Professional Documents
Culture Documents
__________________________________________
HAMDO ČAMO
Zürich, 12.07.2020
VRIJEME SRAMA: PISMO MRTVIM DUŠAMA
“Nisam jadan znao: čim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carskom računu prigustilo.
Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će
ostati ono što su – budale koje daju da bi izgubili.” (Derviš Sušić)
Jučer je bila 25. godišnjica genocida u Srebrenici. Vrijeme kada se dušom žaluje za svima
koji su nevini stradali, čije kosti vire iz zemlje natopljene krvlju primarnih, sekundarnih i
tercijernih masovnih grobnica u potrazi za pravdom, grobnica iz kojih se vade tijela beba
koja su ubijena iste godine kada su i rođena. Ubice djece se proglašava nacionalnim
herojima. Herojstvo zločinaca koje su sami izabrali. Broj žrtava postao je pitanje politike
i statistike koje ne dodirujuju i ne nadvladavaju osjećaji širine nečije neljudske
bestijalnosti.
Svim ljudima u kojima još kuca srce za Bosnom, oprhvano bolom besmisla počinjenih
zločina nad nedužnim civilnim žrtvama jučer je 11. jula kucalo na istoj frekvenciji,
frekvenciji osjećaja pripadnosti ljudskom rodu. Dok su jedni iskreno tugovali, drugi su
negirali genocid. To im je omogućila „politika nemogućeg“ i međunarodna zajednica –
ista ona koja „sa bolom susosjeća sa bolom žrtava genocida“. Snagu donošenja Zakona o
sprečavanju negiranja genocida ima jedino međunarodna zajednica, preko OHR-a i
njihove produžene ruke g. Valentina Inzka. Nažalost, vrijeme između Paddy Eshdowna i
Valnetina Inzka popločano je svjetlosnim godinama. To što znaju da „frankenštajn
država“ ustrojenu njihovom voljom u Dejtonu nije u stanju samostalno donijeti takav
zakon, samo je nastavak poznate igre kojom na vremenu „kupuju vrijeme mira“, vrijeme
koje nije ni rat ni mir. Upravo onako kako odgovara „mnogim vlastima“ na njihovoj
regonalnoj ili globalnoj šahovskoj ploči.
Kada neko kaže da ga je sram, iz ugla psihologije ličnosti, ona ukazuje da je ista svjesna
moralnih granica, da uči na greškama i pokušava ispraviti ili u najmanju ruku ne
ponavljati greške i djela kojih će se sramiti. Upadati i činiti grešku za greškom zbog koje
su drugi srame, nije slučajnost već namjera; namjera onoga koji je bolesno bestidan. U tu
kategoriju spada i politika na međunarodnoj sceni.
Politika je praksa mogućeg i njome se ne bi smjeli baviti oni koj se u nju ne razumiju.
Politika je zanat. Neuki i nesposobni koji pokušaju za operacijskim stolom izvršiti
ozbiljan kirurški zahvat treba unaprijed da znaju da pacijent operaciju takvih neće
preživjeti. Ali, zašto se se uprkos toj spoznaji mnogi hvataju u kolo politike? Odgovor leži
s druge strane, strane svijesti i savjesti i misije svakog pojedinca, ali i zakona.
Najstabilnije države su one kojima vlada zakon, mir i dugovječni vladari uz podršku
građana u svakom smislu. Svaka promjena ustavnih zakona, vlasti, novih vladara dovodi
do duboke podijeljenosti društva u političkom ali i vjerskom smislu. Bosna je imala
toliko zakona, vlasti i vladara da je sa svakim od njih bosansko društvo gubilo supstancu
vjerskog i nacionalnog identiteta do granica vlastite prepoznatljivosti. Da li neko danas
sa sigurnošću može reći svoj “pravi identitet“, teško je reći, ali je golim okom
prepoznatljivo da većina pribjegava, umjesto nacionalnom, vjerskom identitetu. Matrica
po kojoj je Palestina sačuvala vjeru ali je ostala bez svoje zemlje i države. Treba li bježati
i u koji identitet pokraj identiteta okrunjenog vlastitim granicama, jezikom, kulturom i
tradicijom? U tom bijegu je i uzet primjer „pogrešnog prava“ da je „Bosna bezdan“ koji je
i bošnjački (muslimani) i srpski (pravoslavci) i hrvatski (katolici), u kojima se granice
vlastitog identiteta gube, prelijevajući se preko granica identiteta drugih naroda i
država, istovremeno zaboravljajući da u Bosni i Hercegovini žive i druge kategorije
građana „koje se ne mjere na kilo samo vjerske pripadnosti“, toj kategoriji pripadaju
Bosanci. Bosna je bosanska i svakog onoga, bilo koje geografske, stranačke odrednice i
vjerske pripadnosti koji je osjeća svojom domovinom. To njihovo pravo nema niko da im
oduzima. A, oduzeto je, čak i ustavno, kroz prizmu konstitutivnosti tri naroda (pogledati
zastupljenost jezika u Ustavu dejtonske BiH) već treću deceniju, nazivajući se pri tom
moralno čistim i opravdano demokratskim društvom. Kako će se neko zvati, kome će
podariti osjećaj državnoj i vjerskoj pripadnosti, to je najintimnija stvar svakog pojedinca.
Zakoni, prirodni i društveni se moraju poštovati, jer ako se oni ne poštuju, nastaje
tragedija ambisa u kojem ne postoji ništa što će nekoga drugoga obavezati da poštuje
bilo što drugo i drugačije, u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Akademik Filipović, jedan
od najvećih bosanskih ali i bošnjačkih autoriteta iz prve ruke, kao savremenik i sudionik
svih događaja u vremenu i prostoru govori u TV emisji: Alija Izetbegović protiv vlastitog
Ustava - NTV 99 – Bosanska deklaracija.
(https://www.youtube.com/watch?time_continue=3&v=zCjYGibzoFc&feature=emb_log
o). Pravnika koji ne poštuju Zakon a zahtijevaju da se nametnuti zakoni poštuju, bilo je i
ima ih još uvijek na svjetskoj sceni ali i našem podneblju. Bez dubljeg smisla za
moralnost i pravdu takvi rade sve dok „zarada i posao cvjetaju“. Na neobjavljene ustave
namjenjene vjerskim državicama opet upozorava akademik Muhamed Filipović: "I Ustav
bili napisali za muslimansku državu; I opet kažu da "Bosnu" nisu dijelili!"
(https://www.youtube.com/watch?time_continue=128&v=HTqcAPkETqE&feature=em
b_logo) ne umanjuju njihovu odgovornost, već potvrđuju njihovo licemjerje, duhovni,
vjerski i moralni sunovrat. Bošnjaci su mogli mijenjati ime u bilo koje mirno vrijeme. Ne,
trebalo je iskoristiti vjeru borbe onih koji su se borili za građansku državu, da bi se
potom besramno otpustili niz rijeku „s lonca i konopca“. U ime čega? Posve je nebitno da
li će neko moći i htjeti da shvati vrijednost izrečenih riječi. One su stećak i epitaf jednom
vremenu. „Pismo mrtvim dušama“ koje su prodate od strane licemjera zbog kojih je ne
samo mene „stid njihova stida“. O tom stidu i sramu je riječ.
Šta se dogodilo da jedna ugledna država Ujedinjenih nacija postane njen protektorat?
Ja sam Bosanac i moja vjera je Bosna. Jedino u tim granicama vidim sebe, svoju i njenu
budućnost. Svjesnost o bestijalnosti velikodržavnih projekata ne mijenja na stvari, ali
neosporno ima velikog utjecaja na medijski i idološki zaslijepljene mase: pristanak da se
postane „treća strana“ u planovima tuđih velikodržavnih projekata, poistovjećivanja i
veličanja zločinaca i njihovih nedjela, negiranja počinjenih zločina, sijanja križeva i
obilježavanja teritorije koja pripada svim građanima bh. države, metamorfoze od
zdravog građanskog do bolesnog poretka duboke podijeljenosti i malih stranačkih
despotija, kriminala, zakona sile stranačke i vjerske podobnosti i pripadnosti poduprte
institucionalnim falangama otvorenog fašizma i kleronacionalizma, prisilne
demografske promjene stanovništva "humanim" progonima „nepodobnih“, nesposobne
vlasti i nepodobne opozicije oličene u sjeni teške segregacije, potpune krize i građanske
nemoći. Jedna od historijskih činjenica je da sve što je silom nametnuto, samo se silom
može promijeniti. Ko računa na mirne „demokratske promjene silom nametnutog“ u
silnoj je zabludi. Poslije „dva puta goreg“ uvijek dolazi još gore treće.
"Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla.
Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota
koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.
Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne
vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar
oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja
znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne
opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne
znam... Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane.
U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teža, ni glad
ljuća, ni razlika uočljivija , ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni." („Hodža strah“,
Derviš Sušić)
Snage politike koje su dijelile Bosnu i Hercegovinu još uvijek su na samom vrhu vlasti i
jednako ih uzdižu i ljube svi oni koji su se velikodržavno sa njima poistovjetili, a da ni
sami ne znaju kako dalje. Jaki opstaju, slabi nestaju. Je li to domet za koji su se svi borili?
Ni u kom slučaju. Ozbiljni analitičari sportskim riječnikom kažu „da je završeno tek prvo
poluvrijeme“. Šta se očekuje od drugog poluvremena to nam analitičari ne govore, ali je
činjenica da se može očekivati doslovno svašta. Sve je moguće. I tu leži završnica srama
pravde, srama nad sramovima kojim je neko omogućio „da nemoguće postane moguće?“
Svaka država postoji na temeljima autoriteta i suverene vlasti. Šta reći za države čije
vlasti nemaju ni jedno ni drugo? Ne znati eksploatisati pravo i autoritet državne vlasti,
agresiju pred očima svijeta i od gotove države napraviti kafansku prćiju, nije neznanje
već ima svoj duboki smisao i značenje. Nije teško odgovoriti na pitanje nije li za šaku
vlasti svjesno potrošen autoritet i suverena vlast jedne države. Svi znaju o kome je riječ i
u ime čega, osim onih koji se iskreno iz dubine duše srame njih i rezultata njihove
pogubne politike.
Snagom uma filozofi su još prije dvije tisuće godina posve jedinstveni u tome da je sreća
jedino moguća u pravno uređenoj državi. Nesreća je sudbina onih koji žive u socijalno i
pravno neuređenim društvima i državama. Zašto se društva opredjeljuju više za nesreću
nego sreću, nije poznato, ali psihoanalitičari pronalaze odgovor u tezi da "gdje ima
sadista ni mazohisti nisu daleko", koju uostalom podupire i stara narodna poslovica
"našla vreća zakrpu".
Jutros mi je u ruke dospjela pjesma Pabla Nerude: „Ne zaboravi biti sretan“.
Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.
Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta..
Za one koji su neodlučni preporučio bih riječi poeme Bertolda Brehta „Mojim
zemljacima“: