Divo Barsotti

Prezbiter

Meditacija

Poslanica sv. Pavla Filipljanima

Izvornik
1990 Queriniana, Brescia

1
PREDGOVOR

Glede svih biblijskih prijevoda izvornih tekstova, može se pitati kako sam
uvijek htio razmišljati o Božjoj riječi u prijevodu C.E.I. (Conferenzia episcopale
italiana) i od C.E.I. predane Crkvi u Italiji.
Odgovor je lagan. Vjerujem u učiteljstvo. Znam da učiteljstvo, u svojemu
izvršavanju, zahtijeva od biskupa savjesnu pripravu, proučavanje, istraživanje;
ali znam kad nam zatim učiteljstvo izlaže da nadilazi vrijednost one priprave i
ishode istraživanja. Za mene prijevod C.E.I. vrijedi mnogo više od svakog
prijevoda učenjaka. U (iz)vršenju učiteljstva nalazi se potpora Duha koji daje
veću sigurnost od razuma velikih filologa i egzegeta. Držim se prijevoda C.E.I. i
vjerujem, veoma prostodušno, premda može biti koji put sugestivniji prijevod
kakvog odlomka koji odudara od službenog prijevoda, zaslužuje ipak pozornost
da ostanemo vjerni prijevodu koji nam je biskupsko učiteljstvo zajamčilo.
Učiniti se previše mudrima može biti opasno: Bog te može predati tvojoj
umišljenosti.

2
 UVOD

U Novom zavjetu izranja, jedini, Kristov lik; savršeni čovjek, u svojemu

čovještvu najviša je objava Boga. On je njegova konačna objava. Ne primiti je
znači isključiti se od spoznaje Boga živoga.
O Isusu iz Nazareta govore nam evanđelisti, o Isusu nam govori također, s
neizrecivim žarom, Pavao iz Tarza. Ali Pavao nam Taržanin govori također o
sebi. Njegove su poslanice izvanredni dokument. Nitko nikada, barem u
starovjekovlju, nije progovorio svojim srcem kao sv. Pavao. Nejasnije nam se
pokazuje lice drugih pisaca Novog zavjeta; ne poznamo ni od koga tako dušu i
srce. Poslanice nam sv. Pavla objavljuju Kristov misterij, ali su također sjajno
otkriće onoga koji ih piše. Prije sv. Augustina, i više od sv. Augustina, sveti nam
Pavao daje upoznati njega samog, uvodi nas u misterij svog života. Čovjek,
sigurno, nije Bog, ali Bog nam se otkriva samo objavom čovjeka. Poslanice sv.
Pavla nisu traktati; žele pouzdano naučavati neki nauk, ali ostaju pisma: to su
riječi čovjeka koji se obraća drugim ljudima. Poslanice su tako, prije svega,
svjedočanstvo odnosa ljubomorne i žarke ljubavi.
Ništa apstraktno, iako je Pavao prvi kršćanski teolog. Naučava teški i
duboki nauk, u kontekstu odnosa ljubavi koja zapošljava cijeli njegov duh, sad u
zgražanju, sad u preživoj nježnosti.
Koliko mnoštvo imena: za nas su samo imena, ali za Pavla su živi ljudi:
vidi ih, govori s njima, kori ih, potiče ih. Spomen je živ, oni su kao i on sluge
Riječi, ugostili su ga, s njima je sklopio odnos prijateljstva, osjeća ih svojom
djecom. Poslanice otkrivaju Pavla, ali nam daju također živi okvir zajednice na
početku kršćanskog propovijedanja.
Razlozi nutarnje kritike opravdavaju obilno pripisivanje oduvijek
poslanice Filipljanima Pavlu iz Tarza. Vrlo ih je malo koji sumnjaju o toj
pripadnosti i sigurno bez valjanih razloga. Raspravlja se naprotiv o vremenu
njezina sastavka i o mjestu odakle je Pavao napisao poslanicu. Teologija
poslanica iz sužanjstva Efežanima i Kološanima praktički je odsutna. Njezini
jaki autobiografski značaj radije podsjeća na poslanicu Galaćanima i nadasve na
drugu Korinćanima.
Poslanicu optužuje izvjesni nered u njezinoj složenosti i navodi prije na
misao na više poslanica, ne previše sretno ujedinjenih da oblikuju samo jednu.
Sv. Polikarp, pišući poslije nekoliko desetljeća Filipljanima, govori o
„poslanicama“ koje je Pavao poslao onoj zajednici. Mnogi misle da je Pavao
pisao Filipljanima iz Efeza. Djela ne govore o njegovu uzništvu u tom gradu, ali
njegove riječi o kušnji i nevoljama podnesenim u Efezu, mogu
podrazumije(va)ti njegovo utamničenje.
Ne čini poteškoću što Pavao govori u poslanici o obraćenicima iz carskog dvora.
Teško bi doista bilo pomisliti na priliku za jednog utamničenika da se približi i

3
evangelizira ukućane carskog dvora u Rimu. Ali svaki je veliki grad u carstvu
imao vojničku posadu i konzula: carski je dvor bio zajednički onima koji su u
svakom gradu predstavljali carsku upravu.
***
Ono što označava poslanicu, njezin je autobiografski značaj. Glasoviti
kristološki hvalospjev koji se nalazi u središtu poslanice, pouzdano nije Pavlov,
možda ga Pavao nije ni unio u kontekst, nego je strano tijelo i stoji u poslanici
kao „zalutala stijena“ u koritu rijeke. Ovo ucjepljenje pretpostavlja također
naknadnu izradu poslanice od strane zajednice. Nikakva sumnja o
vjerodostojnosti spisa, ali je poslanica kakvu je imamo danas možda jedinstvo
različitih poslanica.
Svemu usprkos poslanica ima svoje jedinstvo: Pavlova žarka ljubav prema
Kristu i braći utemeljuje u samo jedan spjev ljubavi i radosti cijelu poslanicu.
Nijedan nam drugi Pavlov spis ne otkriva više od ovog njegovu dušu, oživljava
nam još apostola na udaljenosti od dvaju tisućljeća.
Poslanica se dijeli na tri nejednaka dijela koji bi možda mogli navoditi na
njihovo porijeklo od triju različitih poslanica. Prvom bi dijelu nedostajao
zaključak; bio bi prekinut na početku trećeg poglavlja, prema svojemu kraju,
kad bi se poslanica morala završiti pozdravima. Za druga dva dijela poslanice
možemo misliti da je ubačena cjelovito jedna poslanica u središte i da je
posljednja bila možda sabrana u trećemu najkraćem dijelu. Prvi dio sadrži dva
prva poglavlja; drugi dio ide od drugog s t i co (???) prvog retka trećeg
poglavlja, do četvrtog poglavlja, uključujući devet redaka. Treći dio od četvrtog
poglavlja, deset redaka, do kraja. Ova tri dijela ostaju ipak neslivena.

4
 NASLOVLJAVANJE

Pavao piše kršćanima u Filipima. Pavao je osnovao zajednicu i ljubio ju je

kao takvu naročitom ljubavlju. Važno je primijetiti kako su zajednice Pavlova
porijekla već ustrojene jedva nakon tri desetljeća od Kristove smrti na takav
način da je među braćom već bilo „biskupa i đakona“. Sigurno, nazivi službi, ne
odgovaraju više onomu što će poslije biti u Crkvi oni koji će se zvati tim
nazivima; ali je važno istaknuti kako je već u zajednicama Pavlova porijekla bilo
ustroja koji su sigurno uključivali neki red, razliku uloga i odgovornosti.
Kršćanska se zajednica rađa već ustrojena; jednakost sviju, ne isključuje, prije
zahtijeva da među braćom bude nekih koji su zvani „biskupi (nadglednici)“,
drugi koji se zovu „đakoni (poslužitelji)“.
U govoru koji Pavao drži starješinama u Efezu pojavljuje se pojam
biskupa i tvrdi se da su oni postavljeni da pasu i upravljaju Crkvom Božjom.
Može se misliti da pisac Djela koji donosi ovaj odlomak, pridaje starješinama-
biskupima ulogu koju će oni imati doista samo kasnije, pa ipak pojam, u
poslanici Filipljanima ne bi imao smisla da ovi „biskupi“ nisu imali već od
početka naročitu ulogu u Crkvi da osiguraju njezino jedinstvo i život.
Ali što je zajednica kojoj pripadaju Pavao i Timotej i zajedno vjernici iz
Filipa? Pavao i Timotej se nazivaju sluge Isusa Krista, prodani njemu da budu
njegovo vlasništvo u službi Evanđelja. Apostol tako nema nikakva prava glede
onoga kome pripada i mora mu služiti. Njegova je veličina u tomu da bude
sluga. Oni naprotiv kojima apostol piše „sveti“ su u Kristu Isusu, odijeljeni od
pokvarenoga grješničkog naraštaja, pripadaju Božjem svijetu. Kršćanin ostaje
izdvojen, Bogu može pripadati samo izmakavši knezu ovog svijeta, vlasti zloga.
U Kristu Isusu, Bog je jedini Otac apostola i vjernika u Filipima; Božje se
očinstvo pokazuje, već od naslovljavanja poslanice, razlikovnim znakom onih
koji su u Kristu. Biti u Kristu znači, dakle, imati Boga kao Oca, biti sinovi Božji.
Već se u naslovu i u pozdravu očituje i izražava svijest novog dostojanstva onih
koji su pristali uz Boga. Kršćansko ih je otkupljenje istrglo iz vlasti grijeha i
svijeta; u svijetu su ali nisu od svijeta.
Ovima se obraća Pavlov pozdrav. On piše i pridružuje sebi u pozdravu
Timoteja, svoga voljenog učenika. Dok izranja svojstvena Pavlova jaka
osobnost, ne samo u ovoj poslanici, nego i u drugima, Timotej je za nas više od
jednostavnog imena. Apostolova veličina skriva i briše svaku drugu osobu. U
njegovoj je ljubavi svatko nazočan u Pavlovu srcu, ali za nas je mnoštvo
njegovih suradnika, njegovih učenika, njegovih prijatelja, njegove djece, samo
popis imena. O Timoteju, u poslanici, neće više biti znaka, pa ipak ono što
slijedi bit će rečeno u ime obojice. Pavao ga ne pridružuje sebi samo u
apostolatu, nego i u svojemu najintimnijem životu spomena, ljubavi. U ovoj
poslanici u kojoj on otvara svoje srce i očituje svoje osjećaje, svoj najtajniji i

5
najljubomorniji nutarnji život, on piše i u Timotejevo ime jer ga, sigurno, osjeća
suzajedničarem svoga istog života, osjeća ga samo jednim sa sobom.

6
 ZAHVALNOST I MOLITVA

Zahvaljujem Bogu svomu kad vas se god sjetim. 4 Uvijek se u svakoj

svojoj molitvi za vas s radošću molim 5 zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga
prvog dana sve do sada - 6 uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo,
dovršit će ga do Dana Krista Isusa. 7 I pravo je da tako osjećam o svima vama!
Ta ja vas nosim u srcu jer u okovima mojim i u obrani i utvrđivanju evanđelja
svi ste vi suzajedničari moje milosti. 8 Bog mi je doista svjedok koliko žudim za
svima vama srcem Isusa Krista! 9 I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više
raste u spoznanju i potpunu pronicanju 10 te mognete prosuditi što je najbolje da
budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, 11 puni ploda pravednosti po Isusu
Kristu - na slavu i hvalu Božju (1,3-11).

Nakon pozdrava Pavao počinje poslanicu zahvaljivanjem „svom“ Bogu.

Apostol predlaže red u molitvi. Preteknut Bogom, čovjek prije svega treba da
mu zahvali za ono što je primio, za sve što je Bog ispunio za njega; samo će
poslije moći moliti Boga da Bog nastavi svoje djelo i da mu ne daje samo svoje
darove, nego da ih poveća spoznajom Boga koji će ga uvijek sve više
obogaćivati svetošću i pravednošću.
Pavao zahvaljuje Bogu za dar koji je učinio Filipljanima. Ovaj je dar
njihovo sudjelovanje u širenju Evanđelja. Apostolova nas riječ poučava
uključivo kako je služba Kristu sudjelovanjem u svećeničkom poslanju dar i
kako je nerastavljiva kod kršćanina svetost koja ga sjedinjuje intimno s Bogom,
od aktivnog sudjelovanja u Kristovu poslanju. Veliku radost kuša apostol zbog
njihova sudjelovanja u širenju Evanđelja, i ta radost prožima čitavu poslanicu.
Za razliku od Ivana koji se raduje što zna da njegovi učenici hodaju u istini,
Pavlova je radost u spoznaji kako vjernici u Filipima doživljavaju apostolsku
skrb sličnu njegovoj, osjeća ih doista suzajedničarima milosti koju je on sam
primio od Boga. Jedinstvo u ljubavi je također jedinstvo u istoj službi, i služba
zna kraj samo u posljednjem očitovanju slave. Život kršćanske zajednice ima
protegu vremena koje teče između uskrsnuća i paruzije, svaki se kršćanin
uključuje u ovaj put da proživi, s evanđeoskim navještajem, Kristovo poslanje
za spasenje sviju.
Čini se da radost o kojoj govori apostol mora biti osnovna oznaka
kršćanskog života. Kršćanin živi sa sviješću da je spašen i donosi ljudima
navještaj istog spasenja. Ako se svijet obraća navještaju, obraća se zato što
navještaj postaje vjerodostojan upravo po radosti koja očituje spasenje u onomu
koji pronosi navještaj. I ta je radost toliko življa i raste, koliko se navještajem
širi vjernička zajednica. U ovom širenju kršćanin doista promatra, ali i sudjeluje,
u Kristovoj pobjedi nad vlašću zloga. Ali ovaj jezik, premda ispravan, može se
pričiniti mitskim. Što je konkretno spasenje? Od čega se sastoji vlast Zloga?

7
Moramo reći: čovjekovo je spasenje ljubav. Čovjek se je osjetio ljubljen i naučio
je ljubiti.
U svijetu u kojemu je (pre)vladala slijepa nužnost, ljudima je objavljeno
lice Oca. Uznici zatvorena i ravnodušna svijeta, sužnjevi na smrt osuđeni, ljudi
su iskusili da su konačno slobodni, upoznali su ljubav: Bog ih pozna poimence i
zove u svoju initmnost. Sve je imalo okus velike novíne, ljudi su sad doživjeli
mladost koju nikada nisu poznavali; s kršćanskim je navještajem dah novog
života osvojio zemlju. Obnovljeni, sad ljudi nisu samo osjećali da su voljeni,
nego su osjetili da mogu ljubiti, kušali su snagu ljubavi u međusobnom
jedinstvu. Kršćanska je zajednica bila zajednica ljubavi.
Pavlove poslanice to jasno dokazuju: religiozni veleum čudesne dubine,
on se ne zatvara u svijet teološkog nauka, nego doživljava iskustvo ljubavi koja
ga svezuje intimnom i snažnom svezom s bezbrojnim osobama svake dobi,
svakog staleža, svake kulture. On je otac, sviju brat. Kad prekorava također,
njegove su poslanice izjave ljubavi. Ljubi i zahtijeva da bude ljubljen. Iskustvo
ove ljubavi, koja prevrće svaku rasnu, kulturnu zaprjeku i ostvaruje jedinstvo,
iskustvo je radosti. I radost može rasti uvijek prema mjeri kojom raste ljubav u
spoznaji Oca, prema mjeri kojom se uvijek više proširuje, kršćanskim
propovijedanjem, zajednica vjernika.
Stoga, poslije zahvale, dolazi sad molitva. To je vlastito ljubavi: prestaje
biti živa, ako prestane rasti. Vatra nikada ne kaže dosta, naučava knjiga Izreka.
Kršćanski je život rast bez kraja; koliko više raste ljubav, toliko više raste hitnost
apostolskog zauzimanja, toliko više zahtjev spoznaje Boga, a Bog ostaje
beskonačan. Apostolsko iskustvo postaje zadana mjera kršćanskog života. Žalac
(- žarka želja) koji on doživljava, postaje žalac svakog kršćanina. Ali kako je
moguće čovjeku nadilaziti neprekidno samog sebe na ovom putu bez kraja?
Treba da Bog živi u čovječjem srcu. Čovjek može samo moliti od njega
milost da ga uzdigne iz njegove nemoći i obnovi svakog dana njegovu snagu.
Pavao moli za one koje on ljubi da se njihova ljubav bogati uvijek više
spoznajom. Ljubav postaje poznavanje: sigurno ne apstraktna spoznaja, nego
iskustveno poznavanje Boga.
Spoznaja nije dovoljna, ljudi moraju biti sposobni raspoznavati uvijek ono
što je (naj)bolje. Svaka milost spoznaje zapošljava dušu na putu savršenstva dok
čovjek ne bude cjelovit i besprijekoran za dan Kristov. Čovjek koga je grijeh
razdijelio, vraća se da bude jedan: jedan sam u sebi, jedan s drugima, i konačno
jedan s Bogom. Ako je grijeh razdijelio čovjeka, cjelovitost uključuje
oslobođenje od grijeha. Stoga se s cjelovitošću ujedinjuje besprijekornost:
čovjek se ne vraća da bude jedan bez samozataje koja ga pročišćava. Ćudoredna
zaposlenost obnavlja čovjeka u izgubljenoj neporočnosti (cjelovitosti).

8
 SAMO NEK SE KRIST NAVJEŠĆUJE

A hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje

evanđelja 13 tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među
svima drugima, 14 a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još
se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ. 15 Neki, istina, propovijedaju Krista iz
zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: 16 ovi iz ljubavi jer znaju da sam
ovdje za obranu evanđelja; 17 oni pak Krista navješćuju iz suparništva,
neiskreno - misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. 18 Pa što onda? Samo
se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se
radujem, a i radovat ću se. 19 Jer znadem: po vašoj molitvi i pomoći Duha Isusa
Krista to će mi biti na spasenje, 20 kako željno i očekujem i nadam se da se ni
zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću - kako
uvijek tako i sada - Krist uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću
(1,12-30).

Sad Pavao govori izravno o sebi, obznanjuje vjernicima svoj tamnički

položaj radi Krista, i vidi kako njegova tamnica, namjesto da bi bila zaprjeka
poslanju, radije mu naprotiv koristi.
Patnja se po sebi može pokazati negativna, ali kad ulazi u Božji naum i
duša je doživi predanjem njegovoj volji, ima naprotiv svoju učinkovitost veću
od djelotvornosti stanja koja bi se mogla (pri)činiti mnogo korisnijima.
Pavao je već natuknuo o milosti koja mu je dana u okovima, sada izričitije
priznaje tu milost. Njegova tamnica nije spriječila njegovu službu Evanđelju,
izvanredno ju je dapače učinkovitošću pojačala, toliko da se razglasilo u svem
pretoriju i među svima drugima da je on u okovima radi Krista Gospodina.
Ovo uključuje apostolu: ne njegov život, ne njegovu smrt, nego ispunjenje
poslanja koje je primio od Boga da obznani Krista, da pronese ljudima navještaj
spasenja. Pouzdana sloboda apostola koji, premda u okovima, nastavlja
naviještati Krista, odvažuje također braću da čine isto tako, oslobađa ih od straha
koji koči djelovanje.
Dvojako je dobro postigao apostol svojim uzništvom: upravo mu je
njegovo utamničenje dalo prigodu da propovijeda Krista također ondje gdje je
teško mogla doseći njegova riječ. S druge je strane apostolova sloboda dala
odvažnost i pouzdanje braći da su se još više usudili neustrašivo zboriti Riječ.
Ništa ne zaustavlja Pavlovu revnost. Ljubav mu prema Kristu pronalazi
također u njegovu uzništvu prigodu povoljnu za propovijedanje Riječi; tako
uzništvo postaje također milost, tako u svakom stanju on nalazi razlog radosti.
Ne raduje se doista zbog onoga što se njega tiče, nego zbog onoga što se tiče
propovijedanja Riječi. Zaboravivši posve na se, spreman je i raspoložen za
tamnicu kao za slobodu, za oskudicu kao i za obilje, za život kao i za smrt; ali

9
uživa samo da se Krist navješćuje i obznanjuje. Zna da neki propovijedaju
Krista zbog duha suparništva. Misle da se mogu okoristiti njegovim uzništvom
za svoju promidžbu, zloupotrebom njegova mjesta za svoje štovanje, divljenjem
vjernika. Što mu po sebi može važiti? Apostolu je važno samo da se Krist
navješćuje. Ako se Krist navješćuje, on će se moći samo tome radovati, i doista
u tome uživa.
Pavlova nas riječ uvodi u teškoće koje je on sigurno upoznao u samoj
zajednici vjernika: bio je prevelik a da ne probudi ljubomore i suparništva, da ne
izazove polemike. Ali zlo koje oni misle da mu nanose, razrješava se u dobro za
njega ako se međutim Krist naviješta. „Veliki“ u Crkvi također nemaju lako
priznanje, ali istinski veliki nisu oni koji imaju darove razumijevanja ili
sposobnost upravljanja, prije su oni koji ne traže sami sebe i žive od takve
ljubavi prema Kristu i svojemu poslanju, da ne kušaju nikakvu gorčinu ili
negodovanje za podnesenu nepravdu. Ne žive za sebe: njihovo je srce drugamo.
Sada Pavao želi opravdati svoje stajalište; ne raduje se samo da se Krist
naviješta, bilo s dobrim osjećajima bilo iz zavisti i volje da naškode apostolu,
misleći tako da će pridodati muke njegovoj tamničkoj muci, ali ne pušta također
ni da ga drugim razlozima uznemire njegovi neprijatelji. Zna da sve pridonosi
dobru onih koji ljube Boga. Svaki će događaj u njegovu životu, i ne samo okovi,
nego također progonstvo, ocrnjivanje, zloba onih koji ga žele poniziti i uništiti,
sve će poslužiti njegovu spasenju.
Duša koja se posve predaje Bogu, ne može pretrpjeti štetu od ljudi. Ono
što bi ljudi mogli htjeti ili činiti na njezinu štetu, u istom činu kojim čovjek sve
prima od Boga, mijenja se u dobro. Upravo stoga ono što bi moglo postati teški
razlog gorčine i muke, ne uznemiruje radost onoga koji se je povjerio
Gospodinu. Ljudski govoreći, bezrazložnost zlonamjernosti koja ga progoni,
mogla je proklijati žalošću u srcu apostola, koji zna kakvom je nesebičnom
ljubavlju uvijek djelovao, ali se on nada u pomoć Duha Isusova i pouzdava, u
žarkom iščekivanju i nadi, da će se, u svemu i za sve, Krist u njemu proslaviti.
Apostolovo spasenje ne odjeljuje se od Kristove proslave. Tko ljubi ne
živi sam u sebi, nego u onomu koga ljubi. Stoga je spasenje sama Kristova
proslava: drugo ne želi, drugo ne doživljava Pavao iz Tarza. Zavist, ljubomora,
zloba ljudi, možda same braće u vjeri, postaje prigoda samo za divnije
svjedočanstvo ljubavi. Ništa mu nije važno glede sebe, ali Pavao ima potpuno
pouzdanje, dapače, čvrstu nadu da sve služi za Kristovu proslavu, bilo da on
živi, bilo da on umre.
Svaka se Pavlova poslanica prelijeva od izraza naročite ljubavi prema
Kristu, ali nijedna se ne može natjecati s poslanicom Filipljanima. Druge nam
poslanice otkrivaju neusporedivu veličinu njegova razuma, u pronicanju
Kristova misterija, ali ova nam otkriva njegov intimni život. Upoznao je Krista:
njegov je život bio samo odgovor ljubavi na ljubav. Pekla ga je samo jedna
strast. Također najnježnija ljubav koju je donio Timoteju, ona ljubav koja ga je
podsjetila svaki put na svakoga njegova suradnika u službi Evanđelja, ljubav

10
prema onima koje je rodio u vjeri, to nije neka druga ljubav: sve ljubi i svakoga
istom Kristovom ljubavlju. Muke, progonstvo, mač neprijateljske strane,
zlonamjernost, zavist braće u vjeri ne može zaustaviti njegovu ljubav; svaki je
događaj naprotiv u njemu hrana ljubavi.

11
 TA MENI JE ŽIVJETI KRIST

Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu

omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od
ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali
ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. U to uvjeren, znam da ću ostati i biti uz
vas sve, za vaš napredak i na radost vjere da ponos vaš mnome poraste u Kristu
Isusu kad opet dođem k vama. (1,21-26).

Ta meni je živjeti Krist. Sažeta rečenica koja počinje ovaj kratki odlomak
učinit će se preuzeta malo poslije: živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje.
Početna je rečenica doista šira, ne sadrži samo život u tijelu, nego opć(enit)ije
čitav život: danas u vremenu, danas u tijelu, sutra u vječnosti. Apostolov je život
Krist, nema drugog sadržaja. Krist je apostolov nemir koji ga proždire, Krist je
punina života koji on iščekuje. Tako živjeti u tijelu ili umrijeti ostavlja dušu u
nemogućnosti izbora. Sadržaj života i smrti ostaje isti, to je Krist.
Sigurno, smrt se pokazuje dobitkom, to je radost savršenog zajedništva s
onim koji ga je pozvao; ali Pavao koji ljubi Krista više od samog sebe, želi
manje svoju radost nego slavu onoga koji ga ljubi. Pritisnut, dobro vidi da bi
smrt bila poželjnija od života, ali njegova želja vrijedi manje od potrebe
nastavka njegove apostolske službe. Pavao ne zna što izabrati; doista ne izabire:
za njega izabire potreba vjernika koja zahtijeva njegovu žrtvu ukoliko bi za nj
bila poželjnija.
Blaženije je davati nego primati, rekao je Isus. Čovjek kuša istinitost ovih
riječi: upravo jer ljubi on više cijeni žrtvu od nagrade koja ga očekuje i uvjeren
da mora ostati još u tijelu da bude na pomoć braći. Kako bi mogao napustiti
bojno polje prije nego pobjeda okonča bitku? Kako bi se mogao odreći službe u
koju ga je pozvao Krist, prije nego je donio svim ljudima navještaj spasenja?
Odreći se pomoći onima koje je rodio u vjeri, dok ga oni trebaju? Samo ga Krist
može pozvati na počinak, apostol po sebi ne može izabrati odmor dok traje
potreba njegove službe ljubavi.
Apostolov život dakle ima po sebi samu protežnost vremena. Dok se Krist
ne vrati i vrijeme ne svrši, apostol će željeti proživjeti poslanje koje je primio a
da ne napusti bojno polje, a da ne uzmanjka pomoć jednoj duši koja ga je
potrebna. Njegova ljubav ne može poznati granica, osjeća se dužnikom prema
svima, i mora željeti za sve najveće dobro.
Pavao nam ne govori ovdje o svojoj misionarskoj brizi, koja je inače bila
vrlo živa u njemu, ali pišući svojoj djeci u Filipima, očituje nadasve svoju
očinsku nježnost: on im mora još pomagati da rastu u radosti vjere. Ova ljubav
za vjernike u Filipima nije ništa oduzela i ništa nadodala njegovoj ljubavi prema
Kristu. U ovoj je ljubavi također njegov život bio Krist. Ovom je ljubavlju on

12
prije mogao odgovoriti ljubavi koju je Krist imao prema njemu. Doista njegova
apostolska služba kao u obraćanju pogana, tako u pomaganju vjernicima za
njihov napredak u vjeri, bila je Kristova proslava. Sv. Pavao nije stoga mogao
odijeliti ljubav prema Kristu od ljubavi prema braći; pekao ga je samo jedan
ljubavni žar. Mogao je biti različit život od smrti, zajedništvo s Kristom od
apostolske službe, ali sve je bio znak jedne iste ljubavi.

13
 MILOST PATNJE

Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova, pa - došao ja i vidio vas

ili nenazočan slušao što je s vama - da mogu utvrditi kako ste postojani u
jednome duhu i jednodušno se zajednički borite za evanđeosku vjeru ne plašeći
se ni u čemu protivnika. To je njima najava njihove propasti, a vašega spasenja,
i to od Boga. Jer vama je dana milost: "za Krista", ne samo u njega vjerovati
nego za njega i trpjeti, isti boj bijući koji na meni vidjeste i sada o meni čujete
(1,27-30).

Apostol se sad obraća svojoj djeci i potiče ih s ljubavlju da žive svoje

posvećenje. Uvjeren da je smrt odgođena, osjeća svu svoju odgovornost da vodi
sve zajednice koje je osnovao. Mora ih podržati svojim primjerom i svojom
riječju; oduševiti, potaknuti i ispravljati. Grčkom riječju ovdje upotrijebljenom
(politeuomai), koja znači „provoditi građanski život“, apostol uključivo
suprotstavlja zakonu i ćudoređu ovog svijeta, zakon i ćudoređe Božjeg grada.
Ova se suprotstavljenost zatim očituje kad naučava da je kršćanski život borba.
To je osnovni dokaz ovog odlomka i poticaj na jedinstvo je prema tome
usmjeren na boj.
Ako budu ujedinjeni, bit će također čvrsti u vjeri, samo doista u svojemu
jedinstvu, imat će snagu pobijediti u boju na koji su pozvani. Pavlovu će pouku
preuzeti sv. Ignacije Antiohijski: vjerničko jedinstvo, nadasve u euharistijskom
slavlju, uništava sotonsku vlast i razbija njegovo rušiteljsko djelo (usp. Ef 13).
S druge je strane uporno nastojanje na jedinstvu poticaj (razlog) koji se
neprekidno vraća u Pavlovim poslanicama. Jedinstvo je u samoj naravi
kršćanstva, ako su vjernici samo jedno tijelo u Kristu, ono objavljuje prvenstvo
ljubavi i razbija moći zla, ne toliko što jedinstvo čini nasilje, nego što jedinstvo
dokazuje djelovanje Duha i sakrament je Kristove nazočnosti. Kao što su samo
jedno tijelo, tako vjernici moraju biti samo jednog duha: istina se ljubavi očituje
u jedinstvu. Ako se čitav zakon, prema sv. Pavlu, sabire u ljubavi, plod će i znak
ljubavi morati biti jedinstvo vjernika. Odavle Pavlova upornost u poticanju na
slogu, na jedinstvo vjere, na jedinstvo osjećaja.
Ovo je jedinstvo određeno za boj. Vjernici znaju da su na svijetu, ali kao
tuđinci, oni doista pripadaju drugom gradu. Kršćanska nazočnost u svijetu, gdje
prevladava zlo, ne može ne izazivati boj. Svijet ih osjeća kao tuđe tijelo koje
ugrožava njegov život. Isus je to navijestio rekavši da svoje učenike šalje kao
janjce među vukove. Nije trebalo da kršćani očekuju progonstva, ulazak je u
Crkvu već za njih bila priprema na bitku i možda na smrt; ali, premda znajući da
će morati podnijeti teškoće, kušnje i progonstva, znat će vojevati Božjom
snagom, a da se ne puste prestrašiti ni u čemu od protivnika.

14
 Malobrojni su i nemaju težinu za svijet. Nisu moćnici koji vladaju, nisu
mudraci, ni bogataši ovog svijeta, pa ipak Pavlove riječi jamče svijest o njihovoj
pobjedničkoj snazi nad svakom zaprjekom. Njihov će život biti bitka protiv
vlasti Zloga koji vlada svijetom, ali će im u tom boju služiti sama Božja moć.
Morat će vojevati i neće se smjeti prestrašiti. Ne misle da su pošteđeni; morat će
trpjeti kao njihov Učitelj, bit će progonjeni, možda će biti na smrt osuđeni, ali ih
neće moći pobijediti. Bilo bi besmisleno boriti se da nije te nade u pobjedu.
Kakva je dakle njihova pobjeda?
Krist će biti s njima, pomagat će im; neće ih poštedjeti, ali će ih učiniti
pobjednicima sudjelovanjem u samoj svojoj muci. Pavao podsjeća ovu svoju
djecu, na koju se je mogao ponositi, na primjer koji im je dao i daje on sam u
patnji i okovima. Bila je povlastica, milost ne samo vjerovati u Krista, nego
moći trpjeti za njega.
Apostolove nam riječi daju uviđaj u ovo junačko doba prvobitne Crkve, u
kojemu isto progonstvo umjesto da utrne zanos, činilo se je da naprotiv
oživljava žar obraćenika. Pavlov je primjer morao izazivati na takmičenje,
morao je privlačiti na nasljedovanje. On nije bio samo učitelj, bio je
neusporedivi vodič, otac koji je djeci prenosio vlastiti žar svoje ljubavi.
Nutarnja snaga koja mora oduševljavati kršćane u Filipima da podnose
svaku kušnju već je predosjećaj poraza za protivnike koji se suprotstavljaju
kršćanskom propovijedanju, propast za sve ljude i vlasti koje se protive
Evanđelju. Kušnje ih i progonstvo nisu mogli rastaviti od Krista, dapače su
strpljivošću i ljubavlju pobijedili vlast Zloga. Apostol ih pridružuje k sebi u
svomu istom poslanju, ne samo niti nadasve za propovijedanje Evanđelja, nego
za sudjelovanje u njegovu boju i u njegovim patnjama. Život se Crkve čini da se
sastoji od Kristove muke koja se nastavlja u životu svih vjernika: neprekidnost
muke, ali nazočnost također iste pobjede.

15
 JEDINSTVO VJERNIKA
1
Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li
kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, 2 ispunite me radošću:
složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; 3 nikakvo
suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od
sebe; 4 ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (2,1-
4)

Za ono što je svetije, Pavao sad zaklinje žarkom ljubavlju Filipljane na

jedinstvo, na slogu. Prikriveni pa ipak prepoznatljivi priziv na božanske osobe,
apostolovu žurnom poticaju daje tešku i patničku svečanost. Život kršćanske
zajednice mora gotovo ponavljati intimni Božji život, prema njemu se
oblikovati. Tri božanske osobe opstoje u jedinstvu živeći jednim istim životom,
tako vjernici moraju imati jedan isti duh, isto mišljenje. Apostol ih zaklinje
Kristovom utjehom, Očevom ljubavlju, zajedničkim posjedovanjem Duha
Svetoga; u ime ih Oca, Sina i Duha Svetog, dakle, zaklinje da budu samo jedno
među sobom. Konačno on dodaje samog sebe. Pavao zna koliko ga oni vole,
koliko su ponosni što su njegova djeca. Apostol se poziva na istu ljubav koju oni
imaju prema njemu: ako žele da njegova radost bude savršena, morat će
ljubomorno (sa)čuvati jedinstvo, morat će biti samo jedno srce i jedna duša.
Jedinstvo je Crkve apostolova radost.
Jedinstvo za koje je Krist molio Oca prije muke, čini se najvišim dobrom
Crkve, i to je dobro već od početaka bilo najviše ugroženo. Kako ga sačuvati
ako ga posjedujemo, kako ga promicati ako smo ga izgubili? Apostol nas to
naučava. Uvjet je jedinstva poniznost. Potrebno je da svatko saobraća u ljubavi s
braćom, da se ne smatra viši od drugih, da ne radi s duhom suparništva, da ne
traži vlastitu korist.
Jezik postaje jednostavan i konkretan: kršćanski je život oslobođenje od
samoljublja. Dok čovjek živi radi samopotvrđivanja, vladat će samo međusobna
borba, dijeljenje i nesloga. Bez poniznosti nema ljubavi. Plod je ljubavi
jedinstvo.
Nije bilo pouzdano razdijeljenosti ni nesloga u zajednici u Filipima; da ih
je bilo, ton bi poslanice bio drukčiji. Ne otvara li se možda u ovoj poslanici,
upravljenoj Filipljanima, Pavlova duša s najdubljom ljubavlju, ne odiše li
poslanica najčišćom vedrinom? Ali glede tako živog i hitnog poticaja možemo
pretpostaviti da su neke napetosti mogle već ugrožavati vjerničko jedinstvo.
Pavlovo je srce moglo naslutiti opasnost, ne optužuje stvarno razdijeljenost.
Jedinstvo je među braćom uvijek krhko dok nije pobijeđeno svako samoljublje,
dok se svatko ne stara za drugoga i, kako nas je naučio Isus, dok ne želi biti
služen, nego nalazi svoju radost u služenju, da bude od svih posljednji.
Svjestan vlastitog dostojanstva i također svoje ljudske veličine, teške ćudi
zbog same veličine, potresa nas Pavlova upornost na poniznosti. Očevidno je

16
osjećao koliko mu je ova krepost bila potrebna. U njegovu nam tako jakom
prizivu na poniznost, poslanica otkriva sami apostolov duh. Poslanica je
Filipljanima tako dragocjen autobiografski dokument. Govori nam kakav je
odnos nježne ljubavi Pavla svezao uz zajednicu, neizravno kakvu su ljubav i
ponos imali oni koji su se osjećali njegovom djecom, ali nam također objavljuje
nešto više: Pavlovu ljubav prema Kristu i, radi te ljubavi, njegovu strpljivost u
podnošenju njegove djece, njegovo neprekidno posvećenje crkvama, njegovu
poniznost u kojoj se je osjećao i živio kao sluga sviju.

17
 KRISTOLOŠKI HVALOSPJEV

Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: 6 On, trajni lik
Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, 7 nego sam sebe
"oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, 8
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. 9 Zato Bog njega preuzvisi i
darova mu ime, ime nad svakim imenom, 10 da se na ime Isusovo prigne svako
koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika (2,5-11).1
Odlomak koji slijedi je možda najslavniji od svih Pavlovih poslanica, ali
nije Pavlov. Možemo možda reći nešto više: vrlo vjerojatno nije ga on unio u
poslanicu. Doista hvalospjev ostaje kao tuđe tijelo u poslanici, samo dogmatski
tekst u poslanici autobiografskih ispovijedi žarke, intimne otvorenosti srca.
Uklonivši hvalospjev, poslanica ima svoje veće jedinstvo jezika, neprekidniji i
jednostavniji razvoj misli. Vjerojatno je ubačen, kad se htjelo od različitih spisa
oblikovati samo jednu poslanicu. Ostaje da, ako nije Pavlov, hvalospjev je
jednako nadahnut, i jedan je od najuzvišenijih tekstova Novog zavjeta.
Savršeniji, svojim književnim sastavom, od svakoga drugog hvalospjeva ili
spjeva Novog zavjeta. Ima šest strofa po tri retka svaka, osim treće koja ih ima
četiri, ali je posljednji redak sigurno neki dodatak. Ako netko misli da ga je
Pavao unio, onda bi on sam dodao strofi ovaj posljednji redak.
Šest se strofa dijele na dva dijela jednake dužine: prvi, prve tri strofe;
drugi dio, slijedeće strofe. Prvi dio opijeva poniznost Krista koji, jer je Bog,
postao je čovjekom i sišao u svojemu dragovoljnom poniženju do smrti; drugi
naprotiv opijeva njegovo uzvišenje. Silasku do poniženja u smrti na križu,
odgovara uzvišenje koje uzdiže Krista iznad svakog stvorenja s desna Bogu. U
malo se redaka sabire tako cijeli kršćanski misterij, od Kristove preegzistencije
do njegove konačne proslave.
Ucjepljenje hvalospjeva ima svoj razlog u primjeru poniznosti Sina
Božjeg. Tako je hvalospjev doista uveden: Neka u vama bude isto mišljenje kao
i u Kristu Isusu, ali ucjepljenje nije prirodno i ne odgovara riječima koje ga
uvode. Kristovo poniženje nije usmjereno k poniznosti, uvjet je naprotiv
konačne proslave. S druge strane ne potvrđuje da apostol poziva na Kristovo
nasljedovanje. Krist živi u vjernicima ne toliko zbog njihova nasljedovanja
njegovih kreposti, koliko po Kristovu Duhu koji stanuje u njima. Više od
nasljedovanja Krista, Pavao naprotiv poziva da nasljeduju njega samoga (3,17).
Ovaj divni tekst, veoma širok u svojoj kratkoći, moramo razmišljati
izdvojeno a ne u odnosu s poslanicom. Prva ga oznaka razlikuje, za razliku od
svakoga drugog kristološkog teksta, Krista ne gleda u odnosu prema ljudima,
nije „Krist za nas“. Ne govori zašto sebe On oplijenjuje (razvlašćuje, poništava)
1
Poslanica Filipljanima je jedan od prvih kršćanskih spisa koji su stigli do nas, netom preteknut Pavlovim
poslanicama Solunjanima i prvom Korinćanima.

18
postavši sluga i jednak ljudima, zašto se ponizio do smrti, smrti na križu. Koji
smisao, koji razlog može imati poniženje ako na kraju u konačnoj proslavi, čini
se, da Krist preuzima ono što je bilo njegovo? Bog ga uzvisuje. Ali koga On
uzvisuje? Zar ne možda onoga koji je slobodno postao čovjekom i slugom. U
konačnoj se proslavi Krist ne poistovjećuje potpuno s onim koji je bio (Bogu
jednak) božanskog stanja. Konačna se proslava tiče isključivo (pre)uzetoga
čovještva. Onaj koji je postao čovjekom, dobio je ime koje je iznad svakoga
drugog imena. Hvalospjev je proslava čovjeka. Na ime ovoga čovjeka svako se
stvorenje mora pokloniti i proglasiti da je on Gospodin. Utjelovljenje je
obnovilo čovjeku vlast nad cijelim svijetom.
Je li božanski položaj Krista gurnuo da postane slugom? Je li
samooplijena (poništenje) Sina Božjeg već u moći (in potentia) u samomu
njegovu božanskom stanju? Je li baš zbog toga što je On Bog, htio i mogao
postati čovjekom? Nije zloupotrijebio svoju jednakost s Bogom (Ocem), nego
samoplijenivši se dotle da je postao čovjekom i slugom, na smrt osuđenim na
križu, nije li upravo tako očitovao da je Bog? Nije li možda ovo samoizvlaštenje
objavilo Boga kao ljubav koja se daje bez mjere, objavilo Boga kao svemoć koja
podiže ono što „nije“ te ga uzdiže k sebi? Upravo zbog svoga božanskog
položaja on ne zadržava ljubomorno za sebe svoju jednakost s Bogom, nego se
da(ru)je, i svojim poniženjem uzdigao je k Bogu ljudsku narav iz njezina
ropskog stanja koje je on posvojio. Istina je da se u hvalospjevu ne govori o
„Kristu za nas“, nego o proslavi onoga koji se je ponizio do ropskoga položaja i
postao čovjekom, to je proslava čovjeka samo ukoliko je taj čovjek novi Adam,
rodozačetnik novoga čovječanstva koje je u njemu čitavo proslavljeno i postalo
jednako Bogu.
Ono što hvalospjev ističe nije Kristova božanska narav, ni ljudska narav
koju je on htio uzeti, nego božansko stanje, tj. slava, vlast koja pripada Bogu, od
koje se je on htio svojevoljno razvlastiti za neko vrijeme da se zaodjene
ljudskim stanjem sužnja u siromaštvu poniženoga života, ali Kristova proslava
nije više samo ponovno uzimanje božanskoga položaja od kojega se je
trenutačno bio oplijenio, u njegovu uzvišenju isto je čovječanstvo uzdignuto
koje sada sudjeluje u slavi koja je Bogu vlastita. Tako hvalospjev slavi proslavu
čovjeka Isusa i, u tome, uključivo proslavu cijeloga čovječanstva.
U hvalospjevu je očit priziv na Postanak. Prvi je čovjek htio ugrabiti
božanski položaj, dok Krist, jer jest na tomu položaju, htio se je naprotiv
oplijeniti od svoje slave. Adam se je zbog svoje neposlušnosti oplijenio od
svojega kraljevskog dostojanstva kojim ga je stvorivši, Bog označio. Krist je
svojom poslušnošću dobio kraljevsko dostojanstvo (vlast) koje je prvi Adam
izgubio. Čovjek je ovdje na vrhuncu stvaranja. Sigurno, u Kristu, ali, u Kristu,
čovjek kojim je On postao.
Glede svojega nauka apostol je, ili netko za njega, dodao da poslušnost
nije zahtijevala od Krista samo položaj sužnja, nego upravo smrt na križu; ne
jednostavno smrt (smrtnost je postala opće ljudsko stanje poslije grijeha) nego

19
smrt na križu, koja je osuda i strašna kazna za sužnja. Krist nije mogao sići niže
u svojemu poniženju. Tom poniženju sad odgovara Bog uzdignuvši čovjeka nad
svako stvorenje i zaodjenuvši ga božanskom slavom. Hvalospjev ne izriče da je
čovjek u središtu svijeta i na vrhuncu povijesti; više od toga, tvrdi da svako
stvorenje na nebu, na zemlji i u podzemlju, mora prignuti svoje koljeno pred
Isusovim imenom.
Apostolsko priznavanje Kristova uskrsnuća i njegove vlasti, postaje u
hvalospjevu dužnost čitava stvorenja: svaki jezik treba da proglašava da je Krist
Gospodin. Nije dosta što je Krist uzdignut nad svako stvorenje, nužno je da
javno priznaju njegovo prvenstvo sva stvorenja. To nije samo neko formalno
priznanje: proglas je već izvršavanje njegove opće kraljevske vlasti. Ne može se
reći da „ime“ stoji za „Boga“: Bog sada izvršava svoju vlast samo po Kristu i u
Kristu. On je postao temelj cijeloga reda milosti, u njemu čovjek ima prvenstvo
nad svim vidljivim i nevidljivim stvorenjem. Ne postoji neka druga rasporedba
spasenja. Ne Riječ Božja, nego onaj koji je, jer je Bog, postao čovjekom, u
svojemu je čovještvu proslavljen tako da ima prvenstvo. Teško je povjerovati u
toliku veličinu.

20
 HTJETI I ČINITI OD BOGA

Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za
moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i
trepetom radite oko svoga spasenja! 13 Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u
vama i htjeti i djelovati (2,12-13).

Sigurno, onaj koji je sastavio poslanicu, brinuo se je da poslanici dade

nekakvo jedinstvo. Priziv na poslušnost ne čini se mnogo logičan iako preuzima
osnovni razlog hvalospjeva. Komu vjernici duguju ovu poslušnost? Sigurno
Pavlu koji ih je rodio za vjeru. Pokazuju svoju poučljivost primanjem njegovih
opomena i poticaja, toliko više sad kad je odsutan. Poslušnost, koju on traži,
očituje svijest koju apostol ima o svojoj vlasti. Njegova služba ljubavi ne
isključuje izvršavanje vlasti koja zahtijeva od vjernika u Filipima, poslušnost.
Ako su ga slušali dok je bio nazočan, i Pavao to dragovoljno posvjedočuje, sada
se toliko više nameće otkad ga okovi čine također više Kristovim svjedokom.
Po poslušnosti, kao što oni moraju živjeti u jedinstvu, tako moraju
djelovati u strahu i trepetu da osiguraju svoje spasenje. S izgradnjom se Crkve u
slozi ujedinjuje zauzimanje na osobnoj svetosti. Dvije se stvari ne mogu odijeliti
iako su različite. Poslanje se izgradnje Crkve ispunja po Duhu koji živi u
kršćaninu. S druge strane kršćanin prima Duha radi svog poslanja u Crkvi.
Osoba i zajednica su najviše vrjednote: nit osoba ne može biti žrtvovana od
zajednice, ni zajednica od osobe; ali osoba se ostvaruje u zajednici, i ne postoji
zajednica ako nije zajednica osoba.
Tekst nam poslanice daje sad drugu veliku pouku: Bog živi u kršćaninu
radi ispunjenja svoga božanskog nauma, od njega kršćanin ima i volju i
djelovanje. Filipljani moraju osigurati ispunjenje svog spasenja u strahu i
trepetu, ali Bog djeluje u njima i htjeti i činiti. Bog djeluje ne (od)izvan,
prisiljavajući čovjeka i protiv njegove volje, nego preko samih čovječjih moći,
jer Bog je intiman čovjeku, on koji je njegov stvoritelj. Ne djeluje namjesto
čovjeka, nego po samim njegovim moćima. Stoga je apostol najprije rekao da
Filipljani moraju osigurati vlastito spasenje u strahu i trepetu. Ali ako Bog
ostvaruje naše htjeti, toliko više čovjek je i ostvaruje sam sebe djelovanjem
svojih moći, koliko više zavisi od Boga. Najsavršenijim predanjem Bogu čovjek
je potpuno učinkovit. Nije sužanj u poslušnosti volji koja je tuđa njegovoj
naravi, prije je po poslušnosti čovjek uistinu slobodan. Nije li to tajna svetosti?
Čovjek doživljava svoju slobodu samo prema mjeri svog predanja, jer prema
samoj toj mjeri pušta Bogu da djeluje u njemu.

21
 KRŠĆANIN U SVIJETU

Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja 15 da budete besprijekorni i čisti,

djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao
svjetlila u svijetu 16 držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov, što nisam
zaludu trčao niti se zaludu trudio. 17 Naprotiv, ako se ja i izlijevam za žrtvu i
bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama. 18 A tako i
vi budite radosni i radujte se sa mnom. Timotejevo i Epafroditovo poslanje (2,14-
18).

Poniznost nije samo određena vjerničkim jedinstvom, ona je također

svjedočanstvo kršćanina u svijetu. Posred izopačena i lukava naraštaja koji je
još neotkupljeno čovječanstvo, kršćanin mora živjeti bez mrmljanja i kritike.
Osporavanje koje razdjeljuje, oduzima učinkovitost kršćanskom svjedočanstvu.
Jednostavnost srca, neporočno vladanje očituju naprotiv prave Božje sinove.
Izopačenom i lukavom naraštaju suprotstavljaju se Božja djeca koja moraju
svijetliti kao zvijezde u svijetu. Isti je Isus rekao: Bog je istina, on je svjetlost,
njegova djeca također moraju biti svjetlost. Tko je rođen od Boga suzajedničar
je njegovih atributa.
Dvoličnost, laž, licemjerje vladaju svijetom koji je u tmini. Svojom
jednostavnošću i čistoćom srca kršćanin je svjetlost koja razotkriva (zamku)
prijevaru i očituje tajnu srdaca. U kršćanskom se svjedočanstvu nastavlja
Kristova pobjeda. Još nije kraj zla, ali sad je zlo otkriveno, više se ne može
skriti. Kao što je Kristova nazočnost prisilila đavle da se očituju, tako se u
nazočnosti braće neće moći skriti i ugnijezditi vlast Zloga.
Pavao se obraća malobrojnim kršćanima, i već ih gleda kao svjetlost koja
raspršuje tamu svijeta. Poniznost prvobitne zajednice ne oduzima ništa svijesti
poslanja o kojemu ovisi ljudsko spasenje. Nastavlja se misterij stvarne, da, ali
skrivene pobjede. Doista u samom činu kojim je zlo razotkriveno, ono je već
pobijeđeno.
Nastavlja se u svjedočanstvu Filipljana, koje u svijetu gdje zlo prevladava,
ponazočuje Kristovu pobjedu, apostol se dakle može ponositi što se nije uzalud
zamarao i trčao, bila bi onda savršena njegova radost pa morao zato i umrijeti.
Pavao gleda svoju smrt kao žrtvu. Čitav je kršćanski život zamišljen od
apostola kao žrtva (tako u poslanici Rimljanima 12,1-2, tako u poslanici
Efežanima 5,1-2). Ali žrtva je savršena u prolijevanju krvi, u krvavom
žrtvovanju koje uključuje smrt. Smrt je promatrana kao kraj i ispunjenje cijelog
života.
Čini se da Pavlova misao promiče nauk koji u mučeniku vidi savršenog
kršćanina; nadasve se čini da naučava kako je žrtva savršena u smrti. Možda
Pavao ima pred očima samu Isusovu smrt. Kako bi doista kršćanin mogao živjeti

22
istim Isusovim životom, ako ne doživljava njegovu smrt? Napisao je da je
uvjeren da će ostati još na zemlji da bude na pomoć vjernicima, uvjerenje ipak
nije bilo tako jako da ne bi morao pomisliti također na mogućnost osude. U tom
bi slučaju njegova smrt bila čin koji bi doveo do ispunjenja, ne samo njegov
život kao Kristova apostola, nego bi također posvetio vjeru njegove djece.
Prinos njihove vjere imao bi svoje posvećenje u prinosu Pavlova života.
Kršćanski bi život Filipljana bio tako jedan s apostolovim životom, samo jedna
njihova žrtva s njegovom žrtvom. Od te bi žrtve Pavao imao savršenu radost i
Filipljani bi se također morali njome radovati. Ta bi žrtva bila najveći dokaz
ljubavi, bila bi pečat Bogom dat na apostolovo djelo. Htio je tako zaštititi svoju
djecu i pripraviti ih na svaki događaj, također na moguću svoju smrt.

23
 SIN TIMOTEJ

Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja da mi

odlane kad saznam što je s vama. 20 Nikoga doista nemam tako srodne duše tko
bi se kao on svojski za vas pobrinuo 21 jer svi traže svoje, a ne ono što je Isusa
Krista. 22 A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa
mnom evanđelju. 23 Njega se dakle nadam poslati tek što razvidim što je sa
mnom. 24 A uvjeren sam u Gospodinu da ću i sam uskoro doći (2,19-24).

Poslanica sad postaje intimnija i osobnija, ne poticaj ili pouka, riječ

postaje sad čisti izražaj ljubavi, potreba zajedništva. Pavao želi imati obavijesti o
svojoj djeci, nada se da će ih uskoro moći on sam vidjeti. Iznova niče uvjerenje
o njgovom bliskom oslobođenju. Njegovo će mu oslobođenje dati tako način da
zadovolji svojoj želji, da ih ponovno vidi, možda da ostane neko vrijeme s
njima. Ali mu nada nije dovoljna; još u okovima, ne mogavši ići on sam, šalje
Timoteja, to je kao da je išao on sam.
Timotej je bio njegov premili učenik, najvjerniji i nesebični suradnik.
Nitko mu nije bio duhom jednak. Više nego učenik, bio je njegov sin. Pavao ga
se lišava poslavši ga Filipljanima jer želi imati sigurne obavijesti i nadasve,
možda, jer Timotejeva nazočnost može osokoliti vjernike, učvrstiti ih u vjeri,
obnoviti među njima savršeno jedinstvo, ako je jedinstvo bilo ugroženo
nutarnjim napetostima.
Koliku brigu ima apostol za život zajednice koju je svojom riječju
podigao! Nikoga ne zaboravlja, toliko manje zaboravlja zajednicu. U okovima,
ne misli mnogo na sebe. Uvjeren je da će uskoro biti oslobođen, ali je spreman
također umrijeti s radošću. Zaboravivši na se, živi da pomogne i podrži svoju
djecu u vjeri. Njegov je život bio Krist, ali Krist nije bio samo Isus iz Nazareta,
koga on možda nije ni poznao; Krist je bila vjernička zajednica, jer je Krist bio
nazočan i živio u zajednici. Ipak ljubav prema zajednici koju je osnovao, nije
bila tako nježna i živa kao što je bila živa i prenježna ljubav prema onomu koga
je poslao. Poslavši Timoteja, Pavao je poslao na neki način samog sebe. On je
bio njegovo dijete: duboka je sveza ujedinila apostola s Timotejem. Govoreći o
njemu on mu prirodno drži hvalospjev. Nije im za utjehu što ne ide on sam;
možda će i doći, ali zasad, spriječen, ne može dati veći dokaz Filipljanima osim
šaljući Timoteja i odrekavši se tako da ga ima uza se.
Kako Pavao, i Timotej voli Filipljane, zanima se iskreno o njihovu stanju;
svi, piše on, traže svoju korist, a ne korist Isusa Krista, Ali se Timotej spašava od
te osude. On je dao dokaz kako treba služiti Evanđelju, i daje ju sada kad
ostavlja Pavla u okovima da pođe k Filipljanima. Pavao priznaje u Timoteju sina
koji mu je bolje od ijednog suradnika bio blizak, i znao ga je nasljedovati
pretpostavivši službu Evanđelju svakoj osobnoj koristi.

24
 Moralo je biti teško živjeti s apostolom; Pavao je morao zahtijevati od
svojih suradnika isti svoj žar, svoju revnost, svoju snagu. Timotej se ipak ne
pokazuje žarkom naravi kao Pavao, sigurno je ipak bio najvjerniji, spremni
suradnik, u svojoj sinovskoj poučljivosti, za bilo kakvu žrtvu. Njega se dakle
nadam poslati, piše apostol, i čini se da riječi žele istaknuti žrtvu koju on čini
lišivši se njega i ljubavi koju nosi zajednici za koju ispunja žrtvu.

25
 APOSTOL ŠALJE EPAFRODITA

Smatrao sam potrebnim poslati k vama Epafrodita, brata, suradnika i

suborca moga kojega ste poslali da mi poslužuje u potrebi. 26 Jer je čeznuo za
svima vama i bio zabrinut što ste saznali da je obolio. 27 I doista je gotovo na
smrt bio obolio, ali Bog mu se smilovao, ne samo njemu nego i meni, da me ne
zadesi žalost na žalost. 28 Brže ga dakle poslah da se, pošto ga vidite, opet
obradujete, i ja da budem manje žalostan. 29 Primite ga dakle u Gospodinu sa
svom radosti i poštujte takve jer se za djelo Kristovo smrti sasvim približio,
životnoj se pogibli izložio da nadopuni ono u čemu me vi ne mogoste poslužiti
(2,25-30).

Pavao sigurno ne želi uvrijediti Filipljane; zahvaljuje im štoviše za brigu

koju su vodili o njemu, poslavši Epafrodita da mu posluži i, pouzdano, njegove
su riječi iskrene. Ipak ne uvjeravaju posve. Apostol je radije bio težak. To je bio
jer su Filipljani bili uznemireni sudbinom ovoga svog brata koji se je, daleko od
svog kraja, razbolio i to na smrt razbolio. Je li bio zato što Epafrodit, sad već
izvan opasnosti, nije više bio od pomoći Pavlu? Razlozi izneseni od apostola u
vraćanju Epafrodita iako istiniti, barem nisu bili jedini. Imamo ispravan dojam
da se Pavao nije dobro snalazio s ovim učenikom. Je li se previše brinuo za
njegovo zdravlje? Smrtna opasnost koju je nadišao ipak je jasno očitovala
apostolu čovjekov značaj, njegovu ćud. Epafrodit se je previše za se zabrinuo, i
to je zabrinulo Pavla.
Više nego mu je bio od pomoći, njegova mu je nazočnost dodala brige i
misli. On ga vraća zahvalivši Filipljanima, ali vratiti Epafrodita nije za Pavla
doista bila žrtva, možda je bilo oslobođenje. Da mu je bio od pomoći, sada bi ga,
kad se izvukao od bolesti, zadržao, otkad se je Pavao lišio Timotejeve
nazočnosti poslavši ga Filipljanima; ali se je možda upravo okoristio činjenicom
vrativši ga. Nije li bio doista apostolski suradnik i u boju koji je Pavao izdržao
za Evanđelje?
Nije li poslužio apostolu u njegovoj potrebi? Da, sigurno, ali nekada može
više opteretiti služenje nego potreba. Kao posljednje Pavao nije štedio
hvalospjeve: treba imati veliko poštovanje za ljude kao Epafrodit. Nije li izložio
život opasnosti u evanđeoskoj službi i služeći apostolu? Ali hvalospjev dolazi
samo na kraju; možda da ne uvrijedi Filipljane. Svemu usprkos, poslavši ga, s
kršćanske strane Filipljana on je bio znak njihove ljubavi, njihove brige za
apostola u okovima. Pavao je morao biti zahvalan na toj pozornosti. Ali
zahvalnost nije skrila izvjesnu mučninu: Epafrodit nije više mirovao u sebi od
želje za povratkom, da vidi svoje drugove u vjeri, naročito nakon što je saznao
da su bili zamišljeni zbog njegove bolesti. S takvim se dušama Pavao nije
mogao osjećati ugodno. Požurio je da ga vrati. Filipljani će mu se razveseliti, jer

26
će ga vidjeti izvan opasnosti i već izliječena, a apostol će imati manje muke.
Riječi koje je već napisao: Svi traže svoju korist a ne onu Isusa Krista, sumnjam
da su možda nesvjesno nadahnute Pavlu Epafroditovim vladanjem. Uza sve što
on nastoji da ne otkrije potpuno svoje osjećaje, nije uspio sakriti osjećaj
oslobođenja koji mu je pribavila nada njegova odlaska.
Takav je Pavao: želi duše koje ne opterećuje žrtva koju od njih zahtijeva
evanđeoska služba, ne zna podnositi duše koje se ne znaju osloboditi (od) sebe,
koje na znaju ljubiti i da(rova)ti se do kraja, a da se više ne povlače.
Nije tako on odgovorio svojemu pozivu.

27
 ISTINSKO OBREZANJE

Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu! Pisati vam jedno te isto meni
nije dosadno, a za vas je sigurnije. 2 Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih
radnika, čuvajte se te osakaćenosti! 3 Jer mi smo obrezanje, mi koji u Duhu
Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se
u tijelo, iako bih se ja mogao i u tijelo pouzdati (3,1-3).

Nakon što je priopćio da će u Filipe otići Timotej i, s njime, Epafrodit,

čini se da se poslanica primiče kraju. Riječi koje počinju poglavlje, čine se da
žele uvesti konačne pozdrave. Poslanica naprotiv nastavlja drugim tonom i
novim argumentima. Ne niječe se, da poslanica, nadasve kao ova bitno osobna,
bez pretpostavke dogmatskog nauka, može biti mnogo slobodna u svojemu
razvijanju i produžiti se katkad prema onomu što, bez prethodnog razmišljanja,
padne na pamet onomu koji piše. Ne želimo ipak isključiti jedinstvo poslanice.
Kao što nam ipak same apostolove riječi kazuju da je više puta pisao
Filipljanima, čini nam se da ne možemo ni isključiti da je poslanica, kakvu je
danas imamo, sastav koji je ujedinio u samo jedan spis odlomke različitih
poslanica sviju naslovljenih istim Filipljanima.
Mijenja se ton, i mijenja se dokazivanje. Nakon poticaja na radost, koji se
navraća s upornošću na kraju, slijede jake preporuke, ne više za jedinstvo, nego
na obranu glede židovstva i neke braće pridošlih iz židovstva. Već se čini da
postaje sve oštriji ne samo boj sinagoge protiv Crkve u rađanju, nego i među
braćom pridošlom od židovstva i braće iz poganstva. Judaizanti bi htjeli braću
podložiti Mojsijevu zakonu. Kršćanstvo bi postalo neka sljedba u krilu
židovstva. Od tih se judaizanata braća moraju posve čuvati. Prihvaćanje njihova
stajališta značilo bi odreći se kršćanske slobode, štoviše upravo samoga
kršćanskog bitka.
Cijelog se je života Pavao morao braniti i vojevati protiv te „lažne braće“.
Riječ kojom ih naziva „psima“ osobito je tvrda; to je ista riječ kojom su se
Židovi služili glede pogana. Okreće se protiv njih, koji se osjećaju „čisti“,
uvrjeda kojom oni obilježavaju mrske pogane. Obrana vjere zahtijevala je ovu
bitku u samom krilu Crkve. Samo vjera u Krista opravdava, samo nas Krist
spašava. Poticaji, kojima Pavao zaključuje obično svoje poslanice, jamče da
nikakav ćudoredni nered nije ovlašten naukom opravdanja po vjeri: vjera djeluje
u ljubavi. Upravo će poslanica Filipljanima posvjedočiti kakvu obnoviteljsku
moć može imati vjera u Krista. I bit će svjedočanstvo onog ljubavnog žara koji
je žario Pavlovo srce.
On je poznavao više od drugih Židova oholu umišljenost pravednosti
osnovane na Zakonu. Ali je čovječanstvo oslobođeno od sužanjstva Zakona i
grijeha vjerom u Krista. Vjerovati još kako je opravdanje moralo biti plod

28
opsluživanja zakona, značilo je nijekati kršćansku poruku, onemoćati
(obeskrijepiti) Kristov križ. Moralo se stajati daleko od Židova ili loših kršćana
koji su htjeli braću podjarmiti u ropstvo zakona.
Pavlova se riječ čini oštrom u osudi te postaje strastvena obrana kršćanske
slobode. Samo je Krist kršćaninova nada: samo je On njegov život. Život nije
poslušnost napisanom zakonu, nekoj neosobnoj normi, on je naprotiv bitno
odnos ljubavi.
Bog je u Kristu ušao u svoj osobni odnos s čovjekom i s čovječjim
životom, u odgovoru toj osobnoj Božjoj ljubavi stoji odnos s Kristom. Pavao
može samo ponavljati isti nauk: to mu nije teško, i uvijek je korisno to braći
ponavljati. Bila je potrebna ta njegova upornost, bila je nužna zaoštrena bitka
protiv judaizanata, da bi vjernička zajednica stekla svijest kršćanske novíne, da
bi se zajednica razriješila svake sveze ovisnosti o sinagogi.
Ova je upornost prikladna u svako vrijeme, stoga je Providnost htjela da i
danas, u tisućljetnoj udaljenosti, vjernici moraju slušati Pavlove riječi koje ih
stavljaju na stražu protiv lažnih sigurnosti. Čovjek ne osvaja spasenje, to je
Božji dar. Čovječjoj je oholosti teško što njegovo vlastito opravdanje i spasenje
zavisi od besplatnosti ljubavi. Vršenje krjeposti je plod i objava, ne osnova i
uzrok kršćanskog opravdanja. Kršćanin se ne smije hvaliti svojim djelima, svaki
je njegov ponos u Isusovu križu.
Pravo je obrezanje ono koje odrezuje od kršćanina svako pouzdanje u
njegova djela, svaku umišljenost. Kršćani sad štuju Boga bogoštovljem u duhu.
Što znače ove riječi? Kršćansko se bogoštovlje ne sastoji od umišljenosti kojom
Bogu prinosimo vlastita djela, nego zahvalno priznanje onoga što smo primili od
njega; njegova žrtva je zahvalnost i (po)hvala. To je, kako će reći apostol,
ljubavni žar koji, zahtjevniji od svakog zakona, slobodni je odgovor čovjeka
Kristovoj ljubavi.

29
 PAVLOVO ISKUSTVO

Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: 5 obrezan osmog
dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po
Zakonu farizej, 6 po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj
besprijekoran. 7 Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram
gubitkom. 8 Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog
spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom
smatram: da Krista steknem 9 i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću,
onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri
utemeljenoj - 10 da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u
patnjama njegovim, 11 ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k
uskrsnuću od mrtvih. 12 Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva,
nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. 13 Braćo, ja
nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom,
zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, 14 k cilju hitim, k nagradi
višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. 15 Koji smo god zreli, ovako mislimo! I ako
što drukčije mislite, Bog će vam ovako objaviti. 16 Samo, držimo se onoga do
čega smo stigli!(Fil 3,4-16)

Ovo je velika stranica poslanice, jedna od najvećih apostolovih stranica.

Možda se u njoj on najviše otvara. Iskustvo je na izvoru njegove teologije; ne
još teologije poslanice Efežanima i Kološanima, ali sigurno teologije poslanice
Rimljanima i Galaćanima. Upravo stoga mi se čini da možemo smatrati da je
poslanicu Filipljanima napisao, kako drugdje tvrdi, poslije 1 Korinćanima i prije
poslanice Rimljanima i Galaćanima. 2 Korinćanima je također naširoko
autobiografska, ali iako Pavao govori opširnije o sebi, ne da nam prodrijeti u
svoju intimu kao ovom stranicom.
Nauk o opravdanju po vjeri rasvjetljuje se u Pavlovu svjedočanstvu. On
nam ne pruža toliko neki apstraktni nauk, koliko radije primjer vlastita života.
Mistično nam je iskustvo malo puta dalo, u životu Crkve, tako žarke
stranice. S druge se strane ni na jednoj drugoj stranici ne izražava bolje
izvornost kršćanskog iskustva kao na ovoj, na kojoj Pavao pušta govor svoga
srca i otvara nam svoju dušu. Ako se Pavao ne naslanja na povlasticu što je
Izraelov sin, ako njegova sigurnost nema za temelj opsluživanje zakona, nije
sigurno zašto ne bi imao čime se pouzdati „u tijelo“. Više od onih koji ga
napadaju imao bi pravo pouzdati se u djela. Ne samo što Pavao jer je iz Tarza
pripada narodu saveza, obrezan osmog dana, iz plemena Benjaminova i, prije
svog obraćenja, sljedbe farizeja, vjernih najstrožoj židovskoj ortodoksiji.

30
Besprijekoran glede pravednosti koja proistječe iz zakona, i, konačno, glede
revnosti za židovsku religiju, progonitelj Crkve Božje.
Možda upravo jer je tražio u najvećoj vjernosti židovstvu vlastito
opravdanje i spasenje, mogao je također bolje iskusiti nemoć zakona kako bi
bolje shvatio kršćansku novínu. Ni djelima zakona, ni oholom sigurnošću
povlastica rođenja, i ni sviješću vlastite krjeposti ne opravdava se čovjek.
Opravdanje je neizrecivi dar koji nam je Bog pružio u Kristu. Bog prvi potiče,
od čovjeka se traži samo vjera. Ali vjera kod sv. Pavla nije pristanak uz neku
apstraktnu istinu. Duša se ne bi mogla povjeriti apstraktnoj istini, kao što se ne
može ni zakonu povjeriti. Povjeravanjem sebe zakonu kao jednoj pojmovnoj
istini ili kao etičkom imperativu, duša ne izlazi iz sebe, pouzdava se još u sebe
samu, vjeruje samo u vlastitu krjepost ili u svoj razum.
Vjera je u sv. Pavla pristanak uza živu osobu, a to je Krist. Pisani zakon
na kamenim pločama nadomjestio je Isus; i kršćanski je život žar ljubavi.
Čovjek se otkida sam od sebe, od vlastitog ponosa, i u Kristu se povjerava Bogu.
To je život u Duhu, jer je samo darom Duha izlivena ljubav u srca vjernika.
Tko vjeruje u opravdanje koje u opsluživanju zakona ima svoj temelj, ne
može prihvatiti kršćansku poruku; dapače, prema mjeri kojom je iskren svojemu
pristanku uza židovstvo, mora napadati Crkvu Božju. Kršćanstvo je svršetak
židovstva. Pavao, revnošću prema zakonu, progonio je Crkvu, sada obraćen, ne
osuđuje samo neučinkovitom za spasenje povlasticu izraelske pripadnosti i
opsluživanja zakona, nego ono u što se prije pouzdavao, postaje, sada, za njega
preprjeka.
Prelako se čovjek pouzdava sam u sebe. Stoga Bog često vodi duše putem
oplijene (izvlaštenja) i poniznosti. Stoga duša osjeća potrebu da se odreče
svakoga svog i duhovnog bogatstva i, jedanput otkada je upoznala Krista, smatra
gubitkom ono što je prije držala dobitkom.
Ali što je ova uzvišena spoznaja Krista koja sad ostaje i jest jedino
bogatstvo duše? Sigurno ne neka apstraktna spoznaja, nego iskustvo Božjeg
dara. S Bogom duša ne može više ništa posjedovati. U Kristu se je Bog darovao
duši i Bog ostaje Jedini i Beskonačni.
Apostolovo iskustvo označava svako kršćansko iskustvo. Odricanje od
svega, siromaštvo postaje nužni uvjet uzvišene spoznaje Krista, i Pavao je sve
izgubio. Sve je za njega postalo otpad da bi (pri)dobio Krista. Ali Bog se ne
(pri)dobiva! On se slobodno daje. Ako Pavao govori o pridobivanju Krista, to je
zato jer odricanje od svega otvara dušu za primanje dara. Tako je cjelovito
odreknuće cijena koju duša mora platiti radi posjedovanja Krista.
Apostol ne govori o Bogu; kršćansko iskustvo nije metafizičko iskustvo.
Metafizičko je iskustvo o Bogu apofatička spoznaja: spoznaje se Boga prema
mjeri kojom čovjek spoznaje njegovu nepristupačnost, njegovu neshvatljivost.
Ali to nije uzvišenost apostolove spoznaje. Pavao pozna Isusa. Želi da se nađe u
Njemu; u Njemu se osjeća opravdan pravednošću koja dolazi od Boga i koja ima

31
svoj temelj u vjeri. Bog opravdava po vjeri u Krista; po ovoj pravednosti Pavao
može upoznati Krista i ta spoznaja je spoznaja njegova uskrsnuća.
Drugi put je pisao: ako smo poznavali Krista u tijelu, sada ga više tako ne
poznajemo. Govori o ovoj novoj spoznaji. Ta spoznaja uvodi Krista u čovječje
srce. Uskrsnućem je postao „Duh životvorni“. Djelovanjem svog Duha, On živi
sad u čovjeku i mijenja ga sve više do izvjesna njegova poistovjećenja s
Kristom. Apostol, vjerom, prima Krista i proživljava njegovo otajstvo. Njegov je
život samo sudjelovanje u Kristovu životu.
Sveti Pavao ne govori o nasljedovanju Krista. Nasljedovanje bi od Pavla
učinilo (kopiju) otisak, umnožilo bi Krista, ali Krist je samo jedan. Ostaje
sigurno razlika Pavla od osobe Isusa Krista, ali u Pavlu živi samo Krist.
Kršćanski je život samo uvijek dublje ukorjenjivanje u jednog Krista, samo
uvijek veće sudjelovanje u otajstvu njegove smrti i njegova uskrsnuća. Kršćanin
ne čuva drugu vlastitost osim vlastitosti ljubavi, i postupak je kršćanskog života
u ljubavi uvijek potpunije odricanje od vlastitog života dok u kršćaninu više ne
zaživi samo Isus Krist.
Već je to pisao, ali sada apostol opravdava onu svoju riječ: njegov je život
Krist. On je jedincata, posljednja stvarnost. Dok se rađanjem od Adama umnaža
narav u svakom čovjeku, u Kristu cijelo čovječanstvo postaje jedno i svi ljudi
postaju samo jedan Krist, da bi u njemu (do)živjeli samo jedno otajstvo. Svojim
nas je uskrsnućem Krist, davši nam svog Duha, učinio samo jednim čovjekom
koji je Krist, te nas čini sudionicima svoje smrti i svog uskrsnuća. Tako
kršćanski život nije ispunjenje neke mjere. I kršćanin ne mora ostvarivati uzorak
ćudorednog savršenstva, on u ljubavi doživljava svoje jedinstvo, štoviše, uvijek
intimniju i istinitiju svoju pretvorbu, promjenu u Krista.
Opravdanje po vjeri u Krista ima u ovomu Pavlovu iskustvu svoj temelj.
Apostol ne traži svoje spasenje u poslušnosti zakonu, nego u predanju Kristovu
Duhu. Vjera je ovo isto predanje. Po ovom predanju Krist živi u njemu.
Snagom svog uskrsnuća, postavši intiman čovjeku, Krist ne čini čovjeka
nemukotrpnim, ne predaje mu neposredno slavu; ali čovjek opravdan prijelazi
radije dionice Isusova mukotrpnog puta, sudjeluje nadasve u njegovoj muci,
suoblikuje mu se u smrti. Postoji dakle neki put u kršćanskomu duhovnom
životu, u njegovu nutarnjem iskustvu. Svaki čovjek, koji je po vjeri u Kristu,
prijelazi itinerarijem njegova života dok ne zaživi njegovu muku, dok mu ne
postane suobličen u smrti, s težnjom u nadi, da mu postane sudionikom u
njegovu uskrsnuću.
Kršćansko iskustvo je iskustvo o Kristu. Živi odnos ljubavi koja, kao što
Krista uvodi u kršćanina, tako kršćanina mijenja u Krista. To je nezasitna muka
ljubavi i počinak nalazi samo u savršenoj preobrazbi u uskrslog Krista. Pavao ne
želi ići dalje od Krista. Nema puta koji bi čovjeka vodio s onu stranu otajstva.
Umisliti o prijelazu dalje, preko Krista, za čovjeka je padanje u prazno, ili
možda, strmoglavljenje u demonsku oholost.

32
 Boga poznajemo samo u Kristu, jer je samo u Kristu Bog postao
pristupačan i slobodno se je darovao čovjeku. Apostol želi samo Krista znati, i to
Krista raspetog. Mistično je iskustvo čitavo i samo (je) u ovoj uzvišenoj
spoznaji.
Riječi koje slijede riječi su poniznosti, ali izražavaju također visoko
dramatičan značaj kršćanskog života. Ako se je Bog uistinu ponazočio i priopćio
ljudima u Kristu, njegova će spoznaja ostati uvijek djelomična; nijedan je
čovjek, niti apostol, neće moći potpuno obuhvatiti. Opravdanje je bezuvjetno
počelo novog života po kojemu je čovjek u Kristu i Krist u njemu. Ali ova ga
početnička imanencija (ostajanja jednog u Drugom) ne utvrđuje još u njegovu
savršenstvu, daje čovjeku samo moć da raste uvijek više u spoznaji naprednom
preobrazbom u Krista Isusa.
Zašto Pavao kaže da nije došao do savršenstva, i malo zatim izjavljuje da
je savršen? U čemu se sastoji kršćansko savršenstvo? Ne dakle u dolasku na cilj,
u dohvatu cilja i stoga u počinku, nego nadasve u težnji za njim. Nije savršena
naša spoznaja, ali može biti savršena ljubav. Odavle dramatični značaj
kršćanskog života. Čovjek ne može nikada biti zadovoljan sam sobom i domoći
se počinka; nego koliko više ljubi, toliko ga više ljubav goni putem koji nema
kraja. Savršen je onaj koji ima živi osjećaj o vlastitoj nesavršenosti te se
prisiljava trčati da dohvati cilj koji se uvijek čini kako se udaljava od njega.
Ali bi li čovjek mogao proživjeti tu beskonačnu težnju da dohvati Krista,
da ga osvoji, ako ga sam Krist nije već zaposjeo? U stvarnosti čovjek može
proživjeti put bez kraja, samo jer Kristov Duh živi u njemu i ne dopušta čovjeku
da otpočine. Ova snaga otkida čovjeka od njega samog i ne dopušta mu da se
prigiba nad sobom, da se vraća u prošlost; pred sobom ima samo nedohvatljiv
cilj. Prema njemu se prisiljava, zaboravivši svoju prošlost i samog sebe. Ništa ga
ne zadržava, ništa ga ne odvlači. I koliko se više predaje snazi koja ga podiže,
toliko je življi u čovjeku osjećaj njegove nesavršenosti koji raspiruje uvijek
žarkiju ljubav.

33
 IŠČEKIVANJE

Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru

koji imate u nama. 18 Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim:
mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. 19 Svršetak im je propast, bog im je
trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko. 20 Naša je pak domovina na
nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista:
snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno
tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.
(3,17-21) 2

Pavlovo iskustvo morat će biti ogledna mjera života Filipljana. Braća su

pozvana na nasljedovanje, moraju se suobličiti onima koji se vladaju prema
primjeru koji je apostol dao o sebi. Kršćanin se ne suobličuje zakonu, nego
Kristu. Odnos pobožnog Izraelca s Mojsijevim zakonom nadomješta odnos
kršćanina s Kristom živim u „svecima“.
Prvi, najučinkovitiji nauk jest život. Pavao je objavio svoje duhovno
iskustvo onima koji su bili njegova duhovna djeca: otac daje uvijek djeci život.
Poslanica odiše vedrim žarkim otvaranjem srca vjernicima uz koje se apostol
osjeća naročito svezan. Dvije iznimke: na početku trećeg poglavlja naglašeno
preporuča da se čuvaju judaizanata koji umišljaju kršćanima nametnuti jaram
Mojsijeva zakona. Sada, nakon što je očitovao svoje najintimnije osjećaje i
potaknuo na svoje nasljedovanje, priznaje da je mnogo među samom braćom
onih koji se vladaju kao neprijatelji križa Kristova. U smrti na križu apostol
promatra vrhunsku objavu Božje ljubavi; ali ovi, on to priznaje s najvećom
mukom, žive kao pogani. Namjesto da su oduševljeni Kristovim duhom na
ljubav, predaju se posve tjelesnom i zemaljskom životu. Njihov je bog trbuh,
njihovo nadimanje njihova sramota. Posve zatvoreni u ovaj svijet, ne znaju
drugog zakona osim požude, drugog dobra osim sramote.
Riječi ne dopuštaju preoptimistično gledanje na zajednicu kršćanskih
početaka. Čini mi se da se ne može sumnjati da Pavao govori o članovima
zajednice a ima ih mnogo, on piše, koji žive razuzdano, u ćudorednoj
raspuštenosti. Obraćenici s poganstva, nakon malo vremena vratili su se k životu
prema poganskom običaju. Obuzeti su grješnim stanjem te Pavao oplakuje
njihovu propast koja se čini nepopravljivom. Ne smijemo se zavaravati: istinskih
2
Neki egzegeti misle da bi oni o kojima piše apostol mogli biti isti o kojima je govorio na početku trećeg
poglavlja. Čini mi se da bi poistovjećenje bilo manje vjerojatno. Ako su judaizanti imali izvjesni redoslijed u
kršćanskoj zajednici, a Pavao je morao često braniti svoje obraćenike od njihova utjecaja, bez sumnje to se je
dugovalo također njihovu ćudorednom vladanju. Nisu li oni bili čuvari zakona? Pavlov nauk sigurno nije
povlađivao one koji su živjeli slobodnjački (raspušteno), nego je bio nauk pretežak i previsok za „mnoge“.
Možda se moramo odreći gledanja kako u prvoj kršćanskoj zajednici prevladava žar pobožnosti, poučljivost
djelovanju Duha, svjedočanstvo uzdignute svetosti. Istinski kršćani, onda također, morali su biti manjina.

34
će kršćana uvijek biti malo. Bilo ih je malo onda i malo ih je također danas, ali
ovi malobrojni su svjetlost svijeta i sol zemlje.
Ne, pravi kršćani nisu utamničenici svijeta, oni žive za nebo; ondje je
njihovo blago, odanle iščekuju Gospodina Isusa kao spasitelja. On će svojim
dolaskom preobraziti njihovo bijedno tijelo i suobličiti ga svomu slavnom tijelu
snagom kojom ima moć sve sebi podložiti.
Njegov eshatološki značaj daje usmjerenje kršćanskom životu. Kršćanin
proživljava svoje spasenje u nadi. Samo jednim zahvatom, pouzdano
nepredvidljivim, dovršit će se iščekivanje. Onda će biti (pot)puno suobličenje
Kristu: spasenje neće doživjeti samo u svomu intimnom i duhovnom zajedništvu
s Kristom, nego će biti Njemu suobličen čak u tijelu. Kršćansko je otkupljenje
uspostavilo zajedništvo Boga s čovjekom, ali ostavlja zasad čovjeka podložna
slabosti i smrti.
Neizmjeran je dar koji mu je Bog učinio od sebe, ali čovjek još ostaje u
svojemu tijelu podložan smrti, ostaje u svijetu nad kojim još (pre)vlada(va) zlo.
Živi na zemlji, i za njega se obnavlja misterij kenozis (razvlaštenja) Sina Božjeg.
Kršćanin je također, u svojemu sjedinjenju s Kristom, sin Božji, ali doživljava
kao Krist u svomu mukotrpnom životu, stanje poniznosti, siromaštva,
skrivenosti. Ipak, kao što je bio sudionik kenosis Sina Božjeg u njegovoj smrti,
tako će biti sudionik slave u njegovu uskrsnuću. Neće više živjeti u
neprijateljskom, ravnodušnom stvorenju. Obećana su mu nova nebesa i nova
zemlja, i kao što Krist u svojemu uskrsnuću dobiva vlast da sebi podloži sva
stvorenja, tako će kršćanin u Njemu steći gospodstvo nad čitavim stvorenjem.
Gledanje koje apostol daje naslutiti budi u nama zaprepaštenje. Između
sadašnjega stanja čovjeka i njegova budućeg stanja postoji li neki odnos
neprekidnosti koji bi mogao ovjeroviti takvo gledanje? Ali dar čitava stvorenja
vrlo je siromašan dar u usporedbi s darom - koji Bog čini sam od sebe – njegova
sebedarja.

35
 IMENA

Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako
- čvrsto stojte u Gospodinu. Evodiju zaklinjem, i Sintihu zaklinjem da budu
složne u Gospodinu. Da, molim i tebe, čestiti druže, pomaži im jer su se one u
evanđelju borile zajedno sa mnom, i s Klementom i ostalim mojim suradnicima,
kojih su imena u knjizi Života (4,1-3).

Spomen na mnoge, koji su, u kršćanskoj slobodi, možda tražili izliku za

vladanje koje zaslužuje osudu, za ćudorednu raspuštenost, poziva Pavla da
preporuči svojima najvjernijim postojanost, spasenje u Gospodinu. Njegova je
preporuka bila na početku, poslanice, iznova se vraća i na kraju njegova
preporuka. Oholost, samoljublje, moglo je ugroziti jedinstvo vjernika, ali je
nepostojanost još oštrije prijetila njihovu duhovnom životu. Previsok je bio
pojam života koji je predložen onima koji su prije malo vremena došli iz
poganstva. Mogli bi se oduprijeti, ili ne bi li se radije vratili na prvotno
ponašanje? Brižljiva apostolova ljubav želi ih obraniti. Ne štedi najnježnije
izraze da ih potakne na vjernost. On je otac koji ih želi unaprijed očuvati i čuva
ih najslađim zagrljajem ljubavi. Ovi nam izrazi otkrivaju za ove tek obraćene
kršćane napast i opasnost da se vrate na staro vladanje. Obraćenje je moglo biti
lako, teška je ustrajnost.
Apostolova tjeskoba za ustrajnost obraćenika nije se doista rodila iz
ispraznosti onoga koji bi htio osigurati neprekidni uspjeh svojemu poslanju.
Pavao ih je doista ljubio jakom i pravom ljubavlju.
I poslanica konačno s općeg oslovljavanja prelazi na obraćanje
pojedincima. Pavao navodi imena. To su imena braće u vjeri s kojima je on
naročito povezan zahvalnom ljubavlju. Za nas ostaju nepoznati. Ali je značajno
da ova imena i danas izranjaju iz šutnje stoljeća. Ostaju ova imena, i to su imena
osoba koje Pavao još ljubi. Odnos koji je s njima imao ostaje.
Ako vjerujemo nadahnuću, koji bi smisao za nas mogla imati činjenica što
je Bog htio da budu poznata ova imena, ako nam ova imena ne bi ništa govorila?
Ali Pismo se ne spominje samo onih koji su imali neku važnu ulogu u povijesti
Crkve i svijeta, nego se spominje također poniznih, onih kojih se nitko ne
spominje, ali koji su sačuvani u Božjem pamćenju. Nitko ne zna više ništa o
njima. Mrtvi su i kao da se nisu ni rodili, ali oni žive u njemu. Imaju jedno lice,
imaju ime. I vrijeme koje prolazi ne briše njihovo ime. Uostalom, kako vječno
ostaje ljubav, tako ostaju oni koju su bili poznati i voljeni. Naša besmrtnost,
prema Kristovoj riječi, ima svoju osnovu u Božjoj ljubavi. On se zove
Abrahamov, Izakov, Jakovljev Bog, nije Bog mrtvih nego živih. U nekoj mjeri i
Pavlov vječni život, u Bogu, osigurava u njegovoj ljubavi, vječnost njihova
spomena.

36
 U poslanici Filipljanima pritječu samo neka imena, koliko više u poslanici
Rimljanima! Pavao ih ne pozdravlja i ne spominje sve zajedno, grleći ih samo
jednim činom ljubavi. Ne ljubi Bog tako, ne ljubi tako kršćanin. Jedan po jedan,
i svaki je spomenut imenom. Ono ime za Pavla ima lice, jednu povijest. I Pavao
više ne bi bio Pavao da nije više brat ili otac svakoga koga se on spominje i
pozdravlja.

37
 GOSPODIN JE BLIZU

Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka

je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u
svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I
mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu
Isusu (4,4-7).3

Ozračje radosti koje proniče cijelu poslanicu, ovdje postaje razvijen spjev,
i sad se izriče osnovni razlog kršćanske radosti: Gospodin je blizu. U Isusovu
eshatološkom govoru također, dok je neminovnost kraja razlog zbunjenosti i
straha, za učenike je razlog radosti. Konačno njihovu iščekivanju prilazi
ispunjenje spasenja. Spašeni u nadi, sada će ga vidjeti i u viđenju njegove slave.
Vjernici će živjeti, posjedovat će savršenu i trajnu radost.
Apostolovu upornost u poticaju na radost opravdava činjenica kako
nijedna kušnja ni teškoća ne bi mogla uznemiriti srce učenika od časa otkad je
očitovanje Gospodnje slave kraj svake muke, nadilazak svake kušnje i teškoće.
Apostol se je dakle prevario? Toliko je stoljeća već prošlo, i kraj je
odgođen. Kako pomiriti riječ Isusa koji je naučavao neminovnost svršetka i u
isto vrijeme govorio da ni Sin čovječji ne zna dan ni sat u koji će doći kraj?
Apostol tvrdi da je Gospodin blizu. U stvarnosti vrijeme je izgubilo svaki svoj
sadržaj.
Prvi su kršćani i nadahnuti pisci također živjeli u neizbježivosti svršetka.
Tajna ali stvarna nazočnost Krista u srcima vjernika činila je uzaludnom
povijest. Nisu oni pogriješili, prije mi, koji manje iščekujemo dolazak,
griješimo. Ovo je posljednji čas. Kršćanin ima pred sobom samo svršetak. Ovo
ne uključuje očito da čovjek u ovom iščekivanju izmiče životnoj zaposlenosti u
3
Nije rečeno sigurno da nas Pavao naučava u ovoj svojoj poslanici narav kršćanske radosti, koji su njezini
razlozi i kakvi značaj . Ipak, otkada se u svakomu drugom spisu Novog zavjeta, govori o radosti, u ovoj kratkoj
Pavlovoj poslanici (1,3.18.25; 2,17.28-29; 3,1; 4,1.4.10) ne čini nam se da možemo prešutjeti nauk o radosti koji
nam se ovdje uključivo naučava. Prije svega se pojašnjavaju razlozi. Prvi, najveći od njih, neminovnost je
Gospodnjeg dolaska. Duša živo iščekuje Gospodina i promiče u radosti neizbježni susret. Radost je kršćanina
sigurnost spasenja koje konačno nije drugo osim savršeno zajedništvo s Kristom. Već u vjeri on doživljava svoje
zajedništvo s njime, ali sadašnje je iskustvo nadasve obećanje. U zajedništvu s Uskrslim on se osjeća slobodan a
ne više utamničenik svijeta, ali će ga konačno i od smrti osloboditi također njegov bliski povratak.
Drugi je razlog radosti zajedništvo s braćom. U ovom je zajedništvu znak i sigurnost zajedništva s Kristom. Ako
je za Pavla život Krist, on uživa da Krist najprije bude spoznat, raduje se da se širi vjernička zajednica, da se
navješćuje Evanđelje. Ova je radost na kraju sama radost ljubavi.
Ne nedostaju razlozi žalosti, bolnih kušnja; Pavao o njima govori također u poslanici Filipljanima. Ali vlastitost
je kršćanske radosti što je nijedna kušnja ne može ugušiti. Tako radost postaje raspoznajni znak kršćanina. Čista
ga radost uvijek prati, jer ga uvijek prati vjera u Krista koji je uskrsnuo i obećao svoj povratak, vjera u njegovu
ljubav. Čovjek je voljen od Boga, Bog je radi njega postao čovjekom, za njega je htio umrijeti. Njegova se radost
rađa pouzdano iz vjere u ovu ljubav, ali se učinkovito ponazočuje nadasve u samom činu čovjeka koji ljubavlju
odgovara na ljubav. I Pavlov je odgovor neumorni žar i zauzetost u širenju Evanđelja da bi svi bili spremni i
spašeni pri njegovu dolasku.

38
svijetu, službi braće, zajedničkom radu; nego on ne smije stoga svijetu i
vremenu koje prolazi pridavati vrijednost koju poslije Kristova dolaska oni više
nemaju. Krist je nazočan, i on je sam kraj. Njegova otajstvena nazočnost otkriva
bliskim očitovanje njegove slave.
Nakon Isusova uskrsnuća, kršćanin može iščekivati samo njegovo
očitovanje, ne pozna drugo iščekivanje. Živi u iščekivanju posljednje novíne
koja je drugi dolazak.
Iščekivanje postaje bitno počelo kršćanskom životu na zemlji.
Nepodnošljivo je, za one koji žive svjetovnim životom i pripadaju svijetu,
predviđanje njegova svršetka. Doista, ne mogavši se zavarati o nastavku života
na zemlji, čovjek pridaje barem povijesti vrijednost koju ona nema. Povijest
zauzima Božje mjesto i čovjek ne iščekuje više posljednji događaj, očitovanje
Kristove slave. Ali za one koji su upoznali Krista i pripadaju mu, život je samo
iščekivanje. Za jedne je misao na svršetak strah i trepet, za druge je samo
ustreptala radost neminovnog susreta.
Ovoj se radosti moraju otvoriti kršćani, intimnoj, čistoj, ali stvarnoj, živoj
radosti: Gospodin je blizu. Čitavu poslanicu Filipljanima proniče i zauzima ova
radost. Nijedna Pavlova poslanica ne odiše ozračjem tolike vedrine. Skrb za
jedinstvo braće, boj za Evanđelje protiv judaizanata, muka zbog povratka k
nedostojnom vladanju mnogih, nisu dostatni da uguše apostolovu radost.
Neizbježivost Njegova dolaska otvara njegovo srce radosti. Radujte se u
Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se (4,4)! Nikakva tjeskoba ne smije
uznemiriti kršćanina. Sigurnost događaja proširuje dušu u vedrini i miru. Već
odsad nek se Bogu izloži svaka potreba, poniznom molitvom ali punom
povjerenja. Kršćanin zna da je ljubljen, ne smije se bojati, ne može sumnjati u
Boga. Njegov je život već odsad predanje i zahvaljivanje. Božji mir koji nadilazi
svako shvaćanje čuva srce svih onih koji iščekuju njegov dolazak.
Kršćansko iskustvo promiče, u čvrstoj nadi, radost dolaska i u čistoj
jednostavnosti poniznog života već ostvaruje intimno zajedništvo ljubavi s
Bogom i sa svom braćom.
Kakav nam divni uzorak života predlaže apostol! To je kao da je
Gospodin već došao a njegov dolazak raspršio svaku uznemirenost, svaku
tjeskobu, svaku muku. Ovu je radost Evanđelje donosilo svijetu koji je pritiskala
oštra sjena kobi (fatum-a). Svijet se kretao prema kraju, ali je kršćanska radost,
kao svjetlost, prodirala u svijet i davala novo lice stvarima, davala mu je novu
mladost.

39
 KRŠĆANSKI HUMANIZAM
ČOVJEKOLJUBLJE

Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što
god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što
pohvala - to nek vam je na srcu! 9 Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na
meni - to činite i Bog mira bit će s vama (4,8-9)!

Humanizam ima sad u Pavlovim riječima svoj najuzvišeniji program.

Krist je doista otkupio čovjeka; čovjek ostaje podložan smrti, ali ga je iznutra
obnovila Kristova milost. Ne postoji oprečnost između naravi i milosti, dapače,
ako je milost otkupila narav, samo milost, nakon grijeha, može naravi vratiti
zdravlje koje je izgubila. U zaključku… - piše apostol. Nauk koji želi sažeti
koliko je dosad izložio. Mora dakle biti ovo: kršćanin mora ostvariti čovječje
savršenstvo.
Rečeno je da nas apostolove riječi vode ka grčkom uzorku ljepote i
sklada; to bi moglo biti istina da je Grčka ostvarila taj ideal. Zar ga nije nikada
ostvarila? Za njim je čeznula, te možemo naći nešto od te ljepote i sklada u
Platonovim Dialozima, u Sofoklovim tragedijama, u Praksitelovim kipovima.
Čežnja je ipak morala ostati uvijek gotovo uzaludna. Otkrivala je onu duboku
čežnju svoje naravi, ali prečesto čežnja nije upoznala svoje puno i istinsko
ostvarenje. Nadasve, ako je ostvarila u pjesništvu, ili u umjetnosti, u misli ono
savršenstvo koje je duša priželjkivala (sebi dočaravala), zar ga je ikada ostvarila
u čovječjem životu? Tjelesna ljepota ne zrači uvijek ljepotom duše. Grčkoj je
uljudbi manjkao svetac. Kršćanski je humanizam dao svijetu sv. Tomu More, sv.
Franju Saleškog… Ljepota duše, u kršćanstvu, može ljepotom promijeniti i tijelo
starca koji je blizu smrti. Strahotu je smrti promijenila kršćanska milost objavom
mira, čiste ljepote i radosti čak.
Program koji nam Pavao na kraju svoje poslanice predlaže program je
humanizma koji je samo kršćanstvo znalo ostvariti. Ovdje nam apostol također
ne daje apstraktni nauk: ono što je istinito, plemenito, pravedno, čisto, ljubazno,
časno, braća su naučila, primila, slušala i vidjela na njemu. Bolje bi bilo reći:
ono što su ljudi naučili i vidjeli na Kristu. On je bio novi čovjek; u njemu se je
objavilo savršeno čovještvo. Evanđelja nam ga daju upoznati: njegovu
tankoćutnu osjetljivost, njegovu slobodu, njegovu raspoloženost, istinitost
svakoga njegova stajališta, divnu plemenitost i vlast nad sobom u strasti. U
svemu je na njemu sjajila jednostavnost i snaga, i čovještvo je blistalo
neusporedivom ljepotom. Bio je čovjek, živio je u savršenom zajedništvu s
prirodom koja je postala prijateljska: na jezeru, u poljima, na gorskim
vrhuncima. Kao čovjek je živio u savršenom zajedništvu sa svakim čovjekom: s

40
djecom i s odraslima, sa ženama i s ljudima, s dobrima i lošima, s bolesnima i sa
zdravima.
Ako se Pavao predlaže kao uzor, to je zato jer ga je Krist osvojio, i Krist
živi u njemu. Ali Krist ne živi u čovjeku toliko naporom njegovih moći za
ostvarenjem životnog ideala, koliko prije djelovanjem Duha koji mu je Krist
dao. S druge je strane apostol vrlo daleko od Isusova savršena čovještva.
Pavao ostaje stranac prirodi. Proputovao je zemljom i morem, prošao je
Malom Azijom, Grčkom, Korintom, Rimom, upoznao Efez i Atenu, pa ipak kao
da nije ništa vidio. U svojim poslanicama nikada ne spominje blistavilo grčkog
krajolika, čari proljeća, oporu svečanost planina; nikada ne spominje da je
sudjelovao na svadbenom slavlju. Koliko je različit Isusov život u Evanđelju!
Čovjek Isus je u središtu svijeta koji se obnavlja u njegovoj nazočnosti; živi
posred ljudi i sudjeluje u čitavu njihovu životu. U njemu je čovjek ostvario svoje
zvanje. On je u središtu svijeta, njegov je kralj.

41
 SVE MOGU U ONOME KOJI ME JAČA

Uvelike se obradovah u Gospodinu što ste napokon procvali te mislite na

me; mislili ste i prije, ali niste imali prigode. 11 Govorim to ne zbog oskudice, ta
naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. 12 Znam i oskudijevati, znam i
obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i
oskudijevati. 13 Sve mogu u Onome koji me jača! 14 Ipak, lijepo je od vas što sa
mnom podijeliste moju nevolju. 15 A i vi, Filipljani, znate: u početku evanđelja,
kad otputovah iz Makedonije, nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu
izdataka i primitaka, doli vi jedini. 16 Čak ste mi i u Solun i jednom, i dvaput, za
potrebe poslali. 17 Ne, ne tražim dara; tražim samo plod izobilan u vašu korist. 18
Imam svega i u izobilju; namiren sam otkad po Epafroditu primih ono od vas,
miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu. 19 A Bog moj ispunit će svaku vašu
potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. 20 Bogu pak, Ocu
našemu, slava u vijeke vjekova! Amen. (4,10-20).

Možda bi i ovaj posljednji odlomak poslanice mogao pripadati drugim

dopisima koje je apostol slao Filipljanima. Ali je s druge strane vrlo teško i
gotovo nemoguće odrediti kad bi morao početi tekst koji bi bio nadodan, iako
nas izvjesni opori odlomci izazivaju na razmišljanje.
Ako je Pavlov život Krist, ništa ga ne može ostaviti ravnodušnim, ali
jednako ništa ne veže njegov duh. Zahvalan za svako očitovanje ljubavi, on je
ipak naučio dostajati sam sebi, može živjeti u siromaštvu kao u obilju, navikao
je na sitost i na glad. Njegov je život Krist, i ljubav koja ga je uz Njega
zasužnjila jača ga da bude raspoložen za svaku kušnju, radosno spreman da
prihvati i proživi svaku kušnju, da nadiđe svaku teškoću. Sve mogu u Onome
koji me jača. Prema snazi ljubavi koja živi u njemu ništa ne smije biti
zaprjekom. Svojim predanjem Kristovu Duhu stekao je savršenu slobodu.
Njegov je život čudo i Krist koji živi u njemu, čini ga sredstvom Božje svemoći.
Apostol nam govori povjerljivo o pomoći primljenoj od Filipljana i
zahvaljuje im. Filipljani su procv(jet)ali svojim suosjećanjem glede Pavla.
Možda su bili zaboravili apostola u okovima? Ispričava ih: nisu imali prigodu da
očituju suosjećanje. Zahvalan za ono što je primio, ne želi ipak ovisiti o
vjerničkoj potpori. Ako prima dar, to je nadasve zato da ga Bog uzvrati u
njihovu korist. Sada nema samo ono nužno, Filipljani su ga ispunili svakim
dobrom. Njihova darežljivost otvara Pavlovo srce na zahvalnost. Ne uživa radi
sebe, nego radi njih. Darovi koje su mu poslali dokazuju njihovu ljubav, njihovu
darežljivost: tome se raduje, više nego zbog onoga što je primio. Uostalom ne
on, nego isti Bog, kako samo Bog zna činiti, ispunit će svaku njihovu potrebu
prema svojemu bogatstvu, veličanstveno. Doista izlazeći ususret apostolovoj

42
potrebi, oni su učinili žrtvu Bogu. Ljubav, kao što u Bogu ima svoj početak, tako
svršava u Bogu. Tako je božanska darežljiva ljubav čin bogoštovlja.
Ljubav postaje stvarna prinosom vlastitog imutka, vlastitog vremena, i
konačno vlastitog života. Bogoštovlje ima za svršetak Boga, samo ga Njemu
dugujemo. Ali Duh Kristov živi u onomu koji ljubi i prinosi nešto bratu, a
ljubljeni je brat Krist.
U ljubavi koja ujedinjuje braću ponazočuje se zajedništvo ljubavi koja
nasljeduje samo zajedništvo ljubavi božanskih osoba u krilu Božjeg jedinstva.
Stoga se apostol usuđuje tvrditi u poslanici Rimljanima da je ljubav prema
bližnjemu ispunjenje zakona.

***

Poslanica završava pozdravima: Pozdravite svakoga svetog u Kristu

Isusu. Pozdravljaju vas braća koja su sa mnom. 22 Pozdravljaju vas svi sveti,
ponajpače oni iz careva dvora. Milost Gospodina Isusa Krista bila s vašim
duhom (4,21-23). Na kraju poslanice tako Pavlova upornost da sve pozdravi i
svakoga svog dalekog Filipljanina, da ih pozdravi od strane svih koji su s njime
– vjerojatno efeških kršćana gdje je on u tamnici – dokaz je ljubavi koja
ujedinjuje sve vjernike kakav god bio njihov položaj, dob i udaljenost. Ljubav
ne pozna više dijeljenja i ostvaruje jedinstvo.

43
 ZAKLJUČAK

Poslanica Filipljanima ne spada među one veće Pavlove. Nije dogmatska

poslanica, iako su dodirnute mnoge istine, ali samo usput. Nadasve nema svoje
jedinstvo sastava i dokazivanja. Jedinstvo je poslanice u njezinu ozračju žarke
vedrine. Nadasve se zbog toga sviđa.
Moramo naglasiti ozračje radosti koja jedina daje jedinstvo poslanici.
Postoje nesumnjivo kušnje i patnja kod vjernika, ima nedostataka u zajednici, ali
ništa ne može izložiti opasnosti i ukloniti radost iz kršćaninova života. Poruku
spasenja koju treba nositi svijetu ovjerovljuje poslanikova radost. To je radost
onoga koji se osjeća ljubljen, radost bratskog zajedništva koje pobjeđuje
čovječju usamljenost, radost slobode. Radost je toliko istinitija, koliko je
intimnija i neprekidna.
Ništa nema kršćanin od onoga što u ljudskom mišljenju osigurava radost,
pa ipak nitko je kao on ne poznaje, posjeduje i zrači oko sebe. To je čudo Crkve
u njezinu nastanku i njezino su divno svjedočanstvo Pavlove poslanice.
Tajanstvenija je radost u Ivanovim spisima, otvorenija je i priopćivija
radost u Pavlovim poslanicama. Ali među svima poslanica Filipljanima je spjev
radosti.
Zaslugom poslanice znamo u kakvom su odnosu s Pavlom živjele
zajednice, koje je on osnovao i kakav je odnos imao Pavao s njima. Ali glavna je
zasluga što nas uvodi duboko u apostolovu dušu jednom autobiografskom
stranicom koja je najotvorenije svjedočanstvo njegova duhovnog iskustva. Ta
stranica i kristološki hvalospjev (koji nije Pavlov i možda od njega nije ni
unesen) dva su odlomka koja čine dragocjenim ovu poslanicu.
Kristološki hvalospjev slavi onog koji, kao novi Adam, ostvaruje prvotni
poziv naše naravi sveopćom vlašću koju postiže poslušnošću do smrti. Stranica
naprotiv u kojoj Pavao govori o sebi i o svomu duhovnom iskustvu tekst je koji
nam daje gotovo sumu njegove mistične teologije. Tu sumu on izražava već od
prvog poglavlja: njegov je život Krist. I hvala i njegova zahvala uzlaze Ocu
Isusa Krista, njegova služba pripada Crkvi, njegovu mističnom tijelu.
Poslanica nam otkriva Pavlovu dušu, ali i život kršćanskih zajednica u
počecima: uzajamno zajedništvo braće, bitku koju je Crkva morala podnijeti
protiv judaizanata za svoju slobodu i da stekne svijest svoje novosti, žar onih
koji su se posvetili službi Riječi, laki povratak mnogih obraćenika na poganske
običaje… Možda je upravo zaposlenost u širenju Evanđelja mogla sačuvati
novoobraćenike od opasnosti padanja u poganske mane.

***

44
 Kao u svakoj njegovoj poslanici, također u poslanici Filipljanima Pavlov
je svijet Krist. Pavao nema oči za stvorenja i ne pozna povijest. Vrijeme je
postalo samo iščekivanje Krista i praznina stvorenja ispunjena je čitava njime.
Bog je Otac Isusa Krista, Crkva je njegovo mistično tijelo, čovječji je
život sudjelovanje u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća. Isus Krist je svijet u
kojem on stanuje, u kojemu Pavao živi i diše.

45
KAZALO

PREDGOVOR ………………………………………...3
UVOD …………………………………………………4
NASLOVLJAVANJE …………………………………6
ZAHVALNOST I MOLITVA ………………………...8
SAMO NEK SE KRIST NAVJEŠĆUJE ……………..10
TA MENI JE ŽIVJETI KRIST ……………………….13
MILOST PATNJE ……………………………………15
KRISTOLOŠKI HVALOSPJEV ……………………..19
HTJETI I ČINITI OD BOGA …………………………22
KRŠĆANIN U SVIJETU ……………………………..23
SIN TIMOTEJ ………………………………………...25
APOSTOL ŠALJE EPAFRODITA …………………...27
ISTINSKO OBREZANJE …………………………….29
PAVLOVO ISKUSTVO ……………………………...31
IŠČEKIVANJE ……………………………………….35
IMENA ……………………………………………….37
GOSPODIN JE BLIZU ………………………………39
KRŠĆANSKI HUMANIZAM - ČOVJEKOLJUBLJE 41
SVE MOGU U ONOME KOJI ME JAČA …………..43
ZAKLJUČAK ………………………………………..45

46
To da te ljubim, Bože, po sve dane
Ne nuka mene slava drugog svijeta,
Niti me nuka strah od pakla kleta,
Da grijehe svoje napuštam i mane.
Ti me na ljubav nukaš, jer me gane,
Kada te vidim na Križu raspeta,
Nuka me muka tvoja i smrt sveta
I nukaju me tvoje ljute rane.
Ljubav mi tvoja takvu snagu stvara
Da bih te volio i da neba nije,
Plašio te se bez paklenog jara.
Za ljubav moju ja ne tražim dara,
Pa da i nema nade što me grije,
Ljubio bih te sa jednako žara.
(Ignacije Lojola, Franjo Ksaver???)
prijevod, prepjev???
Terezija Velika

Gospodine Isuse, ptičice imaju gnijezda i lisice svoje jazbine, ali ti nemaš gdje
glavu nasloniti. Nisi imao krova nad glavom na ovoj zemlji: ipak si bio jedino o-
taj(stve)no mjesto u kojemu je grješnik mogao naći utočište. I danas si utočište:
kad grješnik trči k tebi, skriva se u tebi, skriven je u tebi, onda je on vječno
obranjen, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha“.
S. Kierkegaard, Iz govora Nepoznatomu, 1851.

47