1.

POJAM PODUZEĆA, PODUZETNIKA I PODUZETNIŠTVA

Poduzeće je samostalna gospodarska, tehnička i društvena cjelina u vlasništvu
određenih subjekata, koja proizvodi dobra ili usluge za potrebe tržišta, koristeći
se odgovarajućim resursima iznoseći poslovni rizik, radi ostvarivanja dobiti i drugih
ekonomskih i društvenih ciljeva.
Poduzetnik j e o s o b a k o j a p o s l u j e n a v l a s t i t i r i z i k . R a s p o l a ž e s r e d s t v i m a
p o t r e b n i m z a određenu gospodarsku djelatnost i samostalno donosi odluke koje se odnose
na tu djelatnost, organizira i k o m b i n i r a p r o i z v o d n e č i n i t e l j e , k o o r d i n i r a
n j i h o v o d j e l o v a n j e , n a d z i r e , r u k o v o d i i u p r a v l j a cjelokupnim radom i
poslovanjem. Zarada poduzetnika je poduzetnička dobit, koja ostaje nakon što se iz ukupnog
prohoda odbiju troškovi. P.Ravlić;” Poduzetnik je osoba nadarena poslovnim duhom i
rukovodnim sposobnostima, bogata znanjem o poslovima i ljudima, odlučna i spremna da
preuzme rizik upravljanja poduzećem na temelju inovacija i stalnog razvoja.” Poslovni
rječnik RH; „Poduzetnik je poslovni čovjek koji ulaže svoj novac u određeni poslovni pothvat
nadajući se zaradi odnosno dobiti.“
Sam termin poduzetnik (engl. Entrepreneur, njem. Unternehmer) prvi je u ekonomsku
znanost uveo Cantillon u svojoj Raspravi o naravi trgovine (1725) u kojoj je kao poduzetnika
prikazao zakupnike zemljišta, trgovce,manufakturiste, graditelje itd., ali i slikare,
liječnike i odvjetnike, naglašavajući već spomenut neizvjesnost i rizik u njihovom
poslovanju i dijeleći ih na poduzetnike s kapitalom i poduzetnike s vlastitim radom.
Ovisno o tome rade li poduzetnici sami ili stječu capital A. Smith razlikuje poduzetnike koji to
čine: 1) marljivošću i štedljivošću, 2) poslovnim špekulacijama i 3) poslovnim inovacijama.
J. Schumpeter definira poduzetnika kao nosioca inovacija, novih kombinacija
činitelja proizvodnje. On razlikuje poduzetničku funkciju kao donošenje važnih
strateških odluka i odluka o inovacijama od rukovodeće funkcije održavanja
rutinskog djelovanja poduzeća. Inovativni poduzetnik s v o j o m s t v a r a l a č k o m
e n e rg i j o m , k o n k u r e n t n o š ć u i t e h n i č k i m n a p r e t k o m p r e d s t a v l j a p o k r e t a č a
gospodarskog razvoja. Schumpeter prigovara uključivanju rizika u
p o d u z e t n i č k u f u n k c i j u u z obrazloženje da je poduzetnička funkcija različita od
funkcije kapitaliste. Kad kapitalist upotrebljava s v o j v l a s t i t i k a p i t a l u n e u s p j e š n o m
p o d u z e ć u o n g u b i k a o k a p i t a l i s t , a n e k a o p o d u z e t n i k . A k o poduzetnik, koji
uzima zajam, nema vlastita sredstva, očigledno je da gubi kapitalist koji daje zajam. Ne
smatrajući nužnim da je poduzetnik nužno i vlasnik poduzeća, Peter Drucker je
1985.napisao da je “zadaća bankara kao poduzetnika mobilizirati novac drugih ljudi i uložiti
ga u područja veće produktivnosti i veće dobiti. Uz to je vrlo relevantna i njegova opservacija
“da ljudi koji ne mogu bez sigurnosti ne mogu postati dobri poduzetnici…. takvi bi ljudi
vjerojatno bili jednako neuspješni u nizu drugih djelatnosti, npr. u politici, komandnim
položajima u vojsci i sl. U svim tim profesijama moraju se donositi odluke, a bit svake
odluke je neizvjesnost.
John Samuel Dodds (1987) smatra da je poduzetnik vlasnik i upravljač
p o d u z e ć a k o j i pribavlja kapital, snosi rizik proizvodnje i kontrolira poduzeće. On odlučuje
što će se i u kojoj količini proizvesti, odgovoran je za poduzeće i za kombinaciju i
koordinaciju proizvodnih resursa u optimalnim proporcijama. Iz dana u dan on
poduzima sve što je potrebno u menadžmentu i marketingu dobara i odlučuje o

[Seminarski rad] Stranica 1

razvojnoj politici. U velikim poduzećima te su funkcije podijeljene na dioničare,
vijeće direktora i plaćenih rukovoditelja. U svojem djelu R.L. Heilbroner i J.K.Galbrait
(1987) definirali su poduzetnika kao čovjeka č i j a j e e k o n o m s k a z a d a ć a u p r a v l j a n j e
p o d u z e ć e m . N j e g o v a j e t e m e l j n a z a d a ć a u t v r d i t i o p s e g proizvodnje,
pronaći najbolju kombinaciju faktora i utvrditi optimalnu količinu učinaka.
Poduzetnik može, ali i ne mora, biti vlasnik poduzeća pa, ovisno o tome, može i
ne mora dobivati profit. Kao zadaće poduzetnika autori su naveli: pregovaranje sa
sindikatima, uspostava kreditne linije s bankama, angažiranje konpleksa sredstava za rad i
predmeta rada, angažiranje stručnjaka za proizvodnju i dizajn te ocjene zahtjeva tržišta glede
potreba i prodajnih cijena.
Ernest Bohmer i koautori razlikuju poduzetnika vlasnika i ovlaštenog poduzetnika.
Njihove su primarne funkcije: utvrđivanje ciljeva poduzeća, planiranje, organizacija, kontrola,
polaganje računa i predstavljanje poduzeća. Prema modernoj ekonomskoj teoriji poduzetnik je
nosilac gospodarske aktivnosti, ekonomski subjekt i pionir razvoja, koji angažira svoj kapital u
gospodarsku djelatnost u tržišnoj konkurenciji na svoj rizik zbog čega ima autonomiju
djelovanja i ostvareni profit. On uspostavlja vezu između tržišta rada, usluga i kapitala.
Znatno opširnija definicija poduzetnika je ta da je poduzetnik vlasnik, odnosno
menadžer u poduzeću, a njegove su funkcije slijedeće: a ) p r i b a v l j a n j e
k a p i t a l a b)organizacija proizvodnje kupovinom i kombiniranjem inputa
c)odlučivanje o količini outputa u svijetlu očekivane potražnje d)preuzimanje
rizika s obzirom na okolnost da resursi moraju biti angažirani i plaćeni prije
negosu učinci prodani. Kao rukovodne snage poduzetnici moraju udovoljavati višestrukim
zahtjevima u koje spadaju: a ) b o g a t s t v o i d e j a i o d l u č n o s t , o rg a n i z a c i j s k i t a l e n t ,
sposobnost improvizacije i s m j e l o s t i , povezana s razboritošću i
oprezom; b ) p o z n a v a n j e l j u d i , s p o s o b n o s t i z a r u k o v o đ e n j e i s u r a d n j u , z a
p r i l a g o đ a v a n j e i k o n t a k t i r a n j e , odgovornost prema suradnicima i javnosti, spremnost
za sagledavanje društveno-političkih zadataka; c ) p o s j e d o v a n j e o p ć i h e k o n o m s k i h
z n a n j a o m e đ u o v i s n o s t i m a i z a k o n i t o s t i m a g o s p o d a r s k o g života, te
stručnih znanja u trgovačkoj i tehničkoj sferi, otvorenost za nove spoznaje iz
znanosti i prakse. I z p a n o r a m e i z l o ž e n i h o d r e đ e n j a p o d u z e t n i k a i
n j i h o v i h o s o b i n a m o ž e s e i z v e s t i reprezentativna i što prihvatljivija sinteza
koja bi mogla glasiti:
Poduzetnik je osoba nadarena poslovnim duhom i rukovodnim sposobnostima,
bogata znanjem o poslovima i ljudima, odlučna i spremna da preuzme rizik upravljanja
poduzećem na temelju inovacija i stalnog razvoja.
Za modernog poduzetnika nije presudno je li on ujedno vlasnik ili suvlasnik
poduzeća ili je profesionalni menadžer ovlašten da vodi i upravlja poduzećem. Za razliku od
prvotnog poduzetnika, koji je istovremeno bio i vlasnik poduzeća, a nerijetko i sam
neposredni proizvođač, današnji je poduzetnik najčešće menadžer profesionalac s mandatom
vlasnika poduzeća da ga organizira i vodi, da unapređuje n j e g o v o p o s l o v a n j e i o s i g u r a
mu trajan i siguran prosperitet. Bitna je razlika jedino u tome
d a poduzetnik vlasnik radi za profit, a poduzetnik menadžer za visoku plaću.
Poduzetništvo je ukupnost poduzetnikovih organizacijskih, nadzornih,
usmjeravajućih,rukovodećih i upravljačkih funkcija. U ekonomskoj se teoriji promatra kao
posebni proizvodni faktor. Zadatak mu je da na najpovoljniji način kombinira i koordinira
proizvodne faktore i tako maksimizira čisti profit. Izrazi “menadžment” i
“poduzetništvo” često se upotrebljavaju kao sinonimi, ali među njima postoje
[Seminarski rad] Stranica 2
razlike jer menadžment ne znači nužno uključivanje rizika, a poduzetništvo
uvijek uključuje rizik. Kao djelatnost poduzetnika poduzetništvo su razmatrali i
donekle definirali uglavnom isti autori koji su pisali o poduzetniku. Tako
R.Cantillon ne definira poduzetništvo izravno niti cjelovito,ali ukazuje što rade pojedini
poduzetnici: prijevoznici dovoze namirnice iz sela u grad, trgovci ih kupuju i
prodaju građanima, manufakturisti kupuju vunu i proizvode sukno itd., a svi
nastoje postići više, uz neizvjesnu cijenu pa se može dogoditi da im poduzeće bude unosno
ili da bankrotira. Objašnjenju pojma poduzetništva posebno je pridonio
Peter Drucker u s v o j o j k n j i z i “Inovacija i poduzetništvo” iz koje je uputno preuzeti
njegova ključna stajališta. Drucker ne prihvaća da je poduzetnik jednostavno kapitalist,
investitor ili poslodavac, niti da je poduzetništvo osnivanje vlastitog, novog i malog
poduzeća. Poduzetništvo je stvaranje novog tržišta i novog potrošača, kako je to npr. učinio
McDonald’s definiranjem vrijednosti svog finalnog proizvoda. Svrha prvih pokušaja stvaranja
sustavnog poduzetništva u obliku poduzetničke banke nije bilo vlasništvo nego mobiliziranje
tuđeg novca da bi ga se uložilo u područja visoke produktivnosti i veće dobiti. Po
R.L.Heilbroneru i J.K. Galbraitu je značajka poduzetništva organiziranje pa je ono u
tom smislu četvrti činitelj proizvodnje (uz rad, kapital i zemlju). U uvjetima čiste
konkurencije poduzetništvo obavlja slijedeće osnovne zadaće:a ) u t v r đ i v a n j e v e l i č i n e
p o d u z e ć a u s k l a d u s e k o n o m i j o m o b u j m a ( k a o s m a n j e n j e t r o š k o v a koje
nastaje iz povećanja količine učinaka); b ) k o m b i n i r a n j e p r o i z v o d n i h č i n i t e l j a p o
n a č e l u g r a n i č n i p r i h o d v e ć i o d g r a n i č n o g t r o š k a kako bi se maksimizirao profit
c)utvrđivanje optimalne količine učinaka pri kojoj su granični prihod i
g r a n i č n i t r o š a k izjednačeni. Slovenski autor Aleksandar Bajt
definirao je poduzetništvo kao usmjeravanje kapitala u konkretna zaposlenja, a kao
njegovu glavnu funkciju označio je stalno unošenje inovacija. Drago Gorupić uvrstio je u
poduzetništvo slijedeće aktivnosti: a ) o rg a n i z a c i j u p r o i z v o d n j e i
poslovanja; b)inovacije, razvoj i poboljšanje; c ) b o r b u i s u r a d n j u s
r a d n i c i m a ; d ) b o r b u i s u r a d n j u n a t r ž i š t u r o b e i k a p i t a l a ; e)uređivanje
odnosa s državom i s neposrednom društvenom i gospodarskom okolinom. Prema
izloženim stavovima pojam poduzetništva može se definirati:
Poduzetništvo je djelatnost poduzetnika usmjerena na pokretanje,
o rg a n i z i r a n j e i inoviranje poslovanja poduzeća s temeljnom svrhom stvaranja novog
tržišta.
Poduzetništvo stalno teži novom i nikad se ne miri s postojećim. U modernom poduzetništvu
vrijedi načelo da sve što je dobro danas nije dobro za sutra. Zato se na novo
poduzetništvo ne smije s a m o g l e d a t i k a o n a o r u đ e v l a s t i t o g p r o b i t k a , v e ć j e
o n o o b l i k o v a t e l j , t r a j a n p o t i c a t e l j i č i n i t e l j društvenog napretka. Uspješno
moderno poduzetništvo obilježuje: potreba za postignućem i uspjehom, kreativnost i
inicijativa, preuzimanje rizika, povjerenje u ljude i smjelost, potreba za neovisnošću i
autonomijom te motivacija, energija i stalan angažman na promjenama.

[Seminarski rad] Stranica 3

 2. TEORIJSKE KONCEPCIJE PODUZETNIŠTVA

U okviru metodoloških pristupa proučavanju teorije poduzetništva mogu se izdvojiti tri

značajna teorijska pristupa u izučavanju poduzetnika i poduzetništva:
1. Personalna psihološka teorija
2. Neoklasična ekonomska teorija
3. Sociokulturni teorijski pristup
Prva dva proučavaju poduzetnike kao slobodne tržišne subjekte koji djeluju prema svojim
vlastitim predodžbama i ekonomskim motivima, dok treći pristup definira odnos poduzetnika i
šire.

2.1 Personalna psihološka teorija

Polazi od psiholoških karakteristika relevantnih za poduzetništvo i to: kreativnost, sposobnost

predviđanja, prilagodljivost, karizmatična ličnost, sklonost riziku i neizvjesnosti i sl.(Adizes)1
U literaturi se ovaj pristup naziva još i generičkim poduzetništvom (R.Brockhons, S.Horwitz).
Po ovoj teoriji poduzetnici se definiraju kao izuzetni ljudi s posebnim (karakterističnim)
psihološkim svojstvima. Personalno – psihološka teorija također tvrdi da se poduzetništvu
čovjek ne može naučiti !? Međutim, nijedna psihološka analiza dosada nije ponudila
signifikantne empirijske dokaze da je to upravo tako.

2.2 Neoklasična ekonomska teorija

Dominantna ekonomska teorija prve polovice 20. stoljeća. Proučava poduzetništvo sa

resursnog aspekta. Neoklasični pristup poduzetništvu uči nas da poduzetnici teže
maksimalizaciji profita najefikasnijim korištenjem i kombiniranjem faktora proizvodnje.
U konceptu se daje naglasak na racionalnom ponašanju i potpunoj informiranosti o tržišnim
uvjetima i prilikama, a izostaje aspekt neizvjesnosti koju nije moguće isključiti. (A.Simon).2

2.3 Socio-kulturni teorijski pristup

Tumači da je sklonost ka poduzetništvu rezultat ispreplitanja socijalnih, kulturnih, ideoloških,

religijskih, etičkih i društvenih odnosa. Ovaj pristup analizira eksterno okruženje
poduzetništva objašnjavajući poduzetništvo kao ekonomsku djelatnost ljudi u okviru zadanih
sociokulturnih institucija u kojima se efektivno koriste društveno ekonomski potencijali.

1
I.Adizes: Kako riješiti krizu upravljanja,Globus,Zagreb,1989.,str.62-95.
2
H.A.Simon: On the Behavioral and Rational Faundations of Economics Dynamics, The dynamic of Market
Economics, R.H.Day Ehasson, North Holand Amstardam, 1984.,prema B.Kovač, op.cit. str 74.

[Seminarski rad] Stranica 4

 3. TIPOVI PODUZETNIKA
Prva podjela (P. Sikavica) poduzetnika je prema njihovom pojavnom obliku kroz faze razvoja
tj. životni ciklus poduzeća.
Svaka od tih faza zahtjeva i neka specifične sposobnosti na temelju kojih se javljaju
specifične vrste poduzetnika kao što su:
a. Pionir
b. Maher
c. Strateg
d. Trener
U drugoj podjeli dijele se na intrapoduzetnike.

Pioniri su osnivači malog poduzeća. Javljaju se u fazi izgradnje poduzeća. Oni su puni
energije, ideja i odlučnosti. U pravilu su osobe jakog karaktera i ako su zaokupljeni nekom
idejom nastoje je pod svaku cijenu i ostvariti.

Maheri su snažne, autoritativne i ambiciozne osobe koje se javljaju u fazi rasta poduzeća. Oni
su vrlo dobro organizirani i uspješno vode svoje poduzeće ka uspjehu. Slabost mu je
nedostatak vizije, ideja i inovacija.
Stratezi su mislioci, vrlo su angažirani i željni uspjeha u fazi diferencijacije proizvoda.
Svjesni su složenosti posla kojeg obavljaju pa se usredotočuju na strateško odlučivanje.
Primjeren u trećoj fazi poduzeća kada dolazi do diferencijacije.Svjestan je da ne može sam
kontrolirati cijelo poduzeće, pa je sklon davanju većih sloboda u odlučivanju te
decentralizaciji poduzeća na organizacijske jedinice kao što su strategijske, poslovne jedinice,
profitni i tome slični centri.
Treneri su osobe sa liderskim karakteristikama koje oko sebe šire pozitivnu emocionalnu
energiju Za taj tip poduzetnika uvjet je biti u središtu zbivanja, teži postizanju unutarnje
harmonije u poduzeću. Oni komuniciraju sa svojim zaposlenima, nastoje ih motivirati,
osluškuju njihove savjete i primjedbe. On je poželjan u četvrtoj fazi razvitka poduzeća, kada
dolazi do konsolidacije poduzeća. Ovom tipu poduzetnika nedostaje kreativnost, odlučnost i
hrabrost pa postignutom stanju prijeti opasnost od birokratizacije i stagnacije.

Intrapoduzetnici potiču udruživanje talentiranih pojedinaca iz raznih funkcijskuh područja

unutar organizacije što dovodi do nastanka i razvoja novih ideja.

4. ZNAČAJKE PODUZETNIŠTVA I PODUZETNIKA

Naglašena mjesta među značajkama poduzetništva i poduzetnika zauzimaju inovativnost,
razumno preuzimanje rizika, samouvjerenost, uporan rad, sposobnost postavljanja ciljeva i
odgovornost.
Inovativnost je općenito najizrazitija značajka suvremenog poduzetništva. Poduzetnike
privlači da se uhvate u koštac s nepoznatim, rade stvari na nove i neočekivane načine, upleću
stare ideje u nove obrasce, više nude rješenja za problem nego izgovore. Međutim u praksi se
[Seminarski rad] Stranica 5
uloga poduzetnika razlikuje od uloge inovatora. Iako inovacija može biti važna da bi se
krenulo u poduzetništvo ona postaje poduzetničkom inovacijom tek kada se uključi u
proizvodnju i nađe svoj izraz u ponudi proizvoda u koji je ugrađena.
Razumno preuzimanje rizika. Svako novo poduzeće ili neki drugi poduzetnički pothvat je
rizik za poduzetnika. Vjerojatno će poduzetnik izbjegavati poslove u kojima je mali izgled za
uspjeh, ali ih neće motivirati ni poslovi koji su posve sigurni jer je u tom slučaju vjerojatno
riječ o poznatim pothvatima i sigurnim rezultatima. To nije ono što zanima poduzetnike jer oni
u pravilu smjeraju na poslove visokog rizika, a mogu završiti i s visokim pozitivnim učincima.
No to ne znači prihvaćati i prevelik rizik. Problem je naći pravu mjeru između visine rizičnosti
minusa-plusa. Poduzetnici mogu bit pomalo i avanturisti, što je neusporedivo bolje nego biti
„ziheraš“. Ali njihov avanturizam mora biti promišljen-moraju biti razumni preuzimatelji
rizika.
Samouvjerenost znači vjerovanje u sebe, da se može nadmašiti druge u istom ili sličnom
poslu, odnosno području aktivnosti, ali ne i umišljanje da jesu nešto što bi tek htijeli biti. Pravi
poduzetnici rijetko će prihvatiti status quo, vjerujući da ga mogu promijeniti prema svojoj
zamisli.
Uporan rad. Iza najvećih uspjeha koji su postigli pojedinci stajao je, prije svega, uporan rad i
sistematičan rad, a zatim talent. Poduzetnici pripadaju redovito u najupornije ljude vođene
žudnjom da nadmaše druge. Istraživanja u svijetu su pokazala da uspješni poduzetnici-
menadžeri rade prosječno 60 sati tjedno, a poduzetnici još više, posebice prvih pet godina dok
se posao ne uhoda. To međutim ne znači da poduzetnici rade bez odmora. Za W.Churchila
uporni radnici bili su „djeca sreće za koju su rad i užitak jedno te isto“.
Sposobnost postavljanja ciljeva. Poduzetnici često određuju sreću kao stremljenje ka
ciljevima pa makar se oni i ne postigli do kraja. U poduzetniku se stalno odvija proces
postavljanja i postizanja ciljeva. Već odabiranje i planiranje ciljeva, kao i svaki korak potreban
da bi se postigli, djeluje poticajno; postizanje jednih ciljeva kao rezultata aktivnosti znači
otvaranje vrata postavljanju novih ciljeva itd.
Odgovornost. Poduzetnici su u pravilu spremni preuzeti odgovornost za povjerenu ili
poduzetu aktivnost ali oni za to očekuju i odgovarajuće priznanje. Profit je mjerilo rezultata
izvršenja, a da bi se rezultat postigao treba se usredotočiti na stvari i ponašanja koja stvaraju
profit.

5. KONKURENTSKE PREDNOSTI MALOG I SREDNJEG

PODUZETNIŠTVA
Prednosti malog i srednjeg poduzetništva najbolje se mogu utvrditi usporedimo li ih s
velikim poduzećima.
- Malo poduzetništvo je dostupno svim pretendentima pod jednakim uvjetima bez obzira na
spol, dob ili stupanj naobrazbe (Kuvačić – 1998; 79).
- Većinu novih radnih mjesta stvaraju male tvrtke jer veliki poslovni sustavi svoju
konkurentsku prednost grade na masovnoj i visoko robotiziranoj proizvodnji i time eliminiraju
radnike iz proizvodnih procesa. Velika poduzeća u stvaranju dodane vrijednosti koriste jeftinu
i nisko obrazovanu radnu snagu što im omogućuje mobilnost u zemlje trećeg svijeta gdje
mogu pronaći jeftinu radnu snagu.
- Mala poduzeća nude najveću mogućnost samozapošljavanja i stvaranja obiteljskog

[Seminarski rad] Stranica 6

posla.
- Premda mala poduzeća nisu dovoljno financijski jaka, a tržišni im je udio nasuprot velikim
korporacijskim sustavima gotovo beznačajan, svoju konkurentsku prednost zasnivaju na
razvoju novih i inovativnih proizvoda. U MSP poduzećima kreativni pojedinci ili mali timovi
razvijaju nove proizvode i time stvaraju dodanu vrijednost.
Prema nekim istraživanjima MSP proizvode 24 puta više inovacija po uloženom dolaru u
istraživanje i razvoj nego velika (Bahtijarević-Šiber – 1994b; 119 ). Ipak su inventivnost i
intelektualni kapital malih poduzeća snažan komplement velikim sustavima.
- MSP poduzeća ne mogu izazvati velike socijalne probleme u slučaju propadanja jer
zapošljavaju mali broj ljudi (prosjek u EU 19, Hrvatska 4) , a često su to obiteljska poduzeća
koja su najstabilniji dio svake privrede. Nasuprot malim tvrtkama velika su državna poduzeća
u tranzicijskim zemljama često zlorabila svoj utjecaj na ekonomsku stabilnost države prijeteći
otpuštanjem velikog broja radnika da bi država sanirala dugove (Krajčević – 1996; 228).
- Mala su poduzeća amortizirala sve nagle poremećaje i krize u gospodarskim sustavima kad
su velike korporacije ili društvena poduzeća u postsocijalističkim zemljama otpuštale radnike i
smanjivale proizvodnju
- Mala su poduzeća vrlo prilagodljiva na promjene i poremećaje tržišta što ih čini stabilnijima
i konkurentnijima u odnosu na velike i trome sustave. Ona često diktiraju promjene na tržištu
što potiče i velike korporacije na transformaciju i ulaganje u razvoj. Upravo je ovo obilježje
malih potaknulo velike sustave na uvonenje unutarnje reorganizacije i reinženjeringa
poslovnih procesa pod motom "Malo je lijepo" te je na taj način poduzetništvo, kao stil
ponašanja i poslovne filozofije, uveden u velike korporacijske sustave.
- Mala poduzeća imaju kraći put od ideje do realizacije novog proizvoda što skraćuje životni
vijek i utječe na nastanak novih i kvalitetnijih proizvoda.
- Iako neki autori smatraju da vlasništvo nije ključni čimbenik poduzetništva (Drucker;
Bahtijarević-Šiber; Kalogjera i drugi), odnos vlasništva i upravljačke funkcije u poduzetništvu
koja je često objedinjena u jednoj osobi, potiče racionalno i savjesno korištenje kapitala i
predstavlja dodatnu motivaciju za uspjeh. U velikim sustavima poglavito u dioničkim
društvima pojedinac, kao nositelj upravljačke funkcije, nestaje jer je vlasništvo odvojeno od
upravljanja ili dioničari – vlasnici samo nadziru rad uprave preko svojih predstavnika u
nadzornim odborima velikih tvrtki.
- U malim poduzećima razina birokratiziranosti je niska jer je upravljačka funkcija često
personalizirana u vlasničkoj funkciji, a radnici i vlasnik-menadžer često obavlja iste poslove u
istom poslovnom prostoru.
- Odnos prema ljudima koji su "ključ uspjeha" u malim sustavima, bolji je i humaniji nego u
velikim sustavima gdje se gubi osobnost (Bahtijarević Šiber – 1994a; 96).
- Mali sustavi, zbog tehnološki jednostavnijih procesa ekološki su prihvatljiviji od velikih koji
su glavni onečišćivači okoliša.
- Mala poduzeća svojim udjelom u cjelokupnom broju poduzeća, znatno utječu na elastičnost
gospodarskog sustava jer svojom prilagodljivošću lakše napuštaju svoju domenu i započinju
proizvodnju novih proizvoda i usluga.

[Seminarski rad] Stranica 7

 6. INDIVIDUALNO, KORPORACIJSKO I SKUPNO
PODUZETNIŠTVO

6.1 Individualno poduzetništvo

U osnivanje novog poduzeća može ući jedna osoba, dvije partnerske osobe ili više njih koji
zajednički snose poslovni rizik i dijele dobit. Najčešći oblik su individualna trgovačka društva
koja imaju inokosno rukovođenje, pri čemu se objedinjuje vlasnička, upravljačka i
menadžerska uloga u jednoj osobi. Sav rizik, ali i sav profit, pripada jednoj osobi koja je
nositelj poduzetničkog pothvata. U takva su poduzeća često uključeni i članovi obitelji koji
osobnim radom ili ulaganjem kapitala indirektno dijele sudbinu vlasnika. Organizacijska je
struktura u takvim poduzećima plića, komunikacija kraća, a elastičnost veća pa stoga ne treba
čuditi stalan rast broja takvih poduzeća (Sikavica – 1992; 106). Ovaj oblik poduzetništva je
najčešći u svijetu jer obuhvaća gotovo 2/3 pravnih subjekata. Među nedostatke ovog oblika
malog poduzeća pripada neograničena odgovornost za sve obveze poduzeća i nizak financijski
rejting na tržištu kapitala. Stoga ovaj oblik poduzetništva često prerasta u druge oblike
partnerskog ili skupnog poduzetništva da bi se prevladale financijske prepreke za poslovanje.

6.2 Korporacijsko ili unutarnje poduzetništvo

Pretjerana strukturiranost, tromost, formalizacija i orijentacija na probleme i izvršenje,

odnosno na efikasnost, ključni su razlozi koji blokiraju veliko poduzetništvo (Bahtijarević-
Šiber – 1994; 97), stoga velika poduzeća počinju oponašati mala. Mali sustavi stvaraju obrasce
ponašanja i poslovne politike koja utječe i na organizaciju. Stoga velike tvrtke uvode
poduzetničke principe poslovanja s ciljem oslobađanja inventivnosti pojedinaca. Na taj način
velike korporacije i njihovo poduzetništvo poprimaju oblike integriranih svojstava
individualnog poduzetništva (Deželjin – 1999; 52/53). Korporativno ili intrapoduzetništvo
pojavljuje se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, uvodi ga američki znanstvenik
Pinchot, a podrazumijevalo je reorganizaciju korporacije koja bi omogućila stvaranje veće
dobiti nego što se postizala na razini tvrtke. Stvaranje nove vrijednosti u korporacijskom
poduzetništvu temelji se na inovacijama koje su svojstvene upravo poduzetništvu.
Unutarnje poduzetništvo u organizacijskom smislu znači formiranje većeg broja manjih,
relativno autonomnih poduzeća u sklopu korporacije koja imaju određenu razinu financijske i
organizacijske samostalnosti. Na taj način velika tvrtka zadržava tržišni udio i dominaciju, a
postaje fleksibilnija i poduzetnija. Većom financijskom moći korporacija može poticati
inovativnost svojih zaposlenika, ulagati u njihovo obrazovanje i usavršavanje i brže uvoditi
inovacije na tržište. Korporativno poduzetništvo je postalo sastavni dio svake uspješne
kompanije, a poboljšanje poslovnih rezultata povezano je sa unutarnjom poduzetničkom
aktivnosti (Kolaković – 2006; 23). Zbog brzog protoka informacija i istraživanja tržišta, mali
poduzetnici nastoje implementirati menadžerske vještine koje se primjenjuju u velikim

[Seminarski rad] Stranica 8

sustavima (reinženjering, upravljanje kvalitetom, itd.), a velike kompanije nastoje uvesti
motivirajuće ozračje prisutno u malim poduzećima. Prema Sikavici (1999; 669) unutarnjim
poduzetništvom velike korporacije ostvaruju dvostruke prednosti:
- zadržavanje najtalentiranijih kadrova koji bi zbog nemogućnosti realiziranja nekog
pothvata napustili kompaniju i potražili posao u nekom manjem poduzeću ili osnovali vlastito
- na taj način velike kompanije mogu konkurirati malim poduzećima na temelju
inovativnosti i poduzetnosti.

6.3 Skupno poduzetništvo

S druge strane mali poduzetnici suočavajući se s poteškoćama nastupa na tržištu, nastoje

ostvariti povezanost udruživanjem u razne oblike zajedničkog poslovnog odnosa. Kao što je
korporacijsko poduzetništvo odgovor velikih sustava na tržišne uvjete u kojima mali
poduzetnici brže uvode nove proizvode i na taj ga način dinamiziraju, tako i mali poduzetnici
traže oblike međusobne suradnje i udruživanja da bi mogli zadovoljiti potrebe za proizvodima
i izboriti se za tržišni udio. Skupno poduzetništvo daje prednost poduzetnicima koji se
kolebaju zbog straha od neuspjeha na tržištu. Udruživanje poduzetnika u određene vrste
strateških saveza postaje nužnost žele li postići konkurentnost. Poduzetnici pomoću različitih
oblika saveza ili suradnje mogu postići mnogo bolje rezultate u jačanju svojeg tržišnog
položaja nego putem samostalnog tržišnog nastupa (Tipurić – 2002; 9). Iako je udruživanje u
velike strateške saveze odlika velikih poduzeća s ciljem porasta konkurentnosti na
međunarodnom tržištu, sve je češće udruživanje i malih poduzetnika u određene oblike
poslovne suradnje, od formalnog zajedničkog ulaganja (Joint Ventures) do dugoročnih
ugovornih suradnji na razvoju i plasmanu određenog proizvoda (Clusteri). Nerijetko velika
poduzeća, kao kooperante okupljaju male i srednje tvrtke, pri čemu one predstavljaju
pridružene jedinice velikim poduzećima, a djeluju kao njihove servisne jedinice (Šunić –
1994; 632). Konkurentska prednost nastala udruživanjem poduzetnika temelji se na ljudskom
potencijalu preko diversifikacije stručnih znanja, smanjenja troškova i rizika u razvoju novih
proizvoda i usluga, lakšeg ulaska na tržište i bržeg odgovora na zahtjeve tržišta. Skupno
poduzetništvo ima i svoje nedostatke koji se manifestiraju preko jeftinog prijenosa tehnoloških
dostignuća na partnere-potencijalnu konkurenciju i neravnomjeran doprinos zajedničkom
uspjehu a prema tome i podjeli ostvarenog profita ili gubitka. Poslovno udruživanje ima svoju
opravdanost u djelatnostima produkcije proizvoda masovne potrošnje i visoko sofisticiranih
proizvoda, za čiji su razvoj i proizvodnju potrebna stručna znanja iz više područja, ali sve
češće predstavlja konkurentski odgovor i u području trgovine kao reakcija na ulazak stranih
trgovačkih lanaca (primjer CBA Zagreb).

[Seminarski rad] Stranica 9

ZAKLJUČAK

Naša zemlja i čitav svijet nalaze se u nezavidnoj situaciji. Recesija i svjetska financijska
(ekonomska) kriza turobna su uvertira za veliku krizu resursa koja prijeti čitavom svijetu te
koja je već došla do izražaja, reklo bi se kroz sve revolucionarne promjene posljednjih godina.
Upravo u ovakvoj klimi treba među tim problemima prepoznati prilike kroz neumorno
inoviranje i iskorištavanje najnovijih tehnoloških dostignuća za rješavanje gorućih društvenih,
ekoloških i ekonomskih izazova.

Inovativnost je, dakle, ovdje presudna, ali takvu inovativnost može pokrenuti jedino
poduzetništvo i to onakvo kakvim ga je definirao J. Schumpeter. Po njemu poduzetnik
predstavlja osobu koja je voljna pretvoriti novu ideju ili inovaciju u uspješnu inovaciju -
proizvod.

U recentnim raspravama o čimbenicima razvoja i ekonomskog rasta sve više se naglašava

zadaća i uloga poduzetničkih aktivnosti u poboljšanju ekonomskih rezultata i restrukturiranju
ekonomskog sustava. Tako je poduzetništvo doživjelo svoj uzlet u posljednja dva–tri
desetljeća vjerojatno kao najmoćnija ekonomska sila koju je svijet ikad uspio iskusiti.

I ako postoje mnoga neslaganja u raspravama o dosegu, tj. krajnjem rezultatu poduzetničke
aktivnosti, rasprava se u većem dijelu koncentrirala na početni kapital, infrastrukturu
istraživanja koja su potrebna za nove poduzetničke pothvate. Pri tome se u određenoj mjeri
zanemario ljudski faktor potreban za osnivanje novih tvrtki i njihovo upravljanje
-poduzetništva bez ljudskog čimbenika nema.

[Seminarski rad] Stranica 10

LITERATURA
Deželjin, J., J. Deželjin, M. Dujanić, H. Tadin, V. Vujić: Poduzetnički menedžment, Alinea,
Zagreb, 1999.
Deželjin J., Deželjin M., Dujanić M., Tadin H., Vujić V., Poduzetnički menadžment, M.E.P.
CONSOULANT, Sveučilište u Rijeci, HITA, Zagreb 2002.
Deželjin, J.: Poduzetništvo, neizvjesnost i rizik, Računovodstvo, revizija i financije,
Zagreb, 1998.
Sikavica, P., M. Novak: Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, 1999.
Sikavica, P.: Poduzeće, poduzetništvo, poduzetnik, Računovodstvo i financije, Zagreb,1992.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Poduzetni%C5%A1tvo
http://bs.scribd.com/doc/82590360/105/PODUZETNI%C5%A0TVO-I-PODUZETNIK

[Seminarski rad] Stranica 11