Professional Documents
Culture Documents
Преле ђевојке код говеда око једне дубоке јаме, а дође некакав старац бијеле браде до
појаса, па им рече: "Ђевојке! чувајте се ви те јаме, јер да које од вас упадне вретено у њу,
оне би се мати одмах претворила у краву." Ово рекавши старац отиде, а ђевојке онда
чудећи се његовијем ријечима прикуче се јами још ближе и стану се у њу надвиривати и
разгледати је, док се једној, која је била најљепша између њих, измакне вретено из руке и
падне у јаму. Кад она у вече дође кући, а то јој се мати претворила у краву и стоји пред
кућом.
По том она стане ову краву гонити на пашу с осталијем говедима. Послије некога времена
отац се ове ђевојке ожени удовицом која доведе једну своју кћер. Маћеха стане одмах
мрзити на своју пасторку особито за то што је она била много љепша од њезине кћери:
забрањивала јој је да се умива, чешља и преоблачи, и свакојако је тражила узроке да је
кара и мучи. Једном јој даде ујутру пуну торбу куђеље па јој рекне: "Ако ово све данас не
опредеш и у кокошку не смоташ, не иди ми довече кући, убићу те." Ђевојка сирота идући
за говедима прела је колико је могла, а кад на подне говеда полијежу у пландишту, она
видећи да се на куђељи не познаје што је опрела, стане плакати.
Кад је види она крава што јој је била мати ђе плаче, запита је што јој је, а она јој каже све
редом што је и како је. Онда крава тјешећи је рекне јој да се за то не брине ни мало: "Ја
ћу" вели "куђељу узимати у уста и жвакати па ће се на моје ухо помолити жица, а ти је
ухвати па одмах мотај на кокошку." Тако и учине: крава ставе куђељу у уста узимати и
жвакати а ђевојка на ухо њезино жицу извлачити и мотати, и одмах буду готове.
Кад ђевојка у вече маћеси да велику кокошку, маћеха јој се врло зачуди, па јој сјутридан
да још више куђеље, а кад она и ово опреде и смота као и оно прије и увече донесе
кокошку готову, она помисли у себи да то њој помажу њезине другарице, па јој трећи дан
да још више куђеље, али крадом пошаље за њом и своју кћер да гледа ко то њој помаже
прести и мотати. Кад се ова послана ђевојка привуче те види како крава куђељу узима и
жваће а пасторка на њезино ухо пређу мота, она се врати кући и каже све матери својој.
По том маћеха навали на свога мужа да се крава она закоље; муж је изнаприје жену од
тога одвраћао, али најпослије кад се жена није шћела оканити, пристане и он на то, и каже
јој да ће је у тај и у тај дан заклати. Кад пасторка за то дозна она стане једнако плакати, а
кад је крава запита за што плаче и она јој каже све што је и како је, рече јој крава: "Мучи
ти, не плачи, већ кад мене закољу, да не једеш од мене меса, већ кости моје да покупиш,
па да их за кућом под тијем и под тијем каменом закопаш у земљу, па кад ти буде кака
невоља дођи на мој гроб и наћи ћеш помоћ."
Кад краву закољу и месо јој стану јести, ђевојка није шћела окусити изговарајући се да
није гладна и да не може, него покупи све њезине кости па их закопа ђе јој је крава казала.
Ђевојци је овој било име Мара, али како је послије тога највише радила и слушала у кући:
носила воду, готовила јело, прала судове, мела кућу и радила све остале кућевне послове,
и како се тако највише око ватре налазила, прозову је маћеха и њезина кћи пепељугом.
Једном у неђељу маћеха опремивши се са својом кћери у цркву проспе по кући пуну
копању проса па рече пасторци: "Ти пепељуго! ако ово све просо не покупиш и ручак не
зготовиш док ми из цркве дођемо, убићу те." Пошто оне отиду у цркву, ђевојка сирота
стане плакати говорећи у себи: "За ручак ми није бриге, ласно ћу га зготовити, али ко ће
толико просо покупити!" У том јој падне на ум што јој је крава рекла ако кад буде у
невољи да иде на њезин гроб и да ће наћи помоћ, па отрчи одмах онамо, кад тамо, али шта
да види! на гробу стоји великачки сандук отворен пун свакојакијех драгоцјенијех хаљина,
а на заклопцу његову два бијела голуба, па јој реку: "Маро! узми из сандука хаљине које
хоћеш, па се обуци и иди у цркву, а ми ћемо просо покупити и остало све уредити."
Она весела узме прве хаљине с врха све од саме свиле, пак се обуче и отиде у цркву. У
цркви све се, и женско и мушко, зачуди њезиној љепоти и њезинијем хаљинама, а највише
што нико није знао ко је она и откуда је, а особито јој се зачуди и око на њу баци царски
син који се онђе десио. Кад буде испред свршетка летурђије, она се из цркве искраде па
бјежи кући, па свукавши своје хаљине остави их у сандук, а он се сам затвори и нестане
га, а она брже к ватри, кад тамо а то просо покупљено, ручак готов и све уређено. Мало
постоји, ал ето ти јој маћехе са кћерју својом из цркве, и врло се зачуде кад виде све
уређено па и просо покупљено. Кад буде у другу неђељу, маћеха се са својом кћерју опет
спреми у цркву и на походу проспе још више проса по кући па каже пасторци као и прије:
"Ако то све просо не покупиш: и ручак не зготовиш и остало све не уредиш док ми дођемо
из цркве, убићу те."
Пошто њих двије отиду у цркву, пасторка одмах к материну гробу, кад тамо, а то сандук
опет отворен као и прије и на заклопцу стоје два бијела голуба, па јој реку: "Обуци се ти,
Маро, па иди у цркву, а ми ћемо просо покупити и остало све уредити." Онда она узме из
сандука хаљине све од чистога сребра, пак се обуче и отиде у цркву. У цркви јој се опет
зачуди све још више него прије, а царев син очију не сметаше с ње; али кад буде испред
свршетка летурђије, она се између народа некако украде, те бјежи кући, пак се брже боље
свуче и хаљине остави у сандук, па к ватри. Кад јој маћеха са својом кћерју дође из цркве,
још већма се зачуде кад виде просо покупљено, ручак готов и остало све уређено, и
никако се нијесу могле дочудити.
Кад буде у трећу неђељу, оне се опет спреме у цркву, па на походу маћеха проспе још
више проса по кући и каже пасторци као и прије: "Ако ово просо све не покупиш, ручак не
зготовиш и остало све не уредиш док ми дођемо из цркве, убићу те." Пошто оне отиду из
куће, пасторка одмах к материну гробу и нађе опет сандук отворен и на заклопцу два
бијела голуба који јој реку да се обуче и да иде у цркву а да се не брине ни за што у кући.
Онда она узме из сандука хаљине све од суха злата пак се обуче и отиде у цркву. У цркви
јој се сви зачуде још већма, а царев је син био намислио да је не пушта као и прије, већ да
је чува да види куда ће. Кад буде испред свршетка летурђије те она пође да иде, а царев
син за њом устопице, и тако она између народа провлачећи се и бјежећи некако јој спадне
папуча с десне ноге, и она не имајући кад тражити је побјегне босонога а царев син узме
јој папучу. Дошавши она кући свуче се и хаљине остави у сандук па одмах к ватри као и
прије.
Царев син потом зађе с оном папучом њезином да је тражи по свему царству огледајући
свакој ђевојци папучу на ногу, али којој дуга, којој кратка, којој уска, којој широка, не
може ни једној да пристане. И тако идући од куће до куће дође и кући њезина оца. Маћеха
њезина кад је виђела да ће царев син доћи и њиховој кући да тражи ону ђевојку, она њу
пред кућом сакрије под корито.
Кад царев син дође с папучом и запита имају ли каку ђевојку у кући, она му каже да имају
и изведе му своју кћер. Кад јој папучу он огледа на ногу, али јој папуча не може ни на
прсте да се навуче; онда царев син запита имају ли у кући још каку ђевојку, а она му каже
да немају више никаке. У том пијевац скочи на корито пак запјева: "Кукуријеку, ево је под
коритом."Маћеха повиче: ,.Иш, орао те однио!" Царев син чувши то, потрчи брже боље ка
кориту те га дигне, кад тамо, а то под њим она иста ђевојка што је била у цркви и у онијем
истијем хаљинама у којијем је трећи пут била, само без папуче на десној нози. Кад је
царев син угледа, он се готово обезнани од радости, па јој брже боље папучу назује на
десну ногу, и видећи да јој је не само таман на ногу него да је управо и онака као и она
што јој је на лијевој нози, одведе је своме двору и ожени се њоме.
- PEPELJUGA (Jacob i Wilhelm Grimm) - Bajke i priče za djecu - Lukin portal za djecu
Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj
Bio jednom jedan vlastelin koji se po drugi put oženio jednom udovicom, oholom i opakom,
najgorom na svijetu. Ona imađaše dvije kćeri koje su bile iste naravi kao i njihova majka i one su
joj u svemu bile slične. Muž je opet imao kćer, tako milu i dobru, da joj nije bilo ravne. Ona je to
naslijedila od svoje majke, koja je bila najbolje stvorenje na svijetu. Odmah poslije svadbe,
maćeha ispolji svoju rđavu narav. Nije mogla da podnosi plemenite osobine ove djevojčice,
pored koje njene kćeri izgledahu još odvratnije. Maćeha joj je naređivala da radi najgrublje
poslove u kući: morala je da pere suđe i stepenice, da čisti gospođinu sobu i sobe gospođica
njenih kćeri. Djevojka je spavala na tavanu na tvrdoj slamarici, dok su njene sestre boravile po
lijepo namještenim odajama s najudobnijim posteljama i velikim ogledalima, u kojima su se
mogle ogledati od glave do pete. Sirota djevojka je strpljivo podnosila sve to i nije se usuđivala
da se požali ocu, koji bi je izgrdio, jer je bio pod uticajem svoje žene.
Pošto bi posvršavala sve poslove u kući, ona bi se šćućurila uz ognjište i sjela bi u pepeo, zbog
čega su je svi u kući zvali Pepeljugom. Ipak je Pepeljuga, iako u ritama, bila sto puta ljepša od
svojih sestara, mada su one bile raskošno odjevene. Jednom se dogodi da kraljev sin pripremi
veliku igranku, na koju pozva sve značajne ličnosti. Bjehu pozvane i one dvije gospođice, jer su
one uživale veliki ugled u zemlji. Obradovaše se i odmah počeše izabirati i spremati haljine da bi
izgledale što ljepše na toj svečanosti. To je Pepeljugi donijelo nove patnje. Oko njih je imala
mnogo posla: morala je svojim sestrama glačati rublje, stavljati ukrase na haljine i udešavati ih
da što ljepše izgledaju. Govorilo se samo o tome kako će se one obući i dotjerati za tu svečanost.
- Ja ću obući haljinu od crvene kadife s engleskim čipkama - reče starija.
- A ja ću – reče mlađa - obući običnu suknju, ali ću zato imati divan ogrtač sa zlatnim
cvjetovima, a na glavi kapu ukrašenu dijamantima.
Pozvaše i Pepeljugu da je upitaju za savjet jer je ona imala odličan ukus. Ona im sasvim iskreno
dade savjet i čak se ponudi da ih lijepo očešlja, što sestre rado prihvatiše. Dok ih je češljala, one
su je pakosno zadirkivale:
- Pepeljugo, bi li i ti voljela da ideš na igranku?
- Vi mi se, gospođice, rugate; to nije za mene.
- Imaš pravo, ljudi bi se smijali kad bi vidjeli Pepeljugu na zabavi.
Druga bi ih nakaradno očešljala, ali pošto je Pepeljuga bila dobra srca, ona se trudila da ih što
bolje očešlja. Od silne radosti sestre nisu dva dana ništa jele. Nisu se micale od ogledala i
pokidaše više od dvadeset pojaseva stežući se da budu što vitkije. Najzad dođe i srećni dan;
gospođice odoše na igranku, a Pepeljuga ih je pratila pogledom dok se ne izgubiše. Tada
Pepeljuga stade plakati. Njena kuma, kad je vidje svu uplakanu, zapita šta joj je.
- I ja bih htjela... ja bih tako rado htjela... Plakala je tako jako da nije mogla da prestane. Kuma,
koja je bila vila, reče joj: – Ti bi htjela da ideš na igranku, zar ne?
- Da - reče Pepeljuga uzdišući.
- Dobro - reče vila - pošto si dobra djevojka, pomoći ću ti da odeš tamo. - Odvede je zatim u
sobu i reče joj:
- Hajde u baštu pa mi donesi jednu bundevu.
Pepeljuga odmah ode, ubra najljepšu bundevu i odnese je svojoj kumi, ne mogavši da shvati
kako će joj ova bundeva pomoći da ode na igranku. Njena kuma izdubi bundevu sve do kore i
dotače je svojim štapićem, a bundeva se odmah pretvori u divne pozlaćene kočije. Zatim ode do
mišolovke, u kojoj nađe šest živih miševa. Ona reče Pepeljugi da podigne kapak od mišolovke,
pa svakog miša koji izađe dotače svojim štapićem i miš se odmah pretvori u divnog konja
zelenka, tako da šest miševa predstavljahu divnu zapregu od šest konja. Kad se kuma zamisli
kako će stvoriti kočijaša, Pepeljuga joj reče:
- Idem da vidim da se nije uhvatio koji pacov u pacolovku; mogli bismo od njega načiniti
kočijaša.
- Imaš pravo - reče joj kuma - idi pogledaj.
Pepeljuga joj donese pacolovku u kojoj su bila tri velika pacova, vila odabra jednog od njih koji
je imao velike brkove i čim ga dotače svojim štapićem, pacov se pretvori u stasitog kočijaša s
krasnim brkovima. Poslije toga vila joj reče:
- Idi u baštu; iza one kante za zalivanje naći ćeš šest guštera pa mi ih donesi.
I tek što Pepeljuga donese guštere, vila ih pretvori u šest lakeja u odijelima sa zlatnim gajtanima.
Oni se odmah popeše u kola pozadi i držahu se dostojanstveno kao da su cijelog vijeka samo to
radili. Vila tada reče Pepeljugi:
- Eto ti kočija kojom ćeš se odvesti na igranku. Jesi li zadovoljna?
- Jesam, ali zar ću ići u ovim ritama?
Kuma je samo dotače svojim štapićem i njene se rite odmah pretvoriše u divnu haljinu, iskićenu
srebrom, zlatom i dragim kamenjem. Zatim joj vila dade par staklenih papučica, najljepših na
svijetu. Kad Pepeljuga bi tako lijepo opremljena, pope se u kočiju, ali joj vila pri polasku
preporuči da nikako ne ostane na zabavi duže od ponoći, jer ako ostane i jedan trenutak duže,
kočije će se pretvoriti u bundevu, konji u miševe, lakeji u guštere, a njena raskošna haljina u
obične dronjke.
Pepeljuga obeća svojoj kumi da će svakako otići prije ponoći; zatim ode sva radosna.
Kraljev sin, koga izvijestiše da je došla neka veoma lijepa nepoznata princeza, pohita da je
dočeka. Prihvati joj ruku kad je silazila iz kočija i odvede je u svečanu dvoranu u kojoj su bile
zvanice. Kad ona uđe, nastade tajac, ples prestade, a svirači prekidoše svirku – toliko svi bijahu
zadivljeni ljepotom i sjajnim izgledom nepoznate. Čuli su se samo šapati:
- O, kako je lijepa!
Čak i kralj, iako je bio veoma star, nije skidao pogled s nje i šapnu kraljici na uho da već odavno
nije vidio tako lijepo i ljupko stvorenje. A sve su gospođe pažljivo zagledale kako je ona
očešljana i kakve su joj haljine, da bi se odmah sutradan na sličan način očešljale i obukle, samo
ako uspiju da nađu tako lijepe tkanine i tako vješte majstore. Kraljević je posadi na najpočasnije
mjesto, pa je zatim pozva da igra s njim. Ona je igrala tako dražesne da su joj se svi divili.
Donesoše i bogato posluženje, od kojeg mladi princ i ne okusi, jer je neprestano gledao u
nepoznatu princezu. Pepeljuga sjede pored svojih sestara, s njima je veoma ljubazno čavrljala i
podijelila limunove i narandže koje je dobila od kraljevića. To je njene sestre veoma iznenadilo
jer je nisu poznavale.
Dok je tako razgovarala, Pepeljuga začu da sat otkucava jedanaest i tri četvrtine. Ona naglo
ustade, duboko se pokloni društvu i što je brže mogla ode kući. Kad stiže kući, potraži vilu i
pošto joj se zahvali na njenoj dobroti, izjavi želju da i sutradan ode na igranku, pošto ju je
kraljević zamolio da ponovo dođe. Dok je ona bila zaokupljena pričanjem svojoj kumi šta se sve
dogodilo na igranci, njene sestre zakucaše na vrata i Pepeljuga ode da im otvori.
- Kako ste se dockan vratile! – reče im zijevajući, trljajući oči i pretvarajući se kao da se tek sad
probudila.
- Da si ti bila s nama na igranci - reče joj jedna od njih - ne bi ti se spavalo. Bila je tamo i jedna
divna princeza, najlepša na svijetu. Prema nama je bila veoma ljubazna i dala nam je narandži i
limunova.
Pepeljuga bijaše izvan sebe od radosti i zapita ih kako se zvala ta ljepotica. One joj rekoše da je
niko nije poznavao i da se sam kraljević na sve moguće načine trudio da sazna ko je ona i da bi
dao sve na svijetu kad bi to mogao da sazna. Pepeljuga se nasmija i reče:
- Zar je ona tako lijepa? Kako ste srećne! Zar je i ja ne bih mogla vidjeti? Ah, gospođice Žavota,
pozajmite mi vašu žutu haljinu, onu koju nosite običnim danom.
- Gle, molim te - reče joj gospođica Žavota - šta bi ti htjela? Zar da ja svoju haljinu pozajmim
jednoj prljavoj Pepeljugi! Nisam luda!
Pepeljuga je i očekivala takav odgovor i bio joj je po volji, jer bi se našla u velikoj nevolji da joj
je sestra pozajmila svoju haljinu. Sutradan obje sestre odoše na igranku, a i Pepeljuga, samo što
je sad bila još ljepša i raskošnije odjevena nego prvi put. Kraljević je bio stalno uz nju, govorio
joj je ljubazne i nježne riječi. Mlada djevojka se tako lijepo zabavljala da je zaboravila šta joj je
vila preporučila. Odjednom začu kako izbija ponoć, dok je ona vjerovala da nema još ni
jedanaest sati. Ona skoči i istrča iz dvorane hitro kao košuta. Kraljević potrča za njom, ali je nije
mogao stići. Dok je trčala, spade joj s nogu jedna staklena papučica, koju kraljević pažljivo uze.
Sva zadihana, Pepeljuga stiže kući, ali bez kočija i lakeja, u svojim svakidašnjim ritama. Od
skupocjenog odijela bješe joj ostala samo jedna staklena papučica, ista kao i ona što ju je
izgubila. Ispitivali su stražare na kapiji zamka da li su vidjeli kad je izašla jedna princeza. Oni
odgovoriše da niko drugi nije izašao osim neke rđavo odjevene djevojke, koja je više ličila na
neku prostakušu nego na kakvu gospođicu.
Kad se sestre vratiše s igranke, Pepeljuga ih zapita jesu li se opet lijepo zabavljale i da li je opet
bila tamo ona lijepa princeza. One joj rekoše da je bila, ali da je otišla kad je izbila ponoć, i to
tako brzo da joj je spala s nogu jedna staklena papučica, najljepša na svijetu. Kraljević je uzeo
papučicu i do završetka igranke stalno je gledao u tu papučicu. Izgleda da se silno zaljubio u
prekrasnu princezu. Doista su one to pogodile, jer uskoro zatim kraljević objavi preko trubača da
će uzeti za ženu onu djevojku kojoj bude pristajala na nogu papučica. I tako počeše da probaju
papučice svim princezama i vojvotkinjama, a i ostalim djevojkama na dvoru, ali uzalud. Najzad
donesoše papučicu i dvjema sestrama, koje se naprezahu da uvuku nogu u nju, ali je nisu mogle
nikako navući. Pepeljuga, koja ih je posmatrala i koja je poznavala svoju papučicu, reče
smiješeći se.
- Da probam i ja, možda će meni odgovarati.
Sestre se zakikotaše i stadoše joj se rugati. Čovjek koji je isprobavao papučicu, pažljivo se
zagleda Pepeljugi u lice i vidje da je veoma lijepa, složi se s tim, jer mu je bilo naređeno da je
probaju sve djevojke. On posadi Pepeljugu na stolicu i prinese papučicu njenoj maloj nozi.
Papuča se navuče bez muke i stajaše joj kao salivena. Sestre se veoma začudiše, a još više kad
Pepeljuga iz džepa izvadi i drugu papučicu, koju navuče na nogu. U taj čas dođe njena kuma i
kad je dodirnu svojim čarobnim štapićem, Pepeljugina haljina postade još blistavija od onih koje
je dotad imala. I tada njene sestre poznadoše u njoj onu ljepoticu koju su vidjele na igranci. One
padoše na koljena i zamoliše je da im oprosti što su s njom tako rđavo postupale. Pepeljuga ih
podiže i reče im, grleći ih, da im oprašta od svega srca i da želi da živi s njima u ljubavi. Zatim
odvedoše Pepeljugu, onako krasno odjevenu, mladom kraljeviću. Ona mu se još više dopade i
nekoliko dana kasnije, oženi se njome. Pepeljuga, koja je bila isto toliko dobra koliko i lijepa,
dovede svoje sestre k sebi na dvor i udade ih tog istog dana za dva kraljeva dvorjanina.