Grafički zavod Hrvatske/F.M.

Ricci
Babilonska biblioteka
 Prijatelj smrti
Pedra Antonija de Alarcóna
priredio Jorge Luis Borges
Naslovi izvornika
El Amigo de la Muerte /cuento fantástico/
La Mujer Alta /cuento de miedo/
Ediciones Cátedra, Letras Hispánicas
Serie » Novelistas del XIX «,
dirigida por Joaquín Casalduero,
Madrid, 1975.
Prijevod sa španjolskog: Želimir Brala
Prijevod predgovora Jorgea Luisa Borgesa s talijanskog:
Želimir Brala

© 1978 Franco Maria Ricci, editore, Parma, Milano

 Predgovor

Pedro Antonio de Alarcón rodio se u Guadixu, 1833. go-

dine, u plemenitoj i osiromašenoj obitelji. U mladosti se
kolebao između teologije i prava, no književnost je defi-
nitivno prevagnula. Kao i svako autentično obrazova-
nje, njegovo je bilo strastveno i arbitrarno obrazovanje
samouka čovjeka; samostanske su knjižnice gasile nje-
govu nikad zadovoljenu znatiželju. Bez ičije pomoći je
naučio francuski jezik. Žestok antiklerikalac i odlučan
pristaša liberalnih reformi, bio je ne jednom proganjan.
Još nije napunio ni dvadeset godina kad je sa svojim pri-
jateljem, Torcuatom Tarragóom, osnovao novine El
eco de Occidente, koje su prethodile publikaciji antimo-
narhijskih pobuda i satirična stila, nazvanoj El láti-
go. Neka polemika izazvala ga je na dvoboj s Garcijom
de Quevedom. Te su mu avanture uskoro otkrile svu
bijedu svojstvenu političkim spletkama. Razočaran, pri-
javio se kao dobrovoljac u afrički rat, pod zapovjedniš-
tvom O’Donnella. Na bojnu je polju zaslužio Križ sv.
Fernanda. Toj ratnoj epizodi zahvaljujemo epistolar-
ni roman Diario de un testigo de la guerra de África,
koji mu je donio popularnost i nevjerojatno mnogo nov-
ca, jer je prvo izdanje postiglo nakladu od pedeset tisu-
ća primjeraka. Tad je imao dvadeset i sedam godina.
Zahvaljujući toj zaradi mogao je poduzeti put u Italiju,
koji mu je poslužio kao predložak za drugu knjigu, De
Madrid a Nápoles.
Godine 1865. oženio je Paulinu Contreras y Reyes, po-
božnu katolkinju, s kojom je imao petoro djece. Isti je taj
Alarcón zatim napisao: » Oženio sam se i umorio sam
se... Kako je prijatan zenit života...! Zatvorio sam se u
kuću uz svoju ženu i djecu..., u prekrasnoj oazi. Imam
mnogo drveća, najveće od njih jedna je crna murva, sta-
ra pet stotina godina; veličanstvena odrina, divovski ja-
blan i više akacija i tri smokve od kojih je jedna visoka
dvadeset i pet motki. Osim toga imam šipke, kruške, bi-
jele murve i ne sjećam se što ono još. A cvijeće, prekrasni
ružičnjaci cvjetali su Paulini u toku cijelog mjeseca svib-
nja. Jasmin visok kao čovjek, dalije, jorgovani, oleanderi,
prekrasni bijeli ljiljani, pitomi sljez, makovi, petsto pe-
deset lonaca egzotičnih biljaka, mnogi bršljani, mnoge
ruže. Posijao sam i posadio papriku, rajčicu, buće, kra-
stavce, vlasac, toliko da će dostajati za potrošnju u toku
cijele godine. Imam peršuna za sto obitelji. Kupio sam
dvadeset i sedam kokoši i jednoga pijetla. Dnevno mi
daju petnaest do dvadeset jaja. Nasadio sam puru koja
svaki dan pojede po jedno od dvadeset i četiri jaja na ko-
jima sjedi, što me užasava..., sve u svemu, pravi sam se-
oski vlastelin. «
Godine 1869. privremena mu vlada ponudi diplomat-
sku dužnost u skandinavskim zemljama, što on odbi-
je. Postane pobornikom restauracije monarhije i podrži
Alfonsa XII koji ga, 1875. godine, imenuje državnim
savjetnikom. Ubrzo napušta dužnost kako bi se sasvim
posvetio književnosti. U romanima se može slijediti evo-
lucija njegova mišljenja: od žestoka revolucionara po-
staje iskren i smiren konzervativac. Omiljeli su mu pisci
bili sir Walter Scott, Alexandre Dumas, Victor Hugo i
Honoré de Balzac. Godine 1887, kad mu je bilo pede-
set i pet godina, zauvijek prekine s književnim radom,
možda pogođen osamom kojoj su ga prepustili njegovi
suvremenici, ne opraštajući mu evoluciju u političkom
mišljenju. Jednoga žarkog i suhog ljetnog dana 1891. go-
dine umre u Madridu.
U svojoj studiji o Alarcónu Navarro Gonzales primje-
ćuje: » Njegovi romani, napisani u vrućici, u nekoliko
dana, između dugih intervala puna i raznovrsna života,
čine se više plodom pritajenih obrta koji u njegovu duhu
eksplodiraju na munjevit i nadahnut način, negoli du-
gotrajnim i postojanim primjedbama na stvarnost. « Iz
njegova bogata književna opusa koji nas uvijek podsje-
ća na El sombrero de tres picos, El capitán Veneno, La
pródiga, El niño de la bola, El Escándalo, izdvojili smo
iz Narraciones inverosímiles dvije pripovijetke: El ami-
go de la muerte i La mujer alta, legende koje je Alarcón
čuo od kozara u Guadixu.
Španjolska, koja je nadahnula tolike slavne romanti-
čarske pisce, sama je dala skromne i zakašnjele reflekse
toga pokreta. Častan izuzetak predstavljaju Rosalia de
Castro, čiji se najbolji izraz može naći u njenu materi-
njem jeziku, a ne u akademskom dijalektu koji je i danas
u modi, Gustavo Adolfo Bécquer, zamagljeno ogleda-
lo ranoga Heinea, José de Espronceda i Pedro Antonio
de Alarcón. Podsjećamo na tu okolnost kako bi čitatelj
shvatio i oprostio pomalo pretjeranu upotrebu epiteta i
uzvika.
Jamačno je slika Visoke žene opsjedala Alarcónov duh,
te se isto tako javlja, oplemenjena i lišena svoga demon-
skog karaktera, u Prijatelju Smrti. Ta se priča, u svojoj
prvoj polovici, izvrgava pogibli da nam se prometne u
niz neodgovornih improvizacija, no pokazuje nam se,
kako pripovijetka teče, da je sve, do danteovskog raspleta,
hotimice tako na početnim stranicama djela uobličeno.
U djetinjstvu sam se upoznao s pripovijetkama koje
sad izabirem. Vrijeme nije izbrisalo onaj lijepi strah iz
davnih dana. Danas, kad moje godine teku usporedo
sa stoljećem, ponovo ih čitam, ako već ne s onom lakom
mladenačkom blagonaklonošću, a ono sa sličnom za-
hvalnošću i istovjetnim uzbuđenjem.
Jorge Luis Borges
 Prijatelj smrti

I  O zaslugama i vrlinama
Bio je siromašan dječak, visok, mršav i blijed, lijepih cr-
nih očiju, široka čela i najljepših ruku na svijetu, vrlo
loše odjeven, ponosna držanja i nejasna raspoloženja...
Imao je devetnaest godina i zvao se Gil Gil. Gil Gil je
bio sin, unuk, praunuk, prapraunuk i bogzna što još,
ponajboljih obućara glavnoga grada, a kad je stizao na
svijet, izazvao je smrt svoje majke, Crispine Lopez, ko-
joj su očevi, djedovi, pradjedovi i prapradjedovi tako-
đer osvjetlali isto zanimanje.
Juan Gil, zakoniti otac našega nujnog junaka, počeo
ga je voljeti ne onda kad je doznao da je petama zaku-
cao na vrata života, nego tek kad su mu rekli da je iza-
šao iz majčine utrobe, iako ga je taj izlazak ostavio bez
supruge; tako se usuđujem zaključiti da su siromašan
obućarski majstor i Crispina López tvorili jedan od
onih kratkih, ali nesretnih brakova.
Njegov je bio toliko kratak da kraći nije mogao biti,
ako uzmemo u obzir da je za sobom ostavio plod bla-
goslova... do neke određene granice. Hoću time reći
da se Gil Gil rodio sa sedam mjeseci, ili, još bolje, da
je rođen sedam mjeseci nakon vjenčanja svojih rodite-
lja, što uvijek ne upućuje na jedno te isto... Ipak, ako
bismo sudili samo prema vanjskom izgledu, Crispina
López bila je zaslužila da bude više žaljena no što ju je
suprug oplakivao, jer mu je, kad je iz očeve prešla u nje-
govu obućarsku radionicu, u miraz donijela, osim goto-
vo pretjerane ljepote i mnoge posteljine i odjeće, i vrlo
bogata kupca — i to ništa manje negoli jednoga grofa,
grofa od Rionueva — koji se nekoliko mjeseci (sedam,
čini nam se), odao čudnu hiru da svoje sitne i osjetlji-
ve noge obuva u prostu obuću dobroga Juana, najne-
dostojnijeg predstavnika svetih mučenika Crispina i
Crispinijana...1
No, ništa od toga sad nije povezano s mojom pripovi-
jetkom, koju sam nazvao Prijatelj Smrti.
Naprotiv, ono što nam je sad važno znati jest da je Gil
Gil ostao bez oca, to jest bez časnoga obućara, kad mu je
bilo četrnaest godina i kad je već i sam postajao dobrim
1 Zaštitnici obućara
obućarom, i da ga je plemeniti grof od Rionueva, saža-
livši se nad siročićem, ili osvojen njegovom bistrinom i
sposobnošću, što nitko ne može znati, dobrostivo uzeo
u svoju palaču u svojstvu paža, iako ne bez protuslov-
ljenja gospođe grofice, koja je već imala vijesti o djete-
tu što ga je rodila Crispina Lopez.
Naš je junak već bio stekao neko obrazovanje — znao
je čitati, pisati, računati i poznavao kršćanski nauk —
tako da ga je ubrzo mogao početi produbljivati latin-
skim jezikom, pod nadzorom nekog redovnika koji je
često zalazio u grofov dom... i, neka po istini kažemo,
te su godine bile najsretnije u životu Gila Gila; najsret-
nije ne stoga što siromah ne bi poznavao neugodnosti
(koje mu je, i to vrlo velike, izazivala grofica, podsjeća-
jući ga u svakoj prilici na obućarsko šilo i vrpcu), već
zato što je uvečer pratio svoga zaštitnika u kuću voj-
vode od Monteclara, a vojvoda od Monteclara je imao
kćer, jednu i jedinu nasljednicu svih njegovih dobara i
prihoda koje je stekao i koje će steći, i koja je još za pri-
vagu bila vrlo lijepa... premda je sam otac bio podosta
ružan i grub.
Kad ju je Gil Gil upoznao, Elena je navršila dvanaest
proljeća, a kako je mladi paž u toj kući prihvaćen kao
sin neke vrlo plemenite upropaštene obitelji — što je
bila samilosna izmišljotina grofa od Rionueva — ple-
mićka djevojčica nije prezirala igrati se s njim svih onih
igara kojima se djeca igraju, nazivajući ga čak, naravno
u šali, svojim zaručnikom i iskazujući mu određenu
naklonost kad se njezinih dvanaest godina pretvorilo
u četrnaest, a njegovih četrnaest u šesnaest.
Tako su prošle još tri godine.
Obućarev sin živio je sve to vrijeme u raskoši i zadovolj-
stvima: ušao je na dvor, družio se s plemićima i prihva-
tio njihove navike, zamuckivao na francuskom (vrlo u
modi u to doba) i svladao, napokon, vještine jahanja,
plesa i mačevanja i, unekoliko, šaha i crne magije.
Ali, i po treći ga je put stigla Smrt da, sada nemilo-
srdnija od obje prijašnje, sa zemljom sravni budućnost
našega junaka. Grof od Rionueva preminu ab intesta-
to, a udova grofica, koja je štićenika svojega pokojnika
iz svega srca mrzila, priopći mu, sa suzama u očima i
otrovom u osmijehu, neka bez oklijevanja napusti ovu
kuću, jer bi je njegov daljnji boravak podsjećao na su-
pruga, što je ne bi moglo negoli rastuživati.
Gil Gil je povjerovao da se budi iz nekoga lijepog sna,
ili da ga pritišće okrutna mora. I tako je uzeo pod miš-
ku zamotuljak s odjećom koju su mu ostavili i napustio,
lijući gorke suze, ovu gostoljubivu kuću koja odjednom
takva više nije bila.
Siromašan, bez obitelji i kuće kamo bi se sklonio, sje-
ti se nesretnik da je u nekoj uličici četvrti Vistillas po-
sjedovao skroman sobičak i obućarski alat pohranjen
u sanduku. Sve je to bilo povjereno brizi neke starice,
najstarije u njegovu susjedstvu, u čijoj je kući siromah
nailazio na milovanja, pa i na pekmez, još za života vr-
loga Juana Gila... Ode dakle tamo: starica je još živje-
la, alat je bio u dobru stanju, a najam sobice kroz te mu
je godine donio nekih sedam zlatnika, koje mu dobra
žena preda, okupavši ih prije toga suzama veselja.
Gil odluči živjeti sa staricom, posvetiti se obućarskom
zanatu i potpuno zaboraviti na jahanje, oružje, ples i
šah... Ali nikako i na Elenu od Monteclara!
Ovo posljednje bilo mu je i nemoguće.
Shvatio je ipak da je za nju mrtav, ili da je ona za nj mr-
tva, no prije no što se zatvori grob nadanja nad neu-
gasivom ljubavi, poželi da se posljednji put pozdravi s
onom koja je bila dušom njegove duše.
Jedne večeri tako obuče svoju najbolju vitešku odjeću i
uputi se prema vojvodinoj kući. Pred vratima je bila ko-
čija spremna za put, s četirima već upregnutim mulama.
Elena, iza koje je išao otac, već se pela u nju.
» Gil! «, uzviknu ona nježno, ugledavši mladića.
» Hajdemo! «, podviknu vojvoda kočijašu, ne čuvši nje-
zin glas i ne vidjevši bivšega paža Rionueva.
Mule krenuše upropanj.
Nesretnik pruži ruke prema obožavanoj, nemajući vre-
mena ni da joj kaže zbogom!
» Oprez «, zagunđa vratar, » vrata se moraju zatvoriti! «
Gil se, ošamućen, pribere.
» Odlaze! «, reče.
» Da, gospodine, u Francusku! «, suho odgovori vratar
i zatvori mu vrata pred nosom. Bivši se paž vrati kući
razočaran više negoli ikada, svuče se i odloži odjeću,
preobuče se u najlošije što je imao, podreže kosu i obri-
je bradu koja mu je već izbijala i slijedećeg dana sjedne
na rasklimani stolčić na kojemu je Juan Gil četrdeset
godina sjedio među kalupima, noževima, šilima i po-
stolarskim voskom.
Tako ga nalazimo na početku ove priče, koja se, kako
je već rečeno, naziva Prijatelj smrti.

II  Još o zaslugama i vrlinama

Mjesec lipanj 1724. godine bližio se kraju.

Gil Gil je već dvije godine obavljao zanat obućara, ali
ne smijete zato povjerovati da se pomirio sa svojom
sudbinom.
Morao je raditi danju i noću da zaradi dovoljno za život
i neprestance je žalio svoje lijepe ruke koje su sve više
ogrubljivale, čitao kad nije imao kupaca i samo krajem
tjedna napuštao svoje skriveno utočište. Tamo je živio
sam, šutljiv, u pretjeranu strahu od bolesti, dok mu je
jedina razonoda bila slušati staricu i njen čas ovakav
čas onakav opis ljepote Crispine Lopez ili plemenito-
sti grofa od Rionueva!
Nedjeljom bi pak stvari potpuno promijenile izgled. Gil
Gil bi oblačio svoju staru odjeću paža, brižljivo čuva-
nu ostalih dana, i odlazio pred crkvu svetoga Millana,
najbližu palači Monteclarovih, kamo je u boljim vre-
menima nezaboravna Elena odlazila na misu.
Ondje ju je čekao cijelu prvu i svu drugu godinu, ne vi-
djevši je nijednom. Zauzvrat, često je susretao sveučili-
štarce i paževe koje je od malena poznavao, koji su ga sad
upoznavali s onim što se događalo u visokim krugovima
gdje se više nije kretao, i baš je od njih doznao da je nje-
gova obožavana sve vrijeme u Francuskoj... Naravno da
nitko u onim četvrtima nije posumnjao da je naš mla-
dić postao siromašni obućar; u stvari, svi su ga smatra-
li vlasnikom dijela nasljedstva grofa od Rionueva koji
je za života pokazivao preveliku naklonjenost mlado-
mu pažu a da bi se moglo povjerovati kako nije mislio
na to da mu osigura budućnost!
Budući da je tomu bilo tako, u ono vrijeme koje smo
naveli na početku ovoga poglavlja, Gil Gil, našavši se
jednoga prazničnog dana pred vratima rečenoga hra-
ma, ugleda kako stižu dvije dame, raskošno odjevene, s
velikom pratnjom, koje su mu prošle dovoljno blizu da
u jednoj od njih prepozna svoju sudbonosnu neprija-
teljicu, groficu od Rionueva. Naš je mladić već krenuo
da se sakrije u mnoštvu, kad druga dama podigne veo,
i... oh, sreće!... Gil Gil ugleda svoju obožavanu Elenu,
ljupki uzrok njegovim bolnim patnjama.
Jadan dječak s mahnitom radosti kriknu i približi se
ljepotici.
Elena ga odmah prepozna i s jednakom nježnošću kao
prije dvije godine uzviknu:
» Gil! «
Grofica od Rionueva stisnu ruke nasljednici Monteclara
i promrmlja, okrenuvši se Gilu Gilu:
» Već sam ti rekla da sam svojim postolarom zadovolj-
na... Ja ne obuvam cipele koje su obućari popravljali...!
Ostavi me na miru. «
Gil Gil problijedi kao mrtvac i sruši se na kamene ploče.
Elena i grofica uđoše u hram.
Dva ili tri sveučilištarca koji svi bili prisutni nasmiju se
grohotom, jer uopće nisu razumjeli što se bilo dogodilo.
Gila Gila odvedoše kući.
Tamo ga dočeka novi udarac.
Starica koja mu je predstavljala svu obitelj umrla je, kako
se to obično kaže, staračkom smrću.
On padne u krevet s vrlo snažnom moždanom upalom
i nađe se, kako to ljudi kažu, pred vratima smrti.
Kad mu se povratila svijest, otkrije da se jedan starac iz
one uličice, još siromašniji od njega, brinuo o njemu za
sve vrijeme njegove duge bolesti i da je, prisiljen platiti
liječniku i ljekarniku, prodao namještaj, alat, dućan-
čić, knjige, čak i vitešku odjeću našega mladića.
Nakon dva mjeseca, prekriven prnjama, izgladnio, osla-
bljen bolešću, bez i jednog novčića, bez obitelji, prija-
telja, bez one starice koju je volio kao svoju majku, i,
što je od svega najgore, bez nade da će se iznova moći
približiti svojoj prijateljici iz mladosti, svojoj žuđenoj
i obožavanoj Eleni, Gil Gil napusti dućančić (utočiš-
te njegovih predaka, sad već vlasništvo drugog obuća-
ra) i naslijepo se uputi prvom ulicom u kojoj se obreo,
ne znajući kuda ide, ni što da poduzme, ni komu da se
obrati, ni kako da nađe posla, ni od čega da živi.
Padala je kiša. Bilo je to jedno od onih vrlo tužnih po-
slijepodneva kad se čini da zvona mrtvima zvone, kad
je nebo prekriveno oblacima a zemlja blatom, kada zrak,
vlažan i težak, u ljudskom srcu izaziva uzdahe, kad svi
siromasi osjećaju glad, svi siročići da im je hladno, a svi
beznadnici zavide onima koji su već umrli.
Pala je noć, a Gil Gil, u vrućici, šćućuri se u udubini
nekih vrata i počne beskrajno neutješno plakati...
Pomisao na smrt ponudi se tada njegovoj mašti, ne iz-
među sjena straha i grčeva agonije, već ljubazna, lijepa
i svijetla, onako kako je opisuje Espronceda2. Nesretnik
prekriži ruke na grudima kao da će zadržati onu slat-
ku sliku koja mu je toliku utjehu, toliko blaženstvo i
2 José de Espronceda (1808—1842), španjolski romantičarski
pjesnik.
toliku radost pružila i, učinivši taj pokret, osjeti da je
položio ruku na nešto tvrdo što mu se našlo u džepu.
Reakcija je bila nagla. Ideja života, ili samoočuvanja,
koja je proletjela glavom Gila Gila, tjerajući u bijeg onu
pomisao koju smo već izložili, uhvatila se svom svojom
snagom za ovaj neočekivani događaj, koji joj se ponu-
dio na samom rubu groba.
Nada mu u uho promrmlja tisuću zavodljivih obećanja,
što ga navede da posumnja nije li onaj tvrdi predmet
koji je bio napipao možda novac, ili veliki dragi kamen,
ili neki talisman..., sve u svemu, nije li to nešto što bi so-
bom donosilo život, bogatstvo, sreću i blaženstvo (što
se njemu svodilo na ljubav Elene od Monteclara), i, re-
kavši smrti Pričekaj..., zavuče ruku u džep.
No, jao, onaj je tvrdi predmet bila bočica sumporne
kiseline ili, da bude još jasnije, vitriola, koji je upotre-
bljavao za laštenje cipela, jedino što mu je ostalo od nje-
govih obućarskih potrepština, a u džepu mu se našla
neobjašnjivim slučajem.
Prema tome, tamo gdje je nesretnik vjerovao da će naći
ruku spasa, ruke su mu našle otrov, i to jedan od onih
najjačih.
» Dakle, umrimo «, reče sam sebi.
I primakne bočicu usnama...
I netko mu položi na pleća kao led hladnu ruku, a sladak
glas, nježan, božanski, promrmlja mu nad glavom ove
riječi:
» ZDRAVO, PRIJATELJU! «

III  0 tome kako je Gil Gil za jedan sat naučio

medicinu

Nikakve riječi nisu mogle toliko iznenaditi Gila Gila

kao te koje je upravo čuo:
» Zdravo, prijatelju! «
On nije imao prijatelja.
No još ga više iznenadi strašan osjećaj hladnoće koji
mu je prenijela ruka sjenke, kao i ton njezina glasa koji
je, poput polarna vjetra, prodirao do kostiju.
Rekli smo da je noć bila vrlo tamna...
Ubogo siroče nije dakle moglo razabrati lice bića koje
je upravo stiglo, ni njegov crni ogrtač koji nije sasvim
odgovarao ni muškom a ni ženskom spolu.
Pun sumnji, tajanstvena straha i najživlje znatiželje, Gil
ustane s praga vrata u kojima se bio šćućurio i proša-
puta klonulim glasom, isprekidanim cvokotom zuba:
» Što želite od mene? «
» To ja tebe pitam! «, odgovori nepoznati i sa srdač-
nom prisnošću primi Gila Gila pod ruku.
» Ja sam osoba koju tražiš. «
» Tko...? Ja...? Nikoga ja ne tražim! «, odvrati Gil Gil
pokušavajući se osloboditi.
» A zašto si me onda zvao? «, odgovori osoba još jače
stisnuvši ruku.
» A h...! Pustite me... «
» Smiri se, Gile! Ne želim ti nanijeti nikakvo zlo «, doda
tajanstveni stvor. » Dođi! Drhtiš od gladi i hladnoće...
Tamo vidim otvorenu gostionicu u kojoj baš večeras
imam nešto uraditi... Uđimo, nešto ćeš pojesti. «
» Dobro... Ali, tko ste vi? «, upita opet Gil Gil, čija je
znatiželja potisnula sve ostale osjećaje.
» Već sam ti rekao kad smo se sreli: prijatelji smo... I
shvati da si ti jedini čovjek na Zemlji kojemu pridje-
vam taj naziv! Grižnja savjesti povezuje me s tobom. Ja
sam bio uzrokom svih tvojih nesreća. «
» Ne poznajem vas... «, odgovori obućar.
» A ipak mnogo puta bijah u tvojoj kući! Zbog mene
si ostao bez majke kad si se rodio; ja izazvah kap koja
je ubila Juana Gila; ja te izbacih iz palače Rionueva; ja
jedne nedjelje ubih tvoju staru kućnu prijateljicu; i, na-
pokon, ja ti u džep stavih bočicu sumporne kiseline... «
Gil Gil zadrhti kao list na vjetru: učini mu se da mu se
korijen kose uvlači u lubanju i povjeruje da će mu zgr-
čeni mišići prepući.
» Ti si demon! «, uzviknu s neopisivim strahom.
» Dječače! «, usprotivi se osoba u crnini tonom prijazna
prijekora. » Što ti pada na pamet? Ja sam nešto više i
bolje od žalosna bića koje si spomenuo! «
» Onda, tko si? «
» Uđimo u gostionicu, tamo ćeš doznati. «
Gil žurno uđe, odvede nepoznatoga pod skromni fe-
njer što je osvjetljavao prostoriju i stane ga znatiželjno
promatrati...
Bilo je to biće od otprilike trideset i tri godine, viso-
ko, lijepo, blijede puti, odjeveno u široku tuniku i crni
ogrtač, čiju je dugu kosu prekrivala frigijska kapa, ta-
kođer crne boje. Nije se činilo da se brije, a ipak se nije
činilo da je žena. Isto je tako malo bilo slično muškar-
cu, usprkos muževnu i odlučnu izgledu.
U stvari nalikovalo je nekom ljudskom biću bez spola,
tijelu bez duše, ili, još bolje, duši bez jasna smrtna tije-
la. Negacija ličnosti, reklo bi se.
Oči su mu bile bez ikakva sjaja. Podsjećale su na crni-
nu tmine. Bile su to, da, oči mraka, oči korote, mrtve
oči... A ipak tako blage, tako bezazlene, tako duboke
u svojoj nijemosti, da nije mogao odvratiti pogled od
njih. Privlačile su kao more, pridobivale kao bezdan,
tješile kao zaborav.
Tako Gil Gil, kako je usredotočio oči na te beživotne,
osjeti da ga obuhvaća neki crni veo, da se cio svijet pre-
tvara u kaos i da buka svijeta postaje slična zvuku olu-
je koja se približava...
U tom času tajanstveno biće izrekne ove strašne riječi:
» Ja sam Smrt, prijatelju moj... Ja sam Smrt i šalje me
Bog... Bog koji ti je namijenio slavno mjesto na nebu!
Pet puta je izazvao tvoju nesreću, a ja, neumoljivo bo-
žanstvo, sažalih se nad tobom. Noćas, kad mi je Bog
zapovjedio da tvoju bezvjernu dušu privedem pred nje-
gov sud, zamolih ga da mi povjeri tvoj život i da mi do-
pusti živjeti neko vrijeme pored tebe. Obećah da ću mu
na koncu uručiti tvoju dušu očišćenu od grijeha i do-
stojnu njegove slave. Nebo je uslišilo moju molbu. Ti
si dakle prvi smrtnik koji mi se primakao a da mu ti-
jelo još nije bilo hladan pepeo! Ti si moj jedini prija-
telj! Poslušaj sad i nauči put k sreći i vječnomu spasu. «
Kad Smrt to izreče, Gil Gil promrmlja gotovo neraz-
birljivu riječ.
» Razumijem... «, uzvrati Smrt. » Govoriš mi o Eleni
de Monteclaro. «
» Da! «, odgovori mladić.
» Kunem ti se da je neće zagrliti druge ruke osim tvojih
ili mojih! I, opet ti ponavljam, moja je zadaća da ti pru-
žim sreću na ovom ili na onom svijetu! Tomu cilju će
dostajati slijedeće: ja, prijatelju moj, nisam Svemogući...
Moja je moć vrlo ograničena, vrlo žalosna! Ja nemam
sposobnost stvaranja. Moje se znanje svodi na uništa-
vanje. Ipak, u mojoj je moći da ti dadem snagu, moć,
bogatstvo veće no ono što ga imaju prinčevi i kraljevi...
Učinit ću te liječnikom, ali liječnikom svojim prijate-
ljem, koji me poznaje, vidi i sa mnom govori! Ostalo
pogodi. «
Gil Gil je bio zaprepašten.
» Je li to istina? «, uzviknu kao da se bori s morom.
» Sve je istinito, i ono ostalo što ću ti kazati... Sada te
samo moram upozoriti da nisi sin Juana Gila. Slušam
ispovijedi svih samrtnika i znam da si sin grofa od
Rionueva, svoga pokojnog zaštitnika, i Crispine Lopez,
koja te začela dva mjeseca prije no što se vjenčala s ne-
sretnim Juanom Gilom. «
» A h, zašuti! «, uzviknu jadan dječak, pokrivši lice
rukama.
Zatim, ranjen brzom pomisli, uzviknu s neopisivim
užasom:
» Prema tome, ti ćeš jednoga dana ubiti Elenu? «
» Smiri se... «, odgovori božanstvo. » Elena za tebe neće
nikada umrijeti! Dakle, odgovori: želiš li ili ne želiš biti
mojim prijateljem? «
Gil uzvrati drugim pitanjem:
» Hoćeš li mi u zamjenu dati Elenu? «
» Velim ti da hoću. «
» Onda ovamo ruku! «, doda mladić, pružajući svoju
ruku Smrti.
Ali, još jedna pomisao, strašnija negoli prijašnja, u tom
mu trenutku padne na pamet.
» Tim rukama koje sad stišću moju «, reče, » ubio si
moju jadnu majku! «
» Da! Tvoja je majka mrtva...! «, odgovori Smrt. » Ipak,
shvati da joj ja nisam nanio nikakvu bol... Ja nikoga ne
mučim! Onaj tko vas muči do vašeg posljednjeg daha
moj je suparnik život, taj život koji toliko volite! «
Umjesto odgovora, Gil se baci u naručaj Smrti.
» Hajdemo, dakle! «, reče biće u crnini. » Kamo? «
» U La Granju, da počneš s liječničkom službom. «
» A koga ćemo posjetiti? «
» Bivšega kralja, Felipea V.3 «
» Kako? Felipe V će umrijeti? «
» Još ne, mora još jednom kraljevati, a ti ćeš mu poklo-
niti krunu. «
Gil pognu čelo, pritisnut težinom tolikih novih misli.
Smrt ga uzme za ruku i izvede iz gostionice. Još nisu ni
stigli do vrata kad iza leđa začuše krikove i žalopojke.
Vlasnik gostionice upravo je bio umro.
3 Felipe V (1683—1746), vojvoda od Anjoua, prvi španjolski
kralj iz dinastije Bourbona. Bio je prisiljen voditi rat, poznat kao
rat za baštinu, kako bi zaposjeo prijestol što mu ga je oporukom
ostavio Carlos II. Rastrojena duha i nedorastao kraljevanju, vodio
je politiku koja nije dala željenih rezultata. Abdicirao i povukao
se u La Granju, a smrt sina mu, Luisa I, 1724. godine primorala ga
da ponovo sjedne na španjolski prijestol.
 IV  Digresija koja nema veze...
Od trenutka kad je izašao iz gostionice, Gil Gil započe
u sebi samom i u svoj prirodi primjećivati tolike pro-
mjene da bi se, kad ga ne bi pridržavala tako čvrsta ruka
Smrti, nesumnjivo bio srušio na zemlju.
Naš je junak naime osjećao ono što nijedan čovjek na
svijetu nije nikad osjećao: dvostruko gibanje Zemlje,
oko Sunca i oko svoje vlastite osi.
Nije, međutim, osjećao kucanje svoga vlastitog srca.
I nadalje, da je tkogod pri sjajnoj mjesečini pogledao
lice bivšeg obućara, primijetio bi da je njegova nujna
ljepota, koja ga je uvijek činila privlačnim, izvanredno
porasla... Njegove oči, baršunasto crne, već su zrači-
le onim tajanstvenim mirom koji je kraljevao u očima
oličenja Smrti. Njegova duga i svilenkasta kosa, vrana
kao gavranovo krilo, ukrašavala je lice blijedo kao snjež-
nobijeli kamen groba, istovremeno blistavo i mračno,
kao da u toj bjelini nadgrobna svijeća nježno razastire
kroz prozor svoju svjetlost. Njegova vanjština, njego-
vo držanje, njegovo ponašanje, cio se njegov lik preo-
brazio, dobivši veličanstven, vječni izgled, stran svakoj
vezi s prirodom, izgled koji bi ga, da se Gil bilo gdje po-
javi, učinio nadmoćnijim nad najneosjetljivijim žena-
ma, najoholijim moćnicima i najhrabrijim ratnicima.
Išla su i išla dva prijatelja prema Sierri, katkad putem a
pokatkad poprijeko.
Kad su god prolazili kroz neko selo ili seoce, spori zvuci
zvona, trepereći u prostoru samrtnom borbom, javljali
su našemu mladiću da Smrt nije gubila svoje vrijeme.
Objavljivali su da njezina ruka doseže svuda i, što je on
na srcu osjećao kao santu leda, da neprestance prekri-
va žalošću i ruševinama cijelo lice Zemlje.
Čudne i neobične stvari pripovijedala je Smrt svojemu
štićeniku.
Neprijateljica Povijesti, uživala je izrugivati se svojoj na-
vodnoj koristi i za dokaz je prikazivala činjenice ona-
ko kako su se dogodile, a ne kako ih čuvaju spomenici i
kronike. Bezdani prošlosti otvarali su se pred zaprepa-
štenom maštom Gila Gila, pružajući mu najznačajnija
otkrića o sudbini kraljevstava i cjelokupnoga čovječan-
stva, otkrivajući mu veliku tajnu postanka života i ne
manje zastrašujuću i veliku tajnu kraja, prema kojemu
mi, loše nazvani smrtnicima, idemo i, na koncu, omo-
gućujući mu da u svjetlu tako visoke filozofije shva-
ti zakone koji upravljaju razvojem kozmičke materije
i njezinih mnogostrukih izraza u kratkotrajnim i pro-
laznim oblicima koji se zovu minerali, biljke, životinje,
zvijezde, zviježđa, zvjezdane maglice i svjetovi.
Fiziologija, geologija, kemija, botanika, sve se razjasni-
lo u očima bivšega obućara, omogućujući mu da upo-
zna tajanstvene sile života, pokreta, obnavljanja, čežnje,
osjećaja, misli, savjesti, razmišljanja, pamćenja i htije-
nja ili želje.
Bog, samo je Bog ostao sakriven u dnu ovih mora
svjetlosti!
Bog, samo je Bog bio tuđ i životu i smrti, stran sveop-
ćoj solidarnosti, jedini i uzvišen u esenciji, sam kao sup-
stancija, neovisan, slobodan i svemoguć u akciji! Smrt
nije mogla Stvoritelja proždrijeti svojom beskonačnom
sjenom. On je iznad svega! Njegova vječnost, njegova
neranjivost, njegova neprobojnost zaslijepile su pogled
Gila Gila, koji je prignuo glavu, i obožavao i vjerovao,
utapajući se u veće neznanje negoli prije no što se spu-
stio u bezdane Smrti...

V  Bolje vrabac u ruci...

Bilo je deset sati izjutra, trideseti kolovoza 1724. godine,

kad je Gil Gil, koga je ona crna sila savršeno podučila,
ušao u palaču svetoga Ildefonsa i zatražio prijam kod
Felipea V. Podsjetimo sada čitaoca na položaj u kome
se nalazio monarh dana i sata koje smo upravo naveli.
Prvi španjolski Bourbon, unuk Louisa XIV francuskog,
bio je prihvatio španjolski tron onda kad više nije mo-
gao ni sanjariti o francuskom prijestolju. Ali, pomrli su
drugi prinčevi, njegovi stričevi i bratići, koji su ga raz-
dvajali od tla njegove rodne grude te se on, da se pripre-
mi za nasljedstvo ako bi umro njegov sinovac, Louis XV
(koji je bio vrlo bolestan i imao samo četrnaest godina),
odrekne kastiljske krune u korist svoga sina, Luisa I4 i
povuče se u San Ildefonso.5
I u takvoj situaciji, ne samo što se nešto poboljša zdrav-
lje Louisa XV, već i Luis I padne u krevet opasno srvan
boginjama, tako da se pobojaše za njegov život...! Deset
je skoroteča raspoređenih između La Granje i Madrida
svakoga sata donosilo Felipeu vijesti o stanju sina, a ča-
stoljubiv otac, koga je još više uznemirila njegova slav-
na druga žena, Izabela Farnesio6 (još častohlepnija od
njega samog), upravo nije znao kako se postaviti pred
tom tako neočekivanom i teškom dvoumicom.
Hoće li se prijestolje Španjolske isprazniti prije onoga
u Francuskoj? Treba li izraziti svoju namjeru da izno-
va u Madridu kraljuje, spreman prihvatiti nasljedstvo
svojega sina?
A što ako ovaj ne umre? Zar ne bi bila velika budalašti-
na ako pokaže svoj Europi mračnu dubinu svoje duše?
Hoće Ii se pokazati da je uzalud prinio žrtvu života u
samoći od sedam mjeseci? Hoće li to značiti da zauvijek
4 Luis I (1707—1724)), sin Felipea V, kao dječak kraljevao šest
mjeseci. Umro od boginja, kao u pripovijeci.
5 San Ildefonso, mjestašce u Španjolskoj pokrajini Segoviji. La
Granja je palača koju je, kao kopiju Versaillesu, u San Ildefonsu
dao podići Felipe V.
6 Izabela Farnesio (ili Elizabeta Farnese), rodom iz čuvene
talijanske obitelji, kraljica Španjolske kao druga žena Felipea V.
Utjecala na njegovu politiku prema Italiji.
odbija slatku nadu da će zaposjesti žuđeni prijestol sve-
toga Luisa? Što dakle raditi? Čekati bi značilo izgubiti
dragocjeno vrijeme... Upravno vijeće ga je mrzilo i odri-
calo mu svaki utjecaj u državnim poslovima... Samo je-
dan korak mogao je izložiti pogibli želju čitava njegova
života i obrukati mu ime pred potomstvom...
Tobožnjeg Carlosa V opsjedala su u samoći zemaljska
iskušenja. Vrlo je skupo plaćao, u satima neizvjesnosti,
licemjerje svoje abdikacije!
Takve su bile okolnosti u kojima se naš prijatelj Gil Gil
najavi zamišljenom Felipeu, rekavši da nosi vrlo važne
vijesti.
» Što želiš od mene? «, ne gledajući upita kralj, kad ga
je naslutio u prostoriji.
» Gospodine, neka me vaše veličanstvo pogleda! «, uz-
vrati Gil Gil slobodno. » Ne bojte se da ću vam proči-
tati misli, one meni ionako nisu nikakva tajna. «
Felipe V naglo se okrenu prema tomu čovjeku čiji mu
glas, oštar i hladan kao istina koju je otkrio, sledi krv
u srcu.
No njegova se srdžba rasprši pred zagrobnim osmije-
hom Prijatelja Smrti.
Osjeti se zatim opsjednut praznovjernim užasom kad
ugleda oči Gila Gila i, pruživši ruku prema zvoncu koje
je ukrašavalo pisaći stol, ponovi svoje prijašnje pitanje:
» Što želiš od mene? «
» Gospodine, ja sam liječnik... «, mirno odgovori mla-
dić, » i toliko vjerujem u svoje znanje da mogu vašemu
veličanstvu pretkazati dan, sat i trenutak smrti Luisa I. «
Felipe V pažljivije pogleda toga dječaka prekrivena pr-
njama, koliko lijepa toliko i nadnaravna lica.
» Govori... «, reče umjesto svakog odgovora. » Nećemo
tako brzo, gospodine kralju! «, uzvrati Gil s određenom
zajedljivošću. » Moramo se prije dogovoriti o cijeni! «
Na te riječi Francuz podigne glavu, kao da se budi iza
sna, ugleda isti prizor u drugom svjetlu i gotovo se po-
stidi što ga je bio dopustio. » Hej! «, reče ciliknuvši
zvoncem. » Zgrabite tog čovjeka! «
Pojavi se neki kapetan i položi Gilu Gilu ruku na rame.
Ovaj ostane nepomičan.
Kralj, oporavivši se od prijašnje praznovjerice, pogleda
ispod oka čudnoga liječnika... Ustane s naporom, jer je
slabost od koje je patio već nekoliko godina ojačala, i
reče kapetanu straže:
» Ostavi nas same. «
Zastane zatim pred Gilom Gilom, kao da želi na taj na-
čin otkloniti strah i s hinjenim ga mirom upita:
» Do đavola, tko si ti, sovuljago? «
» Ja sam Prijatelj Smrti! «, ne trepnuvši odgovori naš
mladić.
» Blažena djevice moja i svih grešnika...  « reče kralj
kao da se šali, kako bi prikrio svoje djetinjasto zapre-
paštenje. » I što kažeš za našega sina? «
» Kažem, gospodine «, uskliknu Gil Gil i zakorači pre-
ma kralju koji uzmakne, » kažem da vam donosim kru-
nu... Neću vam reći da li španjolsku ili francusku krunu,
jer baš je to tajna za koju ćete mi platiti. Velim da gu-
bimo dragocjeno vrijeme i, prema tome, treba da vam
smjesta i jasno kažem! Dakle, pažljivo me saslušajte.
Luis I je na samrti... Usprkos svemu, njegova je bolest od
onih kojima ima lijeka... U vašim je rukama ključ... «
Felipe V prekine Gila Gila:
» Reci...! Reci što želiš! Hoću čuti sve... U svakom te
slučaju moram dati objesiti...! «
Prijatelj Smrti slegnu ramenima i nastavi:
» Rekoh da je u rukama vašega veličanstva ključ cijele
stvari. Imali ste na glavi španjolsku krunu. Skinuli ste
je da stavite francusku krunu. Vaša je pala u kolijevku
vašega sina. Louis XV se okrunio svojom, a vi ste osta-
li i bez jedne i bez druge... «
» To je istina! «, uzviknu Felipe V, ako ne glasom, onda
pogledom.
» Danas... « nastavi Gil Gil privukavši kraljev pogled,
» danas, kad ste bliže francuskoj nego španjolskoj kru-
ni, izvrgavate se istoj opasnosti... Dva kralja-djeteta,
Louis XV i Luis I, bolesni su. Možete naslijediti oba,
no za to morate znati nekoliko sati unaprijed koji će od
njih prije umrijeti. Luis I je u većoj opasnosti, ali kruna
Francuske je ljepša. Odatle vaša neodlučnost... Dobro
se zna da ste iskusan čovjek! Nećete se usuditi ispruži-
ti ruku prema žezlu svetoga Ferdinanda, bojeći se da
se vaš sin izvuče, da vam se povijest ne naruga i da vas
vaši pristaše u Francuskoj ne ostave...! Da bude još jasni-
je: ne usuđujete se ispustiti plijen koji vam je već u ru-
kama, bojeći se da onaj drugi koji vidite ne bude samo
nova varka ili utvara! «
» Govori... govori! «, reče Felipe tjeskobno, povjerovavši
da je Gil završio. » Govori! Kako bilo da bilo, odavde
ćeš u najdublju tamnicu, gdje će te samo zidovi sluša-
ti!... Govori!... Želim znati što svijet govori o mojim
zamislima! «
Bivši se obućar prezirno osmjehnu.
» Ćelija! Vješala!... «, uzviknu. » To je sve što vi kralje-
vi znate! Ali ja se ne bojim. Poslušajte me još malo, od-
mah ću završiti. Meni treba, gospodine, da postanem
dvorski liječnik, dobijem titulu vojvode i da još danas
zaradim trideset tisuća pezosa... Vaše se veličanstvo smi-
je? Dakle, meni to sve treba, kao što vašemu veličan-
stvu treba da sazna hoće li Luis I umrijeti od boginja! «
» Pa što? Zar ti to znaš? «, upita kralj tihim glasom, ne
mogavši se osloboditi straha koji je ovaj mladić u nje-
mu izazvao.
» Mogu to doznati ove noći. «
» Kako ? «
» Već sam vam rekao da sam Prijatelj smrti. «
» Što to znači? Objasni mi! «
» Eto... Ja sam ne znam! Odvedite me u Madrid, u pa-
laču. Omogućite mi da vidim kralja koji kraljuje i ja
ću vam reći koju je presudu Vječnost napisala na nje-
govu čelu. «
» A ako pogriješiš? «, reče gospodar Anjoua, približiv-
ši se još više Gilu Gilu.
» Objesite me...!, za to ću biti vaš zarobljenik koliko
god vam se svidi. «
» Dakle, ti si čarobnjak! «, uzviknu Felipe da na neki
način opravda povjerenje koje je ukazivao riječima Gila
Gila.
» Gospodine, čarolija više nema! «, odgovori ovaj.
» Posljednji čarobnjak se zvao Louis XIV, a posljednji
začarani Carlos II. Kruna Španjolske, koju smo vam
prema testamentu jednoga maloumnika poslali u Pariz,
ima tomu dvadeset i pet godina, oslobodila nas je zla
duha u kojemu smo živjeli od abdikacije Carlosa V. Vi
to znate bolje od ikoga. «
» Dvorski liječnik..., vojvoda... i trideset tisuća pezo-
sa... «, promrmlja kralj.
» Za krunu koja vrijedi više no što mislite! «, odvrati
Gil Gil.
» Imaš moju kraljevsku riječ! «, svečano reče Felipe V,
svladan tim glasom, izgledom i držanjem punim
tajnstvenosti.
» Kune li mi se vaše veličanstvo? «
» Obećajem! «, odgovori Francuz. » Obećajem, ako
mi prije dokažeš da si nešto više od obična čovjeka! «
» Eleno..bit ćeš moja! «, prošaputa Gil. Kralj pozove
kapetana i da mu neke zapovijedi,
» Sada... «, reče, » dok se priprema tvoj put u Madrid,
ispričaj mi svoju priču i objasni mi svoju znanost. «
» Udovoljit ću vam, gospodine, ali se bojim da nećete
shvatiti ni jedno ni drugo. «
Sat potom kapetan je jahao prema Madridu uz bok na-
šemu junaku, koji je odbacio svoje prnje i odjenuo se
u raskošnu odjeću od crnoga baršuna, ukrašenu upad-
ljivom čipkom. Za pasom je imao bodež i nosio šešir s
perom. Felipe mu je poklonio tu odjeću i mnogo nov-
ca pošto je bio čuo o njegovu čudnovatom prijateljstvu
sa Smrti.

VI  Prethodni dogovor

Bilo je oko šest sati poslije podne kad su Gil Gil i ka-
petan sjahali pred vratima kraljevske palače.
Velik se broj ljudi okupio na tom mjestu, znajući za opa-
snost u kojoj se nalazio život mladoga kralja.
U trenutku kad je naš prijatelj zakoračio na dvorski
prag, nađe se licem u lice sa Smrti, koja je hitrim kora-
kom izlazila.
» Zar već? «, upita Gil pun straha.
» Još ne! «, odgovori zlokobno božanstvo. Liječnik s
olakšanjem uzdahnu.
» A kada će biti? «, upita nakon nekoliko trenutaka.
» Ne mogu ti reći. «
» Oh! Kaži... Kad bi znao što mi je obećao Felipe V! «
» Mogu zamisliti. «
» Moram svakako doznati kad će umrijeti Luis I. «
» Doznat ćeš na vrijeme. Uđi... Kapetan je već u kralje-
vim odajama. Nosi upute kraljeva oca... U ovom te tre-
nutku najavljuju kao prvoga liječnika svijeta... Svijet se
okuplja na stepenicama da te vidi kako dolaziš... Susrest
ćeš Elenu i groficu od Rionueva!... «
» Oh, kakve li sreće! «, uzviknu Gil Gil.
» Sad je šest i četvrt... «, nastavi Smrt, opipavši svoje
bilo kao jedini i nepogrešivi sat. » Čekaju te... Uskoro
ćemo se vidjeti. «
» A li, reci mi... «
» Ah, da... Gotovo sam zaboravio! Slušaj, ako ja budem
u sobi kad posjetiš kralja Luisa, znaj da njegovoj bole-
sti nema lijeka. «
» A hoćeš li biti tamo? Zar nisi rekao da moraš otići
drugamo? «
» Još ne znam hoću li ondje biti... Ja sam posvuda i ako
primim višnje zapovijedi, vidjet ćeš me tamo gdje se
nađem... «
» Što sad ovdje radiš? «
» Upravo sam ubio jednoga konja. «
Gil Gil ustukne pun iznenađenja.
» Kako? «, uzviknu. » Zar se ti baviš i nerazumnim
bićima...! «
» Što to znači nerazuman? Zar možda vi ljudi imate
istinski razum? Razum je samo jedan, a taj se sa Zemlje
ne vidi! «
» Ma reci mi «, ponovo upita Gil, » živina..., životinje...,
koje zovemo nerazumnima, imaju li one dušu? «
» Da i ne. Imaju duh koji nije slobodan i koji je neod-
govoran... Ma, koji ti je đavo? Kako si samo znatiželjan
danas! Onda, zdravo... Idem do jedne plemenite kuće...
gdje ću ti učiniti još jednu uslugu. «
» Uslugu? Meni? Jasno mi reci! O čemu je riječ? «
» Idem spriječiti jedno vjenčanje. «
» A h...! «, uzviknu Gil Gil, pogođen strašnom sum-
njom. » Da nije možda...? «
» Ništa ti više ne mogu reći... «, odgovori Smrt. » Hajde
unutra, već je kasno. «
» Izludjet ćeš me! «
» Opusti se i sve će dobro proći! Imaš moje obećanje
da ćeš postati potpuno sretan. «
» Dakle, još smo uvijek prijatelji! Ne namjeravaš ubiti
ni mene ni Elenu? «
» Ne brini! «, uzvrati Smrt s tolikom tugom i dosto-
janstvom, tako nježno i s veseljem, s tolikim i tako ra-
zličitim osjećajima u glasu, da je Gil odbacio nadu da
će shvatiti te riječi. » Čekaj! «, reče naposljetku, kad
je vidio da se biće odjeveno u crninu počelo udaljava-
ti. » Ponovi mi ono od maloprije, ne želim pogriješiti...
Ako budeš u bolesnikovoj sobi, a ne gledaš ga, znači da
će bolesnik umrijeti od te bolesti... «
» Zacijelo! Ako mu budem do uzglavlja, umrijet će u
toku dana... Ako ležim do njega u krevetu, ostaju mu
tri sata postojanja... Ako ga nađeš u mom zagrljaju, ra-
čunaj da će živjeti još samo jedan sat... A ako vidiš da
ga ljubim u čelo, pomoli se za njegovu dušu. «
» Zar mi ni riječi više nećeš kazati? «
» Ni jednu jedinu. Nemam dopuštenja da ti na taj način
otkrijem namjere Vječnosti. Tvoja prednost nad svim
drugim ljudima sastoji se samo u tome što me možeš
vidjeti. A sada zdravo i nemoj me zaboraviti! «
To reče i nestane u daljini.
 VII  Kraljeva odaja
Gil Gil uđe u kraljevu odaju, bez kajanja i bez zadovolj-
stva što je uspostavio odnose s prikazom Smrti.
No tek što je zakoračio na stepenice palače i prisjetio se
da će vidjeti svoju obožavanu Elenu, sve njegove crne
misli nestanu, kao noćne ptice u osvit zore.
U šarenoj pratnji dvorjana i drugih plemenitih odlični-
ka, Gil Gil se kroz mnoge dvorane i salone uputi prema
kraljevoj odaji, dok su se svi prisutni divili neobičnoj
ljepoti i nježnoj mladolikosti slavnoga liječnika, koga
je Felipe V slao iz La Granje kao posljednji utok ljud-
ske nade koji može spasiti život Luisu I.
U palači su bila dva dvora, Luisov i Felipeov. Bile su to,
da tako kažemo, dvije suparničke sile, koje su od prije
tjedan dana živjele u neprestanu ratu! Bili su to stari
podanici prvog ogranka Bourbona i novi, koje je fran-
cuski regent, Philippe Orleanski Velikodušni, okupio
oko prijestola Španjolske, kako bi izbjegao da často-
ljubivi bivši vojvoda od Anjoua s toga prijestola skoči
na prijestol svojega sinovca. Zatim su tu bili i dvorjani
poslušna dječaka koji je ležao na samrti, kao i dvorja-
ni njegove krasne supruge, neukrotive regentove kćeri,
glasovite vojvotkinje od Montpensiera.
Sljedbenici Izabele Farnesio, maćehe Luisa I, željeli su
da ovaj umre, kako bi se sinovi iz drugog braka Felipea V
našli što bliže kruni svetoga Fernanda.
Pristaše mlade Orleanke, kraljice kćerke, željeli su da se
bolesnik spasi, ne iz ljubavi prema supružnicima tako
zle sreće, već iz mržnje prema Felipeu V, koga nisu htje-
li još jednom vidjeti da kraljuje.
Prijatelji nesretnoga Luisa bojali su se i pomisli da će
ovaj umrijeti, jer su ga oni naveli da se oslobodi stara-
teljstva u kome ga je držao usamljenik iz La Granje, te
su dobro znali da će biti protjerani ili bačeni u tamni-
cu ako se on vrati na prijestolje.
Palača je dakle bila splet suprotstavljenih želja, različi-
tih častohlepnih namjera, intriga i sumnji, strahova i
nada.
Gil Gil uđe u prostoriju tražeći pogledom samo jednu
osobu, svoju nezaboravnu Elenu. Kod kraljeva kreve-
ta ugleda njezina oca, velikog prijatelja pokojnoga gro-
fa od Rionueva, dakako, vojvodu od Monteclara, kako
razgovara s nadbiskupima Santiaga i Toleda, markizom
od Mirabala i don Miguelom de Guerrom, četvoricom
najžešćih neprijatelja Felipea V.
Vojvoda od Monteclara ne prepozna nekadašnjega paža,
prijatelja iz djetinjstva svoje čarobne kćeri.
Na drugom kraju Prijatelj Smrti, ne bez nekog osjećaja
straha, između dama koje su okruživale mladu i lijepu
Luisu Izabelu od Orleansa, ugleda svoju nemilosrdnu
i vječnu neprijateljicu: groficu od Rionueva.
Kad Gil Gil prođe pored nje da kraljici poljubi ruku,
gotovo je dotakne odjećom.
Ni grofica ne prepozna rođenoga sina svoga muža.
U to se iza grupe koju su činile dame odmaknu zavjesa
i pojavi se visoka žena, blijeda, prekrasna, između dru-
ge dvije ili tri, koje Gil nije poznavao...
Bila je to Elena od Monteclara.
Gil Gil ju je uporno gledao i djevojka zadrhta kad ugle-
da to zagrobno i prekrasno lice, kao da promatra pri-
kazu jednog obožavanog pokojnika; kao da joj je sada
pred očima ne Gil nego njegova sjena odjevena u mr-
tvačku odjeću; kao da vidi biće s drugoga svijeta.
Gil na dvoru! Gil tješi kraljicu, tu oholu i podruglji-
vu princezu koju su svi prezirali! Gil, u tako raskoš-
noj odjeći, u koga su uprti svi pogledi i koga cijeni sve
plemstvo!
» A h! To jamačno mora biti san! «, pomisli čarobna
Elena.
» Doktore, dođite... «, uto će markiz od Mirabala.
» Njegovo se veličanstvo probudilo. «
Gil s teškim naporom svlada zanos koji je obuzeo čita-
vo njegovo biće kad se našao pred svojom obožavanom
i približi se bolesnikovu krevetu.
Drugi španjolski Bourbon bio je mladić od sedamna-
est godina, mršav, dugačak i slabunjav, kao biljka koja
raste u sjeni.
Njegovo lice (ne bez neke finoće izraza, usprkos nepra-
vilnosti crta) bilo je sada strašno otečeno i prekriveno
pepeljastim gnojnim čirovima.
Izgledao je kao nedovršen kip oblikovan u glini.
Kralj-dječak upravi tjeskoban pogled prema tom dru-
gom mladiću koji se uputio k njegovu krevetu i, susrevši
se s njegovim nijemim i tamnim očima, neistraživim kao
tajna vječnosti, tiho jauknu i sakrije se ispod pokrivača.
Gil Gil u međuvremenu promotri sva četiri kuta oda-
je, ne bi li ugledao Smrt.
Ali Smrti nije bilo.
» Hoće li ostati živ? «, upitaše ga tihim glasom neki
dvorjani, koji su povjerovali da su ugledali nadu na licu
Gila Gila.
Gotovo je odgovorio da, zaboravivši da svoje mišljenje
smije priopćiti samo Felipeu V, kad osjeti da ga netko
povlači za odjeću.
Okrene se i ugleda u blizini osobu odjevenu u crninu,
leđima okrenutu kraljevu krevetu. Bila je to Smrt.
» Umrijet će od ove bolesti, ali ne danas «, pomisli Gil
Gil.
» Što vam se čini? «, upita ga nadbiskup Toleda, osje-
ćajući, kao i svi ostali, to nepobjedivo poštovanje što
ga je ulijevalo nadljudsko lice našega mladića.
» Oprostite...  «, odgovori bivši obućar. » Moje je mi-
šljenje namijenjeno onomu koji me ovamo poslao... «
» A li vi...  «, dometne markiz od Mirabala, » Vi, koji
ste tako mladi, niste mogli naučiti toliku znanost...
Nesumnjivo je bog ili vrag na vas utjecao... Vi ste da-
kle svetac koji čini čuda, ili vrač, prijatelj vještica...  «
» Kako vam drago...  «, odgovori Gil Gil. » Na ovaj ili
onaj način, ja čitam budućnost princa koji leži u ovom
krevetu, a to je tajna za koju biste vi rado štogod dali, jer
rješava vašu sumnju hoćete li sutra biti miljenik Luisa I
ili zatvorenik Felipea V. «
» Pa što onda! «, promuca Mirabal, blijed od srdžbe,
ali ipak s laganim smiješkom.
Uto primijeti Gil Gil da je Smrt, nezadovoljna samo
vrebanjem na vladara, iskoristila što se već nalazi u kra-
ljevskoj odaji i sjela pored jedne dame, gotovo na istu
sjedalicu, netremice je gledajući.
Osuđena je bila grofica od Rionueva.
» Tri sata! «, pomisli Gil Gil.
» Moram govoriti s vama...  «, u međuvremenu produ-
ži markiz od Mirabala, komu je palo na pamet ni ma-
nje ni više nego da kupi svoju tajnu od čudnovatoga
liječnika.
Ali pogled i smješak Gila Gila, koji je pogodio markiže-
ve misli, zbune ovoga tako da je uzmakao jedan korak.
Bili su to isti pogled i smiješak koji su toga jutra zagos-
podarili nad Felipeom V.
Gil iskoristi trenutak Mirabalove smetenosti da učini
velik korak naprijed u svojoj karijeri i učvrsti ugled na
dvoru.
» Gospodine..., reče toledskom nadbiskupu. » Grofica
od Rionueva, koju vidite mirnu i samu u onom kutu...
(već znamo da je Smrt bila vidljiva samo Gilovim oči-
ma), umrijet će prije no što isteknu tri sata. Posavjetujte
joj da pripremi svoj duh za samrtni čas. «
Nadbiskup zaprepašten ustuknu.
» Što to znači? «, upita Don Miguel de Guerra.
Prelat ispriča nekolicini ljudi proročanstvo Gila Gila i
u taj čas se sve oči uprave na groficu koja je doista po-
čela strašno blijedjeti. Gil Gil se zatim približi Eleni.
Elena se nalazila usred sobe, stojeći na mramornom
podu, nepomična i tiha, kao neki uzvišen kip.
Od tamo je, zanijeta, opsjednuta, svladana strahom i
srećom koje nije bilo moguće pobliže odrediti, proma-
trala svaki pokret svoga prijatelja iz djetinjstva.
» Eleno...  «, promrmlja mladić kad je došao do nje.
» Gile...  «, odgovori ona nesvjesno. » Jesi li to ti? «
» Da, ja sam! «, uzvrati on s obožavanjem. » Ništa se
ne boj...  «
I izađe iz prostorije.
Kapetan ga je čekao u predsoblju.
Gil Gil napiše nekoliko riječi na papir i reče vjernomu
slugi Felipea V:
» Uzmite... i nemojte gubiti ni trenutka. U La Granju! «
» A..., a vi? «, usprotivi se kapetan. » Ne mogu vas na-
pustiti. Vi ste zarobljenik koga ja čuvam. «
» Dajem vam časnu riječ...  «, uzvrati Gil otmjeno. » Ne
mogu s vama. «
» A li..., kralj...  «
» Kralj će odobriti vaš postupak. «
» Nemoguće! «
» Poslušajte me, vidjet ćete da sam u pravu. « U tom se
trenutku iz kraljevske odaje začuje snažna graja.
» Liječnika! Onoga liječnika! «, vičući izađe nekoliko
ljudi.
» Što se događa? «, upita Gil Gil.
» Umire grofica od Rionueva...  «, reče don Miguel de
Guerra. » Dođite! Ovuda... Bit će da je već u kraljiči-
noj odaji...  «
» Pođite, kapetane... «, promrmlja Gil Gil. » Ja vam to
naređujem. «
I poprati svoje riječi takvim pogledom i pokretom ruke
da vojnik ode ne izustivši ni riječi.
Gil pođe za Guerrom i uđe u odaju supruge Luisa I.
 VIII Otkrivenja

» Čuj «, reče glas Gilu Gilu kad se uputio prema kre-

vetu na kojemu je ležala grofica od Rionueva.
» A h, jesi li to ti? «, uzviknu naš mladić, prepoznavši
Smrt. » Da li je već izdahnula? «
» Tko? «
» Grofica...  «
» Nije. «
» Pa kako si je mogao napustiti? «
» Nisam je napustio, prijatelju moj. Kao što sam ti već
rekao, ja se nalazim posvuda u isto vrijeme i u različi-
tim oblicima. «
» Dobro..., što od mene želiš ? «, s nekim gnušanjem
upita Gil pošto je čuo tu rečenicu.
» Došao sam ti učiniti još jednu uslugu. «
» Valjda će biti tako! Govori! «
» Znaš li da nemaš poštovanja prema meni? «, uzviknu
Smrt podrugljivim glasom.
» To je prirodno...  «, odgovori Gil. » Povjerenje...,
sukrivnja...  «
» Što to znači sukrivnja? «
» Ništa...! Mislim na sliku koju sam vidio kad sam bio
dječak. Predstavljala je Medicinu. Na krevetu su leža-
la dva čovjeka, ili, još točnije, čovjek i njegova bolest.
Liječnik je ušao u sobu s povezom na očima i naoru-
žan toljagom, i kad se približio krevetu počeo naslije-
po tući i po bolesniku i po bolesti... Ne sjećam se točno
tko je prije pod batinama izdahnuo... Čini mi se da je
to bio bolesnik. «
» Ljupke li alegorije! No hajdemo na posao... «
» Da..., hajdemo..., svi se već čude što sam se sam zau-
stavio usred prostorije. «
» Ne brini se za njih! Misle da razmišljaš ili da čekaš
nadahnuće. Poslušaj me načas. Ti znaš da mi prošlost
po pravu pripada i da ti mogu o njoj pripovijedati... za
razliku od budućnosti...  «
» Samo naprijed! «
» Imaj malo strpljenja! Posljednji put ćeš govoriti s gro-
ficom od Rionueva i dužnost mi je da ti ispričam sta-
novitu priču. «
» Nije potrebno. Opraštam toj ženi. «
» R iječ je o Eleni, tvrdoglavče! « uzviknu Smrt.
» Kako!? «
» Velim da je riječ o tome da postaneš plemić i da je
možeš oženiti. «
» Ja već jesam plemić...! Kralj Felipe V učinio me
vojvodom. «
» Monteclaro se neće zadovoljiti skorojevićem... Potrebni
su ti preci. «
» A kako? «
» Već sam ti bio rekao da si ti posljednji potomak obi-
telji Rionuevo. «
» Da! Ali..., rođen izvan braka i nepriznat. «
» Varaš se! Priznat... i te kako priznat! «
» Može biti... No tko će to dokazati? «
» To je baš ono što ću ti reći. «
» Govori. «
» Slušaj i nemoj me prekidati. Grofica je tajanstvena
sfinga tvojega života...  «
» To već znam...  «
» Ona drži u svojim rukama ključ tvoje sreće! «
» I to već znam! «
» Sad je dakle vrijeme da je se domogneš. «
» A na koji način? «
» Vidjet ćeš. Budući da te otac toliko volio...  «
» A h! Zar me jako volio? «, uzviknu Gil Gil.
» Rekao sam ti da me ne prekidaš! Budući da te otac
toliko volio, nije napustio ovaj svijet a da se nije vrlo
ozbiljno pobrinuo za tvoju budućnost. «
» Zar tako? Zar grof nije umro bez oporuke? «
» Kako ti je to palo na pamet? «
» Tako svi kažu. «
» To je čista izmišljotina grofice, kako bi mogla uzeti
sav grofov novac i poslije ga ostaviti u nasljedstvo ne-
kom svom nećaku...! «
» Oh! «
» Smiri se, sve se može srediti! Tvoj je otac posjedovao
izjavu Crispine Lopez i drugu, Juana Gila, i osim toga
još jedan pravno uredan spis, koji besprijekorno doka-
zuju da si vanbračni sin grofa od Rionueva i Crispine
Lopez, začet dok su još bili samci. Baš to je ispovjedio
tvoj otac neposredno pred smrt svećeniku i pisaru koga
sam tamo vidio i koga vrlo dobro poznajem... Ali sve-
ćenik... To ti ipak ne mogu reći. Jednom riječju, grof te
imenovao svojim jedinim i sveukupnim nasljednikom.
To je mogao učiniti jer nije imao nijednog, ni bližeg ni
daljeg rođaka. I nije se samo na to ograničila briga ko-
jom je tvoj dobri otac popločao tvoj put prema sreći,
sam već na rubu groba...  «
» Oh, oče moj! «, promrmlja Gil Gil.
» Slušaj. Ti znaš za veliko prijateljstvo koje je odavna
povezivalo čestitoga grofa i vojvodu od Monteclara, nje-
gova ratnog druga u vrijeme rata za baštinu...  «
» Da, znam to. «
» Dakle, « nastavi Smrt, » tvoj otac, naslućujući tvoju
ljubav prema čarobnoj Eleni, pošalje vojvodi, nekoliko
trenutaka prije no što je izdahnuo, dugo i osjećajno pi-
smo, kojim mu je sve otkrio, zatražio za tebe ruku nje-
gove kćeri i podsjetio ga na tolike česte i velike dokaze
prijateljstva koje su uvijek izmjenjivali...  «
» A to pismo? «, s izvanrednom žestinom upita Gil.
» Dovoljno bi bilo to pismo da uvjeri vojvodu, i već bi
bio njegov zet... dug niz godina...  «
» Što je bilo s tim pismom? «, ponovo upita mladić, uz-
drhtao od ljubavi i prepun srdžbe.
» To bi ti pismo bilo prištedjelo da stupiš u dodir sa
mnom...  «, nastavi Smrt.
» Oh!... Ne budi okrutan...! Reci mi da pismo postoji! «
» To je istina. «
» Dakle, ono postoji? «
» Da. «
» Tko ga sad ima? «
» Ista ona osoba koja ga se dočepala prije no što je sti-
glo do vojvode. «
» Grofica? «
» Grofica. «
» Oh!...  « uzviknu mladić, zakoračivši prema samrt-
ničkoj postelji.
» Pričekaj «, reče Smrt, » ima još toga... Grofica čuva
i oporuku svoga muža, koju mi je gotovo istrgla iz
ruku...  «
» Tebi? «
» Kažem meni, zato što je grof bio već napola mrtav. A
što se tiče svećenika i pisara, reći ću ti gdje žive, a vje-
rujem da će priznati istinu. «
Gil Gil razmisli trenutak.
Zatim će, uporno gledajući zagrobni lik:
» Drugim riječima...  «, uzviknu, » ako se uspijem do-
moći tih dokumenata...  «
» Sutra se možeš oženiti Elenom. «
» Oh, bože! «, promuca mladić učinivši još jedan ko-
rak prema krevetu.
Tamo se ponovo okrenu prema Smrti.
Dvorjani nisu razumjeli što se to događa u duši Gila
Gila. Vjerovali su da je sam i da se bori s čudnovatim
priviđenjem kojemu je dugovao svoje neobično znanje.
No toliki je strah u njima izazivao da ga se nitko nije
usudio prekinuti.
» Reci mi «, nastavi bivši obućar, uputivši se prema svo-
mu strašnom drugu, » kako to da grofica nije spalila
te papire? «
» Zato što je grofica, kao i svi zločinci, praznovjerna,
zato što se bojala da će se jednom pokajati, zato što je
nagađala da u takvoj prilici ti papiri mogu biti njezina
propusnica za vječnost... Jednom riječju, zato što je za-
jednička crta svim zločincima da nijedan ne uništava
tragove svojih zločina, bojeći se da će u trenutku smr-
ti zaboraviti na njih i da se neće moći vratiti vlastitim
tragom da nađe pravi put vrline. Ponavljam ti, dakle,
ti papiri postoje. «
» Tako da će, kad ih se domognem, Elena biti moja...  «,
ponovo će Gil Gil, sumnjajući još uvijek da mu Smrt
može naći sreću.
» Moraš prije savladati još jednu prepreku... « odgovo-
ri Smrt.
» Koju? «
» Elenu je otac obećao jednom grofičinu nećaku, vi-
kontu od Daimiela. «
» Što? Ona ga voli? «
» Ne, ali to je svejedno jer su već dva mjeseca zaručeni... «
» Oh...! Dakle, sve je beskorisno! « razočarano uz vi-
knu Gil Gil.
» Bilo bi da nije mene! «, uzvrati Smrt. » No ja ti još
na vratima ove palače rekoh da moram spriječiti jed-
no vjenčanje...  «
» Što? Ubio si vikonta? «
» Ja! «, uzviknu Smrt sa sarkastičnim užasom. » Neka
me bog oslobodi! Ja ne ubijam! On je sam umro. «
» A h! «
» Pst...! To još nitko ne zna... Njegova obitelj vjeruje da
je u ovom trenutku mladić legao da se odmori. Dakle...,
da vidimo što ćeš učiniti! Elena, grofica i vojvoda na-
laze se na dva koraka od tebe... Sad ili nikad! «
I, tako rekavši Smrt se približi krevetu bolesnice.
Gil Gil također pođe prema krevetu.
Mnogi od ljudi koji su se nalazili u prostoriji, među
njima i vojvoda od Monteclara, doznali su već za Gilovo
proroštvo da će grofica od Rionueva umrijeti prije no
što isteknu tri sata. I vidjevši tako da će se proročan-
stvo uskoro ispuniti, jer se dama koja je do prije neko-
liko trenutaka bila zdrava i vesela, pretvorila odjednom
u nepomično tijelo koje su tek od vremena do vreme-
na potresali jaki grčevi, svi s praznovjernim užasom i
zaslijepljenim obožavanjem počeše promatrati našega
prijatelja.
Grofica pak nije dobro razabirala Gila, ali mu pruži
svoju drhtavu i molećivu ruku, a drugom da znak da
ih ostave same.
Svi se udalje od kreveta i Gil sjedne do samrtnice.

IX Duša
Iako je grofica od Rionueva, Gilu Gilu okorjela nepri-
jateljica, u našoj priči odigrala tako mrsku ulogu, ona
nije bila, kao što vjerojatno mnogi zamišljaju, neka sta-
ra ili ružna, ili istovremeno i ružna i stara žena... I tje-
lesni je izgled pokatkad licemjeran.
Otmjena samrtnica, koja je tada imala trideset i pet
godina, zračila je veličanstvenom ljepotom. Bila je vi-
soka, dostojanstvena i vrlo dobro građena. Njezine su
oči, plave kao more, vjerolomne kao i ona sama, izgle-
dom mirne i nježne, skrivale duboke ponore. Svježina
njezinih usta, mekoća crta njezina lica odavale su da ni
bol ni strast nikada nisu narušile tu bešćutnu ljepotu.
Tako bi se sad, videći je srvanu i bolesnu, obuzetu stra-
hom i pobijeđenu patnjom, i u najbezosjećajnijoj duši
probudila samilost vrlo slična zaprepaštenju ili užasu.
Gil Gil, koji je toliko mrzio tu ženu, i sam je doživio
taj zamršeni osjećaj sažaljenja i straha. I nehotice uhva-
tivši lijepu ruku, prošaputa, više s tugom negoli sa že-
ljom za osvetom:
» Poznajete li me? «
» Spasite me! «, odgovori samrtnica prečuvši pitanje
Gila Gila.
Uto se iza zavjesa provuče još jedna osoba i postavi se
između dva sugovornika, podnimivši se na jastuku i
položivši glavu na ruku. Bila je to Smrt.
» Spasite me! «, ponovi grofica kojoj je strah nagonski
otkrio da je naš junak mrzi. » Vi ste vještac... Kažu da
razgovarate sa Smrću... Spasite me! «
» Zaista se jako bojite umrijeti, gospođo! «, ravnoduš-
no uzvrati mladić i ispusti bolesničinu ruku.
Taj glupi kukavičluk, taj životinjski užas koji je one-
mogućavao bilo kakvu misao i bilo koji drugi osjećaj,
duboko ozlovolji Gila Gila, iako mu je otkrio stupanj
sebičnosti u začetnice svekolike njegove nesreće.
» Grofice! «, uzviknu tada. » Razmislite o svojoj prošlo-
sti i o svojoj budućnosti! Mislite na Boga i na bližnjega
svoga...! Spasite dušu, jer vam tijelo više ne pripada! «
» Jao, umrijet ću! «, uzviknu grofica.
» Ne..., grofice..., nećete umrijeti! «
» Neću umrijeti! «, kriknu jadnica u divljoj radosti.
Mladić s istom ozbiljnošću nastavi:
» Nećete umrijeti, zato što niste nikad ni živjeli...! Baš
suprotno, rodit ćete se u životu duše, koji će za vas
biti vječna patnja, kao što će pravednicima biti vječno
blaženstvo! «
» Jao, ipak ću umrijeti! «, kriknu ponovo bolesnica,
prolivši suze prvi put u svom životu.
» Ne, grofice, nećete umrijeti «, neizrecivo veličanstve-
no odgovori liječnik.
» A h! Imajte milosti! «, uzviknu jadna žena u kojoj se
nada iznova javi.
» Nećete umrijeti «, nastavi mladić, » jer plačete. Duša
nikad ne umire, a pokajanje vam može otvoriti vrata
vječnoga života...  «
» A h, Bože moj! «, uzviknu grofica, pobijeđena tom
okrutnom neizvjesnošću.
» Dobro je što se obraćate Bogu. Spasite dušu, opet vam
govorim... Spasite dušu! Vaše lijepo tijelo, vaš zemaljski
idol, vaše bezbožno postojanje, zauvijek je završilo. Taj
prolazni život, te svjetovne užitke, ono zdravlje i onu
ljepotu, ono blagostanje i ono bogatstvo koje ste toli-
ko željeli sačuvati, dobra koja ste bespravno prisvojili,
zrak, sunce, svijet koji ste do sada poznavali, sve ćete
to izgubiti, sve je to već nestalo i sve će za vas sutra biti
prah i pepeo, ništavilo i trulež, samoća i zaborav. Samo
vam duša ostaje, grofice... Mislite na svoju dušu! «
» Tko ste vi? «, tiho upita samrtnica, zaprepašteno se
zapiljivši u Gila Gila. » Ja vas odnekud poznajem... Vi
me mrzite... Vi me ubijate... Ah...! «
U tom trenutku Smrt položi svoju blijedu ruku bole-
snici na glavu i reče:
» Završi, Gile, završi..., bliži se vječni čas. «
» Ah! Ne želim da umre! «, odgovori Gil. » Još se može
pokajati, još uvijek može ispraviti sve ono zlo što je uči-
nila...! Spasi njezino tijelo, a ja se obvezujem da ću joj
spasiti dušu! «
» Završi, Gile, završi «, ponovi Smrt, » uskoro će otku-
cati zadnja ura. «
» Jadna žena! «, prošaputa mladić pun samilosti pre-
ma grofici.
» Smilujte mi se! «, reče samrtnica s neizrecivom njež-
nošću. » Nikad nisam bila zahvalna..., nikad nisam
voljela..., nikad nisam osjećala to što sad prema vama
osjećam... Sažalite se nada mnom...! Recite mi to...!
Moje se srce smekšalo kad sam čula vaš tužni glas! «
I bila je to istina.
Obuzeta užasom u samrtnom času, izjedana grižnjom
savjesti, bojeći se kazne, lišena svega onoga što je na ze-
mlji predstavljalo njezin ponos i strast, počne osjećati
prve uzdahe duše koja je do tada boravila sakrivena i šu-
tljiva, u najudaljenijim područjima njezina duha; duša
uvijek napadana ali bogata strpljenjem i junaštvom...,
riječju, duša koja se može usporediti s kćerkom rodite-
lja zločinaca i razvratnika koja razmišlja, šuti, sakriva
se kad ih vidi i plače u zakutku, dok jednom, na prvi
znak pokajanja koji primijeti u njih, ne prikupi hrabrost,
potrči im u zagrljaj i iznenadi ih svojim čistim i božan-
skim glasom, pjevajući kao slavuj, nebeskom glazbom,
kao da pozdravlja zoru vrline poslije tmine grijeha...
» Pitate me tko sam! «, odgovori Gil shvativši sve. » Ni
ja više ne znam! Bio sam vaš smrtni neprijatelj, ali sad
vas više ne mrzim. Čuli ste glas istine..., glas smrti..., a
vaše je srce odgovorilo! Hvala budi Bogu! Došao sam
do ovoga kreveta boli da od vas tražim sreću svojega ži-
vota..., i otišao bih sretan i bez nje, jer vjerujem da sam
vama donio sreću..., jer sam spasio vašu dušu! Božanski
Isuse, evo, oprostio sam nepravde i učinio dobro svoje-
mu neprijatelju!... Zadovoljan sam..., sretan sam..., ne
tražim ništa više. «
» Tko si ti, tajanstveni i uzvišeni dječače? Tko si ti, tako
dobar i tako lijep, koji stižeš kao anđeo do uzglavlja
moje samrtne postelje i činiš mi ugodnima moje za-
dnje trenutke? «, upita grofica, tjeskobno stišćući ruke
Gila Gila.
» Ja sam Prijatelj Smrti!...  «, odgovori mladić. » Ne
čudite se onda što smirujem vaše srce. Govorim vam
u ime Smrti, i stoga ste mi povjerovali. Došao sam po
nalogu toga samilosnog božanstva koje je mir na zem-
lji, istina svjetova, krotitelj duha, glasnik Boga, koje je
sve osim zaborava. Zaborav je u životu, grofice, a ne u
smrti. Prisjetite se... i prepoznat ćete me. «
» Gil Gil! «, uzviknu grofica i izgubi svijest. » Je li umr-
la? «, liječnik upita Smrt.
» Nije. Još joj ostaje pola časka. «
» Znači... još će govoriti? «
» Gil...! «, prostenje samrtnica.
Mladić se nagne nad groficu kojoj je lijepo lice zračilo
novom ljepotom, besmrtnom i božanskom, i u očima,
u kojima se vatra života gasila u malaksalima i nujnim
zrakama, u poluotvorenim ustima isprekidana daha,
na tim nježnim i žarkim rukama, na bijelom vratu koji
se pružao prema njemu s beskrajnom tjeskobom, ugle-
da tako rječit izraz kajanja i nježnosti, tako prisnu bla-
gost i žarku molbu, tako beskrajno i svečano obećanje,
da se bez imalo oklijevanja udalji od kreveta i pozove
vojvodu od Monteclara, nadbiskupa i tri plemića od
mnogih koji bijahu u prostoriji, te im reče:
» Poslušajte javnu ispovijed duše koja se vraća Bogu. «
Oni okruže samrtnicu, privučeni više nadahnutim li-
cem Gila Gila negoli njegovim riječima.
» Vojvodo «, prošaputa grofica kad je ugleda-
la Monteclara, » moj ispovjednik ima jedan ključ...
Gospodine...  «, nastavi okrenuvši se nadbiskupu, » za-
tražite ga od njega... Ovaj je mladić, ovaj je liječnik, ovaj
je anđeo, priznati vanbračni sin grofa od Rionueva...,
mojega pokojnog muža, koji vam je pred smrt napisao
jedno pismo, vojvodo, tražeći od vas, u njegovo ime,
Eleninu ruku. Tim ključem... u mojoj ložnici... svi pa-
piri... Molim vas...! Naređujem vam...! «
Reče i padne na jastuk bez iskre u očima, bez daha na
usnama, bez boje u licu.
» Izdahnut će...  «, uzviknu Gil Gil. » Ostanite uz nju,
gospodine...  «, nastavi okrenut nadbiskupu. » A vi,
gospodine vojvodo, poslušajte me. «
» Pričekaj...  « reče Smrt na uho našega mladića.
» Što je sad? «, uzvrati ovaj.
» Nisi joj oprostio...! «
» Gile Gile...! Tvoj oprost...! « promuca samrtnica.
» Gil Gil! «, uzviknu vojvoda od Monteclara. » Jesi li
to ti? «
» Grofice, neka vam Bog oprosti kao što vam ja opra-
štam...! Umrite u miru! «, reče svečanim tonom sin
Crispine Lopez.
Na to se Smrt nagnu nad groficu i svoje joj usne prilju-
bi uz čelo...
Poljubac odjeknu u grudima već mrtva tijela...
Hladna i mutna suza spusti se niz lice pokojnice.
Gil obriše svoje suze i odgovori Monteclaru: » Da, gos-
podine vojvodo, to sam ja. «
Nadbiskup je kod uzglavlja molio posmrtne molitve.
Smrt u međuvremenu nestane.
Bila je ponoć.

X  Do viđenja sutra

» Potražite te papire, gospodine vojvodo «, reče Gil Gil,

» i dopustite mi, molim vas, da govorim s Elenom. «
» Dođite, gospodine doktore, dođite! Kralj umire...  «,
uzviknu Don Miguel de Guerra prekidajući Prijatelja
Smrti.
» Pođite za mnom, gospodine vojvodo... «, s velikim
poštovanjem reče mladić. » Otkucala je ponoć pa vam
mogu priopćiti vrlo važnu vijest, ne znam da li dobru
ili lošu. To jest, mogu vam reći hoće li Luis I umrijeti
ili neće u toku dana koji sada počinje. «
Zapravo, dan kada je Luis I morao predati dušu
Stvoritelju, trideset i prvi kolovoza, već je bio počeo.
Gil Gil sasvim povjeruje u to kad je ugledao Smrt kako
stoji usred sobe, očiju uprtih u kraljevskoga bolesnika.
» Kralj će danas umrijeti...  «, reče Gil Gil Monteclaru
na uho. » Ta je vijest vjenčani dar koji donosim Eleni.
Ako znate vrijednost takva dara, sačuvajte ga u tajno-
sti i poslužit će vam kao uputa za ponašanje prema
Filipeu V. «
» Elena je obećana drugomu...  «, uzvrati vojvoda.
» Nećak grofice od Rionueva umro je večeras «, preki-
nu ga Gil Gil.
» Oh! Što nam se to događa? «, uzviknu vojvoda. » Tko
si ti, ti koga sam upoznao još kao dječaka, a sad me za-
panjuješ svojom moći i svojim znanjem? «
» Kraljica vas zove...  «, reče u tom trenutku jedna dama
vojvodi od Monteclara koji je stajao zaprepašten.
Ta je dama bila Elena.
Vojvoda ode do kraljice, ostavivši dvoje zaljubljenih
same u sredini sobe.
Ne same, jer se na tri koraka od njih nađe Smrt.
Elena i Gil ostadoše na nogama gledajući se, ne usuđu-
jući se prozboriti ni riječi, kao da su prestrašeni što se
vide, kao da se boje da je njihov susret samo san iz ko-
jega će se oboje probuditi ako jedno drugomu pruže
ruku ili ako ispuste i najmanji uzdah.
Već su jednom, poslije podne, kad su se na istom mje-
stu sreli, oboje osjetili, usred neizrecive radosti, neku
potajnu tjeskobu, sličnu onoj koju osjete dva prijatelja
kad se nakon duge razdvojenosti sretnu i prepoznaju
u tamnici, u zoru na dan smaknuća, i ne znajući da su
sudionici u kobnu zločinu ili žrtve istovjetna progona.
Također bi se moglo reći da je bolna sreća s kojom su se
Gil i Elena prepoznali bila slična gorku zadovoljstvu s
kojim bi se leš ljubomorna muža (kad bi leševi mogli
osjećati) smješkao u grobu da čuje kako se jedne noći
otvaraju vrata groba i shvati da unose leš njegove su-
pruge ne bi li ga ukopali...
» Napokon si stigla! « rekao bi ubogi mrtvac. » Napokon
si stigla!... Već četiri godine sam brojim noći i dane mi-
sleći što ti radiš na zemlji, ti, tako lijepa i tako neza-
hvalna, koja si crninu odbacila već na obljetnicu moje
smrti. Nisi dugo čekala...! No napokon si i ti ovamo
stigla. Kad već nije moguća ljubav između nas, još su
manje moguće nevjere, a kamoli zaborav...! Pripadamo
jedno drugom u odrečnom smislu! Iako nas ništa ne
sjedinjuje, sjedinjeni smo zato što nas ništa ne razdva-
ja. Ljubomoru, neizvjesnost, životne strepnje, zamije-
nila je vječnost ljubavi i sjećanja. Sve ti opraštam! «
Te misli, iako pomalo ublažene tankoćutnošću naravi
Gila i Elene, njezinom nevinošću, njegovom bistrom
pameti i njihovom zajedničkom vrlinom, plamtjele su
u dušama dvoje zaljubljenih kao dvije pogrebne buk-
tinje, pri čijem su svjetlu vidjeli neograničenu buduć-
nost spokojne ljubavi koju ništa ne može ni uznemiriti
ni uništiti, ukoliko sve to što im se događa nije samo
nepostojan san.
Dakle, gledali su se dugo sa zanesenim obožavanjem.
Plave Elenine oči ponirale su u tamne oči Gila Gila, kao
što visoko nebo nepotrebno šalje svoje zrake tminama
naših noći, dok su se crne oči Gila Gila gubile u neiz-
drživoj prozirnosti nebeski najčistijih Eleninih očiju,
kao što se pogled i misao, ako ne i osjećaji, nepotrebno
zamaraju kad mjere neizmjernost beskrajnih prostora.
Ne znamo koliko bi vremena bili ostali tako, a vjeruje-
mo cijelu vječnost, da Smrt nije privukla pažnju Gila
Gila.
» Što od mene želiš «, prošaputa mladić.
» Što ja imam od tebe željeti? «, uzvrati Smrt. » Da je
više ne gledaš! «
» A h! Ti je voliš! «, s neopisivim jadom uzviknu Gil.
» Da...  «, nježno se složi Smrt.
» Namjeravaš mi je oteti! «
» Ne. Namjeravam te sjediniti s njom. «
» Jednom si mi rekao da je neće zagrliti druge ruke osim
tvojih ili mojih...  «, zdvojno prošaputa Gil Gil. » Čija
će prije biti? Moja ili tvoja? Reci mi! «
» Ljubomoran si na mene! «
» Užasno ljubomoran! «
» To je loše...! «, uzvrati Smrt.
» Čija će prije biti «, ponovi mladić stišćući ledene ruke
svoga prijatelja.
» Ne mogu ti odgovoriti. Bog, ti i ja borimo se za nju...
Ali mogli bismo se nagoditi. «
» Reci mi da je ne namjeravaš ubiti...! Reci mi da ćeš
me s njom sjediniti još na ovom svijetu...! «
» Na ovom svijetu.! «, ironično ponovi Smrt. » Bit će
to na ovom svijetu... Obećajem ti to. «
» A zatim? «
» Zatim... će biti Božja. «
» A tvoja? Kada? «
» Moja... moja je već bila! «
» Izludjet ćeš me. Da li Elena živi? «
» Kao i ti! «, uzvrati Smrt.
» A... živim li ja? «
» Više nego ikad. «
» Govori, za ime Božje! «
» Nemam ti što reći... Još me ne bi mogao razumjeti.
Što znači umrijeti? Znaš li možda ti? Što je život? Jesi
li to sebi ikad uspio objasniti? Ako dakle ne znaš vri-
jednost tih riječi, zašto me pitaš jesi li mrtav ili živ? «
» A hoću li ikada shvatiti? «, zdvojan uzviknu Gil Gil.
» Da... Sutra...  «, odgovori Smrt.
» Sutra! Ne razumijem te. «
» Sutra ćeš biti Elenin muž. «
» A h! «
» A ja ću vam biti kum...  «, nastavi Smrt.
» Ti! Da nas možda ne namjeravaš ubiti? «
» Ma ni govora! Sutra ćeš biti bogat plemić, moćan, sre-
tan... Sutra ćeš također doznati sve! «
» Ti me dakle voliš? «, uskliknu Gil Gil.
» Dakle, do viđenja sutra... «, reče Gil Gil i pruži ruku
strašnom božanstvu.
Elena je još uvijek stajala pred Gilom Gilom.
» Do viđenja sutra...  «, odgovori ona, kao da je čula
posljednju rečenicu, kao da odgovara drugom tajnom
glasu, kao da je pogodila mladićeve misli.
Polako se okrene i izađe iz kraljevske odaje. Gil se pri-
bliži kraljevu krevetu.
Vojvoda od Monteclara stane uz bok našemu prijatelju
i reče mu poluglasno:
» Do viđenja sutra... Ako kralj umre, sutra ćete se vjen-
čati s mojom kćeri. Kraljica mi je upravo prenijela da je
umro vikont od Rionueva... Najavio sam joj vaše vjen-
čanje s Elenom i ona ga svim srcem odobrava. Sutra
ćete, ako Luis I zaista zauvijek zaklopi oči, biti prvi na
dvoru «.
» Nemojte u to sumnjati, gospodine vojvodo! «, zagrob-
nim će glasom Gil Gil.
» Onda, do viđenja sutra! «, svečano ponovi Monteclaro.
 XI  Gil ponovo postaje sretan i prvi se dio ove
priče završava

Sutradan, prvi rujna 1724. godine, u devet sati ujutro,

šetkarao je Gil Gil jednom od dvorana palače Rionueva.
Ta mu je palača pripadala, jer je odsad bio grof, priznat
na temelju oporuke i ostalih spisa njegova oca, koje su
vojvoda od Monteclara i nadbiskup Toleda pronašli on-
dje kamo ih je bila uputila grofica.
Osim toga, prethodne mu je noći glasnik uručio pove-
lju dvorskoga liječnika, potvrdu o imenovanju vojvo-
dom od Istine i trideset tisuća pezosa u zlatu, što mu
je poslao Felipe V koji je napokon odlučio ponovo sje-
sti na prijestol svetoga Fernanda.
I napokon, idućeg se dana imao vjenčati Elenom od
Monteclara.
Smrt je Gil Gil potpuno izgubio iz vida još od jutra,
kad je izašla iz palače odnoseći sobom dušu Luisa I.
Ipak, naš se mladić sjećao kako je neumoljivo božanstvo
obećalo da će mu biti kumom na vjenčanju s Elenom i
stoga možete razumjeti zašto je šetkarao tako zamišljen.
» Evo «, reče, » sad sam plemić, bogat sam i moćan!
Evo, gospodarim ženom koju obožavam...! A ipak ni-
sam sretan. Sinoć, dok sam gledao Elenu i odmah zatim
u posljednjem razgovoru sa Smrti, vjerovao sam da ću
doznati tko zna kakve strašne tajne. Moram prekinuti
vezu s tim zlokobnim božanstvom koje me štitilo...!
Hoće li to biti nezahvalno...? Pa neka bude! Već će s
vremenom ugrabiti priliku da mi se osveti! Ne... Smrt
više ne želim vidjeti! Tako sam sretan...! «
Novi vojvoda počne smišljati način kako da prekine
prijateljstvo sa Smrti sve do posljednjeg trenutka svog
života.
» Činjenica je «, nastavi, » da neću umrijeti sve dok to
Bog ne bude htio. Smrt mi sama od sebe ne može na-
nijeti nikakvo zlo, zato što nema moć ubrzati ni moju
ni Eleninu smrt! Dakle, stvar je u tome da je ne vi-
dim i ne čujem u svakom trenutku. Njezin me glas za-
strašuje, njezina me otkrića uznemiruju, njezine riječi
u meni pobuđuju prezir prema životu i stvarima. Što
da učinim da me ne slijedi kao mora? Ah, koje li mi-
sli! Smrt se prikazuje samo tamo gdje ima koga ubiti...
Ako budem živio na selu..., ako ne budem susretao lju-
de..., sam s Elenom..., moja će me neprijateljica ostavi-
ti na miru sve dok ne dođe s naredbom Svevišnjega da
potraži jedno od nas dvoje! A u međuvremenu, da je
ne vidim ni u Madridu, živjet ću povezanih očiju...  «
Razdragan svojim razmišljanjem, naš je mladić zračio
veseljem kao da se upravo oporavio od duge bolesti, si-
guran na zemlji za vijeke vjekova.
Poslije podne idućega dana, u šest sati, Gil Gil i Elena
sklopiše brak u lijepom ljetnikovcu podno Guadarrame7,
koji je pripadao novomu grofu i vojvodi.
U šest i pol pratnja ode u Madrid i naši mladenci osta-
doše sami u bujnom vrtu.
Onaj stari Gil Gil nije više viđao Smrt.
I, ovdje bi se priča mogla završiti, a ipak, tek će od sada
postati uistinu zanimljiva i jasna.

XII  Zalazak sunca

Voljela je i bila voljena, obožavala je i bila
obožavana. Prema zakonu prirode, duše
dvoje ljubavnika, stopivši se jedna s dru-
gom, prestale bi postojati u pijanstvu lju-
bavna zanosa, kad bi duše mogle umirati.
(Lord Byron)
Gil i Elena su se voljeli, jedno drugome pripadali, bili
slobodni, bili sami.
Sjećanja iz djetinjstva, otkucaji njihova srca, želja nji-
hovih roditelja, sudbina, rođenje, božji blagoslov, sve
ih je sjedinjavalo, sve ih je povezivalo.
Gil i Elena, koji su se sa zadovoljstvom gledali od male-
na, koji su u mladosti jedno drugo osvojili svojom ljepo-
tom, koji su istovremeno oplakivali svoju razdvojenost,
7 (Sierra de) Guadarrama, planinski lanac između Madrida i
Segovije.
Gil i Elena, Elena i Gil; te dvije sudbinski nerazdvoji-
ve duše napokon su u tako tajanstvenom i svečanom
času izgubile svoju bijednu i usamljeničku osobnost i
prožele se u neizmjernoj budućnosti sreće, kao što se
dvije rijeke koje izviru u istoj planini, udaljene jedna
od druge svojim krivudavim tokom, stapaju i postaju
jedno u beskrajnoj samoći oceana.
Bila je večer, ali nije se činila kao večer samo jedno-
ga dana, nego kao večer postojanja svijeta, večer sve-
ga onog vremena koje je proteklo od postanka svijeta.
Sunce je nujno zalazilo. Sjajno rumenilo sa zapada po-
zlaćivalo je pročelje ljetnikovca, raspršujući se kroz ra-
skošnu i zelenu lozu velike odrine, koja je kao baldahin
zaklanjala dvoje mladenaca. Miran i topao uzduh, po-
sljednji cvjetovi te godine, nepomične ptice na granama
drveća, sva priroda sudjelovala je, nijema i zadivljena, u
smiraju toga dana, u tom zalasku sunca, kao da je po-
sljednji u kojemu sudjeluju ljudska bića, kao da se kralj
zvijezda neće idućeg dana vratiti, tako velikodušan i
veseo, tako darežljiv životom i mladosti kao što se pri-
kazao tolika jutra uzastopce, za vrijeme tolikih tisuća
stoljeća... Činilo se kao da je u tom trenutku vrijeme
stalo i da su sati, pošto im je zaustavljen neprekidan
ples, sjeli da se odmore na travi i da jedan drugome pri-
povijedaju ganutljive priče o ljubavi i smrti, kao mlade
učenice koje, umorne od igre, sjednu u vrtu samostana
i jedna drugoj povjeravaju dogodovštine iz djetinjstva
i zanose iz mladosti.
Činilo se također kao da je u tom trenutku završavalo
jedno razdoblje u povijesti svijeta, da je svako stvorenje
slalo svoj posljednji pozdrav: ptica svomu gnijezdu, la-
hor cvijeću, stabla rijekama, sunce planinama; kao da
je prisna zajednica u kojoj su svi živjeli, pružajući uza-
jamno boju i miomiris, glazbu i pokret, i miješajući se
u istom drhtaju sveopćeg postojanja, zauvijek prekinu-
ta i da će se od sada svatko od njih morati pokoravati
novim zakonima i novim moćima.
Naposljetku, činilo se kao da će se te večeri razvrći ta-
janstvena zajednica koju sačinjavaju jedinstvo i sklad
bića; zajednica koja onemogućuje smrt i najništavnijem
od svega što je stvoreno, koja neprekidno preobličuje i
uskršnjuje materiju; koja ništa ne ispušta iz vida; koja
se sa svim poistovjećuje i koja sve obnavlja i uljepšava.
Više od ičega i više od ikoga obuzeti tim vrhunskim
osjećanjem i čudnim priviđenjem, Gil i Elena, tako-
đer nepomični, također nijemi, s rukom u ruci, pomno
promatrajući veličanstvenu tragediju smrti toga po-
sljednjeg dana njihove nesreće, gledali su se s prisnom
uznemirenošću i slijepim obožavanjem, ne znajući na
što misle, zaboravivši cio svijet, zaneseni i nepomični,
kao dva portreta, kao dva kipa, kao dva mrtvaca.
Možda su povjerovali da su sami na zemlji... Možda su
povjerovali da su je već napustili...
Otkako su nestali njihovi svatovi, otkako se u daljini iz-
gubio šum njihovih koraka, otkako ih je svijet potpuno
napustio, ništa nisu rekli, ništa, obuzeti užitkom što se
gledaju. Nalazili su se tamo i sjedili na klupi usred trati-
ne, okruženi cvijećem i zelenilom, s beskrajnim nebom
pred očima, slobodni i usamljeni kao dva nepomična
galeba usred pustog oceana na naplavini koju nosi val!
Nalazili su se tamo, opijeni svojim uzajamnim pro-
matranjem, lakomi na svoju sretnu zvijezdu, s čašom
blaženstva u ruci, ne usuđujući se prinijeti je usnama,
bojeći se da sve ne bude san, ili ne želeći veću sreću od
ove koju su već osjećali...
Nalazili su se tamo, naposljetku, ništa ne znajući, nevi-
ni, lijepi, besmrtni, kao Adam i Eva u raju prije grijeha!
Elena, djevojka od devetnaest godina, bila je u punu
sjaju svoje izvanredne ljepote, ili, bolje reći, nalazila se
u onom kratkotrajnom trenutku mladosti koja već po-
sjeduje sve svoje čari, poznaje vlastitu prirodu, puna ne-
beskih blagoslova i obećanja sreće, koja može osjetiti
sve a ipak još ništa nije osjetila, djevojka i žena istovre-
meno... Ruža poluotvorena darežljivim sunčevim zra-
kama koja je već raširila sve svoje latice i pokazuje sve
svoje čari, koja se povija pod daškom lahora, ali uspi-
jeva sačuvati oblik, boju i miris koje imaju samo stid-
ljivi pupoljci.
Elena je bila visoka, vitka i kao isklesana stasa, bila je
lijepa, umjetnička izgleda i zavodljiva. Njeno zaobljeno
lice bilo je ovjenčano plavom kosom, zlaćanom na slje-
poočicama a kestenjastom u njenim bujnim uvojcima.
Vrat joj je bio bijel i vitak kao Junonin. Činilo se da se
u njezinim plavim očma ogleda beskrajnost misli. O
tim bi se očima moglo reći da ih se nitko, koliko god
gledao, ne bi mogao nagledati. Imale su još nešto ne-
besko, a ne samo boju i bistrinu.
I bilo je baš tako: iz Elenina pogleda zračila je svjetlost
vječnosti, čista duha, besmrtna žara, koja nije pripada-
la zemaljskomu. Njezina put, bijela i blijeda kao voda u
sumrak, bila je prozirna kao sedef, ali nije odavala crve-
nilo krvi. Samo poneka tanka žilica nebeske boje pre-
kidala bi tako jasnu i ugodnu bjelinu. Reklo bi se da je
Elena od mramora.
Njezino anđeosko lice ipak je imalo usta žene. Usta, ru-
mena kao cvijet šipka, vlažna i sjajna kao rosa, kao da su
joj bila, ako se tako može reći, uronjena u neku toplu i
putenu paru, kao uzdisaj koji ih je držao poluotvoreni-
ma. Elenu bi se dakle moglo usporediti i s kipom, što
ga je isklesao Pigmalion,8 u trenutku kad je, prvi put,
pokrenuo čarobne usne da poljubi umjetnika...
Napokon, Elena je bila odjevena u bjelinu što je samo
uvećavala blistavu raskoš njezine ljepote. Bila je bez
sumnje jedna od onih žena koje odjeća ne može sakriti.
8 Pigmalion, slavni mitski kipar na Cipru koji je u mramoru
isklesao kip Polifemove nimfe Galateje, toliko lijep da se u nj za-
ljubio, a kad je Afrodita kipu udahnula život, oženio se njom.
S njom je bilo kao s poganskim Minervama koje dopu-
štaju da se kroz njihovo ruho nagađa o najčistijim ob-
licima olimpske ljepote. Tako se i potpuna i vrhunska
ljepota mladenke otkrivala u svom svojem sjaju, iako
zaklonjena svilom i čipkom. Činilo se da joj tijelo iz-
među nabora bijele haljine blista, onako kao što naja-
de i nereide9 svojim sjajnim udovima obasjavaju dubinu
mora.
Takva je bila na dan svoga vjenčanja s Gilom Gilom...
I takvom ju je gledao Gil Gil, takva je bila njegova!

XIII  Pomrčina mjeseca

Gorke bi suze pastira i pjesme koje je samo

gora slušala prestale tek kad bi gledajući
zlatnom bojom bojene oblake vidjeli da
je već prošao dan. Vidjela se tmina kako
hitro žuri, već na strmu obronku najviše-
ga brda...
(Garcilaso10)
Oh! Da, mladić ju je gledao... kao što slijepac gleda
9 Najade su nimfe koje žive u rijekama i izvorima. Nereide su
također nimfe ali žive u moru, slično kao sirene.
10 Garcilaso de la Vega (1501—1536), lirski španjolski pjesnik,
znamenit naročito po svojim trima Eklogama. Alarcón navodi
stihove iz posljednje kitice Prve Ekloge.
sunce i, ne videći ga, osjeća njegovu toplinu u mrtvim
zjenicama.
Nakon tolikih godina samoće i patnje, nakon tolikih
sati zagrobnih priviđenja, on, PRIJATELJ SMRTI,
osjećao se utopljenim u oceanu života, u svijetu svje-
tlosti, nade, sreće!
Što je mogao kazati, što je mogao misliti nesretnik, kad
još nije uspijevao povjerovati da postoji, da je ta žena
Elena, da je on njezin muž, da su oboje izbjegli kan-
džama Smrti?
» Govori, moja Eleno...! Reci mi sve! «, uzviknu napo-
kon Gil Gil, pošto je sunce zašlo i ptice prekinule tiši-
nu. » Govori, dobro moje! «
Tada mu Elena opiše sve ono na što je mislila i što je
osjećala u posljednje tri godine; svoju patnju kad je Gil
Gil nestao, svoje razočaranje što mora u Francusku,
kako ga je na odlasku uočila pred vratima palače, kako
se vojvoda od Monteclara usprotivio toj ljubavi o kojoj
mu je pripovijedala grofica od Rionueva, kako je bila
sretna kad ga je susrela ispred sv. Millana prije tri dana,
koliko je patila kad je vidjela da je pao, pogođen straš-
nom grofičinom rečenicom... Sve..., sve mu je ispriča-
la..., jer je sve to samo povećalo njezinu ljubav, daleko
od toga da je oslabi!
Padala je noć... i, kako su se širile njezine sjene, nesta-
jala je tajna tjeskoba koja je mutila Gilovu sreću.
» Oh! « mislio je mladić privijajući Elenu na svoje srce.
» Smrt mi je izgubila trag i sad ne zna gdje bi me naš-
la... Neće ovamo doći, neće...! Naša će je besmrtna lju-
bav natjerati u bijeg! Što bi Smrt ovdje imala raditi?
Dođi, dođi, tamna noći, i obavij nas svojim crnim ve-
lom...! Dođi, makar vječno trajala...! Dođi, makar su-
trašnji dan nikada ne osvanuo... «
» Drhtiš..., Gile...! « promuca Elena. » Plačeš...! «
» Ženo moja! «, prošaputa mladić, » dobro moje...!
Nebo moje! Plačem od sreće! «
Tako reče i, držeći među rukama prekrasno lice supruge,
pogleda je snažnim, mahnitim i sumanutim pogledom.
Dubok i žarki uzdah, krik pijane strasti, otme se s usni-
ca Gila i Elene.
» Ljubavi moja! « protepaše oboje u zanosu prvoga po-
ljupca, na čiji se nježan zvuk stresu nevidljivi duhovi
samoće.
Uto naglo izađe mjesec, pun, veličanstven i sjajan.
Njegova neobična, neočekivana svjetlost uznemiri dvoje
supružnika koji istovremeno okrenu glavu prema isto-
ku, odmaknu se jedno od drugoga vođeni ne znamo
kojim tajanstvenim nagonom, ali ne ispustivši drhtave
i zgrčene ruke, odjednom hladne kao mramor groba.
» To je mjesec! « promrmljaju oboje promuklim glasom.
Ponovo se zanosno pogledaju i Gil pruži ruke prema
Eleni s nekim nejasnim osjećajem istovremene ljubavi
i očaja...
Ali Elena je bila blijeda kao smrt.
Gil zadrhta.
» Eleno..., što ti je? «, reče.
» Oh, Gile... «, odgovori djevojka. » Jako si blijed! «
U tom se trenutku pomrači mjesec, kao da se neki oblak
postavio između njega i dvoje mladih...
Ali, jao! Nije bio oblak...!
Bila je to široka crna sjena koju je Gil s tratine gdje se
nalazio vidio kako je prekrila nebo i zemlju, odjenuv-
ši u crninu cijelo obzorje...
Bila je to orijaška prilika, koju je možda njegova ma-
šta još i uvećala...
Bilo je to strašno biće, ogrnuto vrlo dugim i tamnim
ogrtačem, koje je stajalo do njih, nepomično, šutljivo,
zaklanjajući ih svojom sjenom...
Gil Gil pogodi tko je to!
Elena nije vidjela žalosni lik... Elena je i dalje vidjela
mjesec...

XIV  Napokon... liječnik!

Gil Gil se nalazio između svoje ljubavi i Smrti, to jest

između života i smrti.
Da, zato što je žalosna sjena koja se postavila između
njega i mjeseca, zamaglivši na Eleninom licu sjaj ljuba-
vi, bila božanstvo mraka, vjeran drug našemu junaku
od one tužne noći kad se on, tada još nesretan, bio na-
umio ubiti.
» Zdravo, prijatelju «, reče mu kao i one noći.
» A h, šuti...! «, prošaputa Gil Gil rukama pokrivši lice.
» Što ti je, ljubavi moja? «, upita Elena primijetivši tje-
skobu svoga muža.
» Eleno...! Eleno...! Nemoj se udaljavati od mene «, očaj-
no uzviknu mladić, lijevom rukom obgrlivši vrat svo-
je supruge.
» Moram govoriti s tobom... «, nastavi Smrt, stišćući
Gilu Gilu desnu ruku i nježno ga privlačeći.
» Oh! Dođi.. uđimo...! «, reče mladić i počne je odvla-
čiti prema ljetnikovcu.
» Ne! Dođi...! Izađimo...! «, pokazujući mu vrtna vra-
ta šapne Smrt.
Elena nije Smrt ni čula ni vidjela.
Tu žalosnu povlasticu uživao je samo vojvoda od Istine.
» Gile..., čekam te...! «, nastavi zlokobna prilika.
Nesretniku strah prodre do kosti. Obliju ga obilne suze
koje Elena obriše rukom. On joj maknu ruke i počne
smušeno trčati vrtom, vičući, razdiran jecajima:
» Umrijeti, baš sada umrijeti! «
Elena krenu za njim, ali, zacijelo zbog straha što joj ga
je izazvalo stanje supruga, nakon prvog se koraka one-
svijesti i padne na travu. » Umrijeti, umrijeti! «, nasta-
vio je očajno uzvikivati mladić.
» Ne boj se... «, odvrati Smrt, ljubazno mu se približa-
vajući. » Osim toga, beskorisno je da bježiš od mene.
Slučaj je htio da se sretnemo i ne mislim te napustiti
kako bi to ti želio. «
» Zašto dolaziš ovamo? «, uzviknu mladić bijesnim gla-
som, brišući suze, kao netko tko se odrekao preklinjanja,
a možda i razboritosti, zaustavivši se ispred Smrti, iza-
zovno je gledajući. » Zašto dolaziš ovamo? Odgovori! «
I razdraženo pogleda uokolo, kao da traži kakvo oružje.
Blizu njega nađe se motika koja je pripadala vrtlaru.
Naglo je zgrabi, podignu u zrak kao da je lagana trska
(jer mu je očaj udvostručio snagu) i treći put upita, s
više srdžbe nego ikada:
» Zašto dolaziš ovamo? «
Smrt prasne u smijeh koji bismo mogli nazvati
filozofskim.
Jeka toga smijeha javi se nekoliko puta, odbijajući se o
četiri vrtna zida, podsjećajući svojim zvukom na kle-
pet mrtvačkih kostiju kad udaraju jedna o drugu.
» Ž eliš me ubiti! « uzviknu napokon mračni lik.
» Dakle, Život se usuđuje napasti Smrt? Zanimljivo...
Hajde, borimo se! «
Tako reče i zabacivši unatrag široki crni ogrtač poka-
že u ruci neku vrstu motike (koja je više sličila srpu ili
kosi) te zauzme položaj nasuprot Gilu Gilu.
Mjesec dobije žućkastu boju svijeća koje rasvjetljuju cr-
kve na Veliki petak, podiže se tako hladan vjetar da je
drveće puno plodova zastenjalo od boli, iz daljine se za-
čuje lajanje pasa ili, još točnije, dugo zavijanje kao žalob-
ni znamen, i čak se činilo da od tamo, između oblaka,
vrlo visoko, dopire zvuk nebrojenih zvona koja zvone
za pokojnika...
Gil sve to osjeti i padne na koljena pred svog protivnika.
» Milost! Oprosti! «, s neopisivim strahom zamoli.
» Opraštam ti... «, odgovori Smrt i spremi svoju kosu.
I kao da je bijes crnoga božanstva izazvao sve one za-
grobne znakove Prirode, samo što se na usnama Smrti
pojavio osmijeh, nestane hladnoće u zraku, utihnu zvo-
na, psi prestanu zavijati, a mjesec zasvijetli tako sjajno
kao na početku noći.
» Htio si se sa mnom boriti! «, uzviknu Smrt dobre
volje. » Napokon si postao liječnik! Ustani, nesretniče,
ustani i daj mi ruku. Već sam ti rekao da se ove noći ne-
maš čega bojati. «
» Zašto si onda došao ovamo? « ponovo upita mladić
dok mu je strah rastao. » Zašto si došao ovamo? Kako
to da si u mojoj kući? Ti dolaziš samo kad nekoga mo-
raš ubiti...! Koga tražiš? «
» Sve ću ti objasniti... Sjednimo načas... «, uzvrati Smrt,
milujući ledene ruke Gila Gila.
» A li, Elena... « prošaputa mladić.
» Ostavi je sad. U ovom je trenutku uspavana, ja bdi-
jem nad njom. Dakle, prijeđimo na stvar. Gile Gile...,
ti si nezahvalan! Isti si kao i svi drugi! Kad se uspneš,
udarcem noge odbaciš ljestve kojima si se penjao! Oh!
Tvoje ponašanje prema meni ne može se nikako oprav-
dati! Koliko li si mi samo zadao boli ovih posljednjih
dana! Oh, koliko samo! «
» Aaah...! Ja je obožavam! «, prošaputa Gil Gil.
» Ti je obožavaš! Baš tako...! Bio si je zauvijek izgubio,
postao si bijedan obućar a njome se trebao oženiti ple-
mić. Umiješam se ja i učinim te plemićem, bogatim i
slavnim. Oslobodim te suparnika, pomirim te s tvo-
jom neprijateljicom i odnesem je na drugi svijet. Dam
ti naposljetku Eleninu ruku, a ti sad na mene trgaš mač,
zaboravljaš na mene i stavljaš povez na oči samo da me
ne vidiš...! Nepromišljen si! Nepromišljen, baš koliko
i ostali ljudi! Oni, koji bi me uvijek u mašti morali vi-
djeti, stave na oči povez ispraznosti svijeta i žive tako da
mi ne posvete ni malo pažnje, sve dok ih ne dođem po-
tražiti! Baš sam nesretne sudbine! Ne znam da li mi je
moguće približiti se samrtniku, a da se on ne prestraši
i iznenadi, kao da me nikad nije očekivao! Čak i star-
ci od sto godina misle da mogu bez mene! Ti pak koji
imaš povlasticu da me vidiš svojim tjelesnim osjetilima
i koji me ne možeš zaboraviti onako kako bi želio, ti
si neki dan stavio na oči materijalni zaborav, povez od
krpe, a danas se zatvaraš u osamljeni vrt i vjeruješ da si
me se zauvijek oslobodio! Maloumniče! Nerazumniče!
Slab si mi ti prijatelj! ČOVJEK..., eto, to kaže sve! «
» Onda... «, prošaputa Gil Gil koga ni zbunjenost ni
stid nisu odvratili od znatiželje pune sumnje, » zašto
dolaziš u moju kuću? «
» Dolazim nastaviti zadaću koju mi je Vječnost
povjerila. «
» Znači, ne dolaziš nas ubiti? «
» Nipošto. «
» A h...! Onda... «
» Ipak, kad te već uspijevam vidjeti, ili, još bolje da ka-
žem, kad već uspijevam postići da me vidiš, moram po-
duzeti određene korake kako me ne bi opet zaboravio. «
» A koje to? «, upita Gil dršćući više no ikad.
» Moram ti isto tako otkriti neke vrlo, vrlo važne
stvari... «
» A h! Vrati se sutra! «
» Ne. Nemoguće! Sudbina je odredila da naš susret
bude ove noći. «
» Prijatelju moj! «, uzviknu jadan mladić.
» I to pravi prijatelj. I baš zato moraš poći sa mnom. «
» Kamo? «
» K meni, kući. «
» K tebi! Ipak me dolaziš ubiti? Ah, okrutna li prijate-
lja! To je tvoje prijateljstvo! Užasna li sarkazma! Prvo
mi omogućiš da upoznam sreću a odmah me zatim šče-
paš...! Zašto li nisam one noći umro? «
» Šuti, nesretniče! «, uzvrati Smrt sa svečanom tugom.
» Kažeš da poznaješ sreću...! Kako se samo varaš! To
ja i hoću! Da upoznaš sreću! «
» Elena je moja sreća! Odričem se sveg drugoga! «
» Sutra će ti sve biti jasnije. «
» Ubij me, dakle! «, očajno kriknu Gil.
» Bilo bi nekorisno. «
» Onda nju ubij! Ubij nas oboje! «
» Da li ti buncaš? «
» Ići tvojoj kući, bože moj! Dopusti mi barem da se
oprostim od svoje obožavane...! Dopusti mi da joj ka-
žem zbogom...! «
» Dobro... Eleno, probudi se! Dođi! Zapovijedam ti!
Pogledaj je... Evo, dolazi... «
» I onda, što ću joj reći? U koliko ću se sati noćas
vratiti? «
» Reci joj... da ćete se vidjeti u zoru «.
» Oh! Ne...! Ne želim toliko vremena ostati s tobom...!
Danas te se bojim više nego ikada! «
» Pazi što govoriš! «
» Nemoj se ljutiti! «, uzviknu neutješni mladić. » Nemoj
se ljutiti i reci istinu...! Hoćemo li se Elena i ja zaista vi-
djeti u zoru? «
Smrt svečano uzdignu desnu ruku i pogleda u nebo
dok je tužan glas odgovarao:
» Kunem ti se. «
» Oh, Gile... Što se to dogodilo? «, uskliknu Elena, kre-
ćući se između drveća, blijeda, draga i blistava kao mi-
tološko otjelotvorenje mjeseca.
Gil, također blijed kao mrtvac, s čežnjom u srcu polju-
bi Elenu u čelo i reče zagrobnim glasom:
» Do viđenja sutra. Čekaj me, živote moj! «
» Njegov život! «, promrmlja Smrt s dubokom samilošću.
Elena podigne prema nebu oči ovlažene od slatkih suza,
prekriži ruke obuzeta tajanstvenom tjeskobom i pono-
vi glasom koji nije bio s ovoga svijeta:
»  Do viđenja sutra. «
I Gil i Smrt se udalje, a ona ostane na istom mjestu, iz-
među stabala, stojećki, prekriženih ruku, nepomična,
veličanstvena, snažno obasjana mjesečinom.
Izgledala je kao kip bez podnožja, zaboravljena usred
vrta.
 XV  Obrnut tok vremena

» Čeka nas dug put... «, reče Smrt našemu prijatelju

Gilu čim su napustili ljetnikovac. » Pozvat ću svoja
kola. «
I udari nogom o tlo.
Mukla tutnjava, kao ona što prethodi potresu, odje-
knu ispod zemlje. Oko dva prijatelja uzdignu se pepe-
ljasta para, magla unutar koje se pojavi neka vrsta kola
od bjelokosti, sličnih onima koje vidimo na bareljefi-
ma iz poganske antike.
Tko god bi pažljivije pogledao (ne želimo to zatajiti
čitatelju), ustanovio bi da kola nisu bila od bjelokosti,
nego naprosto od ljudskih kostiju, savršeno uglačanih
i spojenih, ali tako da nisu izgubile svoj prirodni oblik.
Smrt da ruku Gilu te se popnu na kola koja se uzdignu
u zrak kao baloni koje danas poznajemo, s jedinom ra-
zlikom što je kolima upravljala volja onih koji su u nji-
ma bili.
»  Iako je dug put pred nama «, nastavi Smrt, » imat
ćemo dovoljno vremena, jer će kola letjeti onako brzo
kako ja budem htio..., brzo kao mašta! Hoću reći, ići
ćemo i brzo i polako, pokušat ćemo obići cijelu Zemlju
u tri sata koja su nam na raspolaganju. Sad je u Madridu
devet sati navečer... Uputit ćemo se prema sjeveroisto-
ku i tako ćemo za sada izbjeći sunčevu svjetlost...  «
Gil nastavi šutjeti.
» Krasno! Namjeravaš šutjeti!  «, nastavi Smrt. » Dobro,
onda ću govoriti samo ja. Vidjet ćeš kako će ti događa-
ji što ih budeš vidio odmah privući pažnju i prekinuti
tvoju šutnju. Krenimo!  «
Kola koja su lebdjela u zraku bez određena smjera ot-
kako su se naši putnici popeli na njih, krenu gotovo se
dotičući Zemlje, ali neopisivom brzinom.
Gil je vidio planine, stabla, rijeke, provalije, ravnice,
kako promiču u kovitlacu.
Od vremena do vremena neka bi mu vatra otkrila uto-
čište skromnih pastira, no češće bi kola nešto sporije
prošla iznad gusto poredanih kamenova pravokutna
oblika, između kojih se kretala poneka sjena iza male
svjetlosti... a istovremeno bi se čula zvona kako zvone
pokojniku ili odbijaju ure, što je gotovo jednako, i pje-
vanje noćobdije koji bi ponavljao sate... Tad bi se Smrt
nasmijala, a kola opet poletjela vrtoglavom brzinom.
Kako su napredovali prema istoku, tama je postajala
sve gušća, počinak gradova sve dublji, šutnja Prirode
sve veća.
Mjesec je bježao prema zalazu poput prestrašene golu-
bice, dok su zvijezde na nebu mijenjale položaj kao ras-
pršena vojska.
» Gdje se nalazimo?  «, upita Gil Gil.
» U Francuskoj... «, odgovori Smrt. » Većim smo
dijelom već prešli dva ratoborna naroda koji su se tako
krvavo borili početkom ovoga stoljeća... Vidjeli smo ci-
jelu predstavu rata za baštinu... Pobijeđeni i pobjednici
u ovom trenutku spavaju... San, moj naučnik, kraljuje
nad junacima koji nisu u bitkama tada poginuli, niti
poslije umrli od bolesti ili starosti. Ne shvaćam zašto
svi vi ljudi dolje niste prijatelji! Istovjetnost vaših ne-
volja i slabosti, tolika potreba jednoga za drugim, krat-
kotrajnost vašega života, beskrajna veličina svjetova i
vaša ništavnost u usporedbi s njima, sve bi vas to mo-
ralo bratski ujediniti, kao što se ujedinjuju putnici na
lađi prije brodoloma. Na njoj više nema ljubavi, ni mr-
žnji, niti častohleplja; nitko nije vjerovnik ni dužnik,
nitko ni plemić ni pučanin, lijep ni ružan, sretan ni ne-
sretan. Jedna te ista opasnost im prijeti..., a moja prisut-
nost sve ih izjednačuje. Dakle, što je to Zemlja viđena
s ove visine, ako ne lađa koja plovi prema hridi, grad
koga je napala kuga ili ga razara požar? «
» Što su ona treperava svjetla koja vidim ponegdje na
Zemlji otkako se mjesec sakrio? « upita mladić.
» To su groblja... Nalazimo se iznad Pariza. Pored sva-
koga grada, gradića ili sela živih ljudi uvijek postoji
grad, gradić ili selo mrtvih, kao što je pored tijela uvi-
jek sjena. Zemljopis je dakle dvostruk, iako vi govori-
te samo o onoj polovici koja vam se čini prijatnijom.
Kad biste htjeli objasniti političku geografiju svojega
svijeta, dovoljno bi vam bilo izraditi kartu grobalja na
Zemlji. A ipak biste pogriješili u množini ili broju sta-
novnika; mrtvi gradovi imaju mnogo više stanovnika
od živih gradova. U živima ima jedva tri generacije, a u
mrtvima ih se katkada nalazi i na stotine. Kad je riječ
o svjetlima koja vidiš to su svjetlucanja mrtvaca, ili, da
kažem još točnije, to su posljednji bljeskovi tisuća oho-
lih egzistencija; to su sumraci ljubavi, častohleplja, mr-
žnje, uma, milosrđa; to su, napokon, posljednji plamsaji
svjetlosti koja se gasi, osobnosti koja se gasi, bića koje
svoju supstanciju vraća majci zemlji... Ona su, u naj-
točnijem smislu riječi, ono što je pjena koju tvori rije-
ka utječući u ocean. «
Smrt zašuti.
Gil Gil istovremeno pod nogama osjeti snažan štro-
pot, kao da tisuću kola prelazi preko duga drvena mo-
sta. Pogleda prema Zemlji i ne nađe je, a na njenom
mjestu ugleda neku vrstu pokretnoga neba prema ko-
jemu su ponirali...
» Što je to? «, upita zapanjen.
» To je more... «, reče Smrt. » Upravo smo prešli
Njemačku i sad ćemo stići na Sjeverno more. «
» Oh..., ne...! «, prošaputa Gil zahvaćen nagonskim
užasom. » Vodi me na drugu stranu... Htio bih vidje-
ti sunce! «
» Odvest ću te da vidiš sunce makar se morali vratiti.
Tako ćeš vidjeti vrlo zanimljiv prizor obrnuta toka
vremena.
Okrene kola i oni se upute prema jugoistoku. Trenutak
nakon toga Gil Gil opet začuje šum valova.
» Nalazimo se na Mediteranu « reče Smrt. » Sad pre-
lazimo Gibraltarski tjesnac... Evo Atlanskog oceana! «
» Atlantik! «, s poštovanjem promrmlja Gil. Već je vi-
dio samo nebo i more, ili, još točnije, samo nebo.
Činilo se da kola lebde u praznom, izvan zemaljske
atmosfere.
Sa svih su strana svijetlile zvijezde: ispod njegovih nogu,
iznad njegove glave, oko njega..., kamo god bi pogledao.
Tako proteknu još jedna minuta.
Zatim se u daljini pojavi grimizna pruga koja je razdva-
jala ta dva neba, jedno nepomično a drugo plivajuće.
Grimizna pruga postane crvena i odmah zatim naran-
časta. Naposljetku se razastre sjajna kao zlato, osvjet-
ljujući ogromno more.
Zvijezde malo-pomalo nestanu...
Činilo se da je zarudjela zora.
No tada ponovo izađe mjesec...
Ali blistao je samo trenutak i svjetlo horizonta zatamni
njegovu svjetlost...
» Budi se dan... «, reče Gil Gil.
» Naprotiv... «, odgovori Smrt. » Pada noć, no kako mi
idemo iza sunca i još mnogo brže od njega, zapad će
nam poslužiti kao istok, a zora kao zalaz... Ovdje mo-
žeš vidjeti lijepe Azore. «
Zaista, dražesna se skupina otoka pojavi usred oceana.
Nujna svjetlost večeri, prelamajući se između oblaka i
raspršujući se u tmini rijeka, davala je arhipelagu ča-
roban izgled.
Gil i Smrt prijeđu iznad tih oaza u morskoj pustinji ne
zadržavši se niti trenutka.
Nakon deset minuta sunce izađe iz njedara valova i
malo se uzdignu iznad horizonta.
No Smrt zaustavi kola i sunce opet zađe.
Ponovo krenuše i sunce opet izađe.
Dva se sumraka stopiše u jedan.
Sve to snažno zapanji našega junaka.
Išli su sve dalje i dalje, zalazeći u dan i u ocean.
Gilov sat pokazivao je ipak devet i četvrt... navečer, ako
tako možemo reći.
Nakon nekoliko minuta iz mora se pojavi Sjeverna
Amerika.
Gil je u prolazu vidio napore ljudi, kako već obrađu-
ju polja, plove u brodovima duž obala, kako već hitaju
ulicama gradova.
U ne znam kojem kraju razabra velik oblak... Vodila se
neka bitka.
Na drugoj strani Smrt mu pokaže veliku vjersku sve-
čanost... posvećenu nekom stablu, idolu toga naroda...
Malo dalje pokaže mu dvoje mladih, divljaka, same u
šumi, kako se s ljubavlju gledaju... Zatim zemlja još jed-
nom nestane i nađu se nad Tihim oceanom.
Na ptičjim otocima bilo je podne.
Tisuću drugih otoka sa svih strana im se pojavi pred
očima.
Na svakom od njih bili su različiti običaji, vjere i zani-
manja. A kakve li raznolikosti nošnji i svečanosti!
Tako stigoše do Kine gdje je svitalo.
Ta je zora našim putnicima bila svršetak dana.
Druge zvijezde, različite od onih koje su prije bili vi-
djeli, ukrašavale su nebeski svod. Oni nastaviše letjeti
brže nego što se Zemlja okreće oko svoje osi.
Naposljetku stigoše do Azije, gdje je bila noć. S lijeve
strane ostaviše gorje Himalaje čiji su vječni snjegovi bli-
stali od svjetlosti zvijezda, nadletješe obale Kaspijskoga
mora, lagano skrenuše nalijevo i zaustaviše se iznad pla-
nine pored nekoga grada, gdje je u tom trenutku bila
ponoć.
» Koji je to grad? « upita Gil Gil.
» Jeruzalem « odgovori Smrt.
» Već? «
» Da... Još malo pa smo gotovo sasvim obišli Zemlju.
Zaustavljam se ovdje jer čujem da odbija ponoć, a ja ni-
kad ne propuštam pomoliti se u to vrijeme. «
» Zašto? «
» Da se poklonim Stvoritelju Svijeta. «
Tako rekavši siđe s kola.
» I ja želim vidjeti Božji grad i razmišljati nad njegovim
ruševinama «, reče Gil i, kleknuvši pored Smrti, sklo-
pi ruke s gorljivom pobožnošću.
Kad su završili molitvu, Smrti se povrati govorljivost i
dobra volja i, popevši se u kola iza Gila Gila, ovako reče:
» Ono selo koje vidiš na brdu zove se Getsemani. Tamo
je bila Maslinova gora. S ove druge strane vidjet ćeš vrh
ukrašen hramom koji se pruža na zvjezdanu polju... To
je Golgota. Tamo je prošao velik dan mojega života...!
Već pomislih: pobijedih samoga Boga..., bio mi je u šaci
više sati... Ali, jao, na toj su me gori, tri dana kasnije, ra-
zoružali i ponizili, u zoru jedne nedjelje... Isus je uskr-
snuo! Ta su mjesta vidjela tom prilikom i moje velike
osobne bitke s Prirodom... Tu se odigrao moj dvoboj s
njom... (u tri sata poslije podne, vrlo se dobro sjećam),
onaj strašni dvoboj kad se, samo što me vidjela kako
upravljam Longinovo koplje prema Iskupiteljevim gru-
dima, na mene počela nabacivati kamenjem, unositi
nered u moja groblja, uskrsavati mrtve... Što da ti ka-
žem! Povjerovah da je sirota Priroda izgubila razum! «
Smrt se na trenutak zamisli, podignu zatim glavu i doda
s više ozbiljnosti na licu;
» Vrijeme je...! Prošla je ponoć. Hajdemo mojoj kući i
obavimo taj razgovor koji moramo. «
» Gdje živiš? «, stidljivo upita Gil Gil.
» Na Sjevernom polu! «, odgovori Smrt. » Tamo gdje
nikada nije kročila niti će kročiti ljudska noga... U sni-
jegu i ledu staru kao i svijet! «
Rekavši tako Smrt skrenu prema sjeveru i kola poletje-
še brže nego ikad.
Ispod njihovih kotača kao fantastične utvare nestanu
Mala Azija, Crno more, Rusija i otočje Spitsbergen.
Zatim obzorje buknu najsjajnijim plamenom koji se
odbijao od krajolika prepuna kristalnog stijenja.
Sve je na Zemlji bilo tiho i bijelo...
Ostatak neba bio je plavkast, ukrašen gotovo nevidlji-
vim zvijezdama.
Polarna svjetlost i led...! Sav život toga strašnog predjela.
» Na Sjevernom smo polu...  «, reče Smrt. » Stigli smo. «

XVI  Smrt ponovo postaje ozbiljna

Da Gil Gil nije za svojega zračnog putovanja već vidio
tolike izvanredne stvari, da sjećanje na Elenu nije sa-
svim obuzelo njegovo maštu, da želja da dozna kamo
ga Smrt vodi nije uznemirila njegov ražalošćen duh,
prilika u kojoj se našao bila bi vrlo primamljiva da se
prouči i riješi najveći od zemljopisnih problema: oblik
i raspored zemaljskih polova.
Tajanstvene granice kontinenata i polarnoga mora, ne-
određene u vječnu ledu; hrbat ili ponor, koji bi, prema
suprotstavljenim mišljenjima, morao označiti prolaz
osi oko koje se okreće Zemlja; izgled zvjezdana svoda
u kojem je primjećivao istovremeno sve zvijezde koje
ukrašuju nebo Sjeverne Amerike, cijele Evrope, cjelo-
kupne Azije, od Troje sve do Japana, i južnih dijelova
oba oceana; sjajni izvor polarne svjetlosti i, naposljetku,
tolike druge pojave, koje znanost uzaludno razrješava
već mnoga stoljeća na račun tisuća vrlih moreplovaca
koji su nestali u tim strašnim predjelima, bile bi našem
junaku jasne i očite kao svjetlost dana, i danas bismo
ih mogli priopćiti našim čitateljima...
No kako Gil nije bio u stanju izvršiti takva opažanja, ni
mi se ne možemo opteretiti ničim što nije u svezi s na-
šim pripovijedanjem; neka ljudski rod i dalje ostane u
neznanju o polu, a mi ćemo nastaviti s našom pričom.
Kad je o ostalom riječ, ako svoje čitaoce podsjetimo
da su to bili prvi dani mjeseca rujna, razumjet će da je
sunce još uvijek sjalo na onom nebu gdje se ni na tre-
nutak nije spustila noć već više od pet mjeseci.
Naši putnici siđoše s kola obasjani blijedim i kosim
sunčevim zrakama. Smrt prihvati Gila Gila za ruku i
prijazno mu reče:
» Kod svoje si kuće, uđimo. «
Golema ledena kupola uzdizala se pred njihovim očima.
U sredini kupole, neke vrste kristalna zida isklesana u
snijegu toliko starom koliko i svijet, nalazila se dugu-
ljasta pukotina koja je omogućavala da prođe jedva je-
dan čovjek. » Pokazat ću ti put... «, reče Smrt i krene
naprijed.
Vojvoda od Istine se zaustavi, ne usuđujući se slijediti
svoga druga.
No što činiti? Kamo pobjeći u toj beskrajnoj pustoši?
Kojim putem krenuti u te bijele i beskonačne ledene
ravnice?
» Gile! Zar nećeš ući? «, uzviknu Smrt.
Gil dobaci blijedu suncu posljednji i konačni pogled i
uđe u led.
Vijugave stube, urezane u istoj smrznutoj materiji, odve-
du ga do široke pravokutne prostorije, bez namještaja i
bez ikakva ukrasa, također uklesane u ledu, koja je pod-
sjećala na velike rudnike soli u Poljskoj ili na mramor-
ne sobe kupališta u Ispahanu i u Medini. Smrt je bila u
jednom uglu i sjedila prekriženih nogu kao istočnjaci.
» Dođi ovamo, sjedni do mene, pa ćemo razgovarati «,
reče Gilu.
Gil i nesvjesno posluša.
Carevala je tako duboka tišina da bi se čulo disanje
i mikroskopskoga kukca, kad bi u tom kraju moglo
preživjeti bilo kakvo biće koje ne bi računalo na zašti-
tu Smrti.
Bilo je toliko hladno da je svaka naša riječ slabija od
toga.
Zamislite potpunu odsutnost topline; potpunu nega-
ciju života, potpuni prestanak svakoga pokreta, smrt
kao oblik bića, i još nećete moći steći točnu predodžbu
o tom mrtvačkom svijetu..., zapravo i više negoli mr-
tvačkom, jer se nije razgrađivao ni preobličivao i, da-
kako, nije davao hranu crvima, ni gnojivo biljkama, ni
elemente mineralima, ni plinove atmosferi.
Bio je to kaos bez zametka svijeta, bilo je to ništa pod
prividom stoljetnoga leda.
Ipak je Gil Gil podnosio tu hladnoću, zahvaljujući za-
štiti Smrti.
» Gile Gile...  « uzviknu Smrt mirnim i svečanim to-
nom, » došao je trenutak da se pred tvojim očima ra-
zotkrije istina u svoj svojoj veličanstvenoj golotinji: u
nekoliko ću riječi sažeti povijest naših odnosa i otkri-
ti ti tajnu tvoje sudbine. «
» Govori... «, hrabro uzvrati Gil Gil.
» Nema sumnje, prijatelju moj, « nastavi Smrt, » da že-
liš živjeti. Nema sumnje da svi moji napori, sve moje
primjedbe, sva moja objašnjenja koja ti neprestance da-
jem, nisu dostatna da se u tvom srcu ugasi ljubav pre-
ma životu...  «
» Hoćeš reći ljubav prema Eleni! « prekine mladić.
» Ljubav prema ljubavi...  « odgovori Smrt. » Ljubav je
život, život je ljubav..., ti to znaš... A ako ne znaš, pomi-
sli na ono što si, valjda, savršeno shvatio u svojoj slav-
noj liječničkoj karijeri i za vrijeme putovanja koje smo
upravo završili. Što je čovjek? Što znači njegovo posto-
janje? Vidio si ga kako spava od noći do jutra i kako
spavajući sanja. Između tih snova pred sobom je imao
dvanaest ili četrnaest sati bdijenja, koje nije znao kako
upotrijebiti. Jednom si ga zatekao s oružjem u ruci kako
ubija sebi slične; drugi put si ga vidio kako plovi mo-
rima ne bi li promijenio prehranu. Neki su se upinjali
odjenuti se baš u ovu ili onu boju, drugi su iskapali ze-
mlju i vadili metale da se ukrase. Ovdje su se sprema-
li jednoga smaknuti, tamo su se drugome pokoravali.
U jednom kraju vrlina i pravo sastojali su se u ovom ili
onom, drugdje su se sastojali upravo u suprotnom. Jedni
su smatrali istinom ono što su drugi smatrali pogreš-
kom. Ista ti se ljepota činila običnom ili neuobičajenom
ovisno o tome jesi li je vidio u Kirgiziji, Kini, Kongu
ili Eskimskoj zemlji. Također ti je postalo jasno da je
znanost samo vrlo nespretan pokus kratkotrajna učin-
ka ili pogrešno nagađanje o skrivenim uzrocima, i da
je slava prazna riječ koju je samo slučaj, i ništa drugo
negoli slučaj, pridjenuo imenu ovog ili onog mrtvaca.
Naposljetku, razumio si valjda da je sve ono što ljudi
čine dječje igranje kako bi se utuklo vrijeme, valjda si
shvatio da su čovječje bijede i veličine relativne, da čo-
vjekovoj civilizaciji, njegovoj društvenoj organizaciji,
njegovim najozbiljnijim interesima nedostaje zdrav ra-
zum, valjda si razumio da su mode, običaji i hijerarhi-
ja taština nad taštinama... Ma što kažem taština? Još
manje od taštine! To su igračke kojima zabavljate do-
kolicu života, ludosti onoga koji je u vrućici, priviđenja
luđaka! Djeca, starci, plemići, pučani, učenjaci, nezna-
lice, ljepotani, bogalji, kraljevi, robovi, bogataši, pro-
sjaci..., svi su oni meni jednaki: svi su oni šaka prašine
koju moj dah otpuhuje. I ti još vapiš za životom! I još
ćeš mi reći da želiš ostati na svijetu! I još voliš taj pro-
lazni privid! «
» Volim Elenu...! «, odgovori Gil Gil.
» Oh! Da...  «, nastavi Smrt. » Život je ljubav, život je
želja... No ideal te ljubavi i te želje ne smije biti prola-
zna ljepota, kakva ona bila da bila... Zanesenjaci, vi koji
uvijek najniže smatrate najvišim! Život je ljubav, život
je osjećaj, no ono što je veliko, plemenito, što otkriva
život, suza je tuge koja curi niz obraz novorođenčetu i
samrtniku, nujna žalopojka ljudskoga srca koje osjeća
glad za životom i muku što postoji, najslađa čežnja za
drugačijim životom ili patetično prisjećanje na drugi
svijet. Odvratnost i nelagoda, sumnja i zebnja velikih
duhova koji se ne zadovoljavaju zemaljskim taština-
ma, samo su predosjećaj druge domovine, više zada-
će nego što je znanost ili moć, nečega što je trajnije od
vremenskih veličina ljudi i nepostojanih draži žena.
Vratimo se sada tebi i tvojoj povijesti koju ne poznaješ,
otkrijmo tajnu tvojega neobičnog postojanja, objasni-
mo uzroke našemu prijateljstvu. Gile Gile, sam si to re-
kao: od svih mogućih sreća koje život pruža želiš samo
jednu, a to je posjedovanje jedne žene. Dakle, velike li
sam uspjehe postigao kod tebe! Ni vlast, ni bogatstvo,
ni časti, ni slava..., ništa se ne smješka tvojoj mašti... Ti
si dakle savršeni filozof, besprijekoran kršćanin... a to
je cilj prema kojemu sam te i htio uputiti... No dobro,
reci mi: kad bi ta žena bila mrtva, da li bi ti bilo teško
umrijeti? «
Gil Gil ustane i strašno kriknu.
» Kako! «, uzviknu. » Elena...? «
» Smiri se...  «, nastavi Smrt. » Elena je onako kako
si je ostavio... Govorimo u pretpostavkama. Dakle,
odgovori. «
» Prije nego ubiješ Elenu, oduzmi i meni život! To je
moj odgovor. «
» Sjajno! «, odgovori Smrt. » A reci mi, kad bi znao da
je Elena na nebu i da te čeka, zar ne bi umro smiren i
zadovoljan, blagoslivljući Boga i preporučujući mu svo-
ju dušu? «
» Oh! Da, smrt bi mi tada bila spas! «, uzviknu Gil Gil.
» Tako da...  «, nastavi strašni lik, » kad bi pored sebe
vidio Elenu, ništa te drugo ne bi brinulo...  «
» Ništa! «
» Onda dobro: reći ću ti sve! Na katoličkom svijetu da-
nas nije drugi dan mjeseca rujna 1724, kako ti možda
misliš... Ima mnogo, mnogo više godina otkako smo
ti i ja prijatelji...  «
» Nebesa! Što kažeš? U kojoj sam godini? «
» Prošlo je osamnaesto stoljeće, i devetnaesto, i dva-
deseto, i još nekoliko više. Crkva moli danas svetoga
Antu, a godina je 2316. «
» Onda sam ja mrtav! «
» Već oko šest stotina godina. «
» A Elena? «
» Umrla je kad i ti. Ti si umro one noći kad smo se
upoznali...  «
» Kako? Zar sam ispio vitriol? «
» Do posljednje kapi. A Elena je umrla od boli kad je
doznala za tvoj nesretni kraj. Ima dakle šest stoljeća
kako ste u mojoj vlasti. «
» Nemoguće! Izludjet ćeš me! «, uzviknu Gil Gil.
» Nikoga ja ne izluđujem...  «, odgovori Smrt. » Poslušaj
me i doznat ćeš sve što sam za tebe učinio. Elena i ti ste
umrli, kako sam ti rekao, onoga dana; Eleni je bilo su-
đeno da na dan Posljednjega suda ode među anđele, a
ti si zaslužio sve muke paklene. Ona zato što je bila ne-
vina i čista, a ti zato što si živio zaboravivši na Boga i
pothranjivao nisko častohleplje. No dobro: Posljednji
sud bit će sutra, odmah pošto u Rimu otkucaju tri sata
poslije podne! «
» Oh! Bože moj...! To je dakle smak svijeta! «, uzvi-
knu Gil Gil.
» Već je bilo i vrijeme «, odgovori strašno biće.
» Napokon ću se moći odmoriti...  «
» To je smak svijeta! «, prošaputa Gil Gil s neizrecivim
užasom.
» Ništa se ne brini! Ti više nemaš što izgubiti. Slušaj.
Videći da se bliži Posljednji sud, ja (a oduvijek prema tebi
osjećam naklonost, kako ti već rekoh kad smo prvi put
razgovarali) i Elena, koja te na Nebu voljela toliko koli-
ko te voljela i na zemlji, stadosmo preklinjati Vječnost
neka spasi tvoju dušu. ’Ništa ne mogu učiniti za ono-
ga koji se sam ubio...’, odgovori nam Stvoritelj, ’povje-
ravam vam njegov duh na jedan sat, učinite ga boljim,
ako možete.’ ’Spasi ga!’ reče mi sa svoje strane Elena.
Ja tako obećah i siđoh da te potražim u grobu gdje si
već šest stoljeća spavao. Sjedoh tamo, do uzglavlja tvo-
ga lijesa i učinih da sanjaš o životu. Naš susret, tvoj po-
sjet Felipeu V, prizori na dvoru Luisa I, tvoje vjenčanje
s Elenom, sve si to sanjao u grobu. U samo jednom satu
vjerovao si da prolaziš kroz tri dana života, kao što si u
samo jednom trenutku prošao kroz šest stoljeća smrti! «
» A h...! Ne...! Nemoguće da je to bio san! «, uzviknu
Gil Gil.
» Razumijem tvoje zaprepaštenje...  «, odgovori Smrt.
» Činio ti se javom...! To ti pokazuje što je život! Snovi
se čine stvarnošću a stvarnost snovima. Elena i ja po-
stigosmo pobjedu. Znanje, filozofija i iskustvo proči-
stili su tvoje srce, oplemenili tvoj duh, omogućili ti da
vidiš zemaljske veličine u svoj njihovoj odbojnoj ispra-
znosti, i evo te ovdje kako si, bježeći od smrti, kao što
si jučer činio, pobjegao samo od svijeta, i kako priziva-
jući vječnu Ijubav, kao što danas činiš, prizivaš besmrt-
nost. Iskupljen si! «
» A li Elena...  «, prošaputa Gil Gil.
» R iječ je o Bogu...! Ne misli na Elenu. Elena ne po-
stoji niti je stvarno ikad postojala. Elena je bila ljepo-
ta, odbljesak besmrtnosti. Danas kad Zvijezda istine i
pravde poprima svoj puni sjaj, Elena se s Njim zauvijek
stapa. Njemu dakle moraš uputiti svoje želje! «
» To je bio samo san! «, uzviknu mladić s neizrecivim
jadom.
» A to će za nekoliko sati biti i svijet: san Stvoritelja. «
Tako rekavši Smrt ustane, otkrije glavu i digne oči pre-
ma nebu.
» U Rimu sviće...  «, promrmlja. » Počinje posljednji
dan. Zbogom, Gile... Nećemo se više vidjeti! «
» A h! Nemoj me napustiti! «, uzviknu nesretnik.
» ’Nemoj me napustiti!’, kažeš Smrti. A jučer si od mene
bježao! «
» A h...! Nemoj me ovdje ostaviti samoga, u ovoj pusto-
ši...! To je grob...! «
» Što? «, ironično odgovori crno božanstvo. » Zar ti je
šest stotina godina u njemu bilo toliko loše? «
» Kako? Ovdje sam živio? «
» Živio! Zovi to kako god hoćeš. Ovdje si spavao sve
to vrijeme. «
» Ovo je dakle moj grob? «
» Da..., prijatelju moj..., uvjerit ćeš se u to čim ja nesta-
nem. Tek ćeš onda osjetiti hladnoću koja ovdje vlada! «
» A h...! Umrijet ću isti čas! «, uzviknu Gil Gil. » Na
Sjevernom sam polu!«
» Nećeš umrijeti jer si već mrtav, nego ćeš spavati do tri
sata poslije podne, kad ćeš se probuditi sa svim osta-
lim naraštajima! «
» Prijateljice moja...! «, zavapi Gil Gil s neopisivom
tjeskobom. » Nemoj me napustiti, ili daj da nastavim
sanjati! Ja ne želim spavati... To me spavanje plaši...!
Ovaj me grob guši! Vrati me u onaj ljetnikovac pored
Guadarrame, gdje sam zamišljao da vidim Elenu, neka
me tamo zahvati propast svemira! Ja vjerujem u Boga,
vjerujem u njegovu pravednost i prizivam njegovo mi-
losrđe... Vrati me k Eleni! «
» Neizmjerne li ljubavi «, reče božanstvo. » Pobijedila
je život a pobijedit će i smrt. Prezrela je Zemlju a prezret
će i Nebo! Bit će kako želiš, Gile Gile... Ali ne zabora-
vi svoju dušu... «
» Oh! Hvala ti..., hvala, prijateljice moja...! Vidim da
ćeš me odvesti k Eleni! «
» Ne, neću te odvesti. Elena spava u svom grobu. Učinit
ću da ona dođe ovamo i spava pored tebe posljednje
sate svoje smrti. «
» Jedan dan bit ćemo pokopani zajedno! Za mene je
to prevelika čast i sreća! Samo da vidim Elenu, čujem
kako kaže da me voli, da znam da će pored mene vječ-
no biti, i na Nebu i na Zemlji, i ništa me nije briga za
tminu groba! «
» Dođi, Eleno, ja ti to zapovijedam! « reče Smrt dubo-
kim glasom, udarajući nogom o Zemlju.
Onakva kakva je ostala u vrtu podno Guadarrame,
odjevena u bijelu odjeću, ali blijeda kao alabastar, po-
javi se Elena u sredini ledene prostorije u kojoj se zbi-
vao taj čudesni prizor.
Gil Gil je dočeka na koljenima, lica oblivena suzama,
sklopljenih ruku, pogleda puna zahvalnosti, uprta u
mirno lice Smrti.
» Zbogom, prijatelji moji...  «, uzviknu Smrt. » Daj mi
ruku, Eleno! «, promuca Gil Gil. » Gile moj! «, proša-
puta djevojka kleknuvši pored svoga muža.
I s rukom u ruci, očiju uprtih u nebo, na zbogom Smrti
odgovoriše drugim sjetnim zbogom.
Istodobno se crno božanstvo polako povlačilo.
» Zbogom! «, šaputala je Prijateljica čovjeka dok se
udaljavala.
» Zauvijek moj! «, uzvikivala je Elena među svojim ru-
kama stišćući ruke Gila Gila. » Bog ti je oprostio i ži-
vjet ćemo zajedno na nebu! «
» Zauvijek! «, ponovi mladić s neopisivom radosti.
Uto Smrt nestane.
Strašna hladnoća prodre u prostoriju i Gil Gil i Elena
smrznu se u hipu, skamenjeni, nepomični u svom bo-
gobojaznom položaju, na koljenima, držeći se za ruke,
očiju uzdignutih prema nebu, kao dva prekrasna nad-
grobna spomenika.

Zaključak
Poslije nekoliko sati Zemlja se rasprsnu kao granata.
Zvijezde koje su joj bile bliže privuku i prihvate koma-
diće rastočene mase, a na njihovim površinama to iza-
zove strašne kataklizme kao što su potopi, otkloni od
osi, itd.
Mjesec, gotovo netaknut, postade satelit, ne znam da
li Venerin ili Merkurov.
U međuvremenu se odigrao Posljednji sud obitelji
Adama i Eve, ne u Jozafatskoj dolini, nego na kome-
tu zvanom Carlos V, a duše osuđenih na vječne muke
budu izagnane na druge planete, gdje su morale zapo-
četi novim životom... Ima li veće kazne?
Oni koji se budu očistili u tom drugom postojanju užit
će vječno blaženstvo da se vrate u krilo Božje onoga
dana kad nestanu njihove zvijezde...
Oni koji se ne budu očistili, morat će izbjeći na drugih
sto svjetova, gdje će lutati isto onako kao što mi luta-
mo našim svijetom...
A Gil i Elena uđoše onog poslijepodneva u Obećanu ze-
mlju, držeći se za ruke, slobodni zauvijek od boli i po-
kore, spašeni i iskupljeni, pomireni s Bogom, blaženi i
nasljednici njegova blaženstva, kao i drugi koji su pra-
vedni i očišćeni...
Što se ostaloga tiče, mogu završiti svoju priču isto ona-
ko kako starice završavaju sve svoje priče: tamo sam bio,
vina sam pio, te mi je još i sad mokar jezik.
Guadix, 1852.
 Napomene

1 
Zaštitnici obućara
2
  José de Espronceda (1808—1842), španjolski romantičarski
pjesnik.
3
  Felipe V (1683—1746), vojvoda od Anjoua, prvi španjolski kralj
iz dinastije Bourbona. Bio je prisiljen voditi rat, poznat kao rat za
baštinu, kako bi zaposjeo prijestol što mu ga je oporukom osta-
vio Carlos II. Rastrojena duha i nedorastao kraljevanju, vodio je
politiku koja nije dala željenih rezultata. Abdicirao i povukao se
u La Granju, a smrt sina mu, Luisa I, 1724. godine primorala ga
da ponovo sjedne na španjolski prijestol.
  Luis I (1707—1724)), sin Felipea V, kao dječak kraljevao šest
4

mjeseci. Umro od boginja, kao u pripovijeci.

  San Ildefonso, mjestašce u Španjolskoj pokrajini Segoviji. La
5

Granja je palača koju je, kao kopiju Versaillesu, u San Ildefonsu

dao podići Felipe V.
6
  Izabela Farnesio (ili Elizabeta Farnese), rodom iz čuvene
talijanske obitelji, kraljica Španjolske kao druga žena Felipea V.
Utjecala na njegovu politiku prema Italiji.
7
  (Sierra de) Guadarrama, planinski lanac između Madrida i
Segovije.
8
  Pigmalion, slavni mitski kipar na Cipru koji je u mramoru is-
klesao kip Polifemove nimfe Galateje, toliko lijep da se u nj zalju-
bio, a kad je Afrodita kipu udahnula život, oženio se njom.
9
  Najade su nimfe koje žive u rijekama i izvorima. Nereide su ta-
kođer nimfe ali žive u moru, slično kao sirene.
10
  Garcilaso de la Vega (1501—1536), lirski španjolski pjesnik,
znamenit naročito po svojim trima Eklogama. Alarcón navodi
stihove iz posljednje kitice Prve Ekloge.
 Visoka žena

Prvo poglavlje
» Što mi znamo! Prijatelji moji..., što mi znamo! «, uzvi-
knu Gabriel, poznati inženjer šumarstva i sjedne pod-
no bora, blizu izvoru, na vrhu Guadarrame, na milju
i pol od El Escoríala, na granici pokrajina Madrida i
Segovije; mjesto, izvor i bor koje ja poznajem i čini mi
se da ih i sad vidim, ali se imena toga mjesta više ne sje-
ćam. » Sjednimo, kako se to već mora i kako nam je za-
pisano..., u našem programu «, nastavi Gabriel, » da se
odmorimo i štogod založimo na ovom prijatnom i po-
znatom mjestu, koje je proslavila ova izvor-voda što tako
dobro pospješuje probavu, kao i mnogi janjci koje su
ovdje pojeli naši slavni učitelji Miguel Roch, Máximo
Laguna, Augustín Pascual i drugi veliki prirodoslovci.
Ispripovjedit ću vam rijetku i neobičnu priču u dokaz
mojoj tezi... koja se svodi na tvrdnju, pa makar me na-
zvali mračnjakom, da se na zemaljskoj kugli događaju
i natprirodne stvari, to jest, stvari koje ne ulaze u okvir
razuma, znanosti ni filozofije, onako kako se danas ra-
zumijevaju (ili ne razumijevaju) slične riječi, riječi i ri-
ječi, kako bi to rekao Hamlet...  «
Tim se slikovitim riječima Gabriel obratio petorici lju-
di različite dobi, od kojih nijedan nije bio mlad, a samo
je jedan zašao u godine. Trojica od njih također su bili
inženjeri šumarstva, četvrti je bio slikar, a peti poma-
lo književnik. Svi su se oni do tamo popeli zajedno s
govornikom, koji je među njima bio najmlađi, od mje-
sta zvanog Real Sitio de San Lorenzo, na unajmljenim
mazgama, kako bi proveli taj dan u prikupljanju bilja
u lijepim boricima Peguerinosa, lovu na leptire s po-
moću mrežice od tila, hvatanju rijetkih kukaca ispod
kore bolesnih borova i da zajedno pojedu namirnice
što su ih sami kupili.
Događalo se to 1875. godine, usred ljeta, ne sjećam se
da li je to bio dan sv. Jakova ili sv. Luje... Sklon sam vje-
rovati da je ipak bio dan svetoga Luje. Kako bilo da bilo,
na onim se visinama moglo uživati u prijatnoj svježini
zraka, a srce, želudac i razum bolje su tamo radili ne-
goli među svijetom i u svakodnevnu životu...
Pošto je šest prijatelja sjelo, Gabriel ovako nastavi
pripovijedati:
» Vjerujem da me nećete okriviti da imam priviđenja...
Na svu moju sreću ili nesreću, ja sam, da tako kažem,
suvremen čovjek, nipošto praznovjeran, i toliki realist
koliko je samo moguće biti, iako među realne činjenice
Prirode uključujem sve tajanstvene sposobnosti i osje-
ćaje svoje duše... No dobro, kad smo već kod natprirod-
nih i neprirodnih stvari, poslušajte ovo što sam ja čuo
i vidio, iako nisam bio glavni junak vrlo neobične pri-
če koju ću vam pripovijedati. A zatim mi recite kakvo
se zemaljsko, fizikalno, prirodno, kakvim god ga na-
zvali, objašnjenje može naći tako čudnovatu događaju.
Ovako je to bilo... Trenutak! Natočite mi jednu kaplji-
cu, jer se mješina jamačno već ohladila u tom pjenušavu
i bistru izvoru, koga je sam Bog smjestio na ovom bo-
rovitom vrhu da rashlađuje vino prirodoslovcima...! «

Drugo poglavlje

» Dakle, gospodo, ne znam jeste li već čuli za nekog

građevinskog inženjera, imenom Telesforo X..., koji je
umro 1860. godine... «
» Ja nisam...  «
» Ja sam čuo! «
» I ja također. To je onaj mladi Andalužanin s crnim
brkovima, koji se trebao oženiti kćerju markiza od
Morede... koji je umro od žutice...  «
» Baš on! «, nastavi Gabriel. » Dakle, moj prijatelj
Telesforo, pola godine prije smrti bio je još uvijek bri-
ljantan mladić, kako bi se to danas reklo. Lijep, snažan,
odvažan, s glasom najboljeg na građevinarskom fakul-
tetu, poštovan u struci nakon nekoliko zapaženih ra-
dova. Za nj su se otimala razna privatna poduzeća u
onim zlatnim godinama javnih radova, a isto su se tako
za nj otimale udavače i loše udate, i, razumije se, neu-
tješne udovice, a među njima neka vrlo stasita i lijepa
žena koja... No ta udovica sad ne pripada priči, jer ona
koju je Telesforo želio da sa svim formalnostima bude
njegova, bila je njegova već spomenuta zaručnica, jad-
na Joaquinita Moreda, a ona druga bila je samo za lju-
bakanje i uživanje... «
» Gospodine Gabriele, izgubili ste nit priče! «
» Da..., da, sad ću se vratiti na priču, uostalom, ni moja
priča ni rasprava koju će ona izazvati nisu za dosjetke
ni ruganje. Juane, natoči mi još pola čaše... Baš je do-
bro ovo vino! Dakle, obratite pažnju i uozbiljite se, jer
sad počinje tužan dio priče.
Kao što vi koji ste ga poznavali znate, dogodilo se da je
Joaquina pred kraj ljeta 1859. godine iznenada premi-
nula u kupalištu Santa Águeda...
Nalazio sam se u mjestu Pau kad mi javiše tu tako tuž-
nu vijest, koja me duboko potresla, jer me s Telesforom
vezivalo prisno prijateljstvo... Bio sam jednom govorio
s njom, u kući njezine tetke, generalice Lopez, i razu-
mije se da mi se njena plavkasta bljedoća, svojstvena
onima koji boluju od aneurizme1, odmah učinila zna-
kom lošeg zdravlja... No djevojka se isticala svojom ot-
mjenošću, ljepotom i ljupkošću, a kako je, osim toga,
bila jedinica i nasljednica titule, i to titule koja je so-
bom donosila nekoliko milijuna, shvatih da je moj dobri
matematičar jamačno neutješiv... Stoga odmah nakon
povratka u Madrid, petnaest ili dvadeset dana poslije
njegove nesreće, jednoga ranog jutra odoh da ga posje-
tim u njegovu ukusno namještenu momačkom stanu,
koji se nalazio odmah pored ureda kojim je rukovodio,
u istoj kući, u ulici Lobo... Ne sjećam se broja, ali se sje-
ćam da se nalazio vrlo blizu Carrere de San Jeronimo.
Mladi je inženjer bio vrlo tužan, iako je na izgled do-
bro savladavao svoju bol, i već je, usprkos tomu što je
bilo rano izjutra, sa svojim pomoćnicima radio na ne
znam kojem željezničkom projektu, noseći strogu cr-
ninu. Stisnuo me u snažan i dug zagrljaj, ne dopustiv-
ši sebi ni najmanji uzdah, zatim je svomu pomoćniku
dao kratke upute o poslu i tada me odveo u svoj privat-
ni stan, koji se nalazio u drugom krilu kuće, i, ne gle-
dajući me, potištenim mi glasom usput rekao:
— Vrlo me raduje što si došao... Često si mi nedostajao,
pogotovu otkako sam u ovom stanju... Događa mi se
nešto vrlo čudno i osobito, što samo prijatelj kakav si
ti može saslušati a da ne pomisli kako sam slabouman
1  Aneurizma, proširenje krvne žile kucavice zbog bolesti na
njezinoj stijenki
ili lud, nešto o čemu treba da čujem mišljenje ozbiljno
i hladno kao znanost... Sjedni... — nastavi on kad smo
stigli u njegov stan — i nipošto nemoj misliti da ću te
mučiti opisujući ti bol koja me razdire i koja će trajati
koliko i moj život... Čemu? Ako imalo razumiješ ljud-
sku nesreću, ti ćeš je i sam razumjeti, a ja ne želim da
me itko tješi ni sad, niti poslije, a ni ubuduće! Slučaj
koji ću ti ispričati sa svom suzdržljivošću koju zahtije-
va, razmatrajući ga od samog njegova početka, zastra-
šujuća je i tajanstvena činjenica koja je poslužila kao
paklenski znamen mojoj nesreći i koja je poremetila
moj duh do te mjere da ćeš se začuditi...
— Govori! — odgovorih, počinjući se uistinu nekako
kajati što sam uopće išao u tu kuću, kad sam vidio izraz
straha koji se pojavio na prijateljevu licu.
— Poslušaj... — odgovori on brišući orošeno čelo.

Treće poglavlje
— Ne znam da li zbog kobi prirođene mojoj mašti ili
zbog mane koju sam stekao dok sam slušao neku od
onih priča kojima bake tako nerazborito zastrašuju
djecu u kolijevkama, no činjenica je da mi od najrani-
jeg djetinjstva ništa nije pričinjalo toliko užasa i stra-
ha, bilo da sam samo u duhu zamišljao, bilo susretom
u stvarnosti, kao kakva sama žena, na ulici, u sitnim
noćnim satima.
Ti znaš da nikad nisam bio kukavica. Borio sam se u
dvobojima, kao i svaki čovjek koji do sebe drži, svaki put
kad je to bilo potrebno, a odmah pošto sam završio in-
ženjersku školu, suprotstavio sam se, u Despeñaperrosu,
batinama i oružjem u ruci, nadničarima koji su se pro-
tiv mene pobunili, sve dok ih nisam priveo poslušno-
sti. Cijeloga života, u Jaénu, Madridu i drugdje, lutao
sam kasno noću, sam, nenaoružan, misleći jedino na
ljubavne jade zbog kojih sam i bdio, a kad bih naletio
na koga zla izgleda, bio to razbojnik ili naprosto kakav
razmetljivac, uvijek bi on morao pobjeći ili mi se skloni-
ti s puta... Međutim, ako bi to bila sama žena, koja sto-
ji ili hoda, i ako bih ja također bio sam, a nigdje ne bi
bilo ni žive duše... (nasmij se ako ti se hoće, ali mi vje-
ruj), tada bi mi se koža naježila od straha, neodređena
bojazan uvlačila bi mi se u dušu, mislio bih na duše s
drugoga svijeta, na fantastična bića, na sve one prazno-
vjerne izmišljotine kojima bih se u svakoj drugoj prili-
ci smijao, te bih usporio korak, ili bih se vratio, a strah
me ne bi napuštao, niti bih se mogao oraspoložiti, sve
do onoga trenutka kad bih se našao kod kuće.
Odmah čim bih ušao u svoju kuću, i sam bih se počeo
smijati i stidjeti se svoje ludosti, a utješila bi me jedino
misao da nitko za nju ne zna. Budući da ne vjerujem
ni u duhove, niti u vještice, a ni u utvare, kod kuće bih
hladno zaključio da nije bilo nikakva razloga da se pre-
strašim one krhke žene koju je bijeda, porok ili kakva
nesreća prisiljavala da u taj sat izbiva iz svoga doma, i
da bih bolje bio učinio da sam joj ponudio svoju po-
moć, ako joj je potrebna, ili da sam joj udijelio milo-
stinju, da ju je zatražila... Ipak bi se taj bijedan prizor
u sličnoj prilici svaki put ponovio, a shvati da sam već
imao dvadeset i pet godina, od kojih sam mnoge pro-
veo u noćnim pustolovinama, i da mi se nikad nije ni-
šta loše dogodilo u susretu s tim usamljenim noćnim
pticama...! Sve u svemu, ništa od toga što sam ti ispri-
čao nije nikad dobilo stvarnu važnost, jer bi mi se onaj
besmisleni strah uvijek raspršio, čim bih stigao kući ili
ugledao druge ljude na ulici, i nakon nekoliko minuta
bih ga zaboravio kao što se zaboravljaju pogreške i bu-
dalaštine bez povoda i posljedica.
Tako su stvari stajale, kadli prije otprilike tri godine...
(na nesreću, imam više razloga što se točno sjećam da-
tuma: bila je to noć između 15. i 16. studenoga 1857.
godine!), vraćao sam se, u tri sata izjutra, u onu kućicu
u ulici Jardines, blizu ulice Montera, gdje sam, kao što
se sjećaš, tada stanovao... Upravo sam izašao, u taj ka-
sni sat — a vrijeme je bilo vrlo ružno, vjetrovito i hlad-
no — ne iz kakva ljubavna gnijezda, nego iz... (reći ću
ti, iako ćeš se iznenaditi) neke kartašnice, za koju po-
licija nije znala, gdje su se već mnogi ljudi upropastili
i gdje su me te noći operušali prvi... i zadnji put. Znaš
da nikad nisam bio kartaš. Našao sam se tamo tako
što me neki lažan prijatelj uvjerio da će se sve svesti na
to da ću upoznati nekoliko otmjenih dama, sumnji-
ve krijeposti (čisti demi-monde), pod izlikom da ćemo
igrati enano2 , o nekoliko novčića, za zelenim stolom, s
malim ulozima. Oko ponoći stanu pristizati novi igra-
či koji su se vraćali iz Kraljevskog kazališta ili iz pra-
vih aristokratskih salona, te se igra izmijeni, i pojave
se svjetlucavi zlatnici, zatim novčanice, te napokon če-
kovi, a ja se malo-pomalo izgubih u mračnoj šumi po-
roka, punoj groznice i iskušenja, i izgubih sve što sam
uza se imao, i sve što sam posjedovao i još se za veliku
svotu zadužih... odgovarajućom priznanicom. Jednom
riječju, potpuno se upropastih, i da nije bilo nasljedstva
i da nisam potom dobio velike poslove, moj bi položaj
zacijelo bio vrlo težak i bijedan.
Vraćao sam se, kao što rekoh, kući one noći, tako ka-
sno, ukočen od studeni, izgladnio, s osjećajem stida i
gađenja koji možeš zamisliti, misleći, više nego na sebe,
na svog starog i bolesnog oca, komu sam imao pisati da
zatražim novac, što će zacijelo u njega izazvati koliko
boli toliko i zaprepaštenja, jer je vjerovao da dobro sto-
jim i da sam imućan..., kadli, tek što sam ušao u svoju
ulicu tamo gdje se križa s ulicom Peligros, i prošao po-
red kuće nedavno sagrađene na mojoj strani pločnika,
2 Enano, španj, doslovno: » patuljak «. Kartaška igra francu-
skog podrijetla (» Nain jaune «: doslovno » žuti patuljak «), u
kojoj se ulozi stavljaju na ploču čija središnja slika predstavlja žu-
toga patuljka koji u ruci drži karo-sedmicu.
primijetih da u udubini njenih zatvorenih vrata stoji,
nepomična i kruta, gotovo kao da je od drveta, vrlo viso-
ka i snažna žena, otprilike šezdesetih godina. Oči su joj,
zlokobne i drske, bile netremice uprte u moje, kao dva
bodeža, dok su joj se bezuba usta iscerila u smiješak...
Isti onaj užas ili bunilo straha koji me smjesta obuzeo
podari mi nekakvu čudesnu sposobnost zamjećivanja
i razabrah odmah, ili u one dvije sekunde koliko mi je
trebalo da prođem pored te odbojne prikaze, i najsit-
nije pojedinosti njezina lika i odjeće... Pokušat ću sre-
diti svoje utiske na način i na oblik kako sam ih stekao,
onako kako su se zauvijek urezali u moje sjećanje pri
onoj slabašnoj svjetlosti uličnoga fenjera koji je pakle-
nim blijeskom odjednom osvijetlio taj tako zloslutni
prizor...
No previše se uzbuđujem, iako ne bez razloga, kao što
ćeš uskoro vidjeti! Ali ne osvrći se na stanje moga uma...
Ipak nisam lud!
Prvo što mi je upalo u oči na onoj koju ću nazvati ženom,
bio je njen vrlo, vrlo visok stas i širina njezinih košča-
tih pleća, zatim, okruglost i postojanost njenih uvelih
očiju, kao u sove, izvanredna veličina njezina istaknu-
ta nosa, nedostatak zuba u sredini zubala, koji je njena
usta pretvarao u neku vrst mračne rupe i, naposljetku,
njezina odjeća kao u djevojke iz Avapiesa, nov pamuč-
ni rubac koji je nosila na glavi, zavezan ispod brade, s
malešnom raširenom lepezom u ruci, kojom je zakla-
njala, hineći stid, sredinu grudi.
Ništa smješnije ni zastrašujuće, ništa podrugljivije ni
sarkastičnije od te lepezice u tako ogromnim rukama,
koja je služila kao žezlo slabašnosti toliko ružnoj, sta-
roj i koščatoj divovskoj ženi! Jednaki je učinak izazi-
vao rubac od upadljive i grube pamučne tkanine, koji
je ukrašavao njezino lice, u usporedbi s kljunastim, or-
lovskim, muškim nosom, zbog kojega sam na trenutak
posumnjao (pomalo s radošću) nije li riječ o prerušenu
muškarcu... No bio je to ciničan pogled i gnusan osmi-
jeh stare žene, vještice, vračare, Parke..., ne znam koga!
Svakako nekoga koji u cijelosti opravdava odbojnost i
strah što su u meni cio život izazivale žene koje su uli-
com, noću, išle same...! Rekao bih da sam, još od ko-
lijevke, predosjećao taj susret! Rekao bih da sam ga se
nagonski bojao, kao što se svako biće koje ima dušu boji
i nagađa i naslućuje i prepoznaje svog prirodnog nepri-
jatelja, još prije no što od njega otrpi ikakav napad, pri-
je no što ga i vidi, odmah kad mu začuje korake!
Nisam se dao u bijeg kad sam ugledao sfingu svojega ži-
vota, ne zbog stida ili muškog dostojanstva, nego zbog
bojazni da će joj moj vlastiti strah otkriti tko sam, dati
joj krila da me slijedi, kako bi me napala, kako bi me...
ne znam što! Opasnosti o kojima panika sniva nema-
ju izreciva ni oblika ni imena!
Moja je kuća bila na suprotnom kraju duge i uske ulice
u kojoj sam se nalazio sam, potpuno sam s onom tajan-
stvenom prikazom, za koju sam vjerovao da je sposob-
na uništiti me jednom jedinom riječju... Što da radim
da stignem do kuće? Ah! S kolikom li sam samo žud-
njom gledao u daljini široku i dobro osvijetljenu ulicu
Montera, gdje u svako doba ima stražara!
Odlučih zatim slabost pretvoriti u snagu, pretvarati
se i sakriti taj bijedni strah, ne ubrzavati korak, ali na-
predovati sve više i više, iako po cijenu života i zdrav-
lja, i na taj način pomalo stići do svoje kuće, trudeći se
svom snagom da ne padnem na pločnik na licu mjesta
mrtav od straha.
Krenuh tako... Nisam učinio možda ni dvadeset kora-
ka otkako sam za sobom ostavio ona vrata u kojima se
sakrila žena s lepezom, kadli mi odjednom padne na
pamet strašna, zaprepašćujuća pomisao, a ipak, uspr-
kos svemu vrlo razumna: pomisao da okrenem glavu i
pogledam da li me moja neprijateljica slijedi!
— Ili jedno ili drugo... — razmislih brzinom munje
— ili moj užas ima osnove, ili je napadaj ludila. Ako
ima osnove, ona je žena krenula za mnom, stići će me,
a mene ništa na svijetu ne može spasiti... A ako je pra-
znovjerno ludilo, panika kao i svaka druga, uvjerit ću
se u to sada za sve druge slučajeve koji mi se ubudu-
će dogode, ako vidim da je to neka sirota starica koja
se sklonila u udubinu onih vrata da se zaštiti od hlad-
noće ili čeka da joj otvore, a nakon toga ću vrlo mirno
produžiti prema svojoj kući i tako se izliječiti od ma-
nije zbog koje se toliko crvenim od stida.
Nakon takva razmišljanja učinih izvanredan napor i
okrenuh glavu.
Ah! Gabriele! Gabriele! Koje li nesreće! Visoka žena
slijedila me nijemim korakom, bila mi za vratom, go-
tovo me dodirivala lepezom, gotovo je naslanjala gla-
vu na moje rame!
Zašto? Zašto, Gabriele moj? Da li je to bila neka raz-
bojnica? Da li je doista bila prerušeni muškarac? Da li
je to bila neka podrugljiva starica koja je shvatila da je
se bojim? Da li je to bila Slika u zrcalu moga vlastitog
kukavičluka? Da li je to bila podrugljiva prikaza ljud-
skih razočaranja i mana?
Dugo bi trajalo kad bih ti pričao sve ono na što sam
pomislio u tom trenutku! Činjenica je da sam kriknuo
i dao se u bijeg kao dječačić od četiri godine komu se
čini da vidi babu rogu, i nisam prestao trčati sve dok
nisam stigao u ulicu Montera...
Kad sam se tamo našao, strah me napusti kao rukom
odnesen. Usprkos tomu što je ulica Montera bila tako-
đer pusta! Okrenuh zatim glavu prema ulici Jardines,
koju sam mogao vidjeti u svoj njezinoj dužini, koju su
dovoljno osvjetljavala njezina tri fenjera i odsjaj ulice
Peligros, tako da mi se visoka žena nije mogla sakriti,
ako se kojim slučajem vratila u onom smjeru, i, nebu
budi hvala, nisam je vidio ni kako stoji, ni kako ide, ni-
sam je uopće vidio!
Usprkos tomu, dobro sam se čuvao da ponovo ne za-
đem u svoju ulicu.
— Ta hulja! — rekoh sam sebi. — Sakrila se u udubinu
nekih drugih vrata...! No sve dok svjetiljke budu upa-
ljene, neće se moći maknuti a da je ja odavde ne vidim...
U tom trenutku ugledah kako iz ulice Caballero de
Gracia dolazi noćni stražar, i pozvah ga ne mičući se s
mjesta gdje sam stajao. Rekoh mu, da opravdam poziv
i pobudim njegovu revnost, da sam u ulici Jardines za-
tekao muškarca prerušena u ženu, da je tamo vjerojat-
no došao iz ulice Peligros, kamo je morao stići iz ulice
Aduana. Rekoh mu da ću ja ostati na istom mjestu i da
nam tako neće moći umaći taj čovjek, koji je, po sve-
mu sudeći, neki razbojnik ili ubojica.
Stražar posluša. Krene ulicom Aduana, a ja, kad ugle-
dah njegov lampaš kako dolazi drugim krajem ulice
Jardines, također odlučno u nju uđoh.
Uskoro smo se sreli na pola puta, a da ni on ni ja nismo
nikoga vidjeli, iako smo provjerili svaka vrata.
— Vjerojatno se sakrio u nekoj kući... — reče stražar.
— Bit će da je tako! — odgovorih ja otvarajući vrata
svoje kuće, s čvrstom odlukom da se sutradan preselim
u neku drugu ulicu. Nakon nekoliko trenutaka nađoh
se u svom stanu, čiji sam ključ uvijek nosio sa sobom,
kako ne bih uznemirivao svoga dobrog sobara Josea.
Usprkos tomu, on me te noći čekao! Moje nesreće te
noći, između 15. i 16. studenoga još se nisu završile!
— Što se događa? — začuđeno ga upitah.
— Bio je ovdje... — odgovori mi vidno uzbuđen — gos-
podin major Falcon i čekao vas od jedanaest do dva i
pol sata, i rekao mi, ako dođete kući spavati, da se ne
svlačite, jer će se on u zoru vratiti...
Čuvši te riječi protrnuh od boli i zaprepaštenja, kao da
mi je najavio moju vlastitu smrt... Znao sam da je moj
ljubljeni otac, koji je živio u Jaenu, patio te zime od če-
stih i opasnih napada svoje kronične bolesti, i stoga
sam napisao svojoj braći da, u slučaju da mu se stanje
naglo pogorša, brzojave majoru Falconu, koji će me na
najpogodniji način obavijestiti... Nije dakle bilo sum-
nje da je moj otac umro!
Sjedoh u naslonjač da pričekam dan i svoga prijatelja, a
s njima i službenu obavijest o tako teškoj nesreći. Samo
Bog zna koliko sam pretrpio u ta dva okrutna sata išče-
kivanja, ne mogavši (a baš to je u vezi s mojom pričom)
u svom duhu razlučiti tri na izgled raznorodne pomisli
koje su se uobličavale u čudovištan i zastrašujući skup:
gubitak na kartama, susret s visokom ženom i smrt
moga čestitog oca!
Točno u šest sati uđe u sobu major Falcon i nijemo me
pogleda...
Bacih mu se u zagrljaj neutješno plačući, a on miluju-
ći me uzviknu:
— Plači, da, plači, prijatelju! Kad bi se barem takva bol
češće mogla vidjeti! «

Četvrto poglavlje

» Moj prijatelj Telesforo «, nastavi Gabriel pošto je po-

pio još jednu čašu vina, » pošto mi je to ispričao, tako-
đer se malo odmorio i odmah nastavio «:
— Kad bi moja priča ovdje završila, ne bi našao ništa
izvanrednoga ili natprirodnog u njoj i vjerojatno bi mi
rekao isto ono što su mi rekla dva vrlo razborita čovje-
ka kojima sam je ispričao: da se svaki čovjek živahne
i bujne mašte panično nečega boji, da se ja bojim sa-
motnih noćnih lutalica i da je starica iz ulice Jardines
jamačno kakva sirotica bez kuće i bez obitelji, koja je
namjeravala zatražiti da joj udijelim milostinju u tre-
nutku kad sam ja kriknuo i dao se u bijeg, ili je to pak
neka odvratna Celestina3 iz te, u ljubavnim stvarima
ne baš jako katoličke četvrti...
3 Celestina, lik iz Tragicomedia de Calixto y Melibea, španjol-
skog kazališnog djela objavljenog 1499. godine, koje je vjerojatno
napisao Femando de Rojas; sinonim za svodilju, podvodačicu.
I sam sam tako htio vjerovati. Nakon nekoliko mjese-
ci u to sam i povjerovao, iako bih, za sigurnost da neću
opet susresti visoku ženu, tada bio dao nekoliko godina
života. A danas bih, naprotiv, dao svu svoju krv samo
da je ponovo susretnem!
— Zašto?
— Da je na licu mjesta ubijem!
— Ne razumijem te...
— Razumjet ćeš me kad ti kažem da sam prije tri sed-
mice ponovo na nju naletio, nekoliko sati prije no što
sam primio fatalnu vijest o smrti moje jadne Joaquine...
— Pričaj dalje..., pričaj...
— Malo ti toga imam ispričati. Bila je zora, pet sati.
Vraćao sam se kući nakon posljednje noći provedene,
neću reći u ljubavi, nego u gorku plaču i bolnu raz-
govoru sa svojom bivšom ljubavnicom, udovicom T...,
koju sam morao ostaviti jer je već bilo objavljeno moje
vjenčanje s onom drugom nesretnicom, koju su u Santa
Aguedi u tom trenutku ukapali!
Još se nije bilo sasvim razdanilo. Zora je osvjetljavala
tek ulice okrenute prema istoku. Svjetiljke su se upravo
gasile i noćni se stražari povukli, kadli, prelazeći uli-
cu Prado, na raskrižju s ulicom Lobo, ugledah ispred
sebe, kao da ide s Trga Cortes prema ulici Santa Ana,
onu strašnu ženu iz ulice Jardines.
Nije me gledala te pomislih da me nije ni vidjela. Imala
je istu odjeću i istu lepezu kao prije tri godine... Moje
uzbuđenje i strah bili su veći negoli ikada! Prijeđoh što
sam brže mogao ulicu Prado, čim je ona prošla, ne pu-
štajući je s oka, kako bih bio siguran da se nije okrenula
i, kad sam ušao u drugi dio ulice Lobo, odahnuh kao
da sam upravo preplivao silovitu brzicu i ponovo ubr-
zah hod prema svojoj kući, s više veselja negoli straha,
jer sam tu mrsku vješticu smatrao pobijeđenom i one-
mogućenom, iz jednostavna razloga što sam bio tako
blizu nje a da me nije vidjela...
No odjednom, kad sam već bio blizu kuće, kao vrto-
glavica me spopadne užas kad sam pomislio nije li me
možda ta vrlo prepredena vještica vidjela i prepozna-
la, nije li samo hinila da me ne vidi, kako bi me pusti-
la da uđem u još uvijek mračnu ulicu Lobo i tamo me
nekažnjeno napala, ne slijedi li me možda, nije li mi
već za vratom...
U tom se trenutku okrenuh... Bila je tu! Tu, meni za
vratom, gotovo me dotičući svojom odjećom, gledaju-
ći me svojim zlokobnim očima, pokazujući mi gnusnu
rupu svojih krezubih usta, podrugljivo mašući lepezom,
kao da se ruga mom dječačkom zaprepaštenju...!
Obuze me užas a odmah zatim luđačka srdžba, divlja
razjarenost, i bacih se na tu krupnu ženturaču, priti-
snuh je o zid, ščepavši je jednom rukom za gušu a dru-
gom joj, koje li gadosti, stadoh opipavati lice, grudi,
odvratne uvojke njezine prljave kose, sve dok se ne uvje-
rih da je ljudsko stvorenje i žena.
U međuvremenu ona ispusti istovremeno promukao i
oštar krik koji mi se učinio lažnim, ili hinjenim, kao da
je licemjeran izraz boli i straha onoga koji ih ne osjeća,
a zatim uzviknu, pričinjajući se da plače, ali ne plaču-
ći, nego me gledajući okom hijene:
— Zašto se uvijek na mene ljutite?
Ta mi rečenica uveća strah a ublaži srdžbu.
— Dakle sjećate se da smo se već jednom sreli!
— uzviknuh.
— Mislim da se sjećam, dušo moja! — podrugljivo od-
govori. — U noći sv. Eugena, u ulici Jardines, prije tri
godine...!
Ledena jeza mi prodre do kosti.
— Ama tko ste vi? — ne puštajući je upitah. — Zašto
trčite za mnom? Što vi imate sa mnom?
— Ja sam samo slaba žena... — uzvrati sotonski. — Vi
me se bezrazložno bojite i mrzite...! A ako nije tako, re-
cite mi, gospodine, zašto ste se onako prestrašili kad
ste me prvi put vidjeli?
— Zato što vas mrzim otkako sam se rodio! Zato što
ste vi zloduh moga života!
— Tako me dugo poznajete? Dakle, sinko, i ja tebe
poznajem!
— Vi me poznajete! Od kada?
— Još prije no što si se rodio! A kad te prije tri godine
vidjeh pored sebe, rekoh sama sebi: To je on!
— Ma tko sam vam ja? Tko ste vi meni?
— Zloduh! — odgovori stara i pijunu mi posred lica,
oslobodi se mojih ruku i stane izuzetno brzo trčati,
tako da su joj se rubovi suknje uzdigli iznad koljena, a
koraci joj pri dodiru sa zemljom nisu izazivali ni naj-
manju buku.
Pokušati je stići bila bi ludost... Uostalom, Carrerom
San Jeronima već su prolazili ljudi, kao i ulicom Prado.
Bilo se već potpuno razdanilo. Visoka žena nastavila je
trčati, ili letjeti sve do ulice Huertas, već obasjana sun-
cem. Tamo se zaustavi da me pogleda, nekoliko mi puta
priprijeti sklopljenom lepezom i nestane iza ugla...
Strpi se još malo, Gabriele! Ne presuđuj još u ovom
sporu, u kojemu se sudi mojoj duši i mojemu životu!
Poslušaj me još dvije minute!
Kad sam ušao u kuću, pođe mi u susret major Falcon,
koji je netom prije došao kako bi mi saopćio da je moja
zaručnica, sva moja nada u zemaljsku sreću i veselje,
umrla prethodnoga dana u Santa Aguedi! Njen je ne-
sretni otac brzojavio majoru Falconu da mi saopći tu vi-
jest... meni, koji sam je morao naslutiti još prije jednoga
sata, kad sam susreo zloduha svoga života! Razumiješ
li sada zašto moram ubiti zakletu neprijateljicu svoje
sreće, tu nezemaljsku staricu koja kao da je živa ruga-
lica mojoj sudbini?
Ma što kažem ubiti? Zar je to ljudski stvor? Zar je to
žena? Zašto sam je još od rođenja predosjećao? Zašto
me prepoznala kad me ugledala? Zašto mi se prikazu-
je samo pošto mi se dogodi neka velika nesreća? Je li to
Đavao? Je li to Smrt? Je li to Život? Je li to Antikrist?
Tko je ona? Što je ona...?

Peto poglavlje
» Poštedjet ću vas, dragi moji prijatelji «, nastavi Gabriel,
» primjedbi i objašnjenja koje sam upotrijebio da poku-
šam smiriti Telesfora, zato što su ista, sasvim ista, kao
što su ona koja vi sada pripremate, ne biste li mi doka-
zali da moja priča ne sadrži ništa natprirodno ili nad-
ljudsko... Reći ćete mi da je moj prijatelj bio napola lud,
da je uvijek i bio lud, da je patio od duševne bolesti koju
neki zovu paničnom strašljivošću, a drugi emotivnim
delirijem. Reći ćete, ako je istina to što je ispričao o vi-
sokoj ženi, to se mora pripisati slučajnoj podudarnosti
datuma i događaja, i, naposljetku, da je ona stara mogla
isto tako biti luđakinja, ili pak prosjakinja, ili možda
svodnica, kao što je sam junak moje priče u svijetlom
trenutku zdrava razuma i pretpostavio...  «
» Sjajna pretpostavka! « uglas uzviknuše Gabrielovi
prijatelji. » Baš smo ti to i mi htjeli odgovoriti! «
» Ipak me još nekoliko trenutaka poslušajte, pa ćete vi-
djeti da sam se, kao što se vi sada varate, i ja tada pre-
vario. Na nesreću, jedini koji se nije ni trenutka varao
bio je Telesforo! Ah! Mnogo je lakše izreći riječ ludi-
lo negoli pronaći objašnjenja za neke stvari koje se na
Zemlji događaju! «
» Govori! Govori! «
» Odmah. A budući da je ovo posljednji put, pohvatat
ću konce svoje priče a da prije ne popijem čašu vina. «

Šesto poglavlje

» Nekoliko dana nakon toga razgovora otišao sam u

svojstvu inženjera šumarstva u pokrajinu Albacete. I
nije proteklo mnogo vremena kadli doznah, preko ne-
kog poduzimača, da je moga nesretnog prijatelja srvala
vrlo teška žutica, da sasvim žut leži u naslonjaču, da ni-
šta ne radi i nikoga ne želi vidjeti, da u neutješnoj tuzi
plače dan i noć, i da su liječnici izgubili svaku nadu da
će ga spasiti. Tada shvatih zašto nije odgovarao na moja
pisma, te se počeh za nj raspitivati kod majora Falcóna,
koji mi je pružao sve lošije i tužnije vijesti...
Poslije pet mjeseci izbivanja vratih se u Madrid, upravo
onoga dana kad je stigao brzojav o bitki kod Tetuána.4
4 Tetuán, marokanski gradić desetak km uzvodno od ušća ri-
jeke Martin u Sredozemno more, bivši glavni grad španjolskoga
Sjećam se svega kao danas. Te sam večeri kupio obave-
zne novine, Correspondencia de España, i prvo što u
njima pročitah bijaše vijest da je Telesforo preminuo i
da će se pogreb obaviti sutradan ujutro.
Jasno vam je da sam sudjelovao u toj tužnoj svečanosti.
Kad sam stigao na groblje San Luis, u jednoj od kočija
najbližih pogrebnim kolima, pažnju mi odmah privu-
če žena iz naroda, stara i vrlo visoka, koja se bezbožno
smijala kad je vidjela da spuštaju lijes i koja se odmah
trijumfalnom kretnjom postavila ispred pogrebnika,
ukazujući im sitnom lepezom na stazu kojom su tre-
bali krenuti prema otvorenom grobu...
Na prvi pogled prepoznah, sa zaprepaštenjem i strahom,
Telesforovu neprijateljicu, baš onakvu kakvom ju je on
bio opisao, ogromna nosa, paklenskih očiju, strašnih
bezubih usta, s rupcem od grube pamučne tkanine i
onom malešnom lepezom koja se u njezinim rukama
činila žezlom bestidnosti i sprdnje...
U isti čas stara osjeti da je gledam, i prikuje na meni
svoj pogled, na poseban način, kao da shvaća da sam je
prepoznao, kao da zna da mi je pokojnik ispričao pri-
zore iz ulica Jardines i Lobo, kao da me izaziva i pro-
glašava nasljednikom mržnje koju je iskazivala prema
mom nesretnom prijatelju...
Protektorata. Drugoga dana veljače 1860. godine Španjolci su u
glasovitoj bitki pobijedili Marokance, što je ubrzalo kraj rata, te
je nakon dva mjeseca sklopljen mir.
Priznajem da je tada moj strah natkrilio moje zaprepa-
štenje izazvano tim podudarnostima i slučajnostima.
Jasno sam shvatio da je postojala neka natprirodna veza
između tajanstvene starice i Telesfora, koja je pretho-
dila zemaljskom životu. No u tom me trenutku brinuo
jedino moj vlastiti život, moja vlastita sreća, sve što bi
se našlo u opasnosti kad bih naslijedio takvu nesreću...
Visoka žena stane se smijati i lepezom podrugljivo po-
kaže na mene, kao da je pročitala moje misli i objav-
ljuje ljudima moj kukavičluk... Ja se moradoh osloniti
na ruku svoga prijatelja da se ne stropoštam na zemlju,
a tada ona sažalno i prezrivo odmahnu rukom, okre-
nu se na petama i uđe u groblje glave okrenute prema
meni, mašući lepezom i istovremeno me pozdravljaju-
ći, kočopereći se među mrtvima s nekom paklenskom
koketerijom, sve dok naposljetku nije zauvijek nestala
u onom labirintu stazica i kolonada punih grobova...
A kažem zauvijek, jer je već prošlo petnaest godina, a
ja je nisam više vidio... Ako je ljudski stvor, već je zaci-
jelo umrla, a ako nije, uvjeren sam da me prezrela...
Prijeđimo na stvar! Recite mi svoje mišljenje o tako
čudnovatim činjenicama! Smatrate li ih još uvijek
prirodnima? «
Bilo bi suvišno kad bih ja, autor pripovijetke ili priče
koju ste upravo pročitali, dao ovdje otisnuti odgovo-
re koje su Gabrielu dali njegovi drugovi i prijatelji, jer,
na koncu konca, svaki čitatelj mora taj slučaj prosuditi
sam, prema vlastitim dojmovima i vjerovanjima...
Prema tomu, više volim staviti točku iza ovog odlomka,
ne propuštajući da pošaljem najljubazniji i najiskreniji
pozdrav petorici od šest izletnika koji su zajedno proveli
onaj nezaboravan dan na šumovitu vrhu Guadarrame.
Valdemoro, 25. kolovoza 1881. godine
 Napomene

1
  Aneurizma, proširenje krvne žile kucavice zbog bolesti na nje-
zinoj stijenki.
2
  Enano, španj, doslovno: » patuljak «. Kartaška igra francuskog
podrijetla (» Nain jaune «: doslovno » žuti patuljak «), u kojoj se
ulozi stavljaju na ploču čija središnja slika predstavlja žutoga pa-
tuljka koji u ruci drži karo-sedmicu.
3
  Celestina, lik iz Tragicomedia de Calixto y Melibea, španjolskog
kazališnog djela objavljenog 1499. godine, koje je vjerojatno napi-
sao Femando de Rojas; sinonim za svodilju, podvodačicu.
4
  Tetuán, marokanski gradić desetak km uzvodno od ušća rije-
ke Martin u Sredozemno more, bivši glavni grad španjolskoga
Protektorata. Drugoga dana veljače 1860. godine Španjolci su u
glasovitoj bitki pobijedili Marokance, što je ubrzalo kraj rata, te
je nakon dva mjeseca sklopljen mir.
 Sadržaj

Predgovor6
Prijatelj smrti 11
Napomene107
Visoka žena 109
Napomene134
 Izdavač
Grafički zavod Hrvatske
OOUR Izdavačka djelatnost
Zagreb, Frankopanska 26
Za izdavača
Vladimir Štokalo
Urednik
Albert Goldstein
Tehnički urednik
Stjepan Kolarić
Lektor
Ljerka Depolo
Korektor
Zdenko Uzorinac
Tisak
GZH, OOUR Tiskara
Izdanje Franco Maria Ricci, editore, Parma,
Milano, isključivo autorizirano za Grafički zavod
Hrvatske Zagreb 1983.