GURVIČ ŽORŽ

1. Koji su to lažni problemi sociologije XIX veka?

a) Sociologija ili filozofija istorije. Jedan od osnovnih problema koji je socilogija u
svom početku postavila jeste problem opšteg pravca društvenog razvitka, cilja ili
konačnog završteka njegovog kretanja. Kuda idemo? Kuda ide društvo? Kuda ide
svijet? Ovaj čuveni problem utiče na tako veliki broj ljudi, nije ništa drugo nego
baština jedne mnogo starije discipline nego što je sociologija- filozofije istorije.
Kada je Ogist Kont, osnivač sociologije i pronalazač njenog imena, objavio da će
ova nauka biti „pozitivna nauka društvenih činjenica“ moglo se pomisliti da je
epoha filozofije istorije završena. On sam nije mogao da se odupre iskušenju da
sociologiju shvati kao „nauku nauka“, „prvu nauku“, „prvu filozofiju“ pozvanu da
dokaže da se čovječanstvo kreće ka pozitivnoj fazi koja treba da bude konačna.
Čak ni Dirkem, Hobhauz, Sen-Simon, Prudon i Marks nisu uspjeli da svoju misao
dovoljno odvoje od filozofije istorije. Danas je situacija izmijenjena: sociolozi su
sve više uvjereni da bi samo postojanje njihove nauke bilo ugroženo tim
miješanjem sa filozofijom istorije. U osnovi ovog miješanja sa filozofijom istorije
otkrivamo logičku, temeljnu i očevidnu grešku, grešku nepostojanja razlikovanja
sudova stvarnosti od sudova vrijednosti. Umjesto da se želje objasne polazeći od
društvene stvarnosti, ona se konstruiše kao funkcija ovih želja. Zaboravlja se da je
društvo, umjesto da bude slika pravolinijskog napredovanja ka čvrsto
postavljenom cilju, izloženo kolebanjima, da se ono čak može zaplesti u cikličkim
kretanjima. Tako bi društvo u izvjesnim razdobljima moglo da napreduje ka
posebnom cilju ali u drugim razdobljima bi moglo da ide u suprotnom smijeru i da
se okrene ka potpuno drugačijem idealu. To nas vodi ka drugoj pogrešnoj
pretpostavci koja je sadržana u poistovjećivanju sociologije sa fil.istorije: postulat
o jednolinijskom razvitku društva – evolucionistička teorija zastupala je gledište da
se društveni razvitak odvija prema unaprijed datom smijeru. Tako se mislilo da bi
se, počev saznanja društava zvanih „arhaična“ pa čak i „primitivna“ moglo pronaći
objašnjenje savremenih društava. Sve ove polazne pretpostavke odstranjene su iz
oblasti sociologije. Sada se, s punim pravom, govori o propadanju evolucionističke
teorije. Treća pretpostavka u poistovjećivanju sociologije i fil.istorije je monistička
pretpostvka. Nekada se govorilo o Društvu sa velikim D. Međutim, ne postoji
društvo već samo mnogostruka društva. Ovdje treba dodati činjenicu da je društvo
„makrokosmos“ posebnih grupacija, a svaka grupa „mikorkosmos“ raznih
„manifestacija društvenosti“, društvenih veza. Zato se u svakom društvu otkrivaju
sukobi raznih težnji koje se snažno sučeljavaju.
b) Sociologija poretka i sociologija napretka – pojmovi poretka i napretka počivaju
na naivnoj dogmatizaciji koja opravdava suprotne tačke gledišta koje se
sučeljavaju u posebnom društvenom okviru. Ovdje se radi o klasičnom primjeru
onoga što je Marks nazvao „ideologija“ a Pareto „derivacija“. Ono što je s jednog
određenog stanovišta poredak, s drugog je nered i obrnuto (npr. Ono što sa
stanovišta djece znači uređenost, sa stanovišta odraslih znači nered). Druga
temeljna greška sociologije poretka i napretka nastaje zbog proizvoljnog svođenja
 kompleksnosti živog i promjenljivog društvenog spleta na pojednostavljene
pojmove apstrakcije. Društvena stvarnost se karakteriše nerazmrsivim
preplitanjem napetisti, čija je jačina promjenljiva. Na vertikalnom planu nalazimo
morfološku osnovu, organizacije ili „aparate“, regularna ponašanja, uzore,
društvene uloge, kolektivne stavove, simbole.. Na horizontalnom planu
primjećujemo sukome između „manifestacije društvenosti“, između posebnih
grupa, između slojeva, profesija, političkih partija...
c) Tobožnji sukob između individue i društva – U prvom redu, ni individua ni društvo
ne mogu postojati jedno bez drugoga. Oni su nerazdvojno povezani. Baš
zahvaljujući drugim ljudima, čovjek je ono što jeste. Društvo obuhvata upravo ove
druge ljude i nas same. Individua je imanentna društvu i društvo je imanentno
individui. Drugo, problem sukoba između društva i individue potiče često od
izvjesnih optičkih varki kojima su se pridružila netačna tumačenja. Čovjek je
zaista katkad sklon da sukobe koji istovremeno nastaju u nama samima i u društvu
shvati kao sukobe između zajednice i njenih članova. Veoma jednostavana primjer
sukoba između proizvođača i potrošača pokazuje da se tu u isto vrijeme radi o
sukobu iz individualnog aspekta i iz aspekta grupa koje se međusobno bore
(npr.kao proizvođač,recimo pisac knjiga, želi da dobije najveću moguću cijenu za
svoj rad, dok kao potrošač, recimo čitalac knjiga, želi da ih kupi po najjeftinijoj
mogućoj cijeni). Treće, i individua i društvo imaju vanjske, fizičke i materijalne
vidove. I individua i društvo mogu da se uskomešaju, da probiju ovu manje ili više
tvrdu koru, da ostvare postupke, da izgrade novatorska i stvaralačka ponašanja
kako kolektivan tako i individualna. Privid sukoba individue i društva proizilazi iz
činjenice da ih često sučeljavamo polazeći od različitih nivoa. Polazi se, npr. od
vanjskog i materijalnog izraza društva, i ono se upoređuje sa psihičkim
čovjekovim životom.
d) Lažna alternativa: psihologija ili sociologija? Ogist Kont psihologiju nije uopšte
uvrstio u svoju klasifikaciju nauka. On je smatrao da svakvi problem može da
bude riješen pomoću sociologije. Tard je smatrao da se sociologija može svesti na
individualnu i međuindividualnu psihologiju. Dirkem je to negirao iz 2 razloga: a)
na prvom mjestu, cjelokupnu društvenu stvarnost ne možemo svesti na mentalno,
psihočko; b) drugo, mentalno, psihočko zanima socilogiju jedino kao sastavni dio
društvene stvarnosti. U psihologiji i sociologijij postoje oblasti koje se ne
poklapaju. Takve su, u psihologiji, fiziološka i patološka psihologija koje, bar
dijelom, prelaze u oblast socijologije. Sve više i više se postavlja ideja da društvo
prodire čak do u psihopatološko. Tako su sociolozi mogli utvrditi da u
muslimanskim društvima ludaci ne izvršavaju samoubistvo, jer su se uticaji
religioznih zabrana koje su protiv samoubistva duboko ukorijenili u mentalitetu
bolesnika. Po mišljenju psihijatara neuroze imaju svoje porijeklo u nedovoljnom
uključivanju u društveni život i u neprilagođenosti između igranih „društvenih
uloga“ i stvarnih sposobnosti pacijenata. Današnji odnosi između sociologije i
psihologije mogu se simbolično predstaviti kao dve kruga koja se sijeku tako da se
samo djelimično poklapaju.
 e) Jedan ćorsokak: problem „odlučujućeg činioca“ – Sociolozi su nastojali da
društvenu stvarnos rastvore na izdvojene činioce koji upravo samom činjenicom
što su odvojeni gube svoj društveni karakter. Tzv. sociološke škole nastale su
naročito poslije ovog nastojanja kojim se razarala specifična društvena stvarnost u
korist stvarnosti druge vrste, koja može biti: geografska, biološka, tehnološka,
psihološka i napokon duhovna. Geografska škola se trudila da društvenu stvarnost
objasni polazeći od prirodni pojava (reljef, okeani i mora, zemlja i njeni slojevi,
klima..) i da svrsta i opiše načine društvenog života kao uslovljene toplim
krajevima, pustinjskim, polarnim krajevima, krajevima s okeanskom klimom,
vodeći računa o djelotvornosti ljudskog napora u ovim raznovrsnim prirodnim
okvirima. Biološka škola se dijelila na: bioorgansku školu (podvukla je sličnost
društva i živih organizama), antroporasističku školu (insistirala je na rasnom
odabiranju i rasnoj nasljednosti kao osnovama društvenog života), škola
socijaldarvinizma (svodila je društvenu stvarnost na nemilosrdnu borbu za
opstanak između slabih i jakih), demografska škola (svodila je društvenu stvarnost
na kretanja stanovništva i gustinu naseljenosti). Tehnološka škola nastojala je da
svede društvenu stvarnost i njeno kretanje isključivo na tehnička sredstva i pridala
je odlučujuću ulogu oruđima. Psihološka škola postavila je u osnovu društva
psihičke pojave. Spiritualistička škola pridavala je idejama, vrstama saznanja,
oblicima prava itd. odlučujuću ulogu u društvenoj stvarnosti i njenom kretanju.
f) Problem socioloških zakona – Nužno je voditi računa o tome da bi suštinska
zabluda bila svoditi svaku determinističku eksplikaciju bilo na uslovljavanje
zakona, bilo na istraživanje uzroka, bilo na kombinaciju toga dvoga u uzročnim
zakonima. Sasvim je razumljivo da svaka nauka, pa i sociologija, teži
determinističkoj eksplikaciji. Determinizam je integracija posebnih činjenica u
jedan od mnogih realnih okvira ili konkretnih svijetova koji uvijek ostaju slučajni.
Treba voditi računa da se oblast zakona i oblast uzročnosti ne poklapaju. Jedini
zakoni koji mogu da važe u sociologiji jesu zakoni vjerovatnoće zasnovani na
statistici, ali se mogu primijeniti samo na veoma ograničene oblasti i na kolektivno
ponašanje. Ono što se nazivalo „zakon evolucije“ treba da bude zamijenjeno
pojmom pravilnosti po tendenciji koji se primjenjuje samo na makrosociološkom
stepenu tj. čije je važenje strogo ograničeno na diskontinuirane tipove grupacija i
naročito globalnih društava.

2. Šta je dubinska sociologija?

Ako se sociologija XIX vijeka može okarakterisati kao jednodimenzionalna, sociologija

XX vijeka je mnogodimenzionalna. To je dubinska sociologija. Društvena stvarnost
predstavlja se vještom oku sociologa kao stvarnost raspoređena na razine, nivoe, slojevite
planove, na sve dublje i dublje slojeve. Ti slojevi i spratovi uzajamno zadiru jedni u druge
i međusobno se prožimaju. Međutim, oni se i stalno sukobljavaju: njihovi odnosi su
napeti, antinomični, dijalektički. Radi se o nerazmrsivim napetostima, unutarnje
svojstvenim svakoj društvenoj stvarnosti, a koje bismo mogli označiti kao vertikalne.
Poziv sociologa ogleda se u njegovoj sposobnosti da otkriva prikrivene suprotnosti i
napetosti svojstvene određenoj društvenoj stvarnost koju on posmatra kao „totalni
socijalni fenomen“. Kada govorimo o dubljim i površinskim nivoima društvene stvanosti,
potrebno je da ove termine lišimo svakog vrednovanja. Najdublji i najpovršinskiji nikako
ne znači najznačajniji ili najbeznačajniji, najdjelotvorniji ili najnedjelotvorniji. Najdublji
slojevi društvene stvarnosti jednostavno su oni koji zahtijevaju, da bismo ih shvatili i
naučno izučili, jedan veći napor. Svi slojevi ili nivoi društvene stvarnosti uvijek su
suštinski uzajamno prožeti. Odvojeni jedni od drugih oni će prestati da budu elementi
društvene stvarnosti. Protivrječnosti i borbe koje, u svakom društvu, karakterišu odnose
između posebnih grupa, pa i unutrašnji život svake grupe, utiču da često zaboravljamo na
suprotnosti između nivoa. Dubinska sociologija je dovršavanje totalnih socijalnih
fenomena koje je Mos (stvaralac tog termina) predstavio, donekle misteriozno i
neprecizno, želeći pri tome da ih ograniči na globalna društva. Dubinska sociologija
rekonstruiše i razgraničava društvenu stvarnost na više ili manje vještačke slojeve da bi
dosegla do efikasnih operativnih okvira kao oslonih tačaka empirijskog istraživanja.
Gledana spolja, društvena stvarnost pokazuje nam predmete, ličnosti i ponašanja spoljno
opažajna (geografsku i demografsku društvenu osnovu, gustinu stanovništva, njegovu
raspodjelu na zemlji..). Prodirući dalje u društvenu stvarnost, najprije susrećemo
društvene organizacije ili organizacionu sferu. Organizacije su unaprijed određena
kolektivna ponašanja koja su po izvjesnim smišljenim i unaprijed utvrđenim modelima
raspoređena, hijerarhizovana i centralizovana u više ili manje krute šeme. Društveni uzori
ili slike očekihvanih kolektivnih ponašanja igraju veoma značajnu ulogu u društvenom
životu. Obuhvataju veoma široko područje od tradicionalnih klišeja i krilatica, društvenih
znakova, do polaznih ukusa i zanosa. Društveni uzori vode i upravljaju ne samo
ponašanjem nego i samim društvenim životom.

3. Gurvičevo shvatanje mikrosociologije?

Mikrosociologija susrela se sa jednom strujom eksperimentalnih istraživanja poznatih u

SAD pod imenom „sociometrija“. Moglo bi se reći da je čak i tobožnji susret između
mikrosociologije i sociometrije paradoks, ako ne i veoma težak nesporazum. Za Morena
mikrosociološki elementi jesu, s jedne strane, „društveni atomi“ i njihove kombinacije u
„psiho-društvenim mrežama“, a s druge strane, najmanji elementi, grupe malih razmjera
lišene formalne organizacije. Društveni atom, piše Moreno, najduža je konstelacija
psiholoških odnosa – jedna vrsta individualne ćelije u društvenom svijetu. Društveni atom
biva konstituisan od psiholoških odnosa jedne individue s izvjesnim drugim individuama
koje je privlače ili odbijaju, kao i od odnosa tih drugih individua prema njoj.Društveni
atom je jezgro odnosa jedne ličnosti sa svim drugim individuama s kojima ona ima
emotivne odnose ili koji s njom imaju odnose iste vrste. To je shema međuličnih odnosa
koji čine najmikroskopskiji elemenat društvenog svijeta. Sociometrijske tehnike sastoje se
u raznim testovima koji omogućavaju mjerenje „neslužbenih i neformalih odnosa“
emotivnog karaktera unutar grupa i između grupa: a) sociometrijeski test bio je dosad
najčešće primjenjivan. Najprostiji primjer ovog testa je sljedeći: u školi se djeca pozivaju
da slobodno izaberu one od svojih drugova pored kojih bi najradije sjedila u razredu.
Izračunavaju se izbori, izvršeni na taj način, i uspostave se koeficijenti koji pokazuju da su
neka djeca voljena, druga zapostavljena ili izdvojena, a treća na sredini, čine prosjek.
Konkretni sadržaj ovog testa zavisi od karaktera grupe unutar koje se primjenjuje, i izbor
se mijenja prema mjerilu unaprijed postavljenom u izborima; b) test društvene
konfiguracije sastoji se u konfrontaciji matematičke vjerovatnoće pozitivnih i negativnih
izbora sa stvarnim izborima. Razilaženje između njih (vjerovatnih i stvarnih izbora)
pokazuje društvenu konfrontaciju koja upravo i čini da se stvarni koeficijenti razlikuju od
koeficijenata predviđenih računom vjerovatnoće; c) sociodramski test – postupke
„psihodrame“ i „sociodrame“ izradio je Moreno još prije nego što je došao do
sociometrije. Psihodrama ispituje međulične odnose i privatne unutrašnje mentalitete, a
sociodrama ispituje odnose između kolektivnih grupa i njihovih mentaliteta. Moreno ističe
da nam sociodrama „predstavlja sve napetosti ljudskog društva uzetog u minijaturi;
gledaoci su javno mnjenje; učesnici na sceni su protagonisti; režiser simboliše djelovanje
grupe. On je sociodramski test posmatrao iz makrosociološkog aspetka globalnog društva
i posebnih grupacija koje su u globalno društvo uključene.

4. Koje su to potrebe za usvajanjem i upotrebom pojma strukture u sociologiji i

etnologiji?

Pojam društvene strukture pojavljuje se kao termin pogodan za izbjegavanje zaključaka

individualističkog nominalizma, koji društvenu stvarnost svodi na rasutu prašinu
„društvenih veza“ ili „komunikacija“ a u najboljem slučaju na gomilu „uloga“, „statuta“,
„uzoraka“ i vrijednosti više ili manje rasutih, a kojima se ne zna ni osnov važenja, ni
princip po kome bi bili uključeni u realnu društvenu cjelinu. Retklif-Braun upotrebljava
termin društvena struktura da bi označio mrežu postojećih društvenih relacija, da bi
označio njihovo ujedinjavanje u jednu „mrežu koja je kontinuirana“ i u koju bi ušle
„društvene pozicije i uloge“. Društvene strukture se nikako ne mogu svesti ni na poredak
ni na progres pošto oba termina u sebi sadrže jedva kamuflirane vrijednosne sudove koji,
sa sociološkog stanovišta, samo dogmatiziraju različita oprečna gledišta kakva se
sukobljavaju u svakoj društvenoj strukturi. Pojam društvene strukture odgovara dubokoj
potrebi da se razbija lažna podjela sociologije na socijalnu „statiku“ i socijalnu
„dinamiku“. Pojam društvene strukture je danas u centru pažnje sociologa i etnologa, zato
im taj problem pomaže da prevaziđu ono što se poneka zove „kulturalizam“ tj.
mumifikaciju civilizacija u realno postojeće apstrakcije koje onda treba da izučavaju kao
civilizacije po sebi, nezavisno od društava i grupa koji civilizacije stvaraju ili se njime
koriste. Problem odnosa između civilizacije i društva nalazi zadovoljavajuće rješenje
zahvaljujući pojmu društvenih struktura kojima djela civilizacije i njihovi sistemi služe
kao oružje. Pojam društvene strukture odgovara istraživanju onoga što čini mogućima „
organizacije“ a da se to ne stapa s njima i ne poistovjećuje sa spontanim, fluidnim i
rasplinutim elementima društvene stvanosti. O društvenoj strukturi ima smisla govoriti
samo kad se dođe do jasnog razlikovanja između nje i organizacije ili organizacija koje
mogu da čine jedan elemenat u ravnotežama strukture. Pojam društvene strukture je isto
tako privlačan u sociologiji i etnologiji kao i pojam Gestalta u psihologiji. Kao što pojam
Gestalta ima zadatak u psihologiji da pokaže da cjelina zapaženog aktuelno ili virtuelno
prethodi rasutim opažanjima, tako je svrha pojma društvene strukture da istakne činjenicu
da društvena cjelina virtuelno ili aktuelno prethodi svim ravnotežama, hijerarhijama i
skalama. Važnost pojma društvene strukture za sociološku i etnološku misao je u tome da
ova treba da nastoji da uspostavi razliku između društvene strukture i sticaja društvenih
prilika.

5. Koji su to Gurvičevi prigovori shvatanju strukture kod drugih istraživača?

Forts, s jedne strane, i Mardok, s druge strane, prvi su u etnologiji iznijeli ideju da bi
društvene strukture mogle da posluže kao osnovica za „klasifikaciju“. Tako Forts piše:
„Kvalitativni vid društvenih fakata je ono što se obično naziva kulturom. Pojam strukture
je, mislim, najbliži tome vidu društvenih fenomena koji su aktuelno i virtuelno pogodni za
opis i kvantitativnu analizu“. Za Mardoka bi pojam „društvene strukture“ omogućio
postupak mjerenja koji bi pokazao ograničen broj mogućih kombinacija koje se ponavljaju
poput „oblika i strukture jezika“. „Konstatovanje da se slučajevi ponavljaju masovno“
vodi zaključku da je ne samo „broj društvenih struktura vrlo ograničen“ nego i da „one
omogućuju pravilnost i usklađenost sa naučnim zakonima koji u svom važenju ne bi bili
ništa slabiji od zakona prirodnih nauka. Poistovjećivanje ekonomskih struktura, sasvim
posebno uzetih, shvaćenih kao poseban sistem uzora (kao što su: proizvodnja potrošnih
dobara, kupovina tih dobara, ukupni prihod..) sa matematičkim jednačinama. Poistovijetiti
jednu matematičku jednačinu sa društvenom strukturom znači ne samo ne voditi računa o
stvarnim kolektivnim jedinicama i totalnim socijalnim fenomenima nego se i prosto
osloboditi zadatka da pokažemo kako, zašto i u kojim granicama se matematičko
računanje može primijeniti na ekonomski život. Kod Levi-Strosa nalazimo neočekivano
poistovjećivanje tipa, strukture i modela. A tip je logička konstrukcija, struktura
kompleksan aspekt društvene stvarnosti a model jedan od dubinskih stepena ove
posljednje. Za njega strukture su samo aksiomi van društvene stvarnosti. Najkraća i
najprihvatljivija definicija pojma društvene strukture, Parsonsova i njegovih učenika, glasi
ovako: „Diferencijacija društvenog sistema shvata kao sistem međudjelovanja koja se u
jednoj sredini odvijaju između motiviranih anketara koji jedan s drugim opšte pomoću
jedne kulture“. Sam Parsons više puta čini napor da razlikuje „strukturu“ i „sistem“, naime
on neprestano upotrebljava izraz „struktura društvenih sistema“ i piše doslovce:
„Kategorije pomoću kojih opisujemo sistem kao strukturu jesu iste kao i one pomoću
kojih opisujemo norme ponašanja“. O društvenoj strukturi se ne može govoriti a da je ne
smjestimo u totalni socijalni fenomen.

BEK

1. Povezanost nauke, znanja i rizika – u čemu je apsurd?

U razvijenoj moderni društvenu proizvodnju dobara sistematski prati društvena

proizvodnja rizika. Pojmovi „industrijsko“ ili „klasno društvo“ vrte se oko pitanja kako
društveno proizvedena dobra mogu da se raspodijele na društveno nejednak, a
istovremeno „legitiman“ način. Više nije riječ o iskorišćavanju prirode, oslobađanju
čovjeka od tradicionalnih prinuda, nego je i riječ o problemima koji su posljedica samog
tehnoekonomskog razvoja. Raspodjela društveno proizvedenih dobara i konflikti u vezi s
njom u središtu su pažnje onoliko koliko očevidna materijalna bijeda, „diktatura
oskudice“, upravlja mišljenjem i djelanjem ljudi. Širi se saznaje o tome da su izvori
dobara „zagađeni“ sa većim „sporednim efektima opasnosti“. Ova tamna strana dobija na
značaju hiperrazvojem proizvodnih snaga. Rizici industrijskog razvoja u današnjem
značenju riječi rizik sigurno su onoliko stari koliko i sam razvoj. „Rizici kvalifikacija“ i
„zdravstveni rizici“ dugo su tema procesa racionalizacije i društvenih konflikata. Po
svojoj prirodi oni ugrožavaju život na ovoj planeti, i to u svim njegovim pojavnim
formama. Rizici kao što je radioaktivnost, koja potpuno izmiče neposrednim čovjekovim
opažanim sposobnositma, zatim štetne i otrovne materije u vazduhu, vodi, namirnicama,
zajedno sa kratkoročnim i dugoročnim efektima na biljke, životinje i ljude. Rizici
modernizacije sadrže efekat bumeranga, koji razara klasni obrazac. Čak ni bogati i moćni
nisu pošteđeni. Ovo su posanosti ne samo po zdravlje, nego i po legitimnost, posjed i
profit. Rizici kao i dobra jesu predmet raspodjele. I jedni i drugi konstituišu položaje –
rizične položaje, odnosno klasne položaje. Dok su zarada, obrazovanje itd. potrošna dobra
koja pojedinac može da iskusi, postojanje i raspodjela rizika i opasnosti u principu se
prenosi argumentom. U žižu interesovanja sve više dolaze opasnosti koje žrtve često niti
mogu da vide niti mogu da osjete, opasnosti koje u nekim slučajevima mogu čak da ne
djeluju u toku životnog vijeka onih koji su pogođeni. Studije o bezbijednosti reaktora
ograničavaju se na procjenu određenih količinski odredljivih rizika na bazi vjerovatnih
udesa. Već od samog početka dimenzionalnost rizika ograničava se na tehničke
mogućnosti upravljanja. U diskusijama o rizicima postaju jasne pukotine i jazovi između
naučne i društvene racionalnosti prema civilizacijskim potencijalima opasnosti. Teorijski
sadržaj i vrijednosni odnos rizika uslovljavaju sledeće komponente: opservativnu
konfliktnu pluralizaciju i višestrukost definicija civilizacijskih rizika. Dolazi do
hiperprodukcije rizika. Svaka zainteresovana strana pokušava da definisanjem rizika
zauzme odbrambeni stav i na taj način potisne rizike. Po svojoj prirodi rizici su povezani
sa predviđanjem,sa uništavanjima, koja se još nisu dogodila, ali prijete da se dogode.
Rizici su, naravno, upravo u ovom značenju danas realni. Nasuprot pojmljivoj
evidentnosti dobara, rizici imaju nečeg irealnog. U nekom osnovnom smislu oni su
istovremeno stvarni i nestvarni. S jedne strane, mnoge opasnosti i uništavanja već danas
su realna: zagađene vode i živi svijet koji u njima umire, uništavanje šuma, nove vrste
bolesti itd. S druge strane, prava društvena težina rizika leži u opasnostima, projektovanim
na budućnost. Centar svijesti o riziku ne nalazi se u sadašnjosti već u budućnosti. U
rizičnom društvu prošlost gubi snagu da determiniše sadašnjost. Na njeno mjesto stupa
budućnost. Postajemo danas aktivni da bismo spriječili, ublažili i preduzeli preventivne
mjere u odnosu na probleme i krize od sutra ili prekosutra.Rizici u svom rasprostiranju
pokazuju jedan društveni efekat bumeranga: čak ni bogati i moćni nisu bezbijedni u
odnosu na njih. Sami akteri modernizacije zapadaju izrazito i veoma konkretno u vrtlog
opasnosti, koje oni produkuju i od kojih oni profitiraju. Efekat bumeranga ne mora da se
manifestuje samo u direktnom ugrožavanju života. On može da se odrazi i u sekundarnim
medijima: novcu, vlasništvu,legitimnosti.