FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA HUNGAROLOGIJU, TURKOLOGIJU I JUDAISTIKU

KATEDRA ZA TURKOLOGIJU

UVOD U STUDIJ TURKOLOGIJE (II)*

Razvoj turkoloških studija u Europi i svijetu

(gramatike, rječnici i udžbenici za učenje i studij osmanskog i turskog jezika)

Priredio: prof. dr. sc. Ekrem Čaušević

*Zabranjeno je umnožavanje i nedopušteno pretiskavanje teksta.

 2

POVIJEST IZUČAVANJA TURSKOGA JEZIKA

I. Uvodne napomene

Kolegij Povijest izučavanja turskoga jezika najvećim je dijelom utemeljen na knjizi A.

N. Kononova Očerk istorii izučenija tureckoga jazyka (Leningrad 1976.). U manjem opsegu
korištena je i knjiga H. Erena Türklük Bilimi Sözlüğü I. (Ankara 1998.), ponajviše stoga što je
Eren podatke o turkologiji starijeg razdoblja preuzeo od Kononova. No za razliku od
spomenutih autora koji svoja djela posvećuju turkološkim studijama u najširem značenju toga
naziva, ovaj je kolegij usredotočen na povijest turskoga (osmanskog turskog). Kako ni
Kononov ni Eren nisu raspolagali građom na južnoslavenskim jezicima (a takve, doduše,
gotov da i nema), poglavlja o povijesti turkoloških studija u nas i u susjednim zemljama
proširena su radovima turkologa iz našega okruženja. Uz ovaj relativno kratak tekst studenti
su dužni pročitati i kraći izbor tiskanih tekstova o povijesti turkologije, tematski ograničen na
povijest turkoloških istraživanja u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

U vezi s kolegijem treba napomenuti i sljedeće: 1) da je tekst reduciran na najpoznatija

imena te da, nažalost, u njemu neće moći biti spomenuti mnogi poznati turkolozi čiji su radovi
neprolazne vrijednosti; 2) da u načelu obuhvaća filologe u užemu smislu riječi (jezikoslovce);
3. da se pregled turkoloških centara, imena i postignuća vremenski uvjetno ograničava na 20.
st.

I. Najstariji europski izvori o Turcima i turskom jeziku

Najranije informacije o Turcima, njihovim običajima, kulturi, vjeri i jeziku, susreću se

u fragmentarnim zapisima ratnih zarobljenika, a kasnije i u zapisima i tekstovima kršćanskih
misionara i propovjednika, koji su neko vrijeme boravili kod Turaka i drugih turkofonih
naroda.

Prvi Europljanin koji je, doduše ne svojom voljom, imao priliku pobliže upoznati
Turke, bio je Bavarac Johann Schildtberger / Schiltberger (1381.-1440.), ratni zarobljenik
koji je u Europu donio prve informacije o maloazijskim Turcima, središnjoj Aziji, tzv. Velikoj
Tatariji (= Zlatnoj Hordi ili Dešt-i Kipčaku) i Egiptu. Njegovo trideset dvogodišnje izbivanje
iz zemlje počelo je 1394., a trajalo je do 1427. godine.
 3

Schildtberger je pao u tursko ropstvo u bici kod Nikopolja (28. 9. 1396.) kao vojnik
mađarskoga kralja Sigismunda. Nekoliko godina kasnije ponovo je, ovaj put kao pripadnik
osmanske vojske, zarobljen u Bici kod Ankare (Angore) 1402. godine, u kojoj je Timur
(Timurlenk, Tamerlan) porazio turskog sultana Bajazita. Schildtberger je s Timurovom
vojskom prošao Siriju, Palestinu, Egipat, Irak i središnju Aziju do Samarkanda. Nakon smrti
tog osvajača (1405.) odveden je u Zlatnu Hordu, u čijoj je vojsci ratovao protiv sibirskih i
povolških Tatara. Na ratnim pohodima upoznao je Zlatnu Hordu i njezine najznačajnije centre
(sjedište zlatnohordskih hanova bio je grad Saray), te boravio na Krimu među Tatarima
kršćanima. Nakon dugogodišnjeg ropstva pošlo mu je za rukom pobjeći iz Zlatne Horde i
1427. godine vratiti se u München. Bijeg ga je vodio preko Kavkaza do Carigrada, u kojem se
neko vrijeme skrivao, a putovanje u domovinu najvećim se dijelom odvijalo preko teritorija
današnje Poljske.

U Münchenu je Schildtberger napisao knjigu o svojim stradanjima, koja je doživjela

veći broj izdanja i u 15. i 16. st. bila vrlo popularno štivo o Turcima.1 U nju je autor uvrstio i
jedan tekst na tatarskome jeziku - molitvu Očenaš (Pater Noster). Kako sam navodi, tu je
molitvu zapisao na Krimu «onako kako ju je čuo od tatarskih kršćana».2 Od Schildtbergerova
Očenaša stariji su samo latinični tekstovi na kumanskom jeziku, sačuvani u zborniku Codex
Cumanicus iz 1303. godine.

Iznimno dragocjene podatke o Turcima Europa duguje i anonimnom Nijemcu koji se u

turkološkoj literaturi spominje pod imenom «student iz Mühlbacha», odnosno

1
Schildtbergerova njiga prevedena je u drugoj polovini 19. st. na engleski (The Bondage and Travels of Johann
Schildtberger).

2
Turski tekstovi zapisani latinicom imali su presudnu ulogu u rekonstrukciji fonetskih i fonoloških obilježja
turskoga jezika. Ovo zapažanje ponajprije se odnosi na osmanski jezik, budući da su najveći broj latiničnih
tekstova sročili Europljani koji su raznim povodima boravili u Osmanskome Carstvu. Pa ipak, ni u latiničnim
rukopisima pojedine fragmente nije bilo lako prepoznati i pročitati zbog toga što je europski autor turske riječi i
rečenice zapisivao po ortografskim pravilima materinjeg jezika. Usto, foneme koje ne postoje u njegovom
materinjem jeziku bilježio je s pomoću većeg broja različitih grafema, i još nedosljedno. Budući jezično
neobrazovan, europski je zapisivač njemu nepoznate i strane foneme prepoznavao kroz ograničavajući
«fonološki filter» materinjeg jezika. Stoga je, primjerice, turska riječ yalnız pisana na sljedeće načine: jalnis,
jalniz, jalnes, jalnəs, jalnćs, jalnŭs, jalnǚs, jalnŏz, jalnoz, jalnuz, jalnüz, jalnyz itd. Čak je u jednom te istom
tekstu riječ s «problematičnim» fonemom pisana na više načina.
 4

«Mühlbacher». Mühlbach je grad u Transilvaniji, u koji je taj anonimni student3 s 15 ili 16

godina došao radi školovanja. Godine 1437. grad su osvojile trupe sultana Murata II, a
Mühlbacher je pao u ropstvo, u kojemu je proveo 20 godina (1438.-1458.). Putujući raznim
povodima Osmanskim Carstvom (Jedrene, Istanbul, Bursa, Bergama i dr.) Mühlbacher je
izvrsno zapažao detalje i pamtio događaje, koje je kasnije prenio u knjigu Tractatus de
moribus, conditionibus et nequitia Turcorum (Urach, 1481.).

Mühlbacher je u spomenutoj knjizi objavio i veći broj riječi i rečenica na turskom

jeziku, koje su tiskane goticom i u prijevodu na latinski jezik. Zanimljivo je da je zapisao i
stihove Yunusa Emrea (1248.-1320.), vjerojatno po nečijem kazivanju, što svjedoči o velikoj
popularnosti tog islamskog mistika među pukom. Mühlbacherove zapise na turskom jeziku
znanstveno je obradio njemački turkolog Karl Foy.4

Najznačajniji i najpopularniji od svih europskih autora predznanstvenoga razdoblja

koji su osvjedočeno pisali o Turcima bio je Hrvat Bartol Đurđević, čije se ime susreće i u
inačicama Georgijević, Jurjević (lat. Bartholomaeus Georgievits, umro oko 1566.?). O
njegovom pravom imenu i podrijetlu ne zna se ništa pouzdano. Oskudni podaci o Đurđeviću
sadržani su jedino u njegovim knjigama, koje su dijelom autobiografske naravi. Đurđević je u
turskom zarobljeništvu proveo oko 9 godina.5

Đurđević je zarobljen u Boju na Mohaču (29. 8. 1526. godine), koja je bio presudan za
osvajački pohod sultana Sulejmana Veličanstvenog na današnju Slavoniju i južnu Ugarsku.
Kao ratni zarobljenik promijenio je sedam gospodara, a tek 1528. našao se u Trakiji. Dvije
godine kasnije sudjelovao je kao osmanlijski vojnik u pohodu na Iran. Nakon tri neuspješna
bijega, u jesen 1535. god. pošlo mu je za rukom pobjeći u Armeniju, gdje se krio kod
armenskih monaha, a potom u Palestinu, gdje su mu franjevci pružili utočište u svome
samostanu na Sinaju. Kod njih je proboravio godinu dana (1537.), te je tek početkom 1538.
3
Hasan Eren navodi da je «u međuvremenu utvrđen Mühlbacherov identitet te da je riječ o osobi po imenu
Georgius de Hungaria “. Vid. navedeno djelo, str. 26.

4
Die ältesten osmanischen Transcriptionstexte in gothischen Lettern. Mitteilungen des Seminars für
Orientalische Sprachen, Westasiatischen Studien, Band IV, 1901, str. 230-277; Band V, 1902, str. 231-293.

5
Više o Đurđeviću vid. u: Davor Dukić, Sultanova djeca. Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog
novovjekovlja. Zadar 2004., str. 35-40.
 5

stigao je u Rim. Nekoliko godina nakon bijega iz ropstva Đurđević je u Nizozemskoj, u

Antverpenu, objavio dvije knjige o «naravi, običajima i vjeri Turaka» (1544.), koja je samo
godinu dana kasnije tiskana i u Parizu. Od 1544. do 1686. (sic!) izbrojeno je ukupno 77
izdanja Đurđevićevih djela, koja su mu u Europi priskrbila veliku slavu. Bio je u kontaktu s
Erazmom, Lutherom i Melanchtonom, a čini se da se intenzivno družio i s Antunom
Vrančićem. Proputovao je mnoge europske zemlje, hodočastio u Svetu Zemlju i Španjolsku,
gostovao na dvorovima i družio se s istaknutim ljudima svoga doba, pa je paradoksalno da se,
unatoč svemu tome, gotovo ništa ne zna o njemu. Godina 1566. okvirno se uzima kao godina
njegove smrti jer je u njoj objavljeno zadnje autorizirano izdanje njegove knjige.

Zanimljivo je napomenuti da se Đurđević krajem svibnja 1547. god. u Transilvaniji (u

to je vrijeme pripadala Mađarskoj), u grad Nagyváradu (njem. Grosswardein, rumunj.
Oradea), susreo s islamskim teologom po imenu Derviş Çelebi, te da je s njim vodio teološku
raspravu o kršćanstvu i islamu. Za tu prigodu preveo je na turski jezik molitve Simbol vjere
(Credo), Očenaš (Pater Noster) i Zdravo Marija (Ave Marija).

Godine 1552. Đurđević je u Rimu objavio djelo Libellus vere Christiana lectione
dignus diversas res Turcharum brevi tradens (Knjižica doista vrijedna da je kršćanin pročita
iznosi ukratko građu o Turcima), koja je samo godinu kasnije, 1553., tiskana i u Parizu pod
naslovom De Turcarum moribus. Riječ je o kompilaciji ranije objavljenih Đurđevićevih djela,
koja se sastoji od šest cjelina. To su: 1) Poglavlje o turskim običajima i obredima; 2. O jadu i
muci sužnjeva i kršćana što stenju pod turskim jarmom; 3. Proročanstvo nevjernika o
kršćanskim porazima i nesrećama, zatim o propasti vlastite sljedbe te o obraćanju Turaka u
Kristovu vjeru (= proročanstvo o propasti Turske); 4. Prikaz rasprave s Turčinom (rasprava s
Dervišem Čelebijem); 5. Plač nad jadom kršćana upućen najmoćnijim vladarima (poziv
kršćanskim vladarima na ujedinjenje u borbi protiv Turaka) i 6. Nagovor protiv Turaka (još
jedan poziv na rat s Turcima).

Ta je knjiga turkološki zanimljiva i zbog značajnoga broja turskih tekstova sadržanih u

njoj. Naime, Đurđević joj je pridružio sljedeće tekstove na turskom: fragmente iz teološke
rasprave s Dervişem Çelebijem (s prijevodom na latinski), kršćanske molitve te proročanstvo
o pobjedi kršćana nad Turcima. Svi turski tekstovi zapisani su u latiničnoj transkripciji, koju
je Đurđević stvarao spontano i nesustavno, pa su pojedina mjesta jako teška za razumijevanje
(v. niže).
 6

Đurđević je i za života bio «slavan» i slavljen. Desetljećima nakon njegove smrti

njegove su knjige diljem Europe prihvaćane kao «autentičan» izvor o «nevjerničkoj pošasti».
Na njima su jednim dijelom temeljene i kolektivne predodžbe o Turcima, koji su do druge
opsade Beča 1683. godine smatrani nepobjedivima i «božjom kaznom» za grijehe prema vjeri
i Crkvi.

U svojim djelima Đurđević pruža značajne informacije o turskim bogomoljama,

vjerskim praznicima i običajima, turskoj duhovnosti, pokapanju mrtvih, putovanju na
hodočašće, o dvoru i visokim dužnosnicima, vojsci i njezinom ustroju, svakodnevnom životu,
sklapanju braka, školama, zemljoradnji i obrtu, gradovima, arhitekturi, odijevanju, hrani, piću
itd.

U Đurđevićevim prosudbama o Turcima zamjetljive su mnoge nedosljednosti, pa i

proturječna mjesta. Gdjekad Turke sotonizira (naročito u poglavlju o sužanjstvu), gdjekada ih
hvali; tursku vojsku čas uzdiže, čas omalovažava i sl., pa je, kako zamjećuje D. Dukić, teško
sklopiti vrijednosno koherentnu i usustavljenu sliku Turaka. No unatoč tomu, njegova su
svjedočanstva autentična, značajnim dijelom vrijednosno neutralna, ponekad čak i eksplicitno
afirmativna u korist Turaka, ali, u globalu, protuturski angažirana. Usto, ni njegovi tekstovi
nisu imuni na stereotipe, aksiološke atribucije i čine koje Turcima pripisuju i hrvatski pisci od
15. do 18. st. (Značajno je potcrtati da ti pisci najčešće nisu autentični svjedoci!) Klišeje
karakteristične za protuturske govore diljem Europe rabi i on: Turke apostrofira kao Božju
kaznu, govori o kršćanskoj neslozi i šurovanju nekih kršćana s Turcima, poziva na sveti rat
itd.6

Đurđevićev turski jezik bio je početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća povod
za polemiku među turkolozima. Naime, jedna skupina turkologa prevođenih glasovitim
mađarskim turkologom G. Némethom držala je da je Đurđević turski jezik naučio na Balkanu,
te da njegovi tekstovi odražavaju osobitosti zapadnorumelijskog dijalekta turskog jezika, koji
se u vrijeme turske vlasti rabio i u Bosni, južnoj Ugrarskoj i Slavoniji. Drukčije mišljenje
zastupao je glasoviti njemački turkolog H. J. Kissling, koji je ustvrdio da su Đurđevićevi
tekstovi sročeni na «barbarskom turskom na osnovama hrvatskoga jezika». Istina je vjerojatno
6
D. Dukić, navedeno djelo.
 7

negdje na sredini: zapadnorumelijska pozadina dijalekta teško da je osporiva, a prosudba o

«barbarskoj naravi» njegova idioma čini se pretjeranom.7

U dvadesetom stoljeću urađen je veći broj parcijalnih ili integralnih prijevoda

Đurđevićevih tekstova na nekoliko europskih jezika, među njima i jedan prijevod na hrvatski.8

¸ Značajnu građu o turskome idiomu 15. st. sadrži i jedna poslanica bizantskoga
patrijarha Gennadiosa Skholariosa, kojeg je nakon osvajanja Konstantinopola 1454. godine
sultan Mehmed Fatih (Osvajač) postavio na tu dužnost. Spomenuti patrijarh, koji je i prije
toga bio poznat po svojim protukatoličkim poslanicama, po Fatihovu je nalogu 1456. godine
napisao poslanicu u kojoj je izložio temelje vjere ortodoksnoga kršćanstva. Ta njegova
poslanica prevedena je na turski jezik i uručena Sultanu, ali je sačuvan samo njezin sažetak na
turskom jeziku, zapisan grčkom abecedom. Budući da su u u tekstu bilježeni svi turski vokali,
što nije slučaj s turskim tekstovima zapisanim arapskim pismom, zahvaljujući tom sažetku
bilo je moguće donekle rekonstruirati vokalni ustroj turskoga jezika s početka druge polovine
15. st. Analizom teksta znanstveno se bavio mađarski turkolog T. Halasi-Kun.9

II. Pretpovijest turkološkoga jezikoslovlja

S kraja 15. i početka 16. st. datiraju novi zapisi o Turcima i turskome jeziku, koji
nastaju u različitim okolnostima. Iako se u to vrijeme još uvijek ne može govoriti o
pokušajima da se napiše sustavna gramatika turskoga jezika, neki rukopisi jezičnoga sadržaja
imaju veliko značenje za historiju turskog jezika i lingvističku turkologiju. Važno je
napomenuti da ta djela nisu tiskana te da su najvećim dijelom znanstveno obrađena tek u 20.
st.

7
Opširnije o toj raspravi u: G. Hazai, Zum balkanischen Hintergrund der osmanisch-türkischen
Transkriptionstexte von Bartholomaeus Georgievits. Studia Slavia Hungaricae XX, Budapest, 1974, pp. 71-106.;
Isti autor, Die Denkmäler des Osmanisch-Türkeitürkischen in nicht-arabischer Schrift. Handbuch der türkischen
Sprachwissenschaft, Teil I. (Herausgegeben von G. Hazai). Budapest, 1990., str. 63-68. M. Adamović drži da
Đurđevićev jezik «više upućuje na istanbulski idiom negoli na jezik njegova zavičaja», vid.
Konjugationsgeschichte der türkischen Sprache, Leiden 1985., str. 15.

8
B. Đurđević, Libellus vere christiana lectione dignus... [Preveo dr. Mate Križman]. U: Croatica - Bibliografije
VI (1980), sv. 27, str. 95-151.

9
Gennadios‛ Turkish Confession on Faith. Archivum Ottomanicum XIII, 1987-1992, str. 5-103. Izvornik je
objavljen na mađarskom jeziku još 1936.
 8

U znanstvenoj se literaturi može susresti mišljenje da je prvi europski turkolog bio

Filippo Argenti, tajnik florentinskog konzula (baila) u Istanbulu. Argenti je po naobrazbi bio
ekonomist, ali je ostao zapamćen po svome djelu Regola del Parlare Turcho et vocabulario
de nomi et verbi (Pravila turskoga jezika i rječnik imenica i glagola), u koji je uvrstio i turske
tekstove. Njegovo djelo nije tiskano, ali se pouzdano zna da je Argenti 1533. godine iz
Istanbula poslao rukopis svoje gramatike prijateljima u domovinu, gdje je prepisivan i
umnažan budući da u to vrijeme gotovo i nije bilo znalaca turskoga jezika. Taj njegov
autograf sačuvan je do danas.

Jezik Argentijeve gramatike odražava kultivirani govorni idiom Carigrada iz prve

polovine 16. st., te je prvorazredni izvor za povijest turskog jezika. Isto se može reći i za
njegovu «gramatiku», mada je ona prije nacrt za gramatiku negoli cjelovito djelo. I u
potonjim tiskanim gramatikama europskih autora susrećemo primjere preuzete od Argentija
iako se, sukladno onodobnoj praksi, ne navodi izvor iz kojega je građa preuzeta.

Rukopis Argentijeva djela prvi je objavio poznati talijanski turkolog Alessio Bombaci.
Nedavno je na njemačkom nova monografija o gramatici Filippa Argentija, a autor joj je
Milan Adamović (Göttingen).10

U povijesti europske turkologije značajno mjesto ima i Francuz Guillaume Postel

(1520.-1581.), koji je znao dosta jezika, među njima i orijentalne. U više navrata boravio je u
Turskoj (Istanbulu), Siriji i Palestini, gdje je temeljito naučio turski i arapski jezik. God. 1538.
utemeljio je u Parizu Collége de France, Katedru bliskoistočnih jezika, na kojoj je uspješno
predavao i iz koje je izrasla glasovita francuska Škola istočnih jezika (vid. niže). Postel je
najviše uspjeha imao u arabistici, ali je napisao i nekoliko knjiga o Turcima te kraću
gramatiku turskog jezika.11 Sastojala se od kratkog uvoda u tursku gramatiku i spiska turskih
glagola, koji su, kako je ustanovio rumunjski turkolog Vladimir Drimba, preuzeti od
Đurđevićeva djela De Turcarum ritu et Caeremoniis.

III. Prve sustavne gramatike turskoga jezika

10
A. Bombaci, La Regola del Parlale Turcho» di Filippo Argenti. Napoli 1938.; M. Adamović, Das Türkische
des 16. Jahrhunderts : nach den Aufzeichnungen des Florentiners Filippo Argenti (1533). Göttingen 2001.

11
Gramatika je tiskana kao prilog drugom izdanju njegova povijesnog djela Des Histoires orientales (prvo
izdanje objavljeno u Parizu 1575. godine).
 9

Prvu sustavnu gramatiku turskog jezika pokušao je napisati isusovac Pietro Ferraguto
(1580.-1656.), koji je u mladosti pao u tursko ropstvo i s Turcima u Tunisu proveo šest
godina. Njegova gramatika (Grammatica Turca, 1611.) sačuvana je u rukopisu u napuljskoj
Nacionalnoj knjižnici, a odražava razgovorni turski idiom turskih vojnika u Tunisu, zapisan u
latiničnoj transkripciji. Studiju o njoj objavio je talijanski orijentalist Alessio Bombaci u Rimu
1940. godine.12

Godina 1612. značajna je za povijest lingvističke turkologije jer se u njoj pojavila prva
tiskana gramatika turskog jezika. Autor joj je njemački humanist, povjesničar i prevoditelj
Hieronym Megiser, čije ime češće susrećemo u latiniziranom obliku Hieronymus
Megiserus (1553.-1618.). Megiser je duže vrijeme radio u onodobnoj Austriji (Graz, Celovec,
Kranj) kao profesor povijesti. Osim povijesne lektire ostavio je iza sebe više jezičnih djela
koja ukazuju na njegove bliske veze s Balkanom i balkanskim turskim, odnosno sa
zapadnorumelijskim dijalektom turskoga jezika. U Frankfurtu je 1593. tiskao jedan njemačko
– latinsko – slovensko – talijanski rječnik, a 1603. jedan ogroman višejezični rječnik koji je,
među ostalima, obuhvaćao i slovenski, hrvatski i turski leksik. Rječnik se zove Thesaurus
Polyglottus vel Dictionarum Multilingue... (Riznica svih jezika ili višejezični rječnik).

Nekoliko godina kasnije (1612.) Megiser u Frankfurtu tiska i gramatiku turskoga

jezika s naslovom Institutiones Linguae Turcicae Libri quator (Osnovna pravila turskoga
jezika u četiri knjige), koja se sastoji od četiriju dijelova: 1. Uvoda u kojemu govori o fonetici
turskog jezika (u korelaciji s arapskim pismom); 2. Etimologije, tj. morfologije (deklinacija,
stupnjevanje pridjeva, tvorba, brojevi, zamjenice, glagoli, konjugacija, pasivni glagoli, tvorba
glagola, participi, prilozi, postpozicije, veznici, uzvici); 3. Turskih tekstova (220 turskih
poslovica i izreka, prijevodi kršćanskih molitvi i dr.); 4. Latinsko-turskog (2460 riječi) i
tursko-latinskog (2440 riječi) rječnika. Rječnička građa preuzeta je iz spomenutog
višejezičnog rječnika. Gledano u cjelini, Megiserova gramatika, jednako kao i rječnici,
odražava svojstva zapadnorumelijskoga dijalekta, što je svakako rezultat njegova boravka u
današnjoj Sloveniji. (Vrlo je moguće da je turski učio od nekog tko je potjecao s tih
prostora.)13

Pader Pietro Ferraguto e la sua Grammatica Turca (1611.). Annali dell‛ Istituto Universitario Orientale di
12

Napoli, Nuova serie I, Roma 1940, str. 267-277.

13
O tome opširnije u: M. Adamović, Zu den Quellenbezügen Megisers. Materialia Turcica, Band 4, Bochum
1978.
 10

Mesigerova gramatika sastavljena je po uzoru na gramatike latinskog jezika (kao i

franjevačke iz Bosne), a od starijih izvora autor je koristio najmanje dva nama poznata:
Đurđevićeve tekstove i Vocabulario nuovo, razgovornik tiskan 1574. godine u Veneciji. Taj
razgovornik je ponovljeno izdanje jednog starijeg, u međuvremenu izgubljenog razgovornika
iz 1567. U tom anonimnom djelu predočen je u latiničnoj transkripciji i jedan popis grčkih,
njemačkih i turskih riječi, te oko 80 rečenica za potrebe elementarne konverzacije. Turska
građa upućuje na idiom jako blizak govornome idiomu Istanbula.

Iz prve polovine 16. st. potječe još nekoliko gramatika turskoga jezika, ali su filološki
dosezi njihovih autora dosta skromni. God. 1615. u Krakovu je Martin Paszkowski
(Paškovski) napisao kratku tursku gramatiku (nije tiskana), a 1620. venecijanski dvorjanin
Pietro della Valle napisao je tursku gramatiku nakon dugoga putovanja, tijekom kojega je
boravio u Carigradu, Egiptu, Siriji, Jeruzalemu i Perziji. Na istoku je navodno dobro savladao
turski, te je po povratku u domovinu napisao gramatiku, koja je iza njega ostala u rukopisu.14
(opisao je Rossi u radu tiskanom u Rimu 1938. godine).

Izvrstan znalac bliskoistočnih jezika bio je André du Ryer, dvorjanin francuskoga

kralja, vitez «Svetoga groba», prevoditelj francuskoga izaslanstva u Istanbulu, kasnije i
francuski konzul u Aleksandriji (Egipat). U povijest iranistike ušao je s francuskim
prijevodom glasovita djela «Gulistân» isto tako glasovitog perzijskog pjesnika po imenu Sâdî.
Prijevod je objavljen 1634. godine u Parizu. U islamistici je ostao zapamćen kao prvi
prevoditelj Kur’ana na francuski. Prvom izdanju tog povijesnog, ali nezavršenog prijevoda,
objavljenog 1647. godine, Ryer je pridodao omanje djelo s naslovom Sommaire de la religion
des Turques. (Sažetak o vjeri Turaka). U turkologiji je poznat kao autor dobre turske
gramatike Rudimenta grammatices linguae turcicae (Osnovi gramatike turskoga jezika), koju
je 1630. (drugo izdanje 1633.) objavio u Parizu. Radio je i na tursko-latinskom rječniku, ali ga
nije uspio dovršiti. Rukopis tog rječnika čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Parizu.

Iako političke i trgovačke veze Venecije i Visoke Porte imaju kudikamo dužu
tradiciju, tek se u prvoj polovini 17. stoljeća javlja dosta dobar talijansko-turski i tursko-
talijanski rječnik (u transkripciji), s pridruženom kratkom gramatikom turskoga jezika

Importanza dell‛inedita grammatica turca di Pietro Valle. Atti del XIX Congresso Internazionale degli
14

Orientalisti. Roma 1938, str. 202-209.

 11

(Dizionario della Lingua Italiana Turchesca dio Gio. Molino). Prvo izdanje tog rječnika
pojavilo se 1607. godine, a drugo 1641. (oba su tiskana u Rimu). Autor mu je venecijanski
dvorjanin i prevoditelj Giovanni Molino. Molino je danas poznatiji kao leksikograf nego kao
autor gramatike. Gramatika je vrlo kratka i nedovršena, a iz primjera se dade razabrati da
turski primjeri pripadaju «višem» razgovornom idiomu turske prijestolnice. Molinovu građu
koristili su mnogi kasniji autori gramatika ne navodeći primarni izvor.15

Talijanski redovnik Francesco-Maria Maggio, lat. Magius (1612.-1686.), tijekom

svoga dvadeset dvogodišnjeg boravka u Siriji, Gruziji, Armeniji, Perziji i Arabiji bio je naučio
dosta jezika, no čini se najbolje gruzijski i turski, jer im je posvetio djelo koje je doživjela i
drugo izdanje (Rim, 1643. i 1670.). Djelo se zove Syntagmaton Linguarum Orientalium, quae
in Georgiae regionibus audiuntur (Povezivanje istočnih jezika koji se čuju na području
Gruzije), a sastoji se od dvije knjige. Prva je posvećena gruzijskom jeziku, a druga turskom. U
njoj autor govori o ortografiji Arapa i Turaka, te osnovama turskoga jezika (De Linguae
Turcicae Rudimentis). Treća knjiga završena je 1637. i u cijelosti posvećena turskom jeziku
(Schola Turcica), ali nije tiskana. Rukopis joj se čuva u Palermu, u knjižnici samostana San
Giuseppe dell Teatini.16

Kapucin Bernardo da Parigi objavio je u Rimu 1665. godine na latinskome jeziku

talijansko-turski rječnik u dva sveska, preveden s ‘galskoga’ (francuskog) jezika
(Vocabularium Italico-Turcicum ex Gallico versum). Iste godine u Rimu se pojavio talijanski
prijevod istoga rječnika (Vocabulario Italiano-Turchesco). I njega je preveo kapucin Pietro
de Albavilla. Dvije godine kasnije ta su dva franjevačka svećenika izdali u Parizu zajedničku
gramatiku turskoga jezika (Grammaire turqe, 1667.) Kad je riječ o leksikografiji, treba
spomenuti i rječnik Antonia Mascisa iz Napulja, prevoditelja Velikog toskanskog hercoga
Kozima III. Njegov rječnik izdat je pod naslovom Vocabolario toscano e turchesco arrichito
di molte voce Arabe, Persiane, Tartare e Greche con la giunta di alcuni Rudimenti
grammaticali (Rječnik toskanski i turski, obogaćen mnogim arapskim, perzijskim, tatarskim i
grčkim riječima i s dodatkom nekih osnova gramatike, Florence 1677.).

15
O ovome djelu opširnije u: Milan Adamović, Giovanni Molino und seine türkische Grammatik. Acta
Linguistica Academiae Scientiarum Hungaricae, Tomus 24 (1-4), str. 37-67 (1974.)

Opširnije o gramatici u: M. Kenessey, A Turkish Gmammar from the 17th century. Acta Orientalia Hungarica
16

XXVII, 1, 1974, str. 119-125.

 12

IV. Po čemu su posebne prve tiskane gramatike turskoga jezika?17

Izrasla u Europi i na europskoj filološkoj tradiciji, turkologija se razvijala kao

jezikoslovna disciplina koju pojmovno-terminološki najbliže određuje etimološko značenje
filologije kao “ljubavi prema riječima” i za koju je jezik prije sredstvo analize negoli objekt
proučavanja. Stoga su starije gramatike stranih jezika gotovo bez izuzetka završavale izborom
dijaloga, kratkih priča, anegdota, pjesama, poslovica, mudrih izreka i sl. Najviše prostora u
takvim «čitankama» ustupano je tekstovima nekoć vrlo omiljene narodne književnosti i
ulomcima iz književnih djela autora koje je matična kultura doživljavala kao svoje klasike.

Budući da najstarije europske gramatike turskoga jezika u tom pogledu nisu bile
izuzetak, i prva tiskana gramatika turskog jezika, djelo njemačkoga humanista, povjesničara i
prevoditelja Hieronymusa Megisera, završava izborom tekstova koji čine poslovice i mudre
izreke (ukupno ih je 220) te kršćanski nauk i molitve u prijevodu na turski jezik.18 To zacijelo
nije neobično s obzirom na onodobno shvaćanje filologije, ali i činjenicu da su autori većeg
broja turskih gramatika pripadali nekom katoličkom redu, najčešće isusovačkom i
franjevačkom, odnosno, da su bili misionari vatikanske Kongregacije za propagandu vjere.19

I sastavljači kasnijih turskih gramatika u svoja djela uvrštavaju omašne izbore

tekstova. Međutim, pada u oči da te tekstove često prepisuju20 iz već postojećih gramatika, ali
17
Ulomak iz članka o turskim gramatikama bosanskohercegovačkih franjevaca (E. Čaušević).
18
Vid. Institutiones Linguae Turcicae Libri quatuor. Liber Tertius. Leipzig 1612.
19
Mnogi među njima učili su turski jezik u dragomanskim školama u Turskoj (Istanbulu), gdje su djelovali i kao
«apostolski» misionari. Dakako, katolički nauk i molitve tiskani su i kao zasebna izdanja. Jedan od najopsežnijih
takvih priručnika (60 str.) napisao je isusovački svećenik M. I. Wieczorkowski, koji je kao izaslanik poljskoga
kralja misionario u Perziji, Azerbajdžanu i Erevanu. Djelo je tiskano u Poznańu 1721. godine. O njegovu
kompendiju više u radu poljske orijentalistice B. Podolak, koja je objavila te turske tekstove u izvornoj
transkripciji i prijevodu na latinski, vid. Der Transkriptionstext von Michal Ignacy Wieczorkowski «Breve
compedium fidei Catholicae Turcico textu… (1721.) ». Studia Turkologica Cracoviensia 1 (1995), str. 23 – 89.

20
Uz pobrojane, to je još jedna zajednička crta mnogih gramatika turskoga jezika iz predznanstvenoga razdoblja.
Autori su naprosto preuzimali građu iz starijih rukopisnih i tiskanih djela, što je u to vrijeme bilo i uobičajeno.
Primjerice, Megiser je u svoje djelo Thesaurus polyglottus, tiskano 1603. u Frankfurtu, prepisao dio leksika iz
talijanskoga priručnika Vocabulario nuovo, tiskanog u Veneciji 1567. godine (Vid. M. Adamović, Zu den
Quellenbezügen Megisers. Materialia Turcica, Band 4, Bochum 1978., str. 17 ). Za gramatiku Institutiones
Linguae Turcicae isti je autor posudio dio građe i od Hrvata Bartola Đurđevića (vid. W. Heffening, Die
türkischen Transcriptionstexte des Bartholomaeus Georgievits aus den Jahren 1544-1548. Ein Beitrag zur
historischen Grammatik des Osmanisch-Türkischen. Leipzig, 1942, str. 96 – 97). I G. Postel za djelo Instruction
des mots de la langue turquesque (1575.) dio građe preuzima od Đurđevića, odnosno iz njegove čuvene knjige
De Turcorum ritu et moribus, tiskane u Antwerpenu 1544. godine (vid. V. Drimba, Giullaume Postel‛in
 13

ih i nadopunjuju novim poučnim pričama, preuzetim od klasika islamske duhovnosti, potom

dijalozima, poslovicama, obrascima korespondencije i sl. Na taj odabir i raznovrsnost
tekstova zacijelo su utjecali književni ukus i sklonost pojedinca prema nekim temama, što
potvrđuju i opsežniji izbori tekstova koje su, primjerice, sačinili Meninski, de Carbognano ili
Pianzola.21 Meninski u svoju opsegom zadivljujuću «čitanku» uvrštava brojne dijaloge, priče,
osobna pisma, obrasce diplomatske korespondencije visokoga stila i dr., ali ne i u to vrijeme
vrlo omiljene poslovice.

Sadržaj «čitanki» vremenom se mijenjao odražavajući kolektivne i individualne

promjene u recepciji Turaka.22 Tako u europskim gramatikama 18. i 19. st. gotovo da i nema
katoličkog nauka i molitvi, a njihovo mjesto popunjavaju tekstovi koji odražavaju novu
političku i gospodarsku zbilju: dijalozi (svakodnevna konverzacja), edukativni tekstovi
(zemljopis, geometrija), obrasci službene konverzacije i slično.

I bosanskohercegovački franjevci, inače sastavljači prvih gramatika turskog jezika na

našim prostorima, prepisuju postojeće gramatike nadopunjujući ih svojim objašnjenjima,
primjerima i tekstovima. Ipak, njihove se «čitanke» u jednoj pojedinosti razlikuju od
europskih: iako nastale tek u drugoj polovici 19. st.,23 u ponekoj od njih, uz nadasve omiljene
poslovice i mudre izreke, nađu se i katolički nauk i molitve na turskom jeziku.24. Razlog je
poznat: po završetku studija u Rimu i Veneciji svećenici iz Bosne i Hercegovine dobivali su
na dar nešto knjiga kao priručnike neophodne za rad u «turskim krajevima». Među njima bile

«Türkçedeki Kelimelerin Öğretimi», TDAY Belleten 1966, Ankara 1977., str. 105). Takvih primjera ima jako
mnogo.
21
F. à M, Meninski, Thesaurus Linguarum Orientalium Turcicae, Arabicae, Persicae… Lexicon Turcico-
Arabico-Persicum… et Grammaticam Turcicam…, vol. I-II-III. Viennae Austriae 1680.: Pars octava et ultima…,
Dialogi, str. 95 - 252.; C. C. de Carbognano, Primi principi della gramatica turca…, Roma 1744.: Dialoghi, str.
657 – 717.; B. Pianzola, Dizionario Gramatiche, e Dialoghi per apprendere le lingue italiana, greca-volgare, e
turca, e varie scienze…, Padova 1789.: Parte IV, str. 50 – 101.; J. Preindl, Grammaire turque, Berlin 1791.:
Huitieme chapitre, str. 110 – 173. Prvih desetak tekstova iz svoje «čitanke» Preindl, uz neznatna skraćenja,
doslovce preuzima od Meninskog, iako te dvije gramatike dijeli ravno 111 godina! Razika je samo u tome što
zamišljeni dijalog Meninski prevodi na latinski, a Preindl na francuski jezik. I drugi autori turskih gramatika
postupaju na isti način.
22
Istu pojavu susrećemo i u hrvatskoj književnosti. Naime, evidentno opadanje turske političke i vojne moći od
druge opsade Beča (1683.) do rata Austrije i Rusije protiv Turske (1788-.1792.) odrazilo se u i u pristupu
turskim temama u književnim djelima iz tog vremena. Opširnije o tome u D. Dukić, navedeno djelo, str. 238.
Vid. E. Čaušević, Prve gramatike turskoga jezika u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova o fra Anđelu
23

Zvizdoviću, Sarajevo – Fojnica 2000., 487 – 499.

24
Vid. E. Čaušević, ‛Massime spirituali‛ und ‛Sopra la dottrina cristiana‛: katholische Texte in türkischer
Sprache aus Bosnien-Herzegowina (19. Jh.). Materialia Turcica (Göttingen), Band 21. 2000. str. 111-145.; Isti
autor, Tri katolička teksta na turskome jeziku iz Bosne i Hercegovine. Trava od srca. Hrvatske Indije II. Zagreb
2000., str. 145 - 190.
 14

su i gramatike i rječnici turskog jezika.25 Moguće je stoga pretpostaviti otkud i zašto se tako
kasno u njihovoj zaostavštini mogu pronaći i spomenuti tekstovi. Pa ipak, u
Dragomanovićevoj «čitanci» pridodanoj prijevodu poznate gramatike Kavâid-i Osmâniyye
(1873.) nema katoličkih molitvi i nauka, iako je tiskanje knjige novčano potpomogao osobno
biskup fra Anđeo Kraljević, ali ima poslovica, dijaloga i pisama kojima se korisnik želi
podučiti osnovama korespondencije na osmanskom jeziku.26

V. Dragomanske škole

Najstariju školu orijentalnih jezika utemeljio je već spominjani Francuz Guillaume

Postel (1520.-1581.), koji je znao dosta jezika, među njima i mnoge orijentalne. God. 1538.
utemeljio je u Parizu Collége de France, Katedru bliskoistočnih jezika, na kojoj je uspješno
godinama predavao.

Sedamnaesto stoljeće vrhunac je osmanske moći u Europi, pa su stoga i razumljive

potrebe europskih zemalja za dragomanima za turski jezik. Dragomani su bili službeni
prevoditelji kod stranih diplomata i poslanstava u Osmanskome Carstvu i na Istoku općenito
(npr. Perziji). Riječ je iz grčkog (dragomános) prešla u mnoge europske jezike, a u grčki je
došla iz arapskoga - terğumân (od tarğama „prevoditi“); istoznačnica joj je riječ tumač, koja
se u praslavenskom izgovarala približno kao *tьlmáčь (usporedi s njem. Dolmetscher), a u
europske jezike prešla je iz turkijskih u vrijeme kontakata Turaka s indoeuropskim narodima i
seoba na Zapad (u kipčačkim jezicima, uzbečkom, ujgurskom i dr. tıl-mač, suvr. tur.
tercüman, mütercim, dilmaç; çevirici, çevirmen).

Prve dragomanske škole niču krajem 16. i početkom 17. st., a prva je utemeljena u
Veneciji. Da bi obrazovali i usavršili svoje prevoditelje, Venecijanci su ih slali na školovanje
u Istanbul, u Collegio dei Armeni (Armenski zavod). Poljski kralj Sigismund I. utemeljio je
1621. u Istanbulu dragomansku školu, u kojem je predavan turski, arapski i perzijski jezik.
25
Te se gramatike i rječnici čuvaju u bibliotečkim fondovima franjevačkih knjižnica u Bosni i Hercegovini.
Govoreći o zbirkama Samostana Svetoga duha u Fojnici, Batinić navodi kako u knjižnici imaju rječnike (nabraja
turski, arapski, perzijski, armenski, židovski, kaldejski, sirski) i gramatike, a po vrijednosti posebice izdvaja
«glasoviti arapsko-perzijsko-turski rječnik od Meninski-ja u 3 ogromna sveska, od kojih svaki napose obuhvaća
preko 1200 stranica». Vid. fra M. Batinić, Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća 14. do 20. Zagreb 1913.,
navod prema pretisku, Fojnica 1998., str. 180.
26
E. Čaušević, Das Türkische des Josip Dragomanović. Materialia Turcica (Göttingen), Band 17, 1996., str.
119-141; Isti autor, Kavâidi Osmâniyye‛nin Hırvatça Çevirisi. Üçüncü Uluslararası Türk Dil Kurultayı 1996.,
Ankara 1999., str. 267 - 277.
 15

Godine 1627. u Rimu je utemeljen Collegium de Propaganda Fide, kojemu je jedna od

zadaća bila pripremati svećenike za misionarski rad na islamskome Istoku. Nadalje, sukladno
sporazumu Francuske i Visoke Porte, sklopljenog za vladavine Sulejmana Veličanstvenog, tj.
1535. godine, francuska se strana obvezala da će skrbiti o obrazovanju francusko-turskih
dragomana.

Godine 1669. Luj XIV. Utemeljio je u Istanbulu «Školu (za obrazovanje) mladih ljudi
(u istočnim jezicima), L’École des Jeunes de Langues (jeunes de langues «mladići jezika»,
kalk je turskog izraza dil oğlanı!), tj. za dragomane. Škola je 1700. premještena u Pariz, 1795.
preimenovana u L’école special (kasnije: et royal, od 1914. National namjesto royal) des
Langues Orientalies Vivantes, koja danas nosi naziv L’Institut National des Langues et
Civilisations Orientales, skraćeno INALCO, na kojem se danas uče i južnoslavenski jezici!

I Austrija je krajem XVI. st. u Istanbulu otvorila dragomanska škola. Leopold I.

Austrijski s tim je ciljem 1673. godine poslao u Rim jednog mladog čovjeka po imenu
Johann-Baptist Podesta, da kod Ludovica Maraccija (umro 1700.), poznatog stručnjaka za
orijentalne jezike i prevoditelja Kur’ana, nauči orijentalne jezike. Po završetku studija Podesta
se vratio u Beč, gdje je pripremao mlade ljude za diplomatsku i druge službe na Bliskome
istoku.

Podesta je napisao nekoliko udžbenika, među kojima treba spomenuti Tractatus verii
de linguis orientalibus, Praecipue Arabica, Persica et Turcica (Traktat o raznim istočnim
jezicima, posebice o arapskome, perzijskom i turskom, Beč 1669.), koji mu je kasnije
poslužio za Cursus grammaticalis linguarum Orientalium... (Tečaj gramatike istočnih jezika,
Beč 1703.). Podesta se bavio i prevodilačkim radom te je, između ostaloga, na njemački jezik
preveo i djelo Tarih-i Āl-i Osman, historiju glasovitoga turskog povjesničara Saadettina.27

Zanimljivo je napomenuti da je Podesta vodio žestoku polemiku s jednim svojim

turkološkim suparnikom i ljutim protivnikom. Ta polemika, koja se – navodno - jednom
okončala i fizičkim okršajem na ulici, danas bi bila zaboravljena da njegov suparnik nije bio
Franciski à Mesgnien Meninski, briljantni turkolog i znanstvenik koji se danas smatra
utemeljiteljem znanstvene turkologije.
27
Na njemačkom objavljena pod naslovom Türkischer Chronik, Nürnberg 1671.
 16

I Dubrovačka je Republika imala svoje dragomane, koji su pored turskog morali dobro
poznavati i talijanski jezik, te vladati i diplomatskim umijećem kao važnim čimbenikom u
svekolikim odnosima te države s Osmanlijama. Prema propisanim pravilima, svoju karijeru
započinjali su kao «mladići jezika», nakon što bi prošli natječaj koji je raspisivalo Malo
vijeće. Naobrazbu bi započinjali u Dubrovniku, uz «hodžu», po mogućnosti kršćanina. Nakon
što bi savladali osnove turskog jezika upućivani su u Istanbul, Jedrene, Solun, Smirnu, gdje su
uz dubrovačke konzule ili trgovce dalje proučavali turski jezik i običaje. Po povratku u
Dubrovnik u turskom su uredu pomagali dragomanima pri prijevodu turskih dokumenata. Uz
prevođenje očekivala ih je odgovorna i ne uvijek bezopasna služba – poslanstva ponekad
neprijateljski nastrojenim lokalnim vlastima u blizini granice, zatim bosanskim pašama,
hercegovačkim, skadarskim i drugim sandžak-begovima. Za Republiku su bila korisna i
poznanstva koja su sklapali s turskim dostojanstvenicima za čestih putovanja po Osmanskom
carstvu. Najomiljeniji i najpoznatiji među dubrovačkim dragomanima bio je Miho Zarini, koji
je nazivan «krunom među dragomanima» zbog znanja i izvanredne sposobnosti vođenja
dijaloga.

Zarini je iza sebe ostavio i dragocjen dnevnik na talijanskom jeziku, u kojemu je

opisao dva poslanstava bosanskome beglerbegu Ali-paši Hekimogluu (1737. i 1738. godine),
te poslove koje je za Republiku neko vrijeme obavljao na Porti (listopad 1744.-30. ožujka
1745.). Iako izvedena u teškim i rizičnim okolnostima (o tome više u navedenom radu V.
Miović-Perić), Zarinijeva su poslanstva Ali-paši bilo vrlo uspješna. Iz njegove ostavštine
sačuvana je i bilježnica koja mu je, između ostaloga, služila kao priručni rječnik i mali
podsjetnik turske konverzacije.28

Francisci à Mesgnien Meninski (1623.-1698.), utemeljitelj znanstvene turkologije

Rođen je u Lotaringiji 1623. kao François Maignien. Školovao se u Rimu, kod

Isusovaca. Kako je kasnije dospio u Poljsku, nije poznato. God. 1653. otišao je u Carigrad kao
namještenik poljskoga konzulata. Tu je kod Poljaka B. Bobovskog, koji je prešao na islam i
prihvatio ime Ali-beg, dvije godine učio turski jezik, kao i kod izvjesnog Turčina po imenu

28
Podatci iz radova Vesne Miović-Perić. O svemu opširnije u: Pravila kojih se morao pridržavati dubrovački
dragoman prilikom poslanstva u Bosni. Hrvatski narodni godišnjak «Napredak», god. 1995, 1994., str. 354-359;
Dnevnik dubrovačkog dragomana Miha Zarinija. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 29,
1995., str. 99-116.
 17

Ahmed. U kasnijim godinama bio je u diplomatskoj službi poljskoga dvora. Zbog zasluga
poljski kralj Jan Sobieski (1629.-1696.) promaknuo ga je u dvorjanina, nakon čega je dobio
plemićku titulu i ime pod kojim je postao poznat. Pod nepoznatim okolnostima Meninski je
prešao u austrijsku službu (Beč), a 1661. naimenovan je prevoditeljem cara Leopolda I. God.
1669. postao je vitezom «Svetoga groba». Umro je u Beču 1697. ili 1698., na položaju
carskoga savjetnika.

Meninski nije bio samo diplomat, nego i izvrstan znalac orijentalnih i drugih jezika.
Prva njegova djela bile su gramatike francuskog i talijanskog jezika, napisane za poljske
škole, te gramatika poljskoga jezika za strance. Sve tri su objavljene u Gdanjsku 1649., a
napisane su na latinskome jeziku.

Već prvo djelo koje je Meninski posvetio turskom jeziku bilo je kapitalno. Riječ je o
rječniku u tri sveska i gramatici turskoga jezika (gramatika je u sastavu rječnika). To djelo
tiskano je u Beču 1680. godine pod naslovom Thesaurus Linguarum Orientalium. Turcicae,
Arabicae, Persicae..., Lexicon Turcico-Arabico-Persicum..., et Grammaticam Turcicam. U
rječniku su turske natuknice prevedene na latinski, njemački, talijanski, francuski i poljski.
Danas je neprijeporno da je Meninski svojim rječnikom i gramatikom otvorio novo poglavlje
u povijesti turkologije.

Gramatika je iste godine tiskana i zasebno pod naslovom Linguarum Orientalium.

Turcicae, Arabicae, Persicae Institutiones, seu Grammatica Turca. Drugo izdanje gramatike,
koje se pojavilo s nešto drukčijim naslovom (Linguae Turcicae cum rudimentis paralellis
Linguarum arabicae et persicae = Osnovna pravila turskog jezika s usporednim načelima
arapskog i perzijskog) tiskano je 1756. Meninski je dosta kasnije (1687.) izdao i djelo čiji
naslov u prijevodu glasi Dopuna Riznice orijentalnih jezika ili rječnika tursko-arapsko-
perzijskog.

Gotovo stoljeće kasnije taj su rječnik preradili polaznici Bečke orijentalne akademije i
tiskali pod naslovom Lexicon Arabico-Persico-Turcicum,Vol I, II, III, Beč 1780.

Meninski je svojom gramatikom bacio u zaborav sve što je do tada bilo napisano o
turskom jeziku. Ona je postala dragocjen udžbenik u svim orijentalnim školama i
akademijama orijentalnih jezika. I gramatika i rječnik donose obilje građe za proučavanje
 18

povijesti turskog jezika - fonetike (iako joj Meninski ne posvećuje posebno poglavlje!), turske
gramatike i leksike. U tom smislu radovi Meninskoga do danas nisu izgubili na svom značaju.

Krajem 17. i tijekom 18. st. osjeća se pojačano zanimanje za turski jezik, posebice u
Austriji, Francuskoj, Poljskoj i Veneciji. Rezultat tog zanimanja jesu nove dragomanske
škole. Poljski kralj Stanisław August Poniatowski je 1766. godine dao utemeljiti «Istočnu
školu» u Istanbulu, koja je radila sve do 1793. U isto vrijeme pojavljuje se veliki broj radova
posvećenih povijesti, književnosti i jeziku Turaka. Među njima najpoznatiji su oni koje su
pisali kršćanski misionari, koji su u Osmanskome Carstvu skrbili za svoje vjernike. Među tim
djelima najpoznatija su turska gramatika (Grammaire turque...) J.-B.-D. Holdermanna
(1694.-1730.), isusovca iz Strasbourga. Tiskana u tiskari İbrahima Müteferrike (umro 1746.),
ova je gramatika dvaput prevdena na ruski i objavljena u Petersburgu (1776.) i Moskvi
(1777.). Drugo djelo vrijedno pomena napisao je M. Viguier, a objavljeno je 1790. u
Istanbulu pod imenom Eléments de la langue turque (Osnove turskoga jezika). Viguier je bio
prefekt Levantinske misije u Istanbulu.

Viguier se služio djelima velikoga „učitelja“ Meninskog, koja su i njemu, jednako kao
i mnogim drugim autorima turskih gramatika i rječnika, bila veliki uzor. Da je bio dobar
„učenik“, potvrđuje činjenica da i sam zauzima zapaženo mjesto u povijesti jezikoslovne
turkologije. Naime, Viguier je prvi opisao zakonitosti vokalno-konsonantske asimilacije, te za
tu pojavu skovao termin vokalna harmonija (L’harmonie vocalique). Koliki je to bio
napredak svjedoči činjenica da turkolozi prije njega nisu pravili razliku između grafema
(slova), glasa i fonema, pa je tako i Meninski, govoreći o „turskim glasovima“, zapravo
govorio o arapskome pismu.

Opsežnu i jako dobru gramatiku „na uporabu apostolskim misionarima u Istanbulu“

napisao je i Cosimo Comidas da Carbognano, prevoditelj Katoličke misije u Istanbulu i
izvrstan znalac turskoga jezika, i objavio je u Rimu 1794. Gramatika se zove Primi principi
della grammatica turca, ad uso dei missionari apostolici di Constantinopoli, a ima 730
stranica.

I u 19. stoljeću europska turkologija bilježi nekoliko značajnih turkoloških djela -

rječnika i gramatika - među kojima izdvajamo jedan rječnik, svojedobno istican kao
„najkorišeniji rječnik turskoga jezika“. To je Dictionnaire turc-français à l’usage des
 19

diplomatiques et consulaires, des commerçants (Paris 1835-1837; drugo izdanje 1850, treće
1871.). Po Thesaurusu Meninskog priredio ga je J. Kieffer, a nadopunio poznati leksikograf
Th. X. Bianchi.

VII. Novo razdoblje: 19. i 20. st.

A) Francuska:

Francuzi se rano počinju zanimati za turski jezik (vid. gore), a intenzivno u 17. st., kad
interes za taj jezik i političke i trgovačke veze s Osmanlijama naglo i istodobno raste i u
Austriji, Poljskoj i Mađarskoj. Pa ipak, institucionalna se turkologija najprije počinje razvijati
u diplomatskim i školama orijentalnih jezika, a tek potom na sveučilištima.

Blistavi trenutci francuske, ali i europske turkologije počinju s pojavom jedne

osebujne i po svemu izvrsne gramatike turskoga jezika, čiji naslov glasi Grammaire de la
langue turque (dialecte osmanli).29 Autor joj je glasoviti turkolog Jean Deny (1879-1963.).
Ta će gramatika u narednim desetljećima biti uzor gotovo svim autorima turskih gramatika, te
će tako unaprijediti tursko jezikoslovlje, onoliko koliko je svojedobno europsku turkologiju
unaprijedila gramatika Meninskoga. Deny je autor i mnogih drugih iznimno cijenjenih radova
s područja turske filologije.

Značajno mjesto u francuskoj i europskoj turkologiji zauzima i Denyjev učenik Louis

Bazin, koji se, osim osmanskim turskim, bavio i turkmenskim jezikom.

U Francuskoj se danas turkologija može studirati u više sveučilišnih centara – Parizu,

Strasbourgu i Aix-en-Provenceu. Pri sveučilištima postoje i turkološki instituti, a turski se
predaje i na INALCO-u (Institut National des Langues et des Civilisations Orientales).
Francuzi izdaju i renomirani časopis Turcica, a u rujnu 1971. godine u Aix-en-Provenceu je
utemeljen i Međunarodni komitet za osmanske i predosmanske studije (Le Comité
International d’Etudes Pré-Ottomanes et Ottomanes = CIEPO), koji svake druge godine

29
Paris 1921. Gramatika ima 1216. stranica, a četrdesetih godina pojavila se i na turskome jeziku, u prijevodu
turskoga filologa po imenu Ali Ulvi Elöve (Türk Dili Grameri. Osmanlı Lehçesi. Istanbul 1941-1945.). Prijevod
Denyjeve gramatike na turski jezik temeljito je promijenio pogled turskih jezikoslovaca na gramatiku materinjeg
im jezika. Do Denyjeve gramatike njihov pristup gramatici turskoga jezika nije se znatnije razlikovao od
pristupa koji su imali osmanski gramatičari iz 19. st. (vid. niže).
 20

diljem svijeta organizira međunarodne osmanističke kongrese. Jedan od njih održan je i u

Sarajevu 1976. godine (domaćin je bio Odsjek za orijentalistiku), a krajem kolovoza 2008.
godine 18. CIEPO kongres bit će održan u Zagrebu (domaćini su Odsjek za povijest i Katedra
za turkologiju Filozofskoga fakulteta).

B) Engleska:

Aktivni trgovački i diplomatski odnosi Engleske s Osmanskim Carstvom započeli su

još u 16. st., u vrijeme Elizabete I. (umrla 1603.). Unatoč tome, interes za turski jezik i Turke
bio je posve pragmatične naravi, tako da do 19. stoljeća gotovo i nije bilo značajnijeg
znanstvenog zanimanja za turski jezik. Do tada u Engleskoj su objavljene samo dvije
gramatike turskoga jezika (1680. i 1709.), ali se u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. st.
pojavio veći broj takvih djela.30

Za tursku leksikografiju poseban značaj imaju rječnici glasovitog leksikografa Jamesa

Williama Redhousea (umro 1892.). Njegov dvotomni rječnik (A Turkish and English
lexicon) objavljen je 1884. godine, ali je zbog velikoga broja tiskarskih pogrešaka iznova i u
cijelosti objavljen već 1890. Treće izdanje Redhdouseva rječnika, koji mnogi smatraju
najopsežnijim i najbogatijim rječnikom turskoga jezika, pojavilo se 1921. godine. Spomenuti
rječnik pretiskavan je i dopunjavan više puta, pa se i danas, dopunjen i osuvremenjen, može
kupiti u svim turskim knjižarama. Redhouse je autor i dviju gramatika turskog jezika: jedna je
objavljena na francuskom (Pariz 1846.), druga na engleskom jeziku.31

Među novijim turkološkim djelima svakako treba izdvojiti gramatiku G. L. Lewisa32 i

članak C. S. Mundyja, u kojemu su izneseni neki novi pogledi na tursku sintaksu.33 H. C.
Hony i Fahir İz autori su solidnog englesko-turskog rječnika.34 Iako se izravno ne tiče

30
O tome u: Susan Skilliter, British Centres of Turkish Studies. Turcica V, 1975, str. 148-153.

31
A Simplified Grammar of the Ottoman-Turkish Language. London 1884.
32
Turkish Grammar, Oxford 1967.
33
Turkish Syntax as a System of Qualification. Bulletin of the School of Oriental and African Studies XVII,
1955.
34
The Oxford Turkish-English dictionary. Oxford 1984. (reprint rječnika An English-Turkish Dictionary iz 1953.
godine).
 21

turkologije u užemu smislu, svakako treba spomenuti i izvrstan etimologijski rječnik

staroturskog jezika, kojemu je autor sir Gerard Clauson (umro 1974.).35

Značajno ime engleske turkologije nesumnjivo je i Elias John Wilkinson Gibb, autor
povijesti turske književnosti.36 To je djelo prevedeno na talijanski jezik.

C) Italija:

Turkologija u Italiji ima jako dugu tradiciju. Centri talijanskih turkoloških studija
danas su rimski Orijentalni institut (Istituto per l'Oriente) i Sveučilištu, na kojemu su
predavala već spomenuta dva profesora: Ettore Rossi (umro 1955.), autor i jedne omanje
turske gramatike,37 i Alessio Bombaci (umro 1979.). Osim što je objavio veći broj radova o
starim latiničnim gramatikama turskoga jezika, Bombaci se pročuo i svojom poviješću turske
književnosti,38 koja je kasnije prevedena na engleski jezik.

Bombaci je godinama istraživao i dokumente u Venecijanskome arhivu, za koji je

izradio regeste brojnih osmanskih dokumenata i književnih djela. Te su regeste kasnije
poslužile za izradu kataloga osmanskih rukopisa Venecijanskoga arhiva.39

Drugi po značaju turkološki centar nalazi se na Napuljskome Sveučilištu, a djeluje u

sklopu Orijentalnoga instituta (Istituto Orientale). Turski se može studirati i u Veneciji.

D) Austrija:

Od druge polovine 17. st. Austrija počinje školovati dragomane. Pa ipak, prva
značajnija institucija za školovanje diplomata, dragomana i stručnjaka u istočnim jezicima
utemeljena je 1752. godine u Beču. Kratko vrijeme nakon osnutka ta je škola istočnih jezika
preimenovana u Kaiserliche Orientalische Akademie (Carska orijentalna akademija), ali je

35
An Etymological Dictionary of Pre-Thirteenth-Century Turkish. Oxford 1972.
A History of Ottoman Poetry, I-IV. London 1900.-1909; Ottoman Literature, the Poets and poetry of Turkey.
36

New York – London 1901.

37
Manuale di lingua turca. Roma 1939.
38
Storia della letteratura turca. Roma 1955.
39
I «Documenti Turchi» dell' Archivio di stato di Venezia. (Inventario della miscellanea di Maria Pia Pedani
Fabris con l'edizione di Alessio Bombaci. Pubblicazioni degli Archivi di stato Strumenti CXXII, 1994.
 22

1851. promijenila ime u Öffentliche Lehranstallt für Orientalische Sprachen. Na njoj su

predavana sva tri orijentalna jezika. Kolosalno mjesto u osmanistici toga doba zauzima Josef
Hammer-Purgstall, koji je prvi sustavno koristio osmanske izvore za pisanje svoje velike
povijesti Osmanskoga Carstva.40

Za austrijsku i europsku osmanistiku i turkologiju značajna je 1886. godina, kad je

utemeljen Orijentalni institut u Beču (Orientalisches Institut der Universität Wien). Na njemu
su predavali poznati filolozi Herbert Duda (umro 1975.) i Herbert Jansky (umro 1981.),41
te jedan od najvećih europskih i svjetskih turkologa općenito, prof. Andreas Tietze (1914-
2003.).

Osim u Beču, Tietze je dugo godina bio gostujući profesor u Los Angelosu i Istanbulu.
Jedan je od rijetkih znanstvenika koji je bio izvrstan i osmanist, i turkolog i lingvist, i kojemu
ni povijesne teme nisu bile stranima. Tietze je napisao zadivljujući broj iznimno kvalitetnih i
tematski vrlo raznolikih znanstvenih radova; bavio se gramatikom, leksikologijom i
leksikografijom osmanskog i suvremenog turskog jezika, osmanskom diplomatikom,
osmanskim izvorima i dokumentima, povijesnim temama... Objavio je izvrsne studije o
slavenskim, grčkim, arapskim i novoperzijskim posuđenicama u anadolijskim dijalektima,
kao i o talijanskom i grčkom pomorskom nazivlju u turskome jeziku.42 Posljednji Tietzeov rad
objavljen je posthumno, u Turskoj. To je prvi tom velikog etimološkog rječnika turskog
jezika, na kojemu je radio godinama i koji će, nažalost, možda ostati nedovršen.43 Tietze je iza
sebe ostavio dva izvrsna profesora - Markusa Köhbacha i Claudiu Römer, koji rade u
spomenutome institutu. Za turkologe je značajno napomenuti da Institut u suradnji s
Akademijom znanosti u Budimpešti izdaje najznačajniju svjetsku turkološku bibliografiju
(Turkologischer Anzeiger), na kojoj radi veliki broj turkologa iz zemalja koje imaju
40
Geschichte des Osmanischen Reiches (1827-1856.). Prevedena na hrvatski, vid.: Historija turskog
(osmanskog) Carstva / Joseph von Hammer [prijevod i stručna lektura Nerkez Smailagić; suradici Dubravka
Bahtijarević ... [et al.]. Zagreb 1979. Hammer je usto napisao i povijest osmanskoga pjesništva (Geschichte der
osmanischen Dichtkunst, tiskana 1836-1838.) te povijest Zlatne Horde, povijest Ilhanida, povijest krimskih
kaganata i mnoga druga djela.
41
Jansky je autor mnogih radova. Za nas su značajni Lehrbuch der türkischen Sprache (prvo izdanje 1943.,
prerađena izdanja nakon 1990.) i Deutsch-türkisches Wörterbuch (treće izdanje 1966.).

42
Wörterbuch der griechischen, slavischen, arabischen und persischen Lehnwörter im anatolischen Türkisch.
İstanbul 1999. Sumarni osvrt na turski leksik dao je u radu Der Türkeitürkische Wortschatz. Archivum
Ottomanicum XIII, 1995-96, str. 5-37.
43
Tarihi ve etimolojik Türkiye Türkçesi Lûgatı. İstanbul [u.a.] : Simurg Kitapçılık, Yayıncılık ve Dağıtım [u.a.]
2002.
 23

turkološke studije. Bibliografija izlazi jedanput godišnje i nastoji zabilježiti sve turkološke
radove objavljene u svijetu u prethodnoj godini.

E) Njemačka:

Njemačka se kasno počela zanimati za Turke i neposredne kontakte s njima, pa se

samim time naglašenije zanimanje za turski jezik počinje osjećati tek krajem 19. i početkom
20. st. U leksikografiji istaknuto mjesto i danas zauzima kapitalno djelo Juliusa Theodora
Zenkera (umro 1884.), autora jako dobrog tursko-arapsko-perzijskoga rječnika.44 Zenker je
preveo na njemački jezik i poznatu gramatiku Mirze Kazem-bega (v. niže). Općenito poznata
imena njemačke (i europske) turkologije iz toga razdoblja svakako su Willi (Wilhelm) Bang
(umro 1934.); Annemarie von Gabain (umrla 1993.), Bangova učenica i autorica prve
gramatike staroturskog jezika; Carl Brockelmann (umro 1956.), glasoviti turkolog i arabist,45
Karl Foy (1856-1907.)46 i mnogi drugi. Od autora koji su se posvetili i pisanju sveučilišnih
udžbenika treba izdvojiti dva vrlo poznata imena: Hansa Joachima Kisslinga, autora jedne
jako dobre turske gramatike, i Richarda Kreutela, priređivača izvrsne hrestomatije
osmanskih tekstova.47

Altajisti i turkolozi Karl Heinrich Menges (umro 1999.), profesor

Kolumbijskog (Columbian University New York) i Bečkog Sveučilišta, i Johannes Benzing
(1913-2001.), profesor Sveučilišta u Meinzu, ubrajaju se u velika imena svjetske turkologije.
Osim brojnih znanstvenih radova, obojica su autori jako dobrih uvoda u altajističke i
turkološke studije.48

44
Türkisch-arabisch-persisches Handwörterbuch. Leipzig 1866-1876.
45
Prvi je objavio Divan'ül-lugat-it-Türk Mahmuda Kašgarskog iz 1073. godine. Brockelmann je iza sebe ostavio
veliki broj izvrsnih radova iz povijesti turkijskih i semitskih jezika, a njegova gramatika istočnih turkijskih jezika
(Osttürkische Grammatik der islamischen Literatursprachen Mittelasiens. Leiden 1954.) danas se smatra
klasičnim djelom jezikoslovne turkologije.

46
Posebice poznat po radu Die ältesten osmanischen Transcriptiontexte in gothischen Lettern. Mitteilungen des
Seminars für orientalische Sprachen IV (1901) i V (1902).
H. J. Kissling, Osmanisch-türkische Grammatik. Wiesbaden 1960; R. F. Kreutel, Osmanisch-türkische
47

Chrestomatie. Wiesbaden 1965.

K. H. Menges, The Turkic languages and peoples : an introduction to Turkic studies, Wiesbaden 1995; J.
48

Benzing, Einführung in das Studium der altaischen Philologie und der Turkologie, Wiesbaden 1953.
 24

Značajno mjesto u njemačkoj i svjetskoj turkologiji ima nedavno preminuli prof.

Gerhard Doerfer (1920-2003.), autor oko 500 znanstvenih i stručnih radova, među njima i
mnogih o altajistici i turkijskim jezicima.49 Doerfer je započeo karijeru kao vatreni altajist
(Seminar für Turkologie und Zentralasienkunde, Göttingen), ali je u zrelim godinama odbacio
altajističku hipotezu odbacivši bilo kakvu mogućnost srodstva turkijskih s mongolskim i
tungusko-mandžurskim jezicima. Iako je Doerferovo poredbeno izučavanje primarnoga
leksika u tim jezicima pretrpjelo ozbiljne kritike, njegovi su radovi značajni i s obzirom na
činjenicu da na pitanja koja je postavio još uvijek nisu ponuđeni zadovoljavajući i
jednoznačni odgovori. Doerfer je osim turkijskih jezika dobro poznavao mongolski (posebice
staromongolski) i tunguski jezik.50 Jedno od najvećih postignuća ovoga altajista jest «otkriće»
halačkoga jezika, koji je do Doerferovih istraživanja zanemarivan jer je smatran jednim od
iraniziranih turkmenskih dijalekata. Znanstvena «ekspedicija» Sveučilišta u Goettingenu, koju
je predvodio prof. Doerfer, boravila je u Iranu i tamo snimila obilje halačkoga materijala, koji
je Doerfer kasnije obradio i objavio skupa sa svojim suradnikom W. Hescheom, odnosno
Semihom Tezcanom. Ta su istraživanja otkrila da je halački, iako dosta iraniziran, po svojim
svojstvima najbliži jeziku orhonsko-jenisejskih natpisa, dakle, samim time i najarhaičniji, te
da je iznimno značajan za proučavanje povijesti turkijskih jezika.51

Još jedno veliko turkološko ime zaslužuje da bude spomenuto – nedavno umirovljeni
prof. Lars Johanson sa Sveučilišta u Menizu, izvrstan lingvist, autor brojnih radova o
povijesti i gramatici turkijskih jezika i priređivač velikoga broja znanstvenih zbornika s
turkološkom tematikom. Johanson je turkološku karijeru započeo studijom o glagolskom vidu
i aspektu u turskom jeziku,52 iza koje su uslijedili brojni, tematski raznoliki i jako dobri
radovi. Sve njegove lingvističke radove odlikuje izvrstan teorijski pristup. Od zbornika koje je
uredio treba spomenuti onaj posvećen turkijskim jezicima, koji je objavio skupa s
turkologinjom Évom Ágnes Csató.53

49
Njegova kolosalna bibliografija iznosi oko stotinu stranica, vid. Schriftenverzeichnis Gerhard Doerfer (zsgest.
von M. Knüppel), Göttingen 2000, 100 str.
50
Posthumno je objavljen i njegov tungusko rječnik: Etymologisch-ethnologisches Wörterbuch tungusischer
Dialekte (Unter Mitwirkung von M. Knüppel), Hildesheim [u.a.] : Olms, 2004
51
Khalaj materials. Bloomington : Indiana University, 1971; Wörterbuch des Chaladsch (Dialekt v. Charrab).
Budapest 1980; Grammatik des Chaladsch. Wiesbaden 1988; Folklore-Texte der Chaladsch. Wiesbaden 1994.
52
Aspekt im Türkischen. Vorstudien zu einer Beschreibung des Türkeitürkischen Aspektsystems. Uppsala 1971.
53
The Turkic languages (ed. by Lars Johanson and Éva Á. Csató), London [u.a.] : Routledge 1998, XIII, 474 S.
 25

Radovima o povijesti turskoga jezika, o jeziku osmanskih književnih i pravnih

tekstova i latiničnih i drugih (nearapskih) rukopisa na turskom, kao i svojim prilozima o
čuvaškome jeziku, turkologiju je obogatio i umirovljeni profesor Milan Adamović
(Göttingen), čiji su radovi već citirani u ovome Uvodu u studij turkologije.54

Njemačka danas ima najrazvijenije turkološke studije i institute, te veliki broj katedri
na kojima su uposleni i njemački državljani turskoga podrijetla (oko 2,5 mil. Turaka živi u toj
zemlji). Turkološki centri smješteni su u Münchenu, Freiburgu, Kölnu, Bonnu, Berlinu,
Hamburgu, Marburgu, Tübingenu, Meinzu, Frankfurtu/Main, Göttingenu, Giessenu itd. Od
devedesetih godina prošloga stoljeća zanimanje njemačkih turkologa usmjereno je na
izučavanje jezične interferencije, dvojezičnost, probleme jezične integracije turske mladeži u
Njemačkoj, iako neki centri i dalje njeguju i tradicionalne turkološke studije. U posljednje
vrijeme u Njemačkoj raste zanimanje za turkijske jezike središnje Azije.

F) Mađarska:

Sudeći po saznanjima kojima danas raspolažemo, preci današnjih Mađara odvojili su

se u 5. st. n. e. od ugro-finskih naroda koji su živjeli na području Volge i Kame, te se nastanili
na područja sjeverno od Kavkaza i Krima. To je područje dio goleme stepe koja se prostire od
središnje Azije do Dunava, i kojom su tisućama godina tekle seobe nomadskih naroda s istoka
prema zapadu. To narodi bili su Huni, Avari, Bugari, Pečenezi, Kipčaci i Mongoli.

Pojava Mađara u južnim ruskim stepama odredila je njihovu daljnju sudbinu: u

stoljećima seobe (od 5. do 9. st.) došli su u dodir s narodima turkijkog i iranskog podrijetla.
Područje na kojemu su se konačno skrasili bio je Karpatski bazen, kamo su se prije njih bili
naselili Attilini Huni i Bajanovi Avari. U Karpatskome bazenu Mađarima polazi za rukom
krajem 9. st. pod vodstvom Arpada utemeljiti domovinu, sačuvati svoju etničku, jezičnu i
političku samostalnost i uklopiti se u civilizaciju domicilnog stanovništva.

Mađari su i u novoj domovini održali veze s drugim narodima (npr. Pečenezima,

Kumanima ili Kunima) jer je Karpatski bazen bio jedno od odredišta nomadskih migracija.
Usto, relativno velik broj Kumana nastanio se na tom teritoriju i vremenom stopio s
Mađarima. Invazija Mongola u 12. st. je bila zadnja nomadska seoba koja je uzdrmala

54
Najpoznatije njegovo djelo posvećeno je povijesnoj gramatici turskoga jezika, vid. Konjugationsgeschichte der
türkischen Sprache. Leiden 1985.
 26

europski svijet, no Mongoli su Karpatski bazen nadzirali jedva godinu dana. Teški vojni
porazi sustižu Mađare tek sredinom 16. st., kad osmanski Turci zauzimaju glavni grad
Mađarske, Budim, i južnu Ugarsku, te na tom području ostaju vladati stoljeće i pol (1541-
1686.).

Kraj osmanske vladavine nagovijestio je rađanje protuhabsburških pokreta među

Mađarima, pa su se u tim novim prilikama među nekadašnjim neprijateljima, Mađarima i
Turcima, počeli stvarati savezi. Na zalasku 17. i početkom 18. st. u Osmanskome Carstvu
utočište su našli Imre Thököly i Ferenc Rákóczi, vođe protuhabsburških ustanaka, te Lajos
Kossuth, koji se sredinom 19. st. sa svojim pristašama sklonio kod Osmanlija. Političke veze
Mađara i Turaka krajem 70-tih godina 19. st. dosegle su vrhunac. U rusko-turskom ratu
mađarska je javnost demonstrativno iskazala svoje simpatije prema Turcima, a glavni razlog
tome je bilo rusko sudjelovanje u gušenju revolucije 1848./49. godine.

U prvoj polovni 20. st. znatan broj turskih turkologa studirao je u Budimpešti. Među
njima najpoznatiji su N. K. Orkun, H. Eren, T. Gökbilgin i I. Kafesoğlu. Mađarsko-turske
veze dodatno su ojačane utemeljenjem hungarologije na Dil, Tarih, Coğrafya Fakültesi u
Ankari. Prvi profesori na toj katedri bili su László Rásonyi i Tibor Halasi-Kun, koji su
svojedobno imali veliku ulogu u turskom znanstvenom životu.

Povijest turkologije u Mađarskoj počinje s jednim konvertitom, mađarskim

prevoditeljem po imenu Murad (njegovo krsno ime nije poznato),55 koji je prevodio za
Visoku Portu, te s pjesnikom i prevoditeljem osmanske poezije na mađarski jezik, koji se
zvao Valentin Balassa ili Balassi (Balaša ili Balaši, 1554.-1594.). Iza njega su ostali turski
tekstovi u latiničnoj transkripciji.56

Zanimanje za turski jezik, iz posve pragmatičnih (političkih) razloga pokazao je i

mađarski revolucionar L. Kossuth, koji je čak sastavio i manju «gramatiku» turskoga jezika.
No pravi interes za turkologiju i osmanistiku javlja se u 19. st. Prvi profesor turkologije na
Sveučilištu u Budimpešti bio je János Repiczky (umro 1885.), autor jedne turske gramatike i
učitelj poznatijeg turkologa i putnika Armina Vámbéryja (umro 1913.). Vámbéry je autor
većeg broja radova o čagatajskom, ujgurskom i staroosmanskom jeziku. Znatan broj njegovih

F. Babinger, Der Pfortendolmetscher Murad und seine Schrifte. Literaturdenkmäler aus Ungarns Türkenzeit.
55

Berlin-Leipzig 1927, str. 33-69.

56
J. Németh, Die türkischen Texte des Valentin Balassa. Acta Orientalia Hungarica II, 1, 1952, str. 23-61.
 27

učenika i potonjih mađarskih turkologa nastavio se baviti turkijskim jezicima (kumanskim,

starobulgarskim, čuvaškim, tatarskim, baškirskim i dr.).

Iako je Mađarska dala veliki broj izvrsnih turkologa, mi ćemo izdvojiti samo
nekolicinu jer je težište njihova rada na turkologiji u užemu smislu toga naziva. To su Lajos
(Ludwig) Fekete (umro 1969.), Gyla (Julisus / Jules) Németh (umro 1976.), György Hazai
(rođen 1932.), János Eckmann (umro 1971.) i Zsuzsa (Suzanne) Kakuk (rođena 1925.).

L. Fekete je svojim osmanističkim radovima o gospodarskom ustroju Osmanskoga

Carstva i studijom o osmanskoj diplomatici i paleografiji zadužio europsku turkologiju.57

O turskome idiomu nekoć rabljenom u južnoj Ugarskoj obilje informacija pruža nam
rukopis koji se danas čuva u Budimpešti, a koji je objavio glasoviti mađarski turkolog G.
Németh.58 Rukopis je posjedovao (moguće i naručio) mađarski grof Nikolaj Illésházy
(Ilešhazi, 1653.-1723.). Sastoji se od četiriju poglavlja: 1) latinsko-turskog glosara; 2)
latinsko-turskog razgovornika; 3) zapisa različitog sadržaja na latinskom, njemačkom i
talijanskom jeziku; 4) kraće gramatike turskoga jezika, napisane na talijanskom jeziku i
naslovljene kao Brevi rudimenti del parlare Turchesco (Kratke osnove turskoga jezika). Njoj
je pridružen jedan turski tekst s prijevodom na talijanski i neki kraći neturski tekstovi.

Németh je u spomenutom radu uvjerljivo dokazao da turski idiom Illésházyjeva

rukopisa nosi jak «mađarsko-južnoslavenski utjecaj». Kako je iz povijesnih vrela dobro
poznato da su nakon osmanskih osvajanja u južnu Ugarsku pristigli muslimani iz Rumelije,
najvećim dijelom iz Bosne, Németh je taj idiom nazvao „bosanskim turskim“ (Bosnisch-
Türkisch). Recentna proučavanja „bosanskog turskog“ dokazuju da on nije zapadnorumelijski
dijalekat turskoga jezika, nego varijetet turskoga jezika koji je nastao na južnoslavenskom
jezičnom supstratu. 59 Korišten je kao lingua franca, dakle kao sredstvo sporazumijevanja
neturkofonih žitelja Carstva s etničkim Turcima. Bosanski varijetet turskoga jezika proširio se

Einführung in die osmanisch-türkische Diplomatik der türkischen Botmässigkeit in Ungarn. Budapest 1926;
57

Die Siyāqat-Schrift in der türkischen Finanzverwaltung. Beitrag zur türkischen Paläografie mit 104 Tafeln. I-II.
Budapest 1955.

58
Die türkische Sprache in Ungarn im siebzehnten Jahrhundert, Budapest 1970. U ekslibrisu rukopisa naveden
je sljedeći naslov: Dictionarium Turcico-Latinum. Viennae 1668.
59
E. Čaušević, Turkish Language in Ottoman Bosnia, The Isis Press, Istanbul 2014.
 28

i izvan Bosne, u današnju Hrvatsku i Mađarsku, a u južnoj Ugarskoj je preuzeo je i neka

obilježja mađarskoga jezika, o čemu svjedoči Illésházyjev rukopis.60

Németh je autor mnogih radova, među ostalima, i kraće gramatike turskoga jezika,
koju je T. Halasi-Kun koju deceniju kasnije preveo na engleski jezik.61 Ipak, najpoznatiji je po
svojim radovima o rumelijskim dijalektima i turskim tekstovima zabilježenim latiničnim
pismom (Đurđević, Balassa i dr.).62 Vrlo zapaženo mjesto među jezikoslovcima koji su
izučavali anadolijske i balkanske dijalekte turskoga jezika zauzimaju i János Eckmann
(umro 1971.) Zsuzsa (Suzanne) Kakuk.63 Kakuk je autorica i velikog broja radova o
osmanskim posuđenicama u mađarskome jeziku.64

G. Hazai, koji je dugo vremena predavao turkologiju u bivšem DDR-u (Berlin), u

turkologiju je stupio radovima o balkanskim dijalektima turskoga jezika.65 Kasniji radovi o
latiničnim rukopisima na turskom jeziku priskrbili su mu ime jednog od najboljih stručnjaka
za taj segment turske filologije.66 Ovaj izvrsni filolog dao je velik doprinos turkologiji i
svojim bibliografskim prilozima, kao i zbornikom radova o postignućima, dvojbama i
perspektivama turkoloških studija u svijetu.67 To se djelo danas smatra jednim od temeljnih
uvoda u znanstveni rad na polju lingvističke turkologije.

60
Budući da su preko njega u južnoslavenske jezike ušli turcizmi, vrlo jr važan za proučavanje turcizama u
njima.
61
Türkische Grammatik. Berlin-Leipzig 1916.; Turkish Grammar. Columbia University, New York 1962.
Die Türken von Vidin. Sprache, Folklore, Religion. Budapest 1955.; Zur Einteilung der türkischen Mundarten
62

Bulgariens. Sofia 1956.

63
Eckmann je, između ostaloga, pisao o turskim dijalektima u Bugarskoj (Varna, Razgrad), Makedoniji (Dinler,
Kumanovo), Anadoliji i dr., a Kakuk dijalektima u Bugarskoj (Kazanlyk, Ćustendil, Mihajlovgrad), Makedoniji
(Ohrid), Kini (pokrajina Kansu) i dr.
64
Najopsežniji među njima objavljen je u Budimpešti 1973. godine: Recherches sur l'histoire de la langue
osmanlie des XVIe et XVIIe siècles. Les éléments osmanlis de la langue hongroise. Bibliotheca Orientalis
Hungarica XIX., 660 str.
Les dialectes turcs du Rhodope. Acta Orientalia Hungarica IX, 1959; Beiträge zur Kenntnis der türkischen
65

Mundarten Mazedoniens. Rocznik Orientalistyczny XXIII, 1959; Textes sur les rappors des langues slaves des
Balcans avec le turc-osmanli. Studia Slavica VII, 1961. i dr.
Das Osmanisch-Türkische im XVII. Jahrhundert. Untersuchungen an den Transkriptionstexten von J. Nagy
66

Harsány. Budapest 1973.

67
Kurze Einführung in das Studium der türkischen Sprache. Budapest 1978; Bibliographisches Handbuch der
Turkologie. Eine Bibliographie der Bibliographien vom 18. Jahrhunderts bis 1979. Budapest 1986;
 29

U novije vrijeme mađarski se turkolozi intenzivno zanimaju za altajistiku, a u

Segedinu (Szeged) je utemeljena nova katedra za turkologiju. Predstojnik joj je altajist
András Róna-Tas (rođen 1931.), autor većeg broja radova o čuvaškom jeziku te jednog
uvoda u turkologiju.68

Mađari su svojedobno izdavali i Keleti Szemle, zasigurno jedan od najglasovitijih

turkoloških časopisa u svijetu.

G) Bugarska:

U Bugarskoj se zanimanje za turski jezik javlja u drugoj polovini 19. st. Naime, 1851.
god. objavljen je Kratki tursko-bugarski rječnik, prvo djelo takve vrste u Bugarskoj. Autor mu
je Radov Pančo, a rječnik je tiskan u Beogradu. Lektorat za tursko-osmanski jezik na
Sofijskom Sveučilištu utemeljen je 1906. godine. Kasnije je prerastao u katedru. Znanstvenim
utemeljiteljem bugarske turkologije smatra se Dimitri Gadžanov (umro 1947.), prvi profesor
suvremenog turskog i osmanskog jezika i prvi turkolog koji se posvetio proučavanju
rumelijskih dijalekata u Bugarskoj i Makedoniji. God. 1952. lektorat je preimenovan u
Katedru za istočne jezike. Značajna imena bugarske turkologije jesu Stefan Mladenov (umro
1963.), koji se bavio protobulgarskim i turskim (osmanskim) posuđenicama bugarskom
jeziku, Emil Boev (dijalektologija, turcizmi u bugarskome), Mefkûre Mollova (balkanski
dijalekti turskoga jezika), G’l’b G’l’bov (gramatika i diplomatika), Boris Nedkov (autor
izvrsnog udžbenika osmanske diplomatike i paleografije) i dr.

U Sofiji izlazi i jako dobar filološki časopis pod naslovom Linguistique Balkanique.

H) Makedonija

Na Sveučilištu u Skopju postoji katedra za turkologiju, na kojoj se školuju nastavnici

turskoga jezika i književnosti za nastavne potrebe. Jedno od najvećih imena balkanske
turkologije i nedvojbeno prvo turkološko ime u Makedoniji, prof. Olivera Yaşar Nasteva
(rođ. 1922.), objavila je veliki broj izvrsnih radova o turskome jeziku. Odlikuju se visokom
teorijskom razinom koja upućuje na autoričino izvrsno poznavanje opće lingvistike. Od
brojnih radova o turskim leksičkim elementima, fonetskoj adaptaciji turcizama i turskim
68
An Introduction to Turcology. Szeged 1991.
 30

kalkovima u makedonskom jeziku, turcizmima kao lingvostilističkom obilježju književne

naracije, turskim elementima u jeziku i stilu makedonske narodne poezije itd., izdvojit ćemo
izvrsnu studiju o sintaksi turskoga govora u Gostivaru.69

I) Poljska

Utemeljitelj poljske turkologije bio je glasoviti profesor Tadeusz Kowalski (umro

1948.) i njegov jednako tako poznati učenik Ananiasz Zajączkowski (umro 1970.). Kowalski
je napisao veliki broj vrijednih radova o jeziku, folklornoj građi (poslovice), narodnoj
književnosti i balkanskim dijalektima turskoga jezika (s posebnim osvrtom na turski u
Makedoniji), dok je njegov učenik Zajączkowski, utemeljitelj varšavske Katedre za
turkologiju, znanstveno zanimanje usmjerio i prema karaimskom i kipčačkom jeziku. O
povijesnoj gramatici turskoga jezika ipak je ostavio nekoliko radova i jednu iznimnu studiju.70

Pa ipak, najveći broj poljskih turkologa bavio se altajističkim temama i turkijskim

jezicima, a najpoznatije ime među njima jamačno je znameniti turkolog Edward Tryjarski
(rođen 1923.). Po svome znanstvenom interesu izdvajaju se Stanisław Stachowski, koji je
napisao izvrsnu i još uvijek nenadmašenu studiju o turcizmima u «srpsko-hrvatskom»71 i
bugarskom jeziku, kao i o arapskim, perzijskim i novogrčkim posuđenicama u turskom jeziku,
te Tadeusz Majda, koji je objavio zapažene radove o osmanskoj književnosti i povijesti
osmanskoga jezika.72 U opće lingvističkom smislu vrlo suvremene turkološke radove
potpisuje i Henryk Jankowski, profesor na Sveučilištu u Gdańsku.73

Poljaci od 1914. godine izdaju časopis Rocznik Orientalistyczny, a od 1959. i poznati

časopis Folia Orientalia.

Turskiot govor vo gostivarskiot kraj. [Gostivarskiot kraj: makedonskiot, albanskiot und turskiot govor II].
69

Gostivar 1970.
70
T. Kowalski, Osmanisch-türkische Volkslieder aus Mazedonien, WZKM XXXIII, 1926, 166-231; isti autor,
Osmanisch-türkische Dialekte. Enzyklopädie des Islam IV, 1931, 991-1011; isti autor: Les Turcs et la langue
turque de la Bulgarie du Nord-Est. Kraków 1933; A. Zajączkowski, Studia nad językiem staroosmańskim. I,
1934; II. 1937.
Fonetyka zapożyczeń osmańsko-tureckich w języku serbsko-chorwackim. Wrocłav – Warszawa – Kraków –
71

Gdańsk 1973.
72
Rozwój jeżyka tureckiego w XVII wieku. Warszawa 1985.
73
O turkologiju u Poznańu vid. H. Jankowski, A History of Oriental Studies in Poznań. Juha Janhunen and Asko
Parpola (eds). 2003. Remota Relata. Essays on the History of Oriental Studies in Honour of Harry Halén.
Helsinki, 87-102 [= Studia Orientalia 97].
 31

U Poljskoj se turkologija može u Lwówu, Wilnu, Krakovu, Gdanjsku i Varšavi.

Najstarija katedra, varšavska, utemeljena je odmah nakon Drugog svjetskog rata. O poljskoj
turkologiji pisao je A. Dubiński.74

J) Češka i Slovačka

U bivšoj Čehoslovačkoj turkologija je utemeljena u Pragu 1925. godine. Osim na

Praškome Sveučilištu, turkološki centri postoje danas i pri orijentalnim institutima akademija
znanosti Republike Češke i Republike Slovačke.

Poznata imena češke i slovačke turkologije jesu Jan Rypka (umro 1968.) i Josef
Blaškovič (1910-1990.). Rypka je napisao veliki broj studija o klasičnoj osmanskoj
književnosti, među kojima središnje mjesto zauzimaju radovi posvećeni pjesnicima Sâbitu i
Bâkîju.75 Slovak Blaškovič je ostavio izvrsne radove iz osmanske diplomatike i prijevode na
desetine osmanskih dokumenata, relevantnih za proučavanje povijesti Slovačke i južne
Ugarske u vrijeme osmanske vlasti.

Turkolog L. Hřebiček napisao je Turkish Grammar as a graph (Prag 1971.), djelo

koje, nažalost, do sada nije privuklo više pozornosti. Orijentalni institut u Pragu od 1929.
izdaje časopis Archiv Orientální.

K) Rumunjska:

Rumunjska turkologija bila je ponajprije usmjerena na proučavanje turskih

dokumenata relevantnih za povijest te zemlje te, samim time, na osmansku paleografiju i
diplomatiku. Kasnije se javilo zanimanje za filologiju i jezik Tatara iz Dobrudže. Prvi tursko-
rumunjski i rumunjsko turski rječnik pojavio se krajem 18. st., a sredinom 19. i rusko-
rumunjsko-turski razgovornik za prevoditelje, kojemu je autor Anton Pann (rodio se 1794. ili
1796.). Prvu tursku gramatiku turskog jezika za Rumunje napisao je Constantin Petrescu

74
Turkologie in Polen. Materialia Turcica (Bochum) IV, 1988, 100-118.
Spomenut ćemo samo najopsežnije: Beiträge zur Biographie, Charakteristik und Interpretation des türkischen
75

Dichters Sâbit. Praha 1924; isti autor, Bâkî als Ghazeldichter. Praha 1926.
 32

1874. godine,76 a nakon nje uslijedila je gramatika Adama Cotulae (Kotula), tiskana u
Istanbulu 1905. Vojničko savezništvo Turaka i Rumunja u prvom svjetskom ratu iznjedrilo je
još jednu gramatiku turskoga jezika, ali je znanstveno utemeljenje turkologije u Rumunjskoj
vezano uz ime Nikolaja Jorge (umro 1940.), koji je bio dobar znalac osmanskih dokumenata
i povjesničar osmanskoga razdoblja. God. 1940. pri sveučilištu u gradu Jassi (Iaşi) utemeljen
je Institut za turkologiju, a 1959. otvorena je u Bukureštu i prva katedra za arapski, turski i
tatarski77 jezik.

Novija rumunjska turkologija dala je dva poznata profesora i znanstvenika: Vladimira

Drimbu (rođen 1924.), autora mnogih lingvističkih radova o turskome jeziku (rumunjske
riječi u turskom jeziku, rumunjska leksikologija, tursko-rumunjski sintaktički i frazeološki
paralelizmi, sintaksa turskog jezika, sintaksa Codexa Cumanicusa itd.) i Mihaila Guboglua,
izvrsnog poznavatelja turskih rukopisa i turske paleografije i diplomatike.

L) Srbija:

U bivšoj Jugoslaviji postojale su turkološke katedre u Beogradu, Sarajevu, Prištini i

Skopju. U Prištini i Skopju školovali su se uglavnom nastavnici jezika i književnosti za
potrebe turske manjine, dok su beogradska i sarajevska katedra imale znanstveno usmjerenje.

Jedina srpska Katedra za turkologiju u Srbiji utemeljena je 1926. godine na

Filološkome fakultetu Univerzitetu u Beogradu. Prvi profesor i dugogodišnji pročelnik
Odseka za orijentalistiku spomenutog fakulteta, unutar kojeg je i Katedra za turkologiju, bio
je poznati orijentalist Fehim Barjaktarević (1889-1970.), mađarski đak i orijentalist koji se
bavio i arapskim i perzijskim temama. Barjaktarević je, između ostaloga, pisao o tursko-
srpskim vezama, turcizmima, Nasrudin-hodži u usmenoj predaji balkanskih naroda i dr.
temama, a autor je i jedne omanje gramatike turskoga jezika, zapravo priručnika za uvod u
osmanski jezik.78

76
Abecedaru Turco-Românu. Rusciuk 1874.
77
Misli se na govor rumunjskih Tatar iz Dobrudže.

78
Osnovi turske gramatike. Beograd 1962.
 33

Korisne priručnike za nastavu turskoga jezika, kao i zapažene radove o turskoj

književnosti i turcizmima u srpskom jeziku, napisali su beogradski profesori Marija
Đukanović i Slavko Đinđić.79 Đinđić je autor i jednog udžbenika turskog jezika, te većeg
broja priloga o turcizmima u srpskom jeziku i galicizmima u turskom.80 Bio je pokretač i
najznačajniji autor tursko-srpskog rječnika,81 a ostat će zapamćen i po izvrsnom prijevodu
oguskoga Epa o Dede Korkutu.82 Na istoj Katedri povremeno je predavala i poznata
osmanistica s južnoslavenskih prostora – Dušanka Bojanić-Lukač, koja je objavila veliki
broj osmanskih dokumenata, sudskih protokola (sidžila) i povijesnih radova, kao i vrlo
zanimljive radove iz kulturne povijesti.

Beogradsku Katedru za turkologiju danas vodi Đinđićeva učenica Mirjana

Teodosijević.83

M) Bosna i Hercegovina

Muhamed Hevai Uskufi, bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač najstarijeg tursko-

bosanskog rječnika, rođen 1601. u Dobrinji kod Tuzle, autor je prvog tursko-bosanskog
rječnika Makbul-i ‘arif, u puku poznat kao Potur Šahidija. Rječnik je završio 1631. godine,
dakle 197 godina prije prvog srpskog rječnika. Postoje četiri sačuvana prijepisa tog rječnika, a
jedan od njih pohranjen je u sveučilišnoj knjižnici u Uppsalli (Švedska). Zanimljivo je da
Uskifi u svome, inače rimovanom rječniku koristi pretežito turski leksik, odnosno da je broj
arapskih i perzijskih riječi sadržanih u njemu relativno malen. U bosanskom pak tekstu
gotovo da nema turcizama, iako ih je u njegovo vrijeme bilo u kudikamo većem broju negoli
danas.

U bosanskohercegovačkim knjižnicama čuva se manji broj rukopisnih bosansko-

turskih i tursko-bosanskih rječnika. Zajedničko im je to da su skromna obujma te da su ih

79
Primeri turske proze. Beograd 1969.
80
Udžbenik turskog jezika. Beograd 1979; isti autor, Prilog proučavanju galicizama u turskom književnom
jeziku. Anali Filološkog fakulteta X, 1970, str. 33-59.
81
S. Đinđić, M. Teodosijević, D. Tanasković, Türkçe-Sırpça Sözlük. TDK, Ankara 1997.
82
Knjiga Dede Korkuta : herojski ep oguskih Turaka (prevod, predgovor, napomene i rečnik manje poznatih reči
Slavoljub Đinđić). Beograd 1979.
Koautorica spomenutog tursko srpskog rječnika i autorica knjige Turski jezik u svakodnevnoj komunikaciji.
83

Beograd 2004.
 34

sastavili ili prepisivali učenici medresa. Stoga je njihov leksikološki domet i turkološki značaj
dosta skroman.

Zanimanje za turkologiju u Bosni i Hercegovini počinje od sredine 19. st. Prvo

znanstveno djelo o bosanskom turskom jeziku, potom o tursko-bosanskim rječnicima i
alhamijado-tekstovima iz Bosne i Hercegovine, napisao je znameniti turkolog i pruski
diplomat Otto Blau.84 Veći broj rukopisnih rječnika (latinsko-turskih i tursko-latinskih) i
gramatika na latinskom i bosanskom jeziku (samo dvije su na bosanskom) ostavili su
bosanskohercegovački franjevci, koji su turski učili iz pragmatičnih potreba.85 Sva ta
rukopisna građa pohranjena je u samostanskim knjižnicama u Bosni i Hercegovini,86 a njihov
je značaj u tome što su izvrstan izvor za proučavanje turskog idioma (tzv. bosanskog turskog
jezika) kojim su se služili neturski podanici Carstva.

Prva tiskana turska gramatika u BiH prevedena je s osmanskoga jezika. Riječ je o

prvoj školskoj gramatici turskoga jezika u Osmanskome Carstvu, Kavâid-i Osmaniye (Pravila
osmanskoga jezika), napisanoj za reformirane turske škole i objavljenoj u Istanbulu 1851.
godine. (vid. niže) Ta je gramatika prevedena na njemački (1855.) i bugarski jezik (1864,
drugo izdanje 1867.), a na hrvatski jezik preveo ju je Josip Dragomanović, tumač i austrijski
konzul u Grčkoj i Livnu. Tiskana je (najvjerojatnije) u Sarajevu 1873. godine pod naslovom
Kavâ’idi Osmânije ili Pravila otomanskoga jezika, preveo a stranom preradio i koristnimi
spisi nadopunio J.D.

God. 1893. Ibrahim Berbić (veterinar podrijetlom iz sjeverne Bosne) objavljuje u

Istanbulu djelo Boşnakça-Türkçe Muallimi – Bosansko-turski učitelj, prvu dvojezičnu
«usporednu» gramatiku turskog i bosanskog jezika, obogaćenu obiljem dvojezičnih primjera i
gramatičkih tumačenja (poznavao je dobro onodobne gramatike srpskog i hrvatskog jezika).87

84
Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler. Leipzig 1868.

85
Čaušević, E., Prve gramatike turskoga jezika u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću,
Sarajevo-Fojnica 2000, str. 487-499; isti autor: A Chronicle of Bosnian Turkology: The Franciscans and the
Turkich Language. Ottoman Bosnia - A History in Peril (by Koller, Markus and Karpat, Kemal H. University of
Wisconsin Press, Publications of the Center of Turkish Studies, Madison 2004, str. 241-253.
86
Vančo Boškov, Katalog turskih rukopisa franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini. Orijentalni institut u
Sarajevu, Posebna izdanja XV, Sarajevo 1988.
87
O Berbiću opširnije u: A. Kadrić, Jedan pogled na ortografske osobitosti arebice u Bosanskoj elifnici
Ibrahima Berbića. POF 47-48/1997-98 (1999), str. 53-65.
 35

Nedugo zatim (1912.) u Bitolu se pojavio i prvi tiskani tursko-bosanski rječnik, neveliko djelo
s naslovom Mali Tursko-Bosanski rječnik, kojemu je autor Ahmet Kulender. Tim će
značajnim djelima biti okončano rano razdoblje jezikoslovne turkologije u Bosni i
Hercegovini.

Krajem 19. i početkom 20. st. (poglavito nakon aneksije Bosne i Hercegovine) raste
zanimanje za rukopisna i tiskana djela (periodiku) na turskome jeziku, tj. za novine i
vilajetske godišnjake (tzv. salname) koje su nakon utemeljenja Vilajetske štamparije 1866.
godine izlazili kao službena, poluslužbena ili kulturno-prosvjetiteljska glasila u Bosni i
Hercegovini.88 U njima se pojavljuju prvi radovi o bosanskohercegovačkim piscima na
orijentalnim jezicima.

Iz razdoblja predinstitucionalne turkologije treba izdvojiti turkološke radove dr.

Safveta-bega Bašagića (umro 1934.) i Mehmeda Handžića (1906 – 1944). Bašagić je
doktorirao orijentalne jezike u Beču. Mnogi ga smatraju začetnikom bošnjačkog nacionalnog
preporoda s početka 20. st., javnim radnikom i političaroğm, no je on ponajprije bio pisac i
orijentalist. Objavio je veći broj radova i monografija iz orijentalnih književnosti i kulturne
povijesti Bosne i Hercegovine.89

Nakon drugog svjetskog rata utemeljene su dvije značajne ustanove za izučavanje

orijentalnih jezika i povijesne i književne građu na njima, obje 1950. godine: Odsjek za
orijentalistiku Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (arapski, turski i perzijski s književnostima) i
Orijentalni institut u Sarajevu. Sve do rata 1992. te su dvije ustanove bile među vodećim
centrima turkoloških i osmanističkih studija u jugoistočnoj Europi.

Orijentalni institut utemeljen je kao samostalna znanstvena institucija u čiji je fond,

između ostaloga, uključena i bogata rukopisna zbirka i arhivska građa Zemaljskoga muzeja

88
Utemeljio ju je zemunski tiskar Ignjat Sopron, koji je na poziv Osman-paše 1899. godine došao u Bosnu.
Tiskara je u narodu bila poznata pod imenom «Sopronova pečatnja», ali je iste godine, prelaskom u vilajetsko
vlasništvo, nazvana Vilajetskom štamparijom. Radila je do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878.
godine.
89
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850). Sarajevo 1900.; Reprint izdanje: Zagreb, 1989.;
Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti I. Sarajevo 1912.; Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke.
Sarajevo 1917.; Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini. Zagreb 1931.; Priređena izdanja:
Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine (i) Znameniti
Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Prvi dio priredio i predgovor napisao Dž. Čehajić; drugi dio
priredio i napomene napisao A. Ljubović. Sarajevo 1986., 452 str.
 36

(odnosno nekadašnjeg Balkanološkog instituta). Utemeljitelji Instituta i najistaknutiji njegovi

znanstvenici bili su akademik Branislav Đurdev; prof. Hamid Hadžibegić; neumorni
istraživač bh. kulturne baštine dr. Hazim Šabanović;90 akademik Nedim Filipović, autor
velikog broja izvrsnih radova iz opće i gospodarske povijesti Osmanskoga Carstva i Bosne
kao njegova krajišta; prof. Avdo Sućeska; dr. Adem Handžić, mr. Ešref Kovačević i mnogi
drugi. Orijentalni institut izdaje časopis Prilozi za orijentalnu filologiju, kao i druge
publikacije u posebnim serijama.

U granatiranju Sarajeva 17. svibnja 1992. god. Orijentalni je institut spaljen do

temelja, a s njim i sva njegova imovina, historijska i književna grada, bogata stručna i
znanstvena knjižnica, kao i mnogi radovi i projekti rađeni u okviru redovitoga programa.
Institut je posjedovao oko 5000 kodeksa s oko 7000 dokumenata na arapskom, turskom i
perzijskom jeziku. Ti su rukopisi bili vrlo raznovrsni, a sačinjavali su ih sudski protokoli
(sidžili), razni porezni i popisni defteri, naredbe (fermani, berati, bujruldije) visokih
dostojanstvenika, teološka i književna djela, rječnici, komentari glasovitih islamskih
književnih i filozofskih djela, kronike, putopisi, medžmue, astronomski rukopisi i raznovrsni
teološki, znanstveni i zabavni tekstovi, te mnogi drugi izvori neprocjenjiva značaja za
razumijevanje osmanskog feudalnog sustava i procesa islamizacije na južnoslavenskim
prostorima. Veliki broj tih rukopisnih vrela, kronika, rječnika i svekolikih drugih tekstova
nastao je u Bosni i Hercegovini, a autori su im bili islamizirani slavenski podanici, prije svega
Bošnjaci. Ti rukopisi, među njima i brojni autografi i unikati, dakle neprocjenjivo blago
svjetske i bosanskohercegovačke kulturne baštine, nepovratno su izgubljeni u požaru koji je
bio rezultat smišljenog granatiranja Orijentalnog instituta. Institut danas nastoji obnoviti
fondove otkupljivanjem nove građe i mikrofilmovanjem postojeće, pohranjene u turskim
arhivama. Nažalost, autografi bosanske provenijencije nepovratno su izgubljeni. O Institutu,
njegovim znanstvenicima, projektima i radovima tiskanim u Prilozima za orijentalnu
filologiju, među kojima je veliki broj posvećen i turskome jeziku, više na web-stranici te
institucije: www.ois.unsa.ba. U vezi s tim konsultirati i izvrsne bibliografije Bisere
Nurudinović.91

90
Šabanović je autor značajnog djela Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima: (biobibliografija).
Redigovao i za štampu priredio Ahmed S. Aličić. Sarajevo 1973. (objavljeno postumno)

91
Bisera Nurudinović, Bibliografija Priloga za orijentalnu filologiju. Sv. I-XI, 1950-1961., str. 347-362; Ista
autorica, Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1918-1945. Posebna izdanja XIII. Sarajevo 1986., 296 str.;
Ista autorica, Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1945-1960. Posebna izdanja VI. Sarajevo 1968., 242
 37

Nasreću, neprocjenjivo rukopisno blago na orijentalnim jezicima sačuvano je u Gazi

Husrev-begovoj biblioteci92 i Arhivu Grada Sarajeva, Arhivu u Mostaru i mnogim manjim
javnim i privatnim kolekcijama. Gazi Husrev-begova biblioteka izdaje i svoj časopis (Anali
Gazi Husrev-begove biblioteke), u kojemu je dosad objavljeno dosta vrijednih radova s
područja turkologije.

Utemeljitelji turkoloških studija na Filozofskome fakultetu u Sarajevu (1950.) bili su

istaknuti profesori i znanstvenici Nedim Filipović i Hamid Hadžibegić (obojica osmanisti i
povjesničari). Kao vrstan filolog, prof. Filipoviće je izveo mnoge generacije turkologa. Od
nastavnika sa sarajevskoga Odsjeka za orijentalistiku treba spomenuti i Vanču Boškova,
profesora turske književnosti i osmanske diplomatike i paleografije, čiji su vrlo kvalitetni
radovi i znatan doprinos razvoju sarajevske turkologije danas gotovo zaboravljeni.93

U Sarajevu je objavljeno nekoliko gramatika turskoga jezika. Izuzevši onu koju je

objavio Hazim Šabanović,94 ostale su rađene za potrebe nastave turskoga jezika u sarajevskoj
medresi te nemaju posebna značaja za turkologiju.

K) Hrvatska:

Razvoj znanstvene turkologije neraskidivo je vezano uz ime Ukrajinca Alekseja

Olesnickog (1888.-1943.). Olesnicki je diplomirao na Odsjeku za orijentalne jezike
glasovitog Lazarevskoga instituta u Moskvi (vid. niže). Po završetku studija radio je u vojsci i
diplomaciji, kao prevoditelj za orijentalne jezike i šifrant. Tijekom 1919. postavljen je za
tajnika Ruskoga poslanstva u Istanbulu, 1922. izbjegao je u Jugoslaviju, a od 1924. živio u
Zagrebu. God. 1928. namješten je u JAZU (danas HAZU) kao honorarni službenik za
prikupljanje orijentalnih rukopisa i njihovu katalošku obradu.

str.; Ista autorica: Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1961-1962. godine. POF XX-XXI/1970-71 (1974),
str. 441-523; Ista autorica: Pregled izdanja Orijentalnog instituta sa bibliografijom radova u njima, XXV/1975
(1977), str. 57-111.
92
Biblioteku je 1537. godine zakladnicom utemeljio jedan od osnivača Sarajeva, bosanski namjesnik Gazi
Husrev-beg.
93
S. Buzov, Bibliografija radova dr. V. Boškova. Prilozi za orijentalnu filologiju 34.1984(1985), str. 201-211.

94
Hazim Šabanović, Gramatika turskog jezika : s vježbenicom, čitankom i rječnikom. Sarajevo 1944.
 38

Orijentalna zbirka HAZU utemeljena je 1927. godine. Za razvoj Zbirke skrbio je

Odbor za utemeljenje, koji se sastajao od 1931. do 1943. godine. Sjednicama odbora redovito
je prisustvovao orijentalist Aleksej Olesnicki, čiji je zadatak bio prikupljati i katalogizirati
prispjele kodekse i dokumente. Na inicijativu akademika dr. Vladimira Mažuranića, za otkup i
prikupljanje orijentalnih rukopisa angažiran je 1927. godine Franz Babinger,95 glasoviti
profesor Berlinskog sveučilišta. Kako je broj otkupljenih i poklonjenih rukopisa iz dana u dan
postajao sve veći, Babinger je predložio Alekseja Olesnickog za taj posao. Olesnicki je radi
prikupljanja rukopisa u više navrata (1929, 1930, 1932.) putovao u Bosnu, Sandžak i na
Kosovo, i tamo otkupljivao povijesnu i književnu građu na orijentalnim jezicima.

Na svojim dugim putovanjima Olesnicki je uspio otkupiti mnoge vrijedne obiteljske

rukopisne zbirke. O uspješnosti njegova posla govori i izvještaj koji je u travnju 1932., u
kojem navodi da je za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini u ožujku i travnju iste godine
primio na poklon ili otkupio 149 kodeksa i 108 raznih dokumenata. Olesnicki je boravio i u
Parizu 1932. godine, gdje je u Nacionalnoj biblioteci proučavao orijentalnu građu koja se
odnosi na južnoslavenske zemlje.

Osim prikupljanja i otkupljivanja rukopisa Olesnicki je imao zadatak obraditi ih i

katalogizirati. Iza sebe je ostavio 1910 katalogiziranih i 56 nekatalogiziranih rukopisa, 660
dokumenata i preko 500 knjiga za knjižnicu.96 Danas knjižnica Orijentalne zbirke raspolaže s
preko 1000 svezaka knjiga i vrijednih stručnih časopisa. Treba spomenuti i 3600 kartica u
koje je Olesnicki unio glavne arhivističke i diplomatičke podatke o rukopisima, te bilješke o
autorima dijela na orijentalnim jezicima. Uz orijentalne književnosti, u Zbirci su zastupljena i
vrijedna povijesna djela, bogata zbirka glosara, kanunnama, sidžila, medžmua i rukopisa
religiozno-didaktičkog sadržaja. Uza sve to, Olesnicki se bavio i znanstvenim i nastavnim
radom. Autor je zapaženih radova o bojevima Hrvata s Turcima, Rusa s Turcima,
Kosovskome boju, epskome junaku Đerzelez Aliji, kao i o pjesničkom djelu Gazavatnâme-i
Gazi Mihal oglu (Knjiga osvajanja gazije Mihal-oglua), koji je spjevao pjesnik po imenu Suzi
Čelebi.97

Babinger je autor i jednog rada o povijesti europske turkologije, vid. Die türkischen Studien in Europa bis zum
95

Auftreten Josef von Hammer-Purgstall. Die Welt des Islams 7, Berlin 1919., str. 103-129.
96
Danas Zbirka raspolaže s oko 750 dokumenata i 2100 rukopisa.
97
O znanstvenome doprinosu A. Olesnickog piše M. Ždralović u navedenom radu, str. 103-108. Na str. 108-110
istoga rada navedena je bibliografija radova A. Olesnickog.
 39

Osim u Zagrebu (Orijentalna Zbirka HAZU i Sveučilišna knjižnica98), iznimno

vrijednih osmanskih dokumenata ima i u Dubrovniku, Makarskoj, Zaostrogu, Šibeniku,
Živogošću, Visovcu i Sinju. O rukopisima u Makarskoj, Živogošću i Visovcu pisao je
Sulejman Barjaktarević, kustos Orijentalne zbirke JAZU od 1948. do 1968. godine.99

O Katedri za orijentalne (bliskoistočne) jezike na Zagrebačkom Sveučilištu razmišljalo

se u Akademiji JAZU (HAZU) još 1891. i 1896. godine, no bez konkretnoga rezultata. U
vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine (1908.) skupina profesora zagrebačkog Filozofskog
fakulteta prevođena Vjekoslavom Klaićem i Izidorom Kršnjavim započela je pripreme za
osnutak katedre za orijentalne jezike na Zagrebačkom sveučilištu. Mjesto profesora trebao je
preuzeti Safvet-beg Bašagić. Ova zamisao nije ostvarena zbog njegova odlaska u politiku i
preuzimanja dužnosti predsjednika Bosansko-hercegovačkog sabora. Tridesetak godina
kasnije Filozofski fakultet je 1937. godine za pomoćnoga nastavnika izabrao Alekseja
Olesnickog. Olesnicki je 1940. postavljen je za lektora turskoga jezika, a u ožujku 1943.
promaknut je u docenta na istome fakultetu. Unatoč tomu, studij turkologije nije zaživio zbog
njegove iznenadne smrti 6. lipnja 1943. godine.

Katedra za turkologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu konačno je utemeljena

akademske 1994/1995. godine i danas djeluje u sastavu Odsjeka za hungarologiju, turkologiju
i judaistiku. Nastavnici i suradnici Katedre rade na kontrastivnoj analizi ustroja turskog i
hrvatskog jezika (znanstveni projekt), kulturnoj povijesti Hrvatske i Bosne i Hercegovine,
osmanističkim temama i prevođenju. Nakon utemeljenja turkoloških studija na Zagrebačkom
sveušilištu tiskana je i prva znanstvena gramatika turskoga jezika na području jugoistočne
Europe. O radu Katedre i znanstvenim prilozima njezinih nastavnika i suradnika vid.
www.ffzg.hr/turkolog/.

Rječnici turcizama

98
Elektronički katalog rukopisa sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija, pohranjenih u Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu, izradila je dr. Tatjana Paić-Vukić, vid. http://www.nsk.hr/ruk/?yearid=3&language=
99
Opširnije o tome u M. Ždralović, navedeni rad, str. 101.
 40

Turcizmi su počeli privlačiti pozornost jezikoslovaca krajem 19. st., za što je velikim
dijelom bio zaslužan Fran Miklošič (njemački: Franz Ritter von Miklosich), glasoviti
slovenski filolog (1813 - 1891). Iako slavist, a ne turkolog, Miklošič je napisao dvije vrijedne
studije o turcizmima u slavenskim i balkanskim jezicima, obje tiskane u po dva sveska.100
Kratko vrijeme prije Miklosicha u Berlinu je 1882. objavljen i poveći rad o turcizama, kojemu
je autor Luka Marinković,101 no njegovo djelo nije pobudilo pozornost koliko Miklosichevi
radovi.

Marinković ipak nije bio prvi Europljanin koji se pozabavio posuđenicama iz turskoga
jezika. Kao zaseban otisak Sarajevskoga lista u Sarajevu se 1881. god. pojavila mala knjižica
s naslovom Turcizmi u Bosni.102 Ponovljeno i dopunjeno izdanje tog malog rječnika (s ukupno
946 riječi) objavljeno je i 1895. godine.103 Iako na naslovnici tih dviju knjižica nema imena
autora, znamo da je turcizme sabrao i protumačio sarajevski novinar i «zemaljski predovitelj»
Miloš Mandić. Mandić je svoj rječnik turcizama najprije objavio u nastavcima u
Sarajevskome listu, a potom i kao zasebne knjižnice. Prvo izdanje tiskano je uz potporu
Zemaljske vlade, koja je austrougarskim činovnicima, među kojima je prvih godina nakon
okupacije 1878. najviše bilo Hrvata, htjela olakšati «saobraštaj izmedju Bosanaca i
stranaca».104 Zanimljivo je napomenuti da Mandić, iako nije bio jezikoslovac, solidno i
prilično pouzdano tumači etimološko podrijetlo mnogih turcizama iako zasigurno nije mogao
imati uvid u literaturu s tom tematikom.

U Beogradu je 1884. godine izišao dosta opsežan rječnik turcizama pod naslovom
Turske i druge istočanske reči u našem jeziku.105 Rječnik je sastavio Đorđe Popović, kojemu
su, dok je «radio na srpsko-nemačkom rečniku, pale u oči mnoge turske reči». U predgovoru

100
Die türkischen Elemente in den südost- und osteuropäischen Sprachen (Griechisch, Albanisch, Rumunisch,
Bulgarisch, Serbisch, Russisch, Polnisch). K. Akademie der Wissenschaften, Philologisch-historische Classe,
Denkschriften XXXIV, 1884; XXXV, 1885; XXXVII, 1889; XXXVIII, 1890. Od istoga je autora i: Die
slavischen, magyarischen und rumenischen Elemente im türkischen Sprachschatze. Sitzungsberichte der Wiener
Akademie der Wissenschaften 1889.
Louka K. Marinkovitch, Vocabulaire des mots persans, arabes et turcs introduits dans la langue serbe.
101

Verhandlungen des 5. Internationalen Orientalisten-Congresses gehalten zu Berlin im September 1881.

102
Puni naslov glasi: Turcizmi u Bosni. Jezikoslovno tumačenje odomaćenih riječi turskog, arapskog i persijskog
jezika. Sarajevo 1881.
103
Tumač turskim, arapskim i perzijskim riječima koje narod u Bosni i Hercegovini upotrebljuje. Sarajevo 1895.
104
Ekrem Čaušević, Miloš Mandić i njegov rječnik turcizama (O prvome rječniku turcizama u povijesti
turkologije). U: Hrvatska i Turska - Povijesno-kulturni pregled (ur. K. Jurčević i dr.). Zagreb: Srednja Europa,
str. 85-91.
105
Glasnik srpskog učenog društva, Knjiga 59, Beograd 1884.
 41

autor daje do znanja da se pri izradi svoga djela služio gore spomenutim [Mandićevim]
Turcizmima u Bosni, rječnikom J. D. Kieffera i F. X. Bianchija (Dictionnaire turc-français,
Paris 1835.), kao i rječnikom već spomenutoga L. K. Marinkovića. Autor se zahvaljuje
«znalcima istočnih jezika pri Ministarstvu inostranih poslova», koji su mu pomagali u radu na
rječniku. Popovićevo nepoznavanje orijentalnih jezika i oslanjanje na nepouzdane informante
razvidno je i iz nekih njegovih proizvoljnih i vrlo maštovitih etimoloških izleta. Pa ipak,
njegov rječnik sadrži zanimljivu i dragocjenu građu za pozdaniju i stručniju filološku, pa i
kulturološku analizu.

Godine 1927. u Heidelbergu je tiskan rječnik njemačkih, romanskih i slavenskih riječi

orijentalnoga podrijetla,106 a početkom 1942. god. u Zagrebu izlazi omanja knjižica Ivana
Esiha o turcizmima u hrvatskome jeziku. Za razliku od gore pobrojanih, Esiha ne zanima
etimološko podrijetlo riječi budući da njegovo djelo ima pragmatičnu namjenu i, čini se, za
ono vrijeme neizbježnu ideološku pozadinu.107 Usto, Esihov rječnik ima dosta manjkavosti i
pogrešaka, pa se ni u pogledu tumačenja značenja može smatrati pouzdanim.

U europskim i američkim slavističkim i turkološkim krugovima sarajevski autor

Abdulah Škaljić (umro 1968.) slovi kao do sada najpoznatiji i najcitiraniji autor nekog
rječnika turcizama. To potvrđuju i recentni rječnici turcizama u balkanskim jezicima, koji
obvezatno navode Škaljića kao jedan od temeljnih vrela. Škaljić je godinama prikupljao
turcizme i folklornu građu koju je koristio za ovjeru njihovog značenja i uporabe. Prvo
izdanje njegova rječnika pojavilo se u Sarajevu 1957. godine pod naslovom Turcizmi u
narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine. Nakon njegova izlaska iz
tiska uslijedili su brojni prikazi i kritički osvrti poznatih turkologa (Fehim Barjaktarević, Šaćir
Sikirić, György Hazai i dr.) i domaćih i inozemnih slavista. Prošireno i poboljšano izdanje
istoga rječnika pojavilo se 1966. godine.108

Škaljićev rječnik, koji je za naše prilike doživio golemu nakladu i velik broj izdanja,
vrijedno je djelo jer nudi više od 8500 turcizama s pomno obrađenim značenjima, te bogatu

Karl Lokotsch, Etymologisches Wörterbuch der europäischen (germanischen, romanischen und slavischen)
106

Wörter orientalischen Ursprungs.

Turcizmi – Rječnik turskih, arapskih i perzijskih riječi u hrvatskom književnom jeziku i pučkom govoru.
107

Vlastita naklada, Zagreb 1942. Zadnjih sedam stranica rječnika (129 + 7) posvećene su turskoj latinici i
osonovama turske gramatike.
108
Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo.
 42

folklornu građu u kojoj je njihova uporaba ovjerena. Najveći pak nedostatak tog djela jest
pogrešan pristup etimološkoj analizi jednog broja turcizama, budući da autor potvrdu
njihovog izvornog fonetskog lika tražio u standardnome turskom jeziku, a ne u
zapadnorumelijskom dijalektu, posredovanjem kojega su i ušli u balkanske jezike. Stoga je
Škaljićev rječnik nepouzdan za izvođenje zaključaka o procesima fonetsko-fonološke
adaptacije turcizama ustroju južnoslavenskih jezika. Pa ipak, to je djelo nezamjenljiv vodič za
čitanje i razumijevanje književnih tekstova, ali i starijih folklornih, narativnih i inih izvora na
južnoslavenskim jezicima.

Turcizmima se bavio i Anton Kneževića, autor djela Die Turzismen in der Sprache der
Kroaten und Serben,109 koji, kako se i iz naslova dade razabrati, u naslovu ne spominje
bosanske Muslimane (danas Bošnjake) iako su upravo oni autentični baštinici orijentalne
kulture na južnoslavenskim prostorima.

Dakako, turcizmima daju značajan prostor i rječnici južnoslavenskih jezika. Srpski

jezikoslovac Vuk Stefanović Karadžić uvrštava ih u svoj Srpski rečnik (Beč 1818.). Njima
značajan prostor ustupaju i Rječnik JAZU (danas HAZU), koji počinje izlaziti u Zagrebu
1888. godine; leksikografsko djelo Prinosi za hrvatski pravnopovijesni rječnik Vladimira
Mažuranića, koje izdaje JAZU u razdoblju 1908-1923. god.; Etimologijski rječnik hrvatskoga
ili srpskoga jezika (4 sveska, 1971-1974.) Petra Skoka;110 Rječnik stranih riječ, izraza i
kratica Bratoljuba Klaića (Zagreb 1951., kao i sva potonja izdanja); Rečnik srpsko-hrvatskog
književnog i narodnog jezika u izdanju SANU (1959. izašao je prvi svezak), te mnogi drugi
rječnici tiskani na južnoslavenskim jezicima.

Turcizmima su se, kao turkolozi i(li) slavisti, sporadično bavili mnogi jezikoslovci,
npr. turkolog i diplomat Otto Blau (vid. gore), povjesničar Vladimir Ćorović,111 turkolog
Milan Adamović112 i mnogi drugi. U turkologiji počasno mjesto u znanstvenom radu na
turcizmima (etimološka analiza, kulturološki aspekt) pripada Andreasu Tietzeu i Stanisławu
Stachowskom (vid. gore). Prije nekoliko godina u Sarajevu je tiskana knjiga Hanke Vajzović

109
Meisenheim am Glan 1962.
Usto vidi i: Prilozi proučavanju turcizama u srpskohrvatskom jeziku. Slavia 1937-1938, Prag. Skok je u
110

navedenom radui obradio 863 riječi. Radu se u metodološkom smislu mogu uputiti neki bitni prigovori.
111
U Glasniku Zemaljskog muzeja (1910.) u Sarajevu objavio rad o zbirci turcizama J. Pamučine.
112
Neke osmanske etimologije. Anali Filološkog fakulteta X, Beograd 1970., str. 61-79.
 43

Orijentalizmi u književnom djelu: lingvistička analiza.113 To je dosad najbolja studija o

fonetsko-fonološkoj i morfološkoj prilagodbi turcizama ustroju južnoslavenskih jezika, no
prava je šteta što autorica ishitreno posegnula za višeznačnim i terminološki neupotrebljivim
nazivom orijentalizmi namjesto tradicionalnog i kudikamo boljeg turcizmi, te što je,
oslanjajući se na Škaljićeve etimologije, ponovila iste pogreške kao i on.

L) Skandinavija:

Počeci turkoloških studija u Skandinaviji vezani uz ime Philippa Johanna

Strahlenberga (umro 1747.) i njegovo djelo Das Nord und Östliche Theil von Europa und
Asia (Stockholm 1730., drugo izdanje 1975.). Suvremene turkološke studije postoje na
Sveučilištu u Uppsali.

U 19. st. finski se jezikoslovci zanimaju za turkijske jezike samo u njihovu suodnosu s
ugro-finskim jezicima. Altajskim je jezicima posvećena i studija glasovitog Matiasa
Aleksanterija Castréna (1813-1852), koji je svoja desetogodišnja lingvistička istraživanja
vršio na terenu, u Sibiru. Castréna je zanimala veza između finskih, mongolskih, tunguskih i
turkijskih jezika, koje je nazvao jedinstvenim imenom – alatajski jezici. Istraživanje veze
između ugrofinskih i altajskih jezika nastavili su brojni altajisti nakon Castréna. Najpoznatiji
su G. J. Ramstedt (umro 1950.) i njegov učenik M. Räsänen. Obojica su znali veliki broj
altajskih jezika. Ramstedt je altajskim jezicima priključio i korejski i japanski, no to je i
danas predmetom sporenja čak i među pristalicama altajske teorije. Ramstedtov učenik
Räsänen poznat je i po izvrsnim studijama s područja dijalektologije, fonetike, morfologije i
leksikografije turskoga jezika.114

Finsko Društvo orijentalista (Societas Orientalis Fennica) od 1925. izdaje poznati

časopis Studia Orientalia.

113
Sarajevo: Institut za jezik [etc.], 1999., 407 str.

Naročito su mu cijenjeni sljedeći radovi: Materialien zur Lautgeschichte der türkischen Sprache. Studia
114

Orientalia XV, 1949; Materialien zur Morphologie der türkischen Sprache. Studia Orientalia XXI, 1957;
Versuch eines etymologischen Wörterbuchs der Türksprachen. Helsinski 1971.
 44

Norveška je turkologije vezana uz ime Konrada Nilsena (umro 1953.), koji se

intenzivno bavio turskom akcentologijom. Prva turkološka katedra utemeljena je 1965. godine
na Sveučilištu u Oslu. Danska je dala glasovitog turkologa Vilhelma Thomsena (1842.-
1927.), znanstvenika koji je 1893. uspio dešifrirati turske nadgrobne spomenike iz
Mongolije,115 ali i velikana kao što je Kaare Grønbech (umro 1948.), koji je ostao zapamćen
i po svome glasovitom djelu o ustroju turkijskih jezika.116

U poznate europske turkologe svakako treba uvrstiti i Bernta Brendemoena,

izvrsnoga znalca anadolijskih i (posebice) crnomorskih dijalekata,117 te Alfa Grannesa, koji
je napisao veliki broj radova o utjecaju turskoga jezika na bugarski.118

M) SAD

Zanimanje za turkologiju u SAD javlja se tek tridesetih godina 20. st. Prvu gramatiku
turskog jezika napisao je Irving Crowley,119 a koju godinu kasnije uslijedio je i prvi rad o
ustroju tog jezika. Nakon drugog svjetskog rata pojavile su se nove gramatike, a među njima i
jedan, doduše na baš uspješan, generativni pristup ustroju turskoga jezika.120 Najveći autoritet
na polju osmanske i turske književnosti nesumnjivo uživa Walter G. Andrev (University of
Washington)121

115
Inscriptions de l'Orkhon déchiffrées. Mémoires de la Société Finno-Ougrienne V, 1886.
116
Der türkische Sprachbau I. Kopenhagen 1936. (Nažalost, najavljeni II. i III. tom nikada nisu ugledali svjetlo
dana.) Knjiga je nedavno prevedena i na turski: Türkçenin yapısı (Çeviren: Mehmet Akalın). Ankara 1995.
117
The Turkish dialects of Trabzon : their phonology and historical development. Vol. 1: Analysis / Vol. 2:
Texts. Wiesbaden 2002.
Turco-Bulgarica. Articles in English and French concerning Turkish influence on Bulgarian. Wiesbaden
118

1996. Navesti i rječnik turcizama u bugarskom.

119
A modern Turkish Grammar. Middesboro-Kentucky 1938.
120
Herman H. Kreider, Essentials of Modern Turkish. Washington 1954.; Robert B. Lees, The Phonology of
Modern Standard Turkish. Indiana Univ. Publications 1961.; Rose Nach, Turkish Intonation. An instrumental
Study: The Hague-Paris 1973.; Lloyd B. Swift, A reference Grammar of Modern Turkish. Indiana Uviv.
Publications 1963.; Robert H. Meskill, A Transformational Analysis of Turkish Syntax. The Hague 1970.
121
An Introduction to Ottoman Poetry. Bibliotheca Islamica (1976); isti autor: An Anthology of Ottoman Lyrics,
(translations of Ottoman Poetry, introduction, notes, biographies of poets) with Dana Bates and Mehmed
Kalpaklı). Expanded edition, University of Washington Press, 2006; isti autor: Şiirin Sesi Toplumun Şarkısı:
Osmanlı Şiirinde Anlam ve Gelenek (Translation and new edition of Poetry's Voice Society's Song), Iletişim,
2000 (new editions in 2002 and 2003); isti autor: Intersections in Turkish Literature: Essays in Honor of James
Stewart-Robinson, University of Michigan Press, 2001.
 45

U SAD su razvoju turkologije mnogo pridonijeli strani profesori, među inima i

Andreas Tietze, Tibor Halasi Kun, K. H. Menges, Nicholas Poppe, Omeljan Pritsak, János
Eckmann, Halil İnalcık i mnogi drugi. Oni su se bavili mahom altajističkim temama i
poviješću turkijskih naroda. Vrlo značajna djela o povijesti turskijskih naroga i uvode u
turkološke studije napisali su K. H. Menges,122 Peter B. Golden123 i Nicholas Poppe.124

U Americi danas vlada razmjerno veliko zanimanje za turski jezik, ali ni približno
koliko za osmanistiku. Osmansitičke studije su u usponu, a tome znatno doprinose
znanstvenici turskoga podrijetla.

N) Turkologija u Rusiji i SSSR-u

Zanimanje za Turke javlja se u Rusiji u vrijeme Petra I., i to iz političkih i vojnih

razloga. Pa ipak, prvi ruski dragomani školuju se tek tijekom dvadestih i tridesetih godina 18.
st., a najčešće službuju u Ruskome izaslanstvu u Carigradu. Sredinom 18. stoljeća otvaraju se
i prve akademije za učenje tatarskoga jezika (Moskva, Astrahan, Kazan), a 1801. izlazi i prva
gramatika tatarskog jezika (tobolskog dijalekta), u kojoj se tatarski uspoređuje s kazaškim
(«kirgiskim») i turskim jezikom.

U prvoj polovini 19. st. na moskovskom, kazanskom i harkovskom sveučilištu

utemeljene su katedre za istočne jezike. U 19. st. objavljeno je i nekoliko usporednih
gramatika turkijskih i indoeuropskih jezika. Najznačajnije djelo iz toga razdoblja jest
Grammatika turecko-tatarskogo jazyka (tj. azerbajdžanskog, Kazan 1846.), koju je napisao
poznati iranist, arabist i turkolog Mirza Kazem-Bek (1802.-1870.). Ta je gramatika
prevedena na njemački jezik (prevoditelj Julius Zenker, Leipzig 1848.). Sve do pojave
gramatike A. N. Samojloviča, odnosno jednako toliko poznatog francuskog turkologa J.
Denyja, Kazem-Bekova gramatika korištena je na ruskim i europskim sveučilištima kao
udžbenik, a poslužila je i kao obrazac za nove gramatike turkijskih jezika.

122
The Turkic Languages and Peoples. Wiesbaden 1968.
An Introduction to the History of the Turkic Peoples. Ethnogenesis and State-Formation in Medieval and
123

Early Modern Eurasia and the Middle East. Wiesbaden 1992.

124
Introduction to Altaic linguistics. Wiesbaden 1960.
 46

Gromada ruske i svjetske turkologije bio je Nijemac Wilchelm Radloff (1837.-1918.),

koji se – mada u znatno manjoj mjeri negoli drugim turskijskim jezicima – bavio i osmanskim
turskim jezikom. Radloff je napisao jednu izvrsnu studiju o anadolijskom turskom, temeljeći
je na jezičnome materijalu mistične poeme Rebab-name Sultana Veleda (umro 1312.).
Značajne radove (i) o turskome jeziku ostavili su iza sebe i V. D. Smirnov (umro
1922.) i Radloffov učenik P. M. Melioranski (umro 1906.), koji se, kao i njegovi veliki
učitelji, većinom bavio drugim turkijskim jezicima. Dakako, u ovom kratkom prikazu ruske
turkologije ne možemo spomenuti mnoge izvrsne turkologe koji su dali značajan doprinos
izučavanju turskog jezika.

Nakon Oktobarske revolucije turkologija se razvija kako u Rusiji, Lenjingradu i

Moskvi (Lazarevski institut istočnih jezika postao je kasnije Moskovski institut
vostokovedenija), tako i u drugim turkofonim sredinama SSSR-a: Taškentu, Bakuu, Kazanu,
Alma Ati (Almati – Akmolla – Asena) itd. Velika postignuća u toj filološkoj grani u
sovjetskom razdoblju ostvarili su, među mnogima, i A. N. Samojlovič (autor prve znanstvene
klasifikacije turkijskih jezika), N. K. Dmitriev (turkijski jezici, ustroj turskoga jezika), T. I.
Grunin, E. A. Grunina (osmanski i suvremeni turski jezik), A. N. Kononov (turkijski
jezici),125 N. A. Baskakov (turkijski jezici),126 M. S. Mihajlov (studija o perifrastičnim gl.
formama i kategoriji vida), Š. S. Ajlarov (studija o proširenim rečeničnim članovima u
suvremenom turskom jeziku), E. V. Sevortjan (studija o fonetici turskoga jezika), S. S.
Majzel' (studija o izafetu u turskom jeziku) i mnogi drugi. A. N. Konova treba posebno
istaknuti i kao autora jedne od najboljih tiskanih gramatika u povijesti turkologije.127 U
sovjetskom razdoblju objavljen je znatan broj tursko-ruskih i rusko-turskih rječnika te
desetine studija o povijesti srednjoazijskih i maloazijskih Turaka i etnogenezi Turaka,
odnosno pojedinih turkijskih naroda.

O) Proučavanje turskoga jezika u Turskoj

125
Uz citirano djelo u uvodu ovoga kolegija, Kononov je objavio i radove o turkologiji u carskoj i sovjetskoj
Rusiji, odnosno SSSR-u, vid. Bibliografičeskij slovar' otečestvennych tjurkologov: dooktjabr'skij period. 2-e
izdanie, pererabotannoe. Moskva 1989; Isti autor, Istorija izučenija tjurskih jazykov v Rossii : Dooktjabr'skij
period. Leningrad 1972.

126
Autor poznatog uvoda u turkijske jezike,. vid. Vvedenie v izučenie tjurkskih jazykov. Moskva 1962.

127
Vid. Grammatika sovremennogo tureckogo literaturnogo jazyka, Leningrad 1956.
 47

Povijest proučavanja turskoga jezika u tijesnoj je korelaciji s kulturnom poviješću

maloazijskih Turaka. U anadolijskim emiratima (sultanatima), točnije, na vladarskim
dvorovima, u 13. st. favorizirani su arapski kao jezik teologije i prava, te perzijski kao jezik
poezije. Turski je prezrivo nazivan «pastirskim ili vulgarnim jezikom». Dakako, puk je
govorio na nekome od oguskih dijalekata koji su nosili natruhe kipčačkog, ili pak na nekom
nad-dijalektu koji se vremenom nametnuo kao lingua franca. Pokušaj Karamanoglu Mehmed-
bega da na dvoru (sultanskome divanu) 1277. zabrani uporabu arapskog i perzijskog jezika i
nametne obvezu korištenja turskog, bio je samo jedan od neuspješnih pokušaja nacionalnog
osvješćenja turske elite u državi anadolski (maloazijskih) Seldžuka.

Da se položaj turskoga jezika nije mijenjao ni u 14., 15. i 16. st. govore i stihovi
osmanskih pjesnika koji se žale na takvo stanje.128 Tijekom 15. i 16. st. dolazi do izrazitog
socijalnog i funkcionalnog raslojavanja turskoga jezika, pa jezičnu situaciju znatno otežava i
pojava diglosije. (I sam visokoosmanski idiom u stanovitom je smislu bio «strani» jezik.)
Pokušaj nekolicine turskih pjesnika i njihovih pristalica da promijene jezične navike dvora
prošao je neopaženo jer su mecene diktirali ukus, a i dvorska je elita bila opredijeljena za
osmanski jezik. Iz istoga razloga propala je i ideja da se piše na narodnome jezika.129

Negativan odnos prema vlastitome jeziku i kulturi odrazio se i na zanimanje za turski

jezik. Dok su na prostoru Carstva napisane stotine studija o arapskom i perzijskom jeziku,
prvu gramatiku turskoga jezika sročio je 1530. godine Bergamalı Kadri,130 a drugu
Abdürrahmân Fevzi 1845. godine (nakon tristo petnaest godina!).131 Drugi aspekt takvog
nemara razvidan je i po razini tih djela; u njima je naime gramatika turskog jezika toliko
nasilno prispodobljavana ustroju arapskoga da su autori sklanjali turske glagole od trećeg lica
jednine, pri čemu se obvezatno navodio i oblik za «dvojinu» (sic!), npr. bir kişi yazdı, iki kişi
yazdı, çok kişi yazdı (po uzoru na arapski: kataba, katabā, katabū… itd.).

Najpoznatiji među njima jest pjesnik Aşıkpaşa iz 14. st.: Türk diline kimesne bakmaz idi / Türklere hergiz
128

gönül akmaz idi («Nitko nije mario za turski jezik / Nitko nije osjećao naklonost prema Turcima»).
129
Ideju Türkî-i basit («jednostavni turski jezik») zagovarao je pjesnik Aydınlı Visâli (15. st.). Isto je pokušao
ostvariti i pjesnik Edirneli Nazmi (umro 1554.) zagovorom turskog jezika bez tuđica, tj. jezika «u kojem bi čak i
usporedbe i alegorije odražavale jezični genij Turaka».
130
Objavljena tek 1946. u Istanbulu, za tisak ju je priredio Besim Atalay.
131
Gramatika je objavljena tek 1881. u Istanbulu.
 48

God. 1838. u novoutemeljene škole (rüştiye / rüşdîye, 5-7. razred) uvedena je nastava
turskog jezika, koji do tada nije bio nastavni predmet. Reorganizirane su osnovne škole,
otvoreni učiteljski seminari (1848.), srednje škole (1849. i 1858.),132 sveučilište (1863.),
medicinska škola (1867.) i dr. Za potrebe nastave napisana je i 1851. objavljena je prva
školska gramatika turskog jezika, Kavâid-i Osmâniye, čiji su autori Keçicizâde Mehmed
Fuat Efendi (1815-1868.) i Ahmet Cevdet Efendi (1822-1895.). To je djelo ujedno i prva
tiskana gramatika u Osmanskome Carstvu. Unatoč popularnosti koje je stekla i činjenici da je
prevedena na tri jezika (njemački, bugarski i hrvatski, vid. Dragomanović), spomenuta
gramatika ne donosi ništa novo, nego i dalje slijedi uveliko zastarjele i turskome jeziku
neprimjerene metode učenja arapskoga jezika.133

Do temeljitih promjena moglo je doći tek nakon proglašenja Republike. God. 1932.,
na inicijativu Kemala Ataturka, utemeljeno je Tursko jezikoslovno društvo (Türk Dili Tetkik
Cemiyeti), koje od 1936. nosi ime Türk Dili Kurumu (TDK). Najveći projekti nakon
utemeljenja TDK bila su dva kolosalna rječnika: Tarama Sözlüğü (povijesni rječnik turskoga
jezika) i Derleme Sözlüğü (rječnik anadolijskih dijalekata). Izrada ovih rječnika trajala je
petnaestak godina, a u rad je bilo uključeno stotine nastavnika i profesora turskoga jezika iz
cijele zemlje. Nakon “epizode” s tzv. Sunčanom lingvističkom teorijom (Güneş Dil Teorisi),
kojom se htjelo “dokazati” kako je turski jezik najstariji na svijetu i kako su iz njega proizašli
mnogi svjetski jezici, TDK se šezdesetih godina prošlog stoljeća definitivno okreće žestokom
jezičnom purizmu, na udaru kojega su u početku bile pretežito arapske i perzijske posuđenice.
Od 1982. TDK se organizacijski ujedinio s TTK (Türk Tarih Kurumu = Institut za tursku
povijest), te obje institucije danas djeluju pod zajedničkim krovom i imenom Atatürk Kültür,
Dil ve Tarih Yüksek Kurumu.

TDK je podijeljen na sljedeća odjeljenja: 1. leksikografija i leksikologija; 2.

jezikoslovlje; 3. nazivlje; 4. dijalektoilogiju; 5. istraživanje vrela. TDK skrbi i za pravopis i
rječnike turskoga jezika, a najpoznatiji je TS, koji je do sada doživio brojna izdanja, enormno

132
God. 1868. otvorena je prva od srednjih škola poznatih pod imenom sultâniye. To je Galatasaray Sultanîsi
(danas Galatasaray Lisesi), utemeljena po uzoru na francuske gimnazije.
Dekretom iz 1869. godine (Maârif-i Umûmiye Nizâmnâmesi) nastava na osmanskom jeziku postala je
133

obvezatna za sve škole. O njezinom prijevodu na hrvatski jezi i turskome jeziku prevoditelja vid. E. Čaušević,
Das Türkische des Josip Dragomanović. Materialia Turcica (Göttingen), Band 17, 1996, str. 119-141; Isti autor:
Kavâid-i Osmaniye’nin Hırvatça Çevirisi. Türk Dil Kurumu: 3. Uluslararası Türk Dil Kurultayı 1996. Ankara
1999, str. 267-277.
 49

viskoe naklade (1998. godine 9. izdanje prodano je u 75.000 primjeraka). TDK godišnje
izdaje 30-40 znanstvenih studija i časopisa. Objavio je golem broj terminoloških i školskih
rječnika, kao i rječnika stranih jezika. Zadnjih godina radi se usporednom rječniku i gramatici
turskijskih jezika i dijalekata (Karşılaştırmalı Türk Lehçe ve Şiveleri Sözlüğü ve Grameri),
staroturskom jeziku, povijesnoj gramatici turskoga jezika, starim književnim jezicima itd.

TKD je najhvaljenija i najnapadanija turska institucija, posebice zbog nesmiljenih

purističkih intervencija, usmjerenih na tuđice, ponajviše one iz engleskoga jezika. Događa se
da njegovi neologizmi budu odmah prihvaćeni (npr. yazılım = softwear i donanım =
hardwear), dok neki izazivaju porugu ili odbojnost (belgegeçer = fax, elmek = e-mail). Hoće
li pak biti prihvaćeni, pokazat će vrijeme. Na zvaničnoj stranici TDK http://tdk.org.tr ili
http://tdk.gov.tr moguće je pronaći informacije o publikacijama te institucije, popise
neologizama koje ona redovito odašilja medijima i sve druge poveznice koje se tiču njezinih
publikacija i izdavačkih projekata.

Prvu suvremeniju gramatiku turskoga jezika napisao je Tahsin Banguoğlu i objavio je

1940. godine.134 Ubrzo nakon izlaska iz tiska ta je gramatika proglašena školskim
udžbenikom, te je doživjela veliki broj izdanja. Činjenica da se neprestano pretiskava i da se
najnovije izdanje pojavilo 2004. godine (TDK) pokazuje da se tursko jezikoznanstvo nije
puno pomaklo od tradicionalnog poimanja gramatike. Fakultetske gramatike turskoga jezika
objavili su i Faruk Timurtaş (također i osmanskog jezika), Muharrem Ergin (Türk Dil
Bilgisi, İstanbul 1985., također i gramatike osmanskoga jezika), a nedavno i Zeynep
Korkmaz.135

Uz već spomenuta, najpoznatijim imenima koja su se bavila starijim i suvremenim

turskim jezikom pripadaju Mecdut Mansuroğlu, Ahmed Cevdet Emre, Sadettin Buluç,
Ahmet Caferoğlu, T. N. Gencan136 i dr. Iz područja književnosti treba spomenuti Mehmeta
Fuata Köprülüja i Mehmeta Çavuşoğlua. Obojica su bili izvrsni znalci starije turske
književnosti, a Çavuşoğlu je dao veliki doprinos proučavanju poetike divanske književnosti.

134
Ana Hatlarile Türk Grameri. Istabnul.
Njezina gramatika, tradicionalno koncipirano djelo posvećeno morfologiji turskoga jezika, tiskano je 2003.
135

godine. Vid. Türkiye Türkçesi Grameri (Şekil Bilgisi). TDK, Ankara.

136
Dilbilgisi. Ankara 1979.
 50

Začetnicima suvremene turske leksikografije smatraju se leksikograf, prevoditelj i

dramaturg Ahmet Vefik Paşa (umro 1891.), autora rječnika Lehçe-i Osmânî, i leksikograf i
enciklopedist albanskoga podrijetla Şemsettin Sâmî Fraşeri (umro 1904.), autor glasovitog
rječnika Kâmûs-ı Türkî (2 sveska, 1899-1900, reprint 1978, 1989.). Sâmî Bey je napisao još
neka pionirska leksikografska djela, npr. tursko-francuski i francusko-turski rječnik i
svojevrsnu povijesno-zemljopisnu enciklopediju Kamus'ül Âlam (6 svezaka, 1889-1898.). I
leksikograf Muallim Naci zaslužuje da ga spomenemo kao autora rječnika osmanskoga
jezika, poznatog pod imenom Naci Lugati.

Suvremenu tursku leksikografiju teško je podrobnije predstaviti jer se u proteklih

dvadesetak godina pojavio veliki broj rječnika, uključujući i jednojezični Türkçe Sözlük, koji
je TDK nadopunjavao i objavljivao u više puta. Od leksikografa koji djeluju izvan TDK
zaslužuje biti spomenut Ferit Devellioğlu, autor najboljeg rječnika osmanskoga jezika
(Osmanlıca Lûgatı, doživio veći broj izdanja), enciklopedijskog rječnika suvremenog turskog
jezika naslovljenog s Okyanus (tiskan u više svezaka) i rječnika argoa.

Suvremeno tursko jezikoslovlje doseže svjetske standarde s djelima Talata Tekina,

profesora koji je dugo godina predavao u SAD, kao i mlađih imena s poznatijih turskih
sveučilišta. Među njima su i opći lingvisti školovani i u inozemstvu: Eser Emine Erguvanlı.137

___________________________________________________________________________

137
The Function of Word Order in Turkish Grammar. Berkeley – Los Angele – London 1984.