Spolnost osoba s intelektualnim

teškoćama

Spolnost osoba s intelektualnim teškoćama te njihovo pravo na brak tema je koja u posljednje vrijeme
sve više zaokuplja društvenu zajednicu. Ovo je područje kroz povijest gotovo potpuno zanemareno, a
možemo reći da je i danas pod utjecajem negativnih stavova okoline. Međutim, noviji pogledi na
rehabilitaciju koji se temelje na inkluziji, izjednačavanju prava osoba s invaliditetom i na
samozastupanju osoba s intelektualnim teškoćama, sve više utječu na mijenjanje ponižavajuće slike o
osobama s intelektualnim teškoćama kao pasivnim primateljima pomoći, nesposobnima za samostalan
život i funkcioniranje u društvenoj zajednici ili kao o & ldquo;vječnoj djeci” koja nemaju potrebu za
spolnošću i ostvarivanjem kroz kvalitetan partnerski odnos.

Sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća stavovi prema spolnosti osoba s intelektualnim teškoćama
formirani su pod utjecajem Eugeničkog pokreta koji se pojavio krajem 19. stoljeća i zadržao do
četrdesetih godina 20. stoljeća. Pokret je vođen idejom da se ljudska vrsta treba poboljšati kroz
selektivnu reprodukciju. U tom kontekstu pojava intelektualnih teškoća smatrana je “ozbiljnim
civilizacijskim problemom” izravno povezanim sa spolnom devijantnošću i promiskuitetom. Kako bi se
društvo “zaštitilo” od osoba s intelektualnim teškoćama one su podvrgnute izolaciji, segregaciji i
sterilizaciji (Bratković, Bilić, 2004.).
Iako su progresivne društveno-humanističke struje četrdesetih i pedesetih godina uvelike utjecale na
odnos druš tva prema osobama s intelektualnim teškoćama njihove spolne potrebe se i dalje
ignoriraju, a “problem” spolnog ponašanja se “rješava” segregacijom po spolu u institucijama. Valja
spomenuti da su zakonske odredbe o sterilizaciji u pojedinim zemljama zadržane do sedamdesetih
godina 20. stoljeća (Bratković, Bilić, 2004.).
Pojavom filozofije inkluzije u devedesetim godinama u zemljama Zapada, pozitivno se utječe na
ostvarivanje i izjednačavanje prava svih osoba s invaliditetom pa tako i osoba s intelektualnim
teškoćama te potiče njihovo aktivno uključivanje u širu društvenu sredinu. Žele se stvoriti što
normalniji uvjeti života u lokalnoj zajednici, a ne izdvajanje u institucije. Kroz spektar usluga koje
podržavaju osobu s teškoćama u ostvarivanju njenih prava vodi se briga o individualnim
specifičnostima i potrebama pojedinaca. U tom kontekstu ostvaruje se pozitivan utjecaj na razvoj
različitih oblika spolnog odgoja i edukacije osoba s intelektualnim teškoćama (Bratković, Bilić, 2004.).

Kvaliteta života svakog pojedinca podrazumijeva stupanj u kojem pojedinac ostvaruje kontrolu nad
vlastitim životom. Smatra se da je kvaliteta života ostvarena kada su zadovoljene osnovne potrebe
osobe i kada ona ima mogućnosti ostvarivati svoje ciljeve i sposobnosti u važnim životnim područjima.
Iz toga je vidljivo da kvaliteta života nije nešto što osoba jednostavno posjeduje ili dobiva već se kreira
zajedno s drugima. Kao takva ona je jedinstvena za svakog pojedinca i situaciju u kojoj se pojedinac
nalazi (Bratković, Rozman 2007.).
Nemoguće je govoriti o kvaliteti života, a izostaviti aspekt spolnosti. Ona se ne izdvaja iz pojedinca već
uključuje cjelokupnu osobu u interakciji s okolinom. Spolnost se razvija u okviru socijalnog razvoja,
komunikacijom i socijalnim interakcijama te kroz emocionalna iskustva. Za razvoj spolnog identiteta i
izgradnju primjerenih socijalno-spolnih uloga od presudnog su značenja rana socijalna i emocionalna
iskustva te reakcije i utjecaj okoline na oblike spolnog izražavanja i ponašanja u toku razvoja.

U osoba s intelektualnim teškoćama ne postoje odstupanja u tjelesnom aspektu spolnog razvoja u

odnosu na osobe bez teškoća. Ukoliko ne postoje poremećaji u općem tjelesnom razvoju, njihov je
spolni razvoj u skladu sa životnom dobi. Prema tome, osobe s intelektualnim teškoćama nisu
aseksualne već imaju seksualne potrebe i osjećaje kao i osobe bez teškoća, a mogućnost zadovoljavanja
tih potreba te mogućnost spolnog izražavanja za njih je jednako važna kao i za ostalu populaciju
(Bratković, 2000.).

Često se, kada su posrijedi osobe s intelektualnim teškoćama, ističe njihovo ograničeno intelektualno
funkcioniranje kao “izvor svih teškoća u ponašanju”, a ne uzima se u obzir opća zakonitost da se spolno
ponašanje formira na temelju ranih iskustava s okolinom, još od razdoblja ranog djetinjstva. U tom
procesu primarna je uloga roditelja. Roditelji djece s intelektualnim teškoćama, često pod teretom
dijagnoze, već u početku imaju drugačija očekivanja. Njihovo je ponašanje nerijetko povezano s
obeshrabrivanjem takvog djeteta u izražavanju spolnosti. Takvu ulogu često preuzima i stručno osoblje
u svakodnevnom radu. Ukoliko je život pojedinca obilježen neprirodnim socijalnim odvajanjem i
institucionalnim načinom života, jasno je da će se u tim neprimjerenim uvjetima razviti i neprimjereni
oblici ponašanja koji onemogućuju preuzimanje uloge odrasle dobi − ključne za optimalan spolno-
socijalni razvoj. Prezaštitnički odnos okoline, koji im nameće ulogu “vječnog djeteta”, produbljuje
nesrazmjer između tjelesno-biološkog i psiho-socijalnog razvoja. Infantilizacija i osporavanje
odrastanja osoba s intelektualnim teškoćama utječe na iskustvo i pristup informacijama vezanim uz
spolnost, što rezultira nastajanjem teškoća u spolnom izražavanju i ponašanju. Tako im se nerijetko
ograničava uspostavljanje drugih socijalnih odnosa koji nužno ne moraju biti spolno obilježeni te im se
uskraćuje mogućnost ostvarivanja bliskih prijateljstava. Uslijed nedostatka primjerenih odgojnih i
edukativnih utjecaja u osoba s intelektualnim teškoćama razvija se iskrivljena predodžba o vlastitoj
spolnosti, a znanje o spolnosti se temelji na ograničenim, nepotpunim ili neodgovarajućim
informacijama i iskustvima. Programski sadržaji seksualne edukacije i postupci njihova provođenja
trebaju biti individualizirani prema mogućnostima intelektualnog funkcioniranja pojedinca, njihovim
prethodnim znanjima i isku¬stvima o spolnosti i spolnom ponašanju te usvojenosti vještina
interpersonalne komunikacije (Bratković, 2000.). Seksualna edukacija, kao strukturirani oblik pomoći
podrške osobama s intelektualnim teškoćama jedan je od preduvjeta koji će ovim osobama pomoći u
zadovoljavanju njihovih potreba te postizanju općeg zadovoljstva i socijalizacije. Kako se spolnost
odnosi na čitavu osobu i njene osjećaje, stavove, misli i ponašanje prema samoj sebi, ali i drugima,
Melberg Schwier i Hingsburger (2000.) ističu da je upravo zato važno učiti osobe s intelektualnim
teškoćama kako, kada, gdje i s kim izražavati vlastitu spolnost, kako za svoje dobro, tako i za uspješnije
prihvaćanje u zajednici (prema Slavinić, 2008.)

Mogućnost ostvarivanja bračne zajednice za osobe s intelektualnim teškoćama

Osobe s intelektualnim teškoćama sposobne su stupiti u brak, sposobne su izboriti se za svoja prava te
živjeti život koji ih ispunjava. Dokaz tome su prvi primjeri braka između osoba s intelektualnim teš
koćama u Hrvatskoj. Posrijedi su četiri para koja su u brak stupila tijekom 2005. i 2006. godine.
Parovi su dugi niz godina živjeli institucionalnim načinom života, ali su potom postali korisnici Doma
za samostalno stanovanje. Dom je u studenom 1999. godine osnovala Udruga za promicanje inkluzije u
Zagrebu. Riječ je o programu stanovanja u zajednici uz podršku koji odraslim osobama s
intelektualnim teškoćama nudi smještaj u stanovima u zajednici uz pružanje podrške kako bi te osobe
mogle živjeti što samostalnije. Za odrasle osobe s intelektualnim teškoćama stanovanje u zajednici uz
podršku predstavlja alternativu institucionalnom smještaju. Korisnici uglavnom sami sebi odabiru
mjesto stanovanja, kao i osobe s kojima žele dijeliti životni prostor. Prema tome, otvorena je
mogućnost razvijanja intimnijih odnosa i veza među korisnicima.

Spomenutim je parovima prije stupanja u brak bila otvorena mogućnost pohađanja programa
seksualne edukacije i savjetovanja (spolno savjetovalište vodila je prof.dr. Daniela Bratković s
Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta iz Zagreba) dok su osobe iz užeg profesionalnog i obiteljskog
kruga pružale potporu neposredno u svakodnevnim životnim situacijama.
Postupak ulaska u bračnu zajednicu za osobe s intelektualnim teškoćama je vrlo zahtjevan. U Republici
Hrvatskoj brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se Obiteljskim
zakonom (Narodne novine, broj 169/98). Člankom 27. spomenutog zakona regulirana je i
nemogućnost sklapanja braka osoba lišenih poslovne sposobnosti ili osoba nesposobnih za rasuđivanje
(stavak 1), što je kategorija u koju spada većina osoba s intelektualnim teškoćama. Brak između ovih
pojedinaca iznimno se može sklopiti, što zahtjeva poseban izvanparnični postupak u kojem sud može
dopustiti sklapanje braka osobi lišenoj poslovne sposobnosti za koju utvrdi da je sposobna shvatiti
značenje braka i obveza koje iz njega proizlaze, te da je brak očito u njezinu interesu (Članak 27, Stavak
2).

Iz spomenutog je vidljivo da postupak moraju pokrenuti same osobe s intelektualnim teškoćama što se
u dosadašnjoj praksi pokazalo vrlo teškim jer ukoliko uopće dođu do informacije o mogućnosti
sklapanja braka, najčešće ovise o dobroj volji svojih skrbnika, odnosno o njihovoj spremnosti da im u
tome pomognu. Uz skrbnike u postupak moraju biti uključeni i predstavnici Centra za socijalnu skrb.
Ako obje strane ne izraze protivljenje, sud u daljnjem postupku ispituje sposobnost osoba koje pokreću
postupak, procjenjuje jesu li sposobne shvatiti brak, kao i prava i dužnosti koje iz njega proizlaze.
Navest ćemo nekoliko primjera izjava samih osoba s intelektualnim teškoćama o njihovim partnerima
i postupku sklapanja braka (01):
Z. N.: Dugo smo hodali i živjeli smo skupa prije braka. Sve mi se na njemu sviđa i nitko mi se drugi nije
sviđao. A onda je došao i živjeti k meni... I polako smo se odlučili oženiti. Mi nismo morali ići na sud
kao drugi.
Lj. O.: I. je prvi rekao da se oženimo i ja sam pristala... Zato što se volimo. I dobar mi je. Nikom ga ne
bi dala. Jednoj sam ga curi i otela!!!
V. K.: M. je bila moj izbor. U nju sam se zaljubio i jasno je zašto smo se oženili. I mama mi je dala
dopuštenje. Svaka mama mora odobriti.
B. Č.: To nije tajna. Pitali su me to i na sudu. I ja sam rekao zašto... Zato što je dobra svima! I rekao
sam da neću nikog drugog. I neću više na sud ni u Sabor, hoću samo svoju ženu!!!
M. K.: Zato što ga volim. Visok je i zgodan. I dobar mi je i sluša me.
Lj. O.: Imali smo pomoć. Pričali smo o braku u Udruzi. O svemu smo pričali. Išli smo i na sud i rekli
smo da se volimo i da ć emo si biti dobri i da se nećemo tući.
I. O.: Da, to se sve mora rješavati na sudu. To je sve jako službeno! Onda te tamo pitaju zašto se hoćeš
vjenčati... Zbog ljubavi, da možemo zajedno živjeti, da budemo muž i žena i da si pomažemo.
V. K.: Bilo je problema. Morali smo ići na sud. Tamo su nas pitali zašto se želimo vjenčati. Išli su s
nama i iz Udruge i pričali smo o tome. Bitno je da si pomažemo. Kad je netko bolestan i tako... A onda
smo s Martinom išli kod župnika dogovoriti termin i u matični ured u Gajnicama.
B. N.: Mi nismo morali ići na sud. Tako bi trebali i drugi bez suda. I ljudi iz institucija! Mi smo
dogovorili brak i pomogli su nam svi oko priprema.

Mogućnost izbora je ono što nas čini ljudskim bićima. Na to osnovno ljudsko pravo često se pozivamo i
u svakodnevnom životu. Nepojmljivo nam je da netko drugi odlučuje umjesto nas i govori u naš e ime.
U tom smo se slučaju spremni vrlo oštro postaviti te naglasiti kako smo dovoljno odrasli i kompetentni
da sami za sebe odlučujemo. Međutim, kod osoba s intelektualnim teškoćama nemogućnost izbora je
problem koji se javlja u rasponu od svakodnevnih odluka kao što su: što obući ili što jesti pa do
temeljnih odabira kao što su stil života, partnerski odnos ili način stanovanja. Zbog često uvriježenih
stavova da su osobe s intelektualnim teškoćama zapravo “vječna djeca” nesposobna za samostalan
život i preuzimanje svih uloga koje nosi odrasla dob, društvo olako zauzima stav da su i po pitanju
spolnosti i seksualnosti oni “samo djeca”. Istina je dakako sasvim drugačija. Partnerski odnosi,
roditeljstvo, dostojanstven posao i samostalan život nisu rezervirani samo za odabrane pripadnike
populacije već su pravo svakog čovjeka. Spolnost je središnja dimenzija u ljudskom životu koja je
utkana u svakog od nas. Ona je biološki zadana, stoga se s njom svi rađamo i razvijamo je te se ona
isprepliće s našim stavovima, razmišljanjima i ponašanjima. Iz toga je jasno da se ona ne može negirati
ili umanjivati, već se svakoj osobi treba pružiti podrška da razvije svoje potencijale, prihvati sebe te živi
kvalitetan i ispunjen život.

(01) Izjave su preuzete iz Diplomskog rada Ivane Slavinić, Brač¬ne zajednice osoba s intelektualnim te¬škoćama, Zagreb: Edukacijsko-
rehabi¬litacijski fakultet, 2008.

Literatura:
Bratković, D. (2000.). Edukacija o spolnosti osoba s mentalnom retardacijom-priručnik, Zagreb: Hrvatski savez udruga za osobe s
mentalnom retardacijom.

Bratković, D., Bilić, M. (2004.). “Neki pokazatelji subjektivnog doživljaja kvalitete življenja odraslih osoba s mentalnom retardacijom
smještenih u domu za samostalno stanovanje” , Zbornik radova 5. međunarodnog seminara: Dobra edukacijsko-rehabilitacijska praksa
za 21. stoljeće, Trakošćan, 14.-16. travnja 2004., Savez defektologa Hrvatske, str. 191-201.

Bratković, D., Rozman, B. (2006.). “Čimbenici kvalitete življenja osoba s intelektualnim teškoćama”, Hrvatska revija za rehabilitacijska
istraživanja, Vol. 42, 2, str. 101-102.

Slavinić, I. (2008.). Bračne zajednice osoba s intelektualnim teškoćama, diplomski rad, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.