Sveučilište u Zagrebu

Hrvatski studiji
Kolegij: Povijest hrvatskog kazališta
Nositeljica: izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić

POETIKA NADREALISTIČKOG TEATRA I OSTALIH

AVANGARDNIH POKRETA
seminarski rad

Studentica: Neva Lazić

Zagreb, veljača 2019.

1. Uvod

Ovaj će se seminarski rad baviti povijesnim pregledom nadrealizma (temelji i samo nastajanje
pokreta u određenoj etapi) i kraćom analizom ostalih avangardnih pokretima koju su
pridonijeli osnutku samog pokreta. Nadrealizam nastaje u međuratnom razdoblju iz dadaizma
i kroji novi put pjesništva i teatra ratom obilježenih mladih intelektualaca. Također, u ovomu
seminarsku radu, istražit će se opus Radovana Ivšića, jedinog hrvatskog nadrealista, u
kontekstu francuskog stvaralačkog kruga oko Andréa Bretona.

1
2. Radovan Ivšić
Radovan Ivšić je hrvatski pjesnik, rođen u Zagrebu, 22. lipnja 1921. Često posjećuje Pariz u
kojem prvi put boravi sa svega šesnaest godina (1937). Postaje članom zagrebačkog
neslužbenog kazališta Družina mladih 1939. i prevodi razna djela poput Škrtca, Tintagilesovu
smrt i mnoštvo drugih. Pisao je drame i korske recitacije. Najistaknutije djelo njegova opusa je
zasigurno Narcis, izdano u vlastitoj zakladi u samo 101 primjerku, koje biva zaplijenjeno od
ustaških vlasti.

Sam pjesnik o Narcisu je priopćio da je nastao u toku potrage za sjenama, putem odluke da
se drži daleko od povijesti nametnute od strane radija ili novina. Zagrebačko kazalište opisuje
pejorativno, portretirajući ga kao krcato psihološkim, književnim, političkim lažima uz
primjese komičnosti (Ivšić 2002: 22). Nakon izvedbe Vodnika pobjednika i Sunčanog grada,
lokalni staljinizam mu obustavlja kazališne komade u Jugoslaviji. Usprkos tomu, Habunek i
Ivšić 1045. osnivaju Kazalište lutaka Družine mladih i time postaje prvi direktor Zemaljskog
kazališta lutaka u Zagrebu 1948., ali iste godine dobiva otkaz. Prevodio je brojne klasične i
moderne knjige s francuskoga, engleskoga i ruskoga jezika. Potkraj 1954. godine odlazi u Pariz
na poziv Andréa Breton (pročitavši Kralja Gordogana stvara interes) Benjamin Péreta
sudjelovati u manifestacijama nadrealističkog pokreta (Ivšić 2002: 241).

Nadrealizam u svojem odjeku, prvenstveno negira talent i umjetnost, a u Ivšića se može

prepoznati negiranje svrhe kazališta u klasičnom smislu. Pita se što je to zapravo kazalište,
naziva ga subvencioniranom dosadom, izmetinom Vlasti i napominje da je reforma kazališta
od tako male važnost kao modernizacija aleksandrinca. Ne postoji kriza kazališta, postoji kriza
tijela (Ivšić 2002: 14-16). Svoje misli, odnosno, kratak pamflet protiv teatra iznio je u pariškoj
reviji L' Archibras. U publici uočava određeni interes i čežnju za klasičnim teatrom ispunjenim
nostalgijom za spektaklom zacrtanim u tragičnim sudbinama junaka (Ivšić 2002: 18). ''Grčko-
rimska civilizacija analoški je sagrađena na dvije prve kategorije, to jest na igrama takmičenja
i igrama slučaja. Sve ostale kulture analoški su sagrađene na igrama maske i vrtoglavice. Te su
kulture bile kriminalno istrijebljene, a jedne od posljednjih sravnjuju sada sa zemljom buldožeri
u brazilskim šumama gradeći autoputove. (…) Drugim riječima, nije li već u grčkoj drami
sakriven pravi crv? A tijelo, naše ukalupljeno tijelo, hoće li ono moći oživjeti bez maske i bez
vrtoglavice, a zar to ne znači bez poezije i bez sna'' (Ivšić 2002: 19)?

Ivšić drži da je nadrealizam jedini međunarodni intelektualni i umjetnički pokret 20.

stoljeća, koji se usudio s najviše energije, dići svoj glas protiv kolonijalizma, fašizma,

2
moskovskih procesa, ubojstva Lava Trockog, francuskog rata u Vijetnamu, rata u Alžiru,
invazije Čehoslovačke, smrtne kazne, zatvora, psihijatrijske represije, rata. Uporišne točke i
poluge crpile su se iz svakidašnje i aktualne problematike. Čovjeku su dopustile da se
emancipira od društvenih, iskrivljeno moralnih te metafizičkih stega. Postojao je određen
konsenzus da je nadrealizam, u suštini, oblik društvenog zdravlja. Poezija, kao takva, nije stvar
specijalista i umjetnika već način život. Osjećajna kritika nadrealizma, pjesnikovim riječima,
izrodila se iz današnjeg, živog činjenja poezije, uobičajenom smjenom etapa (Ivšić 2002: 16-
17).

Čini se da su pjesništvo i teatar njegove primarne preokupacije, u potpunosti ostvarene u

ideji poetskog teatra kojem je, riječima Zdravka Zime "apogej Kralj Gordogan, teatar verbalne
agresije u kojem su se vjenčali ludizam i nadrealizam, groteska i bajka, elizabetinska tradicija
i tradicija japanske no umjetnosti." Kralj Gordogan je simbol Ivšićeva stvaralaštva. Napisao ga
je u doba rata, 1943. jezikom narodne poezije, usko je povezan s cijelim balkanskim folklorom
(Ivšić 2002: 83). Izveden je 1956. na francuskom i tuniskom radiju, a naposljetku, šest godina
poslije, i na njemačkom prijevodu u Kölnu. Na hrvatskome jeziku prvi put je izvedena predstava
Gordogana 1979. u zagrebačkom Teatru ITD. Njegov teatar uspostavlja nove standarde
scenskog govora i trodimenzionalnosti u vidu potpune stvaralačke slobode i otvorenosti što
vodi do kazališta koje djeluje kao "teatralni reagens povijesnog apsurda". Ivišić je 1960. u
Parizu objavio dvije knjige poezije Airia i Mavena, , zatim Bunar u kuli, 1967. i Autour ou
dedans, 1974. Unatoč uspjesima, 1961. biva isključen zbog ''neaktivnosti'' 1961. iz Društva
književnika Jugoslavije, što je trajalo sve do 1985. godine. Zbog poteškoća objavljivanja knjiga
na materinskom jeziku, određeni je period pisao isključivo na francuskom jeziku. Nakon
dvadeset godina prešućivanja i zataškavanja njegova stvaralaštva, u domovini ponovno će biti
objavljivan, najprije izbor njegovih starih pjesama Crno, 1974., te zbirka njegovih članaka i
intervjua U nepovrat, 1990., i to kao antipod intelektualnih moda. Pričao je o svijetu institucija
koje spremaju bombe da unište isti. Nije se pitao kako živjeti s institucijama nego kako ih
spriječiti da ne satru cijelu planetu i čovjeka. Ljudi nisu opasni, opasne su institucije (Ivšić
2002: 83).

3
3. Avangardni pokreti i francuski nadrealizam

Kako bi se što bolje protumačilo nastajanje određenog pokreta, nužno je analizirati duh
vremena. Nadrealizam nastaje u međuratnom razdoblju i on je nasljednik te nastavljač
umjetničkih pokreta kubizma, futurizma i dadaizma. Bez istih, nipošto ne bi postojao. Između
1918. i 1940. bio je svjedok značajnih događaja u društvenom životu, politici, znanosti i
filozofiji. Pojavio se u Parizu kao plod djelovanja skupine ljudi okupljenih oko čovjeka bogatog
iskustvom, Andréa Bretona. Stekao je pristaše diljem svijeta (Europa, Azija, Amerika, Afrika).
S uspjehom je razbio nacionalne okvire umjetnosti i pomjerio granice (Nadeau 1980: 13-14).

Do formalnog raskida Bretona, Aragona, Éluarda i Pereta s dadaizmom došlo je poslije

neuspjeha Kongresa za ustanovljenje i direktive modernog duha u tokom 1922. Taj je krah
postao neizbježan jer su Tzara i Breton bili zaokupljeni suprotnim ciljevima. Tzara je htio da
se na ideološkom planu produži stanje anarhije, dok su, s druge strane, izbijali novi načini
mišljenja, zasnovani na znanstvenim, filozofskim i psihološkim otkrićima ličnosti čijim je
doprinosom uvedena nova koncepcija čovjeka, svijeta i materije. Za osnivača nadrealizma,
dadaizam je bio samo stanje duha (Nadeau 1980: 63-64). Nadrealistički pokret je službeno
osnovan 1924. godine. Ubrzo se pojavio i istoimeni časopis. Pokret je imao i Biro za
nadrealistička istraživanja, a i svoj organ, Nadrealističku revoluciju. Ona djeluje kroz letke i s
uznemirujućim i zapaljivim tekstovima. Andre Breton piše pamflet Manifest nadrealizma
sugerirajući da pomoću nadrealizma naš duh sa zanosom ponovno proživljava najljepši dio
bezbrižnog djetinjstva, ali istovremeno izražava apsolutno nekonformizam, suca stvarnog
svijeta.

Lokacija pokreta, Pariz, za nadrealiste je pustolovan prostor, povlašteno mjesto potrage

za nepoznatim. Za Bretona ulica poprima sudbinsko značenje, lutanje gradom je duhovna
avantura. (Machiedo 2002: 44). Breton kao autor Manifesta osuđuje realizam pripisujući mu
obilježja mediokriteta, mržnje i plitke samozadovoljivosti, tvrdeći da je neprijateljski nastrojen
prema svakom duhovnom i moralnom pokretu. Kritizira pojavu romana i privilegiranost
njegova postojanja. Nadrealizam je čisti psihički automatizam kojim se nastoji izraziti stvarno
funkcioniranje misli i počiva na vjerovanju u višu stvarnost izvjesnih oblika asocijacija su prije
njega zanemarivane, u svemoć sna, u nezainteresiranu igru misli. On nastoji uništiti i zamijeniti
sve druge psihičke mehanizme kako bi riješio osnovne probleme života. Nadrealisti su prvi
izjavili da ne posjeduju talent (Nadeau 1980: 76-79). Jedna zanimljiva ličnost kao i jedan od
utemeljitelj pokreta uz Bretona i Soupalta, jest Louis Aragon. Kao vanbračno dijete bivšeg

4
veleposlanika i prefekta, osjetio je dvoličnost malograđanskog staleža. Obiteljski život bio mu
je zasnovan na varkama. Naime, bio je uvjeren da mu je baka majka, a prava majka sestra, a
tetke također sestre, da mu je odsutni djed otac, dok mu je pravi otac preuzeo ulogu kuma.
Postoji mogućnost da su ti, poprilično morbidni rodbinski odnosi, utjecali na njegovo
stvaralaštvo, ne samo s relevantnom ulogom oblikovanja psihoanalize u nadrealizmu, nego na
zdrav razum i mentalno zdravlje. Aragon na kraju raskida s nadrealizmom na neobičan način,
izdavši zbirku militantnih stihova Hourra l'Oural inspiriranih putovanjem po Sovjetskom
Savezu. Lom nije samo političke naravi već i na književnoj razini koristeći se pravilnom
metrikom (Machiedo 2002: 83-84). Nadrealizam je bio zasnovan na jednoj revolucionarnoj
koncepciji čovjeka i svijeta, u jednom vremenu u kojem je rat izazvao pokapanje tradicionalnih
vrijednosti i odnosa istih sa jedinkom. Nastao je iz želje da se uspostavi nova povezanost sa
svijetom . Za njegove osnivače, koji su već bili prošli kroz dadaizam, nije bilo govora da se
počne ispočetka. Čovjek je tada bio biće isklesano od želja, nagona i snova, što priliči slici
psihonalaize. Marx i Freud bili su proroci novoga doba. Poslije drugog svjetskog rata,
nadrealizam jednostavno stagnira jer se nije mogao uključiti u nove misaone forme i osjećajne
tokove. Nadrealisti bježe filozofiji apsurda i egzistencijalističkom romanu. Mnogi pripadnici
pokreta spas traže u samoubojstvu (Jacques Rigaut, René Crevel), neki završavaju u ludilu
(Artaud) a pojedinci u revolucionarnom militantizmu (Aragon, Peret, Éluard). Nekolicina je
zauvijek utihnula u umjetničkom području (Nadeau 1980: 267-269).

5
4. Popis izvora

Buchheim 1992: Buchheim, Hans. 1992. Ustavna država i demokracija. Politička misao:
časopis za politologiju 41: 19-24.

Grubiša 2012: Grubiša, Damir. 2012. Hrvatski referendum za Europsku uniju: anatomija
zakašnjelog (ne)uspjeha. Politička misao: časopis za politologiju 49: 45-72.

Ištaković 2012: Ištaković, Ana. 2012. Hrvatska u multikulturalnom svijetu. Media, culture and
public relations 4: 150-157.

Lohmann 2004: Lohmann, Georg. 2004. Demokracija i ljudska prava. 1: 175–185. Politička
misao: časopis za politologiju 41: 151-157.

Maldini 2002: Maldini, Pero. 2002. Građansko društvo i demokracija u tranzicijskim društvima.
Politička misao: časopis za politologiju 39: 129-145.

Picula, Žnidarić 2015: Picula, Boško, Kristina Žnidarić. 2015. Geneza i kontekst političke
komunikacije u Hrvatskoj na referendumu o članstvu u Europskoj uniji iz 2012. i na europskim
izborima iz 2013. i 2014. – četvrt stoljeća između nacionalnih i europskih tema. Međunarodne
studije: časopis za međunarodne odnose, vanjsku politiku i diplomaciju 15: 10-25.

Rodin 2006: Rodin, Davor. 2006. Demokracija nije ni vladavina naroda, niti vladanje narodom?
Politička misao: časopis za politologiju 43: 3-17.

Von Beyme 2007: Von Beyme, Klaus. 2007. Suvremeni oblici predstavničke demokracije.
Anali Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju 4: 7-26