliki poraz u bici kod
Niša i odbačeni su preko Dunava. Jedna grupa Gota je uspostavila nezavisno kraljevstvo u
Dakiji, koju je car Aurelijan prepustio barbarima. To su Zapadni Goti zvani Vizigoti. Druga
grupa Gota (Istočni Goti zvani Ostrogoti) uspostavlja kraljevstvo duž Crnog mora. Tako su u
3. stoljeću podjeljeni na dvije grupe: na Istočne Gote zvane Ostrogoti i na Zapadne Gote
zvane Vizigoti.

Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu, a Vizigoti se preselili na područje Dakije, gdje
uspostavljaju kraljevstvo.
Od 455. do 489. godine Ostrogoti su živjeli u balkanskim provincijama, da bi potom, pod
vodstvom Teodorika, krenuli u Italiju. Tamo su osnovali svoje kraljevstvo.

Što se Vizigota tiče, Huni su ih protjerali preko Dunava 376. godine i oni su 9. kolovoza 378.
godine u bitci kod Hadrijanopola pobijedili Rimljane i ubili cara Valensa. Zatim su Vizigoti
živeli u Donjoj Meziji, da bi 395. godine, pod vođstvom Alarika, opljačkali Grčku, zatim
prešli u Italiju i 410. godine osvojili Rim. Prešli su potom u Galiju i Španjolsku i oko 418.
godine naselili su se između Garone i Loire, s glavnim gradom Toulouseom. 475. Vizigoti su
proglasili nezavisno kraljevstvo. Poslije poraza koji su pretrpjeli od Franaka koje je
predvodio Klodovik, 507. godine, Vizigoti su morali napustiti Galiju. Ostala im je Španjolska
kojom su vladali dok njihovu državu nisu uništili Arapi 711. godine.

Arijanstvo, posebni oblika kršćanstva, razvijao se na širem području rimske provincije

Ilirika: Italija, Južna Austrija, Slovenija, Dalmacija, Panonija, su još od 250. g.n.e postepeno
naseljavali Istočni Goti. U periodu od 250. – 550. god., Istočni, arijanski Goti naselili su
rimsku provinciju Dalmaciju, a po brojnosti su postali drugo stanovništvo u Bosni, odmah
nakon Ilira. Imali su svoju Gotsku državu koja je djelovala unutar Rimskog carstva i
djelimično su uspjeli ostvariti kulturni i vjerski uticaj na domaće ilirsko stanovnišvo. Vlast
Gota je trajala do 550. godine n.e.

Ostrogoti i Vizigoti su bili ujedinjeni u 6. stoljeću pod vodstvom ostrogotskog kralja

Teodorika Velikog, junaka germanske epske poezije, jedne od glavnih ličnosti Evrope nakon
hunskog rasula. (El. Enciklopedija)

Otvorivši vrata kršćanstvu Konstantin Veliki nije mogao znati da je otvorio vrata ideji
stvaranja kršćanske Božije države kojoj su stremile kršćanske struje nakon edikta o slobodi
ispovijedanja svih vjera. I, ne samo ispovijedanja. Sloboda jednih postaće okovom drugih.

Na historijsku pozornicu događaja tog vremena, napose u kršćanstvu, dolaze druge

historijske ličnosti kao što su Ambrozije iz Milana (proglašen svetim), koji je bio velik
pobornik nezavisnosti i odvajanja Crkve od državne vlasti, koji će uz Aureliusa Augustinusa
(Aurelije Augustin) i pape Grgura Velikog postati znameniti latinski crkveni oci patrističkog
doba rane crkve, čiji će konsenzus o dogmatskim i egzegetskim pitanjima dobiti kanonsku
(obavezujuću) valjanost. Posljedice njihovog religijskog rada neće se zadržati samo na
kritičkim spisima ("Božja država" i dr., Aureliusa Augustinusa koji je bio gorljivi Manihejac)
protiv konkurentskih kršćanskih sekti (Zakoni protiv poganstva, posebno protiv kršćanske
jeresi), već će otvoriti stoljetne sukobe unutar kršćanstva i kršćanske Crkve, u kojima će
kroz stoljeća stradati mnogi kao nevine žrtve tog sukoba. Prve među njima će biti na tisuće
žrtava u Grčkoj za vrijeme vladavine Teodosija I (Flavius Theodosius, Teodosije Veliki, car
Istočnog Rimskog carstva od 379. do 394. godine. Nakon njegove smrti 395. godine, došlo je
de facto do konačnog razdvajanja na Zapadno i Istočno rimsko carstvo, iako savremenici to
nisu doživljavali kao takvo i Imperium Romanum se nastavlja da postoji prema
uspostavljenom zakonu.)

Zadnji rimski car zbačen je 476. godine, ali tada je na istočnim područjima već vladao drugi
car sa sjedištem u Konstantinopolu. Istočno Rimsko carstvo (Bizant) i dalje je postojalo,
iako se postupno smanjivalo, sve do 1453. godine, kada su Turci osvojili Konstantinopol.
Konstantinova dinastija

Konstantin I. Veliki, Flavius Valerius Constantinus 306. – 337., kršćanstvo proglasio

priznatom religijom, osnovao Konstantinopol.

Hanibalijan, Flavius Hannibalianus 335. –337., Rex Regum et Ponticarum Gentium.

Konstantin II., Flavius Claudius Constantinus 337.– 340., car Galije, Britanije i Španjolske,
poginuo.

Konstans I. Flavius Julius Constans 337. – 350., car na zapadu, ubijen.

Konstancije II., Flavius Julius Constantius 337. – 361, car na istoku, od 353. sam vlada.

Magnencije, Flavius Magnus Magnentius 350. – 353., uzurpator na Zapadu.

Nepotijan, Flavius Julius Popilius Nepotianus 350., uzurpator u Rimu.

Vetranio, Vetranio (nepoznato) 350., sucar Konstancija II., nakon 10 mjeseci se povukao.

Julijan Apostata, Flavius Claudius Iulianus 361. – 363., žestoki protivnik kršćanstva, poginuo
u borbi protiv Sasanida.

______________________

[[1]] Iliri, skupina srodnih naroda koji od prapovijesnoga doba nastanjuju zapadni i
unutarnji dio Balkana. U Hrvatskoj i BiH: Ardijejci, Daorsi, Delmati, Liburni, Japodi, Histri,
Skordisci; u Crnoj Gori: Dokleati; u Albaniji: Taulanti, Enhelejci, Labeati i dr.; u unutrašnjosti
Balkana: Autarijati, Dardanci, Mezeji, Breuci, Kolapijani i dr. Dopiru i do talijanske strane
Jadrana: Peligni, Daunijci, Japigi i dr. Jedinstven naziv koristi se od antičkoga doba, iako
obuhvaća različit, ali jezično srodan indoeuropski etnički supstrat, također pod različitim
kulturnim, poslije i asimilacijskim utjecajima, osobito keltskim, grčkim te rimskim. Stari
grčki pisci (od VI. st. pr. Kr.) isprva govore o Ilirima kao stanovnicima uz Jonsko i južno
Jadransko more. Poslije u sklop ilirskih plemena uvrštavaju žitelje područja uz
istočnojadransku obalu do sjevera te do rijeka Dunava i Morave u unutrašnjosti. (El.
Enciklopedija, Wikipedia)

[2] Arijanizam (arijanstvo), kršćanska hereza (IV–VI. st.), proizašla iz nauka o Trojstvu
aleksandrijskoga svećenika Arija (oko 260–336), nastala u Kršćanskoj crkvi za cara
Konstantina Velikog. Po njemu Sin Božji (Krist, Logos) nije suvječan i istobitan s Bogom
Ocem. Naučavanje je osudila najprije sinoda egipatskih biskupâ, pa se Arije sklonio u Malu
Aziju, gdje pronalazi mnoge pristaše, kao Euzebija iz Nikomedije, Euzebija iz Cezareje i dr.
Istočna se crkva podijelila i nastao je jedan od najvećih raskola u ranom kršćanstvu. Pošto je
car uzaludno pokušavao smiriti razdor, sazvao je I. opći crkveni sabor u Niceji (325), koji je
osudio Arijeve postavke i proglasio dogmu o istobitnosti Oca i Sina, te Arija izopćio i
protjerao. Kao prognanik u Iliriku, Arije je za svoje naučavanje pridobio više sljedbenika te
biskupe Murse (Osijek) Valensa i Singidunuma (Beograd) Urzacija. Arijanizam se širio
unatoč osudi i ubrzo uz njega pristaje i sam car Konstantin, koji se 326. sastao s Arijem u
Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) i pomilovao ga. Nakon Konstantinove smrti (337) i podjele
Rimskoga Carstva arijanizam nov zamah doživljava za vrijeme njegovih nasljednika. Oni
simpatiziraju arijanizam, progone pravovjerne biskupe, pa je npr. aleksandrijski biskup
Atanazije pet puta morao u progonstvo. I nakon Arijeve smrti pristaše arijanizma u Iliriku
su sirmijski metropoliti Fotin i Germinij. Između 351. i 359. održane su 4 sinode u Sirmiju,
koje su izglasavale četiri redakcije kršćanskoga vjerovanjâ, tzv. sirmijske formule. U
Panoniji su postojale dvije struje: strogo arijanska (anomejci), koja je učila da Sin nije sličan
Ocu, i poluarijanska, koja je tumačila da je Sin manji ili slične biti s Ocem. Sirmijske formule
traže kompromisno rješenje, a 351. osuđeni su strogi arijanci – nadbiskup Fotin i Bonozo te
biskup Naissusa (Niš). Posljednji arijanski sabor održan je 366. u Singidunumu. Kako ni
druge pokrajinske sinode nisu uspjele pomiriti zavađene strane, car Teodozije sazvao je
381. II. opći sabor u Carigradu, na kojem je Nicejsko vjerovanje obnovljeno i priznato u
čitavoj Crkvi. Teološkom razrješenju spora uz Atanazija su na Istoku najviše pridonijeli
glasoviti Kapadočani, crkveni oci Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise, a na Zapadu papa
Damaz i Ambrozije iz Milana. Arijanizam postaje odvojena sljedba i postupno nestaje u
grčko-rimskom stanovništvu. Ali kršćanstvo arijanskoga tipa širi se među barbarskim
narodima koji od IV. do VI. st. prodiru u Rimsko Carstvo (Vandali, Vizigoti, Ostrogoti i
Langobardi), prolaze kroz dijelove Panonije i Dalmacije i osvajaju ih. Prema nekim izvorima
druga salonitanska bazilika s baptisterijem (otkrivena 1931) bila je arijanska (→ SOLIN).
Pobjeda Bizanta nad Germanima značila je i prevlast pravovjernoga (nicejskoga) nauka nad
arijanizmom.

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

(https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3794)