Priprema i uspostavljanje režima Benjamina Kallaya

Austrougarska okupaciona vlast u prvim godinama nije bila čvrsta. Čak je i među opozicijom u
Zajedničkoj vladi bilo glasova da se odustane od okupacije. To za vojne krugove i monarha nije
dolazilo u obzir, pa je zato trebalo učvrstiti poziciju Monarhije u okupiranoj zemlji. Kao dobar
poznavalac prilika u Bosni i Hercegovini i čovjek sa moguće produktivnim prijedlozima pokazao se
dotadašnji načelnik odjeljenja u Ministarstvu vanjskih poslova, mađarski plemić iz Budimpešte,
Benjamin Kallay.

Na poziciju zajedničkog ministra finansija imenovan je 4. VI 1882, čime je neposredno postao

najvažniji čovjek u upravi za Bosnu i Hercegovinu. Veliku nadu u njega polagao je i sam monarh.
Upravo je Kallayeva ideja bila da se preuredi uprava u Bosni i Hercegovini, da dobije građanski
karakter kako bi se približila lokalnom stanovništvu. U tom smislu je uspostavljena funkcija
civilnog adlatusa (vidi: 4. Upravno-politički sistem). Sva njegova politika u Bosni i Hercegovini
imala je poslužiti konačnom cilju – aneksiji okupirane zemlje.
Benjamin Kallay je bio najvažniji čovjek za Bosnu i Hercegovinu od 1882. sve do svoje smrti 1903.
godine. Još od prvih dana okupacije u Bosni i Hercegovini se povećavao broj birokratskih
službenika, a to je nastavljeno i za vrijeme Kallaya. Osmanska vlast je vladala sa svega 120
činovnika, dok je austrougarska uprava imala već 1881. 600 činovnika, 1897. preko 7.000, a do
aneksije se broj popeo na oko 9.500. Kallay je mnogo radio da austrougarsku upravu približi
domaćem stanovništvu i stvori kod njih osjećaj da se ne radi samo o vojnoj okupaciji. Radio je i na
očuvanju dobrih veza između srpskopravoslavnih građanskih krugova i bošnjačko-muslimanske
elite održavajući stalne sastanke i susrete kulturnog i zabavnog karaktera. Ipak, uz sva nastojanja,
nije za svog života uspio promijeniti državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine. U njoj je
vrhovna vlast ostala u nadležnosti Zajedničkog ministarstva finansija, što nije bio slučaj ni sa
jednim drugim dijelom Monarhije, a uz to vojna i civilna vlast nisu bile razgraničene.

3. Nacionalna politika Kallayevog režima

Srpski kurs. Austrougarska uprava nije imala jasno izgrađen stav u pogledu vođenja nacionalne
politike u Bosni i Hercegovini. Načelno je ona željela spriječiti širenje srpske i hrvatske nacionalne
politike u Bosni i Hercegovini, pa je u tom smislu i uklonjen Filipović sa mjesto zemaljskog
poglavara. Međutim, iako je srpska nacionalna misao bila mnogo raširenija i jača, Kallay je ocijenio
da ona u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dostigla za Monarhiju opasan nivo. Uz to, Austro-
Ugarska je sa Kraljevinom Srbijom imala potpisanu tajnu konvenciju po kojoj se Srbija obavezuje
da neće dozvoliti nikakvu propagandu prema Austro-Ugarskoj. Zato je Kallay bio dosta liberalniji
prema srpskom imenu u Bosni, pa je dozvolio njegovu upotrebu, a vlasti su čak pokrenule i list
Prosvjeta štampan ćiriličnim pismom.

Taj srpski kurs upotpunjavao je civilni adlatus, mađarski plemić srpskog porijekla, baron Fedor
Nikolić. On je inače bio po majci unuk Miloša Obrenovića, od kojeg je naslijedio posjede u Banatu,
te rođak aktuelnog kralja Milana Obrenovića. Također je bio i član Gornjeg doba mađarskog
parlamenta. Iako je bio srpskih korijena, srpsko-pravoslavno građanstvo u Bosni i Hercegovini ga
nije prihvatilo zbog njegove prorežimske politike. Kallay je preko Nikolića pokušao zadobiti
povjerenje srpskih građanskih krugova u Bosni i Hercegovini, ali taj projekat nije uspio. Nikolić je
otišao iz Bosne 1886. godine, otvarajući prostor za Kallayevu novu nacionalnu politiku.

Bošnjaštvo.
Benjamin Kallay je među bosanskohercegovačkim stanovništvom pokušao razviti ideju zemaljske
posebnosti i pripadnosti u nacionalnom smislu. Sve stanovnike Bosne i Hercegovine označio je kao
Bošnjake bez obzira na vjeroispovijest, zbog čega je imao mnogo kritika. No, kako je on i sam bio
historičar, imao je i jake argumente da brani svoje tvrdnje. Pokušavao je objasniti da se
bosanskohercegovačko stanovništvo razlikuje samo po vjeri, a da su svi ustvari Bošnjaci koji
govore bosanskim jezikom.
Ovo nije bio prvi pokušaj stvaranja narodnog identiteta. Nešto slično, doduše tada još uvijek
nejasno, pokušale su provesti osmanske vlasti u vrijeme djelovanja Omer Lutfipaše u Bosni. Pravim
začetnikom ideje interkonfesionalnog bošnjaštva smatra se Topal Šerif Osman-paša, najistaknutiji
osmanski namjesnik u Bosni u XIX stoljeću. Tada su osmanske vlasti pokušale izgraditi građansko
društvo u Bosni i Hercegovini, a u skladu s tim bile su i upravne reforme, koje su odgovarale ideji o
autonomiji Bosne, kako je pisao list Bosanski vjesnik.
Međutim, sa svih strana bilo je problema u ovoj ideji. Muslimani su je teško prihvatali jer je
podrazumijevala njihovo izjednačavanje sa katolicima i pravoslavcima. Uz to, srpska i hrvatska
nacionalna ideja su već počele uzimati maha i u Bosni i Hercegovini. Kršćani su je, osim širenja
svijesti o srpskom i hrvatskom identitetu, također teško prihvatali jer je ideja bila dosta nejasna u
pogledu predosmanskog, srednjovjekovnog perioda bosanske historije, što je bilo potpuno suprotno
od onoga što su radili stvaraoci srpke i hrvatske nacionalne ideje, koji su u srednjovjekovlju
pronalazili argumente za svoje ideje.
Pokušaj jačanja bošnjačke nacionalne svijesti obilježen je pokretanjem i djelovanjem lista Bošnjak.
On je pokrenut 1891. godine po ideji Mehmed-beg Kapetanovića. Među muslimanskom elitom
Mehmed-beg je bio vjerovatno najširih vidika i bio je jedan od rijetkih kojima je bio jasan značaj
nacionalnog identiteta. Prvi broj je izašao 2. VII 1891. godine, a list je imao cilj da suzbije širenje
hrvatskog i srpskog nacionalnog imena među muslimanima, te da se suprotstavi njihovoj
propagandi. U listu se navodilo da „(...) nikad nećemo zanijekati da nijesmo od jugoslovenskog
plemena,“ ali da „(...) ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi i ništa drugo.“
Na pojavu Bošnjaka i njegovo pisanje veoma oštro je reagovala srpska i hrvatska štampa. Između
Bošnjaka i srpskih i hrvatskih listova nekoliko godina je vođena rasprava o nacionalnim pitanjima.
Jedno od ključnih je bilo pitanje jezika. Iako je nebrojeno mnogo spomena naziva bosanski jezik iz
prošlosti, srpska i hrvatska štampa su uporno negirali postojanje tog jezika. Međutim, vlasti su
priznavale bosanski jezik kao službeni. Kallay je insistirao na tom terminu, a pomogao mu je i bečki
profesor Vatroslav Jagić svojim govorom u Reichsratu 1896. godine. S obzirom da je 1883. usvojen
Vuk-Daničićev pravopis, jezik u Bosni i Hercegovini je službeno nazivan bosanskim, tako da je
1890. godine štampana Gramatika bosanskoga jezika, koja je doživjela više izdanja latiničnim i
ćiriličnim pismom.