Prezbiter Divo Barsotti

OTKRIVENJE
APOCALYPSIS
ΑΠΟΚΑΛҮΨΙΣ

POVIJEST SPASENJA
U SVJETLU POSLJEDNJE BIBLIJSKE KNJIGE

izvornik
Meditazione sull’Apocalisse
© I 1966 – II 1971 Editrice Queriniana
Bibbia e Liturgia

preveo: fra Vito Smoljan OFM

 Rajmundu Panikkar
bratskim srcem
posvećeno

KRATICE
SP – Sveto Pismo
NZ – Novi zavjet
ST – Stari zavjet

2
 UVOD

POVIJEST I PROROŠTVO

Prije nego se prihvatimo tumačenja ove knjige Novog zavjeta, koja se

čini tako tuđa, tako različita od drugih, i tako tajanstvena, htjeli bismo
odgovoriti na jedno zakonito pitanje koje se nameće od početka: kako Novi
zavjet posjeduje jednu proročku knjigu? Zar kršćanstvo nije ispunjenje
proroštava? Ne ispunjaju li se Kristovim dolaskom sva božanska proroštva?
Postoji li još razlog vremena? Ovo vrijeme, koje se produžuje i nakon
Kristova dolaska, ima li još smisao i razlog za kršćanina?

Otkrivenje i teologija povijesti

Gornje nam pitanje nameću problemi koje podiže tumačenje

Otkrivenja. Treba da Otkrivenje opravda trajanje vremena, trajanje
rasporedbe spasenja u kojemu se Bog još potpuno na razotkriva premda se je
da(rova)o ljudima u Kristovoj osobi. Otkrivenje, jedina proročka knjiga NZ,
izriče nam smisao i razlog vremena koje se nastavlja poslije Kristova
dolaska. Da nema Otkrivenja, kršćanstvo bi bilo prijevara.
Sva su proroštva imala svoje ispunjenje: zašto se onda kršćanstvo ne
podudara s krajem vremena, sa svršetkom povijesti?
Otkrivenje daje odgovor. Otkrivenje uistinu kao svoj glavni cilj
otkriva nam razlog vremena, vrijednost vremena koje se nastavlja nakon
Isusove smrti. Nije li Isus svršetak vremena? Dovršenje svega? Kako se
slaže skupa taj kraj, koji je On, s vremenom koje se naprotiv još nastavlja i
produžuje?
Kršćanska je spasenjska rasporedba doista paradoksalna: pretpostavlja
supostojanje vremena i vječnosti. Kako je moguće to supostojanje? Radi
kojega je razloga Bog htio to supostojanje? Kako se to supostojanje ustvari
ostvaruje?

3
 Proroštvo i sveta povijest

Suvremenost knjige kao što je Otkrivenje možemo shvatiti u času, u

kojemu svi govore o povijesti i svi nam kažu da je smisao povijesti jedno od
najvećih dostignuća modernog svijeta u odnosu na klasično doba. Nijedna
druga knjiga nije toliko suvremena.
Jasno shvaćamo razlog proročkih knjiga u SZ. Trebalo je da postoji
proročka poruka, protivno onome što je naprotiv bila poruka klasične
književnosti svijetu, jer klasična književnost nema smisla za povijest, ne
pozna razlog nepovratnog vremena, vremena koje je neprekidni put. Za
klasike je vrijeme neprekidno vraćanje. Makar bili veći po uljudbi koju
posjeduju, klasici su religiozno još djeca; pripadaju zbilja naravnoj
rasporedbi spasenja koja ne pozna Božji poduhvat u svijetu.
Povijest je moguća samo tamo gdje se s naravne spasenjske
rasporedbe, u kojoj je sve zatvoreno u prirodi, prelazi na proročku
spasenjsku rasporedbu, u kojoj naprotiv Bog svojim poduhvatom u narav
razdire je nadilazeći je a čovjek, od Boga pozvan, ide prema onomu koji ga
zove.
Prava povijest, ukoliko je nepovratan put, jednosmjeran put, ukoliko
je pravi napredak, počinje Izraelom. Tukidid piše jednostavno da bi ljudi
sutra, u uvjetima koji će se ponavljati, znali kako će se vladati: ono što se
dogodilo, dogodit će se. Povijest samo poučava: pouka iskustva koje treba
da ti posluži jer ćeš prijeći jednako istim događajima kojima su drugi prešli.
Ne gleda tako Izrael. Put koji vodi k Bogu neprekidno je nadilaženje
vremena. Upravo stoga treba da se povijest dovrši kršćanstvom, više ne će
trebati da postoji povijest. Postoji li napredak, put za čovjeka i čovječanstvo,
dalje od (preko) Krista? Nije li on mladost svijeta? Svršetak sviju ljudskih
nada? Ne vodi li on k ispunjenju sve božanske naume? Ne ostvaruje li se
potpuno Božji misterij u njegovoj smrti i uskrsnuću?
I mi naprotiv vidimo da kršćanska spasenjska rasporedba uključuje
supostojanje toga kraja sa supostojanjem vremena koje još protječe. Još smo
u proročkom vremenu, premda na neki način strmoglavljeni u vječnost čiste
nazočnosti (misa je svakog dana ista); ubačeni smo pred tu nazočnost koja
čisto ostaje, pa ipak, živeći u toj – uvijek istoj –nazočnosti napredujemo.

Proroštvo 'riječ koja stvara'

Proroštvo po sebi ne opravdava samo povijest, nego daje njezin

razlog, čini je na neki način nužnom božanskom naumu. Proroštvo (je ono

4
koje) stvara povijest. Još više nego ljudska djela, još više od protjecanja
vremena, nadahnuta riječ stvara povijest ljudi. Stvara upravo ukoliko
povijest nije čisto slijepi pokret, nego je put koji teži k određenom cilju.
Ljudi ga ne (po)znaju, ali ga ipak dohvaćaju, jer ih vodi mudrost koja se
njima služi također protiv njih, da ispuni djelo utvrđeno od vječnosti.
Proroštvo stvara povijest, jer je proroštvo stvarateljska riječ. Stoga je
Riječ Božja uvijek, barem djelomično, proročka, jer ne govori ono što jest,
nego ispunja ono što kaže.
Riječ Božja nije više proročka samo kad Riječ Božja postaje tijelo:
ona više nije navještaj nego ispunjenje. Zato dok je nadahnuta riječ sredstvo
Božje objave u izraelskoj spasenjskoj rasporedbi, u kršćanskoj su
spasenjskoj rasporedbi sredstvo Božje objave sakramenti, koji su, kako reče
sv. Augustin, Riječ Božja, ali Riječ Božja tijelom postala, događajem
postala, navještaj koji se već ostvaruje u samom činu kojim se Bog daje.
Ono što je u Izraelu proroštvo, u kršćanstvu je sakrament: otajstvo
utjelovljenja koje se produžava, nastavlja, proteže, proširuje dok ne obuhvati
sve stvorenje, dok sve stvaranje i sva stvorenja ne budu na neki način
uzdignuta u Riječ, dok ne postanu Kristovo tijelo.

Proroštvo i kršćanska rasporedba spasenja: Otkrivenje

Kod kršćanina više dostojanstva ima sakrament od proročke riječi. U

drevnom Izraelu ništa uzvišenije od Riječi Božje; u kršćanstvu ništa
uzvišenje od božanskih sakramenata. Ista je nadahnuta riječ određena za
sakrament. Tako u misi: prvi je dio usmjeren k drugom dijelu, kao riječ k
činu koji neposredno slijedi. Najprije treba da zajednica sluša Božju Riječ,
da bi zatim Božja Riječ preko zajednice ostvarila svoje utjelovljenje; ne
neko novo utjelovljenje nego proširenje Kristova utjelovljenja u zajednici
koja je njegovo otajstveno tijelo.
Sada, kakav je vlastiti značaj proroštva NZ? U SZ proročka je riječ
stvarala povijest, stvarala je dakle put koji je ljude morao voditi ka
kršćanskom događaju; nije neposredno ostvarivala taj događaj, ali ga je
pripravljala dugim postupkom, dugim razvojem Božjih poduhvata. U
kršćanstvu ne može više biti priprave s Božje strane, sporog razvoja, nekog
puta. Ako Riječ ima neku svoju službu i u kršćanstvu, proročki je značaj
Riječi Božje u NZ bitno 'otkrivenje' (otkrivanje→otkriće); ne stvara dugački
razvoj povijesti nego stvara svršetak, ostvaruje raskid, ostvaruje strmoglav
vremena, ostvaruje kraj vremena i Božju nazočnost.

5
 U kršćanstva nema prave i vlastite povijesti. Ista Božja Riječ ne stvara
povijest, nego ostvaruje svršetak. Bilo je opravdano iščekivanje prvoga
kršćanskog naraštaja: ustreptalo, čeznutljivo iščekivanje Kristova drugog
dolaska, svršetka svega. U stvarnosti, onaj koji ostvaruje svoju vjeru, u
kršćanstvu, ostvaruje također kraj ovoga svijeta, uistinu doživljava puninu
vremenā. Kršćanin je, više od ispunjenja puta, pozvan da se strmoglavljuje u
svakom času u božanski bezdan, jer se čovjek svakog časa nalazi pred
Bogom, ako sluša Božju Riječ. I dalje od Boga nema puta za čovjeka.
Proročka je riječ u NZ otkrivenje, riječ koja naviješta i ostvaruje
neposredno svršetak svega, u Božjoj nazočnosti.
Vrlo često mislimo na Otkrivenje kao na knjigu koja naviješta ono što
će se morati dogoditi u svijetu; Otkrivenje naprotiv naviješta upravo ono što
se događa svakog časa u svjetskoj povijesti; izriče utvrđene zakone ove
spasenjske rasporedbe vlastite kršćanstvu koja vodi neprekidno čovjeka pred
zaklanog Jaganjca.
Nema povijesti. Ne postoji povijest Crkve, ne postoji povijest čovjeka.
Ukoliko povijest donosi neku novinu, rast, put, kršćanstvo isključuje
povijest zbog same činjenice što se kršćanstvo prikazuje kao vječni Savez –
'novi i vječni savez' čovjeka s Bogom – zbog činjenice što kršćanstvo
naviješta da su Božja obećanja imala svoj 'amen' u Kristovoj osobi.
Ali mi ostajemo u neizvjesnosti između dva svijeta; to je stanje
sadašnjega čovjeka. Čovjek pripada svijetu koji je određen za skončanje,
sadašnjem svijetu, ovome vijeku (kako kaže sv. Pismo) i pripada također
Božjem svijetu. Što ostvaruje Božja Riječ, apostolska kerigma? U tebi koji
slušaš ostvaruje upravo prijelaz u tu nazočnost izvan koje se ne nalazi više
ništa.
Treba da se danas ta riječ obrati tebi, treba da se obrasti cijelom
čovječanstvu. Razlog je vremena nakon Kristova uskrsnuća, prema Lukinu
evanđelju i poslanici Rimljanima, samo u nužnosti da se navještaj obrati
svim narodima i svim ljudima. Navještaj općega spasenja može se dogoditi
samo u gustoći vremena. Postoji razlog vremena, ali ne postoji prava
povijest Crkve.1 Kad čovjek sluša Riječ, ako uistinu sluša, onda se za
1
Dogmatska konstitucija Lumen gentium govori: „Budući da je ona određena da se raširi u sve krajeve,
ulazi u ljudsku povijest, a ipak ujedno nadilazi (transcendit) vremena i granice naroda“ (čl. 9).
Postoji dakle povijest naroda te Crkva ulazi u odnos s tom poviješću. Napredak se je objave ispunio tako
što je s Kristom Bog već 'sve' dao ljudima. Nije bez razloga posljednja knjiga objave Otkrivenje. Treba ipak
da narodi napredujući ulaze u svjetlost ove objave i u posjed tog dara.
Crkva je na zemlji 'putnica' među narodima koji polagano uranjaju u nepromjenljivu nazočnost te
svjetlosti i ona je na putu također u svakomu pojedinom vjerniku koji se napredujući uključuje u Krista.
Vjernički put na neki način opisuju parenetski dijelovi NZ tako kao što 'povijest' Crkve putnice
pripovijedaju Djela apostolska. Ta knjiga naučava kako čovječanstvo proživljava svoju povijest ukoliko
upravo ulazi postupno i napredno u odnos s kršćanskom porukom. Ali taj put i ta povijest nisu predmet

6
čovjeka događa svršetak. Riječ će produžiti u tebi isto utjelovljenje ili radije
tvoje uzdignuće, tvoje ucjepljenje u Krista kojim ćeš doživjeti kršćansko
Otajstvo, koje je već objektivno nazočna činjenica, koje je već ispunjeno i
savršeno otajstvo ali otajstvo kojemu si ti, barem djelomično, još tuđ.
Značaj proročke riječi u NZ je Otkrivenje. Ne može djelovati neka
povijest; i Otkrivenje ne izriče povijest. Uzalud u Otkrivenju tražimo
događaje koji će moći doći u vremenu; svi su u Otkrivenju, i nema nijednog
u njemu. Nalaze se svi događaji, jer se uvijek događa ono što nam govori
Otkrivenje. Naviješten je samo jedan događaj, jer nijedan događaj ne
sastavlja svetu povijest, ali svaki događaj upravo strmoglavljuje čovjeka u
Božju nazočnost.

Otkrivenje i jedinstvo Starog i Novog saveza

Proročka riječ NZ-a ostvaruje samo kraj. Zbilja, ne postoji druga

proročka riječ NZ osim Otkrivenja: Ivanovo Otkrivenje, ali i Isusov
eshatološki govor u sinoptičkim evanđeljima i apokaliptički dio Pavlove
poslanice Solunjanima.
Moramo primijetiti da je Otkrivenje knjiga ponešto različita od drugih
knjiga NZ svojom većom sličnošću s knjigama SZ. Čini se da se nalazi veća
razlika naglaska između sinoptika, Ivana, Pavla i knjiga SZ, nego što postoji
razlika između Otkrivenja i tih istih knjiga. Zbilja, onome tko hoće
proučavati tekst Otkrivenja, ne će biti teško prepoznati kolika je ovisnost u
tom tekstu o proroku Ezekijelu, o proroku Danijelu, o Deutero-Izaiji, o
Tobijevoj knjizi, o Juditinoj knjizi. Čini se da Otkrivenje izvjesno ne pozna
neku svoju ovisnost od drugih, izravnijih i književno možda ljepših knjiga
SZ; ali ovisnost o Ezekijelu i Danijelu je uistinu veoma velika. Ima čitavih
odlomaka Otkrivenja koji nisu drugo nego preradbe cijelih stranica proroka
Ezekijela i proroka Danijela.
Otkrivenje je sigurno velika knjiga, i onaj tko ju je napisao također je
veliki pisac. Ne ćemo reći da je Ivan najveći učenik drevnih proroka. On je
veći od njih kao pisac i kao nadahnuti autor: kao pisac, jer apokaliptičke
knjige i apokaliptički dijelovi SZ nemaju tako veliko jedinstvo nauma, nisu
složeni s takvim skladom. Danas nas umjetnost približava više Otkrivenju
nego što nas približava savršenosti grčkih uzora. Moderna nas umjetnost
približava Pismu više nego klasična umjetnost; ako je za humaniste Pismo
bilo zatvorena knjiga, danas smo sposobniji osjetiti književnu vrijednost tih
tekstova, jer nam suvremeni estetski kanoni daju veće shvaćanje te ljepote.
Otkrivenja.

7
 Ali ostavimo po strani sve to i radije vidimo što znači ovisnost
Otkrivenja o drevnim nadahnutim knjigama. Jedinstvo u isto vrijeme dvaju
zavjeta; postoji jedinstvo između Staroga i Novoga koje proglašava cijeli
NZ; ali jedinstvo proizlazi upravo iz činjenice što je NZ ispunjenje SZ. Novi
nije drugo osim tumačenje SZ, tako da SZ ostaje zatvorena knjiga dok
Jaganjac ne otvori sedam pečata.
Ali Otkrivenje nas ne naučava samo jedinstvo koje proistječe iz
činjenice što je NZ ispunjenje SZ; Otkrivenje nas naučava kako ustvari
cijelo čovječanstvo nastavlja put koji je počeo Abrahamom. Ne put povijesti;
ipak treba da se ljudima još naviješta kraj; put svršava krajem, a kraj još nije
došao.

Nazočnost kraljevstva i proroštvo

Kristov je dolazak sigurno središnji događaj u povijesti, presudni

događaj. Ljudi su ipak još na putu. Sve se dogodilo, već sada; pa ipak treba
da čovjek učini još posljednji korak. Čovječanstvo je u svojoj složenosti
nepomično, ali svaki pojedini čovjek, što se njega tiče, treba da još ostvari
vlastiti prijelaz u čistu istinu.
SZ ne postavlja kraj: kraj se ispunja kad je proglašen navještaj.
Navještaj, apostolska kerigma, jest apokalipsa.
Prema Origenu drevna proroštva imaju štoviše trostruko ispunjenje:
ispunjaju se u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću, ali ispunjaju se također na
tebi, jer treba da se svi događaji Kristova života obistine na tebi; ne bi imalo
nikakve vrijednosti za tebe, što je Krist rođen, ako se ne bi rodio u tebi, što
je umro i uskrsnuo, ako ne bi umro i uskrsnuo u tebi. Postoji zatim treće
ispunjenje drevnih proroštava, za čitavo čovječanstvo, na kraju vremena.
Origen uzima kao primjer čudo prijelaza Crvenim morem i vidi ga ispunjena
u Isusovu životu, krštenjem na Jordanu. Vidi ga potom ispunjena u životu
svakog kršćanina, kao opetovanje događaja Isusova života u krštenju; i vidi
ga ispunjena u vatrenom krštenju kroz koje treba da prijeđe svaki čovjek da
bi stigao u slavu i u vatrenom krštenju po kojemu će sve stvorenje, na kraju
vremena, postati novo nebo i nova zemlja.
To nam govori Otkrivenje.
U kršćanstvu dakle, osim sakramenata, postoji proročka riječ. Ne
nalazi se rascjep između Staroga i Novoga zavjeta nego nastavak. Prvobitna
spasenjska rasporedba, proročka, pa kršćanska, u neprekidnom su nizu jedna
za drugom. Tako mi kršćani nismo tuđi prvobitnoj religioznosti po kojoj
čovjek ima osjećaj za sveto, ali živimo također religioznim životom koji

8
ovisi o riječi, kao ljudi proročke spasenjske rasporedbe; i doživljavamo
zatim kršćansko Otajstvo u svom jedinstvu s Kristom i s njime ulazimo u
kraljevstvo.
Ako postoji za nas neki navještaj, znači da smo još karavana koja je
pozvana od Božje Riječi prema domovini, te ide strmoglavce malo pomalo
u Božji bezdan. Već sada nema još dugačkog puta: samo jedan korak, ali da
učiniš taj korak treba ti posljednja Riječ Božja, treba ti posljednji Božji
poziv koji ti daje moć da se strmoglaviš u Boga, da ostaneš zatim uvijek
pred njegovim licem.

9
 PRVI DIO

KRISTOVA SLAVA

10
 I

OTKRIVENJE SINA ČOVJEČJEGA

Otk 1,1-8

Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama

svojim ono što se ima dogoditi ubrzo. I on to označi poslavši svog anđela
sluzi svomu Ivanu koji posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa
Krista - za sve što vidje.
Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te
čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu!
Ivan sedmerim crkvama u Aziji. Milost vam i mir od Onoga koji jest i
koji bijaše i koji dolazi i od sedam duhova što su pred Prijestoljem njegovim
i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga, Prvorođenca od mrtvih, Vladara nad
kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi
od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu
svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!
Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli,
i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen.
Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog - Onaj koji jest i koji
bijaše i koji dolazi, Svevladar.

Objava Kristove slave

Objava Isusa Krista. U kojem smislu treba da shvatimo ovaj genitiv?

Koji je sadržaj knjige? Objava Isusa Krista; ne ono što nam je Isus rekao, ne
ono što nam je očitovao, nego njegovo očitovanje. Otkrivenje je Isus Krist
koji se očituje. Otkrivenje je objava Kristove moći, očitovanje slave koju je
postigao svojom smrću, svojim uskrsnućem, koje je Otac ostvario.
Objava Isusa Krista je dar koji je Bog učinio Isusovu čovještvu,
njegovim uskrsnućem od mrtvih. Taj je dar učinio Otac Sinu čovječjem koji
je po svojoj smrti dobio ime (koje je) nad svakim imenom, postigao je da
bude Sudac živih i mrtvih, da bude onaj koji u svojim rukama ima sudbinu
svijeta. Čitava buduća povijest, cijeli povijesni sadržaj, sav je razlog
stvaranja u slavnome Kristu. Otac je dao Isusu tu 'objavu' koja je proslava i
očitovanje moći i slave koja ne pripada više samo Bogu kao Ocu, nego Isusu
također.

11
 Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog. Otac dade tu slavu, tu
objavu Isusu da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo.
Kristova je dakle objava upravo za nas, sluge Kristove. Bog se objavljuje u
Kristu za naše spasenje, objavljuje se jer je Kristova slava naša vlastita
slava. Na koji način ulazimo u raj? Upravo tako da budemo svjedoci Isusova
uskrsnuća, i, jer smo svjedoci, sudionici smo također iste slave. Da on
pokaže – to je namjerni veznik. Objavu Isusa Krista Otac je htio za nas. Ta je
objava sadržaj Otkrivenja.
Otkrivenje je dakle očitovanje moći, slave koja pripada Kristu
uskrslom od smrti; slava koja ispunja cijelo vrijeme od uskrsnuća do kraja
svijeta i, s one strane kraja, ispunja čitavu vječnost; ali nadasve se širi od
uskrsnuća do kraja. Ta objava stvara dapače kraj, ostvaruje svršetak, raskid
vremena, jer je prodor Božje slave u svijet.
To je slava koja treba da dođe ubrzo. Kršćanin živi u iščekivanju
kojemu Bog uvijek neposredno odgovara. Njegovo iščekivanje ne može biti
izigrano. Svaki kršćanin, ako živi od svoje vjere, doživljava taj kraj.
Kristova nazočnost, koja ponazočuje Božju slavu, ostvaruje ispraznost
svega. Svaki kršćanin kuša kraj stvari u isto vrijeme dok doživljava Božju
nazočnost, jer stvorenje ne odolijeva viđenju Boga, njegovoj nazočnosti.
Ako se Bog ponazočuje, stvorenje se rastapa, strmoglavljuje se gotovo ni u
što. Ali kraj je prvog stvaranja uvjet nove proslave. Bog se ponazočuje
čovjeku samo u Kristovoj slavi, i Kristova slava nije samo Božja nazočnost
nego nazočnost Boga u čovjeku Isusu; nazočnost koja razara stvorenje samo
da ga proslavi, štoviše ne razara ga osim kad ga proslavlja.

Anđeoska i apostolska služba

Tu slavu, tu objavu Isusa Krista Bog je obznanio svome sluzi Ivanu po

anđeoskoj službi. Čitav je nadnaravni svijet na neki način u službi čovjeka.
Cijeli se nadnaravni svijet pokreće za njegovo spasenje: anđeli obznanjuju
objavu, očituju je. Otkrivenje doista nije toliko objava Isusa Krista ukoliko
on sam dolazi - On će doći – nego ukoliko anđeoska služba nju obznanjuje,
naviješta, obećava je njegovu sluzi Ivanu.
Apostoli su Božje sluge: to je pojam koji, treba, da promotrimo. Što
uključuje 'biti apostol' za nadahnutog pisca? Uključuje biti svjedok i biti
sluga. Ne prenosi samo Ivan poruku, prenosi je ukoliko je on svjedok te
poruke: on je vidio, stoga može govoriti. Apostol je uvijek onaj koji je vidio.
Sv. Pavao opravdava vlastiti apostolat time što je vidio Isusa na putu u

12
Damask. Stoga je on apostol kao drugi: vidio je. I tako Ivan može govoriti,
jer je svjedok.
Ali govor je kod Ivana također služba Bogu, služba koju on ispunja
upravo radi te objave. Na službu je objave Isusa Krista sva anđeoska služba:
služba je anđeoska čitava uređena da prosvjetljuje, da vodi duše Kristu. Ali
na službu je te Kristove objave također služba ljudi radi nje postavljenih:
apostoli koji su vidjeli, treba, kad dođe njihov red, da prosvijetle duše, da
vode ljude pred tu slavu, pred tu moć Isusa koji se mora svima ukazati.
Taj sluga Ivan posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa
Krista - za sve što vidje, za sve riječi koje ču. Apostol nije svjedočio za ono
što je vidio u Isusovu smrtnom životu (bio je Isusov drug od krštenja na
Jordanu do njegova uskrsnuća). Ono za što svjedoči objava je uskrslog
Isusa, Isusa suca živih i mrtvih ukoliko on vlada poviješću, stvorenjem i
vodi cijelo čovječanstvo k posljednjim ciljevima.

Vjera i gledanje slave

Blago onomu: to je prvo blaženstvo. U Otkrivenju bit će sedam

blaženstava. Prvo blaženstvo čovjeka uvodi u gledanje, to je blaženstvo
onog koji čita i sluša Riječ. Vjera nas vodi ka gledanju Boga, a vjeru
primamo slušanjem, kaže Pavao u poslanici Rimljanima. Treba da Riječ
čitamo u zajednici, treba da je slušamo: slušati je znači već je primiti s
duhom vjere. I u toj vjeri već smo blaženi, jer vjera uvodi u gledanje.
Čuvana Riječ ostvaruje u nama isto gledanje, objavu Isusa Krista koja je
sadržaj knjige.
Vrijeme je blizu, kaže apostol. Tek što nije! To je uvijek Isusov
navještaj: obratite se, preokrenite se u svojim nutarnjim raspoloženjima, jer
je blizu kraljevstvo Božje, pred vratima je. Susret duše s Bogom uvijek je tek
što nije. Bog nikada ne odgađa svoj susret s tobom, ali je za taj susret nužno
da se tvoja duša pripremi nadom, željom, tjeskobnom čežnjom kojom čitava
teži za navještajem.
Vrijeme je blizu za nas kao za prve kršćanske naraštaje. Nema razlike.
Prvi se kršćani nisu prevarili dok su mislili da je Kristov dolazak tek što nije
(došao): taj se dolazak uistinu ostvario, oni su vidjeli. Vidjeli su kraj
stvaranja, vidjeli su Božju slavu. Tako Stjepan u Djelima apostolskim: Evo
vidim nebesa otvorena… Evo, ja vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega
gdje stoji zdesna Bogu. To je takvo gledanje i to je kraj svijeta. I doista je za
Stjepana to kraj stvaranja: on umire. Mučenik je svjedok i svjedok je jer
vidi. Mučenik je savršeni mistik, onaj koji prelazi s ovoga grješnog svijeta, s

13
ovoga mutnog, bezbožnog svijeta, u Božji svijet, u svijet slave, u svijet
objave Sina Božjega. Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje
stoji zdesna Bogu.

Naboj između sadašnjeg svijeta i budućeg svijeta

Ivan sedmerim crkvama u Aziji. Ivan piše prije svega svojim

kršćanima. Ali kršćani Male Azije stoje za cijelo azijsko kršćanstvo, za
čitavo kršćanstvo. Ivanova poruka nije namijenjena samo nekim kršćanima:
sedam je puni broj, savršen broj: označuje opću Crkvu.
Ne kaže Azije, nego (onima koji su) u Aziji. Još nije savršeno
poistovjećenje ovog svijeta s budućim svijetom, postoji štoviše neki naboj
između ta dva svijeta: Crkva nije firentinska, nego je u Firenci, putnica je na
svijetu koji se mora dokrajčiti. Apostolski nam jezik u apostolskim
poslanicama, jezik Otkrivenja jasno izriče tu istinu: Crkva se nalazi ovdje,
ali nije odavde; Crkva je u Firenci, ali ostaje Božja Crkva, Crkva (koja je) od
drugog svijeta. To je kao spuštanje budućeg svijeta u ovaj svijet, ali ovaj se
svijet još ne poistovjećuje s onim. Ovdje smo prognanici i putnici i Crkva je
također 'putnica', kako kaže Pavao i ponavlja zatim sv. Ignacije.
Dobro se podsjetimo: ne utvrđujemo se, ne ukorjenjujemo se ovdje,
iskorijenjeni smo naprotiv i putnici. Crkvama u Aziji, ali Azija nije Crkva;
Rim nije Crkva; bit će Crkva nakon što Krist dođe. Kao što ćemo vidjeti,
osnovna poruka Otkrivenja upravo je taj naboj između sadašnjeg i budućeg
svijeta. Božji svijet koji dolazi već je nazočan, ali se ne poistovjećuje s
ovim.

Nazočnost Božjeg svijeta i Kristovo pravo svjedočanstvo smrću

Milost vam i mir. Pozdrav je ujedno helenistički i hebrejski. Mir je

hebrejski pozdrav, milost je grčki pozdrav. Pozdrav želi dobro koje je
ondašnje kršćanstvo moglo očekivati od Boga: dobročinstva kojima se
nadala grčka duša i dobročinstva kojima se nadala hebrejska duša.
Ali još više: milost su i mir nadišle doslovno značenje koje imaju
ukoliko izražavaju dobra kojima se je jedna helenistička i hebrejska duša
mogla nadati. U milosti su i miru sva dobra koja NZ obećava čovječanstvu.
Ta će dobra upravo pobijediti, pokazat će dapače pobjedu Crkve nad Zvijeri,
jer Crkva ne će samo pobijediti, već je pobijedila, Kristova je pobjeda već
nazočna i kršćanin ju je već iskusio. Stoga mir: mir dolazi nakon pobjede, ne
prije.

14
 Od Onoga koji jest. Ovaj izraz nema takav sadržaj da bi izražavao
Božje povlačenje pred Mojsijevim pitanjem da mu reče svoje ime: Bog ne
želi reći svoje ime Mojsiju. Samo mu kaže: Ja sam koji jesam. Ovdje ima
metafizički sadržaj: (samo)izražavanje Onog koji jest objavljuje Boga kao
Biće. Toj Božjoj definiciji sv. Ivan odmah dodaje jednu drugu koja je istinita
definicija Boga kršćana: (onog) koji dolazi. Kaže koji bijaše samo da bi
dodao: koji dolazi; da prošlost suprotstavi skoroj budućnosti.
Definicija koja označava upravo toga Boga je Onaj koji dolazi. Bog
kršćana uvijek je Onaj koji dolazi, koji je uvijek na vratima. On je onaj koji
provaljuje u svijet i ispunja kraj stvaranja i vremena. Onaj koji dolazi, ne
onaj koji će biti. Kršćansko iskustvo određuju upravo te riječi: nije samo
nada, već je iskustvo dolaska snagom kojega duša neposredno doživljava i
Božju puninu i ispraznost, kraj svega onoga što On nije.
I od sedam duhova što su pred Prijestoljem njegovim. Prema dosta
općem tumačenju u sedmerim duhovima Ivan vidi Duha Svetog,
sedmerostrukog Duha; ali je teško jasno shvatiti ono što je nadahnuti pisac
naumio reći tim riječima: da li Duha Svetoga ili ako ne upravo sedam
duhova koji su pred prijestoljem Božjim (prema općem naučavanju
ondašnjeg židovstva). Radije možemo misliti na to tumačenje koje je
također naravnije kod pisca koji doslovce toliko ovisi o židovstvu. I što onda
znači od sedam duhova? Znači da po njemu mir daje Bog, anđeoski svijet,
koji već živi u slavi, i zatim Isus Krist; koji je Sin Božji, ali ovdje promatran
kao onaj koji pripada sadašnjem svijetu.
U uskrslom Kristu nije više samo nadzemaljski svijet, nebeski svijet,
već je ovaj svijet koji postaje pun 'nazočnosti'. Mir i milost dolaze prije
svega od Boga, koji sve nadilazi, zatim od anđela, od nevidljivog svijeta
duhova koji stoje pred Božjim prijestoljem, zatim – ne uvodi se silazna
hijerarhija, nego radije prijelaz s transcendencije na nazočnost u ovom
svijetu – od Isusa Krista, koji se ovdje ne promatra kao jedinorođeni Božji
sin, nego kao onaj koji je uskrsnuo od mrtvih, koji je Prvorođenac od
mrtvih, kao onaj u kojemu sadašnji svijet već prelazi u Božji svijet.
Jedinstvom Isusa uskrsla od mrtvih sadašnji se svijet već uvodi u Božji
svijet, jer je On Prvorođenac.
Milost i mir od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga. Što znači Svjedok
vjerni? Vjerni je svjedok onaj koji svjedoči za ono što je vidio. Cijelo je
Isusovo poslanje bilo prema četvrtom evanđelju: (po)svjedočenje ljudima
onoga što je vidio: on to vjerno svjedoči svojom smrću. Taj će izraz sv. Ivan
ponoviti još u Otkrivenju. Isusovo svjedočanstvo, apostolsko svjedočanstvo
osposobilo je ljude da (pro)gledaju, polagano ih je vodilo k viđenju.
Prvorođenac od mrtvih, jedinorođeni Sin, da, ali ukoliko je postao

15
čovjekom. Prvi je od čovječanstva koji sada živi u gledanju Boga. Vladar je
nad kraljevima zemaljskim, jer je uskrsnućem postigao svu vlast.

Crkva je nebeski svijet

Milost i mir dolaze ljudima od Boga, od anđeoskog svijeta, od Isusa

koji je naš brat, prvorođenac od mrtvih, ali nadasve od njega jer po Isusu mi
ulazimo u Božji svijet, po njemu i u njemu imamo dioništvo na tim dobrima
milosti i mira, po njemu koji nas ljubi. Glagol je u prezentu; Isus živi u
Crkvi, nije daleko od nas. On nas ljubi. Nebeski se svijet ponazočuje u
Kristu: koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha. Prema
općoj verziji, Otkupi nas; čini mi se da je bolje prihvatiti verziju nekih
starodrevnih rukopisa: oprao nas je, jer će se taj pojam često ponavljati u
Otkrivenju. Sv. Ivan apostol voli da se ponavlja:
Koji nas krvlju svojom opra od naših grijeha. Smrt je prošla činjenica
– oprao nas je – ali ljubav je sadašnja. Uskrsli Krist živi u Crkvi.
Učini nas kraljevstvom, svećenicima. Kraljevima, zajedno s njime, i
kraljevstvom također skupa s njime.
Predmet je ove knjige upravo Kristovo kraljevstvo, a Kristovo je
kraljevstvo Crkva. Svoju će vlast po čitavoj zemlji vršiti po objavi. Ali već
odsad mi smo Kristovo kraljevstvo; odsad se vršenje njegove kraljevske
vlasti očituje i izvršava na nama. I mi, ako smo Kristovo kraljevstvo,
svećenici smo također s njime. Svećeništvo se Kristovo sigurno vrši također
na nama, dok mi postajemo njegov prinos Ocu. Ali Ivan sad nastoji uporno
više na našemu osobnom i aktivnom sudjelovanju u njegovu svećeništvu.
Kraljevsko je dostojanstvo u službi svećeništva i svećeništvo je radi
prinošenja. Sve svršava, ovdje također, kao kod Pavla prikazanjem Riječi
Ocu svega stvorenja. Jedinorođeni je Sin, uzevši ljudsku narav i umrijevši na
križu, dobio vlast nad čitavom zemljom: da bi je, zavladavši, zaposjevši
zemlju, mogao prikazati nebeskom Ocu istim činom kojim se on vječno
prikazuje. S njime smo i mi svećenici. Naše je kraljevsko dostojanstvo
jednako u službi našeg svećeništva kojim se mi isti možemo prikazati Ocu u
istomu Kristovu prinošenju, i sa sobom cijeli svijet.

Objava i sud

Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova!

Doksologije su vrlo česte u židovstvu, i nema židovskijeg spisa od
Otkrivenja u NZ.

16
 Gle, dolazi s oblacima. To je Sin čovječji: već je nazočan u Crkvi, ali
skriven, nevidljiv. Sada naprotiv on dolazi, njegova vlast prelijeva se na
svijet, vršenje njegove vlasti biti će također potpuno nad onima koji su ga
proboli. I gledat će ga svako oko. Svako oko: kontrapozicija kršćanima, jer
ga kršćani već vide: vidio ga je Ivan, vidjelo ga je kršćanstvo. Objava o
kojoj se govori objava je Isusa narodima, svijetu, koja ga strmoglavljuje ni u
što, jer Božja slava u Kristu briše, razara, poništava svaku protivnu moć:
Zvijer, zmaja poništava upravo sama činjenica što se On ponazočuje.
Sv. Ivan sad promiče poruku čitave svoje knjige. Ako kršćani već
kušaju ovu nazočnost Isusa kao onoga koji je dobio od Oca svaku moć i
slavu, zamalo će to isto iskustvo imati i oni koji Ga danas odbijaju, i imat će
ga u svojoj propasti. Objava je ista: za jedne je spasenje i život, sudjelovanje
u samoj Kristovoj vlasti, u istome njegovu kraljevstvu i svećeništvu; za
druge će naprotiv biti propast, kraj, smrt.
Gle, dolazi s oblacima. Dolazak na oblacima kod Danijela i u Isusovu
eshatološkom govoru također u sinoptičkim evanđeljima dolazak je Sina
čovječjeg kao suca zemlje. Objava Isusa Krista bit će dakle sud. Gle, dolazi
s oblacima i gledat će ga svako oko: ne više samo kršćanin, vjernik – gleda
ga – nitko se ne će moći izmaknuti iznenadnoj objavi - gledat će ga svako
oko, čak oni koji su ga proboli; nitko se ne će moći izmaknuti tom gledanju.
Sveopć(enit)ost Božjeg suda!
I naricat će nad njim sva plemena zemaljska.
Kraj je već predviđen, već promaknut. Kao što ćemo vidjeti,
Otkrivenje će samo ponavljati istu poruku, proširujući je, produbljujući je,
gledajući je sa svakoga njezina stajališta. Ponavljat će samo istu istinu: On
dolazi.
Da! Amen. To je potvrda cijelog kršćanstva: neka On dođe! Tako
također na kraju Otkrivenja: Amen. Dođi, Gospodine Isuse! Tako je, neka
dođe! Čitav život Crkve iščekuje neizrecivom tjeskobom; cijeli život Crkve
je u tom iščekivanju, u toj nadi, u toj potvrdi: Da, On dolazi. Amen.

Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi

I onda sv. Ivan svršava proslov ovim riječima: to su Božje, sažete,

svečane, konačne riječi: Ja sam Alfa i Omega, Ja sam Početak i svršetak,
govori Gospodin Bog. Zatim se vraća stroga definicija koju o Bogu daje sv.
Ivan u Otkrivenju. Drugu će definiciju Ivan dati u prvoj poslanici: Bog je
ljubav, Bog je svjetlost. Ali kad kaže da je Bog ljubav, da je Bog svjetlost, to
izriče odnoseći se na intimno kršćansko iskustvo. Ovdje se naprotiv Bog

17
očituje svojim sudom: On dolazi. Bog provaljuje u svijet. Nema više
razdvojenja između ovoga bezbožnog grešnog svijeta i Božjeg svijeta. Ovaj
bezbožni svijet (pro)pada: Bog dolazi. Onaj koji jest i koji bijaše i koji
dolazi. Božji je dolazak očitovanje vlasti: Svevladar, kaže sv. Ivan. Ta vlast
stvarno očituje Kristovo uskrsnuće darom Duha koji provaljuje u prvobitno
kršćanstvo. Δύναμις: snaga Duha; uvijek se govori o moći, snazi u Djelima
apostolskim.

18
 II

IVANOVO VIĐENJE

Otk 1, 9-20

Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u

Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva
Isusova. Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao
glas trublje. Govoraše: "Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim
crkvama: U Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju."
Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh
sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji,
odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi
bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge
mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda
mnogih; u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar,
a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi.
Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na
me desnicu govoreći: "Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav
bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja. Napiši
dakle što si vidio: ono što jest i što se ima dogoditi poslije. Glede tajne onih
sedam zvijezda koje vidje u mojoj desnici i sedam zlatnih svijećnjaka: sedam
zvijezda anđeli su sedam crkava, sedam svijećnjaka sedam je crkava."

Kršćanski život
sudjelovanje u otajstvu smrti i uskrsnuća

Nadahnuti pisac ponavlja, da bi ovjerovio svoju objavu, svoje ime:

Ivan. Tko je taj Ivan koji govori? Sama činjenica što se on pridružuje
starodrevnim prorocima izražava svijest koju ima o svom poslanju u krilu
Crkve: Ja Ivan, on kaže. Tko je taj Ivan koji ne treba drugih nadimaka da
izrekne svoj autoritet dok govori? Teško bismo mogli prihvatiti mišljenje
onih koji bi u piscu Otkrivenja htjeli vidjeti nekoga Ivana prezbitera,
različitog od Ivana apostola. Ivan prezbiter iz poslanica nije drugi osim
Ivana apostola, Isusova učenika. Samo tako njegova riječ ima autoritet u

19
Crkvi; samo ukoliko se taj Ivan ne razlikuje od onoga koji je išao za
Gospodinom. On može govoriti u prvoj osobi a da nema druge potrebe osim
da rekne vlastito ime da bi govorio s autoritetom. Tri puta je u ovome prvom
poglavlju ponovio svoje ime. U evanđelju on se nikada ne imenuje, ali u
Otkrivenju da: u evanđelju se skriva u Kristovoj svjetlosti. U Otkrivenju on
govori kao prorok. Evanđelje ima vjerodostojnost zbog same činjenice što je
točan spomen onoga što je Isus učinio i rekao; ali objava koju treba da on
sada naviješta crkvama imat će autoritet također zbog činjenice što on koji
govori nije ni u čemu manji od starodrevnih proroka. Ja, Ivan.
Ali taj Ivan, koji nema potrebu da izjavi vlastito apostolsko poslanje
da bi mu vjerovali, da ovjerovi sam sebe samoizričajem Kristova djeteta i
učenika, ipak osjeća potrebu da se izrekne pridruženim njegovoj braći. To je
lijepo: dovoljno je njegovo ime da izrekne Ivanov autoritet, ali vlast ga ne
izvlači, ne razlikuje ga, ne rastavlja ga od svih onih koji vjeruju u Krista; on
se osjeća u svemu njihovim bratom, i ništa više.

Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar; u čemu? Kršćanski život Ivan

izražava kao sudjelovanje u nevolji i kraljevstvu. On je pridruženi
suzajedničar u nevolji i kraljevstvu po postojanosti, ali postojanosti koja je
iščekivanje. Čitav kršćanski život sažimlju te tri jednostavne riječi, jer
kršćanski život nije drugo osim sudjelovanje u Kristovoj muci. Živjeti, za
kršćanina, znači sudjelovati u onoj muci koja je jednog dana bila Kristova a
sada je muka njegovih udova; ali također biti suzajedničar Krista u njegovoj
slavi, u njegovu slavodobiću. Suzajedničar sa svim vjernicima, sudionik sa
svim vjernicima u Kristovoj muci, on je sudionik također kraljevstva koje je
Krist dobio svojom smrću. Kršćanin ne proživljava samo Kristovu muku:
doživljava također njegovo slavodobiće. U otajstvu živi jedno i drugo, ali ne
jedno bez drugoga. Danas ne bismo mogli proživjeti samo Isusovu muku, jer
doživljaj samo Isusove muke ne bi nas učinio kršćanima, jer Krist nije samo
onaj koji je umro, nego onaj koji sada živi i proživljava proslavu koju je On
zaslužio smrću.
Vaš suzajedničar, sudionik s vama u Isusovoj nevolji, u Isusovu
kraljevstvu, i u iščekivanju također, u postojanosti, jer sadašnju rasporedbu
spasenja označava upravo to iščekivanje i postojanost. Budući će život biti
također sudjelovanje u Kristovoj muci i uskrsnuću: sudjelovanje u muci bit
će bez boli, ali bit će jednako smrt: živjeti vječnim životom bit će život
zasjenjenja naše čovječnosti u Božjoj svjetlosti, neprekidni doživljaj našeg
umiranja, vječnog našeg nestajanja u Božjoj nazočnosti.
Bit će sudjelovanje u Kristovoj smrti i za svece nakon svršetka svijeta,
jer ne slijedi ništa onkraj kraja – kraj ostaje vječan – vječni kraj u vječnoj

20
Božjoj nazočnosti. Nestankom samom sebi stvorenje se odijeva Božjom
slavom. Smrt i uskrsnuće su nazočni danas u životu kršćanina, bit će nazočni
sutra, nesumnjivo na različiti način, ali Kristovo otajstvo može biti nazočno
samo u tome dvostrukom počelu smrti i uskrsnuća. Jedanput će zauvijek
naprotiv svršiti iščekivanje, čekanje; to počelo doista označava sadašnju
kršćansku spasenjsku rasporedbu. Sada živimo u postojanosti, živimo u
iščekivanju i nadi, ali njegov će dolazak, evo, postaviti kraj tom
iščekivanju i toj nadi, i mi ćemo doživjeti onda Kristovu smrt i uskrsnuće i
više ne ćemo živjeti u strpljivosti.
Čitav kršćanski život sažimlju te tri riječi koje izriču osnovne
značajke svakoga vlastitog kršćanskog iskustva u sadašnjoj rasporedbi
spasenja. U budućoj će spasenjskoj rasporedbi biti također smrt i uskrsnuće,
ipak ne, kako izriče ovdje riječ grčkog teksta, što označuje nevolju,
progonstvo; tj. ne bolnu smrt. To će biti klanjanje koje je nestanak,
zasjenjenje svake stvorene vrijednosti, u Božjoj nazočnosti. Ne više nevolja,
muka: smrt, da, ali ne bolna. Sudjelovat ćemo u kraljevstvu također sutra, ali
ne će biti sudjelovanje kao sada, u otajstvu; sudjelovat ćemo u kraljevstvu
Krista koji će nas učiniti suzajedničarima svoje slave, svoje vlasti, vidljivo
također.

Ivanovo gledanje i bogoslužje

Ivan, brat svih kršćana, suzajedničar s njima svima istoga života koji
je Kristov život, istoga otajstva koje je Isusovo otajstvo, bio je na Patmosu
radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova. Što znače te riječi? Nisu mnogo
jasne. Sada već uobičajeno tumačenje navodi nas na mišljenje prema kojem
je on ondje upravo zbog progonstva koje je pokrenuto protiv: svjedočanstva
kojim on svjedoči za Krista, svjedoči upravo svojom mukom na Patmosu.
Ali mogli bismo također pomisliti da je na Patmosu radi propovijedanja
Riječi Božje, da svjedoči za Krista propovijedanjem, apostolskom
kerigmom, da je ondje radi svjedočenja za Krista vršenjem svoje službe kao
apostol. Ipak, činjenica što ne ističe toliko apostolsku službu koliko
činjenicu da je brat svih kršćana u istom progonstvu i u istom kraljevstvu
navodi nas na mišljenje kao na vjerojatnije tumačenje, koje je uostalom
uobičajeno, da je Ivan na Patmosu, protjeran tamo, zbog progonstva.
Zanijeh se u duhu: on kaže. Te riječi pokazuju događaj. Knjiga
Otkrivenja nije naučna knjiga; znakovima (simbolima) Ivan ne želi
naučavati neki nauk, nego se odnosi na određeni, premda neobični događaj:
događaj je mističnog reda, proročkog reda. On se zanije u duhu, bio je

21
zanesen, u ekstazi, da se poslužimo današnjim općim jezikom. To je događaj,
izriče jedno iskustvo, ne izriče neki nauk. To je važno: ne možemo sumnjati
da se radi o jednom iskustvu. Ivanov jezik toliko ponavlja govor drevnih
proroka, da bismo gotovo mogli pomisliti da nas Ivan znakovima želi samo
naučiti o Kristovoj prevlasti u povijesti, a da nije imao viđenja. Ali riječi
„zanijeh se u duhu“ prizivaju upravo apostolsko, izravno, naročito iskustvo,
jedan događaj. Zanijeh se u duhu, kaže. On se je zanio u duhu jednoga
određenog dana a to je dan Gospodnji. Dan je Gospodnji posvećen
poglavito, u prvim kršćanskim zajednicama također, euharistijskom slavlju.
Viđenje nije bez izvjesne povezanosti s bogoslužnim životom; Ivanovo
viđenje u Otkrivenju ima učinkovito bogoslužni značaj; mistični život ostaje
povezan s bogoslužnim slavljem.
U dan Gospodnji: jednoga liturgijskog dana, dana posve posvećenog
Gospodinu, Ivan se je zanio. Da li se je zanio za vrijeme bogoslužnog
slavlja? To ne kaže izričito Ivan. Ipak nas navodi na mišljenje da je
Otkrivenje samo knjiga objave crkvenog bogoslužja koje je isto nebesko
bogoslužje, slavljeno i ponazočeno ovdje u Otajstvu. Je li Otajstvo koje
objavljuje Ivan samo Otajstvo crkvenog bogoslužja? Zanesen u duhu čuo je
glas.

Mistika viđenja i riječi

Kršćanska je mistika, kao mistika Staroga zavjeta, prije svega mistika

riječi. Zašto? Mistika je izvan hebrejstva i kršćanstva općenito mistika
svjetlosti ili tame, tj. mistika koja pogađa jedno drugo nutarnje čulo prije
nego li sluh. Ali ako govorimo o drugom čulu od čula sluha, ne vidimo jasno
kako to mistično iskustvo uključuje osobni odnos čovjeka s Bogom.
Nije takva kršćanska mistika. Ako i ona čuva mnoga počela
religioznog iskustva koje je kao čovječji nestanak u beskonačnoj svjetlosti,
kršćanska mistika poznaje svoje najsvojstvenije iskustvo, upravo ukoliko
poznaje odnos čovjeka s Bogom. Bog nije Neizmjernost, nije čista Svjetlost,
Bog je Jedan koji govori; Jedan koji govori i nameće se tvojoj volji. Mistika,
umjesto da bude iskustvo kojim čovjek pada u nesvijest, iskustvo je koje
čovjeka uzdiže u njegovim najuzvišenijim moćima, jer je iskustvo koje
neposredno pogađa, zahvaća čovječji razum i volju. Svako iskustvo
religioznog života u kršćanstvu doista zahtijeva naročito i vrhunsko
zauzimanje ljudskog razuma i volje.
To je odnos jednoga s nekim drugim. Začuh iza sebe jak glas, kao
glas trublje, kaže Ivan. To je Ivanovo prvo religiozno iskustvo. Još prije od

22
gledanja to je riječ: riječ upravljena nekome; riječ, ne samo glas. Zatim
ćemo vidjeti da je ljudska riječ. Riječ je kao šum voda mnogih - jak glas; da,
ali je riječ jer kaže nešto, ima neki svoj shvatljivi sadržaj, nije kao grom:
riječ nešto zapovijeda, izriče neku volju, izražava neki nacrt, određena je
nekoj volji.

Mistika i Kristova nazočnost

Ali ono što kaže sada Ivan u Otkrivenju još je veće: to je, rekao bih,
jedna od najuzvišenijih objava cijele knjige, ako ne možda najuzvišenija od
sviju: iza sebe. Čuje riječ Sina čovječjeg iza sebe, ne pred sobom. Bog je već
nazočan. Ničega nema za čekanje kao da bi trebalo da On još dođe: on je u
Crkvi i ostaje. Iza sebe. Ivan nema potrebe ići ususret Gospodinu. U SZ
Božja Riječ zove, ne zove samo pozvanika da se okrene natrag, nego
zahtijeva od pozvanika da ide naprijed. To se događa također za vrijeme
Isusova zemaljskog života. Tko je pozvan pa se okreće natrag, nije
prikladan za kraljevstvo Božje, kaže Evanđelje. U Otkrivenju je suprotno:
onaj koji odgovara Bogu koji zove, treba da se okrene natrag. Ne smije ići
naprijed. Crkva već sve posjeduje; ne smiješ ići dalje od Crkve da nađeš
Isusa. On je u Crkvi, nazočan. Ne će ti biti još očit, ali nije s onu stranu
Crkve, On je ovdje.
Tumačenje ovog odlomka osnovni je ključ za tumačenje cijelog
Otkrivenja: izriče osnovni značaj kršćanske rasporedbe spasenja. Kršćanski
život nije iščekivanje nečega što mora doći a (sad) nije, iščekivanje je
očitovanja onoga što je već sada, a ti još ne vidiš. Da vidiš, da se susretneš s
Njime, ne treba da stupaš naprijed: On je već ovdje, iza tebe, i podržava te.
Nema povijesti za kršćanstvo; Kristov je dolazak punina vremena. Da ima
povijesti, bili bismo najnesretniji ljudi jer ne bismo imali ništa za
iščekivanje.
Ali Krist je došao, i već, u Njemu ja sve posjedujem. Nemam iskustva
dara koji mi je učinio, još Ga ne vidim, ali On je nazočan. Nameće se da se
zanesem u duhu, tj. da Duh otvori moje oči; onda Ga ja vidim: On je već
nazočan i sve ispunja: Gospodin!
Začuh iza sebe jak glas, kaže apostol. I glas je bio jak glas, kao glas
trublje. Primijetimo te riječi. Što znači kao glas trublje? Ima li izraz neko
svoje određeno značenje u svetom Pismu? Jak glas, kao glas trublje. Trublja
ima uvijek eshatološki značaj u SZ i NZ: to je trublja suda i naviješta
Kristov dolazak u slavi. To je trublja koja prethodi kraljev dolazak, kerigma,
navještaj dolaska. Kako se zamišlja u SZ Jahvin dolazak? Kao dolazak kralja

23
koji treba da zauzme prijestolje. Slavodobitnoj pratnji prethodi glasnik;
glasnik treba da pripravi put kralju da se uzduž puta narod rasporedi da ga
primi, da priredi slavlje kralju koji dolazi. I glasnik trubi trubljom. Glasnici
su sad apostoli, koji podižu svoj glas na Sionu kao trublja. Proroci i apostoli
– proroci naviještaju ono što treba da se dogodi, apostoli govore ono što se
je već dogodilo – ali sadržaj je njihove riječi isti.
Pavlovo zvanje ponavlja Jeremijino zvanje. Ovdje u Otkrivenju,
viđenje je radi novog poslanja: Ivan će osim što je apostol, tj. onaj koji
naviješta Kristovu dogođenu smrt, biti također prorok koji naviješta skori
dolazak. Što vidiš, napiši! Ezekijel, Jeremija, Izaija: njihovo proročko
poslanje počinje viđenjem. Trebat će da naviještaju samo ono što su vidjeli i
čuli.

„Krist je posred Crkve“

Ivan piše sedmerim crkvama. Sedam je savršen broj; taj označava

sveopću Crkvu; azijske crkve, ali sve crkve također. Ivan govori o crkvama
koje poznamo gotovo jedino iz Otkrivenja: Tijatira, Sard, Pergam… Sv.
Ignacije piše također u Smirnu, Efez, Filadelfiju. Ovdje nisu spomenute
druge crkve kojih povijest i veličinu poznamo mnogo više: Hijerapolis u
Frigiji, galacijske crkve kojima piše Pavao; Antiohija, prvo kršćansko
središte poslije Jeruzalema, gdje je bio apostolski prvak prije nego se
prebacio u Rim. Nijedna od ovih crkava nije spomenuta. Samo su
spomenute crkve koje su možda bile bliže Patmosu, možda crkve koje je
Ivan češće posjećivao, koje je imao pod sobom na osobiti način.
Okrenuvši se, vidjeh. Treba da se čovjek okrene da bi vidio. Ako želiš
vidjeti Krista, ne proteži se naprijed, okreni se natrag, On je iza tebe.
Conversus vidi (=obrativši se, vidjeh). Pouku koju smo prije vidjeli ponavlja
triput. Odostraga glas govori. Apostol se okreće unatrag; i samo okrenuvši
se, vidje. Samo po vjeri imamo mogućnost da uđemo u odnos, da imamo
najuzvišenije iskustvo Krista. Iskustvo njegova dolaska i Kristova viđenja
moguće je samo onima koji imaju vjeru u njegovu nazočnost.
Conversus vidi (obrativši se, vidjeh): ima istu važnost koju je imalo
Post me (iza sebe). Okrenuvši se, vidjeh. Vidjeh glas. Knjiga Otkrivenja
uistinu nije klasična, knjiga grčkog ili rimskog klasicizma, ali je pjesnička
knjiga na koju se naprotiv pripaja cijela moderna estetika; modernom će
simbolizmu trebati da mnogo uči od Otkrivenja, kao što će imati što naučiti
plastična umjetnost, slikarstvo. Viđenje koje Ivan ima o Sinu čovječjem,

24
kako je opisano u odlomku koji smo pročitali, ne bi mogao predstaviti jedan
klasik.
Okrenuvši se, vidjeh. Što vidi? Vidi sedam svijećnjaka, a u sredini
Isusa. On je usred Crkve. On je srce Crkve. Sedam svijećnjaka su, poslije će
reći Sin Čovječji, Crkva. Usred Crkve On je nazočan i nepomičan. On
dolazi. Njegov je dolazak već neka nazočnost. Ispunja čitavu Crkvu: On je
njezino srce. Posred nje je kao oslonac, u sredini je kao stup koji podržava.
Dolazi i čvrst je. Krist je Bog koji dolazi, Bog koji je nazočan.
Ali njegov je dolazak skriven, njegova je nazočnost tajanstvena. Da bi
ga čovjek mogao vidjeti, treba da se okrene. Sad će već povijest (pro)pasti,
vrijeme će imati kraj. Ali Bog dolazi sada također, sada je također nazočan.
Ipak nikada nije došao na taj način da ne bi trebalo da ga ti još primaš, da ne
bi trebalo da još sudjeluješ u tom dolasku. Živiš ukoliko On neprekidno
dolazi, ali ti živiš također jer je On u sredini tvojoj.

Krist, Sin čovječji

Posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji. Tim riječima Ivan ponavlja
proroštvo radije nego Evanđelje. Onaj koga Ivan vidi tako malo sliči na
Isusa iz Nazareta, da Ivan ne ponavlja izraz iz evanđeljā nego izraz proroka
Danijela. Netko kao Sin Čovječji. Božja slava koja je zaodjenula Kristovo
čovještvo oduzela je tom čovještvu ono po čemu je (posve) zajedničko s
našim; samo je slično s našim čovještvom. Odjeven je čovještvom koje
posve preobražava Božja slava, čovještvom koje učestvuje na Božjim
vlastitostima. I Ivan pripisuje tome sličnom Sinu Čovječjem ono što su
proroci upravo govorili o božanstvu. Sjaj kojim se zaodijeva netko kao Sin
Čovječji sjaj je vlastit božanstvu. Kristovo je čovještvo pobožanstvenila,
preobrazila božanska slava. Sad više ne možemo odijeliti Krista od Boga,
Sina Čovječjeg od božanstva.
To je važno. Do Otkrivenja NZ nikada nije tako jasno, tako izričito
pripisao Isusovu čovještvu same povlastice Boga, Pradavnoga. Otkrivenje
će zatim pridružiti Jaganjca Očevoj slavi. Ali ovdje je Otac odsutan, Bog se
pokazuje u nazočnosti slavnoga Krista, viđenje je Boga u viđenju Sina
Čovječjeg. I nema ništa svojstvenije kršćansko od toga poistovje(ćiva)nja
Mesije s Bogom. Bog ne nadvisuje više beskonačno čovjeka: Ivan ga gleda:
onog koji bijaše mrtav i evo živi, to je sam Bog.
I taj, kao Sin Čovječji, odjeven je u bijelu tuniku, svećenički znak,
opasan zlatnim pojasom, znakom kraljevskog dostojanstva. Oslikanost
Krista sažimlje iščekivanje vlastito židovstvu suvremenom s Isusom. Mesija

25
je Davidov sin, iz Judina plemena, ali i svećenik, iz Levijeva plemena.
Manje je jasno pripisivanje svećeništva Mesiji u sinoptičkim evanđeljima, i
kod Pavla također, osim u poslanici Hebrejima, ali je vrlo jasno u
Otkrivenju.
U Otkrivenju Mesija nije samo kralj pobjednik: Rex regum et
Dominus dominantium; on je također zaklani Jaganjac – žrtva – također je
svećenik koji se prinosi pred prijestoljem. Već sada se On kao kralj i
svećenik pokazuje. I mi smo pridruženi tom svećeništvu i kraljevstvu.
I taj je kralj i vrhovni svećenik sam Bog. Vlasi mu bijele poput bijele
vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi
uglađenoj, kao u peći užarenoj… a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj
snazi. Izrazi su svi kod proroka da izraze neizrecivo: Boga. Sve što pripada
Bogu pripada tome, sličnome Sinu Čovječjem, nije mu dano od Boga: On
sve posjeduje kao svoje vlasništvo.

Dinamički značaj Ivanova viđenja

Kako je Ivan mogao imati to viđenje? Prije smo rekli da ga je teško

zamisliti; neki ga klasik ne bi vidio, jer je klasik previše zatvoren u samoj
svojoj misli, uvijek treba da vidi sve jasno, određeno, ograničeno.
Beskonačnost je za Grke nesavršenost, savršenost je uvijek konačna, jasno
određena.
Je li moguće da je Ivan imao to viđenje? Zamislimo: može biti da je
viđenje prepisano ovdje prema nekoj skici i jeziku već uobičajenom,
stereotipnom, koji je već upotrebljavala čitava proročka predaja u krilu
hebrejstva. To je isti jezik Ezekijela, proroka Danijela, zatim sviju drugih
apokaliptičkih spisa. Može biti da Ivan nije toliko htio opisati svoje
određeno viđenje koliko izreći tim znakovima (simbolima) ono što on vidi,
jer ti znakovi, taj jezik imaju svoje određeno značenje, već jasno za one koji
čitaju.
Može biti tako, ali može biti također da je viđenje takvo kakvo ga on
opisuje ovdje. To je dinamičko viđenje. Viđenje je kao u snu. U snu naš
razum ne vode strogi zakoni logičkog mišljenja. Tako i viđenje koje je
apostol imao možda je bilo toga reda. Stoga ga je teško iznova obnoviti;
prije nam je prikladno zaustaviti se u promatranju onoga što ti znakovi žele
naznačiti.

Krist je čovjek

26
 Sin Čovječji je svećenik i kralj. Svećenik i kralj nije više kao onaj koji
treba da dođe, nego kao onaj koji je došao. Došao je i već je nazočan i On je
potpora Crkve, njezino srce, i Crkva živi za njega. On se kreće posred sedam
svijećnjaka kao da posjećuje Crkve, krijepi ih, djeluje u njima. On je također
u središtu – posred – kaže apostol. Posred, pa ipak se kreće. I drži u ruci
crkve; sedam zvijezda označuje crkve. Krist ih nosi u svojoj ruci: posjećuje
ih neprekidno, ostaje posred Crkve, On je u Crkvi: srce, snaga koja upravlja,
podržava, vodi… Sve je On. Crkva je puna njega, pa ipak ga Crkva iščekuje
postojano.
Ugledavši ga, Ivan pade. Danijel također pada. Pred viđenjem čovjek
ne vlada. To je isti Isus iz Nazareta od koga je Ivan tražio da sjedne pored
njega čim dođe u kraljevstvo. Ipak sad kad je došlo kraljevstvo, Ivan se ne
samo ne može pridružiti u slavi, nego gotovo nestaje, nema više nikakav
oslonac, vene bez života. Čovjek pred Sinom Čovječjim! Između prvog i
ovog iskustva prošla je smrt na križu i uskrsnuće iz groba. Ipak onaj koji je
Sin Čovječji ostaje drug, pruža mu ruku, dotiče apostola i podiže ga. Ne neki
anđeo nego isti Krist okrjepljuje čovjeka koji se pred njim onesvješćuje.

Krist je Bog

Ne boj se! – Te riječi odjekuju kao evanđeoske riječi. Isus i u slavi

ostaje isti. Ostaje isti, ali je Bog. Ovo Isus nije nikada rekao za vrijeme
svoga zemaljskog života: Ja sam Prvi i Posljednji. Riječi su uzete od riječi
do riječi iz proroka Izaije, i kod proroka Izaije Bog tako govori. Ja sam Prvi
i Posljednji: onkraj Isusa iz Nazareta nema Boga, znače Ivanove riječi. Izrazi
su najuzvišeniji i najjasniji koji su dosada nađeni u nadahnutim spisima.
Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke
vjekova. Besmrtnost koja je sad vlastita Kristovu čovještvu sudjelovanje je
tog čovještva u životu, Bitnoj Božjoj povlastici.
Imam ključe Smrti, i Podzemlja. On vlada nad svim, ne samo nad
Crkvom, nego nad smrću također. Nikakav maniheizam, nikakav dualizam
ovdje; posve je zanijekano beskonačno zlo; a ništa manje nije priznata ni
nazočnost dviju jednakih sila koje zajedno supostoje: Đavao je također
podložan Kristu. Krist ima vlast nad smrću i podzemljem.
Napiši dakle što si vidio: On kaže: ono što jest i što se ima dogoditi
poslije. Isus zatim tumači znak tih zvijezda i tih svijećnjaka koji su Božje
crkve.

27
 Viđenje Boga na Kristovu licu

Ono, što mi se čini važno u ovom tekstu Otkrivenja, jest viđenje:

čovjek vidi Boga samo na Kristovu licu. U Kristu čovjek ima iskustvo o
Bogu. Te riječi uistinu oduzimaju dah. Toliko je više trebalo da istina tih
riječi oduzme dah jednomu koji je vidio Isusa i s njime živio, doticao ga,
slušao njegovu riječ, jeo za istim njegovim stolom. Isus iz Nazareta je sami
Bog. Ne postoji ništa onkraj ovog čovjeka koji se jednoga dana odmarao
umoran na studencu u Sihemu, koga su jednog dana svi vidjeli obješenog na
križu.
I Krist je nazočan. Ako treba da dođe, On je već ovdje. Crkva ne će
primiti ništa novo od posljednjeg očitovanja Kristove slave, jer je slava već
nazočna, premda nevidljiva.
Živjeti za nas kršćane znači doživjeti tu sigurnost u vjeri, proživjeti
također izvjesno iskustvo te nazočnosti više ne samo nazaretskog Isusa,
nego iskustvo nazočnosti Uskrsnuloga, onog koji vlada nad svim, onoga koji
je sebi podložio smrt također.
Na početku Otkrivenja prvo viđenje je viđenje Krista. Isus uzima
mjesto koje je u SZ imao sam Bog. Nema veće novosti u svim spisima NZ
od ove: jedan čovjek, onaj koga je Ivan upoznao kao učitelja, koga je slušao,
gledao i doticao, On, BOG! Nasuprot Izaiji, koji vidi Boga u Hramu, Boga
pred kim i anđeli skrivaju lice proglašujući njegovu svetost, nasuprot
proroku Ezekijelu koji svoje proročko poslanje počinje viđenjem kola Božje
slave, jest Ivan.
Beskonačnoj Božjoj transcendenciji drevnih proroka odgovara u NZ
ovo viđenje koje se čini da sve preokreće. Bog je onaj koji sve nadilazi, pa
ipak je on čovjek koji je umro i sad živi. On je ovaj čovjek, čije se smrti Ivan
neprekidno spominje, koji nema samo nebeske povlastice nego Božje
vlastitosti također. Na kraju viđenja oštar mač koji izlazi iz usta (svemoć
stvarateljske riječi) vlastiti je mač čovjeka iz Galileje. Galilejčev mač! Božja
Riječ koja je izvršavala sud uništavajući, rušeći, odjelotvorujući smrt, ista je
riječ onoga koji je rekao: Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca. Ništa
dojmljivije od nebeskog samootvaranja ovim viđenjem Sina Čovječjeg.

28
 III

KRISTOVA PORUKA SEDMERIM CRKVAMA

Simbolizam broja sedam

Nakon viđenja Ivan govori crkvama, ili prije Sin Čovječji govori
Ivanu da on piše sedmerim crkvama. To je Ivanova poruka Crkvi. Prije
čitanja te poruke prikladno nam se je zaustaviti na tom broju sedam.
Broj sedam je sveti broj. Cijelo je Otkrivenje građeno na tom broju:
sedam je pečata, sedam je čaša, sedam konjanika… ovdje sve nastupa po
sedam, kao što je uostalom po sedam četvrto evanđelje. Četvrto je evanđelje
dapače građeno na način što se prikazuje sedam tjedana: prvi tjedan završava
svadbom u Kani, pretposljednji tjedan počinje pomazanjem u Betaniji i
svršava Isusovom smrću; posljednji tjedan počinje uskrsnućem i završava
Isusovim drugim ukazanjem apostolima. Tjedni što više s ukazanjima imaju
kraj: ušli smo u sveto osmodnevlje, u Božji počinak, u dan koji ne pozna
više nastavka. U prvi dan posljednjeg tjedna, koji je dan uskrsnuća, slijedi
nakon osam dana drugo ukazanje uskrsnulog: sadržaj je svakog dana samo
jedan, ukazanje slave. Što znači to sedam u Otkrivenju? Nešto možemo
možda naslutiti što se tiče simbolizma tog broja, ako se obratimo upravo
knjizi Postanka koja je već nadahnula četvrto evanđelje. Proslov se četvrtog
evanđelja upravo ugledao, reklo bi se, ne samo u mudroslovne knjige (na
posebni način u knjigu Izreka, u 8. pogl.), nego se je nadasve ugledao u prvo
poglavlje Postanka. Tih sedam, dakle, dana što označuje? Novo Božje
stvaranje? Sigurno: cijeli Božji postupak kojim Bog ostvaruje svoj naum,
ostvaruje i ispunja svoju volju. Prvom stvaranju odgovara drugo, koje je
Kristov život. Drugo stvaranje – to je Krist, evo sad se širi dok sve ne
obuhvati. Sedmosložnim brojem koji izriče gustoću vremena od smrti na
križu do drugog dolaska, vidjelac promatra postupak drugog stvaranja kojim
je u Kristu otkupljen čitavi svijet.
U Evanđelju je drugo stvaranje bitno Kristovo otajstvo. Gustoća se
vremena svodi uistinu na malo godina, skoro ni na što, ali i sveopćenitost je
stvorenja svedena na najmanje, na Isusa Krista, na njegovo čovještvo. Sad
naprotiv to drugo stvaranje ima upravo razmjere prvoga. Za vrijeme: ono je
čitava gustoća iščekivanja čovječanstva. Nema samo cijelu gustoću
vremena, ovog vremena, nego obuhvaća također sveopćenitost stvari. Prvo
stvaranje nije ritmizirano samo danima i noćima, stvarateljskim ritmom

29
proizlaze također sva stvorenja po taktu riječi stvarateljice: najprije svjetlost,
sunce, dan, noć, zatim nebeske ptice, ribe, sisavci i konačno čovjek!
Ne treba da gledamo sedmosložni broj ukoliko naznačuje samo
trajanje: taj broj sedam ima i drugo značenje: znak sveopć(enit)osti. Čini mi
se da se u poruci crkvama manje gleda na trajanje nego na cjelinu. Neki su
mislili da u poruci crkvama Ivan također promatra trajanje ovog vremena te
vidi trajanje različito u sedam susljednih razdoblja koja imaju svoj kraj na
konačnom sudu. Čini nam se ipak da gledanje ove povijesti, ovog puta
Crkve Božje u vremenu, prelazi čisto doslovno tumačenje poruka crkvama.
Reklo bi se, poslije ćemo vidjeti da je tako, što apostol Ivan ne pozna
povijest Crkve, pozna redoslijed u vremenu za ovaj svijet više nego za
Crkvu. Crkva živi u nazočnosti zaklanog Jaganjca, pred Božjim prijestoljem.
Proživljava samo jedan čin, doživljava nepokretno i čisto trajanje jednog
čina promatranja, sudjelovanje u božanskom Otajstvu postalom zbilja
nazočnim u Jaganjcu, pred Božjim prijestoljem. Povijest je naprotiv tijek,
put za čovječanstvo, na koje se obaraju čaše Božjeg gnjeva; tako i za
stvorenje koje je kao polje kojim jezde apokaliptički konji.
Gledao bih dakle u sedmerim crkvama opću Crkvu. Ipak ne bih
mogao posve nijekati – kako sedam znači i trajanje vremena – da Ivan nije
imao pred očima i to značenje: sedmero bi crkava dakle označavalo sedam
dobi iste Crkve. Ali bio bi uzalud, bez otvorena opravdanja, svaki odnos koji
bismo htjeli uspostaviti između onog, što Ivan kaže u Otkrivenju glede
pojedinih crkvi, s pojedinim dobima Crkve, tako što bismo na primjer u
efeškoj crkvi vidjeli Crkvu progonstva, ili prvobitnu apostolsku Crkvu, i
zatim malo pomalo tako do kraja.

PISMO EFEŠKOM ANĐELU

Otk 2,1-7

Anđelu Crkve u Efezu napiši: "Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda
u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svijećnjaka: Znam tvoja
djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si
one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. Postojan si,
podnio si za ime moje i nisi smalaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav
svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.
Inače dolazim k tebi i - uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne
obratiš. Ali ovo imaš: mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim."

30
 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću
dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem."

Efez je prva crkva, apostolska crkva. Moći će doista naznačiti i prvo

doba upravo jer je jedina od svih sedam crkava čije porijeklo znamo sa
sigurnošću i njezinu važnost u prvim desetljećima evanđeoskog
propovijedanja. Pavao je bio u Efezu; Crkva je utemeljena njegovim suzama
i njegovom molitvom, u toj je Crkvi boravio Ivan, u kojoj je možda i umro.
S druge je strane Efez najvažniji grad prokonzularne Azije kojoj pripada svih
sedam gradova koje spominje Otkrivenje.

Neminovnost dolaska i iščekivanje:

Bog vječno „dolazi“

U ovom pismu upravljenom Efezu sviđa mi se primijetiti paradoks

neminovnosti dolaska koja se nalazi u iščekivanju, u dugačkome
vremenskom iščekivanju. Posve je neopravdano što nam govore neki
kritičari koji u Crkvi vide samo neki lijek: kršćanstvo je iščekivalo kraj a
rodila se naprotiv Crkva.
Sada Otkrivenje, knjiga NZ koja najviše posvjedočuje to iščekivanje,
neminovnost tog dolaska, upravo Otkrivenje pokazuje suprotno. Umjesto da
žive u tome beznadnom iščekivanju Kristova dolaska, crkve su se već bile
ohladile u svojoj prvoj ljubavi, spale su sa svoga prvotnog žara. Nije ih
dakle neminovnost dolaska držala u stanju paradoksizma koje neki želi
vidjeti kako označava upravo život prvobitne Crkve, jeruzalemske crkve
kakvu je opisuju Djela apostolska. Prošlo je vremena, prošlo ga je toliko da
su se kršćani pograđanili: prva se je kršćanska zajednica prilagodila životu u
ovom svijetu. Kršćanska bi poruka odvela kršćane u Božji svijet, odvojila bi
ih od svijeta da žive životom koji više nije smio imati veze sa svijetom koji
je sužanj zloga. To kršćansko čovječanstvo naprotiv otkada treba da stoji u
svijetu već nastoji da mu se prilagodi. Ta prilagodba, izazvana dužinom
iščekivanja, kašnjenjem dolaska, ne smanjuje iščekivanje, ne čini manje
prikladnom poruku nadahnutog pisca, ne čini vremenom pregaženu molitvu
prvih desetljeća: Marana tha! – Dođi, Gospodine!
Otkrivenje nas uči kako svaka kršćanska zajednica, svaki čovjek, treba
da živi u tom iščekivanju. On dolazi; nikada nije 'došao', ali uvijek On
'dolazi'.2 Bilo bi već neko poricanje kršćanske poruke kad bismo mislili da
2
Upravo jer nikada nije konačno (ni uvjetno) došao, stoga uvijek On beskonačno (i bezuvjetno!) dolazi!
(op. – hrv. prev.)

31
na iščekivanje prvih kršćana Gospodin nije odgovorio. Onaj Bog koga je
Ivan odredio kao Onog koji jest, koji je bio i koji dolazi, ne bi bio više Bog
kad ne bi neprekidno dolazio i kad zato ne bi držao duše onih koji vjeruju u
želji i u bolnom, nestrpljivom iščekivanju, punom ljubavi, njegova dolaska.
Svaki kršćanin utoliko doživljava svoju vjeru, ukoliko iščekuje, jer Bog u
kog vjeruje nije Bog koji ostaje nepokretan s one strane ovog svijeta: On je
Onaj koji jest, koji bijaše, ali također Onaj koji dolazi.
Čitav je kršćanski život u tome neprekidnom dolaženju; ne
dolazak koji čeka svoje ispunjenje sutra, nego koji je u svakom času savršen3
pa ipak nikada konačan. To je božanski čin i kao svaki božanski čin ne
može imati prošlost: njegov je dolazak uvijek nazočan. Čitav je kršćanski
život taj susret s Bogom koji vječno silazi i objavljuje se duši; koji
neprekidno dolazi i ostvaruje kraj, da ti u njegovu dolasku okusiš ispraznost
ovog svijeta. Uistinu se za tebe ispunja (svršetak) kraj svega u Božjoj
nazočnosti!
U poruci crkvi u Efezu objavljuje se stanje cijele Crkve koja treba da
doživljava neminovnost dolaska premda vrijeme traje; da proživljava
dapače taj neprekidni dolazak prenoseći Crkvu i stoga svakog kršćanina
uvijek s ovog svijeta u Božji svijet, dok svaka crkva, svaki kršćanin
proživljava neprekidno prijelaz iz vremena u vječnost, iz sadašnjeg svijeta
u Božju zbilju.
Proživljavamo samo to neprekidno prelaženje, prijelaz. Ako smo
odavle, u svijetu, više nismo kršćani; ako smo posve s one strane, već
smo mrtvi. Taj je prijelaz ipak jednostavni čin, nije čin koji traje čitav život;
tj. nije prijelaz koji uključuje dugi put, samo je jedan korak, najjednostavniji
je čin, jer je Božji čin. Nije čin čovjeka koji dohvaća Boga, čin je naprotiv
Boga koji dolazi k čovjeku. Beskonačna je razdaljina koja dijeli ljudski
svijet od božanskog svijeta, ali tu je beskonačnu razdaljinu nadišao samo
jednim činom Bog koji neprekidno dolazi. Prijelaz je ostvarila milost koja
te neprekidno ponazočuje Bogu, daje ti ga.
To je stanje kršćanina.

Crkva koja se bori i slavna Crkva

3
Sa-vršen = iz-vršen – do-vršen. Per-fectus od per+factus = perfecta praesentia – ostvarena-utjelovljena
Praesentia (op- prev.)

32
 Efeška crkva je crkva kojoj Ivan ima malo što prigovoriti. To je crkva
koje, prema najopćijem tekstu, Isus poznaje nevolju i siromaštvo, koje
vjernost on poznaje u boju protiv krivovjerja.
Živjeti za kršćanina znači doživjeti ne samo neminovnost dolaska,
nego proživljavati štoviše neprekidno Kristovo dolaženje u svojoj duši,
neprekidni susret s njime, uvijek novi i uvijek isti; znači također za Crkvu (i
ovdje se govori o zajednici, ne samo o kršćanima) živjeti posred krivovjerja.
Crkva će uvijek poznavati nevolju progonstva izvana i ranjavanja u svome
samom krilu. Sad se govori o nikolaitima, poslije će se govoriti o
judaizantima: sinagogi Sotoninoj! Crkva ovdje nije slavodobitna Crkva, živi
u svijetu i trpi tjeskobe od ovog svijeta, trpi izgnanstvo, podnosi progonstvo.
Trpi i od svoje iste djece, zbog nedostatka ljubavi, raskol koji je rascjep,
krivovjerje koje je tvrdoglavost.
Kako često prikazujemo Crkvu apostolskih vremena kao uzornu
Crkvu! Ali sveti nam Ivan kao sv. Pavao pokazuju Crkvu koja je uvijek ista,
uvijek sveta pa ipak zajednica grešnika: sveta na taj način što grešnici prema
mjeri kojom ostaju u njoj, neprekidno su također otkupljivani, ali baš stoga
također zajednica grešnika koji treba da budu otkupljeni.
Koliko je različita predodžba Crkve koju nam Ivan daje u ovim
sedmorim pismima od viđenja koje on ima o njoj u 12. poglavlju, kad je vidi
okrunjenu zvijezdama, s mjesecom pod nogama, odjevenu suncem! Kako
protumačiti što se ista Crkva prikazuje sad tako ranjena u nutrini,
razdijeljena, (pro)pala u svojoj ljubavi, progonjena izvana i, čini se, bez
obrane? To je upravo paradoks crkvenog Otajstva.
Svojim vidljivim izgledom, čini se, da ona samo sudjeluje u otajstvu
poniženja Sina Božjega u njegovu smrtnom tijelu, da proživljava njegov isti
smrtni boj, njegovu samu muku; ali u svojoj je intimnoj biti ona već
Kristovo tijelo, sjedinjena je s njime u slavi, čini nas sudionicima otajstva
njegova uskrsnuća.
Ne smijemo misliti da Crkva danas sudjeluje u muci da bi sutra
sudjelovala u uskrsnuću: u Kristovoj muci sudjelujemo samo ukoliko smo
sjedinjeni s Kristom koji je uskrsnuo od mrtvih. Ne možemo sudjelovati u
Isusovoj muci osim ukoliko smo sudionici njegova uskrsnuća. Dok je
trebalo da Isus najprije trpi i umre da bi zatim uskrsnuo, mi naprotiv sada
trpimo sudjelujući u smrtnom boju, u Kristovoj muci, ukoliko smo već
uključeni u njega uskrsnuloga, ukoliko već sada proživljavamo otajstvo
njegova slavnog uskrsnuća.
Tako je Crkva, u isto vrijeme, sudionica smrtnog boja i uskrsnuća.
Proživljava istovremeno otajstvo muke i slavnog uskrsnuća. Tako je
izvučena od Zmaja koji joj prijeti i ostaje nedodirljiva njegovoj mržnji, tako

33
je odjevena suncem a sunce je znak Božji. Crkva je već odjevena slavom,
iako danas pod prividom smrti.
Crkva kao Kristovo otajstveno tijelo proživljava Kristovo uskrsnuće,
pa ipak u svojim udovima nije pošteđena nevolja i progonstva, opasnosti
padova u ljubavi, podjela i raskola.
I Isus govori Crkvi, drži je u svojim rukama i hoda posred nje. Isus,
koji će se pojaviti, već je nazočan. Paradoks Crkve koja se bori i slavne
Crkve, paradoks je Krista koji dolazi i već je nazočan. Isus drži u svojoj ruci
sedam crkava i upravlja ih, nazočan je posred Crkve, pa ipak treba da dođe.
To je On ukoliko posred Crkve govori, to je On ukoliko drži u ruci sedam
zvijezda te se obraća crkvama i obećava plod stabla života, plod besmrtnosti.
Nebeska Crkva i Crkva na zemlji jedna su Crkva. Ali poistovjećenje nije
potpuno, jer zajednica vjernika još nije slavodobitna Crkva koja sigurna
posjeduje besmrtnost.

Pokora i postojanost, uvjet kršćanskog života

Stil je pisama drukčiji od stila drugih poglavlja: to je upravo stil

poslanica, ne apokaliptički. Otkrivenje nije za Crkvu. Objava božanskog
gnjeva, suda koji treba da padne na svijet i ostvari kraj, to se Otkrivenje tiče
Crkve samo neizravno, ukoliko osigurava slavu koja je sad samo tajna.
Prema četvrtom evanđelju kršćanin je doista prešao iz smrti u život, podnio
je sud, i sud je već bio (pre)sud(a) odrješenja. Bog nas je prosudio i na sudu
nas odriješio, jer nam je dao život, ucijepio nas je u Krista. Svako
učestvovanje na sakramentima novi je sud i novo Božje odrješenje.
Sakramenat suda je božansko odrješenje. Sud se ispunja odrješenjem: ako se
priznajemo grešnima, Gospodin nas odrješuje. Svijet koji se ne priznaje
grešnim Gospodin osuđuje.
Činite pokoru: evo kršćanske poruke. Činiti pokoru znači priznati se
grešnima, priznati i optužiti svoj grijeh. I optužiti svoj grijeh znači spasiti se.
Ako nismo više pod osudom, onda Otkrivenje nije za nas nego za
svijet. Pravo je što Ivan Crkvi piše pismo a ne Otkrivenje, služi se ljudskijim
jezikom pastira.
Kad Ivan progovori svijetu, kad progovori kršćanima ali ne za kršćane
objavljujući sud koji nadmašuje ovaj svijet koji se suprotstavlja Crkvi, Ivan
će se poslužiti apokaliptičkim govorom, jezikom božanskog suda.
Sada naprotiv u Ivanovim riječima, potiče, obećaje, prijeti govor
samoga Božjeg očinstva, ljubav Krista koji je za svoje prolio svoju krv.

34
 U prvome poglavlju Ivan govori o Isusu kao o onome koji nas ljubi.
Izražaj ove ljubavi je baš ovaj jednostavni, čisti, trijezni jezik, bez zalijetanja
jezik nekoga koji govori svojoj djeci, učenicima: Krist, nazočan, govori
svojim prijateljima. Pravo je da je ovdje također prijetnja, ali prijetnja je
ljubavi, riječ je oca koji, radi učinkovitijeg prizivanja, reče poneku tvrdu
riječ. Ali za svijet nema oproštenja: za svijet postoji samo osuda. Ivanov
jezik u Otkrivenju ne će biti neka prijetnja, bit će samo navještaj kraja.
Isusova prijetnja u sedmorim pismima, upravljenim crkvama, određena je
naprotiv da izazove kajanje, da vrati zajednicu u puni posjed ljubavi od koje
je ona otpala.

PISMA ANĐELIMA SMIRNE, PERGAMA, TIJATIRE

Otk 2,8-29

I anđelu Crkve u Smirni napiši: "Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji
bijaše mrtav i oživje: Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si bogat! - i
pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga
Sotonina. Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti
u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do
smrti i dat ću ti vijenac života."
"Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku neće
nauditi druga smrt."
I anđelu Crkve u Pergamu napiši: "Ovo govori Onaj u koga je mač
dvosjek, oštar: Znam gdje prebivaš - ondje gdje je Sotonino prijestolje - a
čvrsto se držiš moga imena te nisi zanijekao moje vjere ni u one dane kad je
Antipa, moj svjedok, vjerni moj, ubijen kod vas - gdje Sotona prebiva. Ali
imam nešto malo protiv tebe: imaš ondje nekih što drže nauk Bileama što
pouči Balaka da stupicu stavi sinovima Izraelovim te blaguju od mesa
žrtvovana idolima i bludu se podadu. Tako i ti imaš takvih koji drže nauk
nikolaitski. Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima
mačem usta svojih."
"Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću
dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime
novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima."
I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: "Ovo govori Sin Božji, Onaj u koga
su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu: Znam tvoja
djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost - i tvoja posljednja djela
obilatija od prvašnjih. Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se

35
pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od
mesa žrtvovana idolima. Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona neće da
se obrati od bludnosti svoje. Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare
njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela; i djecu ću joj
smrću pobiti. I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca -
i dat ću vam svakomu po djelima. Vama pak velim - vama drugim u Tijatiri
koji ne drže ovog nauka te ne upoznaše takozvanih dubina sotonskih: Ne
stavljam na vas drugoga bremena nego - što imate, čvrsto držite dok ne
dođem."
"Pobjedniku, onomu što do kraja bude vršio moja djela, dat ću vlast
nad narodima i vladat će njima palicom gvozdenom, kao posuđe glineno
satirati ih - kao što i ja to primih od Oca svoga. I dat ću mu zvijezdu
Danicu. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"

Iz sedam pisama naslovljenih na sedam crkava provire cijeli nauk što

se tiče budućeg života, ali i što se tiče Krista.
Uvijek postoji neki odnos između Krista koji se obznanjuje, naviješta,
i nagrade koju će crkve primiti ako mu ostanu vjerne. Nagrada je na kraju
učestvovanje na Kristovim atributima, vlasti i slavi. Ali nalazi se također
sukladnost između Kristova proglašenja i osude koju će zajednica podnijeti
ako ne bude vjerna.

Obećanje sudjelovanja na Kristovoj slavi

U pismu Smirni Krist se proglašava kao prvi i posljednji, Onaj koji bijaše
mrtav i oživje. Slavodobiće nad smrću očituje Isusa kao Sina Božjeg – u
njegovoj kakvoći, u njegovoj veličini, u njegovoj vlasti – to je upravo ta
njegova pobjeda nad smrću koja je obećana također vjernicima crkve u
Smirni. Pismo Smirni jedino je pismo u kojem nema nikakvog prijekora
zajednici. Ako ostanu vjerni, druga im smrt ne će nauditi. Umrijet će
pojedini vjernici, ali smrt će biti samo prijelaz u pravi život. Ne će više
podnositi strašnu smrt, kao lišenje Boga; živjet će štoviše, i njihov će život
biti sudjelovanje u životu Sina uskrsnulog od mrtvih.
Tako se nalazi podudarnost između proglasa Kristovih atributa u
pismu Pergamu i obećanja, nagrade vjernicima te crkve. Isus se proglašava
kao Onaj u koga je mač dvosjek, oštar. Ukoliko ima mač dvosjek, oštar, on
će kazniti tu crkvu ako ne prizna svoju pogrešku: dolazim ubrzo k tebi da
ratujem s njima (koji nisu htjeli odbaciti nikolaite) mačem usta svojih.

36
 Ali kakvo je obećanje? Obećanje je „sakrivena mana“. Mana
sakrivena se suprotstavlja onome što dopuštaju nikolaite, tj. da jedu od mesa
žrtvovana idolima i bludu. To je grijeh, Bileamova stupica što je poučio
Balaka, moabitskog kralja, na koji će način zavesti Izraelski narod da se
iznevjeri svom Bogu: učini da jedu od mesa žrtvovana idolima i bludu se
podadu, iznevjerit će se svom Bogu. Tako će se crkva u Pergamu iznevjeriti
Bogu jedući žrtvovano meso. Blagovanju žrtvovanog mesa nasuprot Krist
obećaje manu, sakrivenu manu – to je On, obećaje učestvovanje na
žrtvovanom tijelu.

Sudjelovanje u slavi pobjedom nad smrću

Jednako postoji podudarnost između Kristovih atributa i nagrade u

pismu crkvi Tijatire. Isus je Božji sin, Onaj u koga su oči kao plamen
ognjeni. Jedan je od atributa vlastitih Izraelovu Bogu svevidljivost: Jahve je
Bog koji vidi, ništa ne izmiče njegovu nadzoru. Nije Bog prirode, Bog
zemlje, on je Bog neba. Svevidljivost označava Jahvu kao Boga. Ta kakvoća
koja je vlastita Bogu Izraelovu postaje vlastita Kristu. On istražuje bubrege i
srca. Nagrada koju će imati vjernici kad se on vrati, bit će puna vlast nad
svijetom, sudjelovanje u vlasti Sina Božjega: on će učiniti sudionicima svoje
vlasti one koji mu budu vjerni i dat će im zvijezdu Danicu: ista će svjetlost
koja kruni Krista rasvijetlit njih također.
Što je dakle taj blaženi život, nagrada kršćanina? To je uvijek isti Krist
koji živi u svima, koji danas sve crkve čini sudionicama svoje muke (ne
nagoviješta ni za što crkvama uvijek nevolju koju će morati podnijeti) da ih
zatim učini sudionicama svoga slavnog uskrsnuća. Kao sudionica njegova
uskrsnuća zajednica će doživjeti upravo Božju slavu, njegovu moć, njegovu
svevidljivost, njegovu besmrtnost.

Sudjelovanje na slavi u zajedništvu sa žrtvovanim Kristom

Prihvatimo se opet pisma Smirni. Ono što ga razlikuje je činjenica što,

jedina među svima, ne sadrži neki prijekor zajednici. Ipak u svojoj
savršenosti zajednica nije osigurana od progonstva, štoviše, baš se toj crkvi
naviješta vrlo skoro progonstvo. Druge su već pretrpjele ili će otrpjeti, ali
tako izričita, tako jasna nije nikad naviještena Kristova muka kao crkvi u
Smirni: to je nagrada vjernosti Kristu sudjelovanje, ovdje, u njegovoj smrti.

37
 Crkva je progonjena ne jer je nevjerna Isusu, progonjena je jer je
vjerna. Progonstvo je nagrada vjernosti, jer izriče veće poistovjećenje s
Kristom koje zatim osigurava ovoj zajednici potpunije sudjelovanje u
samom životu uskrsnulog Krista. Crkvi u Smirni ne će nauditi druga smrt.
Kao Isus i Crkva uskrsnula od smrti ne će više biti podložna smrti, doživjet
će Božji život bez kraja.
Besmrtnost je Božji miraz. Za čovjeka pretpostavlja izlazak iz
vremena. Ne shvaćamo kako se čovjek ne mora podložiti vremenu otkada
ima tijelo i nije čisti duh. Besmrtnost također, prema Platonu, pretpostavlja
oslobođenje od tijela, pretpostavlja da se duša oslobodi od tjelesnog
sužanjstva, ropstva u koje ju zasužnjuje također ovaj svijet, ovaj vijek.
Tijelom čovjek ostaje sužanj svijeta. Oslobođena od tijela duša će ući u čistu
vječnost. Ali kako će se čovjek osloboditi od tijela? Samooslobođenje od
tijela je nesavršenost, ne čovječja savršenost. Sudjelovanje u besmrtnosti za
čovjeka je sudjelovanje u samoj Božjoj vječnosti, nešto više od besmrtnosti!
Ono što se obećaje crkvi u Smirni sudjelovanje je čovjeka u Božjem
životu.
Bogatstvo crkve u Smirni! Samo je crkvi u Smirni rečeno da je
bogata: bogata je jer je siromašna, mučena. Bogatstvo je zajednice u njezinu
poistovjećenu s Kristom. Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si bogata!
Bogatstvo je neke crkve nevolja, siromaštvo. Ovdje na zemlji nema drugog
bogatstva; ako je Crkva moćna, ako je bogata, ta moć i bogatstvo uistinu su
kao osuda, znak njezine odbačenosti.
Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Ne treba da se Smirna boji, ali
činjenica neprestrašenosti ne oslobađa je od patnje. Koliko treba da pretrpiš!
(Jedan) Bog (koji) govori trebaš-moraš! Ne što bi on bio podložan nekom
zakonu, ne što on ne bi mogao osloboditi od tog zakona, kao od neke nužde;
ali on ne može, ako ljubi, ne učiniti sudionicom svoje iste muke nju koja je
njegova zaručnica, Crkvu. Moraš se rađa iz intimne potrebe ljubavi koja
zahtijeva njezino poistovjećenje s Kristom. Ne bi mogao ni Bog poštedjeti,
jer kad bi poštedio, Crkva više ne bi bila Kristova zaručnica, ne bi više
živjela njegovim životom.
Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit
ćete u nevolji deset dana. Deset, savršen broj – ako broj u Otkrivenju ima
neki znakoviti značaj, ne treba da uzmemo deset u doslovnom smislu što
bismo rekli da deset dana naznačuju neko kratko vrijeme. Treba da naprotiv
mislimo da je broj deset savršen broj koji označuje puninu – Crkva će biti
mnogo mučena, mnogo vremena, možda uvijek…
Budi vjeran do smrti: uključena je smrt: vjernost uključuje umiranje.
Vjernost Kristu izražavamo upravo davanjem života. Posljednji je čin

38
vjernosti upravo smrt. Krist ne naviješta samo progonstvo, nego progonstvo
koje zahtijeva dar života. Kako je Krist položio svoj život, tako će trebati da
ga njegovi vjernici polože za nj.
Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Duh uistinu
progovara u ovim riječima koje izriču, određuju položaj cijele Crkve i
svakoga od nas. Kad ne bismo bili mučeni, onda bi trebalo da se osjećamo
kao isključeni, odbačeni od Boga. Da smo bogati, bili bismo siromašni…
Reći će doista Duh u posljednjem pismu: Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se,
ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.

Suzajedništvo u slavi snagom uskrsnuća

U pismu Pergamu Isus je Onaj u koga je mač oštar. Sudac. Mač oštar
doista izražava sud.
Ali imam nešto malo protiv tebe, kaže Krist. U Crkvi neki… drže nauk
Bileama podavajući se bludu, idolopoklonstvu, blagujući od mesa žrtvovana
idolima. On će doći kao sudac, s oštrim mačem da ih posiječe, da ih odvoji
iz krila Crkve. Ti, ili će se pokajati ili će se inače osuda zapečatiti nad njima
i isključiti ih iz zajednice. Progonstvo nije prijetnja onima koji nisu vjerni,
jer je progonstvo dar, nagrada! Gospodin ih ne kažnjava progonstvom,
kažnjava ih kad ih odsječe.
Onima koji ostanu vjerni… ime napisano na kamenu. To ime koje
nitko ne zna osim onog koji ga primi, izriče dar duboke intimnosti koju će
ove duše imati s Kristom. Bludu, tj. nevjernosti onih duša koje premda su se
priznavale kršćanskima a držale neki drugi nauk, odgovara sjedinjenje u
ljubavi, intimnost ovih s Kristom njihovim zaručnikom. Intimnost koju nitko
ne poznaje. Tko pozna intimnost zaručnika i zaručnice? Ni djeca nisu
učesnici. Nitko ne može ući u intimnost Krista i duše koja mu se da(rova)la.
Tima također sakrivena mana. Meso žrtvovano zajedništvo je s
idolima, mana sakrivena zajedništvo je s Kristom. Nije li nagrada za
eshatološka vremena, za budući život? Nebeski je život naša preobrazba u
Krista: on će biti naša hrana, sigurno ne u vidljivomu sakramentalnom
znaku, nego na drugi način koji samo Bog zna. Imat ćemo sakrivenu manu, a
mana je On, vječna hrana duše.

Sudjelovanje u slavi Božjoj

39
 Crkva u Tijatiri ima u svom krilu Jezabelu, lažnu proročicu koja
propovijeda iste zablude koje smo vidjeli u pergamskoj crkvi. Naš se
Gospodin prikazuje kao svevidljivi, onaj koji ispituje srca, koji vidi u
intimnosti: čini se da grijeh nije tako otvoren da bi zahtijevao neposredni
zahvat.
Ako se Isus proglašava kao onaj koji ima oči kao plamen ognjeni,
pismo naglašava prije svevidljivost nego sudačku vlast.
Spoznaja grijeha zahtijeva naravno ovdje sud. Naš Gospodin doista
naviješta kaznu; ali naviješta i nagradu onima koji su bili vjerni. Nagrada je
vlast nad narodima, vođenje na pašu palicom gvozdenom, nagrada je
zvijezda. Vjernik će imati zvijezdu u svojoj ruci, nije on zvijezda. To je
razlika između nas i Krista: mi imamo, on jest. Ono što je on po naravi mi to
imamo po milosti. Ako imamo po milosti, to je stoga što imamo to od njega.
On će nam dati zvijezdu. Na kraju će Otkrivenja reći: Ja sam sjajna zvijezda
Danica. Još više nego vlast nad svijetom, još više nego posjedovanje naroda,
nagrada vjernosti bit će posjedovanje Krista.

PISMA ANĐELIMA SARDA, FILADELFIJE, LAODICEJE

Otk 3,1-22

I anđelu Crkve u Sardu napiši: "Ovo govori Onaj koji ima sedam
duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a
mrtav si. Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh
da su ti djela pred Bogom mojim savršena. Spomeni se dakle: kako si primio
Riječ i poslušao, tako je i čuvaj - i obrati se. Ne budeš li dakle budan, doći
ću kao tat, a nećeš znati u koji ću čas doći na te. Ali imaš u Sardu nekolicinu
imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su
dostojni."
"Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati
imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i
anđelima njegovim."
"Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"
I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti,
Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori,
nitko neće otvoriti: Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata
kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si
moju riječ i nisi zatajio mog imena. Evo, dovest ću neke iz sinagoge
Sotonine - koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu - evo, prisilit ću ih da

40
dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim. Budući da si
očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji
ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari. Dolazim ubrzo. Čvrsto
drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca."
"Pobjednika ću postaviti stupom u hramu Boga moga i odande on
više neće izići i napisat ću na njemu ime Boga svoga i ime grada Boga
svoga, novog Jeruzalema koji siđe s neba od Boga mojega, i ime moje
novo."
"Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"
I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: "Ovo govori Amen, Svjedok vjerni
i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć.
O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz
usta. Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!' A ne znaš da si
nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u
vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja
sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam
one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam;
posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i
on sa mnom."
"Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja,
pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo."
"Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"

Intimnost sa zaručnikom

Čini se da pisma crkvama ne ponavljaju samo istu poruku i da nemaju

samo jedinstvo stila, da su sastavljena na isti način, da imaju jedincat nacrt,
nego da imaju također teološko jedinstvo. Jedan je samo teološki nauk
oslonac ovih apostolskih riječi prvobitnim kršćanskim zajednicama: potvrda
onoga što je Krist, jaki i intimni poziv na vršenje bogoslovnih kreposti,
obećanje budućih dobara u nadoknadu za vjernost Kristu.
Ovaj nacrt: ali u nacrtu je već sav znak drevne Crkve, u njemu se
nalazi cijeli njezin duhovni, eshatološki nauk.
Ako je Crkva izložila evanđeosku poruku s uistinu uzornim
bogatstvom i dubinom, možemo reći što se tiče teologije o posljednjim
stvarima, nadahnute knjige imaju još neizmjerno izreći teološkom
razmišljanju onoga tko bi htio produbiti njihovu poruku. Na kraju, cijeli je
teološki nauk sadržan u priznavanju Krista. Ne rađa se Crkva ni za što iz

41
vjeroispovijesti u Cezareji kad Petar ispovijeda Isusovo mesijanstvo: Ti si
Krist, Sin Boga živoga.
Dogmatska je teologija uključena u potvrdi Isusova mesijanstva, i
mesijanstvo uključuje Kristovo božanstvo, ali također Kristovu sunaravnost
s čovjekom. On je Riječ, pralik sviju stvorenja, onaj u kome je sve
obnovljeno, oživljeno, oporavljeno. U Kristu se ispunjaju božanski naumi.
U pismima, naslovljenim crkvama, dogma je uključena u imenima
koja Krist sebi daje: Onaj koji je Amen, Svjedok vjerni i istiniti… Onaj koji
ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće
otvoriti. I još: Prvi i Posljednji, Početak Božjeg stvorenja.
U Kristovim se imenima sabire, kao u klici, čitava kršćanska vjera,
kao što je sabran u riječima upravljenim crkvama svaki nauk duhovnog
života. Djela koja Krist očekuje od crkava uvijek su vjernost Kristu, vjera,
iščekivanje njegova dolaska i budnost u iščekivanju koja je vježba nade, i
konačno (milosrdna) ljubav. Koliko će puta On prekoriti crkve jer su se
ohladile u izvršavanju agape! Vjera, nada i ljubav. Cijeli je kršćanski život
vježba bogoslovnih kreposti, jer je čitavi kršćanski život prije svega odnos
duše s Bogom. Moralne su kreposti utoliko kršćanske, ukoliko ih oblikuje
ljubav. U svakom je kršćanskom činu živa ljubav prema Bogu, ili je barem
živa vjera po kojoj čovječji život postaje svjedočanstvo za živoga Boga.

Povratak u raj

Nadasve je bogat eshatološki sadržaj ovih pisama u posljednjim

riječima koje ih zaključuju. Što Krist obećaje crkvama? Ono što Isus
obećaje, uči nas nauk o posljednjim stvarima.
Dvadeset stoljeća kršćanske misli nije izložilo beskonačno bogatstvo
koje ove jednostavne riječi posjeduju. Što uključuje prema Otkrivenju nauk
glede raja, budućeg blaženstva, obećane nagrade? Otkrivenje daje taj nauk u
neprekidnom odnosu na SZ i Evanđelje također. Buduća nagrada ima odnos
s Postankom, Izlaskom, s Knjigama Kraljeva. Teološka misao počiva na tim
stupovima.
Glede Postanka, buduća je nagrada čovječji povratak u Božji raj, na
nevinost u kojoj je stvoren. U tom su povratku u raj drevni oci uvijek gledali
cilj ljudskog puta. Cijeli ljudski život nije drugo nego čovječji povratak u raj
iz kojeg je izbačen zbog prvoga grijeha.
Povratak u raj! Evo što Krist obećaje crkvama! To obećaje kad govori
o bijelim haljinama koje će trebati da pokriju čovječju golotinju. Prvim
grijehom Adam primjećuje svoju golotinju i učini odijelo od smokvina lišća

42
da se pokrije. Čovjek je nakon grijeha gol, u svojoj sramoti. Čovjek je
sveden na čisto prirodno biće, dok je naprotiv bio pozvan da se odjene
bijelom haljinom Božje slave. Bjelina je svjetlost, i svjetlost je slava. Bijela
haljina koju Isus obećaje onom tko pobijedi samo je Božja slava koja
obuzima i odijeva čovjeka: mi smo jednostavni ljudi, prirodna, gotovo
životinjska bića. Što nas razlikuje od drugih bića koja žive ovdje na zemlji?
Slabi smo kao ona, goli, bez obrane: goli u svome siromaštvu i također u
svojoj sramoti, jer smo lišeni nečega što nam je pripadalo, i sad smo pred
Božjim i anđeoskim očima otkriveni, svučeni. Ljudi prirode premda pozvani
na život milosti. Lišen Božje milosti Adam nije stoga sveden na stanje
naravi – njegov poziv ostaje, Bog traži od njega milost – on je lišen nečega
što Bog zahtijeva i što čovjek ne može nikada više zaposjesti, što ne će moći
posjedovati dok ga Bog ne odjene tom veličanstvenom haljinom koja je
njegova neizmjerna slava.
Čovjek će iznova posjedovati, uistinu, s Bogom isti život, istu slavu.
Bijela je haljina svadbena haljina koja čovjeka čini dionikom same Božje
slave. Čovjek hoda pustinjom ovoga svijeta dok ne stigne iznova u raj, ali u
nj ne ulazi ako nema haljinu slave.
U raju živi samo Bog ili onaj koga je Bog u sebe preobrazio: treba da
se odjenemo njegovom slavom da bi u njemu boravili. Onaj koji onamo uđe
kradomice a da nije odjeven u svadbenu haljinu, bit će izbačen, kaže
evanđeoska prispodoba.
Evo, dakle, ono što je u eshatološkom redu obećana nagrada: Božja
slava koja zaodijeva cijelog čovjeka, ne samo dušu nego i tijelo.

Duhovna osjetila

Jedan drugi nauk priziva čovječji povratak u izgubljeni raj kao kraj
čovječjega duhovnog puta: nauk duhovnih osjetila. To je također natuknuto
u pismima. U tim se pismima govori o koliriju-pomasti koja treba da našim
očima omogući vid.
U Postanku se pokazuje kako se prvim grijehom čovjeku otvaraju oči
da vidi svoju golotinju. Hagara u pustinji ne zna vidjeti Boga ni kad joj je
blizak. Tako mi: ne primjećujemo Boga, ali primjećujemo stvarnost koja
nam sakriva božansku zbilju. Nemamo više osjetila da primijetimo, kušamo,
vidimo, dotaknemo Boga i budemo dirnuti od njega. Bog nam prolazi blizu i
ne vidimo ga, govori nam i ne čujemo ga. Zatvoreni smo, slijepi, gluhi,
nijemi, kako kaže pismo Laodiceji. Nevolja si i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.
Što ostvaruje Kristov dolazak? Isus poslanicima Ivana Krstitelja kaže: Idite i

43
recite što ste vidjeli: slijepi vide, gluhi čuju. Treba da steknemo sposobnost
kako bismo okusili Boga, njegov ukus, njegovu milinu. Tko nema vjeru,
nema ušiju koje čuju, nema očiju koje vide. Da bismo vidjeli Boga, treba
nam kolirij–pomast koja nas osposobljava da ga vidimo.
Obećana nagrada od Boga uključuje iskustvo Boga. Ne smijemo više
biti vezani za vidljivi svijet, nego drugovi anđela, Kristova braća, treba da
živimo kao Riječ pred Božjim licem. Život kršćanina koji je vjeran, takvog
je božanskog iskustva. Bog za njega više nije samo netko za koga je čuo
kako govore o njemu. Svatko od nas, ako je uistinu bio vjeran, suzajedničar
je nagrade obećane crkvama i može ponoviti ono što Ivan kaže: što smo
vidjeli i čuli, dotaknuli… navješćujemo i vama. Treba da budemo svjedoci,
ali to ćemo biti samo ako budemo vidjeli. Vidjeli smo ga – treba da to
mognemo i mi reći. Obećanje je Kristovo, to viđenje, i ispunit će se. Ispunit
će se potpuno u raju, ali već odavle treba da počne to gledanje. Naš je život
isti život koji ćemo doživjeti u nebu, gore će život biti samo usavršenje
života kakav je sada naš.
Sada treba da vidimo, čujemo, dotaknemo Boga kao što ga je
dotaknula žena koja je trpjela od krvotoka, sada treba da nas On dodirne kao
što je milovao dječicu, sada treba da počinemo na njegovim grudima kao
Ivan: Kušajte i vidite, kako je dobar Gospodin.
Božje obećanje nije samo povratak u izgubljeni raj. Već u pismima
crkvama, koje smo protumačili, nalazi se priziv na Postanak. Primijetili smo
stablo života u Otkrivenju i vidjeli smo da je suzajedničar božanskih
obećanja onaj tko blaguje hranu besmrtnosti, plod stabla života, koji je Isus.
Primijetili smo također uporište u Izlasku: manu. Kršćanin jede ono što je
jeo Izrael, ali dok izraelska mana nije oslobađala od smrti, ova nova mana je
sakrivena, tajna mana koja daje život.

Kraljevska vlast

Treći je predmet koji se ponavlja u Otkrivenju monarhija. Budući je

život sudjelovanje u kraljevstvu Krista, sveopćeg kralja. I u ovom se ipak
predmetu nalazi također povratak na Postanak, prema sv. Benediktu, jer
vraćanje u izgubljeni raj znači ponovno stjecanje s čovječje strane Adamove
kraljevske vlasti nad svim stvorenjem. Ipak sigurno, u predmetu o
kraljevskoj vlasti uporište na monarhiji je očito. Monarhija uključuje
izgradnju grada, Jeruzalema. Predmet nebeskog grada prevladava u
Otkrivenju. Postanak ne pozna Božji grad nego samo Babel, kraljevstvo zla.

44
Treba da dođemo do Knjiga o kraljevima radi pronalaženja Božjeg grada,
kad se Korablja zaustavi i posveti grad i u njemu se podiže hram.
Budući će život glede monarhije biti grad, ili imat će društveni značaj.
Blaženstvo ne će biti pojedinačni odnos svakog čovjeka s Bogom, nego
sveopći odnos. Čovjek će biti sjedinjen sa svakim čovjekom, i svi ljudi sa
svim stvorenjem. Bog će biti sve u svemu i dovesti će sve u jedinstvo.

Hram

Čovjek zatim postaje Božji stup; to je predmet o hramu. Daniélou je

proučavao predmet o hramu. Hram nije samo jeruzalemski hram, nije samo
Kristov hram, njegovo Tijelo, to je sama čovječja duša. Znak hrama ima
mistični značaj. Bog boravi u nama, u nama nalazi svoj užitak, svoj počinak,
svoje blaženstvo, svoju radost. Trebalo bi da svatko promotri riječi Pisma: Ti
si moja radost, najljepše koje je Bog rekao o čovjeku. To je budući život.
Kako je siromašna teologija o posljednjim stvarima u Crkvi! Govori
se o gledanju Boga; ali govori li se o Božjem počinku u nama, kao da smo
mi njegov život, njegovo blago, njegov mir? Apokrifi govore također o
tome: Ti si moj mir, kaže prema njima Duh spustivši se na Krista. Te riječi
govori Bog također svakomu od nas.

45
 IV

ZAKLJUČAK

Prvi dio knjige nije pravo Otkrivenje, nije objava onoga što svijet
iščekuje drugim Kristovim dolaskom, nije očitovanje onih događaja koji će
okončati njegovu konačnu pobjedu nad protivničkim moćima.
Prvi dio govori o crkvenom životu.
Osnovni nauk ovoga prvog dijela Otkrivenja kreće se oko zemaljskog
položaja Crkve. Kako ona živi ovdje? Crkva je već Kristovo kraljevstvo pa
ipak ta Crkva u kojoj On živi, koju on drži u ruci, ta Crkva nije izvučena
ispod vlasti Zloga. Nesumnjivo sedam crkava pripada Kristu, pod njegovom
su vlašću, pa ipak progonstvo proizvodi otpadnike, krivovjerje već odvlači
duše od Crkve. Zemaljski je položaj Crkve upravo ovaj: (vojno) stanje boja.
Boj koji se vodi između zla i dobra na svjetskoj pozornici, u izvjesnoj
je mjeri nazočan također u krilu same crkvene zajednice; ipak ne toliko da
izvrgne pogibelji pripadnost Crkve Kristu jer On drži u svojoj ruci sedam
zvijezda koje su crkve. Treba da primijetimo da crkve nisu osuđene nego oni
koji pripadaju pojedinim crkvama.
To je dakle zemaljski položaj Crkve: Crkva nije izmaknuta vlasti
Zloga, pa ipak ona je konačni Kristov posjed. Čini se da prva dva poglavlja
Otkrivenja promiču teološki nauk dvostrukog položaja Božje Crkve; Crkve
Kristova otajstvenog tijela i Crkve Božjeg naroda. Ali i Božji narod ne će
nikada biti otet, u svima svojim članovima, od Božje vlasti, od Kristove
vlasti.
Postoji jedinstvo između zemaljske i buduće Crkve, između Crkve
koja živi još ovdje kao putnica i Crkve koja živi u blaženom posjedu Boga.
Nema jedne Crkve ovdje i Crkve gore: Crkva je jedna, ali u toj Crkvi jedni
su još putnici, i mogu još izgubiti milost, mogu se izmaknuti Gospodinu; i
zatim u toj se Crkvi nalaze neki koji se naprotiv ne će moći oteti Gospodinu.
Crkva se kao Kristovo otajstveno tijelo poistovjećuje s njime, samo je jedno
s njime, pod njegovom vlašću i konačno njegovo kraljevstvo, njegova
zaručnica; ali Crkva je također jedan narod, zbor pozvanih, zbor onih koji su
poslušali Riječ i još su na putu u domovinu.
Upravo ukoliko je Crkva zajednica tih pozvanika, trpi sablazan i
progonstvo izvana, trpi nutarnji boj u sebi. Poziv ne uključuje neposredni
prijenos čitava čovjeka u Božje kraljevstvo: Crkva je nazočna također kao

46
otajstveno Tijelo, ali ljudi nisu potpuno uključeni u to otajstveno Tijelo.
Premda su po krštenju u Krista uključeni vrhom svoga duha, ostaju
učinkovito podložni svjetskom utjecaju, ostaju još u nekom dijelu pod
vlašću zla, u svome tijelu i u svojim moćima. Još njihovo shvaćanje nije
posve izuzeto od opasnosti krivovjerja i njihova volja od opasnosti nevjere, i
njihovo tijelo nikada nije posve izuzeto od sotonske vlasti, u bolesti i u
smrti. Ljudi ovdje, premda pripadajući Crkvi nikada ne će biti potpuno
izuzeti od vlasti zla, čak ni sveci. Ni Krist nije htio biti izuzet od svega toga.
Sam se je dao pod vlast Zloga. Dao se je jer je htio, ali se je doista dao, i
Đavao je iskalio na njemu svu svoju moć sve dok ga nije usmrtio. Ono što se
događalo u Kristovu smrtnom životu, premda je on bio Sin Božji, događa se
sada u Crkvi. Kao što se protiv Kristova Tijela iskalila sotonska moć, tako se
protiv pojedinih crkvenih članova iskaljuje ta moć na taj način da pojedini
članovi mogu biti također cjelovito pod prevlašću zla.
Važno je primijetiti kako, bez obzira što vjernička zajednica još nije
posve izuzeta od sotonske vlasti, veliki se svjetski boj između zla i dobra ne
poistovjećuje s bitkom koju Crkva podnosi u svome intimnom krilu. Isus
izvlači crkve ne samo iz boja nego i od bojevih posljedica. Moći će pojedini
kršćani podnositi progonstvo, patnju i bol, ipak sud Božji koji prijeti svijetu,
ne prijeti kršćanima – Božja kazna ne dotiče ove ljude označene Božjim
pečatom – čini se prije da su podložni danas progonstvu i mukama da sutra
budu sačuvani od velike kazne.
I što je ta Božja kazna koja ne dotiče one koji pripadaju Crkvi? Nije li
možda to istina, da su zato kršćani progonjeniji od drugih, što treba da kao
kršćani sudjeluju u Kristovoj muci? Da, ali sudjelovanje u Kristovoj muci
kod kršćana nije osuda, kako je naprotiv osuda sud koji Krist izvršuje nad
svijetom koji mu ne pripada. Tako se događa da, premda progonjeni, kršćani
ne će nikada izgubiti Kristov mir. On će ih ipak obraniti: sva patnja, čitavo
progonstvo koje se može pokrenuti protiv kršćana ne će imati nikada
sposobnost da im oduzme tu posljednju obranu odakle oni, svemu usprkos,
posjeduju mir, posjeduju već u Kristu suzajedništvo u budućim dobrima.
Tu nam pouku daje sedam pisama crkvama. Ali od čega se sastoji boj
između dobra i zla u Crkvi? Život je u Bogu uvijek ljubav i istina, jer je Bog
svjetlost i ljubav – kaže sv. Ivan u svojoj prvoj poslanici. Patnja Crkve – više
patnja nego boj – zavisit će uvijek od manjka ljubavi: zbog toga Isus kori
neke crkve. Glavni izražaj života u kršćanskim zajednicama treba da bude
zanos ljubavi: one su se sad naprotiv ohladile u svojoj ljubavi.
Uvreda istine drugi je razlog njezine patnje: krivovjerje. Od početka
su na području kršćanstva nazočna ta dva zla: nije cjelovita laž, kao što nije
mržnja. Mržnja i laž isključuju sustavno svakog člana iz Crkve. Ovdje se

47
prije radi o pomanjkanju koje ipak izlaže opasnosti uistinu pripadnost
pojedinaca čitavoj Crkvi.
U drugom dijelu Otkrivenja Crkva nije više podložna progonstvu, nije
više odjevena poniznošću. Već je sudionica naprotiv same vlasti uskrsnulog
Krista. Ona je žena odjevena suncem, okrunjena zvijezdama. Pobjegla je u
pustinju, ali sam je pustinja izraz božanske obrane, označuje crkvenu
nadmoć pred zemaljskim vrijednostima. Crkva je, iako živi ovdje, tuđa
ovom svijetu.
Ali Crkva, koju ćemo vidjeti u drugom dijelu knjige, nije različita od
one iz prvog dijela. Nedostaci koji se pojavljuju nisu takvi da bi Crkvu
izvukli od Kristove vlasti i učinili je sotonskim oruđem: u boju protiv sotone
doista ova slaba i nejaka Crkva, ova Crkva u smrtnoj muci, također je
sredstvo kojim Krist dolazi i slavi pobjedno slavlje.
Posjetimo se na ovu uistinu veliku istinu. Crkva može biti uvijek
bijedna, siromašna, nesavršena: dok živi na zemlji u svojim članovima može
biti slaba, nejaka; pa ipak je međutim ta Crkva oruđe božanske moći.
Upravo u svojoj muci Crkva dapače ostvaruje spasenje svijeta i
posvjedočuje Kristovu pobjedu. Ne mislimo da Crkva, zbog činjenice što je
ona Kristovo otajstveno tijelo, treba da danas doživi svoju bezuvjetnu
savršenost: ona posvjedočuje Krista upravo svojom poniznošću, upravo u toj
patnji također, u tim manama ljudi koji joj nanose bol.
Njezini nedostaci su na neki način prigoda u kojoj ona, ako u nekim
članovima nije izuzeta od sotonske vlasti, u drugim članovima trpi i
sudjeluje u Kristovoj muci. Da je Crkva već sada savršena, Crkva ne bi
mogla potpuno i uistinu trpjeti, biti sudionica Gospodnje muke. Ipak
progonstvo, pokrenuto od protivnika protiv nje, nema uistinu moć da je
potuče. Sva se mržnja protiv Crkve iskaljena zaustavlja na njezinim
članovima. Najtežu patnju, više od neprijateljske mržnje, mi izazivamo dok
smo grešnici: još više od progonstva izvana pokrenutog, proistječe od našeg
siromaštva najdublja patnja. Barem u onima koji nisu svjesni svojih
nedostataka, a trpe zbog njih, ona snažno sudjeluje u muci Gospodnjoj.
Tu patničku Crkvu, tu Crkvu koja u svome zemaljskom položaju
pozna sve nedostatke dobra, sve mjere ljudske sebičnosti, sve opasnosti
krivovjerja, tu Crkvu nastanjuje Krist: Krist je ispunja svojom nazočnošću:
to je početno viđenje Otkrivenja.
Prije pisanja u Isusovo ime crkvama, Ivan vidi Gospodina upravo
ukoliko je nazočan u zajednici. On je posred svijećnjaka, on drži sedam
zvijezda u ruci. Viđenje kojim počinje kod drevnih proroka njihovo proročko
poslanje, početak je posljednje objave kod Ivana. Ali to nije viđenje Boga, to
je viđenje Krista uskrsnuloga.

48
 Čini mi se da nam nište veće ne može reći Otkrivenje: namjesto Boga
je ušao Isus, onaj koji je bio mrtav te je uskrsnuo, i sada živi u vijeke
vjekova. Nema ništa veće u NZ od ovog viđenja u kojem je na Božje mjesto
utvrđen onaj koga je Ivan jednog dana doticao rukama, slušao svojim ušima:
Krist! Bog se objavio u njemu. Vidješe Boga, rečeno je o starješinama u
Izlasku. Ali u Ponovljenom zakonu ispravnije je rečeno: Ne vidjeste Boga,
nego ste čuli njegov glas. Doista, ono što vide starješine na gori, samo je
duga koja označava savez mira koji Bog uspostavlja s Izraelom: vide nebo
od safira, vide prijestolje, … ali na prijestolju… nitko! Bog ostaje nevidljiv,
nepristupačan: viđenje Boga je spoznaja njegove nevidljivosti, viđenje Boga
izriče čovjeku samo njegovu transcendenciju i nepriopćivost. Bog je netko
koga ne možemo imenovati, netko koga ne možemo vidjeti.
Ali sada na mjesto tog iskustva ulazi drugo veće. Onaj koji je
nepriopćiv, priopćio se je; koji je bio nevidljiv, postao je vidljiv: to je Krist.
Čovjek je sada Bog; možemo izreći te riječi i ništa veće od tih riječi koje
znače spasenje svijeta. Ne treba da čovjek traži daleko od sebe spasenje: Bog
se je utjelovio.
Viđenje Isusa uskrsnulog iz smrti viđenje je Boga. Prijestolje više nije
prazno. Bog sada uistinu može uzeti čovječji izgled: ne uzima ga više samo
kao posuđenog da bi se na neki način objavio ljudima; čovjek je sada doista
Božja objava. Nebo više nije daleko od čovjeka, ni Božja slava s one strane
ovoga svijeta: ovaj je svijet pun njegove slave. Čovjek je sam Bog; Bog se
objavljuje u čovjeku Isusu.
Čovjek ne traži više Boga daleko od sebe, sad više nema potrebe da ga
doziva kao dalekoga, uključuje samo izbjegavanje ovog svijeta da se
susretneš s njime: sada ne živi samo Bog u Crkvi te je ispunja svojom moći
(to je bilo istinito već u SZ: Bog je sišao u Hram, sišao je da povede
hebrejski narod kroz pustinju: sišao je, ali je ostao stranac na zemlji; premda
je bio s čovjekom, čovjek nije bio s njime, Bog je bio uvijek netko drugi,
posve drugi od njega): sada čovjek i Bog isti! Onaj Bog koga je čovjek
tražio Isus je!
Ali čovjek nije Bog osim po otajstvu Božjeg utjelovljenja.
Ali neprekinutost se sa SZ izražava upravo u samom viđenju, jer
viđenje koje Ivan ima o tom Bogu u Isusu oponaša viđenja drevnih proroka.
To nas isto viđenje sad prosvjetljuje: svijet koji je dakle dosad bio prazan,
sad je pun otajstvene nazočnosti, nazočnosti Sina Čovječjeg.

49
DRUGI DIO

SUD

50
 I

ONAJ KOJI SJEDI NA PRIJESTOLJU

Otk 4,1-11

Nakon toga vidjeh: gle, vrata otvorena na nebu! A onaj prijašnji glas,
što ga ono začuh kao glas trublje što govoraše sa mnom, reče: "Uziđi ovamo
i pokazat ću ti što se ima dogoditi nakon ovoga!" I odmah se u duhu zanijeh
kad gle: prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko sjede. Taj što sjede
bijaše nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja duga slična smaragdu.
Uokolo prijestolja dvadeset i četiri prijestolja, a na prijestolja sjedoše
dvadeset i četiri starješine, obučene u bijele haljine, sa zlatnim vijencima na
glavi. Od prijestolja izlaze munje, i glasovi, i gromovi; pred prijestoljem
gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih, a pred
prijestoljem kao neko stakleno more, nalik na prozirac. U sredini prijestolja,
oko prijestolja, četiri bića, sprijeda i straga puna očiju: prvo biće slično
lavu, drugo biće slično juncu, treće biće s licem kao čovječjim, četvrto biće
slično letećem orlu. Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i
iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore:
"Svet! Svet! Svet
Gospodin, Bog Svevladar,
Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!"

I kad god bića dadu slavu i čast pohvalnicu Onomu koji sjedi na
prijestolju, Živomu u vijeke vjekova, dvadeset i četiri starješine padnu ničice
pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu - Živomu u vijeke
vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje govoreći:
"Dostojan si, Gospodine, Bože naš,
primiti slavu i čast i moć!
Jer ti si sve stvorio,
i tvojom voljom sve postade
i bi stvoreno!"

51
 Odnos među raznim viđenjima Otkrivenja

Važno je u Otkrivenju primijetiti odnose među raznim dijelovima u

složenosti knjige. Protumačili smo ukratko prvi dio Otkrivenja, koji zapravo
nije otkrivenje nego radije pobudno pismo sveopćoj Crkvi.
Kakav je odnos između prvog dijela i ovoga drugog koji se otvara
viđenjem prijestolja?
I poslije još: i u sastavku drugog dijela koji je uistinu apokaliptički,
koji je odnos između početka i kraja, tj. između viđenja prijestolja i viđenja
nebeskog Jeruzalema? Nesumnjivo, odnos je vrlo uzak, jer na kraju viđenje
ostaje isto iako se na pogled prikazuje različitim. To je viđenje Božje
kraljevske vlasti, Božje slave, njegova puna očitovanja. Ali drugo je
očitovanje slave uskrsnulog Krista na početku knjige, druga je slava Boga i
zaklanog Jaganjca na početku pravog i vlastitog Otkrivenja, drugo je
očitovanje slave kako se prikazuje na kraju knjige, u viđenju svetoga grada
koji silazi s neba.

Slavni Krist živi u svojoj Crkvi

Prije svega moramo primijetiti razliku koja se nalazi između prvog i

drugog dijela. Prvo pobudno pismo crkvama nije toliko očitovanje
kraljevske vlasti koja se nameće porazom neprijatelja, svemogućnošću koja
gazi svaku prepreku svome vlastitom izvršenju, koliko u drugom zapravo
apokaliptičkijem dijelu, nego pokazuje prije Božju aktivnu nazočnost u krilu
Crkve i želi nas također poučiti istovjetnosti progonjene Crkve, još putničke
Crkve na zemlji, s već slavodobitnom Crkvom na nebu. Nazočnost Krista
koji živi posred zemaljske Crkve, Crkve koja pozna još sve granice vlastite
zemaljskom položaju, sve nesavršenosti ljudi putnika, nazočnost je
sakrivena, ali učinkovita. S druge strane, Kristova nazočnost u Crkvi nije
nazočnost nekoga koji dolazi pobjeđivati, nekoga koji se nameće porazujući
svoje neprijatelje – nazočnost je naprotiv kralja u vlastitoj kući. Može ukoriti
različite crkve, može ih potaknuti na veću ljubav; pouka ipak i poticaj su
upravo pouka i poticaj nekoga tko je u vlastitoj obitelji, koji živi u vlastitoj
kući. Tj. ne izražava se bojem i pobjedom Gospodnja kraljevska vlast, nego
upravo uvijek punijim očitovanjem istovjetnosti između zemaljske Crkve i
Božjeg kraljevstva izražava se u intimnosti Gospodina sa svojima.

52
 U vlastito rečenom Otkrivenju Božja nazočnost je nazočnost jednoga
koji vlada i poražava, jednoga koji sve podlaže svojim naumima i očituje
svoju kraljevsku vlast svemogućnošću koja gazi svaku zapreku te se očituje
vrhovnom, ne kao prijateljska moć nego kao beskonačna vlast; ne nekom
istovjetnošću, nekim intimnim jedinstvom između te vlasti koja se prostire i
svijeta u kojem se prostire, nego dapače njihovom suprotstavljenošću.
Otkrivenje je doista Božji boj protiv protivničkih vlasti, ono je razvijanje
snage kojoj ništa ne odolijeva, razvijanje je moći koja se objavljuje
uništavanjem svega što joj se suprotstavlja.
Viđenje dakle Krista na početku Otkrivenja viđenje je nekoga tko je u
Crkvi sakriven, nevidljiv, ali božanski djelatan; nazočnost je jednoga koji je
bio mrtav a sad je živ, uskrsnuli; nazočnost je čovjeka Isusa, osuđenog prije
malo vremena, druga Ivana i apostola, koji se sada uistinu očituje kao
zaručnik Crkve, kao kralj kršćanske zajednice, kao kralj koji vlada nad
narodom koji je njegov, koji kraljuje u kući koja je njegova: On se kreće
među svijećnjacima, On drži crkve (sedam zvijezda) u svojoj ruci.

Slava Boga stvoritelja na nebesima

U vlastito nazvanom Otkrivenju neposredno se naprotiv ne prikazuje

Krist vidiocu nego Bog, stvaratelj. Zatim, ali samo poslije, očitovat će se
suzajedničar samoga božanstva na prijestolju Jaganjac na nogama. I već je ta
razlika koja izriče Božje beskonačno nadilaženje svega stvorenja, nad kojim
on vlada. Zatim još: više se Bog ne pojavljuje nad zemljom nego na nebu.
Otvara se nebo i vidjelac je prenesen gore, dok u prvome viđenju Ivan vidi
Isusa i čuje njegov glas okrenuvši se unatrag: Uskrsnuli nije ispred njega
nego straga, okolo naokolo: ispunja ovaj svijet. Sada je naprotiv Bog
nazočan, ali je nazočan na nebu. Ako vidjelac želi biti sudionik viđenja,
treba da bude uzdignut na to nebo gdje se prostire, puno i neizmjerno,
božansko veličanstvo.

Nepromjenljivost Božje slave

Toj Božjoj slavi nasuprot razvit će se potom viđenje svijeta: postoji

nesumnjiva povezanost između viđenja neba i viđenja katastrofa, kataklizmi
koje se obaraju na cijeli svijet, povezanost između tog viđenja i tih velikih
nesreća u kojima prepoznajemo božansku svemogućnost koja vlada, upravlja
također ljudskim događajima; povezanost koja ipak ostavlja netaknutom

53
Božju transcendenciju sučelice zemaljskim stvarima. Drugo je vrijeme u
kojemu se odvijaju događaji koje će zatim vidjelac promatrati zbunjen i
prestravljen, drugo je viđenje slave, nepromjenljive, potpune, stalne kao
vječnost, kojom se otvara Otkrivenje.
Odnos je tako unutarnji da ne izriče neki redoslijed. Slava ostaje
nepromijenjena, ustaljena, nepokretna, ali upravo ta nazočnost određuje
događaje koje vidjelac promatra. Vječnost i vrijeme ne slijede jedno poslije
drugoga, nego zajedno supostoje; vrijeme ne dolazi poslije niti promiče
vječnost, unutar je toga viđenja, u nepromjenljivosti je i punini te slave koja
se razvija.
Kad bude promatrao velike nesreće koje se obaraju na čovječanstvo,
vidjelac ne će promatrati Crkvu, nego snage naprotiv neprijateljske Božjem
kraljevstvu. Crkve kojima je naslovljeno sedam pisama već su početak
Božje slave koja preobražava nazočne stvari, iako ne potpuno: crkve
pripadaju nebu. Postoji istovjetnost između Crkve, premda u njezinoj
poniznosti, iako u njezinu zemaljskom položaju, i te slave na koju je pozvan
vidjelac da sudjeluje viđenjem koje se sada otvara njegovu pogledu.

Pohvala svete povijesti izvan sadašnjeg vremena pred Bogom

Božja transcendencija sučelice vremenu, svijetu; transcendencija koja

uključuje, za čovjeka koji gleda, uzdizanje nad ovoj svijet, biće izvan
vremena, život u samoj Božjoj nepromjenljivosti. Nepromjenljivost ove
slave određuje pojedine događaje i slijedi ih, nepromjenljiva i čvrsta. Nad
cijelim Otkrivenjem prevladava viđenje koje sada promatramo.
Ono što sada govorim može se pokazati jednostavno, ali ako ne
shvatimo dobro, ne možemo nikada imati jednu misao o osnovnom nauku
knjige: Božjoj slavi – Bog jest – i tu puninu Božjeg, uvijek nepromjenljiva
bića ne mogu dotaknuti, uvjetovati naše nesreće, naše muke, redoslijed
zemaljskih događaja. Božja transcendencija sučelice stvarima.
Transcendencija ipak koja nije Božja otuđenost stvarima; budući da ih on
dapače obuzima i određuje. Sigurno, Bog je Onaj koji sve nadilazi, također
onaj koji je stvaratelj svega. Božja slava je slava onoga koji stvara i sudi.
U prvom činu viđenja vidjelac promatra Boga upravo kao stvaratelja.
Protiv svake grčke mistike slava Boga stvaratelja nije slava Boga koji
nadilazi stvorenje na način da bi mu bio tuđ. To je slava Boga koji se
naprotiv očituje u cijelome stvaranju, u čitavu redoslijedu vremena. Ne
ponazočuje samo prijestolje Boga, nego okolo prijestolja dvadeset i četiri
starješine i četiri bića. Sada, u dvadeset i četvorici starješina Ivan vidi sav

54
redoslijed vremena, čitavu svetu povijest, ujedinjenu sada izvan vremena i
nazočnu pred Bogom. Tako je u četvorim bićima čitava moć stvaranja, sva
počela, koja su ujedinjena da slave Boga.
Promatranje je slave Božje ipak vidiocu moguće samo ukoliko se
nebo otvara te je on ponesen na nebo, van ovoga svijeta. Kako su nazočni u
Božjoj slavi vrijeme i prostor? Na neki otajstveni način koji nam na kraju
nije moguće opisati. Vrijeme je nazočno u Bogu. Ništa ne prolazi, nema
jednoga časa koji prolazi: čitavo je vrijeme nazočno u Bogu i ja ga nalazim u
njemu ne kao prošlo nego kao sadašnje. U viđenju slave, cijela povijest nije
više nazočna u svom redoslijedu nego u svojoj istovremenosti, pred
prijestoljem. Rodozačetnici su došli, naraštaj za naraštajem, jedan poslije
drugoga; sad su svi naprotiv pred Božjim prijestoljem.
Uvijek me se dojmio u misnom slavlju bogoslužni izraz kad svećenik
moli za sebe i za druge, tj. riječi koje uvode molitvu Memento Domine…
Primljeni smo u Božji spomen, Božji nas spomen čuva. Besmrtni smo
ukoliko smo u spomenu, u Božjem sjećanju. Nije li otajstven taj izraz:
Spomeni se, Gospodine? Postoji li spominjanje u Bogu? Govor je
antropomorfni, ali što žele značiti te riječi? Sjećanje je čovječje isprazno,
isprazna je žalopojka: ne uskrisuješ vrijeme ti koji živiš u vremenu koje
protječe; cijeli je tvoj život umiranje, prolaženje; ali ima neko biće čvrsto u
Njemu, nazočno u njemu koji je vječan i ostaje isti. Tu autem idem ipse es –
Ti si sam isti. Kad te on primi ti živiš. Ono što je prije bio redoslijed, u
Njemu je vječno nazočno, u jednomu nepokretnom i čistom činu, činu
ljubavi.

Počela svijeta podržavaju prijestolje slave

Dvadeset i četiri starješine su vjerojatno dvanaest patrijarha SZ i

dvanaest apostola NZ. Cijelo se vrijeme sabire okolo prijestolja u jedincatu
hvalu. Ne protječe dakle ovo zemaljsko vrijeme u lošoj vječnosti koja slavi
Boga u nazočnosti prijestolja; to je ovo vrijeme ali otkupljeno od svoga
ispraznog tijeka. Tako cijela punina stvaranja. Rasprostranjenost
stvarateljske snage u svim stvorenjima sabire se u četvorim znacima koji
upravljaju Božjim prijestoljem: četiri bića. Četiri su bića počela svijeta, to je
Božja moć u stvorenju koja se rasprostire u svim stvarima. Čitav prostor, sve
što prostor prima, sve je nazočno, i sve se sabire da upravlja Božje
prijestolje. Nema više raspršenosti ni mnoštva.
Stvorenja koja nemaju dušu ne stvaraju povijest: neizmjerno su
mnoštvo bića u kojima se rasprostire stvarateljska svemogućnost, ali svako

55
od njih ne hvali na posebni način Boga: stvorenje prikazuju četiri bića, i
četiri se bića ne sjedinjuju s anđeoskim zborom u klanjanju, slavljenju Boga.
U dvadeset su i četvorim starješinama naprotiv svi ljudi, čitava svjetska
sveta povijest koja zajedno s anđelima hvali Boga. Stvorenje time podržava
prijestolje i ljudi i anđeli mu se klanjaju i pjevaju.

Viđenje prijestolja i njegov odnos s

viđenjima suda i nebeskog Jeruzalema

Koji je odnos između ove stranice i posljednje stranice Otkrivenja?

Može se reći da je isto viđenje. Ali sada je viđenje slave koja je izvan
svijeta: vidjelac treba da uziđe nad svijet da vidi tu slavu: vrijeme je potom
prošlo, nema ga više (pogl. 20), i evo kako to viđenje pada na svijet. Bit će
onda viđenje Božjega konačnog slavodobića nad protivničkim moćima po
kojemu nema više zla, smrt su i podzemlje zbrisani.
Tri viđenja imaju vrlo intiman odnos međusobno, ali prvo viđenje
izriče učinkovitu nazočnost uskrsnulog Krista u krilu nazočne Crkve,
istovjetne s onom nebeskom, ali koja živi sada u zemaljskom stanju muke,
poniznosti, progonstva. Zatim slijedi viđenje Božje slave, slave koja
određuje sve događaje i obuhvaća ih, nadilazi sve stvari ali nije tuđa
stvorenju, vlada dapače nad njim odozgor. Ta slava međutim pretpostavlja
stvorenje prevladano bojem, u osudi, i svijet ostaje kao odvojen. Apostol
može vidjeti tu slavu samo uzlazeći na nebo: otvore se vrata i on je ponesen
gore: Uspni se, kaže Duh. na kraju je isto viđenje, ali sada više nije apostolu
nužno uzići. Nebo se više ne otvara, nebo silazi na zemlju, nebeski
Jeruzalem silazi ovamo. Nebo su i zemlja samo jedan svijet. Bog vlada nad
ovim stvorenjem ne bojem, ne osudom; vlada nad njim njegovom
preobrazbom. I sada sve, izvan svakoga vremenskog i prostornog
uvjetovanja, Bog objavljuje. Bog sve objavljuje izravno: objavljuje kao
zaručnik koji sa sobom sjedinjuje zaručnicu, objavljuje kao kralj koji
kraljuje u svom gradu. Ne kao kralj koji sa svojom konjicom poražava
neprijatelje, nego kao kralj koji, u svome mirnomu i sređenom gradu, očituje
svoju vlast na dobro svojih podložnika.

Mistika viđenja:
Jakovljeva vjera i viđenje

Nakon toga vidjeh… Tako uvodi Otkrivenje. Otkrivenje je doista

objava, viđenje. Uključuje neki izlazak iz ovog svijeta: viđenje je zbilje koja

56
se čini da nema odnosa sa zemaljskom stvarnosti. To je ulazak u Božji svijet.
Sami jezik Otkrivenja pokazuje upravo taj čovječji ulazak u
transcendentalnu zbilju. Nakon toga vidjeh… što? gle, vrata otvorena. To
otvaranje neba ljudima vlastito je sadašnjoj rasporedbi spasenja: spašeni smo
samo u mjeri u kojoj sudjelujemo već u tom viđenju, samo u mjeri u kojoj
živeći na zemlji već imamo nešto zajedničko s onima koji pripadaju Božjem
kraljevstvu. To je položaj zemaljske Crkve.
To se nešto zajedničko s nebeskim životom ostvaruje u vjeri, jer je
vjera početak viđenja. Sakramenat vjere, krštenje, po kome čovjek ulazi da
pripadne Božjem kraljevstvu, jest prosvjetljenje: φωτισμός, govorili su stari.
Čovjek dobiva nove oči: promatra Boga. Vjera može izvjesno biti više ili
manje živa; apostol vidi, zanije se u duhu. Vrata se otvaraju. Dosada čovjek,
makar Bog njime prevladao – budući da Bog uvijek ostaje kralj – ostajao je
na neki način tuđ Bogu (nije Bog tuđ stvorenju); čovjek nije vidio, jer je
živio u zatvorenom, mutnom stvorenju. Bog je vladao nad njim, podložio ga
je služenju svojim naumima, ali to čovjek nije znao, bio je slijep. Kršćanin
vidi. I što vidi? Slavu. Može vidjeti samo slavu, jer se Bog očituje samo u
svojoj slavi. Vidi ga u slavi uskrsnulog Krista, vidi ga u viđenju Boga
stvaratelja kome sve služi, kome se čitavo stvorenje klanja. Vidi ga.
Podsjetimo se početka Ivanova evanđelja. Više ćeš od toga vidjeti,
kaže Isus Natanaelu. "Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i
anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega."- Vidjet ćeš. Viđenje
koje je pretpostavka Isusovim učenicima, upravo je Jakovljevo viđenje.
Jakov vidje ljestve koje su se uzdizale od njega do neba, i nebo je bilo
otvoreno, i na nebu je bio Bog. Sad je Bog postao čovjekom, Sin je Čovječji.
Viđenje Otkrivenja priziva Jakovljevo viđenje: otvaraju se vrata na nebu.
Religija primitivaca misli da je nebo zatvoreno: zemlja ostavljena od Boga,
pusta. Svjetonazor se primitivne religije nastavlja u izraelskoj religiji: nebo
je nebo Božje, zemlja je stvorena za ljude, kaže ps 111 i to ponavlja
Propovjednik. Ali sada se nebeska vrata otvaraju.
U primitivnoj religiji također odnos između Boga i čovjeka
pretpostavlja da se nebo otvara na neki način. Komadić neba, koji je čvrst,
pada na zemlju: sveti kamen. Ondje, odakle kamen pade, u visini, na nebu,
vrata su otvorena. Jakov doista položi glavu na kamen i gore, nad svojom
glavom, vidje otvoreno nebo. Postoji neki saobraćaj između ove zemlje koju
je Bog napustio, ostavio pustu, i slave: saobraćaj je omogućilo utjelovljenje
Riječi. Zar Krist nije sveti kamen koji je pao s neba?

57
 Mistika viđenja: Božje prijestolje i kola

Ivan vidi i sluša jedan glas. Najprije, ipak je glas koji pogađa čovjeka.
Uvijek se govorilo da je prvo religiozno iskustvo, prvi duhovni osjećaj koji
čovjek stječe u saobraćaju s Bogom koji je grijeh raskinuo, sluh. Fides ex
auditu. Vjera, prije nego je prosvjetljenje, riječ je upravljena tebi. U
saobraćaj s Bogom ulaziš samo slušanjem, prije svega, riječi. Ponovljeni
zakon kaže: Vi ste mi svjedoci: ništa niste vidjeli, ali ste čuli glas. Prema Pnz
upravo poslušavši Božji glas Izrael je ušao u odnos s Jahvom, i riječ koju je
čuo upravo je dekalog: Izrael je primio zakon iz Božjih ustiju. Ali prema
Izlasku saobraćanje s Bogom nije samo u slušanju glasa: Mojsije je vidio
Boga licem u lice. Mojsije je ipak, da bi vidio Boga, trebao da uziđe na Sinaj
i pođe dalje od oblaka (oblak pripada nebu prema hebrejskoj kozmogoniji):
treba dakle da čovjek ostavi zemlju i uđe u nebo, ako hoće vidjeti Boga.
Nešto se slično događa ovdje Ivanu. Najprije grmljavina, munje, kao na
Sinaju, zatim je, evo, pozvan da se uspne dalje od vrata, koja su otvorena, i
uzišavši, sada vidi.
Kršćanski život počinje slušanjem (vjera je prije svega slušanje riječi),
završava u viđenju. Sastavni je dio vječnog života doista gledanje.
Religiozno iskustvo svršava u gledanju.
Uziđi ovamo, riječ kaže samo jedno kršćaninu: da uziđe. Vrata su
otvorena, treba da svaki kršćanin uzlazi k promatranju, gledanju. Kršćanski
je put praktički težnja, uzlazak k viđenju.
Uziđi ovamo i pokazat ću ti što se ima dogoditi nakon ovoga!" I
odmah se u duhu zanijeh kad gle: prijestolje… Hebrejska se mistika nalazi
također u Otkrivenju: viđenje Boga je viđenje prijestolja ili kola. Kola, ako
promatramo Boga ukoliko silazi, ukoliko se stavlja u saobraćaj s čovjekom;
kola koja nose Boga k čovjeku, ali koja zatim nose također čovjeka k Bogu.
U SZ kola nose Božju slavu, uvode Boga u hram i bježe s njim iz hrama, u
9. pogl. Ezekijela; ali u Ezekijelovu prvom poglavlju viđenje je kola koja
privode Boga naprotiv na obale rijeke Kebar gdje čovjek može promatrati
(Božju) slavu.
Postoje kola koja su ugrabila proroka Iliju na nebo.
Što su ta kola? Svako sredstvo koje Bog koristi da se čovjek susretne s
njime, svaki znak koji nam očituje Božju nazočnost. Živimo u
sakramentalnoj rasporedbi spasenja. Ne vidimo Boga licem u lice. Ako se
susrećemo s njime, susrećemo se s njime po znaku koji nas k njemu vodi,
koji nas približava k njemu. Kakav je taj znak? Četiri bića prikazuju sve
stvorenje. Svaka stvar nosi Boga čovjeku kad Bog hoće biti ponesen! Svaka
stvar je mutna, svako stvorenje je nejasno čovječjem oku, dotle dok se Bog

58
ne želi očitovati, dati. Ali kad se Bog hoće dati, i u jednom cvijetu čovjek se
susreće s njime, u bolesniku također, u najlomnijem predmetu također, u
najslabijem znaku. Sve može biti znak i sredstvo Božje objave: sve su
njegova kola i njegovo prijestolje. Odjednom otkada su ga kola nosila, Bog
se očituje u svome kraljevskom dostojanstvu, u svojoj slavi, i kola postaju
prijestolje. Mistika merkaba je mistika vlastita kršćanstvu, mistika osnovana
na sakramentalnoj spasenjskoj rasporedbi. Mistika će merkaba prestati biti
samo kad viđenje preko znaka zamijeni s onu strane svakog znaka, blaženo
gledanje. Utjelovljenje će ipak ostati vječno. Čovjek će gledati Boga. Zar će
Kristovo čovještvo ostati i u vječnosti sakramenat u kojem će se Bog davati
čovjeku? Da, utjelovljenje ostaje, ali nije ti više tuđi znak, ti si On, ti si
Krist! I kao što Riječ u svome čovještvu doživljava blaženo gledanje, tako
ćemo mi primljeni u Kristovo Tijelo, postavši samo jedno s njime, gledati
Oca samim njegovim viđenjem.

Mistika gledanja: Bog je osoba

Vidjeh… prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko sjede. Jezik

je krajnje siromašan, opći: čovjek ne vidi drugo osim nekoga. Ezekijel je bio
određeniji od Ivana, jer je u svom viđenju govorio: netko kao čovjek. Ali
Ezekijelovo je bogojavljenje bilo bogojavljenje koje je, prema Ocima,
naviještalo buduće utjelovljenje. Tako nam Evanđelje kaže da je Izaija vidio
Kristovu slavu, da je Abraham vidio njegov dan: bogojavljenja su SZ
bogojavljenja budućeg Krista. Sada naprotiv, kao što je gledanje Boga
odijeljeno od gledanja Jaganjca, pravo je (što je) različito viđenje Boga od
viđenja Sina Čovječjega. Bog je jedan ali nema lica, nije ni kao čovjek, ne
može se prikazati, ali on ostaje osoba.
Taj što sjede bijaše nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja duga
slična smaragdu. Prijestolje je cijelo nebo. U Izlasku je također prijestolje
nad kristalnim morem. Svod je čvrst, nad vodama je koje nadvisuju nebo,
sve jedan dragocjeni kamen, kao neko stakleno more, nalik na prozirac. I na
tom moru nalik na prozirac, prijestolje i dvadeset i četiri prijestolja
starješina. Starješine su na prijestoljima. Stvorenje podržava prijestolje
Božje, ali povijest ne podupire slavu, sudjeluje na Božjoj slavi; ljudi
sudjeluju u Božjoj slavi, klanjaju se Bogu i sudjeluju u njegovu kraljevskom
dostojanstvu. On je na prijestolju i starješine, na prijestolju, čine mu krunu.
Od prijestolja izlaze munje, i glasovi, i gromovi; pred prijestoljem
gori sedam ognjenih zubalja. Sedam zubalja, sedam duhova su samo jedan
Duh. Ovdje je teologija o trećoj osobi Trojstva još vrlo primitivna glede

59
četvrtog evanđelja i Pavla također. Sedam su zubalja Duh Sveti. U
posljednjem će viđenju Duh Sveti biti uspoređen naprotiv s ognjenim morem
koje izlazi od prijestolja; ovdje je oganj pred licem prijestolja. Što prikazuje
taj oganj i zašto je ondje naprotiv voda koja izvire? Znak nam želi, vrlo
izdaleka, ali po nekoj izvjesnoj sličnosti, naznačiti osobnu vlastitost Duha u
odnosu na Oca i Sina. Ovdje se sedam zubalja nalazi pred prijestoljem i
osvjetljuju ga, ondje je voda koja teče, od Oca i Sina, tekuća rijeka
božanstva, kako je govorila sv. Metilda.

Nebesko bogoslužje
pohvalnica svega stvorenja

Poglavlje koje smo protumačili s onim koje slijedi, središnje je u

Otkrivenju. Ta su dva (4 i 5) poglavlja nebeskog bogoslužja; bogoslužja pak
koje je cijeli nebeski život i sav redoslijed sadašnjeg vremena. Vrijeme su i
vječnost skupa, ne dolazi jedno za drugim; u Božjoj nepokretnoj sadašnjosti
redoslijed je ljudskog vremena. Bog je uvijek nazočan i sjedi, Bog već
vlada, nepromjenljiv, u svojoj božanskoj vlasti; pa ipak, već sada,
prisustvujemo razvoju bogoslužja koje uključuje redoslijed. Starješine se
prostiru i odlažu svoje krune.
Sadržaj je čitave vječnosti kao sadržaj cijelog vremena jedan
bogoslužni čin. I bogoslužni je čin klanjanje, priznavanje Boga. Nema
drugog smisla u povijesti, nema drugog sadržaja u vremenu osim tog
priznanja Božjeg vrhovništva. To priznavanje ne ispunja samo vrijeme,
ispunja također vječnost. To je čin ne samo ljudi, nego i svih stvorenja. To
nije samo ljudsko nego bogoslužje cijelog svijeta; ne samo anđela nego i
počela.
I to je doista važno: oni koji pjevaju nisu samo starješine, četiri bića
također prikazuju upravo svjetska počela. Sve je stvorenje sjedinjeno s
čovjekom, nema više podjele između tvari i duha, spoticaja stvorenja koje je
otrgnuto od Boga. Zemaljska se Crkva sad sjedinjuje s nebeskom Crkvom
samo u intimnosti, samo vrškom duše. To je stvorenje, zbog čovječjeg
grijeha, istrgnuto iz bogoslužja; ali na kraju, gore, pred Božjim prijestoljem,
nalazimo svu svjetsku povijest, čitavo stvorenje, i stvorenje i čovječanstvo
imaju samo jedan zadatak: proslavu Boga, priznavanjem onoga što on jest.
Prije svega treba da primijetimo što to jedinstvo danas više ne
propovijedamo niti osjećamo tako nužnim kako su ga osjećali u prvim
stoljećima. To je stvorenje izišlo iz Božjih ruku; to stvorenje koje je jednog
dana On priznao dobrim treba da ga proslavi. Posljednje otkupljenje nije

60
spasenje samo duša, nije oslobođenje ljudske duše iz tjelesne tamnice; to je
proslava cijelog svijeta. I cijeli se svijet nalazi pred prijestoljem, ne više
udaljen, nego nazočan, pred Bogom.
Bog je uvijek nazočan stvorenju, ali stvorenja nisu uvijek nazočna
Bogu. Bog ukoliko je uzrok bića intiman je svakom stvorenju, ali nijedno
stvorenje, zbog čovjeka grešnika, nije pred Gospodinom. Niti ga čovjek vidi,
niti stvorenje sada uživa njegovu nazočnost. Ali jednog će dana sve to
stvorenje i cijela ljudska povijest biti sabrani pred prijestoljem u samo
jednom činu, u bogoslužju koje ispunja vječnost i to je priznanje Boga:
klanjanje, hvala i ljubav.

Hvala kao „ispovijed (priznanje)“ božanskog jedinstva

Metafizika ljubavi: što se traži da stvorenje i čovjek budu

proslavljeni? Da priznaju Boga i prepoznaju sebe, da priznaju svoje ništavilo
i Božje sve. To priznanje je sadržaj budućeg života, sadržaj čitave vječnosti.
I taj je sadržaj beskonačna muka=kazna za osuđenika i uzvisiva slava za
sveca. Ono što razlikuje budući svijet nije drugo osim ljubav ili mržnja koju
nosiš u srcu. Budući da ljubim, ja hoću da Bog bude; ja hoću da on bude u
mojoj smrti. Prema mjeri kojom na neki način stavljam granicu Bogu – u
svojoj želji, u činjenici da želim biti protiv njega ili bez njega – u istoj mjeri
Bog nije priznat kao prvi izvor svega, kao posljednja svrha, nije priznat u
svojoj beskonačnoj vrijednosti, u svojoj neizmjernosti. U onaj dan –kaže
Zaharija- Bog će biti jedan i njegovo ima jedno; evo raja: On jest!
I duša živi samo od te nazočnosti, živi samo od te stvarnosti.
Confiteor – riječ koja izriče priznanje našeg ništavila – to je ista riječ koju
Crkva upotrebljava da slavi Boga. Ne slavimo doista Boga dajući mu ono
što on nema, nego priznavajući ono što on jest. Čovjek ne će nikada moći
(prido)dati nešto Bogu. Čovječji je čin samo priznavanje. Priznajem istinu
samo ako u poniznosti prihvaćam stvari; tako Boga slavim ako priznajem
njegovo vrhovno biće.
Confiteor: evo hvalospjeva milosti, evo spjeva hvale, koji su već
ispjevali ljudi na zemlji, ali koji će nadasve pjevati sveci na nebu. I pjevali
su ga ljudi samo ukoliko ljudi ovdje već žive nebeskim životom, jer je
nebeski život već život sadašnje Crkve, euharistijski hvalospjev. Nema
ničega izvan i preko (više od) mise; misa je čitav život. Ne samo u sadašnjoj
Crkvi, nego u raju, u vječnosti.
Evo zašto je u Otkrivenju bogoslužna hvala jednostavno priznanje
Boga. I poklone se njemu - Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence

61
pred prijestolje. Slava se rađa upravo iz toga čovječjeg poništenja. Slava,
blaženstvo se čovjeka rađa baš iz tog iščezavanja u svjetlosti beskonačne
stvarnosti. Čovjek se klanja i prema mjeri u kojoj se klanja, Bog se
ponazočuje u njegovoj praznini, u njegovu ništavilu. Ukoliko čovjek ljubi,
upravo sve ga Božje čini blaženim, Božja ga veličina proslavlja. Ali ako
čovjek ne ljubi, Božja se veličina nameće čovjeku te postaje njegova muka,
njegova kazna, njegova osuda. Isti oganj – govorio je Scheeben – proslavlja
sveca i uništava grešnika; isti je Bog kazna za jednoga i slava za drugoga.
Budući da se hoću nametnuti protiv Boga ili bez njega, njegova me
nazočnost poništava; budući da hoću Boga bez sebe, dok Bogu govorim: „O
da ti budeš, Bože moj, jer te volim i hoću samo tebe!“ – stoga je moj život
blaženstvo i slava.

62
 II

ZAKLANI JAGANJAC

Otk 5,1-14

I vidjeh: na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju - knjiga, iznutra i

izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata! I vidjeh snažna anđela gdje
iza glasa proglašuje: "Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate
njezine?" I nitko - ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom - nije mogao
otvoriti knjige i pogledati u nju. Briznem u plač jer se nitko ne nađe
dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju. A jedan od starješina reče:
"Ne plači!
Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti
knjigu i sedam pečata njezinih.“
I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao
zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova
Božjih, po svoj zemlji poslanih. On pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na
prijestolju uzme knjigu. A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri
starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne
posudice pune kada, to jest molitava svetačkih. Pjevaju oni pjesmu novu:
"Dostojan si uzeti knjigu
i otvoriti pečate njezine
jer si bio zaklan
i otkupio, krvlju svojom, za Boga
ljude iz svakoga plemena i jezika,
puka i naroda;
učinio si ih Bogu našemu
kraljevstvom i svećenicima
i kraljevat će na zemlji."

I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i

starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa:
"Dostojan je zaklani Jaganjac
primiti moć, i bogatstvo,
i mudrost, i snagu,

63
 i čast, i slavu, i blagoslov!"

I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u

moru - sve na njima i u njima govori:
"Onomu koji sjedi na prijestolju
i Jaganjcu
blagoslov i čast,
i slava i vlast
u vijeke vjekova!"

I četiri bića ponavljahu: "Amen!" A starješine padnu ničice i poklone

se.

Nebesko bogoslužje i Kristovo otajstvo:

Jaganjac u središtu božanstva,
u središtu povijesti i stvaranja

Je li to neko drugo bogoslužje ili isto? Najprije, čovjek je vidio Boga,

ali Bog koga čovjek slavi, koga čovjek priznaje, tko je? Bog koji se očituje i
priopćava čovjeku, jest Krist. Bog je u svom životu nepriopćiv, Bog u svom
biću proživljava beskonačnu i vječnu samoću. Ni čovjek ni anđeo nikada ne
će moći povrijediti tu beskonačnu samoću. Ali Bog je otajstvo ukoliko se
priopćava, ukoliko se, premda nepriopćiv, koji sve nadilazi, slobodno i
nezasluženo daje. Daje se i objavljuje u Kristu.
Tako bogoslužje, po kojemu čovjek doživljava božanski život i
sudjeluje u božanskom gledanju, kojim se ponazočuje pred prijestoljem,
ostvaruje se u Kristu. Evo zašto neposredno nakon viđenja onoga koji je
sjedio na prijestolju, apostol vidi podno prijestolja, pred prijestoljem, posred
starješina, posred četiri bića, zaklanog Jaganjca. Čitava povijest, ali i čitava
vječnost ukoliko vječnost, jest Bog koji se priopćava svijetu, jest Krist,
Krist u svojoj žrtvi i u svojoj pobjedi. Ne Isusov život, nego čin njegove
smrti, čin njegova uskrsnuća. Otajstvo se doista ispunja u samo jednom
činu: Cum exaltatus fuero a terra omnia traham ad meipsum (kad budem
uzdignut od zemlje, sve ću privući k sebi). Isusov život također ovdje na
zemlji ima djelomično proročki značaj: nije došao njegov čas. Isusov čas je
čas njegove smrti. I taj čin i taj čas su čitava vječnost i cijela (su) povijest.
Ako čas smrti dovršava njegov život, ne slijedi ništa, ništa se ne događa
poslije tog čina: samo uskrsnuće, čini se, da je drugo stajalište toga istog
čina u kojemu se podudara vrijeme s vječnošću, u kojemu vrijeme postaje

64
vječnost. Tim je činom zaklani Jaganjac u središtu božanstva pred
prijestoljem; u središtu je stvorenja, posred četiri bića; u središtu je cijele
povijesti posred dvadeset i četiri starješine. Vlada kao vrhovnik, nad svim
stvorenjem, čitavom poviješću. Sve se sažimlje u Jaganjcu, u njegovoj smrti.
Jedincati čin koji sve sabire. On je zaklan pa ipak na nogama, žrtvovan pa
ipak živ.

Krist osnova i ključ

Svetoga pisma i povijesti

Apostol nije shvatio: predstavljena mu je knjiga i nikoga nije vidio tko

bi imao snage da je otvori. Otajstvo se otkriva u nazočnosti Jaganjca. Bez
zaklanog Jaganjca sve ostaje sakriveno, neodgonetljivo; sve ostaje
neprepoznatljivo: povijest i stvorenje i Bog, prije nego se otkrije Otajstvo,
prije nego se ponazoči Jaganjac.
Knjiga je u rukama onoga koji sjedi na prijestolju. Što je ta knjiga? To
je povijest, to je Sveto pismo. Sveto pismo i povijest su jedna ista knjiga. Ne
samo Pismo. Sveto pismo ima svoje tumačenje u Kristu. Prvi je učinak
otkupljenja, prema Luki, upravo samootvaranje očiju, razuma apostola u
shvaćanju Pisama: otvoriše im se oči, kaže Evanđelje glede učenika u
Emausu, ut intelligerent Scripturas. Pismo je proročka riječ koja daje
sadržaj, značenje ljudskoj povijesti.
Bez te božanske Riječi ljudska povijest nema smisla. Zato kad tumači
kažu kako je Otkrivenje knjiga koja izriče sudbinu svijeta – i doista,
otvorivši se pečati, nastupaju bičevi, slijede događaji – izriču istinu. Ali
knjiga je također Sveto pismo, jer tumačenjem Riječi Božje, koja, sama po
sebi, učinkovito ispunja što naviješta, ostvaruju se Božji nacrti. Ali upravo
tumačenje Pisma je u vlasti Jaganjca, o kome ovise svi događaji, jer samo
on, otvarajući pečate, daje Riječi njezino posljednje ispunjenje, ostvaruje je
u činu.
Protumačen je uistinu, rekao bih, tragični smisao svijeta i čovjeka koji
se nalazi kao izgubljen u toj osamljenosti bez Boga. Bez Krista što je
stvorenje? Bez Krista što je povijest? Plač časnih staraca! Plač bića! Nitko se
ne nađe tko bi otvorio knjigu. Jezik je apokaliptički, ali izražava uistinu
rijetkom učinkovitošću ljudsku tjeskobu: bez Krista je nered i bezličnost, u
Kristu sve ima svoj razlog, sve ima svoje ispunjenje.
Krist je osnova, smisao i tumačenje povijesti i stvaranja. On je
istovremeno zaklani Jaganjac i lav iz Judina plemena. Jezik nas Otkrivenja
neprekidno zbunjuje… Ali je istinito: Krist je sve, u isto je vrijeme

65
pobjednik i žrtvovana žrtva, lav i jaganjac. Jaganjac je jer je smrt na križu
žrtva, žrtva je bogoslužni čin koji ispunja nebo i zemlju, vječnost i vrijeme.
To je sadržaj povijesti, sadržaj vječnosti. Ali taj čin smrti na križu također je
čin Kristove pobjede nad zlim snagama: jer umirući on pobjeđuje. Kristova
je pobjeda uskrsnuće. Jaganjac je doista zaklan i uspravan je na nogama.
Bogoslužje se više ne ispunja kao jedanput u redoslijedu vremena po kome
su dva stajališta, koja čine čin Otajstva, bila odijeljena: najprije smrt, zatim
uskrsnuće. Sada naprotiv bogoslužje ponazočuje dva stajališta u samo
jednom činu: zaklani je Jaganjac na nogama, mrtav i uskrsnuo, nad oltarom.
Tako u misnom bogoslužju, tako također na nebu. Ne samo Krist, nego svi
sveci proživljavaju samo svoju smrt u dovršenju svog čovještva preobražena
Božjom slavom. U njihovoj smrti, u nestanku svemu onomu što je čovječji
život, pobjedu slavi u proslavljenom čovještvu Božji život. Uskrsnuli život
pretpostavlja smrt, smrt nazočnu i proživljenu u istom činu kojim se
doživljava uskrsnuće, jer u uskrsnulomu ne živi više čovjek nego živi Bog.
Beati mortui qui in Domino moriuntur. - Blaženi mrtvi koji u Gospodinu
umiru. To odumiranje neprekidno samima sebi ponazočuje u nama samima
božanski život. Smrt su i uskrsnuće samo jedan čin, samo jedno Otajstvo.
Stajališta koja ispunjaju Kristovo otajstvo nisu više rastavljena i odijeljena;
Krist je kao žrtva nazočan u svom uskrsnuću, odjeven božanskom slavom.

Duh Sveti

Sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj

zemlji poslanih. Kaže se da je prema tumačima sedam duhova Duh Sveti:
Isus ga posjeduje i šalje na svijet. Tu milost Bog i Krist izlijevaju na zemlju
te je preoblikuju i obnavljaju i proslavljaju. U Kristu se doista događa
priopćavanje Boga stvorenju, ali po Kristu, u Duhu, Bog se prelijeva na sve
stvorenje, na čitavo čovječanstvo.

Sveopć(enit)ost otkupljenja:
Bog se priopćava u Kristu

Svojom pobjedom Krist otvara pečate. U njegovoj pobjedi doista

čitava povijest nema samo svoje ispunjenje, nego ima svoje značenje, svoju
božansku vrijednost. Zato starješine sada pjevaju i pjev je bogoslužje.
Pjevaju oni pjesmu novu:

66
 "Dostojan si uzeti knjigu
i otvoriti pečate njezine
jer si bio zaklan
i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude“.
Činom otkupljenja čitavo stvorenje slavi Boga. Kako se izražava
sveopć(enit)ost spasenja! To je uistinu kozmički značaj koji nas iznenađuje.
Dok su teološka misao i grčka mistika gledali čovječje blaženstvo u
nepristupačnoj samoći, u čovječjem povlačenju od svakog dodira sa
svijetom i s ljudima čistim umaknućem u svjetlost, ovdje čovječja proslava
je proslava cijeloga svijeta: sve, sve je postalo živo pred Božjim
prijestoljem, sve je u Kristu, u njegovoj smrti, uzdignuto i preobraženo.
Učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i
kraljevat će na zemlji. Kristova pobjeda nije neka pobjeda kojom Krist
prevladava zasužnjujući stvorenje i čovječanstvo, nego njome on stvorenje i
sve ljude čini dionicima svoje pobjede u kraljevstvu i svoje žrtve u
svećeništvu. Suzajedničari smo otkupljenja ukoliko smo u Kristu. Dapače,
ukoliko smo samo jedan Krist, Kristov je čin naš isti život.
I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i
starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa:
"Dostojan je zaklani Jaganjac
primiti moć, i bogatstvo,
i mudrost, i snagu,
i čast, i slavu, i blagoslov!"
Jaganjac, nije samo u središtu povijesti, u središtu je stvaranja,
također je onaj koji u sebi sabire povijest i stvaranje. I Jaganjac je ujedno
sjedinjen s božanstvom.
Bog se je uistinu priopćio ljudima u Kristu, doista se u Kristu ljudi
susreću s Bogom. Priznavanje Boga sad postaje priznavanje upravo
Jaganjca. To je najviše u Otkrivenju: prijenos hebrejskog bogoslužja s
proslave Boga na proslavu Jaganjca, čovjeka Isusa. Bog je uistinu (ovdje)
dolje na zemlji. Beskonačnu je transcendenciju nadvisilo, pobijedilo
utjelovljenje Riječi. Čovjek više nije udaljen od Boga, Bog više nije dalek
od čovjeka: Bog su i čovjek jedan, stvorenje i Bog su jedan, povijest i
Bog su jedan: sve je Krist.
I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u
moru - sve na njima i u njima govori:
"Onomu koji sjedi na prijestolju
i Jaganjcu
blagoslov i čast,
i slava i vlast

67
 u vijeke vjekova!"
Što je to nečuveno! Priznati da je jedan čovjek Bog, tj. da jedan
čovjek treba da ima čast i slavu koja pripada Bogu, da mora biti priznat kao
središte i cilj svega!

Čovječje prvenstvo

Osnovno je čovječje prvenstvo. U Kristovu se prvenstvu potvrđuje

čovječje prvenstvo. Krist, onaj koji je rođen ovdje na zemlji, u Judinu
Betlehemu, koji je umro na križu pod Poncijem Pilatom, u središtu je cijele
ljudske i anđeoske povijesti, svega Božjeg stvaranja. I taj je čovjek naš brat,
mi smo u tome čovjeku. U tom čovjeku mi, premda maleni, beznačajni
kakvi jesmo, u središtu smo svega. Nismo samo u središtu: u Kristu je naša
sama Božja slava. Čovječja snaga, čini se, da je jednaka s Božjim činom.
Čovječja snaga u Kristu Isusu ostvaruje se doista u činu Riječi. Čovjek na
neki način postaje Bogom.
Riječi bi htjele toliko izreći i ne kažu ništa: ne znam, kakve bi riječi
mogle izreći ono što svi kušamo kad mislimo što je utjelovljenje Riječi, što
je smrt na križu.

Jedinstvo tvari i duha

I četiri bića ponavljahu: "Amen!" A starješine padnu ničice i poklone

se njemu - Živomu u vijeke vjekova. I četiri bića kažu Amen, tj. pridruže se
nebeskom bogoslužju. Danas se narod pridružuje bogoslužju koje slavi
svećenik, na nebu se čovječanstvu suzajedničaru Kristova svećeništva
pridružuje cijelo stvorenje.
To je najveća objava. Konačno je nadiđena sablazan razdijeljenja
između tvari i duha. Nije li to doista najteži spoticaj, bez obzira što naš opći
jezik, naše neprekidno propovijedanje, nastoji to zaboraviti? Ali na nebu
svaka podjela nestaje: sve je stvorenje pred Božjim prijestoljem i slavi Boga.
Stvorenje više nije nepoznavatelj Boga, mutno njegovoj slavi: sve je
privedeno Gospodinu i sve je sjedinjeno s čovjekom u vječnoj proslavi, u
bogoslužju koje je čitav nebeski život.
Stajalište o raju koje nam daje Otkrivenje možda je drukčije stajalište
od onoga koje nam daju neki crkveni oci. Možda se to stajalište drži vjernije
u istočnoj teologiji. Na zapadu je možda prevagnuo preveliki Augustinov
genij.

68
 Tko će nam dati iznova jezik prvih crkvenih otaca za koje je
uskrsnuće od mrtvih najutješnija, najsmionija istina, ali također osnovna
istina kršćanske poruke?
Tko će nam u poslušnosti nadahnutim tekstovima znati pokazati, da
prepoznamo puninu, sveopć(enit)ost otkupljenja u preobrazbi svijeta
sjedinjenog s čovjekom u pohvalnici Boga?

69
 III

POVIJEST JE SUD

Otk 6,1-8

I vidjeh: kad Jaganjac otvori prvi od sedam pečata, začujem gdje

prvo od četiri bića govori glasom kao gromovnim: "Dođi!" Pogledam, a ono
konj bijelac i u njegova konjanika luk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik
pođe da pobijedi. Kad Jaganjac otvori drugi pečat, začujem drugo biće gdje
govori: "Dođi!" I iziđe drugi konj, riđan. I njegovu je konjaniku dano
dignuti mir sa zemlje da se ljudi među sobom pokolju. I dan mu je mač velik.
Kad Jaganjac otvori treći pečat, začujem treće biće gdje govori: "Dođi!"
Pogledam, a ono konj vranac i njegovu konjaniku u ruci tezulja. Tada
začujem kao neki glas isred četiriju bića gdje govori: "Mjera pšenice za
denar! Tri mjere ječma za denar! A ulju i vinu ne udi!" Kad Jaganjac otvori
četvrti pečat, začujem glas četvrtoga bića gdje govori: "Dođi!" Pogledam, a
ono konj sivac; konjaniku njegovu ime je "Smrt" i prati ga Podzemlje. Dana
im je vlast nad četvrtinom zemlje: ubijati mačem i glađu i smrću i zvijerima
zemaljskim.

Simbolizam broja sedam:

povijesne stalne veličine i cilj

Kakva otajstva! Ali ne možemo nastaviti tumačenje Otkrivenja a da ne

reknemo dvije riječi o broju sedam koji se stalno navraća.
Što je taj broj sedam? Što hoće izraziti? Ne bih baš, rekao, neki
redoslijed vremena, premda ga možda ne može isključiti ne toliko zbog
pečata koliko zbog sedam čaša i sedam trublja koje će doći poslije. Ne
toliko, međutim, broj želi označiti redoslijed u vremenu, ali u vremenu koje
teče baš od Jaganjčeve pobjede prema kraju, tom vremenu, ne ritmiziranom
po sedam doba ili sedam dana, nego uzetom tako, uopćeno. Kažem uopćeno
jer, kako ćemo vidjeti poslije, četiri su konja stalne veličine koje razlikuju
upravo cijelo razdoblje koje teče od uskrsnuća do drugog dolaska. Ne dolazi

70
najprije konj bijelac, zatim konj riđan, konj vranac te konj sivac, nego
zajedno, u velikoj konjici, napreduju apokaliptički konji.
Ipak, postoji izvjesni redoslijed: možemo ga susresti u prvom dijelu
četvorih konja i u rasprskavanju počela: potres, nestanak neba, pad zvijezda
po zemlji… Najprije se govori o događajima koji slijede ovdje na zemlji i
tiču se čovjeka neposredno. Zatim se govori o događajima, koji se naprotiv
tiču svega stvorenja. Stvorenje je povezano s čovjekom; kraj, drugi dolazak,
ne tiče se samo čovječanstva, tiče se svega stvorenja, i sve stvorenje treba da
bude pripravno za božanski događaj preko kataklizama koje su na svjetskoj
razini ono što su ratovi, glad, kuga na ljudskoj razini.
Kako bilo da bilo, broj sedam u duši nadahnuta pisca izaziva
nesumnjivo prvo stvaranje. Otvaranjem šestog pečata doista se priziva na
neki način šesti dan stvaranja, kad je stvoren čovjek te je čovjek sagriješio i
sakrio se od Božjeg lica.
I ovdje se čitavo čovječanstvo nastoji sakriti i zaziva gore da padnu,
pukotine da se otvore, jer se čovjek želi obraniti od Jaganjčeva gnjeva i ne
može izmaći božanskom sudu.
Ali prije govora o drugom dijelu sedmosložnog broja, tj. o otvaranju
petoga, šestog i sedmog pečata, treba da govorimo o otvaranju prvih četvorih
pečata otajstvene knjige.

Otvaranje pečata:
Kristova smrt i povijest Crkve

Kao što smo rekli nešto glede sedmosložnog broja, tako treba reći
nešto glede knjige. Knjiga je sveta knjiga – nije toliko (buduća) povijest
događanja, knjiga je već napisana – Božja knjiga koju Bog ima u desnoj ruci
a predana je Jaganjcu.
Cijelo Pismo odnosi se na Krista. Lex gravida erat: zakon je Kristom
trudan. Cijeli SZ pripada Isusu, govori samo o njemu, i On upravo otvara
otajstvo ove Riječi Božje.
Krist ne otvara shvaćanje božanske riječi poučavanjem. Otvaranje,
tumačenje SZ imamo u točnom ostvarenju onoga što je riječ naviještala.
Ostvarenje se događa u Kristovoj pobjedi, u njegovoj smrti na križu i u
njegovu uskrsnuću ali se zatim ispunja također u povijesti koja se nastavlja
po uskrsnuću. Otvaranje, tumačenje SZ je samo kršćanstvo, život Crkve, to
je život čovječanstva dok se čovječanstvo ne podloži Božjem sudu. Sve do
kraja i preko kraja.

71
 Tumačenje Božje Riječi ne može biti mrtvi jezik, okamenjeni nauk,
ono je čin, jer je Božja Riječ po sebi u-čin-kovita. Drugo tumačenje ne
može imati Božja Riječ osim ovoga: učinkovitost kojom proizvodi ono što
reče. Čovječja riječ ne čini osim što naviješta ono koje jest, ali Bog ne
naviješta ono što jest, inače bi Bog ovisio o stvorenjima. Božja Riječ
naprotiv rađa ono što naviješta, stvara što kaže.
Evo zašto Božju Riječ, svetu knjigu, otvara, tumači njezino
ostvarenje. Ima svoje tumačenje, svoje pojašnjenje upravo u ispunjenju
onoga što je ta riječ naviještala, u samoostvarenju onoga što je ta riječ
obećavala ili prijetila. Tumačenje će dakle SZ biti čitava povijest svijeta
nakon Kristove smrti do drugog dolaska. To se tumačenje događa baš
kidanjem pečata, koje ispunja Krist, jer sve zavisi od njega. Ostvarenje se ne
događa iz nužde, zbog neuklonjive, prirodne činjenice, nego se događa
naprotiv zbog Božjega pozitivnog čina, zbog Kristova uključenja u svjetsku
povijest njegovom smrću na križu: on prelama pečate i otvara knjigu te
povijest protječe. Povijest provire iz Kristova probodena srca. Sve povijesno
kretanje, čitav put ljudi: ne samo povijest čovječanstva, nego i kozmički
događaji do svršetka svijeta, sve proistječe iz Kristove smrti. Kristova je
smrt put k pokretanju, k postupku koji ima kraj upravo na kraju svijeta, na
konačnom sudu.

Vrijeme u krilu vječnosti

Moramo jednu drugu stvar prizvati prije nego nastavimo svoje

tumačenje: nepromjenljivost nazočnosti u slijedu događaja.
Vrijeme nije (do)dirka vječnosti, nije izvan vječnosti, vrijeme je u
vječnosti, i budući da je u vječnosti nešto je što traje, pripada samoj
vječnosti. Tako Jaganjac ostaje, pred Božjim prijestoljem, i na prijestolju
sjedi Pradavni. U toj se čistoj nepokretnosti Božje nazočnosti odvija
vrijeme. Bog u svojoj nepokretnosti izaziva bijeg vremena.
Treba dakle da mislimo na supostojanje vremena i vječnosti. Vrijeme
doista zavisi od vječnosti i probuđeno je u njezinu krilu: vječnost ga
obuhvaća, obuzima i sadrži, jer vječnost nije neodređeno vrijeme nego samo
jedan čin. U tom je činu čitav tijek vremena.
Jaganjac otvara prva četiri pečata. Pečati ne žele označivati razna
doba, slijed događaja, nego žele naprotiv označivati stalne veličine vremena
koje se kreće od uskrsnuća do pojavka (paruzije), ovog vremena u kojemu
živimo. Vrijeme koje proživljavamo konjica je četvorih konja. Ne samo
jednoga, jer oni skupa nastupaju. Jaganjac otvara pečate: najprije jedan,

72
zatim drugi, potom drugi… da se pokažu jasniji i različitiji: konja je doista
četiri, ne jedan.
Književni je postupak Otkrivenja takav da ne možemo od Otkrivenja
tražiti istovrsnost slika ni logičnost. Otkrivenje je posebni književni rod:
samo bi nam nadrealizam danas mogao reći štogod glede oblikovanja ove
knjige. Danas smo u naklonjenijem položaju za tumačenje Otkrivenja nego
li prije pedeset, sto godina, jer smo oslobođeni tereta racionalizma koji je u
umjetnosti uistinu pritiskao: ne zapadnu misao ali sigurno umjetnički izražaj
koji je bio postao akademski. Izvjesni pokreti – futurizam, dadaizam,
nadrealizam, ekspresionizam – imali su pozitivnu službu, iako nisu proizveli
nešto veliko. Kako Otkrivenje može poučiti današnje umjetnike!

Eshatološki značaj povijesti nakon uskrsnuća

I vidjeh: kad Jaganjac otvori prvi od sedam pečata, začujem gdje

prvo od četiri bića govori glasom kao gromovnim: "Dođi!" Što znači to
Dođi? (Ne Dođi i vidi, ne kaže doista vidi grčki izvornik. Dođi i vidi bilo bi
upravljeno vidiocu, ali dođi nije naprotiv upravljeno vidiocu). Biće ne zove
proroka, Dođi je upravljeno konju: budi dakle iz dubine ničega pokret,
konjicu prema kraju. Ili, što je još vjerojatnije, dođi je poziv stvorenja (četiri
bića, već je rečeno, prikazuju stvorenje) Kristu. Sve Ga stvorenje doziva i
promiče već konačnu molitvu Otkrivenja: Amen. Dođi, Gospodine Isuse!
Već sada stvorenje doziva posljednji dan: čitav je život stvorenja samo
dozivanje Kristova dolaska, kraja (dovršenja) stvaranja, ispunjenja Božjeg
nauma.
Dođi – vapi stvorenje. Jaganjac je nazočan pa ipak treba da dođe.
Vječnost je već počela, već je ovdje, pa ipak mi napredujemo u vremenu.
Tako je stvorenje, koje se klanja nazočnom Jaganjcu, također stvorenje koje
doziva Jaganjca da konačno, na najotvoreniji i najpotpuniji način, dođe kako
bi okončalo iščekivanje, nadu, potpunim ispunjenjem Božjeg nauma. Ako je
dođi poziv Kristu, čitavi pokret povijesti onda ima eshatološki značaj,
uistinu je to doživljavanje već posljednjeg dana, kraja svijeta. Od Kristova
uskrsnuća, dok se ne ispuni posljednji događaj, čovjek proživljava samo
krajnju granicu vremena.
Dođi! Na molitvu stvorenja odgovara izlazak konja. Konj bijelac, konj
riđan, konj vranac, konj sivac izlaze iz bezdanih dubina Božjeg suda. Ti
konji, dok topoću prema kraju, već ga na neki način ponazočuju. Nakon
Kristova uskrsnuća ne možemo pomišljati na povijest osim kao put prema
kraju.

73
 Misle povjesničari, gospodarstvenici, ratnici, svjetski vladari,
političari… da rade za sebe, misle da teže za drugim krajem, za drugim
ciljem, i naprotiv, nitko se ne može izvući od Jaganjčeve vlasti, svi sudjeluju
u njegovu naumu, svi ispunjaju samo koliko on zna, i djeluje. Po njima on
doista napreduje. I u tome Kristovu napredovanju ostvaruje se kraj: kraj koji
je osuda, i kraj koji je također pobjeda. Pobjeda u napretku konja bijelca,
osuda u napredovanju drugih konja; sud i slavodobiće u isto vrijeme. Danas
i sutra proživljavamo raj i pakao; ljudi to doživljuju promaknuto. Ako je
kršćanski život već početak slavnog života, kako kaže Toma Akvinski, već je
danas kršćanin sudionik Kristova slavodobića, premda u njegovoj smrti;
tako će i mučenici biti odjeveni u bjelinu. Ali i otuđeni od Boga,
doživljavaju već svoju osudu, pakao. Pakao i raj već počinju ovdje na zemlji
i napreduju skupa. Već se izgovara sud, već se živi u konačnom događaju.
Nema slijeda vremena; ne tražimo u Otkrivenju Nerona ili Domicijana ili
Hitlera, kako su ih uvijek tražili. To ne tražimo. Treba da tražimo stalne
povijesne veličine; ali nadasve treba da vidimo da je čitava povijest samo
posljednji događaj. Stigla su posljednja vremena. Imalo je pravo prvotno
kršćanstvo što je naviještalo neminovnost dolaska, jer je dolazak uistinu na
pragu. Na krajnjoj smo granici, iako bi trebalo da svijet još traje. Glede
milijardi godina koje nas prethode što je ikada vrijeme našeg iščekivanja?

Jahvin je dan slavodobitan dan:

jahanje konja bijelca

Na prvom konju, koji izlazi, jaše sam Krist, slavodobitnik. Konj

bijelac označuje pobjedu, slavodobiće. Carevi upotrjebljavaju za svoje
slavodobiće konje bijelce, i na konju bijelcu srednjovjekovni je papa jahao
na krunjenje.
Na prvom konju jaše Krist! To je divno. Svjetska je povijest nakon
uskrsnuća Isusova aktivna nazočnost, i Isus ide k pobjedi, i već je pobjednik.
Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika luk. I dan mu je vijenac
te kao pobjednik pođe da pobijedi. Smrt i uskrsnuće. Krist je već pobjednik,
pa ipak izlazi radi pobjeđivanja, radi punog očitovanja svoje pobjede.
Njegov je put upravo napredak k njegovu konačnom, potpunom
slavodobiću.
Cijela je povijest svijeta Kristovo jahanje kroz stoljeća. Neki misle da
evanđeosko propovijedanje napreduje u svijetu; ali evanđeosko je
propovijedanje previše neosobno. Ovdje se govori o pobjedniku, o jednomu
koji je primio krunu. S druge strane Kristovo tumačenje ne isključuje

74
evanđeosko propovijedanje, jer Krist u svijetu napreduje upravo tim
propovijedanjem koje promiče Crkvu: Crkvu koja je Krist, uskrsnuli Krist.

Slavodobiće i osuda

Nisu samo mučenici, koji su pod oltarom, kako ćemo vidjeti zatim
kod otvaranja petog pečata, odjeveni u bjelinu, nego već je Krist, koji
napreduje u svijetu, odjeven u bjelinu; već kršćani i Crkva doživljavaju
slavu. U poniženju, čak u progonstvu, proživljavaju samo pobjedu,
promaknuće buduće slave.
Ali čovječanstvo ujedno doživljava također svoju osudu, pakao.
Doživljava je upravo u trima stalnim veličinama ljudske povijesti: konj
riđan, konj vranac, konj sivac: riđan rat, vranac glad, sivac smrt. Svi ljudski
događaji su događaji koji pokazuju tu nazočnost: nazočnost krvi, gladi,
smrti. Promaknuće osude, pakla, posljednji je događaj već nazočan.
Nikada čovječanstvo ne će moći ukloniti ni konja bijelca ni druge
konje. Samo je različito danas od onoga sutra to što topoću zajedno, što je
polje njihova topota isto; poslije će biti razdijeljeni. Nebo će se smotati kao
knjiga i nestati, more će biti odbačeno u stranu; samo će ostati gora Sinaj,
grad Jeruzalem spušten s neba. I u Jeruzalemu ne će više biti nečistih ni
pasa, reći će naposljetku u Otkrivenju nadahnuti pisac. Područja će se
razdijeliti, s jedne strane smrt, s druge strane samo život; s jedne strane samo
svjetlost, s druge samo noć. Sada ne, sve skupa. Ali dok je sve skupa,
otajstveno, kako ćemo vidjeti, označeni su već Božji izabranici. Žive skupa
pa ipak su odijeljeni; žive zajedno, netko u Božjoj milosti a netko u
nemilosti, netko Kristov prijatelj a netko neprijatelj. U istoj smo kući,
činimo isti posao: nijedna dublja podjela, pa ipak kako otajstvena! Sve dane
skupa; pa ipak, blizina ne razara, štoviše straši više ta najmisterioznija
podjela.

PRVA ČETIRI PEČATA

I vidjeh: kad Jaganjac otvori prvi od sedam pečata, začujem gdje

prvo od četiri bića govori glasom kao gromovnim: "Dođi!" Pogledam, a ono
konj bijelac i u njegova konjanika luk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik
pođe da pobijedi. Drugim je konjima dano da naškode zemlji, dana im je
vlast da usmrćuju, ali drugim konjima nije dana vlast nad pobjedom.
Pobjeda je već dana prethodno: prije nego je On počeo put, već je pobjednik,

75
i dana mu je pobjeda na kraju. Kao pobjednik pođe da pobijedi. Već ima
krunu, ni ne vojuje; samo jaše, stupa naprijed.

Jahvin dan je dan smrti:

topot triju konja

Druge stalne veličine odjelotvorit će veliku propast. I svetačka je

molitva također strašna osuda. Doista, zaziv Krista ne izaziva samo
slavodobiće njegova topota kojim on zauzima cijelu zemlju, izaziva također
topot triju konja koji ostvaruju istrebljenje i smrt. Drugi Kristov dolazak nije
samo radi slavodobića nego također radi osude, nije samo život,on je također
smrt. Kao u SZ: Jahvin je dan strašan dan, naviještaju Sofonija i Amos.
I iziđe drugi konj - konj riđan: krv. Dođi! – i iziđe smrt. Zazivanje
Krista znači također dozivanje uništenja grešnog svijeta, znači zazivanje i
promicanje dokončanja svih stvari ukoliko su u službi zla.
I iziđe drugi konj, riđan. I njegovu je konjaniku dano dignuti mir sa
zemlje, lažni mir. Zemlja ne označuje Crkvu, zemlja je ovaj svijet, svijet
grijeha.
Konj djeluje iscjeliteljski dižući mir, jer mir svijeta uspavljuje savjesti,
to je smrtni san. Rat, zator, zatim glad, smrt u Kristovoj su službi, ne samo
jer promiču konačnu osudu, nego jer je promiču upravo ukoliko su lijek;
služe Kristu koji je Spasitelj. Dok ne dođe u posljednji dan radi suđenja, u
vremenu koje prolazi od uskrsnuća do drugog dolaska, on je nazočan kao
onaj koji spašava. Udarci, rat, glad, smrt, u Kristovoj su službi.
I njegovu je konjaniku dano dignuti mir sa zemlje da se ljudi među
sobom pokolju. I dan mu je mač velik. Ne slavodobitna kruna nego osvetni
mač, kako reče sv. Pavao, znak odmazde, tj. pravda koja treba da bude
osvećena.
Kad Jaganjac otvori treći pečat, začujem treće biće gdje govori:
"Dođi!" Pogledam, a ono konj vranac i njegovu konjaniku u ruci tezulja.
Oskudica! Svojim radom ljudi mogu pribaviti jedva koliko je dovoljno za
život. Ako mislimo uistinu kako danas dvije trećine ljudi žive neprekidno u
gladi, kako nemaju koliko je nužno za njihovo uzdržavanje, uznemirujemo
se i kušamo duboku zbunjenost. Nikada svijet ne će imati mira. Jednako glad
ostaje ljudsko nasljedstvo. I oni koji ne žive u gladi, imaju koliko imaju, na
štetu onoga koji ne posjeduje. Strašno stanje sadašnjega vremena! Nitko nije
možda osobno krivac, i cijelo je društvo krivac, ovaj svijet koji je svijet
grijeha. Kako mogu jesti dok ima ljudi koji umiru od gladi? Njima
oduzimam koliko posjedujem ako oni, zbog moga (iz)obilja, trpe. Kakvi

76
problemi ostaju do kraja! Ova kazna također, ovaj udarac, promiče drugi
dolazak, to je osuda svijeta, ne toliko pojedinaca, koliko svijeta, zemlje. To
je osuda svijeta u kojemu prevladava zlo. I kao što će nad svijetom do
drugog dolaska uvijek prevladavati zlo, tako će glad ostati. Siromaha ćete
uvijek imati, rekao je Isus. Kršćanin će trebati da do iscrpljenja svojih snaga
nastoji tu osudu udaljiti od čovjeka i nikada je ne će moći konačno i posve
udaljiti.
Rat, glad, smrt! Konj riđan, konj vranac i konačno konj sivac: smrt,
kuga, bolest koja zatire.
Rad proizvodi jedva da preživiš. Ali naprotiv: Ulju i vinu ne udi! Ono
što nije nužno, obilje je. Zašto je obilje ono što nije nužno, dok je tako
oskudno nužno? Raskoš, ispraznost, kad manjka kruh tako velikom dijelu
čovječanstva? Ne udi; ova osuda također: imati višak u širokoj mjeri i
prisustvovati zatim nedostatku nužnoga. Preobiluju suvišne stvari i
nedostaju nužne. „Choenix“ brašna cijena je radne dnevnice jednog radnika.
Kad Jaganjac otvori četvrti pečat, začujem glas četvrtoga bića gdje
govori: "Dođi!" Pogledam, a ono konj sivac; konjaniku njegovu ime je
"Smrt" i prati ga Podzemlje. Dana im je vlast nad četvrtinom zemlje: ubijati
mačem i glađu i smrću i zvijerima zemaljskim. Posljednji se konj nikada ne
odjeljuje od drugih, sakuplja druge, vodi ih sa sobom: konja riđana s mačem,
konja vranca s glađu, i sa smrću konja sivca.
To je povijest svijeta. Zatim posljednji događaji. Čitava je povijest
također posljednji događaj: već smo u eshatološkom vremenu. Ipak ono što
je uistinu skori znak drugog dolaska, bit će poremećaj cijeloga svijeta, čitava
stvorenja.

PETI PEČAT

Otk 6,9-11
Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih
zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: "Ta
dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na
pozemljarima?" I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka
se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi
i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni.

Povijest će uvijek biti različita od onoga što nam ovdje govori

Otkrivenje. I prije svega će je kršćanska poruka promicati; topot konja

77
bijelca na kojemu sjedi pobjednik koji izlazi radi pobjede i bit će također
rata, gladi, kuge.
Ali ne samo to. Ne stvara samo povijest konjica četvorih konja.
Zakoni koji prevladavaju u sadašnjoj spasenjskoj rasporedbi ne izražavaju se
samo otvaranjem četvorih pečata. Ljudska povijest nije samo put i ne
stvaraju je samo ljudi: jedna je sastavnica povijesti molitva svetaca. Ljudska
povijest nije življena samo na zemlji, doživljavaju je i na nebu, ili radije
nebo se zauzima nad zemljom, nebo djeluje u svijetu.
I ne samo nebo koje je Bog. Nesumnjivo, od Boga zavisi vrijeme i
vječnost. Sada se pak ne radi o Bogu, sveci su također sudionici naše
povijesti. Kad čovjek umre i uđe u Božje krilo, ne ostavlja stoga zemlju, ne
napušta stoga čovječanstvo. Riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa imaju svoju
duboku istinu baš po ovim riječima Otkrivenja: Još ću se spuštati na zemlju,
ne ću imati počinka dok se ne spasi posljednji izabranik. Sveci nemaju
potrebe silaženja, jer su ostali kao Isus. Isus je uzašao na nebo, pa ipak je i
među nama. Tako su i sveci među nama i stvaraju povijest. Svetačka je
nazočnost povijesna sastavnica. Nazočni su u učinkovitoj molitvi kojom
uspijevaju izmoliti Božji zahvat, ispunjenje božanskog nauma.
Čini se doista da povijest ide protiv Božjeg nauma, ako povijest ne
obećaje drugo osim smrti, kuge, glada i rata. Sve je doista upravljeno k
ispunjenju Božjeg nauma i konj riđan, konj vranac, konj sivac podložni su
Bogu također. Slušaju ukoliko molitva svetaca sve određuje k otvaranju
neba da primi sve izabranike. Omnia propter electos – sve radi izabranih.
Čitava ljudska povijest koja protječe između dva dolaska – dolaska u
poniznosti, dolaska u slavi – nema drugog sadržaja, drugog razloga osim
spasenja onih koje je Bog izabrao. I sveci žive među nama, sastavnica su
ljudske povijesti svojom učinkovitom djelatnošću, koja je molitva.

Svetačka molitva

Treba da raščlanimo sadržaj te molitve. "Ta dokle, Gospodaru sveti i

istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?" Čini se da
molitva nema ničega kršćanskoga. Često ljudi suprotstavljaju SZ i NZ kao
da je božanska poruka različita, kao da je različit Bog koji je dao jednu
objavu Izraelu a drugu objavu zatim kršćanima. Postoji čudesna susljednost
između SZ i NZ, susljedna dosljednost zbog koje kršćanin može posvojiti,
uistinu uvijek psalmističku molitvu, koja nas po koji put uznemiruje. Blažen
koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad! Tu molitvu molimo: treba da je
znademo protumačiti.

78
 Važno je ovo: da mi ne želimo biti pametniji od Boga ni milosrdniji
od njega, jer tko bi htio biti milosrdan protiv Gospodina, to bi bio idući u
pakao otkada bi htio biti solidaran s osuđenima. Luda je umišljenost ljudi
koji se pred Božjom objavom žele uzdići kao suci. Samo onaj koji u
poniznosti i dubokoj vjeri sluša Božju Riječ, dostojan je da nešto shvati,
samo toj duši Bog očituje svoju istinu. To je Isus rekao u Evanđelju i to
ponavlja također nama koji pokušavamo suditi, staviti u postupak samog
Boga.
"Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih
i umnih, a objavio malenima.“
Nameće se naročita pozornost svetačkim riječima. Govorimo o
svecima i iznosimo njihovu riječ upravljenu Bogu, riječ koja Boga nije
nedostojna, na koju štoviše odgovara. "Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti!
Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?" Nameće se prije
svega jedna tvrdnja: sud i osuda nisu samo sud i osuda zla. Da Božji sud
bude uništenje zla, to je mirotvorno; nitko ne može prihvatiti da bi Bog htio
svijet u kojemu vlada zli. Da bi Bog, dakle, jednog dana htio ukloniti svaki
nesklad, nazočnost zla pod svim oblicima, to shvaćamo dosta dobro. I da bi
svetačka molitva samo to htjela, ne bismo imali poteškoću prihvatiti njihovu
molitvu.
Ali je baš to otajstvo – strašno otajstvo, nesumnjivo – pred kojim
treba da prignemo glavu s poštovanjem što moramo prihvatiti. Božji sud,
osuda ne tiče se samo zla in apstracto: tiče se stvorenja koja su se na neki
način poistovjetila sa zlom i treba da stoga podnesu težinu Božje pravde,
božanske osude.
Božje slavodobiće uključuje upravo to. Strašno otajstvo, ali koje ne
možemo ukloniti iz Božje objave. Ako ima kakva razlika između SZ i NZ, ta
je razlika što je NZ strašniji od SZ. SZ nikada nije objavio pakao. Izrael je
mogao zazivati da ljudi smrskaju o stijene babilonsku dojenčad. Smrt još
nije pakao.
Govori se o kazni koja pogađa u sadašnjem životu. Radi se o
podnošenju Božje težine, ne radi se o podnošenju neprijateljske mržnje: sve
zlo što ga čovjek može učiniti, uvijek je vrlo siromašna stvar za besmrtnu
dušu; ali podnijeti Božju težinu, kakva osuda! Ne kaže li se da je kršćanski
Bog Bog ljubavi: Božja se ljubav objavljuje upravo u toj Božjoj alternativi:
ili suzajedništvo u Božjem životu ili vječno isključenje!

79
 Osuda zla i pakao

"Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv
našu na pozemljarima?" – kažu sveci. Je li to negodovanje slabića koji
zaklinju Boga da on ispuni što oni nisu znali ispuniti protiv svojih
neprijatelja? Traže li odštetu koja njima nije bila moguća?... Nije to. Misterij
zla je posve ovdje jer pred licem Božjim zlo ne može odoljeti; pred licem je
Božjim samo Bog i duša koja je u njega preobražena. Ništa se ne može
suprotstaviti Bogu. U Božjoj nazočnosti ništa ne odolijeva. Neka su
stvorenja ipak – ljudi, anđeli – dobili od Boga savršenost u svojoj naravi, u
svome biću, da mogu odbaciti milost, da se na neki način mogu poistovjetiti
sa zlom. Stvorivši ih sposobne za ljubav, Bog ih je stvorio također sposobne
da mogu odbiti, da se mogu suprotstaviti njegovoj volji. Tko odbacuje
pakao, ne vjeruje u ozbiljnost Božje ljubavi. Beskonačno zlo ne postoji, ali
Bog koji je stvorio ljubav, stvorio je volju sposobnu htjeti i zlo. I htjeti zlo
tim stvorenjima znači htjeti smrt. Misterij bića koje samo smrt proživljava!
Božanska ih nazočnost vječno sažiže. Ne bi ih palila kad bi u njima prestalo
poistovjećivanje sa zlom: nije u Boga osuda, u njima je koja su se
poistovjetila sa zlom. Ne osuđuje Bog (to kaže Isus u onome četvrtom
evanđelju napisanom od istoga Ivana koji je pisac Otkrivenja), sami se ljudi
stavljaju pod Božji sud i božansku osudu. Zbog činjenice što nisu Bog,
božanska ih nazočnost uništava. Bog sam: pred Bogom ništa ne odolijeva.
Odolijevaš ako si Bog. U raj doista ne ulaziš ako se ne poistovjetiš s njime,
ako se u nj ne preobraziš. Jedini je način za tebe da vječno živiš da se u nj
pretvoriš, preobraziš u njega, da budeš on, jer u raju samo on živi, samo on
jest, on koji je jedini. Što znači za Boga biti jedini? Znači da ne može
odoljeti čovjek u suprotstavljenosti Gospodinu. Prema mjeri u kojoj postoji
ta suprotstavljenost, čovjek će doživjeti samo smrt. Trebalo bi da Bog ne
bude Bog, kako osuđenik ne bi bio osuđen.
I to mi želimo svim srcem, cijelim bićem, kao što Bog to hoće čitavim
svojim bićem. Hoću da bude Bog! To hoću protiv sebe također! Ako mu se
ja moram suprotstaviti, želim da me njegova božanska pravda sažeže i da me
vječno uništava, jer ja hoću da bude Bog, da njegovu beskonačnu savršenost
ne onečisti nazočnost zla. Treba da to hoću ako ga volim; tj. ako ljubim
bezuvjetnu, beskonačnu savršenost, tj. ako ljubim savršenost koja se ne
može spustiti k izlaganju pogibelji sa zlom. Ako volim Boga, ako ga ljubim
više od sebe, treba da hoću pakao, kao što ga hoće Gospodin. Ako ga ne ću,
ne volim Boga. Ako ga ja ne ću, znači da još ne poznam zahtjeve onoga koji
je Bezuvjetni, koji je Jedini, koji jest Bog.

80
 Molitva je svetaca molitva onih koji posjeduju savršenu ljubav, čistu
ljubav. To nije molitva onoga koji ne ljubi. Zar mislimo da ljubimo više od
svetaca? Oni koju posjeduju čistu ljubav, zahtijevaju naprotiv pakao!
Nesumnjivo, ne zahtijevaju pakao za mene, za tebe ili za druge, jer za nas
koji još živimo oni zagovaraju radije oproštenje i milosrđe, mole za naše
obraćenje, zagovaraju da bismo mi sami htjeli razoriti svoju solidarnost sa
zlom. Ali prema mjeri u kojoj je ta solidarnost sa zlom postala na neki način,
smrću, sama čovječja narav, isti sveci žele, kao što Bog hoće, pakao i osudu.
Drukčije ne mogu htjeti.

Misterij zla i Božja jedincatost

Ovo je jedna sastavnica povijesti: svetačka molitva koja zaziva

slavodobiće dobra. Kaže prorok Zaharija: U onaj će dan Bog biti jedan i
njegovo ime jedno. To (je što) dozivaju sveci: da Bog bude jedan: da ne bude
zla i dobra, da se ne nalaze zajedno pravda i nepravda, istina i zabluda, nego
da samo bude Bog. To je puno očitovanje božanskog bića koje uključuje
nužno osudu i kraj svega onog što se suprotstavlja Bogu. Evo zašto je
molitva za Božjim slavodobićem također molitva za osudom svega onog što
nije Bog, što se štoviše usuđuje opirati Bogu.

Svetačko iščekivanje slavodobića

I svakome je od njih dana bijela haljina. Sveci su već slavodobitnici.

To je (također u četvrtom evanđelju) Ivanova vlastita objava. Sa stajališta sv.
Pavla manje se pokazuje da duša, odmah nakon smrti, posjeduje blaženstvo.
U sinoptičkim se evanđeljima također ne pokazuje jasno da duša odmah
nakon smrti sudjeluje u Kristovu slavodobiću. U četvrtom se evanđelju
naprotiv, i još više u ovom retku Otkrivenja vidi kako mučenik neposredno
nakon smrti, prije drugog dolaska, prije sedme trublje, prije otvorenja
sedmog pečata, odijeva već bijelu haljinu. Bijela je haljina slavodobitna
haljina. Svetac je sudionik blaženstva. Ali odjenuvši se tim blaženstvom,
sveci još iščekuju.
Kod Origena se nalazi jedna stranica, veličanstvena, koja izriče
iščekivanje, Kristovo iščekivanje: sam Krist iščekuje, iščekuje jer Krist nije
potpun. Tako iščekuju sveci. Postoji li nada i na nebu? Da, jer nitko od nas

81
ne može biti rastavljen od drugih. Svi smo samo jedan. Stoga ne može biti
da svetac, premda živi na nebu, ne bi osjećao, ne bi živio u iščekivanju po
kojemu svi doživljavamo sa svecima isto blaženstvo, mi koji smo s njima
samo jedno tijelo.
Svetačko iščekivanje! Iščekivanje će se produžiti dokle god posljednji
izabranik ne uđe u nebo. To je razlog vremena: treba da poruka spasenja
bude donesena svim narodima kako bi svi ljudi odgovorili, da nebo bude
potpuno i da broj izabranika željen od Boga dosegne svoj kraj.

Prijestolje i žrtvenik: svetost i žrtva

Tko su sveci u Otkrivenju? To su oni koji sudjeluju potpuno u

Kristovu otajstvu. Sv. Ivan ne vidi drugu svetost osim onu koja sudjeluje u
Kristovu otajstvu. Tko je Krist u Otkrivenju? Zaklani Jaganjac koji stoji
uspravan. Tko su sveci u Otkrivenju? To su oni koji su zaklani i podno su
žrtvenika - pod žrtvenikom duše zaklanih: žrtvovanje, žrtva. Svetost je naše
žrtvovanje, naša žrtva. Svi smo mučenici i možemo biti samo mučenici
prema mjeri u kojoj smo kršćani.
Biti kršćani znači sudjelovati u Kristovu otajstvu, a Krist je (onaj koji
je) posvjedočio svojom krvlju, žrtvovani je Jaganjac na žrtveniku. Svetost je
žrtva – sacrum facere – to je posvećenje ispunjeno žrtvovanjem, smrću.
Sveci su oni koji su nađeni žrtvovani: njihova je krv tekla po žrtveniku i pod
žrtvenikom. Ispod žrtvenika, kamo je otekla njihova krv – za Hebreje i
kršćane krv je duša – sveci vape Bogu. Jaganjac je na žrtveniku, sveci pod
žrtvenikom, možda jer je Jaganjac uskrsnuo, sveci još imaju uskrsnuti.
I nebo je žrtvenik; prije je bilo prijestolje, sada je žrtvenik. Ovdje
nalazimo Izlazak: Učini kako si vidio na gori, kaže Bog Mojsiju kad treba
podići šator. Sad ćemo vidjeti da se na nebu nalazi šator koji je vidio
Mojsije: nalazi se žrtvenik, to je kadioni žrtvenik; nalazi se sve što je bilo u
jeruzalemskom hramu. Nebo nije samo mjesto gdje se Bog očituje kao kralj
na prijestolju i naokolo ima sluge koji ga pozdravljaju, nalazi se i hram, ima
i žrtvenik, i na žrtveniku se nalazi žrtva, i žrtva je Krist, i žrtva su svi
kršćani. Nebeski je život bogoslužje, sveto otajstvo u kojemu sudjeluju nebo
i zemlja.

82
 ŠESTI PEČAT

Otk 6,12-17; 7,1-17; 8,1

I vidjeh: kad Jaganjac otvori šesti pečat, potres velik nasta. I

sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde
padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese
žestok vjetar. Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci
pokrenuše s mjesta. Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i
mogućnici, rob i slobodnjak - svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći
gorama i pećinama: "Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi
na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe
njihove i tko će opstati!"
Nakon toga vidjeh: četiri anđela stoje na četiri kraja zemlje
zadržavajući četiri vjetra zemaljska da nikakav vjetar ne puše ni zemljom ni
morem nit ikojim drvećem. I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od
istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici
anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: "Ne udite ni zemlji ni moru ni
drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!" I začujem broj
opečaćenih - sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova
Izraelovih:
iz plemena Judina dvanaest tisuća opečaćenih, iz plemena
Rubenova dvanaest tisuća,
iz plemena Gadova dvanaest tisuća,
iz plemena Ašerova dvanaest tisuća,
iz plemena Naftalijeva dvanaest tisuća,
iz plemena Manašeova dvanaest tisuća,
iz plemena Šimunova dvanaest tisuća,
iz plemena Levijeva dvanaest tisuća,
iz plemena Jisakarova dvanaest tisuća,
iz plemena Zebulunova dvanaest tisuća,
iz plemena Josipova dvanaest tisuća,
iz plemena Benjaminova dvanaest tisuća opečaćenih.

Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše

izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred
prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.
Viču iz glasa:
"Spasenje Bogu našemu
koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!"

83
 I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića,
padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći:
"Amen!
Blagoslov i slava,
i mudrost, i zahvalnica,
i čast, i moć i snaga
Bogu našemu
u vijeke vjekova. Amen."

I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i

odakle dođoše?" Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi:
"Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi
Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu
njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima.
Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer -
Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore
voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih."
Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata.

Cijeli svijet sudjeluje u osudi

Povijesne sastavnice nisu više samo nazočni Krist koji napreduje

svojom porukom, i ljudski događaji, rat, glad, kuga; nisu više nadnaravne
stvarnosti ali koje žive ovdje, i sveci i njihova molitva, upravo to su svjetski
događaji. Sve pripada ovoj povijesti i ispunja je: prekozemaljska zbilja,
ljudi, Crkva odozdo, Crkva odozgor, ali cijeli svijet također sudjeluje na
ovoj povijesti u njezinu sveopćem neredu.
U sedmorim susljednim ili istovremenim časovima? Istovremenim
više nego susljednim. Ali u sedmorim časovima Ivan gleda kako cijeli svijet
učestvuje u ovoj božanskoj povijesti: najprije potres, zatim sunce pocrnje,
potom mjesec prokrvari, kasnije zvijezde padoše kao što smokva smokvice
stresa kad je potrese žestok vjetar, onda nebo iščeznu kao savijena knjiga
(nebo je čvrsto, kakva slika! To je stranica velike također pjesničke ljepote):
poslije se gore i otoci pokrenuše s mjesta, izgubiše svoju postojanost. Više
ništa ne vlada: samo je Bog postojan, sve pada i ruši se. Samo On jest.
Cijeli je svijet uvučen u čovječju osudu. Bog sudačku djelatnost vrši
samo nad čovjekom, ali cijeli svijet postaje suzajedničar istoga suda i iste
osude.

84
 Ako povijest svijeta, od Kristova uzašašća do povratka, ima kao svoj
zakon i napredak kršćanstva i rat i glad i kugu, otvaranjem ovog pečata
sunce propada, mjesec potamnjuje, sva su svjetska počela izokrenuta.
Čini mi se da nam treba toliko nastojati na pojedinim događajima, na
svim riječima vidioca: Otkrivenje želi naučavati, preko velebnih viđenja,
osnovne, ali baš stoga također duboke, istine velike naučne vrijednosti. I
istina koju nas naučava otvorenje šestog pečata upravo je suodgovornost
čovjeka za cijeli svijet.

Čovjek i svijet suodgovorni u osudi i spasenju

Veoma različit nam se čini opći nauk od onoga što nam ga daju
nadahnute knjige glede posljednjih događaja, glede Novissima – Posljednjih
stvari. Previše je možda katoličku misao opterećivala grčka misao.
Besmrtnost je zauzela mjesto uskrsnuća tijela, a raj je i pakao postao samo
stanje duše, predstavljeni su nam samo kao blaženstvo ili kazna koja se tiče
samo nutarnjeg čovjeka.
Ali čitavo se Sveto Pismo suprotstavlja tome gledanju: ne samo SZ
nego i NZ. I upravo bi to bila naša opasnost: helenizacija NZ uvijek
tumačenog i s primjedbama prema grčkoj duši. Toj se helenizaciji NZ
suprotstavlja baš Otkrivenje: Otkrivenje nikada ne će moći biti tekst posuđen
za tumačenje čisto grčke mistike, tekst posuđen za rastavljanje duše i tijela.
Doista nam se čini da Otkrivenje baš stoga može ne samo obogatiti,
produbiti katoličku teologiju u njezinu naučavanju glede Novissima, nego
može odgovoriti također zahtjevima suvremenog čovjeka koji danas
odbacuje kršćanstvo koje bi bilo samo spasenje duše. Čovjek je duša i tijelo
te je kao čovjek suodgovoran za svijet. Ili se vratiti velebnom stajalištu SZ,
ili evanđeoska poruka propada.
Radi kušnje koja je prijetila našem kršćanstvu, rodilo se komunističko
krivovjerje koje sadrži u sebi istinu kojoj naše kršćanstvo nije odgovorilo
dovoljnom pravednošću. Ne samo većom suodgovornošću čovjeka prema
čovjeku, nego suodgovornošću čovjeka prema svijetu. Ne mogu odvojiti
čovjeka od ovog svijeta ovdje; odnesen s ovog svijeta, čovjek ne živi.
Čovjek je stvoren da uistinu bude kralj stvorenja, cijelog svijeta. Kao što
Izrael ne možemo zamisliti bez zemlje koju mu je Bog obećao, kao što ne
možemo zamisliti položaj ovog naroda bez njegova ukorijenjenja u Bogom
obećanoj zemlji, tako ne možemo govoriti o čovječjem spasenju a da ne
mislimo na preobraženje ovog svijeta, a da ne govorimo o sudjelovanju
cijelog stvorenja na čovječjem spasenju.

85
 Kako pak treba da mislimo o čovječjoj suodgovornosti za cijeli svijet
u blaženstvu, tako jednako treba da mislimo na čovječju suodgovornost za
cijeli svijet u njegovu grijehu: zbog čovječjeg se grijeha cijeli svijet rastvara,
čovječji grijeh ostvaruje zemljino prokletstvo, opterećuje stvaranje,
odjelotvoruje njegov kraj.
Bog na početku dana, zbog Adamova grijeha nije prokleo izravno
čovjeka nego zemlju na kojoj je stanovao. Ta vrlo bogata pronicavost vlastita
je prvobitnim religijama, vrlo često mnogo dubljim od suvremenih filozofija
i od povijesnih religija također, neovisno od kršćanstva, koje kao primitivne,
sadrže poneku klicu, ali su je također pokvarile; religije koje naučavaju
samo spasenje čovjeka, ili još samo duše. Magija u prvobitnim religijama
nije samo čežnja za novim jedinstvom duha s tijelom, čovjeka sa svijetom,
tako da ništa više ne bude rastavljeno. Prvobitne religije ne izražavaju samo
tu čežnju, tu potrebu, nego su već pusto obećanje jedinstva koje će Bog
iznova uspostaviti i znak izvjesnog jedinstva koje svemu usprkos traje.
Razdijeljenje grijehom proizvedeno izriče upravo kako čovječji grijeh
djeluje i u fizičkom svijetu, tako nutarnji čin mora djelovati u fizičkom
također svijetu.
Veći nauk koji nam baš daje tekst Otkrivenja je ovaj: čovjek se i svijet
ne mogu rastaviti, bit će uvijek suodgovorni uzajamno. I doista uvijek pri
otvaranju šestog pečata, što vidimo? Vidimo da pri osudi sunce pocrnjuje,
mjesec postaje kao krv, zvijezde s neba padaju kao što smokva smokvice
stresa po zemlji. Vidimo nebo kako iščeznu kao savijena knjiga, sve to
vidimo pri osudi čovjeka, ali vidimo također da je zemlja pošteđena radi
izabranika, radi Božjih slugu.

Cijeli svijet učestvuje na spasenju

Na kraju viđenja apostol ne promatra samo beskrajno mnoštvo

izabranika pred Božjim prijestoljem, s palmama u ruci, koji pjevaju
Gospodinu, vidi i Jaganjca koji ih vodi na izvore voda. Izvori voda!
Spasenje je uvijek zamišljeno baš kao cvjetanje pustinje zbog vode koja je
oplođuje. U viđenju slave ovoga beskrajnog mnoštva, koje su izabranici,
također je promatran na neki način procvat pustinje, zemlja koja cvate kao
ljiljan, prema onomu što je spjevao prorok Izaija.
Na početku dakle otvaranja pečata vidjet ćemo svijet suodgovoran s
čovjekom u osudi i na kraju zemlju suodgovornu s otkupljenim čovjekom,
preobraženu i odjevenu slavom. To je najveća istina koju nas otvaranje
šestog pečata naučava.

86
 Čovjek se u svojim raznim stanjima, u svojim raznim rodovima,
skriva od Božjeg glasa. Prijelom šestog pečata: šesti dan stvaranja. U šestom
je danu Adam stvoren, sagriješio je, skrio se pred Bogom. U ovomu šestom
prijelomu pečata cijelo se čovječanstvo sakriva pred božanskim gnjevom.
Padnite na nas, kažu ljudi gorama. Otvorite se, kažu pećinama, i sakrijte
nas… od srdžbe Jaganjčeve. Kakva divota ovaj izraz: srdžba Jaganjčeva! Ne
Jaganjčeva krotkost nego gnjev! Božja snaga! Snaga u blagosti, snaga
ljubavi.
Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe. Jahvin dan, kažu starodrevni proroci,
Božji dan, posljednji dan Otkrivenja. I taj se dan ipak čini da ne dolazi
nikada, radije se množe događaji. U sedmom se danu više ništa ne događa,
nego je čitav svijet sada poremećen, ljudi se skrivaju; zatim anđeli uzlaze s
istoka i označuju Božje sluge da ih sačuvaju od velikih poremećaja koji
prijete.

Krvlju označeni pred prijestoljem su u slavodobitnim haljinama

Božje su sluge označene kao što su izraelske kuće bile označene

jaganjčevom krvlju da anđeo istrjebitelj ne bi ušao kroz vrata. Označeni su
upravo oni kršćani koji su također mučenici. Kršćanin će trpjeti, ali njegova
patnja ne će nikada biti kazna, ne će biti biće pridruženo propasti, osudi
svijeta. Božje sluge i drugi, svi podliježu istoj smrtnoj sudbini, ali smrt je
kršćanina svjedočanstvo pobjede (bijele haljine), ona je slavodobitnica.
Kršćani su pročišćeni u Jaganjčevoj krvi, dok drugi u smrti nalaze svoju
propast.
Čini se jedna sudbina svih ljudi; intimno je naprotiv različito ono što
jedni i drugi doživljavaju u istoj smrti. Smrt vjernika nije kazna. Ne podnose
težinu božanske osude. Smrt je za njih povlastica sudjelovanja u Kristovu
otajstvu, žrtva na Božjem žrtveniku, dok je za druge promaknuće vječne
osude.
Bog brani kršćanina: u tamnicama također, u smrti također kršćanin
proživljava Božji mir, živi na nebu.
Sto četrdeset i četiri tisuće je opečaćenih od anđela: iz svakog
plemena. Plemena su novi Izrael, i dvanaest tisuća prikazuje savršen broj.
Sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih od anđela ovdje je, beskrajno
mnoštvo koje zauzima cijelu zemlju i pripada Božjoj crkvi. Žive na zemlji i
opečaćeni su već zbog čega ih anđeo istrjebitelj ne dira. Anđeo istrjebitelj
prolazi neprekidno po svijetu! Vrijeme je neprekidni prolaz anđela koji
istrjebljuje i uništava. Ali kršćani su sačuvani: žive posred poremećaja, usred

87
rušenja, ali svjetske ih ruševine ne dotiču, ostaju nedodirljivi od zla, čudesno
Bogom osigurani.
To isto beskrajno mnoštvo Ivan zatim vidi pred prijestoljem. Kršćani
istovremeno žive na dvama svjetovima. Drugi žive samo na ovom svijetu
koji propada. Kršćanin živi ovdje i živi gore (na nebu): živi ovdje na zemlji
osiguran Božjim pečatom i živi pred Jaganjčevim prijestoljem slavu mu
pjevajući kao Spasitelju. Već doživljavamo nebesko bogoslužje, već živimo
na nebu. I Jaganjac nas vodi na izvore žive vode, i Jaganjac već briše naše
suze. To je šesto otvorenje pečata; sedmo otvorenje još nije ljude posve
prenijelo u Boga. Kad progovori o sedmom pečatu Ivan će reći samo jedno:
Nasta velik muk na nebu: drugo ne će reći. Ne može reći ništa od onoga što
nas čeka. Proročka riječ također svršava u tišini. Moći će reći nešto od onoga
što prethodi tom danu, što nas približava tom danu, što nas dovodi tom danu,
ali o tom danu ništa: čovječja riječ može samo umuknuti.

Kainov znak, anđeo istrjebitelj,

znak križa
kršćanski je život mučeništvo

Nema ljepše apokaliptičke stranice od ove koja opisuje stanje

kršćanina koga Jaganjac vodi na obilne pašnjake, na živu vodu. Kakvo divno
viđenje toga bezbrojnog mnoštva odjevena u bijele haljine, opranih i
ubijeljenih u krvi Jaganjca Božjega!
Što su izabranici opečaćeni od Boga radi poštede od anđela, to ne
podsjeća samo na anđela istrjebitelja u Izlasku. Podsjeća također što je taj
znak. To je Kainov znak, krvavi znak na hebrejskim kućama, znak koji će
konačno, kod Ezekijela, u eshatološkim vremenima, razlikovati izabranike.
Znak je 'tau', križ.
Ne samo nakon kršćanstva, nego i prije, križ je bio proročki znak
budućeg otkupljenja. Kain je pošteđen upravo jer je označen tim križem. U
Kainu je slikovito, cijelo grešno čovječanstvo, pošteđeno jer iščekuje svoje
otkupljenje. Potom će to čovječanstvo biti hebrejski narod, pošteđen od
anđela; tau će obilježavati 'Izraelov ostatak' posljednjih vremena,.
Kako nas Bog označuje tim pečatom? Ne naznačuje li se ovdje
krštenje? To bi uključivalo nauk krsnog značaja, koji ne možemo imati tako
izričit u prvim desetljećima Crkve. Ipak ne vjerujem niti da je doista
isključeno krštenje: ti opečaćeni su oni koji pripadaju eshatološkoj zajednici
a to je Kristova crkva.

88
 A on će mi: Oni dođoše iz nevolje velike. Dolazak iz velike nevolje
razlikuje kršćanina. Kršćanski život nije samo priprema na mučeništvo, on je
bitno mučeništvo ako je sudjelovanje u Kristovu otajstvu.
Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u
krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u
hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad
njima. Riječi označuju ujedno sadašnje stanje kršćana ovdje i buduće stanje
također. To je nebeski život ali započet ovdje na zemlji.
Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega
jer - Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na
izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih. Malo stranica
kao ove sažimlju tako dobro život duše u njezinoj intimnosti s Bogom.
Više od priziva na predmet, koji će biti tako čest, povratka u
izgubljeni raj, usprkos rajskom značaju opisa, Ivanove riječi prizivaju
Izlazak i svetkovinu sjenica. Iskustvo Izlaska kao iskustvo života ljubavi:
pustinja samo ističe ljubavnu intimnost koja Izraela sjedinjuje s Bogom.
Prešavši more nevolja izabranici su sada s Bogom. Cijeli njihov život samo
je ostanak s njime i on ih prima pod isti šator, i on ih tješi. Za njih više nema
nikoga osim Boga. Bog je u hramu i oni ga poslužuju. Bog ih prima i stanuje
s njima zauvijek. Jaganjac je njihov pastir i vodi ih na izvore vode života.
Više ne poznaju straha ni muke; Bog će sam obrisati svaku suzu s njihovih
očiju.

Božja nazočnost ostvaruje svršetak:

(u)muk(nutost) naravnog bogoslužja

Dolazimo na sedmi pečat. Što nam kaže Otkrivenje? Kad Jaganjac

otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata. Drugo ne govori. Dok
je otvaranje šestog pečata razbuktalo velike poremećaje, otvaranje sedmoga
ne ostvaruje više ništa, ili radije, otvara muk koji je prostoran kao što su bili
događaji o kojima je Otkrivenje prije govorilo; najprostorniji, dapače, od
sviju jer je baš muk Božje nazočnosti. Negativnim stajalištem koje proizvodi
božanska nazočnost ta šutnja izriče upravo Božji ulazak u svijet, ulazak koji
ostvaruje svršetak.
Otvara se sedmi pečat i eto kraja. Ali kako primjećujemo kraj? Kako
mu prisustvujemo? Upravo u muku koji je kao smrt, kao pad svega ni u što.
Ništa ne odolijeva Božjoj nazočnosti.
Nasta muk na nebu oko pola sata. To je šutnja bogoslužja. Ali baš
tišina bogoslužja kad ono promiče na neki način taj dolazak. Misa nije samo

89
sadašnja nazočnost Otajstva križa i Otajstva otkupljenja. Ona je također
stvarno, ne samo proročko, promaknuće svršetka svega u Kristovoj
nazočnosti. Svaki put kad slavimo misu, svijet svršava. Čitavo se stvorenje
na neki način prelijeva u Krista, i samo On jest. Ali ako misa promiče taj
svršetak, promiče ga upravo šutnjom. Baš kad se zbiva posvećenje, u
najsvečanijem času, vlada muk: svečanost se odvija u tišini. Možemo klicati,
možemo pjevati prije, ali kad On dođe, čovjek (za)šuti. To je rekao Job: Po
čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje
zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu (42,5-6). Čovjek može pitati
Boga kad je Bog daleko, može se prepirati s njime, može ga zvati na sud –
kako je činio Job – ali kad se Bog ponazoči, čovjek više nema prava da se
suprotstavlja, više nema razloga da traži objašnjenja, može se samo
pokloniti. Propada u čovjeku svaka volja za prepiranjem, svaki razlog za
suprotstavljanjem.
Muk. Nije to samo čovječja šutnja, to je muk čitava svijeta. Kao što je
već govorio prorok Sefanija: Tišina pred Jahvom Gospodom, jer je dan
Jahvin blizu! (1,7). Upravo težinu toga muka izriče beskonačna Božja zbilja:
na drugi način cijeli svijet ne bi mogao navijestiti njegovu nazočnost. Veća
od svakog je događaja čistoća, samoća šutnje u koju se cijeli svijet
strmoglavljuje.

IV

SUD POVIJESTI

Otk 8,2-6
I vidjeh: sedmorici anđela što stoje pred Bogom dano je sedam
trubalja. I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na
žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na

90
zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kâdni s molitvama svetih iz
ruke anđelove pred lice Božje. Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa
žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres. A
sedam anđela sa sedam trubalja pripremiše se da zatrube.

Anđeoski svijet i čovjek

Sedam trubalja. Uvijek sedam, i uvijek sedam da izrekne istu stvar: ne

redoslijed vremena, već značaj eshatološkog vremena koje traje od uzašašća
do drugog dolaska.
Dosad smo manje vidjeli kraj nego način na koji svijet postoji u ovom
vremenu do kraja. Sada pogledajmo naprotiv kako u ovom vremenu koje
postoji svijet doista doživljava svoj kraj.
Tekst nam kaže da događaji koji protječu u vremenu pripadaju samo
jednom bogoslužju koje se odvija uvijek pred prijestoljem i Jaganjcem. Ali
treba primijetiti da je u otvaranju sedmorih pečata Jaganjac izvršitelj, onaj
koji ostvaruje, onaj o kome ovise svi događaji, onaj koji ih izaziva i njima
vlada. Sad je naprotiv sedam anđela; silazne ljestve. I anđeoska vojska nije
odijeljena od ljudi. Kao što smo mi suodgovorni za svijet, anđeoski je svijet
također suodgovoran s ljudskim svijetom. Jedinstvo dvaju svjetova: tvar i
duh, ljudi i anđeli, stvorenje i Bog: cijeli samo jedan život, jedno samo
bogoslužje: Ut sit Deus omnia in omnibus. U nazočnosti ovog bogoslužja
pokazuju se sastavnice sadašnjeg vremena otvaranjem sedmorih pečata, dok
zvuk sedmorih trubalja izaziva kraj svijeta.

Svetačka molitva i anđeoska služba

Pogledajmo međutim bogoslužje. Pred prijestoljem žrtvenik pun kâda.
U prvom vremenu nebo je promatrano kao kraljevski dvor, i Bog na
prijestolju. U drugom vremenu nebo je kao hram, i hram ima žrtvenik, i
podno žrtvenika krv mučenika koji su žrtvovani (krv, slijevajući se, otišla je
pod žrtvenik: krv prikazuje život, dušu). Sveci podno žrtvenika mole Boga.
Sada je nebo također hram i u tom je hramu žrtvenik, ali na tom se žrtveniku
više ne žrtvuje žrtva. Na žrtveniku se pali miomirisni kâd a to je svetačka
molitva. Molitva svetaca već ispunja nebeski život, Božji hram.
Taj miomirisni kâd uzlazi k Bogu kao prinos ugodnog mirisa koji kao
odgovor dobiva kaznu svijeta. Svetačka molitva nije drugo osim zaziv
svršetka, premda nije to izričito. Molitva samo pospješuje kraj, jer kraj je
dan Božje slave, jer kraj je svršetak zla.

91
 Evo zašto anđeo, koji je uzeo miomiris za kađenje žrtvenika zlatnom
kadionicom, uze također vatru s te kadionice i prosu je po zemlji, te udariše
gromovi, i glasovi, i munje, i potres. To izravno ne ostvaruju molitve nego
vatra. Oganj uzdiže molitvu kao miomirisni kâd Bogu – kâd ne miriše osim
kad je bačen u vatru – izaziva također svjetske poremećaje.

Svetačka molitva i eshatološki događaji

Čini mi se da na kraju Otkrivenje želi ovo reći: postoji najuže

jedinstvo između eshatoloških događaja i svetačke molitve. Bog sjedinjuje
svetačku molitvu s tim eshatološkim događajima. Bog ostvaruje jedinstvo,
jedinstvo duha s fizičkim svijetom, sa svijetom prirode. Neki u kršćanskoj
molitvi vide ostatak starodrevne magije. Kako posve duhovni i nutarnji čin
može imati učinkovitost na fizičkom svijetu? Ali to je naprotiv veličina
kršćanstva. Istina je da je grijeh podijelio dva svijeta tako da se fizički svijet
čini posve ravnodušan prema svijetu duha. Sjećate se spjeva pastira lutalice
kod Leopardija? Čovjek je divno biće prema komu je priroda ravnodušna,
koga priroda ne pozna, nad kim priroda ima vlast baš kao nad svima drugim
stvarima. Priroda je ravnodušna prema duhu zbog čovječjeg grijeha koji je
podijelio ta dva svijeta. Ali je istina da postoji također otkupljenje. I to se
otkupljenje ispunja malo pomalo dok ne bude potpuno u posljednji dan. U
tom otkupljenju ljudi sudjeluju već sada sjedinjujući se s Kristom također
molitvom. Jer u molitvi čovjek djeluje na Boga, na Boga u kojemu su fizički
svijet i svijet duha ujedinjeni, jer obadva ta svijeta zavise od njega. I u njemu
čovjek opet uspostavlja jedinstvo. Djelatnost svetaca nije izravna nad
svijetom, nego oni djeluju na svijet po Bogu. To suotkupljenje je vlastito
čovjeku. Tako smo Božji suradnici; tako je Bog na neki način htio biti nas
potreban da ostvari spasenje svijeta.

Svetačka molitva i
otkupljenje fizičkog svijeta

Čovječja suradnja u sveopćem otkupljenju odvija se samo na dva

načina prema Otkrivenju: u mučeništvu vjernika i u molitvi svetaca. To je
bogoslužje kojemu prisustvujemo na početku ovoga novog dijela Otkrivenja
u kojemu se govori o sedmorim trubljama koje razbuktavaju eshatološke
događaje.

92
 Mučeništvo i molitva su bili sredstva kojima je Isus najprije spasio ne
samo duše nego svijet. Upravo tim je istim sredstvima svaki čovjek pozvan
u Kristu ostvariti novo jedinstvo. To jedinstvo ostvaruje prije svega
rasplamsavanjem kazne. Ta kazna koja se pali nije kazna koja nastavlja
razdvajanje duha od fizičkog svijeta: to je osuda zla. Jedanput kad je zlo
uklonjeno, razoreno, pojavit će se zemlja, na kraju, iznova preobražena
božanskom nazočnošću. Na početku će biti kazna, potresa i munja i
gromova; na kraju će biti samo svjetlost Boga i Jaganjca koja će sve
obasjati. Na kraju će se, kao na otvaranju šestog pečata, naći izvori vode i na
njih će biti dovedeni izabranici.

ZVUK TRUBALJA

Otk 8,7-13; 9,1-21

Peti anđeo zatrubi. I vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala i dani

su joj ključi zjala Bezdanova. Ona otvori zjalo Bezdanovo i vinu se iz zjala
dim kao dim iz peći goleme te pomrča sunce i zrak od dima iz zjala. Iz dima
pak iziđoše na zemlju skakavci i dana im je moć kakvu imaju štipavci
zemaljski. I zapovjeđeno im je da ne ude travi zemaljskoj nit ikojem zelenilu
nit ikojem stablu, nego samo ljudima koji nemaju pečata Božjega na čelu. I
dano im je ne da ih ubijaju, nego samo da ih muče pet mjeseci, a muka
njihova da bude kao muka od uboda štipavaca. U one će dane ljudi iskati
smrt, ali je neće naći; poželjet će umrijeti, ali smrt će bježati od njih.
Skakavci bijahu izgledom nalik na konje za boj spremne. Na
glavama im kao neki zlatni vijenci, lica im kao u ljudi, kose kao u žena, a
zubi kao u lavova. Imahu oklope kao od željeza, a šum krila njihovih kao
štropot bojnih kola s mnogo konja što u boj jure. Repovi im kao u štipavaca,
sa žalcima, a u repovima im moć da ude ljudima pet mjeseci. Nad njima je
kralj, anđeo Bezdana, hebrejski mu ime Abadon, grčki Apolion -
Upropastitelj. Prvi Jao prođe. Evo, za njim dolaze još dva druga Jao.
Šesti anđeo zatrubi. I začujem neki glas iz rogova zlatnoga žrtvenika
pred Bogom. Govoraše šestom anđelu koji je držao trublju: "Odriješi ona
četiri anđela svezana na Rijeci velikoj, Eufratu." I odriješena bijahu četiri
anđela, spremna za taj čas i dan i mjesec i godinu, da pobiju trećinu ljudi. A
broj četa konjaničkih, kako sam čuo, bijaše dvije mirijade mirijada. Ovako u
viđenju vidjeh konje i njihove jahače: imahu oklope ognjene, plavetne i
sumporne boje; glave im kao u lavova, iz usta im sukljao oganj, dim i
sumpor. Od ovih triju zala poginu trećina ljudi - od ognja, dima i sumpora

93
što sukljahu konjima iz usta. Doista, snaga je ovim konjima u ustima i
repovima: repovi im kao u zmija, s glavama kojima ude.
Ipak preostali ljudi, što ne poginuše od tih zala, ne obratiše se od
djela ruku svojih, da se više ne klanjaju zlodusima i kumirima - ni zlatnima,
ni srebrnima, ni mjedenima, ni kamenima ni drvenima koji niti vide niti čuju
nit hodaju - i ne obratiše se od svojih ubojstava ni od svojih čaranja ni od
svoga bluda niti od svojih krađa.

Anđeoska 'vojska'

Najprije otvaranje pečata; sada zvuk trubalja. Vrijeme je isto, tj.

posljednje vrijeme od uskrsnuća do svršetka svijeta.
Ali najprije smo promatrali vlast jaganjca: jaganjca koji je pobijedio
svojom smrću, sada ima takvu vlast da o njemu ovisi cijeli tijek događaja.
On njime upravlja i sve služi njemu.
Na početku smo vidjeli konja bijelca, a pobjednik koji pođe da
pobijedi jest Krist koji napreduje u svijetu, koji vlada cijelim tijekom
događaja. Kristu su zatim podložne druge povijesne sastojnice: epidemija,
rat, glad i svjetski poremećaji: sve služi očitovanju njegove kraljevske vlasti.
Sad se naprotiv ne govori o Jaganjcu: tj. ne želi se više prikazati tijek
događaja ukoliko se pokazuje vlast onoga koji je Кύριος, onoga koji je
svojom smrću dobio svu vlast na nebu i na zemlji. Sada promatramo
naprotiv događaje u njihovim najbližim uzrocima, promatramo događaje kao
divovski boj između anđela dobra i anđela zla. Anđeoska bitka prevladava u
ovomu novom viđenju koje vidjelac ima o čitavom prevratu ovih posljednjih
vremena.
To je opći nauk cijele židovske teologije, i prve kršćanske teologije
također, kako stvaranjem ravnaju i upravljaju anđeli. Prirodne zakone
podržava upravo ovaj zahvat anđela kojima je povjereno stvaranje. Kao što
se sada više ne govori o općim zakonima, o sastojnicama povijesti, nego se
govori o pojedinačnim događajima, stoga su u prvi red stavljeni također
anđeli kao uzrok tih događaja. Anđeli koji su u Božjoj službi, sada su u
službi Krista.

Kraj kao ponavljanje Izlaska: bičevi

Događaji koji pokazuju anđeoski zahvat događaji su kraja: neposredni

su proizvodi zvuka trubalja, što je toliko u hebrejskoj koliko u kršćanskoj

94
objavi znak da su prispjela eshatološka vremena, znak dolaska svršetka. Svi
su događaji svršetak svijeta. Ne smijemo iščekivati kraj kao da ga danas ne
doživljavamo. Otkada je Krist uzašao na nebo i dok sve ne propadne, dok
sve ne preobrazi Božja milost i slava, do tog vremena svijet doživljava samo
svoj kraj. Svaki događaj nije samo usmjeren prema svršetku, nego je već
njegovo promaknuće.
Tako su svi događaji o kojima se ovdje govori samo pripovijedanje,
opis posljednjih stvari. Te su posljednje stvari promatrane kao neko
tumačenje, dapače obnavljanje poglavlja Izlaska koja pripovijedaju
oslobađanje izraelskog naroda iz Egipta posredstvom deset udaraca. Božji je
narod sada ovdje u izgnanstvu i sužanj carstva u kojemu prevladava zlo.
Novi će Božji narod osloboditi ti udarci koji će pogoditi one koji ga
zasužnjuju i ne će naprotiv naškoditi onima koji opečaćeni božanskim
pečatom. Bičeve ne smijemo promatrati na previše određeni način: njihov
opis kani samo naznačiti općenitost kazne koja pogađa more i nebo i zemlju,
ljude i životinje i biljke: ništa ne izmiče uništenju osim onih koji su
opečaćeni.

Svršetak svijeta i boj

vjernih anđela s pobunjenim anđelima

U tom uništenju ne smijemo vidjeti samo kaznu koja pogađa zemlju,

nego također boj i poraz anđela. Anđeoski i ljudski svijet i prirodno
stvorenje također proživljuju samo jednu dramu: uistinu ljudski život,
kršćanski život ima protežnost cijeloga svijeta. Ne možemo izmjeriti širinu
ljudskog spasenja, ni spasenja svijeta, ne možemo razmišljati o ljudskom
spasenju neovisno o anđeoskom izabranju. Čovjek doista označava boj,
borbu koja ima same razmjere Božjeg stvorenja.
Posljednji događaji, događaji svršetka, ne razlikuju se u ovom
poglavlju od događaja koji prethodi samom stvaranju fizičkog svijeta: tj. od
boja dobrih anđela sa zlim anđelima, koji se strmoglavljuju dolje te istjerani
iz raja božanskom nazočnošću dolaze da zavladaju zemljom.

Svršetak i pad
anđela 'kozmokratora'

Prvi anđeo zatrubi, i trećina zemlje izgorje; drugi anđeo zatrubi i gora
se sunovrati u more: kazna silazi uvijek odozgor. Taj silazak odozgor nije

95
bez povezanosti sa samim anđelima koji izazivaju taj pad. Treba li da kažem
jasnije? Kazna kojom je udarena zemlja u isto je vrijeme osuda jednog dijela
anđela koji padoše dolje s neba.
Najprije je tuča, zatim gora – slika je također posvojena za naznaku
buntovnih anđela – konačno zvijezda. Zvijezde i u Henokovoj knjizi znače
baš buntovne anđele. Uostalom cijelim ovim opisom Otkrivenje zavisi od
Izaije kad govori o padu Babilona, što je potom židovstvo malo prije Isusa
tumačilo upravo kao pad Sotone. U faraonovoj propasti u moru, u
Nabukodonosorovu padu, rabinska egzegeza vidi uvijek pad anđela.
Upravo je sada promatran taj anđeoski pad. Ako egipatski bičevi prije
svega ranjavaju, pogađaju i uništavaju egipatski narod, to se uništenje ipak u
posljednoj raščlambi dovršilo samo na faraonu koji je baš onaj koji se
suprotstavlja Božjem naumu. U SZ nikada nije jasno stajalište Zloga glede
Boga. Zli uvijek posuđuje lice u licu čovjeka koji je njegov sluga. Najprije
faraon, poslije Nabukodonosor. U faraonovoj je propasti u moru, ispričanoj u
Izlasku, u Nabukodonosorovu padu, opisanoj od proroka Ezekijela,
židovstvo i zatim kršćanstvo gledalo pad anđela u raju. Najprije su vidjeli
boj, zatim propast jednoga njihova dijela.
Taj pad anđela upravo izaziva također propast svijeta. Zašto propast
svijeta? Budući da prevladavaju svijetom, i prevlast buntovnih anđela nad
svijetom nije ništa drugo nego prevlast uništenja i smrti, ipak ne cjelovitoga,
jer Bog je opečatio svoje izabranike. Kao što jednoga dana anđeo istrjebitelj
u Egiptu pošteđuje kuće gdje Hebreji blaguju jaganjčevo meso, tako sada pri
boju anđela anđeo istrjebitelj, koji ispunja božansku kaznu po zemlji, pušta
netaknute izabranike. Božja objava pravi divovski korak u pitanju zla: ne
čini Bog izravno zlo u svijetu, anđeoski pad, osuda izaziva zlo također na
svijetu. Ali djelomično (relativno) zlo, ne potpuno zlo. Bog, premda
strmoglavivši dolje buntovne anđele – u more te postade krv, na zemlju te
njenu trećini sažga oganj, u bezdan te su ključevi dani zvijezdi da ga otvori i
uzađe dim iz bezdana (bič neprobojne egipatske tmine) koji potamni trećinu
zemlje – (On) nije stvoritelj zla.
Upitnost zla ima ovdje rješenje: Bog nije stvoritelj zla, Bog ne čini
zlo, to će reći Ivan u četvrtom evanđelju. Našu osudu, naš sud ne izgovara
niti proglašava Bog: nego sami čovjek koji odbacuje vjeru, sam po sebi
izmiče svjetlosti, baca se u tamu.
Ovdje pad anđela, osuda anđela neposredno izaziva uništenje svijeta
koji je postao sudionik sa zlom; ali Bogom opečaćeni, izabranici su
oslobođeni.
Evo velike istine koju nas stranica Otkrivenja naučava.

96
 Sve sigurno u načelu potječe od Boga; od volje njegova dopuštenja i
zlo zavisi. Zavisi ukoliko se Bog njime služi radi nekoga većeg dobra. Ali
ovdje ne gledamo posljednje počelo, promatramo naprotiv neposredni uzrok,
i ne posredni je uzrok zla u pobuni anđela. Od tog anđeoskog pada proistječe
sužanjstvo također prirodnog stvorenja glede Zloga. To sužanjstvo proizvodi
propast svijeta. Sve nesreće, uništavanja, propasti, kojima je stvorenje
podložno, proistječu neposredno od te pobune prije nego li narav (priroda)
na neki način suprotstavi milosti, otajstvu bezdane dubine, koje opravdava
jedanput više teološki jezik. Razlika je između naravnog i nadnaravnog reda
tolika da ne stoje samo dva reda sada međusobno u izvjesnoj napetosti, nego
također u relativnoj uzajamnoj suprotstavljenosti, nakon grijeha.
I doista u NZ vidimo kako se Bogu sviđa ne samo da izabere
najponizniji, najsiromašniji položaj, da izabere slabost za sebe, on koji je
prva osnova nadnaravnog reda, nego vidimo također da je Crkva maleno
stado, koje je zajednica siromaha pred svjetskim moćnicima. Bogu se
svidjelo – kaže Pavao – da izabere nas koji smo smeće.

Bičevi i oslobađanje novog Izraela

Opis kazne u ovim eshatološkim događajima koji izriču osudu svijeta,

preuzimanje je starodrevnog predmeta egipatskih bičeva; ali krajnje oštrija
postaje kazna i jasnije je također tko su protagonisti u ovom boju. S onu
stranu svega Jaganjac ne zahvaća izravno, zahvaća posredstvom anđela koji
se bore na nebu i zbacuju dolje buntovne anđele; anđeli koji padoše na
zemlju, izazivaju uništavanja, kraj.
Kakve su te kazne, kakvo je uništenje? Voda postaje krv; zatim evo
skakavaca, nezamislivih ratnika: ne možemo zamisliti ono što Otkrivenje o
njima govori; potom dim, tmina. Ali kao što od egipatskih bičeva Božji
narod izlazi slobodan, upravo oslobođen od tih kazni koje pogađaju samo
Egipćane, tako i Crkva, upravo po tim kaznama izlazi oslobođena. Kazne,
osuda svijeta ne samo što ne škode Crkvi, nego dapače služe njezinu
spasenju. Daju joj način da izađe iz grešnog svijeta, da odriješi svaku svoju
svezu i otiđe dalje, da uzađe doista s onu stranu ovog vremena koje vrijeme
zla. Crkva posred ovog uništenja, ove propasti, ostaje netaknuta; ustaje
štoviše slobodnija i napreduje.

Grijeh anđela i grijeh čovjeka:

naboj između naravnog i nadnaravnog reda

97
 Osnovni je nauk Otkrivenja na ovoj stranici objava sotonine djelatne
nazočnosti u svijetu, djelatne ali u redu na smrt; sotonine nazočnosti od koje
se ipak ne smijemo prestrašiti, ako smo opečaćeni. Tome nas cijelo
starovjekovno kršćanstvo naučava. Sotonina je moć samo slabost: jedno
djetešce može izrugati svu paklenu moć jer kršćanin je nedodirljiv. Zlo koje
ga pogađa nema moći da dohvati njegovu dušu. Zlo koje nas može pogoditi
ne čini drugo osim što nas oslobađa; ne osuđuje nas, oslobađa nas. Osuđuje
samog Sotonu koji zlo čini i one koji su suzajedničari s njime. Zemlja,
stvorenje nisu dani Sotoni u isključivi posjed: samo je trećina zemlje
izgorjela, morska trećina postala krv, nebeska trećina pala na zemlju.
Što znači ta trećina? Mislim da je teško shvatiti što znači; ali može biti
da ne znači drugo za pouku osim ovo: dio pogođen osudom nije cjelina,
manji je to dio, dok je spašena većina.

Šesti dan stvaranja i

zvuk šeste trublje

Kao u prvomu odsjeku ovoga drugog dijela, tako u ovom odsjeku

vidimo da se nalazi razlika između prvih četvorih zvukova trublje i triju
posljednjih.
Doista, u zvuku prvih četvorih trublji vidimo da stvorenje na neki
način podnosi propast: more, zemlja, nebo i zemljine vode. Čini se naprotiv
da od zvuka posljednjih triju trublji zavisi propast, kazna i osuda ljudi. Ali
ako bolje promotrimo, treba nam onda priznati da, kao što u prvom odsjeku
prevladava otvaranje šestog pečata, tako sada prevladava šesta trublja: peta i
sedma su priprema i neposredna posljedica šeste. I šesto otvaranje pečata i
šesta trubljina svirka tiču se upravo ljudi i u izravnom su odnosu sa šestim
danom stvaranja u kojem je čovjek stvoren.
Prvome se stvorenju suprotstavlja posljednji tjedan: prvi tjedan izvlači
stvorenja ni iz čega, posljednji ih tjedan strmoglavljuje iznova u nered.
Jedno djelo i jedno nedjelo. Cjelokupno nedjelo? Sigurno ne. Uostalom nije
bio cjelokupni čin ni prvi tjedan jer je prvi tjedan završio čovječjim grijehom
umjesto da se dovrši čovječjom kraljevskom prevlašću nad stvorenjem. Prvi
je tjedan završio čovječjom osudom, njegovim izgnanstvom iz zemaljskog
raja. Sad se jednako čini da će se sve dokrajčiti svršetkom ni u čemu, a
događa se naprotiv suprotno: preko propasti otvara se Božje kraljevstvo.
Propast svijeta, stvorenja, ljudi nije cjelovita u ovomu posljednjem
tjednu božanskog stvaranja koje Otkrivenje promatra i opisuje. Trećina se

98
zemlje, mora, rijeka, neba strmoglavljuje, propada, ruši kao što je i jedna
trećina ljudi pogođena. Činilo se je da je u prvome tjednu čovjek morao
izložiti opasnosti Božji naum: čitav je tjedan težio okomito k Bogu
stvaranjem čovjeka, koji je, kao pontifex – vrhovni svećenik – nadglednik
imao sve stvorenje usmjeriti i voditi kao prinos, prikazanje nebeskom Ocu. I
čovjek je upropastio taj redoslijed – određenje - uređenje. Sada djelo Zloga i
čovječje djelo u njegovu grijehu proizvode propast svijeta, ali propast je
uvjet konačnog otkupljenja; sve se dovršava ispunjenjem Božjeg nauma koji
je milosrđe i spasenje.
Sučelice propasti jedne trećine neba ostaje nebo koje će biti
obnovljeno; sučelice jednoj trećini čovječanstva koje je pogođeno ostaje
većina čovječanstva koje, nije samo otkupljeno, nego pripada Božjoj obitelji,
u svetome gradu, nebeskom Jeruzalemu.

Stvaranje čovjeka i grijeh

I vidjeh i začuh orla: letio posred neba i vikao iza glasa: "Jao! Jao!
Jao pozemljarima od novih glasova trubalja preostale trojice anđela koji će
sad-na zatrubiti!" Prve četiri trubljine svirke nisu za ljude: za ljude su tri
posljednje. I doista tri posljednje nisu protiv ljudi jer posljednja trubljina
svirka, ako ostvaruje kraj, ostvaruje ipak otkupljenje istih ljudi također. U
središtu je tih posljednjih triju sviranja šesto koje, kako sam rekao, ima
odnos sa šestim danom stvaranja u kojemu je čovjek stvoren te je sagriješio.
Pri šestom se otvaranju pečata također ljudi nastoje sakriti i govore gorama
'pokrijte nas' da izbjegnu Božjem gnjevu.

Svršetak i otkupljenje

Jao! Jao! Jao pozemljarima od novih glasova trubalja

preostale trojice anđela koji će sad-na zatrubiti! Peti anđeo zatrubi. I
vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala i dani su joj ključi zjala Bezdanova.
Otkrivenje sjedinjuje osudu anđela s ljudskom propašću. Ne može se
odijeliti anđeoski grijeh od čovječjega grijeha. Božji bi naum bio na neki
način razdijeljen: Bio bi jedan naum za anđele a jedan naum za ljude.
Božanski se naum pokazuje jednim u Otkrivenju. U Kristu je, kaže Pavao
Kološanima, počelo čitavoga nadnaravnog reda, zaglavni kamen cijeloga
Božjeg zdanja. Krist, Bog i čovjek, uistinu je osnova svega.

99
 Anđeoski grijeh, čini se, da postoji kako misle neki teolozi s kojima se
ujedinjuje islamska i hebrejska predaja. To je grijeh zavisti – to uostalom
naučava knjiga Mudrosti – zato što je Bog izabrao čovjeka a ne anđela. Bog
je htio da se anđeo prigne pred čovjekom, Isusom, a anđeo je odbio da
iskaže tu počast.
Također ovdje u Otkrivenju čovječji je grijeh povezan s anđeoskim
grijehom. Dvije su propasti neraskidive. To nam uistinu zadaje vrtoglavicu.
Čini nam se da smo tako zatvoreni, ugušeni u ovomu siromašnom svijetu, a
čovječanstvo je naprotiv središte čitava svijeta, i mi smo naprotiv odredili na
neki način propast i uzdignuće također anđela; mi u Kristu.

Pad zvijezde

Peti anđeo zatrubi. I vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala. Već

sam rekao da zvijezda, koja je s neba pala, sa stajališta rabinske egzegeze iz
Isusova vremena i cijele židovske predaje, naznačuje upravo nebeske moći.

Bič tmina i
strmoglavljenje svijeta u prvobitni nered

I dani su joj ključi zjala Bezdanova.. gotovo ni od čega: Bezdan nije

ništa što se suprotstavlja životu; sada Ništavilo zauzima zemlju zabludom i
smrću. Palom je anđelu dana vlast da izvede iz Bezdana ono što je vlastito
Bezdanu. Što? Ono što više sliči tomu Ništavilu: zabluda što se tiče razuma,
smrt što se tiče života. I baš se smrt i zabluda, krivovjerje šire po zemlji
otkako je jedanput pali anđeo ključem otvorio Bezdan. Iz Bezdana izlazi
tmina koja pokriva zemlju. Tmina je deseti egipatski bič i stoga bič koji
neposredno prethodi oslobođenju izraelskog naroda. Koliko je veće zlo
toliko je bliže spasenje. Misliš da je sve propalo?... upravo se sad opravdava
za tebe svaka nada.
Najtamnije, najstrašnije apokaliptičke stranice su neposredni navještaj
spasenja koje Bog ostvaruje. Uistinu kao da je nered – Bezdan doista sad
zaposjeda zemlju zlom, smrću, zabludom – kao da je nered zauzeo zemlju i
kao da je sve propalo ni u što! Pa ipak, upravo tri posljednja trubljenja su
također kao trubljin zvuk koji otvara Božji dan, dan u koji On dolazi na
zemlju, u koji On silazi da se nastani na njoj.

100
 Vlast Zloga je relativna

Ona otvori zjalo Bezdanovo i vinu se iz zjala dim kao dim iz peći
goleme te pomrča sunce i zrak od dima iz zjala. Iz dima pak iziđoše na
zemlju skakavci… Te tmine rađaju na neki način skakavce – drugi egipatski
bič. U skakavcima prepoznajemo krivovjernike. Zabludu šire živa sredstva.
To je uistinu stranica skakavaca koja zastrašuje, ratnička vojska koja
proizvodi pošast i uništenje ljudskog svijeta. Viđenje koje ima nadrealistični
značaj: skakavci koji su štipavci, koji imaju ljudska lica…
Ako Bog dopušta da ta vojska u ovisnosti o Zlomu ostvaruje zlo,
muke ljudi, nikada im ipak ne daje vlast da ubijaju ljude, osuda nije na smrt.
I dano im je ne da ih ubijaju, nego samo da ih muče pet mjeseci. . U one će
dane ljudi, toliko izmučeni, iskati smrt, ali je neće naći; poželjet će umrijeti,
ali smrt će bježati od njih.
Prvi jao prođe, jao od uboda skakavaca sličnih štipavcima. Dođe
drugi jao, šesti trubljin zvuk. Šesti anđeo zatrubi. I začujem neki glas iz
rogova zlatnoga žrtvenika pred Bogom. Pri petom se također otvaranju
pečata otvara nebo, i glas svetaca podno žrtvenika vapi i traži osvetu kod
Gospodina. Sada, ovdje iznova žrtvenik i sa žrtvenika dolazi glas koji
govoraše šestom anđelu koji je držao trublju: "Odriješi ona četiri anđela
svezana na Rijeci velikoj, Eufratu." Dopušta se da zlo može doći po zemlji,
ali zlo je uvijek relativno, ne proizvodi nikada cjelovitu pošast, potpuno
uništenje. Koliko god Otkrivenje daje težinu zlu koje je u drugim knjigama
svetog Pisma teško naći, ipak i ovdje zlo ostaje relativno, nije nikada počelo
kao Bog, ne samo jer to zlo nema vlast uništiti potpuno stvorenje, svesti ga
ni na što, nego također jer Bog dopušta da se ta zla odriješe da bi zauzeli
zemlju.
I odriješena bijahu četiri anđela, spremna za taj čas i dan i mjesec i
godinu, da pobiju trećinu ljudi... Sad su ljudi pogođeni.

SKRAĆENA OBJAVA

Otkrivenje 10,1-11; 11,1-19

I vidjeh drugoga jednog, snažnog anđela: silazio s neba ogrnut

oblakom, na glavi mu duga, lice mu kao sunce, a noge kao ognjeno
stupovlje; u ruci drži otvorenu knjižicu. I zakorači desnom nogom na more,
lijevom na zemlju pa povika iza glasa kao kad lav riče. I kad povika, oglasi
se sedam gromova tutnjavom. A kad se oglasi sedam gromova, htjedoh

101
pisati, ali začujem glas s neba: "Zapečati to što prozbori sedam gromova!
Toga ne piši!" I onaj anđeo što ga vidjeh gdje stoji na moru i zemlji, podiže
k nebu desnicu i zakle se Živim u vijeke vjekova, koji stvori nebo i sve što je
na njemu, zemlju i sve što je na njoj, more i sve što je u njemu: "Neće više
biti vremena! Nego - u dane kad se oglasi sedmi anđeo, čim zatrubi, dovršit
će se otajstvo Božje kao što on to navijesti slugama svojim prorocima."
I glas što ga začuh s neba opet prozbori sa mnom: "Idi, uzmi
otvorenu knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na zemlji!" Pristupim k
anđelu i zamolim ga da mi dade knjižicu. A on će mi: "Uzmi je i progutaj!
Zagorčit će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med." Uzeh knjižicu iz
ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je
progutah, zagorči mi utrobu. I rečeno mi je: "Treba da ponovno prorokuješ
proti pucima i narodima i kraljevima mnogim!"
I dana mi je trska slična palici i rečeno mi je: "Ustani i izmjeri hram
Božji i žrtvenik i poklonike u njemu! Vanjsko dvorište hrama mimoiđi, ne
mjeri ga jer je dano poganima: gazit će svetim gradom četrdeset i dva
mjeseca. I ja ću poslati dva svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju
tisuću dvjesta i šezdeset dana. Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što
stoje pred Gospodarom zemlje. Ako im tko hoće nauditi, oganj suče iz usta
njihovih i proždire njihove neprijatelje. Doista, htjedne li im tko nauditi,
tako treba da pogine. Oni imaju vlast zaključati nebo da ne pada kiša dok
prorokuju; imaju vlast pretvoriti vode u krv i udariti zemlju kojim god zlom
kad god htjednu.
A kada dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer koja izlazi iz
Bezdana zaratit će s njima, pobijediti ih i ubiti. I njihova će trupla ležati na
trgu grada velikoga koji se duhovno zove Sodoma i Egipat, gdje je i
Gospodin njihov raspet. Ljudi iz svih puka i plemena i jezika i naroda gledat
će njihova trupla tri i pol dana i neće dopustiti da im se trupla u grob
polože. Pozemljari će se radovati i veseliti zbog njihove nesreće i darivati
jedan drugoga jer su ta dva proroka zadavala muku pozemljarima. Ali
nakon tri i pol dana duh životni od Boga uđe u njih i stadoše na noge te
strah velik obuze one koji ih promatrahu. I začuše glas s neba silan:
"Uziđite ovamo!" I uziđoše na oblaku u nebo na očigled svojih neprijatelja.
U taj čas nasta velik potres: pade desetina grada, a u potresu poginu sedam
tisuća ljudi. Preživjele spopade strah te proslaviše Boga nebeskoga.
Drugi Jao prođe. Evo, treći Jao dolazi ubrzo!
I sedmi anđeo zatrubi. I na nebu odjeknuše silni glasovi:
"Uspostavljeno je nad svijetom kraljevstvo Gospodara našega i
Pomazanika njegova i kraljevat će u vijeke vjekova!"

102
 Tada dvadeset i četiri starješine, što pred Bogom sjedoše na
prijestolja, padoše ničice i pokloniše se Bogu govoreći:
"Zahvaljujemo ti, Gospodaru,
Bože, Svevladaru,
koji jesi i koji bijaše,
zato što uze u ruke
moć svoju veliku
i zakralji se!
Gnjevili se narodi,
ali dođe srdžba tvoja
i čas da se sudi mrtvima
i naplata dade slugama tvojim prorocima
i svetima
i svima koji se boje imena tvojega,
malima i velikima;
i da se unište
oni koji kvare zemlju."

I otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u

hramu njegovu te udare munje i glasovi i gromovi i potres i tuča velika.

Ispunjenje kraja
nepromjenljivost Boga i nebeskog bogoslužja

Tim riječima završava drugi dio Otkrivenja. Gore izneseni tekst

odnosi se na posljednje stvari. Dosad je trubljin zvuk želio samo naznačiti
zlo i njegovo trajanje na zemlji do svršetka. Nije međutim izrekao posljednje
događaje koji neposredno prethode kraj te spasenjske rasporedbe. Šestom
naprotiv trubljinom svirkom prisustvujemo posljednjim događajima koji
prethode dovršetku: kraj koji je početak novoga reda čitava svijeta.
Čini mi se važnim upozoriti, prije nego započnem tumačenje ovih
stranica, da uvidimo kako na kraju svega nalazimo ono što je bilo na
početku: starješine koji se klanjaju i priznavaju Božju veličinu. Bog se
pokazuje nepromjenljiv, na početku i na kraju u svojoj slavi, sjedi na
prijestolju.
Ono (Onog!) što smo vidjeli prije nego što su se otvorili pečati, prije
nego li su anđeli zatrubili, još je nazočno (Nazočni) na kraju svega, (to) jest
Bog. Krivulja je vremena dovršena, i evo vječnosti: ono (Onaj!) što bijaše
prije nego li je svijeta bilo, sada jest kad svijeta više nema: Bog u svojoj

103
slavi. Ali Bog u svojoj slavi priopćava svoj život dvadeset i četvorim
starješinama i svima koji uzlaze sa zemlje otkupljeni Jaganjčevom krvlju da
promatraju viđenje Živoga u vijeke vjekova.
Vječnost nije nekakav vremenski produžetak, čisto je trajanje,
nepromjenljivost beskonačne savršenosti koju vrijeme ne dotiče, kojoj
vrijeme ne može ništa dodati ni oduzeti. Ti si uvijek isti (Ps 102, 28).
Propast će gore, sve će ostarjeti kao odjeća, ali ti ostaješ (usp Ps 102,
27). Tim viđenjem Otkrivenje svršava kao što počinje.

Novi događaji

Tekst nam govori što se događa nakon zvuka šeste trublje. Ne otvara
samo pali anđeo s neba ključem zjalo Bezdana iz kojega suklja dim
zamračivši čitavu zemlju; ne izlaze samo kao vojska skakavci koji muče
ljude pet mjeseci: u desetom se poglavlju govori o posve novim događajima.
Ne čini se da se nalazi neka povezanost između onoga što je prije rečeno i
ovoga što se sad opisuje.
Evo, s neba silazi anđeo, moćniji i veći od onih koji su dosad govorili
s prorokom. Anđela okrunjuje duga i nosi ga oblak. Noge su mu kao
brončani stupovi, jednom nogom stoji na moru a drugom na zemlji. Govori,
štoviše viče iza glasa: njegov je krik kao rika i njegovoj rici odgovara sedam
trublja, snažni zbor kakvom nema para. Anđeo se zakle Živim u vjekove, i
nebu i zemlji i moru, da će brzo, bez odgađanja, doći kraj. On u ruci
ima knjigu; i neki glas reče proroku da pođe k anđelu te uzme knjigu.
Prorok pođe i zatraži knjigu, uzme je i proguta. . I bijaše mu u ustima
kao med slatka, ali zagorči mu utrobu. Zatim mu je dana trska slična palici i
rečeno mu je da izmjeri hram Božji i žrtvenik i poklonike u njemu, ali da ne
premjerava vanjsko dvorište hrama koje će pogani gaziti i oskvrnuti. Poslije
je vidio dvije masline i dva svijećnjaka, svjedoke Boga živoga. Oni
propovijedaju tisuću dvjesta i šezdeset dana, obučeni u kostrijet, i njihova je
riječ nepobjediva, i nište ne može spriječiti njihovo propovijedanje i njihovo
svjedočanstvo; ali će na kraju svog svjedočenja biti ubijeni i njihova trupla
ne će imati groba, ostavit će ih nesahranjene u gradu. Pozemljari će se
radovati jer konačno njihovo svjedočanstvo, čini se, da je dokončano, Crkva
nestala, pobijeđena! I evo kad li trećeg dana oni ustaju na noge i uzlaze na
nebo, i s njihovim uzlaskom na nebo zatrubi sedma trublja, i nebo odjeknu
pjesmom: došlo je kraljevstvo, i vremena više nema. Nebo se otvori između
munja, bljeska i gromova, i pokaza se Kovčeg saveza. Tako završava drugi
dio Otkrivenja.

104
 Odnos među svijetom koji propada
i žive Crkve

Treći će dio Otkrivenja samo preuzeti ono što je ispripovijedano u

ovom poglavlju. To je uostalom način na koji sastavlja Ivan apostol također
u evanđelju: nešto reći, povratiti se na to i zatim još se iznova navratiti. Čini
se da ponavlja uvijek isto razlaganje, ali ga obogaćuje, produbljuje, tako da
se na kraju, ono što se je prije činilo ne samo neshvatljivo, nego također
nešto skromno, sada pokazuje kao stvar vrtoglave veličine i neizmjerne
dubine.
Doista ono što se pripovijeda od trinaestog do dvadeset i drugog
poglavlja samo je ponavljanje onoga što je ovdje rečeno. Što dakle razlikuje
nauk koji nam daje apostol u ovim poglavljima od onoga što je dosad
rečeno? Nalazi se točna razlika: dosad se govorilo – i otvaranjem pečata i
trubljavinom trublja – o sudbini koja sve obuhvaća ali se ne vidi određeni
način, odnos koji postoji između ovog svijeta, ovoga stvorenja koje treba
propasti ili se promijeniti, i već žive Crkve, tajnovito već nazočne u svijetu.
Kakav je odnos između Božjeg kraljevstva koje je započeto smrću na križu, i
ovog svijeta koji je osuđen, na koji pada, strmoglavljuje se čaša božanskog
gnjeva?
To je ovaj predmet. Nije bio isključen, shvatimo, u drugim
poglavljima koja su opisivala konjicu skakavaca po svijetu i pripovijedala
zaprepaštenost ljudi pred skorom propasti. Nije bio isključen mig Crkvi
upravo konjem bijelcem. Ali kakav je odnos između kršćanstva koje
napreduje, između kršćanskog svjedočanstva i gladi i kuge i rata, sastavnih
zakonitosti svijeta koji će vrlo skoro skončati? Koji je odnos između
sunovraćenja božanskog gnjeva ili radije između izlaska iz vlasti Bezdanova
zla podzemlja i Crkve?

Otkupljeni čovjek – Kristova slika

Knjiga kaže kako, za razliku od Jaganjca, prorok i anđeo također

mogu imati , što se tiče buduće sudbine, što se tiče ispunjenja božanskog
Otajstva, samo skraćenu objavu, jer nemaju puninu objave koja je vlastita
Riječi, niti njezinu vlast. Prorok će izreći ono što kaže Božja Riječ ali u
manjoj mjeri i u ovisnosti o njoj. Knjižica nije neki dodatak velikoj knjizi,
nije jedan dio velike knjige. Sve je velika knjiga ali skraćena, sažeta; kao na
neki način anđelovo viđenje koji dolazi s knjižicom i viče, i njegov je krik
rika, to je u minijaturi viđenje Sina čovječjega na početku Otkrivenja.

105
 Što znači sve to? Znači da objava nikada nije djelomična nego u
pupoljku. U samo jednoj riječi, u samo jednoj istini, sve je obuhvaćeno ali u
klici. Puni razvoj, puno izricanje božanske objave imamo samo u Kristu i
samo je Krist može učiniti.
Čovjek tek stvoren samo promiče u (pra)liku Krista, to je neki
prednacrt; jedanput On uzašao na nebo ponazočuje ga u slici. Mala knjiga
ima isti sadržaj velike ali skraćen. Stoga prorok može govoriti. Što je učinio
Jaganjac otvaranjem pečata, sada to čini prorok nakon što je progutao
knjigu: postaje glasnogovornik Božje Riječi. Sada što Bog kaže, to izriče
prorok također, i prorokova riječ otvara viđenje i ostvaruje događaj. U
zavisnosti od Krista prorok također objavljuje i ostvaruje.
Knjižičin odlomak ponavlja malo proroka Zahariju i nadasve
Ezekijela. Zašto knjiga, progutana, treba biti slatka u ustima i gorka u
utrobi? Iskustvo svakoga Božjeg svjedoka ponavlja Jeremijino iskustvo:
Nedostojao si mi – kaže Jeremija uzvišeno Bogu – bio si za mene bujica
koja je uzmanjkala svojim obećanjima. Nadao sam se vodi a evo žeđi. Ti me
zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti (20, 7). Jeremija je u zajedništvu, u
intimnosti s Bogom. Ali intimnost se s Bogom skupo plaća. Proživljavaš s
njime intimnost koja je milina, ljubav, ali jedinstvo s Bogom, intimnost s
njime moraš platiti: sjedinjenjem s Bogom postaješ upravo oruđe propasti za
druge i sam postaješ suzajedničarem osude, kazne.
Jeremijino iskustvo: čovjek koji već u praliku promiče Krista i
njegovu muku. Ono što je Jeremija promicao kao pralik, sada kršćanin to
doživljava svojim sudjelovanjem u Kristovu otajstvu: treba živjeti u
intimnosti s Bogom da bi podnio na sebi teret osude svijeta.

Položaj Crkve u sadašnjem vremenu

Ali što je ta knjižica? I kako se objavljuje sadržaj knjižice u viđenju i

izvještajima koja nam prorok susljedno daje? Međutim jedno viđenje:
prorok sluša neki glas, rečeno mu je da izmjeri Božji hram, žrtvenik, Svetište
nad svetištem i klanjatelje, a da ne premjerava vanjsko dvorište koje će
pogani gaziti četrdeset i dva mjeseca. Ovdje je izložen položaj Crkve u
sadašnjemu vremenu. Sve je sveto, pa ipak postoji dio koji, premda svet,
Bog ne brani od oskvrnuća, svetogrđa, pogaženosti od pogana. Bog brani
Crkvu, žrtvenik, klanjatelje. Svijet ne će nikada moći ugroziti intimni život
Crkve, srce Crkve: ona ostaje nedodirljiva mržnji. Crkva je utvrđena na
ovome svijetu i utvrđena je na taj način da bude sigurna od svake uvrede; ali
njezino će dvorište moći gaziti njezini neprijatelji, njezinu će haljinu moći

106
kidati. Prepuštenost mržnji nije činjenica samo nekog vremena nego čitava
tijeka vremena, ovog vremena. Vanjska će strana Crkve poznati uvijek
uvredu neprijateljske mržnje i osrednjost i siromaštvo nas kršćana. Njezino
srce ne: njezino je srce žrtvenik. Ništa ga ne će moći taknuti. Ništa ne će
moći izložiti pogibelji Božju postojanost u svijetu. Nitko ne će moći nikada
izložiti opasnosti Božju nazočnost u duši koja ga ima u sebi.
Crkvi će u njezinu vanjskom izgledu, u njezinim vidljivim
sastavnicama, uvijek više ili manje prijetiti zle moći. Može izgledati da je
sve izloženo opasnosti, ali će Crkva ostati.
To je prva velika pouka koju nam daje ovaj apokaliptički odsjek.

Svećeništvo, laikat i njihovo svjedočanstvo

Apostol zatim govori o dvojici svjedoka. Tko su ti? Dvije masline i

dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje – oni imaju vlast kišu
spustiti na zemlju – Ilija – i promijeniti vodu u krv . Mojsije – da kazne
narode.
Ali dvojica svjedoka ne žele samo ponoviti, za život Crkve, iskustvo
drevnog Izraela. Više nego na Mojsija i Iliju Ivan se odnosi na najosobitiji
način – tekst je uzet od Zaharije – na dvojicu koji su imali iznova obnoviti
izraelski narod nakon izgnanstva: veliki svećenik Jošua, sin Josadakov, i
Zerubabel, Davidov potomak. Dvojica svjedoka prikazuju na kraju
svjedočanstvo dano Bogu od dvostruke vlasti: kraljevske i svećeničke.
Postoji razlika vlasti također u kršćanstvu, tvrdi Otkrivenje dok nam
govori o dvojici svjedoka. Svećeništvo i laikat nastavit će u Božjoj Crkvi biti
živo svjedočanstvo nazočnosti Boga živoga do svršetka. Kao što će se do
kraja Crkva u svom vanjskom izgledu činiti ostavljenom neprijateljskoj
mržnji, tako će do kraja ostati svjedočanstvo laikata i svećeništva.
Pogani će gaziti vanjsko dvorište četrdeset i dva mjeseca, svjedoci će,
odjeveni u kostrijet, propovijedati tisuću dvjesta i šezdeset dana. Vrijeme je
jednako i prikazuje tijek sadašnjeg vremena. Crkva će uvijek biti proganjana
i Crkva nikada ne će uzmanjkati da daje svjedočanstvo svom Bogu, i to
svjedočanstvo nikada ne će pomanjkati da bude doista učinkovito jer – kaže
Otkrivenje - oni imaju vlast zaključati nebo da ne pada kiša dok prorokuju;
imaju vlast pretvoriti vode u krv i udariti zemlju kojim god zlom kad god
htjednu. Riječ svjedoka ostvaruje što kaže. Evo povijesti Crkve.
Crkva nikada nema svećeništvo bez laikata, ni laikat bez svećeništva.
Treba da potvrdimo ono što je služba laikata u Crkvi, služba koja je

107
nezamjenljiva kao i svećeništvo. Laikat i svećeništvo su jednako potrebni u
Božjoj Crkvi.
Svećenička i kraljevska vlast. Ako kraljevska vlast posvećenja
cijeloga svijeta, prinošenja čitava svijeta Bogu, vlasti nad svim svijetom radi
njegova prikazanja kao oblatio munda – čistog prinosa, po svećeničkim
rukama, ako se ne izražava u kršćanstvu svjedočanstvom svete vlasti, to ne
isključuje da tu vlast izvršava tko god ima svoje zvanje u svijetu; zvanje za
vladanjem nad stvorenjem radi njegova prinošenja Bogu.
Ne postoji vršenje ljudskog zvanja koje ne uključuje upravo tu
kraljevsku vlast čovjeka nad stvorenjem. Čovjek mora posvojiti stvorenje da
ga prinosi Bogu, da ga posveti. To je svjedočanstvo laikata.
Svjedočanstvo dano u poniznosti, pokori; učinkovito je ali ne
slavodobitno. Dvojica su odjeveni u kostrijet. Tijekom svega vremena ne
smijemo iščekivati slavodobiće Crkve. Zemaljska Crkva nikada ne će biti
slavodobitna Crkva. Ne će Crkva samo biti progonjena nego, premda će
uvijek biti učinkovito njezino svjedočanstvo, ne će nikada poznati sjaj
svjetskog slavodobića, ne će upoznati pobjedu koja se zaodijeva egipatskim
plijenom, kao Hebreji koji su bježali iz sužanjstva. Raskoš, bogatstvo
pripadat će uvijek drugima, ne svjedocima živoga Boga.
I na kraju dvojica su ubijena u gradu u kojemu je i njihov Gospodin
ubijen, to je zemaljski Jeruzalem, sveti grad, pa ipak oskvrnjen već prvim
bogoubojstvom. Svjedoci su ubijeni i ostaju nesahranjeni tri i po dana. Što
znači? Teško je reći. Čini se ipak da je također teško što nam daju
predvidjeti sinoptička evanđelja: na kraju nas čeka ne slavodobiće Crkve,
nego opći otpad kao prividni kraj Crkve. Svjedoci će biti trupla u komadima,
u gradu, pred pogledom sviju. Činit će se da je Bog napustio i one koji su
mu služili, i sva će se njihova vlast učiniti da je završila smrću.
Ali upravo je u smrti vrhunsko svjedočanstvo. Otkrivenje naučava ne
samo da će oni biti ubijeni kad dovrše svoje svjedočanstvo a ne prije, nego
također daje shvatiti da će baš njihovo ubojstvo biti vrhunsko svjedočanstvo,
jer svjedočanstvo postaje na vrhunski način u smrti. Mučenik je, tj. onaj koji
je ubijen, pravi svjedok. I upravo ta prividna propast, taj prividni poraz
naviješta bliskost konačnog slavodobića. Upravo taj kraj svega je
neposredna priprava na slavu. I oni ustaju na noge i uzlaze.
Kako Otkrivenje shvaća svetost? Nije samo svjedočanstvo, nego
svjedočanstvo koje se ostvaruje baš sudjelovanjem u Kristovu otajstvu.
Suumrli s njime, suuskrsli s njime, suuzašli s njime na nebesa: svetost
postoji samo kao sudjelovanje u njegovu Otajstvu. Svetost je konkretno Isus.
Sveci su oni koji su proživjeli Kristovu smrt i proživljavaju njegovo
uskrsnuće.

108
 Otvaranje neba i kraljevstvo

Nebo se otvara na zvuk posljednje trublje. Anđeo zatrubi i navijesti:

Evo kraljevstvo je došlo; više ne dolazi, došlo je. Vrijeme je prošlo, ostaje
samo vječnost, čisto trajanje, čisto biće, nepromjenljivo, od vječnosti.
Evo došlo je kraljevstvo. Zahvaljujemo ti, Gospodine Bože
Svevladaru, jer se zakralji. I kraljevstvo je došlo upravo otvorenjem neba,
pojavkom Božjeg žrtvenika. Žrtvenik je bio već nazočan i nedodirljiv u
svijetu. Sad se pojavljuje. Razdiru se zastori: ništa se ne mijenja, ali sve se
očituje. Nebo je prijestolje i žrtvenik također.
Što je boj svijeta protiv Crkve? Dvojici svjedoka odgovaraju dvije
zvijeri koje ćemo naći u četrnaestom poglavlju: svjetska vlast i lažno
proroštvo koji se bore protiv Božjih svjedoka. Boj je pravi sadržaj povijesti.
I bitka nije ništa drugo osim boj zloga protiv Crkve koja rađa svog Sina,
otajstvenog Krista.
Vidjet ćemo kako ne će jednostavna palica također mjeriti sveti grad
nego zlatna, savršena šiba. I ne će biti izmjerena samo ograda Svetišta nad
svetištem nego i zidine, vrata, sav vanjski prostor svetoga grada, sve će biti
izmjereno, jer na kraju više ništa ne će moći onečistiti Božje kraljevstvo.
Mržnja ne će moći više ništa protiv onih koji pripadaju Bogu, protiv
kraljevstva koje je Jaganjac potpuno i konačno zaposjeo.

109
 TREĆI DIO

STVORENJE U SLAVI

110
 I

ŽENA I ZMAJ

Otkrivenje 12,1-18

I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec

joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u
porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu:
gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu
sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih - i obori ih na
zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre
Dijete.
I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima
palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A
Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani
tisuću dvjesta i šezdeset dana. I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli
zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne
bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom
Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su
bačeni i anđeli njegovi.
I začujem glas na nebu silan: "Sada nasta spasenje i snaga i
kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj
braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga
pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili
života svoga - sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao
vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima
malo vremena!"
Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, stade progoniti Ženu
koja rodi muškića. No Ženi bijahu dana dva velika krila orlujska da odleti u
pustinju, u svoje sklonište gdje se, sklonjena od Zmije, hrani jedno vrijeme i
dva vremena i polovicu vremena. I Zmija iz usta pusti za Ženom vodu poput
rijeke da je rijeka odnese. Ali zemlja priteče u pomoć Ženi: otvori usta i
popi rijeku što je Zmaj pusti iz usta. I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i
zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i
drže svjedočanstvo Isusovo. I stade na morski žal.

111
 Povijest i Crkva

Od početka poglavlja lako je primijetiti razliku govora. Dvanaestim

poglavljem Otkrivenje ulazi u svoj zadnji, jasniji ili barem izričitiji dio, u
kojem se čini da misterij postaje jasniji.
Je li uvijek isti predmet, isti sadržaj ono što se izražava na stranicama
koje slijede? Želi li nas apostol još poučiti o onome što je sadržaj sadašnje
rasporedbe spasenja? O životu Crkve dotle dok ne dođe posljednji dan? Da,
ali ima ova razlika: dok je u uvodu u prvome dijelu Otkrivenja govor bio
upravljen jedino Crkvi te stoga i nije bio otkrivenje nego pobudno pismo, i
dok se je u prvome dijelu, koji je otvorilo viđenje prijestolja, činilo da nas
apostolova riječ želi samo prosvijetliti o povijesnim sastavnicama, ali
izričito nije namjeravala gledati povijest u njezinu teološkom sadržaju kao
boj između Crkve i svijeta, sada je naprotiv ta nakana očita od početka. U
drugomu dijelu, tj. u prvomu pravom dijelu Otkrivenja, promatra se radije
povijest nezavisno od Crkve. Ako se spominje Crkva, spominje se usput
ukoliko oni koji su označeni s 'tau' sačuvani su od Božjeg gnjeva, ali ti
sačuvani, ne čini se, da su neka vojska koja se suprotstavlja drugoj.
Povijesne su sastavnice neovisne bilo o vojsci zla bilo o vojsci dobra. Bog
doista vlada svime.
U prvom se dijelu izražava bezuvjetno jednoboštvo: Bog ostvaruje
dobro, i čini se, zlo također. Bog je doista prvi uzrok također svih
poremećaja koji se obaraju na svijet. Apostol ne pravi razliku između
četvoro apokaliptičkih konja, između konja na kojem jaše Krist
slavodobitnik i drugih konja na kojima jaše kuga, glad i rat. Konji su
sastavnice povijesti koja se tiče čitava čovječanstva, cijeloga svijeta, i zavisi
bitno od Boga te ostvaruje njegovu volju, njegov naum.
Sada je u ovom dijelu povijest nadasve boj dviju vlasti, i u pobjedi
Crkve se promatra sama Božja pobjeda.

Stvaranje svjetlosti:
Augustinovo i Pseudo-Klementovo stajalište

Ne znam da li zavisi od toga što smo više razmatrali ovaj posljednji

dio ili se doista u ovim stranicama probija istina pod simbolom. Neposredno
nam ipak dolazi kao pomisao ono što može sadržavati viđenje koje nam je
sada predstavljeno. I pokaza se – kaže apostol. Primijetimo najopćenitiji
značaj viđenja: dosad samo apostol vidi – vidjeh – govori u prvom dijelu

112
Otkrivenja. Ovdje je naprotiv napisano I pokaza se. Ne vidi samo on; nešto
se nameće vidu sviju. Više nije tajna: to je objava povjerena cijeloj Crkvi,
objava na kojoj sudjeluje svaki vjernik.
I pokaza se znamenje veliko na nebu. Σημειι̃ον – ta riječ ima veliku
važnost u četvrtom evanđelju, to je znak kojim Bog očituje svoje otajstvo. I
koji je taj znak?
Žena. Tko je ta Žena odjevena suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a
na glavi vijenac od dvanaest zvijezda? Dojam je da se nalazimo gotovo pred
gnostičkom predodžbom. Drugi dio počinje ženom kao prvi prijestoljem.
Prvi dio: Bog; drugi dio: žena.
Tko je ta Žena u viđenju kojim počinje proročka objava? Treba biti
prvo počelo u svetoj povijesti svijeta. Podsjeća nas na izvjesne izraze vlastite
apostolskim piscima, Pseudo-Klementa, koji Crkvu prikazuje kao prvo
stvorenje, Božje prvo stvorenje! Apostol prikazuje doista Crkvu u ovom
viđenju. Odjevena suncem: Crkva je kao Božji odraz, sunčana odjeća je kao
haljina božanske slave. Sunce je Božji znak. Tako je Crkva odjevena
Božjom slavom; Bog je sobom odijeva.
I okrunjena je dvanaestorim zvijezdama. Dvanaest: izraelska plemena;
dvanaest: apostoli novog Izraela; možda dvanaest znakova zodijaka: onda
sve stvorenje unaokolo teži k njoj. Žena postade središte svega Božjeg
stvorenja. Tako je doista velika da ispunja cijeli prostor zemlje i neba, i ona
sve obuhvaća, ništa ne izmiče njezinoj suverenosti.
Što je Crkva kakvu je vidi apostol? Je li gnostička zamisao? Postoji
također pravovjerna gnoza: Pseudo-Klement doista u svojoj homiliji začinje
izvjesnu pravovjernu gnozu. Shvaćanje je gnostičko ali ne u krivovjernom
smislu: to bi se shvaćanje danas nazvalo sofijansko. Bog je prije svega, kako
će reći zatim Augustin i kako kaže Origen, stvorio svjetlost. Stvaranje je
svjetlosti za Origena i Augustina stvaranje anđela. Čini se naprotiv da je za
Pseudo-Klementa prvo stvorenje Crkva. Prvo što je Bog htio njegov je odraz
izvan sebe, sebedarje van sebe, samoizlaz u daru, u nezasluženom
zajedništvu s njim samim.

Mudrost je Krist:
Crkva i Krist su jedan

To je Crkva: božanska mudrost koja služi Bogu u djelu stvaranja,

mudrost kojom je stvorenje stvoreno. Ne samo jer je Bog po mudrosti sve
stvorio, nego također jer je sve stvorio radi mudrosti.

113
 Ta mudrost nije više samo pridjevak božanstva: mudroslovna se
objava SZ ispunja vrlo dubokim naučavanjem apostola Pavla u poslanici
Kološanima, Ivana u četvrtom evanđelju i Otkrivenju. Mudrost je Krist: ne
samo Riječ tijelom postala nego i to tijelo uzeto od Riječi i u „Christus
totus“: cijeli svijet privučen u Božju svjetlost. Nestvorena dakle Mudrost i
stvorena mudrost također. U Kristu ja promatram Riječ koja uzima čovječju
narav i unosi je, prenosi je u samo Božja krilo. U Crkvi ja promatram
ljudsku narav i s ljudskom naravi cijelo stvorenje koje ju okrunjuje, ukoliko
ju je Riječ uzela i prenijela u Otajstvo neizrecive slave. Crkva i Krist su
jedan.
Bog je slobodno htio taj izlazak iz sebe i besplatno ga ispunja. Tim
priopćavanjem, koje on sam od sebe čini izvan sebe, sve je stvorio.
Stvorenje je uvjet Božjeg priopćavanja (sebedarja).

Crkva prvo uzorno stvorenje

Ako je Crkva prvo Božje stvorenje, također je posljednje: u njoj se

ispunja čitavo stvaranje. Posljednja u redu izvršenja, ostvarit će se
povijesnim odvijanjem koje će zauzeti čitav tijek vremena. Ostvarenje se
toga uzornog stvorenja ispunja postupkom kojim SZ i NZ sliče na porođajne
trudove (Iz 54 i Post 16,2).
Rađanje je utjelovljenje Logosa, ipak ne samo rađanje Krista od
Djevice, nego rađanje mističnog Krista od cijelog stvorenja. To je uvidio
divno tumačeći Otkrivenje Rupert od Deutza.
Djevica Marija nesumnjivo ne daje pravo čitavom bogatstvu znakova,
veličine viđenja čitava svijeta tim samotvaranjem objave drugoga
apokaliptičkog dijela, kao što Otajstvo Božjeg utjelovljenja u Isusu ne daje
pravo svemu što će poslije reći apostol u ovom poglavlju. Ovdje ne možemo
odijeliti Mariju Djevicu od cijele Crkve, od Crkve (kao) uzornog stvorenja,
kojoj se Bog daje, u kojoj se Bog prelama, u kojoj se polako utjelovljuje,
uzima tijelo i živi. I prirodno je jedan od čina kojim se On utjelovljuje
utjelovljenje u krilu Djevice; središnji dapače čin koji određuje cijeli
postupak ali koji će imati svoj produžetak u povijesti Crkve do kraja
vremena, kad će Krist, nakon što je sve uzeo kao svoje tijelo, biti sve u
svemu – Christus omnia in omnibus.

114
 Život Crkve rađanje je Kristova mističnog tijela

To je viđenje uistinu divne veličine. Crkva se ne rađa u vremenu:

najstarije je Božje stvorenje, jer kao uzorno stvorenje prethodi stvarnom
stvorenju. Ono što je posljednje u redu ostvarenja, prvo je u redu namjere:
Bog je prije svega drugoga kao uzorno stvorenje htio Crkvu. Što to uzorno
stvorenje iščekuje svoje ostvarenje u vremenu, to nam sada kaže apostol.
Naučava nas da to ostvarenje zahtijeva trud. Porođajni trud; čitavi život
svijeta je to božansko rađanje. Svaka muka, svaka tjeskoba, sve teži k
utjelovljenju Logosa, teži da sve bude Krist.
U nepobitnoj židovskoj književnosti porođajni trudovi označuju
posljednje događaje koji su trebali prethoditi Mesijinu dolasku. Prema
kršćanskom Otkrivenju trudovi se produžuju cijelo vrijeme, od početka do
kraja: porod je samo ispunjenje Božjeg nauma o cijelom stvorenju u
Kristovoj slavi. Na osobitiji način trudovi žele naznačiti događaje povijesti
od Isusova uskrsnuća do njegova drugog dolaska.
To je život svijeta. Kao što se Božji život izražava čitav u rađanju
Riječi, tako se stvaranje iscrpljuje rađanjem Krista. Ne samo Marijin život
nego život svijeta, jer Krist nije samo Marijin Sin: on je, kako kaže
Evanđelje, Sin čovječji. On je, kako govore psalmi, ako ih želimo
protumačiti u svjetlosti otačke egzegeze, plod zemlje. Sve stvorenje i čitavo
čovječanstvo imaju samo taj plod, Isusa, i Isus uistinu iscrpljuje plodnost
cijeloga stvorenja; toliko ga iscrpljuje da rođen kao njegov plod, povijest
ima svršetak i svijet ima kraj.
Utjelovljenje Riječi u Mariji ne ispunja to društveno utjelovljenje
Logosa: to je osnovni čin kojim se ostvarenje Boga u stvaranju približava,
ali nije posljednji čin. Proći će tisuću dvjesta i šezdeset dana Ženina života u
pustinji u kojima nije branjen Sin koga je rodila, ali se brani njezino čitavo
potomstvo. Muškić, najprije rođen, odmah je uzet k Bogu. Čovjek, rođen od
Žene, neposredno uzlazi na nebo, pred prijestoljem je Božjim.
Treba primijetiti da ovdje Otkrivenje upotrebljava iste riječi koje će
zatim Ivan upotrijebiti u proslovu četvrtog evanđelja: πρờς τờν Θεόν (kod
Boga). Život čovjeka rođenog od Žene isti je život Riječi, bez razlike.
Idimo po redu. To uzorno stvorenje Žene, odjevene suncem jer je
zaogrnuta slavom božanstva, nije božanstvo, jer je odjevena slavom. Ona
sama ne zrači slavu nego je slava odijeva.
Ta Žena koja prevladava viđenjem ispunja sva vremena, ispunja sve
stvorenje. Ona, trudna jer je na neki način Bogom oplođena – sjeme je Riječ
Božja (Evanđelje kaže: semen est Verbum Dei) – evo sad je u trudovima dok
se ne dogodi božanski porod.

115
 Porod i boj

I pokaza se. Viđenje se isprepliće: povijest više nije samo porod; izlazi
Zmaj. Anđeoski i ljudski svijet su uvijek ujedinjeni, ne mogu se razdvojiti.
Povijest je anđela – ako možemo govoriti o anđeoskoj povijesti –
neprotumačivo sjedinjena s ljudskom poviješću. Anđeoski grijeh ne možemo
promatrati posve drukčije od čovječjeg grijeha: u odnosu je s čovjekom čin
kojim anđeo griješi. Anđeoski i čovječji grijeh je isti grijeh, možda baš isti
grijeh kao čin, jer upravo anđeoski grijeh mogao je biti Adamova napast:
anđeoska zavist koja se nije htjela sagnuti pred čovjekom nositeljem Riječi
koja se htjela utjeloviti u čovjeka; nastojala je naprotiv upropastiti Božji
naum otrgnuvši Adama od njegova zvanja.
Viđenje se dakle isprepliće: boj sa Zmajem otežao je porod. Ali Žena
je ipak rodila: sve suprotstavljene zapreke nisu spriječile rađanje. I kao što
može roditi, tako može obraniti svoj plod, jer ju je Bog čudesno očuvao i
odveo u pustinju. U drugom dijelu poglavlja Ivan će reći da je Ženu odnio
orao u pustinju. Orlovska krila podsjećaju na Ponovljeni zakon (32,10.11):
Obujmio ga, gajio ga i čuvao k'o zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad
gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga
na svojim nosi perima. Izraela su orlovska krila nosila kroz pustinju. Tako
sada Bog nosi Crkvu. I Bog je nosi radi obrane njezina potomstva koje
dolazi nakon njezina (prvo)rođenca, nakon njezina Prvijenca. Prv(orođen)i
je uzet na nebo. Ondje će ona u pustinji biti čudesno hranjena manom,
euharistijom. Bit će sačuvana od progonstva: Zmaj će na nju pustiti iz usta
rijeku. Rijeka je uvijek znak progonstva i smrti. Pjesma nad pjesmama (8,7)
kaže: Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Nedostajat
će rijekâ da pogase oganj. Rijeku koju Zmaj izbacuje da bi potopio Ženu,
progutat će zemlja te će Žena ostati nepovrijeđena: progonstva ne dotiču
Crkvu, ona može braniti i čuvati svoju novorođenčad tisuću dvjesta i
šezdeset dana.

Simbolizam brojeva

Uvijek se vraća ovaj broj: jedno vrijeme, dva vremena, pola vremena,
tri i po godine: što znači? To je polovica od sedam, tj. nepotpuno, nesavršeno
vrijeme. Što to znači? Može biti da znači ovo: da Bog uistinu dolazi kad ga

116
najmanje iščekujemo. Te tri i po godine podsjećaju na nešto nesavršeno,
neispunjeno. On ispunja, ljudi ne ispunjaju. Kad bi čovjek mogao
povjerovati da je na svom putu već blizu cilja, čovjek bi ga dosegao:
ispunjenje povijesti više ne bi bio Božji čin. Bog ga naprotiv ispunja, izvana,
raskidajući, prosijecajući uzaludni tijek vremena. Ali ženino je potomstvo
sačuvano tisuću dvjesta i šezdeset dana i zatim dolazi kraj.

Crkva i Marija, Evin protulik;

Zli, stara zmija i Rim

Žena je odjevena suncem, okrunjena zvijezdama i ima mjesec pod

svojim nogama. Zmaj ima sedam glava okrunjenih krunama i deset rogova.
Odnosi su određeni. Što se tiče Žene, ona je na početku nadasve Crkva, ali
prema onome što će poslije reći Otkrivenje, u njoj prepoznajemo također
Evin protulik, jer njezin plod, kojemu Zmaj postavlja zasjedu, ipak ne može
biti dodirnut. Ako je Crkva Evin protulik, Eva podsjeća također na Djevicu,
Kristovu Majku. Priziv na Evu približava tako i sjedinjuje Crkvu i Majku
Božju.
Ima li mariologija u ovom tekstu svoje polazište? Teologija o Crkvi se
sigurno rasvjetljuje u svjetlosti teologije o Djevici. Jasniji je i određeniji
izvještaj o Zmaju: on je „stara zmija“, Zli, protivnik. I taj protivnik
konkretno je Rim. Kao što se Crkva uosobljuje u Djevici, tako se Zli
uosobljuje u Rimu. Sedam su glava sedam brežuljaka, deset rogova deset
careva koji su kraljevali u Rimu do Domicijana.
Žena je u porođajnim trudovima; Zmaj repom obori nebesku trećinu
na zemlju. S jedne strane povijest je uzdignuće: rođenjem je „muškić“
neposredno uzet na nebesa; Božja slava zaodijeva stvorenje Bogom
oplođeno. S druge je strane osuda, silazak: u palim zvijezdama već
promatramo anđeoski pad koji je strmoglavljenje iz slave dolje.

Čovještvo koje je Riječ uzela

učestvuje na slavi

Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.
Stoje sučelice. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima
palicom gvozdenom. Ovdje određena, povijesna, konkretna oznaka; opći

117
pogled na povijest ustupa mjesto određenoj činjenici, jer je Mesija (v. Ps 2),
ovdje promatran, kralj koji upravlja svim narodima, svima vlada gvozdenom
palicom.
I uistinu je Isus otet, ali je kao Ženin Sin ugrabljen i uzet k Bogu i
prijestolju njegovu, plod stvorenja, jer ovdje u Otkrivenju ne stoji kod Boga
kao Sin Božji nego Sin Ženin stoji u Boga. Uvijek je Riječ, ali je
utjelovljena Riječ, samo čovještvo dapače uzeto od Riječi, koje je (oteto
pogledima) uzneseno, to je čovještvo postalo sudionik slave vlastite
božanstvu. Biti kod/u Boga – baš je to govorio Ivanov proslov o Božjoj
Riječi. Ali ovdje biti kod/u Boga izriče priopćenje čovještvu slave koja je
vlastita Bogu. Ispunja se Kristova molitva: A sada ti, Oče, proslavi mene
kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta
bilo (Iv 17,5).

Kristovo uzašašće i Crkva

Ali slavnim uzašašćem Isusova čovještva ne svršava povijest svijeta:

a Žena pobježe u pustinju: svi smo u pustinji. Mjesto pripravljeno od Boga
sada više nije drevni Eden nego pustinja u kojoj Bog čudesno štiti i brani
Crkvu. Nasuprot vrtu gdje se Eva izvrgla zasjedi i podlegla, Bog vodi Crkvu
u pustinju da je obrani od stare Zmije. Pustinja nije još domovina; Crkva joj
ostaje tuđinka, u iščekivanju ulaska u obećanu zemlju, u Božje kraljevstvo.
Onaj će dan biti kraj sadašnjeg svijeta. Ali Crkva ne će unići u zemlju, ona
će ista biti Božja zemlja: zaodjenut će je slava odozgor, zaogrnut će je da je
učini dostojnom Jaganjčevom zaručnicom, spremnom za božansku svadbu.
Onda Žena odjevena suncem ne će više biti uzorno stvorenje nego nebeski
Jeruzalem: imat će vrata i ulice, i njezina će svjetiljka biti Jaganjac koji će
je, u srcu grada, čitavu rasvjetljivati.

Haec est victoria quae vincit mundum, fides nostra (1 Iv 5,4)

I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša

Želimo se zaustaviti na vrlo općem ali također važnom shvaćanju: što

je ta šačica ljudi koja nije imala nikakva ugleda pred svijetom – ni snage ni
vlasti ni bogatstva ni važnosti – a osjećala je da je čitavi svijet, da su sva

118
stvorenja stvorena za nju? Nije li vjera prvobitne Crkve uistinu najveće,
najbožanskije čudo kojemu nam je dano prisustvovati? Pavao, koje
desetljeće nakon smrti Isusa – Mesije, umrloga na križu kao proklet!-
postavlja tog čovjeka počelom svega stvorenja: sve je stvoreno radi Njega,
sve u Njemu ima svoj temelj.
Ovdje u Otkrivenju Ivan govori za vrijeme progonstva o ljudskom
promašaju za Crkvu. Crkvu zastupa šačica siromašnih ljudi, jednostavnih
ljudi, koji su u tom razdoblju podnosili na sebi svu težinu mržnje,
razbuktanost paklene sile: i upravo ti su ljudi, bezuvjetnom sigurnošću,
govorili da su za njih stvoreni nebo i zemlja, govorili su da je za njih stvoren
cijeli svijet. Nije li doista to čudo? Nešto što nadvisuje našu maštovitost?
Sama vjera tih ljudi postade znak za nas, veće je čudo od svih čudesa koja je
izvršila vjera.
Po vjeri se tih učenika uistinu očituje živi Bog među ljudima.
Siromašni (slabi) su ljudi pa ipak osjećaju da su već svijet pobijedili. Haec
est victoria quae vincit mundum, fides nostra. Ivanova svečana obznana u
prvoj poslanici ima na ovim stranicama također najsvečaniju potvrdu. Zmaj
se bori protiv trudne Žene i ne može je svladati. Bog brani Crkvu, i Crkva je
spašena. Portae inferi non praevalebunt…

Anđeoska vojna i eshatološki boj

Promotrimo kako je viđeno vrijeme: čini se da vrijeme nema tijeka. S

anđeoske vojne, koja prethodi nesumnjivo cijeloj ljudskoj povijesti, čitavu
njezinu odvijanju, prijelazi se neposredno na posljednji boj, štoviše, isti je
čin skupa boj na početku i bitka na kraju. Kako je kratka u Božjoj vječnosti
krivulja vremena! Nije samo čovječji život nego život svjetova samo je
jedan čin. Ono što su proživjeli na početku, doživljuju na kraju, jer na kraju
nema početka ni kraja nego jedan čin. Zvijer se suprotstavlja ne toliko Bogu
koliko utjelovljenoj Riječi i Crkvi: anđeoski je grijeh: vojna protiv Žene, boj
protiv njezina Sina. To na početku, to na kraju. I nakon kraja je pobjeda.

Eva i Marija: žena „čovjekova“ zaručnica i majka sviju živih

Tipološko tumačenje već je dano tekstom. U ovom poglavlju (12)

Otkrivenje izričito podsjeća na prvo i drugo poglavlje Postanka. Zmaj je
stara Zmija, kaže Otkrivenje: zavodnik čitave zemlje. Ako je Zmaj stara
Zmija, iz toga proizlazi da Žena, o kojoj se govori, ima odnos barem s Evom

119
koju je ta Zmija zavela. Ali Eva je bila zavedena, dok apokaliptička Žena
nije pobijeđena. Žena prikazuje cijelu Crkvu, ona je čitava Crkva; cijela
Crkva koja je kao svoj prvi pralik imala Evu, koja je ipak bila svladana, ali
koja će se zatim na neki način poistovjetiti s drugom ženom, i tu drugu Ženu
zmaj ne će pobijediti.
Ako je stvaran odnos Zmaja sa Zmijom, ako Zmaj nije neka alegorija,
ako on nije opće zlo, nego Zli, iz toga proizlazi da ni Ženu također ne
možemo više zamišljati kao opću Crkvu: mora imati također određeni,
povijesni, konkretni, osobni odnos. Sada, ta Žena nije Eva: bit će Evin
protulik, bit će Marija. Stoga teolozi u tom tekstu vide neizravno, neizričito,
nego uključivo sadržanu dogmu Marijine proslave, dapače, njezina
uznesenja. Taj je tekst doista iznijela bula kojom je papa proglasio dogmu
Marijina uznesenja. Tekst s druge strane , u bogoslužju nove mise Uznesenja
stoji kao misna poslanica. Odlomak poslanice nije više uzet iz Pjesme nad
pjesmama, nego upravo iz Otkrivenja. Djevica je Žena odjevena suncem.
Speculum justitiae. Ako je čitava Crkva odraz Božji, Božji je odraz Gospa
također. Bog se čitav u njoj ogleda. Zaogrnuta je suncem; Božja je slava
odijeva. Tko nju vidi, na neki način vidi samu Božju slavu jer je ona čitava
njome zaodjevena.
Nju Zmaj nije dodirnuo. Glede zavedene Eve Djevica je naprotiv
Žena koju Zmaj nije zaveo. Kao što je naučavano slavno uznesenje, tako je
uključivo naučavano bezgrešno začeće. Znamo da dvije marijanske dogme
zavise jedna od druge.
Opravdano se teolozi odnose na taj tekst kad žele proglasiti Djevičinu
slavu i povlastice. To je najviše korišten tekst o Mariji; ne kažem osnovni jer
je naučavanje uključivo. Ali „ave gratia plena“ također je po sebi uključiv
tekst, jer „pun milosti“ bio je i Mojsije, Samuel također. U SZ svi su, koji
imaju neko poslanje, puni milosti, one milosti koja je potrebna za ispunjenje
njihova poslanja. Tako kako poslanje Djevice nadvisuje sva poslanja, milost
koje je ona puna nema nikakva odnosa s puninom milosti proroka i svetaca
SZ. Ali do toga se dolazi razmišljanjem koje otkriva nauk po sebi ne
očevidan.
Među drugim marijanskim tekstovima ovaj apokaliptički ne možemo
nazvati tekstom manje važnosti. Možemo reći da, ako promatramo ovaj tekst
u svjetlosti drugih marijanskih tekstova vlastitih Ivanu apostolu, imamo
tekst, rekao bih, izričitiji glede slave, veličine, dostojanstva Djevice. Doista
je Ivanov običaj u Mariji uvijek gledati znak Crkve. Više od zaustavljanja na
povijesnoj ženi, on neposredno prijelazi s povijesne žene na Crkvu, koju ona
naznačuje. Tako na svadbi u Kani: Djevica na svadbi pripada zaručnici, a
Krist je zaručnik, i čas zaruka još nije došao. Stoga Krist ne može još vodu

120
hebrejskih čišćenja promijeniti u vino mesijanske radosti. Ali doći će „čas“, i
kad „čas“ dođe, Marija će se naći podno križa; i Djevica je Žena, a Krist je
Čovjek. On govori Djevici: Ženo, evo ti sina: čovjek i žena, i žena i čovjek,
evo se sjedinjuju. Tako se u činu smrti na križu ispunja zaručničko
sjedinjenje i iz toga neposredno proistječe plodnost novog čovječanstva,
koje u Ivanu ima svoga predstavnika: Evo ti sina.
Kao u četvrtom evanđelju Marija nikada nije smatrana običnom
ženom, nego također znakom Crkve, tako i u Otkrivenju. To je dapače
osnovni nauk glede Marije, vlastit Ivanu apostolu, u Otkrivenju kao i u
četvrtom evanđelju: Marija je kao cijela Crkva. Ona u sebi ponazočuje
Crkvu: ona sa svojim Sinom, ona ukoliko rađa svog Sina, ukoliko ga brani i
čuva. Opravdano vele teolozi da možemo upoznati Crkvu samo proučavajući
Djevicu; njezino dostojanstvo, njezine povlastice, njezinu svetost, njezinu
slavu; istina je pak isto tako da Mariju možemo upoznati samo promatrajući
Crkvu. Možemo prelaziti s jedne na drugu, kako ovdje čini Ivan, gotovo da i
ne primijetimo, prirodnim, spontanim, rekao bih još više: nužnim
prijelazom.
Trebalo bi sigurno da se tim odnosom, koji postoji između Marije i
Crkve, koriste ekleziologija i mariologija. Iz odnosa ekleziologije s
mariologijom imamo intimnije i dublje stajalište o Crkvi. I taj je odnos
uvijek za kršćanina značio naročitu pobožnost prema Djevici. Malo pomalo
koliko Crkva više važi za čovjeka, u istoj mjeri raste pobožnost kršćanina
prema Djevici; kao što također pobožnost prema Djevici prirodno povećava
poznavanje Crkve, ljubav prema njoj, sjedinjuje tjesnije kršćanina s Crkvom.

ZMAJEVO POTOMSTVO

Otkrivenje 13,1-18

I vidjeh: iz mora Zvijer izlazi sa deset rogova i sedam glava; na

rogovima joj deset kruna, na glavama bogohulna imena. Ta Zvijer što je
vidjeh bijaše nalik na leoparda, noge joj kao medvjeđe, usta kao usta lavlja.
Zmaj joj dade svoju silu i prijestolje i vlast veliku. Jedna joj glava bijaše kao
na smrt zaklana, ali joj se smrtna rana zaliječila. Sva se zemlja, začuđena,
zanijela za Zvijeri i svi se pokloniše Zmaju koji dade takvu vlast Zvijeri.
Pokloniše se i Zvijeri govoreći: "Tko je kao Zvijer! Tko bi smio ratovati s
njom?" I dana su joj usta da govori drskosti i hule i dana joj je vlast da to
čini četrdeset i dva mjeseca. I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime

121
njegovo, njegov Šator i nebesnike. I dano joj je da se zarati sa svecima i da
ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i
narodom: da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u
knjizi života zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta.
Tko ima uho, nek posluša! Je li tko za progonstvo, u
progonstvo će ići! Je li tko za mač, da bude pogubljen, mačem će biti
pogubljen! U tom je postojanost i vjera svetih.
I vidjeh: druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje, ima dva roga
poput jaganjca, a govori kao Zmaj. Vrši svu vlast one prve Zvijeri, u njenoj
nazočnosti. Prisiljava zemlju i sve pozemljare da se poklone prvoj Zvijeri
kojoj ono zacijeli smrtna rana. Čini znamenja velika: i oganj spušta s neba
na zemlju naočigled ljudi. Tako zavodi pozemljare znamenjima koja joj je
dano činiti u nazočnosti Zvijeri: svjetuje pozemljarima da načine kip Zvijeri
koja bijaše udarena mačem, ali preživje. I dano joj je udahnuti život kipu
Zvijeri te kip Zvijeri progovori i poubija sve koji se god ne klanjaju kipu
Zvijeri. Ona postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima,
slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne
mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s
brojem imena njezina.
U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri.
Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.

Viđenje prijestolja i viđenje Žene:

Bog u sebi, Bog ukoliko se priopćava u Kristu

Ne možemo posve protumačiti viđenje Žene ako ne pročitamo ovo

poglavlje.
Dva velika dijela Otkrivenja otvaraju dva viđenja istovjetne širine,
jednake veličine. U prvom viđenju prijestolje i Jaganjac, u drugomu viđenju
Žena i Zmaj.
Što znači najprije viđenje prijestolja i Jaganjca? Što znači potom
viđenje Žene i Zmaja? Upravo duh i značaj dvaju dijelova Otkrivenja. Prvi
je viđenje povijesti, kao bogoslužje, ukoliko je čitava povijest božanski čin.
Sve se rađa od neba i sve svršava na nebu. Sve ima svoje počelo u Bogu i
sve svršava u njemu. Bog kao vrhovnik vlada u prvom dijelu Otkrivenja,
također i kad se ne govori o njemu, Bog i Jaganjac, početak i svršetak, tako
da se ljudski događaji pojavljuju, u viđenju te beskonačne svjetlosti, kao
slučajni dodaci: nemaju važnosti. Tako otvaranje sedmorih pečata kao i zvuk
trubalja razvijaju sadržaj vremena, ali taj sadržaj samo vidljivije duši otkriva

122
nepromjenljivost Božje odredbe, nepromjenljivost Božjeg vrhovništva. On
je vrhovnik jer ga se doista ništa ne dotiče, sve od njega proizlazi i ništa ga
uistinu ne doseže.
Prvi dio Otkrivenja počinje viđenjem prijestolja na nebu, zaključuje se
otvaranjem neba između munja i gromova da bismo nazreli žrtvenik i
Kovčeg saveza, Sancta sanctorum, nepovredivo mjesto u koje nitko ne ulazi
jer je Božji stan.
Nalazi se sigurno neka nazočnost Crkve u prvom dijelu Otkrivenja.
Postoji također neki odnos Boga prema stvorenju i stvorenja prema Bogu.
Ne čini se ipak da je taj odnos naročito istaknut, on nije istina koja
prevladava u prvom dijelu Otkrivenja. Istina koja prevladava vrhovništvo je
Božje: Bog i Jaganjac jer je Jaganjac pridružen božanstvu.
U drugom dijelu naprotiv prevladava Crkva: Crkva ukoliko je
utjelovljenje nauma Boga kojim se On priopćava izvan sebe, po kojem On
izlazi van sebe i objavljuje se, izlazi i odražava se u stvorenju. Istina koja
prevladava to je priopćavanje, Božja nazočnost u stvorenju.
To je nauk Mudrosti kako je zasnovan u knjigama SZ, koji se ispunja
u ovome drugom dijelu Otkrivenja. Sigurno da je Bog nazočan i u ovome
drugom dijelu; ali sada ne nadilazi tako vrhunski stvorenje koje bi doista
moralo izblijediti u božanskoj nazočnosti i vrijeme bi moralo kao nestati
pred nepromjenljivošću slave. U drugom je dijelu Bog nazočan, ali zato da
preobrazi stvorenje, da rasvijetli sveti grad.
Drugi dio otvara viđenje Žene odjevene suncem: svršava viđenjem
nebeskog Jeruzalema, svetoga grada koji silazi s neba. Bog je dakle svjetlost
svetoga grada, i Jaganjac je njegova svjetiljka. Ali (ona koja) prevladava
doista (je) Žena, Jeruzalem, sveti grad. Ne smijemo misliti da u ovome
drugom dijelu viđenje, i zato također proročki nauk, ima manji sadržaj zbog
činjenice što taj sadržaj nije više Bog u otajstvu svoga intimnog života, svoje
transcendencije, svoga vrhovništva; ne smijemo misliti da je umanjena
proročka vrijednost, postala je štoviše veća.
Prvi dio završava viđenjem Kovčega saveza, Sancta sanctorum:
sadržaj prvog dijela je Bog u svom Otajstvu ali nas utoliko Kovčeg saveza
koji ispunja Sancta sanctorum, poziva da razmatramo otajstvo Božjeg
priopćavanja u kojemu stvorenje izranja u uvijek sve blistavijem svjetlu, kao
Bogom odjeveno i preobraženo njegovom nazočnošću.
Stvorenje sada više nije rastavljeno od Boga, ni Bog od stvorenja.
Objava Boga također je objava Crkve. Ne postoji Božja objava osim ukoliko
se objavljuje i ispunja božanski naum priopćavanja (sebedarja) koje on čini
sam od sebe izvan sebe.

123
 Krist plod zemlje

Tim naukom Otkrivenje ide do kraja k posljedicama koje proizlaze iz

Božjeg utjelovljenja. Bog više nije bez čovjeka ni čovjek više nije bez Boga.
Viđenje Boga je viđenje sebedarja koje on čini od sebe stvorenju, u Ženi
koja rađa Sina, muškića, tj. u Crkvi koja prima božanski dar da iz svoga
istog krila rodi samog Boga kao svog sina, jer Krist je plod zemlje. Plod ne
samo Majke Djevice koja je Marija, nego djevičanske zemlje kako je
prorečeno Adamu na početku dana – Terra dedit fructum suum – Krist je Sin
ne samo jedne Žene, nego žene koja prikazuje cijelo čovječanstvo, sve
stvorenje; Sin je čitava stvorenja, cijele povijesti, jer se u njemu dovršava
život svijeta. Ne u Isusu iz Nazareta nego u Kristu, u Augustinovu Christus
totus.
Žena dakle koja se pojavljuje u drugom dijelu Otkrivenja, odnosi se
na nauk Mudrosti, koji je vlastit nadahnutim knjigama SZ. Prisustvovala je
Bogu u djelu stvaranja. Bog je htio samo stvorenje radi priopćenja
(sebedarja) koje će učiniti sam od sebe. Volja za sebedarjem prethodi i
nadahnjuje božanski čin koji je morao stvoriti subjekt sposoban da primi dar.
Tako je stvorenje uvjet Božjeg sebedarja. Stoga je Mudrost prva od stvorenja
i služi Bogu pri stvaranju: stvorenje je željeno radi te Mudrosti koja je, kako
uči bogoslužje, Božja majka, i također je Crkva. To je Božja Mudrost, i to je
Žena koja se pojavljuje na početku drugog dijela Otkrivenja. Okrunjena
zvijezdama, odjevena suncem; ukazuje se u središtu svega stvorenja, sve joj
stvorenje pravi pratnju, jer je povezana sa svim stvorenjem. To je čitavo isto
stvorenje ukoliko je uzeto od Boga, ili radije, ukoliko je pozvano od Boga da
začne i rodi iz svoga istog krila Krista kao Sina čovječjeg, kao plod sve
zemlje.
Božansko materinstvo nije isključiva povlastica Djevice: to je zvanje
svega stvorenja. Ako nas Djevica nadilazi svojom svetošću, to je stoga jer
ostvaruje na savršeni način ono što je stvorenje pozvano da ispuni, ali
ispunja nesavršeno, u svakome od nas. U njoj uistinu dohvaća svoj
posljednji plod. Ona je pralik Crkve, pralik svega stvorenja: prikazuje
Crkvu, zastupa čitavo stvorenje. Ne naviješta samo proročki nego u sebi
ostvaruje cijelo njezino otajstvo. Tako božansko materinstvo ne odjeljuje
Mariju od ljudi, nego je odjeljuje od svijeta: po njoj naprotiv i u njoj
čovječanstvo i cijeli svijet ostvaruje vlastito zvanje.

124
 Zmaj i dvije zvijeri:
ljudska vlast i misao; carstvo i krivovjerje

Žena odjevena suncem!

Ženu provjerava viđenje Zmaja. Božanski naum ne ispunja u stvaranju
sebedarje koje Bog čini od sebe bez suprotstavljenosti koja se rađa u
najdubljoj intimnosti samoga stvorenja. Ivan vidi Ženu na nebu kao
stvorenje koje silazi odozgor. Zmaj naprotiv, stara Zmija, dvije Zvijeri; jedna
iz mora, druga sa zemlje; zlo nema porijeklo u Bogu, nego od stvorenja.
I vidjeh: iz mora Zvijer izlazi, kaže Otkrivenje. I još veli: I vidjeh:
druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje.
Žena se na neki način utjelovljuje u Djevici Mariji te ima svoje puno
ostvarenje u Crkvi, SZ i NZ; Zmaj, sila zla ima svoje utjelovljenje upravo u
rimskom carstvu i u naučavanju filozofa. Dvije zvijeri koje Zmaj poziva iz
bezdana ljudska su vlast i ljudsko mišljenje: misao i vlast koji podržavaju
Zvijer, kao što dvojica svjedoka sedme trublje prikazuju svećeništvo i
proroštvo. Zvjerinja vlast – carstvo i zvjerinja riječ – krivovjerje.
Postoji li politička vlast u službi Crkve? To se slutilo kad se govorilo o
zvuku sedme trublje te se govorilo o laikatu i o njegovoj službi u Crkvi.
Svećeništvo i laikat: ne znam da li je bolje reći svećeništvo i proroštvo. Ima
proročka služba koja se razlikuje od svećeništva, u Crkvi, kao proizvod
njezine vlasti, kao očitovanje njezine svetosti.
Ovdje, proizvod Zmajeve vlasti i objava onoga što ona jest, onoga što
ona ostvaruje, to su dvije Zvijeri. Politička vlast u vlastitom smislu toliko
kao Zvijer jasno ovdje je Rimsko carstvo. Ali možemo također dati širi,
opć(enit)iji i možda više sveopći, istinitiji sadržaj viđenju Zvijeri koja izlazi
iz mora i ovdje vidjeti jednostavno političku vlast suprotstavljenu Crkvi.
U tom slučaju glava na smrt ranjena, tko zna, da ne prikazuje neki
određeni događaj! Tko zna, da taj određeni događaj, o čemu nam daju misliti
izvjesni tekstovi Otaca, nije Isusova smrt! – Isusova smrt je Zvjerinja smrtna
rana. Ali čini se da se je Zvijer neposredno izliječila; njezin se bijes
udvostručuje zbog smrtne rane koja joj je zadana. Odatle, upravo od te rane
nastaje najokrutnije progonstvo protiv Žene i njezina potomstva. To mi se
čini također vrlo jasno zbog onoga što se govori poslije i zbog činjenice što
se previše naglašava ta rana: triput se o njoj govori u istom poglavlju. Druga
Zvijer želi da se svi narodi klanjaju prvoj Zvijeri koja bijaše kao na smrt
zaklana; i još poslije: kojoj ono zacijeli smrtna rana; koja bijaše
udarena mačem, ali preživje. Rana na smrt prva je Kristova pobjeda nad
Zmajem: rana koja određuje zatim i osigurava konačnu pobjedu. Svojom je

125
smrću Krist zasad samo ranio na smrt Zmaja i više ga razbjesnio protiv
Crkve.

Smrtni boj i spasenje Crkve

Kako živi u svijetu Crkva, Žena odjevena suncem? Crkva ostaje na

zemlji u progonstvu, nazočna je da proživi svoj smrtni boj. Crkva je ovdje
na zemlji ali prognanica; ovdje je na zemlji, ali izvan svoje domovine U
pustinji je, gotovo bez obrane. Pa ipak nikada ne će moći biti pobijeđena;
Zmaj nikada ne će moći ubiti njezina Sina muškića, ne će moći ugroziti
Ženin život. Ženin je život čudo. U pustinji, bez ikakve vlasti na svijetu,
usamljena, tuđinka, živi otkačena kao u praznome, bez korijena. Ali u
pustinji je Bog podržava i hrani. To je položaj Crkve prema Otkrivenju.
Zmaju je ostavljena sva sloboda: može ubijati i utamničiti: Je li tko za
progonstvo, u progonstvo će ići! Je li tko za mač, da bude pogubljen, mačem
će biti pogubljen! Prividno Bog jest kao da ga nema. Žena je na milost i
nemilost Zmaja, pa ipak je obranjena, spašena; tajnovito branjena, spašena.
Zvijer ima također vlast da bijesni protiv njezinih svetaca – kaže tekst – i
doista ih ubija. Ima vlast nad svakim narodom, plemenom i jezikom. Čini se
suprotstavljenost onome što je rekao u prvome dijelu glede golema mnoštva
iz svakoga naroda, plemena i jezika koji kliče Jaganjcu. Gore na nebu svi
kliču Jaganjcu, ovdje na zemlji svi su potlačeni od Zvijeri. Crkva živi u
svijetu ali njezina je postojanost čudo; ostaje, ali je čudo kako uspijeva
ostati; u smrtnom je boju do kraja, tuđinka do kraja. Sve što je vidljivo
protiv nje je: vlast, bogatstvo, svjetska mudrost također, sve joj je tuđe,
neprijateljsko. Ima toliko koliko joj dostaje da osigura njezinu vjernost.

Ženine haljine poniznosti

Navikli smo gledati stvari na vidljivoj razini, mjeriti ih prema njihovoj

ljudskoj učinkovitosti, promatrati ih po težini koju mogu izvršiti na
povijesnoj razini, na razini koja nije Božja razina. Rasporedba spasenja, u
kojoj živimo, sakramentalna je spasenjska rasporedba: Žena je znak
neizmjerne stvarnosti. Ali znak ostaje znakom, kao u euharistiji: može li biti
neki znak siromašniji? Znak je ipak božanske nazočnosti, znak neizmjerne,
nazočne, stvarne, čovjeku pružene Božje ljubavi. Tako Crkva: ona je vidljiva
toliko koliko je dovoljno da bude znak neizmjerne stvarnosti.

126
 Žena, kako je Ivan promatra na nebu, ispunja sve stvorenje, odjevena
je suncem, okružena zvijezdama, mjesec joj pod nogama, ali na zemlji je
Žena koja jeca, razdirana porođajnim trudovima, i koja bježi u pustinju bez
obrane, bez podrške, bez snage. Samo je Bog čudesno hrani. Njezini su sveci
na milost i nemilost vlasti koja ih proganja i usmrćuje. Čini se da Zvijer ima
svu vlast protiv nje. Ona je ipak Žena po kojoj je stvorenje (pro)izvedeno ni
iz čega, Žena koja sobom ispunja cijeli svijet. Bog, koji joj se je dao i
odjenuo svojom slavom da se objavi i zasvijetli jednog dana u njoj, nije li
uistinu čitav sadržaj, vrijednost, posljednji smisao stvaranja?
Ti tekstovi o Ženi ne mogu se rastaviti od posljednjih poglavlja
Otkrivenja, od viđenja svetoga grada. Žena i grad se poistovjećuju: u SZ
Jeruzalem je žena, Jahvina zaručnica.

Žena i Zmaj u sakramentalnoj rasporedbi spasenja

Prikladno je pozorno razmišljati o poglavlju koje slijedi glede viđenja

Žene. Primijetit ćemo prije svega da su Žena i Zmaj dva stvorenja koja
ostaju nevidljiva i djeluju preko vidljivih oruđa. Sve nam to ukazuje upravo
naročiti značaj sakramentalne rasporedbe spasenja. Ono vidljivo je samo
znak stvarnosti koja ostaje skrivena, nevidljiva. Istina je Žena i Zmaj, istina
je Ženino božansko materinstvo i Zmajeva mržnja protiv nje. Jedini razlog
vremena je s jedne strane rođenje Sina od Žene i od njezina potomstva i
porođajni trudovi koji traju čitavo vrijeme stvaranja, jedini su sadržaj svete
povijesti svijeta. S druge strane vrijeme mjeri Zmajevu nemoćnu mržnju u
progonstvu koje pokreće protiv Žene povraćanjem, zasjedama da bi ubio
Sina.
Sve je to kao s onu stranu zastora. Viđenjem prisustvujemo samo
Kristovu progonstvu i Zmajevoj razbuktaloj mržnji protiv Žene. Vidljivo se
čini da je drugi život svijeta i povijesni sadržaj, ali ispod čovječjega vidljiva
iskustva stoji dublja i dramatičnija stvarnost koju izražavaju samo znakovi.
Žena i Zmaj nisu slika ni znak; slika je i znak ono na što nas vidljivo
iskustvo navodi. Žena i Zmaj, rađanje jedne i razbuktali bijes drugoga, čine
se samo slike u kojima pisac prevodi umjereniju stvarnost mnoštva vjernika,
koje živi na zemlji kao u prognanstvu, iščekujući drugi Kristov dolazak.
Ovaj naš ponizni život naprotiv je slika i znak stvarne nazočnosti
neizmjernog Otajstva, koje je Kristovo rođenje i boj Zloga, koji ne mogavši
divljati protiv Boga, obara se na čovječanstvo koje je Bog pridružio
Otajstvu.

127
 Praktički čovjek prisustvuje Zmajevoj vojni samo proživljujući
iskustvo boja, progonstva koje je pokrenuto protiv Crkve od strane dviju
Zvijeri. Ne pojavljuje se sve u svemu Sotona čovjeku, nego se pojavljuju
njegove sluge, oruđa njegove mržnje.

Dvije Zvijeri: politička vlast i ideologija vlasti

Zmaj djeluje u svijetu preko dvije Zvijeri, jedne koja izlazi iz mora – i
more je kao nered za nadahnute pisce – a druga izlazi iz zemlje. Zvijer koja
izlazi iz mora, vlast je koja se utjelovljuje u svima kojima tu vlast daje
Zvijer: politička vlast. I druga je Zvijer koja izlazi iz zemlje filozofija,
magija, znanost, tehnika: sve ono što služi davanju prednosti vlasti, davanju
osnove; sve što služi davanju vlasti idolopokloniteljskog značaja. Uvijek je
vlast imala potrebu nauka koji ju je opravdavao, prikazivao je kao vrijednost
pred kojom je trebalo da se čovjek prigne i pokloni. Vlast se je uvijek
povezivala sa znanošću, tehnikom, ideologijom, religijom, koje su doista
pridonosile njezinu posvećenju kao vrhovne vrijednosti. I znanost, tehnika,
umjetnost, ljudska misao svjesni takve vlasti, kad dođu na red, podupiru
svojim poslanjem ljudsku vlast pridavajući joj idolopokloniteljski značaj da
ispunja također čudesa.
Ovo što govori Otkrivenje, uistinu je najsavršeniji portret ljudske
povijesti ukoliko je ta povijest rukovođena Zlim. Umjetnost, tehnika,
znanost, filozofija, čine se, da imaju svu moć da uspostave božanstvo snage,
nasilja, države; totalitarne države koja zahtijeva od čovjeka isto klanjanje
koje čovjek duguje svome Bogu. Otkrivenje je vrlo jasno: suprotstavlja
kršćanstvo carstvu, kršćansku religiju carskoj (imperijalnoj!) vlasti. Nije
rečeno da je suprotstavljanje korjenito, bezuvjetno; vidjet ćemo unaprijed da
to ni Otkrivenje ne kaže. Ovdje je ipak bjelodano, očevidno je da je država,
ili barem neki tip države predstavljen kao idol koji se suprotstavlja Bogu.
Zli, Zmaj daje svu vlast svog prikazivanja toj državi koja zahtijeva za sebe
čitavog čovjeka, koja zahtijeva od čovjeka klanjanje.

Svjedočanstvo tehnike i znanosti

Toj državi koja zahtijeva od čovjeka klanjanje služi zatim druga moć
(tehnika, znanost…) koja može podržati zahtjev pokloniteljskog stanja.
Mislimo, na pr., na današnji komunizam: kako znanost, tehnika podupiru
zahtjev totalitarne države za čovječjim klanjanjem. Pomislimo koje je

128
opravdanje pred koje desetljeće filozofsko liberalno naučavanje davalo
zahtjevu oslobođenja države od Božjih prava. Pomislimo što je učinilo
ljudsko mišljenje, pozitivno pravo, da bi odvojilo čovjeka od Boga, u
totalitarnoj državi kakva je na pr. bila nacistička. Uvijek se totalitarna država
suprotstavlja Bogu jer je ona utjelovljenje Zloga, njegov predstavnik ovdje
na zemlji. I uvijek je totalitarnoj državi služila moć lažnog nauka,
„proroštva“ Zloga koji je propovijedao čovječju nužnost da stoji pod tim
sužanjstvom.
I kako je istinito što druga Zvijer, utjelovljenje Zloga, može proizvesti
čudesa i znamenja da podrži idolopokloniteljsku umišljenost sile: bacat će
također oganj s neba! Stvar se ponavlja iz naraštaja u naraštaj: nije rečeno da
samo danas živi antikrist; jučer je mogao biti nacizam ili fašizam, sutra će
moći biti neka druga sila. Apostolsko je stajalište jasno: Zvijer, koja je
vidljivi znak Zmaja a da se s njime ne poistovjećuje, znak u kojemu se na
neki način Zmaj ponazočuje, prva je Zvijer. Druga se ne ponazočuje sama od
sebe kao bezuvjetna vrijednost nego u službi prve koju promiče u Božanstvo
i obznanjuje njezino pravo na klanjanje s ljudske strane.

Usporedba između dvojice svjedoka i dvije Zvijeri

Na razini povijesnog iskustva Ženin život i Zmajev život – život

Božjih sluga i život sluga Zloga – sličan je. Trinaesto poglavlje doista
ponavlja glede dviju Zvijeri što smo već čitali u prethodnom poglavlju glede
dvojice svjedoka. Dvojica svjedoka govore, propovijedaju četrdeset i dva
mjeseca – nitko im ne može naškoditi – poslije će ih moći udariti te će ostati
tri dana kao ubijene žrtve na gradskom trgu. Njihovo je mučeništvo nastavak
njihova svjedočanstva. Dvojici svjedoka odgovaraju sad dvije Zvijeri. Za
dvojicu svjedoka rekli smo što bi mogli prikazivati. Ako se osvrnemo na
riječi proroka Zaharije, čini nam se, da prikazuju kraljevsku i svećeničku
vlast, jer Zaharija vidi kako Jošua Josadakov, veliki svećenik, i Zerubabel,
Davidov potomak, upravljaju izraelskim narodom: jedan nastavlja Davidovu
monarhiju, drugi Aronovo svećeništvo. I govorili smo da će u Crkvi također
uvijek biti svećeničko svjedočanstvo i vršenje svećeničke vlasti, ali bit će i
laikat koji treba da svjedoči. Čini se doista da dvojica svjedoka stoje
prikazujući razliku, u kršćanskoj Crkvi, laikata i svećeništva.
Sigurno je ipak da se dvojici svjedoka suprotstavljaju sad dvije
Zvijeri. Postoji dvostruko svjedočanstvo u prilog Kristove Crkve,
svjedočanstvo koje se nikada ne može prekinuti, koje je dapače pozitivan ali
tajan sadržaj vremena između dva pojavka; ali postoji posve suprotno

129
iskustvo tom svjedočanstvu. Kako je rečeno u trinaestom poglavlju, čini se,
da navodi na misao da nema nikakva ograničenja vlasti dviju Zvijeri. Prvoj
Zvijeri dana je sva Zmajeva vlast i ugled: čitava je zemlja zanesena
divljenjem zbog te vlasti. I Zmaj ratuje sa svecima i pobjeđuje ih, i svaki
puk, pleme i narod (određeni je izraz koji se nalazi u petom poglavlju o
prevelikom mnoštvu izabranika) klanja se Zvijeri.

Pobjeda Crkve stoji u njezinu prividnom porazu:

misterij Kristove smrti

Još je rečeno: male i velike, bogate i uboge, slobodnjake i robove -

ljude svih staleža označio je zvjerinji žig. Zvjerinja vlast se čini
beskonačnom i sveopćom; zemlja je uistinu Sotonina vladavina.
Ako je zemlja, ako je čitavo vrijeme, ako je sadašnja spasenjska
rasporedba, ako je sve pod prevlašću Zvijeri, kako onda možemo
protumačiti preživljavanje Crkve? Kako možemo protumačiti ono što je
rečeno u prethodnom poglavlju, tj. da je Bog čudesno spasio i obranio Ženu,
da ju je u pustinji zaštitio? Kako ljudi tumače da Crkva nije pobijeđena nego
da pobjeđuje? Kako tumače da dvojica svjedoka nastavlja svoje
svjedočanstvo za Crkvu i da Zvijer ne može spriječiti njihovo
svjedočanstvo?
Zar je moguće svjedočanstvo suprotno vlasti koja se čini bezuvjetnom
i sveopćom? Svjedočanstvo onih koji na zemlji ponazočuju vlast Božje
Crkve izražava upravo, kaže Otkrivenje, postojanost i vjera svetaca: ne
toliko u pobjedi koja bi uključivala oduzimanje vlasti Zvijeri nad vidljivim
svijetom, nego u prividnom porazu.
Božja moć ostavlja Crkvu bez prividne obrane. Bog je toliko velik,
Božja je snaga koja djeluje u Crkvi toliko učinkovita, da upravo u svomu
prividnom porazu i propasti Crkva pobjeđuje, nastavlja Kristovu istu
pobjedu, samo slavodobiće Jaganjca klanoga od osnutka svijeta. Otajstvo
muke uistinu ispunja čitavu povijest, od osnutka svijeta do kraja: samo je ta
muka. Muka je i mučeništvo svjedočanstvo Kristove moći i pobjede,
nazočnost su te iste vlasti i pobjede. Zvijer bi pobjeđivala kad ne bi ubijala
svjedoke, nego bi Kristovim svjedocima davala svoju istu moć da ubijaju.

130
 Postojanost i vjera svetaca

Strašno je ono što nam kaže apostol: da Crkva ima vlast nad svijetom
u svome prividnom porazu. Govori se o zaštiti Crkve, govori se o obrani
Crkve, i ovdje se kaže kakva je ta obrana i zaštita: to je njezina pobijeđenost:
svetima je dana moć da budu pobijeđeni. I dano joj je da se zarati sa
svecima i da ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i
jezikom i narodom: da joj se poklone svi pozemljari. Gdje je, dakle, Crkva?
Svi pozemljari klanjaju se Zvijeri, sveci su pobijeđeni. Nazočnost je Crkve i
njezina pobjeda na zemlji u mučeništvu svetaca, u njihovoj postojanosti i
njihovoj vjeri. Je li tko za progonstvo, u progonstvo će ići! Je li tko za mač,
da bude pogubljen, mačem će biti pogubljen! U tom je postojanost i vjera
svetih.

Zavodljivost dviju Zvijeri: čudesa, znak

U Zmaju se i u onomu koji ga prikazuje ponavljaju isti Božji načini.

Zvijer je na smrt ranjena kao zaklani Jaganjac. Druga Zvijer ima Jaganjčeve
rogove, ali Zmajev glas, jer glas je laž. Izgled je ipak Jaganjčev, jer se čini
da djeluje na dobro. Ima ustvari moć golemog utjecaja jamstvom za prava
Zvijeri da joj se čovjek pokloni. I čovjek ostaje prevaren. Opijen ponosom
čovjek ne osjeća više Božji zalog nad poviješću svijeta. Noćas bi mogao
doći kraj: koja bi zanimanja za čovjeka mogla imati otkrića znanosti, vlast
nad svijetom?
Kakvu moć zavođenja ima znanost danas: upravo da nas otrgne od
vjere.
Ima Jaganjčeve rogove; Zvijer ima takav privid da ono što djeluje,
može se činiti čudom i čudesnim. Koja je razlika između onoga što su
odjelotvorili Božji svjedoci i onoga što je ostvarila druga Zvijer u prilog
prve? Tj. u korist idolopoklonstva koje zasužnjuje čovjeka pod vlast Zloga?
Svjedoci su spustili oganj s neba: i druga Zvijer oganj spušta s neba. Kristovi
svjedoci čine čudesa i znamenja da podupru svoje svjedočanstvo; i druga
Zvijer čini čudesa i znamenja, kaže Otkrivenje. Tko može razlikovati? Tko
se može osloboditi od đavolske uistinu zavodljivosti da nas Zvijer odjevena
Jaganjčevim izgledom ne prevari?
I zavodi pozemljare. Kako je strašna povijest svijeta, gledana s
apokaliptičkog stajališta! Tko se spašava? Mučenik koji daje život. Tko
pobjeđuje? Onaj tko je ljudski propao.

131
 Ona postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima,
slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo. Kao što Krist
utiskuje znak na čelo izabranika, znak „tau“, tako sluge Zvijeri: na čelo jer je
priznavaju, na ruku jer joj služe.
I kao što Jaganjac iz svakog plemena, iz svakog jezika, iz svakog puka
i naroda, tako Zvijer skuplja svoje iz svakoga društvenog razreda, svake
dobi, svakog staleža.

NOVI HVALOSPJEV

Otkrivenje 14,1-5

I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i

četiri tisuće - na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova! I
začujem s neba glas, kao šum voda mnogih i tutnjavu silna groma; glas taj
koji začuh bijaše kao glas citraša što sviraju na citrama. Pjevali su pjesmu
novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne
mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće - otkupljeni sa
zemlje. Ti se ne okaljaše sa ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god
pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jaganjcu; na ustima se
njihovim laž ne nađe, neporočni su.

Sto četrdeset i četiri tisuće označenih sudjeluju na Jaganjčevoj

slavi

Četrnaesto poglavlje zaključuje viđenje Jaganjca koji stoji na gori

Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće - na čelima im napisano ime
njegovo i ime Oca njegova! .. Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i
pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli
one sto četrdeset i četiri tisuće - otkupljeni sa zemlje. Ti se ne okaljaše sa
ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god pođe.
U suprotstavljenosti strašnom viđenju vlasti dviju Zvijeri koja se čini
sveopćom, viđenje Crkve: i to mi se čini najvišim naukom Otkrivenja.
U sadašnjoj rasporedbi spasenja čovjek živi kao u dvama svjetovima:
jedan svijet privida i svijet stvarnosti; ili radije, vidljivi svijet je kao znak
otajstva koje ostaje skriveno. Sada, prividni svijet je ovaj: za Crkvu to je
pobijeđeno biće, biće bez obrane u rukama progonitelja; za kršćane to znači
biti na milost i nemilost vlasti koja ih tlači. To je vlast i moć Zloga, moć

132
zavođenja svih pozemljara, moć zasužnjenja za sebe svih ljudi, upotrebe
svih sredstava za potvrdu vlastite prevlasti i potvrdu prava na
idolopoklonstvo koje sadašnji svijet ispražnjava od Boga. To je prividno jer
u stvarnosti je posve drukčije. Ti ljudi koji žive samo radi umiranja, koji
proživljavaju samo svoje mučeništvo, Žena su odjevena suncem, okrunjena
zvijezdama, s mjesecom pod svojim nogama. Ti su ljudi sto četrdeset i četiri
tisuće koji stoje na nogama, već na visini, na gori, zajedno s Jaganjcem, i
pjevaju pjesmu novu koju nitko ne može naučiti; to je već mnoštvo sviju, ne
sutrašnjih već današnjih, izabranika. Otkrivenje ne zna za sutrašnjicu.
Pod vanjskom odjećom smrti Crkva već doživljava stvarnost svog
sudjelovanja u Božjem životu, u Jaganjčevoj slavi, i izabranici već pjevaju
hvalospjev blaženika koji drugi ne znaju niti mogu naučiti.

Mučenici i djevice

I već je sada kršćanin djevica i mučenik. Božansko je nadahnuće već

nagovijestilo tip kršćanske svetosti, već ga je odredilo: mučeništvo i
djevičanstvo. Mučeništvo uvodi čovjeka u sudjelovanje na Kristovoj muci.
Živimo da se u nama mogne ponazočiti, iz naraštaja u naraštaj, otajstvo
Isusove smrti. Ukoliko smo kršćani, proživljavamo samo muku. Umišljati da
bismo što drugo doživjeli ludost je; ako smo kršćani, ovdje na zemlji
doživljavamo samo smrt. Nismo ipak samo mučenici: pod znakom smrti, s
onu stranu mučeništva, već doživljavamo djevičanstvo sinova uskrsnuća,
sudjelovanje u Božjoj slavi. Djevičanstvo kao mučeništvo pripada svim
kršćanima: svi smo kao kršćani mučenici i djevice.
I kršćanski život teži uvijek više u svakome od nas k dovršenju
mučeništva, k savršenstvu djevičanstva. Mučeništvo i djevičanstvo
ponazočuju sami čin Isusa koji umire i uskrsava, dapače proširuju ga da
postane čitavim životom svijeta. Tako cijeli život Crkve, sav život svijeta,
čitavi život stvorenja uzet od Boga, samo je jedan Krist, u činu svoje smrti i
svojega slavnog uskrsnuća. Čitavo stvorenje. I cijelo stvorenje stoga je
sjedinjeno sa zaklanim Jaganjcem na gori, jer sve stvorenje već doživljava
Isusovo uskrsnuće u njegovu hvalospjevu. Smrt i uskrsnuće su isti čin:
prividno smrt; u pravoj stvarnosti slava. Već sada i ovdje.
To je viđenje promaknuće onoga što će apostol reći u posljednjim
poglavljima glede silaska nebeskoga Jeruzalema koji zaključuje povijest
svijeta. U stvarnosti Crkva već sada doživljava slavu pod prividom smrti.
Tako supostoji, baš u sadašnjemu svijetu, upravo u ovoj sakramentalnoj
rasporedbi spasenja, i vlast Zvijeri i Kristova vlast; vlast Zvijeri za tvoju

133
smrt i Kristova vlast za tvoju proslavu. Vlast se Zvijeri izražava u tvojemu
mučeništvu, ali tvoje te mučeništvo čini već sudionikom Kristove pobjede,
već te sjedinjuje s Jaganjčevim hvalospjevom, osposobljava te da možeš ići
kuda On ide.
Mučenici su uistinu svi kršćani, ne samo oni koji prolijevaju krv; i svi
su jednako djevci također, jer se nisu okaljali s drugom ženom. Shvaćate što
znači taj izraz kad se osvrnete na drevne proroke: bludništvo je
idolopoklonstvo: neokaljanost sa ženom je, kako misli Augustin,
djevičanstvo vjere. Oni koji su sačuvali čvrstu vjeru, nisu bludničili s nekim
ljudskim naukom, nego su vjerovali Gospodinu, nisu vjerovali u vlast svijeta
nego su vjerovali Gospodinu, nisu povjerovali u svjetsku moć nego su
vjerovali u Božju svemoć, ti su djevice, prav(e)i kršćan(ke)i.
Kao što je svaki kršćanski život prividno poniženje i siromaštvo ali
nesavladivo teži k vrhunskomu svjedočanstvu koje je prolijevanje krvi,
davanje vlastitoga života za Krista, tako kršćanski život svojim uvijek
punijim sudjelovanjem u Kristovoj slavi teži k djevičanstvu vjere, k
fizičkomu također djevičanstvu u isključivoj ljubavi prema Bogu koja
prenosi cijeloga čovjeka s onu stranu zastora koji nam sakriva otajstvenu
stvarnost. Tako kršćanski život ima dvostruki pravac koji je zatim samo
jedan pravac, jer mučeništvo i djevičanstvo su jedina savršenost ljubavi.

Crkva je otajstvo stvarne nazočnosti Kristove slave

Hvalospjevom smo već sada sjedinjeni s pjevom četvorih Bića i

dvadeset i četvorice starješina; već sada živimo nebeskim životom. Raj je
ovdje. Naš je život već vječni život. Posjed vječnog života već je sadašnja
činjenica, iako pod vanjskim odijelom smrti. U svim se kršćanima proteže
otajstvo stvarne nazočnosti Kristove slave s predznakom poniznosti i smrti.
Ali mi živimo na-izvan i nismo svjesni što smo unutra. Živimo raspršenim
životom: nismo sabrani na dnu duše, s onu stranu svakog zastora. Naša je
vjera tako siromašna da praktički ostajemo tuđinci svome dubokom životu,
ne poznamo ono što već posjedujemo.
I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i
četiri tisuće. Sto četrdeset i četiri tisuće upravo su mnoštvo onih – iz svakog
vremena, sa svakog mjesta – koji su sabrani oko Jaganjca. Vrijeme će
ukratko proći, već je kao da više nije bilo. Već je sada ono što će vječno biti.

134
 Hvalospjev pobjede

Sigurno nije varka ovaj vidljivi svijet, nije obmana zemaljski život,
ipak ovo nije prava, posljednja, puna stvarnost. Stvarnost ovoga vidljivog
svijeta je bezbožna stvarnost, koja pripada više Zlomu nego Bogu, i mi
živimo izvan središta u koje je Bog iznova sišao, u središtu duše. Pozovimo
se u to središte: onda ćemo shvatiti da je sva vlast koju Zvijer ima i vrši
protiv svetaca, prividna vlast. U njihovoj postojanosti i u njihovoj vjeri nije
obećanje njihove buduće pobjede, nego znak je njihove sadašnje pobjede. U
njima je već Božja nazočnost, u njima je neizmjerno bogatstvo slave po
kojoj su nedodirljivi u svojoj dubini od svake prijetnje, brani ih na njihovu
dnu od svake smrtne ugroženosti, jer su već u svojoj intimnosti tako otuđeni
toj vlasti da ih ona uistinu ne pozna. To kaže također Otkrivenje: Nitko ne
mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće. Nisu je mogli
naučiti, nisu znali ništa od nje; što sluge Zloga znaju od onoga što su, što
žive Kristove pristaše? Mogli bi ih prepoznati i utamničiti kad bi znali
prepoznati i utamničiti Jaganjca koji je doista nazočan u svojoj slavi premda
ostaje skriven, kad bi mogli ubiti uistinu Onoga koji je u vanjskoj haljini
smrti već od sada život čitave Crkve koja ide za njim i pjeva s njime
hvalospjev pobjede.

135
 II

ESHATOLOŠKI IZLAZAK

Otkrivenje 14,6-20

I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da

ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku.
Viče iza glasa: "Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I
poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!"
Za njim eto drugog anđela koji govori: "Pade, pade Babilon,
veliki koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode!" Za njima eto i
trećeg anđela koji vikaše iza glasa: "Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu
te primi žig na čelo ili ruku, pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno,
natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i
sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. Dim muke
njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se
klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim." U tom
je postojanost svetih - onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.
I začujem glas s neba: "Piši! Od sada blaženi mrtvi koji umiru
u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih
djela njihova!"
I vidjeh: gle, bijel oblak, a na oblak sjede Netko kao Sin
Čovječji; na glavi mu zlatan vijenac, u ruci oštar srp. I drugi jedan anđeo
iziđe iz hrama vičući iza glasa onomu što sjedi na oblaku: "Mahni srpom i
žanji jer dođe čas žetvi, zrela je žetva zemaljska!" I onaj što sjedi na oblaku
baci srp na zemlju i zemlja bi požnjevena.
I drugi jedan anđeo iziđe iz hrama nebeskoga. I on imaše oštar
srp. I od žrtvenika iziđe drugi anđeo - onaj koji ima vlast nad ognjem - pa
povika iza glasa onomu, s oštrim srpom: "Mahni oštrim srpom i poberi
grozdove u vinogradu zemaljskom jer sazri grožđe!" I anđeo baci srp na
zemlju i obra vinograd zemaljski, a obrano baci u veliku kacu gnjeva
Božjega. Gazila se kaca izvan grada te poteče krv iz kace konjima do uzda,
tisuću i šest stotina stadija uokolo.

136
 Eshatološko doba i kraj

Treba da se vratimo i ponovimo da sastav apokliptičke knjige ne

odgovara kriterijima klasične knjige. Nema napretka u viđenju: uvijek je ista
istina koja se izražava, očituje, objavljuje vidiocu s različitih stajališta.
Uvijek je isti sadržaj knjige: Božji sud, svršetak ove sadašnje rasporedbe
spasenja, početak njezina kraja. Koji put vidjelac vidi početak kraja baš u
događajima koje sada gledamo, jer je u onomu što živimo već promaknuće
onog časa. Druge pute naprotiv on vidi sud, početak i kraj sadašnjeg
vremena i početak vječne spasenjske rasporedbe prenesenog na kraj
vremena. Na kraju vremena ipak sud kojim svršava jedna i njime počinje
druga spasenjska rasporedba nije bitno različit od suda koji se danas
ostvaruje. Sve je sadašnje i sve je buduće. Apokaliptička knjiga nije neka
povijesna knjiga: Otkrivenje je viđenje koje prekida povijest, dovršava je.
Viđenje ne uključuje tijek događaja.
Tako nema tijeka ni u sastavu knjige. Viđenje se ponavlja
sedmosložnim postupkom, koji također nema povijesnog značaja napretka,
ni po sudskim činima ni ispunjenjem kazna, nego samo izriče različita
stajališta koja ga razlikuju. Ovo viđenje također, koje je izričito viđenje
Božjeg suda nad sadašnjim svijetom, povezano je uz sedmosložni broj –
sedam je anđela koji se pojavljuju – i u središtu je sedmosložnoga netko
sličan Sinu čovječjem, na oblaku, u slavu odjevenom. On prevladava
viđenjem, jer on sudi. U središtu se sedmosložnog broja u njegovo ime,
njegovom snagom sve ispunja, jer on vrši prvu žetvu od koje se ne će
razlikovati berba o kojoj će zatim govoriti Otkrivenje.
Sedmosložni broj ne želi biti vezan uz viđenje suda koji ispunja
izvjesni vremenski napredak. Prije izriče kako je cijeli anđeoski svijet (time
Otkrivenje ponavlja nauk sinoptičkih evanđelja) sjedinjen s Kristom u
ispunjavanju suda, u ostvarivanju kraja.
Da je taj sud na kraju vremena, da je također u vremenu to nam govori
upravo ovaj odlomak koji govori o mrtvima koji umiru već sada i koji su već
sada blaženi. Ivanov izraz ima uistinu veliku važnost u Božjoj objavi, jer
vrlo jasno naučava besmrtnost duše prije uskrsnuća tijela. Blaženstvo sveci
ne dohvaćaju samo nakon kraja, već je sada njihov počinak. Ali Otkrivenje
ne izriče da li je počinak također posljednje blaženstvo.

137
 Vječno Evanđelje, navještaj i obznana kraja sadašnjeg svijeta

Nastojmo vidjeti na izravniji, određeniji način što naučava Ivan u

ovom odlomku.
U prvom viđenju anđeo viče: Bojte se Boga i dajte mu slavu, i
anđeoski navještaj je navještaj vječnog Evanđelja. Poznato je kakav je odjek
imao ovaj izraz kod Joakima da Fiore i kod čitave duhovne struje franjevaca:
spasenjsku rasporedbu Oca i Sina trebalo je da naslijedi spasenjska
rasporedba Duha Svetoga koja bi se očitovala u redovničkom životu male
braće, u karizmatičnom životu, razriješena konačno od crkvenog zakona i
vlasti, čista sloboda u samoj slobodi Duha.
Vječno je Evanđelje naprotiv navještaj upravo onoga što se događa u
spasenjskoj rasporedbi u kojoj danas živimo. To je sveopće klanjanje svih
plemena i naroda koje ispunja cijeli život i čitavu vječnost.
Tom činu prethodi božanski sud. Utoliko ulazi vječno Evanđelje
ukoliko je prije bio kraj u vremenitom smislu, ali i u logičkom smislu, jer
vječno Evanđelje ima početak istog časa kad ima kraj sadašnji svijet, u
kojem vlada Zvijer. Doista, nakon viđenja anđela i nakon što je apostol čuo
navještaj vječnog Evanđelja, evo drugog viđenja drugog anđela koji sada
viče, ne kao zapovijed, ne kao navještaj koji se mora ostvariti, nego kao
navještaj već dogođene činjenice: Pade, pade Babilon, veliki, opit vinom
gnjeva Božjega, za kaznu svog bludničenja, jer se odao bludu s kraljevima
zemlje. Vječno se je Evanđelje moglo obznaniti samo na kraju ovog svijeta
koji je, prema Ivanu, osnovan na Zlomu.

Progonstvo Crkve

Crkva živi u ovom svijetu, ali živi u progonstvu, živi u pustinji,

branjena od Boga. Svijet, u Otkrivenju, ima sadržaj suprotstavljenosti,
negativnu vrijednost. To je Babilon protiv Jeruzalema, Rim protiv
kršćanstva, građanska vlast koja će uvijek više ili manje biti protivnička,
iako ne na bezuvjetan i nužan način. Drugo je reći da je nešto nužno u sebi
zlo, drugo je reći da je nešto to nepropustivo; drugo je reći da se nešto nužno
suprotstavlja Bogu, drugo je reći da se nepropustivo suprotstavlja. Vlast će
svijeta biti uvijek protiv Crkve.
Uzalud se nadati u cjelovitu i konačnu obnovu svijeta s kršćanskim
predznakom: to bi uključivalo prijelaz s ove na posljednju rasporedbu
spasenja, u kojoj bi tajna vrijednost milosti, vrijednost otkupljenja sada
ispunjena samo u intimnosti, imala također svoje puno ostvarenje izvana.

138
Otkupljenje ostaje bitno nutarnja činjenica, također za svece, jer i u svecima
tijelo ostaje raspadljivo. Za svece se također nastavlja ravnodušnost naravi
sučelice duhu: mogu imati vrlo veliki žar a da tijelo bude tromo kao kod
Isusa: duh je spreman, ali tijelo je slabo. Sablazan koju je Isus proživio u
svom čovještvu, jednaku sablazan doživljava čitavo čovječanstvo u svom
tijelu. I u nama ni duh nije uvijek spreman, razum i volja mogu biti također
smrknuti, oslabljeni zbog učinka našeg grijeha, kao posljedica naše
nevjernosti Gospodinu. Toliko manje je otkupljeno naše tijelo, toliko još
manje je otkupljen naš građanski život, toliko manje je otkupljen cijeli
svijet, ovaj svijet koji je nemaran za duhovne vrijednosti i ne zna za čovjeka.
Svijet ide svojim putom.
Kako se čovjek osjeća tuđ u ovome svijetu, i koliko je ovaj svijet tuđ
čovjeku! Živimo na zemlji, ali smo izvan svoga svijeta, svijeta stvorena za
čovjeka. Upravo je sad ovo Babilon koji propada, ovaj svijet u svom
vanjskom očitovanju, u svojoj moći tlačiteljici duha. Sigurno, svijet će
također biti preobražen na drugomu Kristovu dolasku u njegovoj slavi.
Ali najprije Krist je došao u poniznosti i otkupljenje se ispunilo u
poniznosti. Krist je najprije došao u skrovitosti, u siromaštvu. U siromaštvu,
u golotinji duha ispunilo se je naše spasenje. Tako Crkva drži Isusa živog u
svijetu upravo u otajstvu, pod zastorom poniznosti, ne u očitovanju
slavodobića. U siromaštvu ljudi posvjedočuju. Siromaštvo Crkve uvijek tuđe
ovom svijetu ugroženo je; ona ostaje u smrtnom boju do kraja.
Svijetom vlada i kraljuje Babilon. U vanjskom izgledu svijet je
protivan Kristu; ali na Božjem sudu taj Babilon propada, ta vlast
suprotstavljena Crkvi strmoglavljuje se, puca. Pade – kaže drugi anđeo -
pade Babilon, veliki, koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode!

Put suda
oprečan putu otkupljenja:
neobnovljiv pravorijek

Eto i trećeg anđela. Propast svijeta prethodi na neki način ljudskoj

propasti. Božji sud kreće izvana, zatim pogađa ljude. Dok otkupljenje od
intimnosti zrači prema vani, dok spasenje iz najdubljeg središta srca, iz
ljudskog duha zrači vani – dotiče najprije volju, razum, zatim nutarnja
osjetila, poslije čovjeka po njegovu tijelu, zatim sredinu u kojoj živi, onda
cijeli svijet koji je na neki način s čovjekom povezan – sud je Božji suprotan
glede Zloga. Najprije, s vanjskog stajališta: propada vlast svijeta, zatim su
osuđeni ljudi koji su sluge te vlasti.

139
 Eto i trećeg anđela. Ako se netko klanja Zvijeri, pit će vino gnjeva,
pripravljeno u čaši njegova gnjeva. Zatim će se svi strmoglaviti u ponor, i
dim, kaže Otkrivenje, koji ih muči, sukljat će u vijeke vjekova, bez kraja.
Ali kraj je također početak bez kraja. Kraj je jedne rasporedbe
spasenja provalom druge spasenjske rasporedbe koja ne napreduje, koja
ostaje. Sudu ništa ne podilazi: sud utvrđuje u njihovoj sudbini koja vječno
stoji: vlast propada, strmoglavljuje se: ovaj svijet, ukoliko je
suprotstavljenost Bogu, rastapa se, i ljudi koji se u sebi ne mogu raščiniti da
ne budu, ostaju; ali ostaju u svojoj osudi, ostaju ali da proživljuju samo smrt,
vječno.

Sin čovječji na oblacima nebeskim

i berba; novi potop

Nakon trećeg anđela, Sin čovječji na bijelom oblaku, u bijeloj haljini,

s krunom. Sjedi: izraz beskonačne vlasti, vladanja nad svime koje ne nalazi
više oporbe.
Nakon viđenja Kristove vladavine, neosporena kraljevstva Sina
čovječjega, apostol se naprotiv vraća na gledanje suda, ne više kao
navještaja, kao dogođene činjenice kojoj apostol nije prisustvovao; nego kao
sudu koji se očituje, koji se slavi, ispunja pred samim apostolskim očima, i
ispunja se najprije anđeoskim izlaskom sa srpom i zatim kosidbom – prvom
žetvom, žetvom sviju pokošenih poklonika Zvijeri – i potom berba.
Trganje prenosi kao žive grozdove sve te ljude u badanj Božjega
gnjeva, a badanj je gnječen van grada. Krv poteče, preplavi zemlju tisuću i
šest stotina stadija uokolo: tisuću i šest stotina stadija površina je izraelske
zemlje: Judeje i Izraela. Sva zemlja postade krvavo jezero u kojemu se utapa
svako živo biće. Sud je novi potop koji raskinu Noin savez, jamstvo
opstanku stvorenja usprkos čovječjem grijehu.
Toliko viđenje.

Gnjev, puna objava Božje ljubavi

Kakvi su osnovni predmeti ovog viđenja? Božji gnjev i sud, sud koji
se izražava uistinu božanski dojmljivom vlašću.

140
 Kaže se da je Bog SZ osvetnički Bog, da je Bog NZ Bog ljubavi. Ovo
je ipak jedna stranica NZ! Druga je stvar, koju ljudi uvijek govore, da je Ivan
apostol ljubavi: ali nije li također apostol Božjeg suda?
Kršćanska ljubav nije neosobna dobrota, nije samo zračenje dobra
koje nikada ne uspostavlja neki osobni odnos – kao neko ravnodušno širenje
svjetlosti po svemu – to može biti shvaćanje ljubavi vlastito budizmu, ne
kršćanstvu. Ljubav je, u kršćanstvu, nadasve, bitno odnos. Upravo to
razlikuje kršćansku religiju glede naravne religije. S proročkom religijom
najprije i zatim s kršćanskom religijom, religiozni je život bitno osobni
odnos. U osobnomu odnosu ne može biti ravnodušnosti.
Ljubav je, kaže Dante, stvorila pakao: te je riječi mogao izreći samo
jedan kršćanin. Pakao je doista istina nepoznata naravnoj religiji i proročkoj
religiji također. Ni SZ ne pozna Božje tako neograničene zahtjeve koje
uključuju pakao. Upravo ljubav u svom vrhunskom očitovanju objavljuje
također i stvara pakao: tj. ili ćeš odgovoriti na ljubav odnosom koji je Bog
htio uspostaviti s tobom, u svojoj intimnosti s njime da s njime živiš gotovo
samo jednim životom – samo jednim životom koji više nije ljudski život
nego suzajedništvo u samomu Božjem životu, ne Božji život kao
beskonačna razlivena svjetlost, nego ukoliko je odnos Sina jedinorođenca s
Ocem – ili ćeš živjeti ne u ravnodušnosti, nego otuđenosti, dapače u vječnoj
oporbi.

Pakao i zahtjev Božje ljubavi

Divna je Božja ljubav prema čovjeku! Bog podržava čovječji

opstanak i u njegovoj oporbi prema Sebi. To je najveća objava Božje ljubavi:
što je Bog na taj način ljubio čovjeka da mu je dopustio da može postojati
također u svojoj izjavljenoj, svjesnoj i voljnoj oporbi Božjoj volji. To je
najstrašnije otajstvo. Nije najveće otajstvo što ljubav osuđuje, nego što
čovjek može opstati pod težinom osude beskonačne ljubavi.
Filozofska bi misao htjela sve sustavno srediti, sve opravdati: i kako
opravdati pakao, osudu koja suprotstavlja nešto Bogu, i suprotstavlja
zauvijek? Ne na bezuvjetni način, jer postoji razlika između naravi i milosti.
Beskonačna oporba, ukoliko je čovjek stvorenje, doista ne može nikada biti
između čovjeka i Boga. Osuđenik bi postao Bog, kad bi mogao dosegnuti
beskonačnu nezavisnost u svomu stvorenom biću.
Ali baš je to strašno: što čovjek ne može biti bez Boga, jer Bog ostaje
uzrok njegova bića; ipak, budući da Bog živi u osuđeniku, Bog živi u paklu
ukoliko on ostaje uzrok bića; jer Bog živi u osuđeniku i u paklu zauvijek, taj

141
će čovjek živjeti u oporbi prema Bogu: u intimnosti bit će vječno razdiran,
jer će mrziti Boga, pa ipak ne će moći biti bez njega, i ne mogavši biti bez
njega, željet će umrijeti i ne će moći. Bog je htio naime učiniti čovjeka kao
„drugog od sebe“ da sklopi s njime osobni odnos ljubavi gotovo izjednačivši
ga sa sobom samim. Božja je ljubav čovjeka učinila velikim da se mogne
vječno Bogu opirati također odbačenjem.
Upravo jer me Bog ljubi dao je svakomu mom činu gotovo
beskonačnu vrijednost. Zbog njegove ljubavi moj život ima cijenu:
vrijednost je mog života u njemu koji me ljubi. Ali ako me ljubi, moj život
ima samu težinu Božje ljubavi, vječnu težinu, težinu koja je beskonačna kao
Bog.
Neizmjerno otajstvo ljubavi, neshvatljive ljubavi, ljubavi koja nam
daje osjećaj straha: mi tako malešni, tako siromašna stvorenja, bića koja Bog
ljubi! Ne možemo izvjesno reći da nas pretpostavlja svome Sinu, pa ipak
njegova je ljubav istinska, stvarna, osobna ljubav po kojoj on s nama
doživljava isti odnos koji ima sa svojim Sinom: stoga je ljubeći nas dao
svoga Sina za nas, za nas ga je u smrt poslao.
Bijes Božjega gnjeva je jedno stajalište ljubavi: stajalište je ozbiljnosti
Božje ljubavi. Prisiljeni smo se služiti antropomorfnim izrazima: ne, ne
možemo reći da se Bog kaje, da je bijesan na čovjeka; ali izraz naglašava
snažno stvarnost i ozbiljnost božanske ljubavi kao Božjeg zauzimanja, kao
volje čitava njegova bića da bude ljubljen. Osobna ljubav, odnos koji
zahtijeva odgovor. Njegova ljubav nije samo dar, zahtjev je također
beskonačan. Nije čovjek onaj koji želi Boga; govorio je sv. Bonaventura, sad
je naprotiv Bog onaj koji želi čovjeka. Bog nas želi: u tvojoj je ljubavi za
njim beskonačna Božja želja koja te gura.
Paradoksalna, uzbudljiva, potresna, neshvatljiva istina: za Grke je Bog
poželjan, željen je, koji pokreće sve putanje, kako je vidio Dante. Nije tako.
Bog naprotiv želi čovjeka. Ne bi ga ti ljubio da te on nije prvi ljubio i k sebi
privukao. Privlačnošću koju on vrši nad tobom želiš ga i uzdišeš za njim.
Sve su putanje potresene tom ljubavlju koja ulazi, sve kida i sve obara samo
da dođe do tebe, samo da te ima, jer bez tebe On kao da ne može, kao da ne
bi htio više biti, toliko te voli. Bez tebe on ne bi mogao više biti, ako se je
uistinu dao tebi u Kristu. Bog doista više nije bez čovjeka nakon što se je
riječ utjelovila. Utjelovljenje ostaje vječno. Tako u tvom odbacivanju dar
ljubavi nije snaga koja te vječno uznosi k Bogu, postaje neizmjerni teret koji
te pritiska, neizmjerna težina Boga na tebi za čitavu vječnost.
Bog želi živjeti u nama. Ne smijemo tražiti svoju svetost: Bog hoće da
živi za nas, i sve dotle dok ne budemo Bog, za njega, Bog s nama ne će moći
biti zadovoljan. Ako ne odgovorimo na njegovu ljubav, ta će nas ljubav

142
smrviti. Bog ne bi bio vjeran svojoj svetosti, kad bi pustio u raj jednu dušu
koja ne bi bila preobražena u njega samoga, koja ne bi živjela njegovom
svetošću, koja ne bi ljubila Boga ljubavlju kojom je on ljubi.

SEDAM ČAŠA

Otkrivenje 15,1-8; 16,1-22

I vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa

sedam zala posljednjih - s njima se navršuje gnjev Božji. I vidjeh kao neko
more od prozirca pomiješano s ognjem. Oni koji pobijediše Zvijer i kip
njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci.
Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu:
"Velika su i čudesna djela tvoja,
Gospodine, Bože, Svevladaru!
Pravedni su i istiniti putovi tvoji,
Kralju naroda!

Tko da te se ne boji, Gospodine,

tko da ne slavi ime tvoje!
Ti si jedini svet!
I zato svi će narodi doći
i klanjati se pred tobom
jer se očitovahu pravedna djela tvoja!"

Nakon toga vidjeh: otvori se hram Šatora svjedočanstva na

nebu! Iziđe sedam anđela sa sedam zala iz hrama; odjeveni bijahu u blistav
bijeli lan, oko prsiju opasani zlatnim pojasom. Jedno od četiri bića dade
sedmorici anđela sedam zlatnih čaša, punih gnjeva Boga koji živi u vijeke
vjekova. I hram se napuni dimom od Slave Božje i od njegove snage te nitko
ne mogaše ući u hram dok se ne navrši sedam zala sedmorice anđela.

I začujem iz hrama jak glas koji viknu sedmorici anđela: "Hajdete,

izlijte sedam čaša gnjeva Božjega na zemlju!"
Ode prvi i izli svoju čašu na zemlju. I pojavi se čir, koban i
bolan, na ljudima što nose žig Zvijerin i klanjaju se kipu njezinu.
Drugi izli svoju čašu na more. I ono posta krv kao krv
mrtvačeva te izginu sve živo u moru.

143
 Treći izli svoju čašu na rijeke i izvore voda. I postadoše krv. I
začujem anđela voda gdje govori: "Pravedan si, Ti koji jesi i koji bijaše,
Sveti, što si tako dosudio! Oni su prolili krv svetih i proroka i stoga ih krvlju
napajaš! Zavrijedili su!"
I začujem žrtvenik kako govori: "Da, Gospode, Bože,
Svevladaru! Istiniti su i pravedni sudovi tvoji!"
Četvrti izli svoju čašu na sunce. I suncu je dano da pali ljude
ognjem. I silna je žega palila ljude te su hulili ime Boga koji ima vlast nad
tim zlima, ali se ne obratiše da mu slavu dadu.
Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri. I kraljevstvo joj
prekriše tmine. Ljudi su grizli jezike od muke i hulili Boga nebeskoga zbog
muka i čireva, ali se ne obratiše od djela svojih.
Šesti izli svoju čašu na Eufrat, rijeku veliku. I presahnu voda te
načini prolaz kraljima s istoka sunčeva. I vidjeh: iz usta Zmajevih i iz usta
Zvijerinih i iz usta Lažnoga proroka izlaze tri duha nečista, kao žabe. To su
dusi zloduha što čine znamenja, a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na
rat za Dan veliki Boga Svevladara.
Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje
da ne ide gol te mu se ne vidi sramota!
I skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon.
I sedmi izli svoju čašu na zrak. Uto iz hrama, s prijestolja,
iziđe jak glas i viknu: "Svršeno je!" I udariše munje i glasovi i gromovi i
nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi - tako bijaše silan potres
taj.
I prasnu na troje grad veliki i gradovi naroda padoše.
Spomenu se Bog Babilona velikoga da mu dade piti iz čaše vina gnjevne
srdžbe Božje.
I pobjegoše svi otoci, iščezoše gore, a iz neba se spusti na ljude
tuča velika, poput talenta. Ljudi su hulili Boga zbog zla tuče jer zlo njezino
bijaše silno veliko.

Ognjeno more i pobjednička pjesma:

ognjeno more osuđuje i proslavlja

Čini se da ove stranice samo ponavljaju ono što smo već čitali u
prethodnim poglavljima. To preuzimanje uvijek istog predmeta vlastito je
Ivanu: apostol nikada ne ide dalje; ono što kaže na početku, to govori
također na kraju, pa ipak na kraju znamo više od onoga što je rekao na
početku, imamo potpuni pregled. Vrti se oko predmeta, čini se da govori

144
uvijek isto a nikada nije isto: Božje je otajstvo tako golemo da ga čovjek ne
može posve obuhvatiti ni promotriti samo jednim pogledom.
Prije svega treba da promotrimo to što je također pouka ostalih
poglavlja: vječnost nije s one strane vremena. Bog, prijestolje, slavna Crkva
nazočni su, djelatnici su u vremenu velikog Otajstva. Vrijeme i vječnost
zajedno supostoje: Bog nije s one strane kraja. Ali trebalo bi da reknemo
više: sama proslava izabranika nije s one strane kraja. Ne odgađa se za sutra
što je već ispunjeno. Ovdje se govori o svršetku – to je uistinu posljednji,
konačni opis Božjeg suda – ali prije tog kraja izabranici već stoje na moru
od prozirca koje izlazi od Božjeg prijestolja i pjevaju osloboditeljsku
pjesmu.
Sud još nije izvršen pa ipak spasenje je već ostvareno. Nema nešto
prije i nešto poslije: čini se da je na taj način sigurno spasenje izabranika
toliko da prethodi također samom kraju i sudu. Očekivali bismo ustvari da
pjesma mora nastupiti nakon Božjeg suda, naprotiv, poslije prestaje. Prije
nego što su se čaše napunile, pjesma već ispunja nebeske prostore kao da se
je sve već dovršilo. Sud i slava su doista jedan čin koji ne prolazi nikada:
osuda kojoj su podloženi Zvijer i njezini poklonici ista je kazna: kazna ne
dolazi za osudom. Kraj je čin koji traje, kao što je čin koji traje svetačka
pjesma slave.
Izabranici pjevaju stojeći na moru od prozirca, na istome moru koje
pomiješano s ognjem također je ono u kojemu su potopljeni faraonovi
ratnici: ono koje osuđuje također (je ono koje) proslavlja. Ognjeno more nije
drugo nego Duh koji izlazi od prijestolja i Jaganjca, kao što ćemo vidjeti na
kraju Otkrivenja.
To je Duh Sveti prema Ocima drevne Crkve koji svijet sudi: oganj
Duha koji svijet sažiže kao u svetom požaru također je oganj koji će
zauvijek proslaviti izabranike. Pokrenuti, poneseni tim Duhom, izabranici će
pjevati Jaganjcu i Onomu koji sjedi na prijestolju, pregaženi tim Duhom i
sprženi tim ognjem, Zvijerini poklonici proživljavat će svoju osudu,
proživljavat će vječno smrt.
Čini se da Ivan ponavlja ono što je već govorio u prethodnim
poglavljima, ali sada nas stavlja sučelice Gospodnjem danu, sudu koji ne
može znati neko svoje produženje, jer spasenje već utvrđuje izabranike pred
prijestoljem, koji stoje na moru, s one štoviše strane mora, već u Božjem
svijetu. S druge strane osuda ovdje ne ostavlja mogućnost drugih osuda. U
nizu se pečata i nadasve trublje izriče uvijek da jedna trećina umire, trećina
se potapa, trećina zvijezda pada s neba, ali ostatak ostaje. U drugim se dakle
nizovima govori o Božjem sudu koji se ostvaruje u ovoj spasenjskoj
rasporedbi: uvijek smo u posljednjem vremenu, uvijek živimo posljednji čas,

145
pa ipak taj posljednji čas ostavlja sada neko vrijeme koje se nastavlja, koje
ima svoj produžetak.
Ovdje Božji sud uistinu je čin koji ne pozna više nastavka jer, kao što
sve spašava što treba biti spašeno i to spašava konačno postavivši ga pred
Božje prijestolje, učinivši ga sudionikom pjesme vječnosti, tako uništava
također one koji moraju biti osuđeni, uništava ih vječno. Više nema nikoga
koga Bog treba pričuvati za neko dalje vrijeme. Posljednje je vrijeme, ovo:
ne neka trećina, nego sve umire.
Ova stranica jezikom brojeva zaključuje Božju objavu u
apokaliptičkim pojmovima: ono što slijedi ne će više biti govoreno
apokaliptičkim jezikom nego jednostavnim i otvorenim jezikom kao ono na
početku knjige i pisama sedmorim Crkvama.

Anđeli putanja i
anđeli naroda na sudu cijelom svijetu

Protumačimo pojedine dijelove.

Sedmorica anđela. Druge smo pute rekli: anđeoski svijet nije svijet
koji bi živio dodirujući naš ljudski svijet. Život ovog svijeta, kako su
starovjekovno gledali teolozi, ovisi o anđelima. Oni upravljaju narodnim
sudbinama, vode i stvaraju svjetsku povijest. Sloboda vrhovne Božje volje
predsjeda kao ljudskim događajima tako kretanju nebeskih putanja,
djelovanju svjetskih počela. Ali slobodu božanske volje ostvaruje anđeoska
služba; ne upravlja Bog neposredno putanjama nego anđeli; ne upravlja Bog
neposredno narodnim sudbinama nego anđeli. I kako postoje anđeli putanja,
postoje anđeli naroda prema Ponovljenom zakonu i Origenu. Nebeski i
zemljini poremećaji kao povijest, sve zavisi od anđela.
To uključivo naučava Otkrivenje koje anđele čini suradnicima Božjeg
nauma; nauma koji se ne tiče samo ljudske sudbine, njihove osude ili
spasenja, nego također kraja sadašnjeg stvorenja i stoga također svjetskih
poremećaja, jer sud nad ljudima je također svršetak svijeta.

More od prozirca je Duh Sveti: viđenje

Vidjelac vidi veliko more od prozirca koje sjedinjuje dvije obale;

dijeli ih i sjedinjuje također: more je Duh Sveti a dvije su obale sadašnji i
budući svijet, Božji i ljudski svijet; dvije su obale Egipat i obećana zemlja,
more je Crveno more koje razdvaja i ujedinjuje.

146
 Stojeći, na moru, izabranici pjevaju Mojsijevu pjesmu, hvalospjev
kojim je izraelski narod proslavio Boga svoga Spasitelja. Spasenje
izabranika djelo je Božje. To što su spašeni iz mora, što su prešli more suhim
nogama, uistinu je Božje čudo. Petar pita Isusa: "Tko se onda može spasiti?"
"Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće" (Mt 19,26), odgovori mu
Gospodin. To znači da svoje spasenje moramo osjećati i prihvatiti kao čudo
Božje dobrote.
Uvijek za sve ostaje istinito: ako se spasimo, spasit ćemo se samo
zbog čiste Božje dobrote, jer ista naša suradnja na milosti samo je novo čudo
božanske dobrote. Izabranici će moći samo vječno opijevati Božje milosrđe:
njihovo je spasenje Božje čudo. Vječni će život biti samo euharistija, pjesma
hvale započeta već na zemlji i koju ćemo pjevati na najljepši, najuzvišeniji
način na nebu.
Istim životom kojim živimo na zemlji, živjet ćemo zatim na nebu. Već
stojimo, na moru od prozirca jer pjevamo već tu pjesmu: gratias agamus
Domino – to je pjesma vjerničke zajednice, zajednice spašenika koji se
osjećaju izmaknuti smrti i osjećaju već da posjeduju Kristovu pobjedu.
I vidjeh kao neko more od prozirca. More od prozirca također je slika
koju promatraju sinajske starješine. Ono što oni promatraju kao more je od
svjetlosti, jasna je prozirnost svjetlosti. Bog je samo svjetlost.
Pomiješano s ognjem. Sveto Pismo uvijek Duha uspoređuje s vodom i
ognjem (usp. Iv 4; 7; 19). Ezekijel obećaje Duha škropljenjem vode koja
čisti, podiže također, gasi žeđ, osvježava. Voda ali i oganj. Na Pedesetnicu,
silazak Duha se očituje apostolima u silasku ognja. Oganj je Bog ukoliko te
pali i uništava.
Isti je Bog koji spašava i proslavlja izabranike, podržava ih na moru
da pjevaju, isti je Bog koji potapa i gazi Zvijerine poklonike vječnom
osudom.

Prijelaz ognjenog mora i

Mojsijev hvalospjev: Božja svetost

Hvalospjev se nadahnjuje na SZ. Veliča Boga zbog njegovih djela, a

Božja su djela osuda i spasenje:osuda i spasenje koji jednako očituju Božju
pravednost, njegovu svetost. U spasenju kao u osudi takav je Bog koga
izabranici slave, promatraju, ljube. Svetac, u osudi svoje braće, ne vidi drugo
osim same Božje svetosti. Stoga vidjevši samo Boga, može samo Boga
slaviti također zbog istoga pakla. Ne uzvisuje Boga jer su ljudi osuđeni,
nego jer se u osudi očituje božanska svetost, svetost koja nadilazi stvari,

147
neokaljana svetost koju čovječji grijeh ne može dotaći ni oskvrnuti i koja
nedodirljiva, nepromjenljiva, čista sve nadilazi i pobjeđuje. Božja su djela
posljednja djela. Bog kraljuje i objavljuje se; ta je objava očitovanje njegove
slave, razlog vječne pjesme.
Ako se spasim, moći ću slaviti Boga; ali vi ćete to činiti za mene, ako
ja budem osuđen. Ako se spasim, u vama ću samo vidjeti, ljubiti Gospodina,
ako vi budete i osuđeni, jer ću u vašoj osudi također moći imati objavu
njegove svetosti. Ako budete osuđeni, ne će mi biti moguće vas ljubiti a ne
Gospodina, jer ne ću moći ljubiti vas umjesto njega; i moći ću ljubiti samo
njega u vama, i vas samo zbog njega ako se spasite sa mnom.
To je život izabranika, nebeski život. Bog sve ispunja, samo je Bog
život svetaca.
Doslovno je tumačenje posljednjih redaka hvalospjeva: Velika su i
čudesna djela tvoja, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi
tvoji, Ti si jedini svet! To je razlog pjevanja: Svevladar jest! On samo, samo
on je život!
Danas ljubimo ljude i Boga; ljubav koja treba biti jedina, naprotiv je
razdijeljena jer ne znamo izmiriti dvije stvari. Toliko puta dok ljubimo Boga,
odjeljujemo se od ljudi; ali i kad ljubimo bližnjega, koliko puta
zaboravljamo Boga!
Predmet ljubavi, dakle, ne će više biti razdijeljen: Bog će ljubiti
samog sebe po meni, i ljubav, koja je Božji život, bit će također život svijeta,
život svetaca. Ako će Bog živjeti u meni ukoliko me proslavlja, neka je
blagoslovljen! Ako će Bog živjeti u meni ukoliko me osuđuje, neka bude
blagoslovljen!

Hram Šatora
i kraj zagovora: hvala i proklinjanje

Apostol prosljeđuje: Nakon toga vidjeh: otvori se hram Šatora

svjedočanstva na nebu! Mojsiju Gospodin, kad ga pozva na gori, reče: Učini
Šator kao što sam ti gore pokazao. Evo sada Šatora koji je pokazan Mojsiju:
svijet na zemlji preslika je svijeta na nebu. Zemljin svijet nije tuđ nebeskom
svijetu, njegova je dapače preslika. Daleka sličnost navodi nas da
predosjetimo već sada onaj svijet u ovome svijetu.
Pokaza se taj Šator na nebu te su iz Šatora izišli anđeli sa čašama
gnjeva. Nakon sedam trublja i sedam pečata sada uskače sedam čaša –
klasična slika, čaša u Pismu kao trublje – i dok anđeli izlaze, Šator se ispunja
dimom kao oznakom Božje nazočnosti, ali naznačuje također da ljudi odsad

148
već ne mogu više unići u Šator jer je zaključeno doba zagovora. Nijedan
čovjek ne može sada moliti, ne može nešto dobiti: ispunjen je neuklonjivo
Božji naum, i čovjek ne može zadržati ruku onoga koji sudi i osuđuje.
Čovječja molitva više se ne sluša: ljudi samo hule, osuđeni, pjevaju
pjesmu hvale koji su spašeni. Jedini je život mrtvaca hula ili (po)hvala. Kad
Otkrivenje govori o izlivenim čašama, čovječje je protudjelovanje sučelice
Božjoj kazni samo jedno: ne kajanje, ne molitva, već hula. I hulili Boga
nebeskoga zbog muka: jedina je pjesma osuđenika psovka. Nasuprot toj
psovci hvala, Jaganjčev hvalospjev. Svetačka je pjesma sami Jaganjčev
hvalospjev. Njihova hvala nije različita od njegove, jer je život svetaca
sudjelovanje u Sinovljevu životu, a Sinovljev je život vječna hvala.
Sudionici iste hvale, izabranici uzdižu Ocu Jaganjčev hvalospjev.
Hula i božanska hvala. Osuda nije samo konačna nego također
cjelovita. Ne možemo je odgoditi, ne može biti neke druge osude. Više ne će
ništa postojati: izabranici su već s onu stranu mora: drugi, poklonici Zvijeri,
već su pregaženi u moru.
U Mojsijevu hvalospjevu vidi se odnos prema Izlasku, drugi odnos
vidimo u Šatoru svjedočanstva; čaše prolivene imaju također neki odnos: u
odnosu su na egipatske bičeve.

Sotona protiv Sotone

Posljednja kazna nad Rimom apokaliptičkim postupkom povezana je s

krajem svijeta. Kraj Rima prethodi upravo činjenica što eufrat koji je dosad
razdjeljivao carstvo i štitio ga od Parta, sada postaje slobodan put
neprijateljskom prodiranju. Svi se kraljevi ujedinjuju u svom (na)stupanju
protiv Grada. Ujedinjene kraljeve vodi Zvijer i duh laži: Đavao uništava sam
sebe. Pad je Rima ostvarilo i ispunilo samo djelo onoga koji ga je podigao.
Kraj će svijeta biti ljudsko djelo više nego Božje djelo. Zvijer koja
daje vlast Bludnici također je Zvijer koja želi zatim propast. Ne Bog: Bog
sudi i osuđuje, Bog ostvaruje uništenje i smrt upravo po Sotoni: Sotona
odjelotvoruje osudu propašću Bludnice koja je jahala na Zvijeri. Sotona daje
vlast protiv Boga i Sotona također potom osuđuje i uništava. Vlast zloga nije
suodgovorna sama sa sobom: prema svojim je slugama sama je mržnja i
razaranje; onima koji idu za njom samo želi propast i smrt.
Jedini zakon koji upravlja svijetom zla jest mržnja. Ne postoji
suodgovornost ni među onima koji se u zlu suprotstavljaju Bogu: jedina im
je suodgovornost u hodu protiv Krista, ali oni koji su se ujedinili protiv

149
Krista, koji su protiv Krista sklopili savez, poslije se međusobno razdiru, jer
su samo ostvaritelji propasti i smrti.

Božja nazočnost ostvaruje kraj

Posred apokaliptičkog viđenja bičeva jedna kvačica, malo svjetlo u

dubokoj tami: Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine
svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota!
I zatim munje i grmljavina i Božji glas s prijestolja koji govori:
Svršeno je! Na taj je način nepredviđena, neizbježiva propast kad se u istom
času, čim On nastupi, sve ispuni, sve je dapače ispunjeno. Božja je volja
neumoljivo i beskonačno učinkovita.

150
 III

BABILON
BLUDNICA VELIKA

Otkrivenje 17,1-18

I dođe jedan od sedam anđela što nose sedam čaša i prozbori mi:
"Dođi pokazat ću ti sud nad Bludnicom velikom što sjedi nad vodama
velikim, s kojom su bludničili kraljevi zemlje i pozemljari se opiše vinom
bluda njezina." I odnese me u duhu u pustinju. Tu vidjeh Ženu koja sjede na
skrletnu Zvijer, punu bogohulnih imena, sa sedam glava i deset rogova.
Žena bijaše odjevena u grimiz i skrlet, sva u zlatu, dragom kamenju i
biserju. U ruci joj zlatna čaša puna gnusobe i nečisti bluda njezina. Na čelo
joj napisano ime - tajna: "Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba
zemljinih." I vidjeh: Žena je pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka
Isusovih. Kad je vidjeh, čudom se silnim začudih. Nato će mi anđeo: "Što se
čudiš? Ja ću ti kazati tajnu te žene i Zvijeri koja je nosi, Zvijeri sa sedam
glava i deset rogova."
"Zvijer koju vidje bijaše i više nije; zamalo izlazi iz Bezdana i
ide u propast. I zapanjit će se pozemljari - oni kojima ime, od postanka
svijeta, nije zapisano u knjigu života - kad vide da Zvijer bijaše i više nije, a
opet je tu.
Tu se hoće mudre pameti! Sedam glava sedam je bregova na
kojima žena sjedi. A i sedam kraljeva: pet ih već pade, jedan jest, a jedan još
ne dođe: kada dođe, ostati mu je zamalo. I Zvijer koja bijaše i više nije,
osma je, a iz broja je njih sedmero, i ide u propast. Deset rogova što ih vidje
deset je kraljeva; oni još ne primiše kraljevstva, ali će - samo za jedan sat -
primiti vlast kao kraljevi zajedno sa Zvijeri. Jedne su misli: svu svoju silu i
vlast predati Zvijeri. Ratovat će protiv Jaganjca, ali će ih pobijediti
Jaganjac - i njegovi pozvanici, izabranici, vjernici - jer on je Gospodar
gospodara i Kralj kraljeva." I reče mi anđeo: "Vode što ih vidje, na kojima
Bludnica sjedi, to su puci i mnoštva i narodi i jezici. I onih deset rogova što
ih vidje i Zvijer - oni će zamrziti Bludnicu, opustošiti je i ogoliti, najesti se
mesa njezina i ognjem je spaliti. Jer Bog im u srce stavi izvršiti naum
njegov: da jednodušno predadu kraljevstvo svoje Zvijeri dok se ne ispune
riječi Božje. Žena koju vidje grad je veliki što kraljuje nad kraljevima
zemaljskim."

151
 Sotona i politička vlast: Rimsko carstvo
Uosobljuje prvu oporbu Crkvi,
Rim je grad progonstva

Proročka objava postaje uvijek jasnija. Ako Ivan samo ponavlja isti
nauk, nauk je malo pomalo produbljen. Viđenje se ograničava, postaje
određenije.
Najprije je bilo viđenje prijestolja: o Jaganjcu ovisi sve stvorenje.
Zatim je bilo vrijeme u utvrđenim zakonima koji njime upravljaju. Zatim
povijest koja postaje boj između Crkve i Zvijeri. Zatim Zvijer na kojoj jaše
velika Bludnica koja je „Babilon“ sagrađena na sedam brežuljaka: Rim.
Dolazimo do uvijek jasnijih i izravnijih odrednica, iako nejasnoća nije
nikada posve dignuta.
Žena koja jaše na Zvijeri je Rim. Kako smo došli do tog otkrića?
Protiv Božjeg kraljevstva, protiv Crkve stoji uvijek svjetska vlast, Sotonina
dapače vlast koja se malo pomalo utjelovljuje u političku vlast. Sotonina
vlast, koja se utjelovljuje i prikazuje u političkoj vlasti, prema Otkrivenju
očituje se i izvršava slično Božjoj vlasti Božjim djelovanjem. Zvijer bijaše i
više nije; zamalo izlazi iz Bezdana. Njezina je vlast uvijek bliska propasti,
nestanku, ali se uvijek iznova pokazuje, neprekidno, u novim oblicima.
Uvijek nedokučiva i promjenljiva, ali uvijek nazočna. Na jedan ili na drugi
se način naše sužanjstvo, u svijetu smrti, progonstva, izražava sad u patnji,
sad u progonstvu, sad u poniženju. Žena, Bludnica jaše na Zvijeri: na
Zvijeri, koja je Sotona, jaše politička vlast. Otkrivenje kaže: doći će deset
drugih kraljeva. Nakon Rimskog carstva bit će drugih kraljevstava koja će
progoniti Crkvu: malo pomalo kako se politička vlast uosobljuje u sveopće
carstvo, to će carstvo biti protiv Crkve. Zvijer daje ženi vlast da progoni
Crkvu. Tako će vlast biti Sotonino oruđe koje će vojevati protiv Božje
Crkve.
Objava Otkrivenja treba da bude upotpunjena drugim knjigama svetog
Pisma. Iz samog Otkrivenja činilo bi se da je svaka politička i naučna vlast
bila uvijek protiv Crkve, svako filozofsko i znanstveno naučavanje protiv
objave, svaka politička vlast protiv Crkve kao ustanove. Ako bismo htjeli do
kraja izvoditi nauk Otkrivenja, ono što nam objavljuje Ivan, činilo bi se
takvim. Ali znamo iz drugih knjiga svetog Pisma da moramo izvesti neke
ispravljene preinake takva jednostavna stajališta koje ipak u svojoj osnovi
ostaje istinito. Svijet je uistinu pod vlašću Zloga, sve što izražava i otkriva
svjetska vlast protiv je kršćanstva.

152
 Rim baš uosobljuje vlast protiv Boga. Ta vlast uistinu bijaše protiv
Crkve. Ali zašto je Rim nazvan velika Bludnica (Babilon)? Nadimak mora
imati neki razlog, ako je Rim tako nazvan također u drugoj Petrovoj
poslanici. Ime „Babilon“ dan carskom gradu treba imati svoje značenje,
tajanstveno ali određeno. Nazvan je „Babilonom“ prije svega jer je Babilon
bio veliki izraelski neprijatelj koji je razorio Jeruzalem. Sada Rim progoni
Crkvu: Rim je veliki progonitelj Crkve.
Ali ne samo stoga. Nalazi se jedno utemeljenije i dublje također, rekao
bih, još ispravnije značenje. Ne progoni Rim samo Crkvu nego ponavlja
razaranje Jeruzalema i raspršenje izraelskog naroda: sv. Jakov i sv. Petar
također pišu „raspršenim plemenima“.
Rim ne će prestati biti „Babilon“ iako će prestati biti progonitelj
Crkve. Rim je grad u koji je Izrael, novi Izrael dapače, odveden i živi u
progonstvu.

Izraelovo odbačenje, jeruzalemsko razorenje i izgnanstvo

Pomišljamo da je Božji naum na neki način prikraćen odbačenjem

Izraela da prihvati Krista: da je Izrael primio Krista, ostvarila bi se svjetska
preobrazba: kršćansko otkupljenje ne bi bilo samo nutarnje, ne bi bila
spašena samo duša s iščekivanjem cjelovita otkupljenja odgođena za kraj.
Kao što bi se spasenje ostvarilo onda na društvenoj i političkoj također
razini, to bi spasenje, dovedeno do te razine, ostvarilo također otkupljenje
svijeta; ne samo na nutarnjoj razini nego također na vanjskoj razini ispunilo
bi se otkupljenje i stvari promijenile.
Izrael je naprotiv odbio Krista. Što je iz toga proizašlo? Umjesto da
nastupi neposredno za Kristovim dolaskom, promjena svijeta, otkupljenje,
ostaje nutarnje i izaziva posljednji ali okrutniji boj protiv Izraela te se
ponavlja razaranje Jeruzalema. Iznova je sveti narod odveden, i odveden je
upravo u grad koji je razorio Jeruzalem.

Isus je „novi Jeremija“, izraelski Ostatak i Crkva

Novi je Izrael Božja Crkva. Kao što su Joakim i Sedecija, posljednji

jeruzalemski kraljevi odvedeni u Babilon, kao što je velik svećenik odveden
u Babilon i odneseno sve hramsko blago, i jeruzalemski hram bi srušen, tako
je iz Jeruzalema krenuo Petar i došao umrijeti u Rim, i hram i Jeruzalem su

153
nanovo razoreni. Razorenje Jeruzalema treba biti najuže sjedinjeno s
Kristovom smrću, kao nužna, nepopravljiva posljedica.
Isus nije više samo novi Mojsije kako pokazuju sinoptička evanđelja,
u kojima je Isus novi Mojsije koji daje zakon novom Izraelu, prijelazi more,
ustanovljuje novu Pashu žrtvovanim Jaganjcem. Isus je sada novi Jeremija,
čovjek koji naviješta kraj. Kao što je Jeruzalem razoren jer nije poslušao
proroka, tako Isus naviješta Jeruzalemu buduću propast, jer Izrael nije htio
poslušati svoga Boga. Jeruzalemovo je razorenje dapače kazna za Kristovu
smrt. I spašen je samo „Ostatak“ koji je prije njegova razorenja već pošao iz
svetoga grada i došao u Rim, ili bio odveden u Rim, kao apostol Pavao. I taj
„Izraelov ostatak“ koji će se u zemlji izgnanstva umnožiti i postati golemi
narod, jest Crkva, novi Izrael.
Novi je Izrael rođen u Jeruzalemu; tu se ujedinjuje mnoštvo u
iščekivanju Duha. Tu je novi zakon – Duh Sveti – dan Božjem narodu. Tu je
rođena Crkva kao otajstveni organizam. Novi se Izrael udaljuje od
Jeruzalema, ide daleko od grada, i dolazi upravo da se utvrdi u Rimu; ali on
je u zemlji izgnanstva. Rim nije novi sveti grad: nema više svetih gradova do
kraja: Rim je naprotiv grad gdje je odveden novi Izrael u iščekivanju novog
izlaska, u iščekivanju otkupljenja cijeloga svijeta. Mi smo u izgnanstvu.
Nema više Jeruzalema za nas u ovom svijetu; nema više svetoga
grada. Ne postoji za kršćanina domovina, jer je Jeruzalem razoren i novi
Izrael iščekuje svoju domovinu koja silazi s neba. Čitava je zemlja postala
nekakvo progonstvo. I mi smo baš u Rimu. Ako Rim također prestane
progoniti Crkvu, ostat će zemlja izgnanstva. Drugu knjigu Kraljeva
zaključuje također navještaj da je Joakim izveden iz tamnice i pozvan za
kraljevski stol. Ali ostaje u progonstvu.

Ostanak kraljevstva i svećeništva u izgnanstvu

Otkrivenje kaže da će doći vrijeme u kojemu više ne će jahati na

Zvijeri Bludnica koja je grad na sedam brežuljaka. Na Zvijeri će jahati druge
žene. Političku će vlast, progoniteljicu Crkve, prikazivati druge države, drugi
narodi. Nakon carstva doći će drugih deset kraljeva, ali Rim će ostati
Babilon, ostat će grad u koji odveden novi Izrael, i novi Izrael živi u
iščekivanju Božjeg čina koji će slomiti zemaljski položaj poniženosti i
progonstva i uspostaviti Božje kraljevstvo također na društvenoj i političkoj
razini, na svjetskoj razini također, jer sve treba biti obnovljeno, preobraženo
u konačnom otkupljenju.

154
 Ako je Rim nazvan veliki Babilon (Bludnica), nadimak želi označiti
nadasve sadašnje stanje Božje Crkve, naš položaj, progonstvo. U ovom smo
svijetu, ali smo izgnanici, bez domovine, kao što je bio starovjekovni Izrael
bez domovine, odveden u Babilon, prognanik. Ondje je Izrael živio u
skrovitosti, poniznosti, sužanj tuđinske vlasti, i mi smo sužnjevi u ovom
svijetu koji nije naše kraljevstvo.
Iskra uskrsne nade za Izrael. Druga knjiga Kraljeva kaže, u
posljednjim Nabukodonosorovim godinama Joakim je pripušten kraljevom
stolu, kao vazal. Tako kao plamičak Crkva opstoji u zemlji progonstva, baš u
Rimu, gradu kamo je odvedena. Ondje je Izrael uspostavio neku vlast,
otajstveno, udijeljenu od čiste Božje darežljivosti, van svake nade:
kraljevstvo i svećeništvo žive. Raspršenost ne uništi narodno jedinstvo,
dapače, kao što se je starovjekovni Izrael baš u progonstvu potvrdio u svojoj
vjeri, ujedinio se, Ezekijelovom poukom i nazočnošću svoga pretposljednjeg
kralja na Nabukodonosorovu dvoru, tako se sad novi Izrael, premda u
prognaničkoj zemlji, pripravlja na uskrsnuće, na buduću slavu, u poslušnosti
kraljevstvu koje vršeći se u stanju poniženja, vrši se ipak u vlasti učiteljstva,
u jedinstvu vjere i ljubavi.

PADE, PADE BABILON VELIKI - BLUDNICA

Otkrivenje 18,1-8

Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom!
Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: "Pade,
pade Babilon veliki - Bludnica - i postade prebivalištem zloduha,
nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih jer
se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi
kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja
njezina."
Začujem i drugi glas s neba: "Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne
zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini
grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih.
Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U
čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko! Koliko se razmetala sjajem i
raskoši, toliko joj zadajte muka i jada! Jer u srcu je svome govorila: 'Na
prijestolju sjedim kao kraljica i nikad neću obudovjeti, jad me nikada

155
zadesiti neće!' Stoga u isti će je dan zla zadesiti: smrt i jad i glad te će sva u
ognju biti spaljena. Jer silan je Gospod, Bog, Sudac njezin!"

Vidjelac je promatrao veliku Bludnicu na vodama. Sjedila je na

Zvijeri kao kraljica ovog svijeta. I evo, sada je već proglašena propalom. Na
taj je način munjevit je Božji postupak i ispunjenje i dovršenje propasti, tako
da se obznana dogodi kao nešto već posve ispunjeno, već dovršeno. Pade,
pade, viče anđeo koji je sišao s neba.
Ali tko je koji pade? Je li Rim pade, ili propade, čitavo carstvo Zloga?
Vjerojatnije ovdje prije svega, ali ne isključivo, promatramo pad Rimskog
carstva, na čije mjesto treba doći drugo carstvo, drugo kraljevstvo, kojemu
će Zvijer udijeliti vlast na zemlji. Ne isključivo ipak, jer se u propasti
carskog Rima naviješta već neminovna propast svijeta, kneza ovog svijeta.
Propast carstva nije Božje djelo: djelo je samih kraljeva koji su
bludničili s velikom Bludnicom. Propast, osuda djelo je samih ljudi – Bog ne
odjelotvoruje smrt – smrt je plod koji čovjek izvlači iz istoga svog grijeha,
čovjek je sam autor svoje propasti. Kolika god bila kazna za grijeh, ipak Bog
ne ostvaruje izravno tu propast: kazneno oruđe njegove božanske pravde
postaje onaj isti tko je sagriješio. Zvijer ponekad daje vlast pojedinim
kraljevima, pojedinim carstvima, tako je i oduzima, tako i baca u more
Bludnicu koja je jahala na njoj.
Otkrivenje, usprkos što se čini da prikazuje svijet tako odlučno
razdijeljen: Ženu odjevenu suncem, Bludnicu koja jaše na Zvijeri; kneza
ovog svijeta i Božju Crkvu, ipak jednog i drugu čini Božjim slugama. Nije
bezuvjetno dvojstvo ono što naučava apostol.

Naredba za izlazak

Ali nije to najveća pouka stranice: veći je nauk riječ koju apostol sluša
nakon obznane pada. Iziđite iz nje, narode moj – govorio je glas s neba - da
vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih,
udareni njezinim bičevima! To postaje zakon baš za Crkvu koja živi u
svijetu. Živimo u svijetu da bismo izišli iz njega. Iziđite, narode moj! Iz toga
se rađa svaki uistinu redovnički pokret u krilu Crkve: to je neko
samodijeljenje, izlazak, koji preuzima uvijek iznova prvu naredbu koju je
čovjek čuo dok je Bog kažnjavao Sodomu i Gomoru. Izići, pobjeći i ne
okrenuti se natrag: tko se natrag okreće, propao je. Nije dopušteno okrenuti
se niti radi promatranja propasti, treba da idemo za anđelom koji nas zove
van grada, u pustinju, koji nas poziva izvan svijeta. Lot ostavlja Sodomu s

156
cijelom svojom obitelju. Ostavivši zatim na stranu SZ, kršćanski narod treba
pobjeći iz Jeruzalema prema Isusovim riječima: I kad to vidite … koji se
tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore! …I tko bude u polju, neka se ne
okreće natrag da uzme ogrtač! Mk 13,14-16)
To je jedan od osnovnih predmeta objave. Bit ćemo uvijek u svijetu pa
ipak ne ćemo mu pripadati, bit ćemo u svijetu, ali s nesavladivim pozivom
da bježimo od njega: čitav će naš život biti samo nemogući bijeg, jer kamo
god bježali, nikada ne ćemo moći pobjeći iz svijeta dok nas isti svijet ne
izbaci van mučeništvom, dok nas sami Bog ne pozove po smrti. Ali
kršćanski će život, redovnički život, ostati uvijek to: bijeg, ne pripadanje
ovomu svijetu, osjećaj nesuodgovornosti s njime. Građani drugoga grada, ne
idimo u potragu za domovinom a da ne izbjegnemo sadašnji grad. Hod
prema dalekoj domovini bijeg je iz ovoga svijeta.
Kršćanski je život uistinu put, kako kaže poslanica Hebrejima: taj put,
prije nego li je sveti ophod, kako je vidio Ignacije, uistinu je bijeg. Prije
nego li je približavanje domovini, to je bijeg iz Egipta. Kad nakon smrti
prvorođenaca, izraelski narod napušta zemlju sužanjstva, ima za petama
faraonovu vojsku, bježi kroz pustinju dok među vojskom i narodom ne bude
more: more koje se otvori Božjem narodu i kao grob se zatvori nad
faraonovom vojskom. Tako će za nas biti moguće biti izvan prijetnje
zahvaćenosti svijetom, da nas on iznova zasužnji, samo prema mjeri u kojoj
između sebe i njega stavimo more. „Između Beatrice i tebe je zid“ – zid od
ognja, more od ognja – kako vidi Origen. Zid ili more, nešto je što ti je
nemoguće preskočiti bez Božjeg čuda, a da te sam Bog ne povuče svojom
svemogućom rukom, svojom ispruženom mišicom, kako kaže knjiga
Izlaska.
Bježati: evo kršćanske dužnosti, evo cijeloga kršćanskog života s
njegovim osnovnim zakonom: bijeg. Samo prema mjeri kojom bježimo,
možemo biti slobodni, jer prema mjeri kojom ostajemo na mjestu, sužnjevi
smo. Izrael dok živi u Egiptu, rob je. Lot koji ostaje u Sodomi, postaje
dionik iste kazne; ujedinjen sa Sodomom s njezinim grijehom, sjedinjen sa
Sodomom u njezinoj kazni. Ali treba da se Crkva iseli; Izrael se spasio
bijegom, Lot se spasio bijegom, narod se kršćanski spašava bijegom: Crkva
je bijeg: od sinagoge, iz Jeruzalema… Samo je u njezinu bijegu njezin spas.

Bijeg iz zemlje Gošen i egipatska bogatstva

Bježati. Ali može li uistinu bježanje biti kršćaninu zakon? Nismo li

odgovorni za ovaj svijet? Nismo li pozvani da ga spasimo?

157
 Spašavamo samo što nosimo sa sobom: i treba da sve nosimo sa
sobom, sva egipatska bogatstva. Bog kaže izraelskom narodu: uzmite sve što
možete i odnesite; oplijenite Egipat od njegovih dobara i ponesite ih sa
sobom. Otići iz njega, ali ponijeti sa sobom da bismo to spasili sa sobom. Ne
spašavamo ostajući na mjestu, nego se spašavamo odnoseći sa sobom, u
svom bijegu, sve što treba da spasimo. Ne radi se dakle da ne izbjegnemo,
nego izbjegavši, da povučemo sa sobom što više možemo, da ne ostane ni za
najmanji mogući oganj, ako Bog da, nijedan grad, nijedna duša; ali izbjeći
jer je samo u izbjegavanju spas.
Ne pripada kršćaninu ovaj svijet koji je sad u vlasti zloga; ali Đavao je
s prijevarom unišao u posjed ovog svijeta. Trebalo bi doista da kraljevim
sinovima pripada svako dobro. Nije krađa prisvojenje onoga što je naše,
odnošenje stvari sa sobom pri našem bijegu: to je jedini način da ih spasimo
sa sobom, da spasimo sa sobom svako dobro koje svijet posjeduje. Nije to
nezasluženo posvojenje; Bog nam je doista naredio da sve ponesemo sa
sobom. Ako Bog kaže izraelskom narodu da ponese sa sobom sve što može,
dovoljna je božanska riječ da posveti to prisvojenje, jer prije nego što
pripada Egiptu, svako egipatsko dobro pripada Gospodinu. Prije nego što
pripada knezu ovog svijeta, svako dobro pripada Bogu. Odnesimo ga,
istrgnimo ga iz vlasti zla, povucimo ga sa sobom na svom bijegu prema
Gospodinu.
To ostaje kao zakon kršćanskog života i cijele Crkve. Crkva nema
ovdje svog boravka, ne može se ukorijeniti u ovom svijetu. Treba da to
znamo. Jao nama ako postanemo građani ovog grada! Biti građani ovog
grada znači ne biti više građani drugoga grada. I već nas gaze građani ovog
grada koji nas žele izjednačiti sa sobom u sužanjstvu, ili nam ne će oduzeti
slobodu nego se stoga svrstavaju u boj protiv nas.
Nismo mi zanatlije pobjede. Pobjeda pada odozgor, i ne znamo kako.
Ostvaruje se u našem mučeništvu. Pobjeda ostaje isključivo božanski čin.
Crkva je pobjegla u pustinju i ostaje tamo, branjena i čuvana od Boga.
Istina je također da se carstva bore međusobno i nemaju nikada
sigurnost, jamstvo postojanosti na zemlji, penju se i strmoglavljuju. Ostaje
ipak prava neprekidnost vlasti Zloga na svijetu. Zli predaje svojim
predstavnicima, koji se neprestano mijenjaju, vlast, ali nastavak vlasti ostaje
u njegovim rukama.
Treba da se uvijek sjećamo da je osuda neminovna, i ne smijemo se
okretati natrag, jer ćemo u istom času biti pogubljeni. U bijegu smo. Jao
nama kao pomislimo na odmaranje! Naš je spas u neprekidnom bijegu s
Božjom vojskom, bijegu za njim koji je Poglavnik i koji nije otišao samo s
onu stranu Crvenoga mora ili Jordana, nego je otišao s onu stranu – kako

158
kaže sv. Pavao – svih nebesa, jer je bijeg našeg Vođe slavno uzašašće iznad
svih nebesa, sve do desne Očeve.
To je bijeg od svijeta. Ne radi se samo o bijegu iz egipta, bijegu iz
Jeruzalema, koji je određen za razorenje: to je doista bijeg iz svijeta.
Već smo svi krštenjem započeli bijeg: još nismo stigli do Crvenog
mora: svatko stiže na Crveno more smrću. Nema još leta s onu stranu s ovog
svijeta; ovo je ostanak u ovom svijetu da ga izbjegnemo, premda ostajući
još. Naš je položaj kao Izraela koji bježi iz gošenskog kraja imajući za
petama faraonovu vojsku, i pred sobom more koje ne zna kako prijeći ako ga
sam Bog ne otvori svojom svemogućnošću i od njega napravi put nade
Izraelovoj želji da dopre do zemlje koju mu je Bog obećao.

Uzdizanje ljudskih vrijednosti u Boga

i duhovnost pustinje

Nema dviju duhovnosti: duhovnosti utjelovljenja i duhovnosti

transcendencije. Prava je duhovnost utjelovljenja duhovnost u kojoj Bog
uzdiže ljudske vrednote: to je uistinu bijeg. Utoliko se u nama utjelovljuje
Bog, ukoliko nas je on uzeo i poveo sa sobom u bijegu koji je izveo kad je
uzašao na nebo. Upravo mistika utjelovljenja zahtijeva izmicanje,
izmaknuće iz svijeta, svijeta grijeha, radi novog svijeta koji je Božji svijet, u
kojemu će ljudske vrijednosti biti također preobražene, one ljudske
vrijednosti koje uspijem spasiti noseći ih sa sobom, vukući ih sa sobom na
putu ususret Gospodinu.
Kršćanska je duhovnost pustinjska duhovnost. Veliki učitelji
kršćanske duhovnosti ostaju oni koji su dani kršćanstvu nakon mučenika,
pustinjaci: Antun, Makarije, Hilarije… i svi koji su na početku golemog
pokreta duhovnog života koji je razlikovao najprije monaštvo i zatim sve
staleže savršenosti koji su se pojavili u Crkvi. Pravi tip svetosti prikazuju
nam ljudi kakve upravo hoće Otkrivenje: na bijegu iz svijeta, izmicanjem iz
svijeta u kojem prevladava zlo.

TUŽALJKE I KLICANJE NAD PROPALIM BABILONOM-

BLUDNICOM

Otkrivenje 18,9-24; 19,1-10

159
 I plakat će i naricati za njom kraljevi zemlje što su s njome
bludničili i raskošno živjeli kad gledali budu dim požara njezina.
Prestrašeni mukama njezinim, izdaleka će stajati i naricati: "Jao, jao, grade
veliki, Babilone, grade silni! Kako li te u tren oka stiže osuda!"
I trgovci zemaljski plaču nad njom i tuguju jer im trga nitko
više ne kupuje: ni zlata, ni srebra, ni dragoga kamenja, ni biserja, ni tanana
lana, ni grimiza, ni svile, ni skrleta: nit ikakva mirisava drveta, nit ikakva
predmeta od slonove kosti, nit ikakva predmeta od skupocjena drveta, nit od
mjedi, nit od željeza, nit od mramora; ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa,
ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni bijeloga brašna, ni pšenice; ni
goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni roblja nit ikoje žive duše.
"Voće za kojim ti duša žudjela pobježe od tebe, sav raskoš i
sjaj propade ti - ne, nema ga više!"
Trgovci što svim tim trgovahu, što ih ona obogati, izdaleka će
stajati, prestrašeni mukama njezinim, plakat će i tugovati: "Jao, jao, grade
veliki, odjeveni nekoć u lan tanan i grimiz i skrlet, nakićeni zlatom i dragim
kamenjem i biserjem! U tren oka opustje toliko bogatstvo!"
I svi kormilari i putnici, svi mornari i moreplovci izdaleka
stoje i, gledajući dim njezina požara, zapomažu: "Koji li je grad sličan
gradu ovom velikom?" I posuše glavu pepelom te plačući i tugujući viknuše:
"Jao, jao, grada li velikoga! Dragocjenostima se njegovim obogatiše svi
posjednici morskih brodova, a evo - u tren oka opustje!"
Veseli se nad njom, nebo, i svi sveti i apostoli i proroci jer Bog
osudivši nju, vama pravo dosudi!
I jedan snažan anđeo uze kamen, velik poput mlinskoga
kamena, i baci ga u more govoreći: "Tako će silovito biti strovaljen Babilon,
grad veliki, i nikada ga više biti neće!"
"Glas citraša i pjevača
i svirača i trubljača
u tebi se više neće čuti!
Obrtnik vješt kojem god umijeću
u tebi se više neće naći!
Klopot žrvnja
u tebi se više neće čuti!

Svjetlost svjetiljke
u tebi više neće sjati!
Glas zaručnika i zaručnice
u tebi se više neće čuti!
Jer trgovci tvoji bijahu velikaši zemlje

160
 i čaranja tvoja zavedoše sve narode;
i u tebi se našla krv proroka i svetaca
i svih zaklanih na zemlji."
Nakon toga začujem kao jak glas silnoga mnoštva na nebu:
"Aleluja!
Spasenje i slava i moć Bogu našemu!
Doista, istiniti su i pravedni
sudovi njegovi
jer osudi veliku Bludnicu,
što pokvari zemlju bludom svojim,
i osveti na njoj krv slugu svojih!"
I ponove:
"Aleluja!
Dim njezin suklja u vijeke vjekova!"
Nato starješine, njih dvadesetčetvorica, i ona četiri bića
padoše ničice i pokloniše se Bogu, koji sjedi na prijestolju, govoreći:
"Amen! Aleluja!" I s prijestolja iziđe glas:
"Hvalite Boga našega,
sve sluge njegove,
svi koji se njega bojite,
i mali i veliki!"
I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao
prasak gromova silnih:
"Aleluja!
Zakraljeva Gospod,
Bog naš Svevladar!
Radujmo se i kličimo
i slavu mu dajmo
jer dođe svadba Jaganjčeva,
opremila se Zaručnica njegova!
Dano joj je odjenuti se u lan tanan,
blistav i čist!"
A lan - pravedna su djela svetih.
I reče mi: "Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu
gozbu Jaganjčevu!" I reče mi: "Ove su riječi istinite, Božje." Padoh mu pred
noge da mu se poklonim. A on će mi: "Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća
tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!" Jer svjedočanstvo
Isusovo duh je proročki.

161
 Propast Babilona i slava odmazde

Nastavlja se opis babilonske propasti koja promiče kraj svijeta.

Kao što u eshatološkom govoru Isus ne odjeljuje pad Jeruzalema od
kraja svijeta, tako u Otkrivenju Ivan ne razdvaja pad Rima od kraja ovog
svijeta.
Važno je primijetiti prije svega kako je povezana s tim krajem slava,
dolazak kraljevstva. Božje se kraljevstvo ispunja, ostvaruje samo po nekom
kraju. Kristovo otajstvo ostaje mjera čovječjeg života, mjerilo života čitava
svijeta, jer se Božji naum ispunja u Kristu. Otajstvo smrti i uskrsnuća,
otajstvo koje uključuje jedan kraj i zatim je početak koji nema kraja.
Kao posljedica Božje naredbe napuštanja grada određena za uništenje
sad je tužaljka kraljeva, koji su bludničili s tim gradom, i trgovaca, koji su
zarađivali s istim gradom, i mornara koji su ga gledali i promatrali.
Što označuju ta tri razreda ljudi, kraljeva, trgovaca i mornara? Možda
bi bilo previše u tim trima ljudskim razredima gledati one na kojima se je
vlast Zloga punije očitovala zbog njihova sužanjstva trostrukoj požudi.
Moramo ipak primijetiti, da kraljevi tuguju, oni koji su bili suzajedničari iste
vlasti koja je bila dana Zvijeri; oni koji su bludničili, koji su raskošno živjeli
s velikom Bludnicom. Carstvo je vidljivo utjelovljenje đavlove vlasti, vlasti
onoga koji je knez ovoga svijeta i daje svoju vlast kome hoće. Sve ću ti ovo
dati ako mi se pokloniš.
Trgovci su se okoristili vlašću Zloga. Baš su se zbog te vlasti
obogatili. Snagom te vlasti mogli su zarađivati. Roba na kojoj su se
obogatili, roba je samog raskošja: ne izriče samo prepredenu uljudbu, nego
uljudbu shvaćenu samo za zadovoljavanje čovječjih nagona.
Mornari su uživali u ljepoti, raskošnosti svega onoga što čini lijepu
izložbu samih sebe u ovomu pokvarenom svijetu.
Jedni su se okoristili vlašću, drugi su zadovoljili svoje nagone,
posljednji su vlast Zloga pretvorili u priliku za užitak.
Tko je tražio vlastitu korist, sad se nalazi lišen svakog sredstva: nema
više vlasti, bogatstva, nema više ništa za gledanje. Ljudi su suzajedničari
osude sačuvane za Zvijer.

Božje jedinstvo i zlo

162
 Odlomak koji dolazi za tužaljkom odlomak je koji zbunjuje. Razlog
radosti je osuda. Osuda je također ispunjenje molitve svetaca, apostola i
proroka: osveti krv našu. Zar se radost dakle sastoji od osvete? Jesmo li u
NZ ili SZ? Taj se govor apostola ljubavi čini krući od samog govora SZ.
Naše prianjanje uz Boga ne može ugasiti ništa od onoga što je dobro u
našoj duši, jer Bog je stvoritelj. Kako bismo mogli biti više od Boga? Ne
možemo umišljati da sudimo tom govoru.
Taj je govor Božja Riječ; ali kako je shvatiti? Kako je prihvatiti? Što
je osveta svetaca? I što je osuda? Zašto osveta svetaca može biti njihova
slava?
Svetačka je osveta uspostava povrijeđenog reda. Ne zahtijeva se
pravda za nas nego za Boga: to je molitva svetaca. Nitko od nas ne može
htjeti sam sebe protiv Boga. Treba htjeti pakao također za nas prije nego
umišljati da Bog nije savršen.
Na neki način Bog nije Bog dok postoji nešto što se ne poistovjećuje s
njegovom svetošću. Sve treba biti njime preobraženo: Bog je jedan i
njegovo ime jedno. Stvorenje ostaje različito od Boga, ali život je samo
jedan: njegova svetost, čista svjetlost bez sjene. Dok se nalazi neka sjena
skupa sa svjetlošću, Bog nije Bog; dok ima zla, Bog nije Bog, jer nije jedini.
Svetac ne može podnijeti da zlo postoji: zlo je napad na Božje jedinstvo.

Božje jedinstvo i
otajstvo vječne oporbe Bogu stvorenja

To je drama sadašnjeg svijeta: sadašnji svijet u čovjeku pravi oporbu

Bogu. U svakomu se od nas odvija drama: Bog se želi utjeloviti u nama i mi
se opiremo njegovoj volji. Prema mjeri u kojoj smo mi, Bog na neki način
nije.
Bog treba biti jedini. Božje jedinstvo, u nadnaravnom redu milosti, ne
uključuje uništenje ljudske osobe, ali uključuje uništenje zla: kao što u
Kristu razlika ljudske naravi od božanske ne isključuje jedinstvo osobe
utjelovljene Riječi, tako razlika Kristove ljudske osobe u nadnaravnom redu
milosti ne isključuje jedinstvo prinosa ljubavi koja je život čitava Krista.
To je molitva svetaca: da svaka oporba Bogu nestane! Da zlo bude
uništeno, da dođe Božje kraljevstvo! To je molitva sviju: da Bog bude Bog:
ut sit Deus omnia in omnibus.
Ali zašto molitva uključuje osudu? Božje se jedinstvo uspostavlja
osudom. Osuda je poništenje zla.

163
 Zlo se na neki način poistovjećuje s bićem, s grešnikom: to je najveći
misterij kršćanstva. Biće se poistovjećuje sa zlom; grešnik je na neki način
utjelovljeno zlo. Tako poništenje zla postaje osuda grešnika.
Kako je vječno moguća oporba stvorenja Bogu? To je veliko i strašno
otajstvo, potresno otajstvo; ali objavljuje kako je Božja ljubav nešto
ozbiljno: naš čin ima božansku težinu, teret kojim se čovjek može vječno
opirati Bogu i vječno doživljavati smrt. U tome je osuda. Bog jest; tko se ne
poistovjeti s njime, može proživljavati samo vlastiti kraj; vlastiti kraj znači
vječno doživljavati smrt. Ili se poistovjećujemo na neki način s Bogom ili
doživljavamo vječno skončanje. Ne treba neki pozitivni Božji čin da nas
osudi. Danas Bog jest, ali kao da ga nema; sutra će se on skriveni očitovati
kao Jedini, i onda će sve ono što on nije imati kraj. Samo Bog. Raj će biti
samo on: on koji će živjeti u svakom svecu. Pakao će biti vječno nestajanje,
u Božjoj nazočnosti, onoga koji ne može umrijeti.
Osuda je radost svetaca, ne što je osuda, nego što je priznavanje Boga.
Svetac vidi samo Boga. Svetačka je radost gledanje Boga. Ne postoje sjene:
svega onog što nije Bog nema više. Samo Bog ostaje. To je njihova molitva:
Ostani ti sam. Neka naš život bude samo tvoja svjetlost.

Zaručnička ljubav i božanska svadba

Tužaljka koja opisuje ovu osudu jedan je od najljepših lirskih

odlomaka Otkrivenja. Grad doživljava šutnju i tamu. Život je samo smrt.
Nad tom tminom i mûkom evo rađa se svjetlost i radost: šum mnogih voda,
hvalospjev i svjetlost protiv šutnje i tmina.
Svadba je otkupljena čovječanstva s Kristom; svadba koja je
sudjelovanje čovjeka na svemu Božjem bogatstvu. Bog samo sebe
posjeduje: Jaganjčeva svadba s čovjekom dar je Božji čovjeku zauvijek.
Svadba je osnovni predmet Otkrivenja. Radi se o slobodnom
sjedinjenju, o ljubavi koja na ljudskoj razini nema druge sličnosti osim
zaručničke ljubavi: nije odnos krvi, fizički odnos kao što je odnos majke sa
sinom.
Božanska je svadba. I naviješta se otajstvo: Blago onima koji su
pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!
Hvalospjev završava spuštenim tonom, zatim silazi sveti grad koji je
zaručnica: sjedinjenje svakoga od nas i cijeloga otkupljenog čovječanstva s
Bogom.

164
 Svetačka hvala i hvala Sina jedinorođenca

Tko poziva na radost, tko poziva na hvalu?

Kaže Otkrivenje: Nato starješine, njih dvadesetčetvorica, i ona
četiri bića padoše ničice i pokloniše se Bogu, koji sjedi na prijestolju,
govoreći: "Amen! Aleluja!" I s prijestolja iziđe glas:
"Hvalite Boga našega,
sve sluge njegove,
svi koji se njega bojite,
i mali i veliki!"
I začuh kao glas silna mnoštva…
Što je hvala koju anđeli daju Bogu? Riječi Otkrivenja bacaju divno
svjetlo na nebeski život, na blaženi život. To je priznavanje Boga, rekli smo,
to je činjenica da Bog ostaje sam u vrhunski čistoj svojoj svetosti.
Bog! On je jedincat, sučelice kojemu nestaje svaka sjena, svako zlo
propada kao u prazno.
Kako bi mogao život slave umnožiti Božje Biće? Ako se kraj ove
sadašnje spasenjske rasporedbe ostvaruje u nazočnosti jedinoga, vrhovno
samog Boga, Bića sučelice kojemu sve nestaje i ne postoji, kako onda može
biti malih i velikih? Ne isključuje li svetačka nazočnost u raju na neki način
božansko jedinstvo?
Divna nam svjetlost dolazi iz Otkrivenja! Hvala koju daju sveci
Sinovljeva je ista hvala. Nema drugog života u raju osim Božjeg života, i
sveci doživljavaju samo vječnu hvalu Riječi, oni su samo ta ista hvala koja
je jedinorođeni Sin. I s prijestolja iziđe glas, kaže Otkrivenje, tj. od
božanstva. Hvala koju sveci iskazuju Bogu hvala je koju iskazuje Sin, ista je
hvala Ocu od jedinorođena Sina koji je uzdigao u jedinstvu naravi i na neki
način u jedinstvu osobe sve ljude, sva stvorenja, tako da anđeoska hvala,
svetačka slava, ne povećava slavu: to je vječna, nepromjenljiva hvala Sina
Božjega.
Is prijestolja iziđe glas. Nije poticaj na hvalu, nego to je sama
hvala Sina koji na neki način privlači k sebi također sva stvorenja. Izlazi s
prijestolja, ali zove sve stvorenje i sve stvorenje sjedinjuje sa svojim istim
činom koji je čin vječne beskonačne ljubavi nebeskom Ocu, čin vječne slave
Bogu.

Život otkupljenog stvorenja

nezasluženo je sudjelovanje u Božjem životu

165
 Na kraju, život na nebu nije drukčiji od ovoga kojim živimo svakog
dana kad slavimo misu: Per ipsum et cum ipso et in ipso est tibi Deo Patri
omnipotenti, in unitate Spiritus Sancti, omnis honor et gloria.
Izvan te slave, van te hvale, više ništa: ni sadašnje Crkve, ni buduće
Crkve, ni Boga, ni čovjeka. Omnis honor et gloria. Ta slava koja je
Sinovljeva slava, koja je također anđeoska i svetačka slava, jer anđeoska i
svetačka slava ne povećava Sinovljevu slavu, ne dodaje ništa vječnoj slavi
Riječi Oca nebeskog. Ali anđeli i sveci sudjeluju u tom činu, tako što je taj
čin život kao jedinorođenog Sina tako čitava otkupljena stvorenja.
Na tu hvalu nisu pozvani samo moćni, veliki; štoviše, prije svega
Božja Riječ privlači k sebi, u tom ljubavnom zanosu k Ocu, malene,
ponizne. Ne zbog snage svog dostojanstva, zbog svoje naravne veličine,
stvorenja ne mogu hvaliti Boga, mogu posvojiti čin Jedinorođenca; ali ta
hvala koja je vlastita Jedinorđencu postaje svetačka hvala čistim darom
milosti. Ljudska moć nastaje samo od slobodnog, nezasluženog,
veličanstvenog poziva Boga koji želi čovječanstvo sjediniti sa sobom; i sa
čovječanstvom anđele također. Sve je stvorenje pozvano čistim milosnim
darom na to suzajedništvo u intimnom Božjem životu.

Sinovi u Sinu

Poziv izražavaju riječi: Hvalite Boga našega. Te riječi koje nisu

nikada izrečene u Evanđelju, rečene su sada u Otkrivenju. U Evanđelju se
uvijek razlikuje odnos vlastit jedinorođenom sinu s nebeskim Ocem od
odnosa koji ljudi imaju s Ocem. Isus kaže Mariji Magdaleni: Ne zadržavaj
se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim
Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu (Iv 20,17). Ali sada:
Dajte hvalu, govori glas koji dolazi s prijestolja, Hvalite Boga našega.
Uistinu je jedinorođeni Sin naš brat, uistinu smo pridruženi intimnom
Božjem životu, doista živimo samo Božjim istim životom. Odnos, koji ima
jedinorođeni Sin s Ocem, postaje, u njenu i po njemu, samim ljudskim
odnosom. Nema drugog odnosa. Ljudi su doista uzeti u Sinu, uistinu su
sinovi u Sinu, samo jedno s njime, samo jedna hvala s njime nebeskom Ocu.
Hvalite Boga našega sve sluge njegove. Neovisno o ovomu posve
nezasluženom pozivu ljubavi samo smo sluge, stvorenja; ali kao sluge, evo
smo uzdignuti da budemo sinovi, da budemo Božja hvala. Ljudska hvala,
dok je hvala čovjeka, nije ni na kakav način razmjerna s božanskom
beskonačnom puninom, s Božjom beskonačnom savršenošću. Svaka je
čovječja riječ, svaka njegova hvala Bogu uistinu neprikladna i nedostojna.

166
Samo onda čovjek može hvaliti Boga, kad je njegova hvala Sinovljeva
hvala, jer je samo Sinovljeva hvala razmjerna beskonačnoj Božjoj
savršenosti.
Hvalite: evo našega zvanja: Sin nas zove, Sin nas kao naša glava
uzvisuje, privlači k sebi, i tako nama svima koji smo sluge daje vlast da
hvalimo Boga istom njegovom hvalom. Privlači nas k sebi da živimo od
njegova istog odnosa ljubavi s Ocem, tako da njegov Bog postaje našim
Bogom, njegov Otac postaje našim, Ocem nas malenih i velikih!
I evo onda jak glas silnoga mnoštva i kao šum voda mnogih…: izraz
je također pjesnički veličanstven. Snaga hvale koja se diže od svega
stvorenja postala je sinfonija, postala je pjesma slave. To je Sinovljev glas i
glas je čitava stvorenja: Sinovljev glas i glas stvorenja samo su jedan jedini
glas, jedincata hvala.

Deus omnia in omnibus

Aleluja! – čuje se glas -

Zakraljeva Gospod,
Bog naš Svevladar!
Bog je jedincat, i uzeo je u posjed kraljevstvo.
Dosad nije uzeo u posjed kraljevstvo: grijeh i zlo svijeta bili su
ograničenje Božjoj slavi. Stvorenje je uistinu bilo granica Božjem jedinstvu.
Ali u onaj dan Bog je jedan i njegovo ime jedno. Ali Bog, koji je jedini, sada
zakraljeva jer su se ispunile Pavlove riječi ut sit Deus omnia in omnibus.
Bog je sada doista sve u svima stvorenjima, on jedini ne razara razliku
stvorene naravi od Božje naravi, jedini ne poništava razliku pojedinačnih
ljudskih osoba od osobe Riječi, nego dok supostoje te razlike, čini sada
jedini život u jedinstvu čitava Krista.
Priznanje Božjeg jedinstva, koje je raj, događa se po svadbi, svadbi
Jaganjca. Osnovno je otajstvo cijeloga svetog Pisma otajstvo Jaganjčeve
svadbene gozbe. Bit će dvoje u samo jednom tijelu. Svadbena gozba ispunja
jedinstvo u nezasluženosti ljubavi koja nije osnovana na fizičkoj i naravnoj
vezi, kao vezi majke prema njezinim sinovima. Ljubav majke prema sinu
nije tako čista, tako velika kao ljubav zaručnika prema zaručnici, zaručničina
ljubav prema zaručniku. Zaručnikova ljubav prema zaručnici posve je
slobodna, besplatna ljubav: nikakva sveza nije nametnula tu ljubav. U ljudi,
istina je, nalazi se nešto što gura k ljubavi, strast. Ali u Boga nema strasti: u
Boga je izbor čovještva posve nezaslužen, nezasluženi izbor i bezuvjetno
slobodan.

167
 I ta sloboda ne isključuje doista i ne ograničava puninu božanske
ljubavi. Bog koji ljubi, cjelovito ljubi onog koga izabere, i posve se daruje.
Majka ne daje sve svom sinu, ne iscrpljuje samu sebe u svom materinstvu;
ali u ženidbi zaručnica daje sve svom zaručniku, cijelo svoje biće, sve što
ima, sve što jest, čitav život.
Jaganjčeva svadbena gozba izražava, osim besplatnosti božanske
ljubavi koja uzdiže ljude i nosi ih u krilo Trojstva, puninu ljubavi kojom se
Bog posve daje tako da čovjek ulazi u posjed svih božanskih dobara, kao što
zaručnica ulazi u posjed zaručnikovih dobara.

Otajstvo svadbene gozbe: jaganjac, žena

Božji savez! Upravo otajstvo svadbene gozbe, suzajedništvom u

Božjim dobrima, čovjek živi sada Božjim životom, jer nemajući drugoga
dobra osim samoga sebe, Bog nam ne može dati drugo osim sebe.
Bog nam se sam daje. Ali kako dolazimo u posjed dara ako ne
preobražavajući se u Boga, ako ne postajući Bog suzajedništvom, ako ne
živeći istim njegovim životom? To je otajstvo blaženoga života koji se
izražava u Otkrivenju znakom svadbene gozbe.
Tužaljci kraljeva, trgovaca, mornara odgovara hvalospjev klicanja i
hvale nebeskih građana.
Kaže Otkrivenje:
Radujmo se i kličimo
jer zakraljeva Gospod,
Bog naš Svevladar!
Sada nema više carstva ni kraljevstava, nema više druge vlasti osim
Božje.
Raspojasanosti nagona u posjedovanju, sebičnosti, sad odgovara
besplatnost Božje ljubavi koja uzvisuje ženu, čovječanstvo, stvorenje
suzajedništvom u svojemu istom životu po otajstvu svadbenoga saveza.
Haljina od lana blistava i čista, odijelo je slave koja rasvjetljuje i
preobražava čovječju narav.
Dođe svadba Jaganjčeva,
opremila se Zaručnica njegova!
Dano joj je odjenuti se u lan tanan,
blistav i čist!
Otkrivenje nastavlja: Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu
Jaganjčevu! Pozvani smo i zaručnica smo: nismo zaručnica ukoliko smo
razdvojeni od druge braće, Kristova je zaručnica samo jedna: Crkva; i Crkva

168
je čitavo otkupljeno stvorenje. Ali svatko je od nas na neki način cijela
Crkva – jedna u svima, čitava u svakomu – jer svaka ljudska osoba treba
postati kao osoba čitava stvorenja.
Opravdanije je ipak reći da smo pozvani na svadbenu gozbu: svatko je
od nas doista Kristova zaručnica samo ako se poistovjećuje s cijelim Božjim
stvorenjem, s cijelim čovječanstvom. Svaka se duša može nazvati Kristovom
zaručnicom samo ako živi bratskom ljubavlju tako da se poistovjeti sa svim
ljudima. Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe: svojim ja treba da zagrliš
cijelo čovječanstvo da se u tebi ostvari jedinstvo čitava svijeta. Dok ne
dođeš do toga, pozvanik si, još nisi zaručnica. Tako s Crkvom, Kristova je
zaručnica u pravomu smislu samo Marija.
I reče mi: "Ove su riječi istinite, Božje“.

169
 IV

GOZBA

Otkrivenje 19,11-21

I vidjeh: nebo otvoreno - i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On, zvani

Vjerni i Istiniti, a sudi i vojuje po pravdi; oči mu plamen ognjeni, na glavi
mu mnoge krune; nosi napisano ime kojeg nitko ne zna doli on sam; ogrnut
je ogrtačem krvlju natopljenim; ime mu: Riječ Božja. Prate ga na bijelcima
Vojske nebeske, odjevene u lan tanan, bijel i čist. Iz usta mu izlazi oštar mač
kojim će posjeći narode. Vladat će njima palicom gvozdenom. On gazi u
kaci gnjevne srdžbe Boga Svevladara. Na ogrtač, o boku, napisano mu ime:
"Kralj kraljeva i Gospodar gospodara."
I vidjeh jednog anđela: stajaše na suncu vičući iza glasa svim
pticama što nebom lete: "Ovamo! Skupite se na veliku gozbu Božju da se
najedete mesa kraljeva, i mesa vojvoda, i mesa mogućnika, i mesa konja i
konjanika njihovih, i mesa svih mogućih ljudi, slobodnjaka i robova, malih i
velikih!" I vidjeh: Zvijer i kraljevi zemlje i vojske njihove skupiše se u boj da
se zarate s Onim što sjedi na konju i s vojskom njegovom. I Zvijer bi
uhvaćena, a s njom i Lažni prorok koji je u njenoj nazočnosti činio znamenja
i njima zavodio one što su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Živi
su oboje bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom. A drugi su posječeni
mačem što iziđe iz usta Onoga koji sjedi na konju i sve se ptice nasitiše mesa
njihova.

Pobjeda Riječi Božje

Vidjelac, koliko više promatra, toliko više nalazi za otkrivanje. Malo

pomalo kako se promatranje zaustavlja na predmetu, viđenje se također
proširuje i otajstvo se produbljuje.
Sad nam Otkrivenje prikazuje onoga koji će pobijediti. Uvijek je Božji
sud nad Zlim. Sad se više ne pojavljuje Ženin Sin ugrožen od Zmaja, Zvijeri
i lažnih proroka: on je Riječ Božja, kaže Otkrivenje. Viđenje koje ima
nadahnuti pisac, čini se, da ponavlja viđenje prvih poglavlja.

170
 I vidjeh: nebo otvoreno - i gle, konj bijelac. Znamo da je jahanje konja
bijelca jedna sastavnica ljudske povijesti. Cijela je ljudska povijest jahanje
konja sivca, vranca i riđana, ali još prije konja bijelca. Ljudska je povijest
prodor, slavodobitni napredak evanđeoske poruke u svijetu.
Konj bijelac pojavljuje se i na njemu onaj koji stavlja kraj ovoj istoj
povijesti. Ondje je izišao kao pobjednik da pobijedi, ovdje ga objavljuje kao
pobjednika u njegovoj pobjedi. Ako ljudska povijest nema drugog sadržaja
osim Kristove konjice u vremenu, ima svoje dovršenje na sudu, koji je
konačna njegova pobjeda. On se ne bije, ne ratuje, ali Božja nazočnost u
Kristu ostvaruje kraj, dovršava sud.

Nazočnost Riječi osuđuje i spašava

Oči mu plamen ognjeni. To je sud. Božje svevidljivost, činjenica što

ništa ne izmiče njegovu Kristu, već je sud o stvarima i ljudima. To je viđenje
koje Bog ima o stvarima i koje ih uništava, to je viđenje koje Krist ima o
ljudima koje ih također razbija i skončava. Božje je viđenje kao oganj,
proždire. Bog nema druge potrebe osim vidjeti radi suđenja. Sud je također
osuda, Božji je sud neodvojiv od osude. Sud je to viđenje koje sve spaljuje
kao oganj.
Sud postaje svojstveniji Kristov čin: to je njegova riječ koja osuđuje.
To je isti nauk četvrtog evanđelja. Prema mjeri kojom se ponazočuje, Bog
sudi ljude. Antropomorfno je misliti da nakon Božje nazočnosti treba nešto
doći: Bog se ponazočuje na kraju svega onoga što nije on. Ako gleda, njegov
je pogled oganj koji prži, ako govori, njegova je riječ oštar mač koji ubija.
U kojem je smislu Božja Riječ mač koji reže, ubija? I u ovom je
slučaju nazočnost Riječi koja ostvaruje sud. Bogu ne treba čin koji dolazi za
samom njegovom nazočnosti: ako se on ponazoči, sve ono što on nije, pada,
mre, poništava se. Stvorenje se i stvoritelj ne mogu naći u skladu
međusobno. Ali Bog se ponazočuje upravo u Kristu. Krist je nazočnost Boga
u njegovu sjedinjenju s čovjekom. U otajstvu Božjeg utjelovljenja Bog koji
sudi također je Bog koji spašava.
Bog se ponazočuje u Kristu, i Kristovo čovještvo, uzeto od Riječi, nije
poništeno niti nestaje, jer je baš to čovještvo samo Božje čovještvo. U
Božjoj nazočnosti samo Bog opstoji, ali Bog je u Kristu također čovjek, on
je sve otkupljeno stvorenje koje je samo jedno tijelo s njime. Stoga vidjelac
vidi Vojsku nebesku koja ga prati na bijelcima jer je bila s njime, odjevena

171
njegovom istom slavom, sudionica njegove iste pobjede, odjevena u lan
tanan, bijel i čist.

Kristovo otajstveno tijelo

Ostaje istinita riječ koju Izrael ponavlja: Slušaj, Izraele: Gospodin je

naš Bog, Gospodin je jedini. Božja nazočnost ostvaruje svršetak. Sve ono što
Bog nije, u Božjoj nazočnosti nestaje. To ne znači ni poništenje stvorenja ni
panteizam: u Kristu supostoje dvije naravi, ljudska i božanska; i kad se radi
o ljudima, onda ne ostaju samo ljudska i božanska narav, nego ostaju također
pojedinačne ljudske osobe; ali ostavši razlika naravi stvorene od Boga,
ostavši razlika svake osobe od Krista, sve ostaje ukoliko je uzeto od Riječi
kao njezino tijelo. U mjeri u kojoj ljudi i stvorenje postaju njegovo
otajstveno tijelo, s njime su Božja pobjednička i slavna vojska. Ispuniše se
Pavlove riječi: Bog će biti sve u svemu.

Neshvatljivost Kristova otajstva

Otkrivenje nam prikazuje viđenje Krista, kralja pobjednika, Vjernoga,

Istinitoga, i govori da on nosi napisano ime koje nitko ne zna do li on sam.
Tim se riječima potvrđuje neshvatljivost Kristova otajstva, njegova
transcendencija. Ima napisano ime koje nije poznato osim njemu koji
posjeduje to ime.
Ne nalazi se samo čovjek danas na beskonačnoj udaljenosti od Boga: i
u budućem će životu čovjek ostati uvijek na ivici beskonačnog bezdana
nemajući sposobnosti da njegove granice obuhvati svojim duhom. Čovjek
nikada ne će moći reći da On jest, ni u raju; nikada ga ne će moći spoznati.
Kad umišljamo da ga poznamo, na neki bismo način htjeli Boga učiniti
manjim od našeg duha, htjeli bismo biti sposobni ograničiti – definirati
Beskonačnoga.
Otkrivenje nam kaže više. Nije samo istinita spoznaja Boga, nego
također poznavanje Kristova otajstva apofatička je spoznaja. Ne prelijeva se
samo Bog sa svake strane toliko da ga ne možemo obuhvatiti, nego i Krist!
Nikada ne ćemo moći potpuno shvatiti i izmjeriti protege kršćanskog
otajstva: visinu, širinu, dubinu križa! Krist ima ime koje samo on pozna!
Spoznati ime, u svetom Pismu, znači ući u posjed stvari, ovladati njome.
Čovjeka ne vlada Kristom, njime je prevladan. Čovjek ne može nikada reći
da je obuhvatio, shvatio Krista, nego je od njega shvaćen, od njega je

172
dohvaćen. Čovjek se nalazi uronjen u to otajstvo, a da ne može iz njega
izaći, a da ne može doseći dno tog bezdana, a da ne može nikada izmjeriti
mu granice.
Treba da se oslobodimo od preuzetnosti u Božjim stvarima. Naravni je
zahtjev ljudskog duha da želi vladati stvarima, da ih shvati, da dade vremena
stvarima, da želi ustanoviti njihovu vrijednost, da ih sređuje, da se njima
služi.

Teologija svršava u klanjanju

Jedina istinska teologija za kršćanina svršava se u klanjanju. Pouka

koju nam daju neznabošci može biti velika. Činjenica što oni ne primaju naš
nauk ne bi li imalo reći da je naše naučavanje o Bogu nevjerno zahtjevu
bezuvjetne poniznosti? Treba da govorimo o Božjem otajstvu bez umišljanja
da ćemo ga označiti svojim riječima: prema mjeri kojom umišljamo da ćemo
Boga zatvoriti u svojim pojmovima, naši pojmovi doista postaju neplodni i
prazni.
Možda je odbacivanje našeg svjedočanstva od bezboštva poziv nama
na veću pozornost, na veće poštovanje. Možda su oni bezbošci stoga što smo
mi idolopoklonici. Bezboštvo je drugih priziv na pročišćenje naših misli,
naše riječi, našeg držanja pred Bogom. Sve što se događa ima vjerski
smisao. Nastojmo iskopati smisao, vjersku vrijednost koju treba da imaju za
nas događaji.
Religiozna vrijednost koju za nas ima suvremeno bezboštvo, strašno
iskliznuće čovječanstva van Crkve, čini mi se, poziv kršćanima da ne
zamjenjuju nikada Boga sa svojim pojmovima, da ne zamijene nikada
Kristovo otajstvo sa svojim siromašnim vjerskim iskustvom. Umišljenost
onoga koji misli da shvaća i obuhvaća otajstvo, već ga osuđuje. Ljudi više
ne mogu primiti njegovu poruku. Predstavljeni Bog nije Bog kojemu se
čovjek može i mora klanjati. Teologija, kršćansko iskustvo ostaju istiniti ako
priznaju svoje granice.
Ne samo Bog, nego sam Krist ima ime koje nitko ne pozna osim njega
samoga tko ga nosi. Neizmjerno je velika ta riječ! Ne radi se jednostavno o
Bogu: kad govorimo o Bogu, lako prihvatimo nauk o njegovoj
neshvatljivosti. Krist je otajstvo o kojemu ne možemo govoriti bez
zaprepaštenosti. Duša mu se mora pokloniti. Kršćanin treba uvijek znati da
svaki obrazac otajstva koji je povjeren Crkvi, samo je tek natuknica.

173
 Krvava haljina: osuda grešnog čovječanstva podnesena je od
samoga Kristova čovještva

On dolazi na konju bijelcu – kaže Otkrivenje - ogrnut je ogrtačem

krvlju natopljenim. Krv je njegova krv. Nesumnjivo Otkrivenje se poziva na
Izaiju, na jedno od posljednjih prorokovih poglavlja u kojemu je Bog
predstavljen kao berač koji svojim nogama gazi badanj berbe naroda. Božji
sud nije samo berba, nego gnječenje mošta. Gospodin je omastio haljinu
krvlju. Što to znači? Sudac je Krist koji trga i gnječi grožđe u badnju. Sudac
je Krist koji osuđuje narode i mrvi ih u svom gnjevu. Osuda omašćuje
njegovu haljinu krvlju; to je kao grimizna haljina koja ga pokazuje
pobjedničkim kraljem. Zar je Kristova pobjeda možda ljudska osuda? Ali što
je gnječenje badnja Božjega gnjeva? Ne naznačuje li to možda Kristovu
muku? Mogu li zamisliti čovječanstvo koje bi bilo tuđe Kristu? Ne podnosi
li osudu grešnog čovječanstva samo Kristovo čovještvo? Zar naša kazna
nije njega opteretila? Ali krv njegove muke sada je grimizna haljina
pobjedničkog kralja. I ako je u njegovoj muci čovještvo pretrpjelo u
njemu Božju osudu, sada u njegovoj grimiznoj odjeći čovječanstvo ima
obećanje pobjede. Osuda naroda što je ako ne sudjelovanje čovječanstva
u Kristovoj muci? Može li povijest svijeta imati neki drugi sadržaj osim
sudjelovanja u Isusovu otajstvu? Čovještvo na neki način uzeto od Riječi
doživljava sada Božji sud u svomu sudjelovanju u božanskoj muci.
Kraj svijeta, njegovo uništenje, njegova smrt, getsemanski je
smrtni boj, golgotska je smrt. Smrtni boj u vrtu i smrt na križu nisu više
događaj povijesti, čin jednog čovjeka; nisu više događaj koji se ispunja
na samo jednom mjestu prostora. Postadoše događaj čitave zemlje,
svega stvorenja, postadoše sadržaj povijesti, čitava čovječanstva,
samoga Božjeg stvorenja koje proživljava samo taj čin , čin Isusa koji
umire.

Tragom pobjedničkog Krista

Kraj svijeta samo je razlijevanje, širenje Isusova otajstva. Ako je

osuda svijeta širenje Kristove muke, za mukom će doći kao jedino otajstvo
slavno uskrsnuće koje će biti uskrsnuće svih stvorenja. Konjička vojska
nastupit će s njime na pobjedničkim bijelim konjima.
Krist je samo pobjednik koji živi u nama svima, pa ipak zajedno s
njime izlazi cijela konjica. Nazočnost, Kristovo promaknuto nastupanje,
promaknuti je nastup svih vojnih četa. To su čete mučenika koji su proživjeli

174
Kristovu muku i odjeveni su sad istom svojom krvlju kao grimiznim
plaštem.
Vladat će njima palicom gvozdenom. On gazi u kaci gnjevne srdžbe
Boga Svevladara. Božji se gnjev poistovjećuje s ljubavlju, on je upravo
Božja ljubav. Ne može se suprotstaviti Božja osuda koja razara njegovoj
ljubavi koja proslavlja. Božja nazočnost uistinu skončava stvari, ali ih
osuđuje ne jer ih obara i uništava, nego jer ih u sebi proslavlja.
Po muci i smrti Krist privlači k sebi cijeli svijet da čitavi svijet
postane sposoban za Boga. Treba da sveci također prođu kroz smrt: treba da
duša kao i tijelo postanu sunaravni s Bogom koji nije sunaravan ni s čime što
je s one strane svega stvorenoga.

Žrtvena gozba: vrhunska žrtva stvorenja,

prinos i zajedništvo ljubavi

I vidjeh jednog anđela: stajaše na suncu vičući iza glasa..:

"Ovamo! Skupite se na veliku gozbu Božju“. Naviješta se velika osuda
svijeta koja je u isto vrijeme sudjelovanje u Kristovoj muci. Naviješta se
vrhovna žrtva svega stvorenja i žrtvena gozba. Treba da se ptice, orlovi
spuste na prikazanu žrtvu: svi su narodi, svi kraljevi zaklani na trgu; gavrani
i orlovi, treba, da se spuste radi sudjelovanja na gozbi.
Što je ta žrtvena gozba? Ako je svršetak svijeta proširenje muke do
granica svega svijeta, kraj je također vrhovna i cjelovita žrtva stvorenja,
prinos koji uključuje izgaranje koje je slava i pričest, jer žrtva počinje i
svršava u zajedništvu.
Kao što kaže Origen, nisu samo Isusovo tijelo i krv hrana i piće, kruh i
vino za čovjeka. Mi sami treba da budemo, to je razlog našega života, jelo i
piće za sve. Ne možemo biti u Kristu osim proživljujući njegovu žrtvu, stoga
njegovo žrtvovanje i smrt. Ali sudjelujući u toj muci, proživljavajući tu
žrtvu, pripravljamo u svom tijelu i u svomu duhu jelo i piće za sve nebeske
ptice, za sve Božje stvorenje. Treba da mi budemo hrana stvorenja. Pričest
od žrtve poistovjećuje se sa sveopćim zajedništvom. Po nama kao preko
Krista živi samo jedina ljubav: Božja ljubav koja je jelo i piće za sve.
I vidjeh jednog anđela: stajaše na suncu vičući iza glasa svim
pticama što nebom lete: "Ovamo! Skupite se na veliku gozbu Božju“.
Žrtvena gozba u sinoptičkim evanđeljima označuje vječni život. Vječni će
život biti sveopće zajedništvo ljubavi, život ljubavi u kojemu se svatko od
nas posve daje i prima također od drugih. Nepronicljivost duhova, vlastitu

175
sadašnjoj spasenjskoj rasporedbi, nadomjestit će puna pronicljivost po kojoj
će svatko živjeti potpuno u drugomu te će biti jedincat život sviju.
To će biti gozba koja nadomješta žrtvovanje. Pravi je kraj blagovanje
žrtve, to je život. Sada živiš u svojoj žrtvi: treba da budeš ubijen i zaklan, na
trgu svijeta, i tvoje će tijelo gutati sve ptice. To je vječni život: zajedništvo
ljubavi.
… da se najedete mesa kraljeva, i mesa vojvoda, i mesa mogućnika, i
mesa konja i konjanika njihovih, i mesa svih mogućih ljudi, slobodnjaka i
robova, malih i velikih!"

Zvijer i Lažni prorok

bačeni u sumporno jezero

I vidjeh: Zvijer i kraljevi zemlje. Zvijer su i lažni prorok bačeni u

jezero: ne učestvuju na gozbi. Jezero je pakao, u pakao su bačeni Zvijer
kojoj je Sotona povjerio vlast nad svijetom i Lažni prorok po kojemu se
svijet klanja carstvu kao idolu.
Ali te riječi znače da ima ljudi koji su bačeni u sumporno jezero, ili
žele značiti osudu i kraj vlasti koja je tuđa i suprotna Božjoj vlasti, kraj
nauka koji je tuđ i suprotan Evanđelju, Božjem nauku? Krist ima ime koje
nitko ne pozna. Jednako je isprazno pitati da li je pakao stvarna osuda
mnogih ili malobrojnih. Znamo da je pakao stvaran, nije samo osuda i kraj
zla, jer bi taj kraj uklonio pakao. Pakao postoji zauvijek opstankom zauvijek
stvorenja u kome se je zlo kao utjelovilo.

176
 V

TISUĆU GODINA

Otkrivenje 20,1-15

I vidjeh anđela: siđe s neba s ključima Bezdana i s velikim okovima u

ruci. Zgrabi Zmaja, Staru zmiju, to jest Đavla, Sotonu, i okova ga za tisuću
godina. Baci ga u Bezdan koji nad njim zatvori i zapečati da više ne zavodi
narode dok se ne navrši tisuću godina. Nakon toga ima biti odriješen za
malo vremena.
I vidjeh prijestolja - onima što sjedoše na njih dano je suditi - i
duše pogubljenih zbog svjedočanstva Isusova i zbog Riječi Božje i sve koji
se ne pokloniše Zvijeri ni kipu njezinu te ne primiše žiga na čela svoja ni na
ruke. Oni oživješe i zakraljevaše s Kristom tisuću godina. Drugi mrtvi ne
oživješe dok se ne navrši tisuću godina. To je ono prvo uskrsnuće. Blažen i
svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema
vlasti: oni će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću
godina.
A kad se navrši tisuću godina, Sotona će iz svoga zatvora biti
pušten: izići će zavesti narode sa četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i
skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. Skupiše se na prostrano
polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te
ih proguta. A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i
sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i
noću u vijeke vjekova.
I vidjeh veliko bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj: pred licem
njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve,
velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se jedna
druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji
napisano u knjigama, po djelima svojim. More predade svoje mrtvace, a
Smrt i Podzemlje svoje: i svaki bi suđen po djelima svojim. A Smrt i
Podzemlje bili su bačeni u jezero ognjeno. Jezero ognjeno - to je druga
smrt: tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero
ognjeno.

177
 Povijesno značenje jedne tisuće godina

U čitanju smo i tumačenju odvojili cijelo veličanstveno viđenje koje

nam u nekoliko redaka – od polovice devetnaestoga preko cijelog
dvadesetog do dvadeset i prvoga poglavlja – nanovo izriče letimice cijeli
život Crkve od smrti na križu do drugog dolaska, tj. do kraja vremena. Da
nam Ivan u ovomu velikom dijelu Otkrivenja želi na nov način predstaviti
čitavu povijest, to možemo prepoznati također po činjenici što ovaj odlomak
otvara viđenje konjanika na konju bijelcu. Konjanik na konju bijelcu bio je
također prvo viđenje koje je Ivan imao kad je otvoren prvi pečat: četiri
konja, ali prvi je konj bijelac i na njemu konjanik koji je izlazio kao
pobjednik radi pobjede. Ovdje je isti konjanik i isti konj: ista je dakle
konjica. Konj bijelac naznačuje slavodobiće i slavodobitnika, zvanog Riječ
Božja.
Čitava je povijest samo Isusova mirotvorna, slavodobitna konjica
vjekovima na kojoj on uistinu vlada cijelom poviješću i njome se služi za
svoj naum. Vidjeli smo da je prvi učinak te konjice uništenje Zvijeri i
Lažnog proroka.
Sada bi nam trebalo reći na još osobitiji način tko je ta Zvijer i Lažni
prorok. Uopće Zvijer je sigurno vlast i Lažni je prorok je svaki nauk koji se
protivi kršćanstvu: nauk koji podupire vlast protiv Krista.
Ali na određeniji način Zvijer i lažni prorok u Otkrivenju prikazuju
Rimsko carstvo i pogansku religiju. Prva je velika konjanikova pobjeda
doista osuda i uništenje Zvijeri i Lažnog proroka. Što će doći nakon propasti
carstva i poganske religije?
Govori se o tisući godina u kojima će Krist kraljevati na svijetu, u
kojima se čini da Kristova slavodobitna konjica ne će znati za prepreke, pa
ipak se kaže, ako je osuđena Zvijer i Lažni prorok, da još nije uništena vlast
Sotone: on je vezan samo za neko vrijeme, za tisuću godinu, tj. vezan je za
sve vrijeme u kojemu Krist ima svoju prvu vlast prije konačnog suda.
Zbog činjenice što se ne želi dati povijesni sadržaj ovoj istini,
oduzima se ovom odlomku svaki povijesni značaj. Oduzevši svaki povijesni
značaj, ovaj odlomak, ovi redci, nemaju više smisla.

Milenarizam

S druge strane tko više od prvih tumača može uistinu spoznati misao
nadahnutog pisca? Oni su živjeli najbliže vremenu u kojemu je knjiga
napisana, udisali su isto ozračje, podnosili su iste utjecaje: najveći su

178
izlagatelji kršćanske misli drugog stoljeća uvjereni milenaristi. Ne samo
Papija koji – priznato je – nije imao veliko shvaćanje i mogao je shvatiti
krivo stvari, koliko god imao golemu težinu kao svjedok Gospodnjih riječi i
svjedok apostolskog nauka, nego i Justin, najveći apologet, uvjereni je
milenarist, i više od svih najveći naučitelj starovjekovne Crkve, Irenej.
Dostajali bi ova trojica da nas zabrinu.
S druge strane ne možemo ni zanijekati da milenarizam nije nikada
potpuno u Crkvi iskorijenjen. Pod novim je oblicima neprekidno iznova
cvao. Crkva je osudila oblike u kojima se prikazivao, ali činjenica što je
osuđivan malo pomalo u obliku u kojemu se prikazivao, ne isključuje da
možemo imati milenaristički nauk koji je uistinu pravovjeran.

Povijesni Kristov život

Tisuću godina u kojima zloduh, okovan, ne može škoditi, ali još nije
osuđen na konačni način bačen u ognjeno i sumporno jezero, kako će reći
potom Otkrivenje, tisuću godina u kojima s druge strane Krist kraljuje, prije
konačnog suda, što žele predstaviti? Već smo vidjeli da postoji sličnost
između života sadašnje Crkve i života povijesnog Krista. Crkva sada
oživljava otajstvo uskrslog Krista, ali Isusovo uskrsnuće oživljava u Crkvi
ne toliko slavu onoga koji je uskrsnuo od smrti koliko otajstvo njegove
kenoze, otajstvo njegova samoizvlaštenja, njegova zemaljskog života,
njegova poniženja. Božji je Sin upoznao glad i žeđ, upoznao je boj farizeja i
književnika, upoznao je boj sa Zlim. Crkva doživljava otajstvo slave samo
pod zastorima poniznosti, patnje, slabosti koja ponavlja otajstvo Isusova
zemaljskog života.
To je upravo sličnost između nazočne Crkve i života Krista, Isusa iz
Nazareta, koja nam može dati svjetlost u tumačenju redaka ovog poglavlja.
Glede Isusa iz Nazareta kaže Evanđelje da njegov javni život počinje
bojem s Đavlom: Đavao se zatim udaljuje od njega za neko vrijeme, ali će se
vratiti u neminovnosti muke. Ovo je vaš čas, čas tame, reče Isus. Isusov će
čas, čas njegove smrti, biti također čas kneza ovoga svijeta. Ali između
kušnje u pustinji, koja je početak javnog života, i smrti na križu Isus će
živjeti životom patnje, siromaštva, ali ipak relativno mirnim životom,
životom u kojemu boj nije tako bijesan i dramatičan kakav je na početku i
kakav će biti na kraju. Čini čudesa, i već činom čudesa promiče na neki
način kraljevstvo Božje. Naučava, očituje se kao rabbi, kao Božji
veleposlanik, kao Mesija, toliko da mu mnoštvo kliče i idu za njim,
priznavši u njemu svog vođu. Ponavlja se čin Izlaska. Ali put koji mnoštvo

179
čini za Gospodinom ne vodi novi Izrael na osvajanje, k slavodobiću:
dovršava se naprotiv u Jeruzalemu Isusovom smrću.

Zemaljska povijest Crkve

Ja baš mislim da tisuću godina žele predstaviti život Crkve od pada

Rimskoga carstva do posljednjih vremena, kad će iznova biti dana sva
sloboda Zlomu protiv Crkve. Dani koje će Crkva morati prolaziti, bit će
strašni, još strašniji nego su bili prvi, kad je Crkva još nezaštićena, slaba,
morala podnositi težinu progonstva, koje je pokrenulo Rimsko carstvo,
snaga kulture i uljudbe koje su sve bile protiv nje. Boj je dakle bio prividno
nejednak, pa ipak Crkva je pobijedila kao što je Isus pobijedio Đavla u
pustinji.
Ali boj će biti oštriji na kraju vremena, kad dođe sudbonosni čas, čas
Crkve i kneza tame, i onda će Crkva pobijediti, kao što je pobijedio Isus iz
Nazareta svojom smrću. Rimsko je carstvo palo, poganske religije nema
više, ali postoji Đavao, sada nazočan, premda vezan, okovan. Crkva ima
razmjerni mir, izvjesnu vlast izražavanja svog života, davanja svjedočanstva
Gospodinu.
Pobjeda je sigurno uvjetna, ali barem neko vrijeme Crkva ima
mogućnost da se očituje, naučava, živi, djeluje kao Isus iz Nazareta, ima
mogućnost da izražava svoj intimni život. Izražavat će ga ne samo
mučeništvom, nego također razmjernim slavodobićem, usprkos tomu što je
svjetska vlast protiv nje, izravno zauzeta da je svladava, da je guši, Crkva će
ipak proniknuti da su carstva određena da joj služe, sagledat će kulturu
jednako upregnutu više ili manje na službu kršćanskoj poruci.
Ne radi se o tisući godina; tisuću je godina neko neodređeno vrijeme,
tj. vrijeme koje prolazi od propasti Rimskog carstva do drugog Dolaska.
Treba da shvatimo da Rimsko carstvo ima značenje nečega na razini Božje
objave. Ne možemo reći da je pad Rimskog carstva u crkvenoj povijesti ono
što je propast bilo kojega drugog carstva. U Otkrivenju pad Rimskog carstva
ima jedincato, određeno značenje: ono je kao pad Jeruzalema u sinoptičkim
evanđeljima. Od pada Rima do kraja vremena Crkva će biti progonjena kao
što je Isus bio također za vrijeme svoga zemaljskog života. Progonstva ga
ipak nisu spriječila da naučava, djeluje, da narod ide za njim. Na kraju on je
sam, ostavljen od sviju; na kraju su svi protiv njega, čitava rimska vlast, sva
sinedrijska vlast: Zli ima slobodu i Isus je propet.

180
 Konačno progonstvo i kraj svijeta

U Otkrivenju Đavao je okovan: pad Rima, propast poganske religije,

ne propada stoga Đavao: on je nazočan. Istina je da ne može sve, da nije
slobodan da čini sve što bi htio učiniti, da ne može spriječiti Crkvi da
proslijedi svojim putem, da napreduje; ali doći će poslije vrijeme u kojemu
će biti odriješen i skupit će neposredno sve narode na zemlji, sve svjetske
vlasti protiv Crkve. Bit će razbjesnjeli, strašni boj.
Ali tek ujedinjene, kaže Otkrivenje, oganj siđe s neba i proguta ih.
Ipak ujedinjenjem naroda protiv Crkve na kraju vremena razbjesnit će se
najstrašnije progonstvo: Crkva će morati biti u tomu slična Isusu iz
Nazareta, trebat će da svoj najuzvišeniji život izrazi upravo u svojoj smrti.
Vrata paklena ne će je nadvladati: ne će je nadvladati kao što nisu
nadvladali protiv Isusa, ali Isus je pobijedio svojom smrću, i Crkva će
jednako pobijediti progonstvom koje će se činiti da ju je zbrisalo sa svijeta.
U istom času u kojemu se ona čini da je pobijeđena i nestala, vrijeme će
završiti, i kao što je pao Rim, i kao što je propala poganska religija, tako će
propasti svaka vlast Zloga i sam će Zli biti zauvijek osuđen: bit će kraj.
Kraj se, u apokaliptičkom tekstu, ispunja viđenjem blistavog
prijestolja.
Prije su bili časni starci, anđeli, prije je bila neizmjerna raspjevana
simfonija oko Gospodnjega prijestolja. Sada je samo bijelo prijestolje i na
prijestolju je Isus. Kraj je svega, cijeloga stvorenja.
Ali svršava li doista stvorenje? Ako je već rekao da samo stvorenje,
ako postoji, postoji ukoliko postaje kao tijelo božanstva, postaje kao znak
koji objavljuje Boga. Nema drugo ničega od Boga, ali Bog je sve u svemu:
stvorenja postoje, ali sva su prožeta njegovom svjetlošću, njegovom slavom:
čovjek se ne može više obraniti od te svjetlosti, od tog ognja koji se preko
svega prelijeva.

Mesijini dani

Crkva može živjeti samo od samog otajstva Isusa, svog zaručnika. Ne

zabavlja se Gospodin u očitovanju svoje veličine i svoje slave čudesnim
milenarističkim činjenicama o kojima nam neki govore. Radi se naprotiv o
razmjernom zatišju, o mogućnosti za Crkvu da izražava sama sebe, da ne
izvjesni način promiče u svom životu buduće kraljevstvo, da na izvjesni
način preinačuje sadašnji svijet prema Božjoj Riječi.

181
 Tako se opravdava dužnost kršćanina da djeluje ovdje na zemlji, jer
ako ne bi bila istinito to tumačenje, onda bi iz toga proizlazilo samo da nema
druge mogućnosti za kršćanina osim bijega od svijeta, osim odlaska u
pustinju. Crkva bi ostala nazočna na zemlji samo na čudesni način, jer ni na
koji način ne bi pripadala svijetu. Naprotiv ne: Crkva ima svoj stan na
zemlji, vlast će se ovog svijeta morati povinuti da služi na neki način Crkvi,
trebat će da se kultura prigne radi prenošenja evanđeoske poruke. Ne će se
cjelovito prignuti toj službi: uvijek će biti opasnost da služba vlasti i kulture
mora Crkvu nešto stajati: poniženja, neshvaćanja, teškoća, umora, kao što je
stajalo Isusa živjeti godine svoga javnog života skupa s ljudima. Ali ako je
Isusa stajalo poniženja, nerazumijevanja život s ljudima, ipak ta
neshvaćanja, ta poniženja nisu mu spriječili da se očituje, da propovijeda,
čini čudesa, da se očituje kao istiniti učitelj Izraela jednostavnim, ali
beskonačno dubokim naukom koji nam je izrekao.
Tako Crkva može poznavati poniženja, nerazumijevanja, bojeve pa
ipak ona živi, ipak se očituje, i njezin je život već nazočnost Kristova
kraljevstva, kako kaže Otkrivenje.
Ovo su Mesijini dani – kako je govorio drevni rabinski nauk –
Gospodnji dani koji prethode budućem vijeku, budućoj dobi.

Smrt i konačno uskrsnuće

Kad Đavao bude iznova oslobođen, što Crkva iščekuje? Getsemanski

smrtni boj, napuštenost na križu, smrt. Ali baš ostavljenost na križu i smrt bit
će uvjet proslave Crkve, bit će čin koji će neposredno otvoriti cijelomu
čovječanstvu Božje kraljevstvo, čin koji će otvoriti Had, pakao, i privest će
mrtvace u nazočnost prijestolja. Ispunit će se dakle drugo uskrsnuće i cijelo
će čovječanstvo pred Božjim prijestoljem biti suđeno. Štoviše, bit će
proslavljeno jer će sud za one, koji su upisani u knjizi života, biti samo
sudjelovanje u slavi koja ne pozna više opasnosti ni prijetnje, koja ne pozna
više opasnosti da bude izgubljena, da mržnjom ili sramotom bude umanjena.

Život Crkve i Isusov život

Može se učiniti da je ono, što sam rekao, vrlo jednostavno, veoma

lako, ali veliko: život Crkve isti je Isusov život. Crkva živi samo njegovim
životom, samo životom koji je Krist proživio.

182
 Isusov život počinje kušnjom u pustinji i dovršava se smrću na križu:
život Crkve počinje rimskim progonstvima i okončava se bijesnim bojem
čitava stvorenja koje je na uslugu Zloga da Crkvu potlači i uguši. U prvom
progonstvu Crkva živi u pustinji; na kraju će naprotiv upoznati također
getsemanski smrtni boj, napuštenost na križu. Ali upravo će čin njezine smrti
nju uskrisiti. Činit će se da umire, u njezinoj će se naprotiv smrti ispuniti čin
dovršene i konačne pobjede, u Kristovoj slavi; ona je samo njegovo isto
Tijelo.

183
 VI

NEBESKI JERUZALEM

Otkrivenje 21,1-8

I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer - prvo nebo i prva zemlja uminu;
ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od
Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas
s prijestolja:
"Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer - prijašnje uminu."
Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
"Evo, sve činim novo!"
I doda: "Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite." I još mi reče:
"Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.
Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima,
ubojicama, bludnicima,
vračarima i idolopoklonicima
i svim lažljivcima
udio je u jezeru
što gori ognjem i sumporom.
To je druga smrt."

184
 Jedinstvo neba i zemlje

U prethodnim smo poglavljima protumačili povijest cijele Crkve, od

slavnog uzašašća do Kristova povratka na zemlju. Vidjeli smo da je crkvena
povijest ponavljanje Isusova zemaljskog života. Crkva je Krist te proživljava
otajstvo svoga poistovjećivanja s njime doživljujući otajstvo svog poniženja
od pada Rimskog carstva do kraja vremena i doživljujući konačno posljednje
progonstvo koje, kao što neposredno prethodi kraju, tako je također
posljednji čin koji pripravlja bilo kraj vremena bilo slavu.
Sad je slava upravo ono što će doći nakon kraja koji vidjelac
promatra. Čitavo Otkrivenje teži k tom viđenju: prorok je samo ponavljao taj
nauk spiralnim napredovanjem. Uvijek ista istina, Božji sud nad narodima,
postojanost Crkve u svijetu koja je tuđa svijetu, boj između Zlog i Krista
koji se obnavlja u borbi carstva protiv Crkve. Uvijek isto viđenje, pa ipak to
se viđenje proširuje i produbljuje u svojim razlozima.
Sad u viđenju boja, razvojem dapače te strašne drame u kojoj su
zaposlene nebeske i paklene moći, ulazi viđenje nebeskog Jeruzalema,
novog stvorenja i Jaganjčeve svadbene gozbe. To je kraj i vječnost. Više nije
drama što prorok opisuje, jer više nema čina, nego samo jedno čisto viđenje;
viđenje koje je ljepota, slava, viđenje koje je sjedinjenje neba i zemlje, tj.
viđenje koje je nestanak svake drame i svakog nastanka vremena u
nazočnosti Boga koji vlada kao vrhovnik, sam gospoduje.
Razvoj vremena također, redoslijed čina ljudske povijesne drame
prevladani su viđenjem prijestolja kojim počinje Otkrivenje. Ali viđenje
prijestolja na početku Otkrivenja želi samo poučiti da povijest ne izmiče
Božjem vladanju. Ne niječe stvarnost drame. Bog bi se mogao nesumnjivo
ponazočiti stvorenju na taj način da ga sprži u jedan čas; ali Bog je nazočan i
vlada naprotiv poviješću prikriven: nazočan je ali u isto vrijeme skriven.
Na kraju ne više: stvorenje ukoliko od Boga odijeljeno propada, i
samo Bog opstaje. Ako Bog jest Bog, on je jedini. Stvorenje u Božjoj
nazočnosti može opstati samo ukoliko ga Bog uzme; rastavljeno od njega
stvorenje nije, ne može nikada opstati. Vječnost će biti samo Bog, jedini,
koji će nas uzeti u životno jedinstvo, u jedinstvo tijela sa sobom, u Kristu.

Mistika viđenja

I vidjeh: uvijek u Otkrivenju mistika viđenja prevladava nad

mistikom slušanja. U hebrejskom Otkrivenju također, kod Danijela također
prevlada gledanje nad slušanjem. U Ponovljenom zakonu naprotiv Mojsije je

185
govorio narodu: Vi ste mi svjedoci koji niste vidjeli lika nego ste čuli samo
njegov glas. U Otkrivenju namjesto riječi dolazi viđenje. Riječ je po sebi
proročka.
Zašto traje još sveto Pismo u Crkvi? Proročka se rasporedba spasenja
ispunja i dovršava u utjelovljenju Riječi. Ali otajstvo Božjeg utjelovljenja
treba još imati svoje posljednje ispunjenje uzdignućem svega stvorenja s
Božje strane. To jest, Riječ ostaje proroštvo: ona je navještaj koji treba da se
u tebi ostvari, riječ je koja u tebi mora imati život. Bog ti govori da njegova
božanska riječ u tebi probudi odgovor, da se u tebi na neki način utjelovi.
Na kraju svijeta sveto Pismo također ima kraj. Božanska je Riječ pred
Ocem, promatra ga.
Čista ljepota koja se izlijeva u Sina, Otac – čista ljepota koja odgovara
Očevoj ljepoti, Sin – „svjetlost od svjetlosti“, kaže Nicejski koncil. Dok
objava do Otkrivenja zasniva čovječje zajedništvo s Bogom u mistici riječi,
ona naprotiv utemeljuje čovječje zajedništvo s Bogom, nakon sadašnje
spasenjske rasporedbe, u viđenju. U Otkrivenju nadasve viđenje prevladava,
gledanje Boga. Glede nebeskog života teologija govori o gledanju Boga, već
ne o njegovu slušanju; slušamo ga ovdje, ali gore ćemo ga gledati.

Blaženo gledanje

Vidjeh, kaže međutim prorok. Otvorenje budućeg života je viđenje,

bitno je dapače viđenje. Što znači viđenje? Da li više viđenje ili slušanje
određuje čovječje zajedništvo s Bogom? Čini se da slušanje zaslužuje
prednost pred viđenjem, jer riječ kao sredstvo zajedništva jamči više za
Božju duhovnu narav. Vidimo stvari također: predmet gledanja nije nužno
neka osoba, može biti neka stvar; ali ne možemo čuti riječ koju nije izrekla
neka osoba. Riječ s druge strane, ako nije samo čisti zvuk, može imati samo
razumljiv sadržaj i uspostavlja izravno odnos s drugom osobom, jer riječ
nema samo svoj sadržaj, nego je namjerno upravljena nekomu; dok da bih
neku stvar vidio, ne uključuje da se stvar želi očitovati, dosta je da bude.
Toma Akvinski ipak drži da savršeno čovječje zajedništvo s Bogom
može biti samo gledanje. Ovo što kaže Toma sigurno nije istinito u iskustvu
o Bogu koje čovjek može imati na zemlji. U sadašnjem iskustvu živim u
zajedništvu s Bogom ukoliko se osjećam dalek od njega. Pravo iskustvo
Boga uključuje uvijek u čovjeku na zemlji osjećaj njegove udaljenosti i
njegova beskonačna nerazmjera s Bogom. Njegovo zajedništvo s njime
uključuje na neki način njegovo saginjanje nad sobom, osjećaj samoga sebe,

186
bar ukoliko dalekog od njega. Mistično iskustvo na zemlji ne možemo bolje
označiti osim u želji i iščekivanju.
Ali u raju kako će biti drukčiji blaženi život naš život? Trebat će da
nas Bog ispuni toliko da više ne mognemo imati osjećaj svoje ograničenosti
i svog siromaštva. Ukoliko stvorenja ostajemo gore također ograničeni.
Ostajemo stvorenja. To što nas je Bog uzeo u životno jedinstvo, ne oduzima
niti može uništiti razliku naše stvorene naravi od Boga. Ostajemo siromašno
stvorenje: ali punina iskustva koje ćemo imati ne će doći od nas. Božja će
svjetlost opustošiti na taj način stvorenje da će uistinu ostati samo svjetlost.
Ili radije: svijest koju će čovjek imati o sebi, o svom korjenitom siromaštvu,
bit će samo uvjet za dušu da se posve otvori Bogu. Ne će se više zatvarati
sama u sebe, ne će se zaustavljati na sebi, nego će se posve priljubiti uz
Boga i jednim činom vječne ljubavi izgubiti se u svjetlosti! Kao životnim
iskustvom čovjek će poznavati samo Boga. Ako bi se čovjek sjećao još
samoga sebe kao odvojenog od Boga, kao udaljenog od njega, čovječji život
još ne bi bio Božje blaženstvo. Gledanje, ukoliko je kraj koji želio izraziti
život blažene duše, naznačuje upravo Božji prodor kao potpuni nestanak
svake sjene.
Ipak ne znam da li možemo, ne kažem posve prihvatiti, nego zadržati
ovo dovoljnim da izrazi budući život. Budući je život nešto takvo da će naše
riječi biti uvijek siromašno mucanje, kad ga hoćemo izraziti i odrediti. Riječi
se također mogu činiti da griješe pretjeranošću: svaka naša riječ naprotiv
ograničava doista puninu, veličinu, neizmjernost istoga života.

Novo stvorenje i otajstvo utjelovljenja

I vidjeh novo nebo i novu zemlju. Čini mi se da je ovo vrlo važno: dok
prorok izjavljuje – od petog do dvadeset i prvog poglavlja – kako se sadašnji
svijet suprotstavlja Božjem svijetu, on ipak ne gleda na Božji svijet kao na
svijet čistog duha. Sadašnji je svijet u nekom suprotstavljanju s onim, ali
Božji svijet nije nijekanje tijela, ni fizičkog također stvorenja. Sadašnji
svijeta za Otkrivenje nije Božji svijet; štoviše, glede toga nauk Otkrivenja je
vrlo oštar, jer se uistinu ne čini da postoji neka mogućnost usklađenja ovog
svijeta i Crkve, sadašnjeg svijeta i Krista. Čini se da između ova dva svijeta
postoji samo borba, snažni dvoboj. Ne možemo ipak zaboraviti da dvadeseto
poglavlje, čini se, opravdava uvjetno uključenje Crkve u svijet, uključivanje
kojim će Crkva opstojati do kraja vremena, kao čisto svjedočanstvo Božjeg
svijeta. Drukčije, ako bi sadašnji svijet bio posve tuđ božjem svijetu, bio bi
opstanak Crkve na zemlji također nemoguć.

187
 Ali Božji svijet, budući svijet, upravo je stvorenje i to novo stvorenje.
Božji prodor, njegova nazočnost ne isključuje ipak stvorenje; ne samo
čovječanstvo, nego ni stvorenje koje je novo nebo i nova zemlja. Samo Bog
ostaje, jer je on jedini, vidjelac ipak promatra novo stvorenje: novo nebo i
novu zemlju. Otajstvo Božjeg utjelovljenja, čini se, da ima svoje posljednje
ispunjenje baš u ovom viđenju: Bog uzima sve što je stvorio i od toga na
neki način čini svoje tijelo; ali upravo jer to uzima, stvorenje postaje novo,
novo samom Božjom novinom. Staro stvorenje više ne postoji, stvorenje
koje je bilo odvojeno, tuđe i u oporbi Bogu ustupilo je mjesto novom
stvorenju, posve odjevenom Božjom slavom.
To je novo stvorenje, ne jer Bog stvara iznova ni iz čega. Ako bi
iznova stvarao ni iz čega, ne bi bilo nastavka između ovog i starog stvorenja,
i svaka bi mogućnost blaženstva za nas bila isključena. Oni koji će sutra biti
blaženi, isti su koji danas trpe: postoji dakle nastavak između današnjeg
stvorenja i sutrašnjeg, pa ipak ono sutrašnje je novo stvorenje; novo jer više
nije tuđe i odvojeno od Boga, novo jer to stvorenje, uzeto od njega, postaje
na neki način isto Božje tijelo, ima samu novost Riječi koja je izvan
vremena. Božja je Riječ van vremena: on je vječno mlad jer se vječno rađa:
čin njegova rađanja je čin koji nema prošlosti: On jest. Na toj Božjoj vječnoj
mladosti sada učestvuje svijet, i svijet više ne može poznati starenja, nego
sad živi vječnim Božjim životom. Od Boga uzeto stvorenje živi samo
Božjim životom. To je nebeska i zemaljska novina koju vidjelac promatra.

Zlo više ne postoji

Prijašnje je nebo i prvotna zemlja nestala: ni mora više nema.

Stvorenja o kojemu je prije govorilo Otkrivenje, stvorenja odvojena od Boga
više nema. Ali nadasve povuklo se more. Što morem shvaća Otkrivenje ako
ne ono što cijelo sveto Pismo shvaća? More je znak zla. Prijašnje je
stvorenje nestalo, pa ipak postoji stvorenje, obnovljeno čim ga je Riječ
uzela. Ali ono što Bog ne uzima, što Riječ ne uzima kao svoje tijelo, upravo
je carstvo zla. I more ne postoji više.
To je novost stvorenja: nevino stvorenje, iznova vraćeno kao što ga je
Bog ni iz čega uzdigao jedanput, bez tereta grijeha, bez posljedica koje su
proistekle iz grijeha cijelom stvorenju: plač, suze, napor, smrt. Sam će biti
Bog s njima.
I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer - prijašnje uminu.

188
 Novo je stvorenje Davidov grad,
Grad koji silazi s neba

Ali kako Bog uzima stvorenje kao svoje tijelo? Dvije nam slike
SVETOG PISMA to kažu: jedna je slika grada, druga zaručnice. Novo je
stvorenje nebeski Jeruzalem; grad koji s neba silazi, da naznači upravo
nezasluženost božanskog zauzimanja. Ali bi stvorenje moglo samo od sebe
uzići, ući u Božje kraljevstvo? Ali ono s neba silazi. Pa ipak ne prestaje biti
Jeruzalem, drevni Davidov grad.
Zašto silazi s neba, od Boga? Riječi žele naznačiti božansko
zauzimanje koje samo ostvaruje obnovu starog stvorenja. Žele označiti
Božju zauzetost o kojoj ovisi bitno i cjelovito njezina novina, žele naznačiti
također nezasluženost božanskog posredništva. Možda žele naznačiti
također nešto više: žele naznačiti da je Mesijino kraljevstvo starije od
svijeta: doći će to kraljevstvo na kraju vremena ali ono je nazočno i skriveno
u Bogu od početka, kao što su naučavali drevni izraelski učitelji. Ono što
Bog ispunja na kraju, to je što je htio od početka.

Zaručnica

Ali novo je stvorenje gledano također u slici zaručnice. Zaručničina

slika priziva predmet zaruka, najvažniji možda predmet SVETOG PISMA.
Predmet nas naučava na koji se način događa obnova starog stvorenja.
Stvorenje je beskonačno daleko od Boga, tuđe je božanskom svijetu, ne
samo zbog svoga grijeha, nego također zbog činjenice što je stvorenje.
Upravo zato, jer je tuđe Bogu, može biti zaručnica. Prava je ljubav
zaručnička ljubav, ne ljubav majke kojom ljubi svoju djecu: ljubeći vlastitu
djecu majka još ljubi samu sebe, ali zaručnička ljubav, ljubav uistinu za-nosi
k drugomu, ljubav je slobodna i osobna.
Samo nam zaručnička ljubav među ljudima, vrlo udaljeno, može
otkriti što je Božja ljubav prema čovjeku. Mi nismo Sin, ne pripadamo
božanskoj naravi, mi smo zaručnica, djevojče koje je Bog, prolazeći – kako
kaže Ezekijel – vidio u njezinoj nagosti i pokrio je svojim plaštem. Pokrio je
našu golotinju i posvojio nas, i kad smo dosegli dob u kojoj djevojka može
privući pogled čovjeka, onda je Bog prikazao svoju ljubav. Kad čovjek –
ovdje svršava cijeli put stoljeća – sazrije da privuče Božji pogled, da Bog u
čovjeku nađe svoje vlastito bogatstvo, darove koje mu je dao, onda će mu

189
Bog prinijeti svoju ljubav i čovještvo. Kao zaručnica bit će pozvan na
zaručničko sjedinjenje, na nebu, na svetkovinu, na slavu. Cijela je povijest
svijeta samo rast siromašnog nedonoščeta, dok ne dođe dob u kojoj se
običaje zaljubljivati, kao što kaže Ezekijel. Onda će nas on pozvati, zaručiti,
odvesti nas.
Ali na koji nam način zaručnička ljubav može izreći novinu budućeg
stvorenja? Zaručnica je ona kojoj se zaručnik čitav daje, kojoj ne daje
vlastite stvari nego sebe, tako zaručnica zaposjedne zaručnika kao svoje
dobro. To je upravo nebeski život: čovjek zaposjedne Boga, koji ne daje više
svoje stvari nego čitava sebe; Bog postaje bogatstvo duše, cijeli njezin život.
Evo nebeskog Jeruzalema, novoga, govorilo se, jer živi Božjim
životom, koji vječna novina, sama mladost vječnosti. To je zaručnica jer u
sebi i po sebi nije ništa, samo je bijeda, ali zaposjeda svoga Boga, postaje
bogata njegovim životom. Zaručnik je i zaručnica samo jedno tijelo,
Zaručnik je i zaručnica samo jedan isti duh. U otajstvu zaruka, premda
ostavši dvojica, čovjek i Bog su jedan; pa ipak premda su jedan u ljubavi,
ostaju dvojica, inače bi nestala zaručnička ljubav koja se sastoji od
međusobnog dara koji svaki od dvojice vječno čini drugomu od sebe. Bog će
uvijek ljubiti čovjeka, i čovjek će uvijek ljubiti Boga s kojim nikada ne će
biti pomiješan. Čovjek i Bog ipak će biti samo jedan: cjeloviti Krist.

Grad

Ali novo je stvorenje također jedan grad. Božanski svijet ne isključuje

stvorenje, kolikogod na neki način isključivao svaku drugu stvar koja bi bila
drukčija od Boga, ne isključuje ni razliku ljudskih osoba. Budući je život
slavodobitna Crkva: samo jedan grad: bratsko zajedništvo ljubavi! Naše
jedinstvo s drugima ipak ne će biti plod zaručničke ljubavi. Čovječja
najuzvišenija savršenost je plod djevičanstva koje isključuje zaručničko
sjedinjenje ljudi međusobno. U djevičanstvu čovjek doživljava svoje
zaručničko sjedinjenje s Bogom. Ženidba ima vrijednost ukoliko nas
pripravlja i put je k djevičanstvu. Ljudi žive u braku na zemlji da budu
djevice na nebu. Kraj za sve je djevičanstvo. Ne jer je djevičanstvo
odbacivanje ljubavi, nego jer je upravo ispunjenje čovječjih zaruka s
Bogom, sjedinjenje s njime ostvareno više ne preko čovječjeg znaka, nego
usko izravno, neposredno s Bogom. Kršćansko je djevičanstvo zaručničko
sjedinjenje s Bogom koji je istinski zaručnik duše. S ljudima ne
doživljavamo zaručnički odnos; naš je odnos s njima odnos bratstva: oni su
„sugrađani“. Međusobno živimo samo jednim životom, ne kao zaručnik i

190
zaručnica, iako svi doživljavamo isti odnos s Bogom. To nas ujedinjuje
uzajamno: činjenica što smo svi samo tijelo jedine zaručnice.
Svi smo samo jedan grad, samo jedan narod, samo jedno tijelo radi
toga da svi budemo Kristova zaručnica. Ali jedinstvo među nama ne
isključuje ipak osobnu razliku svakoga od drugoga. Ljudski je jezik
nemoćan u potpunom opisivanju nebeskog života, koji je već zemaljski život
u otajstvu.

Mistika slušanja i vremena:

božanska pedagogija; viđenje i vječnost

Ali zašto je iskustvo Boga u vremenu povjereno nadasve slušanju a

iskustvo se Boga u vječnosti izražava naprotiv pojmovima gledanja? Možda
zato što slušanje po sebi pretpostavlja vrijeme? Bog se ne bi dao čitav
odjedanput nego vremenskim redoslijedom.
Ovdje bi dobro bilo preuzeti predmet božanske pedagogije, Irenejev
najveći predmet iz „Adversus haereses“. Da se uključi u božansko otajstvo,
čovjeku bi bio potreban sav tijek vremena. Božja objava, natuknuta na
početku stvaranja, otvara se polako ali uvijek više čovjeku naučavanjem u
kojemu se sam Bog prigiba k čovjeku a čovjek uzlazi k Bogu, postajući
uvijek učenik pozorniji prema božanskom učitelju.
Čovječji je odnos s Bogom, u Evanđelju također, upravo odnos
učenika s učiteljem. Najveća je vlast u Izraelu u Isusovo vrijeme bila vlast
„rabbi“-ja, tako Isusovi sljedbenici ne nalaze bolji naziv, da ga zovu, od
naslova „rabbi“, učitelja.
To bi dakle bio čovječji odnos s Bogom: odnos susljednog poučavanja
koje bi učenika vodilo u dubinu uvijek višu i uvodilo bi ga uvijek više u
intimnost otajstva.
U vječnosti bi se naprotiv Bog darovao čitav, i čitav odjedanput: tako
ne bi više trebalo susljednoga vremena. Učenik sada posjeduje istinu, i
posjeduje ju ne kako je Isus obećao za vrijeme Crkve – Duh će vas uvesti u
svu istinu – sad je učenik na neki način jednak učitelju jer posjeduje istinu, i
posjeduje ju u dubokom miru, nastanio se je već postojano u samom srcu
Božjeg otajstva: Duh Sveti nije više nutarnji učitelj jer je promijenio već
učenika na taj način da on sam bude svjetlost u beskonačnoj svjetlosti.
Tako bi gledanje bio pojam vlastitiji i određeniji za nazivanje
čovječjeg iskustva u vječnosti, gdje više nema slijeda nego puno, konačno i
savršeno posjedovanje Boga.

191
 Posljednji je dio Otkrivenja viđenje, ali promaknuto je viđenje objava,
dana ljudima koji žive još na zemlji, u vremenu. Viđenje ne isključuje riječ.
Viđenje je sadašnje pa ipak grad ostaje budući za čovjeka koji živi na zemlji,
u vremenu.
Vrijeme su i vječnost povezani, supostoje skupa; vječnost ne dolazi
poslije vremena. Isto je vrijeme u vječnosti koja sve obuhvaća, koja je na
početku i na kraju također. Jedinstvo je Bog: to je ime koje doista on sebi
daje: Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Krug je zatvoren.

Svetkovina Šatora: Šekina

Najprije se začu jak glas s prijestolja: Evo Šatora Božjeg s ljudima!

On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, on će biti Bog s njima. I
otrt će im svaku suzu s očiju.
Božanska riječ sažimlje sva obećanja u konačnom navještaju.
Obećanje se ispunja na vječnoj svetkovini Šatora: Bog živi zauvijek s
čovjekom i čovjek s Bogom. To je nebeski Jeruzalem, nije hram, jer hram je
sami Bog.
U konačnom je viđenju upravo ispunjenje božanskih obećanja.
Stvarnost dolazi namjesto slike. Vrijeme, ako ima svoj sadržaj, ima ga
ukoliko je početak one stvarnosti; ako ima neko značenje, ima ga samo
ukoliko ga naviješta.
Riječi proroštva sad naviještaju i objavljuju nebeski Jeruzalem: Evo
Šatora Božjeg s ljudima! – Šekina – Bog među ljudima: to je raj, beskonačno
Božje prelijevanje van sebe. To je kao da se Bog umnaža u stvorenjima koje
je on pozvao da učestvuju u njegovu intimnom životu. Bog se ne umnaža pa
ipak se na neki način umnaža; Bog ostaje jedincat, pa ipak i ukoliko se
priopćava, evo, sada živi u stvorenju, živi u čovjeku.
Isti je Bog, ali premda je isti živi u Šatoru s ljudima i živi s one strane,
u nepristupačnom otajstvu svoga bića, u vječnoj i beskonačnoj usamljenosti.
Božje otajstvo nije oskvrnjeno ni u vječnosti: pa ipak vječnost je Božje
ušatorenje posred ljudi, Božje prelijevanje izvan sebe, to je kao Božji izlazak
iz njegova otajstva.
Evo Šatora Božjeg s ljudima! Viđenje Boga ne povrjeđuje njegovu
transcendenciju, ali je spoznaja, iskustvo Boga ukoliko se on daje. Kao
misterij „Ain –Sof“ i „Sefirot“, „Ousia“ i „božanske Energije“ ne izlaže
opasnosti Božje jedinstvo i jednostavnost, ostaje otajstvo.
Božji je Šator s ljudima Bog ukoliko se objavljuje i daruje. To je
posljednji produžetak otajstva utjelovljenja po kojemu je on već razapeo

192
svoje šatore među nama. U otajstvu utjelovljenja steže se čvor koji sjedinjuje
Boga sa stvorenjem i čini od stvorenje i Boga kao jedno samo biće: to je
čitavi Krist, onaj u kojemu se čovjek i bOg ne mogu rastaviti, u kojemu su
čovjek i Bog uistinu jedan premda ostajući različiti.

Hram i Kristovo tijelo

Evo Šatora Božjeg s ljudima! Sam će biti Bog s njima: Šekina je Krist.
Stoga će u četvrtom evanđelju Božji hram biti upravo Tijelo Kristovo:
Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići… On je govorio o hramu
svoga tijela – kaže evanđelist. Počelo sjedinjenja, mjesto na kojemu se
susreću i neraskidivo su jedan, stvorenje i božanstvo, ljudi i Bog, „tijelo“ je
Kristovo. Izraz kojim se služi Ivan u proslovu svoga evanđelja ponavlja
ε
korijen hebrejske riječi „šekina“: καὶ ο‘ λόγος σάρξ εγένετο καὶ εεσκήνωσεν
εεν ημιι̃ν.
Oni će biti narod njegov. Po fizičkom tijelu, po tijelu Sina čovječjeg
ostvaruje se mistično Kristovo tijelo i u Kristovu tijelu sve stvorenje postaje
uistinu Božji narod. Ja sam trs a vi ste loze, kaže Isus u četvrtom evanđelju
(Iv 15,1-5). Loze i trs su samo jedna loza, samo jedan čokot. Tako smo s
Kristom fizički sjedinjeni: euharistijskom pričešću on nas uistinu fizički
uzima u svoje tijelo.
Prema Rosminiju bilo bi moguće životno iskustvo za čovjeka ukoliko
bi nakon smrti imali tijelo, i po tom bi tijelu naša duša živjela. Naše će tijelo
na neki način biti slavno Isusovo tijelo: po tom ćemo Tijelu moći još
poznavati i ljubiti i gledati. Ne ćemo živjeti samo kao odijeljene duše. Naše
bi blaženstvo bilo na neki način već potpuno jer bismo živjeli u uskrslom
Kristu.
On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, on će biti Bog s
njima. Bit će upravo njihov Bog jer će biti s njima, jer će konačno postati
njihov posjed. Kao što je Otac Isusov Bog, tako će biti naš Bog po našem
neizrecivom jedinstvu s Kristom. Mnogo više nego što je Bog Izraelov Bog,
Bog će biti naš Bog, jer će biti naš Bog kao što je Isusov Bog, Bog tijelo
postao.
I otrt će im svaku suzu s očiju. To je povratak stvorenja na prvobitnu
nevinost: nema više suza, nema više smrti. Kazna je grijeha zbrisana u
božanskoj nazočnosti. Božanska nazočnost je uklanja, Bog postavlja
svoj šator posred ljudi koji pobjeđuje smrt.

193
 „Ja sam alfa i omega“

Nakon riječi koja se začu s prijestolja, sam Bog sad progovara: Onaj
što sjedi na prijestolju reče.
Riječ Božja je Riječ koja stvara: doista, sad se ispunja stvaranje. Evo,
sve činim novo. Bog može samo tako govoriti: on djeluje =ostvaruje. Božja
je Riječ stvarateljica. Božja je Riječ novo stvorenje koje se suprotstavlja
staromu. Evo, činim. Nema (redo)slijeda: ono što kaže već je učinjeno; nema
vremena u ispunjavanju, nema slijeda; učinak je neposredan. Božanska je
volja božanski učinkovita : Factum est –reče Bog – I bi (tako učinjeno).
Što je učinio? Na početku kao na kraju Bog samo jest. Ja sam Alfa i
Omega, Početak i Svršetak! Na početku Bog, na kraju Bog. U onaj će dan
Bog biti jedan i njegovo ime jedno. I Bog će biti sve u svemu. Factum est –
(o)stvoreno je. Ja sam Početak i Svršetak!
Na početku Bog sam. Stvorenje, baš ako je stvoreno, na početku nije:
samo Bog jest. Ali na kraju također samo je Bog. Ipak, sv. Toma kaže,
činjenica što su stvari stvorene ne bi isključivalo da se stvorenje dovrši
također u vječnosti. Samo ga Bog dovršava.
Ja sam Alfa i Omega! Riječi su dojmljive veličine: to je nazočnost
Božja. Ono što Bog kaže, ono što Bog čini, ne može imati drugo počelo,
drugi kraj. Bog može biti samo Bog, nazočnost u kojoj se sve dovršava.
Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Vrijeme i vječnost, kako
sam govorio, supostoje zajedno. Viđenje se događa, pa ipak Ivan ostaje još u
vremenu, i događa se da ga on označi i izrazi ljudima koji žive još u
vremenu: tako te riječi koje zaključuju, ne isključuju riječi koje su poticaj i
zapovijed, koje uključuju stoga neki redoslijed u vremenu za one koji još
žive na zemlji.

Poslanje Duha i posinovljenje

Ja ću žednomu dati – vraća se futur -

s izvora vode života zabadava.
Voda života je Duh Sveti.
Kako je mudra istočnjačka teologija s upornošću na toj djelatnosti
Duha u kršćanskom životu, u božanskom životu! Naš je kršćanski život
djelo Duha; u Duhu smo vođeni k Sinu, poistovjećeni sa Sinom; i Sin nas
prikazuje Ocu, i Otac nam daje neraspadljivost, kaže Irenej. Duh nas nosi
kao rijeka života.

194
 Izvor žive vode je božanska širina, Božja ljubav za nas, bez razloga i
kraja. Baš jer nezaslužena također je neizmjerna: da ima razloga, sam bi
razlog uključivao mjeru; jer nezasluženo, beskonačno je sebedarje; jer
nezasluženo, vječno je. To će biti –nastavlja se futur - baština pobjednikova.
Ljude više ne naziva svojim narodom, oni ga više ne će iščekivati: mnogo je
veća riječ koju izriče Gospodin: I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.
Stvorenje nije više rastavljeno od Boga, nema više bezdana između
stvorenja i Boga – Chaos magnum firmatum est – stvorenje je kao upijeno u
Boga. Otajstvom božanskog utjelovljenja Sin je uzeo stvorenje, ono je u
Sinu pred Očevim licem: on će mi biti sin da označi još razliku, jer
učestvujemo izvjesno u tom odnosu, ali nismo mi odnos.
Božja smo djeca ali ne možemo reći: Sin sam Božji: to smo ukoliko
smo u Božjemu Sinu. Jedinorođeni smo Sin samo u jedinorođenom Sinu,
ukoliko smo u njemu, ukoliko smo jedno s Kristom. Ali jedinstvo s Kristom
ne razara našu razliku od njega. Stoga opravdaniji je manje dvoznačan
pojam koji Otkrivenje upotrebljava: i on će mi biti sin. Nema veće riječi:
ovdje uistinu svršava Otkrivenje! Ostatak će biti izvanjski opis.
Tim riječima uistinu svršava Božja objava. Bog nije nište veće izrekao
otkako je navijestio poniznu ovu riječ mira.
Božja Riječ završava posljednjim ispunjenjem otajstva koje je trebalo
da Otkrivenje objavi: i on će mi biti sin. Bog je postao čovjek da čovjek
postane Bog.

195
 VII

SVE JE SVJETLOST

Otkrivenje 21,9-27; 22,1-5

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zala
konačnih te progovori sa mnom: "Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu
Jaganjčevu!" I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti
grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput
dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama
velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana
imena dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata
troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale
dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola
Jaganjčevih.
Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad,
vrata njegova i zidine. Grad se stere u četvorini: dužina mu jednaka širini.
On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija - dužina mu i širina i visina
jednaka. Izmjeri i njegove zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj
mjeri kojom je mjerio anđeo. Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam
grad od čistoga zlata, slična čistu staklu. Temelji su gradskih zidina urešeni
svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira,
treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda,
sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza,
jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. Dvanaest vrata - dvanaest
bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg - čisto zlato, kao prozirno
staklo.
Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je
njegov - i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta
Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! Narodi će hoditi u
svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. Vrata mu se
ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. U nj će se donijeti slava i čast
naroda. Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego
samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.

196
 I pokaza mi rijeku vode života, bistru kao prozirac: izvire iz
prijestolja Božjeg i Jaganjčeva. Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke,
stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla
za zdravlje je narodima. I neće više biti nikakva prokletstva. I prijestolje će
Božje i Jaganjčevo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati i gledati
lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više biti neće i neće
trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i
oni će kraljevati u vijeke vjekova.

Zaručničko sjedinjenje s Kristom i zajedništvo svih stvorenja

čitava svijeta u Kristovu jedinstvu

Bog je govorio. Božja Riječ koja je Riječ stvarateljica, probudila je

novo stvorenje, i prorok ga sad vidi, promatra ga. Otkrivenje završava u
viđenju novog stvorenja koje je nebeski Jeruzalem, i s Otkrivenjem svršava
sveto Pismo. Tim viđenjem svršava ne samo božja Riječ, nego također sav
život svijeta. Sve se dovršava u nazočnosti nebeskog Jeruzalema.
Ovo je jedna od lirskih najvećih stranica SVETOG PISMA, rekao bih
od sve književnosti, kolikogod to bilo pomalo tuđe našem ukusu.
Nabrajanja, ime svega dragog kamenja… daju osjećaj preopširnosti tuđe
klasičnoj književnosti. Ipak ne možemo a da ne upoznamo, baš u toj
preopširnosti, veličanstvenost istočnjačkog ukusa.
Ovdje se ponavlja također jedinstvo dvaju predmeta. Posljednji je čin
povijesti prikaz nebeskog Jeruzalema koji je također Jaganjčeva zaručnica:
zaručničko sjedinjenje s Kristom koje priziva osobni odnos duše s Bogom, i
blistavilo grada također koji podsjeća na odnos ljudi međusobno, zajedništvo
svih stvorenja čitava svijeta u Kristovu jedinstvu.
Dva su stajališta nazočna i bitna u Božjem kraljevstvu. Prvo je ipak
neizrecivo sjedinjenje duše s Bogom koje se izražava u predmetu zaručničke
svadbe; Jaganjčeva zaručnica. Otkrivenje ne izriče više. Ali na ovu nas je
zaručničku svadbu Otkrivenje pozvalo već prije nego li nam je predstavilo
ovo viđenje. Savez je dovršen svadbenom gozbom kojoj je bila upravljena
cijela povijest objave. To se dovršenje sada ispunja. Nadahnuta ga riječ
pokazuje, ali ono se ne produžuje. Čovječja riječ ne će nikada moći
imenovati i protumačiti tu tajnu koju samo poznaje duša koja nju
proživljava.

197
 Nebeski Jeruzalem:
predmet hrama, svjetlosti, zemaljskog raja

Otkrivenje jedva natuknjuje svadbenu gozbu, pa ipak je prva stvar

koju spominje, jer je osnovna stvar. Iz ovog sjedinjenja duše s Bogom
proistječe potom međusobno zajedništvo svih stvorenja čitava svijeta u
Kristovu jedinstvu koje izražava predmet grada. Svadbena gozba i grad su
dva predmeta koji uporno ostaju do kraja.
Na stajalištu grada – koji je viđenje Jeruzalema kojim se zaključuje
Otkrivenje – zaustavlja se prorok. Koliko predmeta se natječe sad u opisu
nebeskog grada, Jeruzalema koji silazi od Boga! Predmet hrama, svjetlosti,
zemaljskog raja: nadasve ova tri. Kod proroka Ezekijela treba da anđeo
izmjeri budući hram, sad se mjeri cijeli sveti grad. Nebeski je Jeruzalem sad
samo jedan neizmjerni hram. Ne kao stari Salamonov hram ili onaj Herodov,
složen od toliko više ili manje svetih dijelova prema tome koliko bijahu više
ili manje blizi svetištu Sancta sanctorum gdje je samo stanovao Bog.
Mjesto, Bogom nastanjeno, nalazilo se je na dnu hrama i bilo je tamno,
svima nepristupačno. Sada je naprotiv Sancta sanctorum cijeli grad; više ne
nepristupačno nego otvoreno, kroz njegovih se dvanaest vrata štoviše
ulijevaju unutra rijeke zemaljskih naroda; ne više taman nego blistavo
rasvijetljen Božjom slavom. U jeruzalemskom je hramu Sancta sanctorum
bila izgrađena soba kubičnog oblika da izrazi njegovo savršenstvo: visina,
širina, dužina jednaki, savršeni kubik. U takvom je kubičnom obliku sad
predstavljen cijeli grad: neizmjerni kubik čija je mjera točna u svojim
protegama da pokaže posljednju savršenost Božjeg kraljevstva.
Čitav je grad Božji stan, čitav je pun njegove slave; i otvoren je svim
narodima. Ako u staromu hramu nitko nije smio ući k Božjoj nazočnosti a
Bog su i čovjek živjeli u dva odvojena svijeta; ako su prva Sancta
sanctorum bila tamna jer je Bog stanovao u magli, sad je sve otvoreno, sve
je sada svjetlost. Božja slava sijeva. Bog ne živi više u svojoj tajnosti, u
svojoj samoći: ljudi i Bog žive u jednoj istoj kući, na jednomu istom mjestu.
Sam je Bog dapače mjesto i hram.
Na svetkovinu Šatora Isus kaže: Ja sam svjetlost. Na taj se tjedan
priređivala velika rasvjeta s bakljama i svjetiljkama, i narod je slaveći klicao
Bogu dolazeći u sveti grad sa svake izraelske strane…Sada svi narodi zemlje
uzlaze u sveti grad: kao riječne bujice bezbrojni narodi ulaze na dvanaest
vratiju i svetkuju na Božjoj svjetlosti. I Božja svjetlost sve preplavljuje na
neprekidnoj svetkovini koja pobjeđuje zauvijek noć, jer – kaže Otkrivenje –
noći više nema.

198
 Treći je predmet zemaljskog raja. Ivan ga ipak preuzima od proroka
Ezekijela radije nego iz Postanka. I kod Ezekijela predmet je već postao
mesijanski predmet. Rijeka izlazi iz Božjega i Jaganjčeva prijestolja, i na
njezinim obala stablo života. Govori Otkrivenje: s obje strane rijeke, stablo
života; ali kako je moguće da jedno stablo bude s obje strane rijeke? Grad je
veliki trg i posred gradskoga trga podignuto je prijestolje Božje, okolo trga
protječe rijeka, stablo se nalazi ondje gdje podignuto prijestolje Božje.
Stablo besmrtnosti s kojega čovjek konačno jede plod također je prijestolje
na kojemu sam Bog sjedi. Čovjek blaguje Boga, i Bog se ponazočuje u
neizrecivom zajedništvu sa čovjekom.

Zaručnica je jedina:
svaka je duša na neki način Crkva

Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu! Zaručnica nije svaka

pojedina duša, nego čovječanstvo u svome konačnom jedinstvu. Istina je da
se uzvisuje čovječji odnos s Bogom u njegovu zaručničkom sjedinjenju s
Riječju prije nego što promatramo čovječje jedinstvo s drugima; ipak u
sjedinjenju sviju s Kristom čovjek doživljava svoje zaručničko sjedinjenje s
Bogom. Tako, ne doživljavamo svoje sjedinjenje s Bogom kao odvojene
duše, doživljavamo ga ukoliko smo ujedinjeni: zaručnica je jedina, jedna je
Crkva Božja,
Ali to jedinstvo ne izlaže opasnosti tajnu našeg osobnog sjedinjenja s
Kristom. Naše jedinstvo s drugima ne povrjeđuje osobnu intimnost svakoga
od nas s Gospodinom. To je otajstvo otajstvenog tijela. Činilo bi se, ako se
naše sjedinjenje s Bogom ostvaruje samo ukoliko smo jedno otajstveno
tijelo, ukoliko doživljavamo jedinstvo sa svima, da bi trebalo to sve da izloži
opasnosti intimnost odnosa svakoga s Bogom. Događa se naprotiv suprotno.
Bila bi izložena opasnosti intimnost da nije savršeno naše jedinstvo sa
svima, da mi još pripadamo čovječanstvu i da nismo na neki način čitavo
čovječanstvo. Ali svatko od nas uistinu ne doživljava svoj odnos s Bogom
po Crkvi, kao da bi Crkvi trebalo da posreduje još između duše i Boga i da
nas prati, vodi k njemu. Na taj način preko Crkve ne ostvaruje se naše
savršeno sjedinjenje s Bogom, nego ukoliko je Crkva postala intimna
svakomu od nas te smo mi postali na neki način čitava Crkva. Kao blažena
Djevica.
Djevica je savršena zaručnica, jer u sebi obuhvaća cijelu Crkvu i
Majka je sviju, kraljica svijeta koja ipak ne prestaje biti nazaretska
djevojčica. Ta veličina, kojom ona sve sažimlje u svomu mističnom životu,

199
ne izlaže uistinu opasnosti njezin osobni značaj, ne čini od Marije samo
jedan znak. Djevica ostaje jedno osobito stvorenje: Marija.
Tako sa svakom dušom. Svatko će od nas doživjeti svoje sjedinjenje s
Bogom, svoje jedinstvo s Kristom samo prema mjeri u kojoj je sažeo u sebi
čitavu Crkvu. Ne će biti dio Crkve, nego će Crkva biti intimna njemu. To je
misterij budućeg života: Crkva će postojati također u vječnosti ali ne će više
biti nešto čiji sam ja dio, jer ako budem dio Crkve, ne ću biti zaručnica, ne
ću doživjeti otajstvo zaručničkog sjedinjenja s Kristom. Ne ćemo biti dio
Crkve, bit ćemo Crkva, svatko od nas na više ili manje savršen način. Svatko
od nas bit će čitava Crkva. Svatko prema vlastitoj svetosti bit će Crkva,
čitavu će je sažimati u sebi, da bi doživio u najdubljoj intimnosti svoje
sjedinjenje s Bogom. U budućem se svijetu doista ostvaruju riječi sv. Petra
Damianija i Crkva će biti „in omnibus una, in singulis tota“. Mi ćemo to
ostvariti na više ili manje savršen način; na potpuni, savršeni, cjeloviti način
samo blažena Djevica.

U Očevu krilu

Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu! Ta je zaručnica

upravo cijelo čovječanstvo, i svatko od nas bit će na neki način
čovječanstvo, čitavo stvorenje. Što je čovječanstvo, stvorenje? To je
stvorenje koje silazi odozgor, grad koji silazi od Boga, samo Božje djelo. To
je Jeruzalem: između zemaljskog i nebeskog Jeruzalema nalazi se
susljednost. Budući svijet nije stvorenje „ex nihilo“, pa ipak je djelo Božje.
Kolikogod se na zemlji pripravljao Jeruzalem odozgor i grad se još zvao
Jeruzalem, ipak će pojavak nebeskog Jeruzalema uključiti izravni Božji
zahvat, silazak s neba. Čovječji napor ne može ostvariti promjenu svijeta.
Eshatologija pretpostavlja raskid sadašnje povijesti zbog Božjeg prodora
među stvorenje.
S neba silazi, ali Jeruzalem u sebi ima Božju slavu. Jeruzalemska je
novina Božja slava koja ga cijeloga preobražava, mijenja. On je grad koji je
postao samo jedan hram, koji je Božji stan. Nema više nekog „predvorja za
pogane“.
Raj je otvoren. Bog više ne brani svoj vrt. Serafski plameni mačevi
jedanput su ga (o)branili tako kao što je također hramsko svetište Sancta
sanctorum branjeno. Pogani nisu smjeli prijeći predvorje za njih pridržano
bez smrtne kazne. Ali sada svaka zabrana pada, dveri su širom rastvorene. I
vrata gledaju na sve svjetske pravce: troja na istok, troja na zapad, troja na
jug, troja na sjever, jer sa svake strane čovjek prilazi k Bogu i Bog prima

200
čovjeka. S bilo koje se strane čovječanstvo pokreće ususret k njemu,
primljeno je u njegovo krilo. Iz svakog pravca čitavo čovječanstvo sa svim
stvorenjem uzlazi, ulazi, stanuje u Božjem hramu koji je isti Bog.
Drago kamenje naznačuju samo uzvišenost, bogatstvo grada koji
nadvisuje svaku predodžbu. Apokaliptički nam opis daje samo dojam širine,
bogatstva, slave toliko da njime ostajemo osvojeni.

Čovjek i anđeo

Veličina po čovjekovoj mjeri tj. anđeoskoj mjeri. Te tajnovite riječi,

čini se, da naznačuju kako se dar milosti ne obazire na razliku naravi: anđeo
nije nad čovjekom. Ono što određuje milost, nezavisno je od čovječje ili
anđeoske naravi te čovječja i anđeoska mjera zajedno izriče dužinu, širinu,
visinu grada. Anđeo i čovjek su na istoj razini.
Čini se da je čovjek po sebi pozvan na veću veličinu od anđeoske, čini
se da ima nadnaravno zvanje uzvišenije od anđela koji je po naravi
uzvišeniji od čovjeka. Budući da je osnova nadnaravnog reda otajstvo
božanskog utjelovljenja, stoga zbog veće ili manje bliskosti s Kristom svako
stvorenje živi od milosti. Najviša bliskost s Kristom posvećuje bl. Djevicu
toliko da je najsvetija od svih svetaca, da je kraljica Božjeg kraljevstva.
Ne možemo ipak reći da ljudi po sebi moraju biti viši od anđela: mogu
to biti. Ali kao što naša niža narav nije zapreka milosti da u nama, s nama
nadvisi također anđeoske zborove u posjedu slave, tako nam po sebi niskost
naše naravi ne osigurava veću slavu. Mjeru slave određuje za svako
stvorenje mjera njegove ljubavi.

Božji narod

Dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola.

Premda dolazeći iz svih zemljinih pravaca, Novi Božji narod ulazi u grad.
Narodi nisu razdijeljeni, čovječanstvo nije podijeljeno: svi narodi koji ulaze
u sveti grad postaju jedan samo narod, koji kao svoje rodozačetnike ima
dvanaestoricu apostola, kao što ih je Izrael imao u dvanaestorici Jakovljevih
sinova.

201
 Rijeka i svjetlost

Život novog Jeruzalema nam je nadahnula slika svjetlosti i slika

rijeke. U svjetlosti koja rasvjetljuje i u rijeci koja natapa, čini se osjenčano
suzajedništvo u trojstvenom životu, u Božjem životu. Bog je svjetlost i ljudi
su osvijetljeni, preobraženi tom svjetlošću. Kao što svjetlost onaj koji sjedi
na prijestolju, i Jaganjac je svjetiljka. Kao što je voda Duh: rijeka koja
proistječe iz prijestolja i Jaganjca. Život slave, čini se, da uključuje za
čovjeka naročiti odnos s riječju, kao osobiti odnos s Duhom. Riječ te
rasvjetljuje, Duh te će te opo(ji)ti. U Riječi promatraš Očevo lice, u Duhu si
konačno zasićen i blažen.
Plod koji čovjek jede, plod stabla, doista je sami Bog. Čovječji je
život samo Bog; i jer je čovječji život sam Bog, čovjek je konačno besmrtan.
Ono što čovjek nije postigao u zemaljskom raju, sada je dano čovjeku
božanskom darežljivošću.
Otkrivenje svršava upravo gdje je svršila pripovijest o zemaljskom
raju u Postanku: onda je Adam, koji je pokušao ubrati plod besmrtnosti ili
koji je barem mogao kušati da ga ubere, izbačen. Sada ga naprotiv čovjek
bere i živi od njega. U svetom Pismu besmrtnost je Božji život; Bog i čovjek
žive istim životom. Čovjek se prigiba u Bogu i samo On živi.
Svjetlost će nas slave rasvijetliti, jesti ćemo plod stabla naraslog na
riječnim obalama, gledat ćemo Boga licem u lice. Konačno s ispunja
Mojsijeva molitva, ispunja se apostolska molitva: Pokaži mi svoju slavu,
kaže Mojsije na Sinaju; Pokaži nam Oca, reče Filip Isusu. Bog odgovara i ne
odgovori na čovječju molitvu na zemlji. Odgovara, ali odgovor umjesto da
nas umiri, povećava želju, izgladnjuje nas prije nego nas nasićuje. Mojsije
traži da vidi Božju slavu, i Bog se daje vidjeti samo s leđa. Filip traži da vidi
Oca, i Bog se daje vidjeti u Kristu. Ne vidimo Boga licem u lice, vidimo ga
u slici. Kristovo je čovještvo najsavršenija Božja slika, ali svaka slika, kao
što Boga objavljuje, tako ga skriva. Stoga Filip može tražiti još da vidi Oca
usprkos tomu što je proživio toliko vremena s Kristom.
Ali sada će gledati lice njegovo. Čitav je put čovjeka, sva je čovječja
želja našla konačni odgovor. Put je svršen, čovjek je dosegao cilj i nalazi se
pred Božjim licem, baš kao što je Riječ pred licem Oca.

202
 VIII

ZARUČNIČINA MOLITVA

Otkrivenje 22,6-21

I reče mi: "Ove su riječi vjerne i istinite jer Gospod Bog, nadahnitelj
proroka, posla svoga anđela da on pokaže slugama njegovim što se ima
dogoditi ubrzo. I evo, dolazim ubrzo! Blago onomu koji čuva riječi
proroštva ove knjige!"
Ja, Ivan, čuo sam i vidio sve ovo. I kad sam to vidio i čuo,
padoh pred noge anđelu koji mi to pokaza da mu se poklonim. A on će mi:
"Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja proroci i svi koji čuvaju riječi ove
knjige. Bogu se pokloni!"
A zatim će mi: "Ne zapečati riječi proroštva ove knjige jer -
vrijeme je blizu! Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan
neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i
dalje posvećuje!"
"Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću
svakom po njegovu djelu!"
"Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!
Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na
vrata će smjeti u grad! Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i
idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž."
"Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja
sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica."
I Duh i Zaručnica govore: "Dođi!" I tko ovo čuje, neka rekne:
"Dođi!"
Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života
zabadava!
Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi:
Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. I tko
oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu
života i na svetom gradu - na svemu što je napisano u ovoj knjizi.
Svjedok za sve ovo govori: "Da, dolazim ubrzo!"
Amen!
Dođi, Gospodine Isuse!
Milost Gospodina Isusa sa svima!

203
 Plemenitost duhovnog stvorenja

Kakvu nam poruku daje knjiga na ovoj posljednjoj stranici?

Prije svega anđeo govori: Ove su riječi vjerne i istinite. Riječi
proročke knjige imaju istu Isusovu vjerodostojnost, doista su Isusovo
svjedočanstvo. Proroštvo posvjedočuje za Isusa.
Anđeo progovori i Ivan se odmah baci pred njegove noge. Neki smo
drugi put u Otkrivenju vidjeli ovaj čin ali bez tumačenja; sada na kraju
knjige prikladno je, barem malo, uprijeti na anđeosku službu u Otkrivenju,
jer je uistinu prvorazredna i bitna služba. Anđeli objavljuju proroštvo i
njihovom se službom ispunja samo proroštvo. Bog djeluje preko anđela.
Anđeli trube na trublje, udaraju bičevima, po anđelima se dovršava povijest.
Sve se podlaže božanskoj volji, ali Bog ne djeluje izravno, već posredstvom
anđela koji je duh.
Prije od nauka o anđeoskoj službi na nadnaravnoj razini o kojoj je ova
knjiga objava, mislim da Ivanov čin bacanja pred njegove noge da mu se
pokloni želi naznačiti plemenitost duhovnog stvorenja. Svim historicizmom,
kojim nas naučavaju u školama, ne shvaćamo da duša jednog djeteta vrijedi
više od čitava fizičkog stvorenja, od cijele ljudske povijesti. Stvaranje je
usmjereno k čovjeku i povijest je samo znak njegove plemenitosti. Samo
jedan čovjek, samo jedna duša vrijedi više od cijeloga stvorenog svijeta, od
fizičkog svijeta koji se prikazuje našim osjetilima. Ali izgubili smo to
znanje. pričali su nam da je čovjek čitav u povijesti i izvan ga povijesti
nema, da čovjek pripada stvorenju, stvorenje naprotiv pripada čovjeku, i
povijest je znak njegove nazočnosti.
Čovjek nadilazi svu povijest, sve vidljivo stvorenje, jer je duh. „Kad
bi upoznao veličinu jedne duše, pao bi kao mrtav pred njezinom ljepotom“,
kaže Arški župnik. Vrijednost jedne duše! Ali anđeo još više od čovjeka
može objaviti vrijednost duha.

Ljudska duša

Ljudska duša je duhovna. Čovječje tijelo, barem nakon grijeha, nije

više poslušno oruđe duha, nego ga radije okiva i skriva. Priznajem vrijednost
tijela koje jednog dana treba uskrsnuti; ipak moram priznati, kao kršćanin,
ne samo prednost duha, nego također da je sadašnje čovječje zemaljsko

204
stanje položaj poniženja i potištenosti: duh je utamničen, pritisnut, sužanj;
čovjek se ne pokazuje onakvim kakav jest.
Ne činimo pravo teolozima i piscima prošlih stoljeća, kad ih
optužujemo da su podnijeli utjecaj neoplatonizma i možda izložili opasnosti
kršćansku istinu. Istina je: čovjek je jedan. Ali je također istina da tijelo,
nakon grijeha, nije više objava duha i njegovo čisto sredstvo. Drevni su pisci
manje priznavali dostojanstvo ljudskog tijela nego što se danas priznaje ili se
zaboravlja kraljevska plemenitost duha. Čitavo ipak stvorenje nije veliko
koliko je velik čovječji duh. To pak ostaje kao nepoznato, skriveno. Ta je
vrijednost oskvrnuta, tu veličinu neprekidno ne spoznajemo mi sami koji se
prilagođujemo stvarima, i nismo samo sužnjevi, nego ljubimo svoje ropstvo,
nismo samo pritisnuti tijelom, nego se dragovoljno predajemo njegovoj
tiraniji.
Čovjek je velik, to je nešto neizmjerno: da nemamo milosti, da nismo
uzdignuti u nadnaravni red, što bi veće imali osim pohoditi velike duše?
Uistinu, ništa više ne osvaja od navike druženja s velikim dušama:
Platonom, Danteom, Michelangelom, Shakespeareom… I ne želim govoriti
o čovjeku na nadnaravnoj razini. Što mi može pružiti stvorenje u zamjenu za
objavu koju mi daje plemenitost duše, širina shvaćanja kojim duša već
obuhvaća cijeli svijet i daje mu kao jednu mjeru, i gotovo ga iznova stvara u
svom duhu? Ako me nešto muči, u proučavanju, to je što ljudi ne znaju
vidjeti uvijek u svim izražajima ljudskog shvaćanja prije svega
svjedočanstvo duše, njezine veličine, njezina života.
Doći, ne kažem proniknuti intimnu tajnu duše velikana, nego tek
zakoraknuti u predvorje, imati tek dojam njihove veličine već je nešto što bi
nas potaklo na njihovo štovanje. Bacili bismo se pred njihove noge da im se
poklonimo. Bog je dobro učinio što je našu dušu sakrio u tijelo, tako
bijedno, tako poniženo nakon grijeha. Čovjek ne bi više tražio Boga – koji
ostaje skriven – nego bi se bacao čovjeku pred noge. Klanjao bi se sam sebi.
Ako nas je Bog stvorio i ljubi nas, ako nas je stvorio radi uzdizanja u
nadnaravni red i radi vlastitog sebedarja nama, čovjek mora imati
sposobnost primanja Boga, čovječja duša mora biti nešto neizmjerno.

Anđeo

Govorili smo o čovjeku. Što reći o anđelu? Anđeoski duh ne pozna

poniženje ljudskog duha, utamničenog sada u tijelu koje više nije oruđe duha
s kojim je sjedinjeno, koje više nije očitovanje duha koji u sebi zatvara.

205
Anđeo je čisti duh. Ako se anđeo ukaže, ne može a da čovjeka ne napastuje
na idolopoklonstvo. Tko bi ga mogao očuvati otkada Bog sam u sebi ostaje
skriven?
Shvaćamo kako su najveće duše također većinom napastovane na
idolopoklonstvo: one su duše velike koje vjeruju istini, pravdi, dobru, i ne
vjeruju Bogu. Ponizne su naprotiv duše koje nije zaslijepila objava
duhovnog plemstva, koje se mogu sačuvati vjernima Bogu koji ostaje
nevidljiv u šutnji. Doista gotovo neotklonjiva napast idolopoklonstva, jer su
neizmjerne vrednote duha!
Ali što je zatim duh koji postaje oruđe božanskih djelovanja, kad više
ne objavljuje samo sam sebe, nego po sebi objavljuje Boga! Anđeo, kao
Božji glasnogovornik, Božje je oruđe. U anđelu čovjek ima objavu Boga.
Čovjek koji ne može izravno vidjeti Boga, licem u lice, vođen je da zamijeni
znak sa samim Bogom: zaustavlja se na znaku i klanja mu se.

Znak i naznačena zbilja

Anđeo od nas traži da mu se ne klanjamo. Ono što znamo nije Bog.

Treba da to shvatimo. Svjetlost koju vidiš, slatkoća koju kušaš, neizmjernost
koju promatraš nije Bog: Bog je s one druge strane. Ne klanjaj se: Bog je
onkraj. Ne zamjenjuj jedan svoj pojam, svoje nutarnje iskustvo, svoj dojam s
njime. Bog je s one druge strane. Ne klanjaj se! Zaniječi viđenja koja imaš,
zaniječi riječi koje čuješ… odbaci ih, idi dalje, klanjaj se Bogu! Sve ti
govori o njemu, pokazuje ti ga iz daleka, ali da bi ti išao dalje, da bi ti išao
dalje od svakog znaka. Treba da ideš dalje, dalje od svega što vidiš, osjećaš,
znaš. Klanjaj se samo Bogu! I treba da se klanjaš Bogu kao ničemu od
svega, neizrecivom, neiskazivom, kao onomu koji je posve različit. Bogu se
pokloni! – kaže anđeo. Čini mi se da je ovo velika poruka Otkrivenja: poziv
da nikada ne zamijenimo idole s pravim Bogom, poziv da se klanjamo Bogu
i da se ne zaustavljamo ni na jednoj stvari koju duša vidi, ni na jednoj riječi
koju duša čuje. Bog ostaje s one strane. Ali riječ nas i viđenje vodi.
Nipošto! Sluga sam kao i ti. Čovjek je po svojoj duhovnoj naravi
anđeoski brat, sluga je kao i on. Doista u sebi sažimlje sve stvorenje.
Čovječji duh ima plemenitost anđeoskog duha i bitno je sjedinjen s tijelom
da bi se u činu njegova klanjanja također sve vidljivo stvorenje moglo
klanjati Bogu.

206
 Objava i ispunjenje isti su čin

Ne zapečati riječi proroštva ove knjige jer - vrijeme je blizu! Ta

neminovnost događaja je razlog, predmet koji protječe cijelom nadahnutom
knjigom: neminovnost kraja. Bog je na vratima, on je ovdje: primjećujemo li
sve to? Postavili smo između sebe i Boga zidine kao da bi sve bilo
nepokretno i nepromjenljivo. Ne osjećamo više da svijet nema drugog
temelja osim slobodne Božje volje.

Vrijeme je blizu! Ne zapečati … proroštva. Druge su apokaliptičke

knjige morale biti zapečaćene, da bi se događaji ispunili na vremenskoj
udaljenosti. Ovdje nema vremena koje dijeli vrijeme od ispunjenja: objava je
i ispunjenje jedan isti čin: dok slušaš ove riječi događaj, evo, postaje: ti si
pred krajem.

Krist

I što je kraj? Nije li Krist? Nemaš (ni)što očekivati, sve se događa, ako
uistinu otvoriš oči. Na zemlji smo uvijek u sakramentalnoj rasporedbi
spasenja: događa se i ne događa se; ne događa se u mjeri onoga koji nema
vjere, događa se za onoga koji ima vjeru i prema mjeri njegove vjere.
Događa se u sve dane za mene, i od toga se sastoji moje siromaštvo: što se
događa u sve dane. Ako se događa u sve dane, znači da se ne događa nikada
na zemlji na potpun način jer se ponavlja. Da se uistinu dogodi, pao bih
mrtav. Događa se u času misnoga posvećenja: sve se stvorenje ulijeva u
Krista, koje rađa Isusa kao Sina čovječjeg na taj način što se ispražnjuje u
njega; i to je kraj: samo on jest. Ja više nisam: Hoc est corpus meum, kaže
Krist koji uistinu jest, jest on, i ja nisam, ja koji govorim za čitavu Crkvu i
za sve stvorenje. Ja sam i čitavo je stvorenje samo u njemu, i Krist jest; ali
Krist je također kao da nije, jer se ponazočuje u vanjskoj odjeći smrti. Živi
samo Bog, i Isus ga promatra.
Vrijeme je blizu! Ne zapečati … proroštva. Knjiga ne može, ne smije
biti zatvorena. Ne smije biti zatvorena jer ne treba čekati svoje buduće
ispunjenje. Proroštvo ostvaruje događaj: u isti čas kad Božja Riječ navijesti,
sve se ispunja.

207
 Čitavi Krist

Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom. Gospodnja je plaća s

Gospodinom a to je sam Gospodin. Kristov dolazak je kraj, on je slava. Sve
ima kraj i ostaje samo on: slava je ako smo u njemu, kraj je ako nismo u
njemu: sve doista svršava (ono) što nije Bog. Ono što Bog nije, vječno
doživljava samo svoju smrt, drugu smrt. On sam ostaje. Ne ipak kao na
početku; sada on ostaje, ali ostaje kao onaj koji je privukao k sebi sva
stvorenja i od njih učinio svoje tijelo da bude cijeli Krist, kao jedini Sin
Božji u kojemu sve živi i jest – Regem cui omnia vivunt – pred Božjim
licem.

Krist je Bog i čovjek

Na početku Jaganjac ne učestvuje potpuno na Božjim povlasticama.

Božje ime sada naprotiv postaje Kristovo ime, bez prijelaza. Ja sam… ne
govori Bog, onaj koji sjedi na prijestolju, nego Krist, Alfa i Omega, Prvi i
Posljednji, Početak i Svršetak!
Isusove su riječi: izgovara ih čovjek Isus kojega je Ivan upoznao, s
kim je razgovarao i živio na zemlji!
Ja sam Početak i Svršetak, riječi koje zaprepašćuju i ostavljaju nas
bez daha! Jedan je čovjek živio s drugim čovjekom. Nakon malo godina,
govoreći o svom prijatelju i učitelju, čuje: Ja sam Početak i Svršetak! Nije li
to da poludiš? Da su nakon nekoliko desetljeća po smrti Isusa iz Nazareta
ljudi koji su bili s njime, mogli ga zvati Sinom Božjim, značilo bi u
helenističkom smislu da je on uzet u slavu, posvojen od Boga kao Sin; ali da
su mogli od njega čuti: Ja sam Početak i Svršetak, to je doista najveće čudo.
Ja sam Alfa i Omega, kaže Isus, „tesarov sin“, čovjek iz Nazareta koji
je na križ prikovan.
Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam
korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica. Onaj koji se je nazvao
Prvi i Posljednji, sada se zove Sin Davidov. U svojoj je slavi ostao onaj koga
su oni upoznali.

Zaručničina molitva

I zatim: I Duh i Zaručnica govore… to je uistinu simfonija! U tim se

riječima sakuplja život cijeloga svijeta: sav života stvorenja samo je vapaj i

208
iščekivanje: Dođi! I život je čitavog svijeta sami Božji život. Molitva je
zaručnice i Duha također. Bog živi na cijelom svijetu, u toj molitvi koja
postiže božanski silazak. Bog zove Boga; Duh zove Boga, zove ga molitvom
zaručnice. Cijeli svijet trpi tjeskobu božanskog poroda: Bog treba da se kao
rodi od stvorenja. I Duh i Zaručnica govore: "Dođi!" Samo Duh može uzdići
ovu molitvu. Jer je molitvu Duh uzdigao, ona je božanski također
učinkovita. Pa ipak to je molitva zaručnice. Zaručnica je Crkva,
čovječanstvo, cijelo stvorenje. U ovoj molitvi, koja sažima život čitava
svijeta, cijeli svijet ima njezinu snaga uzlaska te se podiže. Zaručnica uzlazi
i zaručnik silazi. U jedinstvu se Duha ispunjaju božanske zaruke. Dođi, kaže
zaručnica. Na molitvu Isus odgovara: Evo, dolazim. Njegovim riječima
čitavo stvorenje odgovara:
Amen!
Dođi, Gospodine Isuse!

209
ČETVRTI DIO

ZAKLJUČCI

210
 I

PISAC I KNJIŽEVNI ROD

Pisac Otkrivenja

Nakon što smo raščlanili pojedinačne tekstove, nameće se

proučavanje nadahnute knjige da iz nje izvučemo poruku koju nam ona želi
prenijeti. Ali ne možemo izvući tu poruku prije nego se uvjerimo o piscu
koji piše, o osobama kojima on govori i o književnom rodu knjige.
Tko je pisac ove nadahnute knjige?
Više se puta u Otkrivenju on naziva Ivan: ne kaže ipak nikada da je
apostol: govori samo da je bio na otoku Patmos zbog razloga posvjedočenja
Božjoj Riječi, Kristu.
Kako se pokazuje iz Otkrivenja, kršćanstvo je bilo živo uređeno u
raznim gradskim Crkvama pod upravom jednoga vođe, anđela svake Crkve.
Ali Ivan se ne pojavljuje kao anđeo jedne Crkve ili barem se ne
pojavljuje kao poglavnik jedne zajednice. Na jednom mjestu Otkrivenja
govoreći o apostolima kaže da su kamenje na kojem je sagrađen novi
Jeruzalem. Čini mi se čudno da govoreći o dvanaestorici on shvaća, među
tom dvanaestoricom, da govori također o samom sebi, dok se nikada ne
prikazuje kao apostol.
Pitanje prepoznavanja pisca Otkrivenja nije lako riješiti. Ovaj Ivan
koji piše, tko je? Možemo li vidjeti u njemu jednog od proroka koji su na
početku kršćanske Crkve kao pobočnici hijerarhiji, biskupima, prezbiterima?
Poznajemo doista proroštvo pobočno hijerarhiji u Didahé. Je li Ivan koji piše
jedan od tih proroka? Ili je Ivan koji piše i naziva se slugom riječi, jedan
apostol i stoga ovlašten pisati biskupima sedmorih azijskih crkava? Tj.
cijeloj Crkvi, jer je broj sedam simboličan označujući puninu i cjelovitost?

Pisac četvrtog evanđelja

Tko je dakle taj Ivan? Pitanje, čini se, postaje još teže ako prihvatimo
ono što nas predaja općenito naučava, tj. da je isti pisac Otkrivenja i četvrtog
evanđelja, gdje se ne govori o apostolima nego o učenicima, i onaj koji piše,
čini se, da je učenik koga je Isus ljubio, iako to ne kaže nikada izričito. U

211
četvrtom se evanđelju ne govori o dvanaestorici apostola kao što se o tome
ne govori ni u Otkrivenju. S druge se strane u četvrtom evanđelju ne kaže
nikada da se je učenik koga je Isus ljubio zvao Ivan. Zašto bi u Otkrivenju
pisac rekao svoje ime a u evanđelju bi ga naprotiv skrivao? Kaže se da to
čini zbog poniznosti: i zašto onda ne čini isto tako u Otkrivenju? Nije li bilo
ispravnije, radi jamstva vjerodostojnosti ispripovijedanih činjenica u
četvrtom evanđelju, reći da je on isti, Ivan, koji je Isusov ljubimac, napisao
evanđelje? U isto doba moramo primijetiti da ime Ivan treba imati
nesumnjivo, za one koji slušaju i čitaju, veliki autoritet, pretpostavivši da
pisac ne treba tom imenu dodavati nijedan drugi pridjevak; ni Ivan apostol,
ni Ivan učenik, ni Ivan prezbiter, kako bi htio Papija, nego jednostavno Ivan.
Sve su apokaliptičke knjige bile pripisane osobama velikog ugleda u
drevnoj hebrejskoj predaji, premda napisane u vrlo nedavnim vremenima:
tako Oporuka dvanaestorice patrijarha, Henokova knjiga, apokalipsa
Baruha, Jeremijina pisara. Ova se apokaliptička knjiga naprotiv naslanja
samo na Ivanov autoritet.
Tko je dakle taj Ivan koji ima toliki ugled u drevnoj Crkvi da mu ne
treba nikakav nadimak radi ovjerovljenja? Činjenica što se ne kvalificira kao
apostol, čini se, da ne pravi teškoću prepoznavanja u tom Ivanu apostola, jer
se u četvrtom evanđelju, kako je rečeno, nikada ne govori o apostolima,
nego o Isusovim učenicima.
Ivan zamišlja hijerarhiju malo drukčije, na primjer, od Matejeva
evanđelja, eklezijalnog evanđelja na osobiti način: različita zamisao, ipak
dopunska, ne suprotstavljena, od one koju ima Luka u Djelima apostolskim.
Ali je upravo ista zamisao o Crkvi onoga koji je napisao četvrto evanđelje.
Kristova smrt sve okončava: nema uistinu povijesti Crkve, i Otkrivenje to
izriče. Otkrivenje, namjesto da pripovijeda povijest od Kristova uzašašća do
drugog dolaska, kaže nam da sadržaj cijeloga tog vremena nije drugo nego
kraj; vrijeme između dva pojavka (paruzije) nema svoga sadržaja: jedan se
kraj uvijek ispunja i nastavlja se ipak ispunjati.

Činjenice predaje

Ne čini stoga poteškoću što bi Ivan bio apostol, jer Ivan je apostol –
ako je Ivan napisao četvrto evanđelje – imao istu zamisao o Crkvi i
hijerarhiji dvanaestorice.
Veća je poteškoća što govori o dvanaestorici apostola i govori o njima
kao temelju svetoga grada. Je li moguće da bi on bio temelj koji je vidjelac,
gledatelj koji vidi grad kojemu, čini se, još ne pripada? Pred tim teškoćama

212
ne bi bilo nelogički pomisliti da je Otkrivenje napisao prezbiter Ivan, kako bi
htio Papija, koji razlikuje prezbitera Ivana od Ivana apostola. Pitanje je ipak
krajnje zamršeno i mislim da ga je dosta teško razriješiti. Lakše je prihvatiti
ono što kaže predaja, ali prihvaćanje predaje, ako je predaja povijesna, ne
smije skrivati poteškoću koju prikazuje.
Onaj koji piše apostol je i prorok. Ako prihvatimo podatke predaje, u
Ivana vidimo savršeno jedinstvo karizmi s hijerarhijskom službom, kao što
ćemo ga naći također kod Ignacija Antiohijskog, koji je njegov učenik. Ako
bismo htjeli misliti na Ivana pisca Otkrivenja, različitog od Ivana apostola,
mogli bismo imati u piscu Otkrivenja potvrdu onog stanja stvari koje bi nam
Didahé posvjedočila: supostojanje, na početku kršćanstva, hijerarhije-
ustanove s karizmatskim pokretom. Ali i u tom slučaju čini se da je
razboritije prihvatiti tradicionalno stajalište, također jer, dok je sigurno da je
Ignacije u isto vrijeme mistik i biskup, nije doista sigurno da je Didahé jedan
od prvih kršćanskih spisa. Vjerojatno je također da bi to bio neki
montanistički spis, spis oporbe hijerahijskoj Crkvi, kršćanski spis druge
polovice drugog stoljeća, barem takav kakav je došao do nas. Prvi dio
Didahé sezao bi sigurno do pred kraj prvog stoljeća, ali kakvog ga imamo,
baš zbog dijelova glede djelatnosti proroka, čini se, da nam ga treba priznati
prije jednim montanističkim spisom, jer daje previše važnosti tima
nadahnutim ljudima, važnosti koja ne proizlazi ni u jednomu drugom
novozavjetnom spisu.
Pavao zna za karizme, ali uistinu nema prema karizmaticima preveliki
obzir, ne ostavlja im veliku slobodu u Crkvi. Kaže da ne gasimo Duha, ali on
sam želi nadzirati kako idu stvari u pojedinim Crkvama.
Čini nam se također zbog ovog razloga opravdano da se držimo onoga
što nam je predaja rekla: tj. da je Otkrivenje napisao jedan koji pripada
hijerarhiji, dapače, jedan apostol, jer netko tko piše biskupima sedmorih
crkava, i stoga cijeloj Crkvi, sigurnije je, kako kaže predaja, da je apostol, i
može onda biti samo apostol Ivan.

Četvrto evanđelje

Istini za volju Ivan Otkrivenja sliči više Ivanu sinoptičkih evanđelja

nego piscu četvrtog evanđelja, jer je pisac Otkrivenja uistinu izraelski čovjek
po kulturi, vjerskom mišljenju, ili jer se u Otkrivenju on pokazuje uistinu
kao „sin groma“, dok se pisac četvrtog evanđelja ne pokazuje da bi bio
žestok. Jesu li oba spisa od istog pisca?

213
 Možemo pretpostaviti s nekim tumačima dvaju spisa, premda
pripadajući oba istom piscu, da bi Otkrivenje bilo napisano mnogo prije
četvrtog evanđelja. Ili možemo misliti da bi četvrto evanđelje bilo prerađeno
na neki način iz spisa ili usmene predaje koja bi sezala do apostola Ivana.
Čini se da možemo prihvatiti kao vjerojatnije ovo rješenje također jer se u
dvadeset i prvom poglavlju govori o čitavoj zajednici koja osigurava, jamči
vjerodostojnost ispripovijedanoga.
Ivan nema potrebe jamčiti vlastiti autoritet pozivajući svjedoke u
Otkrivenju: zašto treba osjećati potrebu za njima baš u četvrtom evanđelju?
Četvrto evanđelje daje također dojam da je napisano u različitim nastavcima:
posljednje je poglavlje s druge strane vrlo sigurno jedan dodatak: dvadeseto
je poglavlje ustvari dovršetak, zaključak evanđelja.
Ne samo to: u četvrtom se evanđelju, takvom kakvo je došlo k nama,
nalaze također odlomci, čitava dapače poglavlja, koja se čine izvan mjesta,
tako da je mnogo tumača mislilo dati drukčiji raspored toj knjizi. Možemo
pomisliti da nered proizlazi od prepisivača; možemo misliti da proizlazi
naprotiv od kasnije izmjene nakon apostolove smrti.
Četvrto je evanđelje pripovijedanje, povijesna kateheza o Kristovu
životu, ali je također naučna, teološka kateheza kao Pavlove poslanice: ne
donosi samo Isusove čine i izreke, možda ima dijelova koje ne smijemo niti
možemo pripisati Kristu: osobna su djela nadahnutoga nekog teologa.
Dovoljno je pomisliti na proslov, ali i na treće poglavlje: nakon iznesena
razgovora s Nikodemom, evanđelje nastavlja razgovor za koji mnogi drže da
ga nije izrekao Isus, nego da bi bio tumačenje, razmišljanje o onom što je
Isus rekao Nikodemu, razmišljanje onoga koji je donio razgovor, ali
razmišljanje koje je mogao također dodati bilo koji nadahnuti pisac koji nije
bio apostol.
Ima tekstova u četvrtom evanđelju koji sigurno ne pripadaju četvrtom
evanđelju nego su ubačeni kasnije te imaju različito porijeklo: na primjer
ono o preljubnici, za koje svi tumači kažu da nije pripadalo četvrtom
evanđelju, nego je ubačeno u nj u nekomu drugom vremenu.
Neki drže čak da sami Isusovi govori nakon Posljednje večere nisu svi
Isusovi, nego da bi mogli biti djelomično i pjevanja ili nadahnute molitve za
vrijeme euharistijskog slavlja u prvobitnoj Crkvi. Neki bi dijelovi dakle
mogli biti također svjedočanstvo bogoslužnog života Božje Crkve.
Imamo dojam da bi četvrto evanđelje, više od djela jednog pisca, bilo
djelo jedne zajednice. Više nego što nam donosi svjedočanstvo jedne duše,
čini se, da nam donosi svjedočanstvo cijele Crkve, sakramentalnog života
jedne istočnjačke zajednice kršćanskih početaka, kažu neki tumači. Proslov

214
bi mogao biti krsni hvalospjev, kao što bi upravo bile euharistijske pjesme i
Isusovi govori nakon Posljednje večere.
Mislim da mnogo pretjeravaju u svima ovim mišljenjima, mišljenja
nam učenjaka ipak govore da postoji primjetna razlika između četvrtog
evanđelja i Otkrivenja. Ako je četvrto evanđelje bezimeno, reklo bi se da je
djelo čitave Crkve. Otkrivenje naprotiv ima svog pisca i pisac se potvrđuje,
supotpisuje i uporno ostaje pri imenu Ivan koje je moralo biti dobro poznato
prvobitnoj zajednici.

Istovjetnost pisca Otkrivenja

s piscem četvrtog evanđelja

Mislim da predaja sadrži mnogo više istinu nego bi se na prvi pogled

moglo učiniti. Prvim ispitivanjem bit ćemo protiv Ivana, apostola, i protiv
istovjetnosti pisca Otkrivenja s piscem evanđelja. Proučivši zatim bolje
stvari, imamo dojam da ono što nam predaja izriče, sadrži, kako sam rekao,
mnogo više istinu.
Ivan Otkrivenja treba biti čovjek važan u prvobitnoj Crkvi. Ne može
biti neki prorok koji živi u oporbi ili samo uz bok hijerarhije, jer govori
biskupima i govori s vlašću. Samo jedan apostol može tako govoriti.
Ozbiljno je dakle vjerojatno da je taj Ivan Otkrivenja apostol i onaj do
kojega dopire četvrto evanđelje; ne ipak tako kakvo nam je predano.

Ivan vidjelac

Tko je ovaj čovjek koji se pojavljuje nakon Krista? Je li vidjelac,

prorok, više nego apostol? Otkrivenje nam kaže jasno da je Ivan vidjelac; ali
postoji razlika između proročkog duha SZ i proročkog duha NZ. U SZ
prorok je djelovao, u Otkrivenju Ivan ima samo viđenje onoga što se događa,
ne ulazi u događaj, gledatelj je, ne ispunja ono što govori. Ispunit će se sve
što kaže snagom nadahnute riječi koju prenosi, ali njegov zahvat u ljudskim
događajima, u ljudskoj povijesti, u samom životu Crkve, čini se isključen.
On samo gleda. Nije tako proroštvo kod Jeremije, Izaije, ne tako ni kod
Ezekijela: apokaliptičkim je naprotiv piscima vlastito da su kao isključeni od
sudjelovanja u događajima. To je vrlo važno.
Kod Ivana nema povijesti Crkve. Ivan je isključuje iz četvrtog
evanđelja, ali je isključuje također u Otkrivenju. Povijest uključuje ljudsku
djelatnost: Bog se služi ljudima radi djelovanja. Ovdje naprotiv Bog djeluje,

215
čovjek samo pomaže. Kraj svega i početak Božjeg kraljevstva isključivo je
njegovo djelo.
Sve se događa snagom riječi koju Ivan treba da navješćuje. Ivan ipak
nije kao jedan od drevnih proroka, koji su upravo snagom svog poslanja išli
pred kraljeve, djelovali na narod, ispunjali znakovite čine: on ostaje
jednostavno jedan koji vidi, netko koji učestvuje u onome što se treba
dogoditi samo nazočnošću u viđenju i obznanjujući ga.
Čovjek je na neki način isključen. Bog je ipak trebao Ivana da priopći
tu riječ. Ali ostaje različiti način na koji Bog djeluje u NZ od onoga na koji
je djelovao u povijesti Izraela.
Ivan, premda rekavši toliko puta svoje ime, ne govori ništa o sebi, ne
vidimo da išta ispunja snagom onoga što vidi. Jedino što čini, čini se, to je
bacanje pred noge anđela koji mu objavljuju stvari; jedini čin, jedini pokret,
i na kraju taj je pokret također odricanje od djelovanja. Bog sam zahvaća, on
sam djeluje. Prorok NZ ne stvara povijest, jer povijest se čini uistinu
svršenom.

Otkrivenje ispunjenje bogoslužja

Za Ivana je jedina povijest Crkve bogoslužni život ukoliko

ponazočuje upravo otajstvo, i ako dobro promatramo, Otkrivenje je uistinu
ispunjenje bogoslužja. Čitava povijest – i kraj je povijesti – samo taj čin;
samo je, možemo reći, Isusova smrt i uskrsnuće koji se sada ponazočuje po
svećeničkoj službi. To je istinito također u četvrtom evanđelju, u kojemu će
sva djelatnost Duha biti u tome da podsjeća na ono što je Isus rekao.
Čitavi NZ nije Ivan. Ima Luka koji poznaje povijest Crkve kao i Djela
apostol(sk)a. Otkrivenje ne pozna „djela apostola“, ne pozna niti apostole.
Ivan kaže svoje ime, ali ne govori što čini, niti izriče svoje poslanje koje
ispunja; gleda, promatra, sluša. Promatra Božje prijestolje, dvadeset i četiri
starješine koje mu se klanjaju, sluša pjesmu blaženika oko Jaganjca.
To je bogoslužje koje se odvija pred Ivanovim očima. Bogoslužje je
ne samo Božje kraljevstvo koje on promatra, nego također kraj svijeta: kraj
svijeta i nazočnost kraljevstva na kraju je samo jedno otajstvo, to je
Otkrivenje. Ne smijemo misliti da najprije dolazi kraj a zatim kraljevstvo:
kraj i kraljevstvo su dva stajališta jednoga istog otajstva, kao u Kristu smrt i
uskrsnuće.
Kraj i kraljevstvo su samo jedno otajstvo. Ivan promatra prijestolje,
sluša anđeosku pjesmu, i anđeli koji hvale Boga također su ono koji na svijet
izlijevaju bičeve. Svijet svršava u nazočnosti božanstva.

216
 Otkrivenje ponazočuje otajstvo svega

Proročka i apostolska služba, prema Ivanu, ponazočuje otajstvo.

Ponazočiti ga, ne više kao otajstvo samo Isusa iz Nazareta, ne više samo kao
otajstvo dvanaestorice ili jedne male zajednice, nego kao otajstvo cijeloga
svijeta, jer čitavi svijet pripada božanskom otajstvu: sve stvorenje, nebo i
zemlja, anđeli i ljudi. Kristovo otajstvo postaje u Otkrivenju otajstvo čitava
svijeta.
Evo crkvenog djela i apostolskog djela: on ponazočuje Isusovo
otajstvo kao otajstvo svega. Apostolska djelatnost nije drugo osim ovoga: po
njemu Krist uzima u svoje otajstvo ljude i sva stvorenja. Čitavo je djelo
Crkve u tome.

Književni rod Otkrivenja

Ako se govori o književnom rodu knjige, treba da govorimo također o

dvama pitanjima koja su povezana s književnim rodom Otkrivenja: iskustvo
koje ova knjiga pretpostavlja i upotreba jezika.
Književni rod Otkrivenja. Književni rod kao takav tuđ je grčko-
rimskoj književnosti. Ne možemo zanijekati da nam prvo očitavanje
Otkrivenja daje osjećaj muke zbog nesposobnosti da nešto shvatimo.
Otkrivenje je bez sumnje nejasno; ali nejasnoći povećava književni rod koji
ostaje tako čudan, ne samo nov, nego upravo zbunjujući. Ne znamo što hoće
biti: da li viđenje? Ali ne čini se da ima neku logičnost, neki redoslijed
razvoja. Moramo ipak priznati da je hebrejizam volio taj književni rod:
književni rod koji je više od svakoga drugog njegovala židovska književnost
upravo kad je Gospodin imao doći među nas.
Božja Riječ, koja se je obraćala ljudima putem povijesti prvoga doba,
koja je zatim kao sredstvo svog prenošenja uzela narodnu mudrost u
književnosti mudrih izreka ljudi s dvora, ta Riječ koja je uzimala lirske
oblike u psalmima, drame u Jobovoj knjizi i u Pjesmi nad pjesmama, sada
uzima ovaj rod koji, ne znam, koliko duguje svoje rođenje drugim semitskim
ili u svakom slučaju istočnjačkim književnostima. Ali među svima drugim
književnim rodovima ovo je najtipičniji rod nadahnute književnosti, dapače,
čitave hebrejske književnosti, gdje je apokaliptički rod imao vrlo veliku
sreću. Najveći dio apokaliptičkih hebrejskih knjiga ne pripada kanonu, ali
nepripadnost kanonu zavisi od jednostavne činjenice što su te knjige

217
napisane većinom u samomu kršćanskom razdoblju, malo desetljeća prije
božanskog utjelovljenja ili malo desetljeća nakon Isusove smrti. Kanon je
već bio utvrđen sto ili dvjesta godina prije Isusova rođenja. Jeruzalemskom
je kanonu Crkva poslije dodala deutero-kanonske knjige, koje stoga ne
pripadaju hebrejskom kanonu, ali među njima se ne nalaze apokalipse jer
takve knjige nisu pisane prije Gospodnjeg dolaska, nego također u ne toliko
semitskoj koliko grčkoj sredini, u Aleksandriji: tipična knjiga Mudrosti.
Među deutero-kanonskim knjigama ima ipak dijelova koji podsjećaju na
Otkrivenje. Posljednja biblijska kanonska knjiga, unišla kao dio kanona,
upravo je jedna apokalipsa, tj. Danijelova knjiga. Poslije nisu primane druge
apokaliptičke knjige ni u hebrejski ni u crkveni kanon. Jedna apokaliptička
knjiga koju je koptska crkva priznala kao nadahnutu, Henokova je knjiga,
poznata također na zapadu, ali ne držana nadahnutom.
Treba ipak da priznamo da je apokaliptička književnost imala veoma
velik utjecaj na kanon NZ: sinoptička evanđelja pretpostavljaju Henokovu
knjigu, sama Isusova riječ se nadahnjuje na Henokovoj knjizi. Ukazanje Sina
čovječjeg, kakvog je Isus navijestio pred Velikim svećenikom, uzeto je, više
nego iz Danijelove, iz Henokove knjige. Tako druge odlomke Henokove
knjige preuzimaju novozavjetne knjige.
U NZ jedina je apokaliptička knjiga Ivanovo Otkrivenje, iako NZ ima
toliko drugih apokaliptičkih dijelova i rađa se štoviše i napisan je u
apokaliptičkom ozračju. Sinoptička evanđelja doista imaju izvornih
apokaliptičkih dijelova: na primjer Isusov eshatološki govor. Osim toga neke
apostolske poslanice, naročito među prvima Pavlove – poslanica
Solunjanima… - imaju apokaliptički značaj. Druge ga nemaju nimalo, i
dosta je pomisliti na poslanice Korinćanima, koje su među najstarijima koje
je Pavao napisao.

218
 II

IVANOVO MISTIČNO ISKUSTVO

PRAVILO KRŠĆANSKE MISTIKE

Značaj viđenja ispripovijedanih u Otkrivenju

„Otkrivenje“ znači „objava“. I mi se prije svega želimo upitati:

priznanje od Crkve nadahnuća jednog otkrivenja uključuje li, što vjerujemo,
objektivni značaj ispripovijedanih viđenja? Da li se je ono što nam Ivan
govori, uistinu dogodilo ili on znakovima prenosi samo neki nauk? Da li
nam hebrejizam, koji je tako siromašan apstraktnim pojmovima, koji ima
tako siromašan filozofski izradak, prenosi upravo svoj nauk u slikama? Je li
Otkrivenje prijenos nekoga tajnog nauka preko simbola? Ili je također
prijenos nekog nauka po simbolima, ne toliko da ga zadrži skrivena koliko
zato što nema drugog sredstva da ga priopći? Ili također nadahnuti pisac
misli da je ovo pravo sredstvo da prenese svoj nauk? Ili uistinu nadahnuti
pisac, govoreći o viđenjima, govori o stvarima koje je doista on vidio?
Govori li, sve u svemu, o svomu mističnom iskustvu? Prenosi li nauk u
svjedočanstvu svog iskustva?

Otkrivenje svjedočanstvo mističnog iskustva

Možda ne bismo izložili opasnosti nadahnuće knjige, ako bismo mogli

dokazati da nadahnuti pisac nije imao nikakvo osobito viđenje, nego je
apokaliptička knjiga po sebi sredstvo priopćenja nekog nauka, objave. Nije
doista nužno da je nadahnuti pisac imao viđenja da bi bio objavitelj – znamo
vrlo dobro da su neki nadahnuti pisci pisali možda nemajući svijesti samog
nadahnuća – dosta nam budi pomisliti na pisca druge knjige Makabejaca,
koji misli da je jednostavno netko koji zbija drugu povijesnu knjigu,
napisanu od Jasona.4 Ako bismo dakle mogli dokazati da je apokaliptička
knjiga jedno sredstvo kao neko drugo oruđe prijenosa nekog nauka, mogli
bismo također misliti da nadahnuti pisac nije imao viđenja, nego ih je
izmislio on sam misleći da je to najbolje sredstvo za priopćenje nauka koji
želi predati.

4
Sve je to Jason Cirenac ocrtao u pet knjiga, a mi ćemo pokušati da zbijemo u jedno djelo (2 Mak 2,23).

219
 Čini nam se ipak da bismo u tom slučaju morali biti sigurni da nas
nadahnuti pisac, govoreći o viđenjima, ne želi prevariti; tj. da nam njegov
jezik kao takav ne daje sigurnost dogođena viđenja, nego je naprotiv čisto
književni postupak. Da bi Otkrivenje bilo neki književni postupak, možemo
to misliti, ali do izvjesne točke. Ivanovo Otkrivenje ne daje dojam da je
samo neki proračunati uradak, da je jedan književni sastav u kojemu
nadahnuti pisac posuđuje slike iz velikih nadahnutih spisa SZ i iznova
sastavlja u knjizi viđenja koja su već imali proroci, davši im novi sadržaj.
Ako Ivan doista izvlači od nadahnutih pisaca SZ materijal za svoju knjigu –
simbole, predmete, viđenja – sve to za nas još nije razlog da pomislimo na
neko umjetno književno djelo.
Znamo doista da mistično iskustvo nije manje izvorno ako ga prenaša
jezik pod utjecajem drugih prethodnih mistika. Sličnost jezika, predmeta ne
isključuje samo pravo i vlastito, čisto, izvorno iskustvo u mistiku koji sad
govori, zato što je on našao kod mistika, koji su ga prethodili, već izrađen
jezik i već znakovit za isto njegovo iskustvo; nego također što isto božansko
iskustvo, nezavisno od svake mistične volje za upotrebom jezika drugih
mistika, uključuje izvjesnu sličnost u slikama, neku sličnost u predmetima.
Prirodno je što nam kršćanski mistik govori o Bogu kao ognju. Mistik koji
govori o Bogu kao o ognju može vrlo dobro znati da su Boga drugi mistici
tako nazivali, toliko drugih mistika prije njega. Slično iskustvo stvara
naravno jednoliki jezik.
Drugim riječima: mislim da je Otkrivenje svjedočanstvo pravoga
mističnog iskustva i mističnog iskustva koje je mjerodavno za svako
kršćansko mistično iskustvo.

Osobitost kršćanske mistike

Kršćansko mistično iskustvo kod mnogih nalazi svoje pravilo u

Pavlovim riječima, kad kaže da je bio prenesen na treće nebo i da je čuo
riječi koje ne može ponoviti; ili u viđenju na Taboru. Nalazim ipak da u
dvama slučajevima, spomenutim u svetom Pismu, može biti vrlo malo
pravilo mističnog iskustva za kršćanina, jer je u prvom slučaju izraz koji
Pavao upotrebljava preopćenit i neodređen, u drugom je slučaju teško reći da
se radi jednostavno o mističnom iskustvu koji će poslije imati kršćani: iako
se misli da bi sve trebalo da završi na taborskoj svjetlosti, čini nam se ipak
da nam ta evanđeoska stranica izriče u isto vrijeme previše i premalo da
bismo na njoj izradili čitav mistični nauk, cijelu teologiju kršćanske mistike.

220
 Nadahnuti spis NZ koji se više od svakoga drugog poziva na mistično
iskustvo jest Otkrivenje. Na Otkrivenju treba da proučavamo teologiju
mistike. Otkrivenje može biti mjerodavno za svaku kršćansku mistiku.
Iz Otkrivenja upravo vučemo počela mističnog iskustva po kojima se
razlikuje upravo kršćansko iskustvo od onih koji žive izvan kršćanstva;
počela koja teže možemo izvlačiti s drugih stranica NZ.

Kozmički smisao kršćanske mistike

Kršćansko mistično iskustvo međutim, tako kako je izraženo u

Otkrivenju, mistično je iskustvo koje nije izvan svijeta (akozmičko) i nije
izvan povijesti. Nije van svijeta; što se dapače najviše doima onoga koji čita
– i nije samo Ivanovo Otkrivenje, nego i Ezekijel, koji nije samo prorok nego
također, možemo reći, prvi apokaliptički pisac – upravo je nazočnost svega
stvorenje pred Božjim prijestoljem; od početka nije sam, On je jedini pa ipak
u njegovoj nazočnosti sve stvorenje pjeva i kliče. Božja svjetlost ne prožima
samo ljude nego cijeli svijet koji postaje Božje prijestolje. „Merkaba“,
„kola“ koja nose Boga, prijestolje na kojemu on sjedi, to je u Ivanovu
Otkrivenju cijelo stvorenje u četvorim Bićima koja su četiri svjetska počela.
Protiv grčke i indijske mistike Božja nazočnost ne isključuje u
Otkrivenju stvorenje, ne donosi uništenje stvorenja. Mistično iskustvo nije
kraj svijeta osim da bude također novo stvaranje, tj. obnova starog stvorenja,
koje Bog uzdiže i mijenja svojom božanskom nazočnošću. Najuzvišeniji
nauk Otkrivenja upravo je ovaj: viđenje Boga je također viđenje stvorenja
koje u Njemu supostoji.
Ali – primijetimo – Bog stoga ne prestaje biti jedini, beskonačni.
Obrazac koji prevodi kršćansko mistično iskustvo Pavlov je obrazac: Bog
sve u svemu – omnia in omnibus – ττ̀α πάνταε εν πι̃ασιν (1 Kor 15,23). Bog
nije samo sve: Bog je, u svemu. Stvorenja su-postoje pa ipak Bog ostaje sam,
ostaje onaj koji sve ispunja. Božja nazočnost ne uništava stvorenje, ispunja
ga naprotiv, daje mu novi sadržaj.
Kršćanska mistika nije mistika „adwaita“; nije mistika jednoga u kom
se sve zbija, a sva se stvorenja poistovjećuju. Kršćanska mistika nije mistika
spoznaje identiteta – ti si onaj – ona je istinito iskustvo božanskog života, jer
stvari su-postoje ali nemaju druge vrijednosti, drugog života, druge svjetlosti
osim Božje.
Kako ćemo vidjeti Boga jednog dana? Teško je reći što uključuje
gledanje Boga? Ne uključuje li možda za čovjeka potpuni zaborav
stvorenoga? Potpuni nestanak pred njegovim pogledom svakog stvora?

221
Znamo da je Bog beskonačni, da je Bog jedini: kako može stvorenje opstati
pred njim? Ali s druge strane znamo naprotiv da je gledanje Boga također
viđenje kraljevstva, viđenje grada, općinstvo svetaca. Kako Božje jedinstvo
može supostojati s mnogostrukošću stvari, misterij je koji sada ne možemo
shvatiti, ali je otajstvo u koje treba da vjerujemo. I ako ima mistika u
kršćanstvu koji uporno ustrajavaju više na Božjem jedinstvu, ima drugih
mistika koji više ustrajavaju uporno na množini stvorenja, na
mnogostrukosti stvorenja nazočnih pred njim. Viđenje mnogostrukosti
stvorenja, ljudi, pred Božjim prijestoljem, to se čini kao počelo vlastito
kršćanskoj mistici kako proizlazi iz nadahnutih knjiga. Veoma malo puta
možemo izvući iz nadahnutih knjiga izraze koje možemo uskladiti na istoj
razini s indijskom ili također grčkom mistikom, ne samo jer je jezik indijske
ili grčke mistike, kao također njemačke mistike, prije metafizički nego
simbolički jezik; ne samo zato, nego jer indijska, grčka i njemačka mistika
također teže po sebi za „bezsvjetovnošću“-akozmizmom koji doista nije
vlastit kršćanskoj mistici.

Povijesni značaj kršćanske mistike

Kršćanska je mistika zatim mistika događaja, nije bezvremenska

mistika. Sama je vječnost događaj koji zaključuje redoslijed drugih
događaja. Događaj je samo viđenje. Padom svakoga čina u čistu statičnost
bića ne ostvaruje se zajedništvo s božanstvom, nego se ono ostvaruje u
dramatičnom susretu, na kraju stvari i u novom stvaranju. Pojmovima nam
događaja sveto Pismo govori o tomu posljednjem iskustvu.
Mistično iskustvo nadahnutog pisca, i ne samo kod proroka, nije izvan
povijesti, stvaratelj je štoviše povijesti, nego i kod apokaliptičara iskustvo ne
niječe događaj, nego je stvaratelj događaja. Apokaliptički pisac ne naučava
toliko metafizičkim jezikom identitet, jedinstvo bića, istovjetnost s Bogom,
koliko prije te stavlja sučelice događaju u kojemu su smrt i grijeh poništeni a
stvorenje se nalazi pred Božjim pogledom, obnovljeno svjetlošću njegova
gledanja. Vječnost je čin koji zaključuje povijest, ali upravo stoga nije van
povijesti osim ukoliko je zaključuje, ne ukoliko je poriče. To je kao Isusov
dolazak na zemlju, u punini vremena: ne poriče zakon osim ukoliko ga
ispunja. Tako kraj ne poriče povijest osim ukoliko je njezino ispunjenje,
njezino pristanište.

222
 Jezik kršćanske mistike

Gledanje, slušanje, koje je vlastito mističnom iskustvu apokaliptičkog

pisca; kako treba da ih shvatimo? Imaju li analogije s viđenjima i slušanjem
vlastitim kršćanskim misticima? Ivan od Križa nije mnogo sklon viđenjima,
nutarnjim govorima: podržava da moramo sve to nadići da bismo došli k
Bogu. Ali nadilaženje svega toga znači li isključenje svega toga? To je kao
za vrijeme, kao za povijest. Nadilaženje viđenja, govorenja pretpostavlja
nutarnji govor i viđenje.
Premda odjenuvši značaj izvanrednosti, doista ne možemo reći da
mistični život mora po sebi isključiti iskustvo viđenja i nutarnjeg govora.
Iskustvo Boga u sadašnjem životu doista ne može biti vlastito čovjeku
drukčije osim da mu se Bog priopći na taj način, da on mogne primiti to
božansko priopćenje. Čovjek je ono što jest. Ne može čovjek ući duhovno u
zajedništvo s Bogom osim po svojim moćima. Ako čovjek može biti bez
osjetnog gledanja, bez gledanja očima mašte, čovjek nikada ne će moći biti
bez razumskog gledanja. Ali smo pred pitanjem da li je čovjeku moguće
razumsko gledanje bez gledanja, rada mašte? Je li pojam doista ikada nešto
čisto bez slike? Tj. može li ljudski duh djelovati, shvatiti, spoznati bez neke
slike? Nije čovjek samo oblikovan od duše i tijela, nego je također u
najuzvišenijim djelovanjima duša ostaje forma corporis. Barem dok živimo
na zemlji, samu djelatnost duha, koja ne uključuje sudjelovanje nutarnjih
osjetila, možemo isključiti. Ako Bog također zahvati izravno u ljudski duh,
sam zahvat ne isključuje, ne otklanja sliku razumskog viđenja koju On
probuđuje u čovjekovu duhu.
Mjerodavno je što se Bog priopćava čovjeku preko onoga što je
čovjek u konkretnom redu u kojemu se nalazi. Stoga, usprkos izvanrednosti
svake i pojedine mistične milosti koja uključuje ili Božje viđenje ili govor ili
dodir ili okus, ipak je mjerodavno doista da se Bog ponazočuje duši barem
po nekom od tih iskustava. Tako je zakonito da jezik kršćanske mistike bude
jezik duhovnih osjetila. Crkva priznaje svoje mistike, jamči vjerodostojnost
njihova iskustva, koliko se više oni u svom govoru pozivaju baš na jezik koji
izriče upravo djelovanje, u mističnom iskustvu, nutarnjih osjetila.
Crkva je uvijek imala nepovjerenje prema čisto razumskim misticima.
Crkva nam ne jamči Eckartovo iskustvo kao mistično iskustvo sv. Terezije:
Tereziju prizna kao veliku mističarku a nema povjerenja u Eckarta. Ne
priznaje, ili u najmanju ruku ne pouzdaje se u mistiku Pseudo-Dionizija i
sviju onih koji zavise od njega, i čini se da ima manje povjerenja u mistiku
Grgura Niškog, samoga Augustina i Gertrudu i Matildu, Mariju Margaretu.

223
 Kršćanska mistika ima svoju mjerodavnost u apokaliptičkim knjigama
više nego u „Upanišad“, više nego u knjigama apstraktne metafizike.
Kršćanska mistika nije akozmička. Duša doseže Boga svima svojim
moćima; cijeli čovjek treba doći u dodir s Bogom, tako što iskustvo Boga ne
razara čovjeka, ne uništava ga, ne poistovjećuje ljudski duh s Duhom
Božjim, nego ostavljajući nedirnutima razlike, uvodi čitava čovjeka uistinu u
zajedništvo s božanstvom. Tako iskustvo Boga spašava doista cijelog
čovjeka a ne razara ga i ne spašava samo duh. Akozmička mistika ne
spašava ni stvoreni duh, jer se u toj mistici ljudski duh poništava
poistovjetivši se s božanskim Duhom. Kršćanska mistika spašava ne samo
ljudski duh, nego i čovječje tijelo također; spašava cijelog čovjeka, cijeli
„grad“, sve stvorenje i svega ga stavlja pred Boga da ga Bog zaposjedne.

Otkrivenje mjerodavnost kršćanske mistike

Ovaj nauk koji nam proistječe iz raščlambe Otkrivenja čini nam se

veoma važan, više nego da proistječe iz bilo koje druge nadahnute knjige, jer
nijedna druga nadahnuta knjiga nije mjerodavna za kršćansku mistiku kao
Otkrivenje, ako držimo – kako mislim da moramo držati – da viđenja o
kojima govori Ivan žele označiti njegovo određeno iskustvo, premda on
svoje mistično iskustvo prenosi naročitim jezikom koji je primio od drugih
mistika koji su mu prethodili. Uostalom, u kršćanskoj mistici jezik mistika
nosi na sebi trag više ili manje jezika prethodnih mistika. Osjeća se pomalo
jeka Pseudo-Dionizija ili sv. Terezije od Isusa, i ponekad se osjeća i previše
da možemo posumnjati čak u mistično iskustvo onoga o kojemu nam drugi
mistik govori, jer mistično iskustvo, premda analogno, nikada nije istovjetno
u svakomu od nas.
Činjenica što Ivan izvlači iz hebrejskih apokaliptičkih knjiga slike,
predmete, sami izraz svog jezika, ne isključuje izvornost njegova nutarnjeg
iskustva, vjerodostojnost mističnog iskustva kojega je knjiga uzvišeno
svjedočanstvo.
Budući da treba da još uporno ostanemo pri Ivanovu mističnom
iskustvu u Otkrivenju, o vjerodostojnosti kojega smo već govorili, treba da
promotrimo kako se sama poruka knjige ne razlikuje doista od svjedočanstva
nutarnjeg iskustva. Rekli bismo da poruka nije drugo nego isto nutarnje
iskustvo vidioca. Poruka knjige doista ne može biti nego objava od Boga
dobivena, ali tu je objavu vidjelac dobio u posve izvanrednom iskustvu.
Nesumnjivo, nadahnuće svetih knjiga ne uključuje po sebi izvanredno
iskustvo u onoga tko piše. Bog može utjecati, djelovati na čovjekov razum i

224
volju na redoviti način – on je naš stvoritelj – stoga su mu svi putovi za
ulazak u našu intimnost, da prosvijetli naš razum, da pokrene našu volju,
otvoreni.
Nije rečeno, dakle, da su svi objavitelji, zbog činjenice što su
objavitelji, da su mistici, vidioci također. Svi nadahnuti pisci nisu veliki
mistici, nisu svi imali izvanredna iskustva: pisac druge knjige Makabejcima
misli da piše izvod, kompendij jedne druge povijesne knjige koju je
pročitao, druge samo prepisuju rodoslovlja koja su već utvrđena u
obiteljskim dokumentima, drugi još samo utvrđuju pismeno usmene predaje
koje su prenošene s oca na sina. Sve se to – prepisivanje, sažetak drugih
knjiga – događa nesumnjivo pod učinkom božanskog nadahnuća, ali to ne
uključuje u nadahnutom piscu izvanredno iskustvo. Može taj biti
najsiromašniji čovjek, osrednji, onaj koji piše, i za neke je knjige doista bilo
tako.
Ali za Ivana nije tako. Ivan izvlači svoj jezik, svoje izraze, predmete,
slike, iz židovskih apokaliptičkih i proročkih knjiga. To pak ne oduzima
ništa od izvornosti, vjerodostojnosti, snazi nutarnjega mističnog iskustva
koje je imao i koje prepisuje i predaje svojom nadahnutom knjigom.

Put grčke ili indijske mistike

Upravo Ivanovo nutarnje iskustvo najveći je također sadržaj njegove

poruke. Iskustvo se ne razlikuje od njegove poruke. I kakvo je Ivanovo
mistično iskustvo u Otkrivenju? To je iskustvo koje je pravilo svega
kršćanskog mističnog iskustva. Kakvo? Mi smo razlikovali kršćansku
mistiku od grčke mistike. Kršćanska mistika ne isključuje svijet, stvorenje,
povijest. Ivanovo viđenje doista nije samo gledanje Boga, gledanje je
također svega stvorenja pred njegovim prijestoljem.
Ali treba da pojasnimo, produbimo neke istine. Treba dakle da
raščlanimo. Vrlo kratko, čitav put duše u indijskoj ili grčkoj mistici. U tim
mistikama, u kojima se Bog osnovno nalazi na pravcu kontinuiteta sa
stvorenjem, put duše uključuje nadilaženje svih ciljeva radi dohvaćanja
posljednje granice. Čini se čišći, duhovniji, istinitiji ovaj put, ali u zbilji je
put koji razara bitnu Božju transcendenciju sučelice svim stvorenjima. Put
duše u indijskoj i grčkoj mistici put je na kojemu prije svega čovjek
isključuje tijelo i sve ono što je u svezi s tijelom, s tvari, s vremenom, s
prostorom – iskustvo svoga duha. Zatim isključuje također iskustvo duha
ukoliko uključuje spoznaju, misli, pojmove, određena htijenja. Put treba
završiti s onu stranu tjelesnoga i duhovnoga također u jedinstvu koje je s one

225
strane spoznaje također (Plotin). Jedan je neizreciv. Spoznaja je prvo
isparavanje jednoga; u jednoga se ne ulazi, s jednim se ne poistovjećuje, u
jednoga se ne uranja osim onkraj svake spoznaje; vrhunski je čin
sunovraćenje u čistu tamu, nestanak svake svijesti. Osnovno mistično
iskustvo prije svega je poricanje, razaranje, odricanje od svega tjelesnoga i
od svega vidljiva stvorenja. Zatim nadilaženje također čisto razumnoga, jer
duša uranja u čisto neznanje, s onu stranu riječi, misli i pojma.
Ako dobro primjećujemo, ovaj put uključuje ne potvrdu beskonačne
Božje transcendencije sučelice svemu stvorenju, nego potvrdu naprotiv
povezanosti između tvari, duha, i duha s jednim. Proistjecanjem iz jednoga
nastupa spoznaja, nastupa duh, i iz duha tijelo. Čovjek se od tvari uspinje
tim obronkom dok ne zaroni u jedinstvo. Kontinuitetom se dohvaća mistika
tmine u hinduizmu. Mistika tame je vlastita također kršćanstvu, ali u
helenističkoj se i hinduističkoj mistici jedan na kraju poistovjećuje sa svime:
mistični monizam. Onkraj svakog oblika, onkraj svake zamke, svake varke,
čisto biće s kojim se poistovjećuje sve.
Nije takva kršćanska mistika. U njoj put ne uključuje neprekidnost,
isključuje ga dapače. Uključuje naprotiv sjedinjenje dvaju, beskonačno
udaljenih obala, uključuje iskustvo koje je susret tih obala koje nisu
suprotstavljene, nego u beskonačnoj nemogućnosti uzajamnog susreta samih
po sebi. To je iskustvo susreta stvorenja s Bogom, i stoga „tijela“ i „duha“ s
Bogom. Kršćansko mistično iskustvo ne uključuje razaranje tijela, ne
uključuje poništenje, poricanje, odbacivanje tijela; ne uključuje odbijanje,
nijekanje duha; to je radije susret tijela, susret duha s neizrecivim, s Bogom.
Posljednje mistično iskustvo je božansko gledanje koje je obećano čovjeku,
ne samo ljudskom duhu, nego otkupljenom i uskrsnulom čovjeku, također u
njegovu mesu, u njegovu tijelu.

Osnova kršćanske mistike

Kršćansko mistično iskustvo ima svoju osnovu, svoje pravilo u

otajstvu utjelovljenja Riječi. Ljudska narav u susretu s Bogom niti se razara,
niti se poništava. I to je na kraju napast istočnjačkog kršćanstva, uvijek
iskušavanog monofizizmom. Uzimanje ljudske naravi od Riječi uključivalo
bi na neki način, prema monofizizmu, upravo nestanak ljudske naravi,
upijene od božanstva.
Bog i čovjek naprotiv ostaju. Otajstvo utjelovljene Riječi, ne razara
ljudsku narav, nego je radije potvrđuje, ostvaruje, daje joj nepromjenljivu,
vječnu postojanost (konzistenciju) u Bogu. Otajstvo utjelovljenja ostaje.

226
Kršćanska mistika ima svoju osnovu u otajstvu utjelovljenja: čovjek se i Bog
ne miješaju, „jedan“ su, pa ipak ostaju dvojica, „jedan“ su ukoliko ostaju
dvojica, da uistinu postanu jedan ontološki, ne bi više bilo nikakva
mističnog iskustva, jer bi bio samo Bog, čovjeka više ne bi bilo. Kršćanski
bi život bio svođenje ni na što stvorenja i čovjeka.
Čovjek naprotiv ostaje, ostaje stvorenje; to je nauk Otkrivenja. Zašto
je Ivanovo iskustvo osnovna poruka Otkrivenja? Ivan vidi sve stvorenje
skupljeno pred Božjim prijestoljem. Posljednje je viđenje sve stvorenje
obasjano, preobraženo božanskom nazočnošću: Bog i čovjek, „jedan“; Bog i
stvorenje, „jedan“; ali stvorenje ostaje stvorenje i Bog ostaje Bog. Otajstvo
utjelovljenja ostaje mjerodavno pravilo i osnova cijeloga sadašnjeg života,
cijeloga budućeg života.

Kristovo prikazivanje

Veličina se tog iskustva izražava prikazivanjem Krista. Dok nam Ivan

govori o Jeruzalemu koji silazi s neba, shvaćamo da se radi o slikama.
Ljudska riječ ostaje nemoćna da opiše to što je po sebi neizrecivo. To su
slike i slike su uvijek natuknice i također zavodnice.
Ali Ivan nas poučava nadasve glede Krista. To je središnja istina
Otkrivenja, više od svake druge: ono što nam kaže u svezi s Isusom.
Ivan prikazuje Isusa na početku i na kraju Otkrivenja. Uzduž čitave
knjige prikaz Krista uključuje njega uvijek većega, dok ne postane čisto,
jednostavno i savršeno poistovjećenje Krista s Prvim i Posljednjim, s Alfom i
Omegom, s beskonačnim, s Bogom.
U Otkrivenju nema dvosmislenosti, nema nesuglasice. Na kraju
Otkrivenja Isus izgovara riječi koje su vlastite Bogu: Ja sam Prvi i
Posljednji, Alfa i Omega – Početak i Svršetak. Na te nas riječi podilaze
mravci, dok pomislimo naročito da Ivan čuje te riječi od čovjeka koga je
poznavao i vidio ga kako visi na križu. Riječi zaprepašćuju također dvije
tisuće godina nakon što su napisane. Čovjek koji je gladovao, žeđao,
upoznao je ljudsku izdaju, patnju, smrt, jest jedini, beskonačni, jest Bog. Ne
neki proistekli Bog, ne δεύτερος θεός Euzebija Cezarejskog, neki „drugi
Bog“ kao posrednik između božanstva i nas, nego jedini, neizrecivi.
Da je Krist to, bez dvosmislenosti, Otkrivenje to izriče na jasni,
konačni način. Ja sam Prvi i Posljednji: riječi kojima Otkrivenje svršava
pripravilo je čitavo mistično iskustvo vidioca. Otvara se viđenjem zaklanog
Jaganjca kao gospodara povijesti, svršava konačnim riječima, koje su riječi
Boga: Ja sam Prvi i Posljednji, Alfa i Omega – Početak i Svršetak. Odmah

227
zatim, taj Bog preuzima jezik Isusa iz Nazareta, kojega je Ivan susreo na
putu. To je osnovno mistično iskustvo kršćanstva: Bog ne prestaje biti
čovjekom. On je neizrecivi Bog, i govori kao neki čovjek i to je čovjek iz
Nazareta: ne pobožanstvenjeni koji nema više nikakvog srodstva s nama, i
stoga živi vani, van svakoga ljudskog odnosa. Ovaj Bog ostaje također
čovjek, ostaje brat, drug.
Tim riječima završava Otkrivenje i te nam riječi izriču vrhunsku
poruku cijele knjige. Na kraju nema druge poruke u kršćanstvu osim ove:
Krist je došao. Nema druge poruke osim ove:
Bog tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
- slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca - pun milosti i istine.
Govorili smo da je cijeli život svijeta, da je sav život vječnosti
Isusovo otajstvo, on je bogoslužje: Otkrivenje je doista bogoslužje čitava
svijeta; čin ne samo vidljiva stvorenja, nego i nevidljiva stvorenja, jer anđeli
također pjevaju i hvale Boga. Vidljivo i nevidljivo stvorenje, sve je Krist
uzdigao i zbio u času svoje smrti, u času svog uskrsnuća. Svi ljudi, svi anđeli
isti proživljuju samo to otajstvo. Upravo: Bog i čovjek, Bog i stvorenje
postali samo jedan Krist.

228
 III

PRIMATELJI

Sredina koju odražava Otkrivenje

Ivan piše kršćanskoj crkvi, štoviše, kršćanskim crkvama. Primatelji su

kršćani, kršćani i Crkve koje imaju naročitu fizionomiju.
U NZ-nim je spisima Crkva zamišljena i živi također na način različit
od onoga na koji je Crkva utvrđena u židovskoj ili helenističkoj sredini.
Možemo reći da je većinom kršćanska Crkva, kakva nam se pokazuje iz
nadahnutih spisa, iz apostolskih spisa, prije židovsko-helenistička. Začetak i
sam način života, uspostavljenosti kao organizacije, kao društva, neke pute
ponavlja oblik vjerskih društava vlastitih helenističko-rimskoj sredini, druge
pute židovsko-palestinskoj sredini.
Crkva kojoj se Ivan obraća, koja je Crkva? Spisi NZ svjedoče o
dvjema različitim strujama u krilu prvobitnog kršćanstva : struja onih koji,
rođeni od Židova, žele prikazati kršćanstvo kao nastavak Izraela, kao istinski
Izrael. Oni nose poruku naročito Židovima. Druga su struja oni koji dolaze
iz poganske sredine, kojemu drugi nadahnuti spisi donose evanđeosku
poruku. Uopće se dvije struje prikazuju kao da bi im Jakov i Pavao bili na
čelu, ali to je tumačenje koje, ako nije proizvoljno, sigurno ne opravdava
potpuno složenost pitanja.
Tko prikazuje helenističku struju? Više nego u apostolskim spisima,
koji su svi nastali u židovstvu iako su imali odnosa s poganima, ta je struja
nazočna u nadahnutim spisima njihovih učenika. Začetak i život Crkve
vlastit helenističkoj sredini prenijeli su na vrlo poseban način Lukini i
Markovi spisi, ali nadasve Lukini: u trećem evanđelju i u Djelima
apostolskim. U Djelima je navjestitelj takvog kršćanstva Pavao. Ali Pavao
Djela, ako sliči na Pavla iz poslanica, također je nekako drukčiji: Pavlovi su
govori u Djelima slobodniji od tumačenja (egzegeze) starih Pisama koje
razlikuje Pavla poslanica, i izriču naprotiv zanimanje za pogansku filozofiju
koje se u poslanicama pokazuje manje očevidno.
Otkrivenje je nesumnjivo dokument koji naprotiv više odrazuje
mišljenje židovsko-kršćanske sredine; i začetak je Crkve nesumnjivo
semitskog oblika.

229
 Crkva, novi Izrael

Ivan Crkvu promatra kao nastavak starovjekovnog Izraela. Novi je

Izrael čitavo čovječanstvo, ali ulazi u sveti Božji grad, ulazi u kraljevstvo
kroz dvanaestero vratiju. S druge strane, nebeski Jeruzalem okuplja u Očevu
kuću, u obećanu zemlju, prije sviju dvanaest tisuća iz svakoga izraelskog
plemena. Pjesme koje se ponavljaju na nebu, Mojsijevi su hvalospjevi. Raj
je nebeski Jeruzalem, spušten s neba, nebeska svetkovina je svetkovina
šatora, produžena na svu vječnost, u svjetlosti. U četvrtom evanđelju, Isus na
hramskim stubama, oglašava se kao svjetlost svijeta i zatim kaže da će od
njega samoga poteći rijeke žive vode. Isus tako govori, baš na dan kad se u
Jeruzalemu slavi blagdan Šatora, za vrijeme kojega se pale velika svjetla i
ophodi s bakljama i škropi se narod vodom koja je znak budućeg izlijevanja
Duha Svetog na sav Izrael.
Sada voda koju Isus obećaje u četvrtom evanđelju, kojom će svi biti
napojeni, upravo je voda koja izvire iz Jaganjčeva prijestolja i natapa cijeli
sveti grad i oplođuje čitav trg. Svjetlost je svjetlost koja nikada ne zapada,
jer je sunce koje rasvjetljuje Bog i Jaganjac, i vječna je njihova slava.
Kršćanska je Crkva začeta kao novi Izrael koja slavi svetkovinu
otkupljenja koje ne pozna više nedjela ni opasnosti ni propasti. To je novi
Jeruzalem i kršćani su novi Božji izabrani narod koji prelazi ovim svijetom
da uniđe u obećanu zemlju koja je upravo Očevo krilo. Raj je zamišljen kao
jeruzalemski hram: tu se nalazi žrtvenik koji miriše kadom, tu je Jaganjčevo
prijestolje i žrtvenik.

Hebrejsko se bogoslužje nastavlja u Crkvi

Ali sve bi to uključivalo samo neka izvanjska pristajanja uz Izrael.

Nešto nam više kaže Otkrivenje glede prvobitnih kršćanskih zajednica.
Prvobitne crkve, čini se, da sliče više nadživljavanju Sinagoge nego
kršćanskoj Crkvi kakva se danas prikazuje. Danas je sve usredotočeno na
divni način: crkveno se jedinstvo izražava veličanstveno u jedinstvu uprave s
važnošću koju je dobila tijekom stoljeća Rimska stolica. U Otkrivenju se
naprotiv Rim prikazuje samo kao stari Babilon. Ivan piše sedmorim
crkvama, ne samo jednoj Crkvi. Sedam je crkava na neki način žcrkva, ali je
teško ustanoviti koju drugu svezu imaju međusobno osim sveze ljubavi.
Ne čini se da iz prikazivanja takvog kršćanstva proizlazi prvenstvo
jedne crkve nad drugima: različite su crkve kao što su različite sinagoge.

230
Jeruzalem je nesumnjivo u središtu židovstva, ali u kršćanstvu Otkrivenja
Jeruzalem, koji je u središtu, Jeruzalem je koji silazi odozgor, tj. Jeruzalem
posljednjih vremena, eshatološki Jeruzalem koji će doći samo kad dođe Sin
čovječji. Crkve, čini se, da ostaju kao sinagoge raspršene, zajednice vjernika
nazočnih u svakomu gradu kao kvasac u tijestu; malene skrivene obitelji i
izgubljene u samoći svijeta kojemu one ne pripadaju.
To više odgovara zamisli sinagoge u židovstvu koje osjeća privlačnost
Jeruzalema, ali bez političke vlasti, vlasti vrhovnog pontifeksa, ne možemo
reći da se takva privlačnost mnogo osjeća. Hram je utvrđivao jedinstvo, ali
ne jedinstvo učiteljstva, uprave: veliki je židovski svećenik imao vrlo veliku
vlast, ali je ostajala nadasve ćudoredna vlast.
U Otkrivenju nas navodi više misliti na židovstvo zamisao kršćanske
Crkve koja ima svoje vrhunsko očitovanje, više nego u upravi i još više nego
u učiteljstvu, u bogoslužju. Bogoslužje prevladava u Otkrivenju, u njemu je
sve bogoslužje. Život kršćanstva, dapače svijeta, samo je bogoslužje: To je
Ivanova misao. I hebrejsko je bogoslužje veličanstveno bogoslužje,
bogoslužje aleluje, hvale. Siromašno i kućno je uistinu moralo biti
bogoslužje kršćanskih početaka. Čini se da Otkrivenje želi prenijeti u krilo
Crkve hramsko bogoslužje, ali kako ga je u Jeruzalemu uništilo Titovo
oružje, ne odgovara mu više nikakav grad na zemlji, tako hramskom
bogoslužju odgovara samo nebesko bogoslužje. I hram je također samo
nebeski.

Židovsko-kršćanska sredina

Nakon malo vremena kršćanstvo ne će biti više prikazivano na tako

isključivi način. Produžit će se izvjesno takva židovska zamisao u
poslanicama sv. Ignacija. Bogoslužje je sve, u tim poslanicama također, ali
se ne prikazuje više tako u prvoj poslanici Klementa Rimskog: nalazimo se u
čisto helenističkoj i rimskoj sredini: zamisao gotovo čisto bogoslužnog
kršćanstva upotpunila je ćudoredna i pravno upravna zamisao. Doista
izvršenje vlasti izražava Klementova prva poslanica Korinćanima, napisana
otprilike u isto vrijeme kad je napisano Otkrivenje. Sredina je bila različita:
Klementova poslanica nosi trag helenističko-rimske sredine, Otkrivenje
naprotiv židovske sredine. Ako kršćanstvo, takvo kakvim se prikazuje u
semitskoj sredini, nije bezuvjetno različito od onoga u helenističko-rimskoj
sredini, ipak je donekle različito.
Druga stvar razlikuje kršćanstvo semitskih ili židovsko-kršćanskih
zajednica štogod se htjelo reći: važnost koju imaju karizme. Preneseno u

231
rimsku ili helenističku sredinu, kršćanstvo nema odmah samo potrebu vrlo
određene, čvrste, trijezne organizacije, potrebno mu je također prijenos
nauka koji se odmah služi kategorijama ljudske misli, filozofijom, stoičkom
više nego platonskom filozofijom, u najmanju ruku u prvom i drugom
stoljeću. U židovskoj sredini filozofija ne postoji. Iz Otkrivenja nije
iskopana jedna filozofska teza; čini se tuđa, posve strana filozofija
židovskom svijetu. On ne misli na tako razumski, bistri, izvedbeni
(deduktivni) način kao mi, nego ide po zrenju, bljesku. Pod bljescima
nesumnjivo, pod vizionarskim gledanjem svijeta stoji misao. Mnogo je ipak
drukčiji način naučavanja: ako je tamo putem rasuđivanja, ovdje je putem
viđenja. Klement Rimski nastupa dokazivanjem, strogim rasuđivanjem,
dokazima, primjerima, i tako dolazi do zaključka koji je dokaz. Ovdje
naprotiv nema dokazivanja, nikakvo rasuđivanje; prikazuju se stvari ex
abrupto, bez priprave: ili ih prihvati ili ih odbi, takve su. Otuđenost od
filozofske apstraktne misli, od filozofskoga deduktivnog mišljenja, od
rasuđivanja kao takvog.
Iz toga proizlazi različiti način prijenosa nauka. U helenističko-
rimskoj sredini ne prenosi se preko viđenja, objava, karizmi, ne događa se
preko δύναμις, snage Duha koja se izražava u nadahnutoj riječi; ispunja se
naprotiv rasuđivanjem, dokazivanjem. U židovskoj sredini ima proroka. Ivan
govori kršćanima kao prorocima, govori svojoj braći prorocima. Kršćanstvo
je zajednica proroka, rekao je Petar na dan Pedesetnice. Kršćanska zajednica
na zapadu imat će nesumnjivo svoje karizmatike, svoje vidioce, svoje
mistike, ali ne će se previše pouzdati u njih.

Primatelji Otkrivenja dolaze iz židovstva

Primatelji su Otkrivenja kršćani. Ti pak kršćani dolaze iz židovstva,

koji premda jesu u kršćanstvu, osjećaju ipak svoju svezu, svoju ovisnost i
proistjecanje iz SZ, uzimaju njegove načine, načine života, istu organizaciju.
Što se tiče uprave te su kršćanske zajednice kao raspršena prašina.
Imamo upravo dojam prašine za Crkve međusobno povezanih nadasve
ljubavlju. Vrlo duboko ćudoredno jedinstvo ljubavi vlada među njima i duša
je njihova jedinstva. Jedinstvo uprave pokazuje se mnogo manje.
Od vremena Otkrivenja u svakoj se zajednici nalazi organizacija koja
nije upravljena poglavito na upravu, nego na vršenje bogoštovlja. Taj je
ustroj židovskoga tipa u službi nadasve bogoslužja, dok je u crkvama
helenističkog tipa crkvena organizacija nadasve usmjerena na
propovijedanje i upravu.

232
 U tom tipu Crkve u kojemu je uprava praktički manje vidljiva, manje
se osjeća vlast, prevladava naprotiv karizma. Postoji naime ne neka druga
hijerarhija, nego ima razred karizmatika koji na neki način, a da ne izlaže
opasnosti vlast biskupa i svećenika, stoji njima uz bok. Ivan, koji je
predstavnik tog kršćanstva, nikada se ne neziva Gospodinovim apostolom,
ni u četvrtom evanđelju ni u Otkrivenju. U Otkrivenju se naziva prorokom a
u evanđelju učenikom. On je prorok i kršćani su proroci kao on: moja braća
proroci.
Nauk se ne prenosi rasuđivanjem, dokazivanjem, rastegnutim
govorom, nego bljeskom viđenja, iznenadnom objavom. Karizma ima
službu mnogo prošireniju nego u crkvi helenističkog tipa, u kojoj kršćansko
propovijedanje nalazi snagu i oslonac u navodima grčke misli i umjetnosti.
U tom crkvenom tipu prevladava izvrsno bogoslužje. Ono što nadasve
razlikuje Otkrivenje zamisao je Crkve kao bogoslužne zajednice. Vrhunski
se čin njezina života, sami se njezin život štoviše poistovjećuje s otajstvom
koje slavi. Propovijedanje nije ništa drugo nego objava onoga što se ispunja:
ne poučavanje nekog nauka, nego tumačenje otajstva koje ona doživljava i
ispunja u bogoštovlju. Čitava je povijest samo jedan čin bogoštovlja, i život
je Crkve taj čin; otajstvo Krista koji umire i uskršava, postavši otajstvom
cijeloga svijeta, čitavog čovječanstva.
Tu zamisao ima Otkrivenje koju zatim nalazimo u četvrtom evanđelju.
Baš zato četvrto je evanđelje spis sastavljen u istoj sredini Otkrivenja i za
kršćane koji imaju isto mišljenje, isti vjerski osjećaj za kršćanstvo. Gornje
izneseno bezuvjetno isključuje svezu četvrtog evanđelja s neoplatonizmom.
Ono doista nije spis helenističkog i rimskog kršćanstva: spis je naprotiv
židovskog kršćanstva.

233
 IV

TEOLOGIJA OTKRIVENJA

Otkrivenje ima svoju teologiju

Prije svega moramo se upitati, ima li Otkrivenje jednu svoju

teologiju? Teologija doista ne označava samo objavljenu činjenicu, istinu,
nego označava svezu između objavljenih istina, izradak naučnog sustava.
Pretpostavlja li Otkrivenje izradak naučnog sustava? Da li su istine
objavljene u drugim nadahnutim knjigama ili također istine koje objavljuje
ova knjiga u međusobnoj svezi u takvoj organičkoj povezanosti da
ustanovljuju jedan nauk? Ima li Otkrivenje jednu svoju teologiju? Možemo
iskopati jednu teologiju iz Otkrivenja, ali druga je stvar da mi oblikujemo
naučni sustav iz činjenica raspršenih u ovoj knjizi, druga je stvar naći uistinu
u samoj knjizi naučni sustav samih istina u njoj.
Ne oklijevamo tvrditi da Otkrivenje ima svoju teologiju, svoju u
vlastitom smislu. Grci su opravdano Ivana apostola nazivali „teologom“.
Kao Pavao, on je doista stvoritelj kršćanske teologije. Uostalom, sve
nadahnute knjige, osim što sadrže istine o kojima će zatim teolozi razmišljati
stvorivši jednu znanost, one su po sebi nužno također svjedočanstvo jednog
nauka. Čovjek se ne može odreći makar samo uključene i nesvjesne
sustavnosti nauka, ako je čovjek razumno biće. Također nesvjesno je nužno
da on učini u sebi izvjesni izradak barem početnički, neki izvjesni sustav
vrijednosti, istina oko jednog središta. Takva je sustavnost u Otkrivenju
vrhunska, rekao bih, glede toliko drugih nadahnutih knjiga. Otkrivenje ima
svoju teologiju. Treba da vidimo metodu toga naučnog sustava i da vidimo
što naučava.

Teološka metoda nadahnutih knjiga

Teologija se Otkrivenja gotovo bitno razlikuje od naše teologije

svojim postupkom (metodom). Kao takva je proučavana, možemo reći, od
prvih stoljeća kršćanstva, upravo od vremena apologeta. Naravno, glede

234
objavljenog pologa vjere postoji bezuvjetno zajedništvo između nadahnutih
knjiga i teologije, ali način je naučavanja drukčiji. Teološki, kao zapadnjački
tako istočnjački, način postupanja nosi upravo trag našeg načina mišljenja,
koji smo izobraženi u grčkoj uljudbi, jasnom, točnom, određenom mišlju,
lako apstraktnim izrazom. Istinu prenose pojmovi, koliko je najviše moguće
lišeni svakoga vidljivog i maštovitog sadržaja.
U tekstovima našeg katekizma nalazimo također taj način postupanja.
Do istine se dolazi ovakvim postupkom: znanost izrađuju filozofski,
tehnički, opći, apstraktni pojmovi. Jezik, na kraju, bilo kojeg čovjeka, na
bilo kojem prostoru, u bilo kojem stoljeću živio, ostaje simbolički govor.
Simbol je ipak sveden gotovo ni na što. Odnos je sa slikom, što je više
moguće, dalek. Riječ nema snage, vrlo je osiromašena od osjećajnosti; ostaje
nešto kruto, čvrsto, malo ledeno. Teološki je način postupanja nadahnutih
knjiga posve drukčiji: ne nastupa pojmovima, općim idejama,
apstrakcijom… nego slikama, simbolima i nabijen je emocijama,
strastvenom upornošću. Ne pokorava se zakonima jezgrovita rasuđivanja i
nema matematički sklop silogizma, ne ide s istine na istinu intimnom
svezom, ni logičkim odnosom, nego suprotstavljanjem. Teologija je u
nadahnutim knjigama povezanija sa životom. S druge strane način
postupanja povezuje više tu teologiju s općim govorom, više je povezuje s
pjesništvom, koje je izraz potpunog čovjeka.
U nadahnutim se knjigama ne nalaze traktati „De Verbo incarnato“,
„De Sanctissima Trinitate“. Nalaze se Otkrivenje, Izlazak, Evanđelje.
Sučelice grčko-latinskomu teološkom načinu postupanja, teologija
nadahnutih knjiga bliža je pjesništvu. Prizivi nisu logički, objavljene istine
nisu strogo ulančane u znanstveni sustav. Prije su proizvedene
kontrapozicijom ili duhovnim prizivom. Jezik nije ogoljena kost, apstraktan,
konceptualan: jezik je naprotiv obojen, žive pjesničke svježine. Patrističkim
i skolastičkim traktatima nasuprot, nadahnute su knjige divna orkestracija
predmeta koji neprekidno pritječu: predmet izlaska, predmet raja, predmet
zaručničkog sjedinjenja… beskonačno bogatstvo predmeta. Biblija je za
čitatelja kao prašuma u kojoj se gubimo, ali također mjesto gdje čujemo
život koji odasvud treperi: čuješ kako ptice pjevaju, potoci protječu, vjetar
kako prolazi…
Teološki način postupanja u Otkrivenju i drugim nadahnutim
knjigama odvija se po izvjesnim nutarnjim odjecima ili tajnim natuknicama
koje jedva primijetiš, kao u poeziji.

235
 Predmet Izlaska

Dva su osnovna predmeta Otkrivenja i ta dva predmeta stvaraju

teologiju Otkrivenja: predmet Izlaska i predmet zemaljskog raja. Sa stajališta
je nadasve tih dvaju predmeta viđena cijela kršćanska teologija.
U prvom je dijelu Otkrivenja predmet Izlaska. Bičevi kao kazne su
egipatski bičevi. Povijest je Božji sud nad grešnim svijetom i progoniteljem
Crkve. Prijevarni svijet podnosi kazne koje je jednog dana podnio Egipat, jer
sve ostaje istovjetno, premda sve proživjevši jednu povijest. Vrijeme je
nepovratno, pa ipak vrijeme nema drugog sadržaja osim božanskog suda,
sud kojim je Crkva otajstveno spašena, a svijet osuđen i podložen svim
kaznama.
Kako o egipatskim bičevima tako se govori o Mojsijevu hvalospjevu.
S onu stranu mora od prozirca izabranici pjevaju na citrama pjesmu Mojsija,
Božjeg sluge, i Jaganjca. I cijeli je život Crkve samo taj hvalospjev.
Euharistija: zahvalni hvalospjev za oslobođenje iz Egipta; bogoslužje je čin
koji izabranike (za)nosi s onu stranu ovoga grešnog svijeta u Božje
kraljevstvo. I narod u istom času u kojemu doživljava spasenje, uzvisuje
također Boga zahvaljivanjem.
Konačno se otvara nebo i pokazuje se kadioni žrtvenik, hram. Izlazak
počinje bijegom iz Egipta, i u Otkrivenju se bježi, udarani bičevima… Zatim
je prijelaz kroz more i oslobođenje, konačno podizanje šatora, slike hrama.
Tako na kraju prvoga dijela Otkrivenja potresi i veliki neredi te zatim, evo,
Božjeg hrama, kadionog žrtvenika…

Predmet Edena

U drugom je dijelu Otkrivenja predmet zemaljskog raja. Vraćamo se u

stari Eden. Ženu i njezina Sina slobodno i jasno nadahnuti pisac gleda u
svjetlosti Eve, majke živih. Žena i Plod koji se od nje rađa pobijedit će
Zmaja, kojeg Otkrivenje naziva također stara zmija.
Raj je na kraju otvoren i u raju stanuje Bog zajedno s ljudima. I u raju
je rijeka, i na rijeci stablo života koje rodi plodom koji iscjeljuje narode.
Posljednji se povijesni čin suprotstavlja prvomu: tako se krug zatvara.
Viđenje vremena. Vlastito židovstvu, previše je suprotstavljeno
viđenju vremena, vlastito Grcima. Postoji razlika: povijest je nepovratna. Pa
ipak ne ide se naprijed ravnim pravcem: na kraju se čini da se vraćamo na
početak. Vraćamo se na početak jer se vraćamo u Božje krilo. Duhovni
život, cijela povijest svijeta samo je povratak u izgubljeni raj.

236
 Poimanje Izlaska

Kako je moguće da ta dva predmeta sažimlju teologiju nadahnutih

knjiga, u najmanju ruku Otkrivenja? Zato jer Izlazak uključuje poimanje
Boga i čovjeka, i konačno shvaćanje vjerskog života, odnosa između
čovjeka i Boga.
Poimanje međutim Boga, Boga Spasitelja. Bog ulazi u povijest, vodi
je, i povijest, svemu usprkos, pokorava se njegovoj volji. Tko se suprotstavi
toj volji, smrvljen je. Bog je gospodar povijesti. Bog nije onkraj ovog
svijeta, nije netko tko nema odnosa s ljudima: Bog štoviše zahvaća u njihov
život. Shvaćanje Boga u Otkrivenju je kao ono koje nam pružaju druge
knjige u Pismu, naročito u SZ.
I zatim shvaćanje čovjeka. Čovjek je grešnik od Boga pozvan na
otkupljenje. Uključeno je Augustinovo shvaćanje izabranog naroda,
progonjenog od svijeta. Čini se da svijet ima svu vlast nad tim narodom.
Istina je, Bog spašava narod, ali ga spašava primjereno; čini se doista da ga
prepušta mržnji, progonstvu, neprijateljskim silama koje su u protivničkoj
ruci. Ali povijest, na koncu, služi Gospodinu. Izrael, Crkva progonjeni su:
žive na zemlji, ali nisu zemaljski, Izrael i Crkva su u oporbi svijetu. Ali
oporba nije korjenita, nije konačna, jer na kraju pobjeđuje Bog. Božji je
narod iz svijeta izabran, pa ipak pripada svijetu.
Kakav odnos ima čovjek s Bogom? Je li odnos suradnje s božanskim
naumima? Izabranici su označeni od Jaganjca, misteriozno sačuvani od
Boga. Ne čini se da što drugo čine. Suradnja je vjera. Bog doista (sve) čini.
Anđeli izlijevaju čaše, anđeli sviraju trublje i sve se ispunja. Autor onoga što
se događa više je Bog nego čovjek. Ono što se događa na povijesnoj razini,
izmiče nadzoru onoga koji djeluje.
Anđeli trube! Preko njih Bog djeluje! Ljudska djelatnost sigurno ima
svoju težinu, ali čini se, jedino za tvoje spasenje ili tvoju propast. Otkrivenje
promatra povijest, ne pojedinačno spasenje. Povijest se pokazuje kao samo
Bogom određena, koju samo on ispunja, koji se služi ljudima nezavisno od
njihove volje.
Predmet Izlaska izriče ono što je ljudski život: izlazak. Živimo radi
izlaska iz ovog svijeta, živimo da umremo. Cijeli je život put. Ništa statično.
Bog je stvorio stvari i utvrdio ih u savršenosti njihove naravi. Bog je stvorio
čovjeka, ali ne u savršenosti njegove naravi, stvorio ga je i postavio na put.
Kad ga stvara, ne govori: neka bude. Riječ kojom Bog stvara čovjeka, nije
glagol u prošlosti koji izriče prošlu, dovršenu (perfektnu) radnju; izražava

237
prije neprekidno djelovanje: činimo. Bog ne prestaje nikada stvarati, kaže
Irenej. Božje ruke nisu prestale mijesiti svoje preljubljeno stvorenje od
prvog dana do danas. Treba da promatramo sadašnji život u rastu, na putu
napretka. Ali put je napretka hod preko = prijelaz, bijeg. Nije neprekidni
hod, nego poskakivanje, preskakanje jarka. Gospodin me nije pozvao da
hodam ugodno jednom istom cestom, nego da preskačem. Treba da me Božji
Duh uzme i zanese, da me vuče, da me vodi. To je put, ali put koji mogu
prijeći samo prolaskom kroz more. Neprekidno čudo kršćanskog života koji
je nadilaženje, kvalitativni skok: čovjek sam a treba da postanem Bogu
sličan! Da doista bude, čovjek se treba promijeniti, nameće se potreba
njegove promjene: čovjek treba biti Bog! Prijelaz kroz more…
Druge nam stvari kaže Otkrivenje. Kaže nam da je na kraju sve
pjesma: ne više napor, nego zahvaljivanje, hvala u jasnoj nazočnosti.
Vremena više nema; nema više grijeha, nema više zaprepaštenosti naše
propasti, nego pjesma. To je budući život.

Novo stvorenje

U prvom dijelu prevladava predmet Izlaska, u drugom dijelu predmet

Edena. Treba ipak da priznamo da nema prijeloma između dvaju dijelova.
Ako predmet izlaska svršava u prvom dijelu viđenjem žrtvenika – otvori se
nebo i vidi se žrtvenik – u drugom dijelu nije odsutan spomen hrama.
Teologija Otkrivenja doista teži k bogoslužju, opravdava čin bogoštovlja kao
vrhovni čin, razlog svega. Bogoštovlja čin, i zato hram, žrtvenik, srce je
svega divnog stvaranja koje je knjiga Otkrivenja. Nema dakle podjele
između dva dijela. Ali drugi izvjesno nadopunja teologiju prvog dijela.
U drugomu dijelu prevladava predmet Edena. Nazočna je Žena, njezin
Sin, i Zmaj koji vreba Ženu. Ali Zmijina zasjeda ne svršava sada porazom:
Žena se brani od Zmije i slobodna je svojim bijegom u pustinju, i ondje je
Bog brani. Zmijino progonstvo protiv Žene i njezine djece nema dakle svoj
kraj u novom padu žene i čovjeka, nego u obrani jedne i drugoga.
Kao što Žena suncem odjevena, njezin Sin muškić, Zmija koja vreba
jednu i drugog prizivaju predmet Edena, tako je Eden prizvan u posljednjem
okviru koji zaključuje Otkrivenje kad vidjelac promatra grad Bogom i
Jaganjcem obasjan, kao suncem koje nikada ne zalazi. Prizor konačno
svršava viđenjem rijeke koja optječe čitav grad, i grad je samo jedan trg, i na
središtu je trga stablo života.
Preuzimanje stare edenske pripovijesti učinjeno je naopako. Postanak
počinje stvaranjem svjetlosti, razdvajanjem voda od zemlje, stvaranjem

238
biljaka, životinja, koje zemlju pretvaraju u vrt, pripravljen za primanje
čovjeka; konačno, na posljetku, čovjek. U novom stvaranju, kako opisuje
Otkrivenje, Bog ne počinje svjetlošću niti edenskim vrtom; počinje
čovjekom da završi u svjetlosti, u vrtu, u Edenu.
To već nagoviješta divnu teologiju otkupljenja. Koliko je puta
hebrejstvo ukorilo kršćane da su uništili proročki navještaj mesijanskog
doba, baš jer mesijansko doba još nije obnovilo zemlju! Ako je mesijansko
doba doista došlo, zašto još traju ratovi i zla svijeta, zašto još vlada smrt? Ne
treba li sve stvorenje klicati i uzbuđeno poskakivati u Božjoj nazočnosti?
Zar prvo stvaranje nije počelo stvaranjem svjetlosti koja se na sve prelijevala
i dala ljepotu stvarima?
Sada ništa više. Stvorenje ostaje ono što jest: mutno, još podložno zlu.
Kako je moguće da se otkupljenje doista ispunilo? Otkrivenje nam odgovara:
novo stvaranje ne počinje svjetlošću, ne počinje vrtom, ne počinje suncem i
mjesecom, stablima, životinjama… Počinje čovjekom. Bog preuzima
naopako stvaranje otprije: gdje je svršilo djelo njegovih ruku, odanle on
preuzima put i uspinje se dok se sve ne ispuni povratkom na jasnu svjetlost
božanske nazočnosti.

Bog sve u svemu

Omnia in omnibus
ττ̀α πάντα εν πι̃ασιν
1 Kor 15,23

Čovjekom počinje novo stvaranje. To znači da se sve počinje u

intimnosti. Ne u vrtu pripravljenom za čovjeka, niti u čovjeku koji je po sebi
čudesno izvučen ispod težine i ruševina stvorenja koje leži u zlu. Božja
obrana i zaštita žene i čovjeka vode ženu i čovjeka ne u vrt, nego u pustinju.
U tom stvaranju u kojemu čovjek i žena počinju novu božansku povijest, zlo
još uvijek prevladava. Žena, da bi se spasila, treba bježati, treba se usamiti,
sakriti se.
Stvaranje kreće od čovjeka, i to novo stvaranje, preuzeto božjom
rukom, tako misteriozno postupa da ti se čini, da ne možeš primijetiti pravi
napredak, da ne smiješ prepoznati njegovo napredovanje koje si naprotiv
prepoznavao u prvom stvaranju. Samo božanskim, uvijek novim i baš zato
božanskim, nezasluženim, čudesnim pothvatima stvaranje napreduje: novo
je stvorenje djelo Božje svemogućnosti. Najprije je Božji čudesni zahvat
koji je obranio Ženu i njezino novorođenče od Zmaja. Ne ubija Žena ni
čovjek Zmaja. Bog štiti čudesno Ženu i čovjeka; zatim stvorenje napreduje

239
drugim nezasluženim Božjim zahvatom: grad se spušta s neba. Čovjek ne
stvara grad; grad kao Eden božansko je stvorenje: silazi izravno od Boga,
silazi odozgor.
Sve konačno svršava u jasnoj nazočnosti božanstva. Svjetlosti prvog
dana odgovaraju, na kraju Otkrivenja, Bog i Jaganjac koji sve obasjavaju u
danu bez kraja. Viđenje Otkrivenja prikazuje plastičnim riječima ono što je
Pavao naviještao učenim riječima: i Bog će biti sve u svemu. Bog je doista
sve u svemu: čini se da grad više nema ni vratiju ni zidina, čini se da je
postao samo jedan trg, i trg se čini da je postao samo jedna rijeka, i rijeka
optječe samo jedno stablo, i stablo je u središtu svega stablo koje je vidio
Hošea na kraju svoje knjige: kozmičko stablo koje ispunja cijeli svijet i
svima daje spasenje. Što je ta rijeka u središtu grada koja sve natapa? Što je
stablo koje se na sve pruža? Rijeka je i stablo samo Bog: Bog u svom Duhu,
rijeka; Bog u svojoj Riječi, kozmičko stablo otežalo plodovima za spasenje
naroda.
Na kraju se Otkrivenja vidjelac sjedinjuje upravo s onim što je rekao
Pavao učenim pojmovima. Bog je doista sve u svima. Bog je sve – ali se
stvari ne poistovjećuju s njime – Bog je sve u svima i u svemu. Kozmičko je
stablo doista stablo koje nosi plodove za ozdravljenje i spasenje naroda. Ima
dakle još naroda, ima još onih koji treba da uživaju taj život, to spasenje; i
rijeka je na obalama grada i cijeloga ga natapa.

Crkva

Žena se očito suprotstavlja Evi, majci živih. Nije isključeno da

vidjelac misli na Djevicu Mariju. U crkvenom bogoslužju, u misi Uznesenja,
opravdano pjevamo za uvodnu pjesmu upravo riječi kojima počinje drugi
dio Otkrivenja.
Žena ipak nije samo ona koja je dala život Isusu. Otkrivenje ne govori
samo o njezinu Sinu muškiću. Progonstvo stare Zmije nije samo protiv
njezina Sina, nego također protiv sviju njegovih pristaša. Protiv Sina štoviše
Zmija ne može ništa, jer je Sin odmah otet i odnesen pred Božje prijestolje.
Tekst kaže: Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. Progonstvo se
pokreće protiv pristaša. Žena ima odnos s pristašama Sina, uzetog u Božju
slavu. Pristaše su kršćani i Žena je upravo ona koja ih rađa.
Ovdje se također ne isključuje odnos na Mariju koja, kao što je fizička
majka utjelovljene Riječi, tako je duhovna majka svih kršćana. Tekst ne
isključuje Marijino majčinstvo svih kršćana, ali ga neposredno ne
natuknjuje. Žena je Crkva kako je promatra židovsko-kršćanska teologija

240
prvih desetljeća kršćanstva: kao stvorenje koje prethodi samo stvaranje
stvari. U drugoj Klementovoj poslanici – koja je prije homilija nego pismo –
dosta osobiti nam tekst govori upravo o Crkvi kao o prvomu Božjem
stvorenju: stvorena je prije svega. Tu misao o Crkvi kao o stvorenju koje
prethodi stvaranju svijeta nalazimo kod Pastira Hermesa. U tom je spisu
Crkva časna starica: starica, kaže sam Hermes, jer je starija od svih vjekova,
starija od svega stvorenja.
U Otkrivenju viđenje Žene na početku drugog dijela, čini se, da želi
opravdati nauk koji je vlastit židovsko-kršćanskoj teologiji. Čini se da nas
vidjelac želi naučiti kako je božanski naum na sigurnom, pričuvan svojoj
izvanjskoj objavi za posljednja vremena, ali sačuvan ljubomorno u Božjem
otajstvu. Prije kršćanstva je židovstvo doista naučavalo: Mesija je skriven;
samo će u posljednjim vremenima doći. Božje je kraljevstvo već na
sigurnom i nazočno u nevidljivomu božanskom svijetu tako da nikada
nijedna stvorena prijetnja ne će moći izložiti opasnosti njegovo konačno
ostvarenje. U prikladni čas sve će se objaviti: otkrit će se zastori i evo, sve će
se ponazočiti.
Stvaranje Crkve prije svih vjekova, Mesijina priprema u Božjoj
tajnosti, prije nego li se Mesija pojavi na zemlji, naznačuje, čini mi se,
nepogrešivost Božjih odluka, bezuvjetnu sigurnost događaja koji je Bog
predodredio od vječnosti. Što je Bog odlučio u svom savjetu, to se ispunja u
času koji je on izabrao nezavisno od ljudi. Događaj ne uzlazi sa zemlje na
nebo, nego silazi s neba. Žena je okrunjena zvijezdama, mjesec joj pod
nogama, odjevena suncem. Stvorenje, umjesto da rodi Ženu, čitavo je
stvoreno za Ženu, da je obasjava, da je slavi: ne, Crkva nije proizvod, plod
stvorenja, božansko je stvorenje samo naprotiv njezin plašt, njezina haljina
slave. Grad ne podižu ljudi, kao Babilon, činom oholosti protiv Gospodina,
nego sveti grad silazi s neba.

Život Crkve je neprekidno čudo

Crkva je prije svih vremena, cijele povijesti, već živa i slavna. Zatim
se čini da više nije slavna: ušavši u vrijeme, podložna je napasti. Povijest
otkupljenja preuzima pripovijest prvog stvaranja; to je rekapitulacija-
obnova, ali obrnutim redom. Prvo stvaranje svršava napastovanjem žene i
čovjekovim padom; ovdje počinje novo stvaranje kušnjom Žene i Božjom
obranom i zaštitom.
Žena ne pobjeđuje Zmaja vlastitim djelom. Zmaj je pobijeđen, učinjen
neškodljiv, i Žena je spašena božanskom zaštitom. Bog izvlači Ženu i njezin

241
Plod iz zasjede stare Zmije. Te riječi sigurno žele reći da je upravo život
Crkve, svemu usprkos, neprekidno čudo. Nismo sigurno oslobođeni od
svoga napora u svladavanju napasti, ali pobjeda nad napašću ostaje Božje
djelo. Čitavo čovječje djelo ne bi ničemu vrijedilo, kad bi bio sam da
umakne đavolskoj snazi, neizmjerno većoj od snage siromašne Žene koja se
nalazi porođajnim bolima i ima sklonište u pustinji.
Poslije slijedi silazak svetoga grada, grada koji se kasnije otkriva kao
stari Eden. Grad je cijelo božansko stvorenje Bogom obasjano, stari Eden
optječe rijeka koja silazi od prijestolja, u središtu prevladava stablo koje
svemu daje život.
Spasenje, koje počinje kao zaštita čovjeka i žene, ali tajna zaštita koja
prividno ostavlja ženu samu u vlastitoj bijedi, svršava u preobrazbi svega
stvorenja Bogom prožeta. Žena, koja je na nebu odjevena slavom, sada na
zemlji zapomaže u porođajnim bolima, i sama je, ostavljena samoj sebi u
progonstvu koje joj pokreće Zmija, bez ikakve obrane osim pustinje.
Spasenje je sigurno, Crkva je već u Bogu odjevena slavom, pa ipak,
prividno, ništa slabije od te Žene koja bježi.
Preobraženje ne samo čovjeka i žene nego također pustinje koja
postaje vrtom, preobrazba stvorenja koje postaje Božjim gradom, ispunja se
samo na kraju povijesti.
Stvorenje je prožeto božanskom svjetlošću i postaje stari Eden. Bog
ga čitava prožima, ali je za čovjeka. Bog ga natapa i cijeloga osvježuje
svojom vodom, Bog ga obasjava svojom nazočnošću, Bog ga čitava
iscjeljuje i daje besmrtni život plodovima stabla. Ali kako? Čovjek je u
središtu prvog stvaranja, tako čovjek ostaje u središtu drugoga. Drugo
stvaranje počinje čovjekom i vodi čovjeka da doista bude kralj svega
stvorenoga, Bogom prožeta i obasjana.

Križ je kozmičko stablo koje svemu daje život

U Otkrivenju se križ čini odsutan. Otvara se u viđenju zaklanog

Jaganjca, ali Jaganjac je prije onaj koji je pobijedio, kojemu je dana sva
vlast. Ako teologija Otkrivenja ima svoje središte u bogoslužnom otajstvu a
čitavo je Otkrivenje kozmičko bogoslužje koje je Kristov čin postavši činom
čitava svijeta, kako se onda križ čini odsutnim? Kao što je na početku pred
prijestoljem zaklani Jaganjac – njegovim se žrtvovanjem odvija povijest –
tako na kraju Kristovim proslavljenim križem cijela povijest ima kraj. Taj je
križ stablo cijeloga svijeta. Slavna homilija sv. Hipolita samo preuzima

242
središnji predmet židovsko-kršćanske teologije. Još prije Pavla i neovisno o
njemu kršćanska teologija je teologija križa. To nam kaže Otkrivenje: križ je
stablo čitava svijeta. Mesijansko se doba očituje u stablu koje će biti visoko
kao libanonski cedar, raširit će svoju krošnju, davat će svoj plod kao loza, bit
će dugovječno kao maslina. Stablo će imati dubinu neba, širinu zemlje,
ispunit će sve stvorenje i bit će život svijeta.
U obnovljenu Edenu doista je zasađeno stablo za spasenje svih
naroda. Sva se povijest odvija u nazočnosti zaklanog Jaganjca, cijela
povijest završava uzvišenjem svetoga križa, lisnatim stablom u čijoj sjeni
počivaju narodi, stablo otežalo plodovima koje daje život svjetskim
narodima.

243
 V

KRISTOVO OTAJSTVO

Nebeski je život
nazočan u zemaljskom bogoslužju

Sad kad smo na kraju, Otkrivenje nam se pokazuje toliko tajnovitije i

dublje, da nam se čini da nije ništa reklo.
Cijelo je Otkrivenje zaključeno bogoslužjem Jaganjca i stabla cijeloga
svijeta. Koje značenje ima postavljanje zaklanog Jaganjca pred prijestoljem
na početku objave a na kraju Otkrivenja postavljanje stabla, posred trga, koje
rađa plodove.? Tako u jedno kao u drugom slučaju Otkrivenje u svojim
opisima ponazočuje nebesko bogoslužje, na čijem se primjeru nadahnuo
Mojsije u gradnji hrama te će trebati da se nadahnjuje sav Božji narod koji
putuje zemljom.
Čini se na kraju da objava, kao što ima početak u bogoslužju, da tako
treba završiti samo u istom bogoslužju, u objavi nebeskog bogoslužja koje je
Jaganjčevo bogoslužje, a to je smrt na križu.
U sadržaju nebeskog bogoslužja koje je vlastito Otkrivenju, nalazi se
sva razlika između SZ i NZ. To je bogoslužje doista Jaganjčeva smrt. Ali ako
je to Jaganjčeva smrt, nije više zemaljsko bogoslužje učinjeno na sliku
nebeskog bogoslužja, čini se da je nebesko bogoslužje slika zemaljskog
bogoslužja. Nije li se Kristova smrt dogodila određenom povijesnom času,
na određenom mjestu stvorenja? To je doista novost NZ: između neba i
zemlje nema više odvajanja ili udaljenosti, nebo je nazočno ali tajno,
skriveno, na zemlji. Ipak, ono što zemlja sada posjeduje i živi, nije ni po
čemu različito od onoga što je na nebu.

Cijeli svijet i vrijeme skrivaju Boga čovjeku

Tu istinu izražava jedan najopćiji književni postupak židovske

apokaliptike, postupak koji upravo izvršava Ivanovo Otkrivenje
simbolizmom (broja) sedam.

244
 Otkrivenje je pisano na taj način da odgovara uvijek izvjesnomu
sedmosložnom redu. Što znači taj sedmosložni broj bičeva, čaša, trubalja…?
Sedmori broj prikazuje upravo, u židovskoj apokaliptici, tijek vremena i
protege čitava svijeta. Sedmori broj stoji za sedam planeta, stoji za sedam
dana stvaranja. Kad se govori o sedam dana stvaranja, vidimo cijeli tijek
vremena i povijesti; kad se govori o sedam planeta, promatramo naprotiv
čitavu protežnost stvaranja.
U židovskoj apokaliptici – nazočnoj također u nekim apokaliptičkim
knjigama židovstvo-kršćanstva, naročito u Izaijinu uzašašću koje je
vjerojatno napisano oko 70-80. godine kršćanske ere – taj tijek vremena, ta
protežnost čitava svijeta, prizvani sedmorim brojem, kao mjera su ljudske
razdaljine od božanstva. Bog ostaje onaj koji sve nadilazi, nepristupačni,
onaj koji ostaje s one strane. Između nas i njega je protega sedmorih nebesa,
cijeli nas tijek vremena dijeli od njega. Pa ipak su stvaranje i povijest
također sredstvo božanske objave. Ali čini se da židovstvo radije naglašava
kako su vrijeme i stvorenje bezdan koji nas dijeli od Njega. Da bi čovjek
mogao promatrati Boga i primiti njegove tajne, nužno je da čovjek prijeđe
sedam nebesa; treba da uziđe da bi dosegao božansku nazočnost.
Ali nije moguće da bi jedan čovjek, pa bio i prorok, mogao uzići u
božansku nazočnost prije nego sam Bog ne nadiđe beskonačnu udaljenost
sišavši k čovjeku. Stoga se u židovstvo-kršćanstvu govori o Isusu, „Anđelu
velikog savjeta“, koji polazi od Oca i silazi, preko svih sedam nebesa, dok
ne dođe k čovjeku kao poruka Božje volje. Nakon silaska Krist će opet uzići
na nebesa i pri svom uzlasku vodit će uzeto čovječanstvo i otvoriti put svim
ljudima.
To je govorilo Izaijino uzašašće; ali to nije nauk Ivanova Otkrivenja.
U evanđelju da: središnji je nauk četvrtog evanđelja doista Kristov silazak k
čovjeku i njegovo uzdizanje na križ, koji je također oruđe da On k sebi sve
privuče.

Sve je stvorenje
puno nazočnosti stabla i Jaganjčeve žrtve

U Otkrivenju nema silaska, nema uzlaska. Vidjelac vidi otvoreno

nebo, vidi Božja otajstva koja se ispunjaju na zemlji; zemlja je i nebo jedino
kraljevstvo, nebo je i zemlja mjesto objave.
Protežnost cijeloga svijeta, tijek vremena bili su zid koji je razdvajao
čovjeka od Boga. Čini se doista nužno radi povratka u božansku nazočnost
da čovjek uziđe tijekom razdoblja do prvog dana. Što je sav čovječji put ka

245
Gospodinu? Povratak u raj iz kojega je čovjek, sagriješivši, otišao; uzlazak
tijekom doba da dođe iznova u božansku nazočnost.
Ali Otkrivenju, čini se, ne trebaju godine radi uzlaženja: Bog je
nazočan. Odvijanje se povijesti događa u čistoj nazočnosti: ne događa se
usmjerenjem k nekoj nazočnosti ili radi ostvarenja božanske nazočnosti, jer
se prije u nazočnosti prijestolja i Jaganjca odvijaju svi događaji koje vidjelac
promatra: vrijeme je uključeno u čistu Božju vječnost. Tijek vremena ne
odgađa Božju nazočnost, može je skrivati; ali Otkrivenje, jer je Božja
objava, upravo nam kaže kako to vrijeme ne isključuje nepromjenljivu
nazočnost. Na kraju je kao na početku nazočno stablo, slavi se žrtva
Jaganjca prikazanog na žrtveniku od postanka svijeta.
Ne postoji drugi sadržaj cijeloga stvorenja: sve je stvorenje puno
nazočnosti stabla: stablo doista ima protežnost čitava svijeta. Cijela je
povijest puna Jaganjčeva žrtvenog čina.
Ivan ne govori ono što će reći židovsko - kršćanska teologija prvih
godina kršćanstva, tj. da se je utjelovljenje Riječi dogodilo u tajnosti, u
takvoj tajnosti da ga ni anđeli nisu upoznali: to kaže Pavao u poslanici
Korinćanima: Da su ga anđeli upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli (usp
1 Kor 2,8). To kaže Ignacije Antiohijski. To kaže Izaijino uzašašće:
Kristovim silaskom Isus, prošavši sedam planeta, na čijem su nebu
pretpostavljeni različiti anđeoski zborovi, odijeva se likom Jaganjca koji
predsjeda nebesima, i anđeli ga nisu znali prepoznati dok je prolazio. Prošao
je neprimijećen dok nije došao na zemlju.
Otkrivenje to ne govori, ali pretpostavlja. Ako je nebo zajedno sa
zemljom samo jedno kraljevstvo, samo objava Ivana apostola te nazočnosti
diže zastore koji skrivaju Božju uzvišenu nazočnost. Za Ivana apostola dakle
ta nazočnost ostaje također skrivena, ostaje otajstvo; misterij koji on otkriva.
To je sadržaj Otkrivenja a otajstvo je ovo: mi smo već u raju, već živimo
božanskim životom; ne bilo kakvim božanskim životom, nekim
sudjelovanjem… nego onim koji je Božji vječni čin, onim koji je
beskonačna njegova ljubav, onim koji je čin vječnosti.
Samo to živimo. Na početku kao na kraju poruka ostaje ista: pred
prijestoljem, zaklani Jaganjac: posred trga stablo života. To je doista čudesni
nauk: cijela ljudska povijest, čitavo stvorenje nemaju drugog sadržaja osim
Krista, čina njegove smrti.

246
 Krist koji ispunja zemlju i povijest također je Božja punina

Što to znači? Zar je moguće da jedan smrtni čin bude sadržaj povijesti
i da taj isti čin bude Božji život? Je li moguće da križ izriče ne samo
protežnost stvorenja, nego na neki način samu protežnost Boga? Pavao u
poslanici Efežanima to nagoviješta: čin Kristove smrti izriče samu mjeru
Božje ljubavi. Taj čin objavljuje i priopćuje beskonačnu ljubav, jer je čin
Riječi koja se prikazuje u „oblatio“-prinosu koja je čitavo njezino biće, cijeli
njezin život. Čin križa samo je taj isti čin kojim je živjela više ne samo
Riječ, nego utjelovljena Riječ. To je isti čin, ali kojim živi jednako Riječ u
svojoj božanskoj naravi i Riječ u svojoj ljudskoj uzetoj naravi, živi u
Božjem krilu i u krilu stvorenja. Isti čin, isti život, kao što je također isti koji
žrtvuje i isti koji prima žrtvu.
To je doista utjelovljenje. Ne žive sada dva života čovjek i Bog, nego
ako u ljudskoj naravi kao u božanskoj naravi bitno (op)stoji (subzistira) ista
Riječ, isti jedinorođeni Sin, na neki se način također ista ljubav izražava u
krilu božanske i ljudske naravi. Oblatio – prinos Riječi sigurno postaje
krvavo prikazanje: dar, ako ostaje učinkovit, mora zahtijevati smrt.
Ne mislim da je smrt tako bitno dužnik grijehu, da je inače ne bi bilo,
da nema grijeha, jer učinkovita ljubav zahtijeva stvarni dar. Riječ ne
doživljava krvavu smrt, ali u svom daru ljubavi ne živi za sebe niti u sebi:
Ona se doista da(ru)je, daje se tako učinkovito da je čitava u Ocu i za Oca.
Svaka božanska osoba proživljava u cjelovitom sebedarju na neki način
svoju smrt, koja nije mukotrpna, ali je stvarni izraz beskonačne ljubavi, u
kojem svaka božanska osoba ništa ne pridržava za sebe.
Tom cjelovitom sebedarju svake osobe drugoj korelativnoj što može
odgovarati u ljudskoj naravi, kad će trebati da ljudska narav (pro)živi isti
čin, ako ne njezino potpuno okončanje, njezina žrtva? Tako je u božanskoj
odluci utjelovljenja već uključena smrt i Jaganjac je (za)klan od osnutka
svijeta.
Život je samo jedan, i koji živi, jest Krist. On koji ispunja zemlju i
povijest, punina je također Božja: isti koji živi pred prijestoljem, stoji posred
punine nebeskog grada; pred prijestoljem da bude pred Ocem, posred grada
da bude posred braće. On sam, središte; ali više od središta, više nego
Početak i Svršetak, također onaj koji sve ispunja, kako kaže Pavao u
poslanici Kološanima.
To je nauk Otkrivenja.

247
 Kristova je žrtva nazočna

Nije istina da bi razvoj proročke objave morao voditi k oduhovljenju

predmeta Svetoga pisma na taj način što bi žrtvenom bogoštovlju trebalo da
na kraju odgovori samo čisto nutarnje i duhovno bogoštovlje. Ćudoređe
doista nije posljednja riječ u svetom Pismu. Ćudoređe iznova vodi k žrtvi i
to krvnoj žrtvi, nužno vodi k bogoštovlju, ka hramskom bogoštovlju. Oni
koji bi prelako htjeli osloboditi kršćanstvo od svakoga bogoslužnog i
sakramentalnog značaja radi naglašavanja samo njegove ćudoredne
vrijednosti, zaboravljaju da to isto ćudoređe vodi zatim k savršenosti ljubavi
što uključuje žrtvu, pretpostavlja žrtvu koja je bila na početku. Žrtva u
hramu, čini se, da nadomješta u Izraelu žrtvu prvorođenaca. Ako proroci
naviještaju ispraznost žrtve kad čovjek ispunja obredni čin bez raspoloženja
srca u poslušnosti Bogu radi ispunjenja svega zakona, ne žele sigurno
nijekati žrtveno bogoštovlje, nego radije naučavaju kako poslušnost zakonu
posvećuje čovjekovu žrtvu.
Ne uklanja se krvava činjenica smrti. Upravo ispunjenjem čitava
zakona ljudi će promatrati na križu Isusa kao prikazanu žrtvu. U svom
žrtvovanju on može reći da se sve ispunja: consummatum est – dovršeno je.
Ono što se događa u razvoju objave do Krista, nastavlja se u Crkvi, jer
Crkva ne ide dalje od Krista. Ne ide se dalje od Krista ne samo u sadašnjem
životu, ali niti u budućem. I što je sadašnji, što je budući život, što je vječni
život? To je čin ljubavi u kojem se Riječ odnosi prema Ocu da živi u njemu,
daje se Ocu stvarno, učinkovito, da nije više sam u sebi, da ne živi više u
sebi, nego da živi u Ocu. To sigurno na nekrvni način, čisto nutarnjim činom
Riječi; ali to ne samo čisto nutarnjim činom onoga koji je utjelovljena Riječ:
on ostaje zaklani Jaganjac također oduvijek. Poslanica nam Hebrejima
pokazuje Isusa s njegovim ranama pred nebeskim Ocem. Kristova se žrtva
ne nastavlja, nazočna je. To je isti čin beskonačne ljubavi Riječi prema Ocu,
ali življene u ljudskoj naravi koju je uzela. Ljudska narav može živjeti tim
činom samo u svomu vječnom trošenju. Naš život na nebu, sami Kristov
život u njegovoj ljudskoj naravi samo je vječna smrt radi života, nestanak
samima sebi u ovoj naravi, sami Božji život koji je neizmjerna ljubav, bez
mjere, u izvjesnomu svom samouništavanju, u svomu vječnom trošenju. Naš
je život upravo blaženstvo našeg umiranja: beati mortui qui in Domino
moriuntur.
Razumije se da umiranje ne može biti razaranje čovjeka, nego
umanjivanje čovjeka samom sebi da bi živio Bogu, da bude u njemu a ne
više u sebi samomu.

248
 BILJEŠKA

Trebat će da druge stvari reknemo glede angelologije. U židovsko-

kršćanskoj teologiji vrlo veliku važnost imaju anđeli. Ono što smo govorili o
protežnosti cijeloga svijeta: sedmorim nebesima; o protežnosti vremena:
sedam dana stvaranja, je li to možda zid koji sprječava gledanje Boga, koji
udaljuje od Boga? Zar Bog možda nije stvorio povijest, nije li Bog možda
stvorio svijet? Zašto bi dakle trebalo da budu obrana, nešto što razdvaja
čovjeka od Boga? Otkrivenje zasjenjuje otajstvo.
Treba upotpuniti nauk Otkrivenja drugim židovsko- kršćanskim
tekstovima i na osobiti način drugim tekstovima Novog zavjeta. Imamo
dojam da u Otkrivenju anđeli nisu u oporbi prema Bogu. Čini se štoviše, da
su anđeli većinom glasnici Božje objave i oni koji prenose svetačke molitve
pred Božje prijestolje. S druge strane, u drugim evanđeoskim tekstovima,
anđeli su naši čuvari, Božje sluge za ljude. Istina je¸ pa ipak ne možemo
preskočiti da nije tako jasno kako se čini: jesu li doista dobri anđeli u Božjoj
službi? Pobjeda našeg Gospodina na križu pobjeda je protiv Vlasti, tj. nad
anđelima. Prema Pavlu u poslanici Kološanima, otkupljenje je skidanje s
vlasti koju su anđeli imali nad stvorenjem. Čini se, da anđeli, vlašću koju su
imali na raznim nebesima i u raznim danima stvaranja, da su umišljali za
sebe klanjanje dužno Bogu. Čini se da su zavidjeli ljudima njihov poziv na
suzajedništvo u božanskom životu, u objavi Boga.
Krist se dakle prikazuje, također u Otkrivenju, kao junak koji treba da
vojuje. Boj je protiv Zmaja, protiv kojega vojuje Žena i njezin Sin muškić.
Krist skida anđele s njihove vlasti i ljude pripušta u dodir s Bogom. Sišavši k
ljudima on koji je Jedinorođenac, poništio je čovjeku nužno anđeosko
posredništvo. U Otkrivenju doista Ivan toliko puta naglašava da anđeo ne će
da mu se Ivan klanja.
Čovjek se sad više ne klanja anđelima, čovjek je Kristov ud, čovjek je
pred Jaganjcem, prati Jaganjca i ide kamo god Jaganjac ide: nijedan mu put
više nije zapriječen, nikakva ga obrana ne otima božanskoj nazočnosti. Kao
što ima vlast da govori, tako ima vlast da ide svuda; ne trebaju mu čudesa da
dođe pred Božje lice: čovjek je kralj.
Cijeli Novi zavjet, čini se, da očituje nekakvo nepovjerenje prema
anđelima. Gnoza je doista umnožila ta posredništva između čovjeka i Boga
koja su sprječavala čovjeku božansko zajedništvo. Sada je posredništvo
nestalo. Jedini je posrednik također onaj koji je razorio svako posredništvo,
jer u sebi sjedinjuje dva svijeta, tako da su dva svijeta u njemu jedan. Krist
ni najmanje nije most prijelaza; on je onaj u kojemu se dva svijeta
ujedinjuju, ne pristaju samo, nego postaju jedan.

249
 U Otkrivenju ipak se to nepovjerenje prema anđelima ne čini puno
kao u drugim spisima. Anđeli su uvijek doista, ovdje, sluge Božjega gnjeva,
božanskih sudova, kao što su glasnici nebeske objave. Ipak, također u
Otkrivenju, pravu, punu objavu imamo u Kristu. Krist je objava Boga. Ta
objava, koja se već pojavila na zemlji, već je opća svima koji su je primili.
Ljudima više ne trebaju anđeli da upoznaju Boga. Bog se je sada ponazočio
posred njih.

250
 VI

CRKVA

Stvarnost prethodna stvaranju

Kraj Otkrivenja i književni rod kojem knjiga pripada pretpostavlja

nauk vlastit židovstvu u Gospodinovo vrijeme: tj. u Boga su skrivena
otajstva, stvarnosti koje postoje prije svega stvaranja, ali će biti objavljene
upravo na kraju cijele povijesti.
Ta se preegzistencija može poistovjetiti jednostavno s Božjim
savjetom u kojemu je sve usmjereno k posljednjoj stvarnosti koja će se na
kraju povijesti objaviti i ispuniti.
Semitski je genij malo vođen k apstrakciji. Na taj je način semit
siguran u učinkovitost Božje volje, ukoliko ono što još ne postoji kao da
postoji zbog same činjenice što Bog to hoće. Ono što dolazi posljednje u
izvršenju, prvo je u Božjoj nakani: stoga budući da je prva u Božjoj namjeri
posljednja stvarnost kojoj je sve određeno, ta je stvarnost posljednja, za
židovstvo preegzistentna svim stvarima, skrivena je u Bogu, u Božjoj
nazočnosti.
Može biti da je ta preegzistencija čisto zamišljena, u Bogu; izrečena
na jaki način „preegzistencija“ baš semitskim genijem, ali može biti također
dano neko drugo tumačenje. Preegzistencija stvari, eshatološke stvarnosti u
božanskoj nazočnosti, nazočnost je sve u svemu prve stvarnosti također u
redu izvršenja, ali koja je izmaknuta sadašnjem svijetu zbog čovjekova
grijeha. Vidjet ćemo doista da ta preegzistentna i eshatološka stvarnost nije
druga od one koju nam pokazuju prva poglavlja Postanka.
Kakva je dakle ta preegzistentna stvarnost koja je također eshatološka,
posljednja stvarnost? Rabini govore da je sedam stvari koje prethode
stvaranju svijeta: Tora, Mudrost, Svetište, Mesijino ime, Eden… Otkrivenje,
upravo ukoliko je objava toga božanskog misterija, te eshatološke stvarnosti,
samo je objava stvarnosti koja preegzistira u Božjem naumu, jer je po toj
stvarnosti sve stvoreno.
Preegzistentna, eshatološka i posljednja stvarnost, koja sve sakuplja,
jest Crkva. Prvi nam kršćanski pisci govore da je Crkva postojala prije
stvaranja svijeta, i ne znamo kako da shvatimo neke tekstove. U Pseudo-
Klementu i Pastiru Hermesu također, Crkva je predstavljena kao svemu

251
preegzistentna. Jednako je u prvom Henoku Sin čovječji preegzistentan u
Bogu, preegzistentno je također ime Sina čovječjeg – Mesija, ne ukoliko je
Jedinorođenac – ta je objava vlastita Novom zavjetu – nego upravo kao
Mesija, kao onaj u komu će povijest svršiti.
Preegzistentna je pred Božjim prijestoljem Mudrost: prema
mudrosnim knjigama Mudrost je doista bila s Bogom u stvaranju svega.
Preegzistentno je _Svetište: to vidimo upravo u Izlasku. Kad Bog
naređuje Mojsiju da podigne Šator, kaže mu: Učini prema uzorku koji sam ti
pokazao na gori. Postoji dakle uzorak prema kojemu se moraju nadahnjivati
sva ostvarenja tijekom vremena, jer sva su ostvarenja, koja će Božji Duh
buditi tijekom povijesti samo dugi navještaj, proroštvo, skica posljednje
stvarnosti koju će u jednomu izvjesnom času sam Bog spustiti s neba.

Posljednja stvarnost stvaranja

Ivanovo Otkrivenje objava je tih stvarnosti. Ali te se stvarnosti

poistovjećuju s jednom samo stvarnošću: Božje prijestolje, raj, Eden… što
su drugo ako ne Crkva? Svetište, što je drugo ako ne Crkva? … Cijelo je
Otkrivenje teologija Crkve, nesumnjivo židovska ne helenistička teologija,
krajnje različita od teologije crkvenih Otaca – toliko je različita da crkveni
Oci to ne primjećuju. Patristička, također skolastička misao ne izriče nam
ono što nam govori Otkrivenje glede Božje Crkve, nisu produbili osnovne
činjenice koje se nalaze u toj nadahnutoj knjizi, posljednjoj knjizi Svetog
pisma. Zašto? Upravo zbog misaonih kategorija koje su krajnje različite od
kategorija vlastitih helenističkoj misli: semit ne misli kao Grk, i Grk se loše
snalazi u Otkrivenju. Nije rečeno da je Otkrivenje teže od drugih nadahnutih
knjiga. Knjiga je književnog roda koji ne odgovara našem mišljenju; semit
to shvaća mnogo bolje nego što mi to shvaćamo; treba da budemo semiti da
to shvatimo.
U Otkrivenju se doista nalazi nauk o Crkvi, bogatiji nego što postoji u
svima nadahnutim knjigama.
Rekli smo: posljednja stvarnost ne može biti drugo do li Crkva, jer je
stvorenje; stvorenje u pogledu kojega je sve drugo stvoreno: sve stvorenje,
cijela povijest samo su uvjet posljednjoj stvarnosti, vrhunskom ispunjenju
božanskog nauma. Što je taj božanski naum? Nebesko Svetište u kojemu se
ispunja vječno bogoslužje. Što je posljednja stvarnost? To je žrtvenik na
kojemu počiva zaklani Jaganjac. To je prijestolje koje nosi Boga. To je sveti
grad koji silazi s neba. To je Žena odjevena suncem koja stoji s nogama na

252
mjesecu i okrunjena s dvanaest zvijezda. To je stari Eden koji optječu četiri
rijeke, u kojemu je zasađeno stablo života.
Sve su te stvari ona stvarnost. Sve je samo jedno, jedino otajstvo:
Crkva. Različiti predmeti nagovještaju upravo ono što je Crkva, njezine
različite službe, njezinu narav, njezinu veličinu.

Božje prijestolje

Prije svega Otkrivenje nam Crkvu prikazuje kao Božje prijestolje (u

petom poglavlju). Prvo viđenje apostol ima o prijestolju na kojem sjedi Bog:
merkaba. Hebrejska mistika je mistika merkabe. Bog je nošen u stvaranju,
objavljen na prijestolju. Nalazi se prijestolje na kojemu on sjedi, i postoje
kola koja ga nose među ljude. Kola jer se on kreće: iz beskonačne samoće
svoga Bića on silazi, zauzima se; prijestolje jer ne dolazi samo, nego se
također nastanjuje među ljudima i kraljuje odjeven slavom. Crkva je Božja
pokaznica.
Crkva je oruđe koje nosi Boga, sredstvo je po kojem se Bog
priopćava, štoviše, u kojemu se Bog priopćava. U Crkvi Bog izlazi iz sebe,
prelijeva se van sebe; po tim kolima izlazi iz svoje samoće, iz tajne svoga
intimnog života, i pokazuje se, objavljuje se. Crkva je prijestolje na kojemu
on djeluje.

Božji hram

Crkva je također žrtvenik na kojemu se žrtvuje Jaganjac. Doista je

Božji hram u kojemu se slavi vječno bogoslužje hvale i čistog prikazanja.
Čisto prikazanje ne može biti drugo nego Bog: Crkva prima Boga da Boga
dade Bogu. Ono što kaže Ivan od Križa glede nutarnjeg života svake duše,
još prije od života svake duše život je cijele Crkve. Svaka duša prima Boga
da Boga dade samom Bogu, jer se Bog ne može zadovoljiti dušom dok duša
Boga ne donese Bogu: Bog ni čim drugim ne može biti zadovoljan osim tim
darom, i dar koji mu duša čini mora biti jedinorođeni Sin, povratak
Jedinorođenca Ocu.
Bog se priopćava svijetu u Sinu, i treba da svijet iznova Sina prinese
njegovu vječnom Ocu. Čitav je život Crkve samo taj prinos, vječno
bogoslužje hvale, koje se u Otkrivenju izražava viđenjem zaklana Jaganjca
pred prijestoljem. Jaganjčeva vječna žrtva žrtva je cijele Crkve, prinos svega
stvorenja, jer su oko prijestolja dvadeset i četiri starješine, anđeli, četiri Bića

253
predstavnici svega stvorenja. Vidljivo stvorenje, nevidljivo stvorenje, ljudi,
tvarna stvorenja, bogoštovni anđeli… sve doživljava samo jedno bogoslužje.
I od svega se stvorenja evo uzdiže prinos Sina jedinorođenca koji je postao
čovjekom i dao se svijetu da bude prinos svijeta Bogu.
Prikazanje je Crkve jednako čisti prinos koji jedinorođeni Sin čini
svomu vječnom Ocu; jednak je pa ipak nije jednak, jer nekrvni prinos, koji
je čista hvala u Božjem krilu, postaje prinos zaklanog Jaganjca, uključuje
muku kad postaje prikazanje Crkve.

Svetište bogoslužja cijeloga svijeta

Crkva je prije svega prijestolje, merkaba. Ali odmah je zatim svetište

bogoslužja cijeloga svijeta. Crkva nije samo Crkva ljudi, ima svjetski značaj:
sve se vidljivo i nevidljivo stvorenje sabire u njoj kao u božanskom hramu.
Prekrasno shvaćanje Crkve! To je vlastita teologija Novog zavjeta i
vlastita također prvim kršćanskim tekstovima. Ignacije Antiohijski prikazuje
također u svojim poslanicama Crkvu kao mjesto na kojem se slavi
bogoštovlje. Bogoštovlje je vrhovni crkveni čin, Crkva postoji radi
bogoštovlja. Bogoštovlje je doista vječni Sinovljev čin Ocu postavši činom
cijeloga čovječanstva, svega stvorenja; Sinovljev prinos postavši prikazanje
svega stvorenja Bogu.
Crkva je zatim još nešto: ona je Žena. Ali prije razmišljanja o tom
predmetu važno je primijetiti kako Crkva-svetište priziva Izlazak. Crkva
ostvaruje ono što je Izlazak obećavao. Mojsije treba da oponaša svetište koje
mu je pokazano na gori. Sada se isto svetište očituje, više ne šator učinjen
ljudskom rukom nego se šator učinjen Božjom rukom objavljuje vidiocu. To
je doista eshatološka stvarnost preko koje nema ni tijeka vremena ni
ljudskog djela.

Majka živih

Crkva je također Žena odjevena suncem, okrunjena zvijezdama,

mjesec joj pod nogama. Što znači sve to? Znači da je Crkva stvarnost po
kojoj živi sve stvorenje. Stvorenje je upravo stvoreno radi nje, određeno za
nju, tako da će sve stvorenje biti samo kruna Crkve.
Ona je Žena? Zašto žena? Rekli smo prije: eshatološka stvarnost,
pokazana u Otkrivenju, može biti samo naumljena stvarnost, koja će biti
potpuna samo u posljednje vrijeme. Ali može biti također stvarnost početka

254
koju je čovjekov grijeh izvukao ovom svijetu i koju je Bog uzeo u svoju
božansku nazočnost i koja sada ostaje skrivena u Božjim tajnama. U tom je
slučaju Žena majka živih. Židovstvo je tumačilo već prva poglavlja
Postanka u odnosu na Krista i na Crkvu i tako Pavao također u poslanici
Efežanima, u kojoj promatra Adama i Evu u Kristovoj službi kad govori o
čovjeku i o ženi, o Adamu i Evi kao praliku Krista i Crkve (usp Ef 5,32).
Je li opravdano to tumačenje? Ne pita se je li opravdano; sigurno je da
ga pisci Novog zavjeta posvajaju; Pavao ga čini vlastitim, Otkrivenje
također. Doista, ne preegzistira samo Crkva, nego preegzistira također
Jaganjac (za)klan od osnutka svijeta.
Žena živi u Božjim tajnama, skrivena u slavi. Živi naprotiv u muci na
zemlji, u progonstvu, u poniznosti. Ista stvarnost živi kao dvostrukim
životom: skrivena u Božjim tajnama doživljava slavu: suncem odjevena; ali
je vidjelac promatra na zemlji dok na nju vreba Zmaj. Dvostruka stvarnost
Crkve, dvostruki život: jedan, slavni, sav misteriozan i skriven, i vidljivi na
zemlji, ispitljivi, život patnje, poniženja, muke. U životu poniženja i muke
zaštićena je od Boga; ali poniženje i muka ne puštaju da prosijava slava koja
joj je vlastita već sada, koju već sada posjeduje u svojoj tajnosti. Misteriozni
značaj Crkve u sjeni je slikovitosti predmeta Žene, majke života.

Sveti grad

Druga slika Crkve: Jeruzalem koji silazi s neba. Crkva je stvarnost,

već sada prisutna u Božjoj nazočnosti: skrivena u Bogu, silazi izravno
odozgor, već je živa, već je stvarna, u Bogu, i silazi.
Sve slike, sva promaknuća, sva obećanja, svi proročki navještaji koji
razlikuju povijest svijeta, nikada ne će imati sposobnost da ostvare
posljednje očitovanje, posljednju objavu onoga što je Crkva. Ta je objava
doista otkrivanje zastora, silazak s neba, božanski čin. Jeruzalem silazi s
neba.
Ali Crkva je grad; sada više nije jedna žena, nije više svetište,
prijestolje, grad je. Prije smo promatrali Crkvu u njezinu odnosu s Bogom
ukoliko je Crkva određena za božansku hvalu. Sad promatramo Crkvu u
njezinu odnosu s ljudima. Crkva je grad koji sve ujedinjuje, okuplja sve
među svoje zidine, in se compacta tota, sjedinjuje i zaključuje sve u sebi.
Najprije Crkva ukoliko rađa: majka, žena koja je majka živih; sada Crkva
ukoliko je zbor sviju pozvanih, grad. U prvoj, odnos s ljudima ukoliko ih
rađa na život, sada ukoliko ih okuplja kao sveti narod.

255
 Ali grad je također otajstveno Jaganjčeva zaručnica a nebeski je život
ispunjenje božanskih zaruka.
Nebeski život nije više predstavljen samo kao bogoslužje, nego
također kao život ljubavi, jedinstva među ljudima. Ljudi postoje sa svojom
osobnom razlikom, ali žive u savršenom jedinstvu ljubavi, pripadaju svi
samo jednom životu, građani su samo jednoga grada. Pronicanje čovjeka od
čovjeka, čisti odnos ljubavi – svaki je čovjek drugomu brat – ali također
razlika svakoga u jedinstvu nebeskog Jeruzalema. I u nebeskom Jeruzalemu,
život grada, svjetlost grada… sve je Bog. Hrana ljudi je Bog. Postoje vrata
koja služe za ulazak u grad; zatim vrata koja više nemaju službu jer jedanput
unišavši, više se ne izlazi, ili barem, kad smo tu, više vrata nisu važna.

Mjesto susreta s Bogom

Posljednja slika Crkve: drevni Eden, vrt. Crkva je taj vrt. Je li razlika
slike Crkve kao grada i slike Crkve kao vrta, kao Edena, kao raja? Ne
promatramo više odnos čovjeka sa čovjekom, nego blaženstvo vlastito
svakomu od nas. Ne promatra se više služba čovjeka u njegovu odnosu s
Bogom ukoliko treba da proživljava hvalu, nego se promatra radije
blaženstvo koje čovjeku dolazi iz života u Crkvi, u raju. Čovjek je stekao
svoju posljednju savršenost, živi u slobodi, živi besmrtnim životom koji je
plod stabla života. Čovjek živi pred Božjim pogledom u slobodi, jer nema
više zidova. Nadahnuti pisac promatra čovjekovo posljednje blaženstvo.
„Izvan Crkve nema spasenja“, ponavljano nam je, jer izvan Crkve
nemaš ove Božje objave, niti se susrećeš s njime.
To je ekleziologija Otkrivenja. Samo sam natuknuo. Bilo bi divno kad
bismo mogli razmatrati svaki od ovih crkvenih znakova, ali to bi već bila
druga knjiga.

Jaganjčeva zaručnica

Božji se naum ispunja samo u Crkvi: Bog se prelijeva izvan sebe, kao
da se ponavlja božanski život izvan svoga intimnog krila, Bog se objavljuje,
Bog se priopćava, Bog ukoliko objavljen, Bog ukoliko priopćen-darovan,
Bog ukoliko posjednut, Bog ukoliko ga isto stvorenje doživljava koje je on
htio upravo da mu se mogne dati.
Evo što je Crkva: ona je Bog, ali Bog ne u otajstvu svoga intimnog
života – otajstvo ostaje nepronicljivo i nadilazit će uvijek čovjeka – ona je

256
Bog ukoliko se on priopćava i daje. Tako, cijela božanska objava je objava
misterija koji u vlastitom smislu ostvaruje priopćenje onoga koji je
nepriopćiv: Boga koji se prelijeva van sebe, Boga koji se daje. Stvorenje je
čisti uvjet za primanje te vrhunske objave svjetlosti, neizmjernog dara
ljubavi. Stvorenje je uvjet da se Bog očituje, da se priopći, da se Bog prelije
izvan sebe u svojoj beskonačnoj svjetlosti, u beskonačnoj svojoj ljubavi.
Crkva je upravo taj Bog, ali ukoliko je objavljen i priopćen.
Ona je Božje prijestolje. Prijestolje na kojem sjedi Drugi, kola koja
nose Boga.
Crkva je Svetište za primitak Riječi, za prikazanje Bogu samog
prinosa jedinorođenog Sina. Sadržaj hvale je Sin. Onaj koji je sadržan u
hramu, sam je Bog.
Crkva je majka, ali majka koja rađa Sina koji je Krist, i rađa kršćane
koji su samo jedno s njime. Crkva je Božja majka, majka mističnog Krista.
Crkva kao djevica majka je Marija.
Što je zatim Crkva kao nebeski Jeruzalem? Nije samo grad! Predmet
Otkrivenja nam kaže da ona jest grad ali pripravljen kao zaručnica. Upravo
jer je sveti grad, čovječanstvo doživljava svoje zaručničko sjedinjenje s
Bogom. Svojim odnosom međusobne ljubavi živimo samo ukoliko nam je
svima priopćen sami božanski život, kao što zaručnik daje zaručnici svega
sebe. Međusobno smo jedan – samo jedan grad – jer smo svi samo jedna
zaručnica. Međusobni dakle život ljudi, u Crkvi, u toj prožetosti ljubavi, u
izlijevanju ljubavi, in caritate, koja je bogoslovna krepost također kad je
caritas među braćom, nije drugo nego sudjelovanje na božanskom dobru, na
dobru Božjeg života. U bratskom se karitasu prelijeva božanska agape. U
ljubavi koja život nebeskog grada, ljudi žive Božjim životom. Tako je sveti
grad Jaganjčeva zaručnica, ona kojoj je priopćeno sve dobro Boga koji je
Ljubav.
To je Eden. U Edenu stablo života, križ, i Krist njegov plod. U Edenu
rijeka, Duh, kojim se ljudi opijaju: besmrtnim životom i beskonačnom
blaženošću. Crkva kao Eden priprema i daje blaženstvo čovjeku. U Crkvi on
žeđa za vodama Duha, u Crkvi jede plod stabla koje mu daje besmrtni život.

257
 SADRŽAJ

UVOD

POVIJEST I PROROŠTVO
Otkrivenje i teologija povijesti……………………………………….3
Proroštvo i sveta povijest…………………………………………….4
Proroštvo 'riječ koja stvara'…………………………………………..4
Proroštvo i kršćanska rasporedba spasenja: Otkrivenje……………...6
Otkrivenje i jedinstvo Starog i Novog saveza………………………..7
Nazočnost kraljevstva i proroštvo……………………………………8

PRVI DIO
KRISTOVA SLAVA

I
OTKRIVENJE SINA ČOVJEČJEGA
Otk 1,1-8…………………………………………………………….10
Objava Kristove slave……………………………………………….11
Anđeoska i apostolska služba……………………………………….12
Vjera i gledanje slave………………………………………………..13
Naboj između sadašnjeg svijeta i budućeg svijeta…………………..13
Nazočnost Božjeg svijeta i Kristovo pravo svjedočanstvo smrću…..15
Crkva je nebeski svijet………………………………………………15
Objava i sud…………………………………………………………16
Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi……………………………...17

II
IVANOVO VIĐENJE
Kršćanski život…………………………………………………… 19
sudjelovanje u otajstvu smrti i uskrsnuća…………………………..20
Ivanovo gledanje i bogoslužje……………………………………...21
Mistika viđenja i riječi……………………………………………...22
Mistika i Kristova nazočnost……………………………………….23
„Krist je posred Crkve“…………………………………………….24
Krist, Sin čovječji…………………………………………………..25
Dinamički značaj Ivanova viđenja…………………………………25
Krist je čovjek………………………………………………………26
Krist je Bog…………………………………………………………27
Viđenje Boga na Kristovu licu……………………………………..28

258
 III
KRISTOVA PORUKA SEDMERIM CRKVAMA
Simbolizam broja sedam…………………………………………..29

PISMO EFEŠKOM ANĐELU

Otk 2,1-7……………...……………………………………………30
Neminovnost dolaska i iščekivanje: ………………………………31
Bog vječno „dolazi“……………………………………………….31
Crkva koja se bori i slavna Crkva…………………………………32
Pokora i postojanost, uvjet kršćanskog života…………………….34

PISMA ANĐELIMA SMIRNE, PERGAMA, TIJATIRE

Otk 2,8-29………………………………………………………….35
Obećanje sudjelovanja na Kristovoj slavi…………………………36
Sudjelovanje na slavi pobjedom nad smrću……………………….37
Sudjelovanje na slavi u zajedništvu sa žrtvovanim Kristom………37
Suzajedništvo u slavi snagom uskrsnuća…………………………..39
Sudjelovanje u slavi Božjoj………………………………………..39

PISMA ANĐELIMA SARDA, FILADELFIJE, LAODICEJE

Otk 3,1-22 …………………………………………………………40
Intimnost sa zaručnikom…………………………………………..41
Povratak u raj……………………………………………………...42
Duhovna osjetila…………………………………………………..43
Kraljevska vlast…………………………………………………...44
Hram…………………………………………………………...….45
IV – Zaključak ……………………………………………………46

DRUGI DIO

SUD

I
ONAJ KOJI SJEDI NA PRIJESTOLJU
Otk 4,1-11……………………………………………………...51
Odnos među raznim viđenjima Otkrivenja ……………….……..52
Slavni Krist živi u svojoj Crkvi ……………………………….52

259
Slava Boga stvoritelja na nebesima ………………...................53
Nepromjenljivost Božje slave …………………………………53
Pohvala svete povijesti izvan sadašnjeg vremena pred Bogom: 54
Počela svijeta podržavaju prijestolje slave ……………..……...55
Viđenje prijestolja i njegov odnos s
viđenjima suda i nebeskog Jeruzalema ………………………..56
Mistika viđenja: Jakovljeva vjera i viđenje ……………...……56
Mistika viđenja: Božje prijestolje i kola ….……….…………..58
Mistika gledanja: Bog je osoba ………………….…………….59
Nebesko bogoslužje: pohvalnica svega stvorenja ..……………60
Hvala kao „(vjero)ispovijed“ božanskog jedinstva ……………61

II
ZAKLANI JAGANJAC

Otk 5,1-14……………………..……………………………….63

Nebesko bogoslužje i Kristovo otajstvo: Jaganjac

u središtu božanstva, u središtu povijesti i stvaranja ..........…...64
Krist osnova i ključ svetoga Pisma i povijesti ..................…….65
Duh Sveti …………………………………………………..….66
Sveopćost otkupljenja: Bog se priopćava u Kristu …………...66
Čovječje prvenstvo ………………………………………..….68
Jedinstvo tvari i duha …………………………………………68

III
POVIJEST JE SUD
Otk 6,1-8, 9-11, 12-17; 7,1-17; 8,1…………………………....70

Simbolizam broja sedam: povijesne stalne veličine i cilj…......70

Otvaranje pečata: Kristova smrt i povijest Crkve………….….71
Vrijeme u krilu vječnosti ………………………………….…..72
Eshatološki značaj povijesti nakon uskrsnuća …………….......73
Jahvin je dan slavodobitni dan: jahanje konja bijelca ………...74
Slavodobiće i osuda…………………………………………....75

PRVA ČETIRI PEČATA……………………………………...75

Jahvin dan je dan smrti: topot triju konja ……………………..76

260
PETI PEČAT…………………………………………………..77
Otk 6,9-11
Svetačka molitva ……………………………………………...78
Osuda zla i pakao ……………………………………………..80
Misterij zla i Božja jedincatost ………………………………..81
Svetačko iščekivanje slavodobića ………………………….…81
Prijestolje i žrtvenik: svetost i žrtva ……………………….….82

ŠESTI PEČAT………………………………………………...82
Cijeli svijet sudjeluje u osudi …………………………………84
Čovjek i svijet suodgovorni u osudi i spasenju ……………....85
Cijeli svijet učestvuje na spasenju …………………………....86
Krvlju označeni pred prijestoljem su
u slavodobitnim haljinama ……………………………………87
Kainov znak, anđeo istrjebitelj, znak križa,
kršćanski je život mučeništvo …………………………………88
Božja nazočnost ostvaruje svršetak:
umuknutost naravnog bogoslužja ……………………………..89

IV
SUD POVIJESTI
Otk 8,2-6 ………………………………………………………90
Anđeoski svijet i čovjek ……………………………………….91
Svetačka molitva i anđeoska služba …………………………...91
Svetačka molitva i eshatološki događaji ………………………92
Svetačka molitva i otkupljenje fizičkog svijeta ……………….92

ZVUK TRUBALJA
Otk 8,7-13; 9,1-21…………………………………………......93
Anđeoska 'vojska' ……………………………………………..94
Kraj kao ponavljanje Izlaska: bičevi ………………………….94
Svršetak svijeta i boj vjernih anđela s pobunjenim anđelima …95
Svršetak i pad anđela 'kozmokratora' …………………………95
Bičevi i oslobađanje novog Izraela …………………………...97
Grijeh anđela i grijeh čovjeka:
naboj između naravnog i nadnaravnog reda ………………….97
Šesti dan stvaranja i zvuk šeste trublje ……………………….98
Stvaranje čovjeka i grijeh …………………………………….99
Svršetak i otkupljenje ………………………………………...99

261
Pad zvijezde ………………………………………………....100
Bič tmina i strmoglavljenje svijeta u prvobitni nered ……….100
Vlast Zloga je relativna ……………………………………...100

SKRAĆENA OBJAVA
Otkrivenje 10,1-11; 11,1-19………………………………….101
Ispunjenje kraja,
nepromjenljivost Boga i nebeskog bogoslužja ………………103
Novi događaji ………………………………………………..104
Odnos među svijetom koji propada i žive Crkve ……………104
Otkupljeni čovjek – Kristova slika ……………….………….105
Položaj Crkve u sadašnjem vremenu …………….………….106
Svećeništvo, laikat i njihovo svjedočanstvo ………………...107
Otvaranje neba i kraljevstvo ……………………….………..109

TREĆI DIO

STVORENJE U SLAVI

I
ŽENA I ZMAJ
Otkrivenje 12,1-18……………………………….….111
Povijest i Crkva……………………………………………..112
Stvaranje svjetlosti:
Augustinovo i Pseudo-Klementovo stajalište………………112
Mudrost je Krist: Crkva i Krist su jedan……………………113
Crkva prvo uzorno stvorenje………………………………..114
Život Crkve rađanje je Kristova mističnog tijela…………...115
Porod i boj…………………………………………………..116
Simbolizam brojeva…………………………………………116
Crkva i Marija, Evin protulik;……………………………….117
Zli, stara zmija i Rim………………………………………...117
Čovještvo koje je Riječ uzela učestvuje na slavi…………….118
Kristovo uzašašće i Crkva……………………………………118
Haec est victoria quae vincit mundum, fides nostra (1 Iv 5,4)
I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša…………..119
Anđeoska vojna i eshatološki boj…………………………….119
Eva i Marija: žena „čovjekova“ zaručnica i majka sviju živih 120

262
ZMAJEVO POTOMSTVO
Otkrivenje 13,1-18 …………………………………………121
Viđenje prijestolja i viđenje Žene: …………………………122
Bog u sebi, Bog ukoliko se priopćava u Kristu……………..123
Krist plod zemlje……………………………………………124
Zmaj i dvije zvijeri: ljudska vlast i misao; carstvo i
krivovjerje………………………………………………..….125
Smrtni boj i spasenje Crkve…………………………………126
Ženine haljine poniznosti……………………………………126
Žena i Zmaj u sakramentalnoj rasporedbi spasenja…………127
Dvije zvijeri: politička vlast i ideologija vlasti……………...128
Svjedočanstvo tehnike i znanosti……………………………128
Usporedba između dvojice svjedoka i dvije Zvijeri ………...129
Pobjeda Crkve stoji u njezinu prividnom porazu:
misterij Kristove smrti……………………………………….130
Postojanost i vjera svetaca…………………………………...131
Zavodljivost dviju Zvijeri: čudesa, znak…………………….131

NOVI HVALOSPJEV
Otkrivenje 14,1-5…………………………………………….132
Sto četrdeset i četiri tisuće označenih
sudjeluju na Jaganjčevoj slavi………………………………..132
Mučenici i djevice……………………………………………133
Crkva je otajstvo stvarne nazočnosti Kristove slave…………134
Hvalospjev pobjede…………………………………………..135

II
ESHATOLOŠKI IZLAZAK

Otkrivenje 14,6-20 ……………………………………………136

Eshatološko doba i kraj……………………………………….137
Vječno Evanđelje, navještaj i obznana kraja sadašnjeg svijeta 138
Progonstvo Crkve……………………………………………..138
Put suda oprečan putu otkupljenja: neobnovljiv pravorijek…..139
Sin čovječji na oblacima nebeskim i berba; novi potop………140
Gnjev, puna objava Božje ljubavi…………………………….140
Pakao i zahtjev Božje ljubavi…………………………………141

263
SEDAM ČAŠA
Otkrivenje 15,1-8; 16,1-22…………………………………….142
Ognjeno more i pobjednička pjesma:
ognjeno more osuđuje i proslavlja…………………………....144
Anđeli putanja i anđeli naroda na sudu cijelom svijetu………146
More od prozirca je Duh Sveti: viđenje Sinaja……………….146
Prijelaz ognjenog mora i Mojsijev hvalospjev: Božja svetost..147
Hram Šatora i kraj zagovora: hvala i proklinjanje……………148
Sotona protiv Sotone………………………………………….149
Božja nazočnost ostvaruje kraj……………………………….150

III

BABILON
BLUDNICA VELIKA

Otkrivenje 17,1-18 ……………………………………151

Sotona i politička vlast: Rimsko carstvo uosobljuje

prvu oporbu Crkvi, Rim je grad progonstva…………………152
Izraelovo odbačenje, jeruzalemsko razorenje i izgnanstvo…..153
Isus je „novi Jeremija“, izraelski Ostatak i Crkva……………153
Ostanak kraljevstva i svećeništva u izgnanstvu………………154

PADE, PADE BABILON VELIKI - BLUDNICA

Otkrivenje 18,1-8 …………………………………………….155
Naredba za izlazak……………………………………………156
Bijeg iz zemlje Gošen i egipatska bogatstva……….…………157
Uzdizanje ljudskih vrijednosti u Boga
i duhovnost pustinje…………………………………………..159

TUŽALJKE I KLICANJE NAD PROPALIM BABILONOM-

BLUDNICOM
Otkrivenje 18,9-24; 19,1-10…………………………………..159

Propast Babilona i slava odmazde…………………………….162

Božje jedinstvo i zlo…………………………………………..162
Božje jedinstvo i otajstvo vječne oporbe Bogu stvorenja…….163
Zaručnička ljubav i božanska svadba…………………………164

264
Svetačka hvala i hvala Sina jedinorođenca……………………164
Život otkupljenog stvorenja
nezasluženo je sudjelovanje u Božjem životu…………………165
Sinovi u Sinu…………………………………………………..166
Deus omnia in omnibus………………………………………..167
Otajstvo svadbene gozbe: jaganjac, žena……………………...168

IV
GOZBA

Otkrivenje 19,11-21……………………………………….....170

Pobjeda Riječi Božje………………………………………...170

Nazočnost Riječi osuđuje i spašava…………………………171
Kristovo otajstveno tijelo……………………………………172
Neshvatljivost Kristova otajstva…………………………….172
Teologija svršava u klanjanju……………………………….173
Krvava haljina: osuda grešnog čovječanstva
podnesena je od samoga Kristova čovještva………………..174
Tragom pobjedničkog Krista………………………………..174
Žrtvena gozba: vrhunska žrtva stvorenja,
prinos i zajedništvo ljubavi………………………………….175
Zvijer i Lažni prorok bačeni u sumporno jezero..…………...176

V
TISUĆU GODINA

Otkrivenje 20,1-15…………………………….…….177

Povijesno značenje jedne tisuće godina…………………….178

Milenarizam………………………………………………...178
Povijesni Kristov život……………………………………...179
Zemaljska povijest Crkve…………………………………...180
Konačno progonstvo i kraj svijeta…………………………..181
Mesijini dani………………………………………………...181
Smrt i konačno uskrsnuće…………………………………...182
Život Crkve i Isusov život…………………………………..182

265
 VI
NEBESKI JERUZALEM

Otkrivenje 21,1-8…………………..……………….184

Jedinstvo neba i zemlje……………………………………..185

Mistika viđenja……………………………………………..185
Blaženo gledanje…………………………………………....186
Novo stvorenje i otajstvo utjelovljenja……………………..187
Zlo više ne postoji…………………………………………..188
Novo je stvorenje Davidov grad, grad koji silazi s neba……189
Zaručnica……………………………………………………189
Grad…………………………………………………………188
Mistika slušanja i vremena:
božanska pedagogija; viđenje i vječnost……………………190
Svetkovina Šatora: Šekina………………………………….191
Hram i Kristovo tijelo………………………………………192
„Ja sam alfa i omega“………………………………………194
Poslanje Duha i posinovljenje……………………………...194

VII
SVE JE SVJETLOST

Otkrivenje 21,9-27; 22,1-5…………………………..196

Zaručničko sjedinjenje s Kristom i zajedništvo

svih stvorenja čitava svijeta u Kristovu jedinstvu …………..197
Nebeski Jeruzalem:
predmet hrama, svjetlosti, zemaljskog raja………………….198
Zaručnica je jedina: svaka je duša na neki način Crkva……..199
U Očevu krilu………………………………………………..200
Čovjek i anđeo……………………………………………….201
Božji narod…………………………………………………..201
Rijeka i svjetlost……………………………………………..202

266
 VIII
ZARUČNIČINA MOLITVA

Otkrivenje 22,6-21………………………………….203

Plemenitost duhovnog stvorenja……………………………204

Ljudska duša………………………………………………..204
Anđeo……………………………………………………….205
Znak i naznačena zbilja……………………………………..206
Objava i ispunjenje isti su čin……………………………....207
Krist………………………………………………………...207
Čitavi Krist…………………………………………………208
Krist je Bog i čovjek……………………………………….208
Zaručničina molitva………………………………………..208

ČETVRTI DIO
ZAKLJUČCI

PISAC I KNJIŽEVNI ROD

Pisac Otkrivenja……………………………………….211
Pisac četvrtog evanđelja……………………………….211
Činjenice predaje………………………………………213
Četvrto evanđelje………………………………………215
Istovjetnost pisca Otkrivenja …………………………………
s piscem četvrtog evanđelja……………………………213
Ivan vidjelac…………………………………………...213
Otkrivenje ispunjenje bogoslužja………………………214
Otkrivenje ponazočuje otajstvo svega…………………215
Književni rod Otkrivenja………………………………….215

II
IVANOVO MISTIČNO ISKUSTVO
PRAVILO KRŠĆANSKE MISTIKE

Značaj viđenja ispripovijedanih u Otkrivenju………..219

267
Otkrivenje svjedočanstvo mističnog iskustva………..219
Osobitost kršćanske mistike………………………….220
Kozmički smisao kršćanske mistike…………………221
Povijesni značaj kršćanske mistike ………………….222
Jezik kršćanske mistike………………………………223
Otkrivenje mjerodavnost kršćanske mistike…………224
Put grčke ili indijske mistike………………………...225
Osnova kršćanske mistike…………………………...226
Prikaz Krista …………...……………………………227

III
PRIMATELJI

Sredina koju odražava Otkrivenje…………………….….229

Crkva, novi Izrael………………………………….…….230
Hebrejsko se bogoslužje nastavlja u Crkvi……….……...230
Židovsko-kršćanska sredina………………………..…….231
Primatelji Otkrivenja dolaze iz židovstva…………..……232

IV
TEOLOGIJA OTKRIVENJA

Otkrivenje ima svoju teologiju…………………………..234

Teološka metoda nadahnutih knjiga……………………..234
Predmet Izlaska…………………………………………..236
Predmet Edena……………………………………………236
Poimanje Izlaska……………………………………….....237
Novo stvorenje……………………………………………238
Bog sve u svemu…………………………………………..239
Crkva……………………………………………………..240
Život Crkve je neprekidno čudo………………………….241
Križ je kozmičko stablo koje svemu daje život…………..242
….
V
KRISTOVO OTAJSTVO

Nebeski je život nazočan u zemaljskom bogoslužju……….244

Cijeli svijet i vrijeme skrivaju Boga čovjeku………………244
Sve je stvorenje

268
puno nazočnosti stabla i Jaganjčeve žrtve…………………245
Krist koji ispunja zemlju i povijest također je Božja punina.247
Kristova je žrtva nazočna…………………………………..248
BILJEŠKA…………………………………………………249

VI

CRKVA
Stvarnost prethodna stvaranju……………………………..251
Posljednja stvarnost stvaranja……………………………..252
Božje prijestolje……………………………………………253
Božji hram…………………………………………………253
Svetište bogoslužja cijeloga svijeta……………………….254
Majka živih………………………………………………..254
Sveti grad………………………………………………….255
Mjesto susreta s Bogom…………………………………...256
Jaganjčeva zaručnica………………………………………256
Sadržaj……………………………………………………..258

269
 DIVO BARSOTTI, prezbiter, rođen 1914. god. u Palaia (Pisa). Nakon
svećeničkog ređenja (Pisa 1937.) zauzimanjem Giorgia La Pire osam godina
kasnije 1947. g. nalazimo ga u Firenzi kao pisca i propovjednika, a prije
svega kao voditelja vjerničkoga laičkog društva koje će, potvrđeno od
firentinskog biskupa, prerasti u monaški i laički pokret Zajednicu Božje
djece proširenu već, osim po Europi, u Africi, Australiji, Sri Lanki i
Kolumbiji. Danas ga jednodušno smatraju najvažnijim mistikom i
najčitanijim duhovnim piscem (više od 160 napisanih djela) tek minulog
stoljeća. Umro 15. 02. 2006. Protumačio je pojedinačno 27 svetopisamskih
knjiga na isti način kako su napisane: u svakodnevnoj meditaciji otvoren-
poslušan Duhu životvorcu koji ni danas ne prestaje govoriti Crkvi uživo
preko živih svjedoka vjere. Približio nam je mnoge svece napisavši njihove
hagiografije živim iskustvom vjere (Duhovna teologija sv. Ivana od Križa)
kao i odjek (ne)vjere u književnosti: Dostojevskij. Žarka ljubav prema
Kristu (1996.g.), Religija G. Leopardija5. Ostavio je duhovne dnevnike: Boj
s anđelom. Dnevnik jedne duše (1941-42); Nepokretni bijeg (1944-46) s
uvodom Hansa Ursa von Balthasara, njegova prijatelja i duh.vođe; Riječ i
šutnja (1955-57); U predvečer života (1996-97). Poučavao teologiju preko
trideset godina na firentinskom fakultetu. Svojim djelom Rusko kršćanstvo
upoznao je Italiju s ruskim svecima Srđom (Sergijem) Radoneškim,
Serafinom Sarovskim i dr. Napisao stotine članaka u raznim duhovnim
časopisima. Bio suradnik u L'Osservatore Romano. Držao duhovne vježbe
laicima, svećenicima, redovnicama i redovnicima, biskupima kao i papi
Pavlu VI. u društvu dvadesetak kardinala 1971. g., u vremenu kaotičnog
osporavanja (tiskane s naslovom Propovijedi Papi). Karlo Bo ga naziva
«jednim od najviših duhova našeg vremena», dok ga drugi drže «nesumnjivo
najvažnijim talijanskim (duhovnim) piscem našeg stoljeća» a njegovo djelo
«najvišim izražajem duhovnog učiteljstva»6, jednim od triju suvremenih
središnjih duhovnih likova u Italiji pored blaženog pape Ivana XXIII i sv.
Pija, stigmatiziranog kapucina7.

5
Ljudi kulture pred religijom, u časopisu Gente, 20.01.1979. Naziva ga religioznijim od kršćanskog
Manzonija: “Njegovo je pjesništvo molitva na koju nitko ne odgovara. Traženje bez ikakva (s)nalaženja.
Optužba je koja gori ognjem beznadne strasti. Njegovo odbijanje vjere stvarno je izazov Boga da se objavi.
Ali taj izazov, koji je otrovni plod traženja bez nade, ne naznačava li već Božju nazočnost da je samo kao
''odsutnost' u njegovu srcu?»
6
G. Penco, Storia della Chiesa in Italia, II, Jaca Book, Milano 1978, str. 657.
7
Pietro Borzomati, Per una storia della spiritualità in Italia; usp. L’Osservatore Romano, 14.11.03.,str.3.

E-MAIL sansergio@cheapnet.it

270