KONKRETNE POJEDINAČNOSTI

Početna dvojba: jesu li konkretne pojedinačnosti ontološki primitivni, nestrukturirani, entiteti ili su
sačinjene od ontološki temeljnijih sastavnica?

Za ontološku karakterizaciju konkretne pojedinačnosti treba:

(i) odrediti svaku od vrsta entiteta koji funkcioniraju kao njezina sastavnica;
(ii) identificirati vrste relacija u kojima te sastavnice međusobno stoje.

Tri konkurentska gledišta o strukturi konkretnih pojedinačnosti:

(a) teorija svežnja;
(b) teorija supstrata;
(c) teorija aristotelovskih supstancija.

Zajednička pretpostavka (a) i (b): prihvati li se da su konkretne pojedinačnosti strukturirani

entiteti, ili teorija svežnja ili teorija supstrata mora biti njihova ispravna analiza, a to znači da uspješno
opovrgavanje jedne teorije povlači ispravnost one druge.

Teorija supstrata (lat. “sub” = ispod; “stratum” = sloj ili postolje)

- Svaka konkretna pojedinačnost sastoji se od dvije vrste entiteta: atributa i samog supstrata koji
je nositelj atributa te koji atribute drži na okupu:
“[Um] zamjećuje da se određen broj tih jednostavnih ideja uvijek pojavljuje zajedno, koje se, budući se
pretpostavlja da pripadaju jednoj stvari [...] nazivaju, tako sjedinjene u jednom subjektu, jednim imenom, o kojem
smo, nesvjesno, poslije skloni govoriti kao o jednoj jednostavnoj ideji i takvim ga smatrati, dok je zapravo riječ o
nakupini mnoštva ideja. Tome je tako jer, kao što sam to već rekao, mi ne razmišljamo o tome kako te jednostavne
ideje mogu opstati same po sebi, pa se priviknemo na pretpostavku o nekom supstratu na osnovu kojega opstoje,
i iz kojega proizlaze, koji onda stoga nazivamo supstancijom. / Dakle, ako itko poželi istražiti samoga sebe u
pogledu svojeg pojma o čistoj supstanciji općenito, otkrit će da uopće nema nijednu drugu ideju o njoj, nego samo
jednu pretpostavku o tko zna kakvoj podlozi tih kvaliteta koje su u stanju proizvesti jednostavne ideje u nama […]
Dakle, ideju koju imamo, kojoj dajemo opće ime supstancija, budući nije ništa doli pretpostavljeni, ali ne i
spoznati, potporanj tih kvaliteta za koje otkrivamo da postoje, koje ne možemo zamisliti da opstaju sine re
substante, bez nečega što ih podupire, tu podlogu nazivamo supstancija, koja, prema pravom značenju te riječi,
na običnom engleskom, označava ono što leži ispod ili ono što podupire.” (J. Locke, Ogled o ljudskom razumu)
- Ono što neki supstrat čini upravo tim supstratom u potpunosti je nezavisno od bilo kojeg
atributa koji taj supstrat nosi ili koji bi mogao nositi. Štoviše, supstrat ne može sam imati niti
jedan atribut.
- Oprimjerenje (realisti) ili imanje (teoretičari tropa) je ontološko “ljepilo” koje dvije vrste stvari
– supstrat i atribute – povezuje u konkretnu pojedinačnost.
- Dakle, supstrati imaju dvije funkcije, (1) oni su nositelji atributa, (2) oni su kriterij numeričke
istovjetnosti ili različitosti.

Teorija svežnja
- Mnogi empiristi argumentirali su da su konkretne pojedinačnosti svežnjevi empirijski
manifestiranih atributa – atributa koji mogu biti predmet zamjedbene ili introspektivne svijesti:
“Vidom stječem ideje svjetlosti i boja, u njihovim različitim stupnjevima i mijenama. Dodirom opažam npr. tvrdo
i meko, toplo i hladno, kretanje i otpor, i od svega toga više ili manje u pogledu količine ili stupnja. Njuhom
primam mirise, osjetilom okusa okuse, dok sluh prenosi duhu zvukove u svoj njihovoj tonskoj i skladbenoj
raznolikosti. A kad se primijeti da se neki od njih uzajamno prate, tad se označavaju jednim imenom i tako
smatraju jednom stvari. Tako, na primjer, budući da se primijetilo da određena boja, okus, miris, oblik i čvrstoća
idu zajedno, oni se promatraju kao jedna zasebna stvar, označena imenom ‘jabuka’. Druge skupine ideja čine
kamen, drvo, knjigu i slične osjetilne stvari [...].” (G. Berkeley, Rasprava o načelima ljudske spoznaje)
- Ne postoji ništa povrh atributa što ulazi u sastav konkretne pojedinačnosti.
- Sve te atribute na okupu drži posebna relacija zajedničkog smještaja koja je neanalizabilna, tj.
ontološki primitivna.

Tri prigovora teoriji svežnja

(1) Konkretne pojedinačnosti s vremenom prolaze kroz promjenu, no mi imamo jaku intuiciju da
one unatoč toj promijeni ostaju istovjetne same sebi. – Teorija svežnja ide protiv te intuicije.
(2) Iż teorije svežnja slijedi da svaka subjektno-predikatna rečenica izražava nužnu no aposteriornu
istinu, što mnogi smatraju problematičnom posljedicom.
(3) Teorija svežnja temelji se na neistinitim načelima TS i IN, pa je i sama neistinita (prigovor vrijedi
samo za realističku verziju teorije svežnja):
Teoretičar svežnja obvezan je prihvatiti dva načela:
(TS) x y (x je sastavnica od y  x je atribut)
(NSI) x y z ((z je sastavnica od x  z je sastavnica od y)  x = y)
Ta dva načela povlače načelo istovjetnosti nerazlučivih stvari (“A” stoji za atribut):
(IN) x y A ((Ax  Ay)  x = y)
Dakle, numerički različite pojedinačnosti ne mogu dijeliti sve atribute; drugim riječima,
kvalitativna nerazlučivost povlači numeričku nerazlučivost.
Iz toga proizlazi ovaj prigovor:
 (1) Teoretičar svežnja obvezan je prihvatiti TS i NSI.
(2) TS i NSI povlače IN.
(3) Mogu postojati numerički različiti, no kvalitativno nerazlučivi predmeti (zbog
razlikovanja čistih i nečistih svojstava – vidi Loux str. 120-121).
(4) Dakle, IN je neistinito.
(5) Ako (4) i (2), onda je ili TS ili NSI neistinito.
(6) NSI je regulativno načelo i kao takvo ne može biti neistinito, a uz to prihvaćaju
ga i teoretičari supstrata.
(7) Dakle, TS mora biti neistinito.
(8) No, TS temeljna je postavka teorije svežnja.
(9) Dakle, teorija svežnja je neistinita.

Tri argumenta za teoriju supstrata:

1. argument
(P1) Ako su konkretne pojedinačnosti strukturirane, ili teorija svežnja ili teorija supstrata
mora biti istinita.
(P2) Raniji prigovori pokazuju da je teorija svežnja neodrživa.
(P3) Dakle, teorija supstrata mora biti istinita.

2. argument (Loux, str. 106)

(P1) Atributi imaju svog nositelja.
(P2) No ono što je nositelj atributa može ali ne mora biti neki drugi atribut.
(P3) Dakle, u nekim slučajevima niti jedan atribut nije istovjetan nositelju atributa.
(P4) U takvim slučajevima, nositelj atributa ontološki je nezavisan od atributa koje nosi.
(P5) Takvi nositelji atributa pojmljivi su nezavisno od atributa koje nose (ili bi mogli nositi).
(P6) Takvi nositelji atributa imaju istovjetnost nezavisnu od atributa koje nose (ili bi mogli
nositi).
(P7) No konkretna pojedinačnost nije shvatljiva/pojmljiva, te nema svoju istovjetnost,
nezavisno od atributa koje nosi.
(P8) Dakle, konkretna pojedinačnost ne može biti ono što nosi atribute.
(P9) Dakle, u nekim slučajevima nositelj atributa nije niti neki drugi atribut niti konkretna
pojedinačnost.
(P10) U tim slučajevima nositelj atributa je sami ili goli supstrat.

2. argument (vrijedi samo za realiste) (Loux, str. 122-123)

(Pa) Neka Sam i Peter budu dvije konkretne pojedinačnosti koje imaju ista čista svojstva.
(Pb) Ako je načelo sastavničke istovjetnosti (NSI) istinito, Sam i Peter moraju imati barem
jednu različitu sastavnicu.
(Pc) No sastavnica koja razlikuje Sama i Petera ne može biti čisto svojstvo.
(Pd) Teoretičari svežnja (realističkog opredjeljenja) obvezni su prihvatiti NSI, a time i Pc, no
oni ne mogu objasniti Pa-mogućnost.
(Pe) Dakle, (realistička) teorija svežnja je neodrživa.
(Pf) No zbog regresa, sastavnica koja razlikuje Sama i Petera ne može biti nešto što ima bilo
koje svojstvo.
(Pg) Dakle, sastavnica koja razlikuje Sama i Petera jest sami ili goli supstrat.

Dva prigovora teoriji supstrata

(A) Teorija supstrata nije prihvatljiva iz empirističke perspektive: Osnovni predmeti neke teorije
mogu biti samo entiteti koji mogu biti neposredni predmeti iskustva, a supstrati to nisu jer je
iskustvo uvijek iskustvo nekog atributa. A budući da je neka rečenica smislena samo ako ima
ustvrdiv empirijski sadržaj, onda je svaka rečenica o supstratu doslovce besmislena.
(B) Teorija supstrata je proturječna jer pretpostavlja da su supstrati stvari koje posjeduju atribute,
ali koje ne posjeduju niti jedan atribut. Ideja stvari koja nema niti jedan atribut nije koherentna.
– Što je sa svojstvima poput “ne imati atribut”, “činiti konkretne pojedinačnosti različitima”,
“biti sebi istovjetan”, “biti crven ili ne-crven”, “biti obojen ako crven” i sl.?

Teorija aristotelovskih supstancija: Gledište suprotstavljeno i teoriji svežnja i teoriji supstrata. Po

njemu, konkretne pojedinačnosti nisu sastavljene od ontološki primitivnijih entiteta, već su same
konkretne pojedinačnosti nositelji atributa.