Izgubljeni cvijetak

Bilo je to doba turskog pustošenja i haračenja nad slavonskih pukom i krajem. Turčinova
sablja nije štedjela ni bogata ni siromašna.
U malenom i arhaičnom Terezovcu, nedaleko varoša Virovitice, na posjedu, među
drvoredom žira i divljeg kestena, u bijeli dvorac smjestila se grofovska čalad Janković. Jednoga
dana pismonoša Fett žurno je donio level u kojemu se nalazila dugoočekivana poruka Pište
bačija. Grof Janković duboko udahne, a potom drhtavim rukama rastvara svaki šarok levela.
Kada je napokon pročitao poruku Pište bačija, level je bacio na astal, a potom je sjeo na stolicu
i glasno rekao: „Zar je došao i taj pilanat? Zar je došlo vrijeme napuštanja mog rodnog
Terezovca zbog turčinove nemilosti?!“. Grofov monolog prekinuo je bolni krik! Bio je to glas
grofice Julijane koju je mučila porođajna bol. Grof ustane sa stolice i ubrzanim korakom se
uputi do sobe u kojoj ga dočeka grofica u naručju sa dvije prelijepe djevojčice kojima odmah
nadjenuše imena Terezija i Polonija. Kako je vrijeme odmicalo, razlika među djevojakama
postala je nepremostiva. Dok Terezija bijaše mirna djevojka vitka stasa, zlaćane kose i dubokih
očiju kao zdenac koje su upijale sve mudrosti zapisane na stranicama knjiga u očevoj knjižnici,
Polonija je bila djevojka crne kose kao noć, srnastih nemirnih očiju i još nemirnija duha koji ju
je često odvodio do sukoba s jačim spolom, a ponajviše s majkom koja joj je nastojala objasniti
kako su lov i jahanje izričito emberi posao. Na dan proslave petnaesti rođendan djevojčica,
turski su hajduci napali i opustošili Terezovac, a kasnije i sam dvorac čaladi Janković. Grof
Janković naredi slugama neka sakupe najnužnije stvari i upregnu konje. U pilanat kada su
trebali krenuti, hajdučka skupina Turčina Osmana presiječe im put. Turčin izvuče sablju i ubije
kočijaša Ivana Glada jer odbiše mu reći u kojoj se točno kočiji nalazi grofovska čalad. Hajduci
su išli od kočije do kočije, dok nisu pronašli čalad. Najednom jedan od njih viknuše: „Burada,
burada, Osman-beg!“. Turčin dotrči do bijele kočije u kojoj se nalazio grof Janković, supruga
mu Julijana i dvije kćeri. „Što imamo burada?“, reče sarkastičnim glasom mladi vođa hajdučke
čoporti. „Slavnu čalad Janković!“, reče jedan od njegovih podanika. Grof Janković počne moliti
mladog vođu hajduka da poštedi život njegovoj supruzi i kćerima, a zauzvrat neka uzme svo
njegovo bogatstvo i njegov elet. Hajduci viknuše jednoglasno: „Turčin ne miluje, on öldürür.“.
Mladi vođa im reče neka se stišaju i neka ga puste da razmisli na barišu. Prođoše pola sata
otkako se Turčin povukao u tišinu da razmotri grofove riječi. Kucnuo je i taj pilanat. Turčin
reče grofu Jankoviću da će poštedjeti njega, njegovu čalad i podanike, ako mu da jednu od
svojih kćeri. Gorf Janković posluša njegovu ponudu i tražiše od njega jednu noć da razmisli o
svemu i tako bijaše. Čuvši razgovor roditelja, Polonija, djevojka neobuzdanog duha, odluči
prihvatiti ponudu mladog Turčina u ime svoga oca. U tik hajnali, djevojka odjene crni plašt i
tihim korakom se iskrade iz čaladi šatora i uputi prema taboru što ga postave Hajduci u
njezinom parku. Kada je bila već nadomak ulaza u tabor, zaustavi se i počne dozivati mladog
Turčina. Kada Turčin čuše gromoglasne riječi mlade grofice, naredi podanicama neka je puste
u tabor. Djevojka skine kapuljaču i reče Turčinu: „Došla sam, sada pusti moju čalad kako si i
rekao.“. Turčin je odmjeri od glave do pete, a potom upita: „ Ti si ona koja potajno ide s ocem
u lov?“. Djevojka odvrati: „Da, ja sam ta.“. Turčin ponovo upita: „Ti si ona koja barata puškom
bolje od većine svojih podanika?“. Polonija se nasmiješi i odvrati: „Zašto me to pitaš kad
odgovor već i sam znaš?“. „Brza na riječima i djelima, znači“, odvrati ozbiljno Osman-beg.
„Skrati mese i reci prihvaćaš li moju ponudu!“, vikne mlada djevojka. „Prihvaćam, od danas si
moja rabsolga!“, reče Turčin. U samu hajnal, grof se dignuše kako bi provjeru jesu li članovi
njegove čaladi na broju. Kada dođoše do šatora u kojemu su spavale njegove kćeri, proviri i
vidje da nema Polonije. U šatoru nasta zbrka i vika. Gorf narediše da se pregleda svaki kutak
šatora, kočije i obližnjeg lovišta u koje se djevojka često znala iskradati. No, djevojci ne bijaše
ni traga ni znaja. Majka i sestra svakoga napa moliše djevojku da se vrati kući, no ona uporno
to odbijaše govoreći: „ Sada sam Turčinova rabsolga, a ne vaša kćer i sestra.“. Pogođena
njezinim riječima, grofica Julijana se razboli, a nedugo zatim i umre. Vidjevši da je djevojka
čvrsto odlučila biti Turčinova rabsolga, gorf Janković naredi Tereziji i slugama da sakupe sve
svoje stvari, a potom se upute na dug put u Ugarsku, rodnu grudu čaladi Janković. Polonija je
krišom gledala očev i sestrin odlazak, tiješiši se mišlju da će uskoro svi ponovno biti skupa.
Prolazile su godine, a Polonija je sve detaljnije razrađivala plan kako da ponovno vrati dvorac,
park i sam Terezovac u ruke svoje čaladi.
Jednoga dana, dok je mladi Turčin slavio nakon svojih mnogobrojnih osvajanja
slavonskih plemićkih posjeda, Polonija se polagano prikrala njegovo šatoru s bodežem čija je
oštrica bila namočena u sok biljke po kojoj i dobiše ime i skrila iza sekrenja u kojemu stajaše
vreće ukradenog goldena. Kada su Hajduci napustili šator svoga bega, Polonija se tihim
koracima približi ađu na kojemu se nalazio Turčin u polu snu, a potom mu brzim potezom
zabije otrovani bodež u srce. U regel kada Hajduci vidješe svoga bega mrtvoga, pokupiše svo
svoje blago i povukoše se u obližnju varoš. Terezovcem odjeknuše glas da je dvorac čaladi
Janković spašen od ruke mlade Turkinje kako su stanovnici u neznanju nazivali mladu groficu
Poloniju. Mlada grofica odluči poslati level Pišti bačiju u kojemu napisa da je sada dvorac čaladi
Janković slobodan, kao i sam Terezovac, a svo pripadajuće blago je vraćeno rukom grofove
izgubljene kćeri Polonije koja je godinama služila Turčinu Osman-begu u zamjenu za slobodu
čaladi Janković. Kada pismo stigoše do dvora Pište bačija, grof Janković bijaše već osijedjeli
starac koji je najbolje godine života proveo žaleći za ženom Julijom i izgubljenom kćeri. Nakon
što je pročitao pismo, grof se Janković vratio s kćeri Terezijom i ostatkom podanika u svoju
rodnu grudu, svoj Terezovac gdje ga je dočekala Polonija, njegov izgubljeni cvijetak.