SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

TEKSTILNO – TEHNOLOŠKI FAKULTET

LIČKA NARODNA NOŠNJA

SEMINARSKI RAD

Kolegij: Etnologija tekstila i odijevanja D

Mentor: prof. dr. sc. Žarko Paić

Student: Ana Maria Bočak

Smjer: Industrijski dizajn

Zagreb, veljača 2019.

Sažetak

Lika je dio dinarske kulturne zone, pretežito planinske s oštrijom klimom i manje
plodnog tla. Ograničena je elementima materijalne kulture - gospodarstvo i prehrana, seljačka
kuća, materijal za izradu nošnji, i elementima društvene kulture – običaji, vjerovanja, glazba i
ples. Stočarstvo je bilo u središtu gospodarskog zanimanja. Uzgojem domaćih životinja seljaci
su stvarali prehrambene namirnice i proizvodili razne sirovine. Oštra klima imala je utjecaj i
na stambene objekte, što je detaljno opisano u posebnom poglavlju. Lička narodna nošnja
izrađivala se od prirodnih materijala - domaćeg tkanog platna, sukna, kože i krzna, koji su im
bili dostupni u vlastitom gospodarstvu i kasnije, od kupovnih matrijala. Čine je odjeća i obuća,
a dijelimo ju na mušku i žensku ličku narodnu nošnju, u okviru kojih imamo svakodnevnu i
svečanu narodnu nošnju. Od odjevnih predmeta u ličkoj narodnoj nošnji posebno se isticala
Lička kapa, crvenkapa, koja je i važan kulturni simbol Like. Osim ličke narodne nošnje, bit će
opisan i folklor te njegov utjecaj na život Ličana i kako reflektira društvene posebnosti Like.

Ključne riječi: gospodarstvo, prehrana, stambeni objekti u Lici, Lička narodna nošnja, folklor

2
SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 4
1. OBRISI SVAKIDAŠNJEG ŽIVOTA ................................................................................. 5
1.1. Stanovanje ................................................................................................................... 5
1.2. Prehrana ................................................................................................................... 7
2. LIČKA NARODNA NOŠNJA ........................................................................................... 8
2.1. Žensko odijevanje ........................................................................................................ 8
2.2. Muško odijevanje ...................................................................................................... 11
3. FOLKLORALNA GLAZBA I PLES ............................................................................... 14
3.1. Glazbena tradicija ...................................................................................................... 14
3.2. Narodna kola .............................................................................................................. 14
ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 16
LITERATURA: ........................................................................................................................ 17
PRILOZI: ................................................................................................................................. 18

3
UVOD

Hrvatske narodne nošnje predstavljaju dio kulturne baštine hrvatskog naroda sa širokim
rasponom različitih nošnji. Do polovice 19. stoljeća nosilo ih je uglavnom stanovništvo u
seoskim sredinama. Milovan Gavazzi u svojim je kulturnogeografskim istraživanjima
analizirao kulturu hrvatskog seljaštva prema njezinoj prostornoj raširenosti i utjecaju koji
ekološka obilježja imaju na kulturu, što je rezultiralo podjelom na panonsku, dinarsku i
jadransku kulturnu zonu.

Lika je dio dinarske kulturne zone, pretežito planinske s oštrom kontinentalnom klimom
i manje plodnog tla. Osnovno zanimanje stanovnika bilo je stočarstvo, osobito ovčarstvo, u
kombinaciji s ratarstvom. Uz stočarstvo je vezan niz obilježja te kulture kao što su: obilje vune
i kožne odjeće, pokretan inventar i način života ljudi. Stanovnici Like su u svoje slobodno
vrijeme rezbarili drvo, vezli, svirali i pjevali. Zorica Vitez posebno ističe epsku poeziju koja se
pjevala uz pratnju gusala ili tambure. Kuće su bile drvene, krov strm i visok, a pokućstvo nisko
i pokretno. U tekstilu je bila češća uporaba vune i tkanje na uspravnom tkalačkom stanu, nego
uporaba lana i konoplje i tkanje na horizontalnom tkalačkom stanu, kako ističe Aleksandra
Muraj. Sukno se izrađivalo u stupama. Karakteristično pokrivalo glave u Lici bila je crvena
kapa od finijeg kupovnog sukna, Lička kapa ili crvenkapa. Isticala se još i vunena pregača s
resama u ženskoj nošnji, te široki kožni pojas u muškoj nošnji, kao i opanci kojima je dio iznad
stopala ispleten od tanke ovčje kože.

Cilj ovog seminarskog rada je objasniti utjecaj ekoloških uvjeta i tradicije na Ličku
narodnu nošnju. U kompoziciji rada upoznat ćemo se s načinom svakodnevnog života
stanovništva u Lici, koji će poslužiti kao dobar uvod u Ličku narodnu nošnju. U završnom dijelu
posebno poglavlje bit će posvećeno folkloru kao društvenom životu Ličana.

4
 1. OBRISI SVAKIDAŠNJEG ŽIVOTA

1.1. Stanovanje
Dinarska kulturna zona prostire se područjem gorske Hrvatske, obuhvaća krajeve Like i
Gorskog kotara te periferne istočne dijelove, krajeve Korduna, Banovine i Žumberka. U ovim
krajevima prevladava oštra kontinentalna klima, što je imalo odraz i na stambene objekte.
To je brdovit predio u kojemu planinske kose teku sa sjeverozapada prema jugoistoku i u njemu
su izražene sve značajke krša - golo vapnenačko stijenje, vrtače, doci, škrape, špilje, rijeke
strmih kamenih obala i rječice kratkog toka, koje nekad ponovno propadaju u zemlju prije utoka
u drugu rijeku ili u more. Cijeli predio dinarskih planina bio je prekriven gustim šumama koje
je čovjek na tom tlu kroz stoljeća iskorištavao i trošio, ali i uništavao, tako da su neki krajevi
potpuno ogoljeli.

Brdovito tlo uvjetovalo je pojavu raštrkanih naselja nastalih od gospodarstava na

krčevinama ili uz ljetne pašnjake koja nam na prvu djeluju kao da su kuće razbacane bez
ikakvog unutarnjeg reda, ali ako ih pomnije promotrimo,otkrit ćemo da je taj smještaj svakog
objekta zapravo promišljen obzirom na mjesne okolnosti: ekonomiku gradnje, pristup ljudima
i stoci, osunčanje i dr. Prevladavajući element u gradnji bilo je drvo, u prvom redu hrastovina
koja se upotrebljavala za gradnju oplošja zgrada, te jela i smreka čije su se daske pilile za
pokrivanje krovova. Osim drva, u graditeljstvu su koristili i kamen kojeg su koristili pri gradnji
temelja.

''Tip stambene zgrade i okućnice u Lici donekle se razlikuje od goranskog. Lička je

okućnica obično bila ograđena plotom od dasaka ili kolaca (prošće). Gospodarstvo temeljeno
na stočarsko-ratarskoj proizvodnji zahtijevalo je i više stočarskih nastambi pa se na dvorištu
nalazila štala za goveda, pojate za ovce i koze, konjušnice za konje, kmećak za svinje, s
gnojištem i lokvom za napajanje u neposrednoj blizini. Uz spremnište za kola i ratarska
pomagala (kolnica,suša), u čijem potkrovlju se pohranjivalo sijeno, na dvorištu je bila i
dugoljasta zgradica od prepletenog pruća za smještaj kukuruznih klipova (kukuruzana) i
posebna ostava za krumpir (trap), iskopana većim dijelom u zemlji te zaštićena krovićem.'
Lička brvnašica prizemna je ili - zbog lokacije na prirodnoj padini - polukatna zgrada. Četiri
su masivne grede (podumjente), oslonjene na kamenu podlogu, bile temeljem na koji su se
vodoravno slagala brvna za zidove'' (Muraj, 1998: 37).

5
 Slika 1. Lička brvnašica, Kuterevo, Lika, 1905.

''Brvnašica je primarno bila dvodijelna zgrada, sastavljena od kuhinje (prva kuća, ugljenica)
i sobe. Ipak, češće je u podzidanom dijelu bila ostava i staja (katkad unutarnjim ljestvama
spojena s kuhinjom), a gornja se razina sastojala od triju prostorija u nizu: veće sobe, kuhinje i
manje sobe. Takvoj povišenoj kući pristup stambenom dijelu vodio je preko vanjskih stuba, a
na njih se nastavljao trijem (ganak), postavljen duž jedne ili dviju strana kuće'' (Muraj, 1998:
39). Kako bi se prilagodili oštroj klimi i dugim zimama, sobe su opskrbili pećima.

U kuhinjama ličkih kuća nekad je dominiralo nisko ognjište, a od 1920.g. zamjenjuju ga

visoki zidani štednjaci. Kuhinjski je namještaj, ipak, odgovarao ognjištu građenom pri tlu.
''Niski stol s kružnom pločom (sinija, stolica) za blagovanje nije imao svoje stalno mjesto.
Naime, dok nije bio u uporabi, objesili bi ga ili prislonili o zid. Uz obične tronošce u tipične se
dinarske elemente ubraja i tronožni stolac dopunjen polukružnim naslonom koji je bio
predviđen za najuglednijega člana obitelji ili cijenjenog gosta. Uz drveni ormar za spremanje
kruha i mlijeka (klitić, klijetić) u kuhinji je stajao i badanj s ukiseljenim kupusom, a o zid je bio
obješen košić s drvenim žlicama'' (Muraj, 1998:39).

6
 1.2. Prehrana

U prehrani stanovništva bile su važne domaće životinje. Stočarstvo je bilo u središtu

gospodarskog zanimanja. Ovca je predstavljala blago, imetak, odnosno uslov za opstanak.
Stanovnici tog područja pratili su i čuvali svoje blago, velika stada ovaca na paši - ljeti uspinjući
se na sočnu travu visokih planinskih pašnjaka, zimi spuštajući se u predjele bliže moru, na polja
i u primorsku šikaru. Uzgojem domaćih životinja seljaci su stvarali prehrambene namirnice
(meso, mlijeko, mast, jaja) i proizvodili razne sirovine (kožu, vunu, krzno, perje). Osim
stočarstva, od osobite važnosti bilo je i ratarstvo. ''Budući da su Ličani svoje privređivanje
temeljili podjednako i na ratarstvu i na stočarstvu, na velebitskim su pašnjacima pojedini
ukućani boravili kraće vrijeme, obično od lipnja do srpnja. Odlazili su iz dvaju razloga: da od
ovaca zaštite dozrijevanje usjeva na poljima u selu te da pokupe sijeno na pašnjacima u planini.
Provodeći proljeće i jesen kod kuće, lički su se čobani zbog oštre klime spuštali u Primorje''
(Muraj, 1998:65).

Jela u dinarskoj kulturnoj zoni bila su krepkija, jer kako bi se prilagodili oštroj gorskoj klimi
koristili su velik udio mliječne hrane, mesa i teže biljne hrane - imali su potrebu za kaloričnijim
jelima. Redovito su konzumirali kuhano kravlje, ovčje i kozje mlijeko (varenika) te ukiseljeno
(kiselina), razne vrste sireva od kojih je posebno cijenjen bio škripavac od kozjeg mlijeka. Uz
ovčetinu i kozletinu jeli su svinjetinu i govedinu, a kokošje meso su koristili za juhe. Grah,
krumpir i kiseli kupus bile su namirnice koje su koristili svakodnevno.

Stanovnici dinarskog područja u prehrani su imali tri dnevna obroka. Za jutarnji ručak jeli
su kaše kuhane od prosa ili ječma (prga), kukuruza (pura) ili malo složenijim poput
krumpirašice (od krumpira, kuhanim s ječmenim ili kukuruznim bražnom i zalivenim maslom)
i cicvare (pšenična kaša s jajima, kuhana na maslu uz malo vode). Za podnevnu užinu jeli su
kuhani kupus s ovčetinom i krumpirom, kiseli kupus sa svježom svinjetinom, varivo, grah sa
suhim svinjskim mesom i slično. Večera im je bila laganija, jeli su kuhano mlijeko s kruhom ili
krumpir pečen u ljusci (pole).

Od pića su svakodnevno pili vodu, a uz teže poslove konzumirali su i rakiju. Osim toga pili
su kiselo mlijeko, sirotku, sok od kiselog kupusa (rasol) i sok od divljih krušaka (turšija).

7
 2. LIČKA NARODNA NOŠNJA

2.1. Žensko odijevanje

U ženskoj nošnji važno mjesto zauzima košulja, koja predstavlja gornje ruho. Uz pojas i
pregaču u ljetnom modalitetu, košulja je jedina odjeća koja prekriva tijelo. Košulja je izrađena
od domaće lanene ili konopljine tkanine. Duljinom obično seže do gležnja. Na prsima i
rukavima bogato se ukrašavala vezom, a u novije doba tehniku vezenja zamjenjuje kupovna
čipka (Muraj, 1998:128). Duga ravna košulja s rukavima koja se oblači neposredno na tijelo
opasuje se tkanim vunenim pojasom zvanim tkanica, kojim su se višestruko omatale. Pojas u
nošnji nije samo odjevni predmet, nego predstavlja i simbol ženske časti i njena dostojanstva.
''Tkanica je pojas izrađen od raznobojne vunene pređe širok 6-8 cm, a izveden najčešće
tehnikom preplitanja pomoću niza dašćica sa četiri rupice. Tkanica je duga toliko da po jedan i
po dva i po puta obavija struk'' (Radauš-Ribarić, 1975).

Uz košulju i pojas, kao neizostavan predmet prisutna je još pregača. Klječana pregača je
tkana od domaće raznobojne vune sa sitnijim ili krupnijim geometrijskim uzorcima, koji se u
nizovima redaju jedan ispod drugoga. Bila je široka, ravna i čvrsta, uz tri strane obrubljena
vunenim resama, a uzicama se veže oko pasa. Raspon boja je od crveno-smeđe i crvene do
tamne boje zagasito zelenih i tamno smeđih tonova, na kojima se vide šareni utkani ukrasni
motivi (Radauš-Ribarić, 1975).

Žensko ruho je cjelovitije kada se povrh košulje nose i sukneni dijelovi odjeće. Prvi sukneni
dio odjeće predstavlja suknja, koju su žene u Lici nazivale nabijene kiklje zbog nabiranja i
slaganja donjeg dijela suknje u okomite nabore, a prišivena je na prslučić bez rukava. S obzirom
na to da ta odjeća nema duge rukave, zimi se oblači poseban kratki kaputić s rukavima. Drugi
sukneni dio odjeće predstavlja haljetak zobun bez rukava sprijeda uvijek otvoren tako da
pokriva prvenstveno leđa.

Kao pokrivalo za glavu, djevojke u Lici su nosile crvenkapu od crvenog kupovnog sukna
koju je često krasio šareni vez i paunovo pero. Crvenkapa je u ženskoj nošnji bila i simbol
djevojaštva. Djevojke su kapu nosile do udaje, a kitile su je paunovim perom, koje je imalo
magijsku ulogu da svojim ''šarenim okom štiti mlado stvorenje od utjecaja zlih sila i uroka''
(Radauš-Ribarić, 1975). Za razliku od muške crvenkape, djevojačka je uvijek bez resa.

8
 ''Djevojke su svoju kosu plele i slagale u vinac i pokrivale crvenkapom preko koje bi
katkada prebacile platneni rubac maramu ili okrugu. Kao oznaku novoga životnoga i
društvenoga statusa, vjerene djevojke zaticale su u kapu paunovo pero. Isti bijeli ili vezom
ukrašeni rubac, okrugu ili boršu, nosile su i udane žene preko naročitog podloška. Metalnim
iglama, špiodama, izrađenim u tehnici filigrana, takav se rubac pričvršćivao za podložak ili
crvenkapu. Ovisno o životnom ili godišnjem dobu, žene su na razne načine povezivale krajeve,
rogljeve rupca i tako stvarale prepoznatljive oblike oglavlja'' (Gušić, 1955:169).

Slika 2. Ličanke

Nužan dodatak bila je torba tkana od domaće vunene pređe, najčešće tehnikom
klječanja. Bila je oblikovana jednostavnim presavijanjem tkanine i prošivanjem rubova, a
dodaje joj se vunena uzica (uprta) za nošenje preko ramena, te vunene kitice kao ukras. Torba
nije bila samo ukras, već i praktičan dodatak nošnji (Ivanković i Šimunić, 2001:127).

9
 Na nogama su nosile vunene ili sa suknom kombinirane čarape različitih dužina:
nazuvci za prednji dio stopala, terluci do pola lista i bičve koje su bile do visine koljena. Donji
sloj je obično ispleten od bijele vune, a gornji, vidljivi slojevi su obično u boji (Muraj,
1998:130). Osim čarapa, na noge su obuvale opanke oputaše izrađene od neštavljene kože.
''Ovalno izrezan oblik kože oblikuje se na drvenom kalupu prema stopalu čime se dobiva potplat
obuće. Uzvinuti rubovi potplata prihvate se i opletu oputom, uzicom dobivenom od frkanog
ovčjeg crijeva ili od taknih pramenova ovčje kože. Dio stopala ponad prstiju istom se oputom
naročito ispreplete te je opanak s gornje strane prozračan. Koritasti potplat u stražnjem dijelu
iznad pete nadostavljen je prepletom iz kojega su na kraju napuštene uzice kojima se opanak u
gležnju pričvršćuje da se ne padne s nogu. Takvi se opanci zovu oputaši ili pripletnjaci, a služili
su svima, djeci i odraslima, ženama i muškarcima'' (Radauš-Ribarić, 1975). Takva mekana
obuća bila je pogodna za kretanje po oštrom kamenju u dinarskom kršu i klasičan je primjer
prilagođavanja odjeće prirodnim uvjetima, pri čemu se koriste sirovine vlastitog gospodarstva.

Slika 3. Žena i muškarac u svečanoj nošnji, Otočac, Lika

Za svečane prilike nosile su i nakit, najčešće od srebra ili srebrnih legura: igle s velikim
glavama, naušnice, srebrni novac kao nakit te nakit za prsa od limenih listića.

10
2.2. Muško odijevanje

Muškarci u Lici su uz košulju od lanenoga ili konopljina platna i gaće kao donje ruho,
odijevali muške hlače breveneke, uskih nogavica s potpetkom ispod stopala, koje su se
izrađivale od domaćeg neobojenog sukna (Muraj, 1998:127). Ličani su nekoć opasivali široki
kožni pojas čemer, koji je imao nekoliko listova i preklop, pa su obično za nj zaticali oružje.

Gornje ruho koje se nosi povrh košulje sastoji se od nekoliko slojeva suknene odjeće.
Na samu košulju se oblači prsluk krožet od domaćeg modrog sukna. Krajevi se na prsima
preklapaju i kopčaju se kopčicama ili u svečanim prilikama srebrnim dugmetima pucima. Povrh
krožeta, u svečanim prilikama, oblači se drugi prsluk jačerma s tokama, izrađen od crvenog ili
modrog kupovnog sukna koje su na prsima bogato ukrašavali svilenim vezom ili nizanjem
metalnih ukrasa od lijevanog srebra - toke (Ivanković i Šimunić, 2001:123). Jačerma je u
muškom ruhu uz oružje najdragocjeniji dio odjeće, po njoj se ocjenjuje moć i položaj onoga tko
je nosi.

Preko platnene košulje, a ispod jačerme, Ličani su nosili pleteni džemper maja od
domaće bijele vune, sprijeda otvoren i ukrašen obrubom optokom od svijetlije ili tamnije čvrste
kupovne tkanine (Ivanković i Šimunić, 2001:124).

Slika 4. Dijelovi Ličkog muškog ruha : a) košulja; b) hlače breveneke; c) prsluk krožet; d) prsluk
jačerma; e) kaput haljinac, aljinac

11
 Komplet su dopunjavali i krznenom odjećom, odnosno kratkim prslucima kožunčićima
i dužim kožunima, izrađenih od ovčje kože. Nosili su ih s runom okrenutim prema tijelu zimi,
a ljeti s runom izvana. Zimi su nosili i kaput haljinac ili aljinac, koji je, kao i hlače, bio izrađen
od domaćeg neobojenog sukna.

Slika 5. Muškarac u zimskoj nošnji s prebačenim kožunom, Otočac, Lika

Obuća je, kao i gornji dijelovi Ličke muške nošnje, također višeslojna. Kao i žene,
muškarci su noge opremali vunenim čarapama na koje su obuvali opanke oputaše izrađene od
kože, ukrašene prijepletom od kožnih remenčića. U Lici su bili u uporabi i crni opanci kapičari
kao i vunene pletene coklje podšivene ovčjom kožom (Ivanković i Šimunić, 2001:124-125).

12
 Lička kapa tradicionalno je pokrivalo za glavu, važan kulturni simbol Like i
prepoznatljivi dio muške narodne nošnje. To je plitka i uglavnom ravna crvena kapa, crljenkapa
od kupovnog sukna ukrašena crnim vezom po rubu, te dužim svilenim kitama koje vise niz leđa
(Ivanković i Šimunić, 2001:124). Prema Supičiću, lička kapa je najbliža izvedba kape od
Japoda, koji su tijekom brončanog doba koristili brončanu ploču kao podlogu kape koja je bila
obložena tekstilom ili kožom i pričvršćena brončanim rubom (Supčić, 1999:58).

Slika 6. Ličanin u crvenkapi, okolica Gospića

13
 3. FOLKLORALNA GLAZBA I PLES
3.1. Glazbena tradicija

Za glabenu tradiciju Like tipičan je način pjevanja ojkanje. Karakteriziraju ga melodijski

ukrasi i potresanje glasom na slog ''oj'' koji se javlja kao uvod, umetak ili pripjev stihu. Ojkanje
se izvodi na otvorenom prostoru, a odlikuje ga glasno i snažno pjevanje koje je karakteristično
za stanovnike gorskih predjela, osobito stočare. Ojkanje nalazimo u raznim glazbenim
oblicima, u Lici su to rozgalice koje se temelje na kromatskim tonskim nizovima s intervalima
koji često odstupaju od temperiranog sustava. Osim ojkanja, koje se javlja u kratkim pjesmama,
u dinarskom području izvode se i dulje pripovjedne pjesme, tzv. Pjevanje iz knjige ili iz kape.
Pjevač u rukama drži knjigu ili kapu, često je to "Razgovor ugodni naroda Slovinskog" od fra
A. Kačića Miošića iz koje ne čita tekst pjesme, već mu samo pomaže da se usredotoči na
redoslijed stihova dugih pjesama. Pripovjedne pjesme u desetercima najčešće su izvodili
guslari, koji su pjevanje epskih pjesama popratili svirkom na guslama, gudačkom glazbalu s
jednom žicom. Guslari su pjevali uzvišeno i svečano, što je odgovaralo sadržaju junačkih
pjesama, zbog čega su bili iznimno cijenjeni izvođači (Vitez, 1998:231-235)

3.2. Narodna kola

Teški uvjeti života u ovom kraju, nekada prepunom vukova i klime mnogo oštrije nego
danas, s dugim zimama, ogledali su se i u narodnim plesovima. Tri najpoznatija narodna kola
koja su se plesala u Lici su Ličko kolo, tanac i krivo kolo. Ličko kolo ili đikac je snažno,
dinamično i uglavnom se pleše bez glazbene pratnje, ali osjećaj za ritam, izmjena figura i tempa
kojim se pleše, tabananje nogama o tlo te zveckanje djevojačkog nakita djeluju poput glazbe.
Plesači i plesačice u ličkom kolu dokazuju svoju vitalnost i snagu te spremnost za udaju, a kada
su djevojke plesale satima, zavidnim tempom, onda su time dokazivale da će moći rađati djecu
i raditi u kući i polju, dok su mladići visokim skokovima dokazivali svoju muževnost. Ličko
kolo se najčešće plesalo na otvorenom prostoru igrištu ili kolarištu. Glavnu ulogu imao je
kolovođa koji je morao biti najbolji plesač. Njegova uloga bila je izrazito važna i poštovana od
ostalih plesača, a što je kolo bilo veće, to je kolovođa bio ponosniji na svoje kolo. Tanac je
izrazito naporan ples koji zahtijeva izraženu individualnost plesača i njihove improvizacije.
Krivo kolo ili nakrivendac je pogrebno, žalostivo kolo koje plesači izvode kako bi se zavarao
duh pokojnika, tj. da se ne bi vratio i počinio zlo.

14
Slika 7. Ličko kolo

15
ZAKLJUČAK

Lička narodna nošnja, koju odijeva stanovništvo dinarskog područja u području Like,
prilagođena je sredini u kojoj se nalazi. Otkriva osnovne grane gospodarstva, klimatske uvjete,
na njoj se odražava blagostanje šire zajednice, a ne samo imovinsko stanje pojedinca. Krije u
sebi i tragove povijesnih događaja, koji su u prošlosti Like bili značajni te ostavili svoj pečat u
oblikovanju narodne nošnje. Narodna nošnja je, osim navedenog i slika vještine, likovnog
shvaćanja odnosno stvaralačkog dometa naroda, koji je u tom, za život neophodnom rekvizitu,
našao medij kroz koji je progovorio iz dubine svoga bića, odnosno kroz koji je izrazio svoju
težnju za ljepotom. Dakle prirodna okolina, kulturno povijesni utjecaji i vlastiti stvaralački
poriv naroda prisutni su u oblikovanju narodnog ruha i zbog toga je nošnja zapravo jedan od
najkompleksnijih dometa narodnog stvaralaštva. Ruho koje je narod oblikovao kroz stoljeća,
osim uporabne namjene i likovnih značajki, ima u sebi i dublji smisao, onaj irealni, magijski,
kome su podređene uporabna i likovna komponenta. Način odijevanja u krugu Like, seoske
sredine sadrži povrh svega i narodnom predajom ozakonjena pravila, kroz koja nošnja dobiva i
društveno značenje. Nošnja je vidljivo vanjsko obilježje položaja, odnosno pokazatelj
društvenog statusa pojedinca u seoskoj zajednici. Svaki životni događaj i značajnu promjenu u
životu (djetinjstvo, djevojaštvo, zaruke, udaja, majčinstvo, zrela dob i udovištvo) može se
očitati u za to predviđenom ruhu. Otkrivanje i upoznavanje narodnog blaga daje nam uvid u
jedan, u potpunosti drugačiji svijet, koji su živjeli naši preci, te shvaćamo vrijednosti koje to
narodno blago u sebi krije.

16
LITERATURA:

1. Čapo Žmegač J., Muraj A., Vitez Z., Grbić J., Belaj V. (1998). Etnografija: Svagdan i
blagdan hrvatskoga puka. Zagreb: Matica hrvatska.
2. Ivanković I., Šimunić V. (2001). Hrvatske narodne nošnje/Croatian National
Costumes. Zagreb: Multigraf d.o.o.
3. Radauš Ribarić J. (1975). Narodne nošnje Hrvatske. Zagreb: Spektar.
4. Supčić, I. (1999). ''The Illyrians on Croatian soil in Antiquity''- u: Croatia in the Early
Middle Ages. London: Philip Wilson. Str. 55-58
5. Gušić,M (1955). Tumač izložene građe. Zagreb: Etnografski muzej. Str. 169-173
6. Marković, M. (1980). ''Narodni život i običaji sezonskih stočara na Velebitu''- u:
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 48. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti. Str. 133-137

17
PRILOZI:

Slika 1. Lička brvnašica, Kuterevo, Lika, 1905.URL: http://selo.hr/razno/stanovanje_Din5.jpg

(preuzeto: 30.1.2019.)

Slika 2. Ličanke URL:

https://www.facebook.com/CroatianTraditionalCostumes/photos/a.112688568881349/197401
627076709/?type=3&theater (preuzeto 5.2.2019.)

Slika 3. Žena i muškarac u svečanoj nošnji, Otočac, Lika; skenirano iz knjige (str.132)
Ivanković I., Šimunić V. (2001) Hrvatske narodne nošnje/Croatian National Costumes.
Zagreb: Multigraf d.o.o.

Slika 4. Dijelovi Ličkog muškog ruha URL:

https://www.google.com/search?tbm=isch&sa=1&ei=hyFfXKmCMM776QSRz4DIBw&q=dij
elovi+dinarskog+mu%C5%A1kog+ruha&oq=dijelovi+dinarskog+mu%C5%A1kog+ruha&g
s_l=img.3...30611.36204..36698...0.0..0.792.2995.0j3j4-3j1j1......0....1..gws-wiz-
img.UQ7GCAn4EDI#imgrc=EKHccJ0G_82vGM: (preuzeto 1.2.2019.)

Slika 5. Muškarac u zimskoj nošnji s prebačenim kožunom; skenirano iz knjige (str.133)

Ivanković I., Šimunić V. (2001) Hrvatske narodne nošnje/Croatian National Costumes.
Zagreb: Multigraf d.o.o.

Slika 6. Ličanin u crvenkapi, okolica Gospića; skenirano iz knjige Radauš Ribarić J. (1975)
Narodne nošnje Hrvatske. Zagreb: Spektar.

Slika 7. Ličko kolo URL: https://nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/hrvatska-

bastina/licko-kolo-ples-bez-glazbe/#prettyPhoto[gallery16962]/0/ (preuzeto: 8.2.2019.)

18