# Janko Jurković – Pavao Čuturić

Sadržaj:

Ulomci iz lomna i krševita života jednoga starovjerskoga pučkoga učitelja

I.

Povodom 20-e godišnjice rada kao učitelj, Pavao Čuturić sjedi na večeri s prijateljem i
susjedom Lovrom Nevoljom (isto učitelj). Zaklao je gusku, sjeli su jedan naprama drugom
i započeli razgovor. U istoj sobi se nalazi jedno dijete u kolijevci, a drugo u koritu i
gospoja učiteljica. Lovru je zanimalo kako je Pavao dospio tu gdje je, stoga Pavao
započinje priču. Otac mu je bio mali trgovac koji je htio učiniti nešto od svog sina, s
obzirom da mu je bio jedinac. Završio je „male“ škole i otišao u latinske gdje nije puno
učio, ali je puno mislio. Na kraju 4.god. je učitelj otišao njegovom ocu i rekao mu da je
njegov sin lijenčina te kako on nije za knjigu, već za rad. Tako je Pavao završio kod
sedlara u njihovom mjestu, majstora Lukše. Tijekom „šegrtovanja“ brinuo se o svima u
kući (gospodarica, djeca, mačke, pse), jeo u kuhinji, prvi se dizao, a zadnji lijegao, bio je
okrivljen za bilo što se dogodilo... U to doba, Pavao je pisao životopis i sastavljao
čestitke od kojih je zarađivao za pisanje. Svoje životne poraze i neuspjehe tumači zlim
udesom, a ne svojom pretjeranom samouvjerenošću i nedovoljnom pripremljenošću za
posao koji je obavljao. Jedne večeri ukazala mu se mlada žena, odjevena u bijelo koja mu
je rekla da se uhvati pera i knjiga. Dva tjedna je bio kod župnika, učio je svirati orgulje i
zahvaljujući njemu postao je „školnik“. Dugo je živio sam pa se rastužio jer tako ne bi
mogao imati potomstva. Kod pokojnog provizora bila je kuharica Bara u koju se zaljubio
(kojom je oženjen i imaju djecu - 4).

II.

Na početku drugog dijela, Pavao vodi monolog. Nabraja si što sve mora napraviti
(napisati pjesmu pokojnom Bartolu Stonogi, treba pregledati što će pjevati sutra u
crkvi). Prisjeća se pijanice Bartola, a uz njega i ostalih pijanih, kao što su pokojni
namjesnik s dvije bradavice na nosu (njegov izgled plaši ljude), seoski knez koji je
jednom pijan mislio da se svijet okrenio jer je vidio odraz mjeseca u bari... Bartol bi u
pijanstvu bio dobar čovjek, davao je košulju sa sebe, izljubio bi koga bi stigao, nije ni
govorio ni činio zla. Dok je pripremao pjesmu za misu, žena Bara ga potjera u krevet.

III.

Oko 16 sati, Pavao Čuturić ulazi u bašću (gologlav da ništa ne ometa njegov mozak,
raščupane kose, olovka zataknuta za uho). Pokušao je pisati, no odlučio je pričekati dok
se „plamen ne razbukti“. Sam sa sobom razgovara te govori kako će jednom svi saznati za
Pavla glazbenika, pjesnika, govornika.

U krčmi Čivuta Leporta (gdje se rješavaju općinski poslovi seoske vlade Petra Valjevca)
okupili su se knez i kmetovi na sastanak s učiteljem. Dogovaraju se oko puta (Pilip je
spremio dvoja kola i upregnuo najbolje konje, baba Manda popudbinu). Naime, vlastelin
sela dolazi jednom u 5-6god. kako bi pregledao stanje te je običaj da ga općina sa svojim
govornikom ide pozdraviti (Pavao izabran za govornika). Pavao odlazi kući napisati
pozdrav vlastelinu (sam sebe hrabri, govori da je dobro što je napisao-humor). Sutradan
mu dolazi obećana roba za taj događaj: čizme - g. kapelan, hlače - g. provizor, mast za
brkove i glavu provizorice... Tamo susretne prijatelja Lovru i ne progovori s njim ni
riječi. Njegova Preuzvišenost posluša Pavlov govor - kroz smijeh. Vrativši se u krčmu, svi
su ga pohvalili, a Pavao biva zanesen govoreći da ga Lovro sada treba vidjeti i naučiti
kako se govori s gospodama.

IV.

Pavao Čuturić želi iskoristiti posjet Preuzvišenosti te ga upozoriti na rđavo stanje škole,
bijedu učiteljskog života i moliti za pomoć (da mu kuću dovede u bolje stanje). Pavao
opisuje svoju kuću: prokapljiva, ispucani zidovi ne štite od hladnoće. U školi polovica
djece sjedi na zemlji, a ovi koji su u klupama samo što ne padnu koliko su one loše, ploča
izblijedila, otrcana abecedarka, slaba plaća.

V.

Pavao se hvata slikanja. Znao je da Nj. Preuzvišenost uživa u obiteljskom grbu, stoga je
odlučio iz dijelova grba napraviti više samostalnih slika. Prvo naslika jelena s nogama u
zraku jer ga lovac (koji je naslikan do pasa) upravo upucao. Zatim naslika ribu kako viri iz
vode (da ne mora slikati cijele ribe) te lovca s udicom (isto dio njega). Zatim na red
dolazi kruna ispod koje slika glavu Nj. Preuzvišenosti (kako bi mu ugodio) te oko njega
dva lonca cvijeća. Nije imao sve boje, stoga je koristio one koje su najbliže tima koje su
mu trebale.

U ponedjeljak je odlučio skupiti par djece koja su se dotjerala (grbonoše-nosila dijelove

grba što je naslikao, cvjetonoše, pjevače), Bara je ukrasila školu i plela vijenac;
pripremao se dolazak Nj. Preuzvišenosti. Prilikom posjete, nervozan, skliznuvši se o
travu, sruši dvoje grbonoše. Djeca krenu pjevati pjesmu, a Nj. Preuzvišenost ih odmah
prekida govoreći da je čuo dosta. Nijemac brzo odlazi. Za osam dana Pavao odlazi g.
nadstojniku po rješenje; njegova molba nije usvojena. Učitelj moli kneza da mu poprave i
srede kuću, no on odgovara da ove godine trebaju toliko toga drugog napraviti (pokriti
općinsku krčmu, sagraditi pred selom kapelicu sv. Antunu). Pavao odlazi ljut, razočaran.

VI.

Zadnji dio sadrži dojmove, osjećaje, razmišljanja. Nakon dvije-tri godine učitelj Pavao
Čuturić umire. Ovo se saznaje iz njegove ostavštine, njegovog dnevnika. Sahranjen je na
općinske troškove. Rukopisi se nalaze kod dječjeg skrbnika koji još nije odlučio kome ih
pokloniti. Pisac govori kako je Pavao Čuturić bio „jedan od onih ljudi koji su umrli a nikada
pravo ne znali zašto su se upravo rodili. Laćali se ovoga i onoga, samo jednoga ne – za što
su možda upravo bili. (...) Imao je mnoge pogreške i običaje velikih inače ljudi: mucao,
kao i najveći govornik stare Grčke; uvijek se jednako odijevao, kao Napoleon Veliki;
ljubio čašu vina, kao Lesandro; bio u nuždi s malim zadovoljan, a u svih nezgodah života
ravnodušan, kao Sokrate i Diogene.“ Svečana mu je poslovica bila: sic itur ad
astra ("thus you shall go to the stars").

-DUBRAVKO JELČIĆ O DJELU:

- Pavao Čuturić jedna je od najuspjelijih Jurkovićevih pripovijedaka

-Jurković upravo ovim djelom napušta hajdučko – tursku novelistiku

-temelji se ne na fabuliranju, već na detaljnoj psihološkoj analizi situacija i likova

-objavljena je 1855.godine u Nevenu, pod duhačkim naslovom Ulomci iz lomna i krševita

života jednoga starovjerskoga pučkoga učitelja

-Ovim djelom autentično je opisan život poluinteligentnog i poluobrazovanog stanovnika

jednog zabačenog sela

-u ovom djelu javlja se prvi razvijeniji unutarnji monolog u hrvatskoj književnosti, te je

sve do pojave Šenoe, Jurković jedan od najinovativnijih književnika onoga vremena

-sam lik seoskog učitelja zapravo je simbol neostvarene osobe koja završava život kao da
ga zapravo nije ni živjela

-Pavao Čuturić preko noći od sedlarskog šegrta postaje učitelj-tek pukom dobrom voljom
župnika koji je u njemu vidio neke naznake potencijala

-Čuturić je tipičan predstavnik poluinteligentnog sloja-njegovo previsoko mišljenje o sebi

nije utemeljeno na njegovim stvarnim uspjesima i ostvarenjima, već je rezultat
samoobmane i prevelikih očekivanja

-on smatra da je njegov društveni položaj rezultat osobnog talenta, te ne ulaže nikakav
trud u svoj dalji razvoj

-čitatelj upoznaje sudbinu ovog lika 20 godina kasnije, u vrijeme kada su njegovi životni
neuspjesi očiti

-porazno je to što za te neuspjehe Čuturić ne krivi svoju preveliku samouvjerenost i

neadekvatnost za posao kojim se bavio, već zlu sudbinu

-svoju životnu priču ovaj lik priča s entuzijazmom koji je čista suprotnost
nezainteresiranosti njegova prijatelja koji je ispovjest nesretna učitelja popratio pijan i
polusvjestan

-mašta glavnog lika doista je jaka-čak i u trenucima koji se čitatelju mogu učiniti
izrazito stvarnim, poput gunđanja njegove ćene Bare, on ne orestaje misliti o muzama i
svom neostvarenom potencijalu

-ovo djelo svojevrsna je optužba protiv okrutnog života ispričana na svjež i humorističan
način
-iako nam se kroz djelo čini da pisac odobrava nesnalažljivost i kukavnost glavnog lika,
tek u zaključku pripovijetke dolazi do snažnog obrata koji u cijelosti mijenja naš odnos
prema junaku ove pripovijesti-od sažaljenja na svojevrsnu osudu:

˝Pavao Čuturić bio je jedan od onih ljudi koji su i umrli, a nikada pravo ne znali zašto su
se zapravo rodili. Laćali se i ovoga i onoga, samo jednoga ne- za što su možda zapravo
bili. Čovjek inače dobra srva, koji se je mogao nad svačim rasplakati, nad zaklanim
piletom, a kamoli ne nad nesretnim čovjekom. A sam bijaše nesretnik i mučenik ovoga
svijeta srijed umišljene svoje sreće. On si je sam vraćao od zla dobro, od siromaštva
bogatstvo, od nužde krijepost, od neukosti znanje, i to bez ikakve čarolije:čaša vinca,
jedan dobar dan među deset rđavih pretvaraše mu pakao u raj.˝

-Pavao Čuturić kompleksan je lik, višestruko oblikovan i stvaran- u jednom trenutku mu

se smijemo, a u sljedećem ga žalimo

-Jurković je na taj način uspostavio ravnotežu komičnog u tragičnom i obrnuto

Što se romantičnog prema Mirku Tomasoviću može pronaći u noveli?

-Hrvatska je u doba književnog romantizma povijesnim, zemljopisnim, kulturnim,

etničkim vezama naslonjena na više zemalja, primjerice na Njemačku što dokaz ima i u
djelu: „Vlastelin onih sela čovjek je stran, rodom Nijemac, i samo kadšto dolazi da svomu
dobru prigleda – u pet – šest godina po jedanput.“

-Postoji ideja nepomućenog pučkog genija koji se izražava kroz svoju poeziju i to se
izražava kroz Pavlovo mišljenje da drugi ne razumiju djelatnost takvog čovjeka: „Ne zna
gospodarica Bara što je pjesnik, što li pjesništvo i njim sloveća poizbor priroda. Nu sve
što bog stvori, divno je, i veliki duh naći će i u najneznatnijoj stvarčici što da ga ushiti. „

-I situaciju iznenadnog pjesničkog nadahnuća: „Ha! Evo već osjećam kako se sve kreće u
meni. Krv mi je uzavrela, mozak hoće da iskoči, glava da se raspadne. Na posao dok je
zavruća!“

-U noveli je iskazan interes za puk jer su u središtu obični pučani, seljani sa svojim
zanimanjima koji se žele umiliti gospodaru svog mjesta, a glavni lik od njih je upravo
seoski učitelj Pavao Čuturić.

- Spominje se i noćni ugođaj obasjan mjesečinom što je čest motiv u romantizmu

- Ističe se nesmiljena kob pjesnika u životu i svijetu time što Pavao nikad nije zadobio
svoju toliko željenu pjesničku slavu, a da stvar bude gora, ubrzo je i umro u siromaštvu,
a da ništa nije ostvario.

-On od samog sebe načinjava izopćenika iz društva zbog svog zanimanja, a motiv
izopćenika je također romantičarski: „Ja sam si jednom živo pomišljao stvorenje svijeta,
i učini mi se kao da je bilo otprilike ovako: Bog podijeli svim ljudem što će tko raditi;
samo jedan zakasni na diobu – i toga prijaviše. Bog se zadugo obaziraše amo i tamo što
će početi od njega; napokon digne knjigu sa stola i dade ju tomu čovjeku: 'E, sinko, ja ti
ne mogu pomoći; već evo pa budi učitelj, ja ću skrbjeti i za te' – i od to doba svijet za
učitelja ne mari“

Elementi realizma u djelu prema Aleksandru Flakeru

-Fabula gubi svoje značenje kao konstitutivan element strukture i podređena je

razotkrivanju karaktera u jedinstvu njegovog psihološkog, intelektualnog i društvenog
bića – tako u djelu nema značajnije događajnosti jer je najveći dio novele posvećen
razmišljanjima glavnog lika iz kojih doznajemo o njegovom karakteru, osjećajima, ličnosti

- Iz njegovih misli vidimo da se on uzdiže nad ostalima, smatra se boljima od njih, u

jednom trenutku čak govori da je prosvijetljen i vođen takvim mislima cijelo vrijeme
iščekuje neku bolju budućnost za sebe i slavu. To njegovo mišljenje o sebi je osnovni
pokretač svih njegovih postupaka kojima si želi priskrbiti bolji život.

- Postoje detaljizirani opisi unutrašnjosti nastambe i opis izvanjskog izgleda lika odnosno
karaktera s posebnom pažnjom njegovom portretu: „Bio je uostalom niska, malo
nerazmjerna stasa, kratkih nogu i dugačka tijela; jake kose koju je uvijek na oči
natjerivao; dugih ruku koje je samo u osobitih prigodah dizao, inače su mu uvijek visile, i
u govoru je obično samo palcevi kretao i prebirao.“

-Također, Pavao Čuturić se vlada prema svojim socijalno-psihološim motivacijama, on

očituje čas jedne čas druge osobine u odnosima s drugim karakterima, pa je zanimljivo
to da on mlađeg učitelja Lovru poziva na svoju proslavu dvadesete godišnjice svoga
učiteljevanja kao prijatelja, a zapravo ga cijelo vrijeme smatra konkurencijom od koje
se želi pokazati bolji

-Njegova motivacija mu nalaže da učini nešto za sebe i svoju obitelj, tj. da pokuša
pronaći način kako da obnovi svoju trošnu kuću i to ga nagna na postupak organiziranja
dočeka Nj. Preuzvišenosti u selu čime želi pokazati kako je škola u lošem stanju ne bi li
izvukao kakvu financijsku pomoć od gospodara mjesta.

-U ranom realizmu autorski pripovjedač još je uvijek naglašeno nazočan u strukturi djela
i čitalac je često upućen na njegovo vrednovanje zbivanja koje često dolazi u
proturječje s onim što se događa u predočenom fiktivnom svijetu. U djelu kao da se
autor ograđuje od njegova života kao neki daljnji promatrač koji je htio proučiti njegov
život i iznijeti neke zanimljive činjenice, tj. ukazati na Pavla kao na zanimljivu ličnost na
temelju jednog događaja njegova života, i ništa više od tog.

U realizmu književnost dobiva novu funkciju, a to je spoznavanje društvenih odnosa,

zapravo kritička funkcija društva iz koje dobivamo obilje spoznaja o društvenim
odnosima tog doba.
Kroz situaciju kada Pavlu u uredu g. nadstojnika odbijaju dati bilo kakvu pomoć za obnovu
njegove kuće vidimo frustraciju malog, običnog čovjeka stanjem kakvo je vladalo – s
jedne strane su bogati vlastelini koji žive lagodno, a s druge siromašni ljudi koji se
moraju snalaziti kako znaju. Među samim tim siromašnim ljudima postoji ljestvica
prioriteta među kojima tada školstvo još uvijek nije u prvim mjestima. Tu Pavao također
izražava nezadovoljstvo takvim stanjem: „Onamo su preče ovce i koze, konji i volovi
negoli učitelj i obitelj njegova; a ovamo se gradi krčma i straža, a učiteljevu stanu što
bog dade! …. I tako, kao što iz svega vidim, učitelj je zbilja samo prognanik na ovom
svijetu, a prava njegova domovina tamo je gori.“