Bajka „Snežana i sedam patuljaka“, kako u originalnom obliku, tako i u bezbrojnim kasnijim

adaptacijama, oblikovana je oko kulta isprazne i proračunate fizičke ljepote, koja rađa
narcisoidnost, i postaje izvorište zla. Kao arhetipske priče, bajke u pozorišnim čitanjima mahom
bivaju više ili manje prilagođene senzibilitetu modernog djeteta, kroz ispunjavanje „mjesta
neodređenosti“ svakodnevnim i realnim. Tako „Snežana i sedam patuljaka“ u obradi Aleksandra
Popovića postaje svojevrsna komedija naravi koja, služeći se ironijskim postupkom i parodijom,
inovira strukturu bajke i smješta je u onovremenu svakodnevicu, kroz okvirnu priču takmičenja
ljepote.

S obzirom na to da se u živote današnje djece, naročito kroz medije, još agresivnije upliće kult
vječite mladosti i opsjednutosti izgledom, izbor ovog teksta i namjera da se priča na
Popovićevom tragu osavremeni su dobri. Međutim, utisak je da je tema predstave „Snježana i
sedam patuljaka“ nudila mnogo više, nego što je adaptacijom teksta Igora Bojovića i scenskim
čitanjem reditelja Veljka Mićunovića postignuto. Lokalizacija kroz krajnje karikiran „podgorički
akcenat“ kojim govore „zli“ likovi ne samo da nije naročito inovativna, nego djeluje vrlo
površno i nezgrapno. Kada je aktuelizacija u pitanju, ono što bi trebalo da budu reference na
savremenu kulturu i društvo mahom ostaje na nivou „neobaveznog ironijskog namigivanja“.
Odnosno, pošasti estrade u predstavu su ušle uglavnom sa funkcijom izazivanja površnih
osmjeha, a ne sa ciljem dubljih promišljanja.

Estradno se, naime, manje pojavljuje kao tema koja se u izvedbi problematizuje, a više se ogleda
u samom žanru i strukturi predstave. Tako tzv. zli likovi, maćeha koju igra Nada Vukčević, njene
kćerke Stanojka i Milojka (Ivona Čović Jaćimović i Sanja Popović) i maćehin brat kojeg glumi
Branimir Popović nastupaju u maniru krajnje prenaglašenog karikiranja i grube persiflaže, što
često postaje komički samodovoljno i dovodi do ukidanja bilo kakvih značenja. Jelena Simić kao
Snježana i Vule Marković u ulozi princa Razvigora oblikovali su „dobre“ likove znatno
svedenije i realističnije. Lovac na talente Emira Ćatovića blago je karikiran, kao i patuljci (Dejan
Đonović, Pavle Ilić, Branko Ilić, Sejfo Seferović, Slaviša Grubiša, Simo Trebješanin i Goran
Slavić). Predstava je prepletena songovima (tekstovi Igor Bojović, kompozitor Aleksandar
Radunović Popaj) koji doprinose dinamici, ali osim toga, s obzirom da su ispunjeni ili djeci
nerazumljivim aluzijama, ili nepotrebno samopredstavljački spram likova, nemaju nikakvu
bitniju, značenjski obogaćujuću funkciju.

Farsični način igre dijela ansambla, uz pomenuti pežorativno-lokalni način govora dovodi i do
gubljenja razumljivosti izgovorenog, pa se bujice povremeno stilski osobenih i duhovitih, ali
smisaono praznjikavih riječi nekontrolisano prosipaju u prazno. Takođe, problem predstave je i
što se previše govori, a premalo prikazuje, odnosno iste misli se vrte u krug, a bez suvislijeg
dramsko-scenskog promišljanja. Tako se, recimo, na primat Snježanine unutrašnje ljepote i
iskrenosti ukazuje samo deklarativno, dok je težnja za spoljašnjom ljepotom, čak i u slučaju ovog
lika, višestruko podcrtana. Treba napomenuti da je Jelena Simić uložila veliki glumački trud da
potencira ono što bi trebala biti suštinska značenja izvedbe, ali ti napori neprestano su se utapali
u povišenom, histeričnom tonu cjeline. Drugim riječima, na sceni je pružen uvjerljiv plasman
kiča, ali je izostao podjednako uvjerljiv neophodan odmak prema istom. Postavci nedostaje
neophodan trud da se razgrađuju stereotipi i predrasude (npr. Snježana je i dalje služavka
patuljcima), da se dublje promišlja o spoljašnjoj i unutrašnjoj ljepoti, i traga za značenjskim
ambivalencijama bajke. U tom smislu, šematski rasplet u kojem se eks mahina pojavljuje princ,
čijim poljupcem Snježana ponovo postaje (fizički) lijepa, loše funkcioniše kako u datom slučaju,
tako i s obzirom na stvarnost.

Scenografija Vesne Popović konvencionalno je funkcionalna i pomalo retrogradna, dok se

maštovitošću donekle izdvaja ormar-kućica za patuljke. Trud nije vidljiv ni u pronalaženju
savremenih ekvivalenata za predmete iz bajki. Na primjer, čarobno ogledalo koje kod Popovića
postaje tada dominantni televizijski ekran, u predstavi je opet ogledalo, ovaj put „kinesko“, koje
prvo, u funkciji površne komike, za euro kaže maćehi da je najljepša, a zatim vjerno bajci, a
ovdje proizvoljno, ponavlja da je najljepša Snježana. U vrijeme sve dominantnije virtuelne
realnosti, društvenih mreža, „selfija“, „lajkova“ i tako dalje, ne iskoristiti isto kao zamjenu za
ogledalo još je jedna potvrda utiska o zbrzanosti i nedomišljenosti predstave.

Bez obzira na sve, ovaj projekat značajan je kao, barem u recentnim godinama Gradskog
pozorišta, najdalekosežniji pokušaj razgrađivanja i preoblikovanja bajke na način da se bavi
okružjem savremenog djeteta. Nažalost, nije pronađen dramaturško-rediteljski ključ koji bi sa
produbljenijim idejma i dojmljivijim konceptom pokušao da markantnije postavi pitanje šta sve
ova bajka može i treba da govori današnjoj djeci.