Glasovni sustav češkog jezika

Kao i svaki jezik ovoga svijeta, češki ima svoje posebnosti. Kada stranci prvi put čuju
slavenske jezike, oni ih većinom ne razlikuju, ali već na drugo slušanje moguće je uočiti te
nijanse koje pridonose njihovoj raskoši. Da bismo mogli reći nešto o glasovnom sustavu
češkog jezika, prvo moramo ustanoviti neke općenite stvari.

Češki jezik pripada skupini zapadno-slavenskih jezika te ga govori 10 miijuna ljudi.

Službeni je jezik u Češkoj, a najveću razinu međusobnog razumijevanja postiže sa slovačkim.
Književni češki koristi se u obrazovanju i svim formalnim prilikama te se razlikuje od tzv.
Obecne Češtine koja se upotrebljava u svakodnevnom životu. Dijalekti se dijele na češku,
srednjomoravsku, istočnomoravsku i šlesku skupinu. Zapadnoslavensku osnovicu pokazuje
čuvanje tl, dl (sadlo: salo) i kv, gv (květ: cvijet), također prijelaz t, d, u c, z (noc,
meze <* meʒa: međa). Sa slovačkim jezikom dijeli južnoslavenski tip metateze likvidâ (izuzev
početni slog s cirkumfleksom) i prijelaz g > h (faringalni zvučni spirant), čuvanje
slogotvornih r i l, a većina dijalekata i čuvanje vokalske dužine. Češke su specifičnosti
glas ř (sliveno r + ž) od palatalnoga *r’ (moře: more) i prijelaz a > e i u > i iza palatalnih
suglasnika (duše:duša, lidé: ljudi). Ipak, vjerujem da čitatelj ovog eseja ne želi gubiti vrijeme
na stručne nazive koje čak i mi studenti teško razumijemo pa stoga pređimo u sferu svima
razumljivih objašnjenja. Vjerojatno vam je poznato da češko pismo sadrži slova i i y.
Slova i i y raspoređuju se po podrijetlu, a oba označuju glas i. Oblikovao se na srednjočeškoj
osnovici (govoru Praga i šire okolice) koja je u XIV. st. postala kulturni interdijalekt. Književni
jezik koji se danas upotrebljava u Češkoj u glavnim je crtama oblikovan u vrijeme češkoga
preporoda (1775. – 1850.g) s čime su neizbježno povezani Josef Jungmann i Josef Dobrovský.
Sada kad ste uvedeni u ovaj kompliciran, ali zanimljiv svijet češkoga jezika, vrijeme je da
kažemo nešto konkretnije o njegovim glasovima.

Cjelovit sustav samoglasnika odnosno vokala je sljedeći:

kratki samoglasnici (krátké samohlásky): [i], [e], [a], [o], [u]

dugi samoglasnici (dlouhé samohlásky): [i:], [e:], [a:], ([o:]), [u:]

dvoglasnici, diftonzi (dvojhlásky, diftongy): [ou̯ ], ([eu̯ ]), ([au̯ ])

Glasovni u zagradama ([o:]), ([eu̯ ]), ([au̯ ]) u češkom su jeziku uobičajeni, ali se javljaju samo u
posuđenicama i uzvicima.

Duljina u češkome jeziku ima razlikovnu ulogu, odnosno fonološku funkciju, što znači da je
razlika u duljini vrlo važna za značenje riječi, npr. být – biti i byt – stan ili dojít – doći i dojit –
musti. Pravopisno označenu duljinu s razlikovnom ulogom među slavenskim jezicima još ima
samo slovački. Dugi samoglasnici mogu stajati u bilo kojoj poziciji u riječi i duljina je sasvim
neovisna o naglasku.
U domaćim češkim riječima postoji jedan dvoglasnik: ou. Samoglasnici o+u izgovaraju se kao
dvoglasnik kada se nađu u istome slogu: dlouhou zimou, pouhou, ALI po-u-čení, po-u-liční. U
tuđicama se redovito ostvaruje diftonški izgovor au: res-tau-ra-ce, au-to, dok diftonški
karakter kod skupa eu varira. Izgovara li se kao dvoglasnik: pneu-ma-ti-ka, eu-ro, ili dvosložno
u sufiksima –eum, -eus: mu-ze-um, ska-ra-be-us.

Samoglasnici ne predstavljaju veliki problem u izgovoru, barem ne nama Slavenima, ali

suglasnici počinju malo komplicirati situaciju.

Suglasnik H [h] predstavlja grleni zvučni glas koji nastaje u grlu pri tjesnačnom šumu glasnica.
Glas h najlakše će se izgovoriti u poziciji između dvaju samoglasnika a: aha, pomáhá,
námaha. Kako po mjestu tvorbe, tako i po zvučnosti potpuno se razlikuje od ch [x]. I s
fonološkog aspekta h je samostalni fonem koji se razlikuje od ch, npr. hlad- glad i chlad –
hladovina.

Suglasnik Ř [ř] predstavlja vibrant odnosno treperavi glas s karakterističnim tjesnačnim

šumom. Njegova je osnovna artikulacija kao kod r, od kojega se razlikuje po većem broju i
većoj brzini treperenja vrha jezika i po prisutnosti tjesnačnoga šuma. Osnovni je izgovor
češkoga ř zvučni [ř], dok se njegov bezvučni izgovor [r]̝̊ ostvaruje na kraju riječi te ispred i iza
bezvučnoga suglasnika.

Suglasnici Ť [ť], Ď [ď] nepčani su prekidni suglasnici. Njihova je osnovna artikulacija kao kod t,
d, od kojih se razlikuju po položaju jezika koji se cijelim gornjim dijelom naslanja na tvrdo
nepce, npr. děti – djeca, teď – sada, ťukat – kucati.

Sonantima pripadaju suglasnici [m], [mɲ], [n], [ɲ], [ň], [l], [r], [j]. Svi su oni neparni zvučni
suglasnici, što znači da ne postoje njihovi zvučni parnjaci. Neki sonanti ovisno o poziciji u
kojoj se nalaze u riječi, slično kao samoglasnici, mogu biti slogotvorni. Tu funkciju redovito
imaju suglasnici r, l u položaju između dvaju suglasnika i na kraju riječi iza suglasnika, npr. krk
– vrat, bratr – brat, vlk – vuk. Samo periferni položaj imaju slogotvorni suglasnici m i n.
Slogotvorno m može se fakultativno izgovoriti u brojevima sedm, osm i njihovim
izvedenicama, dok je izgovor slogotvornoga n standardan samo u vlastitim imenicama
stranoga podrijetla, npr. Watson, Eden.

Sustav suglasničkih fonema u češkome jeziku je sljedeći: /p/, /b/, /m/, /t/, /d/, /n/, /ť/, /ď/,
/ň/, /k/, (/g/), /f/, /v/, /s/, /z/, /š/, /ž/, /x/, /h/, /c/, /č/, (/ʒˇ/), /ř/, /l/, /r/, /j/.

Fonološka funkcija suglasnika f u domaćem leksiku rijetko dolazi do izražaja, npr. zoufat –
zouvat. Suglasnik g ima status fonema samo u posuđenicama (npr. krok – grog), dok je u
domaćim riječima položajno uvjetovana varijanta fonema /k/. Kao posljedica različitih
jednačenja javljaju se položajno uvjetovane varijante [r]̝̊ , [ʒ], [ʒˇ], [ɲ], [mɲ], [Y]. Čvrst položaj
u sustavu zauzima par zvučno - bezvučno ř. Njegov tipični ostvaraj je zvučno ř. Parovi [c] – [ʒ],
[č] – [ʒˇ] imaju tipično ostvarenje u bezvučnima /c/ odnosno /č/, a uporaba zvučnih
varijanata ispred parnoga zvučnog suglasnika je obvezna. Poseban status ima glas [ʒˇ] u
posuđenicama gdje njegova uporaba nije položajno uvjetovana, što znači da može stajati i
ispred samoglasnika i da ima status fonema, npr. džus [ʒˇus]. U paru [n] – [ɲ] tipično je
ostvarenje alveolarno /n/, a velarno [ɲ] javlja se samo u poziciji ispred k, g. Par [m] – [mɲ]
ima tipično ostvarenje u bilabijalnom /m/. Uporaba labiodentalnoga [mɲ] je fakultativna,
može se sresti u položaju ispred v, f. Fonološka interpretacija varijante [Y] nije jednoznačna.
Definira se ili kao zvučna varijanta fonema /x/ koja se čuje pri asimiliranom izgovoru glasa [h]
iza [i]: abych byl [abiY bil], ili kao fakultativna varijanta fonema /h/ u istim pozicijama: vyhni
se [viYňi se]. Spomenuta se varijanta u izgovoru ne mora realizirati. Pri jednačenju po
zvučnosti fonemi /x/ - /h/ ponašaju se kao parnjaci, iako se razlikuju i po mjestu tvorbe.

Opisati češki glasovni sustav velik je poduhvat kojem treba oprezno pristupiti. Znanje
studenta na drugoj godini nije na dovoljnoj razini da ovoliko opširno samostalno opiše
glasovni sustav, ali zato su tu Uvod u jezikoslovnu bohemistiku I profesora Petra vukovića i
Češka gramatika profesorice Slavomire Ribarove da nam pomognu razumjeti i uvesti nas u
čari češkoga jezika koji, iako uvelike sličan drugim slavenskim jezicima, sadrži neke krucijalne
razlike od kojih je velikom broju ljudi najpoznatije slovo ř.