18. februar 2012.

DIJALOZI

DIJALOZI

PREDGOVOR

Protojerej Valentin Svencicki, eminentni pastir-mučenik Ruske Crkve XX vijeka, rodio se 1882.
godine u Kazanju, u dvorjanskoj pravoslavno-katoličkoj porodici (otac – katolik, majka i djeca –
pravoslavni)[1]. Moguće je da se baš zbog te razlike u vjeroispovjestima unutar porodice kod
mladog Valentina rano probudio interes za religiozna pitanja. U gimnazijskim godinama veliki
uticaj na njega je imao učitelj Zakona Božijeg u Kazanjskoj gimnaziji, sveštenik Molčanov,
čovjek velike erudicije, prekrasnih oratorskih sposobnosti, koji je kasnije postao Egzarh
Gruzije[2].
Porodica Svencickih se preselila u Moskvu kada je Valentin imao 15 godina, i tu je prvo išao u
Prvu moskovsku Klasičnu gimnaziju, a zatim je pohađao privatnu gimnaziju Krejmana.
Uskoro se upisuje na Filološki fakultet Moskovskog univerziteta, a pohađa i Pravni i Istorijsko-
filosofski fakultet Univerziteta.
Promislom Božijim mladi Svencicki ulazi u krug misaonih ljudi koji su tragali za Pravdom
Božijom, i za čija imena je vezan razvoj ruske religiozno-filosofske misli kraja XIX i početka
XX vijeka. Njegovi drugovi i bliski poznanici bili su Vladimir Ern, Pavel Florenski, Sergij
Bulgakov, Nikolaj Berdjajev, Andrej Bjeli, knez Evgenije Trubeckoj.
Događaji 1905. godine nadahnuli su V.P. Svencickog idejama hrišćanskog socijalizma i pobudili
ga da organizuje nelegalno društvo „Hrišćansko bratstvo borbe“, čiji su članovi bili i P.
Florenski, V. Ern, A. Jeljčaninov.
U tim godinama Svencicki počinje da nastupa u Religiozno-filosofskom društvu „Vl. Salavjov“ i
Politehničkom muzeju, sa lekcijama na teme: „Hrišćanstvo i nasilje“, „Teror i besmrtnost“,
„Ateizam i ljubav“ i t.d.
Skupovi okupljaju veliki broj slušalaca. Snaga njegovih riječi, njihova ubjedljivost, pokoravala je
slušaoce. I u mladim danima, kao i kasnije, V.P. Svencicki je umio da svojom riječju neobično
snažno utiče na ljude, i u svojim lekcijama, i u propovjedima, i u privatnim besjedama.
Godine 1906. on piše: „Savremena crkvena kretanja se mogu okarakterisati kao „liberalno
hrišćanstvo“, a liberalno hrišćanstvo je samo poluistina. Duša, pregrađena na dvije prostorije –
religioznu i svjetovno-životnu – ne može sebe odati u potpunosti ni na služenje Bogu, ni na
služenje svijetu.
Kao rezultat se dobija žalosna poluistina, mlako, liberalno hrišćanstvo, u kojem nema ni pravde
Božije, ni pravde čovječije. Predstavnici takvog hrišćanstva lišeni su religioznog entuzijazma,
među njima nema mučenika, obličitelja, proroka.
I savez „crkveno-obnovljenih“ – to nije prvi luč nailazeće apokaliptičke žene, obučene u sunce,
nego jedan od mnogih profesionalnih saveza, i ja sam ubijeđen da pravi crkveni pokret neće biti
takav, i da će se on ispoljiti sasvim ne na taj način“ (Pitanja religije. 1906. Izdanje 1. S. 5-8).
Upravo te riječi je u svom pozivu od 15. (28.) juna 1923. godine citirao Najsvetiji Patrijarh
Tihon, kada je opisivao ideologiju obnovljeništva[3].
V.P. Svencicki sarađuje sa časopisima „Slobodna savjest“, „Pitanja religije“, objavljuje eseje o
stvaralaštvu F.M. Dostojevskog, N. Kljujeva, H. Ibzena, piše priče, pripovjetke, drame („Pastor
Reling“, „Smrt“, „Inteligencija“), u čijim sižeima leži konflikt društvenog i individualnog
morala. Dramu „Pastor Reling“ je na scenu postavio (i u njoj igrao glavnu ulogu) čuveni glumac
Arljonov.
U intelektualnoj Moskvi Svencickog već znaju, o njemu se priča. Nastupa V.P. Svencicki i u
Peterburgu, a učestvuje i u izdavanju časopisa „Nova zemlja“. Piše knjigu „Drugo raspeće
Hrista“, u kojoj se priča kako Hristos dolazi u savremeni grad i ulazi u crkvu za vrijeme
vaskršnje zajutarnje službe. On vidi kako niko ne misli na Njega, kako su misli svih zauzeti
svjetovnim brigama. Po gradu nekoga vode na pogubljenje. Na kraju skup viših duhovnih
predstavnika hapsi Hrista. Niko Ga ne prepoznaje i ne priznaje, On biva osuđen i protjeran.
Knjiga je odštampana, ali sa velikim propustima, zamijenjenim tačkama, i uskoro biva
zabranjena, a njen autor osuđen na nekoliko godina zatvora.
Godine 1908. izlazi knjiga V.P. Svencickog „Antihrist, ili Zabiljške čudnog čovjeka“. U toj
knjizi, u liku dvaju žena, naslikane su dvije sile u čovjeku koje se bore između sebe. Sa jedne
strane – laž i čulnost, a sa druge – pravda i čistota. Korijen neblagorodnih postupaka heroja
romana bio je u pogubnoj misli da onaj koji izbjegava iskušenja ne može dostići svetost.
Izdavanje tih knjiga, složene drame u ličnom životu, osuda bliskih drugova, isključenje iz
„Religiozno-filosofskog društva“ doveli su V.P. Svencickog u stanje duboke duhovne krize, iz
koje je bilo veoma teško naći izlaz.
Posle svih tih događaja, Svencicki 1909. godine bježi u Francusku, pod tuđim imenom, skriva se
od policije, drugova i rodbine, pokušava da pobjegne od samog sebe.
Godine provedene u izgnanstvu navode izgubljenog intelektualca da osmisli čitav svoj dotadašnji
život, i predstavljaju početnu tačku na njegovom putu ka moralnom očišćenju – kroz bol patnji i
duboko pokajanje.
Izbor je napravljen. Svencicki ostavlja svo svoje mudrovanje i svoj život zacijelo predaje Hristu i
Njegovoj Crkvi.
Poslije povratka u Rusiju početkom 1910-ih godina Valentin Pavlovič odlazi na Kavkaz, u želji
da sopstvenim očima vidi monahe-otšelnike, da se dotakne pravoslavne svetosti. To mu u
potpunosti polazi za rukom, i uskoro, 1915. godine, pod utiskom onoga što je vidio na Kavkazu,
piše knjigu „Građani neba. Moje putovanje kod pustinjaka kavkaskih planina“, prožetu dubokim
razumijevanjem suštine hrišćanskog života i hrišćanskog podviga.
Međutim, najvažniji događaj poslije povratka iz inostranstva bilo je njegovo upoznavanje sa
velikim optinskim starcem, jeroshimonahom Anatolijem (Potapovom), koji je „usinovio“
Valentina Svencickog, darovao mu nadu na praštanje grijeha i potupno obnovljenje života u
Hristu. Od starca je Valentin Pavlovič primio blagoslov – da se uči neprestanoj molitvi i drugim
duhovnim djelima, karakterističnim, uglavnom, za monaštvo. Ta uputstva starca on je brižno
pronio kroz sav svoj dalji život, ona su postala osnova njegovog sopstvenog „monaštva u
svijetu“ i pomogla mnogim drugim ljudima da steknu čvrstinu vjere u epohi progona koja je
uskoro nastupila.
Revolucija 1917. godine izbavlja V.P. Svencickog od iluzija hrišćanskog socijalizma. On stremi
da služi Crkvi. V.P. Svencicki moli svog duhovnog oca jeroshimonaha Anatolija da mu da
blagoslov na monaštvo, ali mu starac ukazuje na drugo služenje. 1917. godine, u Petrogradu,
V.P. Svencicki prima sveštenički čin. Rukopoložen je u Jovanovom manastiru, gdje je sahranjen
pravedni otac Jovan Kronštatski, kojeg je otac Valentin uvijek duboko ljubio i poštovao.
Rukopoložio ga je mitropolit Petrogradski Veniamin (Kazanjski), sveštenomučenik Ruske
Pravoslavne Crkve, kojeg su pet godina kasnije strijeljali boljševici.
Duhovno čedo optinskih staraca, o. Valentin je bio sveštenik plamene vjere i neprestanog
molitvenog podviga. Sjedinivši u sebi duh monaškog „umnog djelanja“ i pastirstva, on je na sebe
primio krst svešteničkog služenja u revolucionarnoj Moskvi 20-ih godina. Propovjedi, besjede,
jednom riječju – svo duhovno nasljeđe oca Valentina odlikuje se kristalnom čistotom i jasnošću,
koje su svojstvene stvarnoj pravoslavnoj misli.
Ubrzo poslije rukopoloženja o. Valentin prima učešće u građanskom ratu kao sveštenik Bijele
armije.
Pod neposrednim utiskom ratnih događaja, on 1919. godine u Rastovu izdaje brošure „Opšti
pložaj Rusije i zadaci Dobrovoljačke armije“ i „Rat i Crkva“, gdje poziva na suprotstavljanje
boljševizmu silom[4].
Poslije završetka građanskog rata on ne emigrira, nego ostaje u Rusiji i 1920. godine se vraća u
Moskvu. U početku je kao propovjednik služio po raznim hramovima, često je sasluživao
Najsvetijem Patrijarhu Tihonu, kojeg je veoma volio i uvažavao. V.P. Svencicki je smatrao da
Najsvetiji Patrijarh Tihon vjerno i pravilno vodi brod Crkve u najsloženijim i najtežim uslovima
života koji je okružio Crkvu u to vrijeme. „Dok on postoji, što se tiče Crke, do izvjesnog stepena
možemo biti spokojni. Vjerovatno je bilo među patrijarsima i ljudi sa većom erudicijom i
naizgled i talentovanijih od Najsvetijeg Patrijarha, ali on je nekakav – sav blagodatan, tih i
veoma, veoma mudar“, – govorio je o. Valentin.
Poslije propovjedi u Krstovozdviženskom manastiru, gdje je tvrdio da djelatnostima
obnovljenaca upravljaju organi ČeKa, o. Valentin biva uhapšen i deportovan u Pedžikent u
Srednjoj Aziji. U pedžikentskom izgnanstvu piše rad „Tajne pouke o našem spasenju“ (o molitvi
Isusovoj) – namijenjen njegovim duhovnim čedima, o molitvenom djelanju i nadvladavanju
mnogobrojnih iskušenja na tom putu.
Vrativši se 1925. godine iz prvog izgnanstva, otac Valentin počinje da služi u hramu
sveštenomučenika Pankratija u ulici na Sretenki i vodi redovne besjede sa parohijanima o
pitanjima vjere, crkvenog života, Svetog Pisma. Njegova duhovna djeca zapisivala su te besjede i
dijelile ih vjernicima. Na taj način sastavljena su „Sabrana djela protojereja Valentina
Svencickog“ u 9 tomova, koja su se prepisivala i preštampavala u crkvenom samizdatu i koje su
vjernici predavali iz ruke u ruku.
Na Veliki Post 1926. godine otac. Valentin je u hramu sv. Pankratija pročitao svoj rad – „Šest
čitanja o Tajanstvu pokajanja u njegovoj istoriji“, – usmjeren protiv tada jako raširene prakse
opšte ispovijedi.
1926. godine otac Valentin organizuje i vodi hodočasnička putovanja u Sarov i Divejevo. Tamo
mu blažena Marija Ivanovna proriče da će preći na službu u drugi moskovski hram – hram sv.
Nikole Čudotvorca na Ilinki, „Nikola Baljšoj Krest“. Tako je i bilo: otac Valentin je određen da
bude starješina tog hrama[5].
Otac Valentin je u Nikoljskom hramu sazdao krepku parohiju. Uveo je redovnu i čestu ličnu
ispovijed, često pričešćenje Svetih Hristovih Tajni. U svojim poukama i propovjedima otkrivao
je duhovnim čedima put moralnog i duhovnog usavršavanja u uslovima gonjenja Crkve.
Otac Valentin je autor ideje naročitog puta duhovnog usavršavanja, koji je on nazvao „manastir u
svijetu“. To nije značilo da ljudi koji stanu na taj put postaju tajni monasi i bezglasno primaju
neke monaške zavjete. Ovdje se radilo na tome da se unutrašnje, duhovno uzdigne kao neki
manastirski zid između svoje duše i svijeta, koji u zlu leži, da se ne dopusti da njegov metež i zlo
njegovo obuhvate dušu.
Da bi se to postiglo, naravno, mora se odreći od mnogih stvari kojima čovjeka obmanjuje i
zavodi savremeni život, razvratan i prožet bezbožništvom. To je težak put. Izvana živjeti kao što
žive svi, truditi se, nalaziti se u srcu bezbožništva, u porodičnim svakodnevnim brigama i
trkama, i samo snagom unutrašnje odluke, sa Božijom pomoću, ne dopuštati da u dušu prodre
razlagajući duh svijeta. Na taj skriveni podvig, poznat samo njihovom duhovnom ocu, pozivao je
otac Valentin svoja duhovna čeda.
Deklaracija mitropolita Sergija (Starogorodskog) od 16/29 jula 1927. godine izazvala je kod o.
Valentina oštri protest. On piše pismo mitropolitu Sergiju:

„Mitropolitu Sergiju.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Bivajući svjestan sve odgovornosti pred Gospodom za svoju dušu i za spasenje duša povjerene
meni pastve, sa blagoslovom Dimitrija, episkopa Gdovskog, ja prekidam kanoničko i duhovno
zajedništvo sa Vama i sa savjetom episkopa koji se organizovao oko Vas, koji je nezakonito
prisvojio sebi ime „Patrijaršijski Sinod“, a takođe i sa svima koji se nalaze u kanoničkom
zajedništvu sa Vama, i ne smatram Vas više Zamjenikom Mjestočuvara Patrijaršijskog
prijestola, na sljedećim osnovama:
Deklaracija Vaša od 29. jula i sve što je opštepoznato o Vašem upravljanju Crkvom od vremena
izdavanja Deklaracije, sa nesumnjivošću govori da Vi stavljate Crkvu u istu onu zavisnost od
građanske vlasti, u koju su je htjeli postaviti dva prva „obnovljenja“, – uprkos svetim kanonima
Crkve i dekretima same građanske vlasti.
I „Živa Crkva“, koja je zaposjela vlast Patrijarha, i grigorijanstvo, koje je zaposjelo vlast
Mjestočuvara, i Vi, zloupotrebljujući njegovo povjerenje, – svi vi činite jedno te isto, zajedničko,
anticrkveno obnovljeničko djelo, pri čemu Vi predstavljate najopasniju njegovu formu, pošto,
otkazujući se od crkvene slobode, u isto vrijeme čuvate fikciju kanoničnosti i Pravoslavlja. To je
gore od narušavanja pojedinačnih kanona!
Ja ne pravim novi raskol, i ne narušavam jedinstvo Crkve, nego odlazim i odvodim sa sobom
svoju pastvu iz perfidne obnovljeničke klopke: „Da se ne izgubi malo-pomalo, neprimjetno,
sloboda koju nam je darovao Krvlju Svojom Gospod naš Isus Hristos, osloboditelj svih ljudi“ (iz
8. pravila III Vaseljenskog Sabora).
Ostajući vjeran i poslušan sin Jedine Svete Pravoslavne Crkve, ja priznajem za Mjestočuvara
Patrijaršijskog Prijestola mitropolita Petra, priznajem i episkope koji su, ne prisvajajći
samovoljno crkvenu vlast, već prekinuli sa Vama kanoničku vezu, po njihovom svjedočenju:
„naprijed, pa sve do suda Sabora Pomjesnih Crkava“, to jest, sa učešćem svih pravoslavnih
episkopa, ili do otvorenog i punog pokajanja pred Svetom Crkvom samog mitropolita.
g. Moskva, 12.01.1928. g.
Protojerej Valentin Svencicki“

Godine 1928. otac Valentin biva uhapšen i poslan u Sibir u izgnanstvo. Glavni povod za slanje u
Sibir je bilo njegovo otvoreno neslaganje sa Deklaracijom mitropolita Sergija od 16/29 jula
1927. godine. Upravo u izgnanstvu otac Valentin je napisao svoje „Dijaloge“, koje je po
dijelovima slao u Moskvu, gdje su ih ručno prepisivala njegova duhovna djeca. U progonstvu,
kroz patnju, otac Valentin je prestradao, osmislio i donio odluku da se vrati u zajednicu sa
mitropolitom Sergijem, sa kojim je 1927. godine prekinuo svoje kanoničko opštenje. Poznat je
tekst pokajničke poslanice oca Valentina mitropolitu Sergiju, prožet dubokim smirenjem:

„Vaše Visokopreosveštenstvo, Najsvemilostiviji Arhipastiru i Oče. Ja umirem. Već davno mene

muči savjest, zato što sam teško sagriješio pred Svetom Crkvom, i pred licem smrti meni je to
postalo nesumnjivo.
Preklinjem Vas da mi oprostite moj grijeh i da me prisajedinite Svetoj Pravoslavnoj Crkvi.
Prinosim pokajanje za to što sam bio gord da, uprkos svetim kanonima, ne priznam Vas za
zakonitog prvog episkopa, za to što sam postavio lični razum i lično osjećanje iznad sabornog
razuma Crkve i drznuo da se ne potčinim svetim kanonima. Moja krivica je posebno strašna zbog
toga što sam uvukao u tu zabludu mnoge ljudske duše. Meni ništa više ne treba: ni sloboda, ni
promjena prilika koje me okružuju, jer sada ja čekam svoju končinu, nego, Hrista radi, primite
moje pokajanje i dajte mi da umrem u jedinjenju sa Svetom Pravoslavnom Crkvom.
11/IX – 1931. g.
Valentin Svencicki“

U isto vrijeme on piše rodbini i duhovnim čedima:

„Mila moja dječice, danas sam dobio pismo od vas. Toliko toga trebam da kažem, a tako malo
snage imam da to učinim. Pitate, za šta ja od vas tražim da mi oprostite? Za stradanje, ma koliko
na mojoj strani bila istina, ali po mojoj grešci ja izazivam ta stradanja, i ne samo kod vas, nego
kod svih. Sa svom tugom, na koju je sposobno moje srce, molim od vas da mi to oprostite.
Ali dalje vi niste u pravu kada govorite da vam nije jasno šta se sa mnom dešava. Ono, može biti
da vam nije jasan smisao preživljavanja koja su me dovela do toga, ali to, do čega su me ona
dovela – savršeno je jasno.
Svoj razum i svoja osjećanja ja sam postavio iznad Sabornog razuma Crkve. Mudrost ljudska
zaklonila je vječno i premudro. Sabori su prozreli svu istoriju, i znali su kakve će užase činiti oni
koji budu sjedili na patrijaršijskim prijestolima, koliko će biti borbi, surovosti, nepravde,
nedopustivih kompromisa koji će graničiti sa zločinom, i znali su kakva će to biti sablazan za
ljudske duše (u takvu sablazan sam vas uvukao ja) i da će sve biti razdrobljeno u ključanju – oni
su premudro ogradili ljudske duše od sablazna najstrožijim kanonima, po kojima se (odluke
jerarhije) ne priznavati mogu samo ako one izopačuju dogmat vjere.
Vi ćete reći – a do sada ti to nisi znao. Znao sam, nego u tome i jeste i užas svih tih opsesija i
opasnost njihova. Zar ne znate vi, kako nekada sve odjednom postane drugačije, i ono što je bilo
lijevo odjednom postane desno, i ono što je bilo desno odjednom postane lijevo? Već oko godinu
dana mene muči taj crv, ali sam ga ja, kao iskušenje, odbacivao, i on se povlačio.
Kako se desilo da mi se otkrije puna istina – ispričati je gotovo nemoguće, ali znajte da je to u
direktnoj vezi sa mojim krajem, i, možda me je Gospod samo zbog toga i sačuvao do sada, da bih
pred smrću još imao mogućnost da prinesem pokajanje.
Ne mislite, Hrista radi, da ja ne shvatam sve strašne posljedice mojeg pokajanja za moje bližnje.
Sve razumijem, sve sam preživio, prestradao, do posljednje crte, ali u ovom pitanju se ne smije
rukovoditi ničim drugim, osim savješću. To je strašno – to nije u našim silama da izdržimo –
savjest. Takva je to strašna stvar. Ona nalaže takva užasna bremena, ali bez nje se ne smije
živjeti. Shvatite sve ovo, ne gubite se pred teškim životnim iskušenjima i shvatite me do kraja, kao
što ste me i do sada uvijek shvatali.
Nemam više snage da pišem. Gospod s vama“.

7/20 oktobra 1931. godine počinuo je otac Valentin Svencicki, u seocetu Trakt-Užet, pod
Tajšetom, poslije teške bolesti, dobivši puni oprost od mitropolita Sergija.
Rodbina je dobila dozvolu da preveze grob sa tijelom oca Valentina u Moskvu. Tri nedjelje je
išao teretni vagon sa tijelom počinuvšeg protojereja; vagon su prebacivali sa jednog voza na
 drugi, sa jednog kolosijeka na drugi, sa jednog puta na drugi. NKVD se prenuo i poslao
naređenje da se vagon zadrži, ali vagon nisu našli, zbog beskonačnih njegovih premještanja.
Kovčeg sa tijelom oca Valentina stigao je u Moskvu 6. novembra, na dan praznovanja ikone
Bogomatere „Vseh skorbjašćih radost“[6]. 7. novembra uveče bio je postavljen u crkvi Svete
Trojice u Lišću na Sretenki. Panihidu je služio vladika Vartolomej (Remov). 8. novembra, u 6
sati uveče, počeo je zaupokojni parastos. Služba je išla pred ogomnom masom naroda. Poslije
parastosa su otvorili kovčeg. Svi su bili potreseni. Otac Valentin je ležao kao živ, sa spokojnim,
prosvijetljenim licem, bez ikakvih znakova tljenja.
9. novembra služili su zaupokojnu objednu službu i otpojavanje. Služio je episkop Dmitrovski
Pitirim (Krilov). Sasluživao mu je episkop Vartolomej. Pred otpojavanjem, u oproštajnom slovu,
on je rekao: „Mi se danas opraštamo od izuzetnog, istinski hrišćanskog pastira koji, prešavši
teški put, dođe danas do nas bez priznaka tljenja, da bi nam javio silu duha jedinjenja s
Pravoslavljem vo vjeki vjekov.“ Za vrijeme Liturgije, poslije čitanja Jevanđelja, episkop
Dmitrovski Pitirim je rekao: „Mitropolit Sergij mi je poručio da oprostim i razriješim sva
duhovna čeda počivšeg baćuške oca Valentina; sva ona od danas opet postaju članovi jedine
Ruske Pravoslavne Crkve“. Otpojavanje je dugo trajalo. U njemu su učestvovali o. A. Zvjerev, o.
Aleksandar Pjatikrestovski, o. Sergij Uspenski, o. Vladimir Ambarcumov, ukupno – 11
sveštenika i 5 đakona, između njih i protođakon Georgije Hahlov i drug pokojnog oca Valentina
o. Nikolaj Ofrenov.
Beskrajnim potokom je tekao narod ka kovčegu, i po blagoslovu Vladike Pitirima za svakog se
podizao vazduh sa lica, da bi oni koji se praštaju sa ocem Valentinom mogli da se ubijede u
netljenost tijela ljubljenog pastira.
Otac Valentin je sahranjen na Pjatnickom groblju, pored hrama. 1940. godine njegovi ostaci bili
su preneseni na groblje „Vavedenjske gore“, pošto se spremala likvidacija Pjatnickog groblja.
Grob protojereja Valentina Svencickog na Vavedenjskom (Njemačkom) groblju i danas često
posjećuju vjernici[7].
Knjiga „Dijalozi“ je najznačajnije djelo o. V. Svencickog. Knjiga je napisana u duhu pravoslavne
crkovnosti, odlikuje se neobičnom ubjedljivošću u odbrani osnova pravoslavne dogmatike u
sporu „Duhovnika“, predstavnika pravoslavnog sveštenstva, sa „Nepoznatim“, intelektualcom
koji nema vjeru i koji pati od nesposobnosti da je priobrete pomoću zaključaka hladnog uma. U
toku spora „Nepoznati“, a po njegovom tragu i čitalac, postepeno ali sigurno i nepokolebljivo
biva ubijeđen u istinitost hrišćanskog vjeroučenja. Knjiga posjeduje takvu snagu ubjedljivosti, da
su mnogi i mnogi ljudi, od kojih su neki kasnije postali sveštenoslužitelji, pročitavši je u
rukopisu, sticali vjeru i ukrepljivali se u njoj. Kao i 60 godina ranije, ona je sazvučna sa
traženjima savremenih, istinu tražećih ljudi, zato što je osnovana na pravoslavnoj vjeri i na
nepromjenljivim zakonima duhovnog života – na jedinstvenom pravilnom putu, Bogom datom
putu ka spasenju.
Đakon Leonid Kalinjin

NAPOMENE:

1. Uspomene M.B. Svencicke: Rukopis.

2. Arhiepiskop Aleksij II Molčanov (1913. – 1914.)
3. Vidi „Aktovi Najsvetijega Tihona, Patrijarha Moskovskog i sve Rusije, kasniji dokumenti i
prepiska o kanoničkom prijemstvu više crkvene vlasti, 1917.-1943.“ / M.E.Gubonin, M., 1994.
s. 284.
4. Vidi: Polipčuk E. Nadahnuti pastir // Moskovski žurnal, 1992. broj 10.
5. Taj hram je srušen 1933. godine. Danas je na tom mjestu mali skver.
6. „Radost svih koji su u skrbi“ (prim. prev.)
7. Ako uđete kroz glavnu kapiju i krenete po staroj aleji do stubova koji označavaju, sa jedne
strane petu, a sa druge strane sedmu i osmu parcelu, skrenite nalijevo, i staza će vas dovesti do
ograde porodične grobnice, u centru koje je krst sa natpisom „V.P. Svencicki“. Tu se pokoji
prisnopamćeni o. Valentin.
8. 18. februar 2012.
9. DIJALOZI
10.
11. DIJALOZI

12. DIJALOG PRVI

O BESMRTNOSTI

Nepoznati. Kod tebe nisam došao da se ispovijedam. Ja bih htio tek onako, da popričam
sa tobom, no, da li je to moguće?
Duhovnik. Zašto ne bi bilo moguće?
Nepoznati. Pa, vidiš, ja hoću da razgovaram sa tobom o vjeri, ali ja sam sam čovjek koji
uopšte ne vjeruje u Boga.
Duhovnik. Zašto onda hoćeš da razgovaraš sa mnom?
Nepoznati. Ti ćeš mi dozvoliti da na tvoje pitanje odgovorim iskreno?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. Ja ne samo da ne vjerujem; ja ne mogu uopšte da zamislim kako neko može
vjerovati, uz savremeno stanje nauke. Mene interesuje, i htio bih da shvatim, šta, na kraju
krajeva, stoji iza vjere obrazovanih ljudi, koje ne možeš nazvati okorjelim lažovima? Ja
sam odlučio – ako ti ne odbiješ – da popričam sa tobom otvoreno i, da tako kažem, oči u
oči – u čemu je tu stvar?!
Duhovnik. Ja ni najmanje ne sumnjam u istinitost svoje vjere, i spreman sam da je
branim.
Nepoznati. Odlično. Ali, ima još i ovo: o čemu ja s tobom mogu da pričam? Misliš li ti
da je moguće razmatrati sva pitanja sa čovjekom nevjerujućim, i potpuno nepoznatim?
Duhovnik. Govori o svemu što smatraš da je potrebno.
Nepoznati. Prije svega, ja bih htio da govorim o besmrtnosti. Odredi vrijeme, kada ćeš
biti slobodan.
Duhovnik. Govori odmah.
Nepoznati. Bojim se da će se naš razgovor otegnuti.
Duhovnik. Nastavićemo ga sljedeći put.
Nepoznati. Dobro. Samo ne traži od mene da budem u svemu dosljedan. Ja ću govoriti
onako, kako razmišljam kada ostanem sam… Besmrtnost… Šta je to – život poslije
smrti? A ko će to tada živjeti? Neko ili nešto što se nalazi u meni, što ne biva uništeno
poslije uništenja mojeg tijela? Ako mene bace u vatru, od mojeg tijela – mozga, srca,
kostiju – ostaće samo šaka pepela. I eto, ja moram zbog nečega da vjerujem da ću ja,
uprkos tome, negdje, ko zna gdje, nastaviti da postojim. Kakve su osnove za tu vjeru?
Nije li to prosta želja za vječnim životom i strah od uništenja? Moj razum odbija da
zamisli bilo kakvo postojanje bez materijalne osnove. Ja ne mogu da na čovjeka gledam
kao na vidljivu futrolu u koju je smještena nevidljiva duša. I evo, futrola se slomila. Nju
možeš da spališ, a dušu da uzmeš, izvadiš i staviš na drugo mjesto? I šta znači to drugo
mjesto? Hoće li ona zauzimati neki prostor? Ili je ta tajanstvena, besmrtna duša, osim što
je nevidljiva, još i „besprostorna“? Šta je onda ona? Za mene je to čista besmislica. I
kakve tvrdnje i dokazi mogu prisiliti moj razum da „povjeruje“ u tu besmislicu?.. Za sada
ću se zaustaviti na ovome.
Duhovnik. Prije nego što odgovorimo na tvoje pitanje: „kakve su osnove za takvu
vjeru?“, probaćemo da razmotrimo da li je to baš tolika „apsolutna besmislica“ za tvoj
razum, kako se čini na prvi pogled. Uzmi čisto fizičku oblast. Bačeni kamen pada na
zemlju. To vide svi. I svi znaju da je razlog pada kamena – privlačna sila Zemlje. Ali
niko tu silu, koju nazivaju teža, ne vidi.
Nepoznati. Ali kakve veze ima sila sa dušom? Da bi sila imala dejstvo, neophodna je
materijalna sredina. A vi smatrate da duša može postojati bez tijela, to jest, bez ikakve
materijalne sredine.
Duhovnik. Savršeno tačno. Ja sam ti i rekao da kao primjer uzimam oblast čisto fizičku.
Prirodno je da tu pojave mogu biti samo u materijalnoj sredini. Ja hoću da ukažem na to
da su i u fizičkoj oblasti moguća različita svojstva bitija, – evo, naprimjer, sile nemaju
sve osobine materije. Vidljiva su samo dejstva sila.
Nepoznati. Da, naravno. Osobine sila i materije jesu različite, ali to poređenje nije
ubjedljivo za pitanja o postojanju duše izvan tijela. Naučni eksperimenti sa
nesumnjivošću otkrivaju i utvrđuju da je takozvani psihički život, zapravo, rezultat
fizičko-hemijskih procesa, i zbog toga se život nikako ne može odvajati od materije. A
odatle slijedi da sa uništenjem tih fizičko-hemijskih procesa u živom organizmu – mora
biti uništen i sav život. Znači, nikakva „duša“ ne može ostati.
Duhovnik. O kakvim ti eksperimentima govoriš?
Nepoznati. O onim koji su ustanovili da je misao rezultat određenih fizičko-hemijskih
procesa mozga. Vještačko nadraživanje nekih žlijezda izaziva određene psihičke reakcije.
Povreda određenih ćelija rezulatira, kao mehanička posljedica, promjenom određenih
psihičkih stanja, i t.d. i t.d. Ti, naravno, to znaš. Pa zar ti fakti ne dokazuju, i to
nepobitno, da su sve pojave „duševnog“ života, zapravo, proste posljedice tih promjena,
odnosno, bioloških procesa koji se odvijaju u našem tijelu?
Duhovnik. Dokazuju, ali sasvim ne to. Oni dokazuju da se duša, sjedinivši se sa tijelom,
nalazi u nekoj čvrsto spregnutoj vezi sa njim i, da bi djelovala u materijalnom svijetu,
zahtijeva određene materijalne uslove. To je najbolje pojasniti primjerom, opet uzetim iz
fizičke oblasti. Uzmi električnu energiju i električnu sijalicu. Kada je sijalica ispravna,
električna energija daje svjetlost, sijalica svijetli. Ali, evo, tanka nit u sijalici se prekinula.
Nestalo je struje. Sijalica ne svijetli. Znači li to da električna energija ne postoji i da su
struja i sijalica jedno te isto? Struja postoji nezavisno od sijalice. Ali da bi sebe ispoljila,
potreban joj je cijeli niz materijalnih uslova. Baš kao i ona „energija“ koju nazivamo
„duša“. Ako povrijediš materijalni aparat koji služi za izražavanje duševnog života,
naprimjer, ovaj ili onaj dio mozga, – duševni život neće moći da se izražava, ili će se
izražavati nepravilno i nepotpuno. Ali iz toga uopšte ne slijedi da je tvoj mozak isto što i
tvoja duša, ili da je tvoj duševni život rezultat fizičko-mehaničkih procesa u ćelijama
mozga. Kao što ne slijedi da su sijalica i struja jedno te isto.
Nepoznati. Ali postojanje električne energije ne potvrđuje se samo ispravnom sijalicom,
nego i mnoštvom drugih primjera i eksperimenata. Čime se dokazuje bitije duše?
Duhovnik. Pričekaj. O tome ćemo kasnije. Za sada mi govorimo samo o tome – može li
se smatrati da je za razum potpuna besmislica – tvrditi da postoji neko bitije i bez
matrijalne osnove. Zatim, ja te moram pitati: uzima li u obzir elementarni, primitivni
ljudski racio, koji najviše i pravi prepreke vjeri, uzima li u obzir on naučno poimanje
materije? Jer, po naučnoj predstavi materije, ona uopšte nije to što ti vidiš. Zar ti vidiš
atome koji se neprestano kreću, a upravo oni čine – za oko nepokretnu – materiju? Zar ti
vidiš mnoštvo elektrona koji se kreću unutar tih pokretnih atoma? I možeš li ti sasvim da
zanemariš teze filosofije koje govore da, spoznavajući materijalni svijet, ti spoznaješ, ti
postižeš samo ona „subjektivna stanja svoje svijesti“, koja zavise od tvojih spoljašnjih
čula, te zato o suštini same materije ništa i ne možeš znati. Da imaš drugačije organe
vida, drugačije organe sluha, opipa i ukusa – cijeli svijet bi ti izgledao drugačiji. I možeš
li ti u potpunosti odbaciti tvrdnje filosofije da prostor i vrijeme nisu ništa drugo, do
kategorije tvog razuma? Ako se u obzir uzme sve to, neće li se tebi učiniti da je pitanje
„materije“ toliko složeno, da je savršeno nemoguće njegovo uprošćavanje na grubi, i već
sasvim nenaučni, materijalizam?
Nepoznati. Dopustimo da je tako. Ali kakve zaključke ti odatle izvlačiš?
Duhovnik. Zaključci koje ja odatle izvlačim nemaju veliku težinu. Ja sam samo htio da
kažem kako o suštini materije mi znamo mnogo manje nego što mislimo da znamo, i da
nam pojave i fenomeni koji su savršeno nesumnjivi daju osnovu da ne smatramo da je
obično materijalno bitije, koje se opaža pomoću pet naših čula, jedino moguća forma
materijalnog bitija uopšte.
Nepoznati. Ali iz toga se ne može izvesti zaključak o postojanju takvog bitija, kao što je
duša.
Duhovnik. Razumije se. I ja takav zaključak za sad i ne pravim. Štaviše: ja moram da ti
kažem da, čak i kada u životu koji nas okružuje stvarno ne bi bilo nikakvih priznaka
postojanja bitija koje nema materijalnu osnovu, samo to ni u kojem slučaju ne bi
rješavalo pitanje – da li takvo bitije može postojati. Mi smo obučeni u materijalnu formu,
svi naši organi su potčinjeni materijalnim zakonima. I ništa čudno nema u tome što
pomoću njih možemo spoznati samo ono što ima materijalnu osnovu. Ali idemo dalje.
Kakve su to osnove za našu vjeru u besmrtnost? Može li se besmrtnost dokazati? Ja sam
te pravilno shvatio? Ti upravo tako postavljaš pitanje?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Šta ti podrazumijevaš pod riječju „dokazati“?
Nepoznati. Pod time ja podrazumijevam ili fakte, ili logička rasuđivanja koja su
opšteobavezujuća za čovjekov razum.
Duhovnik. Dobro. Što se tiče pitanja besmrtnosti, kakvi dokazi bi tebe zadovoljili?
Nepoznati. Prije svega, naravno, fakti. Kada bi sa „onoga svijeta“ bila data bilo kakva
svjedočanstva da se život čovjekove duše nastavlja poslije smrti tijela, ja bih pitanje
smatrao riješenim. Ali toga nema. Ostaje drugo: logika. Logika je, naravno, manje
ubjedljiva od fakata, ali u nekoj mjeri može da ih zamijeni.
Duhovnik. Svjedočanstava o kojima ti govoriš ima mnoštvo. Ali takva je osobina
nevjerja: ono uvijek zahtijeva i traži fakte, a onda ih odbacuje. Teško je bilo šta dokazati
pomoću fakata, kada ljudi zahtijevaju da, kada im se prezentuju, sami ti fakti, sa svoje
strane, budu dokazani.
Nepoznati. I – šta da se radi? Nećemo valjda da kao vjerodostojne fakte morati da
prihvatamo priče iz žitija svetih?
Duhovnik. Naravno da bismo mogli, samo, ja znam da se tebi sada takvim faktima ništa
ne može dokazati, zato što za tebe ti fakti imaju potrebu za dokazivanjem, i to ne manje
od potrebe za dokazivanjem besmrtnosti duše.
Nepoznati. Apsolutno tačno.
Duhovnik. Mi ćemo rješenju pitanja pristupiti malo drugačije. Takođe ćemo poći od
fakta. Ali od fakta koji je za tebe nesumnjiv i nesporan: od tvog sopstvenog unutrašnjeg
iskustva.
Nepoznati. Ne razumijem baš sasvim.
Duhovnik. Pričekaj, razumjećeš. Za sada ću da te pitam ovo. Naprimjer, ti svojim
vlastitim očima vidiš zeleno drvo. A tebi putem logičkih zaključivanja dokažu da to drvo,
ustvari, ne postoji. Hoćeš li ti poslije toga reći: „To je laž – ono postoji“?
Nepoznati. Reći ću, naravno.
Duhovnik. E, tako. Upravo takav put sam ja izabrao u svojim rasuđivanjima. Uzimam
ono što ti vidiš i u šta ne sumnjaš, a onda uslovno stajem na tačku gledišta „negiranja
besmrtnosti“. Dokazujem ti da je ono što vidiš i u šta nikako ne sumnjaš, zapravo, jedna
obična „besmislica“, i da ono ustvari uopšte ne postoji. Hoćeš li ti tada reći: „To je laž,
ono postoji – ja to znam“?
Nepoznati. Hoću, reći ću.
Duhovnik. Ali tada ćeš morati da se odrekneš od moje polazne tvrdnje, uslovno
dopuštene, naravno: od negiranja besmrtnosti.
Nepoznati. Sve to mi nije baš najjasnije.
Duhovnik. Biće ti jasno uskoro. A sada mi reci – priznaješ li ti u čovjeku slobodnu
volju?
Nepoznati. Naravno da priznajem.
Duhovnik. Priznaješ li neku – bilo kakvu – moralnu razliku u postupcima ljudi, to jest,
jedne postupke ljudi smatraš dobrim, a druge lošim?
Nepoznati. Razumije se.
Duhovnik. Priznaješ li nekakav – kakav bilo – smisao u svom postojanju?
Nepoznati. Da, priznajem. Ali ostavljam sebi za pravo da taj smisao vidim u onome što
se meni čini da je smisao. Za mene je on u jednom, za druge može biti u nečem potpuno
drugom.
Duhovnik. Odlično. I tako, dakle, za tebe su nesumnjivi fakti: sloboda volje, razlikovanje
dobra i zla i nekakav smisao života?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Sve ti to vidiš, u sve to ti ne sumnjaš?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. A sada ja na izvjesno vrijeme postajem čovjek koji ni u šta ne vjeruje, i koji
nikakav drugi svijet, osim materijalnog, ne priznaje. Počinjem logički da rasuđujem, i
dolazim do neizbježnog zaključka da je to što je za tebe „nesumnjivo“, ustvari, jedna
obična besmislica: nema ni slobode volje, ni dobra, ni zla, ni smisla života. I ako u mojim
dokazima ne nađeš ni najmanju grešku, hoćeš li ti meni reći, uprkos tome, da ja govorim
neistinu, da sloboda volje postoji, da postoje dobro i zlo i smisao života, da to nije
besmislica, nego nesumnjivi fakat?
Nepoznati. Da, reći ću.
Duhovnik. Ali, ako to kažeš, zar nećeš onda morati da odbaciš polaznu moju tezu, iz
koje su izvedeni svi ti zaključci, odnosno, moje nevjerje?
Nepoznati. Hm… Pa, da…
Duhovnik. Je li ti sada jasan put mojeg rasuđivanja?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Dobro, počnimo sa logičkim rasuđivanjem. Pred nama je pitanje o slobodi
volje. Šta se podrazumijeva pod tim pojmom? Očigledno, takvo načelo, čija dejstva nisu
određena nekim uzrokom, odnosno, koje samo određuje svoja dejstva, i predstavlja
njihov prvouzrok. Volja čovjekova porađa niz uzročno-uslovljenih akcija, sama pri tome
ostajući slobodna, to jest, neuslovljena uzrocima. Slažeš li se da tačno definišem pojam
slobode volje?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Možemo li mi priznati postojanje takvog načela? Razumije se: ne možemo.
Za nas materijaliste, pojam „slobode“ je očigledna besmislica, i naš razum nikakva druga
dejstva, osim uzrokom uslovljenih, ni zamisliti ne može. Jer, svijet se sastoji od različitih
kombinacija atoma i elektrona. Nikakvog drugog bitija, osim materijalnog, nema. Čovjek
tu nije nikakav izuzetak. I on je svojevrsna kombinacija atoma. Čovječije tijelo i čovječiji
mozak se mogu razložiti na određenu količinu hemijskih jedinjenja. U smislu
materijalnosti nema nikakve razlike između živog organizma i takozvane ne-oduševljene
stvari. A svijet materijalni potčinjen je određenim zakonima, od kojih je jedan od
osnovnih – zakon uzročnosti. U tom materijalnom svijetu nema nikakvih besmislenih i
apsurdnih pojmova „slobodnih“ dejstava. Lopta se kotrlja kada je mi šutnemo. Ne može
se pokrenuti dok je ne udarimo, i ne može a da se ne pokrene kada udarimo po njoj. Ona
bi bila smiješna kada bi, uz pretpostavku da ima svijest, počela da druge lopte ubjeđuje
da se ona kotrlja po svojoj slobodnoj volji i da je to, što je bila gurnuta, bila njena
slobodna želja. Ona nije ništa više do lopta koja se kotrlja u zavisnosti od toga kako je i
koliko jako udareno po njoj, tako da ona, s obzirom da je, zapravo, samo stvar, uzalud
umišlja da je nekakvo „slobodno“ biće.
Sve do sada rečeno može biti izneseno u sljedećem – logički neizbježnom – redu:
nikakvo drugo bitije, osim materijalnog, ne postoji. Ako je to tako, onda je i čovjek –
samo djelić materije. Ako je čovjek samo djelić materije, on je onda potčinjen svim
zakonima po kojima živi materijalni svijet. Ako svijet živi po zakonima uzročnosti, onda
i čovjek živi po istim tim zakonima. Ako materijalni svijet ne poznaje slobodne,
„bezuzročne“ pojave, onda ni volja čovjekova ne može biti slobodna, i sama mora biti
uzročno-uslovljena. I tako, dakle, sloboda volje ne postoji. Slažeš li se: ja razmišljam
strogo logično?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. A slažeš li se sa zaključkom takvog razmišljanja?
Nepoznati. Ne, naravno, ne slažem se. Ja osjećam svoju slobodu.
Duhovnik. Idemo dalje. Pred nama je pitanje o dobrim i lošim postupcima. Jedan čovjek
je dao posljednje parče svog hljeba drugom gladnom čovjeku. A drugi, sit čovjek je od
gladnog oteo njegovo posljednje parče hljeba. Priznaješ li ti moralnu razliku ta dva
postupka?
Nepoznati. Priznajem.
Duhovnik. A ja tvrdim da nikakve materijalne razlike između ta dva postupka nema, zato
što su, uopšte, pojmovi dobra i zla – čista besmislica. Mi smo već pokazali besmislenost
pojma slobode volje u materijalnom svijetu. Za istu takvu besmislicu mi moramo priznati
i pojmove dobra i zla. Kako se može govoriti o moralnom ponašanju lopte koja se kotrlja
kada je udaraju i zaustavlja se kada naiđe na prepreku? Ako su sve pojave uslovno-
uzročne, onda u moralnom smislu između njih nema razlike. Pojmovi dobra i zla logički
neizbježno pretpostavljaju postojanje pojma slobode. Kako se može govoriti o lošim i
dobrim postupcima, kada i jedni i drugi jednako ne zavise od lica koje ih čini?
Zamisli automat koji daje samo pokrete koji zavise od nategnute opruge: zar ćeš reći da
je automat postupio moralno ili nemoralno kada je spustio svoju ručicu? On ju je spustio,
zato što nije mogao da postupi drugačije, zato što je tako napravljena njegova opruga, i
zato se njegova mehanička dejstva nikako ne mogu moralno ocjenjivati.
A čime se živ čovjek razlikuje od automata? Samo time što je opruga automata vidljiva, a
opruga čovjeka nije. Kako je jedan, tako je i drugi – samo komad materije, tako da oni
nikakve druge akcije, osim mehaničke, odnosno, uzročno-uslovljene, preduzimati ne
mogu.
Sve što smo do sada rekli opet ćemo dovesti u kratak i logički dosljedan niz misli:
nikakvog drugog svijeta, osim materijalnog, nema. Ako je to tako, onda je i čovjek –
samo djelić materije. A ako je on djelić materije, onda je potčinjen zakonima
materijalnog svijeta. U materijalnom svijetu sve je uzročno-uslovljeno, i zato čovjek
nema slobodu volje. A ako on nema slobodu volje, onda se svi njegovi postupci, kao
mehanički neizbježni, u moralnom smislu ne razlikuju. Dakle, „dobro“ i „zlo“ u
materijalnom svijetu ne postoje. Da li se ti slažeš sa mnom, odnosno, da li ja rasuđujem
logički potpuno dosljedno?
Nepoznati. Da, ja nisam primjetio nikakvu grešku u tvojim rasuđivanjima.
Duhovnik. Znači, ti se slažeš sa mojim zaključcima?
Nepoznati. Ne, ne slažem se.
Duhovnik. Zašto?
Nepoznati. Zato što u meni postoji osjećanje za dobro i zlo, i ja se nikada neću saglasiti
sa tvrdnjom da nema moralne razlike između podlih i blagorodnih postupaka.
Duhovnik. Vrlo dobro. Idemo dalje. Pred nama je pitanje o smislu života. Ti priznaješ da
život ima neki smisao?
Nepoznati. Da, priznajem.
Duhovnik. A ja tvrdim da nikakvog cilja i nikakvog smisla u čovjekovom životu nema,
zato što ni o kakvom smislu ne može biti ni govora tamo gdje se odbacuje sloboda volje i
gdje se na sav život gleda kao na lanac mehaničkih pojava. Kada kažeš: pružio sam ruku
da uzmem čašu – ti imaš dva fakta koja su uzajamno povezana onako kako je cilj
povezan sa sredstvom. Cilj je da se uzme čaša, a sredstvo je pružena ruka. I mada si ti,
kao parče materije, lišen slobode volje, pa zbog toga i tvoj cilj i sredstvo nisu ništa drugo
do obične mehaničke pojave, ipak se u izvjesnom smislu može reći da je u pokretu tvoje
ruke bio neki cilj. Ako uzmeš sav svoj život, u njegovoj cjelokupnosti, i postaviš pitanje o
cilju tih, međusobno povezanih svrsishodnih fakata – takvog cilja, ako se negira vječni
život, ne može biti. Smrt prekida tvoj život, i samim tim se prekida i cilj, ma kakvog ga ti
sebi zadao radi opravdavanja čitavog svog života, i sav život čini „besciljnim“. Ako se
negira besmrtnost i prizna samo materijalni svijet, o cilju se može govoriti isključivo u
strogo ograničenom i uskom smislu – kao o cilju odvojenih postupaka, a da se pri tome
nikada ne smije smetnuti sa uma da je svaki čovjekov postupak samo mehanički
uslovljena akcija njegovog materijalnog automata. Slažeš li se ti sa tim?
Nepoznati. Ne, ne slažem se. Zar čovjek ne može za cilj svog života imati tako uzvišeno
stremljenje, kao što je sreća budućih pokoljenja?
Duhovnik. Ne, ne može. Kao prvo, ne postoji ništa uzvišeno, kao i ništa nisko; jer, sve
što se čini, čini se jednako ne-slobodno, automatski, po ovim ili onim zakonima materije.
Ako jedan čovjek umire radi buduće sreće ljudi, a drugi te iste ljude izdaje neprijatelju, to
nije zato što jedan postupa uzvišeno, a drugi nisko, nego zato što oni, jednostavno,
postupaju različito, kao dva različita automata sa različitim oprugama, i te opruge
prouzrokuju različite, ali ipak samo automatske reakcije. Ako se pitanje posmatra i sa
druge strane – sa tačke gledišta uslovne svrishodnosti tih pojava – taj „uzvišeni cilj“
nikako ne može opravdati čovjekov život. Zaista, ako čovjekov život nema cilj, kako se
onda taj cilj može naći u sreći budućih pokoljenja? Jer, život svakog pojedinačnog
predstavnika tih budućih pokoljenja takođe nema nikakvog smisla. Na koji način ljudski
život može osmisliti sreća besmisleno živećih budućih ljudi? Ma kako da besmislicu i
besciljnost pomjeramo u budućnost, ona od te daleke udaljenosti ne dobija ni na cilju, ni
na smislu.
Nepoznati. Međutim, ljudi koji potpuno negiraju vječni život, upravo u ime tog cilja
žrtvuju sebe, i to ne na riječima samo, nego i na djelu. Očigledno, za njih „sreća budućih
pokoljenja“ nije prazan zvuk. Za prazan zvuk nećeš dati svoj život.
Duhovnik. Kao prvo, oni ne žrtvuju svoj život iz nekih tamo – ko zna kakvih – ciljeva,
nego opet zbog istog onog osnovnog razloga: tako se kod njih kombinuju atomi, tako
djeluje mehanička pobuda, da oni drugačije i ne mogu postupiti. Naravno, ako ostanemo
vjerni logici, takvu ćemo žrtvu morati nazvati potpuno besmislenom. I ako ti kažeš
čovjeku: idi da umireš za sreću ljudi koji će živjeti poslije nekoliko decenija, – on će biti
u pravu kada ti odgovori: kakve veze imam ja sa srećom tih meni nepoznatih i potpuno
nepotrebnih ljudi, da bih ja za njih dao svoj vlastiti život?
Nepoznati. To su, ipak, užasni zaključci.
Duhovnik. Da, užasni. Ali da njih se neizbježno mora doći. I ako ne možeš da ih
prihvatiš, ako osjećaš njihovu neistinu, moraš odbaciti polaznu tezu, odnosno, moraš
odbaciti negiranje besmrtnosti. Jer ovi su zaključci, na kraju krajeva, za tvoj razum
mnogo besmisleniji od priznavanja bitija bez materijalne osnove ili „besprostornosti“
duše.
Nepoznati. Da, naravno. Naročito je teško prihvatiti zaključak o nepostojanju smisla
života. Tako je veličanstvena istorija čovječanstva, tako su prekrasni proizvodi
umjetnosti, na kraju krajeva, u sopstvenom životu svaki čovjek ima toliko uzvišenih
stremljenja, toliko unutrašnjih borbi, da ti zaista izgleda divlja pomisao da je sve to
besmisleno. Ali šta se tu mijenja uz tvoju vjeru u besmrtnost?
Duhovnik. Sve se mijenja! Vječni život, kao nešto što nema granica i samim tim nema
potrebu za svojim opravdavanjem u nečem što slijedi iza njega, sam sebi može biti
dovoljan cilj, i zbog toga može da da smisao svom prethodnom nizu pojava, odnosno,
svim konačnim trenucima zemaljskog života. Zaustavimo se na ovome podrobnije. Sa
formalne strane, zemaljski život ljudi je kontinualni niz uzroka i posljedica na koji se
može, sa tačke gledišta svrsishodnosti, gledati kao na niz sredstava i ciljeva. Naprimjer:
idem ulicom da kupim hljeb. Činim niz pokreta koji predstavljaju sredstvo za dostizanje
cilja – kupovinu hljeba. Kakav je cilj kupovine hljeba? Gladan sam, i hoću da utolim
glad. Ali, da li se može reći da je cilj mog života da utolim glad? Takav cilj ne može
opravdati život, zato što se sve što je konačno određuje onim što dolazi poslije njega, i to
nešto za njega predstavlja cilj. Konačni cilj, koji daje smisao svim dotadašnjim
prethodnim momentima u životu, može biti samo onaj koji ostaje zauvijek, i zbog toga
nema potrebu za nekim sljedećim ciljem kao svojim opravdanjem. Takav cilj i jeste život
vječni. U njemu je smisao života zemaljskog.
Nepoznati. I kako ćeš odrediti taj smisao? Radi čega treba živjeti, ako postoji
besmrtnost?
Duhovnik. Odgovor je prost i jasan. Treba živjeti tako, da bi se u procesu zemaljskog
života dostiglo najbolje ustrojstvo svoje besmrtne duše. Nas čeka vječni život i, u
zavisnosti od ovdje dostignutog duhovnog stanja, ovako ili onako će proticati naše vječno
bitije. Osvijetljen tim vječnim zadatkom, sav zemaljski život, do posljednje sitnice,
dobija veliki smisao. Pri odricanju besmrtnosti najkrupniji događaji imaju ništavan
značaj, zato što je sav tvoj život, u svoj svojoj cjelokupnosti, besmislen, te zato i ništavan.
Uz vjeru u besmrtnost, naprotiv, najništavniji događaj dobija veliki smisao, zato što tvoj
vječni život ima veliki smisao. Za vjerujućeg čovjeka u životu nema sitnica. Sve može
imati pozitivno ili negativno značenje za unutrašnje ustrojstvo duše, zato što je sve u
životu važno, sve je povezano sa vječnim njegovim načelom, u pozitivnom ili
negativnom smislu.
Nepoznati. Da, odgovor je jasan. Ali, koliko se, opet, rađa novih pitanja i nedoumica!
Zašto se onda rađaju idioti? Kakav je smisao u tome da umre tek rođeno dijete, i tako
dalje, i tako dalje?..
Duhovnik. Da, ima mnogo pitanja na koje ne možemo odgovoriti. Zato što nam mnogo
toga nije otkriveno u Božijem Otkrovenju, i za čovjekov razum je, bez otkrovenja s
visine, nedostupno. Ali zar oni koji priznaju samo materijalni svijet mogu odgovoriti na
sva pitanja, i zar su svi fenomeni njima jasni? Ipak, tebe to ne tjera da posumanjaš u ono
što smatraš osnovnim istinama o materiji. Tako je i ovdje. Ako na neko pitanje nemamo
odgovor, to uopšte ne treba da nas zbunjuje – pod uslovom da smo pojmili glavno: da
svijet ima još jedno bitije, osim vidljivog, materijalnog, i da čovjek, osim tijela, ima i
besmrtnu dušu. A što se tiče tvog pitanja o djeci i idiotima – mi njih, u izvjesnoj mjeri,
možemo objasniti. Mi znamo kakav je smisao čovjekovog života na zemlji. Ali uopšte ne
znamo zašto je potrebno da se on rodi, zašto je potrebno sjedinjenje duše i tijela.
Očigledno, samo to sjedinjenje je neophodan uslov vječnog života koji je čovjeku
darovao Gospod. Ako je to tako, i novorođenčad, i idioti – imaju taj uslov kao učesnici u
vječnom životu. I time se već opravdava njihov dolazak na svijet. Samo ne znamo zbog
čega je proces zemaljskog života nekim ljudima potreban u cjelosti, a drugim uopšte nije
neophodan, i oni umiru samo što su se njihove duše obukle u materijalnu formu, dok
treći, na kraju, kao idioti, moraju pretpjeti fizičko odrastanje, imajući dušu savršeno
zagrađenu slabošću razuma.
Nepoznati. Još jedno pitanje. Ako je smisao života negdje tamo, na nebesima, onda sve
ovdašnje postaje isto, i sve razlike nestaju. Zašto se boriti protiv zla? Trpi. Kad umreš – e,
onda ćeš biti blažen. Međutim, protiv prenošenja smisla života u zagrobnu oblast u meni
se buni moje pravo na život ovdje, na zemlji.
Duhovnik. To, što ti govoriš – to je uvriježena i potpuno lažna predrasuda. Baš naprotiv:
vjera u besmrtnost ulijeva energiju za borbu protiv zla. Čovjek nije parče materije
podložno raspadu, nego nešto što ima veliku vrijednost, zato što je on nosilac vječnog,
besmrtnog načela. Zato svo biće vjerujućeg čovjeka biva obuhvaćeno željom da se bori
protiv onoga što unakazuje i ubija tu vječnu vrijednost.
Čovjeku vjerujućem je onoliko važnije da se bori protiv zla, nego što je to čovjeku
nevjerujućem, koliko je vječnost veća od kratkog magnovenja zemaljskog života. Ako se
nevjerujući ljudi, za koje čovjek nije ništa više od komada materije, i koji žive ne zna se
zbog čega nekih 50-60 godina a zatim se raspadaju na sastavne dijelove, ako se, kažem,
oni bore protiv zla, kako tek mora da se bori onaj, za kojeg čovjek ima vječnu, besmrtnu
dušu?
Nepoznati. Sve je to tako komplikovano, tako apstraktno, i tako teško za prihvatiti!
Duhovnik. Prostota nevjerja je samo prividna. Nevjerujući ljudi postupaju nesavjesno.
Oni poriču besmrtnost, i time sebe oslobađaju od moralnih obaveza koje na čovjeka
nalaže religija. Nevjerje daje prostor za udovoljavanje strastima, i neobuzadni egoizam
postaje čovjekova glavna pokretačka snaga. Ali, prokrčivši sebi put za egoistički život,
oni u isto vrijeme ne žele da izvuku sve zaključke i logičke konsekvence na koje ih
obavezuje nevjerje. A kada bi oni te zaključke izveli savjesno, iz toga bi ispao takav užas,
da im ne bi preostajalo ništa drugo, osim da bježe od svojeg nevjerja i da od beznadežnog
očajanja spas traže u religiji. Umjesto toga oni više vole grubu samoobmanu. Nastavljaju
da koriste riječi koje, iz njihovih usta izrečene, nemaju nikakvog smisla: „sloboda“,
„dobro“ i „zlo“, „smisao života“ – i tim riječima spasavaju sebe od užasa neizbježnih
konsekvenci nevjerja. Ali te su riječi tuđe, one nevjernicima ne pripadaju. Tim riječima
stvarni sadržaj daje samo religija. A ovako, kod njih – to je samoobmana, prilično vješta,
mada ne i stabilna. Nevjerje je odbacilo religiju – zato što mu je tako bilo udobnije,
pozajmilo od nje riječi na koje nema nikakvo pravo (zato što mu je, takođe, tako
udobnije), ali ono ne može zadovoljiti čovjekovu savjest. Jer, ona će neminovno reći, više
ili manje čujno, ono što si rekao ti: ja osjećam slobodu volje. Znači, čovjek nije stvar. Ja
osjećam razliku između dobra i zla. Znači, postoji drugi, ne samo matrijalni svijet. Ja
osjećam da život ima smisao. Znači, nevjerje je laž. Protiv nasilja svakodnevnog,
profanisanog, elementarnog racija protestvuje naš besmrtni duh i pobuđuje savjest da
traži istinu. Ne racio, nego sama duša zna – i tajanstveno, nepostižno načelo slobode koja
joj je darovana, i korjenito razlikovanje dobra i zla, i viši, vječni smisao života. Zato se i
može reći potvrdno: savjesno nevjerje privodi ka vjeri.
Nepoznati. A šta ako se pokaže da je lakše prihvatiti užas, nego vjeru? Šta ako ti mene
zaista ubijediš da su riječi „sloboda“, „dobro“ i „zlo“, smisao života – tuđe riječi, i da
treba izabrati: ili potpuno odbacivanje tih riječi i priznavanje svih užasavajućih
zaključaka dosljednog nevjerja, ili pravo na te riječi, i zajedno sa tim njihovu religioznu
osnovu? I, šta ako, uz tako postavljeno pitanje, ja ne budem u stanju da odaberem drugo i,
uprkos svemu, izaberem prvo, kako ćeš ti tada mene ubjeđivati u istinitos tvoje vjere?
Duhovnik. Ja te tada uopšte neću ubjeđivati, i gotovo.
Nepoznati. Zašto?
Duhovnik. Jedan veliki čovjek je rekao da apsolutna istina i apsolutni apsurd podjednako
nemaju potrebe za dokazivanjem.
Nepoznati. Kako nemaju potrebu? Zaključci do kojih si ti došao u svom rasuđivanju –
užasni su. Ali ne možeš sebe prisiliti da vjeruješ samo zbog straha od neizbježnosti
njihovog prihvatanja. Tvoje rasuđivanje može dovesti čovjeka do ovakve beznadežne
odluke: ništa, osim materije, ne postoji. Ja sam u to ubijeđen. Iz toga slijedi da je čovjek
automat, da dobro i zlo ne postoje, i da život čovjekov nema nikakvog smisla. To je
užasno. Ali neka je i tako. Ako su takvi zaključci neizbježni, ja prihvatam i takve
zaključke. Šta možeš ti da kažeš takvom čovjeku u zaštitu vjere? Čime ćeš opovrgnuti
njegovo nevjerje? Po tebi ispada da sa takvim čovjekom, prosto, ne vrijedi razgovarati?
Duhovnik. Ne, nisi me shvatio. Na kraju krajeva, i vjera i nevjerje su podjednako
nedokazivi. Šta može učiniti logika? Ona može otkriti laž osnovne pretpostavke od koje
polazi nevjerje, tako što će pokazati do kakvih apsurdnih zaključaka ono dovodi. Ali ako
je čovjek radije spreman da prihvati očigledno apsurdne zaključke, nego da se od te
pretpostavke odrekne, – tu je upotreba logike besmislena. Njemu ne treba ništa
dokazivati, njemu treba pokazati pozitivni sadržaj istine. I ako mu njegovo neposredno
čulo i osjećanje za istinu kaže da to zaista jeste istina – on će je prihvatiti.
Nepoznati. Kakvog metoda ćeš se ti pridržavati u razgovoru sa mnom?
Duhovnik. I jednog, i drugog. Govoreći o besmrtnosti, ja sam se koristio logičkim
metodom, zato što si mi obećao da ćeš u slučaju očigledno apsurdnih logičkih zaključaka
do kojih dovodi logika ostati pri svojim ubjeđenjima o slobodi volje, dobra i zla i smisla
života, i da ćeš se odreći od nevjerovanja u besmrtnost kao osnovne, polazne
pretpostavke. A što se tiče naših razgovora, u njihovoj svecjelosti, ja se nadam da će oni
dati ono što se dostiže drugim metodom, odnosno, da će oni raskriti pred tobom sam
sadržaj istine. Ali to se tiče budućnosti. Mi se sada vratimo našim rasuđivanjima, i iz
svega što smo do sada govorili izvedimo zaključak.
Nepoznati. Dobro. Izvedi zaključak, a onda ja tebi moram nešo da kažem.
Duhovnik. Prekrasno. Dakle, razmatranje vjere u besmrtnost nas je dovelo do sljedećih
zaključaka. Kao prvo, vjera u besmrtnost ne protivrječi razumu onoliko koliko se to čini
na prvi pogled, zato što i u materijalnom svijetu postoje pojave koje se ne poklapaju u
potpunosti sa našim uobičajenim predstavama o materiji. Kao drugo, uslovno dopustivši
istinitost negiranja svakog drugog bitija, osim materijalnog, mi smo došli do čitavog niza
– logički neizbježnih – apsurdnih zaključaka, takvih, kao što su negiranje slobode volje,
razlike dobra i zla i smisla života.
Kao treće, ti apsurdni zaključci, koji protivrječe neposrednim i nesumnjivim informacija
koje nam daje naša svijest, natjerali su nas da odbacimo polaznu pretpostavku iz koje su
oni proisticali, to jest, našu tvrdnju da nikakvog drugog svijeta, osim materijalnog, nema,
i da je čovjek samo čestica tog materijalnog svijeta.
Nepoznati. Da, ispravno. Samo, ovo posljednje ja ne bih mogao da prihvatim u tako
kategoričnoj formi. Ja bih rekao ovako: ti su zaključci stavili pod sumnju istinitost
polazne teze – da je čovjek samo čestica materije.
Duhovnik. Neka za tebe to bude tako – tvoje subjektivno stanje od moje logike ne zavisi.
Ali logički, odnosno, objektivno, ja tvrdim da će logika – neizbježno – ne samo tu tezu
staviti pod sumnju, nego će je odbaciti u potpunosti.
Nepoznati. Dopustimo da je tako. Ali meni nije toliko važna apstraktna, ili, kako ti
govoriš, objektivna istina, koliko subjektivna uvjerenost. I na to se odnosi ono što sam
htio da te pitam.
Duhovnik. Šta konkretno?
Nepoznati. Može li se nazvati vjerom ono što daju – kakva bilo da bilo – logička
rasuđivanja?
Duhovnik. Naravno da ne može.
Nepoznati. Eto vidiš, i ti se slažeš da su logička rasuđivanja jalova. Mene, u krajnjoj
liniji, mogu ubijediti samo fakti, zato što bespogovornu ubijeđenost uvijek daje samo
lično proživljeno iskustvo. Apstraktni dokazi u najboljem slučaju dovode do misli: „pa,
možda i jeste tako“. Kada bi „logika“ u apstraktnim pitanjima imala snagu matematičkih
dokaza, tada – da, ona bi mogla zamjeniti fakte. Ali toga nema. I ako ja ne znam šta da ti
prigovorim, iz toga ne slijedi da si me ubjedio. U meni snagu tvojih zaključivanja
potkopava misao: a kako drugi? Koliko velikih naučnika ne vjeruju i priznaju samo
materijalni svijet! Nije valjda da oni ne znaju za ovo tvoje zaključivanje? Očigledno,
njima se ima šta prigovoriti, samo što konkretno ja ne znam šta. U protivnom slučaju, svi
bi morali da budu vjernici. Jer, svi priznaju da se Zemlja okreće oko Sunca, i da se zbir
ne mijenja ako sabirci promjene mjesta. Znači, besmrtnost nije matematička istina.
Ovakva razmišljanja tvoju istinu za mene pretvaraju, prosto, u običnu mogućnost. Ali
mogućnost u pitanjima vjere – to gotovo da nije ništa.
Duhovnik. Recimo da se ja slažem sa mnogim od onoga što si rekao. Ali moji zaključci
su sasvim drugi. Prije nego što budem govorio o njima, ukloniću se malo u stranu: da
popričamo malo o naučnicima i matematičkim dokazima. Jer, mi ćemo, sve su prilike,
razgovarati mnogo, i o mnogo čemu, tako da će nam i to ustrebati. Evo, ti pomenu
naučnike – nevjernike, kako ti pomisao na njih potkopava bezuslovnu vjeru u besmrtnost.
Ali zašto onda imena naučnika koji vjeruju ne potkopavaju nepokolebljivu čvrstinu tvog
nevjerja? Zašto ti isto tako ne kažeš: „Nije valjda da njima nisu poznata razmišljanja
nevjerujućih ljudi? Očigledno, argumenata protiv nevjerja ima, samo ih ja ne znam. U
protivnom slučaju, svi bi morali biti nevjernici“? Jer, ti si valjda čuo za Pasterove riječi:
„Ja znam mnogo, i vjerujem prosto, kao svaki Bretonac; a kada bih znao više, vjerovao
bih kao bretonska seljanka“. Ti vrlo dobro znaš da je veliki Lodž, predsjedavajući na
međunarodnom kongresu prirodnjaka-naučnika, u svom javnom govoru posvjedočio
svoju vjeru u Boga. Ti znaš da naš Pirogov, u posthumno izdanom „Dnevniku“,
sumirajući sav svoj život, govori: „Majčica-život dovede me napokon do mirnog
pristaništa. Ja sam postao, ali ne odjednom, kao mnogi, i ne bez borbe, vjernik…“ „Moj
um može da se saživi sa iskrenom vjerom, i ja, ispovjedajući se vrlo često, ne mogu a da
ne vjerujem sebi da iskreno vjerujem u učenje Hrista Spasitelja…“ „Ako danas sebe
zapitam – kakve sam ja vjeroispovijesti – na to mogu da odgovorim pozitivno:
pravoslavne, one u kojoj sam se rodio i koje je ispovjedala moja porodica“. „Pod vjerom
ja podrazumijevam psihološku sposobnost čovjeka koja ga, više od svih drugih, razlikuje
od životinja…“
A Flamarion, Tomson, Virhov, Lajel? Da ne govorimo o velikim naučnicima, filosofima,
piscima. Nije valjda da svi ti veliki učeni ljudi nisu znali nešto što ti znaš, nije valjda da
su oni znali manje od savremenog prosječnog čovjeka (nevjernika)? Zašto ta imena ne
natjeraju tebe da kažeš barem isto ono što si rekao za vjeru: „Takva razmišljanja za mene
nevjerje pretvaraju, prosto, u običnu mogućnost“? A sada o matematičkim istinama. Čak
ni tu nije sve tako bezuslovno, kako se tebi čini. Ponekad se elementarne matematičke
istine nalaze u protivrječnosti sa istinama višeg poretka. U elementarnoj geometriji
„matematička istina“, svima nama poznata, govori da se sve tačke dvaju paralelnih pravih
linija nalaze na jednakoj udaljenosti jedna od druge. Ali viša matematika tvrdi da se u
beskonačnosti te prave presjecaju. Iz elementarne matematike mi znamo „matematičku
istinu“ da se zbir ne mijenja ako sabirci promijene mjesta. Ali mehanika tvrdi da se ovaj
zbir mijenja sa promjenom mjesta sabiraka.
Vratimo se sada pitanju o značaju logičkog rasuđivanja u stvarima vjere. Da, ti si u pravu
kada govoriš da bezuslovnu vjeru može dati samo neposredno proživljeno iskustvo. Ne
fakti, nego baš neposredno proživljeno iskustvo. Svaki fakat se može dovesti u sumnju.
Iskustvo, empirija – druga je stvar. Neposredno proživljeno iskustvo i jeste najtvrđi
temelj vjere. Na taj način, iz tvoje ispravne ocjene značaja apstraktnih logičkih
rasuđivanja za vjeru slijedi ovo: dok čovjek ne bude posjedovao religiozno iskustvo, ni
fakti ni logička rasuđivanja mu neće dati pravu vjeru. Bez tog iskustva on može samo
„dopuštati“ istinitost onoga čemu uči vjera, ali uvijek sa opaskom: „a možda i nije tako“.
Ali ako ti vidiš sunce svojim sopstvenim očima: nije valjda da će tvoja uvjerenost da ono
postoji i u kakvoj mjeri zavisiti od toga – da li sunce vide i drugi? Nije valjda da bi ti,
kada bi većina izgubila sposobnost da vide sunce i počela da tvrdi da ga nema, počeo da
sumnjaš u ono što vidiš sopstvenim očima, i počeo govoriti da sunce, mož’ bit’, i postoji?
Nepoznati. Ali ja ne shvatam – kakvo iskustvo može dati uvjerenost u besmrtnost.
Duhovnik. Ono unutrašnje proživljeno iskustvo, koje je kod religioznih ljudi isto toliko
nesumnjivo, i isto im onoliko potvrđuje realnost nevidljivog, koliko tebi iskustvo koje
dobijaš preko spoljašnjih čula potvrđuje realnost vidljivog.
Nepoznati. Reci podrobnije, šta podrazumijevaš pod tim „unutrašnje proživljenim
iskustvom“?
Duhovnik. Unutrašnje osjećanje svog duhovnog besmrtnog načela.
Nepoznati. Ali sunce vide svi, a osjećaj o kojem ti govoriš imaju samo neki.
Duhovnik. Da. I za to postoje razlozi. Većina ljudi živi neduhovnim životom. Najviše,
tajanstveno načelo u čovjeku, koje se zove duh, ostaje izvan njihovog života. Prirodno je
da oni gube i samo osjećanje svoje duhovne prirode. Ono je potpuno zaklonjeno i
potisnuto svjetovnim čulnim utiscima i preživljavanjima. Svi oni žive tjelesnim, čulnim
životom, te zato svi imaju čulno iskustvo. Ne žive svi duhovnim životom, te zato i ne
mogu svi imati duhovno iskustvo. Mora se duboko zagledati u svoj unutrašnji svijet.
Treba povratiti u život ogluvljelo duhovno načelo, treba ga početi hraniti duhovnom
hranom. Tada će se, malo-pomalo, u tim unutrašnjim preživljavanjima, sve nesumnjivije i
nesumnjivije razotkrivati realnost postojanja duše, stvarnost vječnog načela u njoj,
suštinsko razlikovanje u čovjeku njegove tjelesnosti od onoga što ne podliježe tljenju.
Sve što se tiče unutrašnjeg života – teško je izraziti riječima. Zato je teško opisati
unutrašnje preživljeno iskustvo za koje pitaš. U tom iskustvu ti svoj život osjećaš potpuno
drugačije, na nov način, kao da se sav zagnjuriš unj, i to ti otkriva da se suština njegova
potpuno razlikuje od materije. Ti kroz takvo osjećanje života osjećaš neki novi dodir sa
inim svijetom, nematerijalnim, i sa drugim ljudskim dušama, ti počinješ da u sebi zapažaš
unutrašnja stanja koja prije nisi primjećivao, stanja koja su očigledno nezemaljskog
porijekla. Otkriva ti se da na tebe stalno djeluju sile koje su ti ranije bile nepoznate i koje
nemaju ništa zajedničko sa silama koje djeluju u materijalnom svijetu. Počinješ da kroz ta
preživljavanja svojom dušom ulaziš u savršeno drugačiji svijet, i tvoje tijelo, i sav svijet
tvarni, počinju da te obremenjuju svojom inertnošću i težinom. Sa radošću ćeš se tada
povlačiti u sebe, da bi bio u tom, inom svijetu, koji će ti postati draži, bliži i rođeniji od
inertnog i teškog materiajlnog svijeta. I što je čovjek duhovniji, tim mu nepobitnije
unutrašnje njegovo iskustvo svjedoči o posebnom, nepostižnom, ali nesumnjivom svijetu,
kojem pripada i njegov besmrtni duh. Nevjerje, to jest, odsustvo tog neposrednog znanja
besmrtnosti, počeće da mu se čini isto tako čudnim, kao što bi se čovjeku koji vidi učinilo
čudno da čovjek koji ima oči odjednom izgubi sposobnost da vidi sunce. Zaista, nastaje
ovakva situacija: stoji čovjek koji u sebi ima nepobitan dokaz postojanja drugog,
nematerijalnog svijeta i vječnog svog života, i tvrdi da nikakvog vječnog života nema i da
 njegov razum ne može da prihvati takvu besmislicu, kao što je besmrtnost.
Reklo bi se, nema se šta mudrovati, i logika nikakva nije potrebna, i nikakvi drugi fakti
nisu potrebni, osim jednog, koji je u tebi samom, pred tvojim unutrašnjim pogledom, ali
koji ti uporno i tvrdoglavo ne želiš da vidiš: „dokaži mi besmrtnost“, „natjeraj me da
povjerujem“, „navedi mi fakte“. No, naravno, najubjedljivije od svega – to nisu filosofska
zaključivanja uma o slobodi, dobru i zlu, smislu života, nego vlastito iskustvo, odnosno,
najubjedljivije bi bilo kada bi čovjek mogao zaviriti u sopstvenu dušu i tamo osjetiti
svoju besmrtnost.
Nepoznati. Ali tada se pitanje prenosi u drugu ravan – ravan dostizanja tog iskustva?
Duhovnik. Da, to je već potpuno drugačije, i vrlo veliko pitanje. Govoriti o njemu –
znači govoriti o Crkvi, o tajanstvima, o molitvi i mnogo čemu drugom. A kako se o tome
može govoriti, ako se nema vjera u Boga?
Nepoznati. Znači – nama bi bilo najbolje da pređemo na pitanje o Bogu?
Duhovnik. Da. I ja tako mislim, najbolje je početi od toga.
13. 18. februar 2012.
14. DIJALOZI
15.
16. DIJALOZI

17. DIJALOG DRUGI

O BOGU

Nepoznati. Da, u pravu si, koje god pitanje da uzmeš, neminovno ćeš doći do pitanja o
Bogu. Zato mi dozvoli da prostrem pred tobom sve što od mene čini nevjernika. Mnogo
od toga što ću da kažem vjerovatno neće biti u direktnoj vezi sa našim pitanjem i možda
će nas odvesti malo u stranu. Ali drugačije ja govoriti ne umijem.
Duhovnik. Govori, ne razmišljajući o formi, potrudiću se da te razumijem.
Nepoznati. Kao prvo, ja unaprijed moram da ti kažem da su svi skolastički dokazi
postojanja Boga – čini se, ima ih sedam komada – meni dobro poznati. Ne trudi se,
molim te, da žongliraš njima. Ja mislim da oni još ni od koga nisu napravili vjernika, a
najmanje od onih koji su te dokaze smislili.
Duhovnik. Ne boj se. U pitanju o Bogu ja ću se logičkim metodom koristiti manje nego u
pitanju o besmrtnosti.
Nepoznati. Znači, nećeš dokazivati, nego pokazivati istinu?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. Potrudiću se da je savjesno razmotrim. Do sada ja, naime, u učenju o Bogu
nisam vidio ništa osim fantastične bajke, u koju, uzgred budi rečeno, već odavno ne
vjeruje niko. Kad sam sretao obrazovane ljude, koji žive, avaj, potpuno isto kao i svi
nevjernici, ali koji govore o svojoj vjeri – ja sam nehotice mislio: nije valjda da se oni ne
pretvaraju? Nije valjda da se ozbiljno može vjerovati u sve te basne?
Duhovnik. Priznanje bezuslovne iskrenosti jednog prema drugom je neophodan uslov
ovog našeg razgovora.
Nepoznati. Da, da, naravno. Ja sam ovu svoju misao naveo samo radi ilustracije – da bih
ti pokazao koliko je meni teško da dopustim mogućnost vjere. I tako, dakle, od čega
početi? Od manje važnog. Evo, ti si pravoslavni sveštenik, i ubijeđen si da znaš istinu. Po
tvojoj istini, Bog je Trojičan u licima i Jedan po suštini. Ti vjeruješ u tog Boga i svaku
drugu vjeru smatraš zabludom. Ako pođem kod mule, on će početi da mi govori o svom
jedinom Alahu, i takođe će tvrditi da on zna istinu, i tvog trojičnog Boga on smatra lažju
koja apsolutno ne odgovara učenju Muhameda. A zatim mogu da odem kod budiste. On
bi mi počeo da priča legende o svom Budi. I tvrdio bi da samo on zna istinu. Pa onda bih
ja lijepo otišao kod paganina. On bi mi nabrojao nekoliko desetina svojih bogova i takođe
bi tvrdio da samo on zna istinu. To mnoštvo raznoraznih religija, koje često isključuju
jedna drugu, i koje uvijek, svaka za sebe, tvrde da se istina nalazi samo kod njih, više od
svega navodi na sumnju da se i u jednoj od njih zaista nalazi istina. Logika je u pitanjima
vjere bespomoćna, a subjektivna ubjeđenost je, očigledno, nedovoljna. Jer, svi
predstavnici tih različitih religija imaju podjednaku subjektivnu ubjeđenost, ali im to ne
smeta da samo svoju istinu smatraju pravom. Drugim riječima, samo svojim subjektivnim
stanjem oni pridaju objektivno značenje.
Duhovnik. Tvoje mišljenje je nalik na to, kao kada bi neko počeo da sumnja u istinitost
naučnog znanja samo zbog toga što o svakom naučnom pitanju desetine naučnika iznose
različita mišljenja. Jasno je da je neko od njih, ipak, u pravu. I za tebe će naučna istina
biti ona koja odgovara tvom poimanju te istine. Uzmi na primjer pitanje o porijeklu vrsta.
Zar je tu dostignuta potpuna saglasnost? Do dan-danas mnogi potpuno pobijaju i negiraju
Darvinovu teoriju. Mnogi se vraćaju Lamarku. Postoje i neolamarkisti i neodarvinisti. Do
dan-danas se u nauci još uvijek provlače sporovi o tom, osnovnom pitanju biologije.
Međutim, ti ne govoriš: „Biologija ne zna istinu, zato što razni naučnici razne teorije
smatraju istinitim“.
Nepoznati. Da, ali u nauci postoje pitanja koja su jednako razriješena za sve.
Duhovnik. Postoje ona i u religiji. Sve religije priznaju bitije Božije. Sve priznaju Boga
kao prvouzročnika svega što postoji. Sve priznaju realnu vezu božanske sile sa čovjekom.
Sve priznaju da Bog zahtijeva ispunjavanje moralnog zakona, sve priznaju, osim
materijalnog, i nevidljivi svijet; sve priznaju zagrobni život. Zato jedna religija ne
isključuje potpuno drugu. U svakoj religiji ima djelić istine. Ali punoća njena stvarno se
sadrži samo u jednoj, u hrišćanskoj, zato što je ona otkrivena i čuva se u Pravoslavnoj
Crkvi.
Nepoznati. Eto, vidiš, opet nova klasifikacija i nova podjela: zato što je ona otkrivena i
čuva se u Pravoslavnoj Crkvi. A katolici? A protestanti? Anglikanci? Kalvinisti? A
mnošto svakojakih sekti? Menoniti, baptisti, kvakeri, molokani, duhoborci, hlisti i drugi –
jer, svi oni samo sebe smatraju pravim hrišćanima, i Pravoslavlje je za njih grubo
unakazivanje Jevanđelja. Šta onda? Kome od vas čovjek da vjeruje?
Duhovnik. Koliko bilo da bilo različitih pravaca, istina od toga neće prestati da bude
istina. Ti to shvataš i znaš u odnosu na nauku. Shvati to i kada je u pitanju religija.
Djelimičnu istinu mnogi iz raznih razloga priznaju za punu istinu, ali puna istina postoji, i
kada je vidiš, odmah je prepoznaješ.
Nepoznati. Zašto je onda ne prepozanju svi?
Duhovnik. U ogromnoj većini slučajeva iz neznanja, zato što im nije poznato učenje
Pravoslavne Crkve. A ako im je i ono poznato, a i dalje ne vide istinu, onda razloge
neprihvatanja njezinog treba tražiti u moralnoj oblasti. Religija nije nauka. Visoko
moralno stanje čovjeka je neophodan uslov za spoznaju religioznih istina.
Nepoznati. Znači, po tebi, punoću istine u Pravoslavlju ne vide zahvaljujući svojim
grijesima?
Duhovnik. Da. Gordost, egoizam, strasti – čine ljude toliko nesposobnim da osjete istinu,
da je oni, i videći je, ne prepoznaju. Takvi bivaju, uglavnom, rodonačelnici zabluda, i
prvi njihovi sljedbenici. A dalje zabluda nastavlja da djeluje iz pokoljenja u pokoljenje,
zato što se u toj zabludi oni vaspitavaju i odrastaju, čak se i ne trude da saznaju pravu
istinu.
Nepoznati. To je, u svakom slučaju, oštroumno. Ako me tvoja istina ne ubijedi, ti uvijek
možeš da kažeš: sam si kriv! – da si manji grešnik, povjerovao bi.
Duhovnik. Da, to je potpuno tačno, ja i mogu tako da ti kažem, i reći ću ti. Zato što sam
ja savršeno ubijeđen u to da – zaista znati istinito Pravoslavno učenje, a ne osjećati
njegovu istinitost – moguće je samo uz neku moralnu pomračenost.
Nepoznati. Neka ti bude. Jer, meni nije važno kako ćeš ti ocjeniti moje moralno stanje,
nego kako ćeš opravdati svoju vjeru. Slušaj dalje. Sve sumnje moje u vezi nevidljive duše
još se u većoj mjeri tiču nevidljivog Boga. I jasno je zbog čega. Jer, kad se govorilo o
duši, pred nama je, okreni-obrni, bilo neko nesumnjivo bitije – „ljudska ličnost“, i pitanje
se ticalo samo njenog sastava. A ovdje mi govorimo o nečemu savršeno fantastičnom. O
nekom tamo nepostojećem „licu“ koje je sazdala naša vlastita mašta, i mi se pravimo da
govorimo o nečem što stvarno postoji. A što je najinteresantnije – to je da je taj Bog,
Kojeg smo sami izmislili, snabdjeven (od nas samih) najapsurdnijim osobinama. To je
tako, vjerovatno, da se ne bi lako otkrila njegova fantastičnost. Jer, kada bi o Bogu sve
bilo razumljivo, odmah bi postalo jasno da Njega nema. Šta je to, po vašem mišljenju,
Bog? Izgleda, nekakva ličnost. U svakom slučaju, vjernici Ga kite svakojakim osobinama
ljudske ličnosti. On ima razum, volju, osjećanja, razgnjevljuje se, voli i t.d. Ali ta ličnost,
u isto to vrijeme, posjeduje i osobine koje su direktno suprotne samom pojmu ličnosti.
Bog ne samo da je svemoguć i sve zna. On nema nikakvih granica, oduvijek jeste i svuda
je prisutan. Kako, postavlja se pitanje, uklopiti predstavu o ličnosti sa pojmovima
„svudaprisutan“ i „bezgraničan“? Pod riječju ličnost mi uvijek podrazumijevamo nešto
što ima granicu, koja ono što nije ličnost „odvaja“ od onoga što ličnost čini. Kako ličnost
može biti svuda? Tada, sve i jeste ta ličnost, i izvan te ličnosti, očigledno, ničega i nema.
Doduše, videći očiglednu apsurdnost svih ovih tvrdnji, vjernici hitaju da dodaju da je On
još i nepostižan. Ali takva popravka ih neće spasiti. Ne možeš, naime, prvo napričati
mnoštvo besmislica, a onda ih opravdavati nepostižnošću onoga o kome su one
napričane. Ako je Bog nepostižan, zar nije onda bolje reći otvoreno: Boga ima, ali ja ne
znam zašto u Njega vjerujem, zato što je Njega postignuti i spoznati – nemoguće. Šta
misliš, da se na ovome za sada zaustavimo? Ili da pričam dalje?
Duhovnik. Da, mislim da je bolje da se zaustavimo na ovome. Prije svega, uvijek ćemo
imati na umu relativnost svih ljudskih pojmova kada se oni primjenjuju na vjeru. Evo, ti
govoriš „ličnost“. A možeš li ti, odvojivši pojam „ličnosti“ od pojma „tijela“, sa
dovoljnom osnovanošću govoriti o njenim „granicama“? Ti ovdje opet nama namećeš
„prostornost“, toliko neophodnu tvojim opažanjima materijalnog svijeta, i potpuno tuđu
bitiju duhovnom. Osobine o kojima si govorio – um, volja, osjećanja – same po sebi ne
zauzimaju nikakav prostor, te stoga, kada govoriš da između Božijih osobina i poimanja
Boga kao ličnostipostoji nepomirljiva protivrječnost, tu protivrječnost (koja je samo
prividna) vidiš zato što u svojem umu pred sobom stvaraš materijalnu, tjelesnu predstavu
ličnosti, i uz nju prilažeš pojam koji nema niakakve veze sa tjelesnošću ili materijom. A
kada bi dopustio da ličnost može postojati i bez materijalne osnove, kada bi joj ostavio
samo razum, volju i osjećanja, – ti bi odmah prešao u potpuno novu, „neprostornu“ ravan,
i prestao bi da se zbunjuješ tom prividnom protivrječnošću. Morao bi tada priznati da su i
Bog i duša jednako besprostorni, i da razlika između ličnosti Boga i ličnosti čovjeka nije
u tome što čovjek zauzima „malo“ mjesta, a Bog je svuda prisutan, tj. zauzima „mnogo“
mjesta, nego u tome što je nevidljivo i nama nepoznato bitije jednog relativno, a
Drugog apsolutno. Kada u zemaljskim pojmovima opisujemo ta apsolutne osobine, mi u
isto vrijeme mislimo da se one odnose na ono čemu će ti zemaljski pojmovi
odgovarati tamo, u savršeno drugačijim uslovima postojanja. Ali nešto od toga tamo
odgovara našem prostoru ovdje. To „nešto“ u Bogu je apsolutna punoća, a u čovjekovoj
duši je samo relativno, i zbog toga ograničeno. Zbog toga mi i tvrdimo, imajući u vidu
apsolutnost te osobine, koja je analogna zemaljskoj prostornosti, da je Bog svuda
prisutan, da svugdje postoji.
Nepoznati. Mene do izvjesnog stepena zadovoljavaju tvoja objašnjenja. Ali ja ne
razumijem – zbog čega vi govorite o nepostižnosti Boga.
Duhovnik. O nepostižnosti Boga mi govorimo zbog toga što – govoriti o nekim
osobinama Božijim, koje je Sam Gospod otkrio o Sebi ljudima – još ne znači postići,
ograničenom ljudskom sviješću spoznati sav bezgranični sadržaj Bića Božijeg.
Nepoznati. Kako se onda može postizati ono što je nepostižno? Jer, da nešto postoji – mi
priznajemo onoliko koliko to nešto možemo postići razumom.
Duhovnik. Ni u kojem slučaju. Postoji nešto što je potpuno realno, što razum koji ne
vjeruje u Boga priznaje da postoji, a u isto vrijeme ne može a da ne prizna da je
nepostižno.
Nepoznati. Šta to?
Duhovnik. Beskonačnost prostora i vječnost vremena.
Nepoznati. Meni to nije baš najjasnije.
Duhovnik. Pa, ti, priznavajući samo materijalni svijet, priznaješ realnost prostora i
vremena onako kako su dati u tvojoj svijesti. Ti njih misliš „metafizički“, oni su za tebe
realna „protegnutost“, koja služi za mjerenje stvari i hronološko uređenje događaja. Zato
za tebe savršeno realan smisao ima i pojam „beskonačnosti“ – u smislu prostora koji
nema kraja, i pojam „vječnosti“ – u smislu vremena koje nema granica. Za tebe to nije
„trivijalna“ beskonačnost, nego objektivno i realno postojanje.
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Ali, zar tvoj razum „postiže“ pojmove beskonačnosti prostora
i beskrajnosti vremena? Za tebe je apsurdan, zato što je nepostižan, svuda postojeći Bog.
Ali koliko je tek apsurdan, iako je isto toliko nepostižan, „beskonačni“ prostor! Zar ti
možeš, po svojstvima tvojeg uma, da misliš o nečemu što nema kraja i granica? A kako je
prostor za tebe „realnost“, probaj da vodiš misaonu nit „bez kraja“, probaj da zamisliš
vaseljenu koja nema kraja. Zamisli da si se mislima udaljio koju milijardu kilometara od
Zemlje na kojoj stojiš: ma koliko ti kilometara u svom putovanju prebrojao, uopšte se
nećeš približiti kraju. Mogao bi te kilometre da brojiš hiljadama godina, i svo vrijeme bi
ostajao u istom položaju, zato što kraja uopšte nema… Probaj da zamisliš sve to – i sa
potpunom jasnošću ćeš pojmiti svu nesposobnost čovjekovog razuma da postigne pojam
beskonačnosti. Sve, o čemu ti misliš – ima granice. Takva je osobina tvog ograničenog
razuma. I ako isti takav zadatak sebi postaviš u vezi vremena, tvoj razum će se naći u
istom takvom bespomoćnom položaju. Probaj da zamisliš trilione već proteklih vijekova i
trilione vijekova budućih, i zatim osjeti, sa svom realnošću, kako čak i čudovišne brojke
godina u prošlosti i budućnosti nikako ne mogu da te približe nekoj granici, zato što za
vrijeme nema ni početka ni kraja. I postaće ti potpuno očigledna krajnja nesposobnost
tvojeg razuma da postigne pojam vječnosti. Ali, eto, bez obzira na tu nemogućnost da
postigneš beskonačnost prostora i vremena, ti potvrđuješ nesumnjivu realnost i jednog i
drugog.
Nepoznati. To je neizbježno. A kako bih ja mogao da dopustim kraj? To je jasno: mada
moj um i nije u stanju da zamisli nešto što nema kraja, još veći bi apsurd bilo dopustiti i
kraj; jer, kakvu god ogromnu veličinu navedeš – uvijek je možeš uvećati.
Duhovnik. Potpuno ispravno. Položaj tvog razuma je bezizlazan: sa jedne strane,
nemoguće je zamisliti beskonačnost; sa druge, nemoguće je postaviti granicu. Iz tog
bezizlaznog položaja ti nalaziš izlaz tako što priznaješ da nepostižni pojam beskonačnosti
nesumnjivo postoji. Zar nije tako?
Nepoznati. Da, tako je.
Duhovnik. Ali isti je takav položaj ljudskog razuma kada je u pitanju Bog. Postići Ga –
nemoguće je. Negirati Ga – apsurdno je. Ostaje samo jedno: priznati da je Njegovo bitije
i nepostižno i nesumnjivo.
Nepoznati. Analogija teško da može poslužiti kao dokaz.
Duhovnik. Ja i ne dokazujem. Ja se samo bunim protiv tvrdnje: „mi priznajemo da nešto
postoji u onoj mjeri, u kojoj to nešto možemo postići razumom“. Ja hoću da ti, štiteći
nevjerje, ne širiš svoja prava u na uštrb onoga koji štiti vjeru. Ono što zahtjevaš od
razuma ljudi vjere, zahtjevaj i od razuma ljudi koji vjeru pobijaju. Ako, po tebi, razum
koji vjeruje mora priznavati da realno postoji samo ono što se može „spoznati“, tada neka
i razum koji ne vjeruje priznaje da realno postoji samo ono što se može spoznati. A ako
nevjernicima daješ pravo da priznaju za razum nepostižno postojanje beskonačnosti, na
kakvoj osnovi vjerujući razum lišavaš prava da priznaje nepostižnog Boga?
Nepoznati. Ali, negirajući beskonačnost, mi dolazimo do apsurda.
Duhovnik. Po meni, negirajući Boga, mi dolazimo do istog takvog apsurda.
Nepoznati. Hm, da… tvoja analogija je ispravna. Ali, hoćeš li ti meni pokazati do
kakvog apsurda dolazimo kada negiramo postojanje Boga?
Duhovnik. Obavezno. U svoje vrijeme.
Nepoznati. Odlično. A sada mogu da nastavim?
Duhovnik. Nastavi.
Nepoznati. Mojoj vjeri smeta očigledno bajkoliki karakter vaših otkrovenja. Te bajke, ja
se slažem, na svoj način jesu prekrasne. Ali to su ipak samo bajke. I ne može se valjda
vjerovati u njih samo zbog toga što su one prekrasne. Zamisli jednog ozbiljnog čovjeka
koji pamti ono što su mu pričali u djetinjstvu. Kako bi bilo lijepo, kada bi postojale
kapuljače koje te čine nevidljivim, leteći ćilimi, stočići koji se sami postavljaju. U
djetinjstvu nam se činilo da sve to postoji „zauprave“. I eto, odraslog čovjeka ubjeđuju da
on nastavi da vjeruje u sva ta bajkolika čudesa samo zbog toga što su „mnogo dobra“
ona. Naravno da su dobra. Ali šta da se radi, kad stvarnost nije bajka. Dobre su vaše priče
o Bogu, o spasenju, o vječnom životu, o duši, ali, nažalost, sve je to – kapuljača koja te
čini nevidljivim. Ne mogu pak ja sebe da lažem i da po starom tvrdim da u sve to
vjerujem. Ne mogu da se natjeram da vjerujem da postoji Bog sa dugom sijedom bradom,
da On ima Sina Isusa Hrista, Spasitelja svijeta, i Duha Svetog, u obliku goluba, i da je taj
svemogući starčić za šest dana napravio svijet. Posljednji dan je uzeo gomilicu zemlje,
dunuo u nju, i iz nje je odjednom ispao čovjek. Zatim je iz rebra tog čovjeka napravio
ženu za njega. A onda ih je smjestio u raj, gdje su Adam i Eva pojeli nekakav zabranjeni
plod, i poslije toga počinju svakojake nesreće i t.d. i t.d. Za sada ću se zaustaviti na
ovome. Hoću da te pitam – kako ti gledaš na ove basne? Nije valjda da ti to uzimaš
zdravo za gotovo? Ili je to opet nekakva „alegorija“? I šta je Bogu trebalo da poseže za
otkrovenjem u takvoj čudnovatoj formi? Zar se nije to moglo ispričati prosto, bez ikakvih
letećih ćilima?
Duhovnik. Ne, biblijske priče nisu alegorija, i zato se one ne mogu prepričavati kako
kome padne na pamet, ali to nije ni prosto opisivanje događaja, kao u istoriji ili u
prirodnim naukama, pa se zato one ne smiju tumačiti u grubo materijalnom smislu.
Biblija – to je Božije Otkrovenje, dato čovjeku u uslovima njegovog zemaljskog života, u
okvirima njegovih pojmova, jezika i moralnog razvoja. Kad čitaš o stvaranju svijeta, ne
možeš prilaziti tome kao naučno-prirodnjačkom opisivanju. Gospod je Svojem Proroku u
nekoj vrsti viđenja otkrio tajnu stvaranja svijeta. Mojsije je pred sobom vidio, jednu za
drugom, etape stvaranja Vaseljene. I ma koliko prema tvrdnjama nauke trajale te
odvojene etape – Božije Otkrovenje će i dalje tvrditi da su to bili dani. I biće u pravu, i
nikakvog suštinskog neslaganja sa naukom u tome neće biti. Božije Otkrovenje će to
tvrditi, ne zato što je tako važno aritmetičko prebrojavanje – od toga se ništa ne mijenja: i
u toku ogromnih vremenskih perioda, i u toku tih nekoliko „dana“, dejstvovala je jedna te
ista sila Božija – nego zato što je u Otkrovenju to bilo javljeno u danima. Tebe zbunjuje
forma, ali te ne zapanjuje smisao. A čini se da bi nevjerujući razum tebalo mnogo više da
zapanji suštinsko podudaranje Otkrovenja sa posljednjim naučnim otkrićima, o kojima
Mojsije, razumije se, nije mogao ništa da zna. Sa naučnim otkrićima se podudara
hronologija u danima stvaranja. I ono što je u Bibliji izgledalo potpuno neshvatljivo –
stvaranje svjetlosti prije nebeskih vidjela – pokazalo se da to uopšte nije očigledna
besmislica, kako su to donedavno tvrdili nevjernici, nego da je to posljednja riječ nauke,
prema kojoj je prije formiranja nebeskih tijela u vaseljeni postojao „svjetlosni etar“. Ne
smije se kao na alegoriju gledati ni na stvaranje čovjeka. Čovjek je zaista sazdan onako
kako o tome govori Otkrovenje. Ali ono što tamo piše se ne smije shvatati grubo,
materijalistički, kao vajanje figure iz zemlje a onda pretvaranje nje u živog čovjeka. I
ovdje u biblijsku priču treba proniknuti duhom, da bi se u proročkim viđenjima postigla
božanstvena tajna Otkrovenja. Čovjek – to je zaista komad tvari, isto što i sav materijalni
svijet, koji živi po zakonima uzročnosti. To je ono u njemu, što je bilo sazdano kada je
već bila sazdana zemlja. Ali gospod je uzeo to parče materije, tu materijalnu osnovu, i
udahnuo u nju dah života, to jest, dao joj Svoj Božanstveni duh i, prije svega, Svoje
Božanstveno načelo slobode. I javio se čovjek – obraz i podobije Božije.
Nepoznati. Kada o tome govoriš tako, sve dobija prizvuk vjerovatnosti, zato što ti stvaraš
nekakvu apstraktnu sliku, nešto izvan vremena i prostora. Ali čim se sa oblaka te
apstrakcije spustiš na konkretnu situaciju i pitaš: a kako je to, ipak, Bog „dunuo“ u to
„parče“, i šta je, zapravo, predstavljala ta materijalna osnova sama po sebi, kada ona još
nije bila „čovjek“ – odmah se pokazuje da sve to, u tim „pričama“, uopšte nije nikakvo
„Otkrovenje“, nego, prosto-naprosto, zanimljiva bajka.
Duhovnik. Ti nazivaš apstrakcijom stanje u kojem se mi za izvjestan stepen uzdižemo
iznad čulnih opažanja koja zaklanjaju od nas suštinu stvari, i u kojem počinjemo da
vidimo nešto što se nalazi iza granica vidljivih fenomena. Uzmi, naprimjer, prirodno
pojavljivanje života. Šta ti znaš o tome? Ti znaš biološke procese koji prate i koji
uslovljavaju začeće života. Ali šta je to život, i šta se dešava u trenutku začeća novog
bića, ne sa tačke gledišta fizičko-hemijskog opisivanja biološkog procesa, nego u samoj
njegovoj suštini – kako je bilo, tako i ostaje tajna. Dodir materijalnog i nematerijalnog
uvijek je „izvan prostora i vremena“, te zato, ma koliko ti pratio i izučavao ono što se vidi
na površini prilikom stvaranja života – ta granica, gdje neživo prelazi u živo, uvijek će ti
isklizavati, kao za tebe neulovljiva „apstrakcija“. Zato je besmisleno – onako kako bi ti to
htio – „konkretno“ govoriti o tome kako je Bog stvorio čovjeka i pitati kako je „dunuo“
Bog u „grudvu“ zemlje. To je bilo moguće pokazati samo u Otkrovenju, gdje postaje
vidljivo ono što je bilo nevidljivo, i opipljivo ono što je bilo neopipljivo. „Konkretno“ –
„grudva“ iz koje je stvoren čovjek je mogla da bude vidljiva svima, a Duh Božiji, Koji je
se dotakao, nije mogao biti vidljiv ni za koga. On je tu „grudvu“ ozario čovječijom
sviješću. I ta svijest je dala čovjeku mogućnost da vidi Boga. U Otkrovenju je pokazan
taj, u „konkretnim uslovima“ nevidljiv, trenutak. Da, to je velika tajna. Ali, velika je tajna
i sav svijet koji nas okružuje: i u njemu se svo vrijeme vidljivo sjedinjuje sa nevidljivim,
opipljivo sa neopipljivim. I kada bi nama to moglo biti pokazano, mi bismo to
neizostavno vidjeli u istim onakvim formama, u kakvim su nam data biblijska otkrovenja.
„Bajkolikost“ o kojoj govoriš je jedina moguća forma otkrovenja koja potpuno odgovara
tajanstvenom sadržaju koji se u nju oblači, i našoj ograničenoj svijesti čini dostupnim ono
što je za nju nepostižno i što nije čulno.
Nepoznati. Ali, na kraju krajeva, ako se i dopusti da iza tih bajki zaista stoji neki
tajanstveni sadržaj, ti i tada, prosto-naprosto, u njega samo vjeruješ, ti ga ne dokazuješ.
Duhovnik. Logički ne dokazujem. Ali njihovu istinu ja osjećam, ne samo neposrednim
osjećanjem, nego i razumom utvrđujem, zato što te priče meni objašnjavaju neobjašnjivo,
i sav haos privode u uređen i savršen pogled na svijet.
Nepoznati. No, o „savršenom pogledu na svijet“ govoriti – još ti je rano. Saslušaj za
početak moje glavne argumente. Jer, do sada sam govorio samo o spoljašnjim smetnjama
za vjeru. Sad ću preći na unutrašnje.
Duhovnik. Odlično.
Nepoznati. Koliko sam puta pred sobom pitanje o Bogu postavljao ovako: dopustimo da
taj nepostižni Bog i postoji. Dopustimo da sam izvršio nasilje nad svojim zdravim
razumom i natjerao sebe da priznam nevidljivog, nepostižnog, ličnog Boga. Ali, mogu li
se umiriti ja tim priznanjem? Jer, razum će od mene tražiti odgovore na čitav niz pitanja
koja će proisticati iz tog priznanja. Prvo i najubistvenije će biti – o zlu. Dopustimo da
sam ja povjerovao da postoji svemogući, svuda postojeći Bog, Koji je sve stvorio i „bez
Njega ništa nije postalo, što je postalo“. Otkuda onda zlo? Šta je ono? Ko je zlo stvorio?
Takođe Bog? Očigledno, nije. A ako nije Bog – onda, ipak, ispada da nije Bog baš sve
stvorio? Ali zašto taj svemogući Bog trpi zlo, kada ga nije On stvorio? Zbog čega se
mora igrati ta tragikomedija od „borbe protiv zla“, ako svemogući Bog jednim jedinim
pokretom može da ga uništi i da ostavi u svijetu samo dobro? Kakav odgovor na ta
pitanja može dati vjera? Opet da sve svede na nepostižnost? Standardno sklonište, kad
vjerniku zadaš nerazrješivo pitanje. Ali u datom slučaju nerazrješivost pitanja o zlu mora
da nas dovede – ne do priznanja „nepostižnosti“ religioznih istina, nego do neizbježnog
negiranja postojanja Boga, zato što postojanje zla u svijetu čini vjeru u Boga
besmislenom.
Drugo, ne manje smrtonosno, je pitanje o stradanjima. Po vašoj definiciji, Bog je ljubav.
Apsolutna, savršena, nepostižna i ostalo. I gle, ta ljubav dopušta da sve što živi na zemlji
– ne čovjek samo, nego sve, do posljednje infuzorije – strada bezmjernim
stradanjima.Čak i ogrubjelo srce osjeća sažaljenje prema onom ko zbog nečega pati. A
eto, taj Bog, sama ta ljubav – vidi i čuje kako stenje zemlja, ali neće da prekrati njene
muke. Jer, Bog je svemoguć: a to znači, valjda, da On može dati sreću svemu što je živo?
Kakav je onda smisao u tome što Bog ćutke „gledi“ kako se svijet previja od bola? I u
tome postoji, pretpostavljam, takođe, viši, „nepostižni“ smisao? Izvanredno. Ali, kao
prvo, zbog čega je Bog stvorio čovjeka takvog, da on zgriješi? A kao drugo, plod sa
zabranjenog drveta je pojeo čovjek – kakve veze sa tim ima infuzorija? Jer, ona, barem,
nije nikakve zapovijesti narušila, a ipak, i nju boli kada je stave u nekakvu tamo kiselinu?
Vi volite da govorite kako u prirodi vidite Boga. Šta je to? Sljepilo, ili samoobmana? Jer,
sa tačke gledišta „više pravde“, priroda je – strašni i sveopšti užas. Gdje je tamo Bog?
Tamo sve jede jedno drugo. Jedna buba jede drugu, ptičica jede bubu, kobac jede ptičice.
Žaba guta punoglavca, zmija guta žabu, jež jede zmiju, lisica jede ježa. I sve je to Bog u
prirodi? Ili, mož’ bit’, vi vidite Boga u mađioničarskim trikovima poput onoga sa
gusjenicom i jajetom-parazitom? Probiti gusjenicu, položiti u nju jaje iz kojeg će se
razviti larva, pojesti utrobu gusjenice, a kada se ona, na kraju krajeva, pretvori u lutku,
izaći iz nje! Sve je to Bog? Ti ćeš reći: „to je posljedica grijeha“. Prekrasno! Ali zar Bog
nije „sveznalica“? Znači, On je znao kakav će biti rezultat (stvaranja čovjeka) – zašto je
onda uopšte stvarao svijet? Opet ćeš, vjerovatno, reći: „tajna“, nepostižno, neopisivo. Ali,
stani, to još nije sve! Vi, koji priznajete Boga, sa svim Njegovim „apsolutnim“
osobinama, tvrdite dalje da će Bog-ljubav tog žalosnog, nesrećnog, ispaćenog čovjeka,
kada ovaj napokon nađe mir u smrti, poslati, još, zbog njegovih grijeha, i u pakao, gdje će
se nesrećni prestupnik patiti vječno – „tamo, gdje je plač i škrgut zuba“. Malo mu bilo
plača i škrguta zuba ovdje, na zemlji? Pokazuje se – sveljubeći Gospod je i na onom
svijetu pripremio, na vjeki vjekov, vječne, još veće muke. Kakva besmislica! Kakav užas!
I, usprkos svemu tome, ja moram da vjerujem! Nikad! Nikad! Ako, a i to sa velikim
natezanjem, i mogu da dopustim bitije nepostižnog i „nevidljivog“ Boga – kad sebi
postavim pitanje zla i patnji, ja osjećam da je vjera u Boga – prosto, ružna glupost.
Duhovnik. To, što si sada ispričao, zaista jesu ubistvena pitanja, ali ne za one koji u Boga
vjeruju, kao što ti misliš, nego, naprotiv, za one koji u Njega ne vjeruju. I meni je veoma
drago što si ti tako jasno i tvrdo postavio ta pitanja – jer, iz njih nema drugog izlaza, osim
vjere.
Nepoznati. To je veličanstveno. Hoćeš svo moje oružje da okreneš protiv mene? Hajde
da vidimo kako si naumio da to izvedeš.
Duhovnik. Ja ću se potruditi da ti razotkrijem kako na tvoja pitanja odgovara vjera, i
odmah ćeš uvidjeti kako je pred tim pitanjima nemoćno nevjerje.
Nepoznati. Nadam se samo da ćeš me poštediti citata svetih Otaca Crkve i ostalih
autoriteta.
Duhovnik. Ti si, vjerovatno, primjetio da ja u razgovorima sa tobom izbjegavam takve
citate, mada svo vrijeme imam na umu i Slovo Božije i djela Otaca Crkve. Ali, ovom
prilikom, ja ću navesti riječi svetih Otaca, ne zato što smatram da oni za tebe
predstavljaju autoritet, nego zato što oni savršeno izražavaju ono što je skoro neizrazivo
ljudskim riječima.
Nepoznati. Avaj. S obzirom da si ti meni dao punu slobodu da se izražavam kako ja
nađem za shodno, – nije u redu da ja tebe ograničavam u tom smislu. Slušam te.
Duhovnik. Zašto svemogući Bog dopušta postojanje zla? Zašto On jednim jedinim
aktom Svoje svemoguće Volje ne uništi zlo? I zašto svih ne učini dobrim? To je prvo
pitanje koje si mi postavio. Ipak, sam način na koji je pitanje postavljeno meni govori da
je u pitanju neka vrsta nesporazuma. Zamisli, naprimjer, pitanje: može li svemogući Bog
počiniti grijeh? Očigledno, ne može. Ali ako On ne može počiniti grijeh – znači, On nije
svemoguć. Može li ozbiljan čovjek postavljati takva pitanja? A tvoje pitanje samo na prvi
pogled izgleda da nije takvo. „Može li svemogući Bog učiniti sve ljude dobrim?“ Ali, to
onda znači uništiti osnovno svojstvo dobra, i dobro pretvoriti u moralno ništa.
Nepoznati. Uopšte ne razumijem – šta hoćeš da kažeš?
Duhovnik. Kada bi dobro bilo prosta i neizbježna posljedica sile Božije, ono bi, kao i
svaka pojava materijalnog svijeta, bilo uzročno-posljedično uslovljeno, i zbog toga bi
izgubilo svoj moralni sadržaj. Ja sam ti već pokazao, kad smo pričali o besmrtnosti, da
pojava koja je uslovljena uzročno-posljedičnim vezama ne može biti ocjenjivana
moralno. Ono što je lišeno slobode – ne može biti ni dobro, ni zlo; ono je neizbježno.
Pojmovi dobra i zla podrazumijevaju slobodu izbora u čovjeku. Ali tamo, gdje se govori
o slobodi, nema mjesta za uzročno-posljedičnu zavisnost. Dakle, u logičko-formalnom
smislu, tvoje pitanje sadrži protivrječnost, ili barem nesporazum, koji postaje vidljiviji
ako se pitanje postavi u ovom obliku: zašto svemogući Bog, Sam, Svojom silom, ne učini
ljude dobrim, odnosno, zašto ih ne liši slobode, bez koje nikakvo dobro uopšte ne postoji,
niti postojati može?
Nepoznati. Naravno, u takvoj formulaciji, pitanje nema smisla.
Duhovnik. Ali ta formulacija proističe iz suštine pojma dobra. Dakle, odgovor na pitanje
– zašto Bog Sam ne učini ljude dobrim i nesposobnim da čine zlo je – jasan. Zato što im
je On darovao slobodu. I na tom pojmu, pojmu slobode, mi ćemo se sada zaustaviti
podrobnije. Kada smo razgovarali o besmrtnosti, ja sam o slobodi volje govorio da bih
pokazao besmislenost tog pojma za nevjernički razum. Sada ćemo pokušati da
razmotrimo taj pojam sa strane njegovog pozitivnog sadržaja, toliko važnog ne samo za
rješenje pitanja o zlu, nego i za mnoga druga pitanja. Pojam slobode spada u onu grupu
pojmova, koji su, kao i vječnost i beskonačnost, sa jedne strane nepostižni za naš razum,
a sa druge se utvrđuju kao nešto što nesumnjivo postoji. Čovjek misli po zakonima
uzročnosti. Za ograničeni ljudski razum svaka pojava mora imati svoj uzrok. Dejstva i
pojave koje nemaju uzrok on ne može da zamisli. Ali sloboda jeste ono što nema uzroka,
ona je nešto primarno, ničim prethodnim neuslovljeno, neko tajanstveno, za nas savršeno
nepostižno načelo. Sloboda za naš razum takođe nema granica u smislu uzročnosti, kao
što beskonečnost nema granica u prostoru, ili vječnost u vremenu. I kada bi nam palo na
pamet da slobodu postignemo kao uzročnost, došli bismo u isti onakav, bezizlazan
položaj, u kakvom smo se našli kada smo pokušavali da postignemo beskonačnost u
vremenu i prostoru. Ako prekinemo kariku u uzročno-posljedičnom lancu i kažemo kako,
eto, ta pojava zavisi od takvog i takvog uzroka, i tu postavimo granicu, naš razum će
odmah da se zapita: a kakav je bio uzrok koji je doveo do posljednjeg od ukazanih
uzroka? A ako kažemo: ne, to je bio posljednji uzrok, a sam on ničim nije uslovljen, tim
samim mi utvrđujemo da nesumnjivo postoji nepostižni pojam slobode volje kao
bezuzročnosti.
Nepoznati. Ali, zašto se uzročni lanac ne može priznati beskonačnim?
Duhovnik. Može, ali to će biti negiranje slobode volje. A ja i ti smo utvrdili da je sloboda
volje nesumnjivi fakat, i sada hoćemo samo da ustanovimo pozitivno značenje tog pojma.
Uzročno-posljedični lanac se može unazad voditi do beskonačnosti samo radi objašnjenja
mehaničkih uzroka, pojava uslovljenih, a ne radi objašnjenja slobode. Ako budeš govorio
o beskonačnom nizu uzroka i posljedica, ti ćeš se samim tim odreći od rješenja pitanja
slobode. To naročito postaje jasno kada se ne govori o čovjeku kao o prvouzroku ovog ili
onog dejstva, nego o Bogu kao o prvouzročniku svega što postoji.
Nepoznati. Razjasni mi to podrobnije.
Duhovnik. Za vjerujući razum Bog je prvouzrok svega što postoji, početak svakog bitija,
Sam nemajući početak i zbog toga vječno prebivajuć. Postignuti to nemoguće je isto
onoliko, koliko je nemoguće postignuti vječno bitije bilo čega. Negirati Boga kao
prvouzročnika i reći da svijet postoji vječno – znači reći nešto što je duplo nepostižno.
Kao prvo, to je nepostižno onoliko koliko je nepostižno sve što je vječno, pa je tako i sa
vječnim bitijem Božijim; a kao drugo, to je nepostižno u smislu odsustva prvouzroka u
svijetu u kojem sve dejstvuje po zakonu uzročnosti, i u kojem se ne može doći do prvog
uzroka uzročno-posljedičnog niza pojava. Vjera u Boga rješava to pitanje drugačije. Ona
pomjera stanje vječno postojećeg Prvouzročnika u oblast pred-materijalnu, u oblast u
kojoj nema pojava prolaznih, uzročno-posljedično uslovljenih. To je ono što je
bilo oduvijek, prije stvaranja svijeta. A svijet materialni vjera misli kao svijet dostupan
poimanju čovjekovog razuma, s obzirom da ima početak i da je stvoren u vremenu. A
zato što materijalni svijet živi po zakonu uzročno-posljedičnosti – a ne po zakonu slobode
– on ima i svoj prvouzrok – Silu Božiju, koja ga je sazdala.
Nepoznati. Zar to što ti govoriš otkriva pozitivno značenje pojma slobode? Ti svo
vrijeme meni dokazuješ zbog čega se može, i zbog čega se čak mora priznati taj
nepostižni pojam, ali mi nikako ne otkrivaš njegov pozitivni sadržaj.
Duhovnik. Da. Ali ja neizostavno moram da ti ukažem na to, zato što inače tvoj razum
neće htjeti da prihvati ono što slijedi a što je već dostupno poimanju.
Nepoznati. Da, moliću lijepo, u pravu si.
Duhovnik. Pređimo sada na sam sadržaj pojma slobode. Mi smo sazdani po obrazu i
podobiju Božijem i „sloboda volje“ je podobije u nama Božijeg načela. Mi ukazujemo na
različite osobine Boga, ali to ne znači da mi mislimo Boga kao nešto „složeno“, što se
sastoji iz različitih elemenata, kao što naš materijalizam misli materiju. Bog je apsolutno
prost, nerazloživ i nedjeljiv. Dakle, osobine Njegove nisu ništa drugo, do savršeno
ljudsko „opisivanje“ te jedine i nedjeljive suštine. Takva je i čovječija duša, sazdana po
Njegovom podobiju. Mi govorimo: misao, volja, osjećanja, ali svi ti pojmovi nemaju
analog u složenosti elemenata duše. Duša je, kao podobije Božije, ne-složena, ona je
jedinica nedjeljiva i prosta. Sloboda volje u toj jedinici nije jedan od njenih sastavnih
elemenata, nego jedna od njenih osobina.
Nepoznati. To ispada kao nekakav nedjeljivi duhovni atom.
Duhovnik. Pa, da. Ali bolje je da ne upotrebljavamo taj termin. Dakle, načelo slobode
volje i jeste osobina duše, koja se sastoji u nepostižnoj mogućnosti da se izvan uzročno-
posljedične zavisnosti vrše različita dejstva. Ta osobina, darovana duši od Boga, čini
čovjeka bogopodobnim, razlikuje ga od svih drugih živih bića i u smislu morala otvara
mu put ka bogosavršenstvu, ona daje odgovarajući smisao pojmu dobra i zla. Apsolutno
dobro – to je ono što tvori volja Božija. Za čovjeka činiti dobro – to znači svojom
slobodnom voljom izabirati i činiti ono što je usklađeno sa voljom Božijom. Takav
slobodno učinjen izbor sjedinjuje čovjeka sa Božanskim načelom, daje mu, kao
zajedničaru Božanstva, vječni život i čini – ne apstraktnim, nego realnim, zadatak
bogousavršavanja. I evo, sada, napokon, dođosmo do tvog pitanja – šta je to zlo, i ko ga
je stvorio? Zlo nije samostalno postojeća suština, i zato se ne može reći da ga je stvorio
Bog. U čovjeku ga je stvorilo isto ono načelo, koje stvara i svako drugo čovječije dejstvo
– slobodna volja. Šta je onda zlo? Ono je slobodno izabrana volja koja se suprotstavlja
volji Božijoj. Takvo suprotstavljanje, odsustvo jedinstva volje čovječije sa voljom
Božijom, odvaja, ono kao da čupa čovjeka od Božanskog načela i povlači za sobom
strašne posljedice koje stvaraju mnogoliko zlo. I ja ću ti ipak navesti cijeli niz izreka
svetih Otaca i učitelja Crkve o zlu.
„Zlo nije nikakva suština koja ima stvarno bitije, kao što ga imaju druga bića koja je
stvorio Bog; ono je samo uklanjanje bića od svog prirodnog stanja, u koje ih je
postavio Tvorac, uklanjanje u stanje suprotno ovom. Zbog toga Bog nije vinovnik zla,
nego ono proističe iz samih bića koja su se uklonila od svog prirodnog stanja i
prednaznačenja“ (Dionisije Aeropagit).
„Mi nismo stvoreni za smrt, ali umiremo sami kroz sebe, nas je pogubila sopstvena volja“
(Tacijan).
„Adam je sam sebi pripremio smrt kroz udaljenje od Boga. Tako, nije Bog stvorio smrt,
nego smo je mi sami navukli na sebe lukavim saizvoljenjem“ (Vasilije Veliki).
Sada, kada imamo određeni odgovor na pitanje šta je to zlo i otkuda je ono došlo,
probaćemo da odgovorimo na tvoje drugo pitanje – o stradanjima. U čemu se sastojao
grehovni pad čovjeka? U narušavanju zapovijesti Božije. Ta zapovijest je bila izraz
Božije volje, sa kojom je slobodna čovječija volja mogla da bude u saglasnosti – i tada bi
sav život bio povezan sa Božanskim načelom. Ili se ona mogla naći u suprotstavljanju toj
volji – i tada bi se prekinula veza sa Božanskim načelom i počeo bi život izvan Boga.
Čovjek je pao, to jest, izabrao je drugi put.
Nepoznati. Stani, stani: kakva je to bila sloboda, ako je čovjek morao da izvršava
zapovijesti Boga?
Duhovnik. Da, morao je, ako je htio dobra, ako je htio da ima život bez zla, ali on je bio
potpuno slobodan u svom izboru i uz željenje zla, odnosno, uz željenje da se suprotstavi
Božanskoj volji – on je mogao da izabere taj put; on ga je i izabrao.
Ti ne voliš kada se pozivaju na svete Oce, ali, slušaj kako prekrasno o tome govori sv.
Irinej Lionski: „Vjernici vjeruju po njihovom sopstvenom izboru, isto kao što i oni koji se
ne saglašavaju sa Njegovim učenjem to čine po sopstvenom izboru… Onima, pak, koji
prebivaju u svojoj ljubavi prema Bogu, On daruje opštenje sa Njim. A opštenje sa Njim
jeste život i svjetlost i naslađivanje svakim dobrima, kakva samo jesu kod Njega. Na one,
pak, koji se po sopstvenom izboru udaljavaju od Boga, On nalaže razjedinjenje sa
Sobom, koje su oni sami, po sopstvenom izboru, odabrali. Ali razjedinjenje sa Bogom
predstavlja smrt i lišavanje svih blaga koja jesu u Boga. Zato će oni koji kroz otpadništvo
gube gore navedene stvari biti lišeni svakog blaga, i trpjeće kazne svake vrste. Ipak, Bog
njih ne kažnjava neposredno, Sam, nego to kažnjavanje pada na njih zato što su oni lišeni
svega što jeste blago“ (Protiv jeresi. Knj. 4, gl. 39,4).
Život bez Boga, „po svojoj volji“, odmah je čovjeka odao u vlast onim stihijama, koje su
u potpunoj harmoniji prebivale samo pri vezi čovjeka sa Bogom. Kad je ta veza prekinuta
padom u grijeh i samoutvrđivanjem čovjekove volje, sve je došlo u stanje poremećenosti,
borbe, diobe, pojavilo se stradanje, kao suprotnost blaženstvu, i smrt, kao suprotnost
života. Pitanje o stradanju najtjesnijim mogućim načinom je povezano sa pitanjem o zlu,
zato što je stradanje direktna njegova posljedica. Zato će i odgovor na to pitanje biti isti.
Ko je stvorio stradanje? Nije njega stvorio Bog, nego slobodna volja čovjeka koji je
otpao od Boga. Zato, uništiti stradanje znači uništiti zlo i ponovo uspostaviti apsolutno
dobro. Ali učiniti ljude dobrim silom Božijom – nemoguće je, kako je već rečeno ranije.
Nepoznati. Ne razumijem. Jer, grijeh je učinio jedan čovjek, a pati i umire sve što je
živo?
Duhovnik. U hrišćanskom pogledu na svijet, kao u savršenom zdanju, ne može se
iščupati jedna cigla a da se ne ošteti sve. To zdanje svijeta ne može se posmatrati po
dijelovima. Tvoje pitanje opet se bazira na nesporazumu. Ti na tvorevinu Božiju ne
gledaš kao na jednu cjelinu, nego kao na skup nekih nezavisnih dijelova, u kojem sudbina
jednog dijela nije ni utiče na druge dijelove, niti od njih zavisi. Bog je sve živo poručio
čovjeku, ne samo u smislu da mu je dao vlast nad živim carstvom, nego kao
najsavršenijem, kao nosiocu obraza Božijeg u prirodi, kao glavi koja sve živo sjedinjuje
sa Bogom, i time mu uručio odgovornost za sudbinu čitavog života. Zbog toga je i pad
čovjeka bio pad svog života, otpadanje – u licu čovjeka – od Boga. Zato je, kako ćeš
vidjeti dalje, i ponovno uspostavljanje tog jedinstva kroz „Novog Adama“ bilo u isto
vrijeme spasenje ne samo čovječanstva, nego i svog života.
Nepoznati. Ti i dalje ne odgovoraš na moje glavno pitanje: zašto je sveznajući Bog, kada
je znao do čega će dovesti sloboda koju je darovao čovjeku, uopšte stvarao svijet? I
kakav je smisao u tome da se stvori čovjek, ako unaprijed znaš da će on otpasti od Boga i
prevratiti svoj život u neprekidnu patnju, i to ne samo ovdje, na zemlji, nego još i iza
groba.
Duhovnik. Na to pitanje ja još nisam odgovarao, zato što se ono ne tiče toliko bitija
Boga, koliko se tiče sudbine čovjeka. Mi smo do sada govorili o tome – šta je to zlo i šta
je to patnja, i ko ih je stvorio. A sada ti postavljaš potpuno drugo pitanje, pitanje o odnosu
Boga prema grijehu i patnji. To nas pitanje dovodi do velike tajne Iskupljenja. Samo
vjera u Iskupljenje daje potpuni odgovor na pitanje o sudbini pavšeg čovjeka i odnosu
Boga prema njemu. Ali o tome je bolje da govorimo drugi put, jer tako važno pitanje
valja podrobno i detaljno razmotriti.
Nepoznati. Izvanredno. Ali zar si o Bogu ti rekao sve? Avaj, ti si htio da pokažeš istinu?
Duhovnik. Ja sam odgovarao na tvoja pitanja i u njima sam ti je pokazivao. Za sada to
nije sva istina, nego samo njena glavna osnova. Oslobodi se na nekoliko trenutaka od
svih karakternih osobina i pitanja svojih, i pogledaj na tu istinu, onakvu, kakva ona jeste,
ne unakazujući je svojim sumnjama.
Nepoznati. Hoćeš da pokažeš pozitivni sadržaj vjere u Boga?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. Govori. Potrudiću se da te saslušam onako kako ti hoćeš.
Duhovnik. Mi vjerujemo da Bog, po svojoj suštini, jeste Ljubav. Da se u Njemu sadrži
savršeni sveznajući razum i savršena svemoguća Volja. Oduvijek je bio Bog, i o životu
Božijem, od vijeka bivšem, prije stvaranja svijeta u vremenu, – mi ne znamo ništa.
Razum Božiji, pomislivši o vaseljeni, Ljubav Božija, poljubivša je, i Volja Božija,
odlučivši da nje (vaseljene) bude, stvorili su svijet. Svijet – to je tvoračka kreacija
Božanskog Razuma, Ljubavi, Volje. Svako disanje života ima istočnik u Božijem načelu.
I svaka čestica materije ima u osnovi svojoj razum, ljubav i volju – kao u Bogu
prebivajuća. Sve – i vidljivo, i nevidljivo – postoji Božanskom silom. I sve ima život i
netljenu osnovu, jer sve prebiva u Božanskom razumu, u Božanskoj Ljubavi i u Njegovoj
svetoj Volji.
Sve živi po nepromjenljivim zakonima koje je Gospod dao vidljivom svijetu, ali sve ima,
osim tih mehaničkih zakona, i viši, razumni smisao, jer je sve sjedinjeno sa Bogom i
stremi ka svom prvoistočniku. Svijet – to nije razdrobljeni, besmisleni, mrtvi haos, koji
ima samo privid reda i zakonomjernosti, nego razumna, živim Duhom Božijim
oduhotvorena, jednim životom živeća, za vječno, netljeno bitije pripremljena tvorevina
Božija. Najviše u njoj – to je čovjek, obraz i podobije Božije, nosilac svijesti, koja je
odbljesak Božanskog Razuma, ljubavi, koja je iskra Ljubavi Božanske i slobode volje,
tajanstvenog načela koje je podobije nepostižne Volje Božije. Kroz njega, u savezu
ljubavi čovjeka sa Bogom, kao sa Ocem i Tvorcem – utvrđuje se i slobodni savez sve
vaseljene. Tu istinu o Bogu mi poznajemo i u svom duhu, kada uranjamo u duhovno
samopoznanje, i u čitavoj vaseljeni, kada se uzdižemo do molitvenog sozercavanja.
Nepoznati. Bajka, bajka, bajka. Fenomenalna, veličanstvena, samo ne znam – ko ju je
izmislio, i za koga.
Duhovnik. Ti istinu nazivaš bajkom; kako ćeš onda nazvati laž? Poslušaj sada ono što
sam ja tebi htio da kažem na početku našeg razgovora: do kakvog apsurda dovodi
negiranje postojanja Boga. „Nema Boga“… Sa kakvim trijumfom mnogi izgovaraju te
strašne riječi! Međutim, da li oni koji ih govore razumiju – šta one znače? Ne razumiju;
da razumiju, drugačije bi ih izgovarali. Da, njih nije teško izreći. Ali kakav užas u duši
mora da leži iza njih! Jer, samo izgubivši razum se može svečano i sa likovanjem govoriti
o svojoj pogibiji. Čemu se radovati? Čime se ponositi? Kakvo tu može biti slavlje? A
riječi „nema Boga“ – to nije samo tvoja pogibija, to je pogibija definitivno svega čime je
živ čovjek. I ti se, uprkos svemu, smiješ i izrugavaš nad vjerom? Uprkos svemu, na sebe
gledaš kao na pobjednika? I ti ćeš reći da to nije ludnica, nego normalno stanje ljudi?
Neka, samo na jedan trenutak, izgleda kao da si ti u pravu. Neka je tvoje nevjerje postalo
nesumnjiva, nepobitna istina. Neka bude tako. I pogledaj kakva će se „istina“ tada otkriti
pred tobom. Vaseljena – to je bezgranična masa materije koja se nalazi u pokretu. Okreće
se Zemlja oko Sunca. Mjesec se okreće oko Zemlje. Svaka planeta ima putanju po kojoj
se kreće, i svaki planetin satelit se okreće oko nje, po tačnoj matematičkoj figuri. Ali i
samo Sunce, sa svim svojim planetama, sa svoje strane, kreće se nekuda u pravcu
zvijezde Vege. I svaka zvijezda – to je isto takav sunčev sistem koji se nalazi u kretanju.
Kreće se sav nebeski svod. Kreće se nebrojeno mnoštvo zvijezda Mliječnog Puta. I kreće
se svaki atom materije iz koje se sastoji svijet, a u svakom atomu kreću se, po strogo
određenim matematičkim zakonima, elektroni. U neprestanom kretanju prebiva taj svijet
koji niko nije stvorio. Bez smisla i bez cilja. Kao u nekoj čudovišnoj mašini okreću se
njegovi točkovi i nose ga u vječnost. I šta je onda u takvom svijetu – „Ja“? „Ja“ – to je
komadić iste takve tvari. „Ja“ je ista takva kombinacija atoma. I moj je život – besciljna,
ni za šta nepotrebna igra tih pokretnih, nevidljivo malih čestica koje su se u svom
kretanju iskombinovale tako da se pojavila moja, ni za šta nepotrebna, ličnost, e da bi se
opet raspali, baš kao neke kockice različitih oblika i boja, tek tako, radi nečije zabave.
Nastupiće trenutak kada će Zemlja izgorjeti i ohladiti se. To jest, atomi materije će se
tako iskombinovati u njoj, da će se prekinuti sav život. Atomi, pak, i elektroni, nastaviće
svoje besmisleno postojanje (kretanje). Vječno će se kretati točkovi ogromne mašine,
uništavaće se i ponovo nicati svjetovi. Nema višeg razuma. Nema višeg smisla. Nema
višeg cilja u životu vaseljene. Bezdušna, hladna materija, koja je oduvijek postojala i koja
će oduvijek postojati. I to je sve… Eto, to je tvoja istina. Eto čime se ti ponosiš. Eto šta
proslavljaš. I ti ćeš reći -to nije bezumlje?
Nepoznati. Ako o tome razmišljaš onako kako si ti sad govorio, malo ko bi se saglasio da
živi. Bolje je, i to što prije, pustiti sebi metak u čelo.
Duhovnik. Da, ono bi tako i bilo. Ali đavo je lukav. Da ljudi ne bi mogli da se dozovu,
on ih je uvjerio da oni, upravo oni, koji su izgubili razum, da su baš oni ti koji misle
zdravo-razumno. Naučio ih je da trabunjaju koje-šta o veličanstvenosti nauke, o čudesima
tehnike, o nekakvim neobičnim dostignućima, o tome kako će oni nešto – samo ne znam
šta – da pobijede i sve da pokore, i svim tim buncanjem je tako dobro nafilovao nesrećne
ljude, da oni uopšte ne žele da se liječe. I tek će, možda, pred smrću svojom, osjetiti oni,
kako se sa njima poigrao đavo. A tada je već kasno počinjati sve ispočetka…
Nepoznati. Da, ti si moju istinu naslikao kao ne baš privlačnu. Ali šta, na kraju krajeva,
šta, osim apstraktnih misaonih konstrukcija, daje i tvoja vjera? Jer, u stvarnosti, i vjernik,
i nevjernik, imaju jedno te isto.
Duhovnik. Vjera u Boga ne daje „apstraktne misaone konstrukcije“. Ona preporađa
život.
Nepoznati. Ah, znači, i tu dolazi neposredno proživljeno iskustvo!
Duhovnik. Neizostavno.
Nepoznati. Htio bih ja da znam – kakvo je to iskustvo, koje bajku pretvara u stvarnost?
Duhovnik. Ako bez unutrašnje proživljenog iskustva ne može biti vjere u besmrtnost, tim
prije se to tiče vjere u Boga.
Nepoznati. Molim te da mi o tome ispričaš podrobnije.
Duhovnik. Da, treba pričati. Ali su moje riječi ništavne. Kako predati ono čime živi duša
i što ozaruje svjetlošću svojom sav naš život? Jesi li se ikada peo na visoku planinu?
Sjećaš li se osjećaja koji te obuzme kad se popenješ na vrh, kad pred tobom pukne pogled
na beskrajnu daljinu? E, to je samo blijedo poređenje sa onim što osjećaju ljudi koji
vjeruju u Boga. Samo, pred njima se ne otkrivaju daljine zemlje, nego daljine
bezgraničnog savršenstva. Osjećati Boga – to znači osjećati jedinstvo vaseljene,
netljenost života, viši njegov smisao. Mi imamo posebno – vama potpuno nepoznato –
čulo koje nam govori da se o nama brine Gospod, i to nam daje uvjerenost. Mi nikada
nismo sami. Mi smo uvijek sa Njim. Sve je za nas ogrijano ljubavlju Božijom. Osjećanje
radosti – to je najosnovnije, najpostojanije naše osjećanje. Um naš, kao i kod svakog
čovjeka, nije u stanju da zamisli beskonačnost, ne može postići šta je to sloboda, ne zna
cilj stvaranja svijeta. Ali u osjećanju Boga ima nešto što je svemu tome nalik, kao kada bi
u jednom trenutku sve to spoznao, iako nisi u stanju da zadržiš u pamćenju, a srce u svom
pamćenju to zadržava u tebi zauvijek. Vjera u Boga nas preporađa, zato što nam otkriva
izvor potpuno novih, za nas do tada nepoznatih duševnih stanja. Vidimo li mi Boga? Ne,
to je više od vida. Možemo li Ga mi opipati? Ne, to je više od opipavanja. Čujemo li Ga?
Ne, to je više od sluha. Bog – to je najnesumnjivije, najsavršenije moje znanje. Sve može
da se pokaže da je bila greška, san, fantazija. A Bog – JESTE. Pa – nismo li mi oni koji
treba da slave? Nismo li mi oni koji treba da se ponose? Nismo li mi oni koji treba da
proslavljaju pobjedu? Nismo li mi oni koji znaju istinu?
Nepoznati. Priznajem, moj položaj nije lak: tvoja razmišljanja i dalje ne mogu skroz da
me ubijede.
Duhovnik. Ja tebi pokazujem istinu. Gledaj, i odaberi, gdje je istina, a gdje laž.
Nepoznati. Da, tako je. Ali ja, ti mene izvini, ne mogu tek tako, odmah, da odaberem.
Duhovnik. Znači, ni da ni ne?
Nepoznati. Pa… Zaista je mnogo lijepa ta tvoja bajka, primamljivo izgleda priznati je za
stvarnost.
Duhovnik. A šta ti smeta da to uradiš?
Nepoznati. Još mnogo toga. A više od svega, da ti pravo kažem, nepostižnost. Ti si me
djelimično već priučio da dopuštam postojanje nepostižnog, ali i dalje ostaju neriješena
 pitanja o zlu i stradanjima.
Duhovnik. Na njih ćemo se mi još vratiti, kad budemo govorili o Iskupljenju.
Nepoznati. Meni se sve čini da ta nova bajka o Iskupljenju ne samo da neće smanjiti,
nego će još i uvećati smetnje mojoj vjeri.
Duhovnik. Ni u kojem slučaju. Što ti se istina bude potpunije otkrivala, tim će ti više biti
nesumnjivija.
Nepoznati. Ali može se reći i obratno – što više bude laži, to će se teže u njih moći
povjerovati.
Duhovnik. Potpuno tačno. Zato istinita vjera i jeste jedno od najnesumnjivijih
svjedočanstava o istini.
Nepoznati. Nije, valjda, da ti misliš da tvoja vjera može da me ubijedi čak i u takvu
istinu, kao što je Iskupljenje?
Duhovnik. Da, mislim.
Nepoznati. Čudno. Međutim, ne znam. Poslije ovih razgovora meni počinje da se čini da
ipak nisam uzeo sve u obzir kada sam se utvrđivao u svom nevjerju.
Duhovnik. To je vrlo dobro. Ne tjeraj to osjećanje od sebe. Ja sam ubijeđen da će nadalje
ono u tebi biti još jače.
Nepoznati. Vidjećemo. Skoro da sam spreman da kažem: daj Bože.

18. 8. februar 2012.

19. DIJALOZI
20.
21. DIJALOZI

22. DIJALOG TREĆI

O ISKUPLJENJU

Nepoznati. Ovaj put nemam namjeru da ti postavljam pitanja. U prethodnim

razgovorima ja sam dokazivao istinitost svog nevjerja i htio da saznam – šta stoji iz tvoje
vjere. Ali – Iskupljenje? Jer, to znači – učenje o Svetoj Trojici, o ovaploćenju Sina
Božijeg, o Božijoj Materi, o Golgoti, o Vaskrsenju… Šta tu pitati? Meni je sve to jedna
takva apsurdna stvar, tako jasna i čista „mitologija“, da ja, jednostavno, nemam šta da
pitam. Isto kao kad bi se govorilo o rođenju Venere ili o nekakvom prikovanom
Prometeju. Sumnje mogu da se izražavaju u odnosu na nešto što je barem u minimalnoj
mjeri vjerovatno. Ali kada se povede razgovor o očigledno glupoj i izmišljenoj stvari –
kakve tu mogu biti sumnje i pitanja?
Duhovnik. Zašto me onda uopšte slušaš?
Nepoznati. Moram da priznam da si me natjerao da se na jedan drugačiji, nov način
ponašam prema vjerovatnoći i mogućnosti da se može „normalno“ vjerovati. A pošto je,
kako si rekao u našem razgovoru o Bogu, učenje o Iskupljenju – neophodni završetak
svega što si govorio o grijehu, stradanju i smrti, – kako da me ne zainteresuje šta ćeš reći
o tome. To je, ako baš hoćeš, jednostavno, intelektualna znatiželja.
Duhovnik. Odlično. Tvoja znatiželja nije isprazna. Iza nje stoji nesvjesno stremljenje ka
poznanju Istine.
Nepoznati. Ti sve okrećeš u svoju korist. Ali garantujem ti da ja ni zamisliti ne mogu da
bih ja ikada-ikada mogao početi da kao istinu doživljavam ono o čemu ti sada hoćeš da
mi pričaš.
Duhovnik. Ja sam rekao – nesvjesno stremljenje ka Istini, a ne svjesno.
Nepoznati. Avaj. Ja se, naime, još nisam naučio da govorim o onome što je izvan moje
svijesti. I tako, dakle, slušam te.
Duhovnik. Sada ćemo govoriti o najvećim tajnama koje je čovjeku otkrio Bog, o
događajima koji se jesu desili u ovom svijetu, ali po zakonima savršeno drugačijeg,
nematerijalnog bitija; zato ti događaji moraju biti prihvaćeni vjerom. Pod tim ne
podrazumijevamo prosto povjerenje prema tuđim riječima, to nije obično priznavanje bez
ikakvih dokaza da nešto stvarno postoji, to nije (samo) vjera „na riječ“, nego ono
više poznanje, savršenije od poznanja samo umom, ono sveobuhvatno osjećanje Istine,
koje te, za razum nepostižne Tajne čini najnepobitnijim i najnesumnjivijim istinama,
kakvim ih ne bi mogla učiniti nikakva logička dokazivanja. Tebi se sigurno dešavalo, i to
ne jednom, da nešto slično doživiš u svom životu ili da to vidiš u tvom okruženju.
Naprimjer, slušaš potpuno nepoznatog čovjeka. Sve što on govori – potpuno je
vjerovatno. Ali ti, ni sam ne znajući kako, ne umom, nego svim svojim bićem, osjećaš da
on laže. I obratno: ti slušaš drugog čovjeka, takođe nepoznatog, i isto to osjećanje tebe
ovaj put tjera da vjeruješ svakoj njegovoj riječi. I kad se u tebi pojavi to osjećanje
povjerenja, potpuno ti nepotrebno izgleda dokazivanje istinitosti jednog i lažljivosti
drugog. Šta će ti dokazi, kad vjeruješ? Svi najubjedljiviji mogući dokazi mogu dati manje
nego što može dati ta tvoja unutrašnja uvjerenost. Nešto slično, samo mnogo savršenije i
sveobuhvatnije, može se reći i za vjeru u religioznom smislu. Evo, ti reče: govoriti o
Iskupljenju – znači govoriti o Trojici, o Bogoovaploćenju, o Božijoj Materi, o Golgoti, o
Vaskrsenju… Da, tako je. Ali kakvi su tu dokazi? Bog otkriva čovjeku ono što je izvan
svakog razumijevanja, a mi bismo da od ništavnog ljudskog razuma tražimo da nam
dokaže istinitost onoga što je čovjeku o Sebi otkrio Bog?
Ne, bolje nam je da sa blagogovenijem i strahom pažljivo slušamo Božansko Otkrovenje.
Nepoznati. Ti, čini se, zaboravljaš da govoriš sa nevjerujućim čovjekom?
Duhovnik. Ne, vrlo dobro pamtim. Ali ja govorim sa čovjekom koji nije izgubio
sposobnost da osjeti istinu, odnosno, da joj povjeruje kada je ugleda.
Nepoznati. A ja ću te, kao Pilat, upitati: šta je Istina? I mislim da će moje pitanje, takođe,
ostati bez odgovora.
Duhovnik. Pitanje Pilatovo ostavljeno je bez odgovora zato što je pred njim stajala Istina
za koju je pitao. I ako on Nju nije htio – svaki odgovor, to jest, dokaz – bio je suvišan. I
tvoje će pitanje ostati bez odgovora, u istom tom smislu. Ja tebi svjedočim o Istini. A ako
me budeš pitao – gdje je ona, dokaži mi je – takvo tvoje pitanje, nesumnjivo, ostaće bez
odgovora.
Nepoznati. Dobro. Slažem se. Nemoj mi dokazivati, nego mi pokaži svoju istinu. Na
kraju krajeva, svejedno je na koji način ću ja doći do nje.
Duhovnik. To što mi o Bogu znamo – čovjek nikada ne bi mogao sam da dozna. U isto
vrijeme, to je znanje potpuno neophodno da bi čovjek mogao da živi u Bogu, da bi
svjesno išao putem bogosavršenstva. Čovječija svijest bi mogla da dođe do misli o bitiju
Božijem. Ali o suštini, o prirodi Božanstva čovjek sam ništa ne bi mogao da dozna – niti
iz svijeta i života koji ga okružuje, niti iz mutnih obrisa svog bogopodobnog lika. On bi iz
toga dobio samo osnovu za Istini manje ili više bliske fantastične predstave. Takve su sve
religije, osim hrišćanske, u kojima se prirodno otkrovenje, dato u samoj suštini čovjekove
duše, kao i u prirodi koja ga okružuje, miješa sa poetskom i filosofskom maštom. Samo je
Sam Bog mogao da o Sebi kaže ljudima: „Na početku bijaše Slovo, i Slovo bijaše u
Boga, i Slovo bijaše Bog. Ono bijaše na početku u Boga. Sve je kroz Njega postalo, i bez
Njega nije postalo ništa što je postalo“ (Jn. 1:1-3).
Samo je Bog mogao da kaže ljudima: „A kada dođe Utješitelj, Kojeg ću vam Ja poslati
od Oca, Duh Istine, Koji od Oca ishodi, On će svjedočiti o Meni“ (Jn. 15:26).
U tim riječima Božijeg Otkrovenja utvrđuje se osnovni dogmat Pravoslavlja o Bogu
Trojičnom u Licima i Jedinom po suštini. To otkrovenje o tajni Presvete Trojice utvrđeno
je prilikom Krštenja Spasitelja, kada su se tri Ipostasi javile u formama zemaljskog bitija.
„A kada se krsti sav narod, i Isus pošto se krsti i moljaše se Bogu, otvori se nebo, i siđe
na Njega Duh Sveti u tjelesnom obliku kao golub, i ču se glas s neba govoreći: Ti si Sin
Moj ljubljeni, u Tebi je Moje blagovoljenje!“ (Lk. 3:21-22).
Nepoznati. Ne, ne, ne mogu! Dok ti filosofiraš, odnosno, dok ono što vjera govori
prepričavaš u apstraktnim filosofskim formulama, – ja nekako i mogu da te slušam. Ali
kad počneš ozbiljno da mi pričaš o tim legendama i mitovima, i njima potvrđuješ svoje
„istine“, ja gubim tu sposobnost! Malo ti je, izgleda, bilo da iskušavaš moj razum
besmislenom tvrdnjom da je tri jednako jedan, nego mi još pričaš o „prolomljenim
nebesima“, o glasovima sa neba, o pretvaranju jednog od bogova u goluba, o „Sinu“
Boga Oca, Koji pri svemu tome stoji i krsti se u vodi. I sve to govori obrazovan čovjek,
koji je u zdravom umu, u dvadesetom vijeku, u periodu blijeska i procvata naučnog
znanja. Ništa ja tu ne razumijem!
Duhovnik. Smiri se. O „blijesku i procvatu naučnog znanja“ mi smo dovoljno govorili.
Valjda ne bismo trebali na to da se vraćamo: pa, Lajel, Paster, Pirogov, Tomson,
Flamarion, Lodž, Virhov i mnoštvo drugih naučnika se nisu malo pomučili da do tog
procvata dođe. I to im nije smetalo da u devetnaestom vijeku vjeruju u to o čemu ja sada
govorim sa tobom. Batali ti isprazne fraze lakomislenog i nesavjesnog bezbožnika. Neka
ti ništa ne smeta da tragaš za Istinom. Vratimo se, dakle, tom traganju. Iz događaja koje
sam opisao, i iz navedenih riječi Božijeg Otkrovenja, mi saznajemo nešto o unutrašnjem
bitiju Božijem. Naravno, tako i mora da bude – mnogo šta ovdje ne može da stane u
ljudski um, kao što on ne može da pojmi beskonačnost vremena i prostora, bitije bez
materijalne osnove, bezuzročnost u slobodi volje. Međutim, moguće je, ne postižući
nepostižno, osaznati njegovu istinitost i nesumnjivost. Šta nam je, dakle, otkriveno o
Bogu? Bog – to je ono što je bilo uvijek. To je ono što nas izvodi iz beskonačnog niza
vječno promjenljivih pojava, iz besmislenosti ni zbog čega nepotrebnog kruženja. Bog
daje početak vaseljene u vremenu, Sam budući bez početka. Mi nalazimo pokoj u
apsolutnosti Njegovih svojstava, zato što ona u sebe primaju sve vječno, sve što
nadvisuje čovječije razumijevanje. Ali Bog, Koji je izvan granica promjenljivog bitija
koje ima početak, nije slijepa, bezlična sila, ili nešto apstraktno, nekakva prazna,
beživotna apstrakcija. Mi iz Otkrovenja znamo nešto o Njegovom Predvječnom životu.
Bog je jedinosložen po Svojem sastavu, apsolutno prost. Ali to, jedino po suštini,
apsolutno Načelo, Početak, sve stvorivši i silom Svojom sve držeći, ima tri Lica, tri
Ipostasi, koje ne razdrobljuju i ne razjedinjuju Njegovu suštinu (prirodu, biće). Zato Bog
jeste Jedan po Trima Licima Svojim – Presveta, Jedinosuštna i Nerazdjeljiva Trojica.
Nepoznati. Ne razumijem: tri lica, ma šta da pod njima podrazumijevao, – u svakom
slučaju jesu nešto složeno.
Duhovnik. Nisu. Ipostasi – to su lica Božija, koja nikakvu složenost u suštini svojoj ne
izražavaju. Sveti Oci u vidljivom svijetu koji nas okružuje ukazuju na neke pojave u
njemu, koje nam pomažu da uz pomoć analogija sa njima urazumijemo tu veliku Tajnu.
Evo, naprimjer, Sunce, čije bitije ima tri modusa: u materiji koja sačinjava samo njegovo
nebesko tijelo – kao prvi, u svjetlosti koju isijava – kao drugi, i u toploti kojom ono
ogrijeva Zemlju – kao treći modus. Sve to jeste jedno sunce, ali, kao, u tri „lica“, koja
izražavaju jedinstvenu pojavu: materija, svjetlost, toplota. Tebi nije jasno: kako broj „tri“
može da ne bude složen i da se izjednačuje sa jedinicom? Ali broj posjeduje količinska
svojstva samo kada se primjenjuje na pojave materijalnog svijeta, i ta svojstva za tebe
čine neprihvatljivim pojam nesložene Trojice, jednake Jedinici. Jer, i
tvoja jedinstvena ličnost samo se uslovno, kada se na nju primjenjuju zemaljske osobine
brojeva, definiše kao trojična po svom sastavu, jer se sastoji od uma, osjećanja i volje. Ali
u stvarnosti i tvoja je ličnost „jedinstvena u suštini“, nedjeljiva i nerazloživa na ta tri vida,
koji, ipak, ne razdjeljuju tvoju prirodu na tri.
Nepoznati. U mojoj ličnosti ta tri načela imaju različite funkcije, ali nemaju bitije
odvojeno jedno od drugog, nemaju samostalni život, koji vi dopuštate u odvojenim licima
Trojice.
Duhovnik. Međusobna odvojenost uma, osjećanja i volje čovjeka predstavljaju neku
vrstu podobija međusobne odvojenosti Ipostasi Božijih. Um djeluje u svojoj sferi,
osjećanja u svojoj, volja u svojoj, ali oni čine jedinstveno biće, koje mi osjećamo kao
jedno, nedjeljivo „ja“. Ali ličnost je stvorena u vremenu, te zato um, volja i osjećanja
čovjekove ličnosti jesu samo relativno podobije, a ne poptpuno odgovarajući pandan
Troipostasnog sastava Boga. I ja ovdje govorim o ličnosti čovjeka – ne da bi ti ličnost
Boga mislio isto kao što misliš ličnost čovjekovu, nego da bi, vidjevši nešto slično,
prestao da budeš tvrdoglav u svojem negiranju najveličanstvenije Istine, samo zato što ti
se, zbog analogije sa materijalnim svijetom, ona čini besmislena.
Nepoznati. Upravo sam te tako i shvatio.
Duhovnik. Prekrasno. Otvori, dakle, srce svoje, ne pregrađuj mu put ka vjerovanju toj
Istini. Bez protivljenja saslušaj ono što mi o Njoj znamo iz Božijeg Otkrovenja.
Nepoznati. Da. Potrudiću se da te upravo tako slušam. Jer, ko zna zbog čega, iza prividne
besmislenosti tvojih riječi ja nazirem nešto drugo. Ne mogu da kažem – nešto istinito, ali
u svakom slučaju više od onoga što sam ranije mislio.
Duhovnik. Ti mutno osjećaš ono što je kristalno jasno ljudima vjere, a naročito svetim
ugodnicima Božijim. To osjećanje je natjeralo sv. Grigorija Bogoslava da usklikne:
„Trojica, Čije nejasne sjenke u meni izazivaju ushićenje!“
Ali idemo dalje sa udubljivanjem u poznanje Istine. Šta nam je otkriveno u Božijem
Otkrovenju o biću Božijem? – „Bog je Ljubav“ (1 Jn. 4:16). Ili, kako govori sv. Grigorije
Bogoslov: „Ako nas neko zapita – čemu se mi poklanjamo, šta osjećamo? – mi imamo
spreman odgovor: ljubav„.
Šta mi znamo o ljubavi? Mi poznajemo njeno dejstvo, i u tom dejstvu, mada i ne
postižemo, ali sa trepetom osjećamo i samu njenu suštinu. Za nas ljubav, ma gdje i ma
kako ona dejstvovala u svijetu, uvijek jeste sila Božija, koja nas sa bićem Božijim
sjedinjuje. To je tako zadivljujuće rekao sv. Vasilije Veliki, u svom „Šestodnevu“: „Cijeli
svijet, sastavljen od raznorodnih dijelova, Bog je povezao nekim savezom ljubavi u
jedinstveno opštenje i jedinstvenu harmoniju, tako da dijelovi, po položaju svojem veoma
razdijeljeni jedni od drugih, bivaju sjedinjeni posredstvom simpatije“.
Zar sve to ne otkriva i suštinu Bića Božijeg? Zar se osobine Božije ne odnose na tu
suštinu? Zar nije Bog-Ljubav svemoguć, nepostižan, nevidljiv, blag, pravedan? Zar nam i
stvaranje, i bitije, i jedinstvo vaseljene ne objašnjavaju suštinu Bića Božijeg?
Nepoznati. Znači, ljubav i jeste ličnost Božija? Ja to ne razumijem.
Duhovnik. Kada govorimo ličnost, mi pod tim podrazumijevamo sav sadržaj datog bića:
sile, stanje, sve što se u njemu sadrži i čime ono projavljuje sebe izvana. Bog je ljubav.
Šta podrazumijevamo mi pod tom riječju? Na filosofskom jeziku to bi se moglo objasniti
ovako. Mi o materijalnom svijetu znamo samo ono što o njemu spoznajemo kroz naše
opažajne organe. Šta je to stvar „sama po sebi“ – mi ne znamo. E, ono što je stvar „sama
po sebi“ u materijalnom svijetu, – u Bogu je ljubav. Drugim riječima, ljubav – to je Bog u
Sebi. Ako pitaš: šta je to Bog u svojoj suštini, mi ćemo ti odgovoriti: Ljubav. Ta riječ je
nedostupna našem razumjevanju, ali je dostupna našem osjećanju. Ali ako budeš pitao
dalje – šta je to ljubav u svojoj suštini, nećeš dobiti odgovor, kao i prilikom pitanja o
suštini fizičkih pojava. I tamo ti poznaješ samo projavljivanja jedne ili druge sile, a ne
samu silu „u svojoj suštini“. Ti izučavaš projavljivanja i dejstva elektromagnetne sile, ili
sile teže, ali, šta su te sile u svojoj suštini – to za tebe ostaje nepostižno. Mi o ljubavi
znamo mnogo. Nama su otkrivene njene osobine, njena dejstva, njena projavljivanja.
Sve, sve što čovjek treba da zna u granicama zemaljskog bitija o Bogu, on zna, zna da je
Bog ljubav, zna i koje su osobine, dejstva i projavljivanja ljubavi.
Zato, ako hoćeš da postigneš tajnu suštine Bića Božijeg, čitaj riječ Božiju, šta se tamo
govori o dejstvu Ljubavi u svijetu: „Ljubav dugo trpi, milosrdna je, ljubav ne zavidi,
ljubav se ne veliča, ne gordi se, ne čini što ne valja, ne traži svojega, ne srdi se, ne misli
zla, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada,
sve trpi. Ljubav nikada ne prestaje, mada će se i proročanstva prekratiti, i narodi će
umuknuti, i znanje će se uništiti“ (1 Kor. 13:4-8). „Više pak od svega obucite se u ljubav,
koja je sveukupnost savršenstva“ (Kol. 3:14). „U ljubavi nema straha, nego savršena
ljubav izgoni strah, jer je u strahu mučenje“ (1 Jn. 4:18). „Ako mi ljubimo jedni druge,
Bog u nama prebiva, i ljubav je Njegova savršena u nama“ (1 Jn. 4:12). „Ko ne ljubi, taj
nije poznao Boga, jer je Bog ljubav“ (1 Jn. 4:8).
Nepoznati. Od svega što si do sada govorio o Bogu, mojem poimanju najdostupnije je
bilo ovo što si govorio sada. Ali kako to povezati sa trojedinstvom? Ljubav je jedinstveno
načelo, i „lica“ Božija razdrobljuju ga u našoj predstavi.
Duhovnik. Nipošto. Biće Božije je jedinstveno. To biće je Ljubav. A Ispostasi – to su tri
lica jednog Bića. Nama je otkriveno da je Bog Otac bio oduvijek, da se Bog Sin
predvječno rađa od Oca, i da Bog Sveti Duh predvječno od Oca ishodi.
Nepoznati. Opet nedoumica. Bog Otac je oduvijek. Bog Sin se rađa od Oca, Bog Sveti
Duh od Oca ishodi. Ali, pojmovi „rađanja“ i „ishođenja“, šta god oni značili u odnosu na
Boga, u svakom slučaju pokazuju neko novo, ranije ne bivalo stanje. Znači, ranije je
uvijek bio Bog Otac, a tek onda Bog Sin i Bog Duh Sveti. Ali, ako su Oni počeli da
budu potom, kako onda Oni mogu biti jedinstveni po prirodi sa Ocem?
Duhovnik. Opet ti ne možeš da se oslobodiš od svojih materijalističkih predstava i za
njih neizbježno vezanih pojmova vremena i prostora. Kada prelazimo na misao o Bogu,
podobije trojedinstva u našoj ličnosti o kojem sam maloprije pričao mora biti preneseno u
vječnost. Ako kažemo: volja čovjekova rađa se od uma, i osjećanja njegova ishode iz
njegove svijesti – zar će to značiti da je u vremenu um bio prije volje i prije osjećanja?
Međusobni odnosi lica Presvete Trojice stoje izvan pitanja o složenosti prirode Boga u
vremenu. Mi se moramo unutrašnje napregnuti, unutrašnje se izbaviti od ograničenih
predstava, duhom se vinuti do sozercavanja vječnosti, i tamo, iza granica prolaznog
materijalnog bitija, nama će se otkriti vječno prebivajući Bog, u vječnosti rođeni od Oca
Sin, u vječnosti od Oca ishodeći Sveti Duh. Nije bilo trenutka u vremenu kada nije bilo
Sina ili kada nije bilo Svetog Duha. Za Njih nema početka u vremenu. Oni su oduvijek,
kao i Bog Otac, jer Oni su – isti taj, jedini po suštini Bog. Bog je oduvijek Presveta
Trojica, i oduvijek je Bog Otac, od Njega rođeni Sin i ishodeći od Oca Duh Sveti.
Nepoznati. Na moje veliko zaprepaštenje, bez obzira na javnu nedokazivost i
fantastičnost, ono što si sada govorio meni ne izgleda bezuslovno besmisleno. Ne znam
da li će tako biti i kad pređeš na pitanje o Iskupljenju. Jer, iza učenja o Iskupljenju stoji
javno razdijeljena predstava o licima Božijim. Kako se pri tome može zadržati i
predstava o jedinstvu Bića Božijeg, meni je savršeno neshvatljivo!
Duhovnik. Sad ćemo preći na to pitanje. Sjeti se svog pitanja o grijehu i stradanju.
Čovjek, kojeg je Bog stvorio, obraz i podobije Božije, sobom sjedinjujući sav svijet sa
Božanstvom, u svojoj slobodnoj odluci je izabrao put koji nije usklađen sa Božanskom
voljom. Posljedica toga bilo je otpadanje od Boga i početak života izvan Boga.
Uspostavio se nevidljivi haos, pojavilo se zlo, stradanje i smrt. Da li je čovjek
mogao sam da se ponovo sjedini sa Bogom? Nije. Jer, život u skladu sa voljom Božijom
mogao je da se odvija zahvaljujući tome što je čovjek bio sa Bogom. Njegova slobodna
volja je bila dovoljna da sačuva to jedinstvo. Ali ona apsolutno nije bila u stanju da sama,
bez Boga izađe iz opšteg haosa koji je nastao kao posljedica pada čovjekovog u grijeh, da
vaspostavi opštu harmoniju. Jer, zajedno sa čovjekom, izvan Boga je počeo da živi i čitav
svijet. Dakle, na čovjeku je bilo da i sav svijet vrati jedinstvu u Bogu. Ali to još nije sve.
Zlo se javilo u svijetu. I ma koliko se čovjek trudio da ispravi svoj život, ono nije moglo
biti uništeno. Sam čovjek nije mogao da učini da ono prestane da postoji. U takvim
uslovima nije mogla da se vaspostavi apsolutna harmonija, što znači, i bezuslovno
jedinstvo sa Bogom. Međutim, svijet nije mogao da ostane ni u takvom, otpavšem stanju,
zato što to nije mogla da dopusti Ljubav Božija. I eto, Sam Bog-Ljubav je zahtio da
ponovo sjedini čovjeka, a sa njim i sav svijet, sa Bogom. Da ga sjedini – ne nasilno, ne
pomoću mehaničke uzročno-posljedične zavisnosti, nego – očuvavajući u punom obimu
čovjekovu slobodu. Bog Otac, kao savršeni Razum, pomislio je da za to djelo Iskupljenja
oda Svojeg Jedinorodnog Sina, u pred-znanju Svojem znajući sve što će da bude. Morao
je da se ovaploti i da živi među ljudima Sin Božiji, drugo Lice Presvete Trojice, Gospod
naš Isus Hristos. On je morao da postane čovjek, ostajući pri tome da bude Bog. U Njemu
su morale da budu dvije prirode i dvije volje: Božanska i čovječanska. On je od čovjeka
morao da ima sve, osim grijeha. Zlo, koje se zacarilo u svijetu, moralo je ubiti
ovaploćenog Bogočovjeka. I to najveće zlodjelo morao je da oprosti ljudima Hristos, u
tom praštanju izlivši na svijet svu punoću ljubavi Božije. Čovjek se opet u Spasitelju
pomirio sa Bogom, u Njemu je ponovo uspostavljeno jedinstvo, uništen je, silom Ljubavi
i praštanja, grijeh koji je počinio Adam. Time su bila zadovoljena trebovanja i Božije
Ljubavi i Božije Pravde. Vaspostavljala se apsolutna harmonija, pobjeđivala se smrt
vaskrsenjem Bogočovjeka, Gospoda našega Isusa Hrista. Kao što je iz „grudve zemlje“
bio sazdan prvi čovjek Adam, tako je iz „nove zemlje“, iz pavšeg čovječanstva ustao
drugi Adam – Hristos. Prvi Adam sjedinjavao je sa Bogom svijet: i drugi Adam – Hristos
– sjedinio je sa Bogom svijet koji je od Njega otpao. Svi ljudi mogu ući u to jedinstvo sa
Bogom, kroz vjeru u Hrista vaskrslog. Ta vjera sjedinjuje čovjeka sa Hristom, a zajedno
sa tim vaspostavlja i opšte jedinstvo sa Bogom. Čovjek, kroz vjeru u Hrista, saraspinjući
se sa Njim, postaje nasljednik i pričesnik vječnog života. Ponovo mu se otvara put ka
bogosavršenstvu. A zajedno sa čovjekom ponovo se sa Bogom sjedinjuje i sva tvar. Kako
govori Apostol: „… sva tvar uzdiše i muči se s nama do sad“ (Rim. 8:22). Ali ona „sa
nadom čeka da se jave sinovi Božiji, jer se tvar ne pokori tljenju dobrovoljno, nego po
volji onog ko ju je pokorio, u nadi da će i sama tvar biti oslobođena od ropstva tljenju, na
slobodu slave djece Božije“ (Rim. 8:19-22). Na taj način, vjera u Hrista oslobađa od
grijeha, patnji i smrti čovjeka, i sav svijet. Pročitaj o tome riječi Pisma. Nećeš li i ti
osjetiti u njima silu Božijeg Otkrovenja: „Kako u Adamu svi umiru, tako će u Hristu svi
oživjeti“ (1 Kor. 15:22). „… Prvi čovjek Adam posta duša živa; a posljednji Adam jest
duh životvorni“. „Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek Gospod s Neba.
Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; i kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kako smo
nosili obličje zemljanog, tako ćemo nositi i obličje nebeskog“ (1 Kor. 15:45,47-49).
Nepoznati. Da, slika je veličanstvena, nema šta. Ali ti mene izvini. Ja toj veličanstvenoj
slici neću prilaziti kao umjetnik, nego kao grubi profan: kakva je to boja i čime ste
premazali platno?
Duhovnik. Pitaj, naravno.
Nepoznati. Počeću od onoga čime si ti završio: „Vjera u Hrista oslobađa od grijeha,
stradanja i smrti“. Kako to ona oslobađa, kada do dan-danas svuda unaokolo caruju i zlo,
i stradanja, i smrt! Ti govoriš da je Hristos na Golgoti iskupio prvorodni grijeh Adama i
time onima koji vjeruju u Njega dao mogućnost da se oslobode od grijeha i njegovih
posljedica – stradanja i smrti. Ali mi u stvarnosti vidimo nešto sasvim drugo. Svi ljudi – i
vjernici i nevjernici – prave gadosti, muče se sav svoj život i, na kraju krajeva, svi, bez
izuzetka, umiru. Ti govoriš – svijet je spasen, a ja vidim, i poslije raspeća Hrista, isto ono
zlo, iste one patnje i smrti, koje su bile i prije Njegovog raspeća.
Duhovnik. Tu nema nikakve protivrječnosti. To što je učinio Hristos, učinio je
za vječno bitije svijeta. Ponovo je uspostavljena i harmonija života u vječnosti: zlo
je uništeno, zato što je data mogućnost svetosti. Nema bola stradanja, zato što je čovjeku
ponovo otvoren put za vječno blaženstvo. Pobijeđena je smrt, zato što je vaskrsao Hristos
i nas očekuje sveopšte vaskrsenje. Ali proces zemaljskog života nastavlja da teče po
starom, a da li je i moglo da bude drugačije? Svijet u zlu leži, isto kao i poslije pada u
grijeh, zato što je to zlo zapečaćeno u njegovoj tljenoj tjelesnosti. Ali zato se odvija i
drugi proces, u kojem postepeno, kroz vjeru, ljudske duše primaju ono što im je dao
Hristos. Hristos – to je put spasenja. Put života, moguć za svakoga ko ode od svijeta koji
u zlu leži i počne da živi u Hristu. Pročitaj o tome riječ Božiju: „… ali kako vi
učestvujete u Hristovim stradanjima, radujte se, da se i u javljanju slave Njegove
obradujete i proslavite“ (1 Pet. 4:13). „… Darovana su nam dragocjena i prevelika
obećanja, da biste kroz njih postali zajedničari Božanske prirode, ako se udaljite od
tljenja pohote koja u svijetu gospodari“ (2 Pet. 1:4). „Ne oklijeva Gospod
sa ispunjenjem obećanja, kao što neki misle da oklijeva, nego nas dugo trpi, jer ne želi da
ko od nas pogine, nego da svi dođu do pokajanja“ (2 Pet. 3:9), „jer, ako ustima svojim
budeš ispovijedao Isusa kao Gospoda i srcem svojim vjerovao da Ga je Bog vaskrsao iz
mrtvih, bićeš spasen“ (Rim. 10:9).
Nepoznati. Pretpostavimo da je tako. Dopustimo da je Iskupljenje zaista moglo biti
izvršeno i, u isto vrijeme, proces života je mogao da se nastavi po starom. Rezultati
Iskupljenja odgurnuti su na kraj procesa, zato što je sam proces u vremenu – neophodan
uslov Iskupljenja. To se i može razumjeti. Ali kakav bezdan pitanja i nedoumica izaziva
samo učenje o Iskupljenju! Prije svega – o smislu Iskupljenja. Ovaplotio se i počeo da
živi među ljudima Sin Božiji. Ljudi su Ga ubili, to jest, počinili zlodjelo, neuporedivo
gore od grijeha Adamova u raju. Tamo su pojeli zabranjeni plod i narušili zapovijest
Božiju, a ovdje – razapeli na krstu Samog Boga. Odjednom, to ubistvo, to užasno
zlodjelo – ne da definitivno pogubljuje svijet, nego, naprotiv, spašava taj svijet. Tu je
neki čudovišni nesporazum. Ako je Bog već htio da se pomiri sa čovjekom, zar nije bilo
jednostavnije prosto oprostiti, nego čekati da čovjek počini grijeh koji će nadvisiti sve
njegove dotadašnje grijehe?
Duhovnik. U tvojim pitanjima sve je od mudrosti čovječije. I mudrost čovječija, zaista,
nema snage da odgovori na njih. Ti si u pravu. Kada bi praštanje bilo dovoljno da se
vaspostavi normalno bitije vaseljene, kakvo je ono bilo da pada čovjekovog u grijeh,
onda, naravno, ne bi bilo rašta stradati Hristu. Ali, da li je ono moglo biti dovoljno?
Praštanje je već bilo dato onog trenutka kad je donesena odluka o spasenju svijeta žrtvom
Sina, zato što je samo oprostivši bilo moguće učiniti ono što je učinio ljudima Bog.
Očigledno, ta je žrtva za to i bila neophodna, da bi darovana žrtva mogla spasiti svijet.
Greška čovječije mudrosti se sastoji u tome da ona o svemu misli tako što sve razdjeljuje
na dijelove, kao što na dijelove razdjeljuje materiju. Ta mudrost, nesposobna da postigne
beskonačno, tim samim je lišena sposobnosti da postigne i nerazdjeljivo. Treba se uzdići,
duhovnim sozercavanjem, do osjećanja jedinstva vaseljene u Bogu, i pojmiti da poslije
prvorodnog grijeha više nije bilo starog svijeta. Grijeh je mogao biti oprošten, to je ono
što je ljudima mogao dati Bog. Ali da bi se iskupio čovjek koji ima slobodnu volju,
odnosno, nenasilno – nije bilo dovoljno to praštanje. Nešto je i čovjek morao da učini, da
bi se ponovo uspostavilo jedinstvo, da više ne bi bilo svih posljedica počinjenog grijeha.
Očigledno, čovjeku se morala dati mogućnost da se preporodi iz pavšeg stanja u novo,
blaženo, gdje je, kao u raju, život vječni. Opet je to velika, veličanstvena tajna, ali
mi vjerom osjećamo njenu Božanstvenu istinitost: ponovno uspostavljanje jedinstva sa
Bogom, preporađanje čovjeka, uništavanje svih posljedica grijeha i zadovoljenje
Apsolutne Pravde Božije, narušene grijehom – zahtjevali su takvu žrtvu, takav savršen
izraz Ljubavi, takvo potpuno slijevanje volje čovječije sa voljom Božijom, kakvo je
mogao dati samo Bogočovjek. Sjeti se učenja o Presvetoj Trojici, o predvječnom rođenju
Sina. Kakva onda Apsolutnija žrtva može da bude – od žrtvovanja vazljubljenog Sina
Svojeg? I, u Iskupljenju, ta se Apsolutna Žrtva prinosi. Kakvo savršenije izražavanje
ljubavi može biti – od spremnosti odati Sebe za oslobođenje svijeta od svih njegovih
strasti, a to je i bilo dato dobrovoljnom golgotskom smrću, kojom je Svoj život odao Isus
Hristos za spasenje ljudi, kada se On molio za one koji su Ga raspeli i kada je sve
oprostio Svojim neprijateljima. Kakva dakle savršenija saglasnost volje ljudske sa voljom
Božijom uopšte može biti – od saglasnosti njihove u licu Bogočovjeka? I upravo je to
bilo dato u Božijoj i ljudskoj volji ovaploćenog Sina. Ne zlodjelom, koje je zaista
neuporedivo užasnije od grijeha Adamovog – to je zlodjelo bilo samo krajnja granica tog
pada – nego žrtvom, ljubavlju i savršenim jedinstvom volje ljudske sa voljom Božijom.
Čovjek postaje učesnik Iskupljenja kroz svoju vjeru, jer vjera od njega čini sapričesnika i
Krsta, i Golgote, i Vaskrsenja.
Nepoznati. Dobro. Objasnio si mi smisao Iskupljenja. Ali moj um se time ne
zadovoljava. On pita dalje: kako je moguće ovaploćenje Božije. Kako se od žene mogao
roditi Bogočovjek? Kud se djede Bog nakon što se ovaplotio? Ili se Bog razdvojio? Jedan
Njegov dio ostao u Presvetoj Trojici, a jedan zaključan u Hristu? Kako su u Hristu mogle
biti dvije volje? Znači, sada, kada se Hristos nakon vaznesenja ponovo sjedinio sa Bogom
Ocem i Duhom Svetim, tamo je još u sastav Božanstva ušla i Njegova ljudska volja?
Duhovnik. Ti i dalje ostaješ, svim svojim čulima, i svim svojim razumom, u svijetu
materijalnom, u prolaznom, po fizičkim zakonima postojećem, materijalnom bitiju, a u
isto vrijeme hoćeš da pojmiš ono što ni Angeli ne mogu pojmiti. Kako se od žene mogao
roditi Bogočovjek? To je tajna, kojoj se približiti može samo unutrašnjim, posebnim
čulom. Mora se ući u sferu inog bitija. Mora se osloboditi svoj duh od ropske
potčinjenosti opažanjima tvarnog života. Kako je moguće bitije vidljivog svijeta? Kako je
moguće sjedinjenje duše čovjekove sa tijelom njegovim? I u životu, i u bitiju svijeta, i u
postojanju duše čovječije pokazuje se drugi svijet, ali tamo je on zaklonjen onim što je
dostupno opažanju naših spoljašnjih čula, a ovdje pred nama stoji nešto
najveličanstvenije, što nas navodi na blagogovejni trepet, o čemu mi ne smijemo da
drznemo ni da mislimo, i sa čega je svučeno sve inertno, tvarno, sve što je dostupno
našem razumu. Ti ne možeš da kažeš ništa suštinski o tome kako se rađa život; ipak,
bespomoćnost razuma pred rađanjem života ti ne osjećaš – samo zbog toga što
fizički možeš da opišeš njegov biološki proces. Ti ne možeš ništa da kažeš o tome kako se
u fizičkom tijelu ovaplotila duša čovječija. Ali ti tu ne osjećaš tajnu, zato što nećeš u
čovjeku da vidiš ništa drugo do fizičku njegovu prirodu. Ali i rađanje života, i sjedinjenje
duše sa tijelom su nepostižni za razum, kao fenomeni koji izlaze iz okvira čisto
materijalnog bitija. Ti ih ne negiraš – ne zato što možeš da ih razumiješ, nego zato što su
oni stalno pred tobom. Ne negiraj onda i tajnu Bogoovaploćenja, ne drzaj da govoriš:
kako se od žene mogao roditi Bog – samo zato što to ne možeš pojmiti svojim razumom.
Tebe u istinitost prirodnog rođenja utvrđuje nesumnjivost fakta, čije bi negiranje bilo
besmisleno. Neka te u istinitost Bogoovaploćenja uvjeri to, što bez toga sva osnovna
pitanja stvaranja svijeta postaju besmislena i nerazrješiva. Izađi, unutrašnjim
samoudubljivanjem, na svijetli prostor osjećanja inog, onostranog života i, ne razumom
samo, nego svim svojim bićem prihvati to veliko djelo Božijeg domostroja. Ne pitaj kako
su se obistinile tajanstvene riječi: „Duh Sveti naići će na Tebe, i sila Svevišnjeg će Te
osjeniti“. Ne pokušavaj, uprljan grijesima, da uđeš u svjataja svjatih vjere, nego sa
blagogovenijem poštuj Najčistiju i Presvetu Djevu Mariju, Koja je poslužila ovoj velikoj
tajni.
Potpuno su neumjesna kada se primjenjuju na duhovni svijet i sva ostala tvoja pitanja:
kuda se djenuo Bog poslije ovaploćenja, kako su u Hristu mogle biti dvije volje i ulazi li
sada volja čovječija u sastav Bića Božijeg. Tu svako pitanje podrazumijeva materijalne
karaktiristike, mjeru, broj, složenost. Ti postaješ nalik na čovjeka koji se pita kakva je
boja zvuka ili koji metrom mjeri težinu tijela. Sve ima svoja svojstva, i jedno je svojstvo
svjetlosti, drugo je svojstvo zvuka, na jedan se način mjeri težina, a na drugi dužina. I
broj, kada se primjenjuje na pojam volje, nema isto značanje kao kada se primjenjuje na
količinu materije. Ovdje broj ukazuje samo na to da je ono jedino, što se ovaplotilo, što
jeste „Sin Božiji“ – imalo, u zemaljskom smislu, ne složeno, ali ni sliveno (takođe u
zemaljskom smislu) načelo čovječije, slobodnu čovječiju volju. To je od ovaploćenog
Slova činilo Bogočovjeka. To je bio osnovni uslov za Iskupljenje. Samo zahvaljujući
takvom nepostižnom sjedinjenju je i mogla biti prinesena žrtva za ljude, samo kroz to je i
mogao biti spasen svijet. Gdje se djenula volja ljudska? Volja ljudska nije bila „sastavni
dio“ u materijalnom smislu – ona je bila to što je od Drugog Lica Presvete Trojice,
predvječnog Slova, učinilo Gospoda našega Isusa Hrista. Jasno je: Slovo, kakvo je bilo,
takvo je i ostalo, i ono što se desilo poslije ovaploćenja nije unijelo promjenu u suštinu
Boga, nego je samo na nov način Njega otkrivalo u svijetu.
Nepoznati. Dopuštam, uslovno, da je sve što si rekao istina. Ali, nije valjda da ti smatraš
za istinu i Vaskrsenje Hristovo? Pa zar tvoj razum ne protestvuje protiv vjere u to da je
Hristos tri dana ležao u grobu, da bi poslije toga počeo da hoda po zemlji, pričao sa
učenicima, jeo pred njima da bi dokazao da nije duh, a u isto vrijeme prolazio kroz
zatvorena vrata? I onda, nakon što je isteklo četrdeset dana, pred očima svih učenika
odletio na nebo?
Duhovnik. Da, vjerujem. Vjerujem i ispovijedam da je Hristos vaskrsnuo iz mrtvih po
ploti, u toku četrdeset dana se javljao Svojim učenicima, govoreći im o Carstvu Božijem,
i zatim se vaznio, pred očima svojih učenika. Bez te vjere nema hrišćanstva. „…Ako
Hristos nije vaskrsao, onda je i propovjed naša uzaludna, uzaludna je i vjera vaša“ (1 Kor.
15:14).
Šta tebi smeta da povjeruješ u tu istinu? Neobičnost događaja? Ljudi ne vaskrsavaju? To
nije u skladu sa prirodnim poretkom? Ali, zar se obični poredak dotiče Bogočovjeka,
ovaploćenog Sina Božijeg? Na koji se način pitanje o jedinstvenom faktu može rješavati
na osnovu mnogih fakata koji su se dešavali na potpuno drugim osnovama? Zašto tvoj
razum, ako se on makar malo približio istinitom razumijevanju smrti, ne može da prihvati
vaskrsenje Onoga, Ko je uništio uzrok smrti, sjedinivši Božije i Čovječije. Zašto je za
tvoj razum neprihvatljiva vjera u Vaskrsenje, ako sebe već možeš da odriješiš od potpuno
neumjesnog gledanja na život kao na materiju u pokretu, kada se objašnjenje ustrojstva
sve tvari ne iscrpljuje „kombinacijom atoma“ i kada u materijalnom svijetu priznaješ
duhovnu, netljenu osnovu? Malo naprezanje uma, čula i osjećanja lako će te osloboditi od
prepreka da prihvatiš istinu Vaskrsenja. I tada ćeš svim svojim bićem da osjetiš silu
osnova na kojim je ta vjera utvrđena. Ona je utvrđena, prije svega, na proročanstvima. U
Starom Zavjetu se nagovještava dolazak Spasitelja, i to sa masom detalja. Sva istorija
zemaljskog života Hrista, ne samo sa ukazivanjem na događaje, nego i sa preciziranjem
mjesta gdje će se oni odigrati, ispričana je u njima, kao da to govore očevici. Kao drugo,
tu su i svjedočenja Njegovih učenika. Ta svjedočenja su ispunjena takvom snagom, ona
odišu takvom istinitošću, da je njima nemoguće ne vjerovati. I, osim toga, potpuno
apsurdna i neobjašnjiva bi izgledala sva istorija prvobitnog hrišćanstva, da propovjed
Apostola nije bila zasnovana na stvarnom događaju. Kako, zaista, razumjeti da su hiljade
ljudi postajali hrišćani, prihvatali vjeru u Hrista vaskrslog, odnosno, vjeru u nešto za
razum apsolutno neprihvatljivo, da slušaoci nisu u riječima Apostola osjećali, i vidjeli,
vjerodostojna svjedočenja očevidaca? Kako je moguće objasniti mučeništvo, spremnost
da se pretrpe bilo kakve muke, ako su jedni propovjedali očitu laž, a drugi, zbog nečega,
opet, vjerovali u tu besmislenu laž?
Da se i ništa drugo ne može reći u potvrdu vjere u Vaskrsenje, samo epoha mučeništva bi
bila dovoljna da se čovjek utvrdi u toj vjeri.
Nepoznati. Čekaj, čekaj! Ali, zašto ti potpuno ćukte zaobilaziš najnoviju teoriju, prema
kojoj Hrista uopšte nije ni bilo, prema kojoj je to, prosto-naprosto, mit koji je stvorila
narodna mašta u toku nekoliko vijekova.
Duhovnik. Najnovija teorija! Ali, kao prvo, toj „najnovijoj“ teoriji ima malo manje od
stotinu godina. Kao drugo, kad se pojavila, nisu je bogoslovi, nego istoričari, filolozi i
arheolozi, – jednom riječju, svi evropski naučnici – odbacili, i to tako jednodušno, da je
ona nepovratno i definitivno odbačena u arhivu. Jer, da bi se prihvatila ta „teorija“, treba
uništiti sve spomenike, sve dokumente, svu istoriju, ne samo prvih vijekova hrišćanstva,
nego i istoriju Rimske imperije. Nisu bogoslovi, nego istoričari i filolozi, pedantni
kabinetski specijalisti koji su izučavali svaku riječ, svaku crticu u dokumentima koji su
došli do nas – bili oni koji su utvrdili da se vrijeme pisanja knjiga Novog Zavjeta ne
može pomaći dalje od kraja prvog vijeka. Ja o toj „najnovijoj teoriji“ nisam govorio ništa
zato što se njeno sadašnje izvlačenje iz naučnih arhiva može objasniti samo motivima
koji nemaju ništa zajedničko, ni sa naučnom teorijom, ni sa bogoslovljem, niti, uopšte, sa
bilo kakvim traganjem za istinom. To se na savremenom jeziku može nazvati
„agitovanje“ protiv Hrista. Kakve veze onda to ima sa tobom i sa mnom, kada je naš cilj
da uznamo istinu, jer, bez te Istine, život za nas nema nikakvog smisla.
Nepoznati. Neka ti bude. Slušam te dalje.
Duhovnik. Osim tih, da tako kažem, spoljašnjih osnova za vjeru u Vaskrsenje, mogu biti
dati i još tvrđe osnove za nju – osnove unutrašnjeg poretka. Vaskrsenje Hristovo završava
djelo Iskupljenja i rješava pitanje o zlu, stradanju i smrti. Vaskrsenje predstavlja
definitivnu pobjedu nad zlom, vaspostavljanje blaženstva i uništenje smrti. Patnje
čovjekove i „ston“ sve tvari, neizbježna smrt svega živog, koja je pretvarala život u
beznadežni, bezizlazni i besmisleni haos, u Vaskrsenju dobija svoje razrješenje. Pomoću
Iskupljenja dostiže se novo vječno bitije, vječno Carstvo Božije. Sjeti se samo
fenomenalnih riječi Božijeg Otkrovenja: „…mi, – govori Apostol Petar, – očekujemo
novo nebo i novu zemlju, na kojima pravda prebiva“ (2 Pet. 3:13). „Doći će dan
Gospodnji, kao tat noću, i tada će nebesa s hukom proći, stihije će od vatre propasti, a
zemlja i sva djela što su na njoj će izgorjeti“ (2 Pet. 3:10). „A onda kraj, kad preda
Carstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. Jer Njemu valja
carovati dokle ne položi sve neprijatelje Svoje pod noge Svoje. A posljednji će neprijetelj
biti istrijebljen – smrt“. „… Da bude Bog u svemu“. „Kazujem vam tajnu: nećemo svi
umrijeti, nego ćemo se svi odjednom izmjeniti, u tren oka, uz posljednju trubu; jer će da
zatrubi, i mrtvi će vaskrsnuti netljeni, a mi ćemo se izmjeniti. Jer tljeno ovo će se obući u
netljenost, i smrtno ovo će se obući u besmrtnost“ (1 Kor. 15:24-26,28,51-53). „A oni
neće ni gladovati, ni žednjeti, i neće ih pržiti sunce i nikakva žega… i otrijeće Bog svaku
suzu sa očiju njihovih“ (Otkr. 7:16-17).
Nepoznati. Stani, stani! A šta je sa paklom? Ti govoriš – sve novo, novo nebo i nova
zemlja, „Bog u svemu„, „otrijeće svaku suzu„… A šta je sa mukama vječnim, plačem i
škrgutom zuba? Hoće li se naći neko i te suze da otre? One će tako i ostati, na vjeki
vjekov… Gdje je onda tu pobjeda nad patnjama? Gdje je tu tvoja „apsolutna garancija“?
Duhovnik. Da. Strašno je pitanje o vječnim mukama. Ali i ovdje glavna teškoća leži u
istoj onoj našoj porobljenosti svim zemaljskim. Pod riječju „mučenje“ mi
podrazumijevamo patnje koje su nalik na naše zemaljske patnje. Ali „muke vječne“ jesu
nešto potpuno drugo. Ti stalno moraš da pamtiš da one nisu nekakvo fizičko
„kažnjavanje“, nego su one nešto kao neizbježna posljedica grešnog stanja duše koja
je definitivno poljubila zlo i za sebe izabrala put izvan Boga. To nije bol fizički i nije
patnja duševna kakvi su nam oni ovdje, na zemlji, poznati, nego potpuno posebno stanje,
stanje koje predstavlja vječnu smrt. I to stanje neće nastati zato što Bog neće htjeti da da
oprost grešnicima, nego zato što će oni u slobodnom svojem izboru stajati izvan Boga.
Gospod je sve učinio da bi se ljudi mogli spasiti. On im je dao mogućnost za to. Ali On
ne može, Svojom Božanskom voljom, umjesto njih samih, to jest, lišivši ih njihove
slobode, nasilno učiniti da oni postanu saučesnici sopstvenog spasenja. Poslije smrti
nama nepoznat proces u smislu definitivnog samoopredjeljenja duše ka dobru ili zlu,
očigledno, trajaće sve do Strašnog Suda, – jer, tu pomažu molitve Crkve. Ali zato poslije
Strašnog Suda, kada će se definitivno opredjeliti duša čovječija u slobodnom svojem
izboru između dobra i zla, kao posljedica tog slobodnog izbora, duša, prihvativši zlo kao
svoje definitivno stanje – prebivaće u užasnom, za nas nepostižnom stanju vječne smrti.
U svemu će biti Bog. Svo bitije će biti zaključano u netljeno Carstvo Božije. Sve će biti
privedeno u bezuslovnu harmoniju. A ono što je izvan Boga – to neće biti bitije, nego
nešto poput njegovog negiranja, neće to biti život, nego njegova suprotost: biće to vječna
smrt.
Nepoznati. Teško je sve to prihvatiti razumu čovjekovom.
Duhovnik. Da, teško. Ti i ja smo se uzdigli do posljednjih vrhova Otkrovenja. Osvrni se
unazad i pogledaj na sav pređeni put. Neka stane pred tobom, u svoj svojoj veličini, ono
što je otkriveno u Božijem Otkrovenju. I neka, napokon, u onom nepostižnom dijelu tebe,
osjetiš ti Božiju Istinu. Neka se – ne organskoj tvojoj svijesti, nego beskrajnom tvojem
čulu – otkrije vječno Postojanje Božije. Tada ćeš, očima vjere, uvidjeti tajanstveno,
nepostižno, predvječno rođenje Sina od Oca i ishođenje od Oca Duha Svetoga, Ljubav
Božiju, koja je zahtjela da spasi svijet, da u novi savez sjedini Boga i čovjeka, da da
čovjeku život vječni u Bogu, da ga uvede u Carstvo Božije, da ga izbavi od robovanja
grijehu, od patnji i smrti. Ti ćeš pojmiti, ali ne umom, nego onim što je više od tvog uma
– kako se izvršilo to veliko djelo: poslao je Otac Bog Sina Svojega u svijet, da bi On
odao Sebe u žrtvu za grijehe ljudske, i na Gologotskom Krstu se izvršila tajna Iskupljenja
silom Ljubavi Božije. Vaskrsao je Hristos i donio svijetu blagu vijest o pobjedi nad
smrću, jer je sve smrtne sa-vaskrsnuo Sobom. Može li se o tome reći ljepše od onoga,
kako je o tome rečeno u Vaskršnjoj pjesmi: „Vsju nizloživ smerti deržavu Sin Tvoj,
Djevo, Svojim voskresenijem, jako Bog krepki, savoznese nas i oboži, tem že
vospjevajem Jego vo vjeki[1]“.
Sav je život zemaljski dobio novi smisao, drugu, nevidljivu osnovu, jer je ona za one koji
vjeruju – put do vječnog blaženstva. Mogu li ja svojim riječima o tome da govorim, kada
je o tome tako savršeno rekao sv. Jovan Zlatousti: „Zamisli stanje tog života, koliko ga
samo možeš zamisliti – zato što za pravo naslikavanje nama nedostaju prave riječi; samo
na osnovu toga što mi čujemo, kao iz nekih nagađanja, mi možemo dobiti neku nejasnu
predstavu o njemu… Tamo se svjetlost ne pomračuje ni noću, ni naletom oblaka, ne prži i
ne pali tijelo, zato što tamo nema ni noći, ni večeri, ni hladnoće, ni žege, ni druge neke
promjene vremena; drugačije je to stanje, onakvo, kakvo će uznati samo dostojni. Nema
tamo starosti. Sve tljeno je istjerano, zato što tamo svuda gospodari netljena sila. Pogledaj
na nebesa i pređi na ono što je iznad njih, zamisli preobraženu svu tvar, jer ona neće
ostati ovakva, nego će biti mnogo prekrasnija i svjetlija. Ni u čemu tada neće biti
pometnje i borbe… Ne treba se tamo bojati ni đavola, ni demonskih zamki, ni pakla, ni
smrti“.
A sada ti odgovori na moje pitanje. Zar ti ne osjećaš da ova „fantazija“ više odgovara
tvom osjećanju nepostižnosti života i veličanstvenosti vaseljene, od uskog i površnog
učenja o „materiji u kretanju“? Reci, zar ne osjećaš kako to, za razum nepostižno
otkrovenje Božije obuhvaća sav život vaseljene i nehotice nalazi otklik u tvojoj duši,
povezujući vječno načelo, u tebi zaključano, sa Onim Koji Svojom silom drži i tebe i sav
svijet? Nije valjda da ne osjećaš kako se razrješavaju sva nerazrješiva pitanja, sve
sumnje, kako se umiruje bol uznemirene savjesti, kako se zadovoljava – nezadovoljna
zemaljskim životom – čežnja za savršenom pravdom i kako, napokon, sav život tvoj
 dobija svoje najviše opravdanje i najviši svoj smisao?
Nepoznati. Da, moram da priznam, tako je…
Duhovnik. To, šo ja tebi govorim sada, vjernici preživljavaju u svakom trenutku svog
života. Sve oko njih i sve u njima potvrđuje Bogootkrovenje istina vjere. Ti ćeš reći: opet
unutrašnje proživljeno iskustvo. Da, unutrašnje proživljeno iskustvo. Poslušaj ispovijed
bilo kojeg vjerujućeg čovjeka, i od svakog ćeš čuti jedno te isto. Postaće ti jasno da je
njegov unutrašnji život – potpuno poseban svijet. Vjernici i nevjernici su samo po svom
vanjskom izgledu jednaki ljudi; ustvari, oni su – razna bića. Može li osjećati nevjerujući
čovjek, za kojeg je svijet besmisleno, bezdušno kretanje materije, – radosno osjećanje
ljubavi Božije? „… I obradovaće se srce vaše, i radost vašu niko od vas neće moći da
otme…“ (Jn. 16:22).
Kako su se obistinile te riječi Spasitelja! Kakvu veličanstvenu, od čovjeka neodvojivu
radost daje vjera! „Neću vas ostaviti sirote; doći ću kod vas“ (Jn. 14:18). I vaistinu, dolazi
u srce svakog vjerujućeg čovjeka. I vaistinu, svaki vjerujući čovjek ne osjeća
usamljenost. To stalno osjećanje ljubavi Božije rasplamsava i u našim srcima ljubav
prema Hristu, prema svijetu kao tvorevini Božijoj, prema ljudima, prema svom životu.
Patnje zemaljske mi preživljavamo kao spasiteljnu Golgotu, i život za nas nije neuređeno
nizanje prijatnih i neprijatnih događaja, nego krsni put, kojim mi idemo u vječno Carstvo
Božije. Oči srca našega uvijek su okrenute prema vječnosti, i zato sve zemaljsko samo po
sebi nema vrijednosti, i čini nam se samo kao jedan metež i zbrka. Sve to nas čini
slobodnim. Jer, gdje je Duh Gospodnji – tamo je i sloboda. I najglavnije naše osjećanje,
koje je nedostupno nevjerujućim ljudima, jeste Vaskrsenje Hristovo. Ono se može
uporediti sa onim što osjeća čovjek koji je osuđen na smrtnu kaznu i tik pred njenim
izvršenjem biva oslobođen. Na nov način sija za njega nebo, na nov način dišu njegove
grudi, na nov način vidi on sav život koji ga okružuje. Svijet u zlu leži, ali mi
trijumfujemo, zato što je Hristos pobjedio svijet. Život – to je patnja, ali mi se radujemo,
zato što je Hristos vaskrsao i patnji više nema. Sve umire, sve se predaje tljenju, ali mi
likujemo, zato šo je uništena smrt, i iza prolaznog, tljenog svijeta otkriva se vječni život,
novo nebo, nova, preobražena zemlja. Evo zašto: „Psuju nas – mi blagosiljamo; gone nas
– mi trpimo; hule na nas – mi se molimo…“ (1 Kor. 4:12-13). Eto zašto su mučenici
hrišćanski išli na nevjerovatna mučenja kao na blještave praznike, i mučenički vijenci su
za njih bili vijenci pobjede. Samo mi, ljudi vjere, poznajemo pravu sreću. Samo za nas
stvarno sija dan. Samo u našim srcima živi prava radost – zato što je samo nama
darovana sloboda.
Nepoznati. I da bi sve to dobio, potrebna je vjera?
Duhovnik. Da, potrebna je vjera, potreban je život u Hristu, Blagodat Božija; potrebno je
ono što je izvor i vjere, i života, i blagodati.
Nepoznati. Ne razumijem.
Duhovnik. Potrebna je Crkva.
Nepoznati. Crkva? To je za mene potpuno neočekivana riječ. Po tebi, ispada da se bez
Crkve ne može ni vjerovati, ni živjeti moralnim životom, niti imati opštenje sa Bogom?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. O tome mi moraš pričati posebno.
Duhovnik. Dobro. Sljedeći put ćemo govoriti o Crkvi.
23. 18. februar 2012.
24. DIJALOZI
25.
26. DIJALOZI

27. DIJALOG ČETVRTI

O CRKVI

Nepoznati. Hoćeš da razgovaraš sa mnom o Crkvi. Ali, da li ti znaš zašto je mene toliko
zapanjilo to što si rekao – da bez Crkve nema prave vjere, moralnog života i opštenja sa
Bogom?
Duhovnik. Možda i znam. Ali bolje je da mi sam kažeš.
Nepoznati. Poslije tri razgovora sa tobom ne može se reći da sam postao vjernik. Mada
mi se u jednom trenutku učinilo da sam bio gotovo došao do toga. U svakom slučaju,
osjetio sam da je moj unutrašnji svijet i složenost života koji me okružuje više „srodan“
religioznim „fantazijama“, nego veoma prostom, ali ništa ne objašnjavajućem mojem
pređašnjem pogledu na svijet. Odjednom – ti izgovaraš neočekivanu riječ: „Crkva!.. “ I
izgovaraš je, ne da bi opravdao, na ovaj ili onaj način, ljudske slabosti, i ne da bi zaštitio
svoju vjeru, koja ostaje istinska, uprkos postojanju Crkve, nego – u najpozitivnijem
mogućem smislu, naglašavajući, u pitanjima vjere, njen primarni značaj. Ja sam bio
potpuno zapanjen tvojim riječima.
Duhovnik. Znao sam da će biti tako.
Nepoznati. Znao? Znači, ti shvataš da u tvojim riječima nešto škripi?
Duhovnik. Ne, ne zato. Ja sam znao da ti misliš o Crkvi ono što misli većina nevjernika.
Ali govori dalje. Slušam te.
Nepoznati. Što se tiče Istina vjere kod mene je bilo sumnji. Ali što se tiče Crkve sumnji
kod mene nema. Ovdje se radi o nečem potpuno drugom. U pitanju o Crkvi nema ničega
„nepostižnog“, i sa te strane ne može biti nikakvih teškoća za razum. Ali zato su tu i
sumnje i teškoće sasvim drugačije prirode. Jer, ja ponešto i znam iz istorije. A u tome što
iz nje znam se i krije teškoća.
Duhovnik. A šta konkretno tebe u tvojim znanjima zbunjuje?
Nepoznati. Čisto zemaljski karakter razvoja Crkve. Crkva – to je ljudska organizacija,
koja sebi pri tome postavlja daleko ne isključivo religiozne ciljeve, i koja je na sebi
odrazila sve ljudske slabosti i grijehe. U životu Crkve sve promjene je tako lako objasniti
vanjskim faktorima, da je definitivno nemoguće pronaći u njoj bilo šta „natprirodno“!
Čak i takvi događaji, kao što je trijumf hrišćanske vjere nad mnogoboštvom, ili pobjeda
arijanstva nad pravoslavljem, a onda pravoslavlja nad arijanstvom, ili, u novijoj istoriji,
naprimjer, odvajanje anglikanske crkve od katoličke i tako dalje i tako dalje – jednom
riječju, svaki pokret crkvenog života uslovljen je političkim, ekonomskim i svakojakim
drugim, čisto vanjskim faktorima, što uopšte važi za sve istorijske fenomene. Kakve onda
to može da ima veze sa vjerom, moralnim usavršavanjem i opštenjem sa Bogom? Zbog
čega je takva jedna organizacija neophodna za ispunjavanje „natprirodnih“ i unutrašnjih
zadataka o kojima ti govoriš?
Duhovnik. Jesi li završio?
Nepoznati. Nisam. To je glavno, ali to nije sve: ima još nešto, što je samo po sebi važno,
i što indirektno povrđuje istinitost onog glavnog. Vi za Crkvu govorite da je ona Jedina,
Sveta, Saborna i Apostolska. Zar to nije apsurd? Jer, Crkva nema ni jednu od tih osobina!
Gdje je ta vaša „jedina Crkva“, kada je svima poznato postojanje, u krajnjem slučaju,
četiri velike Crkve – pravoslavne, katoličke, luteranske i anglikanske. Nekoliko malih –
grigorijanstvo, kalvinizam, husizam i beskonačno mnoštvo „sekti“ – koje za sebe takođe
misle da su „jedine“ istinite crkve. Sveta? To je još apsurdnije! O kakvoj „svetosti“ se
uopšte može govoriti, ako čovjek makar malo zna njenu istoriju, a pogotovo njeno
sadašnje stanje. Koliko nasilja, koliko laži, obmana i otvorenih zločina je činila i čini do
dan-danas Crkva. Gdje je ta njena svetost? Kako se ta riječ može izgovarati bez
podsmijeha, i nad svetošću, i nad Crkvom? Saborna? Opet neistina. Možda su, nekada
davno, skoro u predistorijskim vremenima, njeni „Sabori“ nešto i značili; ali, počevši od
takozvane „velike epohe“ Vaseljenskih sabora, pa sve do naših dana, Crkva nije ništa
drugo, do sluškinja svjetovne vlasti i oruđe raznoraznih njenih, apsolutno zemaljskih,
ciljeva. Apostolska? Sumnjivo. Ali, o tome, ipak, nećemo govoriti: formalna
prijemstvenost od Apostola, čak i da je ima, za mene nije od suštinskog značaja. I eto,
poznavajući potpuno zemaljski, „uzročno-uslovljeni“ karakter istorije Crkve, videći da u
njoj nema ni jedne od osobina o kojima govore vjernici – ni jedinstva, ni svetosti, ni
sabornosti – ja i dalje moram da vjerujem da je Crkva – sve u stvarima religioznog života.
Ja sam u potpunoj nedoumici zbog tvojih riječi o Crkvi. I ono što je bilo počelo da mi se
čini skoro kao da je istina – opet je odgurnuto nekuda daleko i pokrilo se maglom. Bolje
je ipak nepostižnost, sa njom se čovjek i može nekako pomiriti, nego „jasnost“ koju ne
možeš a da ne „primjetiš“.
Duhovnik. Ti govoriš da u pitanju o Crkvi nema ničega nepostižnog, da nema nikakvih
teškoća za poimanje razumom. Tu se i krije tvoja zabluda. Učenje o Crkvi
je i tajanstveno, i nepostižno. I, tvoje riječi svjedoče samo o tome da ti ne poznaješ to
učenje. To što ti govoriš da za tebe predstavlja teškoću za razumijevanje, i sve što si
govorio o istoriji Crkve i o odsustvu u njoj osobina koje su ukazane u Simvolu Vjere –
sve je to, takođe, posljedica tvojeg elementarnog nepoznavanja učenja o Crkvi. Zato ni
moj odgovor neće biti onakav kakvog ga ti očekuješ. Prije nego što počenomo govoriti o
istorijskom životu Crkve, ili o njenom jedinstvu, svetosti i sabornosti, ja ću se potruditi
da pred tobom razotkrijem – onoliko, koliko je to uopšte moguće – samu tajnu učenja o
Crkvi. I ovdje, kao i prilikom razmatranja svih istina vjere, ti se moraš pripremiti da čuješ
mnogo toga što je nepostižno za razum.
Nepoznati. Slušam te sa naročitom pažnjom. Meni nije jasno šta se može reći o Crkvi,
osim onoga što svi znaju.
Duhovnik. Koji „svi“? Nevjerujući ljudi? Njima se može reći mnogo toga novog, zato
što oni o Crkvi ne znaju ništa. A za vjernike neću reći ništa novo, zato što neću govoriti o
nekakvom svom učenju, nego o crkvenom učenju, koje je otkriveno u Božijem
Otkrovenju i koje se sadrži u Crkvi kao Njeno savršeno samopoznanje.
Nepoznati. Nije valjda da je i ovdje za sve krivo to čudno, na svoj način takođe
nepostižno, osljepljenje nevjerujućih ljudi?
Duhovnik. Nesumnjivo: oni, pored očiju, ne vide, i pored ušiju – ne čuju.
Nepoznati. Možda si i u pravu.
Duhovnik. Unutrašnja suština Crkve takođe je nepostižna za čovječiji razum, kao što je
tajna Presvete Trojice, čije ona i jeste podobije.
Nepoznati. Ne razumijem. Kakve veze ima organizacija vjernika, makar ona imala i
najuzvišenije moguće ciljeve, sa pitanjem o suštini Boga?
Duhovnik. Crkva u svojoj suštini uopšte nije nekakva organizacija, nego organizam – živ
organizam, sa ciljem i smislom. Njeno savršeno unutrašnje jedinstvo, uz odvojenost
sastavnih dijelova, ista je takva tajna, kao što je svaka množina koju razum vjerom
prihvata kao jedninu.
Nepoznati. Objasni mi to malo podrobnije.
Duhovnik. Ti si već vidio koliko je površno i lakomisleno tvrđenje ograničenog racija o
apsurdnosti mišljenja da su Lica Presvete Trojice Jedan Bog. Ti si vidio kako su ništavni
pokušaji razuma da odbaci tajnu ovaploćenja Sina Božijeg i dvije prirode u Njemu –
Božanske i čovječije, sadržane u jedinoj Ličnosti Bogočovjeka. Vidio si kako premudrost
vjere preodolijeva premudrost razuma. Sada si ti pred istom takvom tajnom, i pred istim
takvim zadatkom: da prihvatiš suštinsko jedinstvo Crkve, uz množinu i vidljivu
razdijeljenost njenih udova. Jedinstvo Crkve je nemoguće postići razumom. U jedinstvo
Crkve čovjek može da se uvjeri samo vanjskom formom spoznaje – vjerom.
Nepoznati. Ja i dalje ne mogu da shvatim tvoja poređenja. Kad si govorio o Trojičnosti
Jednog Boga, govorio si o tome – kakve su osobine Njegove Ipostasi, i o tome – kako se
Njihova Trojičnost tajanstveno umiješta u jedinstvo Božijeg bića. A ovdje? Gdje je ovdje
tajna? O kakvom biću Crkve ti govoriš? Šta ima zajedničko između Crkve i Presvete
Trojice? Množinu ja vidim. Ali gdje je jedinstvo?
Duhovnik. Da bi shvatio to o čemu se ovdje govori, prvo treba da istinski razumiješ
karakter crkvenog jedinstva. Jedinstvo Crkve uopšte nije isto što i organizaciono ili
materijalno jedinstvo vidljivog svijeta. Razlika je u tome što crkveno jedinstvo ima
savršeno drugačiju prirodu. Kada tvrdimo da je jedinstvo Crkve nalik na jedinstvo
Presvete Trojice, mi ne koristimo običnu analogiju, nego uspostavljamo stvarno podobije,
koje nam razjašnjava tajnu suštine bića Crkve.
Nepoznati. Sve je to tako apstraktno, da je meni jako teško da shvatim o čemu uopšte ti
pričaš.
Duhovnik. Sjeti se riječi Spasitelja: „Oče Sveti! Sačuvaj ih u ime Tvoje, one koje si Mi
dao, da budu jedno, kao i Mi“. „… Da svi budu jedno; kao Ti, Oče, što si u Meni, i Ja u
Tebi, tako i oni u Nama da jedno budu…“. „I slavu koju si Mi dao Ja dadoh njima, da
budu jedno, kao Mi što smo jedno“ (Jn. 17:11,21,22).
Eto gdje je osnova i suština i tajna jedinstva Crkve. Zar ne vidiš da je to jedinstvo isto
onakvo, kakvo je i Jedinstvo Ipostasi Trojice, pri Njihovoj vidljivoj razdjeljenosti?
Nepoznati. Ali, u čemu je njegova suština?
Duhovnik. U istom onom, u čemu je suština Jednog Boga Koji ima tri Ipostasi. Ta
suština Božijeg jedinstva je – Ljubav. Ljubav sačinjava suštinu i tajanstvenog jedinstva
Crkve. Čitamo u Božijem Otkrovenju: „… Da ljubav, kojom Ti vazljubi Mene, u njima
bude, i Ja u njima“ (Jn. 17:26). „… Da ljubite jedan drugog, kao što Ja vazljubih vas“ (Jn.
15:12).
Nepoznati. Ali zar ljudi ne ljube jedni druge i izvan Crkve?
Duhovnik. Ljube. Ali, kada mi govorimo o ljubavi kao o suštini Crkve, – mi govorimo o
nečem potpuno drugom. Ne radi se tu o odvojenim osjećanjima pojedinačnih ljudi, nego
o cijelom živom organizmu, koji se sastoji od ljudskih duša rođenih s visine. U crkveno
jedinstvo se ne može ući nasilno, svojim, makar i ljubavi obilnim, srcem. Sjediniti se sa
suštinskim jedinstvom Crkve, moguće je samo ako se kroz novo rođenje
nadvlada grehovna priroda pavšeg čovjeka.
Crkva u osnovi svojoj ima iskupiteljnu žrtvu Hrista, koja nam daje mogućnost da kroz
vjeru, novim rođenjem postanemo sapričesnici ljubavi Božije, sapričesnici bića Božijeg.
Zbog toga, iako život Crkve protiče u spoljašnjim, prirodnim uslovima, i ima vidljive
vanjske forme, on je, u svojoj suštini, natprirodan. To objašnjavaju za nevjernike čudne
riječi koje je Spasitelj rekao o položaju vjernika u svjetskom životu: „… svijet omrznu na
njih, jer nisu od svijeta, kao ni Ja što nisam od svijeta“ (Jn. 17:14). „Kad biste bili od
svijeta, svijet bi ljubio svoje; a kako niste od svijeta, nego vas Ja iz svijeta izbrah, zato
vas mrzi svijet“ (Jn. 15:19). „Ja više nisam u svijetu, ali oni su u svijetu, a Ja k Tebi
idem“ (Jn. 17:11).
Dalje se u Božijem Otkrovenju sa još većom jasnoćom otkriva to, za razum nepostižno,
učenje o unutrašnjoj suštini Crkve i njenim osobinama. Ovdje treba otvoriti svoje srce, i
bez ikakvih lukavih misli čitati ono što govori Gospod ustima Apostola: „… neprestano
blagodarim za vas Boga, i spominjem vas u molitvama svojim, da vam Bog Gospoda
našega Isusa Hrista, Otac slave, da Duha premudrosti i otkrovenja, da Ga poznate, i da
prosvijetli oči srca vašega, da biste poznali u čemu je nada poziva Njegovog, i kakvo je
bogatstvo slave nasljedstva Njegovog u svetima, i koliko je bezmjerna veličina svemoći
Njegove u nama koji vjerujemo, po dejstvu prevelike sile Njegove kojom je On
dejstvovao u Hristu, vaskrsnuvši Ga iz mrtvih i postavivši Ga Sebi s desne strane na
nebesima, nad svakim Načalstvom, i Vlastima, i Silama, i Gospodstvima, i nad svakim
imenom što se može nazvati, ne samo u ovom vijeku, nego i u budućem. I sve pokori pod
noge Njegove, i postavi Njega iznad svega, za glavu Crkve, koja je Tijelo Njegovo,
punoća Onoga Koji ispunjava sve u svemu“ (Ef. 1:16-23). „Jer se jednim Duhom svi mi
krstismo u jedno tijelo, bili Judeji ili Grci, bili robovi ili slobodni, i svi se jednim duhom
napojismo“ (1 Kor. 12:13). I još: „Jer, kao što u jednom tijelu imamo mnoge ude, a
nemaju u jednom tijelu svi udi isti posao, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Hristu, a po
sebi smo udi jedni za druge“ (Rim. 12:4-5). „… Bog postavi sve ude u tijelu kako je koga
htio. A kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? Sad je pak uda mnogo a jedno tijelo“.
„I vi ste tijelo Hristovo, a udi među sobom“ (1 Kor. 12:18-20, 27). „… Hristos je glava
Crkve, i On je Spasitelj tijela“ (Ef. 5:23). „… On je prije svega, i sve Njime stoji. I On je
glava tijelu Crkve“ (Kol. 1:17-18). „Sad se radujem u stradanju svojemu za vas, i punim
nedostatak patnji Hristovih u tijelu svojemu za tijelo Njegovo, koje je Crkva…“ (Kol.
1:24).
Evo, to je otkrovenje o tajni Crkve. Eto, to je ta, za razum nepostižna, istina. To je ono
što mi znamo, i to ne mudrošću metežnog i sujetnog razuma našeg, nego premudrošću
blagodatne vjere. Kako onda odgovoriti na tvoje pitanje: šta je Crkva?
Crkva – to je blagodatno, natprirodno, na osnovu golgotske žrtve Samim Gospodom na
zemlji položeno jedinstvo s visine rođenih ljudi koji sačinjavaju tajanstveno tijelo
Hristovo, napojeno Duhom Svetim, i koje za svoju glavu ima Samog Gospoda Isusa
Hrista.
Nepoznati. Sve što si mi ti sada ispričao, sve je to apstraktno bogoslovlje. Gdje je ta
Crkva? U vašim disertacijama, koje niko ne čita? Na policama biblioteka? U životu nje
nema. „Natprirodna ljubav“, „rođeni s visine“ ljudi, „nepostižno jedinstvo“… A gdje vam
je sve to? Ja, nasuprot tome, vidim strašnu razdijeljenost – neprekidno neprijateljstvo, a
svi ti sa visina rođeni ljudi, ako nisu gori, a ono, u svakom slučaju, nimalo nisu bolji od
običnih ljudi!
Duhovnik. Ti opet ne možeš da se odvojiš od svojih površnih predstava o Crkvi. Tebi ne
smeta znanje istorije, kako ti misliš, nego ista ona navika da količinski, zemaljski vagaš i
mjeriš pojave koje su sasvim drugačijih dimenzija. Da, ti vidiš potpuno pravilno, po-
zemaljski ti mjeriš potpuno pravilno kada govoriš o ljudskim grijesima. Naravno, i u
vjernicim ima malo ljubavi, mnogo grijehova i nečistote, ali ti apsolutno ne vidiš, i mjeriš
apsolutno nepravilno, kada to govoriš za Crkvu: jer, nečistota pojedinačnih duša nalazi se
izvan Crkve – Tijela Hristovog.
Nepoznati. Pa to je zaista nekakva super-natprirodna aritmetika! Crkva je skup vjernika.
Vjernici su grešnici. A Crkva, koja se sastoji od tih grešnika – po tebi tako ispada – sa tim
nema nikakve veze, jer su, kao, grijesi – „izvan Crkve“. Ništa ja tu ne shvatam!
Duhovnik. Potrudiću se da ti objasnim. Pred otpuštanjem grijeha na ispovijedi sveštenik
se moli: „Podažd jemu obraz pokajanija, proštenija grjehov i otpuštenije, praštaja jemu
vsjakoje sogrešenije voljnoje i nevoljnoje. Primiri i sojedini jego svjatoj Tvojej Cerkvi, o
Hriste Isuse Gospode našem“.[1]
Kaže se „sjedini“: ne znači li to da je do tada grešnik bio razjedinjen od Crkve?! Crkva
upravo tako i doživljava grijehe svojih članova. U svakom činu grijeha vjernik se tim
grijehom razjedinjuje od Crkve. Onoliko koliko je čovjek zgriješio – toliko on otpada od
njenog tijela. Ti pitaš – gdje je ta Crkva? A ja ću da ti odgovorim: nekada, u epohi
mučeništva, sveti su govorili: „Mi sebe nazivamo istinskim sinovima Božijim; takvi i
jesmo“ (sv.muč. Justin Filosof).
Mi danas ne možemo to da kažemo za život savremenih hrišćana. Ali Crkva, kakva je
bila tada, takva je i danas, jer je i tada ona bila Tijelo Hristovo, ona je to ostala, i ostaće
da bude Tijelo Njegovo zauvijek! To nije apstraktna bogoslovska misao, nego živo,
realno, naposredno naše osjećanje. Duh Sveti je osjenio slavnu epohu mučeništva, i vjera
njihova, požrtvovana njihova ljubav, njihova plamena molitva – čini onu Crkvu, koju ti
ne vidiš, koju nazivaš apstraktnom disertacijom, i za koju pitaš – gdje je ona u životu?
Kakvo toržestvo Božanskog načela nad našom prirodom, kakvo molitveno ozarenje mi
vidimo kod podvižnika, u njihovima pećinama, zatvorima, pustinjama: to je Tijelo
Hristovo; to nije apstraktna, nego živa, istinska, sveta Njegova Crkva. Koliko je svijetlih,
uzvišenih stanja, napojenih blagodatnim dejstvom Svetog Duha – preživljeno udovima
Crkve, od Apostola do naših dana! To je Sveta Crkva! Koliko molitvi, smirenih suza
neizrečene ljubavi su prolila ljudska srca u pravoslavnim hramovima! To je istinska
Crkva, to je Tijelo Hristovo. Ti pitaš: „gdje je ta Crkva? gdje je to natprirodno
jedinstvo?“ A šta je to – Božanstvena Liturgija? To je, po tebi, takođe apstraktno
bogoslovlje? Ali za nas je to – živa, istinska Golgotska Krv i istinsko Tijelo Hristovo,
koje daje nama, pavšim, nečistim i pokajanim, ono jedinjenje ljubavi u Božanstvenom
tajanstvu, u kojem se realno, mada i nevidljivo, sve nadvladava i sjedinjuje u jedino
Tijelo i jedinu Crkvu: „Jedan je hljeb, i mi mnogi jesmo jedno tijelo; jer se svi
pričešćujemo od jednog hljeba“ (1 Kor. 10:17).
Nepoznati. Da, ja Crkvu nikada nisam posmatrao sa te strane. Ja sam u njoj vidio samo
određenu, istorijski promjenljivu religioznu organizaciju, koja je nalik na bilo koju drugu
organizaciju i koja sebi postavlja ove ili one društvene zadatke.
Duhovnik. Upravo tako. Upravo to, elementarno neznanje istine je tebe i dovelo do
potpuno izopačenog pogleda na Crkvu. Ali idemo dalje. Sada će ti biti lakše da shvatiš
moje riječi. Mi, vjernici, dakle, imamo zajedničku osnovu na kojoj stojimo. Crkva, sa
glavom – Hristom, jeste jedinstvani čuvar apsolutne istine. Nikakva, čak i najuzvišenija
individualna svijest, zbog povrijeđenosti ljudske prirode, ne može da primi apsolutnu
istinu. Tamo gdje počinje individualna ljudska mudrost – počinje veće ili manje
izopačavanje istine. Ograničeni ljudski razum može da primi samo djelimičnu istinu, a za
to, da bi se mogla otkriti i sačuvati istina apsolutna, mora postojati – ne individualna
svijest, makar ona pripadala i najmudrijem čovjeku svijeta, nego – apsolutna, savršena i
natprirodna svijest Crkve. Odavde je jasno da bez Crkve ne može biti vjere. Zato što
nema prvog i osnovnog uslova za nju: da bi se vjerovalo, treba znati u šta vjerovati.
Nepoznati. Ali dobija se kao nekakav začarani krug: sa jedne strane, da bi postao član
Crkve, potrebna je vjera, a da bi imao vjeru, moraš već da budeš član Crkve – kako to?
Duhovnik. Da bi postao član Crkve, potreban je stepen vjere koji je dostupan svakoj
ljudskoj duši koja nije izgubila obraz i podobije Božije. To stanje se izražava riječima:
„… vjerujem, Gospode! Pomozi mojem nevjerju“ (Mk. 9:24). Ali vjera o kojoj mi
govorimo – to je nešto sasvim drugo, ona se isto onoliko razlikuje od vjere izvan Crkve,
koliko se individualna svijest razlikuje od svijesti crkvene. Samo u Crkvi ona dobija svu
punoću i mogućnost bezgraničnog usavršavanja.
Nepoznati. Meni je jako stalo da razjasnim pitanje o vjeri, pa bih te zamolio da mi što je
moguće podrobnije pričaš o tome.
Duhovnik. Prekrasno. Mi smo se već nekoliko puta, kada je trebalo, doticali pojma vjere.
Već smo govorili da vjera nije (samo) prosto povjerenje u tuđe riječi, odnosno, (nije
samo) površno, neprovjereno znanje. Vjera – to je viša forma poznanja. Ona vidi i osjeća
ono što ne mogu vidjeti oči i što ne mogu opaziti čula. To je naročita vrsta percepcije,
tajanstvene i nepostižne, koja prevazilazi sve druge forme spoznaje i koja sve njih sadrži
u sebi. Ona iza vidljivog otkriva nevidljivo, i nevidljivo čini isto onoliko realnim, koliko
je realno ono što je vidljivo: jer, vjera u svojoj punoći obuhvata i razum, i tjelesna čula
čovjekova, i svu njegovu dušu. Organ vjere je svo unutrašnje biće čovjeka, dovedeno u
odgovarajući red. Um tu zauzima svoje, njemu odgovarajuće, skromno mjesto. Kada je
razum zatrovan lažju, a duša izlomljena strastima, – aparat vjere je pokvaren.
Vjera bez Crkve ne može biti savršena. Ne samo zato što za savršenu vjeru treba znati
savršenu istinu, nego i zato što za nju treba imati blagodat Svetog Duha. Jer, da je pitanje
samo u znanju istina vjere, njih bi mogao naučiti – zato što se one čuvaju u Crkvi, te su
zato izvana dostupne svakome – a da sam i ne pripadaš Crkvi. Ali da bi povjerovao u te
istine, a ne samo poznavao njih, nije dovoljno da ih izučiš, nego je neophodno da ih
poznaš spoznajom vjere. Ako nemaš blagodati Božije, to je nemoguće. Kako govori
Apostol: „… niko ne može nazvati Isusa Gospodom, osim samo Duhom Svetim“ (1 Kor.
12:3). Znači, za vjeru je neophodno primiti Duha Utješitelja, Koji je sišao na Apostole u
obliku ognjenih jezika, i Koji do dan-danas prebiva u tajanstvima Crkve. Eto šta je vjera,
i eto zbog čega vjere bez Crkve ne može biti.
Nepoznati. Pravo da ti kažem, ja bih mogao i da se složim sa ovim. Ali meni je teško da
shvatim – kakva je veza između Crkve i moralnog stanja čovjeka? Evo, i sam govoriš da
vjerujući ljudi griješe. Znači, Crkva ne garantuje, bez obzira na svoja tajanstva, zaštitu od
moralnih padova. Ako je tako, posljednja instanca u pitanju o moralnom životu ipak nije
Crkva, nego sam čovjek. Zašto onda bez Crkve nije moguće moralno usavršavanje? A da
i ne govorim da to protivrječi iskustvu koje daje svakodnevni život. Ti si me priučio da se
prema stvarnosti odnosim sa sumnjom. Ali, nije valjda neistina da ima mnogo
visokomoralnih ljudi besprijekornog poštenja i čistote koji, ne samo da ne vjeruju, nego
se i sa indignacijom odnose prema Crkvi? Očigledno, moralno usavršavanje čovjeka
može proticati nezavisno od Crkve?
Duhovnik. Pretresimo malo bolje to pitanje. Možda mi ne govorimo o istom, kada
govorimo o moralnom savršenstvu? Svaki čovjek, složićeš se, ima svoju moralnu svijest.
Moralni zakoni koji određuju njegov život mogu biti različiti, u zavisnosti od različitih
pojava i istorijskih okolnosti. Ali sveopštost moralnih normi u čovjeku – ma na kakvom
stepenu razvoja on stajao – ostaje tvrdo ustanovljena činjenica, i svjedoči o prirodnom
porijeklu moralnosti kao o osobini koja je svojstvena samo ljudskoj svijesti.
Nepoznati. Uslovno dopustimo da je tako. Ali tada – tim prije – ne smiješ na Crkvu da
gledaš kao na neophodan uslov moralnog usavršavanja.
Duhovnik. Pričekaj. To će da proizađe iz onoga što slijedi. Prirodne, ili primarne osnove
moralnosti, u njihovoj sveukupnosti, na izvjesnom stepenu kulturnog razvoja, kada
društvo postaje država, određuju minimum moralnih normi u formi zakonodavstva.
Kodeks zakona, čije se narušavanje smatra zločinom, u moralnom smislu nije ništa drugo,
do moralni minimum koji na sebi odražava moralnu svijest datog društva, organizovanog
u odvojenu pravnu državu. Ali, osim tog moralnog minimuma, ograđenog
zakonodavstvom, postoji i takozvani individualni moral, koji značajno nadvisuje moralni
minimum krivičnog zakona i koji nema strogo definisane, za sve obavezne norme. I tu
pojedini ljudi zaista mogu da se uzvise do veoma visokih moralnih stanja.
Nepoznati. Zasad ti potvrđuješ moje riječi.
Duhovnik. Da. Ali to nije sve. Ono moralno usavršavanje, onaj put spasenja i istinitog
života, koji je ljudima dao Hristos, i na koji se ne može stati bez Crkve – to nije
građansko zakonodavstvo kao minimum društvenoe moralnosti, i nije individualno
osjećanje kao stvar ličnih ljudskih napora i dostignuća.
O tom usavršavanju sam čovjek, zahvaljujući povrijeđenosti svoje moralne prirode,
nikada ne bi mogao ni da zna, da je sve zavisilo samo od njegove prirode. Ono je za
razum nepostižno, i kao životni zadatak neostvarivo. Mi o njemu znamo iz Božijeg
Otkrovenja, i ono se dostiže samo u Crkvi: „Budite dakle savršeni, kao što je savršen
Otac vaš Nebeski“ (Mt. 5:48). „Jer Ja vam dadoh primjer da i vi tako činite kao što Ja
vama učinih“ (Jn. 13:15). „Ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu“ (Flp. 2:5).
Koliko duboko je takvim poimanjem usavršavanja od najdrevnijih vremena prožeta Crkva
– može se vidjeti i iz sljedećih riječi hrišćanskog mučenika Justina: „Svi se ljudi
udostojiše da postanu bogovi, da imaju silu da budu sinovi Svevišnjeg“.
Eto šta mi podrazumijevamo pod pojmom „moralno usavršavanje“. Vjerovatno je i tebi
jasno da takav zadatak prevazilazi ljudske moći – zato što su one ograničene, a taj je
zadatak bezgraničan. Moralno usavršavanje u tom smislu postaje bogousavršavanje.
Nepoznati. Da. To shvatam. Ali kakva je veza između bogousavršavanja i prirodnog
morala?
Duhovnik. Prirodni moral čini mogućim željenje takvog savršenstva. Ali samo
bogousavršavanje zahtijeva takvo ponovno rođenje, koje bi čovjeka učinilo sposobnim da
primi natprirodne sile, i koje bi zrnu prirodnog morala dalo da iz individualnih okvira
isklija na bezgranično prostranstvo bogousavršavanja. Moralno usavršavanje za ljude
vjere – to je put ka svetosti. Po tom putu se ne može ići svojim snagama. Potrebna je
blagodat Božija. Potrebno je osjenjivanje Duhom Svetim, potrebno je to što mi nazivamo
„rođenje s visine“. Sve je to moguće samo u istinitoj Crkvi Hristovoj, zato što Crkva nije
samo čuvar istine, nego i izvor blagodati, čuvar darova Svetoga Duha. Eto kakvo
poimanje morala ispovjedamo mi, kada utvrđujemo za nevjernike čudnovatu misao da je
bez Crkve nemoguć moralni život. Bez Crkve je moguć moral divljaka, moguć je i moral
„dobrog čovjeka“, ali je bez nje nemoguć moral u čijoj osnovi leži duhovno rođenje,
moral čiji je vrh – dostizanje blagodati Božije svetosti koja od čovjeka čini „sina
Svevišnjeg“.
Nepoznati. Da, sa te tačke gledišta, ti si u pravu: vrlo je moguće da je takav moralni
zadatak bez Crkve neostvariv.
Duhovnik. Ostaje još pitanje: da li je bez Crkve moguće Bogoopštenje?
Nepoznati. Da. Čak i nakon što sam te saslušao, i na nov način počeo da gledam na
pojam Crkve, ja i dalje ne mogu da shvatim – zbog čega je nemoguće osjećati Boga i
moliti se Njemu bez ikakvih posrednika i izvana ustanovljenih formi? Nije valjda da za to
nije dovoljno imati vjeru, za koju i ti govoriš da je može imati svaki čovjek koji nije
izgubio „obraz i podobije Božije“, i moral „dobrog čovjeka“, koji je i po tebi moguć kao
individualno dostignuće. Nije valjda da je i tu obavezno prisustvo nečeg natprirodnog?
Duhovnik. Naravno. Neminovno je potrebno. I ja mislim da se i u ovom pitanju, isto kao
i u pitanju o moralu, naša nesuglasica može objasniti time što mi govorimo o potpuno
različitim stvarima. Kada ti govoriš da je opštenje sa Bogom moguće bez Crkve, a ja
govorim da ono nije moguće, mi pod pojmom „opštenje sa Bogom“ ne podrazumijevamo
jedno te isto.
Nepoznati. Objasni onda u čemu je razlika.
Duhovnik. Sveznajući Gospod zna sve što se čini u dušama čovječijim. Zna On i za
molitve koje ka Njemu obraćaju ljudi izvan Crkve. Sa druge strane, i duša čovječija koja
u sebe ne prima punoću Crkvene Istine nije u potpunosti lišena obraza i podobija Božijeg,
i može do određenog stepena da prima u sebe Božije načelo. To i jeste ono opštenje sa
Bogom o kojem ti govoriš, i koje je moguće i izvan Crkve. A mi vjernici govorimo o
drugom. Bogoopštenje o kojem mi govorimo nije samo molitva, ili maglovito osjećanje
Boga – to je tajanstveno, suštinsko sjedinjenje sa Njim. Takvo sjedinjenje, takav živ, da
tako kažemo, organski uticaj Boga na nas moguć je samo u tajanstvu Evharistije. Samo
pričesnici Tijela i Krvi Njegove nalaze se u realnom, djelotvornom, stvarnom opštenju sa
Bogom. To nije moguće izvan Crkve. I samo to, najtjesnije, organsko, Crkveno
sjedinjenje u Tajanstvu Evharistije i može biti nazvano opštenjem sa Bogom u pravom
smislu te riječi.
Nepoznati. Da, ja sam pod riječju „opštenje sa Bogom“ podrazumjevao nešto sasvim
drugo.
Duhovnik. Eto vidiš, kako je teško nevjernicima da shvate vjernike. Kako izopačeno,
kako profano predstavljaju oni svo učenje Crkve. Tebe su zapanjile moje riječi da su bez
Crkve nemogući vjera, moralno usavršavanje i Bogoopštenje. One su ti se učinile
besmislene i ružne. Ali kada se pred tobom, makar i u najopštijim, najnejasnijim obrisima
pojavio istiniti lik Crkve, ti ne samo da si shvatio da to nije besmislica, nego si i uvidio da
i vjera, i moral, i opštenje sa Bogom – kada se čovjeka dotakne čudesno, natprirodno i
nepostižno biće Crkve – postaju nešto drugo. A šta ako se pred tobom otkrije ono što vide
i osjećaju ljudi vjere? Šta ako ti sam preživiš nikakvim riječima neopisivo osjećanje
slijevanja sa tim tajanstvenim, novim tijelom Crkve? I ako Crkva za tebe postane – ne
apstraktni bogoslovski pojam, nego čudesna i najnesumnjivija moguća stvarnost, koju
nisi u stanju da postigneš umom, ali koju osjećaš svim svojim bićem: da li ćeš tada moći
da za Crkvu kažeš barem jednu od onih riječi koje o njoj govore nevjerujući ljudi, za
kojih je ona obična „istorijska pojava“?
Nepoznati. Da, tvoje riječi mi izgledaju ubjedljive. Ali ja osjećam neku vrstu
podvojenosti. Sa jedne strane – sve što ti govoriš meni se čini da je blizu istine, a sa druge
– teško mi je da se odreknem od sumnji o kojima sam ti govorio na početku našeg
razgovora. Preda mnom su sada dvije crkve: jedna, o kojoj ti govoriš, i druga, koju sam
navikao da vidim ja; i nikako ne mogu da ih spojim u jednu.
Duhovnik. Da. Došlo je vrijeme da popričamo o tvojim sumnjama. To će nam dati
mogućnost da obučemo istinito poimanje Crkve, otkriveno pred tobom, u konkretnije
vanjske forme. I to će ti pomoći da u jednu Crkvu spojiš tvoju udvojenu o njoj predstavu.
Nepoznati. Moguće.
Duhovnik. I tako, na početku našeg razgovora ti si rekao da tebe zbunjuje čisto zemaljski
karakter crkvene istorije. Za tebe je Crkva čisto ljudska organizacija, koja je na sebi
odrazila sve uobičajene ljudske slabosti i grijehe. Sve događaje u životu Crkve, prema
tvojim riječima, lako je objasniti vanjskim faktorima, kao i svaku drugu istorijsku pojavu.
A onda si tu osnovnu misao potvrdio negiranjem svih osobina Crkve – njenog jedinstva,
svetosti, sabornosti i, sa sumnjom, apostolske prijemstvenosti. Ja sam ti na to odgovorio
da su sve tvoje sumnje zasnovane na nepoznavanju istinitog učenja o Crkvi i da se mora
početi od pokazivanja tog učenja. Poimanje Crkve kao prirodne, ljudske organizacije je
lažno. Zamisli da u čovjeku vidiš samo njegov fizički život, samo ređanje unutrašnje
ničim ne povezanih fakata. Kakvu biografiju o njemu ćeš moći napisati? Kako god tačni
bili fakti iz biografije tog čovjeka koje ti opišeš, oni će, od početka do kraja, biti lažni.
Nešto slično se dešava i sa čovjekom koji, ne videći unutrašnji život Crkve, piše ili
izučava njenu „istoriju“.
Crkva je pojava natprirodna, i po svom porijeklu, i po svom razvoju. Njena istorija – to je
samo vanjsko izražavanje, u zemaljskim uslovima, njenog natprirodnog sadržaja. Ne
može se shvatiti stvarna istorija Crkve ako se ne vidi ili ako se (što je još gore) negira
unutrašnji sadržaj koji se krije iza istorijskog ređanja događaja iz njenog života. Stvarni
istoričar Crkve može biti samo onaj koji sam živi crkvenim životom, i zahvaljujući tome
vidi i razumije njen unutrašnji, tajanstveni život. Tvoja zbunjenost meni je skroz jasna,
zato što Crkva, da je ona zaista onakva kakvom je ti zamišljaš – samo „ljudska
organizacija“ – ne bi mogla imati nikakvog unutrašnjeg odnosa prema religioznom
životu, i sva bi bila određena, u svojem razvoju, raznoraznim spoljnjim faktorima. Lako
je ukazati na vezu između nekog spoljašnjeg, istorijskog događaja ili neke vanjske,
istorijske okolnosti sa nekom pojavom u crkvenom životu. Ali sav problem je u tome –
kako shvatiti tu vezu? Jer, ona se može shvatiti različito. Sve zavisi od tvojeg opšteg
pogleda na suštinu i život Crkve. Jedni te isti fakti će na različit način biti tumačeni i
shvatani, u zavisnosti od razlika u poimanju tog osnovnog pitanja o suštini Crkve. Na
događaje crkvenog života se može gledati kao na mehaničke posljedice grandioznih
političkih i ekonomskih promjena, a može se, naprotiv, i na same promjene u svjetskom
životu gledati kao na posljedice djelovanja nevidljivih sila koje žive u Crkvi. Da bi se
mogla razumjevati istorija Crkve, ne treba znati neke nepoznate i od neposvećenih ljudi
sakrivene činjenice. Činjenice koje o Crkvi znaju i vjernici i nevjernici jesu jedne te iste.
Ali treba vjerovati da Crkva nije ljudska, nego Božija ustanova, da je glava Crkve zaista
Gospod naš Isus Hristos, da je ona stvarno i živo tijelo Njegovo, da Duh Sveti stvarno
prebiva u njoj i vodi je; zbog toga crkvena istorija nije ništa drugo do zemaljski put koji
prolazi natprirodna i nepostižna Crkva u prirodnim, izvana opipljivim uslovima. To je
odgovor na tvoje pitanje, i u tom pravcu leži razrješnje tvojih sumnji.
Nepoznati. Ne znam da li ja mogu da se stavim na tu tačku gledišta. Ali da se zaista o
tome radi – teoretski, ja se slažem.
Duhovnik. Sad ćemo govoriti o osobinama Crkve, ni za trenutak ne gubeći iz vida njen
unutrašnji sadržaj koji smo upravo otkrili. On će prilikom razmatranja njenih osobina
početi da se oblači u živi, savršeni lik, u kojem će svoj puni izraz obresti i unutrašnja
suština Crkve, i vanjska njena forma.
Nepoznati. Ja sada, u izvjesnoj mjeri, već mogu da naslutim šta ćeš govoriti.
Duhovnik. Odlično. U tome se takođe može vidjeti potvrda istine. Ali od čega ćemo
početi opisivanje Crkve? Nije li najbolje da počnemo od pitanja o svetosti? Prema tvojim
riječima, čovjek koji makar malo zna njenu istoriju, za Crkvu može samo u ironiji reći da
je sveta. Ti si optužio Crkvu za nasilje, laži, obmane i otvorene zločine. Ti govoriš tako,
ali, da li ti znaš istinito učenje o svetosti Crkve? Zar sveta Crkva znači da se Crkva sastoji
od svetih i bezgrešnih ljudi? I, zar teški grijesi pojedinih predstavnika Crkve, makar bili
oni i članovi jerarhije, mogu da se nazovu grijesima Crkve? To nisu grijesi Crkve: to su
grijesi prema Crkvi. Ti mi navedi makar jednu odredbu crkvenog sabora koja bi bila
„grehovna“, ili makar jedno crkveno tajanstvo, ili obred, ili pravilo, koje bi u sebi
sadržalo „laž, obmanu ili zločin“? Svetost Crkve nije svetost pojedinačnih lica. Crkva je
kao bolnica, koja svojom svetošću liječi i iscjeljuje čovječije duše, zato što nju ne
sačinjavaju samo savršeni i sveti, nego i nemoćni i grešni ljudi. Kako onda shvatiti
svetost Crkve a u isto vrijeme ne ignorisati grijehe ljudi koji Crkvu sačinjavaju? Kakav se
lik razotkriva u Simvolu Vjere kada se Crkva imenuje svetom? Crkva je sveta zato što je
Hristos njena glava. Zato što je ona sasud koji u sebe prima blagodatne darove Svetog
Duha u svojim svetim tajanstvima, zato što ona čovječijoj duši daje sve što je neophodno
za njeno spasenje i dostizanje svetosti, zato što je ona istinito Tijelo Hristovo, u kojem su
vjernici sjedinjeni u tajanstvenom jedinstvu ljubavi, zato što se sve što je u njima sveto
nalazi u tijelu Crkve, zato što ona, ne otsjecajući ih, vodi pavše duše ka savršenstvu, i
zato što ona ljude koji u svakom svojem aktu grijeha otpadaju od Crkve omiva i ponovo
sjedinjuje sa sobom u tajanstvu Pokajanja i u Božanstvenoj Evharistiji. To što ti nazivaš
„grijesi Crkve“ koji su nespojivi sa pojmom svetosti – jesu grijesi pojedinih njenih
predstavnika, koji Svetu Crkvu ne mogu učiniti grešnom, zato što su oni onoliko udaljeni
i razjedinjeni od Crkve, koliko se u grijehu nalaze.
Nepoznati. Da. To sam već shvatio.
Duhovnik. Ti ne priznaješ „sabornost“ Crkve i taj naziv smatraš za laž, na osnovu toga
što je Crkva uvijek bila sluškinja svjetovne vlasti. Govoreći tako, ti pred sobom vidiš ove
ili one zloupotrebe Crkve, koje su svjetovnoj sili davale mogućnost da za svoje ciljeve
koristi vanjsku crkvenu organizaciju i pojedine njene predstavnike. Ali ti ne vidiš istiniti
lik Crkve, i zbog toga ne osjećaš sabornost njene svijesti i Duha Koji kroz tu sabornost
dejstvuje u njenom životu. Nije „sluškinja“ svjetske vlasti, nego je nositeljica blagodati
Duha Svetog bila Crkva, kada je njen saborni razum postizao dogmate i nepobitno
utvrđivao nepostižne božanstvene istine vjere. Taj saborni razum utvrdio je i sav
unutrašnji život Crkve, svetim kanonima koji, u suštini svojoj, nisu mrtva slova ljudskog
zakonodavstva, nego žive zapovijesti Duha. Zato oni i ne mogu biti ukinuti subjektivnim
aktom ljudske svijesti i volje, ali, u isto vrijeme, kao i sve što je živo i Duhom
preispunjeno u Crkvi, saborna svijest, u određenim slučajevima, može da ih upotpuni ili
modifikuje i privremeno zaustavi njihovo dejstvo.
Ima epoha kada su nosioci saborne svijesti Crkve i tumači zapovijesti Duha Svetog u
manjini, dok je većina predstavnika Crkve nosilac svjetovnih, subjektivnih, necrkvenih
načela. Tada je u poretku natprirodnom nosilac sudbine Crkve, na kraju krajeva, manjina,
zato što ona čuva crkvenu istinu. Crkva je saborna – ne zato što je uvijek bila nezavisna
od uticaja na nju svjetovne vlasti, i ne zato što su njeni predstavnici slobodno upravljali
Crkvom prema odredbama sabora, nego zato što je ona, nekada i uprkos užasavajućih
pritisaka vlasti, sama sebe određivala i razvijala, kako u oblasti dogmata, tako i u oblasti
svog unutrašnjeg života, Duhom Svetim, Koji je djelovao kroz sabornu svijest Crkve.
Nepoznati. To je meni malo teže da prihvatim; ali, dopustimo da je tako. U svakom
slučaju, tu unutrašnju stranu Crkve ja uopšte nisam uzimao u obzir.
Duhovnik. Ti si za apostolsku prijemstvenost crkvene jerarhije rekao da ti je jako
sumnjiva, ali da ne misliš da je to nešto mnogo važno. Zašto je tebi to sumnjivo? Jer, tu
su i istorija i crkveno predanje maltene poimenice sačuvali prijemstveni niz episkopa,
počevši od prvih Episkopa, koje su rukopoložili Apostoli, pa sve do dana današnjeg. A
pitanje prijemstvenosti je od prvostepenog značaja. U njemu je jedan od suštinskih
odličja istinske Crkve, jer je u toj prijemstvenosti zalog neuklonjivog idenja Crkve po
putu na koji ju je kroz svete Apostole postavio Gospod Isus Hristos.
Nepoznati. Meni to nije baš najjasnije. Ali neću se zbog toga prepirati sa tobom.
Duhovnik. I evo, sada ja tebe pitam: može li takva Crkva da ne bude jedina? Ti govoriš o
„množini“ Crkvi. Ali šta pokazuje ta množina? Nije li to ono na šta je upozoravao
Spasitelj, kada je rekao da će „mnogi doći u ime Moje govoreći: ja sam Hristos. I mnoge
će prevarati“ (Mt. 24:5). Nije li On nazvao Crkvu Svoju „malo stado“? Nije li On rekao:
„… Sin Čovječiji, kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Lk. 18:8). „Tada, ako vam
ko kaže: evo, ovdje je Hristos ili ondje, ne vjerujte“ (Mt. 24:23). Koliko će biti
otpadništva, koliko izopačenja, kakav će veliki biti spoljašnji trijumf zabluda i laži. Ali
istinita Crkva će biti jedna. Koliko li će grana da otpadne od loze sasvim, koliko li će ih
se jedva držati na ne sasvim osušenom stablu; međutim, samo će jedna, istinita Crkva
ostati na lozi kao zreo grozd. Sveta, Saborna i Apostolska Crkva – čuvar istine i
blagodatnih darova Duha Svetog – ne može se razdjeliti na nekoliko istina. Takva Crkva
može biti samo jedna.
Nepoznati. Ali, kako je poznati? Jer, svakome se čini da je baš njegova crkva ta jedna-
jedinstvena Crkva, o kojoj ti govoriš. Koja su odličja te Crkve?
Duhovnik. Istinita Crkva, kakva je bila, takva će i ostati, navjeki vjekov, „ne od svijeta
ovoga“. Duh Hristov u njoj se nikada neće smiješati sa svjetskim duhom Velijara, pa će
zato ona uvijek biti slobodna od svjetovnih stihija. U njoj će se nepromjenljivo sačuvati
sve što je Crkvi darovao Sveti Duh: i apostolska prijemstvenost jerarhije, i sabornost
crkvenog stroja, i čistota dogmata vjere, i nepromijenjenost njenih svetih kanona, i
vjernost njenom predanju. Tamo gdje budu te odlike, biće i jedina Istinska Crkva. Važi i
obratno: ondje gdje se prekida apostolska prijemstvenost jerarhije, ili gdje se ukidaju
sveti kanoni, ili ako ona uđe u savez sa Velijarom, ili se odrekne od Slobode Hristove i
upravljanja Svetim Duhom i oda se u ropstvo svjetovnim stihijama – tamo više neće biti
Istinite Crkve.
Nepoznati. Ali, kako je teško prenijeti tvoje riječi, da tako kažem, na realno tlo, to jest,
da se sa saglasnosti umom pređe na stvarno osjećanje svega toga.
Duhovnik. To može dati samo unutrašnje preživljeno iskustvo, to se ne može dobiti od
tuđih riječi.
Nepoznati. Ali ja bih ipak volio da od tebe čujem nešto o tom iskustvu.
Duhovnik. Osjećati Crkvu – znači osjećati blaženstvo koje nam je otkriveno kao
obećanje za budući vijek, ali koje počinje već u ovom. I ma kako te plašila svijest i
saznanje o počinjenim pregrešenjima tvojim, ma kako zločinački i prljav bio tvoj život,
ma kako sebe vidio nedostojnim pred Bogom, saznanje da se i ti pričešćuješ Jedinog
 Hljeba, da i ti, svojom vjerom, pokajanjem, molitvom, svakim živim djelićem svojeg srca
i neugaslom iskrom svoje svijesti, svakim neugušenim dobrim pokretom tvoje duše, po
najvećem milosrđu Božijem, sačinjavaš česticu tajanstvenog svijetlog Tijela Hristovog,
uvijek te ispunjava osjećanjem blagogovejnog ushićenja i radosnog umiljenja. Ti uvijek,
negdje, u najvećoj dubini svojeg srca, osjećaš nadu da će i tebi oprostiti za sve Gospod, i
da će ti dati da budeš barem najmanji djelić proslavljene Crkve. Ma kakve da te muke
posjećuju, u ma kako unižen položaj tebe postavio život – ti se uvijek osjećaš kao
pobjednik, jer preživljavaš pobjedu i slavu Crkve Hristove, koja je obećana i na neki
način se već vidi očima vjere. U svijetu ti nisi usamljena skitnica. Uvijek osjećaš punoću
ljubavi, koja te obuhvata, koja te sjedinjuje sa sobom i koja ti ne daje da definitivno
otpadneš i nepovratno upadneš u okolni smrad svjetovnog života. Ti drzavaš da se moliš
za sav svijet, a ne samo za sebe, zato što se moliš u Crkvi, i ti ne samo da moliš, nego i
slavosloviš Gospoda, zato što tvoje lične nužde tebi izgledaju toliko ništavne pred tom
radošću i opštim toržestvom. Drugačije ti vidiš i sam materijalni svijet, jer njegovu
netljenu osnovu, kao novo nebo i novu zemlju, obuhvata Sveta Crkva.
Osjećati Crkvu – znači osjećati punoću života, mir i sozercavanje Istine, radost od nade
na spasenje i stalno, sve osvjetljavajuće, sve očišćavajuće dejstvo Božije Ljubavi. Uđi u
Crkvu sa otvorenim srcem i, ako Gospodu bude ugodno, sve to će ti biti dato.
Nepoznati. Ko zna – možda to i jeste tako…
Duhovnik. Postati vjernik i ostati izvan Crkve – to je isto što i biti žedan, gledati pred
sobom prozirnu posudu punu čiste vode i ne poželjeti da podigneš ruku da bi je uzeo i
prinio svojim usnama.
Nepoznati. Izgleda da si u pravu. Ja još ne mogu za sebe da kažem da vjerujem, ali već
osjećam nešto što je nalik na ono o čemu ti pričaš. Samo, zar je moguće reći – neću, ne
mogu?
Duhovnik. Ne, ti upravo nećeš, mada se tebi i čini da je u pitanju nešto drugo.
Ti hoćeš samo jednim krajičkom svojeg bića, a treba htjeti svim svojim bićem. Velika je
sreća imati vjeru. Ali – kakvom riječju opisati ono što daje osjećanje Crkve?
Nepoznati. Da, razumijem te. I, vjerovatno, bez tajanstava, odnosno, bez natprirodnih
sila – to je, zaista, nešto apstraktno, nekakva prekrasna, ali nedostižna mašta.
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Vidiš, kako je teško takozvanom „obrazovanom čovjeku“ napraviti barem
jedan korak na tom putu. Opet su se kod mene pojavila pitanja, opet prepreke.
Duhovnik. Šta konkretno?
Nepoznati. Pa, oko tajanstava. Meni je tu mnogo toga neprihvatljivo i nejasno.
Duhovnik. Nemoj da te to zbunjuje. Ti si već blizu poznanja Istine. A što se tiče novih
prepreka, pokušaćemo i njih da savladamo.
Nepoznati. Ja bih to veoma volio.
Duhovnik. Odlično. Sljedeći put govorićemo o tajanstvima Crkve.
28. 18. februar 2012.
29. DIJALOZI
30.
31. DIJALOZI

32. DIJALOG PETI

O TAJANSTVIMA
Nepoznati. Eh! Meni ni na kraj pameti nije bilo da ću imati priliku da sa tobom
razgovaram o tajanstvima.
Duhovnik. Zašto?
Nepoznati. Pa, bio sam ubijeđen da će se naš razgovor završiti mnogo ranije.
Duhovnik. A ja, naprotiv, uopšte nisam sumnjao da ćemo ih dovesti do kraja.
Nepoznati. Sad ja tebe pitam – zašto?
Duhovnik. Zato što sam vjerovao da ti stvarno hoćeš da saznaš Istinu. A onaj ko hoće da
je dozna, ne može se zaustaviti na pola puta.
Nepoznati. Moguće. I – od čega da počnemo naš razgovor?
Duhovnik. Ispričaj mi svoje sumnje.
Nepoznati. Moje sumnje se tiču i samog učenja o tajanstvima uopšte, a i svakog tajanstva
pojedinačno. Od čega početi?
Duhovnik. Razumije se, počnimo od opšteg, a onda ćemo preći na pojedinačno.
Nepoznati. Odlično. Crkvena tajanstva su meni do sada ličila na grubo izopačenje
hrišćanskog učenja. Ja sam na njih gledao kao na izmišljotine neobrazovanih ljudi, koji se
nisu mogli vinuti do stvarnog poimanja hrišćanstva, te su zbog toga shvatali svaku riječ
Jevanđelja grubo, bukvalno. Ja sam uvijek mislio da bi se Hristos zgranuo kada bi vidio
kako se Njegova besjeda sa Nikodimom prevratila u „tajanstvo Krštenja“, posljednja,
oproštajna besjeda sa Njegovim učenicima u „tajanstvo Evharistije“, riječi o tome kako
se ne smije podati razvratu u „tajanstvo Braka“, i t.d. Ja ne mogu prihvatiti to učenje kao
istinu, prije svega zato što se meni čini da je ono nerazumno i, kao drugo, zato što je ono,
očigledno, „istorijskog porijekla“.
Duhovnik. Zašto nerazumno? Hoćeš da kažeš – nejasno?
Nepoznati. Ne, upravo nerazumno. Zar pametnom čovjeku nije očigledna besmislenost
nekakvih spoljašnjih, katkad i veoma čudnih tjelesnih pokreta i manipulacija, navodno
neophodnih da bi Božija sila mogla da pomogne čovjeku prilikom rješenja unutrašnjih
zadataka koje sam nije kadar da izvrši. Kao da se ta blagodatna pomoć ne može pružiti
bez ikakvih vanjskih ceremonija. Nije valjda da se, da bi se „rodio s visine“ – neminovno
mora tri puta biti zagnjuren u vodu, nije valjda da je, da bi se „sjedinio sa Hristom“ –
neminovno neophodno da pojedeš parče prosfore sa vinom, ili da se, da bi se blud
prevratio u „zakoniti brak“ – sa nezgrapnim krunama od raznobojnih stakala na glavama,
tri puta mora proći oko analoja?.. Meni je dogmate bilo teško da prihvatim zato što su oni
nepostižni za razum. A tajanstva, što se tiče razuma, „ni za šta nisu“. To je nekakva
očigledna nepotebnost. Ja razumijem da je za istinitu vjeru, za moralni život shvaćen kao
bogousavršavanje, i za punoću opštenja sa Bogom – čovječijih sila malo. Razumijem ja
da su to zadaci koji prevazilaze ljudske snage i zbog toga zahtijevaju pomoć natprirodne
sile. Ali zašto se ta pomoć oblači u tako grubo vanjsku, čisto materijalnu formu? To ne
razumijem.
Zatim, „istorijsko porijeklo tajanstava“. Kako ja mogu da povjerujem da je njih Bog
ustanovio, kada je njihova vanjska forma stvarana postepeno, i na sebi nosi očigledne
tragove svakojakih uticaja? Jer, da je Bogu toliko bilo važno da se Božanstvena sila
ljudima predaje u formi spoljašnjih sveštenodejstava, očigledno, bilo bi dato i određeno
uputstvo, kako da se ta sveštenodejstva vrše. Vi smatrate da se tajanstvo neće ni izvršiti
ako se ne obave ovi ili oni pokreti tijelom ili rukom. Uz tako važno značenje vanjske
forme, potpuno je nejasno – zbog čega ona nije ukazana u Otkrovenju. I još je nejasnije –
zbog čega je u raznim vremenima ona mogla da bude različita. Jer, da je nekome iz prvih
vijekova hrišćanstva palo na pamet da vjenča onako kako vjenčavate vi, Crkva to ne bi
priznala za „pravo tajanstvo“, i obratno, da danas neko „povjenča“ onako kako se
vjenčavalo u prvim vijekovima – vi biste rekli da to nije tajanstvo. Jasno je da se vanjska
forma tajanstva mijenjala, isto kao i sav kult, u kojem je lako naći najraznolikije uticaje,
čak i paganskih misterija. Kako se onda može vjerovati u tajanstva kao u nekakvo
nepobitno i neopozivo Božije postanovljenje?
Duhovnik. Jesi li završio?
Nepoznati. Da. O tajastvima uopšte – jesam. Ali o svakom posebno takođe imam što-šta
da kažem.
Duhovnik. To ćemo poslije. Razmotrimo za početak ono što si rekao o tajanstvima
uopšte. Za tebe su tajanstva „nerazumna“ zato što Božija sila može da pruža pomoć
čovjeku neposredno i nema potrebu ni za kakvim spoljašnjim sveštenodejstvima. Ali, šta
ti podrazumijevaš pod riječju „neposredno“?
Nepoznati. Čovjek bi u molitvi mogao da moli za tu pomoć, i Bog bi mogao da mu je da.
Šta će tu kupanje u vodi, prosfora sa vinom, krune od mjedi? Šta, zar se bez toga zaista
ne može? Nije valjda da su Bogu, zaista, neophodne sve te vaše abrakadabre i
ceremonije?
Duhovnik. A ti meni odgovori: zbog čega je bilo neophodno oblačiti ljudsku dušu u
tijelo, i uopšte – stvarati materijalni svijet? Zar Bog nije mogao stvoriti samo dušu i
učiniti da ona može neposredno da učestvuje u Božanstvenom životu?
Nepoznati. Ti si postavio pitanje na koje je nemoguće odgovoriti. Jer, ti si sam govorio
da je moguće spoznati cilj od Boga već stvorenog života, ali zbog čega je on stvoren i
zbog čega je takav cilj pred njim postavljen – čovjeku je apsolutno nemoguće spoznati,
zato što je to tajna unutrašnjeg života Samog Gospoda Boga, koja nama nije otkrivena.
Duhovnik. Odlično. Ti si mene shvatio potpuno ispravno. Ali, zbog čega zaboravljaš na
to kada govoriš o tajanstvima?
Nepoznati. Ne razumijem: šta ima zajedničkog između jednog i drugog?
Duhovnik. Zajedničkog ima veoma mnogo. Ti pitaš – radi čega su materijalne, vidljive,
opipljive forme potrebne da bi se čovjeku predala blagodatna Božija sila. Ja ću da ti
otvoreno kažem: ne znam. Ali, ne znam – isto onako, kao što ne znam zbog čega je Bog
zahtio da stvori materijalni svijet, i zbog čega nije stvorio samo duhovni svijet, nego i
svijet tjelesni, materijalni, vidljiv i opipljiv.
Nepoznati. I dalje ne razumijem: šta hoćeš time da kažeš?
Duhovnik. Nepostižna i ljudima neotkrivena tajna – zbog čega je Gospod zahtio da sazda
vidljivi svijet i zašto je obukao čovječiju dušu u tjelesnu formu – nas nimalo ne lišava
tvrde uvjerenosti da je cilj tog već stvorenog života i čovjeka nama poznat: on leži u
dostizanju jedinstva sa Bogom. Ako se misaono udubiš u suštinu tog jedinstva u Bogu,
koje predstavlja cilj čovjekovog života i njegovo spasenje, vidjećeš da se to jedinstvo ne
odnosi samo na dušu, nego na čitavog čovjeka. Sveopšte vaskrsenje nije vaskrsenje samo
duše. Tijelo i duh u čovjeku nisu dva suprotna načela. Oni sačinjavaju nešto cijelo,
jedinstvenu ljudsku ličnost. Tako dakle, ako kažeš da je besmislica i nepotrebnost
sjedinjenje duše čovjeka sa njegovom tjelesnošću – samo tada ćeš imati pravo da kažeš
da je nepotrebnost i tjelesnost tajanstava, to jest, neka spoljašnja forma predaje
Božanstvene blagodati.
Nepoznati. Polako počinjem da te shvatam. Hoćeš da kažeš da je spoljašnja strana
tajanstva neophodna zato što se čovjek sastoji od duše i tijela?
Duhovnik. Da. Ali to treba shvatiti ne kao formalno trebovanje, nego sa strane
unutrašnje, i tada će tajanstva prestati da ti liče na isprazne ceremonije.
Nepoznati. Kako konkretno to treba shvatiti?
Duhovnik. Čovjek nije samo duh, nego i materija. Kakva je unutrašnja veza i unutrašnji
odnos između duše i tijela čovjeka sa onim što sačinjava njegovu tjelesnost – mi ne
znamo. Ali mi znamo da blagodat Božija mora da prožme čitavog čovjeka: „Zar ne znate
da su tijela vaša udi Hristovi?“ (1 Kor. 6:15). I još: „Ili ne znate da su tijela vaša hram
Svetoga Duha, Koji živi u vama, Kojega imate od Boga, i da niste svoji? Jer ste
kupljeni skupom cijenom. Zato proslavljajte Boga u tijelima vašim i u dušama vašim,
koje su Božije“ (1 Kor. 6:19-20). Tajanstva i daju čitavom čovjeku blagodat Božiju. Kroz
tajanstva se ne ispunjava Duhom Svetim samo duša čovjekova, kao nešto odvojeno, ili
tijelo njegovo, kao nešto odvojeno, nego sav čovjek u cjelosti. Ovdje je isto toliko
neophodno, i isto je toliko tajanstveno, značenje materije, kao što je ono i u ličnosti
čovjekovoj. U tajanstvu mi ne znamo kakva je veza i kakav je međusobni odnos između
plotskog, materijalnog načela i čovjekove duše – duhovne suštine njegove, ali znamo da
ta veza postoji, i da je ona neraskidiva. Mi ne znamo zbog čega je za jedno tajanstvo
potrebna materija vode, za drugo ulje, za treće vino i hljeb, mi ne znamo zašto je
neophodno izgovaranje određenih riječi i vršenje određenih dejstava, ali mi vjerom
nepobitno osaznajemo da to nije nešto nepotrebno i čisto formalno, nego da je to – kao
neka tjelesnost tajanstva, koja je neophodna da bi prepodavana blagodat ispunjavala
Duhom Svetim čitavog čovjeka: i njegovu dušu, i njegovo tijelo, i tu nepostižnu vezu
između njih, koja je zaključana u jedinstvenoj čovjekovoj ličnosti. U tajanstvima mi
vidimo najveće projavljivanje Božije ljubavi, koja se spušta na nas, bez obzira na svu
našu tljenost – i duhovnu, i tjelesnu – i u svoje nas krilo prima u svoj punoći
našeg ljudskog bitija. Ta ljubav, snishođenje i milosrđe daju nam blagodatnu silu u
materijalnim, opipljivim, vanjskim formama, koje obuhvataju čitavog čovjeka, a ne samo
njegov duh. Tajanstvo – to je blagodat Božija koja je, poput duše čovjekove, obučena u
tajanstvenu tjelesnost. U tu tjelesnost obukao je Gospod Svoju silu, snishodeći k pavšem i
iskupljenom čovjeku, da bi on sav postao, prema riječima sv. Justina – filosofa i
mučenika, „sin Svevišnjeg“.
Nepoznati. Znači, bez te vanjske forme neposredno dejstvo blagodati i preporađanja
čovjekove duše nije moguće?
Duhovnik. Da. Ali tu treba u vidu imati još nešto, što se odnosi na tajanstva uopšte.
Tajanstvo – to je neophodno spoljašnje sveštenodejstvo kojim se predaje Božija blagodat
– takav je opšti i nepromjenljivi zakon. Ali uvijek treba pamtiti da ondje, gdje
je blagodat – tamo su, po volji Božijoj, mogući i izuzeci. U nekim slučajevima, kada je to
ugodno Bogu, blagodat Božija može biti prepodana bez spoljašnjih sveštenodejstava.
Principijelno, ta mogućnost važi za sva tajanstva. Navešću ti nekoliko primjera.
Opšte je pravilo da je krštenje vodom i duhom obavezno za prisajedinjenje vjernika
Crkvi, ali u nekim slučajevima mučenici su postajali članovi Crkve i bez tog spoljašnjeg
sveštenodejstva. U drevnim vremenima Darovi Svetog Duha prepodavali su se
vjernicima kroz rukopolaganje. Ali nije bilo polaganja ruku na 120 muževa, na koje je
sišao Sveti Duh u Jerusalimu. Kapetan Kornelije je prije krštenja i prije polaganja ruku
bio ispunjen Svetog Duha.
Takvi izuzeci, čija se mogućnost može principijalno dopustiti u svakom tajanstvu, moraju
se posmatrati kao izuzetna, po volji Božijoj vršena dejstva NJgove blagodatne sile, i oni
uopšte ne dovode u sumnju opšte učenje o tajanstvima i nepobitnost zakona o
neophodnosti određenih spoljašnjih sveštenodejstava radi predaje Božije blagodati.
Nepoznati. Pretpostavimo da je tako. Ali zašto onda ta „tjelesnost“ tajanstava nije data
od Boga kao nešto tačno određeno i nepromjenljivo? Odakle su ljudi sami doznali da baš
takva i takva dejstva treba vršiti tako i tako, i da riječi izgovarati treba baš te i te, a ne
druge? Jer, na kraju krajeva, to su sve ljudske mjere!
Duhovnik. Ti bi bio u potpunom pravu, kada bi formu tajanstva izvan Crkve sazdavali
pojedini ljudi. Ali ti si opet, izgleda, zaboravio šta smo mi govorili o Crkvi: u Crkvi je
glava Hristos, i Crkva u sebe prima Svetog Duha. Zato se dejstvo sile Božije u
njoj nastavlja. Pitaš – odakle su ljudi uzeli uputstva kako treba vršiti tajanstva, kakva
dejstva treba preduzimati i koje riječi izgovarati? To im je kazala Crkva. U riječi Božijoj
data su osnovna načela svih Bogootkrivenih istina. Ali njihov dalji razvoj, koji je po
svojem istočniku isto tako Božanstven, raskriva te istine u svoj njihovoj punoći. Onako
kako se odrasla, procvjetala, obremenjena plodovima biljka sva sadrži u zrnu iz koje je
izrasla, mada zrno i biljka koja je iz njega izrasla nisu ista stvar, tako i dogmati Crkve,
svo učenje o Blagodati, sav unutrašnji poredak crkvenog života – sve se to sadrži u riječi
Božijoj, ali Simvol Vjere, učenje o tajanstvima i sveti kanoni nisu isto što i njihovo zrno
u riječi Božijoj, mada se svo to sadrži u tom zrnu. Sve što ima Crkva – sazdano je silom
Duha Svetog, sada već u procesu njenog zemaljskog života.
Nepoznati. Ne razumijem – zbog čega je za otkrovenje neophodan proces? Zašto se nije
moglo odjednomsve to otkriti ljudima, kao što je odjednom otkriven ljudima moralni
Jevanđeoski zakon? Zar ne bi bilo ubjedljivije da je istina odjednom bila otkrivena
ljudima?
Duhovnik. Ti opet zaboravljaš da Crkva nije prazna forma, sama po sebi potpuno
indiferentna, u kojoj se, kao u nekoj mrtvoj posudi, sadrži sila Svetog Duha. Crkva je
živo Tijelo Hristovo, kojem je On Glava i koje je napojeno Duhom Svetim; znači, i ljudi,
kao udovi tog tijela, dejstvuju u njoj. Odatle potiče specifični odnos između njenog
natprirodnog načela i prirodnog zemaljskog procesa koji se u njoj odvija. Učestvovanje
čovjeka u djelu razvoja Crkve, i njeno zemaljsko Bitije, učinili su neizbježnim
postepenost njenog razvoja u zavisnosti od moralnog i duhovnog stanja ljudi, stepena
njihove vjere, pripremljenosti svijesti i čitavog niza vanjskih faktora. Odatle je razumljiva
i različita forma tajanstava u raznim vijekovima. Crkva živi -zato se i mijenja. Ali to nije
mijenjanje ovih ili onih čovjekovih umotvorina – to je živo mijenjanje zrna položenog u
zemlju i postepeno izraslog u savršenu biljku. „Vi ste Božija njiva, Božija gradnja“, –
govori Apostol Pavle. I sve dok ti ne budeš do kraja prožet stvarnim poimanjem učenja o
Crkvi kao natprirodnom Tijelu Hristovom koje živi u prirodnoj zemaljskoj sredini, tebi će
se sve činiti „čudno“, „nerazumno“, „nehumano“, zato što ćeš u svemu vidjeti samo ono
što je ljudsko.
Nepoznati. Da, rasuđuješ potpuno dosljedno. Jer, ako se prihvati tvoja osnovna premisa,
moraju se prihvatiti i tvoji zaključci, mada to za um ponekad zna da bude prilično teško.
Ipak, moja „pojedinačna“ pitanja ne mogu biti razriješena tvojim uopštenim
razmišljanjima, i ja ipak moram preći na svako tajanstvo posebno.
Duhovnik. Slušam te.
Nepoznati. Počnimo od Krštenja. Prema vašem učenju, tajanstvo Krštenja – to je
sveštenodejstvo u kojem se, prilikom trostrukog zagnjurivanja u vodu, uz dodatno
izgovaranje određenih riječi, čovjek ponovo rađa, ovaj put „s visine“, „odozgo“, postaje
drugi čovjek, prisajedinjuje sebe Crkvi, postaje njen član, odnosno, ud. Je li tako?
Duhovnik. Da, tako je.
Nepoznati. Dopustimo da si ti u pravu, pa da ta blagodat, koja preporađa čitavog
čovjeka, bezuslovno zahtijeva vanjsku formu: zagnjurivanje u vodu, izgovaranje
određenih riječi, odnosno, ono što ti nazivaš „tjelesnost tajanstva“. Ali, postavlja se
pitanje: nije valjda da je potrebna samo ta vanjska forma, samo ta tjelesnost?
Duhovnik. Razumije se da nije.
Nepoznati. Ali kod nas je upravo tako! Kao da ništa drugo, osim te vanjske forme, nije
potrebno!
Duhovnik. Zašto tako misliš?
Nepoznati. Pa to je barem prosto. Jer, „rođenje s visine“ i prisajedinjenje Crkvi kroz
određena vanjska dejstva pretpostavljaju jedan neizostavni uslov: vjeru. Sjeti se, kako se
u Djelima govori o krštenju evnuha. Filip mu je u putu pripovijedao o Isusu i, očiledno,
ubijedio ga. Došli su bili do vode. Evnuh, pokazujući na vodu, govori: „… evo vode; šta
mi smeta da se krstim?“ Filip mu odgovara: „… ako vjeruješ od sveg srca svojeg, možeš.
On mu odgovarajući reče: vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji. I naredi da stanu kola, i
oba uđoše u vodu, Filip i evnuh; i krsti ga“ (Djela Ap. 8:36-38).
Dakle, tajanstvo zavisi od vjere. Bez vjere ne bi bilo ni tajanstva. A zar je kod vas tako?
Zar vi nećete smatrati da je tajanstvo izvršeno ako je kršteni potpuno indiferentan, ili čak
i neprijateljski raspoložen prema vjeri? I zar, prema crkvenom učenju, tvoja formula neće
izvršiti svoje dejstvo i bez njegove vjere; zar će on, ako kojim slučajem nekada i
zaozbilje povjeruje, morati ponovo da se krsti? Ali od svega se jasnije to negiranje vjere
kao neophodnog unutrašnjeg uslova za vršenja tajanstva može vidjeti u krštenju
novorođenčadi. Vi ih potapate u vodu i uvjeravate nas da su ona već „udi Crkve“, to jest,
da su rođena „s visine“. A kakvu vjeru može imati odojče? Zar se vaše krštenje, uz takve
uslove, ne pretvara u nekakvo magično zaklinjanje, u kojem riječi i dejstva imaju
samodovoljno značenje? I zar nije jasno da je Crkva ovdje unutrašnji smisao tajanstva
falsifikovala spoljašnjim obredom? A zbog toga, ako se kao istinu i može
prihvatiti apstraktno učenje o „tjelesnosti blagodati“, ono što je od toga proizašlo u
stvarnosti, apsolutno je neprihvatljivo.
Duhovnik. Ti si potpuno u pravu kada govoriš da je vjera neophodan uslov za vršenje
tajanstva. Ali razmotrimo podrobnije to pitanje; vidjećeš da su sve tvoje sumnje bile
neopravdane. U tajanstvu Krštenja čovjek dobija novo rođenje, kojim on postaje ud
Crkve. Fizičko rođenje čovjeka nosi u sebi načelo prvorodnog grijeha zbog kojeg, ako ga
ne savlada, ne može postati ud Crkve, ne može postati čestica Tijela Hristovog. Sam
čovjek ne može to učiniti, zato što ne može sam uništiti načelo prvorodnog grijeha. To se
može učiniti samo kroz novo rođenje, silom Božije blagodati i vjerom u Onoga Koji je
iskupio svijet, u Gospoda našega Isusa Hrista. Ta preporađajuća sila se sadrži u Crkvi, i
Crkva ima neophodni za to moment vjere. Čovjek, prihvatajući krštenje, dobija to što mu
daje Crkva i što od njega ne zavisi: duša njegova postavlja se u nove uslove bitija, on se
ponovo rađa, postaje ud Crkve – i kroz to za njega postaju djelotvorna tajanstava u
kojima blagodat Božija može biti prepodana samo udovima Crkve.
Nepoznati. Nije valjda da lična vjera tu nije neophodna?
Duhovnik. Nije. Neophodna je. Crkva neće ni krstiti javno nevjerujućeg čovjeka. Ona će
ga, isto kao što je Filip pitao evnuha, pitati da li vjeruje u Hrista. Ali lična vjera je
potrebna i da bi blagodat postala stvarni početak (blagodatnog života) u duši čovjeka.
Nepoznati. A ako on tajanstvo primi iz nereligioznih pobuda, a u stvarnosti je nevjernik
– tajanstvo će se i u tom slučaju izvršiti?
Duhovnik. Da, izvršiće se. U smislu da će Crkva dati ono što se sadrži u tajanstvu. Ali to
će biti isto kao da čovjek, koji na dar dobije život, istog tog trenutka taj život presiječe
samoubistvom: zbog svojeg nevjerja u primljeno tajanstvo, čovjek će biti mrtvi ud Crkve.
Nepoznati. Znači, ako on poslije povjeruje „zaozbilje“, njega treba krstiti ponovo?
Duhovnik. Ne znači. Blagodatna sila koja ponovo rađa čovjeka, prema učenju Crkve,
može biti data samo jednom, kao što se čovjek fizički roditi može samo jednom. Ta sila
mu se daje u izvršenom tajanstvu Krštenja. On je, mada i mrtav, ipak ud Crkve. Ako
povjeruje, i prinese pokajanje za svoju obmanu, blagodat koju je dobio od Crkve postaće
djelotvorna u njemu; on će opet biti kao nov.
Nepoznati. Dopustimo da je tako. Ali – šta ćemo sa krštavanjem odojčadi? Jer, to je,
prosto-naprosto, već nekakvo nasilno prisajedinjenje Crkvi. Kada krštenje prima
nevjerujući čovjek, on ipak učestvuje u njemu, makar i licemjerno. A novorođenčad? Jer,
to je isto kao da bi krstio čovjeka dok je bio u nesvijesti, a poslije toga počeo da tvrdiš da
je on postao „ud Crkve“.
Duhovnik. Novorođenčad nemaju ličnih grijeha, i to je dovoljan uslov za djelotvorno
primanje tajanstva. Što se tiče lične vjere, Crkva je ovdje nešto jedinstveno i cijelo: ličnu
vjeru, koju ne mogu imati odojčad i koja je neophodna za stvarnu djelatnost tajanstva –
ispovjedaju pred Gospodom njegovi krsni kumovi.
Nepoznati. Opet apstraktno bogoslovlje. A zar je u stvarnosti to zaista tako? Zar njegovi
krsni kumovi misle o tome da moraju ispovjedati svoju vjeru pred Bogom? Zar za njih to
nije prazni obred, i zar je njihovo učestvovanje motivisano religioznim pobudama, a ne
tradicionalnim odnosima u datom društvu?
Duhovnik. Moguće. I za to će oni dati odgovor Gospodu. Blagodat nije slijepa sila, i onaj
koji je se nedostojno dotiče ne može svojom nedostojnošću spriječiti njeno dejstvo, ali
zato sam čini teški grijeh. Tajanstvo je uvijek sveto samo po sebi. I vršiće se uvijek, kada
ga bude vršila Crkva. To, o čemu ti govoriš – to su grijesi ljudi, a nikako nije Crkvino
falsifikovanje blagodatnog tajanstva spoljašnjim obredom.
Nepoznati. Ja sam spreman da prihvatim tvoje riječi. Moguće je da u učenju Crkve tu
nema nedosljednosti. Ali ponekad se stvarnost toliko ispreplete sa učenjem, da ne znaš
gdje se završava jedno a gdje počinje drugo. Vjerovatno – meni je najteže od svega da
prihvatim tajanstvo Braka.
Duhovnik. Ja te razumijem. Tu je crkveno učenje zaista dobrano zatamnjeno. Ali
pokušaćemo i njega da razjasnimo.
Nepoznati. Ono što je meni poznato o Crkvinom odnosu prema braku – do te je mjere
protivrječno, a stvarnost je do te mjere jasna i određena, da ja nikako ne mogu sebi da
razjasnim: kakvo je, pak, na kraju krajeva, crkveno učenje o braku.
Duhovnik. Skaži mi podrobnije, šte te zbunjuje.
Nepoznati. Tajanstvo Braka – to je sveštenodejstvo u kojem se daje natprirodna sila za
stvaranja hrišćanske porodice. Fizičko sjedinjenje muškarca i žene koje se, kada je izvan
braka, prema vašem učenju, smatra smrtnim grijehom – bludom, postaje supružnički
odnos. Rođenje djece nije teški grijeh bezakonja, nego ispunjavanje zapovijesti Božije.
Sav život se pretvara u neku vrstu domaće Crkve, i Apostol nalazi da je moguće kazati:
„Muževi, ljubite svoje žene, kao što Hristos vazljubi Crkvu“. Ta ljubav više nije blud,
nego neka „tajna“, u kojoj se silom Božije blagodati čovjek „priljepljuje“ svojoj ženi i
dvoje postaju jedna plot. Je li tako?
Duhovnik. Da. Upravo je takvo crkveno učenje.
Nepoznati. Ja bih rekao – to je jedna strana crkvenog učenja. Ona je našla izraz i u
molitvama koje se čitaju prilikom vršenja tajanstva Braka. Tamo se govori: „Blagoslovi
brak sej i podažd rabom Tvojim sim život miren, blagodenstvije, cjelomudrije, drug k
drugu ljubov, v sojuze mira…“[1]
„Blagoslovi ja, dažd im plod čreva, dobročadije, jednomislije duš i tjeles…“[2]
„Ispolni domi ih pšenici, vina i jeleja i vsjakije blagostinji…“[3]
Reklo bi se – pitanje je jasno. Crkva priznaje svetost braka u potpunosti. Moli se za
jednoumlje ne samo duša, nego i tijela. U sjedinjenju vidi tajnu. Zapovijeda mužu da
ljubi ženu, kao Hristos Crkvu. Moli se o rođenju djece i o materijalnom blagostanju. I za
sve to Crkva daje blagodatnu Božiju silu. Je li tako?
Duhovnik. Sve je tako.
Nepoznati. Ali dalje počinje nešto sasvim drugo. Prije svega, te se molitve čitaju samo u
crkvi. I samo prilikom vršenja tajanstva. Ali one tamo i ostaju, u crkvi, kao čin
„vjenčanja“. Iza zidova hrama Crkva brak molitvom ne prati. I to ne zato što vjernici
neće da se mole, nego zato, očigledno, što je Crkva principijelno protiv toga. Inače se
nikako i ničim ne može objasniti činjenica da ona nije dala ni jednu jedinu molitvu za ono
za šta se molila prilikom vršenja tajanstva Braka, ni za kuću, ni za porodicu, ni za muža,
ni za ženu, ni za njihov bračni život. To nije puka slučajnost. To je tako, zato što u samoj
Crkvi počiva neki dualizam u odnosu njezinom prema braku: sa jedne strane, tajanstvo, a
sa druge – nešto „nečisto“.
Duhovnik. Ne razumijem te baš u potpunosti.
Nepoznati. Navešću ti primjer. Jednom sam sa jednim sveštenikom govorio o braku i,
između ostalog, rekao mu ovo: baš je to čudno – Crkva veli moliti se pred svakim, čak i
najmanjim i najtrivijalnijim korakom u životu čovjeka. Ali nema ni jedne molitve pred
velikim trenutkom bračnog života – sjedinjenjem supruga. On je zamahao rukama,
nasmijao se i rekao: „Vi ćete tako da kažete da se treba moliti i pred vršenjem niskih
radnji“. Tako se odnosi prema „jednoumlju tijela“ ne samo jedan, tamo neki sveštenik,
nego sva Crkva. Sa jedne strane, tajanstvo, „blagodat“, rađanje čeda, ljubav, zapovijest
Božija: „priljepi se ženi“ i budi jedna plot sa njom, velika tajna koja liči na odnos Hrista i
Crkve, a sa druge – „skvrn“, nešto nečisto, zabranjeno da se izvršava u određene dane,
nekakve „niske radnje“ umjesto „tajne“. Žena je ispunila ono za šta joj je prepodana
blagodat i za šta se ona molila u Crkvi, molitvu je njenu uslišio Bog, rodila je dijete, i za
to joj je u toku 40 dana zabranjeno da ide u crkvu, i ona se smatra nedostojnom
pričešćenja, kao „oskvrnjena“! Crkva se na četrdeseti dan moli: „Omij jeja skvernu
tjelesnu i skvernu duševnuju vo ispolnenije četirdesjati dnjei tvorjajaj ju dostojnu i
pričašćenija čestnago tijela i krovi Tvojeja“[4]. Znači, do tog dana ona je bila
nedostojna?! Zbog čega? Zbog toga što je ispunila zapovijest Božiju?
U potpunom skladu sa stvarnošću Crkvinog odnosa prema braku oformila se i naša
stvarnost. Vi možete voljeti jedno drugo samo uzvišenom ljubavlju, vi možete osjećati da
vas vaša ljubav čini jednim bićem, u vama može biti jedinstvo i jednoumlje duša i tijela,
ali zbog nekih vanjskih faktora ne možete stupiti u brak. Vi živite „nevjenčani“ – i to je
dovoljno da bi vaš istinski porodični život u ljubavi i jednoumlju za Crkvu bio običan
blud. A, sa druge strane, gle: budući sveštenik, koji u određenom roku mora da se „oženi“
da bi imao pravo da dobije crkveni čin, ide za sebe da gleda „nevjestu“. Gleda jednu,
drugu, treću, kao nekakav živi ili mrtvi inventar. Nalazi, napokon, „odgovarajuću“.
Poslije nekog vremena vrši se tajanstvo Braka. On k sebi dovodi potpuno tuđu ženu, koju
vidi drugi ili treći put u životu, koju uopšte ne poznaje i ne voli, ali oni su „vjenčani“ i,
kao rezultat, loža nije oskvrnjena, sve je u redu, to jest, izvršen je „Brak“, u kojem
sjedinjenje supruga nije blud, nego „zakonito izvršenje… niskih radnji“!
Prema učenju i odnosu prema njemu svih vjernika, brak – to je nekakva „slabost“, koja se
dopušta kao kompromis, „bolje to, nego blud“… I isti taj Apostol, koji je jednom za brak
rekao da je to tajna u Hristu, na drugom mjestu govori potpuno druge riječi: bolje je
stupati u brak, nego se raspaljivati, odnosno, okvalifikovao je brak kao neku vrstu
palijativa od bluda. Potpuno je jasno da, uz takav odnos, Brak kao tajanstvo nije nije ni
mogao ući u život hrišćana. Pogledaj, zapravo, sa kakvom lakoćom se od njega odriču
vjernici. Zašto? Zato što oni osjećaju njegovu nepotrebnost. Zar hrišćanin može da ne
krsti svoje dijete? Ne može! Ali živjeti izvan braka – i te kako može. Zato što tajanstva
Braka u životu nema. I čim je pravna i običajna strana braka izgubila svoj smisao –
postalo je očigledno da u njemu nema nikakvog religioznog sadržaja. Tajanstvo Braka,
prosto-naprosto, nije potrebno. Nije potrebno, zato što se u životu supruga – i po učenju
Crkve – ništa, zapravo, nije promjenilo, nije se preporađalo, nije se osveštavalo u braku,
nego je, kako je bilo, tako je i ostalo: prljavo. I ja sam u potpunoj nedoumici, šta je to, na
kraju krajeva, tajanstvo Braka?
Duhovnik. Nisi u pravu ni za šta što se tiče crkvenog učenja. I u pravu si za sve što se
tiče naše stvarnosti. U učenju Crkve o braku nema nikakvog dualizma, ali je u stvarnom
životu to učenje toliko unakaženo, da se čini da se i u crkvenom učenju o braku može
nazrijeti sijenka nekakvog dualizma. Ali to jednostavno nije istina. Svetost braka Crkva
priznaje bezuslovno i bespogovorno. Odnos prema braku kao prema skvrni Crkva je
osudila i nazvala ga jeresju. Ali postoje dva puta – put djevičanstva i put bračnog života.
Crkva prvi put priznaje kao savršeniji, zato što on otvara mogućnost velike blizine Bogu.
Ali takvo priznavanje dvaju puteva i preferiranje djevičanstva supružništvu – uopšte nije
„dualizam“. Manje savršenstvo u odnosu na veće uopšte nije „skvrn“. Jer, isto to mi
vidimo u odnosu prema životu uopšte. Tu takođe postoje dva puta – monaški i svjetovni.
I iako je spasenje moguće i u monaštvu i u svijetu, ipak je prvi put uzvišeniji. Zato ti
potpuno nepravilno shvataš riječi Apostola Pavla da je bolje stupiti u brak nego se
raspaljivati. Tu se uopšte ne radi o „palijativu“ protiv javnog bluda. Apostol govori ovo:
postoje dva puta – djvičanstvo i brak. Bolje je izabrati put djevičanstva. Ali ne mogu svi
ići tim putem. Tada je, čak i ako se stane na put fizičkog djevičanstva, moguće poginuti
unutrašnjim porokom, raspaljivanjem pohote. U takvom položaju bolje je izabrati čak i
manje savršen, ali takođe svet put – put braka.
Na kraju, ti dualizam vidiš i u molitvama Crkve na četrdeseti dan. Te se molitve tiču
prvorodnog grijeha, koji je zapečaćen u našem rođenju. To uopšte nije molitva da se
očisti skvrn bračnih odnosa, zato što je bračne odnose Bog blagoslovio, nego molitva za
očišćenje skvrni prvorodnog grijeha koji dejstvuje u nama, grijeha koji mi i dalje nosimo
i koji je zapečaćen u našem rođenju i u našoj ploti.
Ali ti si u potpunom pravu: učenje Crkve je potpuno izopačeno u životu. To izopačenje
potiče od nerazumijevanja unutrašnjih uslova koji se traže od vjernika kada stupaju u
brak i koji su neophodni da bi tajanstvo Braka bilo djelotvorno. Svako tajanstvo se
izvršava vlašću Crkve, ali djelotvornost blagodati koja se prepodaje u njemu zavisi od
unutrašnjeg stanja čovjekove duše. Krštenje čovjeku daje blagodat novog rođenja. Ali
uz nevjerje ono ne sazdaje nov život, zato što će se u takvom rođenju roditi mrtav čovjek.
I tajanstvo Braka daje blagodat, koja vodu prirodne uzajamne privlačnosti pretvara u vino
tajanstvenog sjedinjenja muškarca i žene u jednu plot. Ali ako u braku ne bude ljubavi,
ako žena bude „tuđa žena“, a ne ljubljena ljubavlju koja je nalik, prema riječima
Apostola, na ljubav Hrista prema Crkvi, – blagodat će biti nedjelotvorna, a brak, iako i
zakonit u crkvenom smislu, te zato ne bludni, će biti mrtav, i porodica će biti djelo svjeta
ovoga, a ne domaća Crkva. Jer, kao što kršteni, t.j. čovjek koji je dobio blagodat rođenja s
visine, može biti gori od nekrštenog, tako i oni koji žive u braku mogu biti gori od onih
koji žive nevjenčani; ali to uopšte ne znači da se ne treba krstiti i da se ne treba
vjenčavati, ako se za to imaju unutrašnji uslovi – vjera u krštenje i ljubav u braku, jer će,
u suprotnom slučaju, dobijena blagodat u nama biti jalova, i u krštenju, i u braku.
Da, ti si u pravu, kada govoriš o lakoći sa kojom su vjernici spremni da preskoče to
tajanstvo, i pravilno ukazuješ na uzrok – on se krije u tome što većina vjernika nije
usvojila brak kao tajanstvo; ti vjernici su u životu malo osjećali blagodatne osnove za
razvijanje porodice, tako da je, kada je za njih tajanstvo braka izgubilo pravno i u životu
uvriježeno značenje, počelo je da im liči na nešto nepotrebno. Ali za to su krivi ljudi, a ne
učenje Crkve. Tako da je, dakle, tvoja zbunjenost u pitanju o braku rezultat – sa jedne
strane, djelimično nepravilno shvaćenog učenja Crkve i, sa druge strane, miješanja tog
učenja sa profanisanom stvarnošću. Crkva jasno, bez ikakvog dualizma ili
ambivalentnosti, brak smatra svetim tajanstvom, i bračni put blagosilja, i to ne kao
kompromis, nego kao put koji je ugodan Bogu, iako djevičanstvo priznaje savršenijim.
Izopačeno poimanje braka potiče od potpunog zaboravljanja na unutrašnje uslove, koji su
neophodni da bi blagodat Braka bila djelotvorna.
Nepoznati. Ja sam u opštim crtama zadovoljan tvojim objašnjenjima; ona razrješavaju
prividno protivrječje u crkvenom učenju i daju unutrašnje poimanje izopačenja tog učenja
u stvarnom životu. Sada bih htio da mi kažeš nekoliko riječi o tajanstvima
Miropomazanja i Osveštanja jelejem, koja su, po meni, prosto, nepotrebna.
Duhovnik. Ja sam ubijeđen da će i ovdje učenje Crkve tebe u potpunosti zadovoljiti.
Nepoznati. Moguće.
Duhovnik. Zašto se tebi ta tajanstva čine nepotrebnim?
Nepoznati. Evo zašto. Tajanstvo Miropomazanja meni izgleda nepotrebno zato što ono
ponavlja ono što je već dato u Krštenju. Jer, čovjek se već preporodio. Data mu je
blagodat za nov, čist, duhovni život. Šta će mu onda još posebno tajanstvo, još nekakve,
specijalne, natprirodne sile? Radi čega? Ako je već data čovjeku blagodat koja ga
preporađa, ostalo, to jest, djelotvornost te blagodati u njegovom životu – zavisi od njega
samog. Po meni, blagodat bi, uopšte gledano, trebala da bude jedinstvena, jedna: Bog je
jedan, jedna je i sila koja je u Njemu. I sve te pojedinačne vrste tajanstava meni liče na
izmišljotine ljudskog uma, koji je navikao na „djelanja“.
Tajanstvo Osveštanja jelejem meni naročito izgleda čudno. Jer, Crkva se moli za bolesne,
zato što, očigledno, vjeruje da Bog čuje i ispunjava te molitve. Šta će onda tu tajanstvo?
Zašto se Bog za iscjeljenje ne može moliti bez posebnog sveštenodejstva i pomazanja
uljem? Zašo je tu potrebna još nekakva posebna, dodatna blagodat?
Duhovnik. Prije svega, imaj na umu da je i po crkvenom učenju blagodat jedna u smislu
Istočnika Koji je daje: „Darovi su različiti, ali je Duh jedan…“ (1 Kor. 12:4). „Svakome
pak od nas data je blagodat po mjeri dara Hristova“ (Ef. 4:7).
Isto tako su različiti darovi blagodati i u tajanstvima, mada je Duh jedan te isti.
A sada razmotrimo tajanstvo Miropazanja. Da, rođenje s visine, unutrašnje, novo bitije
kroz tajanstveno prisajedinjenje Crkvi, to jest, kroz sjedinjenje sa Tijelom Hristovim –
izvršilo se u Krštenju. Blagodat da se stane na put spasenja je data. To je jedan dar. Ipak,
tim unutrašnjim rođenjem čovjek nije izuzet iz materijalnog svijeta. On, rodivši se s
visine, nastavlja da živi u sredini prirodnog bitija, i stihije svijeta nastoje da ugase
duhovni život koji tek što se zarodio u čovjeku i ogrijao ga. Naš um, naša osjećanja, naša
čula, naša volja – svo vrijeme su podvrgnuti opasnosti da postanu vlasništvo ne tog
ponovo rođenog čovjeka, nego onog starog čovjeka koji je, dok je na zemlji, zaključan u
našoj ploti. Zbog toga je neophodan „pečat dara Duha Svetoga“, koji bi tom, Blagodaću
Božijom ponovo rođenom čovjeku, dao snagu da na nov način misli, osjeća, dejstvuje,
gleda, sluša i doživljava sav svijet. Eto, taj pečat Duha Svetog, koji, na neki način,
upotpunjuje tajanstvo Krštenja, u kojem se čovjek ponovo rađa, Crkva i prepodaje u
tajanstvu Miropomazanja, koje se obično i ne odvaja od Krštenja. Odreći se od tog
tajanstva – znači odreći se od punoće darova Duha Svetog, koje nam, po milosti Svojoj,
daruje Gospod.
Nepoznati. A zar te punoće nema u tajanstvu Krštenja?
Duhovnik. Ne: isto tako rođenje i početak fizičkog života još uvijek nije puni razvitak
organizma.
Nepoznati. Drugim riječima, od Krštenja – duhovno rođenje, od Miropomazanja –
duhovni rast?
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Sad razumijem. Ali – Osveštanje jelejem? Ono što si rekao za
Miropomazanje ne odgovara na pitanje o Osveštanju jelejem.
Duhovnik. Naravno. Odgovor na pitanje o ovom tajanstvu povezan je sa odnosom Crkve
prema našim fizičkim nemoćima. Medicina razlikuje razne fizičke uzroke ljudskih
bolesti. A Crkva razlikuje razne duhovne uzroke. Bolesti bivaju – kao kazna, kao
urazumljenje, kao ispitivanje u trpljenju i vjeri, – ali sve one u svojem korijenu imaju
grijehe naše, počevši od prvorodnog grijeha; u tom smislu, bolest predstavlja početak
naše fizičke smrti. A s obzirom na razne duhovne uzroke bolesti, oni koji boluju mogu na
razne načine da se obraćaju Bogu da ih iscijeli. Crkva, moleći se za vrijeme Bogosluženja
za iscjeljenje nemoći onih koji leže u postelji, smatra da akt vjere i ljubavi koji ona
svjedoči u toj molitvi upotpunjuje ono što od duše bolesnog čovjeka traži Gospod. I
Gospod mu daje da ozdravi. Ipak, takva molitva, pojedinačnih ljudi i sve Crkve, nekada
biva nedovoljna. Bolest se nastavlja. Gospod u tim slučajevima kao da poziva čovjeka na
nešto veće. On ga tom bolešću posjećuje. Od njega On traži – ili da se pokaje, ili da se
ispravi, ili od njega traži vjeru, traži trpljenje. Čovjek to osaznaje, ali osjeća da je
duhovno slab – njemu je potrebna naročita blagodatna pomoć. I tada on traži od Crkve
tajanstvo Svetog jeleja. To tajanstvo je u isto vrijeme i pokajanje, i molitva za iscjeljenje,
i obećanje da će, kad ozdravi, posvetiti svoj život Bogu, i prošenje da mu se daruje
blagodat Božija, koja bi mu dala snagu da sve to ispuni. Pročitaj molitve koje sveštenik
čita u vrijeme vršenja tog tajanstva: „Iscjeli raba tvojego od obderžašća jego tjelesnija i
duhovnija nemoći i oživotvori jego blagodatiju Hrista Tvojego“[5]… „Jako da vozstav
rukoju Tvojeju krjepkoju porabotajet Tebje so vsjakim blagodarenijem“[6]… „Rabu
Tvojemu v nemoći duhovnoj i tjelesnoj suštemu iscjeljenije daruj, podaja jemu
ostavljenije grjehov i proštenije sogrješeniji voljnih i nevoljnih…“[7]
Zar ti zaista ne uočavaš razliku između ovoga i obične molitve za bolesne? Ovdje nije
samo molitva, ovdje je i pokajanje, i obećanje, i prošenje za blagodatnu pomoć ako
iscjeljenje bude dato. Kako se onda može govoriti da je to tajanstvo nepotrebno! Tako
može govoriti samo onaj koji nikada nije bio bolestan, ili onaj koji bolest ne doživljava
onako kako je doživljavaju ljudi vjere.
Nepoznati. Ali, ipak, ne ozdrave svi poslije tog tajanstva.
Duhovnik. Ne uvijek. Ali šta to pokazuje? Naravno – ne pokazuje nepotrebnost tog
tajanstva. To pokazuje da je Gospod odlučio da uzme dušu tog čovjeka i da presiječe
njegov zemaljski život. Zbog čega je Gospod tako odlučio – mi ne znamo. Takva je
Njegova sveta volja. Ali znamo, i vjerujemo, da Sveznajući i Milosrdni Gospod uvijek
presijeca zemaljski život čovjeka u trenutku koji je najbolji za njegovo spasenje; tako da
molitva za produženje života nekada liči na molbu djeteta koje samo ne zna šta je za
njega dobro a šta loše; zato takvu molitvu Bog i ne uslišuje.
Nepoznati. Hm… Možda… Možda je to i tako…
Duhovnik. Kakvih još sumnji imaš?
Nepoznati. Prije nego što počnem da govorim o najglavnijem – još par riječi o tajanstvu
Pokajanja. O tajanstvu Rukopoloženja neću ni govoriti. Priznajem – čim postoji jerarhija,
mora postojati i posebno sveštenodejstvo, prilikom kojeg se predaju jerarhijska prava, a
samim tim i sile da se ona ostvare. Ali, evo, tajanstvo Ispovijedi. Za šta ono služi? Zar se
čovjek ne može raskajati i dobiti oprost direktno od Boga? Šta će tu: „praštaju i
razrješaju“? Nije valjda da Bog bez toga ne može oprostiti grešniku? A onda, kakva se
blagodat predaje čovjeku u tajanstvu Ispovijedi? Njemu opraštaju grijehe, koje ko-zna-
zbog-čega nije mogao da mu neposredno oprosti Sam Bog? I to je sve? Ali, šta će, onda,
tu tajanstvo?
Duhovnik. Ti pitanje postavljaš ovako: može li čovjek sam da se pokaje pred Bogom?
Može. Može li Bog oprostiti grešniku? Može. Ali, može li to raskajavanje i to opraštanje
da zamijeni tajanstvo? Ne može. Zbog čega? Kao prvo, zbog toga što Crkva oprašta
grijehe ne samo po mjeri prinesenog pokajanja, nego, u velikoj mjeri, na dug. Sv. Isak
Sirin govori da je čovjek koji se udostoji da vidi svoje grijehe blaženiji od onoga koji se
udostoji da vidi Angela. Tako je teško stvarno sagledati svoj grijeh. Crkva – vlašću koja
je data njenoj jerarhiji – kao da upotpunjuje tu nemoć istinskog pokajanja grešnika, i
težinu grijeha skida u potpunosti. U tajanstvu Pokajanja oprašta Gospod Isus Hristos
„blagodatiju i štedrotami Svojego čelovjekoljubija“[8], a sveštenik svjedoči o tome i,
vlašću koju mu je dala Crkva Hristova, ne samo da oprašta, nego i razrješava, to jest,
oslobađa ga od njega. Kao drugo, nije dovoljno da grijeh bude oprošten i da duša bude
oslobođena od njega. Čovjek se još mora ponovo sjediniti sa Crkvom. Razjedinjenost
koja je proizašla od trenutka grijeha mora biti uništena, i potpuno jedinstvo sa Crkvom,
koje je neophodno za tajanstvo Pričešćenja, ponovo se uspostavlja, dejstvom naročite
blagodati praštanja. A upravo to pravo, pravo da vezuje ili izbavlja od grijeha, i jeste dato
jerarhiji. Očišćenje od grijeha, koje je neophodno za ponovno uspostavljanje jedinstva sa
Crkvom, može dati samo sama Crkva.
Nepoznati. Opet me tjeraš da priznajem da su moje sumnje proistekle iz nedovoljnog
poznavanja crkvenog učenja.
Duhovnik. Meni je veoma drago da počinješ da budeš svjestan toga. Ali ti još ništa nisi
rekao o tajanstvu Evharistije. Moram da priznam da sam očekivao da ćeš početi od toga.
Tu je pojavljivanje sumnji najprirodnije i najočekivanije.
Nepoznati. Nisi pogriješio. Najozbiljnije moje sumnje zaista se tiču tog tajanstva. U tom
smislu ja sam i trebao da počnem od njih. Ali ja sam pošao naopako. Odložio sam ih za
kraj. Meni se činilo da će, ako sva ostala pitanja dobiju svoje odgovore, i sumnje vezane
za Evharistiju malo oslabiti. Djelimično je tako i bilo. Ali je ipak mnogo toga i ostalo. O
tome ćeš mi pričati sad, ili da odložimo za sljedeći put?
Duhovnik. Ne, govori sad.
Nepoznati. Tajanstvo Evharistije – to je nešto što se potpuno razlikuje od svih drugih
tajanstava. Tamo se radilo o predaji natprirodnih sila u formi potpuno prirodnih
spoljašnjih sveštenodejstava. Ali u tajanstvu Pričešćenja nije tako. Tu ja moram da
vjerujem ne samo u nevidljivo i natprirodno sjedinjenje sa Hristom kroz nevidljivu
blagodatnu silu, nego moram da vjerujem da je naizgled prirodna vanjska forma – hljeb i
vino – ustvari nešto sasvim drugo, ne više hljeb i vino, nego nekakvim čudom pretvoreno
istinito Tijelo i istinita Krv Hrista. Ja moram da povjerujem u nešto užasno i aposlutno
nevjerovatno, i pri tome moram još da pojedem parčence tog Tijela i da progutam malo
Krvi, da bih se „stvarno sjedinio sa Hristom“! Protiv toga se u meni buni definitivno sve.
Kao prvo, um. Na koji način hljeb i vino, koji se po svom spoljašnjem izgledu uopšte ne
mijenjaju, mogu odjednom da ne budu više hljeb i vino, nego postaju Tijelo i Krv? Kao
drugo, bune se moja osjećanja. Meni to izgleda užasno i čudovišno – da gutam Tijelo i
Krv, pod uslovom da se takvo pretvaranje zaista dešava. Na kraju, protestvuje i zdrav
razum, koji se, sa svoje strane, pita: a zbog čega uopšte sve to? Nije valjda da
„sjedinjenje sa Hristom“ zahtijeva i ima potrebu za takvom, materijalnom i čudnovatom
vanjskom formom, za tim gutanjem parčenceta Hrista? Nije valjda da ta primitivna i
gotovo bezobrazna besmislica, koja se u Hrišćanstvo prošvercovala očigledno zbog
neznanja, neobrazovanosti sveštenstva i pod uticajem paganskih kultova, nije valjda i to,
takođe, „sveta istina“, u čiju zaštitu se, takođe, može reći nešto smisleno?
Duhovnik. Da. To je, zaista, Sveta Istina. I više od toga. Bez tajanstva Evharistije – nema
Hrišćanstva, nema Crkve, nema spasenja. Ti govoriš – čudo. Da, čudo. Ali čudo koje se
stalno događa u Crkvi i koje je njoj darovano zanavijek. I kada bismo imali sve ostalo što
nam Crkva daje, a ne bismo imali tajanstva Pričešćenja – mi bismo bili nalik na bogataša
kojem je dato da uđe u raskošni dvorac i da se koristi svim blagom u njemu, ali mu je u
isto vrijeme oduzet život. Ti pitaš – može li se išta razumno reći u opravdanje naše vjere?
E, pa, moram da ti kažem da nisu neobrazovani ljudi Crkve ili paganski žreci, nego je
Sam Gospod rekao Svojim učenicima: „… zaista, zaista vam kažem: ako ne budete jeli
Tijela Sina Čovječijeg i pili Krvi Njegove, nećete imati života u sebi“. „Jer je Tijelo Moje
istinsko jelo, i Krv Moja istinsko piće. Koji jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, u Meni
prebiva, i Ja u njemu“ (Jn. 6:53, 55-56). I na Tajnoj večeri, „kad jeđahu, uze Isus hljeb i
blagoslovivši prelomi ga, i davaše učenicima, i reče: „… uzmite, jedite: ovo je Tijelo
Moje. I uze čašu i davši hvalu dade im govoreći: pijte iz nje svi, jer je ovo Krv Moja
Novoga Zavjeta koja će se proliti za mnoge radi ostavljenja grijeha“ (Mt. 26:26-28).
Nepoznati. Ja znam te riječi, ali one se ne smiju shvatati bukvalno. U protivnom, ispašće
besmislica, čisti apsurd.
Duhovnik. U tajanstvu Evharistije sve je nepostižno za razum. Tu je razumu sve
apsurdno. Strašni sablazan za um i veliko ispitanje vjere. Ali, tim prije, ono se ne smije
izopačavati podilaženjem poimanju „zdravog razuma“. Evo, kažeš da je čestica pričesti –
„parčence Hrista“. Ti govoriš tako, zato što na za razum nepostižno tajanstvo ti
primjenjuješ prebrojavanje razdrobljenih čestica materijalnog hljeba, po zakonima
„zdravog razuma“. U stvarnosti, u svakom Agnjecu, na Liturgiji koja se vrši u raznim
hramovima, i u svakoj čestici tih razdrobljenih Agnjeca, po učenju Crkve, sadrži se sav
Hristos, a ne neki Njegov dio. Ja i ti već znamo kako je naš um voli da dijeli, i kako se
odupire da prihvati istinu jedinstva. Ali ta istina, čija je suština u posebnom značenju
broja u nematerijalnom svijetu, ipak ostaje nepobitna istina, i kada govorimo o jedinstvu
Crkve koja se sastoji iz mnogo udova, i kada govorimo o jedinstvu Hrista u tajanstvu
Evharistije.
Nepoznati. Ali ti ne odgovaraš na glavno.
Duhovnik. Znam. Tebe najviše zbunjuje nešto drugo. Na to i prelazim. Kako mogu hljeb
i vino, ne mijenjajući svoj vanjski izgled, da postanu Tijelo i Krv Hrista? Da, nepostižno
je to. Da, to je čudo. Ali ti nemoj da zagrađuješ put svojoj vjeri hulnim predstavama, ne
bi li ugodio „zdravom razumu“. Kada govoriš o Božanstvenom Tijelu i o Božanstvenoj
Krvi Hrista, nemoj pred sobom da stvaraš sliku tijela i krvi kakve ih znaš u fizičkom
svijetu. Šta mi znamo o suštini materije, osim naših predstava o njoj? Šta mi poznajemo
iz vanjskog svijeta, osim onoga što sami u njemu opažamo? I kako onda možemo – ne
poznavajući suštinu materije – drsko da odbacujemo učenje Crkve o presušestvljenju te
nepostižne suštine materije hljeba i vina u Božanstveno i nama još nepostižnije Tijelo i
Krv Hristovu? Zbog čega tebe zbunjuje to što tajanstvena promjena suštine ne povlači za
sobom i promjenu u tvojim vanjskim opažanjima, i ti kao i prije vidiš hljeb i vino – kada
ne znaš suštinu ni jednog ni drugog, i kada ne znaš šta se tačno desilo u trenutku
presušestvljenja? Jer, spoljašnji izgled jedne te iste stvari sa jednom te istom suštinom
može biti različit čak i u fizičkom svijetu – tako, naprimjer, voda ostaje voda i kada teče,
i kada se zaledi, i kada isparava. Znači, vanjska forma nije bezuslovno povezana sa
suštinom tvari. Zbog čega onda tvoj razum ne može da dopusti obratno: očuvanje vanjski
jednake forme uz promijenjenu suštinu, kao što je to slučaj u Evharistiji? A, kako se meni
čini, tebi i nije to glavno: glavno je to što tebi to tajanstvo izgleda potpuno „nepotrebno“.
Ono je za tebe ne samo neka „primitivna i gotovo bezobrazna besmislica“, nego, što je
još gore, besmislica nepotrebna, suvišna, koja se ničim ne može opravdati; zato ti i pitaš:
„Nije valjda da jedinstvo sa Hristom zahtijeva takvu materijalnu i strašnu vanjsku
formu?“
A za nas, vjernike, sve je upravo suprotno. Sve teoretske sumnje kod nas iščezavaju ne
toliko od zaključaka razuma, koliko od punoće osjećanja. I mi ne toliko priznajemo,
koliko osjećamo značaj koji ima to Tajanstvo za naš unutrašnji život. Riječi Hristove:
„Koji jede Moju Plot i pije Moju Krv, u Meni prebiva, i Ja u njemu“, – za svakog
vjernika se potvrđuju u njegovom ličnom iskustvu. Zašto je to tako? Šta je to tajanstvo
Evharistije, po svojem unutrašnjem značenju? Tijelo i Krv Spasitelja, koje mi okušamo u
Tajanstvu, jeste Tijelo koje se za nas prelama i Krv koja se za nas prolijeva, to jest,
Golgotska iskupiteljna žrtva. U Božanstvenoj Evharistiji nam je data Golgota u tajanstvu.
U osnovi Golgote, kako smo vidjeli kada smo razgovarali o dogmatu Iskupljenja, leži
Božanstvena ljubav. Najveličanstvenija milost Božija prema nama je u tome, da je nama
u ovom strašnom tajanstvu data mogućnost da – ne u maštanjama našim, nego u
nepostižnoj realnosti, u uslovima našeg realnog materijalnog bitija – postanemo
pričesnici te Golgotske žrtve i Božanske ljubavi. Za nas, vjernike, u tajanstvu Evharistije
mi se suštinski sjedinjujemo sa Hristom, i sjedinjujemo se svim svojim bićem, a ne samo
umom ili dušom. Evharistija – to je osnova za ono realno jedinstvo, koje očekujemo u
sveopštem vaskrsenju, jer u presušestvljenju Darova i u našem pričešćenju njima leži
zalog našeg spasenja i vaskrsenja, ne samo duhovnog, nego i tjelesnog. Tajanstvo
Evharistije – to je istiniti izvor života, zato što u trenutku pričešćenja, po neizrečenoj
ljubavi Božijoj prema nama nedostojnim, Hristos boravi u nama, i mi u Njemu. To je
oganj koji prži sva naša sagrešenja i daje nam blagodatnu mogućnost da živimo u Hristu.
Eto šta je to tajanstvo Evharistije; o tome ti govoriš kao o „nepotrebnoj, primitivnoj i
gotovo bezobraznoj besmislici“.
Nepoznati. To, o čemu si govorio sad – ja više ne bih tako nazivao.
Duhovnik. Da. Ja sam u to ubijeđen. Ali, hoćeš li još nešto da kažeš?
Nepoznati. O tajanstvima sam rekao sve.
Duhovnik. Onda ti mene saslušaj. Ne jednom sam ti govorio da se istinitost crkvenog
učenja ne potvrđuje toliko logičkim dokazivanjima, koliko unutrašnje proživljenim
iskustvom. I ako se potrudiš da se vineš dušom do sozercavanja Istine koja je pred tobom
danas otkrivena u učenjima o tajanstvima, ja sam ubijeđen da ćeš osjetiti blagogovejni
trepet, koji će utvrditi tvoju vjeru, jače od svih logičkih dokaza uzetih zajedno. Logika je
djelotvorna samo onda kada postoje opšte premise koje priznaju oba učesnika dijaloga.
Tada jedan od učesnika uslovno može reći: ako ti priznaješ ove premise, logički moraš da
priznaš i zaključke koji iz njih proističu. Zato je sa ljudima koji ne vjeruju, ali priznaju
slobodu volje, razliku između dobra i zla i kakav bilo da bilo „smisao života“ kao polazne
premise za vođenje razgovora o vjeri – moguće voditi logički spor i dokazivati im da te
osnovne logičke premise privode ka istinama vjere. Međutim, za ljude koji ne vjeruju, i
koji ne priznaju te polazne premise, nemoguća su ikakva dalja dokazivanja, ni logička, ni
ona koja potiču od preživljenog iskustva. Ti se ljudi kriju od Istine,oni bježe u sklonište
totalnog skepticizma i stoje na tlu užasavajuće indiferentnosti. Sav život čovjekov i sve
fenomene u vaseljeni oni svode na fizičko-hemijske „procese“, i smjelo prihvataju sve
apsurdne zaključke koji proističu iz njihove primarne, bogoboračke premise, i ne žele da
u obzir uzmu svjedočanstva koja daje unutrašnje proživljeno iskustvo. I njihova mrtva
duša nalazi satisfakciju u mrtvačkom pogledu na svijet, koji lišava bilo kakvog smisla
ljudski i svjetski život. Ako čovjek kaže: „Na svijetu ništa ne postoji“, – kako ti njemu
možeš reći da govori besmislicu? Ti mu pokažeš sunce, predložiš mu da opipa predmete
koji ga okružuju. A on ti kaže: „Nikakvog tu sunca nema, niti ima ikakvih predmeta koji
me okružuju“. Kakvom logikom, kakvim iskustvom se mogu pobiti te besmislene riječi?
Ljudima koji apsolutno ne vjeruju, kao i ljudima apsolutne vjere, podjednako, nikakvi
dokazi nisu potrebni. Za prve su oni beskorisni, za druge – suvišni. Ali, avaj: nesretni
apsolutni bezbožnici na svijetu se mogu prebrojati prstima jedne ruke; a apsolutna vjera
je blagodatni udio svetosti. Ogromna većina nevjerujućih ljudi u većoj ili manjoj mjeri
sumnjaju u svojem nevjerju, i mnogi vjernici imaju potrebu za potkrjepljenjem svoje
vjere. Zbog toga, sve što se može reći, i od logike, i od preživljenog iskustva, ima svoj
značaj, kako za iskrene bezbožnike, tako i za najiskrenije ispovjednike vjere.
Ti i ja smo već vidjeli da sve religiozne istine, osim logike, imaju iza sebe i unutrašnje
proživljeno iskustvo vjerujućih duša. Učenje o tajanstvima je naročito bogato tim. Jer,
tajanstva – to je taj blagodatni život, koji nas već ovdje, na zemlji, sjedinjuje sa Životom
Božanstvenim. Tajanstva – to je svijetlo nebo na grešnoj zemlji, to je obećanje koje je
počelo da se ispunjava. To je ono što našu vjeru oblači u plot i krv, kao oganj ogrijeva
hladnoću duša naših, omekšava okamenjenu bezosjećajnost srdaca naših. To je ta
svjetlost nevečernja, ozarujuća mrak koji nas je poklopio… I pogledaj, kakva je samo u
njima založena mudrost, koliko je u njima pravde, koliko istine, koliko radosti! Vaistinu,
 spustio se do nas Duh Utješitelj, o Kojem je pričao Gospod svojim učenicima. Tajanstva
Crkve obuhvataju svo naše biće, daju novo rođenje, snagu da se živi novim životom.
Omivaju grijehe. Blagosiljaju porodični život. Suštinski sjedinjuju sa Hristom kroz
pričešćenje Tijelu Njegovom i Krvi Njegovoj. Kad doživiš i preživiš sve to – kako će ti
se žalosnim činiti bulažnjenja o „fizičko-hemijskim procesima“! I ti ćeš, ne kolebajući se,
reći: evo gdje je Istina, evo gdje je pravda, evo gdje je život!
Nepoznati. Reći ću, to jest, možda ću i reći. Ali, da bi se to desilo, moj um mora da
prizna da je definitvno pobijeđen tom istinom. A moj se um i dalje protivi.
Duhovnik. Čemu konkrento?
Nepoznati. Ti za tajanstva kažeš da su to spoljašnja sveštenodejstva kroz koja se čovjeku
predaju blagodatne sile. A u meni se pojavljuje pitanje: ako blagodat Božija daje moralne
sile čovjeku, kakav je smisao onda u Božijem zakonu, čije ispunjavanje zahtijeva od
čovjeka Bog?
Duhovnik. Drugim riječima, kakav je uzajamni odnos zakona i blagodati?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. To je pitanje zaista veoma važno za razjašnjenje istine. Ako hoćeš,
popričaćemo o njemu sljedeći put.
Nepoznati. Hoću, razumije se. Ali nemoj da misliš da je to moje posljednje pitanje.
Duhovnik. A ja i ne mislim. Ja sam samo ubijeđen da – koliko god ti pitanja postavio –
Istina se od toga neće pokolebati, nego će ti se sve više raskrivati, u sve većoj i većoj
punoći.
Nepoznati. Možda… Možda… Hm. Bilo kako bilo, ja danas više ne bih mogao da
tvrdim da neće.

33. 18. februar 2012.

34. DIJALOZI
35.
36. DIJALOZI

37. DIJALOG ŠESTI

O ZAKONU I BLAGODATI

Nepoznati. Znaš li ti kako se ja sada osjećam? Kao da smo se ti i ja dugo, dugo peli uz
planinu, i sad se nalazimo na nekoj zaravni. Put dalje je težak, ali ipak nekako drugačiji.
Kao da ne idemo uzbrdo, nego po ravnom. Ko zna, možda me to osjećanje vara, ali ono
je u meni nesumnjivo i gotovo opipljivo.
Duhovnik. Ne, ne vara te. Jer, mi smo mnogo toga imali da pređemo. Ograničenost
našeg razuma, inertnost uvriježenih opažanja materijalnog svijeta, hipnozu uobičajenih
svjetskih pojmova, rasuđivanja i osjećanja. Sve to, zaista, liči na neku visoku planinu. I
ako nadalje i bude teškoća, one će, naravno, biti sasvim drugog karaktera, i u tom smislu
se one i mogu nazvati putem po ravnom.
Nepoznati. Vjerovatno, i moje sumnje su – takođe, na svoj način, neka vrsta uvriježenih
navika?
Duhovnik. Ne. To je porok.
Nepoznati. Da. Možda. U svakom slučaju, dok se ne izbavim od tog poroka, nije li bolje
da o svojim sumnjama pričam, nego da ih sakrivam?
Duhovnik. Naravno.
Nepoznati. Tim prije, što je moja nova sumnja – neka vrsta nedoumice; ipak, dozvoli mi
da je, kao i prije, iznesem u formi pitanja.
Duhovnik. Dozvoljam ti. I uopšte, govori onako kako nađeš za shodno.
Nepoznati. Dobro. Opet ću govoriti, kao na početku naših razgovora, ne brinući se o
formalnoj povezanosti svojih misli, nego, onako, kao da pričam sam sa sobom.
Evo, ubijedio si me da su tajanstva neophodna za izvršenje uzvišenih zadataka koje pred
čovjeka postavlja hrišćansko učenje. Neophodno je Krštenje, kao novo rođenje s visine,
Miropomazanje, kao pečat dara Duha Svetoga, tajanstvo Pokajanja, kao blagodatno
oslobođenje od grijeha, Pričešćenje, u kojem se sjedinjujemo sa Hristom, tajanstvo
Braka, koje preporađa naše životinjsko čulo uzajamne privlačnosti i od porodice u svijetu
sazdaje domaću Crkvu, Osveštanje jelejem, u kojem dobijamo blagodatno iscjeljenje, i
tajanstvo Hirotonije, kojim se utvrđuje hijerarhijski stroj Crkve. Ja sam to shvatio, i
saglasio sam se sa tobom da je to sve tako. Odjednom – zakon: čovjek mora da postupa
tako i tako. To od njega zahtjeva Bog. Reklo bi se, čim Bog zahtjeva, znači –
čovjek mora. Ali – prema hrišćanskom učenju – uopšte nije tako. Bog je dao zakon, On
traži da se on poštuje, ali čovjek ne može da ga ispoštuje. Sama pomisao da se čovjek
može pridržavati zakona svojim snagama – već predstavlja zločin, neoprostivu gordost.
Ispuniti zakon se može samo silom Božije Blagodati. Drugim riječima, Bog daje čovjeku
Božiji zakon radi toga – da bi ga Sam, Svojom Božijom silom, ispunio?! Kakav je tu
smisao? Čovjek mora da preduzima određene „napore“, nešto on mora da „izvrši“, jer, na
svakom koraku njegovog života se govori kako zakon zapovijeda ovo ili ono, kako,
narušivši zakon, on čini grijeh, – njega pozivaju na borbu, na podvig, na napore, a u isto
vrijeme govore: „… pomilovanje ne zavisi od onoga ko ga želi i čini podvige da bi ga
dobio, nego od Boga milujućeg“ (Rim. 9:16). I na drugom mjestu: „On nas je spasao ne
po djelima pravednim koja učinismo, nego po Svojoj milosti, banjom preporoda i
obnovljenjem Svetim Duhom, Kojeg izli obilno na nas kroz Isusa Hrista, Spasitelja
našega, da bimo mi, opravdavši se Njegovom blagodaću, po nadama našim, postali
nasljednici vječnog života“ (Tit. 3:5-7).
Kakve onda veze ovdje imaju moji napori? Moje ispunjavanje zakona? Moj podvig?
Pomilovanje ne zavisi od moje dobre volje i od mojih podviga, nego od Boga. Mi se ne
spasavamo „djelima pravednosti“, to jest, ispunjavanjem zakona, nego banjom
preporoda, „blagodaću“ koja je obilno izlivena na nas. A gdje sam ja tu? I gdje je
tu zakon? Zar to nije očigledna protivrječnost? A ako i nije, kakav je onda tu uzajamni
odnos tih dvaju pojmova – zakona i blagodati, u hrišćanskom učenju?
Duhovnik. Tvoja nedoumica je veoma poučna. Ako se hrišćanskom učenju prilazi onako
kako to činiš ti – „protivrječja“ možeš da nađeš na svakoj stranici. To je uobičajena
greška svakoga koji riječ Božiju hoće da razumije svojim umom i razumjevanju Božijeg
Otkrovenja prilazi kao bilo kojoj drugoj, običnoj, od čovjeka sazdanoj knjizi. Božije
Otkrovenje treba uzimati u cjelini, kao jedinstvenu, sveobuhvatnu istinu, i tada će se sve
prividne „protivrječnosti“ razriješiti same od sebe. Ali taj zadatak sam čovjek nije kadar
da izvrši. Sve „sekte“ su živi primjer za to. Punoću istine može da primi samo Crkva. I
zato samo Crkva ne poznaje nikakvih protivrječnosti u Božijem Otkrovenju. Sve to se
odnosi i na prividne protivrječnosti u učenju o zakonu i blagodati, o kojima ti govoriš.
Nepoznati. Ali, kako te protivrječnosti miri Crkva?
Duhovnik. Upravo to i hoću da pokušam da ti razjasnim. Ti znaš crkveno učenje o
tajanstvima. Ja i ti smo razmatrali značaj blagodatnih darova u djelu našeg spasenja. Ti si
onda postavio pitanje o uzajamnom odnosu Božije blagodati i Božijeg zakona, pošto on,
da bi se ispunio, zahtjeva lične čovječije napore.
Nepoznati. Da. Ti si apsolutno tačno formulisao moje pitanje.
Duhovnik. Podsjetimo se sada šta govori riječ Božija o zakonu i blagodati. I od prvih
njegovih riječi ćeš vidjeti te „protivrječnosti“, koje Apostol nimalo ne umekšava da bi
ugodio našoj nemoćnoj svijesti, nego ih pred njom pokazuje u njihovom punom obimu.
On govori: „… sad se nezavisno od zakona javi pravda Božija, o kojoj svjedoče zakon i
proroci, pravda Božija kroz vjeru u Isusa Hrista u svima i na sve koji vjeruju, jer nema
razlike, zato što smo svi sagriješili i izgubili slavu Božiju, i dobićemo opravdanje badava,
blagodaću Njegovom, iskupljenjem Isusa Hrista…“ (Rim. 3:24). I dalje: „Mislimo dakle
da će se čovjek opravdati vjerom bez djela zakona“ (Rim. 3:28). Pitanje je naizgled jasno
i riješeno potpuno i kategorički. Spasenje je darovano badava, ono je posljedica
blagodati, nezavisno od djela zakona, a blagodat se daje kroz vjeru. Znači, i spasenje je
samo od vjere i kroz nju djelujuće blagodati. Poslije svih tih tvrdnji Apsotol predviđa za
čovjekovu svijest neizbježni logički zaključak, koji iskrivljuje istinu. „I tako, dakle, mi
zakon potiremo vjerom?“, – pita on. I odgovara: „Nikako, nego ga još utvrđujemo“ (Rim.
3:31).
Svaki nevjerujući čovjek bi mogao da poviče:
„Kakve čudne riječi! Ko to može slušati?“ (Jn. 6:60).
I zaista, zar nije čudno da riječi „čovjek se opravdava vjerom nezavisno od zakona“
utvrđuju, a ne poriču zakon? Ali takve su tajne Otkrovenja. One uvijek imaju dvije
strane, koje naizgled pobijaju jedna drugu, ali koje se sjedinjuju u sveobuhvatnoj punoći
istine. Otkrivajući drugu, „suprotnu“ stranu značenja zakona, Apostol govori: „Šta ćemo
dakle reći? Hoćemo li ostati u grijehu da se blagodat umnoži? Nikako. Mi smo umrli za
grijeh: kako onda da živimo u njemu?“ (Rim. 6:1-2). I još: „Grijeh ne smije da gospodari
nad vama, jer niste pod zakonom, nego pod blagodaću. I šta onda? Hoćemo li griješiti,
zato što nismo pod zakonom, nego pod blagodaću? Nikako“ (Rim. 6:14-15).
Kao zaključak, dobijamo dvije uzajamno kontradiktorne tvrdnje: „… pomilovanje ne
zavisi od onoga ko to pomilovanje želi i koji čini podvige da bi ga dobio, nego od Boga
milujućeg“ (Rim. 9:16). To je jedna. A druga? „A onome koji čini nagrada se ne daje po
milosti, nego po dugu“ (Rim. 4:4). Zar to nije očigledna kontradikcija?
Nepoznati. Naravno da je očigledna kontradikcija. Ti tu kontradikciju tako naglašavaš,
kao da i sam smatraš da ona to i jeste.
Duhovnik. Naprotiv. Oštrina protivrječnosti utvrđuje cjelovitost istine.
Nepoznati. Ali – u čemu je ta cjelovitost istine?
Duhovnik. Vidjećeš je. Ali mi prije toga moramo da razmotrimo učenje Crkve o
moralnom savršenstvu.
Nepoznati. Da, i meni je jasno da se početi mora od toga.
Duhovnik. Moralni zakon je dat ljudima u Božijem Otkrovenju, na gori Sinaj, još prije
Hrista, u deset starozavjetnih zapovijesti. Prirodno načelo morala, koje je i inače odličje
duše čovjeka po kojem se on razlikuje od životinje, u tom je otkrovenju dobilo svoj
savršeniji i strožije formulisan izraz. Taj zakon je starozavjetnim ljudima otkrivao onaj
ideal usavršavanja, koji je njihova svijest o moralu mogla da primi. Suština, pak, tog
moralnog zakona je otkrivena u Jevanđelju. Jedan od fariseja, zakonik, iskušavajući
Spasitelja, pitao je: „Učitelju, koja je zapovijest najveća u zakonu?“ A Isus mu je
odgovorio: „ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i
svim razumom svojim. Ovo je prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: ljubi
bližnjeg svojega kao samog sebe. Na ovim dvjema zapovijestima utvrđen je sav zakon i
proroci“ (Mt. 22:36-40).
Spasitelj je taj moralni zakon Svojim učenicima otkrio u svoj punoći: „Vi ste slušali kako
je rečeno starim: ne ubij; jer ko ubije, biće kriv sudu. A Ja vam kažem da će svaki koji se
gnjevi na brata svojega ni za što, biti kriv sudu… Slušali ste kako je rečeno starim: ne
čini preljube. A Ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio
preljubu u srcu svojemu… Još ste slušali kako je kazano starim: ne kuni se krivo, a ispuni
što si se Gospodu zakleo. A Ja vam kažem: ne kunite se nikako… Slušali ste da je
kazano: oko za oko, i zub za zub. A Ja vam kažem da se ne protivite zlu… Slušali ste da
je kazano: ljubi bližnjega svojega, i mrzi neprijatelja svojega. A Ja vam kažem: ljubite
neprijatelje svoje…“ (Mt. 5:21-44).
Ono novo, što se kazuje ovdje, nije bilo ukidanje starog zakona, nego je bilo savršeniji
izraz iste one zapovijesti o ljubavi, u kojoj se sadrži sav zakon, kako stari, tako i novi.
Gospod nije došao da naruši zakon, nego da ga izvrši, zato što je On Sam bio savršeni
izvršilac ljubavi. I – ideal, koji nije mogla da primi starozavjetna svijest – postao je ideal
novozavjetni, kada je kroz Iskupljenje otvoren put Bogousavršavanja i kada je postalo
moguće dobijanje, kroz vjeru u Gospoda Isusa Hrista i pripadnost Njegovoj svetoj Crkvi,
blagodatne pomoći u tajanstvima.
Šta sam po sebi predstavlja taj novozavjetni hrišćanski ideal? To je put u punoću ljubavi.
Šta znači život u punoći ljubavi? To je život u Bogu. O tom blagodatnom stanju, kao cilju
moralnog hrišćanskog života, govori i Slovo Božije, i Oci Crkve, i sveti ugodnici Božiji.
Navešću ti riječi prepodobnog Serafima Sarovskog, i tebi će odmah biti jasno o čemu se
ovdje govori: „Post, bdjenje, molitva, djevičanstvo i sve druge dobrodjetelji, koje se radi
Hrista čine, – govori prepodobni, – ma koliko one same po sebi bile dobre, ipak, nisu cilj
hrišćanskog života našeg, i nismo se mi zbog toga rodili, da bismo samo njih tvorili: nego
cilj života našeg jeste ista ta blagodat Duha Božijega koju nam te dobrodjetelji donose, i
eto, baš u sticanju, u ćarenju nje same (koju kroz dobrodjetelji priobrećemo) se sastoji cilj
života hrišćanskog“.
„Istinski cilj života hrišćanskog jeste sticanje Svetog Duha Božijeg. Post, pak, molitva,
milostinja i svako radi Hrista učinjeno dobro – jesu samo sredstva za sticanje Svetog
Duha Božijega“.
Nepoznati. Ti navodiš riječi prepodobnog Serafima. Ali – to je ideal koji su stvorili
monasi. U njemu se sadrže sve karakteristike „umnog djelanja“. O tome ću još da
popričam sa tobom. Zar je Hristos postavljao takav zadatak pred Svojim učenicima? Zar
je hrišćanski ideal moralnosti i nalik na tu istinu?
Duhovnik. Da, upravo taj ideal i jeste konačni cilj moralnosti života svakog hrišćanina.
Tako uči i riječ Božija, i sveta Crkva, i Oci sveti.
Nepoznati. Da li bi mi mogao pokazati gdje se konkretno u Svetom Pismu ili kod svetih
Otaca govori o „sticanju Duha Svetoga“ kao o konačnom cilju moralnog života jednog
hrišćanina?
Duhovnik. Izvoli. U Jevanđelju od Jovana čitamo: „Koji vjeruje u Mene, u toga će, kako
je rečeno u Pismu, iz utrobe poteći rijeke vode žive. Ovo reče On o Duhu, Kojeg su imali
da prime oni koji povjeruju u Njega…“ (Jn. 7:38-39).
„I Ja ću umoliti Oca, i daće vam drugoga Utješitelja, da bude sa vama na vijek: Duha
istine, Kojeg svijet ne može primiti, jer Ga ne vidi niti Ga poznaje; a vi Ga poznajete, jer
On sa vama prebiva i u vama će biti“ (Jn. 14:16-17). U Poslanicama Apostolskim čitamo:
„…ljubav Božija izli se u srca naša Duhom Svetim Koji nam je dat“ (Rim. 5:5). „Ali vi
ne živite po ploti, nego po duhu, samo ako Duh Božiji živi u vama“ (Rim. 8:9). „Onaj
Koji je vaskrsnuo Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tijela Duhom Svojim Koji živi u
vama“ (Rim. 8:11). „…Svi koje vodi Duh Božiji jesu sinovi Božiji“ (Rim. 8:14).
Sveti Oci od drevnih vremena svestrano raskrivaju to učenje, i sveta Crkva ga čuva kao
svetu istinu. O tome bih mogao da ti navedem mnoštvo svjedočanstava, ali, po našem već
ustaljenom običaju, neću se pretjerano služiti citatima radi potvrde svojih riječi.
Pretpostaviću da su ti poznati, a ako i nisu, kasnije možeš popuniti tu prazninu u svojim
znanjima. Ali kako si ovaj put sam tražio od mene, ja ću ti navesti nešto od mnoštva
onoga što trenutno imam u rukama. Evo, sv. Ignjatije govori da savršeni hrišćanin „ima u
sebi Boga“. Sv. Irinej Lionski pita: „Šta će učiniti puna blagodat Duha?“ – i odgovara:
„Ona će nas učiniti sličnim Njemu“. Sv. Simeon Novi Bogoslov govori: „Cilj svih koji
žive po Bogu mora biti blagougađanje Gospodu Isusu Hristu i pomirenje sa Bogom
Ocem, kroz sticanje Duha Svetoga i kroz to dobijanje spasenja: jer se samo u tome sastoji
spas svake duše. I ako u nama nema tog traženja Duha Svetoga – uzaludan je svaki trud,
tašta je i metežna svaka želja naša; beskoristan je put koji ka ovome ne vodi. A ko se pak
obogatio ovim nebeskim blagom, razumijem pod ovim dolazak i useljenje u njega Hrista,
Koji je rekao: „Ja i Otac Moj ćemo doći i obitelj u njemu načiniti“, – taj iz sopstvenog
iskustva zna kakvu je dobio radost, kakvo blago ima u srcu svojem, kada besjeduje sa
Bogom, kao drug sa drugom, kada bez drskosti stoji on pred licem Onoga Koji boravi u
njemu svjetlošću nepristupnom. Ko vjeruje u ovo što ja govorim, taj je blažen; ko se trudi
da i sam, zaista i stvarno to dostigne, taj je preblažen; ko je, pak, to dostigao i, kao sin,
došao do Samog Boga, taj je, da ne kažem nešto više, – anđeo. A onaj, pak, koji misli da
u sebi ima Duha Svetoga, a u stvarnosti Ga zapravo nema, taj, kada sluša da su dejstva
Svetog Duha očigledna i da ih realno osjećaju oni koji Ga stvarno imaju, – taj nikako u to
ne vjeruje: jer, svako po sopstvenom stanju sudi i o drugim. Ali ko se nije udostojio da
priobrete ovo blago, taj neka sam sebe za to krivi, i neka ne govori, kao izgovor, da je to
djelo – djelo nemoguće. Budući razobličen i obaviješten Svetim Pismom, neka zna takav
da je djelo ovo moguće, ali zbog narušenja i neispunjavanja zapovijesti Božijih svaki sam
sebe lišava ovog blaga„.
Sv. Grigorije Palama govori: „Potrebno je stalnom molitvom sticati Duha Svetoga, i ne
samo sticati, nego i sačuvati“. Kod sv. Makarija Velikog čitamo riječi koje se gotovo
doslovce podudaraju sa riječima prep. Serafima: „Ma kako bili prekrasni post, molitva i
drugi načini i podvizi, jednako, ne smije se na njima zaustavljati svoja pažnja, nego,
ispunjavajući njih, neophodno je sve svoje molitve obraćati na sticanje Svetog Duha
Božijeg…“
Na drugom mjestu on govori: „Kada tvoja duša bude u opštenju sa Duhom Svetim i ova
Nebeska Duša uđe u dušu tvoju: tada si ti savršeni u Bogu čovjek, i nasljednik, i sin“.
Nepoznati. Da, da, vidim, vidim, u pravu si. Riječi prep. Serafima odgovaraju, ako ne
Jevanđelju – o tome ću malo kasnije – ono, u svakom slučaju, učenju Crkve. Ali, kakve
to veze ima sa pitanjem o protivrječnostima u učenju o zakonu i blagodati? Po meni, te
protivrječnosti i dalje ostaju na snazi. Evo, sv. Irinej Lionski govori kako će nas „punoća
Blagodati Duha učiniti sličnim Njemu“. Znači, ispada da je cijela stvar u blagodati. A
kod sv. Simeona Novog Bogoslova se kaže: „zbog narušenja i neispunjenja zapovijesti
Božijih svaki sam sebe lišava ovog blaga“. Znači, sve zavisi od čovjeka – da je
ispunjavao zapovijesti Božije, dobio bi i Duha. Gdje je tu pomirenje protivrječja?
Duhovnik. Ti tražiš pomirenje logičko, vanjsko, formalno, ali, nije valjda da još uvijek ne
osjećaš naročiti karakter religioznih istina, koje su iznad logičkog formalizma?! Jer,
nepokretnost vječnosti i pokretnost vremena mire se za tebe u
sozercanju cjelovitosti bitija. Isto tako se mire i apsolutno značenje blagodati sa
relativnim značenjem zakona.
Nepoznati. Molim te da mi to objasniš.
Duhovnik. Neizostavno. Jer, upravo se tu krije odgovor na tvoje pitanje o odnosu zakona
i blagodati. Ti sada znaš da je konačni cilj moralnog usavršavanja hrišćanskog života –
sticanje Duha Svetoga Božijega. Upravo to stanje jeste Carstvo Božije unutar nas, upravo
u tom stanju jeste naše spasenje. Upravo ono jeste početak tog blaženog života u Bogu
još ovdje, na zemlji, o kojem je govorio Spasitelj za sve koji povjeruju u Njega kao u
Sina Božijeg i koji prebivaju u Njegovoj Svetoj Crkvi. Ali, kako steći tog Svetog Duha?
Šta za to mora učiniti čovjek? On se mora pridržavati zakona.
Nepoznati. Nije tako. Mi se ne opravdavamo djelima zakona, nego vjerom, blagodaću.
Duhovnik. Čekaj. Ti govoriš početak jedne rečenice, a zaboravljaš njen kraj, i sjećaš se
kraja druge, a zaboravljaš njen početak.
Nepoznati. Ne razumijem. Zar nije rečeno da se čovjek opravdava vjerom nezavisno od
djela zakona?
Duhovnik. Rečeno je.
Nepoznati. Znači, tu zakon nema šta da traži.
Duhovnik. Čovjek se ne opravdava ispunjavanjem zakona – to je prva polovina istine.
Druga njena polovina glasi: ali Gospod od nas zahtjeva da ga ispunimo.
Nepoznati. I u čemu je tu pomirenje?
Duhovnik. U tome, da ispunjenje zakona ne daje prava na spasenje. Spasenje je kroz
vjeru, kroz blagodat, po milosti Božijoj, ali zakon mora biti ispunjen – to je obaveza
čovjeka pred Bogom.
Nepoznati. Ja i dalje ne mogu da shvatim – šta pod tim podrazumijevaš?
Duhovnik. Razmotrimo ti i ja – kakvo je značenje zakona u odnosu na beskrajni zadatak
Bogousavršavanja i blagodatno stanje koje daje Duh Sveti. Zakon – to je put ka
dostizanju višeg stanja savršenstva, čiji prolazak zahtjeva lične napore čovjeka.
Ispunjenje moralnog zakona – to je ono što mora učiniti čovjek. Upravo o tom moralnom
naporu se i govori u riječima Spasitelja: „… Carstvo Nebesko silom se uzima, i koji se
upinju, ti ga i dobijaju“ (Mt. 11:12). Ali spasenje, to jest, život u Bogu, „Carstvo
Nebesko“ – mada se i ne poklanja bez tih napora, ne dostiže se samo tim naporima. Ono
je od blagodati, i zato: „Pomilovanje ne zavisi od onoga ko ga želi i čini podvige da bi ga
dobio, nego od Boga milujućeg“ (Rim. 9:16).
Objasniću ti to ovakvim primjerom: zamisli prekrasni dvorac. Vrata su njegova
zatvorena. Put do njega je težak i opasan. I gospodar dvorca govori ljudima: „Hoćete li da
uđete u dvorac?“ Dva čovjeka kažu: „Hoćemo“. Gospodar govori: „Mogu da vam
otvorim vrata dvorca, i tada ćete moći ući u njega“. Oni odgovaraju: „Ali šta mi za to
moramo da učinimo?“. „Doći do njegovih vrata, proći put koji vam Ja pokažem“. I evo,
oba su pošla. Dolaze do vrata, kucaju, vrata se ne otvaraju, oni opet kucaju, i opet se ne
otvaraju vrata. Gospodar ih ispituje: šta je kod svakog od njih na srcu, sa čim su došli kod
gospodara. Jedan od njih govori: Zašto Ti meni ne otvaraš? Ja sam prošao sav put,
stradao, postio, molio se, pridržavao se zapovijesti Tvojih. Sad Ti moraš da mi otvoriš
vrata dvorca. Ja imam pravo na život u njemu. Ti si Sam rekao – dođi i živjećeš u njemu.
Evo, ja dođoh, a Ti me ne puštaš“.
Gospodar odgovara tom čovjeku: „Pomilovanje ne zavisi od onoga ko ga želi i čini
podvige da bi ga dobio, nego od Boga milujućeg“, – i ne pušta ga.
Drugi kaže: „Dođoh, kako si mi rekao. Ako je moguće, ukaži mi Svoju milost i pusti me.
A ako ne može, ako me smatraš nedostojnim da živim u dvorcu, ja sam Ti zahvalan zato
što si mi pokazao put, dozvoli mi da živim barem pored vrata“. I gospodin otvara vrata i
govori: „Ulazi, jer se Carstvo Nebesko silom uzima, i koji se upinju, ti ga i dobijaju“. Ali
– šta će reći gospodar onima koji nisu ni pošli na put, a i dalje se nadaju da će se obresti u
dvorcu? Gospodar će im reći: „Idite od Mene, prokleti, u oganj vječni, pripremljen za
đavola i anđele njegove“.
Nepoznati. Stani malo! Ako je već tako, ako je sve do milosti, onda, očigledno, gospodar
može da ne pusti onoga ko je prošao put i, naprotiv, da pusti onoga ko ga je prošao loše
ili ga nije prošao uopšte?
Duhovnik. Tvoje pitanje je isto tako neumjesno, kao i – sjećaš li se – pitanje: „Može li
Bog da zgriješi?“ i zaključak: „Ako ne može, znači da nije svemoćan!“ Jer, Bog nije
samo svemoćan, nego je i svesavršen, i zato On „ne može“ zgriješiti, ne zato što nije
svemoćan, nego zato što je svesavršen. Tako je i ovdje. Neće Gospodar dvorca otvoriti
vrata zato što mora to da učini, i ne zato što čovjek koji je došao do dvorca ima pravo da
to zahtjeva „po djelima zakona“, nego zato što je Gospodar – savršena Ljubav i savršeni
Sudija.
Nepoznati. Hm. Čini mi se da polako počinjem da te shvatam. Pitanje se, znači, prenosi u
oblast unutrašnjeg samoosjećanja. Spasenje nije po formalnom kriterijumu, nego po
duhovnom stanju.
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Ali, možeš li mi, ipak, razjasniti uzajamni odnos zakona i blagodati?
Duhovnik. Uzajamni odnos zakona i blagodati je isti kao uzajamni odnos čovjekove
volje i volje Božije. Čovjek radi svojeg spasenja mora da privede svoju volju u određeni
stepen jedinstva sa voljom Božijom. Zato ispunjavanje zakona mora biti u potpunom
jedinstvu sa djelovanjem blagodati. Blagodat ne ukida zakon, nego ga upotpunjuje. I
Gospod ne ukida slobodnu volju čovjekovu, nego je upotpunjuje i obuhvata Svojom
Božijom voljom. Ponekad volja Božija može na izvjesno vrijeme da zaustavi djelovanje
čovjekove slobodne volje. Blagodat je iznad zakona i zato u pojedinim slučajevima može
da zaustavi djelovanje zakona.
Nepoznati. Šta ti podrazumijevaš pod riječima: „Zaustaviti na izvjesno vrijeme
djelovanje zakona“?
Duhovnik. To će ti biti jasno kada navedem primjer. Zakon govori – ne laži. Ali u
žitijama svetih ima pojedinih slučajeva kada je više, blagodatno stanje naredilo da se
kaže neistina. Zakon kaže ne ubij. Ali u žitijama svetih postoje slučajevi kada su
ispovjednici vjere, u revnosti o Bogu, ubijali bogohulnike. Zakon kaže: samoubistvo je
neoprostivi grijeh. Ali u žitijama svetih postoje slučajevi da su mučenici, kada im je
prijetilo beščašće, vođeni blagodaću Božijom, skončavali život samoubistvom, i Crkva ih
je pribrajala liku svetih, i na njihovo samoubistvo gledala kao na mučenički vijenac.
Nepoznati. Shvatam. Ali, eto, pitanje o praktičnom, a ne teoretskom, uzajamnom odnosu
zakona i blagodati, meni i dalje nije baš sasvim jasno.
Duhovnik. Zamisli da moraš da podigneš teret od stotinjak kilograma, snage imaš malo,
ali Gospod ti naređuje da ga podigneš. Kako ćeš postupiti? Odbićeš? Reći: „Nije u mojoj
moći, ne mogu ja to“? To je strašni grijeh. Latiti se na posao, računajući samo na svoju
snagu? To je grijeh još stašniji. Ti moraš da izvršiš naređenje Gospodnje, u punom
saznanju o svojim ništavnim snagama i u tvrdoj uvjerenosti da će stići pomoć Božija. Šta
od tebe traži Gospod? On od tebe traži ono što ti sam nisi u stanju da izvršiš. On traži da
ustaneš, pružiš svoju ruku i počneš da svom svojom snagom podižeš teret. To i jeste
moralni zakon i tvoje lično učešće u dostizanju savršenstva. Kad to ispuniš, nevidljiva,
svemoćna ruka će se sjediniti sa tvojom rukom i zajedno sa tobom će podizati, za tvoje
snage pretežak teret. To je blagodatna pomoć u samom ispunjavanju moralnog zakona.
To je ono što se prepodaje tebi u tajanstvima. A dalje će svemoćna ruka uzeti teret iz
tvojih ruku i sama ga podići na visinu koju tvoje ruke ne mogu dosegnuti – to je ono više
blagodatno stanje, koje uopšte ne zavisi od tvojih napora, niti od tvojih zasluga, koje ti se
daje milosrđem Božijim, po Njegovoj svetoj volji. Ovo je, valjda, vidljiv primjer
praktičnog odnosa zakona i blagodati.
Nepoznati. Sad mi je to potpuno jasno, ali moram da te pitam još nešto. Avaj: onih koji
dostignu to blagodatno stanje je mizerno malo, može se reći – to su pojedinci, a ti navodiš
riječi sv. Simeona Novog Bogoslova: „Ako u nama nema tog traženja Duha Svetoga –
uzaludan je svaki trud, tašta je i metežna svaka želja naša; beskoristan je put koji ka
ovome ne vodi„. Znači, put ogromne većine je beskoristan, zato što većina to uzvišeno
blagodatno stanje ne posjeduje. Kako to može biti?
Duhovnik. Odgovoriću ti riječima sv. Makarija Velikog iz njegove 38. besjede „O
savršenstvu“. Tamo se govori:
„Pitanje: Ako neki prodaju svoja imanja, otpuštaju na slobodu svoje robove, pokušavaju
da izvrše zapovijesti Božije, ali ne nastoje da u svijetu ovom prime Svetog Duha, nije
valjda da oni neće ući u Carstvo Nebesko?
Odgovor: To je predmet složen i prefinjen, jer neki tvrde da je Nebesko Carstvo jedno i
pakao da je jedan; mi, pak, govorimo da ima mnogo stepeni, razlika i mjera, i u Carstvu
Nebeskom, i u paklu“.
Nepoznati. Taj me odgovor nije zadovoljio u potpunosti. Ali shvatam da čovjek,
vjerovatno, i ne može više znati iz te oblasti.
Duhovnik. Kakvih još pitanja imaš?
Nepoznati. Kao i uvijek, najteža ostavljam za kraj.
Duhovnik. Šta konkretno te muči?
Nepoznati. Pitanje o samom idealu hrišćanskog života.
Duhovnik. Pojasni to.
Nepoznati. Mada si ti meni citirao riječi iz Jevanđelja o sticanju Svetog Duha kao o cilju
hrišćanskog života, ipak, moralni ideal Jevanđeoski, u punom svom obimu, po mom
mišljenju, potpuno se razlikuje od crkvenog moralnog ideala.
Duhovnik. Ja te i dalje ne razumijem.
Nepoznati. Pa, evo, ti si govorio o blagodati, kako ona obuhvata sav život čovjeka,
uključujući i njegovu porodicu. Ona ne lišava čovjeka zemaljske radosti, ona sve
zemaljsko preporađa, čisti i, očistivši, sjedinjuje sa Bogom. Upravo se takav, blagodatni,
radosni duh i osjeća u Jevanđeoskom hrišćanstvu. Avaj: ideal Crkve – to je pećina, to je
pustinja, potpuno odricanje od života. Vaši najveći podvižnici bježe od ljudi, bježe od
svijeta, kao od kuge. Jednom riječju, blagodatni ideal Jevanđeoski, koji je ovaploćen u
 liku Isusa Hrista – to je nešto upravo suprotno crkvenom idealu, koji je zasnovan na
preziru i mržnji prema zemaljskom životu. Ti mene izvini, ali ja ću da ti kažem otvoreno:
taj crkveni ideal meni izgleda bezblagodatan.
Duhovnik. Drugim riječima, ti smatraš da je monaštvo izopačenje hrišćanstva?
Nepoznati. Da. A s obzirom da monaški ideal ne izražava teoretsko, nego baš praktično
učenje o moralu, ispada, kao neizbježan zaključak, da je Crkva izopačila moralno učenje
Hristovo.
Duhovnik. Sad te razumijem. Ali odgovor na tvoje pitanje zahtjeva razmatranje suštine
monaštva. Sljedeći put ćemo pričati o tome.
38. 18. februar 2012.
39. DIJALOZI
40.
41. DIJALOZI

42. DIJALOG SEDMI

O MONAŠTVU

Duhovnik. I tako, dakle, tebi se čini da je monaštvo izopačenje hrišćanskog ideala…

Nepoznati. Da. Ja mislim da u Jevanđelju nema ni jedne jedine riječi o monaštvu.
Duhovnik. I misliš da sveti podvižnici nisu dostizali više moralno savršenstvo, da su
izopačili moralno učenje koje je ljudima dao Hristos…
Nepoznati. Da. I mislim da je monaški asketizam bio potpuno tuđ prvobitnom
hrišćanstvu, da se on zarodio pod uticajem drevnog istočnog fanatičnog asketizma i da
između lika Apostola Jovana i nekakvog tamo Simeona Stolpnika, prekrivenog krastama,
nema ništa zajedničkog…
Duhovnik. Reci mi konkretno – u čemu vidiš razliku.
Nepoznati. Probaću. Hrišćanski ideal morala – to je ideal savršene ljubavi. Apostol
Jovan je, od svih učenika Hristovih, bio najpotpunije Njegovo ovaploćenje. Šta može biti
prekrasnije od starca koji, posljednjim snagama svojeg života, ponavlja samo jedno:
„Djeco, ljubite jedni druge“… Ljubav – to je „sveukupnost savršenstava“. Prema riječima
Apostola Pavla, ljubav „dugo trpi, milosrdna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne veliča, ne
gordi se, ne čini što ne valja, ne traži svojega, ne srdi se, ne misli zla, ne raduje se
nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada, sve trpi“ (1 Kor.
13:4-7).
Takva je ljubav djelotvorno načelo. To osjećanje je je natjeralo Samarićanina da se
zaustavi kod pretučenog čovjeka koji je ležao na putu i opere njegove rane. Lik savršenog
hrišćanina – to je lik savršene, svepraštajuće ljubavi, koja sebe odaje na služenje ljudima.
Jer, „nema veće ljubavi, do kad neko dušu svoju položi za drugove svoje“. Ja sam, više ili
manje, pravilno okarakterisao moralni ideal hrišćanstva?
Duhovnik. Da, potpuno ispravno.
Nepoznati. Ali evo ga – monah. Šta jedan monah ima zajedničko sa tom svijetlom
slikom Jevanđeoske ljubavi? Počnimo od odjeće. Zar je Hristos bio odjeven u crninu, a
ne u svijetlu haljinu? Zar je nosio On crnu kukuljicu i crnu mantiju, koja podsjeća na
krila neke crne ptice? Idemo dalje. Šta je briga monaha za pretučene, ranjene, izmučene
ljude, kada on u pustinju bježi – od svih: i od srećnih, i od nesrećnih? Kako on može
položiti svoju dušu „za drugove svoje“, kad danima i mjesecima sjedi u zatvoru, ili stoji
na stubu, i zanima se samospasenjem. Hristos je oprostio ženi. On je nju pokazao kao
primjer fariseju. Žena je svojim suzama prala Njegove noge, kosom ih je otirala. Pohvalio
ju je. A za monaha je u ženi – smrtonosni otrov. On ženu proklinje. Bježi, kao od kakve
kuge. Hrišćanstvo – to je ljubav, toplota koja sve ogrijeva, radost, svjetlost. Monaštvo –
to je samospasenje, hladnoća, stalne suze, tvrdi i surovi zatvor, podzemna pećina – bez
svjetlosti, bez vazduha, bez radosti. Hrišćanstvo – to je religija slobodnog čovjeka. Jer,
gdje je Duh Gospodnji – tamo je i sloboda. Monaštvo – to je ropstvo. Monaštvo je – svo
bukvalno, po zakonu, po Ustavu, čisto formalno. Hristos se nije gnušao da „piruje“ sa
mitarima i grešnicima. A monah – niti pije niti jede; i, bez obzira na svoje niske poklone,
u svojoj duši na sve gordo gleda kao na zaražene grešnike i od svijeta bježi kao od čume.
Hrišćanstvo govori o svetosti tijela koje je hram Duha Svetoga, a monaštvo je svo
prožeto mržnjom prema tom „hramu“, ono mrzi i sav zemaljski život, proklinje ga i
smatra za veliku sreću ako što prije ode iz njega. „Uvijek se radujte“, – govori Apostol.
„Uvijek budi tužan“, – govori egipatski podvižnik ava Isaija.
Šta ima zajedničko u tom crnom, surovom, život omrzlom monaštvu, sa ljubavlju i
radošću ispunjenim Jevanđeoskim Hrišćanstvom?
Duhovnik. Kakvo strašno nerazumijevanje… Koliko je neistine u tvojim riječima…
Avaj. ko ne pogleda duboko, i u Jevanđeosko učenje, i u monaštvo – može mu se učiniti
da si ti zaista u pravu.
Nepoznati. Šta? Nije valjda da nisam u pravu? Sve je ovo, opet, samo nesporazum i
nerazumijevanje moje?
Duhovnik. Naravno da nisi u pravu. Monaštvo – to je neuništiva tvrđava hrišćanstva. To
je najviši stepen dostignutog savršenstva. To je lestvica po kojoj su se ljudi peli i po kojoj
se penju ka Bogu. To je najdirektniji, najpraviji, mada i najteži, put istinitog hrišćanskog
života.
Nepoznati. Pa, nije valjda da ti možeš da zamisliš Hrista u crnoj kukuljici?
Duhovnik. Nije.
Nepoznati. Meni ovdje ništa nije jasno…
Duhovnik. Nije ti jasno – zato što ne razumiješ suštinu monaštva.
Nepoznati. Moguće. Zato te i molim da mi to razjasniš.
Duhovnik. Ti si potpuno ispravno okarakterisao ideal hrišćanskog savršenstva. Ali, da li
si ti pomislio – kakve prepreke se pojavljuju na putu ka tom savršenstvu, nisu li one
ukazane u riječi Božijoj? I nije li ukazano da je borba protiv njih – neophodan uslov
našeg spasenja?
Nepoznati. Meni se čini da prepreke nemaju nikakve veze sa pitanjem o pozitivnom
sadržaju moralnog ideala.
Duhovnik. Da. Ali one imaju veze sa pitanjem o suštini monaškog ideala.
Nepoznati. To mi nije jasno.
Duhovnik. Monaštvo – to je odricanje od svijeta i odricanje od svoje volje, borba prtoiv
svojih strasti. Pogledaćemo podrobnije, i vidjećemo da li monaštvo, kako ti kažeš,
izopačuje hrišćansko učenje.
Nepoznati. Da. Molim te da o tome pričaš koliko možeš podrobnije. Možda ću tu i naći
odgovor na pitanje koje sam ti postavio na kraju naše posljednje besjede.
Duhovnik. Kakav je odnos hrišćanstva prema svijetu i prema onome što je svijetu
privrženo? „Teško svijetu od sablazna…“, – reče Gospod (Mt. 18:7). I odnos „svijeta“ sa
hrišćanstvom pokazao u riječima: „Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio svoje; a kako
niste od svijeta, nego vas Ja iz svijeta izbrah, zato vas mrzi svijet“ (Jn. 15:19).
U Poslanicama Apostolskim odnos hrišćana prema svijetu se definiše krajnje određeno:
„Ne ljubite svijet, ni ono što je u svijetu; ko ljubi svijet, u tome nema ljubavi Očeve“, –
govori Apostol Jovan (1 Jn. 2:15). I na drugom mjestu: „Sav svijet u zlu leži“ (1 Jn.
5:19).
Ap. Jakov govori: „… ne znate li da je družba sa svijetom neprijateljstvo sa Bogom? I
tako, dakle, ko hoće da bude drug svijetu, taj postaje neprijatelj Bogu“ (Jak. 4:4). „… Vi
sa Hristom umrijeste za stihije svijeta“, – govori Ap. Pavle (Kol. 2:20). Privrženosti
svijetu – to je „sablazan“, koji čovjek mora da nadvlada. Za Spasiteljem je išlo mnogo
naroda, i On im je, osvrnuvši se, rekao: „… ako li ko dolazi k Meni i ne zamrzi oca
svojega i mater svoju, i ženu, i djecu, i braću, i sestre, ne može biti Moj učenik…“ (Lk.
14:26). Na drugom mjestu On to potvrđuje u opštoj formi: „… svaki od vas koji se ne
odrekne od svega što ima, ne može biti Moj učenik“ (Lk. 14:33).
O istom tom je ispričao priču: jedan je čovjek napravio veliku večeru, pozvao mnoge; ali,
kad je sve bilo spremno, svi su počeli, baš kao da su se bili dogovorili, da otkazuju poziv.
Prvi Mu reče: „Kupih njivu, i valja mi ići da je vidim“. Drugi reče: „Kupih pet jarmova
volova, i idem da ih ogledam“. Treći reče: „Oženih se, i zato ne mogu doći“. Rasrđeni
domaćin je pozvao, umjesto ovih pozvanih, nište, kljakave, bogalje i slijepe. A pozvanim,
koji su zbog svojih privezanosti za zemaljske stvari odbili poziv na pir, On je rekao: „Ni
jedan od onih zvanih neće okusiti moje večere“ (Lk. 14:18-24).
Jednom se Gospod obratio jednom čovjeku ovakvim riječima: „Idi za Mnom“. Ovaj je
kazao: „Gospode! Dozvoli mi da prije toga odem i sahranim oca svojega“. Ali Isus mu je
odgovorio: „… pusti mrtvace da sahranjuju svoje mrtvace“ (Mt. 8:22).
A drugi je rekao: „Ja ću poći za Tobom, Gospode, ali mi prije toga dozvoli da se
oprostim sa domaćim svojim“. Ali mu Isus reče: „…nijedan koji položi svoju ruku na
plug i obazire se natrag nije pripreman za Carstvo Božije“ (Lk. 9:62).
Eto šta treba da preodoli na svojem putu hrišćanin dok ide ka savršenstvu. On mora da
nadvlada sve privezanosti koje ga porobljavaju, zato što one smetaju njegovom služenju
Hristu. On mora da zamrzi svijet sa njegovim sablaznima, i sve svoje bliske, čak i majku
i oca, ako oni smetaju tom služenju. On mora biti slobodan i od vlasti svjetskih stihija i
svih zemaljskih briga.
Zar to nije monaštvo? Zar to nije odlazak iz svijeta? Ti govoriš da monasi bježe od svijeta
kao od okuženog. Da, bježe. Ali svijet i jeste okužen. Gdje je onda protivrječnost, gdje je
izopačenje hrišćanskog ideala? Zar monaštvo u svom životu ne ostvaruje sve što kazuje
riječ Božija? Zar monah ne raskida sa svijetom? Zar ne odlazi on, u ime duhovnog života,
od svoje porodice, od svojih sestara, imanja, volova, briga? Zar ne nalaže svaki podvižnik
na sebe krst služenja Hristu?
Nepoznati. Ja onda ništa ne razumijem. A šta je sa služenjem bližnjem? Kako je moguće
nahraniti gladnog, napojiti žednog, posjetiti u tamnici zatočenog, ugostiti skitnicu – ako
se pobjegne od svijeta? Zar ne znači to – više od svega misliti na sebe, na sopstveno
spasenje? I zar to nije egoističko spasenje, prikriveno spoljašnjom pobožnošću?
Duhovnik. Ti na služenje bližnjem gledaš onako kako na to gledaju u svijetu; zato tako i
govoriš.
Monaštvo na svoje spasenje ne misli iz egoističnih pobuda, nego iz ljubavi prema Bogu.
Duša čovječija pripada Tvorcu, i podvižnik hoće da je Bogu oda u dostojnom stanju.
Navešću ti jedan, mada prilično blijed, primjer iz svijeta: zamisli poslušnog sina, koji
istisnki voli svojeg oca. On hoće da uči dobro, zato što tako hoće njegov voljeni otac, i
njegovi uspjesi u učenju će i ocu biti prijatni. On i ne pomišlja na ličnu koristi od učenja.
Boji se da ogorči oca svojom ljenošću, i svim silama nastoji da dostigne velike uspjehe,
da bi pričinio radost ocu. Eto, upravo takav, „sin koji dobro uči“ je svaki monah. To nije
egoistično samospasenje, to je samopožrtvovano učenje. Podvig monaha pun je ljubavi
prema Bogu, želje da Njemu ugodi, da Ga obraduje svojim popravljanjem, da na to oda
sve svoje snage, da, koliko je u njegovim moćima, uspješno završi razred.
Ti govoriš da monah ne služi ljudima, ne donosi im koristi. Ali riječ „korist“ na jeziku
Jevanđelja uopšte ne znači isto što i na jeziku svijeta. Naravno, dobro je olakšati fizičke
patnje bližnjega svog, ili nahraniti gladnog, ili napojiti žednog, ali, kako se može služiti
ljudima – ako osjećaš da si slijep? Zar ne treba prvo izliječiti sebe od svog sljepila?
Monaštvo nije bilo bjegstvo od ljudi u smislu neželjenja da im se služi. To je bilo
bjegstvo od sablazna i grijeha, da bi sam podvižnik prvo postao dostojan takvog služenja.
Svaki monah, odlazeći iz svijeta, znao je da mora svega sebe odati Bogu, a kada bi se
pojavila potreba za njegovim služenjem ljudima, Gospod bi ga prizivao na to služenje. Ti
se rugaš podvižniku koji je stajao na stubu, ali, koliko su samo koristi donijeli ljudima
podvižnici! Koliko je kroz njih doneseno učenja, utjehe, spasenja stradajućim i umirućim
ljudima! I ne samo za njihove savremenike, nego i za nas, do dan-danas.
Nepoznati. Da. Što se tiče odnosa prema svijetu, moram da ti priznam, u pravu si.
Monaštvo jeste jednostrano, ali riječi Jevanđelja ono sprovodi u život.
Duhovnik. Ti ćeš da uvidiš da ono u život sprovodi i druge strane hrišćanskog učenja.
Hrišćanin se mora odreći ne samo od svijeta i privezanosti svijetu, nego i od svoje volje,
zato što ona nastoji da sebe suprotstavi volji Božijoj. On mora da se smiri pred
Gospodom i savlada svako u sebi samoutvrđenje i gordost.
„Odrekni se sebe, uzmi krst svoj i idi za mnom“, – govori Gospod (Mt. 16:24). Treba ići
za Hristom, da bi u svemu bila jedina volja Božija. Treba se smiriti pred tom voljom i
odreći se od svake gordosti, jer „ko hoće među vama da bude prvi, da vam bude rob“
(Mt. 20:27).
Smirenje, to jest, odricanje od gordosti i samosti, osnovni je zadatak hrišćanina kada je u
pitanju njegova volja, zato što se „Bog gordim protivi, a smirenim daje blagodat“ (Jak.
4:6). I u molitvi Gospodnjoj je rečeno: „da bude volja Tvoja“.
A kada se Gospod po-čovječiji molio pred Krsnim stradanjem Svojim, On je dao savršeni
primjer takvog odricanja od svoje čovječije volje: „Oče Moj! Ako je moguće, da Me
mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako Ja hoću, nego kako Ti“. I opet po drugi put otide i
pomoli se govoreći: „Oče Moj! Ako ne može ova čaša da Me mimoiđe, da je ne pijem,
neka bude volja Tvoja“ (Mt. 26:39,42). Smirenje, odricanje od svoje volje, potpuno
„odricanje od sebe“ i jeste zadatak monaštva. Gdje je tu izopačenje hrišćanstva? Zar nije
baš to, naprotiv, njegovo dostojno ispunjavanje?
Nepoznati. Da, naravno, hrišćanstvo je religija samoodricanja. I u tom monaštvo ne
protivrječi Jevanđeoskom učenju.
Duhovnik. Ali u čemu to ono protivrječi hrišćanstvu? Da nije možda borbom protiv
strasti? Tim „asketizmom“ kada je u pitanju njegovo tijelo, koji tebi izgleda kao naročito
izopačenje Jevanđeoskog učenja? Pročitaj šta govori Gospod o borbi protiv strasti: „A
ako te ruka tvoja ili noga tvoja sablazni, odsijeci ih i baci od sebe: bolje ti je da u život
uđeš bez ruke ili noge, nego da sa dvije ruke i sa dvije noge budeš gurnut u oganj vječni; i
ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe: bolje ti je sa jednim okom da uđeš
u život, nego da sa oba oka budeš bačen u pakao ognjeni“ (Mt. 18:8-9).
Poslanice Apostolske podrobno razmatraju tu borbu. Navešću ti nekoliko mjesta iz
Poslanica. „Ljubljeni! Molim vas, kao došljake i lutalice, da se klonite plotskih pohota
koje ustaju na dušu“ (1 Pet. 2:11). „Pomisli plotske jesu smrt, a pomisli duhovne jesu
život i mir, zato što su plotske pomisli neprijateljstvo protiv Boga…“ (Rim. 8:6-7).
„…Ako živite po ploti, umrijećete, a ako duhom umrtvljujete djela plotska, živi ćete biti“
(Rim. 8:13). „Smirujem i porobljujem tijelo moje, da ne bi, propovjedajući drugima, sam
ostao nedostojan“ (1 Kor. 9:27). „… Umrtvite zemljane ude svoje: blud, nečistotu, strast,
zlu pohot i gramzivost…“ (Kol. 3:5). Eto šta govori riječ Božija o strastima i borbi protiv
njih. A zar monaštvo ne govori to isto? Stasti su jedna od najstrašnijih prepreka na putu
hrišćanskog samousavršavanja. One se ne mogu savladati bez surove borbe. Zašto? Zato
što „… plot želi ono što je protiv duha, a duh – ono što je protiv ploti: oni se protive
jedno drugom, tako da vi ne činite ono što biste htjeli“ (Gal. 5:17). Apostoli su ovako
oslikali tu unutrašnju borbu: „… znam da ne živi u meni, to jest u ploti mojoj, dobro. Jer
željenje dobra u meni jeste, ali da učinim dobro – to ne nalazim. Dobro, koje hoću, ne
činim, a zlo, kojeg neću, činim.“ „…U udima svojim vidim drugi zakon, koji se bori
protiv zakona uma mojega i koji od mene čini taoca zakona grehovnog, koji je u udima
mojim“. „I tako dakle isti ja umom svojim služim zakonu Božijem, a ploću zakonu
grijeha“ (Rim. 7: 18-19, 23, 25).
Ti govoriš da monaštvo proklinje ženu. Neistina. Ono proklinje sablazan koji od nje
izlazi za one koji izaberu monaški put. Monaštvo je stalo na put djevičanstva, i u
plotskom sablaznu je prirodno vidjelo strašnog neprijatelja na tom putu. Ono je objavilo
odlučni rat tom sablaznu. I kakve veze to ima sa proklinjanjem žene?! Jer, i žene staju na
put monaštva, i za njih isti takav sablazan nosi muškarac, i monahinji se isto tako, kao što
se monahu naređuje da bježi od ljepote ženskog lica, naređuje da bježi od ljepote lica
muškog! I to ne znači da monaštvo proklinje muškarca. Monaštvo se bori
protiv sablazna. A za put djevičanstva plotska naklonost i strast predstavlja strašni
sablazan, zato ono i bježi od njega „kao od kuge“. Dakle, u asketskom podvigu svakog
hrišćanina moralna zadaća je definisana savršeno jasno: moraju se pobjediti strasti, mora
se umrtviti plot. Mora se raspeti svoja plot sa njenim strastima i pohotama. I zar nije to
suština monaškog asketizma? Podvižnici su prošli upravo taj put borbe, i u svojim
pisanim djelima ostavili su nam rukovodstvo i sve potrebne savjete i putokaze – kako
treba ići po tom putu, kako voditi „nevidljivu borbu“ da bi se dostigla pobjeda. Monaški
podvig „umrtvljavanja ploti“ – to nije izopačenje hrišćanstva, nego njegovo ostvarenje.
To je prolaženje i onog unutrašnjeg puta, koji mora proći, bez izuzetka, svaki hrišćanin.
Nepoznati. Znači – svi moraju da budu monasi?
Duhovnik. Ne. O tome ću govoriti malo kasnije. Ali unutrašnju borbu sa ploću mora
preživjeti svaki hrišćanin, neminovno. I monaštvo, u kojem je ta borba dovedena do
najvećeg napona i savršenstva, sa najvećom punoćom ostvaruje Jevanđeoski ideal, i
nikoliko ga ne izopačuje.
Nepoznati. Ali – zašto onda Hristos nije bio monah?
Duhovnik. Zato što je monaštvo put. A Hristos je savršena Istina. Ali Hristos je Svojim
čovještvom i primjerom Svojim pokazao taj put. Pred početkom Svojeg društvenog
služenja On je otišao u pustinju i ostao tamo četrdeset dana. Spasitelj je dao primjer
savršenog samoodricanja, odbacivši iskušenja đavola koji Mu je predlagao ličnu veličinu
i vlast nad cijelim svijetom. Gospod mu je odgovorio: „Gospodu Bogu tvojemu se
poklanjaj i Njemu jedinom služi“. Hristos je odbacio sablazan ploti, kada je odbacio
iskušenje đavola koji Mu je predlagao da kamenje pretvori u hljeb.
Nepoznati. Ali ako Jevanđeosko hrišćanstvo najviše odgovara monaškom asketizmu,
zbog čega je u hrišćanstvu osnovno osjećanje – radost, a u monaštvu – osjećanje tuge?
Duhovnik. O kakvoj radosti, i o kakvoj tuzi ti govoriš? Monaštvo, propovjedajući tugu,
ne poseže na blagodatnu hrišćansku radost. Niti hrišćanstvo, govoreći o radosti, negira
monašku tugu. Ava Isaija daje zapovijest monasima da budu tužni. A Apostol Pavle
govori: „Uvijek se radujte!“ Ali isti taj Apostol na drugom mjestu govori: „Tuga radi
Boga neminovno proizvodi pokajanje ka spasenju, a tuga svjetska proizvodi smrt“. Ne o
svjetskoj tuzi, koja propovjeda smrt, govori egipatski podvižnik, nego o tuzi „radi Boga“,
o tuzi zbog grijeha, koja neprekidno mora skrušavati srce istinskog monaha. Ali to njega
ne lišava one radosti, o kojoj govori Apostol. Jer je ta radost – radost od vjere u Hrista
vaskrslog, i od nade na svoje spasenje.
U Jevanđelju se ukazuje na prepreke na putu moralnog usavršavanja koje
hrišćani moraju da savladaju. Prepreke – to su sablazni svijeta, lično samoutvrđivanje i
strasti. Savladati njih moguće je odlaskom iz svijeta, samoodricanjem i umrtvljenjem
ploti.
A sve to i čini suštinu monaštva. Tako da ono ne izopačuje, nego ostvaruje i u život
sprovodi hrišćansko učenje.
Nepoznati. Ali, u prvim vijekovima hrišćanstva nije bilo manastira. I zašto ti zadaci
neizostavno moraju biti zadaci monaha, a ne svakog hrišćanina?
Duhovnik. To je potpuno drugo pitanje, i da bi se na njega moglo odgovoriti, mora se
prvo upoznati istorija monaštva, i to sa njene unutrašnje strane.
Nepoznati. Ljubazno te molim da mi pomogneš u tome.
Duhovnik. U vremenima Apostolskim manastira u našem, današnjem smislu – zaista nije
bilo. Ali, da li to znači i da ga nije bilo uopšte? Ne. Manastir je bio. Ali on je bio u
svijetu, i bili su monasi, mada nisu nosili monaške odežde.
Nepoznati. Šta ti pod time podrazumijevaš?
Duhovnik. Svu prvobitnu Crkvu. Sva ona nije bila ništa drugo – do manastir u svijetu, a
svi hrišćani – monasi u tom manastiru.
Nepoznati. Ja te i dalje ne razumijem.
Duhovnik. Prvobitna Crkva sebe nije ograđivala spoljnim, vidljivim zidovima; ona se
sama, najodlučnijim mogućim načinom, ograđivala od svijeta. I svi hrišćani su sebi
postavljali one moralne zadatke (sve, razumije se, osim bezbračja), koji će kasnije postati
zadaci prvenstveno monaštva. Okreni knjigu Djela Apostolskih, i odmah ćeš ugledati taj
manastir. Šta je bilo osnovno, životno djelo hrišćana? Molitva. Oni su živjeli molitvenim
životom. Živjeli su za Boga i u Bogu. „Svi oni jednodušno prebivahu u molitvi i
moljenju, sa nekim ženama, i sa Marijom, Majkom Isusovom, i sa braćom Njegovom“
(Djela Ap. 1:14) – to je bilo u Jerusalimu, u sobi u kojoj su se poslije vaznesenja
Gospoda iskupljali najbliži Njegovi učenici. Tu su oni žrijebom izabrali Mateja za
Apostola umjesto otpavšeg Jude, tu je na njih sišao Duh Sveti u ognjenim jezicima, tu su
oni dobili blagodatne darove i ušli u neprestano i realno molitveno opštenje sa Bogom. Ti
prvi dani u životu Crkve bili su dani stalne molitve. I kada se opština hrišćana brzo
razrasla do nekoliko hiljada ljudi, molitvena osnova njihovog života ostala je
nepromijenjena: „i oni stalno bijahu u učenju Apostola, u opštenju i prelamanju hljeba“
(Djela Ap. 2:42).
Kada je dalji rast opštine počeo da odvlači vjernike od molitve, pošto su se pojavile
različite brige o vođenju domaćinstva opštine, za to su izabrana posebna lica – đakoni, da
bi se Apostolima dala mogućnost da „stalno“ prebivaju u molitvi i u služenju Slovu.
Pogledaj dalje život te prvobitne Crkve Apostolskog vremena, i u njoj ćeš jasno i
očigledno vidjeti iste one crte, koje danas mi vezujemo za „manastir“. Njihov unutrašnji
život bio je ispunjen blagodaću i istinskim Crkvenim jedinstvom. A ako se na nju
primjene današnji naši pojmovi – to je bio idealni manastir, ne vidljivo, nego unutrašnje
sazidan u svijetu. „Svi, pak, vjernici bijahu zajedno i imahu sve zajedničko“ (Djela Ap.
2:44). „A u mnoštvu naroda koji povjerova bijaše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne
govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bijaše zajedničko“ (Djela Ap. 4:32).
Oni nisu odlazili u pustinju. Kod njih nije bilo visokih kamenih zidova, jer nikakvi
kameni zidovi nisu tako mogli da ograde od „svijeta“ Svetu Crkvu, kako je to činio
unutrašnji odnos prvih hrišćana prema svjetskom životu. Duhovna, nevidljiva ograda tog
manastira bila je sigurnija od ikakvih zidova, zato što je ona manastir postavljala izvan
svijeta – ne u smislu spoljne, fizičke izolacije, nego u smislu jasnog i svima opipljivog i
osaznanog razlikovanja blagodatne prirode Crkve od zlih stihija svijeta, za koje Apostol
govori: „… ko hoće da bude drug svijetu, taj postaje neprijatelj Bogu“ (Jak. 4:4).
O tome – kako je posebnim načinom života živjela Crkva, ne miješajući se sa svjetskim
životom, mada je i prebivala u svijetu, vidimo iz sljedećih riječi Djela: „A od ostalih niko
ne smijaše pristupiti k njima…“ (Djela Ap. 5:13).
Oni su propovjedali svijetu riječ Božiju, svjedočili o Vaskrsenju Spasitelja, nosili tom
svijetu blagu vijest o spasenju, i broj vjernika je rastao svakim danom. „Narod ih
blagosiljaše“. Ali unutrašnji život Crkve postajao je dostupan samo za one koji su već
postajali vjernici. U svoj život oni nisu puštali svijet. I to se poštovalo sa najvećom
strogošću.
„Ko kod vas dolazi i ne donosi ovo učenje, tog ne primajte u kuću i ne pitajte se s njim“
(1 Jn. 1:10). Te naizgled surove riječi bile su upućene svijetu, i izgovorio ih je niko drugi,
do – Apostol ljubavi, sv. Jovan Bogoslov! Ali Crkva se i dalje uvećavala po svom
članstvu. U nju su ulazile mase mnogobožaca. Malo-pomalo, gubila se granica između
Carstva koje nije od svijeta ovoga – Svete Crkve, i života svijeta koji je to Carstvo
okruživao. Sve više i više je pronicao u Crkvu svjetski, hrišćanstvu tuđ duh. To je počelo
da opterećuje najrevnosnije hrišćane, koji se stremili da u svoj punoći sačuvaju unutrašnji
crkveni život Apostolskog vremena, koji odlučno nisu htjeli da posvjetove Crkvu. Ti
revnosni hrišćani, nositelji istinskog Duha Crkve, počeli su, u ime čistote hrišćanske i
crkvenog života, da kidaju vanjsku vezu sa svijetom. Oni su u svoje osamljenje odnosili
od sablazna svijeta čistotu prvih hrišćana i bili istinski svjetionici hrišćanstva. Malo-
pomalo se takvo stremljenje ka fizičkom odvajanju od svjetskog života rasprostranilo
svuda, i Crkva je protiv pritiska svjetskih stihija uzdigla manastire, kao tvrđavu
hrišćanstva, gdje se čistota Apostolske Crkve ograđivala vanjskim raskidom sa svjetskim
životom. Pojedini podvižnici su odlazili i iz manastirskih monaških zajednica, zato što su
opštežiteljni manastiri ipak živjeli u dodiru sa svijetom, i u njih je neizbježno pronicao,
makar i samo djelimično, duh svijeta. To su bili pustinjaci, anahorete, stolpnici,
zatvornici – veliki podvižnici, koji su se uzdizali iznad opšteg vijenca manastirskih
planina, kao usamljeni, nedostižni vrhovi.
Nepoznati. Znači, Crkva je bila samo u manastiru?
Duhovnik. Ne. Jedina Crkva je bila i u svijetu, i u manastiru. Ali manastir je za
neprijatelja bila najneuništivija tvrđava njene svetosti.
Nepoznati. Ali, ako je manastir – drevna Apostolska Crkva u svojoj čistoti – kako su se
pojavili „igumeni“, „starci“, „poslušnici“, pa onda ti posebni monaški ustavi, manastirska
„pravila“, „petostotine“, pokloni, jednom riječju, svo uređenje manastirskog života? Za
šta će sve to? Jer, bez svega toga je prolazio „manastir u svijetu“ – kako si ti nazvao
Apostolsku Crkvu.
Duhovnik. Nakon što je otišao od svijeta i počeo da vodi u sebe zatvoren, ne samo
unutrašnje, nego i izvana poseban duhovni život, manastir nije mogao da ostane onakav
kakav je bio u vrijeme Apostola. Drugačiji je bio odnos sa svijetom, drugačije je proticala
unutrašnja borba, stvaralo se potpuno novo uređenje života. I manastir je počeo da stvara
svoje metode za dostizanje duhovnih zadataka, koji su bili prilagođeni novim uslovima
zatvorenog crkvenog života i novom unutrašnjem samoosjećanju ljudi koji su kidali
vanjske veze sa svjetskim životom. „Monaški ustav“ – i bogoslužbeni, i posni, i
opštežiteljni, sva pravila i sav stroj monaškog života – sve je to stvarano duhovnim
iskustvom, molitvom, podvigom. U manastiru sve potiče od unutrašnjeg života, a ne od
uma. U svemu je vejanje duha blagodati Božije, koja je obilno napajala izabrane Hristove
ratnike. Oni su prolazili put hrišćanskog usavršavanja u tim novim uslovima – i svaki je u
riznicu manastirskog ustava ostavljao svoj dragocjeni prilog.
Nepoznati. Ali, možeš li ti meni podrobnije ispričati – šta konkretno je stvorio manastir,
u smislu metoda dostizanja i izvršavanja duhovnih zadataka?
Duhovnik. Molitva, post i poslušanje – to je ono čime je živjelo monaštvo. Za stvaranje
bogoslužbenog i posnog ustava, kao i za učvršćivanje principa poslušanja – zaslužna je
sva Crkva, ali se to prvenstveno može reći za monaštvo. Ipak, Crkva i manastir nisu
suprotstavljeni jedno drugom, i u suštini svojoj se ne razlikuju. Manastir je dio zemaljske
Crkve; i Crkva u svijetu, pak, i Crkva u manastiru, vodile su istu borbu, borbu protiv
neprijatelja ljudskog spasenja, i činile svaka svoje djelo; rješavale su, po mjeri svojih
snaga, svoje zadatke.
Nepoznati. Volio bih da mi podrobnije ispričaš o molitvi, postu i poslušanju.
Duhovnik. Dobro. Počećemo od molitve.
Moliti se – to znači nalaziti se u onom naročitom stanju, u kojem duhovno načelo čovjeka
ulazi u tajanstveni i neposredni dodir sa Gospodom Bogom i onostranim, nevidljivim
svijetom. Biti u molitvenom stanju moguće je u svim životnim okolnostima. Ali, s
obzirom da njemu smeta sve što je od svijeta, najprijatnije uslove za molitvu treba tražiti
u osamljenju. Gospod Isus Hristos nam je Sam ukazao taj i takav molitveni put. On je
osamljen ostajao kada je htio da se moli, odlazio je i od naroda i od učenika, a nekada je
ostajao sa učenicima, udaljavajući se od naroda. Prema riječima ap. Luke: „… A On
odlažaše u pustinju i moljaše se Bogu“ (Lk. 5:16). I Jevnđelist Marko govori: „A u jutro,
ustavši vrlo rano, izađe i otide nasamo, i ondje se moljaše Bogu“ (Mk. 1:35).
Jevanđelist Luka govori i o osamljenoj molitvi u društvu učenika: „Moljaše se na
osamljenom mjestu i učenici bijahu sa Njim“. Osamljeno mjesto – to je vanjski povoljan
preduslov za molitvu. Šum svijeta molitvi smeta izvana. Ali postoje i unutrašnje prepreke
i smetnje. Kao neki unutrašnji šum. Taj šum u nama stvaraju naša privezanost svijetu i
plotske strasti. Zbog toga iza osnovnog djela monaštva – molitve – stoji unutrašnja,
nevidljiva borba sa sablaznima, i sa njima povezane vrline: nemanje u sebi gramzivosti,
odricanje sebe, bezstrašće.
Monaštvo je u iskustvu prolazilo taj put iskorjenjivanja gramzivosti, odricanja od sebe i
uništavanja strasti, i u vlastitom iskustvu sazdavalo savršeni molitveni život. Sve što je
ono dalo bogoslužbenom ustavu, i sve što se ulilo u formu „kelijnih pravila“ – nije bila
nekakva kabinetska izmišljotina, nego rezultat velikih molitvenih podviga. Molitva je
sobom ispunjavala gotovo čitav život manastira. Ona je sazdavala istinsko nebo na
zemlji. Monah je živio u hramu. I iz njega odlazio samo kada je izvršavao ove ili one
zemaljske radove, koje je nosio trpeljivo, kao nešto neizbježno za zemaljskim omotačem
odjevenog čovjeka. Ali ispunjavanje tih zemaljskih poslova nije uspjevalo da rasije ono
što je punilo dušu u hramu. Potreba za „neprestanom molitvom“ je sazdala posebni vid
molitvenog podviga – moljenje Isusovom molitvom: „Gospodi Isuse Hriste, Sine Božiji,
pomiluj mene grešnoga“.
Ta molitva, koja, prema predanju, u Crkvi živi još od vremena Apostolskih, koju su
nekada ranije tvorili svi vjernici, kasnije postaje osnova molitvenog života monaha.
Molitveni život bez te molitve monahu je postao prosto nemoguć. Ona je uvijek bila kod
njega, i na ustima, i u razumu, i u srcu. Ona ga je svuda pratila. Ona je ispunjavala
molitvu u Crkvi, razmekšavala mu srce i otvarala ga da bi ono moglo da usvoji
bogosluženje; ona je zamjenjivala monahu hram kada je bio na poslušanju i kada je
morao da se bavi zemaljskim poslovima. Živjela je sa njim u njegovoj keliji, tjerala tugu,
sjetu, samosažaljenje, pomisli. Sabirala je bludeću misao i rasijana osjećanja, i bila
najjače monahovo oružje u borbi protiv strasti, naročito prilikom neizbježnih susreta sa
svijetom. Isusova molitva je davala mogućnost duši čovječijoj da svo vrijeme biva
svjesna da stoji pred očima Božijim. Da čovjek svo vrijeme u dubini svojeg srca osjeća
umiljenje od saznanja bezmjernog prema nama milosrđa Gospoda Isusa Hrista Koji za
grijehe naše postrada; da osjeća skrušenost za svoje grijehe; da gaji nadu na svoje
spasenje. I to, naizgled složeno od više različitih osjećanja, a zapravo prosto i jedinstveno
osjećanje, useljavalo se u srce bogomoljca i tamo živjelo stalno, čak i onda kada se ne bi
izgovarale same riječi molitve, i štitilo dušu od skvrni i sablazna svijeta. Molitva, kao i
sve u životu duhovnom, ima svoj put i svoje stepene uspona. Ne daje se uvijek i u
bezuslovnoj punoći molitveno stanje čovjeku. I ovdje, kao i u moralnom životu uopšte,
mnogo toga zavisi od napora samog čovjeka, ali glavno i savršeno, ipak, zavisi od milosti
Božije, od blagodati, kao dara Duha Svetoga. U životu moralnom svaki dobar postupak
već jeste nešto pozitivno na putu usavršavanja, zato što iza njega stoji dobra volja da se
on ostvari. I u životu molitvenom svaka riječ, makar i samo ustima izrečena, već jeste
molitveno djelanje, zato što ono svjedoči o želji čovjekovoj da se moli. Manastir je zato
strogo zahtjevao da se poštuje i izvršava, makar i samo vanjski, molitveno pravilo. To
nije bilo trebovanje „slova zakona“. U tome je bila velika mudrost. Slovo molitvenog
pravila je bilo neophodni početni stepen, koji su neminovno prolazili svi, čak i najveći,
podvižnici. Pravilo je bilo ono što se tražilo od svih. Dalje uspinjanje po unutrašnjim
stepenicama molitvenog usavršavanja prepuštalo se Blagodati Božijoj i podvizima
svakog pojedinačnog monaha.
I tako, dakle: monaštvo je, nastavljajući djelo Spasitelja, Njegovih svetih Apostola i prvih
hrišćana, podvigom i blagodaću Božijom sazdalo savršenu formu molitvenog Ustava i,
iskustvom prolazeći molitveni put, učilo kako da njime idu svi koji traže spasenja.
Drugo djelo monaštva je post.
Podvižnici za molitvu i post kažu da su to dva krila vjere, bez kojih se ne može vaznijeti
nad svjetovnim i strasnim životom. Neki od njih su podvig posta smatrali za najtačnije
mjerilo uspješnog prolaženja duhovnog puta. Post – to je podvig, usmjeren na borbu
protiv naših strasti. Iza njega stoji dobrodjetelj bezstrašća. „Daj krv – i primi Duh“, –
govori Apostol, pod „krvlju“ podrazumijevajući sve patnje i iskušenja podvižničkog puta.
Pod postom treba podrazumjevati ne samo uzdržavanje u hrani, nego sveukupnost svih
podvižničkih sredstava u borbi protiv strasti. Prvi i osnovni njegov stepen jeste
uzdržavanje od određene vrste hrane, njenog obilja i slasti, a dalji stepeni se tiču
unutrašnjih zadataka: uzdržavanje od svake uopšte skvrni.
Crkveni pogled na to se izražava riječima: „Postimsja postom prijatnim blagougodnim
Gospodjevi. Istini post jest zlih otčuždenije, vozderžanije jazika, jarosti otloženije,
pohotej otlučenije, oglagolanija lži i kljatvoprestupljenija – sih osuždenije post istini jest i
blagoprijatni“.[1] Preći odmah na takav post, preskočivši prvi stepen „posnog ustava“ –
isto je tako nemoguće, kao što je nemoguće odmah doći do umne molitve, ne prošavši
prvi stepen, stepen usne molitve. To nije apstraktna bogoslovska tvrdnja, nego istina koju
je utvrdilo iskustvo podvižnika, i sve riječi o tome kako je „bolje ne srditi se, ne vrijeđati,
ne zavidjeti, nego ne jesti mrsnu hranu“ – jesu isprazne fraze.
Duhovni život bez posta je nemoguć. Ta istina, kao i sve u monaškom životu – nije
apstraktno-bogoslovska, nego podvižnička, za koju je plaćeno krvlju. Vanjski ustav nije
savršeni post. Zbog toga se ne smije ograničiti njime, ali, ipak, unutrašnji, viši zadaci
posta jednostavno nisu mogući bez ispunjavanja vanjskog posnog ustava.
I ovdje je, po čovještvu Svojem, Spasitelj ukazao, Svojim primjerom, značenje posta,
kada nije uzimao hranu u toku 40 dana provedenih u pustinji; i Apostoli su se molili sa
postom, i sva drevna Crkva je postila. Monaštvo, nastavljajući djelo Spasitelja, Apostola i
prvih hrišćana, svojim podvižničkim postom je sazdalo savršen posni ustav, kao najbolji
put u dostizanju unutrašnjih ciljeva bezstrašća. Ovdje je molitva neodvojiva od posta. I
post je neodvojiv od molitve.
A sad pređimo na poslušanje. To je osnovni temelj monaštva. Monaškim riječima rečeno
– poslušanje je uzvišenije od posta i molitve. Na njemu se zida svo veliko zdanje
manastira. Ono sobom prožima svaki pokret monaškog života, ono je – najviša
dobrodjetelj koju jedan monah može da poželi. Iza poslušanja stoji sve – i molitva, i
samoodricanje, i bezstrašće, i smirenje, i podvig. Ne govore slučajno sveti oci da je
poslušanje „dobrovoljno mučeništvo„. Taj, dakle, put, put dobrovoljnog mučeništva,
prolazi svaki monah. On se odriče od svoje volje i uručuje je igumanu i svojem
duhovnom ocu. On raspinje svoju volju, svoje samoljublje, svoju gordost. Razum, želje,
osjećanja – sve se odaje na poslušanje. Poslušanje – to nije saglasnost sa autoritetnim
mišljenjem, i nije potčinjenje iz principa – to je unutrašnje otkazivanje od svake
samostalne djelatnosti. Otkazivanje – ne zato što „moraš da slušaš, mada se i ne slažeš“,
nego zato što ne može biti nikakve „nesaglasnosti“, – jer ja ništa ne znam, nego sve zna,
što meni treba činiti, duhovni otac moj.
Nepoznati. Stani malo. A šta ako duhovni otac čini greške? Jer, on nije Bog. Nije valjda
da treba ispunjavati i očigledno pogrešne ili besmislene zahtjeve?
Duhovnik. Da. Treba. Podvižnici govore da treba ispunjavati čak i takve zahtjeve, koji
podvižniku mogu da se učine opasnim za njegovo spasenje. I to je istina. Jer, gdje je
kritika, nesaglasnost, – tamo je moje znanje, moja volja, moja odluka, što je
suprotstavljeno znanju, volji i odluci starca, a istinski poslušnik ništane zna, volje svoje
nema i odluka on svojih nema.
Nepoznati. A ako bi starac zahtjevao nešto što je suprotno učenju Crkve, ako on otpada
od pravoslavlja, i tada ga treba slušati?
Duhovnik. Razumije se – ne treba. Otpadanje duhovnika od Crkve – to je njegova smrt, a
mrtvom se ne povinuju.
Nepoznati. Ali zar pogrešne instrukcije, prouzrokovane neiskustvom ili grešnošću
duhovnika, ne mogu pogubiti poslušnika?
Duhovnik. Ne mogu. Istinsko poslušanje će sve učiniti spasiteljnim za poslušnika.
Greške u duhovnom rukovodstvu opasne su za one koji su lišeni istinskog poslušanja, one
mogu da smetu, pa čak i da pogube neistinskog poslušnika. Ali poslušnik do kraja –
izvan je opasnosti. Poslušanje će sve pokriti i sve pretvoriti u blago. Najnerazumnije i
najštetnije će prevratiti u mudro i korisno. Jer, poslušanje – to je smirenje, odricanje od
sebe, bezstrašće i ljubav. A te dobrodjetelji uvijek su pravi put spasenja. U poslušniku,
kao u ognju, izgaraju sve svjetovne navike, nadanje na sebe, samoutvrđenje,
samoveličanje. Poslušanje oslobađa srce od svjetovne samovolje, koju svjetovno ropstvo
strastima prikazuje kao slobodu, i otvara put ka istinskom stanju slobode, koje se daje
samo blagodaću Božijom, smirenim Njegovim slugama. Bez poslušanja monaštva nema.
Ono svojim duhom prožima sav monaški stroj, sav ustav i sav poredak monaškog života.
Bez poslušanja nema podviga, i sva prividna dostojanstva monaha – jesu samoobmana.
Samočinstvo poništava i molitvu, i post, i borbu sa strastima, i čini besplodnim, čak i
opasnim, podvig. Gdje nema poslušanja – tamo počinje strašna duhovna bolest, koja se
na jeziku monaštva zove prelest. Podvig bez poslušanja – to je put ka gordosti, koji u
jednom času u ništa pretvara plodove dugogodišnjih podvižničkih trudova. Monah – to je,
prije svega, poslušnik.
Apostoli su bili poslušnici Spasitelja. Na poslušanju Apostola utvrđivala se prvobitna
Crkva, poslušanjem, molitvom i postom je sazdan manastir. Poslušanje, kao i molitva,
post i svaka dobrodjetelj, ima svoje stepene uspona, svoj put razvoja. Ne može čovjek
odjednom da postane djelatnik umne molitve i bezstrasni podvižnik. Ne može on
odjednom da dostigne ni najviše stepene poslušanja. Manastir uči molitvi, uči postu, uči
poslušanju. On ništa ne zahtjeva na silu, i ne slama, nego spasava dušu. Eto – to je
monaštvo. To je najsavršenija tvorevina hrišćanstva, a ne njegovo izopačenje. To je
tvrđava Crkvina. Ograda od zlih stihija svijeta. Zlatni Apostolski vijek, brižno sačuvan u
pravoslavnim manastirima i pronesen nepovrijeđen kroz duge vijekove svjetske istorije.
Nepoznati. I opet ću da te pitam: znači, svi moramo biti monasi?
Duhovnik. Ne, ne svi.
Nepoznati. Zašto ne?
Duhovnik. Kao prvo, zato što je put monaški (jer, monaštvo se od svijeta ogradilo
kamenom ogradom) neizostavno put bezbračnih. A ti znaš da bezbračje nije obavezni put
spasenja, nego samo za one koji to mogu da prime. Kao drugo, zbog toga što ratujuća
Crkva ima posebne zadatke u svijetu. I kako u ratu ne mogu svi da se bore iz tvrđava,
mada se one i smatraju glavnim uporištima, tako i ratujuća Crkva ne pobjeđuje svijet
samo manastirskim podvigom, nego i društvenim služenjem. Kome je šta dato. Jedni
čuvaju tvrđavu, drugi se bore na otvorenom polju. Jedne Gospod zove u pustinju, i oni
prolaze put spasenja u uslovima osamljenog manastirskog života, druge poziva na
služenje istim tim višim idealima Bogousavršavanja, ali već u drugim uslovima, u drugim
vanjskim formama, ne u manastirskom, nego u svjetskom životu.
Nepoznati. Da, to je jasno. Ali, postavlja se pitanje o budućnosti. Manastir je očigledno
došao u fazu opadanja, može se čak reći i do uništenja. A ako je uništeno ono najjače,
ono što ti nazivaš „tvrđava Crkve“, nije li očigledno da mora biti uništeno i ono što je
manje jako, to jest – Crkva u svijetu? I, kako je Bog mogao takvo nešto da „popusti“?
Duhovnik. Vanjska, nama do sada poznata forma manastirskog života, možda, kažem, i
može biti uništena vanjskim, istorijskim političkim sistemom, ali monaštvo neće biti
uništeno nikada. Poražavajućim, istinski proročkim riječima otkriva sudbe monaštva sv.
Anstonije Veliki. On govori: „Doći će vrijeme, ljubljena djeco moja, kad će monasi
ostaviti pustinje i umjesto u njih poteći u bogate gradove, u kojima će, umjesto tih
pustinjskih pećina i tamnih kelija, uzdići gorda zdanja, koja će moći da se nadmeću sa
carskim palatama, u kojima će umjesto ništosti porasti ljubav prema sakupljanju
bogatstava, i smirenje će biti zamijenjeno gordošću; mnogi će se gorditi znanjem, ali
znanjem golim, otuđenim od djela koja znanju odgovaraju; ljubav će ohladjeti; umjesto
uzdržavanja umnožiće se ugađanje utrobi, i mnogi, mnogi od njih će se brinuti o
raskošnim jelima, i to ne manje od samih mirjana, od kojih se monasi ničim drugim, do
odjećom svojom i kukuljicom, razlikovati neće: i bez obzira na to što će živjeti usred
svijeta, nazivaće sebe osamljenicima (monah znači: osamljenik). Pri tom će sami sebe
veličati, govoreći: „ja sam Pavlov“, „a ja Apolosov“ (1 Kor. 1:12), kao da se sva sila
njihovog monaštva sastoji u dostojanstvu njihovih prethodnika: oni će sebe veličati ocima
svojim, kao Judeji što su se veličali ocom svojim Avramom. Ali biće tada i takvih, koji će
se pokazati mnogo bolji i savršeniji od nas; jer, blaženiji je onaj, ko je mogao prestupiti a
prestupio nije, i zlo počiniti a počinio nije, nego onaj ko je ka dobru bio vučen masom ka
dobru ustremljanih revnitelja…“
Nepoznati. I kako ti vidiš budućnost tog novog monaštva?
Duhovnik. Potpuno je jasno da sv. Antonije ovdje podrazumijeva monaštvo u svijetu.
Ono neće biti fizički odvojeno od svjetovnih sablazna, kako je ograđeno bilo ono u
starom manastiru. Ti novi podvižnici će živjeti u svijetu, gdje bi oni „mogli da prestupe“
a prestupiti neće, gdje bi „mogli počiniti zlo“ a zlo počiniti neće. Ovdje se ne misli na
unutrašnji sablazan, niti na unutrašnje činjenje zla, kao što je taj unutrašnji pad prijetio
monahu u dosadašnjim manastirima i pustinjama; sv. Antonije u svojim proročanskim
riječima suprotstavlja stare monahe novim, i govori da će ovi posljednji biti blaženiji,
zato što će njihova zadaća biti teža. Očigledno, radi se o blizini i dostupnosti sablazna,
lakoći sa kojom će se moći „prestupiti“, podati im se, zato što će oni biti tu, pod rukom,
ne iza ograde, nego usred svijeta, u kojem će živjeti taj budući podvižnik. I jasno je da to
neće biti opštežiteljno podvižništvo, nego jedno-lično, zato što tim podvižničkim putem
neće ići „masa ustremljenih“ ka spasenju, nego samo pojedinci. Istorija će da završi kao
neki krug, vratiće se gonjenjima prvog vijeka i manastiru prvobitnog hrišćanstva.
A evo šta se u riječi Božijoj govori o gonjenjima vjernih pred krajem svijeta. Gospod je
na Jeleonskoj gori Svojim učenicima kazao sudbinu koja čeka svijet i hrišćanstvo:
„…ustaće narod na narod, i carstvo na carstvo, i biće glad, pomori i zemljotresi kojegdje;
a sve to je samo početak bolesti. Predavaće vas tada na muke, i ubijaće vas, i svi će vas
narodi omrznuti zbog imena Mojega…“ (Mt. 24:7-9).
A sv. Luka navodi ove riječi Spasiteljeve: „Izdaće vas takođe i roditelji, i braća, i rođaci, i
drugovi, neke od vas će i ubiti…“ (Lk. 21:16). Gonjenja će, naravno, učiniti da postane
nemoguć vanjski manastir, i Crkvu će vratiti u uslove prvobitnog hrišćanstva. Ali to će
biti Crkva koja je prošla sav svoj slavni zemaljski put, u njoj će biti sva duhovna blaga
koje je ona stekla. Ona će biti „manastir u svijetu“, kao što je to bila Crkva Apostolska, i
to ne po tome što će se odreći od svega što je blagodatnim dejstvom Duha Svetoga
stečeno za proteklih dvije hiljade godina, nego po svom duhovnom stanju i po svom
 odnosu prema svijetu.
Pojedinci će i dalje primati monaštvo, davajući zakletvu bezbračja i time uspostavljajući
kao neku duhovno-krvnu vezu sa velikom prošlošću monaškog života, ali i oni koji će
primiti postrig, i oni koji će stupati u brak – svi će da žive, ne više u starim manastirima,
nego u svijetu, onako, kako je živjela i prvobitna Crkva.
Sv. Jovan Zlatousti je ukazao na jedno od glavnih duhovnih osnova za taj nastupajući
manastir. U slovu „O skrušenosti“ on govori: „Mi moramo da tražimo pustinožiteljstovo
ne samo u nekim osamljenim mjestima, nego i u samoj svojoj slobodnoj volji; mi
moramo – prije svega ostalog – dušu svoju odvesti u najnenaseljeniju pustinju“.
Eto, ta „unutrašnja pustinja“ će i biti osnova manastira u svijetu. Neće samo monasi, nego
će svi vjernici odlaziti u tu pustinju. Neće samo monasi, nego će svi vjernici stati na put
poslušanja i duhovnog života. Crkva će se ponovo, kao u Apostolskom vijeku, unutrašnje
ograditi od svijeta, i sebe njemu potpuno suprotstaviti. Ustaće nevidljivi zidovi, koji će
biti tvrđi od kamenih, i ogradiće svetu Crkvu od svijeta koji će ležati u zlu. Te zidove će
uzdići molitva, post, poslušanje, bezstrašće, podvig. Opet će svi vjernici, kao i u drevnoj
Crkvi, postati djelatelji molitve Isusove. Opet će se vratiti čestom pričešćenju Svetih
Tajni. Opet će, kao nekada u Jerusalimu, „jednodušno svi prebivati zajedno“ i u svijetu će
se oni osjećati kao u bezvodnoj pustinji. I novi će podvižnici prevazići drevne. I Crkva će
se preispuniti, kao i Crkva Zlatnog vijeka, blagodatnim darovima Svetog Duha. Ta
punoća blagodati u drevnoj Crkvi je poticala od toga što su bili živi ljudi koji su svojim
licem gledali Gospoda, i sve je bilo osveštano Njegovom nedavnom prisutnošću među
ljudima. Crkva koja dolazi će biti ispunjena tom blagodaću zato što će biti puna
predosjećanja drugog slavnog dolaska Njegovog, i osveštavaće se blizinom Hrista
Dolazećeg.
Nepoznati. Ti to govoriš – kao da je to pitanje ljudi koji su vremenski blizu nama.
Duhovnik. Ne. Nama nije dato da znamo vremena i rokove. Ali manastir u svijetu se već
zida: to mogu da ne vide samo slijepci.
Nepoznati. Da. Tvoje posljednje riječi razjasnile su mnogo šta. Pred mojim očima se
bukvalno otvorio jedini veliki put Crkve, koji je ona prošla od vremena Apostolskih do
naših dana, i koji joj predstoji proći od naših dana do dana posljednjih, koji će biti nalik
na Apostolske. Ali moja se pitanja, izgleda, nikada neće prekratiti, i ja se nikada neću
izliječiti od svojih sumnji, za koje ti kažeš da su porok. I evo, opet ja moram da te pitam
da mi odgovoriš na jedno novo pitanje, i da umiriš sumnje koje su se iznova pojavile.
Duhovnik. Potrudiću se. O čemu hoćeš da me pitaš?
Nepoznati. U svemu što ti govoriš – o putu spasenja, o unutrašnjoj borbi, asketskim
podvizima, o samoodricanju i odlasku iz svijeta i, na kraju, o odgovornosti pred Bogom –
ja vidim priznanje „slobodne volje“. Ali Crkva uči o Promislu Božijem, o tome kako se
sve odvija po volji Božijoj. Kako ni dlaka sa glave čovjekove ne pada bez volje Oca, i ja
nikako ne mogu da pomirim učenje o slobodi volje sa učenjem o Božijem Promislu.
Bojim se da će to pitanje za mene tako i ostati neriješeno. U svakom slučaju, ja sam ne
mogu da ga razriješim. Pomozi, ako možeš.
Duhovnik. Dobro. Sljedeći put ti i ja ćemo govoriti o Promislu i slobodi volje.
Nepoznati. A poslije toga će ostati samo još jedno pitanje.
Duhovnik. Nećemo trčati pred rudu. Reći ćeš ga, u svoje vrijeme
43. 18. februar 2012.
44. DIJALOZI
45.
46. DIJALOZI

47. DIJALOG OSMI

O PROMISLU I SLOBODI VOLJE

Duhovnik. Šta te zbunjuje u pitanju o Promislu?

Nepoznati. Nemogućnost pomirenja pojma slobode volje sa crkvenim učenjem o volji
Božijoj.
Duhovnik. Reci konkretnije, šta tačno tebi izgleda nepomirljivo.
Nepoznati. Evo, slušaj. Pojam slobode možda i jeste nepostižan za razum, i moguće je da
si ti u pravu kada u tom smislu provlačiš paralelu između „slobode“ i „beskonačnosti“.
Neka je nepostižnost beskonačnosti slična nepostižnosti slobode, koja je sa formalne
strane kao neka „beskonačnost“ u oblasti volje. Bilo kako bilo, mi u pojmu slobode volje
ipak postižemo moment „bezuzročnosti“, mada to i ne možemo da zamislimo i
osmislimo. Sloboda za našu svijest – to je, u svakom slučaju, mogućnost djelovanja koje
ne zavisi ni od kakvih vanjskih pobuda i uslova. Kada za neki postupak kažemo da je
„slobodan“, mi time hoćemo da kažemo da on nije učinjen po neophodnosti, nego po
ličnom izvoljenju čovjekove volje. Zato moralna odgovornost, kako si ti ne jednom
govorio, uvijek podrazumijeva slobodnu volju. A kako je čovjek odgovoran za sav svoj
život, tim samim se pretpostavlja da se i sav njegov život sastoji iz niza slobodnih,
nikakvim vanjskim faktorima ne uslovljenih postupaka.
A ja, evo, otvaram Jevanđelje, i čitam: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? A ni
jedan od njih ne može pasti na zemlju bez volje Oca vašega; a vama su i sve dlake na
glavi prebrojane“ (Mt. 10:29-30). Ta misao o vascijeloj zavisnosti čovjekovog života od
volje Božije u savršenoj punoći je izražena u šestoj glavi istog Jevanđelja. „Zato vam
kažem: ne brinite se za svoju dušu, šta ćete jesti, ili šta ćete piti, ni za tijelo svoje, u šta
ćete se obući. Nije li duša važnija od hrane i tijelo od odjeće? Pogledajte na ptice
nebeske: niti siju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice; i Otac vaš Nebeski ih hrani. Niste li vi
mnogo bolji od njih? A ko od vas, brinući se, može uvećati svoj rast barem za jedan
lakat? I za odjeću što se brinete? Pogledajte na ljiljane u polju kako rastu; ne trude se niti
predu. A Ja vam kažem da se ni Solomon u svoj slavi svojoj nije oblačio kao jedan od
njih. I kad travu po polju, koja danas jeste a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva; a kamo
li vas, malovjerni! Ne brinite se, dakle, i ne govorite: šta ćemo jesti, ili, šta ćemo piti, zato
što sve ovo neznabošci ištu; a zna i Otac vaš Nebeski da vam treba sve ovo“ (Mt. 6:25-
32).
Zar je takav odnos prema životu spojiv sa priznanjem slobode čovjekove? Ako nijedan
vrabac ne pada na zemlju bez volje Oca, ako ni jedna dlaka sa glave čovjekove ne pada
bez volje Božije, ako je čovjek potpuno nemoćan da sam, svojom voljom promijeni svoj
život, ako ne može „uvećati svoj rast barem za jedan lakat“, ako čovjek sam po svojoj
volji ni za šta i ne treba da brine, zato što Otac Nebeski zna šta kome treba, postavlja se
pitanje: gdje se tu ispoljava slobodna čovjekova volja? Naš život sav zavisi od Boga. Sve
se u njemu odvija po Njegovoj volji. Crkva to naziva Promisao Božiji, ali Promisao je
nespojiv sa slobodom. Priznati to – znači neizbježno doći do učenja o predodređenju.
Ako se svaki pokret života odvija po volji Oca, onda Njegova volja i odlučuje o svemu.
Ako je Njegova volja unaprijed odlučila, onda je tvoja volja – ništa. Sa druge strane, kao
što priznavanje Promisla isključuje mogućnost slobodne volje, tako i priznavanje
slobodne čovjekove volje isključuje mogućnost Promisla. Navešću ti ovakav primjer:
razbojnik je napao moju kuću. Opljačkao je, demolirao, strašno naudio mojim bližnjim. A
ja vjerujem u Promisao Božiji. Sve je od Boga. Gospod zna šta kome treba. Znači, i
razbojnik je od Boga? Ali, avaj: i razbojnik je imao svoju slobodnu volju. Zašto je onda
mene napao? Zato što je to bio slobodni izbor njegove volje, ili zato što je takva bila volja
Božija? Ako je to bila volja Božija, gdje je onda bila slobodna volja razbojnika? A ako je
razbojnik sam tako odlučio, kakve veze sa tim ima volja Božija? Odavde je jasno da
priznavanje slobode volje razbojnika apsolutno isključuje učešće volje Božije u tom
zlodjelu, a samim tim isključuje i njegov promisliteljni smisao.
To bi bile sumnje koje su se pojavile dok si pričao o tajanstvima, moralnom usavršavanju
i monaškim podvizima. Ja nisam u stanju da to sam razriješim.
Duhovnik. Da, tvoje pitanje zaista treba detaljno objasniti. Ono je kompleksno, iz dva
razloga. Kao prvo, zato što dotiče čitav niz pobočnih pitanja, a kao drugo, zato što se
učenje Crkve o Promislu često prikazuje u potpuno izopačenom obliku.
Nepoznati. Pa ja od tebe i očekujem da mi sve to objasniš.
Duhovnik. Potrudiću se. Mi ćemo opet morati detaljno govoriti o slobodi. Ti već znaš da
je, prema učenju Crkve, čovjeku, koji je sazdan po obrazu i podobiju Božijem,
darovana slobodna volja. On nije samo čestica materije koja je organizovana tako da
bude živo biće i koja je potčinjena, kao i sve u materijalnom svijetu, zakonu uzročnosti.
On je nosilac tajanstvenog i nepostižnog nečela slobode, koje njegovu volju čini
prvouzročnikom ovih ili onih postupaka, ne uslovljenih ničim drugim, do njegovom
voljom. Postupci čovjekovi nisu mehaničke pojave fizičkog svijeta. Oni nisu automatske
posljedice nekog uzroka koji se nalazi izvan njegove volje, i nisu prosta posljedica
fizičko-hemijskih procesa u samom čovjeku; njih određuje njegova vlastita volja, jer je u
uzročno-posljedičnom nizu pojava njegova volja, kao slobodnonačelo, uzrok sam po
sebi. Čovjek sam određuje ovaj ili onaj niz pojava koje se dešavaju u njegovom životu, i
snosi moralnu odgovornost za svoje postupke, zato što to, kako će on postupiti – ovako ili
onako, dobro ili loše – zavisi od njegove sopstvene volje, zato što on uvijek sam izabira. I
ne po svojoj formalnoj definiciji, nego u suštini svojoj, sloboda jeste jedna od osobina
čovjekove duše, koja, jedinstvena u suštini, kao podobije Bića Božijeg, ima i podobije
Ipostasi, u suštini svojoj ostajući jedinstvena i nedjeljiva.
Nepoznati. Vrlo dobro shvatam sve što si sada govorio o slobodi čovjekove volje; baš
zato ja tebe i molim da mi objasniš – kako se to učenje o slobodi može pomiriti sa
učenjem o volji Božijoj.
Duhovnik. Stani malo. Upozorio sam te da je ovdje neophodno dotaći se mnogih
pobočnih pitanja. Prvorodni grijeh je bio slobodni akt čovjekove volje. Čovjek je sam
izabrao put koji se ne podudara sa voljom Božijom; narušivši od Boga datu zapovijest,
stao je na put svojevoljnog samoutvrđivanja. Taj akt, slobodan sam po sebi, doveo je
čovjeka do ropstva, i po svojim posljedicama je bio gubitak slobode koja mu je darovana.
Djelo Iskupljenja bilo je djelo oslobođenja, ne zato što je uništen grijeh, nego zato što je
uništena vlast grijeha u svijetu. Jer, kroz život u Bogu, svaki se čovjek sjedinjuje sa
Bogom, po riječima Apostola:: „… koji se sjedinjuje sa Gospodom, jedan je duh sa
Gospodom“ (1 Kor. 6:17). Prvorodni grijeh je iskupljen, i mogućnost sjedinjenja sa
Bogom je opet postala moguća. A samim tim je ponovo uspostavljena i sloboda. Zato se
u riječi Božijoj govori: „… stojte u slobodi koju nam je darovao Hristos, i ne
podvrgavajte se opet jarmu ropstva“ (Gal. 5:1). „Kupljeni ste skupom cijenom; ne budite
robovi ljudi“ (1 Kor. 7:23).
Nepoznati. Ta sloboda nije realnost koja je data svakom, nego samo mogućnost?
Duhovnik. Ne, ta sloboda je data cijelom svijetu kao realnost, ali čovjek, onako kako
je slobodno počinio prvorodni grijeh i time se odrekao od svoje slobode, isto tako se on i
danas odriče (ili ne odriče) od slobode koja mu je darovana Iskupljenjem.
Nepoznati. Šta ti podrazumijevaš pod odricanjem od slobode?
Duhovnik. Odricanje od vjere u Hrista Vaskrslog, jer samo kroz vjeru oslobođen čovjek
ostaje slobodan, i ne odaje opet sebe u ropstvo grijehu i smrti. Za rješenje pitanja o
uzajamnom odnosu slobode čovjekove volje sa voljom Božijom veoma je važno
razjasniti sebi sljedeću misao. Nevjerje i stanje čovjekove duše koje iz njega proističe
jeste odricanje od slobode i priznanje unutrašnjeg ropstva. Tim odricanjem čovjek, izvana
ostajući čovjek, sebe postavlja u isti nivo sa bitijem životinjskim, samo u malo savršeniji
vid tog nivoa. On ne pravi od sebe „stvar“, ali se odriče od višeg dostojanstva slobodnog
čovjeka. Apostol govori vjernim: „Grijeh ne smije nad vama gospodariti“ (Rim. 6:14).
„Nije valjda da ne znate da, kome dajete sebe u poslušanje, robovi ste onoga koga
slušate; ili robovigrijeha k smrti, ili poslušanja k pravednosti?“ (Rim. 6:16).
To stanje robovanja grijehu Apostol Petar je opisao riječima: „A oni, kao nerazumne
životinje koje priroda vodi i koje su rođene da se uhvate i zakolju, zlosloveći ono što ne
razumiju, u pogibiji će se svojoj istrijebiti“ (2 Pet. 2:12). „Oči su njihove prepune
preljubočinstva i neprestanog grijeha; prelašćuju neutvrđene duše; srce je njihovo
naučeno lakomstvu: to su sinovi prokletstva“ (2 Pet. 2:14). „Jer govoreći nadmene i
prazne riječi oni love u plotske pohoti i razvrat one koji tek što su počeli da bježe od onih
koji žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi tljenja; jer, koga ko
nadvlada, taj mu je i rob“ (2 Pet. 2:18-19).
I obratno: „… ko pronikne u zakon savršeni, zakon slobode, i ostane u njemu, ne kao
slušalac zaboravni, nego kao izvršilac djela, taj će biti blažen u djelu svome“ (Jak. 1:25).
Eto šta treba uvijek imati na umu kada se razmatra pitanje o slobodi čovjekove volje i
volje Božije.
Nepoznati. Ja i dalje ne mogu da shvatim – kakve veze imaju ove „uvodne“ tvrdnje sa
našim pitanjem?
Duhovnik. Pričekaj. Sad ćeš da shvatiš. Ti si naveo riječi Spasitelja iz šeste glave
Jevanđelja od Mateja: „ne brinite se za svoju dušu, šta ćete jesti, ili šta ćete piti, ni za
tijelo svoje, u šta ćete se obući“ (Mt. 6:25). Ali si ih završio samo stihom 32-im: „a zna i
Otac vaš Nebeski da vam treba sve ovo“. A dalje? Zašto si se baš tu zaustavio? Jer, riječi
koje si ti citirao apsolutno su neodvojive od sljedećeg, 33-eg stiha: „Tražite pak najprije
Carstva Božijeg i pravde njegove, a ovo ostalo će vam se priložiti“. Kako često ljudi
gunđaju i negoduju što se ne ispunjava obećanje Spasitelja „sve, što zatražite u ime Moje,
daće vam se“! Oni pamte samo jedan, redukovani dio obećanja: „sve, što zatražite, daće
vam se“, a zaboravljaju uslov ispunjenja njegovog: „u ime Moje“. Apostol takvim
ljudima poručuje: „Molite, i ne dobijate, zato što molite ne na dobro, nego da u slastima
svojim trošite“ (Jak. 4:3).
Isto je tako i sa pitanjem o volji Božijoj u našem životu i o promisliteljnoj o nama brizi
Božijoj. Da bi volja Božija u svoj punoći sadržala naš život, treba najprije tražiti Carstva
Božijeg i pravde njegove – i tada će se sve ostalo priložiti.
Ako se to pitanje prenese u sferu formalno-logičku, može se reći da onoliko koliko
čovjek uspijeva da očuva svoju slobodu i koliko se ne podaje jarmu ropstva – toliko se
njegova volja podudara sa zahtjevima volje Božije.
Nepoznati. Ali život nije sastavljen od dejstava samo moje volje. Pretpostavimo da je
moja volja slobodna i da je ona usklađena sa voljom Božijom; ali, šta je sa voljom
razbojnika? Jer ona takođe određuje moj život. Šta da se radi sa njegovom zlom voljom,
kako shvatiti njeno dejstvo na moj život? Kako nju pomiriti sa Promislom?
Duhovnik. Da. Ono što sam do sada govorio, ne rješava to pitanje. Mi smo do sada
govorili samo o tome – da li Božija volja ograničava ljudsku volju i da li je time čini
„neslobodnom“? Na to pitanje odgovaramo: ne, ne ograničava, zato što se istinsko stanje
slobode i sastoji u ispunjenju Božije volje po slobodnom izvoljenju čovjekovom – tako
slobodan čovjek, to jest, čovjek koji živi u Bogu, prije i više od svega traži Carstva
Božijeg, i sve ostalo mu se tada daje.
A sada ćemo govoriti o volji Božijoj u fizičkom svijetu i o Božijem Promislu u odnosu na
sav život uopšte, svo vrijeme imajući na umu ono što nam je o slobodi otkriveno u riječi
Božijoj.
Naveo si riječi Spasitelja: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? A ni jedan od njih
ne može pasti na zemlju bez volje Oca vašega“ (Mt. 10:29-30). Šta znače te riječi? U
čemu se izražava volja Božija u fizičkom svijetu? Što se tiče svijeta fizičkog,
učestvovanje volje Božije u svemu treba shvatati u smislu da sami zakoni po kojima
protiče taj život jesu izražavanje volje Božije, i njihova nepromjenljivost i neprekidnost
dejstva moguća je samo zato što Gospod naređuje da bude tako, to jest, sadrži sve to u
Svojoj volji.
Božija volja je vaseljeni dala nepromjenljivo ustrojstvo. Duša čovječija, pak, s obzirom
da u sebi ima Bogopodobno načelo slobode, živi po drugim zakonima. Ipak, i ona, kroz
tu materijalnu osnovu svog zemaljskog bitija, čini neku česticu materijalnog svijeta. Zbog
toga fizički život može da ovim ili onim dejstvom utiče na naše duševno ustrojstvo, i
zbog toga Božija volja može da pomaže našem spasenju kroz takozvane „mehaničke
zakone prirode“. Gospod ih usmjerava u skladu sa višim ciljevima našeg duhovnog
života. E, ono što je u prirodnom bitiju volja Božija u formi nepromjenljivih zakona koji
određuju život vaseljene, to je u čovjekovom životu Božiji Promisao.
Nepoznati. Ti govoriš da Božija volja može da pomaže našem spasenju kroz mehaničke
zakone prirode: šta pod tim podrazumijevaš?
Duhovnik. Kao prvo, sveukupnost opažanja koja zavise od pet naših čula. Kao drugo,
neposredno djelovanje na našu fizičku prirodu, kao što su, naprimjer, fizičke bolesti ili
organski nedostaci, i, kao treće, znamenja i čuda, pošto se i ona oblače u formu fizičku.
Nepoznati. Pojam čuda ti dovodiš u vezu sa učenjem o Promislu Božijem.
Duhovnik. Razumije se.
Nepoznati. Objasni mi to.
Duhovnik. Čudo nije narušavanje „zakona prirode“ kao nekih sila koje su tuđe sili
Božijoj. Ono je djelovanje iste te Božije volje, ali ne u formama nama poznatih, stalno
dejstvujućih zakona prirode, nego u formi odvojenog akta volje Božije, koja dejstvuje
neposredno samo u datom trenutku. U čudu se privremeno zaustavlja projavljivanje volje
Božije po kojem materijalni svijet živi uvijek, i Gospod naročitim aktom utiče na ovu ili
onu pojavu. Taj naročiti akt Bog uvijek preduzima u promisliteljne svrhe. Ali: „… rod
lukavi i preljubotvorni traži znamenja; i znamenje mu se dati neće…“ (Mt. 12:39). Jer,
sveznajući Gospod zna da je čudo beskorisno za „rod lukavi i preljubotvorni“. Na taj
način, naša vjera u mogućnost čuda je osnovana na našu vjeru u svemoguću silu Božiju,
naš razum utvrđuje tu vjeru, videći u fizičkim zakonima dejstvo volje Božije, a u čudu –
posebni akt iste te Božije volje, i naše osjećanje nalazi potpuno zadovoljenje u
promisliteljnom značenju svakog čuda.
Nepoznati. Sad te shvatam.
Duhovnik. Pređimo sada na pitanje o odnosu slobode ljudske volje i Promisla Božijeg.
Opet moram da počnem sa onim što ti je već poznato. Gospod je čovjeku dao slobodu.
Gospod ne vodi čovjeka ka spasenju mehaničkim putem – tako što će pretvoriti u automat
i sve njegove postupke time lišiti moralnog sadržaja. Gospod mu daje slobodu da sam za
sebe izabere put spasenja, i time omogući svoje slobodno sjedinjavanje sa Bogom u
vječnom životu. I ako čovjek izabere put zla, to jest, odlaska od Boga – to nije aktivno
izražavanje Božije volje.
Nepoznati. Stani malo! Znači, takav odlazak se čini bez volje Božije? A šta je sa onim
„ni jedna dlaka sa glave“?
Duhovnik. Ja sam rekao da takav odlazak nije aktivni izraz Božije volje, ali to uopšte ne
znači da se on čini bez Njegove volje.
Nepoznati. Ne razumijem.
Duhovnik. Božija volja popušta da se taj odlazak ostvari, ne presijeca ga Svojom silom, i
zbog toga mi utvrđujemo istinu: „sve se dešava po volji Božijoj“. U svakom, čak i
najgorem ljudskom postupku učestvuje volja Božija, s obzirom da ne pravi prepreke
njegovom ostvarenju.
Nepoznati. Molim te da mi to objasniš na konkretnom primjeru. Na primjeru, recimo,
onog razbojnika o kojem sam ti govorio.
Duhovnik. Odlično. Uzećemo primjer sa razbojnikom. Razbojnik je opljačkao tvoju
kuću i počinio zlodjelo. Da li je to bila volja Božija? Da, bila je, ali ne u tome što je
razbojnik odlučio da opljačka tvoju kuću, nego u tome što je Gospod popustio da se
njegova zla volja ostvari i nije zaustavio njeno djelovanje.
Nepoznati. A zašto nije zaustavio? U čemu je onda tu Promisao Božiji?
Duhovnik. O tome ćemo malo kasnije. Nastavimo sada naše razmatranje učenja o
Promislu. Čovjekov život ne formira se samo od njegovih postupaka, nego i od postupaka
ljudi koji ga okružuju. Ti svoj život ne određuješ samo svojim postupcima; njega, u
mnogo većem stepenu, određuju ljudi koji te okružuju. Razbojnik koji te je napao može
potpuno da promijeni vanjske uslove tvog života; sav tvoj život zbog tog događaja može
da pođe u drugom pravcu. I ako uzmeš u obzir da su ljudi koji te okružuju takođe
nosioci svoje slobodne volje, biće ti jasno da se i na sve promjene u tvom životu koje
potiču od tuđih zlih postupaka ne može gledati kao na aktivno projavljivanje Božije volje.
Pogledaj epohu mučeništva. Šta, i to je bila aktivno dejstvujuća volja Božija? Ne, to je
bila zla volja ljudi. A gdje je onda ono „na sve je volja Božija“? Odgovor je i ovdje isti:
svi događaji koji zavise od slobodne volje ljudi koji nas okružuju nisu aktivni izraz
Božije volje. Ali s obzirom da Gospod može presjeći svako dejstvo čovjeka, svako, bez
izuzetka svako projavljivanje slobodne čovjekove volje u odnosu na nas zavisi od volje
Božije. Gospod ga popušta, ne presijeca ga Svojom višom voljom.
Nepoznati. Ali ako je volja Božija toliko pasivna, kakvo je onda uopšte značenje takve
volje u našem životu? U čemu se manifestuje briga o našem spasenju? Gdje je u našem
životu Božiji Promisao? Jer, ako je u svemu potpuna sloboda čovjekova, a Gospod samo
„popušta“ – to samo znači da Promisla, kao aktivno dejstvujućeg načela, zapravo, i nema.
Čovjek je, na kraju krajeva, prepušten samom sebi.
Duhovnik. Malo si se previše zaletio. Ja uopšte nisam govorio da je volja Božija samo
pasivna: ni u kojem slučaju. Ona je i aktivno, djelatno načelo. Ali, i pasivno popuštajući, i
aktivno djelujući – ona je u jednakoj mjeri promisliteljna u našem životu.
Nepoznati. Molim te, objasni mi to.
Duhovnik. Gospod ne presijeca sve zle postupke čovjekove, zato što bi ga to lišilo
njegove slobodne volje, i pretvaralo bi njegove postupke u uzročno-uslovljene pojave,
kojima bi uzrok bila sila Božija. A time bi se uništio svaki smisao života koji je Bog
stvorio. Jer, taj smisao leži u slobodnom samoopredjeljenju čovjeka ka dobru i u
sjedinjenju njegovom sa Bogom kao posljedici tog samoopredjeljenja. Ali to uopšte ne
znači da se promisliteljna briga o zlim ljudima završava samo predostavljanjem njima
potpune slobode, i da se briga o ljudima nad kojima se zlo vrši sastoji samo u
„popuštanju“ tog zla. Tada bi, zaista, ljudi bili ostavljeni od Boga i bili prepušteni samim
sebi.
Nepoznati. Ali u čemu se onda sastoji, ako se dopušta činjenje zlih postupaka, Božiji
Promisao? Ja to uopšte ne mogu da shvatim.
Duhovnik. Evo, sad smo došli do tog pitanja. U čemu se izražava Božiji Promisao kada
Bog popušta zla djela? U tome, što Gospod promisliteljno sadejstvuje da se ona prežive
na dobro našeg spasenja.
Nepoznati. Ne shvatam. Kakvo može biti „dobro“ od zlog postupka?
Duhovnik. Kada nam čovjek pričinjava zlo, mi pod tim zlom vidimo samo njegovo
duševno stanje, mi vidimo one pobude koje su njime upravljale. Razbojnik koji je napao
kuću učinio je zlo zato što je njime upravljala njegova zla volja. Ali za tebe – ne sa tačke
gledišta svijeta, nego sa hrišćanske tačke gledišta – to može da bude zlo, a može i da ne
bude zlo, u zavisnosti od toga kako ti to preživljavaš, i šta to daje tvojem unutrašnjem
životu. I pljačka, i nasilje, i ostala zlodjela koja su ti nanesena – za tebe mogu biti izvor
ozlobljavanja i razaranja tvog duševnog života. Tada će zlodjelo razbojnika i za tebe
biti zlo. Ali ista ta pljačka, i nasilje, i svo beščašće koje ti je počinjeno, makar ono i samo
po sebi bilo zlodjelo u odnosu na zlu volju koja ga je počinila – za tebe mogu biti izvor
velikog blaga, ukoliko ga ti preživljavaš na blago svojeg spasenja, sa trpljenjem,
neosuđivanjem, svepraštanjem… Tebe su slagali, oklevetali, uvrijedili – to jesu zli
postupci, ali ih ti za sebe možeš pretvoriti u istočnike dobra. Eto zašto su sveti mučenici
govorili: „Vi nas možete ubiti, ali nam ne možete nanijeti zla„. Zatvor – to je strašno zlo,
ali, koliko je ljudi on priveo Bogu. Mučenje je strašno zlo, ali, koliko je ljudi kroz njega
postalo sveto. Nigdje se to ne vidi tako jasno, kao u promisliteljnoj brizi Gospoda o
svetoj Crkvi. Koliko li su samo zla nanijeli Crkvi njeni gonitelji u epohi mučeništva! Ali
je Crkva, preživljavajući sve na blago svoje, postala Crkva svetih mučenika; rukama
njenih neprijatelja, koji su krv svetu prolili po dejstvu Božanstvenog Promisla, stvorena
je veličanstvena Crkva. Mnogo je bilo iskušenja u Crkvi, i ljudi su često bivali
pokolebani dugim trpljenjem Gospodovim. Nehotice se u njihovim srcima pojavljivalo
pitanje: „dokle, Gospode? Zašto popuštaš zlu da trijumfuje? Zašto ga već jednom ne
zaustaviš Svojom svemoćnom voljom?“ Ali odgovor na to pitanje u potpunosti je dat u
učenju o Promislu: ma kakvo da se zlo čini u odnosu na Crkvu – ono nju uvijek vodi ka
blagu, uvijek je čisti i veliča. I najljući neprijatelji njeni, po dejstvu Božijeg Promisla njoj
ne mogu učiniti ništa, osim dobra. Jer Gospod ne zida Crkvu Svoju samo neposrednim
djelovanjem Božije sile, nego i rukama neprijatelja, popuštajući zlu, koje Crkva
preživljava na svoje blago i na svoje dobro. Eto u čemu je Promisliteljni smisao zla koje
Bog popušta. Taj je smisao u očuvanju čovječije slobode, i u moralnom zadatku za
svakog čovjeka, da svako zlo koje se čini u odnosu na njega pretvori u izvor moralnog
usavršavanja i duhovnog svojeg razvoja.
Nepoznati. Ali ja opet ne vidim – u čemu se tu ispoljava taj Promisao, to jest, Božija
volja. Bog je popustio zlu da se ostvari, a čovjek mora da to preživi na svoje blago. Gdje
je tu Bog? Sve, okreni-obrni, zavisi od čovjeka. Ako imadne snage da na svoje blago
preživi zlo koje je Bog popustio – to će biti fenomenalno. Ali ako nemadne – poginuće.
Tako mu i treba. Sam je kriv. Ali, gdje je Promisao? Ja opet vidim samo „popuštanje“.
Duhovnik. Griješiš. Božija volja nam aktivno pomaže u ispunjenju tog moralnog zadatka.
Da ne bi lišio čovjeka slobode, Gospod ne presijeca volju onoga koji čini zlo, ali onima
nad kojima se zlo čini Gospod pomaže da ga prežive na svoje blago. I ovdje Gospod
zadnju riječ prepušta čovjeku, da ga ne bi lišio slobode, i ne rješava umjesto njega njegov
moralni zadatak, ali mu ipak pomaže da ga razriješi.
Nepoznati. Na koji način?
Duhovnik. Raznim putevima. Prebrojati ih ne možeš. Kroz sve Gospod šalje pomoć
čovjeku. Jer, Promisao Božiji se ne smije shvatati samo u negativnom smislu. Gospod ne
samo da daje čovjeku slobodu, i ne zahtjeva On samo od njega izvršavanje određenih
moralnih zadataka. Prema učenju Crkve, Gospod čuva, poštuje i brine se za svaku
čovječiju dušu. Svaki čovjekov pokret, svaku njegovu misao, osjećanje, namjeru – sve
Gospod vidi i sve što se može učiniti a da se ne naruši njegova sloboda – radi njegovog
spasenja – čini, po neizrečenoj Svojoj ljubavi i milosti. Mi ne znamo sve puteve po
kojima vodi Gospod čovjeka ka spasenju. Ali mnogo toga i znamo, iz riječi Božije, iz
žitija svetih, i iz iskustva Crkve. Sav je život čovjekov ispunjen, nekada i za njega samog
očiglednom, a nekada prikrivenom, brigom Gospodnjom o njemu. Nas ne treba da
zbunjuje to što On ne presijeca uvijek zlu volju i ne čini dobra za nas Svojom
svemogućom voljom. I tu je Njegova milost. I tu je Njegova ljubav. Jer, u suprotnom,
život bi prestao da bude život. Ovako, On, ne oduzimajući slobodu, pomaže našem
dobrom izvoljenju, urazumljujući, ukazujući, prosvjetljujući. Na naš život nevidljivo u
tom smislu utiču onostrane sile, jer svaka duša ima svog Angela-čuvara, koji brižno vodi
dušu ka spasenju; tu su i ugodnici Božiji, tu je i zastupništvo i pomoć Majke Božije.
Gospod nas Svojom voljom postavlja u one životne situacije, koje nam pomažu da idemo
po odgovarajućem putu. On utiče na našu dušu i tajanstvenim, nama nepoznatim
putevima, i kroz svetu Crkvu, i kroz određene ljude koje šalje na našem putu. Milost
Božija prema nama, nedostojnim, toliko je bezmjerna, da neke od nas zna da udostoji i
neposrednog dejstva – u formi znamenja, viđenja i čudesa.
Nepoznati. Ali ako se „zla volja“ koja dejstvuje u nama pokaže jača, ako zlo nismo u
stanju da preživimo na naše blago? Tada Bog „popušta“ čovjeku da pogine?
Duhovnik. Nikad. Prema crkvenom učenju, aktivna Božija volja, popuštajući zlo, uvijek
presijeca ono djelovanje zle volje na nas, kroz koje se stvara iskušenje koje prevazilazi
naše snage. Božanstveni Promisao popušta zlo samo zbog toga što ono može biti
preživljeno na blago našeg spasenja, i zato ne dopušta zlo koje mi nismo u stanju da
podnesemo. Ako je Bog popustio zlo – to uvijek znači da je ono u našem životu, kao
moralni zadatak – uvijek „podnošljivo“. Zbog toga i svaki čovjek koji ga ne preživi na
blago – sam griješi, i sam za to snosi odgovornost pred Bogom. Crkva ne poznaje
„nepodnošljivih“ iskušenja. U Svetom Pismu se govori: „… vjeran je Bog, Koji neće
popustiti da se iskušavate više nego što možete…“ (1 Kor. 10:13).
Nepoznati. Još jedno pitanje. A šta je sa sudbinom zlih ljudi? Šta znači Promisao Božiji
u odnosu na njih? Bog je popustio da oni počine zlo. Nije presjekao njihovu slobodnu
volju: i šta? Zbog čega Božija volja „nije presjekla“ – ja sam shvatio. Bog nije htio da
ljude liši slobode i učini od njih „mehaničke pojave“. Recimo da je tako. Ali Promisao
je briga o spasenju. U čemu se izražava ta briga u odnosu na ljude koji čine zlo?
Duhovnik. U istom onom, u čemu se izražava ona i u odnosu na one kojima se zlo čini.
Gospod svima hoće spasenja. I nikoga ne lišava slobode. Ne dobre samo, nego i zle ljude
vodi On ka spasenju, i sve što sam govorio o aktivnom značenju Božije sile u djelu našeg
spasenja – odnosi se podjednako i na dobre i na zle ljude. On i zlim pomaže da se
oslobode od ropstva grijehu, pomaže i njihovom dobrom izvoljenju, urazumljujući,
kažnjavajući i prosvjećujući, svakome davajući potrebno.
Nepoznati. Da, ali tada se Bog pretvara u nekakvog „Oca“, gotovo potpuno u
zemaljskom smislu, samo što ovaj ima na milijarde djece, i kao kakva sveznalica-
zakeralo se petlja u sve detalje i sitnice njihovog svakodnevnog života. A to se nekako
baš i ne uklapa u moju predstavu o Bogu.
Duhovnik. E, pa, upravo zbog toga ti i ne možeš da osjetiš veličanstveno značenje onoga
što Crkva naziva Promisao Božiji. Zato tebe i zbunjuju prividne protivrječnosti u
učenjima o Promislu i slobodi volje. Ti opet pokušavaš da sve obučeš u zemaljske
predstave, i opet inertno zemaljsko tako jako zaklanja pred tobom više Božanstveno, da ti
vidiš samo spoljni, materijalni život koji te okružuje. Ali probaj da o životu sudiš duhom.
Pogledaj na sve iznutra. Zaboravi da je svijet samo materija i da je život duše samo
fizičko-hemijski proces. Neka sve što mi preživljavamo u toku našeg zemaljskog bitija za
tebe ne bude samo besmisleni niz između sebe ničim ne povezanih fakata. Sjeti se da se
taj drugi svijet nalazi, kao u nekoj magli, iza slike ovog svijeta, da je naš ovdašnji
duševni život samo odbljesak života inog, da je on sav obuhvaćen silom Božijom. Tada
ćeš shvatiti da onako kako Božanstvena volja u nepromjenljivo dejstvujućim zakonima
prirode učestvuje u svakom, pa i najništavnijem procesu fizičkog života, tako i sila Božija
koja dejstvuje u Promislu Božijem učestvuje i sadrži svaki korak života čovjekovog. Jer, ti
ne pitaš na koji način zemlja privlači k sebi svaki kamičak, mada kamenja na zemlji ima
beskonačno mnoštvo. I ne pitaš na koji način se svaka čestica vode, kada je ogrije sunce,
pretvara u paru, mada je nemoguće izmjeriti sve u paru pretvorene čestice vode, zato što
za to niko moći nema. Ne pitaš, zato što ovdje volja Božija dejstvuje u fizičkim,
nepromjenljivim zakonima; ne pitaj onda ni na koji način sila Božija u promisliteljnoj
brizi obuhvata svaki pokret čovjekovog života, iako ljudi ima „na milijarde“. Volja
Božija sve sadrži i zbog toga u svemu dejstvuje, a ako je „u svemu“ – onda za njeno
dimenzionisanje nema ni broja, ni mjere.
Nepoznati. Da. To se može prihvatiti. Ja nisam tako zamišljao učenje o Promislu.
Duhovnik. To ne samo da se može prihvatiti, nego se bez toga ne može istinski živjeti,
jer vjera u Promisao daje istinsku i tvrdu osnovu svom nešem životu. Nemajući u svom
srcu osjećanja Božije brige o nama, čovjek se odaje vlasti slijepog haosa bez osnove, reda
i smisla. On je obično zrnce pijeska koje se vrti u nekakvom kovitlacu slijepih sila i koje
je nemoćno da osmisli ili promijeni svoje kretanje. Sasvim je drugačije kada je srce
ozareno osjećanjem Božijeg Promisla. Čovjek tada nad sobom osjeća tvrdu osnovu. On
zna da je život čovjekov u ruci Božijoj, i da ga ta svemoćna Ruka vodi ka spasenju. On
ide po životnom putu spokojno, radosno, sa tvrdom nadom da milosrdni Gospod vidi
 svaki korak njegovog života, da sve što se dešava sa njim – ide „na bolje“, sve ima viši
smisao, ništa nije „slučajno“, nego razumno, jer u svemu, uvijek i svuda dejstvuje Božija
volja i čuva Njegovo Božije Promišljanje.
Nepoznati. Da. Lični život, zaista, kao da dobija osnovu u takvom shvatanju Promisla.
Ali evo još jedno pitanje, koje sam ranije pominjao, a ostalo mi je nerazriješeno.
Duhovnik. Je li ono posljednje?
Nepoznati. Čini mi se da jeste. Ipak, nemogućnost da se na njega odgovori može da sruši
svo zdanje koje si ti podigao.
Duhovnik. Kakvo je to pitanje?
Nepoznati. Meni nikada nije bilo jasno – u čemu je, prema učenju Crkve, smisao
svjetske Istorije? Evo, ti govoriš o Promislu Božijem. O tome kako Božija sila vodi
čovjeka ka spasenju. No, a život svijeta? Po našem učenju, istinski život je u Crkvi. Svijet
u zlu leži. Ali Crkva – to je šačica ljudi. Nije valjda da su kultura, nauka, umjetnost, sve
čime živi taj u zlu ležeći svijet – isprazna komedija? Nije valjda smisao postojanja tog
ogromnog, zlog ali prekrasnog svijeta samo u tome da bi sablaznio blagočestive
hrišćane? Nije valjda da je on samo „proklet“ i ništa više od toga?
Duhovnik. Predvidio sam tvoje pitanje. I bez odgovora na njega naše zdanje zaista bi
bilo nedovršeno.
Nepoznati. Odgovorićeš mi i na njega?
Duhovnik. Na njega će ti odgovoriti Crkva. A mi ćemo pokušati da izvučemo
odgovarajuće zaključke iz tog odgovoa.
Nepoznati. Meni nije važan crkveni autoritet, nego istina.
Duhovnik. Tamo gdje nema crkvenog autoriteta – nema ni istine.
Nepoznati. Da, da. Sada ja više ne protestvujem protiv toga.
Duhovnik. Odlično. Sljedeći put ćemo govoriti o progresu i kraju svjetske istorije. To će
i biti odgovor na tvoje pitanje.

48. 18. februar 2012.

49. DIJALOZI
50.
51. DIJALOZI

52. DIJALOG DEVETI

O PROGRESU I KRAJU
ISTORIJE SVIJETA

Duhovnik. Šta je to progres? U čemu je, sa crkvene tačke gledišta, smisao svjetske
istorije? Nije valjda da su kultura, nauka, umjetnost – sve što je stvorio svijet – isprazna
komedija? Ti si tako formulisao pitanje? Ja sam te dobro shvatio?
Nepoznati. Da, dobro si me shvatio. I mislim da je to pitanje u isto vrijeme smrtonosni
argument protiv hrišćanstva.
Duhovnik. Zašto tako misliš?
Nepoznati. Zato što odgovor na njega dovodi naš razum u bezizlazan položaj. Ili treba
priznati da je svjetska istorija besmislena komedija – i tada će sve što uči Crkva ispasti
istina, ili treba priznati da je hrišćansko učenje besmisleno – i tada će istina biti ono što je
stvorio svijet. Ali s obzirom da je veličina hrišćanstva ipak mnogo apstraktnija i mnogo
manje opipljiva od veličine koju je stvorio svijet, potpuno je jasno da čovjek izabira ovo
posljednje.
Duhovnik. Da, ogromna većina zaista i postupa tako. Ona odbacuje istinito učenje Crkve
i prihvata laž svijeta, ali uopšte ne zato što ti misliš. „Bezizlaznog položaja“ o kojem ti
govoriš, zapravo, i nema. Istorija svijeta, sa hrišćanske tačke gledišta, uopšte nije
„besmislica“. I greška nevjernika uopšte nije u tome što oni priznaju smisao istorijskog
procesa, nego u tome što oni njega pogrešno shvataju.
Nepoznati. Ali zbog čega onda ogromna većina mora neminovno odbacivati istinu?
Duhovnik. Na to pitanje je u riječi Božijoj dat savršeno određen i jasan odgovor.
Nepoznati. Kakav odgovor?
Duhovnik. „… Jer ljubavi istine ne prihvatiše za svoje spasenje. I za to će im Bog poslati
dejstva zablude, tako da će vjerovati laži…“ (2 Sol. 2:10-11).
Nepoznati. Neka je i tako. Ali od toga meni crkveno učenje o smislu istorije svijeta meni
ni za gram nije postalo jasnije.
Duhovnik. Naravno, ja ću ti ga malo kasnije razjasniti; ipak, za početak ti meni odgovori
na jedno pitanje: sam progres, kao proces u kojem se usavršava život, ti prihvataš kao
nesumnjivi fakat?
Nepoznati. Razumije se.
Duhovnik. Šta je to progres, sa tačke gledišta ljudi-nevjernika? U čemu je smisao
istorije, ako ničega, osim materije, nema, i ako sve životne pojave nisu ništa drugo do
fizičko-hemijski procesi, u kojima se prema nepromjenljivim zakonima kombinuju atomi
materije?
Nepoznati. Ateisti na to pitanje odgovarjau ovako: smisao svjetskog progresa je u
postepenom poboljšanju života.
Duhovnik. Kakvom se mjerom određuje poboljšanje ili pogoršanje života?
Nepoznati. Naslađivanjem. Kultura povećava vlast čovjeka nad prirodom, usložnjava
potrebe i daje potpuniju mogućnost njihovog zadovoljenja. A to život čini sve prijatnijim
i sadržajnijim. Blaga kulture još uvijek nisu dostupna svima, ali dalji progres će uništiti
nejednakost, i tada će se svi naslađivati podjednako. Na taj način, smisao progresa leži u
postepenom povećanju naslađivanja životom i postepenom uništenju nejednakosti u
raspodjeli tih naslađivanja.
Duhovnik. Kriterijum „poboljšanja“ koji ti ukazuješ, potpuno je nedovoljan.
Nepoznati. Nevjerujućim ljudima on izgleda sasvim dovoljan.
Duhovnik. On je dovoljan samo za praktične zadatke koje pred sobom postavlja većina,
a ne za stvarno razjašnjenje smisla progresa.
Većina ne stremi ka dostizanju viših duhovnih stanja, nego udovoljenju svojim strastima;
tako da uvećanje tih strasti i mogućnost potpunijeg njihovog zadovoljavanja, prirodno, toj
većini liči na „progres“, odnosno, na „poboljšanje života“.
Nepoznati. Ali zašto povećanje naslađivanja ne može dati smisao svjetskom progresu?
Duhovnik. Iz tri razloga. Kao prvo, treba još da se dokaže da kultura zaista povećava, a
ne umanjuje opštu sumu naslađivanja. Jer, sa kulturom se ne povećavaju samo
naslađivanja, nego i stradanja. I jedva da je moguće teoretski dokazati da povećanje
naslađivanja ide brže od povećanja stradanja. Kao drugo, pojam „naslađivanje“ je krajnje
subjektivan. Život u velikim gradovima, u kojima se može koristiti svim dostignućima
kulture, mnogima izgleda užasan, i oni od njega bježe ka životu koji je manje kulturan,
ali je u bližem kontaktu sa prirodom. Znači, naslađivanje blagom kulture ne može biti
kriterijum jednoznačan i opšteobavezan. I, kao treće, ako tu tvrdnju (da se sa razvojem
kulture povećava naslađivanje) i prihvatimo kao nesumnjivu i opšteprihvatljivu, to ne
može osmisliti život svijeta, zato što ni najprefinjenija naslađivanja ne mogu osmisliti
život čovjeka-pojedinca.
Nepoznati. Mi, čini se, dođosmo na ono od čega smo počeli.
Duhovnik. To je potpuno prirodno. Jer, život svijeta se formira od života pojedinaca. I
sve što smo govorili o čovjeku – direktno se odnosi i na čovječanstvo. Vidjeli smo kakvo
značenje za smisao života ima ideja besmrtnosti. Ako je smrt kraj bitija uopšte, ako
čovjekov život nema opravdanja u višem cilju, onda je taj život besciljan, što znači i
besmislen. Takav cilj, cilj koji daje smisao cjelokupnom nizu pojava od kojih se sastoji
naš život, može biti samo vječnost. Zato što samo vječnost, kao nešto što nema granicu,
može biti cilj sam u sebi. Sve to, u punoj mjeri, važi i za život čovječanstva. I njemu
smisao može da da samo viši cilj, koji leži iza granica promjenljivog niza pojava. Razlika
je samo u ovome: kada se govori o čovjeku kao pojedincu, besmislenost
njegovog takvog života je očigledna, zato što je neizbježnost smrti svima pred očima. A
kada se umjesto „čovjeka“ stavi pojam „svijet“, ili „čovječanstvo“, neizbježnost smrti se
odguruje u neodređenu daljinu, te se zato besciljnost života čovječanstva prikriva, kao iza
neke magle. Međutim, ma koliko puta nulu sabereš sa nulom, zbir će uvijek biti isti: nula.
I u ma kakvu daljinu da pomjeriš besciljnost, ona od toga neće postati cilj. Pokušaji da se
moralni momenat uvede u ateističko učenje o progresu – savršeno su neosnovani i
beznadežni. I ovdje, baš kao i u pitanju o ličnom životu jednog čovjeka, čim se sve svodi
na fizičko-hemijske procese, ni o kakvom moralu ne može biti ni govora. Ako kod
pojedinaca nema slobodnog izbora, ako su oni samo „kombinacija atoma“, ako je svako
njihovo dejstvo uzročno-uslovljeno, kao i svaka druga pojava fizičkog svijeta, onda je i
istorija svijeta – isti takav mehanički proces, gdje nema ni pravih ni krivih, gdje nema ni
cilja ni smisla, ni progresa ni regresa, nego ima samo mehaničko redanje uzročno-
uslovljenih fakata.
Nepoznati. Recimo da si u pravu. Ja više uopšte nisam sklon da štitim materijalističko
poimanje istorije. Ipak, to što jedna teorija ne valja, uopšte ne dokazuje ispravnost druge.
Duhovnik. Da, ne dokazuje, i nisam zbog toga ja tebi govorio o besmislenosti pojma
progresa u materijalističkom pogledu na svijet. Ja sam samo htio da definitivno utvrdim
ovo: svako pozitivno rješenje pitanja o smislu istorije svijeta neminovno mora
biti religiozno. I neslaganja tu mogu biti samo u poimanju tog religioznog smisla.
Nepoznati. Dopustimo da je tako.
Duhovnik. Hrišćansko poimanje progresa potpuno se razlikuje od poimanja svjetovnog.
Zato treba početi od ovoga: treba se potpuno osloboditi od svih „opšteprihvaćenih“
pojmova, riječi, suđenja, ocjena. Treba zaboraviti gorde i ništa ne značeće fraze o
„pobjedonosnom koračanju čovječanstva po putu progresa“, o „veličini čovječanskog
genija“, o „trijumfu nauke i tehnike“, o nekakvim „natprirodnim dostignućima kulture“…
Sve su to prazne riječi, kada se govori o smislu progresa. Ljudi mogu da lete na
avionima, kao ptice, mogu, sjedeći u svojim kabinetima, vidjeti i slušati šta se dešava
hiljadama kilometara daleko od njih, mogu prevratiti svoj život u fantastičnu bajku, u
kojoj se na jedan zamah čarobnog štapića pojavljuju najslađe poslastice i najprefinjenije
naslade, i u isto vrijeme sva ta zaprepašćujuća kultura ni u kakvom stepenu neće sama po
sebi biti „progres“, i ni u kojoj mjeri neće moći da osmisli proces istorije. Pravilno
postaviti pitanje progresa može samo hrišćansko učenje, zato što samo ono zna konačni
cilj bitija uopšte, te zato može, kada se govori o značenju istorijskog procesa, radi
postizanja tog cilja, govoriti o progresu i njegovom smislu.
Hrišćanska teorija progresa ima iza sebe velike istine vjere o stvaranju svijeta i čovjeka, o
prvorodnom grijehu, o Iskupljenju, o Crkvi, o moralnom usavršavanju, o Promislu, o
zakonu i blagodati, o posljednjim vremenima, o javljanju antihrista, o slavnom drugom
dolasku Hrista. Dati pravi odgovor na pitanje šta je to progres i kakav je njegov smisao –
ljudski razum nije u stanju: to može učiniti samo Bogom otkriveno Hrišćansko učenje u
svojoj sveukupnosti.
Nepoznati. I kako ti definišeš sam pojam progresa? Ja mislim da određenje pojma ostaje
nepromjenljivo, ma kakav pogled na svijet stajao iza njega.
Duhovnik. Ne: u zavisnosti od opšteg pogleda na svijet mijenja se i sama definicija
pojma progresa.
Nepoznati. Ne razumijem.
Duhovnik. Sad ćeš razumjeti. Sjeti se šta si govorio o progresu, sa tačke gledišta jednog
ateiste. Progres – to je postepeno povećavanje naslađivanja životom i postepeno
uništavanje nejednakosti u raspodjeli tih naslađivanja.
Nepoznati. Potpuno tačno. To je, u isto vrijeme, i definicija pojma progresa, i otkrivanje
njegovog smisla.
Duhovnik. Ispravno. Pogledajmo sada kako se određuje pojam progresa sa tačke gledišta
hrišćanskog učenja. Po hrišćanskom učenju, progres – to je takav proces mijenjanja
života, u kojem se dostiže opšti cilj stvaranja svijeta. Kao što vidiš, to je nešto sasvim
drugačije od onoga što ti govoriš. Iz te definicije slijedi ovo: shvatiti smisao progresa –
znači shvatiti konačni cilj stvaranja svijeta, i razjasniti na koji način progres života
svijeta vodi ka dostizanju tog cilja. Slažeš li se sa ovakvom formulacijom pitanja?
Nepoznati. U potpunosti.
Duhovnik. Trebalo bi reći još nekoliko riječi o ovome: zbog čega konačni cilj stvaranja
svijeta ne može da se sadrži ni u kakvim materijalnim promjenama života. Zbog toga što
su takve promjene, kao i sve što je materijalno, povezane sa pojmovima vremena i
prostora. Znači, ako se dopusti da se smisao progresa sastoji u dostizanju najvećeg
stepena materijalnog blagostanja, tada je dalje približavanje tom još uvijek nedostupnom
idealu, očigledno, postavljeno u zavisnost od daljeg kretanja u vremenu.
Proći će još hiljadu godina, ljudi će postati još obrazovaniji, još više će zavladati
prirodom, izmisliće na desetine fantastičnih mašina, i tada će se približiti idealu totalnog
zemaljskog blagostanja. Takva zavisnost progresa od količine proteklog vremena
očigledno baca u vodu i samu tu teoriju. Uz negiranje da je svijet stvoren Božijom silom,
mi u prošlosti imamo beskonačnost u vremenu. Znači, ma kakva količina vremena se
tražila radi viših dostignuća u materijalnim promjenama svijeta – ona je već data u toj
beskonačnosti i zato ovo ili ono nesavršenstvo ne može biti objašnjeno nedostatkom
vremena. Ne može se govoriti: evo, proći će još hiljadu godina, i mi ćemo dostići nešto
što nismo mogli dostići dok nije prošlo tih hiljadu godina. Ne može se tako govoriti, zato
što su te hiljade godina, kao i bilo koja količina drugih hiljada godina, već bile u
beskonačnoj prošlosti. Savršeno je jasno da izvan zavisnosti od vremena može stajati
samo moralni cilj stvaranja svijeta, što znači da je moguć samo moralni smisao
progresa. Moralni moment uopšte nije uslovljen uzročnim nizom pojava. Apsolutno
slobodni akt volje ne nalazi se ni u kakvoj zavisnosti od količine proteklog vremena, te
zato beskonačnost u prošlosti nema nikakvog uticaja na njega. Koliko god milenijuma
odbrojala istorija, sve dok se slobodni akt volje ne ostvari u datom trenutku, neće biti
dostignuto ono što se traži od dostignuća tog slobodnog akta. Ako svijet, bez obzira na
vječnost, nastavlja da se mijenja, to uopšte ne svjedoči da još uvijek nije prošlo dovoljno
vremena da bi se dostigli kojekakvi materijalni zadaci, nego svjedoči da smisao svih
promjena koje se odvijaju u životu svijeta leži u oblasti moralnoj, koja od vremena ne
zavisi i koja vremenom svezana nije. Takav cilj stvaranja svijeta i takav smisao progresa
nama otkriva hrišćansko učenje.
Prema hrišćanskom učenju, konačni cilj stvaranja svijeta, kao i cilj svakog pojedinog
čovječijeg života, sastoji se u tome da se kroz vjeru u Isusa Hrista savršeno vaspostavi
jedinstvo čovjeka sa Bogom, jedinstvo koje je bilo narušeno prvorodnim grijehom. Jer
„koji se sjedinjuje sa Gospodom, jedan je duh sa Gospodom“ (1 Kor. 6:17). U to
jedinstvo trebaju da uđu ne odvojeni, ničim između sebe nepovezani ljudi, nego ljudi koji
su objedinjeni u tajanstveno Tijelo Hristovo, u Svetu Crkvu. To mora biti jedinstvo u
Bogu ne samo čovjeka, nego i sveg života. Jer će „i sama tvar biti oslobođena od ropstva
tljenju, na slobodu slave djece Božije“ (Rim. 8:21). To mora biti jedinstvo ne samo sveg
života, nego i sve vaseljene, jer „…mi, po obećanju Njegovom, očekujemo novo nebo i
novu zemlju, na kojima pravda prebiva“ (2 Pet. 3:13). Jednom riječju, „da bude Bog sve
u svemu“ (1 Kor. 15:28). Eto šta stoji na kraju života svijeta, eto šta daje smisao
istorijskom procesu, i samo približavanje takvom cilju ima smisla nazvati progresom.
Progres – to nisu avioni, radio, čudesa tehnike i prefinjena naslađivanja; to je strašna
borba sa svjetskim zlom, koje ometa dostizanje konačnog cilja svijeta – jedinstva sa
Bogom.
Pogledajmo sada sam proces istorijskog života, i kako se u njemu dostiže taj konačni cilj.
Istorijski proces – to je, sa jedne strane, zidanje Carstva Hristova – svete Crkve Njegove,
a sa druge, to je zidanje carstva antihrista.
Nepoznati. Šta ti podrazumijevaš pod antihristom – određenu ličnost, ili opšte moralno
stanje svijeta?
Duhovnik. U procesu života svijeta ličnosti antihrista još nema, kao što još nema ni
Hrista na zemlju u slavi došavšeg. Ali duh antihrista dejstvuje u svijetu, i postepeno
priprema na zemlji takvo stanje zla, uz koje će postati moguće ovaploćenje tog duha u
određenu ljudsku ličnost. „… Duh antihrista, za kojega čuste da će doći, i sada je već u
svijetu“ (1 Jn. 4:3). Smisao svih promjena u svijetu je u procesu moralne diferencijacije,
koja će konačno odvojiti Carstvo Hristovo od carstva antihrista.
Nepoznati. Ali ta je diferencijacija ostvarena već u prvobitnom hrišćanstvu. Ti si sam
govorio da su Crkva i svijet odvojeni jedno od drugog neprobojnim zidom. Šta će onda tu
„proces“?
Duhovnik. Crkva i svijet su zaista bili oštro odvojeni u hrišćanstvu prvih vijekova. Ali
zar je sve što je mogla u sebe da primi Crkva bilo odvojeno od svijeta? Zar je to odvajanje
do kraja rasjeklo sav svjetski život? Zar nije bio potreban dugi proces, da bi sav
svijet prošao kroz to razdjeljenje? Sjeti se riječi Ap. Petra: „… nego nas On dugo trpi, jer
ne želi da ko od nas pogine, nego da svi dođu do pokajanja“ (2 Pet. 3:9).
Da li će se svjetski istorijski proces završiti blagostanjem? Crkva na to pitanje kategorički
daje negativan odgovor. Prema učenju Crkve, svjetski će se život, u smislu zemaljskog
blagostanja, sve više pogoršavati, dok ne dođe red i na prave katastrofe. Zemaljsku sreću
čovječanstvo neće dostići nikada. U tom smislu nikakvog progresa nema. Tu zjapi velika
provalija između materijalističkog i hrišćanskog pogleda na svijet.
Hrišćansko učenje o progresu na istorijski proces ne gleda kao na postepeno dostizanje
materijalnog blagostanja, nego kao na postepeno unutrašnje samoodređivanje i
samoodvajanje dobra od zla.
Progres se ne sastoji u stvaranju materijalnih blaga, nego u međusobnom odvajanju
suprotnih moralnih načela. Spoljašnja istorija svijeta predstavlja prostu posljedicu tih
unutrašnjih sudara, te borbe. Taj proces diobe prije svega se tiče uzajamnog odnosa
Crkve sa svijetom. Ovdje diferencijacija dovodi do njihovog odlučnog i totalnog
međusobnog suprotstavljanja. Zatim, proces odvajanja dobra od zla se tiče Crkve u njoj
samoj: tu se čista pšenica trijebi od kukolja. Dalje, on prolazi kroz sav život svijeta, i u
procesu razvoja prirodnog morala jedne približava spasenju, a druge gura u bezdan
definitivne moralne izopačenosti. Zbog toga se taj proces tiče svake ljudske duše; u njoj
se pomiješana načela dobra i zla sve oštrije i oštrije dijele, i sve surovije se bore između
sebe. Taj proces u svojim posljednjim stadijumima definitivno i nepovratno prekida vezu
između Crkve i svijeta, između Hrista i Velijara. Crkvu dovodi do čistote Apostolskog
vijeka. Svijet – do konačnog moralnog pada. Svaka pojedinačna duša se stavlja u
neminovnost izbora svojeg jedinog gospodara.
Samo ako se razmotre svi putevi tog procesa, može se doći do pravilnog
poimanja kraja svjetske istorije, javljanja antihrista, posljednjih katastrofa i drugog
dolaska Gospodnjeg, svega što je otkriveno u Božijem Otkrovenju.
Nepoznati. Molim te da pričaš o svemu za šta nađeš za shodno, da bi mi koliko je
moguće podrobnije razjasnio ovo pitanje.
Duhovnik. Dobro. Dakle, Crkva i svijet – to je osnovna podjela u procesu istorijskog
razvoja. To je prva i posljednja diferencijacija dobra i zla, jer „ne dođoh da donesem mir,
nego mač“ (Mt. 10:34).
Porijeklo Crkve je natprirodno. Njena suština – to je tajanstveno Tijelo Hristovo. Njen
život – to je blagodatni život u Bogu, jer „Carstvo Moje nije od svijeta ovoga“ (Jn.
18:36).
Unutrašnji život Crkve se sav zida na istinskoj slobodi, na duhovnom jedinstvu, na
moralnom autoritetu. U njoj se odlučno nadvladava svako nasilje, nejednakost i egoizam.
„Knjaževi naroda gospodare nad njima, i velmože im komanduju; ali među vama da ne
bude tako…“ (Mt. 20:25-26). „… Stojte u slobodi koju nam je darovao Hristos, i ne
podvrgavajte se opet jarmu ropstva“ (Gal. 5:1). „Kupljeni ste skupomcijenom; ne budite
robovi ljudi“ (1 Kor. 7:23).
U istorijskom procesu odnosi Crkve sa svijetom principijelno se nisu mijenjali nikada.
Ali faktički nisu ostajali nepromjenljivi. Smisao svih faktičkih promjena leži u
postepenom odvajanju Crkve od svijeta, neophodnom za dostizanje cilja stvaranja
svijeta. Crkva prvih vijekova hrišćanstva je bila u većem stepenu odvojena od svijeta,
nego što je to bilo kasnije. Sa tačke gledišta punoće samoodređenja i odvajanja svega
crkvenog od svjetovnog, može izgledati da se istorijski proces u tom smislu i ne može
okarakterisati kao „progres“, jer se diferencijacija nije zaoštravala i uvećavala, nego je
slabila, granica između Crkve i svijeta kao da je iščezavala, i Crkva se javno podavala
posvjetovljenju.
Ali proces ne treba posmatrati samo u pojedinim njegovim fazama, nego u svoj njegovoj
sveukupnosti, i tada će ocjena svih međufaza biti sasvim druga. Kao što u životu jednog
čovjeka mnogi događaji, kada se dese, bivaju doživljeni kao negativni, i tek se kasnije, na
kraju života, otkrije njihov pozitivni smisao, tako i u procesu istorijskog života – mnogo
toga što nama u datom trenutku izgleda kao kretanje unazad ili u stranu, u opštem hodu
istorije, zapravo, predstavlja progres.
Crkva prvih vijekova hrišćanstva, taj „manastir u svijetu“, bila je potpunije odvojena od
svijeta, nego što je to bila Crkva u vremenima koja su nastupila kasnije. Ali svijet nije bio
dovoljno diferenciran na crkveno i necrkveno, te je zato, prije nego što će doći do
definitivnog samoodređenja svega crkvenog i svegasvjetovnog, moralo da se desi mnogo
toga. Jevanđelje je moralo biti rasprostranjeno po svoj zemlji, i u sferu crkvenog života
ušlo je mnogo naroda. Taj proces je za sobom povukao izvjesno posvjetovljenje
zemaljske Crkve. Iz svijeta je procurilo u Crkvu mnogo toga za šta je rečeno „među vama
da ne bude tako“. Ali na taj se proces u opštem toku istorije može gledati kao na progres,
zato što se kroz njega pripremalo definitivno odvajanje svega svjetovnog
od svega crkvenog, što je i bilo neophodno za ostvarivanje konačnog cilja stvaranja
svijeta.
Svijet je u odnosu na Crkvu na svoj način preživio isti taj proces. On je počeo od totalnog
negiranja Crkve. Epoha progona bila je epoha totalnog odvajanja svjeetovnog od
crkvenog načela. Kasnije je taj pritisak na Crkvu oslabio, i zajedno sa tim je oslabila
oštrina granice koja je odvajala svijet od Crkve. Svijet je postepeno, putem slijevanja sa
Crkvom, počeo da strijemi ka vlasti u blagodatnom carstvu koje nije od svijeta ovoga. Taj
proces, ako se posmatra izolovano, može da izgleda kao povratak nazad kada se posmatra
čistota odvajanja svjetovnog načela od Crkve. Crkva je dobila mogućnost da utiče na
život svijeta, ali se i sama podvrgla njegovom uticaju. Posljedica toga je bila da se oštra
podjela na svijet i Crkvu razvodnjavala u odnosu na epohu gonjenja na Crkvu; ipak, u
opštem toku istorije i to služi djelu posljednjeg odvajanja dobra od zla, Crkve od svijeta –
zato što na kraju istorije dovodi do najžešćeg i najsurovijeg negiranja Crkve, što znači –
do najpotpunije diferencijacije.
Nepoznati. Odvajanje Crkve od svijeta mi je jasno. Jasan mi je i proces po kojem se to
odvajanje odvija. Više od toga: sam odgovor na pitanje proističe, u značajnoj mjeri, iz te
nesumnjive protivrječnosti. Zato bi meni bilo mnogo važnije da za sebe razjasnim – ne
proces odvajanja Crkve od svijeta, nego proces njihove unutrašnje diferencijacije, i
unutar Crkve, i unutar svijeta.
Duhovnik. Znam šta hoćeš da kažeš. Ali ovo sam morao da ispričam, zato što slika
svjetskog procesa, gledana iz ugla Crkve, ne bi bila potpuna, kada se ne bi jasno oslikalo
to osnovno razdjeljivanje.
Nepoznati. Naravno, naravno; ja sam malo nestrpljiv: to što si govorio o podjeli na
Crkvu i svijet – ja sam zamišljao upravo onako kako ti govoriš; međutim, ono što
očekujem od tebe da kažeš o diferencijaciji Crkve i svijeta u njima samim – ja uopšte ne
mogu da zamislim. Ali, molim te, nastavi da pričaš onako kako misliš da treba. To je naš
stari dogovor.
Duhovnik. Već smo, znači, kazali sve što je potrebno o odvajanju Crkve od svijeta; sad
ćemo preći na razmatranje istog tog procesa u životu same Crkve: i tu ćemo vidjeti istu
onu borbu dobra protiv zla, isto ono odvajanje suprotnih načela, isti onaj duh Hrista, isti
onaj duh antihrista. Spasitelj je rekao učenicima: „Čuvajte se da vas ko ne prevari. Jer će
mnogi doći pod Mojim imenom govoreći: ja sam Hristos. I mnoge će prevariti“ (Mt.
24:4-5). Riječi Spasiteljeve su počele da se obistinjuju već u prvim danima nastanka
Crkve. Već za života Apostola pojavili su se jeretici, za koje Apostol Jovan rekao: „čuste
da će doći antihrist, i sad mnogi antihristi postaše… Od nas izađoše, ali ne bijahu naši: jer
da su bili naši, ostali bi sa nama: ali oni izađoše, da bi se kroz to otkrilo da nisu svi naši“
(1 Jn. 2:18-19).
To je bila antihristovska gordost uma, koja je pokušavala da izopači hrišćansko učenje. U
daljoj istoriji Crkve odigrali su se strašni unutrašnji potresi, koji su Crkvu nagrizali
mnogo više od svih spoljašnjih napada na nju. Šta je ležalo u osnovi tih unutrašnjih
napada? Duh antihrista. Pokušaj da se stvori falsifikat istinske Crkve, da se ispatvori
Hristos. To je bilo ono „Jer će mnogi doći pod Mojim imenom govoreći: ja sam Hristos“
(Mt. 24:4-5).
Šta je činila Crkva, nadvladavajući te napade? Odvajala se od antihrista, čistila se u tom
procesu unutrašnje borbe. To je bila ta unutrašnja diferencijacija, u kojoj je Crkva
dostizala svoje sve jasnije i jasnije samoodređenje. Dovoljno je sjetiti se pedesetogodišnje
borbe protiv arijanstva, ili stogodišnje borbe protiv ikonoborstva, da bi se kristalno jasno
shvatio smisao tog procesa. Duh antihrista – to je duh samoutvrđivanja, gordosti, samosti,
ropstva, laži, strasti. Sve je to činilo suštinu i unutrašnjih pobuna protiv istinite Crkve.
Arijanstvo je pokušavalo da nepostižne, Bogom otkrivene istine vjere falsifikuje za um
razumljivom lažju. Crkva se protiv jeresi nije borila silom oružja, nego silom
ispovjedanja istine. Arijanska gonjenja nisu bila ništa manje surova od rimskih. A
hrišćani su im se suprotstavljali trpljenjem, svetošću, nepokolebljivom predanošću svetoj
Crkvi Hristovoj. I – šta je Crkvi dala ta borba, ako ne odvajanje Hrista od antihrista? A
ikonoborstvo? Zar i ta jeres nije bila patvorenje? Zar antihrist nije htio da pod vidom
borbe protiv paganstva u Crkvi, u ime „istinske Crkve“, užasavajućim nasilništvom, lažju
i klevetom izopači istinito učenje Crkve? I šta je dao taj proces unutrašnje borbe protiv
jeresi, ako ne prosijavanje čiste pšenice od kukolja? I šta je uopšte sva epoha
Vaseljenskih Sabora, ako nije borba Hrista protiv antihrista u njedrima same Crkve?
Borba se ta nije prekratila ni poslije Vaseljenskih Sabora, neće se prekratiti do posljednjih
dana zemaljskog bitisanja Crkve. Mijenjaju se samo uslovi te borbe, u zavisnosti od
promjena u spoljašnjim uslovima života; povod za borbu se mijenja u zavisnosti od toga
na šta konkretno napada neprijatelj, koji sa vremenom postaje sve lukaviji i lukaviji, te
zbog toga njegove podvale bivaju sve teže prepoznatljive, mada njihov duh i suština
napada ostaje jedan te isti. Da li će se voditi borba za čistotu istinite vjere, ili za čistotu
Bogopoštovanja, ili za kanonični stroj Crkve, ili za unutrašnju slobodu Hrista u njoj – u
svojoj suštini će ona ostati borba Hrista i antihrista, sve to će biti proces odvajanja
istinske Crkve od njenog falsifikata. A rezultat tog procesa će uvijek biti sve veće
samoodređivanje istinske Crkve i sve manje kukolja u pšenici.
Zbog toga se za taj proces može reći da je on progres. U strašnim iskušenjima i
stradanjima te borbe, odgovarajući na nasilje trpljenjem, na laž ispovjedanjem istine,
čuvaće se u besprijekornoj svojoj čistoti sveta Crkva, do posljednjih dana svijeta
zemaljskog.
Lažecrkva će takođe postojati do kraja istorijskog procesa. Izvana će ona biti jača i
mnogobrojnija od istinske Crkve. „Jer će ustati lažehristosi i lažeproroci, i pokazaće
velika znamenja i čudesa, da bi prevarili, ako mogu, i odabrane“ (Mt. 24:24). Ali neće ta,
naizgled silna lažecrkva, nego će gonjena, u svijetu prezrena, u pustinju otišavša Crkva
biti istinska Crkva Hristova.
Nepoznati. Da, sve je to veoma jasno, i – ko zna? – možda i jeste tako. Ali sve što ti
govoriš o Crkvi uopšte nas ne približava rješenju mojeg pitanja – o smislu života svijeta.
Duhovnik. Nisi u pravu: i te kako približava. Mi smo već vidjeli da svjetski život nije
pasivan učesnik u procesu diferencijacije, što znači, nema pasivnu ulogu ni u dostizanju
konačnog cilja stvaranja svijeta.
Nepoznati. Ali to nije pozitivno, nego negativno određenje. A ono teško da je dovoljno
da bi se mogao opravdati sav istorijski proces.
Duhovnik. Razumije se da nije dovoljan, ali mi o svijetu još nismo rekli sve.
Nepoznati. Ja pretpostavljam da ti znaš sa kakvim nestrpljenjem čekam šta ćeš dalje da
kažeš.
Duhovnik. Da. Ali mi nećemo žuriti: to pitanje zahtjeva spokojno razmatranje. Otvorimo
knjigu Djela Apostolskih i pročitajmo prve riječi Apostola Pavla u atinskoj skupštini:
„Atinjani! Po svemu vidim da ste vi vrlo pobožni. Jer prolazeći i gledajući na vaše
svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem bješe napisano „Bogu nepoznatome“. E, Tog, Kojemu
se vi, ne znajući Ga, poklanjate, ja propovjedam vama“ (Djela Ap. 17:22-23).
Sve što je pozitivno u sredini necrkvenoj – u nauci, u stvaralaštvu ljudskog razuma, u
umjetnosti, u blagorodnim stremljenjima cijelih naroda i herojskim postupcima pojedinih
ljudi – sve to nije ništa drugo do služenje Bogu nepoznatom. Ovdje se misli na onaj dio
čovječanstva, koji nije ušao u sastav tajanstvenog Tijela Hristovog – Njegovu svetu
Crkvu – ali koji nije izgubio obraz i podobije Božije. Božanstveno načelo u čovjeku,
lišeno dodira sa svojim prvoistočnikom, nije bivalo uništeno; ono se samo odavalo u vlast
prirodnom bitisanju. Izvancrkveni svjetski proces zbog toga protiče na način koji je
potpuno drugačiji od procesa po kojem unutrašnje živi Crkva. Ali u njemu se odvija ista
ona borba, i isto ono dijeljenje.
Razmotrimo podrobnije taj proces.
Božanstveno načelo drži vaseljenu nepromjenljivim zakonima prirode, koji predstavljaju
izraz Božije volje. I sav izvancrkveni život ljudski utvrđuje se na načelima koja
imaju biološku osnovu. Ljudi koji žive izvan Crkve ne prihvataju rođenje s visine, ne
postaju „pričesnici Božije prirode“ (2 Pet. 1:4). Oni predstavljaju česticu opšteg
prirodnog života. Ali čovjek, čak i ako se odrekne od svojeg višeg dostojanstva, ipak ne
može sebe lišiti svoje prirodne svijesti, a sa njom i odgovornosti pred Bogom, te stoga
njegov život u svijetu nije sasvim identičan sa životom nerazumne prirode. Prirodni život
ne poznaje „moralni zakon“, te zato i ne zna za „grijeh“ i „moralno razlaganje“. Tamo je
sav život – proces biološki. Vancrkveni život čovjeka – to je, sa jedne strane, prirodno,
samo ljudima svojstveno stremljenje sjedinjenju sa Bogom, a sa druge – pad, u smislu
bezuslovnog potčinjavanja nižim prvoosnovama fizičkeprirode. I eto, dakle, na te dvije
strane će se i podijeliti život svijeta u procesu svojeg razvoja. Pozitivno u njoj stvaraju i
čovjek i priroda. Čovjek – tako što služi Bogu nepoznatom. Priroda – tako što u svom
prirodnom razvoju pomaže razvoju najboljeg u biološkom smislu. Negativno u njoj je
ono što otpada od služenja Bogu nepoznatom, i što stvara prepreke pozitivnom
biološkom procesu.
Život svijeta izvan crkve se bazira na tri principa, i sva tri imaju biološku osnovu. To
su: vlast, nejednakost i egoizam.
U životu Crkve ti se principi nadvladavaju novim, blagodatnim rođenjem. Tamo nema
vlasti u svjetovnom smislu organizovanog spoljašnjeg nasilja. Nema ni nejednakosti, zato
što su svi jednaki pred Bogom. Nema ni egoizma, zato što je ljudima u Crkvi dato
jedinstvo u duhu, istini i ljubavi. Ne mislim, razumije se, na pojedinačne ljude, kod kojih
su mogući najteži grijesi i padovi, – nego na život Crkve. U svijetu, pak, nije tako. U
svijetu neizostavni uslovi prirodnog razvoja jesu vlast, nejednakost i egoizam.
Život izvan Crkve, bez spoljašnje organizacione državne sile, odan u vlast prirodnim
stihijama, nepreporođen s visine i neobjedinjen u duhu i istini – odmah bi se raspao,
prestao bi da postoji kao nešto cijelo, i time bio postavljen izvan opštesvjetskog
istorijskog procesa. Zbog toga je vlast, kao pozitivna sila izvancrkvenog razvoja svijeta
– od Boga. I ne ova ili ona konkretna vlast. Ne – jedna kao bolja, a druga kao lošija, nego
– vlast uopšte, vlast kao institut.
Pred očima Apostola je bila užasavajuća vlast rimskih imperatora. Da se gledalo ljudski,
lako bi bilo tada podleći sablaznu da se u licu te vlasti odbaci svaka vlast uopšte. Tim
prije što je u crkvenoj sredini ona bila potpuno suvišna. Ali nije čovječiji razum, nego je
Duh Božiji otkrio Apostolima veliku istinu da „nema vlasti koja nije od Boga“ (Rim.
12:1). U tim riječima otkrivalo se pozitivno značenje vlasti u istorijskom procesu kao
spoljašnje organizacione sile, bez koje se ne bio mogao razvijati izvancrkveni svijet. U
Crkvi nejednakost nije moguća. Tamo se sve utvrđuje ne na biološkoj, nego na
natprirodnoj osnovi. Pred Gospodom su svi jednaki. Nema ni bogatih, ni siromašnih, ni
slavnih ni neslavnih. Nema nikakvih podjela na više i niže. „Ovdje nema razlike između
Judeja i Grka, zato što je jedan Gospod kod svih, bogat za sve koji ga prizivaju“ (Rim.
10:2). Svi su jednako djeca Božija i udi Crkve. Ali život prirode gradi se na nejednakosti.
Tamo razvoj podrazumijeva uzdizanje jednih i uniženje drugih. Nejednakost je tamo
pozitivno načelo, zato što ona u biološkom procesu stvara više vrste organizama koji su
sposobniji i izdržljiviji za život. Razlike u vrstama nastaju kao posljedice različitih
vanjskih uslova života, i borba tih vrsta, koja ima biološku osnovu, predstavlja pozitivnu
pokretačku silu prirodnog razvoja. Lični egoizam u Crkvi bi predstavljao negiranje
samog bića crkvenog jedinstva. U Crkvi se sve što je individualno oslobađa od
egoistične, prirodne osnove i ulazi u crkveno jedinstvo bez egoističnog samoutvrđenja,
očuvavajući samo pozitivni sadržaj individualnih razlika. Izvan Crkve egoizam
predstavlja osnovnu pokretačku silu života. Tamo lično blago, utvrđivanje svojeg, ličnog
bitisanja, svoje samosti – predstavlja biološki fakat, koji se ne može nadvladati nikakvim
ljudskim naporima. On tjera da se uz naprezanje svih snaga stremi ka dostizanju
postavljenog cilja, indukuje borbu i uslovljuje, u značajnoj mjeri, opšti smjer istorijskog
procesa.
Dakle, diferencijacija svjetskog života je proces u kojem, sa jedne strane, dejstvuje
Božanstveno načelo u čovjeku koji stremi ka Bogu nepoznatom, kao i osnovne
pokretačke sile prirodnog razvoja – vlast, nejednakost i egoizam, a sa druge – životinjske
potrebe, koje nastoje da sve pokore sebi, i u tom nastojanju svojem se pretvaraju u strast.
Nepoznati. Iz tvojih riječi se može izvesti zaključak da su vlast, nejednakost i egoizam –
sa hrišćanske tačke gledišta – pozitivna načela istorijskog procesa. Kako to? Vlast kao
moralno neutralan pojam još i mogu da dopustim. Ali kako se može dopustiti pozitivna
ocjena nejednakosti i egoizma – i to još sa tačke gledišta hrišćanskog morala? Zaista ne
razumijem.
Duhovnik. Ta načela imaju pozitivno značenje u procesu diferencijacije, a ne sama po
sebi. Ona se pozitivno ocjenjuju samo kao faktori prirodnog razvoja, u kojem pojam
„morala“ uopšte nema smisla.
Nepoznati. Nejasno mi je još i ovo: u čemu se sastoji pozitivni sadržaj onoga što ti
definišeš kao stremljenje Bogu nepoznatome.
Duhovnik. Punoća Božijeg Duha, s obzirom da se ona otkriva u svijetu, sadrži se u
istinskoj Crkvi, ali se otkriva ona i u prirodi. Otkriva se Duh Božiji i u ljudskoj svijesti,
otkriva se i u stvaralaštvu, nauci, umjetnosti. U svemu što se zove kultura. U prirodi
nema moralnog pada, nema zle volje, nema narušavanja moralnog zakona, nema
djelovanja strasti. Zbog toga se u prirodi Bog otkriva izvan volje i moralne svijesti, u
savršenoj harmoniji prirodnog bitija. A u ljudskoj svijesti i u ljudskom stvaralaštvu Božiji
se Duh odražava onoliko koliko nije zatamnjen djelovanjem strasti.
Nepoznati. Znači, to odražavanje Božanstvenog načela je izopačeno?
Duhovnik. Da, i u Svetom Pismu je objašnjen uzrok tome. Čovječanstvo izvan Crkve se
u ogromnoj svojoj većini suprotstavlja Božijem načelu, i zato je normalno da je njegov
prirodni život otrovan djelovanjima strasti. Kao što govori Apostol: „hule na ono što ne
znaju; a ono što po prirodi, kao nerazumne životinje, znaju, time sebe razlažu“ (Jud.
1:10).
Nepoznati. Znači, kada bi sav svijet postao Crkva, kultura ne bi bila potrebna?
Duhovnik. Ona bi bila savršeno drugačija.
Nepoznati. Stani malo. Ja i dalje ne mogu jasno da zamislim i shvatim pozitivni sadržaj
kulture. Uzmimo, naprimjer, umjetnost. Pitanje postavljamo konkretno: Betoven je
potreban?
Duhovnik. Kome?
Nepoznati. Kako kome? Uopšte, objektivno, da bi se „Bog otkrio“?
Duhovnik. Ne možeš tako postavljati to pitanje. Tačnije, na to pitanje, tako postavljeno,
ne može se odgovoriti ni sa „da“, ni sa „ne“.
Nepoznati. Odgovori kako hoćeš.
Duhovnik. Dobro. Betoven je potreban, s obzirom da on u svom stvaralaštvu odražava
Božanstveno načelo izvan Crkve. On je pojava pozitivna, s obzirom da ima pozitivno
značenje u procesu izvancrkvenog života. Ali on nije potreban onima koji žive u punoći
života crkvenog.
Nepoznati. Znači, kada bi svi živjeli u Crkvi, on ne bi bio potreban nikome. Zbog čega
onda ti govoriš da bi kultura, a samim tim i umjetnost, bila drugačija, kada bi svi živjeli
crkvenim životom? Iz tvojih riječi proističe da tada ni kultura, ni nauka, ni umjetnost i
t.d. ne bi bili potrebni uopšte.
Duhovnik. Ni u kojem slučaju. Bog je dao čovjeku određene individualne sile: um,
maštu, stvaralačku sposobnost. Te sile mu nisu date uzalud. Ne radi zadovoljavanja puste
znatiželje, ne radi izuma koji bi pružali utjehe ploti, ne radi djela koja bi naslađivala
strasti. Čovjek bi mogao da sa blagogovenijem proučava Bogom sazdanu prirodu, da
izučava njene zakone, u njima videći volju Božiju. I takvo naučno poznanje bilo bi
Bogopoznanje. Čovjek bi mogao pokoriti sebi prirodu, da bi vanjski život, pošto je to
dato čovjeku, pomagao njegovim unutrašnjim zadacima: tada bi izumi ljudskog razuma
predstavljali Bogosluženje. Čovjek bi mogao da u umjetnosti i ljepoti odražava taj Duh
Božiji, Koji oči vjere vide i u prirodi, i u čovjeku, i u vaseljeni, a ne da tješi svoju čulnost
i slastoljublje: tada bi umjetnost bila Bogosozercavanje. Sva bi kultura bila sjedinjavanje
Božijeg i čovječijeg, kao i sam čovjek, i sav život uopšte.
Nepoznati. Ali reci onda – u čemu se sastoji proces diferencijacije u svijetu, u kojem
nema ničega od onoga o čemu si sada pričao? Na koji način ta diferencijacija približava
krajnji cilj stvaranja svijeta?
Duhovnik. Da. Sada imamo dovoljno osnove da bismo odgovorili na to pitanje.
U procesu svjetskog života odvija se definitivno odvajanje dobra od zla u izvancrkvenoj
sredini. Dobro izvan Crkve je sve ono što u uslovima prirodnog bitisanja izražava
Božanstveno načelo i u svojem stremljenju ka Bogu nepoznatom se dodiruje sa Bogom
istinitim. Toga ima i u nauci, i u umjetnosti, i u svim vidovima čovjekovog stvaralaštva, u
dostignućima kulture. Zlo izvan Crkve je plotsko načelo, koje sve više zatamnjuje obraz i
podobije Božije u čovjeku koji se otkrivaju u uslovima prirodnog njegovog bitisanja; to
je načelo koje sebi porobljuje svjetski život i time ga dovodi do strašnog moralnog
sunovrata. Takav je proces te diferencijacije. Kako on služi konačnom cilju stvaranja
svijeta? Tako što sve što je pozitivno i što može da primi u sebe istinska Crkva odvaja od
svega zlog, od svega što priprema dolazak antihrista.
Nepoznati. Šta pozitivno može u sebe da primi Crkva, i koje zlo priprema dolazak
antihrista?
Duhovnik. Crkva može da primi u sebe poznanje prirode u svjetskoj nauci, sozercavanje
ljepote u svjetovnoj umjetnosti, dobra u kulturi i prosvjeti ljudi, mada ne u svoj punoći,
kako bi mogla da su svi oni u Crkvi, a ne samo djelimično. I ona odlučno odbacuje sve
čime nauka i umjetnost služe pohoti i razlaganju. Zato što je to ono zlo koje priprema
dolazak antihristov. Crkva u prirodnom procesu – vlasti, nejednakosti i egoizmu – vidi
pozitivni smisao, mada ih i ne prima u svoj unutrašnji crkveni život, gdje se sve gradi na
duhovno-moralnom autoritetu, jednakosti i žrtvenoj ljubavi. Ali ona tvrdi da sva ta
načela, odana na služenje strastima, predstavljaju zlo koje priprema dolazak antihrista.
Načelo vlasti – to je njegovo bezgranično vladičanstvo. Nejednakost – to je njegovo
apsolutno samouzdizanje. Egoizam – to je njegovo apsolutno samoutvrđenje.
Nepoznati. Šta onda, na kraju krajeva, pozitivno daje svjetski proces koji protiče izvan
Crkve?
Duhovnik. Diferencijaciju dobra i zla – kao i svaki uopšte proces. Približavanje
izvancrkvene sredine Crkvi putem služenja Bogu nepoznatom, i sve pozitivno u
čovječijem stvaralaštvu, s obzirom da se u njemu otkriva Božanstveno načelo.
Nepoznati. Naravno, to od kulture ne pravi „ispraznu komediju“, ali je ipak srozava sa
pijedastala.
Duhovnik. Da, to nije gordo veličanje „kulture“ koje, ne videći istiniti smisao u
čovjekovom životu, ne može razumjeti ni istiniti smisao života svijeta; a i u ličnom
čovječijem životu ono što je glavno – tj. duhovno stanje čovječije duše – u svijetu se
gleda kao na neku malo važnu stvar, a ono što je zaista malo važna stvar – tj. vanjsko,
materijalno blagostanje, doživljava se kao glavna stvar u životu. Tako je u i životu
svijeta… Za mnoge pitanje o sudbini Crkve, kao i pitanje o borbi dobra i zla, nisu ništa
drugo do obične tričarije, sudbina svijeta i dostignuća kulture, pak, za njih je najvažnije i
najnasušnije djelo istorije; međutim, to, iako je i važno, iako nije „isprazna komedija“,
nije, niti uopšte može biti, od prvostepenog značaja.
Nepoznati. Može li se smatrati da je sve što ti govoriš o istorijskom procesu – učenje
Crkve i svetih Otaca?
Duhovnik. Crkva uči o kraju istorijskog procesa i o pojedinim njegovim momentima. Ali
to razotkriva i sav njegov put.
Nepoznati. Mislim da opšte poimanje svjetskog procesa neće biti potpuno ako ne kažeš
nešto i o njegovom kraju.
Duhovnik. Potpuno tačno.
Nepoznati. Zato ću i da te zamolim da mi o tome što podrobnije ispričaš.
Duhovnik. Ovdje već neću više govoriti ja: ovdje niko neće drznuti da govori od svojeg
razuma. Riječ Božija i sv. Oci rekli su o tome sve.
Počnimo od opšteg stanja svijeta. Do čega će istorijski proces dovesti svjetski život?
Gospod je rekao učenicima: „…ustaće narod na narod, i carstvo na carstvo, i biće glad,
pomori i zemljotresi kojegdje; a sve to je samo početak bolesti. Predavaće vas tada na
muke, i ubijaće vas, i svi će vas narodi omrznuti zbog imena Mojega… zbog umnoženja
bezakonja u mnogima će ohladjeti ljubav…“ „Biće tada velika skrb, kakve nije bilo od
početka svijeta do sada, niti će ikada do tada biti“ (Mt. 24:7-9, 12, 21).
Apostol o opštem stanju svijeta pred njegov kraj govori: „Znaj, pak, da će posljednjih
dana nastupiti vremena teška. Jer će ljudi biti samoživi, srebroljupci, gordi, nadmeni,
zlorječivi, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepošteni, nedruželjubivi, nepomirljivi,
klevetnici, neuzdržani, žestoki, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, nakinđureni, više
slastoljubljivi nego li bogoljubivi, prividno blagočestivi, a od sile blagočešća će se od
odreći“. „Svi koji će htjeti blagočestivo da žive u Hristu Isusu, biće gonjeni. A zli ljudi i
varalice će napredovati u zlu, odvodeći druge u zabludu i sami se zabluđujući“.
„Zdravoga učenja prihvatati neće, nego će po svojim željama birati sebi učitelje koji će
im češati sluh; i odvratiće sluh od istine i okrenuće se ka basnama“ (2 Tim. 3:1-5,12-
13;4:3-4). Sveti Oci kao da su vidjeli pred sobom te nadolazeće strašne dane. Pročitaj sv.
Jefrema Sirina i shvatićeš kako će se završiti istorijski proces, bolje od ikakvih teoretskih
konstrukcija: „Prečisti Vladika je zbog beščašća ljudi popustio da svijet bude iskušavan
duhom lesti, zato što su tako zahtjeli ljudi, da odstupe od Boga i poljube nečastivog.
Veliki će to biti podvig, braćo, za vjernike, da ostanu u vjeri, jer će sama zmija sa
velikom vlašću činiti znamenja i čudesa, i u strašnim priviđenjima sebe pokazivati kao
Boga, i letjeće po vazduhu, i svi demoni, nalik na angele, vinuće se na nebo pred
mučiteljem“. „Tada će teško zaplakati i uzdahnuti svaka duša; svi će tada uvidjeti kako ih
neizrečena skrb ugnjetava i dan i noć, i nigdje neće moći naći hranu da utole glad. Jer će
surovi nadzornici biti raspoređeni na mjesta sa hranom, i samo će onome koji imadne na
čelu ili desnoj ruci pečat mučitelja biti dozvoljeno da kupi ono malo hrane koja bude na
raspolaganju. Tada će novorođenčad umirati u krilima majki, umrijeće i majka nad
svojim djetešcetom, umrijeće takođe i otac sa ženom i djecom nasred trga, i nikoga neće
biti da ih sahrani i u grob položi. Od mnoštva leševa, pobacanih na ulicama, svuda će se
širiti užasni smrad, koji će strašno da pogađa žive. Sa mukom i uzdasima ujutro će svaki
govoriti: „Kad će više doći veče, da odahnemo malo?“ A kad veče dođe, sa najgorčim
suzama će sami za sebe govoriti: „Kad će više da svane, da danemo dušom od skrbi koja
nas postiže?“. Ali neće se imati kuda pobjeći ili sakriti, zato što će sve biti u pometnji, i
more i kopno“. „Mnoštvo zlata i srebra, i svilene haljine, sve to nikome koristi donijeti
neće u vrijeme ove skrbi, nego će svi ljudi blaženim nazivati mrtvace koji su pogrebenju
predati prije nego li je na zemlju naišla ta velika skrb. I zlato i srebro će se valjati po
ulicama, i niko ih se doticati neće, sve će im omrznuti“. „Ridanjem se sreću oni jedan sa
drugim, i otac sa sinom, i sin sa ocem, i majka sa kćerkom svojom. Drugovi na ulicama,
grleći jedan drugog, prekraćuju živote. Braća, grleći braću svoju, umiru. Vene ljepota lica
u svakoj ploti, i ljudi izgledaju kao mrtvaci. Omrzla i omražena postade ljepota ženska.
Uvenu svaka plot i želja čovječija. Svi, pak, koji povjeruju ljutoj zvijeri i na sebe stave
pečat njezin, pristupiće joj i bolećivo reći: „Daj nam da jedemo i pijemo, jer se istopismo,
pomorismo se glađu, i odagnaj od nas otrovne zvijeri“. A taj bijednik, nemajući sredstva
za to, sa velikom će im surovošću odgovoriti: „Odakle, ljudi, meni da vam dam da jedete
i pijete? Nebo zemlji neće kišu da da, i zemlja ne daje ni žetve, ni plodova“. Zaplakaće
tada sva zemlja i svo more, zaplakaće vazduh, i sa njim divlje zvijeri i ptice nebeske;
zaplakaće planine i brda, i drveće na ravninama; zaplakaće i vidjela nebeska o rodu
ljudskom, zato što se sve uklonilo od svetoga Boga i povjerovalo lesti, i primilo na sebe,
umjesto životvornog krsta Spasiteljevog, crtež pogani i bogoborni. Zaplakaće zemlja i
more, jer će se odjednom prekratiti u ustima čovječijim glas psalama i molitve; zaplakaće
velikim plačem sve Crkve Hristove, jer više neće biti sveštenosluženja i prinošenja“. „Ali
prije nego bude ovo, Gospod će, po velikome Svojem milosrđu, poslati Iliju i Enoha, da
oni kažu rodu čovječijem šta je blagočešće, da odvažno svima propovjedaju bogoznanje,
da nauče ljude da ne vjeruju mučitelju zbog straha, da vape i govore ljudima: „To je lest,
o ljudi! Neka joj niko ne vjeruje nikoliko, i neka se niko ne povinuje bogoborcu; niko od
vas neka ne pada u strah, zato što će taj bogobrac uskoro biti obezglavljen. Evo, Sveti
Gospod ide s neba da sudi svima koji povjeruju znamenjima njegovim“. Međutim, malo
će koji htjeti da posluša i povjeruje ovoj propovjedi Proroka“ (Djela Jefrema Sirina, dio II
i III).
Takvo će biti opšte stanje života pred dolazak antihrista. O antihristu se u riječi Božijoj
govori ovako: „Otkriće se tada bezakonik, kojeg će Gospod Isus umrtviti duhom usta
Svojih i iskorjeniti svjetlošću dolaska Svojega, onaj, čiji dolazak će, po dejstvima
sotoninim, biti praćen velikom silom i znamenjima i čudesima lažnim, i sa svakojakim
prevarama nepravde među onima koji će ginuti ne primivši ljubavi istine da bi se spasli“
(2 Sol. 2:8-10).
I u Otkrovenju sv. Jovana Bogoslova o antihristu je rečeno: „I stadoh na pijesak morski i
vidjeh kako iz mora izlazi zvijer sa sedam glava i rogova deset, i na rogovima njezinim
deset kruna, a na glavama njezinim imena bogohulna. Zvijer koju vidjeh bijaše kao ris, i
noge joj kao u medvjeda, i ralje joj kao u lava, i dade joj zmija silu svoju, i prijesto svoj, i
vlast veliku“. „… I pokloniše se zvijeri toj govoreći: ko je kao zvijer ova? i ko može
ratovati sa njom? I data joj bijahu usta koja govoriše gordo i bogohulno, i dade joj se
vlast da čini šta hoće četrdeset i dva mjeseca. I otvori ona usta svoja za hulu na Boga, da
huli na ime Njegovo, i na dom Njegov i na one koji žive na nebesima. I dade joj se da
ratuje sa svetim, i da ih pobijedi; i dade joj se vlast nad svakim koljenom i narodom i
jezikom i plemenom. I pokloniše joj se svi koji na zemlji žive, kojih imena ne bijahu
napisana u knjizi života Agnjeca, zaklanog od postanja svijeta“ (Otkr. 13:1-2,4-8).
O ličnosti antihrista sv. Jefrem Sirin govori ovako. „On će smutiti vaseljenu, pomaknuće
krajeve njezine, svih će da pritjesni, oskrnaviće duše mnoge; postupajući više ne kao
čovjek blagogovejni, brižni, blagi i nježni, nego u svakom trenutku surov, žestok,
gnijevan, razdražljiv, slijepo ustremljen ka svome cilju, neprincipijelan, strašan, odvratan,
omražen, mrzak, ljut, lukav, pogibeljan, bestidan, svojom sumanutošću će da stremi on ka
tome da sav rod smrtnika sunovrati u pučinu beščašća, i proizvešće velika znamenja,
mnogobrojna strahovanja, pokazujući ovo u priviđenjima, a ne stvarno“ (Djela, dio II).
Približavamo se posljednjem trenutku, katastrofi svijeta, kraju života vaseljene. Evo šta je
otkrio Spasitelj učenicima Svojim na Gori Jeleonskoj: „I odjednom, poslije skrbi dana tih,
sunce će da pomrkne, i mjesec neće dati svjetla svojeg, i zvijezde će pasti sa neba, i sile
nebeske će se pokolebati; tad će se javiti znamenje Sina Čovječijeg na nebu; tada će
zaplakati sva plemena zemaljska i ugledati Sina Čovječijeg, kako dolazi na oblacima
nebeskim sa silom i slavom velikom“ (Mt. 24:29-30).
„…Kao što munja izlazi sa istoka i vidi se čak do zapada, takav će biti i dolazak Sina
Čovječijeg“ (Mt. 24:27). Apostol Petar o drugom dolasku Spasitelja govori ovako: „Doći
će pak dan Gospodnji, kao lopov po noći, i tada će nebesa sa šumom da minu, stihije će
 se, razgorjevši se, raspasti, a zemlja i sva djela što su na njoj izgorjeće“ (2 Pet. 3:10).
Taj strašni trenutak neće biti pogibija, nego preobraženje vaseljene. Prema riječi
Apostola Petra: „…mi, po obećanju Njegovom, čekamo novo nebo i novu zemlju, na
kojima pravda prebiva“ (2 Pet. 3:13)
Apostol Pavle taj trenutak preobraženja naziva tajnom: „Govorim vam tajnu: nećemo svi
mi umrijeti, nego ćemo se svi izmjeniti odjednom, u tren oka, uz posljednju trubu; jer će
da zatrubi, i mrtvi će vaskrsnuti netljeni, a mi ćemo se izmjeniti“ (1 Kor. 15:51-52).
To nepostižno preobraženje otkrio nam je sv. Jovan Bogoslov u slici Novog Jerusalima:
„I vaznese me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi grad veliki, sveti Jerusalim,
koji silazi sa neba od Boga. I imaše on slavu Božiju. I svjetlost njegova bijaše kao dragi
kamen, kao kamen jaspis kristalni. I imaše zid velik i visok, i imaše dvanaestoro vrata, i
na vratima dvanaest Angela, i imena napisana na vratima, imena dvanaest koljena
Izraelovih…“. „…I temelji zidova gradskih bijahu ukrašeni svakim dragim
kamenjem…“. „I dvanaest vrata, dvanaest bisera: svaka vrata bijahu od jednog bisera. I
ulice gradske bijahu zlato čisto, kao staklo prozirno. A hrama ja ne vidjeh u njemu; jer je
Gospod Bog Svedržitelj njemu hram, i Agnjec. I grad nema potrebu ni za suncem ni za
mjesecem da bi se osvijetlio, jer ga je osvijetlila slava Božija, i svjetilnik u njemu je
Agnjec“. „I vrata se njegova zatvarati neće ni danju ni noću, a noći tamo neće biti“. „I
neće u njega ući ništa nečisto i niko ko je predan mrzosti i laži, nego samo oni koji su
napisani u knjizi života Agnjeca“. „I neće više biti ničega prokletog; nego će prijesto
Boga i Agnjeca biti u njemu, i rabi Njegovi će Mu služiti“ (Otkr. 21:10-12,19,21-
22,25,27;22:3).
Nepoznati. Da… Potresno. Proročka sila! To su riječi koje, zaista, nemaju potrebu za
dokazima.
Duhovnik. Napokon, napokon si rekao ono što sam ja toliko dugo čekao od tebe!.. Ali,
možda imaš još pitanja?
Nepoznati. Da. Ima još jedno. Samo, ne znam… mislim da se na njega ne može dati
odgovor brzo?
Duhovnik. Govori. Potrudiću se da, koliko je u mojim silama, i na njega odgovorim.
Nepoznati. Vidiš… Istina, koju sam ja, čini mi se, napokon, uvidio, ima jednu naročitu
osobinu. Barem ja tako osjećam. Ona nije takva da ju je dovoljno samo „znati“. Mora se,
neizostavno, početi živjeti drugačije.
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. E, dakle, pitanje je moje baš o tome: kako od priznavanja istine preći na novi
život? Kako steći pravu vjeru, kako se naučiti molitvi, kako za sebe sazidati – da se
okoristim tvojom terminologijom – manastir u svijetu?
Duhovnik. Ti moraš da staneš na put duhovnog života.
Nepoznati. Šta za to moram da učinim?
Duhovnik. Na to pitanje ću ti odgovoriti sljedeći put.
53. 18. februar 2012.
54. DIJALOZI
55.
56. DIJALOZI

57. DIJALOG DESETI

O DUHOVNOM ŽIVOTU
Duhovnik. Šta trebaš da uradiš, da bi stao na put duhovnog života? Ti, vjerovatno i ne
slutiš – kako je to teško, i kako je to, u isto vrijeme, lako!
Nepoznati. Da je teško – mogu da pretpostavim. Ali zbog čega je lako – e, to ne mogu.
Duhovnik. Jedan optinski starac govori: „Monaški je život težak, to svi znaju; ali da je to
najuzvišeniji, najčistiji, najprekrasniji, pa čak i najlakši – šta pričam, najlakši? – više od
toga: da je on neopisivo privlačan, najslađi, najtoržestveniji, najsvjetliji, vječno radošću
sijajući – e, to je malo kome poznato. Ali istina je na strani malobrojnih, a ne na strani
većine“.
On to govori za monaštvo. Ali isto to se može reći i za duhovni život uopšte. Zato je
Spasitelj i rekao: „… jer je jaram Moj blag, i breme je Moje lako“ (Mt. 11:30).
A šta je to jaram Hristov i šta je breme Njegovo, ako nije život duhovni! Kod Apostola
mi čitamo: „Uvijek se radujte“. A on ni o kakvoj drugoj radosti ne govori, do o radosti u
Hristu Isusu. Eto, zbog toga je lako stati na put duhovnog života.
Isti optinski starac govori: „Gospod je učenicima rekao: ne boj se, malo Moje stado, jer
Bog izvoli darovati vam – šta? Misliš – veselje? bogatstvo? naslađivanje? Ne! Nego, ni
manje više, do – Carstvo! U kojem ne samo da su sva blaga, i sve moguće riznice, i
ljepota, i slava, i svjetlost, i radost, i vrela ljubav, i Božiji život, i veselje vječno. Carstvo
je to – Carstvo svih vijekova, pred kojim su i najveća carstva svijeta ovoga – dim i
sumpor! I u tom, u tom Carstvu svjetlosti i veselja tebi i svim koji su vazljubili Gospoda
Isusa Hrista je pripremljeno carsko mjesto“.
Kako uopšte čovjek može da se koleba u izboru životnog puta? Jer, imaju samo dva puta:
uski – put spasenja, i široki – put pogibije. Put spasenja – to je duhovni život. Pogibije –
život plotski. Kako govori Apostol: „ako budete živjeli po ploti, umrijećete, a ako duhom
umrtvljujete djela plotska, živi ćete biti“ (Rim. 8:13).
Nepoznati. Što se tiče izbora puta, ja se više uopšte ne dvoumim. Kada na život gledaš
onako kako na život ja gledam danas – izbor je lako napraviti. To je potpuno tačno, ali
mene interesuje drugo: kako stati na taj put? Od čega početi? Ja sam svoj život gotovo do
kraja doživio idući po drugom putu. Meni je u njemu sve razumljivo i na sve sam se
navikao. A onaj prvi, duhovni put, meni je dalek, tuđ i potpuno nepoznat. Ja danas hoću
da živim drugačije, u skladu sa istinom koju vidim. I pitam te – kako to da ostvarim?
Duhovnik. Da. Shvatio sam te, ne brini. Ali sam htio da počnem od početka, da tako
kažem, od prvog slova duhovne azbuke.
Nepoznati. Od čega?
Duhovnik. Da bismo stali na put duhovnog života, moramo najprije jasno pred sobom
vidjeti oba puta: put duhovnog života, koji vodi ka spasenju, i put života plotskog, koji
vodi u pogibiju. I u najvećoj dubini svojeg bića čvrsto odlučiti da idemo putem duhovnog
života. Od te odluke mora početi duhovni život svakog čovjeka koji je postao svjestan da
je skrenuo sa puta spasenja. Taj prvi korak, tu odluku – nije teško donijeti, zato što je
lako napraviti izbor između života i smrti. Svjesno izabrati smrt, a ne život, može samo
lud čovjek. A ako si ti shvatio da je život svjetski, život po ploti – smrt, i da je život
crkveni, život po duhu – stvarni život, ti ćeš bez kolebanja donijeti nepokolebljivu
unutrašnju odluku da staneš na put života crkvenog. Ta će odluka po značaju za tvoj
unutrašnji život biti jednaka odlasku u manastir. Uhvatiće te užas od tvog dosadašnjeg
života. Vidjećeš koliko je u njemu bilo grijeha, prljavštine, svake mrskosti. Kakav je on
bio prazan, besciljan. Tvoja prošlost će ti izgledati kao neki košmarni san. I, ma koliko
godina imao, učiniće ti se da ponovo počinješ da živiš. Zapanjićeš se tom promjenom, i
sa ogromnim ushićenjem ćeš se čuditi: ama, kako sam ja to živio do sada? Kako sam
mogao da ne vidim to što danas vidim, kad je sve tako jasno, tako nesumnjivo? A zajedno
sa tim, spopašće te osjećanje neizdržljivog stida za svu tvoju prošlost. Osjetićeš
neodoljivu želju za pokajanjem. To je prvi korak na tvom putu; međutim, ovdje te čeka i
prvo iskušenje: to osjećanje stida i osaznavanje grijeha može da te usmjeri – bilo ka
životu, bilo ka smrti. Ka životu – ako ono u tebi izazove žudnju za spasenjem, ako ga
ozari nada na milosrđe Božije, ako ono u tebi ne ubije vjeru da će Gospod poštediti
tvorevinu Svoju i da će te primiti, kao što je otac primio svojeg bludnog sina. Ka smrti –
ako te navede na beznadežno očajanje. Kao što i sam možeš da primjetiš – od prvog
koraka na putu duhovnog života čekaju te spletke vražije! One vrebaju čovjeka na
svakom stepeniku duhovnog uspinjanja; neprijatelj vreba da svaki dobri pokret čovjekov
preokrene na zlo, zato što sve dobro u nama ima jednu crtu, iza koje, kada se prekorači,
to dobro neprimjetno pretvara u zlo. Tu crtu čovjek veoma često nije u stanju da raspozna
sam. To je djelo blagodati Božije; zato je samouvjerenost najopasniji grijeh, pošto se u
njoj krije potencijalna mogućnost svih ostalih grijehova. U tvom slučaju, neprijatelj će i
dobro tvojeg pokajanja pokušati da dovede do zlog očajanja. On će ti na „duhovno uvo“
šaputati riječi beznađa, govoriće ti da je za tebe već kasno da se popraviš, da nisi za to
kadar. Da si okreni-obrni poginuo, da nema smisla ni počinjati taj novi život, da on nije
za tebe.
Nepoznati. Ja nisam ni započeo novi život, a te se misli već motaju po mojoj glavi.
Duhovnik. Tjeraj ih od sebe. Ne daj im da se zadržavaju u tvom srcu. One su – od
neprijatelja. Jer, duhovni život ne zavisi od vremena. Moguće je, kao što vidimo iz
primjera razbojnika na krstu, dobiti spasenje i u jednom jedinom trenutku. O tome
svjedoče i mnogi primjeri iz života svetih. Uvijek možeš početi da živiš ispočetka. I nema
na zemlji takvog grešnika, kojem Gospod ne bi mogao da oprosti. A godine? Kakve veze
one imaju sa pitanjem o duhovnom životu? Zar se čovjek ne nalazi podjednako blizu
smrti, nezavisno od toga koliko ima godina? I zar se poginuti duhovno ne može u
mladosti, i spasiti se u starosti?
Nepoznati. I šta ja moram da uradim nakon što postanem svjestan svojih grijeha?
Duhovnik. Moraš da ispovijedaš svoje grijehe u Crkvi i poslije otpuštenja grijeha da se
pričestiš Svetih Tajni.
Nepoznati. Zar se baš od toga mora početi? Meni se čini da ja još nisam spreman za to da
bih mogao da se pričestim. Za to treba imati punu vjeru i čist život. Jer, inače, i po
crkvenom učenju, moje će pričešćenje biti meni „na sud i osudu“.
Duhovnik. Dostojno pričešćenje – to nije pričešćenje svetih. Nesavršenstvo u vjeri ne
može da bude prepreka za primanje Svetih Tajni. Jer, ne treba doktor zdravim, nego
bolesnim. I nije Hristos došao samo kod pravednih, nego i kod grešnih, da ih spase.
Pričešćenje – to je izvor našeg savršenstva i utvrđenja vjere naše: kako onda možemo
prvo da tražimo savršenstvo u vjeri i životu, a teko onda pričešćenje Svetih Tajni!
Nepoznati. Ali neki uslov valjda mora da ima i za dostojno pričešćenje?
Duhovnik. Ima. Pokajanje.
Nepoznati. Ali ti si sam govorio o tome kako je ništavno naše pokajanje u poređenju sa
težinom naših grijeha.
Duhovnik. Da. Ali i tu našu neraskajanost treba takođe ispovjedati kao grijeh. I ako u
tebi nema zle i svjesne želje da ostaneš u grijehu, ako ti nisi poljubio grijeh, nego ga se
stidiš – sveta Crkva će, vlašću koja je data svešteniku, skinuti sa tebe sve tvoje grijehe i
bićeš dostojan da se pričestiš. Isto je i sa nemoćima vjere. Neka si ti i svjestan da je
ništavna i slaba tvoja vjera. Ali ti hoćeš da vjeruješ. U svojem nevjerju vidiš svoj grijeh. I
zoveš: „Vjerujem, Gospode! Pomozi mojem nevjerju“ (Mk. 9:24). I tvoje će pričešćenje,
čak i uz malovjerje tvoje, biti dostojno. Na put duhovnog života treba stupati kroz
pokajanje i na njemu se utvrđivati tajanstvom Božanstvene Evharistije. Pričešćivati se
mora ne jednom u godini, kao što je to ušlo u naviku kod posvjetovljenih hrišćana, nego
često, kao u manastiru, zato što bez čestog pričešćenja nije moguć duhovni život u
svijetu. Jer, tvoje tijelo se suši, postaje bespomoćno i slabi ako mu ne daješ hrane. Tako i
duša: i njoj treba davati nebesku hranu. Inače će i ona da presuši i oslabi. Bez pričešćenja
će se ugasiti duhovni oganj u tebi. Zatrpaće ga starudije iz svijeta. Da bi se oslobodio od
te starudije, potreban ti je oganj koji će spaljivati trnje tvojih pregrešenja. Život duhovni –
to nije apstraktno bogoslovlje, nego stvarni i najnesumnjiviji mogući život u Hristu. A
kako ga možeš ti otpočeti, ako ne primiš, u tom strašnom i velikom Tajanstvu, punoću
duha Hristovog. Kako ćeš, ne primivši ploti i krvi Hristove, živjeti sa Njim? I ovdje će ti
neprijatelj, kao i kod pokajanja, praviti svakojake smicalice. Napraviće ti mnoštvo i
vanjskih i unutrašnjih prepreka. Ili će se odjednom ispostaviti da nikako nemaš vremena,
ili se nećeš osjećati dobro, ili će ti pasti na pamet da malo odložiš sve to, da bi se „bolje
pripremio“. Ali ti ne slušaj i ne obaziri se na sve to. Idi. Ispovjedaj se. Pričešćuj se. Jer,
ne znaš kad će te pozvati Gospod.
Nepoznati. Da. Uradiću to.
Duhovnik. Duhovni put zahtjeva ocrkovljenja sveg života – i unutrašnjeg, a prema
mogućnostima, i spoljašnjeg. Ako ne povučeš oštru crtu između svog života i života
svjetskog, svijet će te nizostavno savladati, opet će te porobiti. Gospod je donio mač
razdjeljenja: „Vi mislite da sam došao da dam mir zemlji? Ne, govorim vam, nego
razdjeljenje; jer, od sada će petoro u jednoj kući da se podijeli, troje protiv dvoje, i dvoje
protiv troje: otac će biti protiv sina, i sin protiv oca; majka protiv kćerke, i kćerka protiv
majke; svekrva protiv nevjeste svoje, i nevjesta protiv svekrve svoje“ (Lk. 12:51-53).
Treba se, dakle, odvojiti od svih i od svega što u sebi sadrži svjetsko načelo. Bez tog
unutrašnjeg odvajanja, duhovni život je nemoguć.
Nepoznati. Ali, šta ti podrazumijevaš pod „ocrkovljenjem života“?
Duhovnik. Je li ti razumiješ razliku između manastira i svijeta?
Nepoznati. Naravno.
Duhovnik. Ti razumiješ da je manastirski život ocrkovljen, i stoga suprotstavljen svijetu?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. E, sazdati manastirski život u svijetu – to i jeste to ocrkovljenje koje je
neophodno za one koji žele da idu po putu duhovnog života.
Nepoznati. Teoretski, ja razumijem tvoju misao o manastiru u svijetu, ali, kako je
praktično ostvariti – ne.
Duhovnik. Zamisli da živiš u manastiru. Oko manastira je visoki zid. Na kapiji je monah
koji ne propušta u manastir tuđince. U manastiru je hram u kojem se moliš. Tvoj život
izvan hrama protiče u keliji. Imaš kelijno molitveno pravilo, čitaš Sveto Pismo, djela sv.
Otaca, udubljuješ se u sozercavanje Božanstvenih tajni. Kada nisi ni u hramu ni u keliji,
nosiš poslušanje, ponekad vrlo teško: u pekari, na polju, u štali… Imaš duhovnog oca,
koji rukovodi svim tvojim životom, kome si na potpuno rukovodstvo odao svoju dušu,
odrekavši se od svojeg samostalnog djelanja i svjetske volje. Postiš po manastirskom
ustavu, i sav sklop tvog života zida se po crkvenim pravilima. Monaštvo – to je hram kod
kojeg su se razmakli zidovi i koji je obuhvatio i u sebe zaključao sav tvoj život. I evo,
desilo se da je taj manastir prenesen u svijet. Zidova manastirskih više nema. Gdje je
onda taj tvoj manastirski hram? Za tebe je to hram u kojem se ispovijedaš svom
duhovniku i u kojem se pričešćuješ Svetih Tajni. Možda ti ne možeš da provodiš u njemu
onoliko vremena, koliko bi mogao kada bi živio u manastiru, ali je život u tom hramu –
nešto nakvažnije u tvom životu. Gdje je tvoja kelija? Prenesena je u šumne svjetske
stanove, ali i u svijetu je ona ostala kelija, čak i ako ti zauzimaš u njoj samo „ćošak“. U
njoj mora biti manastirska tišina i manastirski život – iako je svuda unaokolo šum, i iza
„zidova“ u tvoju keliju ne dopire crkveno pojanje, nego svjetske pjesme, uskomešani
razgovori, pijana veselja. Tvoja soba neizostavno mora ostati kelija, i u njoj sve mora biti
prožeto duhom molitve i tišine. Ti imaš mnogo vanjskih, svjetskih djela, ali njih moraš
izvršavati kao poslušanje, ne lijepeći se za njih dušom, kao što bi se u manastiru teškim
trudom trudio u pekari ili u štali. Život svjetski teče po svojim zakonima. On ima svoj
ritam i svoja pravila. Ali ti, prihvatajući taj svjetski život – zato što je to vanjsko
neophodno za tvoj život u svijetu – svoj lični i unutrašnji život moraš graditi na načelima
crkvenim. U manastiru bi bio poslušnik. Moraš to ostati i u svijetu.
Ako sve to ostvariš i u svijetu, sačuvaćeš manastir. Samo, taj unutrašnji manastir više
niko neće moći da uništi. Zato što se uništiti može samo spoljašnost; unutrašnjost, pak, je
čovjekova neotuđiva svojina. To je, dakle, to „ocrkovljenje“, koje je neophodan uslov za
istinski duhovni život.
Nepoznati. Da. Shvatam sada šta podrazumijevaš pod pojmom „ocrkovljenje“. Ali, hoću
li ja imati snage da sazdam taj „neophodni uslov“ za duhovni život?
Duhovnik. A zašto ne bi imao? To samo od tebe zavisi.
Nepoznati. Možda. Ali, jesam li ja kadar za to? Hoću li moći tek tako, odjednom, da se
odreknem od svega svjetskog? Ja sam previše navikao na svjetski život, i previše toga ja
još uvijek volim u njemu.
Duhovnik. Naprimjer?
Nepoznati. No, naprimjer, ja mnogo volim muziku, beletristiku, pozorište… ja „po-
svjetski“ volim život prirode – cvijeće, ptice…; volim da se smijem, da se šalim, da se
razbrbljam u veselom društvu, na kraju krajeva – ja pušim… Naravno, sve su to
„tričarije“, ali, od svega toga odreći se – odjednom?! Ja, prosto, ne osjećam u sebi snagu
za to.
Duhovnik. A ko ti kaže da moraš „odjednom“?
Nepoznati. To govori Jevanđelje.
Duhovnik. Nikad! U Jevanđelju se govori da je neophodno donijeti čvrstu odluku da se
ide za Hristom. Govori se o idealu kojem čovjek mora stremiti. Govori se o tome šta je
čovjeku činiti da bi dostigao taj ideal. Štaviše: tamo se govori da se Carstvo Božije silom
uzima, da oni koji se upinju to Carstvo i dobijaju. I Apostoli uče da nas čekaju mnoge
skrbi dok ne uđemo u Carstvo Nebesko. Znači – uopšte ne „odjednom“. Podvižnici, koji
su sami prošli put spasenja, i u vlastitom iskustvu poznali sve vražije zamke neprijatelja,
otkrili nam unutrašnjeg čovjeka, izučili „nevidljivu borbu“ duhovnu, svjetlošću
blagodatnog razumijevanja osvjetlili sav put duhovnog života – razvili su nepobitno i
nesporno učenje Crkve; prema tom učenju, unutrašnja izgradnja duhovnog čovjeka je,
baš naprotiv, spor i postepen proces koji zahtjeva veliko strpljenje.
Nepoznati. A kako sa tim da se pomire riječi Spasitelja, rečene čovjeku koji je htio da,
prije nego što krene za Hristom, ode i pokopa oca: „…ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje
mrtvace“, ili, drugom, koji Ga je molio da ga pusti da se oprosti sa svojim bliskim:
„…nijedan koji metne svoju ruku na plug pa se obazire natrag nije spreman za Carstvo
Božije“ (Lk. 9:59-62).
Duhovnik. To i jeste traženje konačne odluke da se ide za Hristom, zahtjev da se
definitivno izabere put, bez osvrtanja unazad, bez dvoumljenja. Spasitelj nigdje ne govori
da se savršenstvo može dostići „odmah“; On govori o definitivnoj odluci, koja ne smije
biti samo u mislima, osjećanjima ili namjerama, nego mora biti u volji i u životu.
Nepoznati. Dopustimo, teoretski, da je tako. Ali ja ne shvatam – kako se u praksi može
sprovesti ta postepenost? Po meni, naprimjer, stvari otprilike stoje ovako: ako se u
pozorište ne smije ići – ne smije se, i gotovo. Ne smiju se čitati romani, i tačka.
Zamajavati se šupljom pričom u ispraznom društvu sa cigaretom u zubima se ne smije – i
gotova priča. Ne smije se ići na ples, ne smije se smijati, ne smije se šaliti, pjevati, igrati,
glumiti. Jednom riječju – ništa se ne smije. I ko će meni sad da kaže da se sve to može
ostaviti „postepeno“? Kakvo vanjski prepoznatljivo odličje će krasiti „privremeno
dopustivi smijeh“, „privremeno dozvoljenu zabavu“, „privremeno dozvoljeno
profanisanje“?
Duhovnik. Niko tebi neće ukazati takvo vanjsko odličje. A njega i ne može biti, zato što
je profanisanje nedopustivo uopšte. Ali ovdje se ne govori o dopustivosti posvjetovljenja,
nego o tome – kako se od njega izbaviti, i kako postići ocrkovljenje sveg života.
Pravoslavlje ne govori o dostizanju ocrkovljenja odmah; ono govori o neizbježnosti
velike unutrašnje borbe, o postepenom uspinjanju po lestvici savršenstva. To „odmah“
predstavlja, zapravo, strašnu opasnost, koja istinsko, blagodatno stanje svetosti može da
zamijeni njegovim spoljašnjim, farisejskim falsifikatom. Ti pitaš: kakvo će ti biti dato
vanjski prepoznatljivo odličje dopustivih razonoda? Tebi će se, naime, dati nešto sasvim
drugo: daće ti se unutrašnja osnova procesa u kojem se čovjek stvarno oslobađa od
posvjetovljenosti. Ta osnova je duhovni rast čovjeka. Vanjsko samoograničavanje se
ovdje ne smije sprovoditi po bukvi zakona, nego u skladu sa unutrašnjim procesom rasta
duhovnog života. Ne može se reći čovjeku da se odjednom otrese svih svjetskih
razonoda. Ali se ne smije ni čekati da ih on odbaci bez truda, bez borbe, kada izgubi
svaku želju za njima. Treba prepoznati trenutak kada su se stvorile unutrašnje
pretpostavke da čovjek pred sebe postavi rješenje tog zadatka. Treba znati ne samo šta u
datom slučaju zahtjeva zakon, nego i da li je čovjek sazreo za rješenje takvog zadatka.
Formalističko, „po bukvi zakona“ odricanje „odjednom“ od svega „svjetskog“, zato što
sveti oci „u pozorište ne iđahu“, „cigara ne dimiše“, i „u veselim društvima ne sjeđahu“ –
uz svu istinitost tih opaski – može da bude ne samo besplodno, nego i pogubno za dušu.
Ovdje nije dovoljno samo znati učenje o savršenstvu, ovdje treba imati duhovno znanje.
Knjiga – to je veliko djelo, ali da bi se koristio njom pravilno, ne treba ti svjetska
mudrost, nego blagodatna premudrost. Jer, ma kako mi iz podvižničkih knjiga upoznali
nevidljivu borbu, ma kako na osnovu duhovnog iskustva svetaca izučili zakone duhovnog
života – nijedan čovjek nije isti kao bilo koji drugi, i svaki život ljudski jeste poseban,
neponovljiv i nov život. Zato knjige i ne mogu da ti to kažu. Zato se ono živo, unikalno,
što se tiče samo tog života, ne postiže svjetskom mudrošću, nego premudrošću Blagodati.
Pravoslavni manastiri su do današnjih dana sačuvali živu praksu istinitog duhovnog
rukovođenja. I ako hoćeš da istinski razumiješ pravoslavno učenje o putu duhovnog
života i uspinjanju po lestvici duhovnog savršenstva – potrudi se da uvidiš kakav je tamo
duh vladao. Čemu su učili oci svoju duhovnu djecu? Da li je to bilo samo u riječima,
ispunjavanje mrtvog formalizma, traženje svega „odmah“, koje izgleda tako uzvišeno, a u
suštini svojoj je prepuno spoljašnjeg farisejstva? Evo, saslušaj, kako su veliki optinski
starci pisali o „svjetskim razonodama“. Te su riječi bile upućene djevojci koja je živjela
veselim svjetskim životom, ali koja je stremila monaštvu: „Tajanstvo čudnovato i
preslavno vidim ja na nebu: nebo – pećina; prijesto heruvimski – Djeva; jasle – kolijevka,
i u njih bi smješten Onaj Koji se ni u šta na svijetu umjestiti ne može…
Vaistinu – čudo užasno! I heruvimski se um užasava – kako je to moglo da bude?
Međutim, bilo je! I koje je od ovih čudesa najčudesnije – um nije u stanju da odredi.
Zaustavlja se, zapanjen…
Da, veliku je utjehu sveta Crkva darovala umnom čovjeku. Mogao bi čovjek cijeli svoj
vijek da gleda u bezdan smisla ova tri reda riječi. A koliko je još bisera razasuto u
crkvenim pjesmama! Ali avaj: zemaljski um ne pati za ovim dragocjenostima, jer ih
razumjeti on ne može. Šta će pijetlu basnoslovni rubin? Njemu daj zrno graška, i on –
presrećan. A nama utjehu pruža podskakivanje po parketu, k’o da smo kakva jarad, nama
daj da se kikoćemo dok nam se vilice ne iskrive, da nam je kakvu njušku navući na lice,
da se zamaškaramo… koliko li je još takvih gluposti i besmislica, koje gutaju i
zatamnjuju taj svjetloliki poklon neba – um naš. Međutim, ne pišem ja tebi ovo da bi ti,
iskrena moja, sve njuške i balske ukrase pobacala i time ogorčila svoje bližnje i daljnje.
Nego ti govorim da bi znala šta činiš. A ako već nešto i zabrljaš – a ti idi pa se ispovjedaj
Gospodu, i On će ti oprostiti“.
U drugom pismu joj piše: „Juče ili prekjuče o. M. mi reče da ti, plešeš li, plešeš. Ja sam
mu savjetovao da ti napiše i podsjeti te na basnu Krilova o cvrčku i mravu. Taman je za
tebe. I cvrčak je volio praznike i na post nije mislio – samo je plesao i plesao. Govorim ti
ovo – ne da te ukorim, nego da znaš stvarno stanje stvari, i da ne gubiš glavu…“
I još: „Oj, kakva si ti meni sumnjičavica! Opet udarila na mene, k’o da sam ja
nezadovoljan tobom. Ama, i da si se i stvarno zaljubila u nekoga, kako da ti ne oprostim?
Sam sam grešan čovjek. A ti se čak ni zaljubila nisi, nego tek onako, popričala. Pa i Bog
će da oprosti, a ne ja: kako ja da ne oprostim?…“
Da li je on od svjetske djevojke tražio da ona „odmah“ prekine sa svim? Naprotiv, on je i
samu misao o takvom „hitnom“ mijenjanju života tjerao od nje, kao misao vražiju. „Ali ja
vidim da ti želiš, – piše starac, – da baciš moderne salonske cipelice i balsku haljinu, i da
ovog trenutka postaneš svetica, prepodobna, da se ovog časa prosvijetliš. Ne, sestrice, u
djelu duhovnom ne ide tako. Tu na prvo mjesto dolazi strpljenje, iza njega slijedi još
strpljenje i, na kraju, sve to biva ovjenčano opet – strpljenjem“ (jeroshimonah Anatolije).
To je glas istinitog Pravoslavlja. Tako su starci doživljavali proces čovjekovog duhovnog
preporoda. To nije bila teorija, nego sam život. Pet godina poslije tih pisama, optinski
starac piše istoj toj djevojci čestitku povodom stupanja na monaški put, u kojoj se više ne
spominju moderne cipelice i balske haljine, nego se govori: „Čitaj obavezno svaki dan sv.
Avu Doroteja ili sv. Jovana Lestvičnika; u njihovim knjigama je veliko blago, prava
riznica lekcija duhovnog života. I ako budeš išla putem koji oni ukazuju, prema svojoj
mjeri, nećeš poginuti, i naslijedićeš Carstvo (Nebesko) vječno“.
Nepoznati. Znači, pitanje se prenosi na unutrašnje odrastanje. Spoljašnja ograničenja – to
je, jednim dijelom, potpora tom odrastanju, a drugim – njegova posljedica?
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Šta onda pomaže tom rastu, u pozitivnom, a ne u ograničavajućem smislu?
Duhovnik. Već sam ti rekao: pokajanje, često pričešćenje. Na to treba dodati molitvu,
post i unutrašnju borbu.
Nepoznati. Pričaj mi o tome malo podrobnije.
Duhovnik. Mi smo već govorili o molitvi i postu, kada smo pričali o monaštvu. Ali sad
je vrijeme da na molitveno djelo pogledamo sa strane tvog pitanja: šta će u ocrkovljenju
tebi dati molitva, i kako da naučiš da se moliš? Za molitvu kažu da je to „duhovna
umjetnost“. I vaistinu – to jeste umjetnost, koja se mora dugo i strpljivo učiti. Molitvu,
kao molitveno raspoloženje, može da ima svako. Ali druga je stvar da se stekne molitva
kao stalno i uobičajeno duhovno stanje.
U molitvi, kao i uopšte u životu duhovnom, čovjekovi podvizi jesu neophodni, ali bez
Blagodati Božije oni su ništa. Molitveni put sa naročitom punoćom je pokazan u djelima
velikih bogomoljaca i podvižnika, još od drevnih vremena. Ako slušaš njihove savjete,
nećeš skrenuti sa puta. Ali mnoge zbunjuje izuzetnost vanjskih okolnosti u kojima protiče
duhovni život u svijetu. Molitva o kojoj govore sveti Oci proticala je u osamljenosti, u
tišini, a ne u užasavajćoj gunguli savremenog života, i molitva u svijetu nama počinje da
izgleda nemoguća. Da, nesumnjivo, tu ima teškoća koje zavise od specifičnosti tih
vanjskih okolnosti. Ali, molitva u svijetu je moguća i neophodna, zato što je bez nje
nemoguće izgraditi nevidljivi manastir, zato što ona ograđuje i utvrđuje duhovni
život: tvoja soba neće za tebe postati tvoja kelija, sve dok u njoj ne bude molitve, sve dok
se ti u bučnom gradu ne osjetiš kao da si iza manastirskih zidina, sve dok se molitva ne
useli u tvoje srce. Učiti se molitvi, kada si skoro sav svoj život proživio bez nje – to je
izuzetno teško djelo, zato što čovjek mora maltene da se uči da hoda, iako osjeća da je
odrastao. Ali neka te to osjećanje ne zbunjuje. Kako može dijete u vjeri, koje je jedva
počelo duhovno da živi, odjednom, kao odraslo, da sigurno korača po putu molitvenog
djelanja? Naravno, ono mora da se uči. Molitva – to je u tvom životu ono što „nije od
svijeta ovoga“. Zato će, čim počneš da se moliš, svijet za tebe postati nešto drugo,
spoljašnje. Molitva, i sve što je u tvom životu vezano za nju – to će biti jedno. A svijet, sa
svim svojim svjetskim djelima – drugo. I što se dublje budeš predavao molitvi, tim će
dublje da se urezuje brazda koja prolazi između tvog unutrašnjeg života i svijeta, tim će
više i neprobojnije da se uzdižu zidovi tvog nevidljivog manastira.
Nepoznati. Ali ja ne mogu ni da zamislim – kako da se latim za to djelo. Kako da se
molim? Da iščitavam molitve koje sam naučio iz molitvenika? Ali, da li će te tuđe, pa još
crkvenoslovenske riječi moći da prime ono što se pojavi u mojoj duši, a što bude nalik na
molitveno raspoloženje? Ili se, možda, treba moliti svojim riječima? A kako se tim
stvarnim, životno-svakodnevnim riječima obraćati Bogu, Čije postojanje sam ja danas i
spreman da priznam, ali Kojeg apsolutno nisam još naučio da osjećam? Ili Ga treba
zamišljati slikovito, učiniti Ga realnijim, uz pomoć vizuelnih predstava? Razjasni mi ovo,
molim te.
Duhovnik. Moraš početi da se moliš bez mudrovanja i bez pitanja tipa „a šta će iz svega
toga da ispadne“? Molitvu ne treba komplikovati nikakvim pitanjima „od razuma“, koji
je kod nas prvi samozvanac i koji će, izopačen svjetskom samovoljom, trpati jedno
pitanje na drugo. Postaraj se da ga ne slušaš. Reci sebi da ćeš se moliti onako kako Crkva
uči. Da je to tvoja obaveza pred Bogom. Kako god da ispadne – ti ćeš svoj dio posla
obavljati. I obavezno imaj kelijno pravilo. Najmanje, makar samo nekoliko molitvi. Da
od riječi pređeš na djelo. Taj prelazak će biti takva promjena u tvom životu, kakvu ti ni
zamisliti ne možeš. Čovjek koji se moli i čovjek koji se ne moli – to su ljudi iz dva razna
svijeta. Molitva će ti za početak dati ono osnovno osjećanje, da si ti „sa ove strane“, gdje
je Crkva, na uskoj stazi, u drugom Carstvu, a ne sa njima, na onoj strani, u carstvu svijeta
koji u zlu leži. Kada se moliš, ne očekuj ništa spektakularno i neka ti ništa ne zbunjuje. I
ne zadavaj sebi nikakve izuzetne zadatke, osjećaj se kao dijete koje još ne umije hoda.
Gdje će ono da filosofira i raznorazna pitanja da rješava. Njemu je samo da odstoji
nekoliko sekundi, i eventualno da napravi par nezgrapnih koraka. Tako i ti, probaj da
zakoračaš: probaj da ne odvlačiš u stranu svoju pažnju od riječi molitve, a kada ipak
odlutaš u mislima – vraćaj se nazad. Pročitaj molitvu koju znaš, spokojno. Prekrsti se, i
prije nego što počneš, pokloni se do zemlje. Kad završiš – isto. I biće ti prijatno na duši. I
Bogu hvala za to. A ako i ništa ne osjetiš, nema veze: ne zbunjuj se. Ne trudi se da
izazoveš u sebi nikakva naročita preživljavanja, ali, ako se ona pojave, ne tjeraj ih. Sve
prepusti Gospodu. Može da se desi da odmah osjetiš teško stanje podvojenosti. Da
počneš sebe da gledaš sa strane – biće ti i čudno, i smiješno, što stojiš na molitvi, čitaš,
krstiš se, klanjaš se do zemlje. To će kroz tebe svijet gledati na tvoju dušu, kako se ona za
novi život budi. A u tebi je „svijeta“ mnogo više nego „duhovnog života“, i učiniće ti se
da sav ti gledaš na nekakve „slučajne“ i „čudne“ postpuke, koji bukvalno kao da nisu
tvoji. Ali ti pusti tog „drugog“. Neka gleda. Svoj ti posao. Jer, djelo je tvoje veliko i
istinito. Malo-pomalo, sa vremenom, proniknućeš u riječi molitve. Jer, one nisu iz glave
izmišljene, nego iz života. Iza njih stoji podvig, skrušenost zbog svojih grijeha, borba sa
strastima, vjera, nada, ljubav, blagodatno ozarenje, život u Duhu Svetom. Bojiš se da
tvoja osjećanja neće moći da stanu u riječi molitve? E… u njih može sav svijet da stane, a
kamoli da ne stanu tvoja duševna stanja! Ah, samo kada bi se tvoja duša sjedinila sa
osjećanjima koja stoje iza riječi svetih molitvi!.. A ako osjetiš neku potrebu i da svojim
riječima, od srca kažeš nešto Gospodu – ni to ne zaobilazi. Dopuni time svoje molitveno
pravilo. Ali nikada ne pokušavaj da zamišljaš i vizuelno predstavljaš one kojima se moliš:
ni Gospoda Isusa Hrista, ni Njegovu Prečistu Majku, ni sile Besplotne, ni svete ugodnike
Božije. Vizuelno zamišljanje na molitvi – to je demonsko iskušenje koje čovjeku prijeti
duhovnom pogibijom.
Nepoznati. Ali ja moram nekako da zamišljam onoga kome se molim. Jer za mene to nije
neka pusta stvar.
Duhovnik. U pravu si. Nije. Ali tvoje obraćanje onome kome se moliš ne smije da
protiče u mašti, nego u srcu, ne smije da bude u slici – ono mora biti u osjećanju. Pred
tobom ne smiju da budu vanjske crte, vanjski oblik; ti moraš unutrašnje, u srcu da osjećaš
onoga onoga kome se moliš. Ono spoljašnje, što ti je potrebno za molitvu, dato ti je
u ikoni; kada se moliš pred njom, ti se onome ko je na njoj predstavljen moraš obraćati –
ne zamišljanjem živog tjelesnog oblika, nego kroz duhovno stanje srca. U suprotnom,
zahvaljujući mašti, tebi će se jednog dana učiniti da je pred tobom Sam Gospod Isus
Hristos, sa svim tjelesnim crtama koje ti zamišljaš da On ima, i ta će ti se slika učiniti
jasna, kao da stoji pred tobom, i odgovarajuća osjećanja ushićenosti će se u tebi vinuti
naviše; ali to neće biti Hristos Spasitelj, i sva tvoja osjećanja neće biti molitva, nego
demonska iluzija. Može da se pojavi i toplota oko srca, i suze, i radost, – ali sve to neće
biti stvarno, nego je to laž vražija, u koju će te uvući neprijatelj. A to će biti primjetno
samo po vanjskim simptomima: po neposlušanju, gordosti, duhovnom sljepilu. Tebi
samom, pak, biće jako teško da to primjetiš. Neka te Bog sačuva od takvih stanja! Moliti
se „slikovito“ – to je bezumno djelo.
Nepoznati. Reci mi još – kako uopšte ići po molitvenom putu? Kako od prvih koraka
preći ka sljedećim?
Duhovnik. Taj prelazak se neće desiti tako što će tvoja glava da odluči o tome: to treba
da bude posljedica samog duhovnog rasta. Ako budeš živio crkvenim životom – uz
pomoć Božiju ćeš se unutrašnje udaljavati od svijeta i sve više se priljepljivati Gospodu.
Zajedno sa tim, tvoja će se duša sve više protezati ka molitvenom djelanju. Poželjećeš da
sve duže i više ostaješ u svojoj keliji na molitvi. U svijetu ćeš početi da budeš „tuđi“. A u
hramu i keliji, na molitvi, bićeš kod kuće. Molitva će ti postati slatko djelo, na koje ćeš
žuriti, čim završiš neophodna „svjetska poslušanja“, i kelijno molitveno pravilo će ti
odjednom postati tako kratko, da ćeš se s naporom odvajati od njega. Provjeri to
osjećanje. Nije li to slučajno raspoloženje? Je li ono stalno u tebi? Kada se uvjeriš da je
ono stalno, uvećaj svoje molitveno pravilo.
Svaki podvižnik se nada da će steći stalnu molitvu u srcu, da će doći u takvo stanje, kada
će molitva uvijek živjeti i djelovati u njemu. Da će se živi, neizrečeni blagodatni dar
molitve, koji je i u riječima molitve, i bez riječi, i u hramu, i u keliji, i u poslovima
svakodnevnim, pa čak i u snu – uvijek, kao najveća dragocjenost i najneprocjenjivija
radost, osjećati u tajanstvenim i nepostižnim dubinama tvojeg duha. To je – nada. Ali
neka nikada i niko ne drzne samovoljno da sam u sebi, svojim silama, izaziva takvo
stanje. Neka čovjek nikada ne govori: nije li meni vrijeme da pređem na molitvu bez
riječi. Molitva ne postaje umna i ne useljava se u srce po odluci čovječijoj, nego po
milosti i blagodati Božijoj.
Nepoznati. Da… shvatam da je duhovni život bez molitve nemoguć, i postaraću se da
izvršim ono o čemu ti govoriš.
Duhovnik. Recimo sada ponešto o postu. Mnogima u svijetu post izgleda nevažan.
Navikli smo svi da u tome vidimo isključivo monaško djelo. Za mirjane post nije
obavezan. Nekakav zakržljali ostatak iz prošlosti. Prazna, ni za šta nepotreba formalnost.
Mrtvo slovo ustava. Naravno, crkvenom čovjeku nije prijatno da kaže „post je
nepotreban“, ali se prema narušavanju posta svi odnose toliko snishodljivo, da se i bez
ikakvih eksplicitnih riječi ogromna većina hrišćana bukvalno napojila apsolutno
nipodaštavajućim odnosom prema postu. Avaj: upravo se tu i krije jedan od uzroka
posvjetovljenja hrišćana! I upravo zato ocrkovljenje nezaobilazno zahtjeva ispunjavanje
posnog ustava. A znaš li ti – kako je Crkva strogo zahtjevala da se mirjani pridržavaju
posta? Znaš li kakvom je strogom kaznom ograđivala ona post? Prema 69-om
Apostolskom pravilu: „Ako li koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili čtec, ili pojac ne
posti u svetu četrdesetnicu pred Vaskrsom, ili u srijedu, ili u petak, izuzev ako je
spriječen nemoćima tjelesnim: da bude raščinjen. Ako je mirjanin – da bude odlučen“.
Neko malo važno djelo ne bi se sankcionisalo takvom strogošću. O značenju posta u
unutrašnjem životu čovjeka smo razgovarali kada smo pričali o monaštvu. Pogledajmo
sada kakvo značenje on ima za izvršavanje unutrašnjih zadataka koji tebe interesuju.
Post ne samo da pomaže se ti osjećaš izuzetno, on ne samo da je jedno od najmoćnijih
sredstava u borbi protiv strasti; on, poput molitve, uzdiže novu pregradu između tvojeg
duhovnog života i života svjetskog. Post počinje sa hranom i dolazi do uzvišenog – do
bezstrašća, kada se na svojim najvišim stadijumima sjedinjuje sa molitvom i
Bogosozercavanjem. Već na prvim stadijumima on te postavlja izvan svjetskog života, u
kojem je post besmislen i gotovo smiješan. Oni – jedu sve. I na Veliki Četvrtak, kada se
vrši Tajna večera i kada se predaje Sin Čovječiji, i na Veliki Petak, kada mi slušamo plač
Bogomajke kod groba raspetog Sina. I na dan pogrebenja. Za njih nema ni Hrista, ni
Bogomajke, ni Tajne večere, ni Golgote. Kakav oni post mogu da imaju? Mi skoro da
ništa i ne jedemo u te dane, zato što je naš duhovni život zaokupljen podsjećanjem na
stradanja Hristova. I ako ti nećeš da načiniš prvi korak koji će tvoj život ponovo da slije u
jedan sa životom svjetskim – nikako ne odustaj od posta. Posti i poštuj post kao veliku
crkvenu svetinju. Svaki put kada se uzdržavaš od onoga što je zabranjeno da se okuša u
dane posta, ti, sa svom Crkvom, jednom mišlju i jednim osjećanjem činiš ono što je činila
sva Crkva i svi sveti ugodnici Božiji od prvih dana postojanja Crkve. To će ti davati
snagu i čvrstinu u tvom duhovnom životu. Ti ćeš, ne stideći se pred svjetskim ljudima,
koji žive po svjetskim navikama, hrabro povući crtu koja će te odvojiti od njih, i to će biti
jedna od nepokolebljivih kula-tvrđava tvog nevidljivog manastira.
Nepoznati. Da, vjerovatno, sa te tačke gledišta, post se najlakše može prihvatiti tako.
Međutim, ja sam spreman da ga prihvatim bez ikakvih pogovora, čim je takvo pravilo
Crkve.
Duhovnik. Ali najglavniji zadatak na putu tvog unutrašnjeg života jeste borba sa
strastima, unutrašnje ograđivanje sebe od svjetskih načela. Taj zadatak će u korijenu
promjeniti sav tvoj život, daće mu savršeno nov sadržaj, postaviće te u savršeno drugačiji
odnos prema cijelom tvom okruženju. Do sada ti nisi znao ni za kakvu unutrašnju borbu
sa „grijehom“. Pred tobom se nije postavljalo pitanje o „vječnom životu“. Zemaljski život
zna samo za one moralne zakone, koji određuju uzajamne odnose ljudi u granicama
ovdašnjih zemaljskih interesa i ovdašnjih zemaljskih zadataka. Grijeh – to je narušenje
zakona Božijeg, otkrivenog ljudima radi dostizanja vječnog života, te zato i ono što ljudi
misle da zaslužuje odobrenje može da bude mrsko pred Bogom. Ti se nikada nisi
zagledao u svoja duševna stanja, u svoje pomisli, u svoja osjećanja, u svoje postupke, u
sav svoj unutrašnji – a može se komotno reći i u vanjski – život, sa tačke gledišta tih
visokih zahtjeva Božijeg zakona. Svi tvoji moralni pojmovi i sav tvoj moralni život bili
su izvan ikakvog pojma o spasenju. Do sada si živio kao čestica svijeta ovoga, po
njegovim shvatanjima i po njegovim stihijama. Sada moraš početi da unutrašnje
posmatraš sav svoj život. Sa kakvim užasom ćeš vidjeti, uz ovo novo prosvjetljenje,
samog sebe! Zamisli neki hram neopisive ljepote. A u njega do krova natrpano smeće,
odvratna prljavština, svakojaka nečistota… Dragocjeni ukrasi poobarani u najzabačeniji i
najtamniji ugao… E, taj hram – to je tvoje srce. Gdje je tvoj duhovni život? Gdje je
dragocjeni dar Božiji? Nisu li gomile svjetske gadosti zatrpale sve u njemu? Ti, dakle,
moraš, u pokajanju i pričešćenju Svetih Tajni, u molitvi i postu, uzdajući se u svemu na
milost i pomoć Božiju – početi da čistiš svoje srce, da od svjetske gvožđurije oslobađaš
svoj duhovni život. To neće ići tako lako. Ta borba iziskuje ogormne napore, strpljenje,
vjeru. Ona će zaokupljati svu tvoju pažnju i ispunjavati sav tvoj život. Sve tvoje
preokupacije, sve ocjene, svi ukusi – sve će postati drugačije. Dobro za tebe neće biti ono
što uvećava tvoje zemaljsko blago, nego ono što pomaže tvom unutrašnjem razvoju. I
loše neće biti ono što umanjuje zemaljsko blago, nego ono što pravi prepreke tvom
spasenju. Ti više nikada nećeš osjećati dosadu i prazninu života, nećeš više čeznuti za
površnim opštenjem sa ljudima, za praznim razgovorima, za ispunjavanjem svog života
spoljašnjim i čulnim utiscima. Pred tobom će stalno biti veliki zadatak unutrašnjeg
razvoja, stremićeš da sve što ti se dešava preživljavaš na dobro svojeg spasenja, i to će
ispuniti tvoj život punoćom moralnog sadržaja. Događaji koji u svijetu izgledaju
grandiozni – za tebe će biti mizerni. A ono na šta ranije nisi obraćao pažnju – postaće ti
veliko i važno. Mnogi nevažni događaji u tvom životu, obični susreti sa ljudima, sitne
svakodnevne neprijatnosti, razdražujuća, zla riječ, sve što je ranije za tebe bila tričarija,
postaće sasvim drugačije, jer ćeš drugačije gledati na duševna stanja koja stoje iza njih.
Uvidjećeš da se tvoja duša nalazi u ropstvu strasti. Da je tvoj slobodni duh izgubio svoju
istinsku slobodu. Da si ti rob samoljublja, taštine, gordosti, ugađanja utrobi, zavisti,
gnijeva, ljubomore, bluda.
Početi živjeti duhovnim životom – to znači objaviti nemilosrdni rat strastima koje te
porobljavaju. I, po mjeri oslobađanja od njih, ti ćeš se postepeno odvajati od svijeta i
zaključavati se u svoj nevidljivi manastir. Nemoj misliti da je to moguće dostići
„odmah“, i ne padaj u očajanje kada vidiš kako se sporo i slabo odvija tvoje djelo. Moraš
da znaš da i na najvisočijim duhovnim nivoima vrebaju strašni padovi, i da na najnižim
stepenima dušu posjećuje, po milosti Božijoj, blagodat Božija. Zbog toga nikada ne budi
gord i ne misli da si mnogo toga dostigao, jer sve možeš da izgubiš u jednom jedinom
trenutku, i ne očajavaj zbog toga što imaš malo, jer je sve u rukama Božijim. Nego se
trudi, spokojno, bez opuštanja, strpljivo. Nikada ne pitaj „hoću li još dugo iznemagati u
borbi i kad će već jednom stići toliko dugo očekivano oslobođenje?“ Odgovor se zna: do
kraja dana tvojih, uvijek, dok te Gospod ne pozove. I nikada nemoj da brojiš plodove.
Tvoje je da misliš o trudu, a plodovi su od Gospoda. Očekivanje plodova rodiće
nestrpljenje, nestrpljenje – očajanje, očajanje – strasti, jer, ako čovjek osjeti beznađe, u
jednom trenutku će od svega odmahnuti rukom i reći: „i ovako i onako ništa neće ispasti
od ovoga“, i na smjenu njegovog beznađa na duhovnom polju će se pojaviti želja da se
živi „k’o što svi žive“. Neprijatelj našeg spasenja često lovi ljude na tome. Onaj koji se
podvizava mora od samog početka da djelo svog unutrašnjeg razvoja postavi tako, da na
samu pomisao o plodovima i nagradama gleda kao na nečastivu. Očekivati duhovne
plodove od svojih podviga – to znači uzdati se na svoje snage. A u životu duhovnom sve
mora da se polaže na pomoć Božiju, na Njegovu svetu volju, na blagodat Božiju. Zato sa
smirenjem radi ono što od tebe zahtjeva Gospod. I ne samo da ne treba da čekaš kad će
doći „plodovi“ i „nagrade“, nego se i ne zbunjuj ako se očigledno ne zbiva ono što si ti
očekivao. Uvijek pamti riječi sv. Jovana Zlatousta: „Bog obično polaže vijence ne
gledajući na kraj podviga, nego na duhovno stanje podvižnika“. Eto, to duhovno stanje,
kao i trudovi koji od njega proističu, traže se od tebe. Ponekad Gospod cijeli život
ispituje smirenje i trpljenje čovjeka. Ne daje mu blagodatnih stanja. I tek na smrtnom
odru ga Gospod daruje za sve trudove podvižničkog života, po neizrečenoj milosti
Njegovoj.
Put duhovnog života je težak. Ali je samo u njemu istiniti život, jer samo on dovodi do
spasenja i života vječnog.
Međutim, prolazak tog puta, zidanje nevidljivog manastira – zahtjeva još jedan
preduslov: duhovno rukovodstvo. A duhovno rukovodstvo pretpostavlja poslušanje. Ono
što je za poslušnika u manastiru iguman ili starac, za tebe mora biti tvoj duhovnik u
svijetu. Njemu moraš na rukovođenje predati svoju dušu, i njemu moraš biti obavezan
poslušanjem.
Nepoznati. Ali ja uopšte ne mogu da zamislim – kako je izvodljivo poslušanje u svijetu?
Jer, poslušanje podrazumijeva „blagoslov“ duhovnika na svaki, i najmanji korak u životu.
A kako je to moguće u svijetu, kada ja svog duhovnika mogu vidjeti maksimalno
jedamput ili dvaput u toku sedmice? Svjetski život ne čeka. I često, čak i ako ja to želim,
neću imati priliku da pitam duhovnika kako da postupim u ovoj ili onoj situaciji. Kakvo
je onda to rukovodstvo? Kakvo je to poslušanje?
Duhovnik. Razumije se, i duhovno rukovodstvo i poslušanje u svijetu izvana će se na
izvjestan način razlikovati od rukovodstva i poslušanja u manastiru, ali sa unutrašnje
strane oni će i u svijetu ostati nepromijenjeni. Duhovno rukovođenje nije moguće samo u
manastiru, i ne samo ako u svijetu postoje uslovi za stalno ili često opštenje sa duhovnim
ocem. Ono je moguće i u onim rijetkim slučajevima, kada se vanjsko opštenje presijeca
sasvim. Starci i zatvornici su često rukovodili životom monaha i mirjana koji su živjeli
daleko od njih i koje nikada nisu lično upoznali. Naravno, takvo rukovodstvo se ticalo
najvažnijih momenata unutrašnjeg života, i podrazumjevalo da je duhovni život takvog
poslušnika na neki način primljen u srce duhovnog oca, i da se on, iako nije ni u kakvoj
materijalnoj vezi sa poslušnikom, svo vrijeme nalazi u nekom unutrašnjem dodiru sa
njim, koji ne zavisi od rastojanja. A rukovodstvo u svijetu, u običnim okolnostima, kada
postoji mogućnost opštenja sa duhovnim ocem, mada i ne stalno, kao u manastiru, tim je
prije moguće, i to u punoj mjeri. Što se poslušanja, pak, tiče, tu nije najvažnije praktično
izvršavanje uputstava, nego sama raspoloženost prema poslušanju.
Nepoznati. Razjasni mi to.
Duhovnik. Mora se tvrdo usvojiti da je poslušanje dobordjetelj. Nema nijedne
dobrodjetelji za čije bi sticanje bilo dovoljno posjedovati iskrenu želju da je stekneš. Ali
je ta želja prva pretpostavka za njeno sticanje. Tako je i sa dobrodjetelji poslušanja: ona
počinje od odluke da se bude u poslušanju, a zatim se ona i dostiže, blagodaću Božijom i
ličnim čovjekovim naporima. S tim da je poslušanje jedna od najtežih dobrodetjelji. Na
putu usavršavanja u poslušanju uvijek se vodi nevidljiva ali surova borba sa neprijateljem
našeg spasenja. Poslušanje nije predanost drugom čovjeku, ono nije odricanje od svoje
volje u korist druge, takođe čovječije volje, mada ono, gledano sa strane, može na to da
liči. Poslušanje je predanost Bogu i odricanje od svoje volje u ime volje Božije.
Poslušanje se prolazi radi Gospoda, i ono predstavlja, na svojim najuzvišenijim
stepenima, potpuno otkazivanje od svoje samosti. Poslušanje nije saglasnost, i zbog toga
ono ne podrazumijeva samostalno znanje u svemu što se tiče razumijevanja, volje i
osjećanja. Znanje poslušnika treba da bude samostalno samo kada je u pitanju čistota
učenja Crkve. Zbog toga su nam sveti Oci zapovjedili da budemo poslušnici duhovnim
našim ocima u svemu, bez ikakvog rasuđivanja, čak i ako se nama čini da njihovi zahtjevi
idu na uštrb našem spasenju (Ava Dorotej), i da zavjet poslušanja narušavamo tek ako
duhovni otac počne da uči suprotno učenju Crkve (sv. Antonije Veliki).
Nepoznati. A ako uputstva duhovnog oca budu očigledno pogrešna?
Duhovnik. U Žitijama svetih govori se o jednom zlom starcu, koji se iživljavao i tukao
svog poslušnika. Poslušnik taj, pak, ostao je kod njega u poslušanju do kraja, i svetost
stekao upravo kroz to poslušanje, što je bilo posvjedočeno čudom. Duhovnik će za svoje
greške, kao i za grijehe svoje, dati odgovor Bogu. A za poslušnika sve posljedice takvih
grešaka će biti pokrivene sveobuhvatnim značenjem poslušanja u duhovnom životu. Eto
zašto je moguće i poslušanje u svijetu, eto zašto njegov značaj za unutrašnji život i u
svijetu ostaje nepromijenjen. Prvenstveni značaj poslušanja za duhovni život se ne sastoji
u izvršavanju ovih ili onih uputstava, niti u njihovoj nepogrešivosti, nego je on u
unutrašnjoj spremnosti poslušnika da ispoštuje i da se pridržava datog zavjeta
poslušanja. Unutrašnje stanje poslušnika, tj. njegova spremnost da bude u poslušanju,
pokriće štetne posljedice nepravilnih instrukcija duhovnika i nadomjestiti fizičku
nemogućnost da se od njega stalno traže i dobijaju uputstva. Osim toga, i ovdje je
prisutna, kao i svuda, zapamti to, velika briga Božija o nama. Gospod vidi sav naš život,
 šta mi nećemo a šta ne možemo, i ono što je za nas nemoguće ali što moramo da
ispunimo – dopunjuje On, promisliteljnom Svojom o nama brigom. I evo, dakle, šta
moraš ti da učiniš, da bi od priznanja istinitosti crkvenog učenja prešao na istiniti duhovni
život. Moraš „dušu svoju odvesti u pustinju“ (sv. Jovan Zlatoust). Moraš prinijeti
pokajanje Crkvi, često primati Svete Tajne, moliti se, pridržavati se posta i ustava Crkve,
trebaš da imaš duhovnog oca koji će rukovoditi tvojim životom i prema kojem ćeš imati
obavezu poslušanja. I tada ćeš, s pomoću Božijom, po Njegovom najvećem milosrđu,
dobiti ono za šta se interesuješ: počećeš da živiš na nov način, steći ćeš pravu vjeru,
sazdaćeš za sebe manastir u svijetu.
Nepoznati. Da, sada vidim da je to tako.
Duhovnik. Ipak moram da te upozorim na jednu stvar. Neprijatelj našeg spasenja ne voli
da otpušta od sebe nijednu čovječiju dušu, i svakog ko stupi na put spasenja na sve
moguće načine pokušava da zadrži u svojim mrežama. On će učiniti da pred tobom
iskrsnu neočekivane prepreke, i izvana i iznutra, okomiće se na tebe svakojakim
sablaznima, sunovratiće te, samo ako mogne, u bezdan grijeha. Praviće najnevjerovatnije
smicalice. Sve to treba očekivati, i na sve to treba biti spreman, prema riječima Apostola
Petra: „Budite trijezni i budni, jer protivnik vaš, đavo, kao lav ričući hoda i traži koga da
proždere“ (1 Pet. 5:8). To je rekao Apostol koji se sam tri puta odrekao do Hrista, tri puta
poslije toga bio pozivan da pase ovce i postao Apostol Prvovrhovni, što je bio i prvobitni
gonitelj Crkve, Savle, koji je postao Prvovrhovni Apostol jezika[1]. Promisao Božiji tebe
je doveo do Crkve. U njoj je izvor života. Stani onda na put spasenja – odlučno, tvrdo,
bez dvoumljenja, i počni da živiš ispočetka.
Nepoznati. Da. Spreman sam. Vidim da drugog života nema. Blagoslovi me na taj put.
Duhovnik. Neka te blagoslovi Gospod, vo Imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Amin.

18. februar 2012.

DIJALOZI

DIJALOZI

OBJAŠNJENJA

 bitije – egzistencija, postojanje, biće, bitisanje.

 blagogovenije – osjećanje ljubavi, pomiješano sa osjećanjem dubokog poštovanja, uvažavanja,
pijeteta, strahopoštovanja, straha i trepeta.
 dobrodjetelj – vrlina, dobro djelo.
 lest – obmana, laž (najčešće u duhovnom smislu), zabluda, privid, laskanje iza kojeg stoji namjera
odvođenja u zabludu; odatle prelest – stanje duhovne zablude.
 mirjanin – hrišćanin koji je u svijetu; uopšte: čovjek iz svijeta.
 netljeno, netljenost – vidi tljenje.
 oskvrniti – isprljati, učiniti nečistim, oskrnaviti.
 obraz i podobije – lik i obličje; „slika i prilika“.
 plot – krv i meso, tijelo, tjelesnost; u duhovnom smislu: onaj dio naše duše, koji se nalazi u najvećoj
sprezi sa našim tijelom.
 podobije – obličje, sličnost, „biti podoban“ – „biti nalik na“.
 prelest – obmana, zavedenost; stanje ili situacija u kojem zavedeno lice misli da je udostojen nekog
višeg (duhovnog) dara, a u stvarnosti ga obmanjuje đavo.
 prelastiti – (od lest) prevariti, obmanuti, zavesti.
 presušestvljenje – pretvaranje, promjena suštine.
 riječ Božija – Sveto Pismo
 sasud – posuda, ovojnica u koju se smješta neka sadržina (u duhovnom smislu).
 sapričesnik – zajedničar, onaj koji se priopštava nekome ili nečemu.
 skvrn – nečistota, prljavština.
 skrb – patnja, stradanje.
 sozercavanje – razmatranje, razmišljanje, kontemplacija, posmatranje, opservacija; gledanje
duhovnim pogledom u neki predmet duhovne sadržine.
 tvar – materija, stvar; uopšte – sve što je Bog stvorio.
 tljenje – raspadanje, truljenje, razlaganje; tljenost – truležnost, podložnost raspadu; netljenost –
netruležnost, ne-podlijeganje raspadanju; netljen, netljeni – koji ne podliježe raspadu, netruležan.
 toržestvo – slavlje, trijumf, proslava.
 ustrojstvo – uređenje, poredak, unutrašnja konstrukcija.