PIERRE RENOUVIN „EVROPSKA KRIZA I PRVI SVJETSKI RAT“

Suparništvo među velesilama:

U koraćanju prema ratu glavni elementi rata pojavili su se već deset godina prije rasplamsavanja
sukoba. Neprijateljstvo između snaga koje su se suočile 1914. vidjelo se već 1904.

1. Nacionalne suprotnosti:

Početkom 1880. Francuska je počela sa velikom kolonijalnom politikom, koju je nastojala

uskladiti sa potrebama svoje kontinentalne politike. Zbog kol. ekspanzije sukobila se sa
Engleskom, pa je pokušala da radi na izglađivanju odnosa prema Njemačkoj. Tako se pitanje
Alzasa i Lorene nije više očitavalo tolikom oštrinom. Alzašani i Lorenjani sada šalju u Rajhstag
zastupnike koje se nalaze u njemačkim strankama - Katoličkoj ili Socijalističkoj, a stav
Francuske potiče ih na ustupanje. Toj francuskoj politici dao je Delcasse novu orijentaciju. Nije
odustao od kolonijalne ekspanzije i pripremao je puteve za rješavanje marokanskog pitanja. Od
1902. trudio se da dobije pristanak Engleske, umjesto da radi bez nje ili protiv nje. Nije se više
smatrao obaveznim da ima obzira prema Njemačkoj. Iste godine nije oklijevao niti da uzdrma
Trojni savez, nastojeći zavesti Italiju. Akcija je imala za cilj da oslabi položaj Njemačke u
Evropi. Velika Britanija (VB) je između 1880. i 1902. obilno proširila svoja prekomorska
područja. Ova teritorijalna ekspanzija izložila ju je sukobima u gotovo svim dijelovima svijeta.
Izbilo je više neslaganja, sa Francuskom u centralnoj i zapadnoj Africi, s Rusijom u centralnoj
Aziji i na Dalekom istoku, sa SAD- a zbog Srednje Amerike i Panamskog kanala. Ipak, 1901.
povukla se u sporu sa SAD- a. Rusija se nije odrekla svojih stalnih ciljeva na Balkanu i u
Turskoj, ali je stišala svoje zahtjeve otakako se 1895. upustila u pustolovinu na Dalekom istoku.
Godine 1903. zbog careve politike oblikovane različitim savjetnicima došlo je do sukoba sa
Japanom. Pored toga, na sastanku u Murcstegu 29. jula 1903. složili su se Nikola II i Franjo
Josip da zatraže od Turske primjenu programa reformi u Makedoniji. Bez obzira na tada
postignuti sporazum, bečka vlada nije odustala od svoje balkanske politike: ekonomski interesi
gurali su je da traži izlaz prema Solunu, pored toga morala je strogo kontrolisati Srbiju.
Njemačka se uplela u kolonijalnu politiku 1884., a od 1890. i u svjetsku. Mogla je samo uzeti
ograničeno kolonijalno područje, čija je vrijednost bila slaba. Godine 1898. potpisala je ugovor
sa VB oko podjele kolonija u Portugalu, ali je engleska vlada to izbjegla. Njemačka je imala
veliki uticaj u ekspolataciji Turske; 1902. gradili su Bagdadsku željeznicu. Političko
suparništvo povećano je sukobom ekonomskih i finansijskih interesa. Svi su željeli sebi
osigurati najbolje uvjete za prosperitet, osvojiti vanjsko tržište, doći do rezrevnih sirovina.

1
2. Nove prilike godine 1904.

Zaključivanje sporazuma od 8. aprila 1904. otvorilo je novu eru u odnosima između Francuske
i Velike Britanije. Obje vlade su uzajamno obećale diplomatsku pomoć za ispunjavanje svojih
aranžžmana u Egiptu i Maroku. Zajednica interesa i suradnja koja je bila uspostavljena u
sjeverno - afričkim pitanjima bila je odgovarajuća da se proširi i na druga pitanja. VB je
napuštala doktrinu izolacije, ako i nije htjela zaključiti savez, barem je prihvatila diplomatsku
suradnju koja će je direktnije povezati s kontinentalnim pitanjima. Njemačko - engleski odnosi
počeli su hladiti početkom 1901. do kraja 1902. Englezi počinju javno pokazivati antipatiju
prema Njemačkoj. Engleska je prvo od njemačke konkurencije počela štetovati u vanjskoj
trgovini, naime njemačka trgovina pretekla je englesku u Nizozemskoj, u Italiji koja je od
Njemačke kupovala metalurgijske i hemijske proizvode, u Rusiji gdje su Nijemci bili u
prednosti zbog blizine i zbog boljeg poznavanja zemlje, pa čak i u Srbiji. Ugled koji je engleska
trgovina uživala na tržištima Francuske, Španije i Turske neprestano se smanjivao. Njemačka
je počela da se naoružava na pomorskom planu, ali Engleska se nije zbog toga naročito
uznemiravala. Admiral von Tirpitz kada je stvarao Njemačku pomorsku silu, nije mu bio cilj
da izgradi samo flotu krstarica za zaštitu trgovačkih puteva i za održavanje veza između
Njemačke i kolonija; htio je svojoj zemlji dati borbeno oružje. Engleski admiralitet shvatio je
1904. da je došlo vrijeme da poduzmu mjere zbog održavanja pomorske nadmoći, to je za
Engleze sada bilo vitalno pitanje, jer se radilo o vlasti na moru, pa čak i o osiguranju Britanskog
Otoka. Tako je počela trka u pomorskom naoružanju. Utjecaj francusko - ruskog saveza bio je
praktično poništen otkako se Rusija upustila u mandžurski rat. Prema vojnoj konvenciji od
1892. trebalo je da ruska vojska u slučaju francusko - njemačkog rata postavi u borbenu liniju
protiv Njemačke određen broj vojnika. Francuska komanda, uvijek zauzeta mogućnošću
iznenadnog napada koji bi mogle poduzeti njemačke snage, nastojala je ,u takvom slučaju, od
ruskog saveznika dobiti obećanje o brzoj pomoći: ova ofanziva ''rasterećenja'' morala je biti
poduzeta odmah u prvim danima rata. Ipak, rusko - japanski sukob uništio je taj cijeli plan.

3. Njemačka politika: Njemačka vlada je bila spremna da se okoristi opadanjem ruske moći.
Francusko - engleski sporazum od 8. aprila 1904. uznemirio je njemačku diplomatiju, iako je
na početku glumila da ju to previše ne dodiruje. Sada je Francuska mogla osigurati svoj utjecaj
u Maroku i tako izgraditi svoju imperiju u sjevernoj Africi. Njemačka nije znala ništa, nije čak
primila ni službenu obavjest o sporazumu. S druge strane rusko - japanski sukob bio je za
njemačku politiku sretan događaj, Rusija nije mogla pružiti Francuskoj vojnu pomoć, pa je
francusko - ruski savez bio neaktualan. Pored toga u svojim pismima Nikoli II, Vilim II nastojao

2
ga je uvjeriti da englesko - francusko zbližavanje mora škoditi interesima Rusije. Tako je
njemačka vlada htjela spriječiti razvitak Srdačne antante. Da bi ovo postigao Bulow je
pomišljao na intervenciju u marokanskoj aferi, time bi stavio na kušnju francusko - englesko
prijateljstvo. Ako bi Engleska oklijevala da pruži pomoć Francuskoj i ne izvrši obaveze koje je
dala, time bi zbližavanje zapadnih sila propalo. Ako se Francuska ne mogne okoristiti
ugovorom iz 1904. i ako j0j ne pođe za rukom da se smjesti u Maroku, morat će konstatovati
da prijateljstvo sa Engleskom nije uspjelo. Ova Njemačka intervencija bi bila lakša jer su Rusi
zabavljeni svojim problemima u Mandžuriji, a Francuzi se moraju ograničiti na vlastite snage.
Pored toga planirali su i to da ako Englezi pomognu svojim saveznicima Japancima, onda će
oni pomoći Rusima, i prisiljena da bira između engleskog prijateljstva i ruskog saveza,
Francuska bi ostala vjerna Rusima. Tako bi bilo gotovo sa Srdačnom antantom i Francuska bi
morala ući u kontinentalni savez sa Rusijom i Njemačkom, gdje bi uvijek bila na trećem mjestu.
Ovu alternativu njemačka diplomatija razmatrala je u jesen 1904. godine. Ipak, car je odbio
nacrt, jer je shvatio da Engleska nikada neće dopustiti da Njemačka podigne pomorsku bazu na
Atlanskom okeanu. Nekoliko dana kasnije afera Dogger Bank pružila je Vilimu II priliku da
pokuša zbliženje s Rusijom. Ruska eskadra u Baltičkom moru, primila je naredbu da krene na
Daleki istok. Dok je plovila u Sjevernom moru učinilo joj se da je vidjela japanske tropiljarke
i oni su pucali, a to su ustvari bili neopasni engleski ribarski brodovi. Vilim II je odmah ponudio
ruskom caru da zaključe obrambeni savez koji bi vrijedio dok traje rusko - japanski rat.
Francuskoj vladi pošlo je za rukom da stiša englesko - ruski incident. Car Vilim se vratio svom
prvobitnom planu: intervenciji u marokanskoj aferi, ali se nisu odrekli pomisli na sporazum sa
Rusijom.

4. Bosanka kriza (1908-1909):

Balkanske nesuglasice potakla je incijativa bečke vlade ljeti 1908. A-U se odrekla politike
pomirljivosti koja je bila pobijedila 1903. na sastanku u Murcstegu. Cilj Austrougarske poltike
bio je obuzdati pokret Južnih Slavena. Od državnog udara 1903. dalje izmakla je beogradska
vlada tutorstvu Dvojne monarhije. Uzalud je A-U pokušavala da carinskim ratom izazove u
Srbiji ekonomsku krizu. Srpsko nacionalno djelovanje zahvatalo je naročito prostore BiH, koja
je nominalno bila turska, a na Berlinskom kongresu povjerena bečkoj administraciji. Srbi iz
BiH upirali su svoje poglede u svoju braću po narodnosti. Da bi završio sa tim otporom
Aerenthal (grof ministar vanjskih poslova AU) je razmišljao o proglašenju aneksije BiH. Ovim
zbivanjima je prethodio vanjski događaj - mladoturska revolucija. Vlada u Beču se pobojala da
će komitet ''Jedinstvo i napredak'' predvoditi nacionalnu politiku i ukloniti stranu intervenciju,

3
htjela je stupiti u akciju prije no što novi režim bude konsolidiran. 12. augusta 1908. odlučila je
da neposredno primjeni svoj program, čija će prva tačka biti aneksija BiH, a iduća etapa potpuno
ukidanje srpskog revolucionarnog gnijezda. Obaviještena o ovim namjerama Njemačka je dala
svoj pristanak. Trebalo je računati s otporom Rusije. Na sastanku u Buchlauu 16. septembra
1908. ministar vanjskih poslova AU uspio je privoliti Izvoljskog (ruski ambasador) za pristanak
za ovu akciju. Obećao mu je izmjenu režima tjesnaca Dardaneli - Bosfor. 5. oktobra 1908.
Franjo Josip je potpisao dekret o aneksiji. Srbija je protestovala poslije gotovog čina. Ipak,
komenzacija koju su dogovorili Izvoljski i Arenthal nije izvršena. Izvoljski se naljutio i počeo
sa žalbama. Zato je pokušao da preko evropske konferencije dođe do regulacije ovih pitanja.
Njemačka vlada je zatvorila put svakoj mogućnosti međunarodne diskusije. Toliko su se stvari
zaoštrile da su obje strane i petrogradska i bečka poduzimale mjere mobilizacije, ali nisu slali
čete prema granici. Francuska, Engleska i Italija su predložile posredovanje 20. januara
zatražile su od Njemačke da im se priključi da bi stišale opasnost austro - ruskog sukoba. Ali
su bile odbijene. Bulow je računao da će ova kriza dovesti do slabljenja francusko - ruskog
saveza. Poslao je svoju odluku u Pariz i London 21. februara, Francuska i Engleska nisu
insistirale. Savjetovali su Rusiju da odustane, kako bi se izbjegao sukob. Tako je A-U dobila
slobodne ruke. Uspjela je postići da Turska 26. februara 1909. prizna aneksiju BiH. Tražila je
to i od Srbije. Aerenthal nije htio samo nametnuti Srbiji gotov čin nego i pismeno priznanje
male kraljevine da napušta svaki stav prosvjeda. Budući da se Srbija opirala ovome našla se 19.
marta 1909. pred ultimatumom. Rusija joj nije mogla pomoći, jer vlada nije bila u stanju da
sada ratuje. Tako da je napuštena Srbija potpisala 31. marta 1909. notu koju je tražila A-U.
Priznala je aneksiju i obećala da će biti poslušna. A-U je odnijela diplomatsku pobjedu, dok je
Njemačka računala na oslabljenje Trojne antante. U narednom periodu Rusija je nastojala da
osigura pomoć Italije da bi se na Balkanu održao status quo ako A-U preduzme novu incijativu,
a to je bio predmet tajnog sporazuma u Racconigiju. Bečka vlada umirila je talijansku
zabrinutost obećavši svojoj saveznici da neće pristupiti aneksiji na blakanskom teritoriju, a da
ne potpiše prethodno s njom sporazum na načelu kompenzacije. Njemačka vlada je 1910.
pokušala da rusku vladu privuče u razmjenu pogleda: ona bi se obavezala da da više neće
podržavati balkansku politiku A-U ako bi Rusija obećala da neće podržavati politiku Engleske
protiv Njemačke. Pokušaj nije uspio, ali je uznemirio Veliku Britaniju i Francusku. Između
Berlina i Londona počeli su razgvori zbog smanjenja pomorskog naoružanja, ali je to dugo
potrajalo.

4
5
* Ruski odgovor (1912-1913)*

U proljeće 1912. oživjela je ruska politika. Talijansko - turski rat pružio joj je za to
priliku. Talijanska vlada, na temlju sporazuma zaključenog 1902. s Francuskom, koji je
utvrđivao uzajamnu zavisnost marokanskog pitanja i pitanja Libije, smatrala je da je u
septembru 1911. došao trenutak da zaposjedne Tripolis i Bengazi. Objavila je rat Turskoj i
proglasila aneksiju te zemlje, poslije toga počela je sa osvajanjem. Ali rat se odugovlačio i
Italija je, da bi došla do kraja, zaprijetila da će operacije prenijeti na Egejsko more. Rusija se
spremala da se okoristi posljedicama koje će ovaj rati izazvati na Balkanu.

Namjere ruskih državnika kolebale su se između dvije tendencije: izmešu saveza sa

Turskom koji bi Rusiji dao položaj u Osm. carstvu i koji bi joj omogućio da bez problema
prolazi kroz morske tjesnace i sporazuma sa balkanskim državama protiv Turske da bi se
osigurala ruska nadmoć na poluotoku. Krajem 1911. uzalud je pokušala da od turske vlade
dobije pristanak za rješavanje pitanja moreuza., vlada se tada okrenula drugom rješenju.
Politika balkanskog saveza ponovno je otvorilo na evropskom jugoistoku razdoblje sukoba.

* Balkanski savez*

Mladoturska revolucija 1908. probudila je najprije kod kršćanskog stanovništva Turske

Carevine nadu da će se njegova sudbina popravit. Kada je odbor ''Jedinstvo i napredak'' postavio
na vlast svoje ljude, otkrio je svoj program, odnosno cilj kojim je išao bio je taj da se pojačaju
turski elementi stanovništva na račun potlačenih nacionalnosti, kršćanskih i drugih. Protiv
politike tlačenja i poturčivanja nemiri su ponovno počeli već 1910. u Makedoniji. Balkanske
države bile su na oprezu. U Beogradu je vlada pomišljala na jačanje nacionalnog osjećaja
ranjenog poniženjem pretrpljenim 1909. za vrijeme bh krize. Oslobođenje slavenskog
stanovništva podvrgnutog turskoj dominaciji u Makedoniji moglo bi je zadovoljiti. I u Ateni
vlada je bila spremna opet da provodi aktivnu politiku. Vođa grčkog pokreta na Kreti,
Venezilos, preuzeo je vlast i formirao vladu koja je dobila čvrstu većinu, pošto je dva puta
raspustila skupštinu poslanika. Predsjednik vlade pomišljao je kako da pokrene ostvarenje

6
''velike ideje'' - oslobođenje makedonskih Grka. Svi, Grci, Srbi i Bugari, očekivali su prve
znakove slabosti Turske da bi stupili u akciju.

Neprilike Turske za vrijeme tripolitanskog rata otvorile su povoljne perspektive, koje

su mlade države odmah pomišljale da iskoriste. U septembru 1911. uskrsla je prva pomisao o
bugarsko - srpskom savezu protiv Turske. U noći 10. na 11. oktobar 1911. skicirali su
predsjednik bugarske vlade Gešov i predsjednik srpske vlade Milanović plan o ofanzivnoj akciji
kojemu bi bio cilj osvajanje Makedonije. Pregovori su nastavljeni u Sofiji da bi se uredili uvjeti
podjele. Ugovor je potpisan 13. marta 1912. Po izgledu to je bio obrambeni savez koji
garantovao teritorijalni integritet obiju država. Međutim, tajni dodatak predviđao je ofanzivni
rat protiv Turske, isti tajni akt predviđao je podjelu Makedonije. Ugovor je 12. maja dopunjen
vojnom konevncijom.

Istovremeno Bugarska je pregovarala sa Grčkom. U oktobru 1911. države su razmijenile

obećanja o uzajamnoj pomoći, ali pregovori su završeni tek poslije zaključivanja srpsko -
bugarskog sporazuma. Sporazum od 29. maja 1912. jeste obrambeni savez uperen protiv
Turske. Crna Gora je bez potpisivanja konvencija obavijestila beogradsku, atensku i sofijsku
vladu o svojoj namjeru da im pomogne. Ovaj balkanski savez bio je formiran oko Bugarske, a
pod pokroviteljstvom Rusije. Pred kraj augusta 1912. pojavila se opasnost od balkanskog
sukoba. Balkanske države su 30. septembra 1912. izgovarajući se na pokrete četa u Turskoj,
naredile mobilizaciju i 15. oktobra ušle u rat.

7
* Dva balkanska rata *

Neprijateljstva su počela 17. oktobra i nakon nekoliko dana balkanske države počele su
ofanzivu u Trakiji i u gornjoj i donjoj Makedoniji, Bugari pobjedinici kod Kirkilise i kod
Lileburgasa, opsijedali su Drinopolje i nastavili marš prema Carigradu. Srbi su pobijedili kod
Kumanova. Grci su ušli u Solun 8. novembra. U tri sedmice sudbina rata činilo se da je
odlučena. Sredinom novembra Bugari su zaustavljeni pred opkopima Čataldže u blizini
Carigrada; ali Makedonija je potpuno oslobođena. Bugari su tu poraženi, beogradska vlada je
željela da iskoristi svoje uspjehe i da proširi svoj teritorij do Jadranskog mora i osigura prilaz
na more. A-U se tome usprotivila i htjela albanske pokrajine turske države pretvoriti u neovisnu
državu. Rusija je podupirala srpske zahtjeve. Iza balkanskog sukoba postojala je opasnost od
austrijsko - ruskog konflikta. Rusija je ipak popustila, odrekla se da do kraja podupire srpske

8
zahtjeve. Au vlada je poduzela mjere mobilizacije, međutim budući da je pitanje srpske luke
bilo postavljeno, postojala je moguća kolektivna intervencija za reguliranje balkanskog sukoba.
U Londonu su nakon primirja zaključenog 3. decembra zaraćene strane poslale svoje
predstavnike da bi raspravljali o miru, Turska nije htjela napraviti teritorijalne ustupke
saveznicima i prekinula je razgovore. Rat je ponovno počeo 3. februara 1913. U Beču su
generali htjeli da iskoriste priliku i unište Srbiju jednom za sva vremena. Bugarsko osvajanje
Drinopolja uznemirilo je Rusiju, koja se pobojala zbog tjesnaca. CG je opsjedala Skadar koji
su velesile htjele dodijeliti Albaniji. neprijateljstva su obustavljena 16. aprila. 30. maja Turska
je ustupila u prethodnim dogovorima balkanskim saveznicima sva područja koja su se nalazila
zapadno od linije Enos - Midija u Trakiji, kao i kretu, dok je sudbina Albanije i otoka u
Egejskom moru bila prepuštena odluci šest velesila. Tako je Prvi balkanski rat završen.

Pojavio se drugi rat, radilo se o podjeli plijena. Pobjednici su ostavili velesilama brigu
oko regulisanja sudbine Albanije i otoka. Pristupili su direktnim razgovorima o podjeli
makedonskog teritorija. Smjesta se pojavila nesloga između Srba i Bugara, premda je sporazum
iz 1912.određivao opće uslove pogodbe. Srpska vlada tražila je reviziju tih uzajamnih obećanja,
odnosno kako na jadranskoj obali nije mogla dobiti povećanja koja je željela, tražila je već sio
Makedonije. Srpski zahtjevi odbačeni su 29. maja i prije nego je Turska potpisala mir. Srbija
se dogovorila s Grčkom oko mak. teritorija. Odlučile su da Vardarom ograniče povećanje
Bugarskoj. Sporazumom od 1. juna 1913. međusobno su garantovale teritorije koje su sebi
dodijelile i potpisale obrambeni savez protiv Bugarske na deset godina. U sve se uplela i
Rumunija, pa je tražila od Bugarske Silistriju, što joj je dato, ali Bugari nisu popustili glede
mak teritorije. Bugarska je računala na pomoć Monarhije u ovom sukobu, a Rusi su nastojali
izbjeći sukob. Na temelju punomoći arbitraže koju joj je davao srpsko - bugarski sporazum iz
1912. pokušala je pomiriti zaraćene strane. Sudbina drugog balk. rata brzo je odlučena. Srbi su
odbili bugarsku ofanzivu, Grci prešli Vardar i napali Kavali, a Turci spremali da najave rat
Bugarskoj da vrate Drinopolje. Rumunija je 10. jula ušla u rat. Položaj Bugarske je bio ozibljan,
posebno kad su A-U i Italije odbile da se umješaju. Bugarska je bila napuštena, poražena i
obratila se Rusiji da posreduje. Usklađenom ofanzivom Grka, Srba, Rumuna i Turaka, Bugarska
je uništena. Sofija je bila u opasnosti. Izabrana je nova vlada koja je nastojala postići mir prije
potpune propasti. Desetog augusta potpisan je mir u Bukureštu. Od pobjeda iz 1912. Bugarska
je zadržala samo dolinu Strumice i primorje u Trakiji. Grčaka je zauzela osim Soluna, Dramu,
Seres i Kavalu, a Srbija je zaposjela Bitolj, dolinu Vardara, dio Sandžaka sa N. Pazarom koji
dijeli sa CG. Rumunija je oduzela Bugarima predio Ruščuka i Silistrije. Turska je separatnim

9
mirom potpisanim 29. septembra dobila Drinopolje. Bila je osnovana pod zaštitom velesila
Kneževina Albanija.

* Nesiguran mir *

Balkanski poluotok izašao je iz ove krize potpuno izmijenjen. Njemačka je izgubila svoj
ugled, AU se našla nasuprot strašne mogućnosti formiranja Velike Srbije, koja će bit centar za
sve Južne Slavene. Položaj Trojnog saveza bio je na Balkanu još smanjen razvitkom rumunske
politike. Ukloniti posljedice sporazuma iz Bukurešta bio je osnovni cilj AU vlade. Sređivanje
balkanskih poslova sadržavala je mnogo teškoća: određivanje južnih granica Albanije, jer je
prijetila opasnost da se Grčka uhvati u koštac s novom državom, konačna sudbina otoka u
Egejskom moru koje je Italija i dalje držala pod privremenom okupacijom, jer je turska vojska
i dalje ratovala u Tripolitaniji. Od jeseni 1913. uklonjena je grupacija osnovana protiv Bugarske
za vrijeme II balk rata. Turska se premišljala na zbližavanje sa Bugarskom, a Grčka sa
Rumunijom. Njemačka i Au su htjele to da iskoriste kako bi sebi u prilog izmijenile položaj na
Balkanu, a Njemačkoj je pošlo za rukom da uspostavi svoj uticaj u Carigradu. A- U je djelovala
u Bugarskoj i Rumuniji. U proljeće 1914. program se precizirao. Trebalo se raditi na
zbližavanju Bugarske i Turske, obnoviti vjernost Rumunije, stvoriti tako savez gdje bi bila
izolirana Srbija i oslabljen ruski uticaj na Balkanu, to je predlagala AU. Rusija je ostala
zaštitnicom Srbije.

10
* Uznemirenost Evrope

Poslije balkanske krize došlo je do odvajanja evropskih država na suprotne grupe i

suparništvo Trojnog saveza - alijanse i Trojnog sporazuma - antante.

* Diplomatski i tehnički sporazumi*

S obje strane države su nastojele da nađu u prijateljskim državama čvršće garancije.

Svaka od njih naprezala se da popravi svoj položaj. Dvojna monarhija se borila sa nacionalnim
pokretima, od kojih je jugoslovenski bio najopasniji. Austro - talijanski odnosi ostali su za
Trojni saavez veliki problem. Između Rima i Beča nije bilo simpatija i povjerenja. Rimska
vlada nije htjela da dopusti da AU širi svoj utjecaj na istočnoj obali Jadrana. Ugovor o Trojnom
savezu bio je obnovljen za šest godina unaprijed počevši pd datuma njegovog normalnog
završetka. Italija je, dakle, teoretski bila vezana do 1920. Ali osnovne teškoće ostale su i dalje:
au i talijanska politika se sukobljavala na Balkanu. Trojni sporazum je konsolidiran.

S druge strane francuska vlada nastojala je dati suradnji oružanih snaga precizniji domet:
suradnja pomorskih snaga bila je predviđena konevncijom od 16. jula 1912. šefovi vojnih
generalštabova potpisali su 13. jula protokol koji je popravio uvjete pod kojim bi ruska vojska
poduzela ofanzivu u slučaju rata. Francusko - engleska Srdačna antanta postala je određenija.
Da osigura zaštitu morskih peteva na Mediteranu, VB odsad je morala računati na FR: željela
je zaključiti pomorski sporazum. Razgovori skiciriani u julu 1912. počeli su u septembru i
doveli 22. i 23. novembra do izmjene pisama. Vojni i pomorski generalštabovi obiju zemalja
utvrdili su plan saradnje; ovi tehnički aranžmani nisu u sebi uključivali ''obavezu'' i ostavljali
su svakom slobodu da u budućnosti odluči da li mora ili ne mora drugom pružiti pomoć svojim
oružanim snagama. Ali ako bi mir bio ugrožen, obje vlade su se obavezale da će se dogovarati
i početi sa zajedničkim pripremama. Ovaj sporazum je jedini pisani dokument o Srdačnoj
antanti, on nije bio garancija i obećanje engleske intervencije u slučaju kontinentalnog rata,
samo je utvrđena uža solidarnost između dvije države.

11
 Početkom maja 1914 pokušala je francuska vlada ne da Trojnu antantu pretvori u Trojni
savez, već da dovede Englesku i Rumuniju do zaključivanja tehničkih aranžmana. Pregovori su
bili teški, jer se engl vlada bojala indiskrecije koja bi je suočila sa opozicijom radikala i
laburista, ruskoj vladi bio je stalo da to završi i da bi zaključila novi posao, promišljala je da
dadne Englezima garanciju na njihov položaj u Indiji. Ipak do kraja 1914. ništa nije bilo
zaljučeno. Njemačka i Engleska nastavile su razgovore o kolonijalnim pitanjima. 20. oktobra
potpisale su sporazum koji je predviđao kolektivnu intervenciju u slučaju nemira u
portugalskim kolonijama. U maju 1914. objavile su konvenciju koja se odnosila na Bagdadsku
željeznicu i na njeno produženje ka Perzijskom zaljevu. Suparništvo u pomorskom naoružanju
sprečavalo je šire razgovore između ove dvije države.

* Vojni zakoni *

Od početka balkanskih ratova obje grupe velesila sve su strože nadzirale jedna drugu.
Pred mogučnošću sukoba tražili su generalštabovi od vlada povećanje efektiva i ratnog
materijala. Razvijala se trga u naoružanju.

U Njemačkoj je ratni plan već bio izrađen, u prvim sedmicama rata generalštabovi će
ubaciti gotovo sve svoje snage prema zapadu, ostajući u defanzivi na ruskoj fronti: postigavši
u Francuskoj odlučnu pobjedu, okrenut će vojske ka Rusiji. Uspijeh ovog plana određivao je
brzu ofanzivu. Zatraženo je povećanje aktivne vojske, povećanje efektiva jedinica i formiranje
tri nova armijska korpusa. Vlada nije u cjelini prihvatila projekat, pojala se da povećanje kadra
za tri korpusa ne bi imalo za posljedicu težak finansijski teret i da bi to u Rajhstagu izazvalo
teškoće. Projekt zakona koji je vlada predložila Parlamentu predviđao je povećanje efektiva i
poboljšanje opreme. Tako je 3. jula 1913. izglasan vojni zakon.

AU se također bavila sličnim aktivnostima. Već u junu 1912. zakon o novačenju

izmjenio je trajanje aktivne službe - određene odsad na tri godine za konjicu, na dvije i po za
pješadiju i artiljeriju i znatno povećavao mirnodopske efektive. Predkraj 1913. biio je na
proučavanju novi zakon koji u junu 1914. još nije bio izglasan.

12
 Italija nije sudjelovala u toj trci u naoružavanju. Prije nego što krene sa vojnom
reorganizacijom, trebalo je najprije obnoviti kadrove i materijal. Budžetska sredstva joj nisu
dopuštala tako široku reformu. Naoružanje Centralnih sila odgovaralo je naoružanju Trojne
antante.

Čim je njemački vojni projekt bio objavljen u štampi, uznemirila se vlada Francuske.
Pa je generalštab zatražio produžetak vojne službe, jer demografski položaj nije dopuštao
povećanja broja regruta. 5. marta odobrilo je Više vojno vijeće projekat zakona koji je ponovno
uveo trogodišnji vojni rok. Stanjee naoružanja, naročito teške artiljerije ostalo je nedovoljno,
iako je predlagano povećanje 1913. to je doloženo, zbog straha ministarstva finansija i
parlamentarnih komisija od povećanja tereta zemlje, tek u januaru 1914. donesen je važan
program za izgradnju nove vojne opreme, a izglasan je kasnije.

Ruska komanda se nije morala bavit pitanjem vojnih efektiva, nije uopće namjeravala
koristiti sve izvore što su joj bili na raspolaganju, bilo joj je lako da pozove pod zastavu veći
broj regruta. Problem je bio o organizaciji i naoružanju. Predkraj 1913. komanda je donijela
veliki program o organizaciji vojske.

Britanski generalštab bio je također zabrinut. Od reorganizacije iz 1908. engleska vojska

je bila sastavljena od tri elementa: od redovne vojske, jedan dio se nalazio u kolonijama, a od
drugog dijela se trebao formirati ekspedicioni korpus. Narodne garde, formirane od
dobrovoljaca koji se u mirno doba kratko obućavaju, a mobiliziraju u slučaju rata i od specijalne
rezerve određene da pojača ekspedicioni korpus da bi se popunili njegovi gubici. Generalštab
je 1911. i 1912. donio prijedlog da stvori veliku vojsku koja bi VB omogućila da udovolji svim
obavezama. National Service League, kojom presjeda lord Roberts, vodila je borbu za korist
nove organizacije, obavezne vojne službe sa kratkim rokom kojoj bi podlijegali svi mušarci u
dobi 18 do 25 godina i služili bi za vrijeme rata u redovima rezerve drugog poziva. Prijedlog je
naišao na žestok otpor. Male države poput Nizozemske ili Belgije su također nastojale da urade
nešto na ovom planu.

*Reakcija javnog mišljenja*

Trka u naoružavanju izazvala je u javnom mišljenju nemir i nervozu. Da bi nametnula

svojim narodima nove vojne i finansijske terete vlade su morale objasniti nužnost tih napora.
Aluzija na mogući sukob stalno se pojavljivala u parlamentarnim diskusijama, štampa je

13
raspravljala o mogućnosti rata. Javno mišljenje se navikavalo na misao o ratu. Među državama
Trojne antante Francuska je bila ona u kojoj je javno mišljenje najdublje osjećalo opasnosti
kojima je izložena Evropa. Ministar vojske nastojao je 1912. ponovno uspostaviti vezu između
vojske i nacije i probuditi vojnički duh. Kada je obavijest o novom vojnom njemačkom zakonu
natjerala francuski generalštab da i on od zemlje zatraži dopunski napor, pojavio se otpor u
političkim kurgovima, povećao se u jesen 1913. Tako se u skupštini formiranoj poslije izbora
od 26. aprila 1914. većina usprotivila zakonu o trogodišnjoj službi. Predjesnik je morao okupiti
ljude u vladi ljevice koji bi dobili na vremenu za ovaj zakon.

Teško je govoriti o ruskom javnom mišljenju. Veliki broj stanvnika odnosio se

ravnoduštno prema problemima vanjske politike. Izvan službenih krugova i dvora jedini koji
su pažljivo pratili razvoj međunarodnih prilika jedu oficirski zvor na jednoj strani, a na drugoj
krupna buržoazija. Ali njihove tendencije su različite: u carevoj okolini simpatije su na
njemačkoj strani, a vojnici su s druge strane uznemireni zbog njemačkih priprema. U proljeće
1914. štampa, koju je inspirirao ministar rata, tražila je novi vojni napor Rusije i pisala o
povećanju efektiva koje se ostvaruje. Buržoaski krugovi zanimali su se za razvoj položaja na
Balkanu i za tradicije ruske ''velike politike'', bili su odlučni da se Rusija ne uklanja pred
opomenama Centralnih sila.

Javnost u VB nije bila zaokupljenaa mđunarodnim problemima. Naročito je bila obuzeta

pitanjima unutrašnje politike, u prvom redu događajima u Irskoj, koji su izazvali pometnju i
ozbiljne nemire.

U tri države povezane Trojnim savezom bile su reakcije javnog mišljenja vrlo
nejednake. Dok su u AU poteškoće u unutrašnjoj politici i pokreti nacionalnih manjina
zauzimali pažnju parlamentarnih krugova i dok su u Italiji u javnom mišljenju prevladavali novi
problemi koje je postavila izborna reforma, a kasnije nemiri u Romani, politički život u
Njemačkoj tekao je u znaku zaokupljenosti vanjskom politikom. Prilikom izglasavanja vojnih
zakona u godinama 1912. - 1913. razvila se propaganda vojničkih organizacija i svenjemačkih
udruženja.

14
* Srpanjska kriza godine 1914 *

28. juna 1914. nadvojvoda Franc Ferdinand prestolonaslednik AU, posjetio je Sarajevo.
Kada se povorka uputila gradskoj vijećnici, nadvojvoda je izbjegao atentat, a na povratku su se
on i njegova supruga vojvotkinja Honenberg, srušili pod hicima drugog atentatora. Atentatori:
Čabrinović, koji nije pogodio cilj i Princip koji je uspio, bili su au podanici, ali srpske
narodnosti. Atentat su pripremali u Beogradu. Ubistvo nadvojvode bilo je tragična epizoda
sukoba nacionalnosti, koji nikad nije prestao zaokupljati bečku vladu i borbe koju su Bosanci
vodili protiv au uprave. Sukob između Au i Srbije sada će dovesti do općeg rata.

* Interesi velesila *

Au vlada je u trenutku kada je bio izvršen sarajevski atentat upravo bila utvrdila svoj
program za siplomatsku akciju na Balkanu. Ubistvo Franca Ferdinanda omogućilo je bečkoj
vladi da postupi brutalno i pribjegne sili i pružilo joj je priliku da se obračuna sa Srbima.

AU nij imala dokaze o neposrednoj umješanosti srpskih službenih krugova u

pripremanje atentata. Tek poslije 1919, bila je otkrivena uloga tajnog srpskog udruženja '' Crna
ruka'' i njegova šefa, pukovnika Dimitrijevića. U julu 1914. bečka vlada je znala samo da su
atentatori mogli nabaviti oružje u Beogradu zakvaljujući saradnji sa nekim srpskim oficirom i
da su imali podršku pogranične straže pri prijelazu na austrijski teritorij, mogla je smatrati
opasnom svesrpsku propagandu i bila je upravu da oštro reagira na neobične demonstracije
srpske štampe koja je slavila počinitelje atentata. Za te je stvari srpska vlada mogla biti
indirektno odgovorna. Već prvih dana jula imala je AU čvrstu namjeru da zarati sa Srbijom i
da je uništi. Trebalo je odmah računati i na neprijateljstvo Rusije, koja neće tako lako dopustiti
uništenje Kneževine Srbije. Njemačka koja je bila zadržala AU 1913., sada ju je hrabrila,
berlinska vlada je smatrala potrebnim da pomaže svoju saveznicu. Njemačka je opći rat
smatrala više mogućim nego vjerovatnim, jer Rusija nije bila spremna na rat, Francuska nije
željela sukob, jer nije imala tešku artiljeriju, Engleska je imala probleme sa Irskom. Ako Europa
ostane pasivna AU bi mogla lako uništiti Srbiju i sukob bi bio lokaliziran.

Petog i šestog jula pristanak Njemačke na au politiku dao je krizi punu ozbiljnost.
Odluka je najprije pogodila ruske interese, carska vlada je protestirala čim je otkrila namjere
15
AU, jer ako bi se pomirila sa ulogom posmatrača izgubila bi sav utjecaj na Balkanu i ostavila
slobodno polje au politici. 24. jula ruska vlada koja se sastala u Krasnom Selu, odlučila je da
13 armijskih korpusa određenih da eventualno nastupaju protiv AU budu mobilizirana ako bi
bečka vlada htjela prisliliti Srbiju snagom oružja. 25. maja naredila je da se poduzmu mjere
mobilizacije u cijeloj državi.

Francuska vlada bila je u julu 1914. ozbiljno zauzeta unutrašnjom politikom, ali je dobro
znala o nedostatku svojih vojnih priprema. Ipak, Francuzi su potvrdili da će izvršiti sve mjere
koje savez prema Rusiji nameće bez obzira na trenutno stanje. VB je ponovno iskazala želju za
održanjem mira.

* Razvoj krize *

Sigurna u pomoć Njemačke, AU je počela od 7. jula pripremati svoju ofanzivnu akciju.

Do 28. kriza je u prvom redu postojala između Austrije i Srbije. A kada je bečka vlada odlučila
objaviti rat Srbiji intervenirala je Rusija. Tako je austrijsko - srpski sukob postao evropski.

Au vlada je željela da protiv Srbije povede kaznenu ekspediciju i da jugoslovensko

pitanje riješi ratom. Nije se htjela zadovoljiti diplomatskim uspjehom koji je bio prolazan. Nije
se mogla baciti na Srbiju bez upozorenja, pa je pripremila ultimatum tražeći zadovoljštinu i
odštetu zbog sarajevskog atentata. Tekst note je bio tako napravljen da ga je Srbija morala
odbiti. Traženo je da se srpska vlada ne ograniči na to da potraži i kazni sukrivce atentatora,
mora će osuditit nezdravu propagandu, koja se na njenoj teritoriji vodi protiv AU, raspustiti
udruženja koja se posvećuju političkoj propagandi i primiti au činovnike koji će sudjelovati u
ukidanju prevratničkog djelovanja. Grof Berchtold je sebi stavio u zadatak da raskomada
Kraljevinu Srbiju, razdijeli teritorije Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji, a ostatak zemlje da stavi u
ovisnost o monarhiji, bez aneksije, kako se ne bi povećale unutrašnje poteškoće.

23. jula predana je nota srpskoj vladi i 48 sati da odgovori, bez pregovora ili diskusije.
Srbija je velikim dijelom, uz neke ograde prihvatila ove zahtjevem ali je odbacila klauzulu koja
je predviđala sudjelovanje au agenata u anketi na srpskom teritoriju, ponudila je da će se
pokoriti odluci velesila. AU je prekinula diplomatske odnose.

26.- 27. jula diplomatiji se žurilo. Britanska vlada preuzela je incijativu za projekt
konferencije na kojoj bi sudjelovale velike države umješane u srpski spor. Njemačka je odbacila
prijedlog, Rusija je sa AU htjela uspostaviti direktne razgovore, ali druga strana nije prihvatila.

16
Engleska je sugerirala da AU prihvati barem prijedlog da će početi direktne razgovore sa
Srbijom, bez intervencije neke druge države, dok bi se au generalštab uzdržao od vojnih
operacija, Njemačka je to prenijela AU ali joj je savjetovala da odbaci prijedlog, što se i desilo.
27. u popodnevnim satima AU je odlučila da Srbiji pošalje objavu rata. Njemačka je poticala
da to učini, 28. predat je tekst srpskoj vladi.

Rusi su odredili djelomični mobilizaciju, AU je bombardovala Beograd, uveče 28. jula

generalštab Rusije odlučio je da naoružaju 13 korpusa koji bi trebali nastupati protiv AU. Javili
su da neće uraditi ništa dok AU ne uđe na teritoriju Srbije. Ovo je prisililo njemačku vojsku na
mobilizaciju. Rusi su proglasila djelomičnu mobilizaciju. Tako je austrijsko - srpski sukob
postao austrijsko - ruski, jer Rusi nisu htjeli dozvoliti da se zgazi Srbija. Njemačkoj je Rusija u
pregovorima ponudila dva prijedloga: da se austrj - srps problem podvrgne Međunarodnom
istražnom sudu u Haagu, a drugi da ruska vojska prestane sa svim pripremama, ako bečka vlada
iz svog ultimatuma izbaci tačke koja pogađaju suverena prava Srbije. Obje sugestije je
Njemačka odbacila. 30. jula ruski car je proglasio opću mobilizaciju, tu je odluku donio bez
konsultacija francuske vlade. Postojala je velika mogućnost da ovo sve skupa preraste u
evropski sukob.

*Rasplet *

Sada su riječ dobili vojnici. Diplomatija je uzalut preduzimala posljednje pokušaje i više
nije pokazivala mnogo nade. Vojni šefovi su samo mislili o tome kako će bolje izvršiti svoj
plan. U Njemačkoj su se držali svog ratnog plana od prije nekoliko godina. (plan je opisan u
poglavlju o naoružavanju). 31. jula čim se saznalo za opću rusku mobilizaciju Njemačka joj je
uputila ultimatum zatraživši obustavu svih ratnih mjera, a drugi Francuskoj s pitanjem kakav
će stav zauzeti u slučaju rata između Njemačke i Rusije. Tražili su od Fr zalog predaju tvrđava
Toula i Verduna kako bi je primorali da učestvuje u ratu. Ako Francuzi ne bi sudjelovali
njemački ratni plan bi propao. Pored toga Njemci su se spremali da pogaze belgijsku
neutralnost. Uputili su belgijskoj vladi zahtjev za prolaz, ako se bude odupirala postupit će s
njom kao s neprijateljem. Prvog augusta Njemačka je naredila opću mobilizaciju, u isto vrijeme
kad i Francuska. Uveče je Njemačka uputila objavu rata Rusiji, koja nije odgovorila na
ultimatum. Objava rata Francuskoj je bila spremna. Da bi izbjegla svaki incident francuska
vlada je naredila svojim trupama da se drže 10 km od granice. Uveče 2. augusta ultimatum je
predan belgijskog vladi, koja je odgovorila na njega negativno. Njemačke čete upale su na

17
teritorije Vojvodine i Luksemburga . 3. augusta upućena je objava rata Francuskoj, pozivajući
se na lažno opravdanje da je jedan francuski avion letio iznad Nurnberga i navodno bacao
bombe. Rumunija i Italija bile su povezane sa Centralnim silama samo obrambenim savezom.
Obje su pokazivale od samog početka krize da ne odobravaju austrijsku ''provokaciju'' u
pogledu Srbije. Trećeg augusta vlade u Rimu i Bukureštu su proglasile neutralnost. Istovremeno
nestalo je nade u englesku neutralnost. Iako, je nastojala biti neutralna, 2. augusta saznavši za
upad njemačkih trupa u Luksemburg promijenio se stav engleske vlade i objavila je da će
mornarica braniti francusku obalu La Manchea protiv napada njemačke mornarice.

Donji dom u Engleskoj 3. augusta izglasao je kreditne potrebe za mobilizaciju vojske.

4. augusta predat je Berlinu engleski ultimatum, poslije dobijanja Njemačke da zaustavi marš
svojih trupa u belgiju, preid je izvršen. Tako se 4. 8. čitava Evropa našla u ratu.

Uzroci rata mogu se podijeliti na: psihološke - isticanje individualnosti država i napredak
nacionalizma i vlade i narode je obuzela ideja sile; Mehanički uzroci - trka u naoružavanju,
razvijanje vojnih sredstava, međunarodna napetost; ekonomski - otimanje za tržišta između
hiperindustrijalizovanih evropskih država, suparništvo materijalnih interesa; Te pomorsko
suparništvo između Engleske i Njemačke i balkasnko suparništvo između AU i Rusije.

18