Uloga obrazovanja u emancipaciji žena

Zašto je obrazovanje važno?

Obrazovanje je proces promjene ličnosti u željenom pravcu usvajanjem različitih sadržaja u
zavisnosti od uzrasta i potrebe pojedinca. To je proces u kome društvo prenosi akumulirano
znanje, vještine i vrijednosti, sa generacije na generaciju. Dirkem smatra da je škola most
između pojedinca i društva. Prema njemu moderna društva su heterogena, sa razvijenom
podjelom rada i mnoštvom uloga, koje obavalju različiti pojedinci. U toj različitosti koju nije
moguće spriječiti potrebno je unijeti određenu količinu homogenosti, ujednačenosti, kako bi
se osigurala integracija društva. Da je škola glavno sredstvo za postizanje ujednačenosti
isticao je i Parsons takođe smatrajući da je škola žarište socijalizacije u modernim društvima.
Škola uči djecu o tome kako se društvo ne sastoji od roditelja, rođaka, prijatelja, nego su u
razredu uslovi i mogućnosti jednaki za sve.
Šta se dešava sa ženama i devojkama koje nisu obrazovane?
Žena kroz istoriju
U primitivnim društvima vjerovalo se da je žena božansko, a ne ljudsko biće, obdarena
najvažnijom moći na svetu–rađanjem. Smatralo se da se djeca jednostavno rađaju ženama, i
samo su žene mogle da stvore novi život pa su u skladu s tim i poštovane. Kada je otkriven
način razmnožavanja počinje dominacija muškaraca. Žene gube svaku društvenu ulogu osim
rađanja dece. U staroj Grčkoj i Rimu žene su svedene na položaj malo bolji od ropskog.
Obrazovanje je složen proces kojim društvo reprodukuje svoje sisteme vrijednosti, obnavlja i
uvećava svoje saznajne i intelektualne resurese. Obrazovanje ima šire i uže značenje. U svom
širem značenju pod obrazovanjem se podrazumijevaju oni procesi koji su kroz istoriju
strukturirani kao neformalni obrazovni procesi koji su za većinu predstavaljali upućivanje u
različite vještine, podučavanje veoma ograničenim zunanjima i time pripremanje za određene
uloge u društvu. Međutim, s druge strane za manjinu obrazovanje je predstavljalo
privilegovani pristup institucionalno kontrolisanim i zaštićenim domenima saznanja,
zasnovanim na mehanizmima isključivanja na osnovu socijalnih i klasnih razlika, etničkih,
rasnih i drugih predrasuda, i naravano, na osnovu pola.
Borba žena za pravo na jednako obrazovanje počela je krajem 18 vijeka. Prva moderna
feministička teoretičarka, Meri Vulstonkraft posvetila je svoje najpoznatije djelo Odbrana
prava žene obrazloženju zahtjeva da i žene treba da dobiju pravo na obrazovanje, i to tako što
će i djevojčice da pohađaju školu zajedno sa dječacima i da imaju isti program.
U najširim međunarodnim okvirima presudan momenat u uspostavljanju jednakih mogućnosti
za žene bio je drugi talas feminizma, krajem 60-ih i početkom 70-ih god. Ovaj period je
predstavljao jedan od najznačajnijih koraka unaprijed u usklađivanju obrazovanja s rodnom
ravnopravnošću.
Ženske studije ili studije roda kako su se kasnije nazivale, su danas
multi/interdisciplinarni obrazovni program koji se bavi pitanjima roda, identiteta i razlika,
diskriminacijiom, borbom protiv nasilja, pravima manjina uopšte i ženskim ljudskim pravima
posebno odnosima moći i razvijanjem tolerancije za prava na razlike.
Među onima koji su zagovarali obrazovanje žena bio je i rani moderni mislilac Žan-
Luj Vive, koji je svoj progresivni stav da ženski „poroci /.../ izviru iz nedostatka obrazovanja“
ublažavao insistiranjem da kućni poslovi imaju prioritet i da učenice treba da se odvoje od
učenika. Premda zastupnik novih obrazovnih mogućnosti za djevojke jednako kao i za
dječake, Luter je ipak mislio da ženama treba znatno ograničiti pristup obrazovanju, čvrsto
ostajući pri patrijarhalnom porodičnom modelu.Pokret reformacije nije išao na ruku uvođenju
latinskog u obrazovne programe za žene, jer su se crkveni obredi sve više služili na narodnim
jezicima. . Crkva se usredsredila na obrazovanje najmlađih, a naročito djevojčica, u kojima je
videla buduće majke i kao takve željela da ih oblikuje.
Žene su se 1910. godine, zahvaljujući Klari Cetkin, prve priznate feministkinje koja se
borila za pravo žena na slobodnu ljubav, razvod braka i abortus, izborile za svoja prava u
savremenom svijetu. Jasno je da volimo misliti da su muškarci i žene u osnovi isti, izuzev
reproduktivnih delova tela. Želimo ista prava, iste prilike, i za neke stvari, kao što je pravo
glasa, žene su se decenijama borile za ravnopravnost. Koliko god želimo da muškarci i žene
budu sasvim jednaki, postoje razlike koje jednostavno moramo prihvatiti. Te razlike nikada
neće nestati, te razlike nas čine suprotnim a privlačnim polovima, i te razlike čine osnov
postanka i opstanka.
Emancipacija treba da omogući ženi da ispolji svoju ženstvenost i ljudskost u
najboljem smislu. Da se sve ono što je u našoj dubokoj unutrašnjosti potvrdi i da bude
aktivno, dosegne svoje potpune mogućnosti; da se sve vještačke ograde sruše i da put ka većoj
slobodi bude oslobođen tragova potčinjenosti i ograničavanja. Sloboda i jednakost za žene!
Cilj da žena bude slobodna da upravlja svojom sudbinom je svakako vrijedan velikog
entuzijazma, hrabrosti, upornosti i beskrajnog napora u borbi protiv svijeta punog predrasuda
i neznanja. Ovo je bio prvobitan cilj ženske emancipacije. Međutim, kao što možete često
čuti, jedno je zakon a drugo je tumačenje, pa ko kako razumije i prihvati. Čini se da
dosadašnji rezultati ove emancipacije idu u prilog uskraćivanja izvora sreće, ali one prave,
iskrene, one koja ne košta ništa. Emancipacija žene, onako kako se danas shvata i praktično
primenjuje, nije uspela da ostvari taj cilj. Ona je donela ženi ekonomsku jednakost sa
muškarcem; žena može da bira vlastitu profesiju i zanat, ali fizički je nedovoljno pripremljena
da se takmiči sa muškarcem, često primorana da iscrpljuje svu svoju snagu, svu svoju
vitalnost, i napregne svaki nerv da bi postigla svoju vrednost na tržištu. Vrlo mali broj žena
uspe. I činjenica je da se još uvijek ženama profesorkama, lekarima, pravnicama, arhitektama
ne poklanja isto poverenje, niti one dobijaju istu platu kao muškarci na istim pozicijama. A
one žene koje dosegnu tu privlačnu jednakost, to obično postignu na štetu svog fizičkog i
psihičkog zdravlja.
Nekoliko decenija unazad uloga žene jeste bila da bude domaćica i majka. Rijetko kad
se udavala iz ljubavi, sklapala je brak jer su njeni roditelji tako odlučili. Uglavnom, nakon
udaje žena je živjela s mužem i cijelom njegovom porodicom u istoj kući. Rađala je djecu,
kuhala, prala, čistila i sve to bez prigovora. Žena koja se odlučila obrazovati i koja se nije
udala do 25 godine starosti, smatrana je “starom curom”, bila je društveni izgnanik. Vremena
su se drastično promijenila, s modernizacijom svijeta modernizovala se i žena. Danas se žene
uglavnom udaju za koga žele. Žene se nalaze na raznim funkcijama, one su političari,
novinari, doktori, sportaši, profesori. One i dalje kuhaju, čiste i rađaju djecu, ali po želji. Što
se tiče ženske emancipacije, može se reći da žene danas imaju mnogo više slobode. Međutim,
na našim prostorima još uvijek vlada neka vrsta patrijarhalnosti. Žena u nekim slučajevima
još uvijek “služi” muža i porodicu, zarobljena je u privatnosti svog doma. Ali i žene koje nisu
pod pritiskom muža su potisnute u ekonomskoj sferi, te im je teže naći posao i u nekim
slučajevima su slabije plaćene.
 „Naravno, sramim se što sam zavisna o njemu. Ne dokazuje li to da nikada nisam
odrasla? Mrzim ove osećaje. Čine me neurotičnom. Zar se zdravi ljudi ne brinu sami o sebi?“
(Eichenbaum i Orbach prema Marina Topić, (Ne)zavisnost žena i posledice tog položaja,
Temida, VII., 2002.) Gore spomenuti citat možda najbolje prikazuje ono što oseća većina
žena koje su na ovaj ili onaj nacin zavisne o muškarcima. Većinom se to odnosi na one koje
nisu zaposlene i koje su dakle u potpunosti zavisne o svojim supruzima. Žene se oduvijek uče
da budu zavisne i podređene muškarcima. Tako je muškarac hranitelj porodice dok je žena
majka. Muškarac je taj koji radi i zarađuje dok žena održava kuću i podiže decu. Iako žene
imaju značajno veća prava nego ranije kada su ovakva razmišljanja bila slovo zakona, ipak
patrijarhalna razmišljanja u mnogo čemu određuju misli i djelovanje mnogih pripadnika
društva današnjice. Ovakav nacin vaspitanja u velikoj je mjeri prisutan i danas. Problem nije u
patrijarhatu kao društvenom sistemu već i u načinu na koji se deca odgajaju, dakle problem
pocinje u porodici samoj, a time i sa ženama koje svoju decu odgajaju prema zakonima
patrijarhata i time mu iz generacije u generaciju produljuju život.
U uslovima rodne neravnopravnosti i još uvijek prisutnih patrijarhalnih obrazaca
postoje različiti oblici potiskivanja žene u savremenom društvu – „psihičko“ potiskivanje kroz
želju da se rodi muško dijete, brak se nekada pojavljuje kao negacija slobode i autonomije
žene, potiskivanje u političkom životu, neravnopravnost u kulturi i obrazovanju, razne vrste
ekonomskog potiskivanja i sl. Pored potiskivanja žene čiji se uzroci nalaze u samom
karakteru društvenih odnosa, može se govoriti i o oblicima samopotiskivanja žene - socijalne,
vrjednosne i kulturne (samo)izolacije u savremenom društvu – posustajući pred
permanentnim potiskivanjem i istiskivanjem žene iz važnih segmenata društvenih odnosa od
strane muškaraca i pristajanjem na nametnute vrijednosti i „trendove“ svakodnevnog života
(na primjer, pristajući na vrijednosti koje su im postavili muškarci u vezi sa fizičkim izgledom
– „standardizovana ljepota“, žene postaju „taoci“ sopstvenog tijela).
Siguran instrument prisutnosti i održanja žene u glavnim društvenim tokovima –
ostvarenja njene socijalne i kulturne promocije, uspona i emancipacije (obrnuta korelacija
između stope pismenosti žene i stope fertiliteta u nerazvijenim zemljama), jeste obrazovni
proces. Iako se u nastavnim planovima u školama ne prave rodne razlike, ipak neka
istraživanja u razvijenim zemljama pokazuju da nastavnici imaju različita očekivanja od
djevojčica i dječaka, i da postoje skriveni oblici nastavnog plana koji pomažu održanju rodnih
razlika i stereotipa putem obrazovnog procesa. I prije nego što stasaju za formalno
obrazovanje, djevojčice i dječaci su, već, upoznati, manje-više, u vezi sa ulogom koja im je
namijenjena - ponašanje na „ženski“ i „muški“ način. Kasnije, škola samo dodatno
oblikuje/učvršćuje ove obrasce i osigurava njihovo održanje u društvu. Takođe, često se
znanje, iskustvo i postignuće muškarca više vrednuje, a postignuća žena previđaju.
Iako je postignuta formalna ravnopravnost na tržištu rada, ostvarenje napretka u
obrazovanju za žene ne znači neposredno uvećanje prihoda - za isti stepen obrazovanja i za
obavljanje istog posla žene nemaju istu zaradu kao i muškarci. Ovo se može objasniti još
uvijek prisutnim patrijarhalnim obrascima – prava i položaj žene i muškarca defi niše
patrijarhalna ideologija, kao i vrijednost njihovog rada na tržištu. Stoga, bolje obrazovanje ne
garantuje ženama da će ostvariti i veći prihod i bolju poziciju u društvu.
Sve većom prisutnošću žene u javnoj sferi njeno potčinjavanje, diskriminacija i
subordinacija premješta se iz privatne u javnu sferu rada i potrošnje – mogućnost pristupa
javnim službama, zapošljavanje i nivo zarade i sl. Iako je evidentan porast zaposlenosti žena i
njihovo formalno-pravno izjednača- vanje s muškarcima u svim sferama, i dalje je prisutna
segregacija pri zapošljavanju žena.
Uprkos načelnoj ravnopravnosti žena s muškarcima, žene se u karijeri često susreću s
nevidljivim barijerama koje im onemogućuju napredovanje i zauzimanje ključnih pozicija u
javnom životu - nejednake šanse pri zapošljavanju, stereotipi o slabijim menadžerskim
sposobnostima žena, nedostatak ženskog uzora, isključivanje žena iz neformalnih mreža i sl. S
druge strane, kao rezultat odgoja i tradicije, i same žene manje otvoreno ispoljavaju svoje
ambicije i želju k „liderstvu“.
Bez obzira na probleme s kojima se žene, još uvijek, suočavaju u savremenom
društvu, prema mišljenju A. Turena, zahvaljujući idejnim i praktičnim stremljenjima
postfeminizma, ostvaren je veliki kulturni prevrat – prelazak iz društva muškaraca na društvo
žena, ali ne kroz prizmu političkog života, već kroz prodor „u subjektivnost svakoga (i svake),
pošto teže da od svake individue stvore subjekt.