Karmel-Brezovica, III. dio, 2018.

Poštovani i dragi naš Oče Provincijale, drage naše sestre i braćo!

U našem hodu vjere i molitve želimo i putem našeg glasila podijeliti, i ovoga puta, s vama
neke trenutke našega zajedništva i ohrabriti se za nove iskorake pri kraju jedne zahtjevne
godine Gospodnje. No, Gospodin je, i u toj godini, bio s nama u svim našim iskušenjima, kao i
vi, drage naše sestre i braćo, na čemu Vam iskreno zahvaljujemo. Stoga vedro gledamo u
budućnost u kojoj ulazimo u 80. obljetnicu naše duhovno-molitvene prisutnosti na tlu Lijepe
naše, s preporukom u vaše molitve. U mjesecima nakon Karmelske Gospe, bili smo dionici
dolje niže spomenutih događaja, kako slijede:

Misa zadušnica i sprovodni obredi s. Marije Vjekoslave Špiljak, OCD

Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je u utorak, 28. kolovoza 2018. u
Stepinčevom Karmelu u Brezovici sv. misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule
nam s. M. Vjekoslave od svetog Josipa (Štefanije Špiljak). Uz njega je bio naš o. Srećko Rimac,
OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa i prof. dr. fra Ivan Karlić,
OFMConv, te oko četerdesetak svećenika, redovnika, bogoslova i ministranata.

U uvodnim mislima Otac Biskup se zahvalio Bogu za život s. M. Vjekoslave, izrazio je sućut
sestrama karmelićankama i ožalošćenima, u svoje, i u ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala
Josipa, te učvrstio prisutne u nadi i vjeri koja već sada gleda na buduću slavu.

„Sestre karmelićanke na osobito snažan način pred nas stavljaju tu povezanost neba i zemlje,
dara i života, vlastitoga predanja i otajstva Crkve. Koliko je to snažno zorno pokazuje i ovaj
predivan broj svećenika u ovome vijencu njihove prisutnosti i povezanosti sa sestrom
Vjekoslavom,“ rekao je između ostalog biskup Šaško i zahvalio s. M. Vjekoslavi što se u duhu
karmela odazvala da bude molitvena prisutnost i dar za Crkvu, za svećenička i redovnička
zvanja, za utjehu svima koji trpe.

„'Vidjeh novo nebo i novu zemlju…' Staro uminu, a vidjelac kaže da nema više niti mora, koje
je slika prijetnje, tame i tjeskobe. A svaki život, baš svaki, pa tako i onaj unutar karmela,
susreće nemire i kušnje.
Za sestru Vjekoslavu završilo je zemaljsko putovanje i napori. Knjiga Otkrivenja govori o
novome stvaranju, o novome Gradu, o okićenoj zaručnici, o radosti.
Prve note velike simfonije novoga svijeta napisane su ispod Gospodinovih riječi: Evo, sve
činim novo! Taj susret s Početkom i Završetkom gasi žeđ vodom sa živoga izvora, ispunjava
čežnju kojom čeznemo za Bogom, svojim Stvoriteljem i Ocem, vjerujući u Isusa Krista snagom
njegova Duha životvorca. Gospodin jamči da će on osobno ispuniti svaku našu čežnju darujući
sebe: on će biti naš Bog; on jest Bog pokojne sestre Vjekoslave. Što više od toga može dobiti
Božje stvorenje?,“ upitao je biskup Šaško na početku svoje homilije, nadahnjujući se na
liturgijskim čitanjima. (Otk 21, 1-7; Mt 11, 25-30).

Potom je posvijestio vjernicma da sestre karmelićanke uprisutnjuju stvarnost nebeskog

kraljevstva koja je izražena u tri pojma, u tri glagola: vidjeti, ljubiti i pjevati. „Vidjet ćemo novo
nebo i novu zemlju, ljubit ćemo bez ikakve zbunjenosti i u punoj slobodi i pjevat ćemo puninu
radosti srca koje ljubi, te tražiti nebesko kraljevstvo u zemaljskome hodu,“ naglasio je voditelj
slavlja. Zatim je rekao da sestre svojim životom siromaštva, čistoće i poslušnosti pokazuju da
je Gospodin njihovo jedino blago, punina srca i potpuna sloboda.

Isto tako osvrnuo se na obred redovničkog zavjetovanja koji predviđa stavljanje previjesa,
vela, znaka posvete i isključive pripadnosti Gospodinu... „Posuisti, Domine, signum in faciem
meam. Veo je stanovita klauzura u klauzuri; on je slika odmora u sjeni Božje ljubavi... Taj
obred ostaje znak, usprkos svemu, koji jedne veseli, druge ohrabruje, a treće propituje. On je
svima nama, poglavito u sprovodnome obredu, objava velikodušnosti i sebedarja koje
nadahnjuje....
Bog u Kristu objavljuje svoje lice, skida veo sa svoje nedostupnosti, postaje jednim od nas, a
upravo ta blizina, njegova ljudskost može zbuniti. Ako srce nije spremno prihvatiti njegovu
ljubav, ako ne može podnijeti Boga koji trpi u ljudskosti, tada ljudskost postaje novi veo, novi
zastor koji čeka novi zahvat Duha,“ naglasio je Otac Biskup i obratio se s. M. Vjekoslavi, te
završio homiliju riječima:
„Draga sestro Vjekoslava, ovdje na zemlji Isus Te izabrao da živiš odmaknuta od svijeta, da bi
svojim predanjem vodila sve ljude do Kristova srca, do Zaručnika Crkve i čovječanstva koje je
otkupljeno njegovom Krvlju. Praćena zajednicom sestara u kojoj si živjela, zajednicom koja
poznaje tvoje darove i mane, koja te prihvaćala, poticala, ispravljala; u koju si ugrađena
dovijeka, sada moli pred licem Božjim za tebe.
On je skinuo veo svoga božanstva u rođenju, u žrtvi i muci, u smrti na križu i u uskrsnuću, da
bi čula njegov glas privlačnosti: Dođi i slijedi me!, a sada je taj isti glas glas prihvaćanja: Uđi u
radost svoga Gospodina!
Vjerujemo da se tomu glasu pridružuje glas svetaca i blaženika, posebno sv. Josipa i
blaženoga Alojzija Stepinca, s kojim ovu sestru povezuje život Karmela i osobno ime. I nama
pomažu da svoju smrtnost živimo snagom besmrtnosti u Kristu. Amen.“
Pri završetku misnoga slavlja od s. M. Vjekoslave se oprostila u ime svoje Zajednice č. majka
Ilijana Terezija Cvetnić. Ona je zahvalila dragome Bogu na daru s. M. Vjekoslave, a s. M.
Vjekoslavi na njezinom gotovo trideset godišnjem životu služenja Bogu, Crkvi, Karmelu, po
vjeri, molitvi, patnji i žrtvi; po njezinoj dobroti, velikodušnosti, jednostavnosti, vedrini i
hrabrosti koju je utkala u život Karmela. Bila je original Božje ljubavi. Svojim životom oživjela
je živote mnogih i podržala ih na Božjem putu.

Jednako tako s. Ilijana je na kraju govora zahvalila Ocu Biskupu i svima prisutnima koji su kroz
život pratili s. M. Vjekoslavu svojom molitvom, blizinom, dobroom i strukom i dopratili je u
vječnu Luku spasa.

Biskup Ivan Šaško, nakon sv. mise zadušnice, nastavio je sprovodne obrede i zajedno sa
svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, rodbinom i sestrama karmelićankama
ispratio je s. M. Vjekoslavu u Dom Očev, na samostansko groblje, gdje njezino tijelo čeka
uskrsnuće. Obred ukopa završio je Vjekoslavinom omiljenom pjesmom: „K suncu prosi vsaka
roža“ i pjesmom Majci Božjoj: „Salve Regina.“

S. M. Vjekoslava završila je svoju životnu trku u 77. godini života i u 56 godina redovničkih
zavjeta, u nedjelju, 26. kolovoza 2018., na spomen mističnog Probodenja srca sv. Majke
Terezije Avilske, okužena svojim sestrama, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Gospodin joj
bio vječna radost, pjesma i život!
 S. MARIJA VJEKOSLAVA OD SVETOG JOSIPA, OCD
(Štefanija Špiljak)
U nedjelju, 26. kolovoza 2018. godine, na spomen mističnog Probodenja Srca sv. Terezije
Avilske, preselila se i vratilla dušu svome Stvoritelju naša s. Marija Vjekoslava od sv. Josipa
(Štefanija Špiljak), nakon duge i teške bolesti, okružena svojim susestrama, iz Stepinčevog
Karmela u nebeski Karmel, ojačana svetim sakramentima, u 77. godini života i u 56. godini
svetih zavjeta.

Svoj zemaljski život započela je 15. prosinca ratne 1941. godine u uzornoj katoličkoj
deseteročlanoj obitelji oca Vinka i majke Ruže Špiljak, u Celju, u Sloveniji. Tu je primila dar
svete vjere kao dijete po sakramentu Krštenja, kao i 1948. godine Prvu sv. Pričest u Pregradi,
a sv. Potvrdu 1957. u zagrebačkoj Katedrali. Rasla je u toplini, ljubavi i radosti roditeljskog
doma, uz dvije sestre i uz petero braće od kojih je jedan, Nikica, bio uzoran i revan svećenik i
župnik, već u Nebu, kao i brat Josip, i oni su je dočekali u Domu Očevu.

Gospodin ju je pozvao vrlo mladu u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje je uspješno završila
redovničku i stručnu formaciju, te na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1962. godine položila
privremene, a na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1967. godine svoje doživotne zavjete i uz to
završila za katehisticu i orguljašicu. Obnašala je tijekom svog redovničkog života razne
dužnosti po Provinciji. Nije bilo toga posla kojega nije radila; od kuhanja do šivanja, od
čišćenja do glačanja, a najviše je zauzeto i kreativno radila s djecom i s mladima kao
katehistica i orguljašica po raznim mjestima Hrvatske.

Djelovala je u Slavoniji, u Zapolju i Dragaliću, u Petrinji, u Karlovcu, te u Dalmaciji, a osobito

godinama na otoku Braču. Bila je i zamjenica Provincijalke, kao i poglavarica sestara Kćeri
Božje Ljubavi na zagrebačkom Kaptolu, te sakristanka u Stepinčevoj katedrali, odakle se
zaputila, ponovno slušajući Gospodina, 1989. godine u Šarengradski, a potom u Stepinčev
Karmel u Brezovicu. Tu je, nakon karmelske formacije, na blagdan Prečistog Srca Marijina, 27.
lipnja 1992. godine, položila na karmelsko Pravilo i Konstitucije, doživotne svete zavjete u
službi vanjske sestre i nastavila u duhu terezijanske karizme svoj molitveno-duhovni život i
apostolat, uspinjući se na Goru Karmel.

Sestre i mnogi poznavali su je kao redovnicu čvrste vjere, ustrajne molitve, vedroga duha,
zdravoga humora, jednostavnu i komunikativnu, razboritu i mudru, veliku u patnji, koja je
imala razumijevanja i srca za svakoga tko trpi. Križeve je nosila strpljivo i hrabro, s krunicom u
ruci, s molitvom na usnama i bez suze u oku, kao i bez mrmljanja i prigovaranja. U
razgovorima je bila direktna, jasna, kratka, konkretna, spontana, bez filozofiranja i
nadmudrivanja, praktičar. Patetiku i fraze nije poznavala, a kad bi se razišla s nekim u
mišljenju, za nekoliko minuta sve bi oprostila i razgovarala s osobom kao da ništa nije bilo.

Bila je skromna i zahvalna do kraja života za svaku pomoć sestara, liječnika, dobročinitelja i
prijatelja; za svaki i najmanji znak pažnje; za cvijet, za Agnus Dei, za čokoladu, za krunicu, čak
je bila zahvalna i liječnicima za sondu, koju su joj stavili tri dana prije smrti, zbog pehrane. Uz
zahvalnost odlikovala se susretljivošću i darežljivošću prema sestrama i prema drugima. Što bi
dobila, to bi brzo podijelila, s radošću i jednostavnošću.

Voljela je dragog Boga, Majku Božju, svece, ljude, osobito mlade koji su se zanimali za
duhovna zvanja; voljela je život, karmel, svoje sestre, prijatelje, rodbinu, cvijeće, prirodu i
sunce... Gajila je posebnu pobožnost prema Majci Božjoj, sv. Josipu, sv. Maloj Tereziji, bl.
Alojziju Stepincu i sv. Ivanu Pavlu II., a sv. Ante Padovanski uvijek ju je uslišavao.

U Karmelu je bila u službi sakristanke, vrsne organizatoice liturgijskih slavlja, porterice,

aranžerke, kontak osobe između samostana i ljudi, te vanjska poveznica između naših
hrvatskih karmela, uz ostalo...

Homilije nije voljela dulje od tri do pet minuta ili najviše do sedam minuta jer se to lakše
pamti. Za svečanih liturgijskih slavlja tamjan ju je gušio zbog slabih pluća i srca, te se znala
povući u sakristiju, ali bi ostala do kraja na sv. misi.

Bila je original Božje ljubavi i svojim životom oživjela je mnoge i podržala ih je na Božjem
putu. Volja Božja bio je njezin put do Neba, važnija od zdravlja i života.

Posebna karizma s. Vjekoslave u Karmelu bila je molitva i žrtva za duhovna zvanja, osobito za
bogoslove, svećenike, redovnike i redovnice, za Crkvu i za naše obitelji. Njih je duhovno
pratila, slušala, savjetovala, bodrila, učvršćivala na Božjem putu. Bila je na svoj način njihova
duhovna majka i jedan od stupova Karmela. Vjerujemo da to poslanje nastavlja i u Nebu,
motreći Božje Lice i radeći neumorno za posvećenje svih koji su joj darovani i koji joj se
utječu.

Msgr. dr. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup, predvodio je u utorak, 28. kolovoza 2018.
godine sv. misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu s. M. Vjekoslave, a uz njega je bio o.
Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa i prof. dr. fra Ivan
Karlić, OFMConv, te oko četerdesetak svećenika, redovnika, bogoslova i ministranata, uz
rodbinu, prijatelje i dobročinitelje s. Vjekoslave i Karmela. Misno slavlje animirao je vrlo
dostojanstveno „Prvi komin Snježanin.“

U prigodnoj homiliji Otac Biskup se zahvalio Bogu za život s. M. Vjekoslave, za njezinu

molitvenu prisutnost i dar za Crkvu, za duhovna zvanja i za sve koji trpe; da bi sve ljude, na taj
način, svojim predanjem vodila do Kristova srca, do Zaručnika Crkve.
Isto tako naglasio je da sestre karmelićanke snažno povezuju nebo i zemlju po svom predanju
Crkvi te svojim životom siromaštva, čistoće i poslušnosti pokazuju da je Gospodin njihovo
jedino blago, punina srca i potpuna sloboda.

Biskup Šaško, nastavio je nakon sv. mise zadušnice sprovodne obrede i zajedno sa
svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, rodbinom i sestrama karmelićankama
ispratio je s. M. Vjekoslavu u Dom Očev, na samostansko groblje, gdje njezino tijelo čeka
uskrsnuće. Obred ukopa završio je Vjekoslavinom omiljenom pjesmom: „K suncu prosi vsaka
roža“ i pjesmom Majci Božjoj: „Salve Regina.“ Vjerujemo da ih sada pjeva u Nebu.

Draga naša s. M. Vjekoslava!

U nedjelju, na spomen mističnog Probodenja Srca naše sv. Majke Terezije Avilske, i ti si
doživjela svoje mistično probodenje srca i zaplovila si u ocean Božje ljubavi, u Nebo.
Gospodin te pozvao baš toga dana k sebi jer si i ti bila veliko srce za svakoga čovjeka.

Danas Gospodinu zahvaljujemo što nam te darovao, i po tebi otkrio nam Sebe; svoju
milosrdnu ljubav, blizinu, jednostavnost, radost i hrabrost. Bila si original Božje ljubavi. Svojim
životom oživjela si mnoge i podržala ih na Božjem putu.

Uvijek sam se divila tvojoj čvrstoj i zdravoj vjeri koju si živjela, svjedočila i s
kojom si nosila križeve i patnje života. Gospodin te nije štedio, a ti si imala povjerenje u
njegovo vodstvo. Vjerovala si u njegovu ljubav koja može biti za tebe i za druge samo dobro i
onda kad ju ne razumijemo. Gospodin je iskušao tvoju vjeru iznutra i izvana bolestima,
križevima i teškoćama. U jednom od zadnjih razgovora, kad smo o tome pričali, rekla si mi
smireno: “Ja sam gotovo čitav život bila bolesna. Ne sjećam se kad sam bila zdrava. Tako je
moralo biti...“ Da, draga naša s. Vjeka, tako je moralo biti po Božju. Nije mi poznato da si
ikada dragom Bogu prigovarala zbog toga, tužila se, mrmljala i pozivala ga na odgovornost.
Patnju i križeve nosila si strpljivo, hrabro i vjerno, s krunicom u ruci, s molitvom na usnama i
bez suze u oku.

Neću nikada zaboraviti one večeri, na Malu Gospu, 2013. godine, kad si bila u Novoj bolnici, a
nalazi su pokazali alarmantno zdravstveno stanje, nekrotizirajući fascitis. Liječnici su
prognozirali nekoliko sati života ako ne prihvatiš operaciju, amputaciju noge. Rekoh ti da se
molim dragom Bogu za čudo ozdravljenja bez operacije. Ti si mi odrešito uzvratila: “Ne tako
moliti. Treba se moliti neka se ispuni volja Božja. Tko smo mi da naređujemo dragom Bogu
kako će On djelovati." Potvrdila sam ti da si u pravu, a ti si s krunicom u ruci i sa škapularom
oko vrata krenula u operacionu salu. Gotovo pet godina Gospodin ti je još darovao života na
zemlji i ti si se herojski uspinjala, s jednom nogom, na brdo Karmel i povukla si za sobom
mnoge... Bila si jaka žena vjere, molitve, patnje, razboritosti i mudrosti, osmijeha i radosti i
uvijek si imala srca za svakoga tko trpi i pati.

A sve je to započelo ratne 1941. godine u Celju, kada ti je Gospodin darovao život u dobroj
katoličkoj obitelji oca Vinka i majke Ruže Špiljak, gdje si primila dar vjere, odgoja, topline,
ljudskosti i marljivosti, zajedno s dvije sestre i s petero braće, od kojih je jedan, Nikica, bio
uzoran i revan svećenik i župnik i koji te dočekao u Nebu, kao i tvoj brat Josip.
Onda te Gospodin pozvao u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje si uspješno završila redovničku i
stručnu formaciju, te 1967. godine položila svoje doživotne zavjete i uz to postala katehistica i
orguljašica i obnašala si razne dužnosti po Provinciji. Nije bilo toga posla kojega nisi radila; od
kuhanja do šivanja, od čišćenja do glačanja, a ponajviše si radila s djecom i s mladima kao
katehistica i orguljašica po raznim mjestima Provincije. Djelovala si u Slavoniji, u Zapolju i
Dragaliću, u Petrinji, u Karlovcu, te u Dalmaciji, a ponajviše na Braču.
Bila si i poglavarica na zagrebačkom Kaptolu, te sakristanka u Stepinčevoj katedrali, odakle si
se zaputila, ponovno slušajući Gospodina, 1989. godine u Šarengradski, a potom, 1989.
godine, u Stepinčev Karmel u Brezovicu.

Tvoja posebna karizma u Karmelu bila je molitva i žrtva za duhovna zvanja, osobito za
bogoslove, svećenike, redovnike i redovnice. Njih si duhovno pratila, slušala, savjetovala,
bodrila, učvršćivala na Božjem putu. Nikada se nisu od tebe vratila prazna srca i praznih ruku.
Bila si duhovna majka bogoslova, svećenika i redovnika, kao i ministranata. Hvala ti, Vjeka!

U jednom od zadnjih razgovora, prije nekih 14 dana, izvadila si iz Časoslova mali papirić i
rekla si mi kratko: „Ovo ćeš mi pročitati na sprovodu.“ Ostala sam zatečena, bez riječi i nešto
sam promrmljala... Na papiriću je pisalo: “S. VJEKOSLAVI ZA TRIDESETU OBLJETNICU
ZAVJETA,“ a na kraju papirića; „Napisala: s. M. Bonita.“ Ove godine ušla si u tridesetu
obljetnicu života u Karmelu, pa se pridružujemo čestitci s. M. Bonite i ispunjavamo ti tvoju
želju. Čestitka glasi:

„s. VJEKOSLAVI ZA TRIDESETU OBLJETNICU ZAVJETA

Trideset cvjetova danas

miriše na oltaru,

trideset plamenova srca

zahavaljuje danas

na Božjem daru!

Trideset zvukova skladnih

danas u srcu pjeva

zahvalnu pjesmu

što svemirom odmnijeva!

Trideset proteče ljeta

ko hitra rijeka

iz izvora što je pošla daleka

pa bučno pjeni svoje vale

i k Uviru hita.

Trideset žarkih ljeta,

trideset jeseni bujnih,

trideset zima lednih,

trideset proljeća cvjetnih

prohuja hitro od onog dana

kad otisnu se lađa

otajnim zovom pozvana

na plovidbu čudesnu.

I trideset žarilo je ljeta

i trideset jeseni

ljuljalo je u san;

i trideset zima

bičevalo ledom,

i trideset proljeća pojilo je medom.

A ona brodi ustrajno i smjelo

svoju slijedeć Zvijezdu.

Ne mari ona za valova buku;

zov je nosi naprijed;

sve dalje,

do u vječnu Luku.“ (s. M. Bonita Kovačić).

Hvala svima, ovdje prisutnima, osobito Ocu Biskupu Ivanu Šašku, koji ste našu s. Vjekoslavu
dopratili do vječne Luke danas i koji ste je pratili kroz čitav njezin život na razne načine; svjom
blizinom, molitvom, prijateljstvom, medicinskom i stručnom pomoći, svojom ljubavlju. Ona
će i u Nebu biti jedno malo srce, koje će u velikom Božjem Srcu gorjeti i plamtjeti za sve nas i
za mnoge, da i mi stignemo sretno u vječnu Luku. Hvala ti, s. Vjeka, za sve!

Budući salezijanci pred rešetkom Karmela

Među onima koji su ovih jesenskih dana pokucali na vrata našega Karmela bili su, u
ponedjeljak, 8. listopada, na Dan neovisnosti, salezijanski prednovaci, pod vodstvom svoga
magistra don Mladena Delića, SDB. Zanimljiv susret u govornici; međusobno upoznavanje,
kao i upoznavanje s duhovnim životom i radom, trenuci radosti i nade, uz preporuke u
molitve. Sve je bilo u službi života i za život. Vjerujemo da će mladi prednovaci i dalje na svom
salezijanskom putu napredovati i izrastati u dobre i uzorne don Boscove sinove, što im od
srca želimo i molimo.

Braća karmelićani kod svojih sestara

Radost Misijske nedjelje, 21. listopada, ove godine, podijelila su s nama naša braća bogoslovi
iz zagrebačkih Remeta: br. Ante Jakus, br. Nikola Grizelj, br. Marko Maglić, br. Ivan Živković i
đakon br. Krešimir Josip Bahmec. Srdačno i prijateljsko druženje bilo je ispunjeno trenucima
boljeg međusobnog upoznavanja, izmjenom mišljenja i iskustava, s osvrtom na značajnije
događaje zadnjih dana, kao i s pogledom na vedriju budućnost. Mladi su uvijek otvoreni
novosti života, puni nade i optimizma, hrabrosti i izazova koji ih vuku u Božje avanture.
Upravo za te pothvate i avanture potrebna im je molitvena podrška i duhovna pratnja
sestara. To su i sami napisali, između ostalog, u Knjizi dojmova: „Vaša molitva naša je snaga.
Vaša žrtva duša je svakog karmelićanina.“ Dao Gospodin da po molitvi svi zajedno proslavimo
Gospodina i da mnoge privučemo na njegove putove, da bude naš život molitva.

Radosni darovatelji

I ove godine Providnost nas nije zaboravila. Poslužila se, između ostalih, dobrim i plemenitim
ljudima iz župe Vukovine, posebno onima iz Mraclina, koji su nas u subotu, 27. listopada,
obdarili plodovima svojih polja, voćnjaka i vrtova, kao i ostalim kućnim potrepštinama. Ne
samo da su nas obdarili, već su sami donijeli i istovarili svoje velikodušne darove i popratili ih
ljubavlju i radošću. Ta poznato im je da „Bog ljubi vesela darivatelja.“ (2 Kor 9, 8).

Ohrabruje njihova dugogodišnja vjernost i odanost Karmelu, kao i pobožnost prema Majci
Božjoj Karmelskoj, čiji su redoviti hodočasnici za njezino proštenje. Tu je i njihovo povjerenje
u molitvu sestara, kojoj se rado utječu i svestrana podrška njihovog prečasnog gospodina
župnika Đure Saboleka koji zna posvjedočiti da ih je dragi Bog sačuvao od tuče i vremenskih
nepogoda po molitvama sestara karmelićanki.

Zajedničke duhovne vježbe

Misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, koje je predvodio naš o. Jakov Kuharić, OCD,
započeli smo u ponedjeljak ujutro, 19. studenog zajedničke duhovne vježbe. Tema duhovnih
vježbi bila je: „Kako ćemo vjerovati u Isusa Krista?“ Voditelj duhovnih vježbi o. Kuharić ju je
obradio vrhunski, praktično, dubinski, sržno i radikalno, nadahnjujući se na svetopisamskim
tekstovima, kao i na duhovnosti i spisima sv. Ivana od Križa, uz ostalo.

Na početku nas je usmjerio i podsjetio na cilj duhovnih vježbi, a taj je da iznova stavimo Krista
Isusa u središte svoga života i da se otvorimo njemu da nas mijenja i pročišćuje našu sebičnu
ljubav u darovanu, kako bi nas poistovjetio i sjedinio sa sobom, po ljubavi i vjeri, koja je
temelj duhovnog života.

A onda je kroz niz razmatranja govorio o tome kako vjerovati i u koga vjerovati. Tako je
između ostalog rekao i to da ako imamo vjere, nećemo biti razočarani i nećemo se osjećati
prevarenima, jer je Bog vjeran i nikada čovjeka ne iznevjerava. „Bit ćemo kadri prepoznati
Božje lice u Isusovom iznakaženom licu. Što god da osjećali ili ne osjećali, bit ćemo sigurni da
nam je molitva uslišana, da su nam želje ispunjene ili će nam biti ispunjene. Nećemo tražiti
da nam se podastru dokazi za to i nećemo trebati druge sigurnosti osim apsolutne sigurnosti
koja nam uvijek stoji na raspolaganju: Bog nam je dao svoju riječ, Isus je tako rekao. Ako
vjerujemo u Isusa, rado ćemo ići putem bez ikakvih dokaza, bez povratnih informacija, moleći
'u prazno', nepokolebivo sigurni...“

Isto tako je voditelj duhovnih vježbi spomenuo i to da postati autentičnim Kristovim

učenikom znači prihvatiti duhovnost križa, a odreći se duhovnosti slave, jer duhovnost križa
dolazi od Boga, a duhovnost slave od čovjeka. U duhovnosti križa čovjek traži Boga, a u
duhovnosti slave, sebe. Govoreći pak o svetim zavjetima, napose o zavjetu djevičanstva,
naglasio je i to da svijet neće promijeniti veliki projekti društvene preobrazbe, ma kako oni
bili važni, već pojedinci koji nauče istinski voljeti one koji su im najbliži, koji nauče oslobađati
se samih sebe zato da bi se mogli darovati drugima. Taj put nam je zacrtao Gospodin darujući
nam samoga sebe, da bismo živjeli njegovim životom, umrijevši sebi, i da bismo mu se
potpuno predali po molitvi. Jer:“ Naš cilj nije živjeeti duhovnim životom, već voljeti Boga,“
rekao je između ostalog o. Kuharić.

Euharistijskim slavljem i pjesmom zahvalnicom: „Tebe Boga hvalimo“, te osvrtom na duhovne

vjeežbe završili smo započeti hod i nastavili u praksi motriti, prebirati i živjeti ono što nam je
Duhu Sveti po voditelju duhovnih vježbi govorio.

Ljetna škola

I ovoga ljeta i jeseni, uz ne malene vrućine, nisu izostala u našoj Zajednici niti vrijedna
predavanja. Prisjetit ćemo se samo nekih: U petak, 27. srpnja održao nam je naš otac
provincijal Srećko Rimac, OCD, predavanje na temu: „Uloga i važnost ćelije“, a naš o. Dario
Tokić, OCD, protumčio nam je, prema izvorniku, u ponedjeljak 30. srpnja, Provedbenu uputu
Cor orans. Izvanredni ispovjednik o. Zvonko Martić, OCD, govorio nam je na Preobraženje, u
ponedjeljak, 8. kolovoza, na temu: „Kako živjeti u istini“, dok nam je Otac provincijal, u petak,
31. kolovoza, tumačio o klauzuri. Bilo je tu i predavanje prof. dr. fra Ivana Karlića, OFMConv.,
u ponedjeljak, 24. rujna, na temu: „Crkveni oci o Blaženoj Djevici Mariji“, kao i predavanje o.
Martića, u petak, 28. rujna, o duhovnom ropstvu. “Sv. Josip u životu sv. Terezije Avilske,“ bila
je tema našeg Oca provincijala, u petak 12. listopada, a o Mariji u Kristovom otajstvu, govorio
nam je, u ponedjeljak 22. listopada, prof. Karlić. Bili smo i dionici tečaja za trajnu formaciju,
koji je organizirala naša „Udruga bl. Alojzije Stepinac“ od 5. do 9. studenog, a vodio ga je dr.
o. Jakov Mamić, OCD, duhovni asistent Udruge i delegat za sestre, uz okvirnu temu: „Razvoj
duhovnog života.“ Sve su to bili mali iskoraci u našem duhovnom životu koji su ga oplemenili i
ojačali.

Božićna čestitka

Bog je ušao u našu povijest i u povijest svakoga srca po svom utjelovljenju i rođenju od
Djevice Marije. On je živio našim životom, da bi nas ohrabrio na tom putu i suobličio sebi, te
nas sjedinio sa sobom. Dodirnuti tajnom darovane Ljubavi želimo vam svima od srca radostan
i raspjevan Božić, pun Isusove blizine i Marijine vjere, uz blagoslovljenu novu 2019. godinu! S
vama su u motrenju Novorođenoga,

Vaše sestre iz Stepinčevog Karmela u Brezovici