STARI TURKIJSKI KNJIŽEVNI IDIOMI1

(predavanja, prof. Ekrem Čaušević)

Povijesna razdoblja razvitka turkijskih književnih idioma:

1. Staroturkijsko razdoblje, od sredine 6. do kraja 10. stoljeća;

2. Srednjotursko razdoblje, od kraja 11. do kraja 15. st.

3. Predsuvremeno razdoblje, od 16. do 19. st.

4. Suvremeno razdoblje (20. stoljeće nadalje)

Mnogi od starih turkijskih jezika nedovoljno su poznati, ili su pak posve nepoznati.
Stoga je svaki pokušaj da se ponešto napiše o navodnom hunskom jeziku (sic!) puka fantazija.
Nepoznati su nam i jezici najstarijih ogurskih i bulgarskih doseljenika u istočnu Europu (6. i
7. st.) te hazarski jezik (7-10. st.). Od pečeneškog sačuvana je samo nekolicina riječi.

Stari književni idiomi nastajali su u različitim kulturnim centrima središnje Azije,

Kine i jugoistočne Europe. Budući da se radi o miješanim varijetetima, oni se ne mogu
poistovijetiti s govornim jezicima svoga vremena.

Staroturkijski jezik

Pisani spomenici staroturkijske epohe i staroturkijski književni idiomi

Prije više od jednoga stoljeća idiomi koje podvodimo pod naziv „staroturkijski jezik“
bili su posve nepoznati. Staroturkijske rune odgonetnute su 1893. godine, a karahanidski
tekstovi znanstveno su obrađeni tek u 20. st. Prvi znanstveni rad o staroturkijskim tekstovima
tiskan je 1899. godine.

Turkijski narodi koji su bili u sastavu prvih turkijskih država ili kaganata (sredina 6.-
sredima 9. st.) dobro su nam poznati zahvaljujući pisanim spomenicima, orhonsko-jenisejskim
nadgrobnim spomenicima, pisanim tzv. orhonskim (turskim) runama. Orhonske spomenike,
koji su dobili ime po rijeci Orhon u Mongoliji, a jenisejski po rijeci Jenisej (u Sibiru, današnja
Republika Hakasija u sastavu Ruske Federacije), dešifrirao je danski znanstvenik Vilhelm
Thomsen 1893. godine (Déchiffrement des inscriptions de l'Orkhon et de l'Jénisséi. Notice
1
JEZIČNE PROBE, to jest tekstovi na starim turkijskim jezicima, dani su samo kao ilustracija te se od studenata
ne očekuje da ih znaju čitati i prevoditi.

1
préliminiare. Bulletin de l'Akadémie royale des sciences et des lettres de Danemark, 1893.,
Copenhague 1894.). Najznačajniji su tzv. Onginski kamen iz 692-693. godine, nadgrobni
spomenik podignut u čast Kül Tegina i Bilge Kagana (732.), nadgrobni spomenik kaganovom
savjetniku Tonjukuku, spomenik podignut u čast Kuli-Čura i još neki kraći natpisi. Orgonski
spomenici pripisuju se OGUZIMA, a jenisejski KIRGIZIMA.

Prvi Europljanin koji ih je opisao bio je Philip Johan von Strahlenberg, švedski časnik
njemačkoga podrijetla (inače kartograf, geograf i jezikoslovac), koji je nakon Poltavske bitke
1709. pao u rusko zarobljeništvo. U zarobljeništvu je od 1711. do 1721. radio na geografskim
i antropološkim istraživanjima u Sibiru, te se tamo susreo i sa staroturkijskim spomenicima. U
19. st. europske znanstvene ekspedicije tragaju za njima, bilježe lokacije na kojima se nalaze i
preslikavaju tekstove s njih iako u to vrijeme nitko nije znao kojem narodu i kulturi pripadaju.
Zahvaljujući jednom kineskom pisanom vrelu u kojem su spomenuti, tek su krajem 19. st.
dovedeni su u vezu s Turcima. Dešifrirao ih je genijalni Danac Vilhelm Thomsen 1893.
godine, stekavši time svjetsku slavu među turkolozima i altajistima kao «Champollion turskih
i mongolskih tekstova».

Zanimljivo je spomenuti da do sada nisu pronađeni nikakvi nadgrobni spomenici iz

razdoblja Prvoga kaganata. Pa ipak, neki turkolozi u spomenike «runske» pismenosti
uvrštavaju i kratke natpise od svega nekoliko redaka iz vremena prije prvog kaganata. Ti su
natpisi žanrovski raznoliki, a sačuvani su na oružju i ukrasnim i uporabnim predmetima i
pretežito su magijskog i vjerskog sadržaja. Pisani su «turskim» runama na kamenu, metalu,
kosti i dr., a pronađeni na prostoru nekadašnjeg Hazarskog carstva, Pečeneškog plemenskog
saveza (natpisi na oružju) i današnje Mađarske (metalne kopče i srebreno posuđe).
«Istočnoeuropske» rune ipak se donekle razlikuju od «turkijskih», a pokušaji da ih se pod
svaku cijenu pripiše turkofonim narodima filološki su neuvjerljivi.

Nadgrobni natpisi turskih kagana i njemu bliskih suradnika pisani su u prvom licu. Po
formi i sadržaju oni su elegični životopisi u kojima kagan «pripovijeda» o svome
ovozemljaskom životu, ratovima koje je vodio i protivnicima koje je porazio. Budući da su i u
kineskim analima spomenuti neki od tih događaja i njihovi sudionici, epitafi turskih kagana
čine se relativno pouzdanim i vjerodostojnim vrelom za istraživanje najranije pisane povijesti
Turaka. Neki znanstvenici drže da su pisani još za kaganova života. U jezičnom i stilskom
pogledu visoko su stilizirani, što iznenađuje s obzirom na to da im nije prethodio neki oblik
pismenosti. Moguće je da se stilski naslanjaju na bogatu tradiciju usmene, poglavito epske
književnosti turkijskih naroda. U natpisima je vidan utjecaj kineske kulture i civilizacije, koji

2
se ogleda u plastičnim prikazima likova s kineskim licem, kineskoj ornamentici, kalendaru,
simbolima (npr. kamena kornjača na čijim je leđima nadgrobna stela) i dr.

I Ujguri su u Mongoliji ostavili svoje spomenike, i to u vrijeme Trećega kaganata. I ti

su nadgrobni spomenici ispisani orhonskim runama. Najpoznatiji među njima je tzv.
Selenginski kamen iz 8. st., nastao u vrijeme pobjede Ujgura nad „Nebeskim Turcima“,
vjerojatno OGUZIMA (Gök Türkler, Drugi kaganat), kao i spomenik iz mjesta Sudži (ruski:
Uročišće), nastao u vrijeme propasti ujgurske države (840.-862.).

Tek 1898. god. u kineski (istočni) Turkestan (Xinjiang) prispjele su finske, ruske,
engleske, njemačke, francuske, japanske i švedske znanstvene ekspedicije, koje su u oazama
Kineskog Turkestana ili Xinjianga pronašli i nešto mlađe spomenike staroujgurske pismenosti
- tekstove ispisane na papirusu, metalu, drvu, kosti i sl. (Pisma koja su koristili bila su
ujgursko kurzivno pismo, brahmansko, manihejsko…). Najbogatiju zbirku takvih rukopisa
otkrila je njemačka ekspedicija koja je u istočnome Turkestanu boravila u razdoblju 1902-
1914. godine. Oni se danas čuvaju u zbirci Turfanskih tekstova u Berlinsko-brandenburškoj
akademiji znanosti (Berlin-Brandenburgische Akademie der Wissenschaften), a jedan manji
dio tih tekstova, koji su najvećim dijelom iluminirani, u Muzeju indijske umjetnosti (Museum
für Indische Kunst).

Najveći dio staroujgurskog rukopisnoga korpusa čine rukopisi budističkog i, u manjoj

mjeri, manihejskog ili kršćansko-nestorijanskog sadržaja. Njima pripadaju i pravni tekstovi,
tekstovi magijskog ili medicinskog sadržaja te manji broj tekstova heterogenog sadržaja. U
prvoj polovini 20. st. tim su se rukopisima s jezičnoga i sadržajnog aspekta najviše bavili
njemački orijentalisti. Godine 1941. pojavila se i prva gramatika staroturkijskog jezika (A.
von Gabain).

Dakle:

Staroturkijskim jezikom naziva se jezik prvih spomenika turkijske pismenosti iz

vremena Drugoga kaganata i Ujgurskog kaganata u Mongoliji (nadgrobni spomenici), te jezik
Ujgura koji su pred Kirgizima izbjegli iz Mongolije u Turfan u Kineskome Turkestanu (Xin-
jiangu). Najstariji nadgrobni spomenici potječu s kraja 7. st., dok su najmlađi iz sredine 9. st.
Epitafni tekstovi na njima napisani tzv. runskim pismom, dok su budustički tekstovi iz
kineskoga Turkestana najčešće zapisivani ujgurskim kurzivnim pismom, koje je sredinom 10.
st. istisnulo runski alfabet. Staroujgurski rukopisi iz kineskoga Turkestana sadržajno se jako

3
razlikuju od nadgrobnih spomenika.

U staroturkijskoj epohi formiraju se dakle tri književna idioma: starooguski,

starokirgiški i staroujgurski. Sva tri idioma nazivaju jednim imenom – staroturkijskim
jezikom – iako su im dijalekatske osnove različite. Ono što ih povezuje svakako je činjenica
sva tri odražavaju jedinstvenu visoko stiliziranu literarnu (stepsku) koine nastalu na mješavini
različitih dijalekata, te da se stoga ni kronološki, ni lingvistički, a ni zemljopisno, ni u kojem
slučaju ne smiju poistovjetiti s hipotetičnim jezičnim pretkom srednjoturkijskih i suvremenih
turkijskih jezika.

Dakle, staroturkijsku stepsku koine čini mješavina triju dijalekata. To su:

1. starooguski (stari naziv turkutski) dijalekt, koji je vjerojatno bio jezik turkijskih kaganata
(552.-740.). Govorio se u Mongoliji, ali u 8. i 9. st. i u ističnome Turkestanu (zbog migracija
nakon raspada Drugog kaganata). Najznačajnijim spomenicima tog dijalekta smatraju se tzv.
Onginski kamen, nadgrobni spomenici Kül Tegina, Mogilan Kagana, savjetnika Tonjukuka i
glasovito djelo Irq Bitig.

Rukopis djelo Irq Bitiga čuva se u Britanskom muzeju (British Museum). Potječe iz
istočnoga Turkestana, iz Spilja Tisuću Buda. Format mu je 13.6 X 8 cm (papir!), a ima 57
listova. Djelo je napisano „turskim runama“ na papiru (sic!), pa je jedinstveno i po tome.
Zahvaljujući briljantnim istraživanjima J. R. Hamiltona danas znamo da je rukopis završen 17
ožujka 930. godine u manihejskom samostanu Velikog oblaka. Autor ili zapisivač bio je mladi
klerik (kicig di(n)tar „küçük dindar“), koji je djelo posvetio „starijem bratu“ i prvom monahu
samostana, Itu Ačuqu. Iako je djelo Irq Bitig nastalo u manihejskom okruženju, u njemu ne
susreće ni jedan vjerski motiv. Sadržajno se odnosi na predskazanja i proricanje ili gatanje s
pomoću kocke (konkretnom zbira brojeva pripisuje neko tumačenje, ali je sustav zbunjujući).
Predskazanja, posebice dio u kojemu se govori o „bijelome konju“, dosta su nerazumljiva i
hermetična (vjerojatno i zbog nepravilna čitanja pojedinih sekvenci).2

2
Sovjetski tuirkolog Kljaštornyj namjesto „aq at“ čitao je „aq ata“ (bijeli otac, 1981.), pretpostavljajući da se
radi o manihejskome svećeniku odjevenom u bijelu odoru. Time je tumačenje tog dijela teksta značajno
transparentnije.

4
 Iako je nastao u istočnome Turkestanu, na prostoru Ujgurske države, tekst je zapisan
na starooguskom dijalektu, možda po kazivanju nekog svećenika ili čak šamanskoga vrača.

2. starokirgiški dijalekt, kojemu pripadaju runski natpisi pronađeni u dolinama rijeka Jeniseja,
Tuve i Talasa.

3. staroujgurski dijalekt, tj. jezik Ujgurskog kaganata u Mongoliji (744.-840.). Najstariji

pisani spomenik staroujgurskoga dijalekta nadgrobni je spomenik Eletmiš Kagana (umro
759.), sročen pod golemim utjecajem starooguskog dijalekta, kao i manihejski tekstovi na
ujgurskom pismu (iz istočnog Turkestana) i budistički tekstovi iz Turfana.

Ujedinjena plemena u sastavu turkijskih kaganata pripadali su različitim dijalekatskim

skupinama: Oguzi Y-dijaleku (ayak, koymak), Ujguri D-dijalektu (adak, kodmak), a Kirgizi
Z-dijalektu (azak, kozmak). Osim toga, starooguski i staroujgurski jezik razlikuju se i po
nekim morfološkim obilježjima; usprkos tomu, mješavina je tih dijalekata funkcionirala kao
naddijalekatski standard (koine) koji je u pojedinim slučajevima dopuštao morfološke
varijacije tipične za jedan ili drugi dijalekt.

Nastanak naddijalekata posljedica je činjenice da su turkijska plemena koja su ulazila

u sastav prvih turkijskih kaganata, kao i ona koja su se kasnije raselila po južnome Sibiru i
srednjoj Aziji u 8. i 9. st., bili u vojno-političkom savezu. Za povijest turkijskih jezika vrlo je
važno imati na umu da su se ti savezi brzo sklapali, no isto tako i brzo raspadali. Pa ipak,
sigurno se ne može govoriti o jedinstvenom govornom jeziku. Jasno je da su pripadnici
pojedinih plemena međusobno općili na svojim dijalktima, tako da se, unatoč etničkim i
jezičnim miješanjima, mogu razgraničiti oguski i ujgurski dijalekt. Oni su se međusobno
ralikovali po sljedećim obilježjima:3

Fonetika:

1) oguski ili *ñ > ñ ~ n: añaγ, anıγ „loš“; vokalna harmonija: kältəməz, kältämäz

2) ujgurski ili *ñ > j: ajıγ; vokalna harmonija: kältimiz, kör-düm

3
Zacijelo su ti dijalekti imali i svoje podtipove. Vladajuće pleme Ašina (spomenik Yolug Tegina) govorilo je na
ogusko-ujgurskom dijalektu (vladajući sloj bili su Oguzi i Ujguri), dok je pleme Ašide (spomenik savjetnika
Tonyukuka) govorilo oguskim dijalektom.

5
Morfologija:

oguski (turkutski) ujgurski

različiti oblici izražavanja skupnog mnoštva -lar

gen. -°ñ, -°γ -°n, -°ñ

ak. -aγ -ıγ, -nı

lok./abl. -da ~ -dan lok. -da, abl. -dın

PS 2. lica: -°γ, -ñ° -PS 2. lica: -ñ°

konverb -°p, -°pan konverb -°p

part. –mıš / -maduq part. –juq / -majuq (~ -mıš / -maduq)

nomen actoris -°γma nomen actoris -°γlı

part. neces. -s°q part. neces. –γu(luq)

part. futura -dačı part. futura -γaj

perfekt, 2. lice -d°γ, -d°γ°z perfekt, 2. lice -d°ñ, -d°ñ°z

VF imaju nulti morfem u 3. licu pl. VF imaju pokazatelj broja u 3. licu pl.

Areal na kojemu se širila «runska» koine (jezik epitafa) vrlo je velik i uključuje
Mongoliju, područje oko Bajkalskoga jezera, južni Sibir, kineski Turkestan, središnju Aziju,
Kazahstan, Povolžje, Sjeverni Kavkaz i istočnu Europu, tj. ogroman zemljopisni prostor
kojim su se kretali i na kojem su se nastanjivali stari turkijski narodi.

Jezične probe:

 baj bar ẹrtim = zengin idim. Bio sam bogat.

 qızım üč ẹrti = üç kızım vardı. Imao sam tri kćeri.

 mẹn toquz jẹgirmi yıl šad olırtım = 19 yaşında şad oldum. S 19 godina postao sam šad.

 qañım kaγan ıt jıl onunč aj... uča bardı = kagan olan babam it yılının onuncu ayında vefat
etti. Moj otac kagan umro je desetoga mjeseca u godini psa.

6
 ẹki oγlıma jabγu šad at birtim = iki oğluma yagbu ve şad ünvanını verdim. Dvojici sinova
dodijelio sam tutule jabgua i šada.

 qañım türk kaγan olurtuqınta = babam Türk kaganı olduğunda… kad je moj otac postao
turski kagan...

 ol yirgärü barsar türk bodun ölteči sẹn = o yere gidersen oleceksinm, ey Türk milleti!
Pođeš li u tu zemlju, umrijet ćeš, turski narode!

 qaγanıñın sabın almatın jir saju bardıγ = kaganın sözüne aldırmadan başka ülkelere gittin.
Ne slušajući riječi svoga kagana, ti si [turski narode] otišao u druge zemlje.

 uluγ oγlum aγrıp joq bolča quγ sẹñünig balbal tikä birtim = büyük oğlum hastalanıp
ölünce [mezarına] Quγ Sẹñünig balbalını diktim. Kad se moj stariji isn razbolio i umro,
[na njegov grob] postavio sam balbala [s likom] Quγ Sẹñüniga.

 kẹjik jijü tabısγan jijü olurur ẹrtimiz = geyik yiyerek tavşan yiyerek yaşardık. Živjeli smo
[ondje] jedući jelene i zečeve.

Srednjoturski književni idiomi (razdoblje od 11. do kraja 15.)

1. karahanidski (11—13. st.)

2. horezmijski turski (14. st.)

3. čagatajski

4. (staro)osmanski

I. KARAHANIDSKI

Prvi književni istočnoturkijski jezik (11. st. nadalje), koji se počeo razvijati u Kašgaru.
Nastavak je staroujgurskog, ali je leksički bio izložen velikom utjecaju arapskog i perzijskog
jezika budući da je Karahanidsko carstvo prvo turkijsko carstvo koje je islam proglasilo
službenom religijom. O tom, kao i drugim turkijskim varijetetima toga vremena, dosta
podataka nalizimo u Dîwânu Mahmuda al-Kašgarija (Kašgarskog).

Dobio je ime po dinastiji koju u europeiziranom obliku nazivaju Karahanidima, po

njezinu osnivaču Kara Hanu. U turskim se vrelima spominje kao hakanski (po riječi χâqân

7
«vladar», perzijske inačice turkijske riječi qaγan), pa to ime koristi i Kašgari. Vrlo je blizak
ujgurskom jeziku toga doba. Karahanidski je bio najznačajniji književni jezik središnje Azije
čak dva stoljeća nakon što je nestalo Karahanidskoga carstvo (početak 13. st.). Tek u vrijeme
Timurida (početak 15. st.) karahanidski definitivno nestaje, a na njegovo mjesto dolazi
čagatajski.

Karahanidska književna tradicija jako je utjecala na kasnija književna djela nastala u

središnjoj Aziji, pa tako i u djelima napisanim na ogusko-kipčačkom jeziku jasno se osjeća
golemi utjecaj karahanidskoga jezika, ponajprije u leksiku i tvorbi riječi.

QUTADĠU BILIG, POHVALA TAVGAČ ULUG BUGRA HANU I PROLJEĆU

tuġardın äsä käldi öñdün jeli doğudan bahar yeli eserek geldi

ajun etgükä ačtı uštmaq jolı dünyayı süslemek için cennet yolunu açtı

jaġız jer jıpar toldı kafur getip kâfur gitti, kara toprak misk ile doldı

bäzänmäk tilär dünje körkin etip dünya kendini süsleyerek bezenmek istiyor

irinčiġ kıšıġ sürdi jazqı äsin bahar yeli eziyetli kışı sürüp götürdü

jaruq jaz jana qurdı dävlät jasın parlak bahar yeniden mutluluk yayını kurdu

jašıq jandı bolġaj jana ornıña güneş yine yerine dönmüş olacak

balıq qudrıqından qozı burnıña balık kujruğundan kuzu burnuna4

qurımıš jıġačlar tonandı jašıl kurumuş ağaçlar yeşiller büründü

bäzändi jipün al sarıġ kök qızıl doğa mor, al, yeşil ve kırmızı renkler ile süslendi

jaġız jer jašıl torku jüzkä badı kara toprak yüzüne yeşil ipek bağladı

hıtaj arkıšı jatdı tavġač ädi Hıtay kervanı bunun üstüne Çin kumaşı yaydı

II. HOREZMIJSKI (HAREZMIJSKI) TURSKI

Horezmijski turski, korišten u 13. i 14. st. kao književni jezik Države horezmijskih
šahova, Zlatne Horde i mamelučkoga Egipta, mješavina je različitih starijih varijeteta s

4
= balık burcundan kuzu burcuna

8
pretežitom oguskom i kipčačkom osnovom. Već prema zastupnjenosti oguskih, odnosno
kipčakih jezičnih elemenata, ruski turkolozi razlikuju dvije naddijalekatske varijante tog
miješanog jezika: kipčačko-ogusku (= oguski s primjesama kipčačkog; spada u skupinu Y-
dijalekata: ayak «noga») i ogusko-kipčačku (= kipčački s primjesama oguskog; spada u
skupinu Z-jezika: azak «noga»). I na jednom i na drugom naddijalektu nastala su značajna
književna djela; u priobalnim područjim Sirdarje i Volge, gdje je bilo više OGUZA, pisalo se
na kipčačko-oguskom, a u Horezmu i mamelučkome Egiptu, gdje su brojniji bili KIPČACI, na
ogusko-kipčačkom. Na tim prostorima nastala su ne samo djela vjerskog i vjersko-didaktičkog
sadržaja i književna djela visokih dometa, nego i gramatike i rječnici tog miješanog jezika.

Ogusko-kipčački idiom Samojlovič je nazivao zlatnohordskim jezikom (ili jezikom

Zlatne horde, u kojoj su najbrojniji narod bili Kipčaci). On se nije proširio dalje od Povolžja, a
u središnjoj ga je Aziji potisnuo kipčačko-oguski književni idiom.

Ogusko-kipčački idiom sačuvao je arhaičnije (staroujurske i karahanidske) oblike, a i

po mnogim se gramatičkim (kipčačkim) obilježjima razlikovao od kipčačko-oguskog.
«Rodno mjesto» ogusko-kipčačkoga po svoj je prilici bio Horezm. Na njemu se sredinom
14. st. javlja poema Husrev ü Şîrîn pjesnika Kutba, po rođenju Kipčaka. Kutbovo djelo
vjerojatno je «prijevod» istoimene poeme perzijskog pjesnika Nizâmîja. U jeziku Kutbove
poeme osjeća se snažan utjecaj ujgurske književne tradicije iz razdoblja Karahanida (utjecaj je
došao vjerojatno preko glasovitog djela Kutadgu Bilig), a od kipčačko-oguskog se razlikuje u
fonetici, morfologiji i leksici, dakle, ne samo po tome što pripada Z-dijalektima, nego i po
broju arhaičnih elemenata i ujgurizama (donekle i po tvorbi riječi).

U nekim pak djelima napisanim na kipčačko-oguskom idiomu snažno se prepliću

kipčački i oguski jezični elementi (isto vrijedi i da najstarija književna djela staroosmanske
književnosti); tako se na oguski pomoćni gl. olmak «biti» (kipčački bolmak) dodaje kipčački
sufiks –ga, pa takav «hibridni» optativ glasi ol-ga (oguski je ol-a, kipčački bol-ga). Stoga se
taj jezik gdjekada naziva i «olga-bolga dili» (miješani jezik olga-bolga). Vremenom se
kipčaki oblici gube pod pritiskom oguskih, ali ih je o danas moguće čuti u dijalektima. Na
kipčačko-oguskom idiomu napisana su poznata književna djela, među ostalima i Qisāsü'l-
Änbijā (Rabġūzī, 1310.), Muhabbet-nâme (pjesnik Horezmî, 1353.), Husrev ü Şirin (Qutb,
1341/42.) i dr.

QUTB, HUSREV Ü ŞİRİN (1341/42.)

9
äflāk haräkātınıñ sözi
fäläk sajjāhları añlar mu sän jār
nedir jer Ka'bäsini čäwrülürlär
bu mihrāb ičrä ma'būdı bularnıñ
ne ol kälmäzdä maksūdı bularnıñ
RABĠŪZĪ, QISĀSÜ'L-ÄNBIJĀ (1310.)
Qıssa-i Ashābül'l-kähf bu turur //
aytmıšlar / rumda bir mälik bar erdi / jawlaq
cabbār erdi / daqjanus atlıġ / uluġ mülki bar
erdi / čärigi tälim erdi / jänä bir mälik birlä
jaġılaštı / sančıštılar / ol mälik häzīmät boldı /
öltürdi / ol mälikniñ altı oġlı bar erdi
O kretanju nebeskih tijela (nebesa)
Prijatelju, shvaćaš li putanje nebeskih tijela
(i) zašo se okreću oko Ćabe?
Što obožavaju u tom mihrabu?
I kakvu svrhu ima njihovo okretanje?
Ovo je priča o Sedam spavača [ahhāb-ı kehf]
pripovijedaju [da je] / u Anadoliji živio neki
vladar / bio je jako okrutan / imao je veliki
imetak / [i] mnogo vojske / opet je zaratio s
jednim vladarom / ratovali su / taj vladar je
poražen / i ubijen [= i ubio [ga] je] / imao je
šest sinova
10
III. ČAGATAJSKI

Istočnoturkijska (staroujgurska i karahanidska) književna tradicija nastavlja se od 15.

st. na čagatajskom jeziku, na prostoru Čagatajskoga carstva. Najprije je to bio regionalni
književni varijetet, da bi kasnije postao najdominantnijim književnim jezikom središnje
Azije (müşterek Orta Asya Türkçesi „zajednički jezik središnje Azije“). Njime su se služili
Uzbeci (jezgra Čagatajske države), Turkmeni, Kazasi, Kipčaci s područja Zlatne Horde. Iz
čagatajskoga su se razvili suvremeni uzbečki i ujgurski.

Prikaz razvojnih etapa čagatajskog jezika:

staroujgurski → karahanidski → horezmijski turski → [zlatnohordski (kipčačko-oguski)] →

ČAGATAJSKI

Čagatajski je dobio ime po Džingiskanovu sinu Čagataju (1227.-1242.), koji je još

1218. godine predvodio mongolske osvajačke pohode. Godinu dana kasnije osvojio je
Transoksaniju (područje današnjega Uzbekistana), a u sljedeće tri godine i šire područje oko
nje. Kad se 1222. Džingiskan vratio u Mongoliju, Čagataj je ostao vladati Transoksanijom,
Kašgarom i jednim dijelom Afganistana. Zapadno od njega prostirala se Zlatna Horda, kojom
je vladao njegov brat Hulagu, protiv kojega je čak i ratovao.

Klasično razdoblje čagatajskoga jezika traje od 15. do 16. stoljeća, a postklasično do

19. st. Tek krajem 19. st. potisnuo ga je u toku rijeke Volge tatarski jezik, a sartski jezik, koji
je do prije osamdesetak godina korišten u Turkestanu, bio je jedna varijanta čagatajskog
jezika. Najstarija djela na tom jeziku jesu Qıssa-i Yûsuf (1204.), autor mu je ‘Âlî, i religiozno-
filozofska poezija pjesnika Ahmed-i Yesewîja, koji je bio derviški šejh i živio u 11. ili 12. st.
Yesewîjeva poezija u jezičnom je izrazu kasnije modernizirana, tako da njegovi rukopisi nisu
posve originalni. Najpoznatija književna djela iz kasnijeg razdoblja jesu autobiografsko djelo
Bâbûrnâme (Knjiga o Baburu), čiji je autor Bâbûr-šah, utemeljitelj Mogulske5 dinastije u
Indiji (1526.), pjesnik Ali Şîr Navâî, pjesnik i autor rječnika Muhâkemet-ül-Lûġateyn
(Prosuđivanje o dvama jezicima [arapskom i čagatajskom]), te djela Şecere-i Terâkime Abū-l-
Ġāzī Hāna (17. st.), vladar oaza Hiwe i Urgenča u današnjem Uzbekistanu.

5
Iskvareno od Mongol. Bâbûršah, koji se izdavao za potomka Džingiskana i Tamerlana, želio je iz pepela
izdignuti Mongolsko carstvo,

11
 Nijedan turkijski književni jezik u povijesti nije bio toliko raširen kao čagatajski.
Koristio se ne samo u Čagatajskom i Timurlenkovom carstvu, nego i u susjednim zemljama
budući da je među turkijskim i drugim srednjoazijskim narodima bio širen zajedno s religijom
(islamom), a Turci iz Transoksanije bili su i misionari islama i širitelji čagatajskoga jezika. U
Samarkandu i Buhari nalazile su se glasovite medrese na kojima se predavalo na
čagatajskome jeziku. Prvi vjerski službenici, koji su se na tim medresama školovali iz raznih
krajeva Carstva i iz susjednih zemalja, vraćali su se u svoj zavičaj (Afganistan, Turkmenija
donji i srednji tok rijeke Volge) šireći na tim područjima islam i čagatajski jezik. (Stoga je i u
Kazanu sačuvano dosta nadgrobnih spomenika na čagatajskom jeziku.) Kasnije se preko tih
misionara i robova čagatajski proširio do Egipta i Irana, a s Baburšahom i do sjeverne Indije.

Klasični period čagatajskoga jezika počinje u Samarkandu (Uzbekistan) i Heratu

(Afganistan) u drugoj polovici 15. st. i traje do kraja 16. st. Kako su se kulturni centri selili
diljem Azije, tako je i čagatajski poprimao obilježja lokalnih turkijskih idioma i granao se na
varijetete koji su se međusobno udaljavali od klasičnog jezika. Stoga se ti varijeteti u
postklasičnom razdoblju (od 17. do 19. st.) teško mogu podvesti pod čagatajski jezik. Dakle,
17. i 18. stoljeće smatraju se razdobljem propadanja književnog stvaralaštva na čagatajskome
jeziku: u njega prodiru elementi govornoga jezika te se lokalni varijeteti razvijaju u zasebne
turkijske jezike.

Klasični čagatajski jezik smatra se pretečom suvremenog uzbečkog i ujgurskog jezika;

stoga ga ruski turkolozi nazivaju i starouzbečkim. Povezanost uzbečkog s čagatajskim može
se potvrditi na temelju specifičnih padeža u čagatajskom, koji se još uvijek mogu susresti u
nekim uzbečkim dijalektima. Čagatajevi podanici bili su kako istočna turkijska plemena
Karluk, Türgeš, Halač, Yagma, Tuhsi, tako i iranski sjedilački narodi (Sogdijci, Horezmijci i
Tadžici). Utjecaj perzijskog jezika na čagatajski bio je jak jer se bilingvizam bio vrlo čest ne
samo među elitom. Usto, većina čagatajske književnosti nastala je prevođenjem s perzijskog
jezika. Mongolski utjecaj se zamjećuju u riječima ratne i administrativne terminologije.
Mongoli u administraciji nisu koristili svoj jezik (vjerojatno stoga što nisu imali pismenu
tradiciju i što je među njima bio iznimno mali broj pismenih pojedinaca), nego čagatajski
jezik.

Jezične probe:

Bābūr Šāh, Veqā-yi nāme (1483.- 1517.)

12
ramażān ajı tārīh sekiz yüz toqsan toquzda
ferġāna vilājetide on iki jašta pādīšah boldum
/ ferġāna vilājeti bešinği iqlīmdin dur /
ma'mūreniñ kenāreside vāqi' boluptur / šarqı
qašġar ġarbı semerqand ğenūbı bedehšānnıñ
serhaddi taġları ve šimālide egerči burun
šehrler bar igendür / miţl-i almalıq ve almatu
ve jañı / kim kütübde otrar bitirler
U mjesecu ramazanu 899. god. postao sam
vladar s dvanaest godina života / vilajet
Fergana nalazi se u petom klimatskom pojasu
/ i na rubu obrađena područja / na istoku mu
je Kašgar, na zapadu Samarkand, na jugu je
Bedehšansko gorje, [a] na sjeveru su
ponajprije gradovi kao Alamık, Almatı i Jañı
/ koji u knjigama spominju kao Otrar.

IV. STAROANADOLIJSKI (SELDŽUČKI, STAROOSMANSKI) KNJIŽEVNI JEZIK

Književni jezik Oguskih Turaka u Anadoliji ili Maloj Aziji; uz čagatajski u središnjoj Aziji
najrašireniji u najznačajniji jezik u povijesti turkijskih naroda.

U povijesnome razvoju turski jezik prolazi kroz sljedeća razdoblja:

1. staroosmansko (od početka 13. do sredine 15. st.)6;

2. osmansko (od sredine 15. do početaka 19. st.);

3. novoosmansko (od prvih dekada 19. st. do 1928.);

4. suvremeno (od 1928. nadalje).

Seldžučka vojska, koja je najvećim dijelom bila sastavljena od oguskih plemena,7 u

bici kod Malazgirta (Mancigerta) 26. kolovoza 1071. godine pobijedila Bizantiju i na njezinu
teritoriju osnovala svoj prvi sultanat (tzv. Državu anadolijskih Seldžuka), koji je po gradu
(prijestolnici) Konji prozvan Ikonijskim sultanatom. Osim Seldžuka, podanici Ikonijskoga

6
Neki znanstvenici razdoblje prije utemeljenja Osmanske kneževine 1299. nazivaju «razdobljem seldžučkoga
jezika», po dinastiji anadolskih Seldžuka.
7
„Seldžuci“ su, jednako kao i „Osmanlije“ dinastičko ime oguskih Turaka. Naziv OGUZ zbirni je etnonim za 24
oguska plemena koja su činila udarnu snagu seldžučke vojske.

13
sultanata postala su i plemena koja su se našla u sastavu vojnih snaga oguskih Turaka. To su
plemena Kipčak, Karluk, Agač-eri, Kanglı i dr., čiji izumrli dijalekti pripadaju kipčačkoj,
odnosno karlučkoj podskupini turskijskih jezika. Još prije mongolske najezde sredinom 13. st.
u različite krajeve Anadolije pristizali su i Mongoli, koji su Seldžucima služili kao pogranične
trupe. Povijesna vrela kazuju da su neka tursko-mongolska plemena (Samgar, Čaykazan,
Barümbay, Alagöz) u 14. st. bili značajan vojni i etnički element u središnjoj Anadoliji. Ipak,
Mongoli su se u turkijskom okruženju relativno brzo turcizirali.

Oguski i (u natruhama) kipčački i karlučki gramatički i leksički elementi bili su temelj

na kojem se formirao staroosmanski / maloazijski ili anadolijski turski jezik, preteča
osmanskog (i turskog) književnog jezika.

Prema današnjim saznanjima, Oguzi i druga (neoguska) plemena pristigla u Malu

Aziju od raspada Drugog turskog carstva (kaganata, 724. godine) do utemeljenja Države
anadolskih Seldžuka nisu ostavili pisane spomenike na turskom jeziku. Službeni jezik bio im
je arapski, a književni i dvorski perzijski. Budući jezikom Kur'ana, arapski je bio privilegiran
kao jezik religije, teologije, znanosti i diplomatske prepiske, dok je perzijski bio jezik poezije
i dvorskih kancelarija. Poseban odnos prema arapskom kao jeziku Kur'ana počinje još u
vrijeme Karahanida (992-1142.), prve turkofone islamske države, a nastavlja se i u državama
Velikih Seldžuka (1040-1157.), Anadolijskih (Maloazijskih) Seldžuka (1077-1243.) i u
Osmanskome carstvu (1299-1923.). U seldžučko doba značaj perzijskog jezika uveliko raste:
u prvoj školi (medresi nazvanoj nizâmîye) koju je 1067. godine u Bagdadu utemeljio veliki
vezir Nizâm al-Mulk (podrijetlom Perzijanac), a potom i u svim ostalima koje su osnovane
nakon toga, počinje se predavati kao obvezatan predmet.

U vrijeme nastajanja Osmanskoga emirata (početak 13. st.), utemeljenog po uzoru na

seldžučki Konjski, u Anadoliji nije postojao jedinstven književni jezik, kao što ga nije bilo ni
u vrijeme anadolijskih Seldžuka. Službeni jezik dvorskih kancelarija bio je perzijski. Poznat
je samo jedan pokušaj da se turski jezik proglasi službenim jezikom: Karamanoglu Mehmed-
beg, vezir sultana Siyavuşa, izdao je 1277. godine ukaz kojim se na dvoru i u javnome životu
u Konjskome sultanatu zabranjuje uporaba ijednog drugog jezika osim turskog. U ukazu je
bila predviđena i kazna za one koji nastave pisati na perzijskom jeziku, što neizravno
potvrđuje raširenu uporabu tog jezika u dvorskom i književnom životu emirata. Taj ukaz nije
mogao imati sudbinsko značenje za turski jezik jer u drugoj polovini 13. st. maloazijski Turci
nisu imali razvijen književni jezik koji je iz uporabe mogao istisnuti perzijski.
14
 Najstarija književna djela turkofonih stanovnika Male Azije, nastala krajem 13. i
početkom 14. st., napisana su na perzijskom i – u znatno manjem opsegu - na turskom jeziku.
Taj se književni jezik gdjekad naziva «miješanim» budući da se u njemu pored oguskih
susreću i karlučki i kipčački jezični elemenati.8

Unatoč svemu, krajem 13. st. u Maloj su se Aziji pojavile pjesničke veličine poput
Yunusa Emrea (1240/41-1320.) i Âşık-paşe (1271/72-1332.), autora znametog sufijskog djela
Garîbnâme. Njihova djela, napisana na pučkom jeziku maloazijskih Turaka, postala su osnov
na kojem je nikao književni turski jezik anadolijskih Turaka. Svoje ogorčenje zbog
povlaštenog položaja arapskog i perzijskog jezika iskazao je i Âşık-paşa (1272-1333.) svojim
stihovima iz glasovita djela Garîbnâme, u kojem jadikuje kako se na «turski jezik nitko ne
obazire». Na sličan su se način žalili i drugi pjesnici 14. i 15. st.

Književni anadolijski turski jezik 14. i 15. st., koji se ni po čemu nije razlikovao od
pučkog, zanimljivo je usporediti sa službenim turskim jezikom, na kojem su u to vrijeme
pisani dokumenti. Naime, službeni turski jezik već je tada bio pretrpan arapskim i perzijskim
leksikom i frazeologijom najvjerojatnije stoga što mu je uzor najvjerojatnije bio jezik uprave s
dvora Velikih Seldžuka.

«Zlatnim dobom» osmanske književnosti smatra se razdoblje od 16. do 17. st.,

posebice u tzv. divanskoj (= dvorskoj) književnosti. Ono se podudara s vrhuncem moći
Osmanske države. U tom je razdoblju došlo do vidnog udaljavanja govornog od književnog
jezika i do snažnog raslojavanja na društvenom i jezičnom planu. Tijekom 16-18. st. jezik se
raslojio na tri varijeteta: 1. fasîh Türkçe, artificijelni jezik klasičnoga razdoblja divanske
književnosti, poznat i razumljiv samo uskome krugu obrazovanih ljudi, dvorskih pjesnika,
istaknutih aristrokrata i visokih dvorskih služenika u sultanovu okruženju; 2. orta Türkçe (=
srednjoturski), varijetet razumljiv obrazovanom građanskom sloju, nižim državnim
službenicima i inteligenciji; 3. kaba Türkçe, jezik neobrazovana gradskog puka. Najstarije
informacije o tom govornom idiomu ostavljaju nam Europljani.

Osim visoke i ograničenome krugu intelektualaca razumljive divanske književnosti,

napisane na fasîh Türkçe, književnost je nastajala i na drugom i – djelomice – trećem idiomu,
a nju su reprezentirali tzv. saz şairleri (narodni pjesnici koji su pjevali uz pratnju saza),
meddasi, glumci pučkog kazališta sjena (Karagöz) i pučkog kazališta pod vedrim nebom (orta
oyunu). Usto, u 15. i 16. st. bile su jako obljubljene i herojske poeme (cenk hikâyeleri),

8
«olga-bolga dili» (po pomoćnom glagolu olmak – bolmak).

15
religiozne priče o životu «svetaca» (dinî menkibe / menâkıpnâme) i epovi (destânî hikâye). Ta
su iznimno popularna djela pučke književnosti širili derviši na narodu razumljivu jeziku.

Fasîh Türçe sastojao se od smješe triju genetski i tiploških različitih jezika, u kojoj su
turski element najčešće bili samo pomoćni glagoli. Leksik i frazeologija bili su perzijski i
arapski, uključujući tu i razne sintaktičke konstrukcije: perzijske i arapske genitivne i
atributne veze, npr. tedbîl-i havâ ėtmek «učiniti promjenu klime = promijeniti klimu» [ar.
tebdîl, ar. havâ, perz. genitivna veza tedbîl-i havâ i pomoćni turski gl. ėtmek; u običnom
turskom: [arh.] havayı tebdil etmek, složeni gl. tebdil etmek «promijeniti» s izravnim
objektom].

O potrebi da se jezik reformira i ukloni diglosijska situacija počelo se razmišljati

tridesetih godina 19. st., kad država – koja na svim razinama preživljava neviđenu krizu -
nastoji provesti reforme u svim segmentima života. Međitim, društveni, politički i kulturni
uvjeti za korjenite reforme stekli su se tek nakon pobjede kemalističke revolucije (1919.-
1923.), kad počinje i borba za utemeljenje «nacionalne» kulture, «nacionalnog» jezika i
masovno opismenjavanje stanovništva. Glavni ideolog te borbe bio je osobno Kemal Ataturk.

Uvođenjem latinice (1928.) namjesto arapskog pisma otvoren je put stvaranju

standardnog jezika u čije je temelje ugrađen istambulski idiom s jakim primjesama
srednjeanadolijskih dijalekata u čijem se okruženju našla nova prijestolnica - Ankara. Oblici
koji su se nešto ranije smatrali obilježjem «vulgarnog» jezika postaju normom novog
standardnog jezika.

Treba zapamtiti:

Osmanski se od vernakulara na kojemu su komunicirali govornici različitih turskih dijalekata,

to jest vernakulara nadregionalne i međuetničke komunikacije (orta Türkçe), u klasičnome
razdoblju razvio i kao visoki varijetet (fasih Türkçe) te je kao takav korišten ponajprije kao
jezik znanosti, administracije i dvorske književnosti.9 Taj pisani varijetet preuzeo je znatan
broj elemenata iz arapskog i perzijskog jezika. Ni jedan sloj osmanskog društva, pak čak ni
najobrazovaniji sloj, nije se u svakodnevnoj komunikaciji njime služio. Time je stvorena
diglosijska situacija koja je ukinuta jezičnim reformama iz 1928. godine, kad je za osnovu
standardnog turkog jezika uzet istanbulski govor.

9
Njegov srednji varijetet nastavio je postojati kao jezik srednje obrazovanih slojeva i urbanih centara.

16
IDIOMI NA KOJIMA SU OSTALI ZAPISANI KRAĆI TEKSTOVI

1. Povolški bulgarski

2. Kipčački, kumanski (kipčako-kumanski)

3. Mamelučko-kipčački

4. Armenokipčački

I. POVOLŠKI BULGARSKI

Prvi zapadnoturkijski književni idiom jest jezik povolških Bulgara, o kojemu oskudne
podatke pružaju malobrojni nadgrobni spomenici iz 13. i 14. st.

TEKST S NADGROBNOG SPOMENIKA NA POVOLŠKOM BULGARSKOM

(13.-14. st.) - arapski tekst je boldiran!

huwa al-hayyu al-lazī lā yamūtu On je živ i besmrtan

mamli awli............. Mamli oğlu.......

‘alī ziyārati kü Ali'nin ziyaretidir (ki)

rahmat al-lāhi neka ga Bog podari beskrajnom milošću

‘alayhi rahhamt(an) wasī‘at(an)

fānī dunyāran bāqī ahirata rihlat [preselio] se iz prolaznoga u vječni svijet

tanruwī muharram ayhi muharrem ayı[nın]

wān altıs küwän on altıncı gün[ü]

tariha alt cǖr tohur wān tohur cāla eti tarihte altı yüz doksan dokuz yılında idi

bābun wa kullu al-nāsi dāhiluhu svaki čovjek proći će kroz ta vrata

17
II. KIPČAČKI, KUMANSKI (KIPČAKO-KUMANSKI)

Kipčačko-kumanski jezik obuhvaćao je veći broj vrlo srodnih dijalekata, objedinjenih

pod tim nazivima. Jedini preživjeli izdanak tog jezika jest nedavno izumrli karaimski. Neke
tipična obilježja izumrlog kipčačko-kumanskog jezika čuvaju i kipčački dijalekti crnomorsko-
aralskih stepa (prostor nekadašnjeg Hazarskog carstva): nogajski, karačajski i balkarski.

Koliko je kipčačko-kumanski bio raširen i značajan kao lingua franca središnje Azije
14. st. govori i trgovački priručnik La pratica della mercatura (1340.), kojemu je autor
florentinski trgovac Francesko Balduci Pegolotti (1310.-1347.). Pegolotti piše da je za
putovanje kroz središnju Aziju do Kine potreban tumač koji dobro zna kumanski jezik! (Put
svile, 1986., str. 266)

Kumanski (komanski ili polovecki, jer se Kumani u ruskim izvorima spominju kao
Polovci ili „svjetloputi ljudi“), srodan je s kipčačkim dijalektima, s kojima se s vremenom i
stopio. Govorio se u južnoj Rusiji, na Krimu i na zapadu središnje Aziji. O njemu ima dosta
podataka zahvaljujući rukopisu poznatom kao Codex Cumanicus (Kumanski kodeks),
nastalom u donjem toku rijeke Volge (Astrahan). Tu su od 1303. do 1362. godine živjeli i
radili talijanski i njemački misionari Franjevačkog reda (ukupno 17 osoba), kojima je kipčački
vladar Özbek Han osigurao samostanske prostorije za rad i misiju. Svećenici su širili
kršćanstvo među Kumanima. Franjevački misionari autori su rukopisa sadržanih u Codexu
Cumanicusu.

Rukopis Codexa Cumanicusa čuva se u Knjižnici Sv. Marka u Veneciji. Sastoji se od

dva dijela: 1) priručne gramatike kumanskog jezika s talijansko-latinskim, perzijskim i
kumanskim glosarom; 2) različitih vjerskih, jezičnih i folklornih tekstova koje je zapisalo
„više ruku“, s prijevodima na latinski i srednjovisokonjemački dijalekt. Turkolog Ligeti je
prvi dio rukopisa nazvao „prevoditeljskim“, a drugi „misionarskim“.

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI NA KUMANSKOM JEZIKU

1. teñrini söwgil barča üstindä 1. [Voli Boga iznad svega!]

2. teñriniñ atı bilä ant ičmägil 2. [Ne zaklinji se Božjim imenom!]

18
3. ulu künni awurlaġıl 3. [Slavi Veliki dan!]

4. atañnı anañnı hörmätlägil 4. [Poštuj oca i majku!]

5. kišini öltürmägil 5. [Ne ubij nikoga / Ne ubijaj ljude!]

6. oġur bolmaġıl 6. [Ne kradi!]

7. hersek bolmaġıl 7. [Ne budi raspušten / bludan.]

8. jalġan tanıχlıq bermägil 8. [Ne zaklinji se lažno!]

9. özgä kišiniñ nemäsi suχlanmaġıl 9. [Ne zavidi drugome na imetku!]

10. sewgil seniñ karındašıñ senin kibi 10. [Voli svoga brata kao sebe.]

Peter B. Golden, Codex Cumanicus (CC, 126/171, the "Pater Noster")

CODEX CUMANICUS OČENAŠ zapisan u Očenaš:

„Mađarskoj Kumaniji“

Atamiz kim [*]kte sen.
Algisli bolsun sening [ating,
kelsin] xanliging bolsun
sening tilemeging necik kim
[*]kkte alay yerde. K[*]ndegi
[*]tmekimizni bizge bun
bergil daxi yazuqlarimizni
bizge bosatgil necik biz
bosatirbiz bizge yaman
etkenlerge
bezen attamaz kenze kikte,
szenleszen szenadon, dsn
szenkklon, nicziegen gerde
ali kekte, bezen akomazne
oknemezne ber bezge pitbtr
kngon...
= Bizim atamiz kim sen kkte,
sentlessen ading, dznsen
kngln nicekim zerde alay
kkte, bizim ekmemizni ber
bizge...kngn...
Oče naš, koji jesi na
nebesima,
sveti se ime Tvoje,
dođi kraljevstvo Tvoje,
budi volja Tvoja,
kako na nebu, tako i na
zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam
danas, i otpusti nam duge
naše, kako i mi otpuštamo
dužnicima našim…

Stranica iz Codexa Cumanicusa:

19
III. MAMELUČKO-KIPČAČKI

Jezik Kipčaka koji su u Egiptu i Siriji srušili dinastiju Ejjubida i osnovali svoju državu
(14.-16. st.). Na ovom je jeziku napisano relativno puno književnih djela, a najpoznatija su
prijevod Gülistana (Seyfi Sarayi, 1391.), İrşâdü'l-mulûk („Poziv vladarima da krenu
ispravnim putem“, Berke Fakih) te stihovi Sultana Kayıtbaya i njegova sina Muhammeda
(1468.-1495.) Na mamelučko-kipčačkom napisano je i nekoliko gramatika tog jezika.
Karakterističan je po tomu što u sebi sadrži značajan broj oguskih elemenata: dirig > diri;
dativ -ġa > -a (qulaqına, yüzinä); män ~ genitiv mänim, biz ~ genitiv bizim; degül namjesto
ärmäs / ärmäz; upitna čestica mI u svim četirima alomorfima.

20
MAMELUČKO-KIPČAČKI: GÜLISTAN TERCÜMESI (Prijevod s perzijskog jezika
glasovitog djela Gülistan (Ružičnjak) pjesnika po imenu Sa'adi Širazi)

mamelučko-kipčački suvremeni turski

qatında bolsa atun taġ baqmas / ğähanġa
ihtijar urġan kim-ärse özini altun üçün otqa
jaqmas / bir ulu šäjhqa sordılar tasavvufnıñ
hakikatı ne turur / ayttı / mundan burunraq
tajifä bar edi / sūrätläri pärišan daġı ma'niläri
ğäm edi / emdi bir qavm hāsıl bolup-turur
kim zahirleri ğäm daġı bātınları pärišān
Yanından altından dağ olsa bakmaz. /
Dünyayı kim seçmiş ise kendini altın için
ateşe atmaz / Büyük bir şeyhe „Tasavvuf
gerçeği nedir?“ diye sordular / Dedi: /
„Bunda önce bir topluluk vardı. / Görünüşleri
perişan ama gönülleri düzgün. / Şimdi bir
kavim ortaya çıkmış ki görünüşleri düzgün
ama gönülleri perişan.

IV. ARMENOKIPČAČKI

U 11. st. seldžučki prodori u istočnu Malu Aziju uništili su armensku državu, pa se
jedan dio Armenaca preselio na Krim i tamo u 13. i 14. st. živio skupa s Kipčacima. Iako su
sačuvali vjeru i pismo, krimski su Armenci zaboravili materinski jezik i prešli na kipčački.
God. 1280. poljski kralj ih je pozvao u zapadnu Ukrajinu (Galicija i Lodomeriju, pokrajjonu
sjeveroistočno od Galicije), gdje su se i nastanili. Najviše ih je bilo u gradu Kamenez-
Podolsk. Armenski turski je dijalekt upravo tih turkofonih Armenaca, a tekstovi na njihovom
idiomu nastali su u razdoblju između 1559. i 1664. Među njima su i zapisi o raznim
događajima i pisma armenskog svećenika iz grada Kamenez-Podolsk. Danas ih ima oko 1500.

21