Dieter K. Buse, The Regions of Germany: a reference guide to history an culture.

21-23.
U srednjem vijeku veliki dio područja koji će kasnije ulaziti u sastav Bavarskog
kraljevstva bio je pod vladavinom Saksonskih kraljeva, ali se do 13. stoljeća iz
važnih vjerskih, zanatskih i trgovačkih središta formiraju nezavisne bavarske
kneževine kao što su München, Bamberg, Wiirzburg i Augsburg, Ansbach,
Bayreuth i Nürnberg. Vojvode Wittelsbach vladale su većinskim dijelom tog
područja od 1180. pa sve do ukidanja Bavarskog Kraljevstva 1918. godine.
Njihov dvor je potstakao razvitak muzike, izgradnju crkvenih institucija, a
kasnije i mnogih baroknih palača. U 18. i 19. stoljeću veliku promjenu u
Njemačkim državama donose liberalni elementi prosvjetiteljstva, pa u visokom
obrazovanju dominiraju isusovci sa svojim homogenim i represivnim
katolicizmom. Na Bavarsku reformacija nije mnogo uticala, protestantizam se
zadržao samo na svjeveru, pa je ona zadržala okvire tradicionalne katoličke
drćave sve do danas. Mnoštvo građevina, koje su toliko cijenjene u sadašnjosti,
osim značajnih palača i dvoraca devetnaestog stoljeća, nastale su između 12. i
18. stoljeća. Male biskupije i kneževine tog perioda sagradile su mnogobrojne
crkve i klaustre, a građevine su ukrasili drvenim i šumovitim pejzažima.
Dinastija Wittelsbachs je polako zavladala velikim dijelom središnjeg područja,
zbog čega su stekli bogato nasljedstvo malih kneževina koje su uključili u svoje
kraljevstvo.
Napoleon je 1803. godine prisilno pokrenuo sekularizaciju klaustralnih i
crkvenih posjeda, zatim je 1806. bavarsku kneževinu je uztigao na rang
kraljevstva, pod vodstvom sa dinastije Wittelsbach. Njena nezavisnost je prvi
put ugrožena nakon pada Napoleona 1815., kada se našla na udaru ambiciozne
Habsburske i Pruske vlast.
Birokrata Maximilian von Montgelas reformisao je kraljevinu u modernu državu
sa jakom centralnom vlasti i ekonomskom liberalizacijom. Prvi ustav ustav
Bavarske, donešen 1818. godine ukinuo je apsolutizan, ali nije dao značajan
uticaj i prava pučanstvu. Početkom devetnaestog stoljeća Bavarska je iskusila
rezultate Španjolskog trenda u Evropi, uključujući nelegalno rastući natalitet i
političke nemire. Pokušaj studenata da 1832. podignu nacionalni svijest
oživnjavanjem pannjemačkog jezika, naišao je na brzu državnu represiju. Nakon
toga Bavarska je ušla u teško ekonomsku depresiju, koja je umalo 1848. završila
revolucijom kada je kralj Ludwig I svojoj ljubavnici, plesačici Loli Montez, dao
status grofice. Liberalni pobunjenici zahtijevali su ustavnu reformu, nacionalno
ujedinjenje i prošireno biračko pravo. Iako su poraženi na svim forntovima
1849. godine, u narednim desetljećima krajevstvo se postepeno liberaliziralo.
Bavarsko društvo ostalo je pretežno ruralno, pa je krajem 19. stoljeća većina
zajednica imala manje od 2 000 članova. Pojavom prvih političkih partija,
posebno socijaldemokrata (SPD) i reformatora poput Džordža von Volmara
(George von Vollmar) započinje industrijalizacija države i poboljšava se život
srednje klase. Protiv liberalizacije odlučno je stala Patriotska stranka, te se
1887. spojila sa strankom Centra radi odbrane katoličkih interesa.
Konzervativizam stranke Centra ostao je posebno snažno podržan na selu, gdje
se pokrenula populistička politika.
Bavarski kraljevi, posebno Ludvik I i II, bili su mecene mnogih slikara, pjesnika,
muzičara, umjetnika, na osnovu čega se kulturni značaj Minhena (München)
1900.godine izjednačio sa Berlinom. Ludwig I počeo je graditi Minhen u
monumentalni grad širokih trgova, značajnih državnih građevina i muzeji.
Ludwig II je ove građevinske poduhvate proširio 1889-tih, izgradnjom dvoraca
Linderhof, Nojseanstain i Kimzi (Linderhof, Neuschwanstein, Chiemsee) koji su
postali poznati širom svijeta. Za vrijeme vladavine dinastije Vitelsbah
(Wittelsbach) Bavarska se proglasila "nacionalnim" entitetom i istaknula je
svoju regionalnu odanost. Ona je i ujedinjenoj Njemačkoj, 1871., zadržala
određeni vid nezavisnosti, pa je držala vlastite trupe, štampala markice i
izdavala porez na pivo i željeznice. Bavarska oduvijek naglašava posebnu vezu
sa srednjovjekovnom historijom ovog područja, na osnovu čega stoljećima
brani i zadržava svoju nezavisnost i nacionalnost.
Henry Rawle Wadleigh, Munich: history, monuments, and art, T.F. Unwin,
London, 1910. 17-26.
Od svih gradova južne Njemačke, Minhen je se najkasnije započeo svoju
urbanizaciju, pa tako ima i najkraću historiju. Bavarska prijestolnica ne može
posvjedočiti rimskim vremenima, kao Nimberg (Nürnberg) ili Ausburg
(Augsburg), ne može se ponositi periodom dominacije slobodnih njemačkih
gradova, nije imala nije imala patricijskih porodica čije bi suparništvo privuklo
pažnju. Historija Minhena, kroz šest ili sedam stoljeća, je samo pozadinska priča
u kojoj prinčevi Vitelsbaha, ponekad jasno, ponekad zamagljeno, preuzimaju
glavne uloge. Njegova priča se ne čita kroz stare anale i drevne ljetopise, već
kroz životopisne zapise sakrivene u njenim građevinama i umjetnosti.
Prije kraljeva Bavarske koji su proslavili grad, bilo je nekoliko kneževa vrijednih
pomena za historiju grada.
Unatoč mladoj historiji Minhena, grad leži u srcu Stare Bavarske, okružen sa
svih strana selima, koja su jedna od najstarijih teutonskih naselja južno od
Dunava. Bavarci su bili ogranak starih Germana, koji su Rimljanima bili poznati
kao pleme Marcomanna (Men of the Mark/Ljudi sa granice) koe ćivi sjeverno
od Dunava, u sadašnjoj Bohemiji. Oni su oko 500 g.pr.n.e. nastanili bavarsko
područje, odbacili svoje drevno ime i nazvali se Bajuvarii - ljudi iz zemlje Baja
(Bohemija). Pored svojih jačih susjeda, Franaka i Langobarda, Bajuvari nisu
uspjeli da se izjasne kao autonomna i autohtona nacija narednih 250 godina.
Njihov nacionalne težnje najprije je srušio je Karlo Veliki, kada je Bavarska 788.
godine inkorporirana u Karolinško Carstvo. Od tada pa sve do polovine 12. st.
Bavarska postoji sklopu Njemačkog kraljevstva, zatim i Svetog rimskog carstva,
kroz niz manjih grofovija i kneževina. U 12. stoljeću nasljednu titulu kneza imali
su plemići iz kuće Welf. Vojvoda Henry Lav (dtsch. Heinrich der Löwe) osnivač je
grada Minhen1 , ali je posljednji član vladajuće dinastije, jer je smjenjen 1181.
godine od strane Fridrih Barbarosa (dtsch. Friedrich I) i dinastije Vitelsbah.
Začetnik dinastije bio je Otto od Wittelsbacha, ratnik, diplomata i vjerni sluga
cara Barbarose. Vitelsbahovci su tvrdili da su potomci drevne bavarske

1
Moćni biskupi iz Freisinga, vladali su u selu Oberforin (dtsch. Oberföhrin) još od 903. godine. Tu su na rijeci Isar
sagradili most i naplaćivali putarinu konvojima soli iz Raihenhala (dtsch. Reichenhall). Ljubomoran na njihove
ogromne prihode i bogatstvo, Henri Lav je napao Oberforin i im srušio most. Natjerao je nosače soli da pređu 3
km uz rijeku Isar do Muniha, gdje su monasi iz grada Tegernsija (dtsch. Tegernsee) osnovali samostan i bolnicu.
Vojvoda Henrik je na tom mjestu sagradio novi most, uspostavio naplatnu satnicu, tržište i pijacu. O ovom
svjedoče fragmenti carske ratifikacije dokumenta, datirane 15. juna. 1158. godine, koja je sačuvana u
Državnom Athivu u Minhenu. Henry Rawle Wadleigh, Munich: history, monuments, and art, T.F. Unwin,
London, 1910., 19.
porodice, koja je dobila ime po dvorcu u blizini grada Aichach u samom srcu
stare Bavarske. Ova prva grana dinastije konsolidovala je svoju zahvaljujući
carevima dinastije Hohenštaufen (dtsch.Hohenstaufen). Za vjernost i
poštovanje carske dinastije dobili su nasljednu titulu vojvoda Bavarske i
grofova Palatina od Rajne. Ludvig Bavarski prvi je od dvojice bavarskih kneževa
koji je vladao kao car Svetog Rimskog Carstva, od 1302. do 1347. Ludwig je
istovremeno bio vojvoda Bavarske, Njemački kraj i Rimski car, a u historiji je
ostao poznat i kao „Bavarac“ zbog svog izrazito nacionalnog karaktera.
Nakon njegove smrti, Bavarsku su zadesila krvava vremena porodičnih borbi,
koje su donijele propast zemlji, već opustošenoj kugom. Zemlju su rasparcali i
dodjelili različitim članovima porodice, pa je tako nejedisntvena bila laka meta
susjednim gradovima Landshutu i Ingolstadtu.2 Ovaj rušilački običaj raspodjele
vlasti prekinut je pred kraj vladavine Alberta Mudrog 1506. godine donošenjem
zakona primogeniture.
U toku 16. stoljeća Bavarska je svjedočila posljedicama Reformacije i Sljačkih
ratova, ali je unatoč svemu postala vjerna svojoj staroj vjeri i tradiciji. Iako je
period renesanse pokrenut pod pokroviteljstvom njenog prvog humanističkog
vojvode, Alberta V, Bavarska je bila izgubljena u požaru Reformacije. Podržavala
je rad isusovaca i inkvizitora protiv protestanatam zbog čega je uzaludno
žrtvovala svoju inteligenciju, resurse i ogromna materijalna sredstva.
Besmisleni barbarski ratovi 17. i 18. stoljeća, donijeli su nesreću cijeloj
Njemačkoj civilizaciji, koja je tada uveliko zaostajala za Evropom. U tom periodu
istakao se veliki kralj Maksimilijan I, čije su sposobnosti spasile zemlju od
propasti. Ugledan državnik, general i administrator već tokom prvih godina
vladavine, uspostavio je mir i sigurnost zemlje i naroda. On je 1609. godine
postao vođa katoličke lige carstva i sve do početka Tridesetogodišnjeg rata
1618. nizao je pobjede Bavarskoj. Švedski kralj Gustava Adolphusa uništio je
katoličku ligu kod Lajpciga, zatim je promarširao na jug Bavarske, gdje je u maju
1632. primio je ključeve grada Minhena. Iako se poslije smrti Gustava Adolfa
aspekt rata potpuno izmjenio, Bavarska se nije mogla oporaviti od ovog udarca.
Njena populacija se u pola smanjila, trgovila i poljiprivreda je uništena, a njen
socijalni i intelektualni život je dostigao barbarsku razinu od koje se nije
pomakla sve do dvadestog stoljeća. Ferninand Maria, nasljednik Maksimilijana,

2
Minhen je u ovom periodu bio ispred gradskog srednjovjekovnog života, što dokazuje velika gotička Gospina
crkva.
vodio je uspješne ratove protiv Turak, zbog čega je prozvan "Osvajač
Beograda". U ratu za Špansko nasljeđe učestvuje njegov ambiciozni sin
Maximilijan Emanuel, koji je želio preko maloljetnog sina doći do Španskog, ali i
Carskog prijestolja. Planove mu kvari prerana smrt mladog pretendenta, kao i
poraz francuskih i bavarskih snaga 1704. kod grada Blindheima, zbog čega bježi
iz zemlje. Legendarna pobjeda bavarskih seljaka nad austrijskim snagama 1705.
godine, uspjeva očuvati nezavisnost Bavarke kneževine. Habsbursku carsku
krunu uspio je dobiti njegov nasljednik, Karl Albert koji je uz podršku Španskih,
Francuskih i Pruskih kraljeva napao Bohemiju i zauzeo Frankfurt, gdje je izabran
i okrunjen za rimskog cara 1741. Ovaj potez najviše je naštetio Bavarskoj, jer su
austrijanci napali i opstošili zemlju, a Minhen je opet pao. Car je mirno sjedio u
Frankfurtu, dok su njegovi pruski saveznici tjerali austrijance iz njegove
kneževine ( u koju se vratio samo da umre). Nasljedio ga je Maksimilijan III
Jozef, koji je potpisao mir sa austrijskim carem i vratio bavarskoj nezavisnost i
status vojvodstva
Maksimilijan III. Josip je bio začetnih novih vrsta prinčeva koji napuštaju
entuzijazam humanista, te uvodi socijalne i ekonomske reforme kao temelje na
kojima će njegovi nasljednici graditi nove uspjehe. Sa njim se ugasila loza
muških nasljednika Ludviga Bavarskog i počinju se birati nasljednici iz drugog
ogranka porodice Vitelsbah. Prvi je bio Karl Teodor, koji je započeo formiranje
moderne Bavarske države, bio je pokrovitelj američkog naučnika Benjamina
Thompsina i utemeljitelj važnih građanskih i vojnih reformi. Posljednje godine
njegove vladavine obilježene su pojavom i prognom tajnog društva Iluminata,
koji su unosili u Bavarsku principe i ideje francuske revolucije. Iznenadna smrt
Karla Teodora, spasila je Bavarsku od revolucije, pa ga nasljeđuje rođak
Maksimilijan IV Josip.
O dinastiji Agilolfinga u sklopu historije Merovinga
https://www.britannica.com/place/Germany/The-rise-of-the-Carolingians-
and-Boniface 7.9.
Agilolfings su bili plemićka obitelj koja je vladala Bavarskim vojvodstvom u ime
Merovingskih suzerana od oko 550. do 788. Kadetska grana Agilolfings također
je povremeno vladala Kraljevinom Lombardima od 616. do 712. Spominju se
kao vodeća dinastija u Lex Baiuvariorum (oko 743). Njihova bavarska
rezidencija bila je u Regensburgu.
Prezime dinastije je Agilulf (proto-germanski Agilwulfaz), polu-legendarni knez
Suebija i potomak Hermera, kralj Galicije Suevića iz 5. stoljeća, vjerovatno
identičan onom Agilulfu, upravitelju visigotskog kralja Teoderika II, koji je
pogubljen 457. [1] Prvi vojvoda identificiran s linijom Agilolfing u njemačkoj
historiografiji je Garibald I (Gariwald). Međutim, bačena je sumnja u
Garibaldovo članstvo u porodici Agilolfing u modernoj stipendiji, [2] što Tassilo I
(r. 591–610) čini prvim članom dinastije.Agilolfings su bili bliski s
Merovingovcima. Garibald I sam se oženio Waldradom, udovicom
merovingskog kralja Theudebalda, 555., nakon što je njen brak s Chlotharom
bio poništen zbog srodnosti. Pošto su se njihove sudbine ispreplele s dinastijom
Merovingian, suprotstavili su se usponu karolinških majordomosa, koji su
Agilolfingsima konačno oduzeli moć.

J. STEVENS: HISTORIJA BAVASRKE- str 12.-16.

Bavarsku je iz barbarskog jarma izdigao princ Theodon, o čijem se porijeklu vrlo
malo zna. Ovim pitanjem su se bavili historičari Sebastijan Brunner i Markus
Welser, ali su neuspješno sagledali sve informacije i mogućnosti, pa su svoja
mišljenja i pravce izgradili na dezinformacijama. Welser je svoja istraživanja
zasnovao na drevnim francuskim zakonima, koje su koristili Bavarci, pa je
smatrao da je Theodon princ iz porodice Agilolfinga. To je drevna bavarska
kraljevska porodica, čiji je rodonačelnik čuveni Agilulfa, langobardski kralj.
Antički historičar Kasidori nas obavještava da je Teodon dobio nasljednu titulu i
pristanak od ostrogotskog kralja Teodorika, nakon čega je postao princ
Bavarske. Smatra se da Teodon nije mogao silom zauzeti ovo područje, jer bi
tako došao u sukob sa Teodorikom, koji bi ga jednim potezom uništio.

Francuski kralj Theodorick koji je pokorio Burgundiju, Trinigiju i svu Frakoniju,

postavio je svoje sinove za dominiuse okruga oko Rajne, pa su Bavarci od
neposrdnih susjeda usvojili franačke zakone, koji su stoljećima dominirali u
Bavarskoj.
O princu Theodonu i njegovim djelima nemamo mnogo podataka, osim da je
vladao svojim vojvodstvom uz veliko odobravanje vojnika i da je umro 558.
ggodine. Walser navodi da su ga nasljedila dvojica sinova Utilon i Theodon,
koji je imao nadimak Vacarus-Nepokolebljiv. Utilon je nasljedio upravu nad
Bavarskom, dok je Theodon otišao u Italiju da stekne ratnu slavu i bogatstvo.
Ipak Utilon ubrzo umire zaražen kugom, koja je preko mora i Italije prešla Alpe
i došla u Bavarsku, gdje je ostavila nezapamćenu tragediju. Tri godine nakon
toga Langobardi su provalili u Italiju u čijoj vojsci je bilo i Bavaraca, te su se tu i
zadržali. Oni su 576. osnovali instituciju tridest vladajućih vojvoda, ali je stvarna
vlast prešla u ruke Autarija, sin kralja Klefa. On je uveo da Langobardski kraljevi
nose titulu Flavij, da bi izgledalo kao da se nastavlja rimska imperija. On se
oženio Teodolindom, kćerkom bavarskog princa Garibalda.

NORMAN: 14.-20.
GARIBALD I. 569 599.: Moćni Franački kraljevi prdstavljali su najveću opasnost
za bavarsku nezavisnost, pa je Garibald ojajačao svoju poziciju pomoću braćne
zajednice sa Langobardskim kraljem, neprijateljem franaka.
THASSILO I. ( (vjerovatno oko 613.) Za vrijeme njegove vladavine u Bavarsku
dolazi Sv. Gallen iz Irske i osniva samostan, nazvan po njemu. Nakon njega,
također iz Irske, dolazi monah Magnus koji je na kršćanstvo preveo
stanovništvo Kamptena i Fussena.
GARIBALD II. (Na početku 7.st.)
THEODO I. (umro 717.) njegovu vladavinu obilježava kriza u porodici Agilolfinga.
On je 702. godine podjelio teritorij Bavarskog vojvodstva na tri jednaka dijela
svojim sinovima, Theodobaldu Theodobertu i Grimoaldu. Ubrzo nakon njegove
smrti, umiru i prva dva sina, pa je preživjeli nasljednik Grimoald pretendovao na
sva tri djela. Pokušao je smjeniti sa vlasti Theobertovog sina Hugiberta, ali je
ovaj uz pomoć od Franačkog majordoma Karla Martela porazio strica i postao
vojvoda Bavarske.
HUGIBERT I. 725 737. (Teodobertov sin.)
ODILO I. 737748. (Hugibertov sin.)
THASSILO III. 758-788 i drugi put 814. -Zet Langobardskog kralja Desiderija
Njegova vladavina obilježena je dominacijom Karolinške dinastije i osvajanjem
Bavarskog vojvodstva od strane Karla Velikog. Od tog trenutka Bavarci više ne
nose vojvodsku titulu, jer ih postavljaju i biraju franački kraljevi. On je dugo
odbijao priznati carski suverenitet Karla Velikog, pa je potplaćivao Avare u
Mađarskoj da napadnu Franačku, pa je zbog toga uhapšen i utamničen. Iako je
za vrijeme njegove vladavine Bavarska izgubila nezavisnost, on je u mnogočemu
doprinjeo razvoju ne samo njnog područja, nego gotovo cijele Njemačke.
Vladao je mnogim zasebnim vojvodstvima njemačkog naroda, pa je ostao
priznat i upamćen kao car mnogih barbarskih kraljevina, kneževina i državica.
Karlo Veliki3 je vlast u Bavarskoj sprovodio pomoću vojvoda Geolda i Adulfa, pa
je odmah prijestonicu vojvodtva premjestio u Ratusbon. Karlo Veliki postao je
sjajan i neuporediv junak, kralj, car mnogih stranica svjetske historije, pa tako i
u njemačkoj historiji postaje veliki pionir njemačke države, ali ne toliko u
vojnom i političkom pogledu, već zbog njegovog uticaja na razvoj i širenje
umjetnosti, kulture, poezije, arhitekture. Za njegovo ime se vežu i imena Sv.
Benedikt, Luter, Melanhton, Diier, Hans Sachs, Lessing, Goethe, kojima
Njemačka duguje svoj jasan i dubok mentalitet, svoj širok i brz progres i svoj
jedinstven položaj u filozofiji, socijologiji i umjetnosti. Karlo je potakao širenje
kršćanstva, te obnavljanje i čuvanje klasične njemačke literature. Zadužen je za
pronalazak i stvaranje prve kolekcije svih Njemačkih narodnih pjesama, koje je
njegov sin Luj Pobožni, spalio kao paganske rituale. Njegovo trud za očuvanjem
njemačke tradicije, postaje nada za „ujedinjenje njemačke nacije“. Krunisanje
Karla Velikog za Cara Svetog Rimskog Carstva, pa tako i Njemačkog, na Božić
800. godine, ujedno je i uzrok i izravna posljedica nepromišljenih, ali
odlučujućih postupaka. To je uzrokovalo dugi i fatalni raskol crkve i nacije.
Sukob sa crkvom i papom odmah je započeo, jerje Karlo preoteo ulogu
svjetovnog vladara od pape. Drugi problem koji će tek stoljećima kasnije
eskalirati, uzrokovalo je carevo imenovanje nadbiskupa i biskupa u redove
svjetovnih kneževa. Upravo će oni postati ona vrsta svećenika koja će nametati
crkvene zakone, povećavati i prikupljati poreze, podizati vojske i povećavati
svoje bogatstvo i moć, što stvara reformatorske pokrete narednih stoljeća. Ipak
njegov doprinos u stvaranju njemačkog jedinstva je zasigurno ogroman, pa je
samo sećanje na njega narednih 800 godina podizalo kulturu i emancipaciju
Njemačke. Tako je Njemačka nazivana Carstvom i nakon Verdunskog ugovora 4
843. godine, iako je raspad carstva bio poprilično žestok, ona je zadržala
instituciju cara kao poglavara, iako su države bile u potpunosti nezavisne.

3
Robert Lopez, Rođenje Evrope: stoljeća V-XIV, Školska knjiga, Zagreb, 1978. 92-96.
Henri Pirrene, Povijest Evrope: od seobe naroda do XVI stoljeća, Zagreb, 1956., 30-36. (O Karlu)
4
Jedan je od prvih velikih ugovora u evropskoj historiji, a posljedice raspodjele područja, između unuka Karla
Velikog i njihovog oca, i danas su vidljive, najprije kao tragovi historijskih granica modernih evropskih nacija.
kralja Luja Pobožnog. Najstariji sin i nosioc carske titule Lotar, dobio je središnji dio koji se sastojao od Italije do
toka Rajne na istoku, na zapadu do Rone, Saone, Meuse i dalje do crte kod grada Valencienesa i rijeke Šelde.
Ostatak su podjelila njegova braća, Karlo Ćlavi koji je dobio prostor na zapadu do mora, sa većinskim
romanskim stanovništvom, dok je Ludvig dobio germanske narode do granice sa Slavenima. Slučajno su braža
dobila potpuno nacionalizirano područje, dok je Lotarov dio presječen bez obzira na nacionalne, vjerske i bilo
kakve druge razlike. Pirrene, Povijest Evrope, 53.
Nasljednici Karla Velikog nosili su u Bavarskoj titulu markgrofa, koja je 920.
godine podignuta na čin vojvodstva, pa je titula zadržana narednih 700 godina.