ARHEOLOGIJA PITANJA I ODGOVORI – ENEOLIT

1. ENEOLIT POJAM I ZNAČENJE?

Eneolit ili bakreno doba najstarije metalno doba koje predstavlja upoznavanje ljudi sa metalom,
odnosno bakrom. Pošto je bakar veoma mek materijal i dalje u upotrebi ostaje kamen što se
može vidjeti iz same riječi (enos+lithos –najnovije kameno doba). Kamen se i dalje koristio za
oruđe jer je tvrdi materijal, a bakar se koristio za oružja. Bio je dodatak kamenu. Najranije se
javio na Bliskom Istoku ( 5400 BC). Pojam eneolit pominje Johan Evans 1881 g. u svom djelu
„ Copper Age“. Kasnije ga spominje i Gaetano Chierici 1884 g. - Eneo litica.

2. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ENEOLITA?

Osobenosti ovog razdoblja je to da je čovjek stekao nova znanja izrade metalnih predmeta od
bakra, kojeg je relativno jednostavno pronaći u prirodi bez potrebe za tehnologijom rudarstva.
Bakar je pri tome hladno kovan I lijevan. Lijevanje bakra otvorilo je mogućnost za sljedeću
stepenicu u razvoju čovjeka, kada je od slitine bakra I kositra dobivena bronco, čija je upotreba
uvela čovječanstvo u Brončano doba. Dolazi do promjena u gospodarstvu, prevlasti stočarstva
nad poljoprivredom, a ono brze stvara viškove te omogucuje intenzivniju trgovinu a time I
stvaranje znatnijih materijalnih bogastava. Osim toga snaga životinja u eneolitiku se sve češće
rabi u poljoprivredi I trgovini. Sam razvitak gospodarstva dovodi do užih specijalizacija unutar
pojediniih gospodarskh grana. U društvenom pogledu formiraju se čvršće povezane I
organizirianije patrijarhalne rodovske I plemenske zajednice.

3. OBJASNITI POJMOVE : ENEOLIT ,HALKOLIT, BAKRENO DOBA?

Eneolit - eneos + lithos = najnovije kameno doba.
Halkolit -halkos + lithos = kamen i bakar -tranzicija između kamenog i brončanog doba,
vrijeme pune metalurgije bakra; Mellaart uveo ovaj naziv. Ovaj se termin u literaturi iznimno
rijetko koristi.
Bakreno doba -Pojam bakreno doba inzistira na bakrenim predmetima kao najvažnijoj
tipskoj odlici. Sam početak razdoblja određuje se početkom upotrebe bakra.

4. MJESTO ENEOLITA U ARHEOLOŠKOJ PERIODIZACIJI?

U periodizaciji arheologije eneolit pripada novijem vremenskom razdoblju a to je metalno doba,
vrijeme kada prestaje prahistorijiski načini života. Niska hronologija eneolita je zasnovana na
pojavi importa iz drugih oblasti u kojima je hronologija preciznije utvrđena( egejsko-anadolska),
znanstvenici smatraju da je eneolit Balkana savremen Troji III-V. A visoka hronologija eneolita je
zasnovana na rezultatima egzaktnih znanstvenih metoda, poput analize C-14.
5. PITANJE HRONOLOGIJE ENEOLITA?
Najranije se javlja na Bliskom istoku (5400.-4000.god.p.n.e.) Zatim na prostorima Balkanskog
poluotoka: niska hronologija (2200.-1800.god.p.n.e.) i visoka hronologija (3800.-2300.god.p.n.e.)
Po A.Benacu niska traje od 2400-1800; a po Dimitrijeviću od 2450-1800.

6. OBJASNITE POJMOVE NISKA I VISOKA HRONOLOGIJA?

NISKA HRONOLOGIJA: 2200. -1800. G.s.e. Zasnovana je na pojavi importa iz drugih obalasti u
kojima je hronologija preciznije utvrđena (egejskoanadolska). Benac je tvrdio da je eneolit
zastupljen od 2400 do 1800. , a Dimitrijević od 2450 do 1800. Zastupnici te torije su : Milojčić,
Garašain, Benac, Kalitz, Dimitrijević.
VISOKA HRONOLOGIJA: 3800.-2300. godine p.n.e. Zasnovana na rezultatima egzaktnih
znanstvenih metoda, poput analize C-14. Eneolit Balkana je savremen Troji I-II i halkolitu
Anadolije. Zastupnici: Srejović, Jovanović, Tasić i svi arheolozi savremene generacije.

7. INDOEUROPLJANI I ARHEOLOGIJA?
Indoevropljani je naziv za narode koji se služe jezicima IE jezične porodice, I čije se porijeklo traži
u hipotetičkim Proto-IE koji su se služili PIE jezikom. U 2 tisućljetu prije nove ere događaju se
velike migracije širom svijeta, koje su izazvale klimatske promjene. Tačna lokacija IE predaka u
stručnim krugovima jos je pod debatom. Spominje se među ostalima da su boravili u području
Kirgistana I Uzbekistana.
Neki narodi IE jezicne porodice : Anadolski, Baltički , Germanski , Iranski, Helenski, Slavenski…itd

8. ARHEOLOGIJSKE TEZE O INDOEUROPEIZACIJI?

Više teza o indoeuropeizaciji europskog kontinenta; najdominantnije one po kojima je pojava IE
jezika rezultat sukcesivnih migracija i invazija sa prostora indoeuropske pradomovine (Urheimat
teorije) - kurganska hipoteza. Postoje i druga mišljenja: C. Renfrew je razvio tezu da je ekspanzija
IE jezika u Europi rezultat širenja neolitskih zemljoradničkih populacija iz Anadolije (anadolska
hipoteza); podupiru je glotohronološke spoznaje, manjim dijelom arheologija i genetika.
Kurganska hipoteza ipak najbolje objašnjava rezultate komparativne lingvistike, arheologije,
populacijske genetike i drugih disciplina.

9. PROTOINDOEUROPLJANI?
Proto‐Indoeuropljani = populacije koje su govorile proto‐indoeuropskim (PIE) jezikom,
tj. indoeuropskim prajezikom. Podaci o njima – na osnovu komparativne lingvistike, te njene
usporedbe sa rezultatima arheologije i populacijske genetike. Rekonstrukcijom PIE jezika,
dolazimo do osnovnog fonda riječi iz kojih možemo izvesti zaključke o kulturi, društvu i
vjerovanjima Protoindoeuropljana, pa i njihovoj pradomovini. Živjeli su u hladnijim krajevima u
blizini većih vodenih površina; bavili su se stočarstvom i zemljoradnjom; poznavali su konja, ralo,
točak i kola; bili su im poznati i neki metali (bakar, srebro). PIE su poznati po tome sto su svoje
mrtve sahranjivali u Kurgane ili tulume .
10. KURGANSKA HIPOTEZA?
Godine 1956. Marija Gimbutas je predstavila svoju kurgansku hipotezu. Predložila je četiri
sukcesivne faze širenja kurganske kulture:
Kurgan I – područje između Dnjepra i Volge, prva polovina IV. milenija p.n.e. Evolucija iz starijih
kultura sa šireg područja Volge.
Kurgan II–III – druga polovina IV. Milenija p.n.e. Uključuje kulturu Srednji Stog i još neke.
Javljaju se kameni vijenci, rana kola (sa dva točka) i antropomorfne kamene stele sa prikazima
božanstava.
Kurgan IV –prva polovina III. milenija BC, kultura Yamna obuhvaća cjelokupan stepski prostor od
Urala do Karpata.
Predložena su tri velika sukcesivna vala kurganske
1. val ‐ Kurgan I, širenje od donje Volge do Dnjepra, kontakti sa Cucuteni‐Tripolje kulturom;
posljedice migracionih kretanja se osjećaju sve do područja uz Dunav (u vinčanskoj i lengyelskoj
kulturi).
2. val – razvoj i širenje hibridnih kultura u Europi (kultura zvonastih pehara, badenska kultura i,
konačno, kultura vrpčaste keramike), što se podudara i sa prvim prodorima indoeuropskih jezika
u zapadnu i sjevernu Europu.
3. val – ekspanzija kulture Yamna, s pojavom kurgana i grobnih jama u Rumuniji, Bugarskoj itd.
(kraj Cucuteni‐Tripolje kulture).

11. KULTURA SREDNJI STOG?

(4500.‐3500. p.n.e.) Najznačajnija među “kurganskim“ kulturama između Dnjepra i Kaspijskog
mora. Njeno područje rasprostiranja podudarno sa geografskim uvjetima u kojima su živjeli
Proto‐Indoeuropljani. Poznata sa više od stotinu nalazišta, a najpoznatije je u Dereivki na
srednjem Dnjepru (Ukrajina). Mrtvi su pokopavani tako što su im savijali noge. Iznad gorba se
podizao tumul( kurgan). Uz mrtve su ostavljali bogate grobne priloge uglavnom oružja ( bodeži,
sjekire). Za ovu kulturu se veže pripitomljavanje konja, prema ostacima zna se da su uzgajali
ovce i goveda. Poznavali su bakar, a keramiku su ukrašavali vrpčastim ukrasima. Uzgajane
žitarice su mljeli u kamenim mlinovima.

12. JAMNA KULTURA?

(3500. – 2200. p.n.e.) Hronološki posljednja kultura koja se može vezati za Proto‐Indoeuropljane.
Razvila se na supstratu kulture Srednji Stog i nekih drugih ranoeneolitskih kultura. Prostirala se
između srednje Volge i Urala na jednoj, te Karpata na drugoj strani. Pokopi ispod tumula, slično
kultu srednjeg stoga. Bili su bogati grobni prilozi ( mnogo oružja). Postoje prvi dokazi o upotrebi
korištenja kola, tragovi utvrđni naselja.

13. KULTURA ZVONASTI PEHAR?

(od oko 2800 do 1900 g.s.e.)Kultura zvonastih pehara se razvijala na alpskom području
Evrposkog kontinenta. Tokom istraživanja Petrovaradinske tvrđave (2002-2004), u slojevima i
objektima iz ranog bronzanog doba nađeno je pet fragmenata keramike koja pripada nosiocima
kulture zvonastih pehara - Glockenbecher kulture. Brojna prateća keramika ima karakteristike
 Glockenbecher - Csepel grupe i kasne vinkovačke kulture. Naseobinski elementi su slični onima
Glockenbecher - Csepel grupe. Pretpostavljamo da se ovdje radi o trgovačkom emporijumu. U
objektima je nađeno puno kostiju konja visokog leđnog grebena, koji pripadaju
istočnoevropskoj, stepskoj rasi. Utjecaj kulture zvonastih pehara, čije je porijeklo alpsko,
najočitiji je na području zapadne Bosne, ali u vrlo malim razmjerama. Najvažniji lokalitet je
Hrustovača, na kome je otkriveno samo nekoliko manjih fragmenata na osnovu kojih je moguće
tvrditi i dokazivati da je zvonastopeharasta tradicija ipak zahvatila našu zemlju. Posud su
kvalitetno rađene.

14. KULTURA TRAKASTE KERAMIKE?

Vrpčasta keramika je u širem smislu kompleks srodnih arheoloških kultura kasnoga
srednjoevropskog eneolitika i ranog brončanog doba. Najviše je zastupljena na prostoru srednje
Evrope. Zajednička su im obilježja: pojedinačni kosturni grobovi, često pod humkom, keramički
vrčevi i amfore ukrašeni otiskom vrpce ili imitacijom takvog otiska, kamene bojne sjekire te
nedostatak nalazišta naselja. Nositelji kulture bili su Indoevropljani, koji su imali značajnu ulogu
u indoevropeizaciji evropskog kontinenta. U užem smislu pojam označava keramičko posuđe
ukrašeno otiskivanjem sukane (pletene) uzice ili vrpce koje se pojavljuje u različitim razdobljima i
u različitim kulturama. Vrpčasta keramika koja je porijeklom iz srednje Evrope također je
dospjela na neke naše prostore, ali u neznatnoj mjeri. Na lokalitetu Gornja Tuzla pronađena su
samo dva fragmenta ove tradicije.

15. OBJASNITE POJAM KULTURE „ STARE EUROPE“ ?

Termin “Stara Europa“ je uvela M. Gimbutas, kao oznaku za jedinstvenu duhovnu kulturu
neolitskih zajednica europskog kontinenta. Osnovna obilježja: štovanje ženskih božanstava
("boginja‐Majka") – prikazani ženskih figurica s naglašenim spolnim obilježjima 􀃆 matrilinearna,
matrilokalna, možda i matrijarhalna porodica (potvrđeno analizom posmrtnih ostataka iz
grobova u Skandinaviji). Naselja nisu utvrđena. Miroljubiv način života. Grobovi obično ne
sadržavaju oružje kao posmrtne ostatke.

16. ENEOLIT ZAPADNOG BALKANA : OPĆE KARAKTERISTIKE.

Pojava i razvoj rudarstva i metalurgije bakra: iako se kamena i bakrena oruđa paralelno koriste,
vremenom jača proces metalizacije. Razvoj novih keramičkih tipova i stilova ukrašavanja.
Nestajanje neolitskih kultura | formiranje novih kultura. Dolazi do novih keramičkih stilova i
oblika. Dolazi do promjene u ekonomici: pojačano je stočarstvo, razvila se bolje trgovina.
Pojavila su se nova naselja, gradine, utvrđivanja. Dogodile su se promjene u duhovnoj kulturi :
nestajanje antropomorfne plastike, promjene u načinu pokapanja. Promjene u društvenoj
organizaciji : patrijahat.

17. ENEOLIT ZAPADNOG BALKANA : NAJZNAČAJNIJE POJAVE.

Najznačajnije pojave su : počeci rudarsko-metalurške djelatnosti u istočnim oblastima Balkana i
pojava bakarnih predmeta u neolitskim kulturama. Širenje indoeuropskih populacija iz stepskih
 oblasti južne Rusije prema srednjoj i jugoistočnoj Europi (po nekima, i migracije iz anadolsko-
egejskog prostora). Ekspanzija vučedolskog stila.

18. ENEOLIT ZAPADNOG BALKANA : PERIODIZACIJA.

1. STARIJI ENEOLIT = dalja evoluciju neolitskih kultura koje se postepeno upoznaju s bakrom |
kasne faze neolitskih kultura (vinčanske, butmirske, hvarsko-lisičićke...), Tiszapolgar, Bubanj
Salcuca-Krivodol, starija faza lasinjske kulture.
2. SREDNJI ENEOLIT: Započinje sa prvim prodorima stepskih populacija | badenska kultura,
Bodrokeresztur kultura, mlađa faza lasinjske kulture i Retz-Gayari kultura, krajem perioda i
kostolačka kultura.
3. KASNI ENEOLIT: Počinje formiranjem rane vučedolske kulture i traje kroz sve tri njene faze,
sve do raspada vučedolskog kulturnog kompleksa; dolazi i do novih prodora stepskih
indoeuropskih populacija | kostolačka kultura (početkom perioda) | vučedolska kultura |
stepska kultura | nakovanska kultura.

19. PROCES METALIZACIJE ZAPADNOG BALKANA, UZROCI, TOK I POSLJEDICE.

Proces koji je trajao više od 1.5oo godina . Dolazi do postepene spoznaje da se umjesto kamena
za izradu oruđa i drugih predmeta mogu koristiti i druge, kvalitetnije sirovine. Prvi poznati metal
koji se koristi = bakar (prvo se koristio na području Bliskog istoka i Anadolije). Ranije se smatralo
da se metalurgija bakra na području Balkana javila kao posljedica širenja spoznaja sa istoka. U
novije vrijeme to je odbačeno. Metalurgija bakra na Balkanu i podunavsko-karpatskom prostoru
je samonikla pojava, koja datira još od druge polovice V. milenija s.e. Metalurški centri: Pločnik i
Rudna Glava (vinčanska kultura), Varna, Karanovo, Cucuţeni-Tripolje kultura...
Posljedice :
Na ekonomskom i društvenom planu
 Razvoj i širenje rudarstva;
 Napredak metalurških procesa i razvoj ljevačkih tehnika;
 Specijaliziranje proizvodnje
 Podjela rada
 Intenziviranje razmjene i trgovine
 Ekonomsko raslojavanje –socijalna diferencijacija

20. RAZDOBLJE METALURGIJE BAKRA.

Dijelimo u tri faze:
I. faza – proširivanje sirovinske osnove litičke industrije kasnog neolita, istraživanje mineralnih
izvora, početak upotrebe samorodnog bakra - tehnike hladnog i toplog kovanja, potom topljenje
samorodnog bakra. Sitni bakreni predmeti i nakit, plosnate klinaste sjekire četvrtastog presjeka,
sjekire-čekići, itd.
II. faza – ovladavanje osnovnim tehnoloških znanjima o vađenju i topljenju oksidnih ruda (kuprit
i malahit); tehnike lijevanja predmeta u jednodijelnim kalupima 􀃎 peći za topljenje oksidne rude,
 posude za taljenje sirovog bakra, posude za izlijevanje bakra, jednodijelni kalupi, sjekire-čekići,
sjekire s 2 križno postavljenje oštrice.
III. faza – savladavanje složenijih metalurških procesa, upotreba sulfidnih ruda, topljenje i
lijevanje u dvodijelnim kalupima, serijska proizvodnja, pojava arsenske bronce 􀃎 peći za topljenje
sulfidne rude, keramički sopalji, dvodijelni kalupi, sjekire s jednom oštricom lepezaste sjekire.
21. RAZVOJ KERAMIČKI STILOVA U ENEOLITU ZAPADNOG BALKANA.
Imamo 4 razvojne faze keramički stilova:
1. Period bezornamentalnog stila – evolucija neolitksih kultura (kraj vinčanske kulture)
2. Dominacija kanelure i limerarnih urezanih motiva (badenska kultura)
3. Pojava Furshenstich keramike – ukrašavanje povlačenjem zašiljenog instrumenta sa oštrim
ubodima = tehnička potreba kod inkrustacije (kostolačka kultura).
4. Duborezno ukrašavanje – evolucija iz Furchenstich keramike (vučedolska kultura).

Keramika je u eneolitu isključivi nosilac stila. Keramički oblici: ili naslijeđeni iz neolita (blago
bikonične zdjele – vodeća forma u vinčanskoj kulturi, zdjele i amfore), ili potpuno novi¸(šolje
s trakastom drškom koja nadvisuje obod, posude s eliptičnim horizontalnim presjekom
(Fischbutte), pehari sa dvije drške, krčazi, sosieraposude (sa lukovičastim recipijentom). Neki
oblici karakteristični za pojedine kulture: sosiera posuđe za kostolačku, a terine, pehari na
krstastoj nozi, sudovi za nošenje na leđima sa tri cilindrična recipijenta i ornitomorfne
posude za vučedolsku, itd.

22. ENEOLIT ZAPADNOG BALKANA KULTURNE ZONE?

1. Centralnobalkanska – kontinentalna oblast Bosne i zapadne Srbije razvoj kasnoneolitskih
kultura, prodor badenskog stila i dalji razvoj kostolačke i vučedolske kulture.
2. Jadranska –primorska područja od Trsta do Albanije i dijelovi zaleđa (eneolit Hercegovine i
Crne Gore); pretežno autohtona evolucija neolitskog supstrata, sve do prodora vučedolskog
stila.
3. Istočno-alpska – postlenđelski razvoj i pojava lasinjske kulture, naglo prekinuti prodorom
vučedolskog stila, a pojavom sojeničarskih naselja Ljubljanskog barja postaje značajan centar
kasnoeneolitskog razvoja.
4. Istočnobalkanska – istočna Srbija, Kosovo i Makedonija –zona transmisije između kultura
Karpatskog bazena i egejskog prostora;
5. Podunavska – prostor Vojvodine - smjena kultura od neolitske potiske preko Tisapolgar-
Bodrokerestur kompleksa do ranog br. Doba.

23. ENEOLIT ZAPADNOG BALKANA I TERITORIJALNA RASPROSTRANJENOST ENEOLITKSIH KULTURA?

Lasinjska kultura: kontinentalna Hrvatska, bosanska Posavina, Slovenija, Koruška, dio Štajerske,
te u Mađarskoj oko Balatona.
Badenska kultura: širom srednje i JI Europe: Moravska, J Slovačka, I i S Austrija, Mađarska,
Banat, Bačka, Srem, Baranja, Slavonija, SI Bosna i S Srbija; utjecaji i u srednjoj Bosni.
 Kostolačka kultura: karpatski bazen, srednjobalkansko područje i rumunsko Podunavlje; razvoj
započeo na prostoru S Bosne, Slavonije, Srijema, Šumadije, a do kraja svoga postojanja raširila se
do Slovačke na S, te Erdelja i Oltenije na I (u današnjoj Rumuniji).
Vučedolska kultura: Do kasnoklasične faze u dijelu Srijema, istočne i posavske Slavonije; u
kasnoj fazi u Austriji, Mađarskoj, J Slovačkoj i Rumuniji. Regionalni tipovi : slavonsko-srijemski,
zapadnobosanski, južnobosanski, sjevernosrpski, zapadnohrvatsko-slovenački, istočnoaustrijsko-
češki i transdanubijski.
24. LASINJSKA KULTURA?
(3700-3200.g.p.n.e.), nazvana je prema eponimnom lokalitetu Talijanovo brdo u mjestu Lasinja u
Karlovačkoj županiji. Lasinjska kultura – po S. Dimitrijeviću, nastaje integracijom vinčanske,
sopotske i lenđelske osnove, izvan badenskog područja. J. Korošec smatra da predstavlja
badeniziranu lenđelsku kulturu u kojoj je autohtoni supstrat imao značajnog udjela. Nalazišta
Lasinjske klulture u BiH : SI Bosna: Ljupljanica, Vis (lok. Modran) kod Dervente (od svih bosanski
istraživanja najznačajnije je u Visu, jer je tu jedino višeslojno naselje na otvorenom prostoru koje
pripada Lasinjskoj kulturi), Gornja Tuzla, Donji Klakar, Visoko Brdo. Postojalo je nekoliko tipova
naselja kasinjske kulture : klasična lasinjska naselja nastala u ravničarskom prostoru, naselja
gradinskog tipa –prialpski prostor i BIH, naselja pećinskog tipa – krški prostor Slovenije, naselja
sojeničkog tipa.
Za lasinjsku kulturu nema puno nalazišta o pokopavanju, većinom su obični pokopi u dubokim
jamama. Lasinjska populacija je bila pokretna. Bavila se stočarstvom, ribolovom. Bila je
siromašna metalom.

25. BADENSKA KULTURA?

(3600-2800.g.p.n.e) Bila je rasprostranjena u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Njeni materijalni
ostaci najčešći su u Moravskoj Mađarskoj, Slovačkoj i istočnoj Austriji. Badensku kulturu nazvao
je prema mjestu Baden kod Beča austrijski prahistoričar Oswald Menghin.
Postoji više teorija o njezinom nastanku: 1. nastala je autohtonim razvojem (supstrat –
lenđelska kultura) 2. predstavlja rezultat migracija:
A. od juga prema sjeveru, kretanjem populacija iz Male Azije u vrijeme Troje IV.-V. (Milojčić,
Dimitrijević, Kalicz, Childe, Renfrew);
B. od istoka prema zapadu, prodorima populacija s prostora južnoruskih stepa u okviru
indoeuro-pske seobe (Pittioni, Garašanin, Jovanović, Gimbutas, Tasić).
C. Oblikovana je stapanjem autohtone i migracijske komponente.

Nalazišta u BiH - Dvorovi kod Bijeljine, Vinogradine kod Doboja, Hrustovača, Zecovi, Debelo
Brdo, Varvara. Preferirali su naselja na otvorenom uz rijeke. Uglavnom su to kratkotrajna
nastambe zemuničkog tipa. Pokapanje mrtvih je se vremenom mijenjalo u početku su ih
pokapali u nekropole, zatim u jamama pojedinačno ili skupno. Kod ove kulture broj metalnih
predmata je mali.

26. KOSTOLAČKA KULTURA?

 (3300-3000.p.n.e) Ranije postojalo više pretpostavki o njezinom nastanku, danas se smatra da je
nastala pojavom Furchenstich tehnike, evolucijom iz badenskog stila. Po N. Tasiću, promjene su
nastale zbog izmjenjenog načina života: nomadsko badensko stanovništvo se sve
više vezalo za određene lokacije, počinjalo baviti ratarstvom, mijenjati svoje navike života i
potrebe, što se sve ogledalo i u promjeni na planu materijalne kulture. Kostolačka kultura je
prihvatila mnoge oblike badenskih posuda, ali ih je vremenom modelirala, dajući im duh svoga
stila. Linearno ukrašavanje i tačkasti ubodi se gube, a pojavljuje se Furchenstih tehnika, te motivi
zareza u raznim kombinacijama. Rasprostirala se na području jugoistočne Europe (Šumadija,
sjeverna Bosna, Slavonija, Srijem), a do kraja svoga postojanja 3000. godine pr. Kr. bila je
rasprostranjena na sjeveru do Slovačke, te na istoku do Erdelja i Oltenije u današnjoj
Rumunjskoj. Ime je dobila po eponimnom lokalitetu Kostolac u Srbiji.
Nalazišta u sjevernoj Bosni- Alojz Benac spominje četiri nalazišta sa kostolačkom keramikom, to
su Alihodže i Obre II u centralnoj Bosni, Pivnica i Donja Mahala u Posavini. Ovim nalazištima
priključuju se Vis kod Dervente, višeslojno nalazište sa jednim stambenim horizontom, koji bi
pripadao kostolačkoj kulturi i nekropola Dvorovi kod Bjeljine.

27. VUČEDOLSKA KULTURA?

(3000-2300.p.n.e.) Postojalo više teorija o njenom nastanku, ali se općenito smatra da se razvila
na supstratnim osnovama badenske i kostolačke kulture, pri čemu se uzima u obzir razvoj
duboreznog stila iz Furchenstich tehnike. Neki autori (M. Garašanin, A. Durman) tome dodaju i
utjecaj novog prodora stepskih elemenata (poč. kasnog eneolita, oko 3000. g.). Iz svoga
matičnog područja, Slavonije i Srijema, vučedolska kultura se brzo širi u susjedne oblasti, u
Baranju (Zok u Mađarskoj), pa na područje Ljubljanskog barja (Ig), zatim u Bosnu i Srbiju, te u
rumunski Banat i na jadransku obalu. Zahvatajući ovako veliko područje sa heterogenim
supstratom, udaljujući se od matičnog jezgra i primarnog stilskog izraza, u izmjenjenim uslovima
vrlo brzo je došlo do raspada velikog vučedolskog kompleksa i do formiranja novih kultura koje
će poslužiti kao osnova za razvoj grupa ranog brončanog doba. Najpoznatiji primjeri ukrašavanja
su Vučedolska golubica i idoli iz Ljubljanskog barja. Vučedolska kultura koristi prvi puta
višedjelne kalupe za lijevanje metala.
Nalazišta u Bosni - Zecovi, Hrustovača, Debelo Brdo, Bosanska Kostajnica, Pejića gradina, Topića
glavica, Dabar pećina, Vis, Crkvina, Alihodže, Fortica, Kotorac, Varvara, Zelena pećina.

28. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ENEOLITA BIH?

U ovom periodu došlo je do pojačanog naseljavanja bosanskohercegovačkih prostora novim
ljudima, a tako je došlo do potiskivanja starog neolitskog stanovništva ili miješanja. Nije više
postojala granica između sjevernih i južnih oblasti naše zemlje. Postojala su izvjesne razlike u
kulturi. Ono što je naročito karakteristično za eneolitske ljude odnosi se na prostor koji su
naseljvali. Tadašnje stanovništvo masovno je napuštalo svoje ranije stanište koje se nalazlio uz
rijeke i selili su u brežuljkasta područja. Osim na brežuljcima neka eneolitska staništa nikla su i u
pećinskim zaklonima. Ta nova naselja su poznata pod nazivom gradine.

29. HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA ENEOLITA BIH?

 Istraživanje eneolita odvija se u 3 faze. Prvo eneolitsko nalazište je Debelo Brdo kod Sarajeva
otkriveno i istraženo još 1893. god. prvu fazu doba Austro-Ugarske okupacije ne karakteriše veći
zamah u istraživanju. Pored Debelog brda istraživanja su vršena 1899. I 1912. g. na Velikoj
gradini u Varvari kod Prozora koja će se znatno kasnije iskazati kao značajan eneolitski lokalitet.
U međuvremenu 1906. godine konstatirano je još samo naselje u Donjoj Mahali. U periodu
između dva svjetska rata istraživana su samo 3 nalazišta i to u gradini u Alihodžama
(Travnik),1926., Hrustovača(Sanski Most) 1939., i Crkvina kod Turbeta (Travnik) 1942.. Godine
1947-48 obnovljeno je istraživanje u Hrustovači. Godine 1948 izvršeno je istraživanje na Gradini
u Alihodžima, a zatim 1954. I 1956. na Gradini u Zecovima kod Prijedora. Godine 1960.
Istraživano je jedno od najznačajnih lokaliteta kostolačke kulture –Pivnica kod Odžaka, te Velike
gradine u Varvari. Tokom 1961. vršena su istraživanja na Vinogradinama (Doboj), a 1962. I 1964.
na Zemunici kod B.Luke. U periodu od 1963. do 1978. obnovljena su istraživanja na Velikoj
Gradini u Varvari koja se tek tad iskazala kao značajan lokalitet eneolita jadranskog tipa.
Konačno u periodu 1978-1980. Izvršeno je istraživanje na više slojnom nalazištu Ravlića pećina
(Grude)

30. ENEOLIT BIH : GEOGRAFSKO KULTURNE ZONE.

Moguće je izdvojiti samo dvije osnovne kulturne zone i to Hercegovinu i dinarsko-krško područje
sa jedne i Bosnu sa druge strane. Prva od njih je kao i u neolitu ostala pod utjecajem
kulturnohistorijskih proces na istočnom jadranskom prostoru, dok je Bosna u cjelini uključena u
razvojne procesena centralno-balkanskom i panonskom prostoru. Unutar ove dvije osnovne
kulturne zone smjenjuju se različito hronološkim odvojene kulture i kulturne grupe. Pri tome je
potrebno napomenuti da je razvoj na tlu Hercegovine obilježen prvenstveno evolutivnim
procesima koji zahvataju autohtonu osnovu hvarsko-lisičićkog tipa, a zatim se kontinuirano
odvijaju sve do početka ranog brončanog doba.

31. RAZLIKE U ENEOLITSKOM RAZVOJU IZMEĐU HERCEGOVINE I BOSNE?

32. PRIVREDA NA TLU BIH U ENEOLITU?

Geografski položaj BiH koji je bio jako važan u neolitu, sada u eneolitu nema nikakvog značaja.
Neolitsko stanovništvo živjelo je pored rijeka, dok u eneolitu napuštaju rijeke i odlaze na
brežuljke ili u pećinske zaklone. U neolitu koristio se kamen i izrađivali predmeti od njega, a u
eneolitu dolazi do pojave bakra i bakar se koristi kao glavni materijal. Uzgoj bilja je
karakterističan za neolit, a u eneolitu postepeno se smanjuju povrtlarske kulture, a uzgajaju se
razne vrste žitarica. Novost u eneolitu predstavljaju sojenice, dok u neolitu to su bile zemunice.
Ritual žrtvovanja djece u neolitu zamijenjen je žrtvovanjem životinja u eneolitu. Zapadna zona
bosne u neolitu slabo je bila naseljena, a u eneolitu dolazi do povećanja stanovništva i
potiskivanja neolitskih ljudi. Izrada nakita bila je slaba u neolitu, ali se povećava u eneolitu.
Zajedničke osobine za neolit i eneolit jeste da su se stanovnici bavili zemljoradnjom i
stočarstvom.
33. RAZLIKE IZMEĐU NEOLITSKOG I ENEOLITSKOG NAČINA ŽIVOTA NA PRIMJERU BIH?
Geografski položaj BiH koji je bio jako važan u neolitu, sada u eneolitu nema nikakvog značaja.
Neolitsko stanovništvo živjelo je pored rijeka, dok u eneolitu napuštaju rijeke i odlaze na
brežuljke ili u pećinske zaklone. U neolitu koristio se kamen i izrađivali predmeti od njega, a u
eneolitu dolazi do pojave bakra i bakar se koristi kao glavni materijal. Uzgoj bilja je
karakterističan za neolit, a u eneolitu postepeno se smanjuju povrtlarske kulture, a uzgajaju se
razne vrste žitarica.

34. DUHOVNA KULTURA ENEOLITSKOG DOBA NA PROSTORU BIH?

Ništa manje značajne promjene ne dešavaju se ni na duhovnoj kulturi. Ona se ogleda
prvenstveno u sasvim novom odnosu prema pokojnicma, pa ovo vrijeme prvi put donos grobne i
nalaze u prvam smislu riječi. Iako je uvijek malobrojni ovi nalazi se ne iskazuju kao nova forma
sahranjivanja već kao grobovi pod tulumima treba posmatrati kao ukupni dio religijoznog
sistema.

35. NAJZNAČAJNIJA NALAZIŠTA ENEOLITSKOG DOBA NA TLU BIH?

Nalazišta se mogu podjeliti prema kulturma.

Lasinjska kultura je do sada otkrivena na pet nalazišta :

 Zemunica, Rodovska kod Banja Luke.

 Visoko brdo u Lupljanici kod Dervente
 Vis u Modranu kod Dervente
 Donji Klakar kod Bosanskog Broda
 Gornja Tuzla

Nalazišta Badenske kulture : Dvorovi kod Bijeljinje i Vinogradine kod Doboja.

Nalazišta Kostolačke kulture :

 Donja Mahala na Savi

 Pivnica kod Odžaka
 Vis-Modran kod Dervente
 Alihodže u dolini Bile kod Travnika
 Obre II kod Kaknja

Nalazišta Vučedolske kulture :

 Bosanska Kostojanica,
 Pejića gradina u Svodni - dolina rijeke Sane
 Topića glavica, dolina Sane kod Prijedora
 Gradina Zecovi dolina Sane kod Prijedora
 Dabar pećina u dolini Sane
 Pećina Hrustovača kod Sanskog Mosta
 Vis u Modranu kod Dervente
 Crkvina kod Turbeta
 Gradina u Alihodžima, dolina Bile kod Travnika
 Gradac kod Homolja, okolina Kiseljaka
 Gradac kod Toplice, okolina Kreševa
 Debelo brdo kod Sarajeva
 Fortica kod Sarajeva
 Kotorac kod Sarajeva
 Gradina u Varvari kod Prozora
 Zelena Pećina kod Mostara