Nikolaj

Ostrovski

 KAKO SE KALIO ČELIK


Naziv originala: КАК ЗАКАЛЯЛАСЬ СТАЛЬ


S ruskog preveo – Derviš Imamović



 DIO PRVI



 GLAVA PRVA

– Neka ustanu oni koji su pred praznik dolazili mojoj kući da odgovaraju.
Opušteni čovjek u mantiji, s teškim krstom o vratu, prijeteće ošinu pogledom učenike.
Svirepe sitne oči kao da su probadale sve šestoro, četiri dječaka i dvije djevojčice, koji se digoše
iz klupa. Djeca su stajala i bojažljivo zirkala na debeljka u mantiji.
– Vi sjedite – mahnu pop djevojčicama.
One brzo sjedoše i s olakšanjem odahnuše.
Sitno oči oca Vasilija sada se usredsrediše na četiri male figure.
– Dede, ptičice, dođite ovamo!
Otac Vasilije se podiže, odgurnu stolicu i primače se zbijenoj djeci.
– Derlad, ko od vas puši?
Svo četvoro odgovoriše tiho.
– Oče, mi ne pušimo.
Popovo lice pocrvenje.
– Ne pušite, gadovi, ha, a ko je onda mahorku sipao u tijesto? Ne pušite, ha? E, sad ćemo da
vidimo! Dede, izvrćite džepove! Brže! Izvrćite kad vam kažem!
Troje počeše da prazne džepove na sto.
Tražeći praške duvana, pop je pažljivo pregledao sve šavove, ali ništa nije našao. Sada dohvati
četvrtog, crnookog, u sivoj košulji i plavim hlačama zakrpljenim na koljenima.
– A ti šta si se ukočio kao neki kip?
Gledajući popa sa skrivenom mržnjom, crnooki odgovori promuklo:
– Pa ja nemam džepova – i pređe rukama duž šavova.
– A-a-a, nemaš džepova! Znači, ti misliš da ja ne znam ko je mogao napraviti takvu pakost i
pokvariti tijesto? Misliš da ćeš i ovaj put ostati u školi? Ne, ptičice, ovaj put to ti neće upaliti.
Prošli put sam te samo na moljakanje tvoje matere ostavio, ali sada je tome kraj. Marš iz razreda!
– on ščepa dječaka za uho, izbaci ga u hodnik i zalupi za njim vrata.
Razred zamuknu i naježi se. Niko nije mogao da shvati zašto je Pavle Korčagin istjeran iz škole.
Samo je Serjoška Bruzžak, drug i prijatelj Pavkin, vidio kako je nasuo popu u uskršnje tijesto šaku
krdže. To je bilo u popovoj kuhinji, gdje ga je čekalo šest neznalica, koji su kod njega u stanu morali
odgovarati lekcije.
Istjerani Pavka je sjeo na donju stepenicu doksata. Razmišljao je kako će kući i šta će reći materi,
koja se tako brinula o njemu i od ranog jutra do kasno u noć radila kao kuharica kod inspektora
državnog monopola.
Pavku su gušile suze.
»Šta sada da radim? I sve je to zbog tog prokletog popa. I koji mi je đavo bio da mu sipam krdžu?
Serjoška me nagovori. 'Daj – veli – da toj odvratnoj zmiji naspemo'. I, eto, nasuli smo. Sada Serjoški
ništa, a mene će, po svoj prilici, istjerati iz škole«.
Već odavno je počelo ovo neprijateljstvo s ocem Vasilijem. Jednom se Pavka potukao s Miškom
Levčukom i zato je ostao bez ručka. Da ne bi vragovao u praznom razredu, učitelj je nestaška odveo
kod starijih, u drugi razred.
Pavka je sjeo u zadnju klupu.
Mršavi učitelj, u crnom kaputu, pričao je o zemlji i zvijezdama. Otvorenih usta od čuđenja, Pavka
je slušao o tome kako zemlja postoji već milione godina i da su zvijezde nešto slično zemlji. On je
toliko bio iznenađen time što je čuo da je čak htio ustati i reći učitelju: »U vjeronauci ne piše tako«,
ali se pobojao da za to ne dobije po glavi.
Iz vjeronauke Pavki je pop uvijek davao peticu. On je naizust znao sve tropare, sav Novi i Stari
zavjet i sasvim je dobro pamtio šta je u koji dan bog stvorio. Zato je odlučio da o tome pita oca
Vasilija. Već na prvom času vjeronauke, tek što je pop sjeo u naslonjaču, Pavka podiže ruku, a kada
dobi dozvolu da govori, ustade i poče:
– Oče, a zašto učitelj u drugom razredu kaže da zemlja postoji već milione godina, a ne kako
vjeronauka uči – pet hilj... – iznenada je zamuknuo od kreštavog uzvika oca Vasilija.
– Šta ti to reče, gade gadski?! Eto kako ti učiš riječ božiju!
Nije Pavka uspio ni da zine, a pop ga je već ščepao za obadva uha i počeo da mu lupa glavu o zid.
Odmah zatim, premlaćen i preplašen, bio je izbačen u hodnik.
Dobro je tog dana Pavka izvukao od matere.
Sljedećeg dana otišla je u školu i nekako namolila oca Vasilija da joj primi sina natrag. Otada je,
eto, Pavka zamrzio popa svim svojim bićem. Mrzio i bojao ga se. Nikome on nije praštao takve
uvrede, pa ni popu nije zaboravljao te nezaslužene batine. Ozlojedio se, ali se pritajio.
Još mnogo takvih uvreda podnio je dječak od oca Vasilija: izgonio ga je iz razreda, zbog sitnica
ga je tjerao čitave nedjelje u ugao, nijednom ga nije propitao zadaću, pa je zbog toga pred Uskrs,
zajedno sa neznalicama, morao da ide njegovoj kući i da polaže ispit. Tada je, eto, i nasuo duvan u
popovo uskršnje tijesto.
Niko ga nije vidio, ali se pop odmah dosjetio čije je to maslo.
...Nastava je završena. Djeca pohrliše u dvorište i okružiše Pavku. Ali on je bio mrzovoljan i ćutao
je. Serjoška Bruzžak nije izlazio iz razreda, osjećao je da je i on kriv, ali ničim nije mogao da
pomogne svome drugu.
Kroz otvoreni prozor zbornice izviri glava školskog upravitelja Jefrema Vasiljeviča, i njegov
duboki bas trže Pavku.
– Odmah mi pošaljite Korčagina! – viknuo je.
Pavkino srce zalupa kada pođe u zbornicu.
*
Vlasnik staničnog bifea, postariji, blijed, bezbojnih i izblijedjelih očiju, baci pogled na Pavku,
koji je stajao po strani.
– Koliko mu je godina?
– Dvanaest – odgovori mati.
– Pa dobro, neka ostane. Uslovi su vam: osam rubalja mjesečno i hrana radnim danom. Dan i noć
radi, dan i noć je kod kuće. I – da ne krade.
 – Bože me sačuvaj! Neće on krasti, ja vam jamčim – uzbuđeno izusti, mati.
– Dobro, neka još danas počne da radi – naredi gazda i. okrenuvši se prodavačici koja je iza šanka
stajala pored njega, reče – Zina, odvedi ovog mališana u praonicu i reci Frosenjki da mu da Griškin
posao.
Prodavačica ostavi nož kojim je rezala šunku i, mahnuvši glavom Pavki, pođe preko sale
probijajući se prema bočnim vratima, koja su vodila u praonicu. Pavka je išao za prodavačicom, a
mati ga je sustizala i na brzinu šaputala:
– Pa ti, Pavluška, pazi, postaraj se, nemoj da se obrukaš.
Isprativši sina tužnim pogledom, mati pođe prema izlazu.
U praonici se radilo punom parom; na stolu je bila čitava gomila tanjira, viljušaka, noževa, i
nekoliko žena ih je brisalo peškirima prebačenim preko ramena.
Jedan riđ dječak s kuštravom i neočešljanom kosom, malo stariji od Pavke, poslovao je oko dva
velika samovara.
Praonica je bila puna pare iz velikog korita s vrelom vodom u kome se pralo posuđe, i Pavka nije
mogao odmah prepoznati lica žena koje su prale posuđe. On je stajao i nije znao šta da počne i gdje
da stane.
Prodavačica Zina priđe jednoj od sudopera, uze je za rame i reče.
– Frosjice, evo vam novog dečka mjesto Griške. Objasni mu šta treba da radi.
Obraćajući se Pavki i pokazajući ženu koju je upravo oslovila sa Frosjice, Zina mu reče.
– Ona je ovdje šef. Što ti ona kaže, to radi – okrenu se i pođe u bife.
– Dobro – krotko reče Pavka i upitno pogleda Frosju, koja je stajala pred njim. Brišući znaj sa
čela, ona ga je mjerila od glave do pete kao da je ocjenjivala njegove sposobnosti, a onda, zasukujući
pali rukav, poče neobično prijatnim i dubokim glasom.
– Tvoj posao, dragoviću, nije velik: evo, znači, ovaj kazan ćeš ovako ujutro da zagriješ da bi u
njemu uvijek bilo vrele vode, onda, razumije se, drva da nacijepaš, i onda, evo, i ovi samo vari su
tvoj posao. Zatim, kad bude trebalo, čisti ćeš noževe, viljuške i pomije iznositi. Ovdje posla,
dragoviću, da se u znoju kupaš – govorila je ona kostromskim narječjem s naglaskom na »a«, i od
tog njenog naglaska i rumenog lica sa malim prćastim nosem Pavki postade lakše.
»Ova tetka, čini mi se, nije loša«, zaključi u sebi i, oslobodivši se sada, obrati se Frosji.
– Tetka, a sada šta da radim?
Reče i zbuni se. Gromki smijeh sudopera uguši njegove posljednje riječi.
– Ha-ha-ha!... Frosja stekla nećaka ...
– Ha-ha!... – najviše se smijala sama Frosja.
Od pare Pavka joj nije dobro vidio lice, a Frosji je bilo svega osamnaest godina.
Sada već sasvim zbunjen, on se okrete dječaku i zapita.
– Šta treba sada da radim?
Ali na njegovo pitanje dječak se samo isceri.
– Pitaj tj tetku, ona će sve da ti objasni, a ja sam ti ovdje privremeno – i, okrenuvši se, iščeze kroz
vrata koja su vodila u kuhinju.
– Hodi ovamo, pomozi brisati viljuške – ču Pavka glas postarije sudopere.
– Šta se tu kikoćete? Šta je tako smiješno rekao mališan? Evo, drži, – ona dade Pavki peškir –
uzmi jedan kraj u zube, a drugi nategni porebarke. Evo ti viljuška i vuci naprijed-nazad: tako da na
njoj ni trunka ne ostane. Kod nas se na to strogo pazi.
Gospoda zagledaju viljuške, i ako primijete prljavštinu, – gotovo je, gazdarica odmah goni s
posla.
– Kako gazdarica? – Pavka nije razumio. – Pa vaš je gazda onaj što je mene primio.
Sudopera se nasmijala.
– Moj sinko, naš gazda ti je šeprtlja i nespretnjaković. Ovdje ti je sve gazdarica. Danas je nema tu.
Kad poradiš, – vidjećeš.
Vrata praonice se otvoriše i uđoše tri konobara noseći čitave gomile prljavog posuđa.
Jedan od njih, plećat, razrok, kvadratnog lica, reče:
– Mrdajte življe. Skoro stiže podnevni voz, a vi otežete.
Ugledavši Pavku, on upita.
– A ko je ovo?
– Novajlija – odgovori Frosja.
– A, novajlija – dočeka on. – Slušaj ti, – njegova teška ruka se spusti na rame Pavki i gumu ga
prema samovarima – oni uvijek moraju biti spremni, a oni, vidiš – jedan se ugasio, a drugi teško
diše. Danas, eto, neka ti bude, a sutra, ako se to ponovi, dobićeš po njušci. Jesi li razumio?
Ne rekavši ni riječi, Pavka se prihvati samovara.
Tako je počeo njegov radni život. Nikada se Pavka nije tako starao kao prvog radnog dana.
Shvatio je: ovdje nije kao kod kuće, gdje je mogao i ne poslušati majku. Razroki mu je jasno rekao,
ako ne budeš slušao, dobićeš po njušci.
Varnice su letjele iz trbušastih ogromnih samovara kada ih je Pavka razduvavao natakavši na
čunak skinutu čizmu. Zgrabivši vedra s pomijama, trčao je prema pomijari, podlagao drva pod kazan
s vodom, na vrelim samovarima sušio mokre peškire – radio sve što su mu rekli.
Kasno uveče umorni Pavka uputi se dolje u kuhinju. Postarija sudopera Anisja, pogledavši na
vrata kroz koja je nestao Pavka, reče:.
– Ovaj mališan je nekako nenormalan: vrzma se kao da je ćaknut. Vidi se, nisu ga od dobra
poslali da radi.
– Okretan je dečko, – reče Frosja – toga ne treba goniti.
– Brzo će se natrčati, – dočeka Luša – svi se izpočetka staraju...
U sedam sati ujutro, iscrpen besanom noći i neprestanim trčkaranjem, Pavka je predao kipeće
samovare svome zamjeniku, bucmastom dječaku drskih prižmirenih očiju.
Uvjerivši se da je sve u redu i da u samovaru ključa voda, dečko zabi ruke u džepove, štrcnu
pljuvačku kroz stisnute zube i, bacivši na Pavku omalovažavajući pogled svojih bjelkastih očiju, reče
tonom koji nije dopuštao pogovora.
– Slušaj ti, šeprtljo! Sutra da me smijeniš u šest sati.
– Zašto u šest? – upita Pavka. – U sedam je smjena.
– Ko se u sedam smjenjuje, neka se smjenjuje, ali ti dolazi u šest. I ako budeš mnogo lajao, odmah
možeš da dobiješ po nosu. Šmokljan običan, tek što je nastupio, a već se pravi važan!
Sudopere su već predale dežurstvo novoj smjeni i s interesovanjem su pratile prepiranje dva
dečka. Drski ton i izazivačko držanje buce raspalili su Pavku. On kroči prema svome zamjeniku
spremivši se da mu prilijepi šamarčinu, ali se zaustavi pobojavši se da može biti istjeran sa posla prvi
dan rada. Pozelenjevši, on procijedi.
– Bolje će ti biti – lakše, ne nalijetaj – da se ne bi opekao. Sutra dolazim u sedam. A što se tiče
šaketanja, tu nisam slabiji od tebe. Ako ti se prohtije da probaš, samo izvoli.
Protivnik se jedan korak odmače prema kazanu i iznenađeno pogleda nakostriješenog Pavku.
Takav odlučan otpor buco nije očekivao, i to ga malo zbuni.
– Pa, dobro, vidjećemo – progunđa on.
Jutarnje sunce se lijeno podizalo iza ogromne pilane. Uskoro će Pavka ugledati i svoj kućerak.
On je odmah tu, iza kuće Leščinskoga.
»Mati, vjerovatno, još ne spava, a ja se tek vraćam sa posla«, pomislio je Pavka i, zviždukajući,
pođe brže. »Pa nije baš ni tako slabo ispalo što me istjeraše iz škole. I tako mi onaj prokleti popo ne
bi dao mira, a sad – baš me briga«, razmišljao je Pavka približavajući se kući. Otvarajući vratnice
prisjeti se: »A onome buci moram da rascopam njušku.«
Majka je u dvorištu poslovala oko samovara. Kada ugleda sina, ona će uzbuđeno:
– Pa, kako je?
– Dobro – odgovori Pavka.
Mati je htjela da ga upozori na nešto, ali on odmah shvati – kroz otvoreni prozor vidjela se široka
leđa brata Artjoma.
– Šta, Artjorn doputovao? – zbuni se Pavka.
– Juče je doputovao, i ostaje ovdje. Radiće u željezničkoj radionici.
Pavka neodlučno otvori sobna vrata.
Ogromna figura, koja je sjedila za stolom okrenuta leđima prema njemu, okrenu se, i ispod crnih
obrva bljesnuše stroge bratove oči.
– A-a, došao si, duvandžijo? E, pa, zdravo!
Ništa dobrog nije Pavki obećavao razgovor s bratom.
»Artjom već sve zna«, pomisli Pavka, »on može da izgrdi i da izmlati.«
Pribojavao se Pavka. Artjoma.
Ali Artjom, očevidno, nije se spremao da ga tuče. On je sjedio na šamlici i, naslonivši se
laktovima na sto, netremice je posmatrao Pavku, i teško je bilo reći da li ga je gledao podsmješljivo
ili prezrivo.
– Pa, veliš, univerzitet sam već završio, sve nauke izučio, a sada se i pomija prihvatio – reče
Artjom.
Pavka je gledao u ispucalu podnicu i pažljivo posmatrao ekser čija je glava stršila. Ali Artjom
ustade iza stola i uputi se u kuhinju.
»Izgleda, prođe bez degeneka«, odahnu Pavka.
Za vrijeme čaja Artjom je spokojno raspitivao Pavku o tome šta se dogodilo u razredu.
Pavka mu sve ispričao.
– Šta će s tobom biti kasnije kada si već sada ovakav napasnik? – zabrinuto izusti mati. – Šta ćemo
snjim? I na koga se samo umetnuo? Gospode bože moj, koliko sam samo muke vidjela s ovim
vragolanom – jadila se ona.
Artjom odgumu od sebe praznu šolju i okrenu se Pavki.
 – Evo, ovako, bratac. Kad se već tako desilo, odsada pazi, na poslu nikakvih burgija, radi sve što
treba. Ako te i otuda ispraše, ja ću te tako izlemezati da ćeš pamtiti dok si živ. Zapamti šta ti rekoh.
Dosta je materi sekiran ja. Ma kuda, đavo, da zabode svoj nos – svuda razmirice, svuda nešto
napakosti. Ali sada je tome kapak. Odradiš godinu dana, tražiću da te prime za šegrta u ložionici, jer
u tim pomijama čovjekom ne postade. Treba učiti zanat. Zasada si još mali, ali kroz godinu zamoliću,
možda će i da prime. Ja se preseljavam ovamo i radiću ovdje. Mati više neće služiti. Dosta je već
grbila leđa pred svakim đubrinjem! Pa, eto, Pavka, pazi, budi čovjek.
On se, onako ogroman, diže, obuče kaput, koji je bio preko naslona stolice, i dobaci materi:
– Ja idem malo s poslom – i, sagnuvši se pred nadvratnikom, izađe. Kada je već bio u dvorištu,
prolazeći pored prozora, dobaci:
– Eno, tamo, donio sam ti čizme i perorez, mati će ti dati.
*
Bife na željezničkoj stanici radio je neprekidno i dan i noć.
Ovaj željeznički čvor spajao je šest pruga. Stanica je bila stalno krcata i samo bi se dva-tri sata
preko noći, u vremenu između dva voza, smanjila gužva. Ovdje, na ovoj stanici susretalo se i
odlazilo na razne strane stotine ešalona. Sa fronta i na front. Odatle s obogaljenim i iskasapljenim
ljudima, odavde s čitavom rijekom novih ljudi u sivim i jednolikim šinjelima. Dvije godine se Pavka
vrtio na ovom poslu. Kuhinja i praonica, to je bilo sve što je vidio za ove dvije godine. U ogromnoj
podrumskoj kuhinji – grozničav rad. Ovdje je radilo preko dvadeset ljudi. Deset konobara je stalno
trčkaralo iz bifea u kuhinju.
Sada je već Pavka primao ne osam, nego deset rubalja. Za ove dvije godine on je porastao i
ojačao. Ali i mnogo muka je preživio za to vrijeme. Kao pomoćnik kuhara pola godine je čađavio u
kuhinji, a onda je opet odletio u praonicu. Izbacio ga je svemoćni šef jer mu se nije sviđao tvrdoglavi
deran, od koga se moglo očekivati da nožem džarne ako mu daš po zubima. Davno bi ga oni zbog
toga protjerali, ali ga spasa vala njegova neiscrpna radna sposobnost. On je bio neumoran, i radio je
više od sviju.
U satima navale u bifeu, on je kao sumanut jurio s poslužavnicima skakućući preko četiri-pet
stepenica u kuhinju i iz kuhinje;
Noću, kada bi prestajala gužva u dvjema salama bifea, dolje, u kuhinjskim ostavama, sakupljali su
se konobari. Počinjalo je neobuzdano kockanje u »dvadeset i jedan« i »deveticu«. Mnogo puta je
Pavka vidio kako na stolovima leži novac. Nije se čudio tolikoj količini novaca jer je znao da svaki
od njih za dan i noć svoga dežurstva dobije napojnica po trideset i četrdeset rubalja. Sabirali su po
polovinu i čitavu rublju, a onda su se napijali i kockali.
»Ološ prokleti!«, jedio se na Tijih Pavka. »Eto, naš Artjom – prvoklasan bravar, a dobija četrdeset
osam rubalja. Ja – deset. A oni za jedan dan zgrnu toliko. A zašto? Zato što odnesu i donesu. I sve
onda propiju i prokockaju.«
Isto tako kao i svoje poslodavce, Pavka ih je smatrao neprijateljima. »Podlaci jedni, oni ovdje
rade kao lakeji. a njihove žene i djeca po raznim gradovima žive kao bogataši.«
Dovodili su svoje sinove – u gimnazijskim uniformama, i svoje žene, – ugojene od izobilja.
»Zapravo, oni novaca imaju više nego gospoda koju poslužuju« razmišljao je Pavka. I nije se Pavka
čudio onome što se noću događalo po kuhinjskim uglovima i ostavama bifea. Predobro je znao da
nijedna sudopera ili prodavačica neće dugo ostati u bifeu ako se za nekoliko rubalja ne proda
svakome ko je ovdje imao vlast i moć.
 Pavka, koji je toliko žudio za nečim novim i nepoznatim, ovdje je zavirio u samu dubinu života, u
jamu i njeno dno, i zapahnuli su ga zagušljiva trulež i močvarni smrad.
Artjomu nije pošlo za rukom da smjesti brata za učenika u ložionici. Mlađe od petnaest godina
nisu primali. A Pavka je tako nestrpljivo očekivao kada će se izvući odavde, jer ga je privlačila
ogromna kamena čađava zgrada.
Često je odlazio Artjomu, pregledao s njim vagone i trudio se da mu pomogne koliko je mogao.
Osobito mu je postalo dosadno otkako je Frosja otišla sa posla.
Nije više bilo te nasmijane i vesele djevojke, i Pavka još jače osjeti kako se bio s njom čvrsto
sprijateljio. Sada, kada bi ujutro dolazio u praonicu i slušao čangrižljivu dernjavu izbjeglica, on je
osjećao neku prazninu i usamljenost.
*
Za vrijeme noćne pauze u praonici nikoga nije bilo, i Pavka je, gurajući drva u ložište kazana,
čučnuo pred otvorena vratašca, zagledao se u vatru i naslađivao toplinom.
Sasvim neprimjetno u sjećanju je oživjela Frosja i ono što se nedavno dogodilo. Jasno je iskrsla
slika:
Subota. Noćna pauza. On se spušta niz stepenice u kuhinju. Na zavijutku, iz radoznalosti, popeo se
na drva da proviri u ostavu, gdje su se obično skupljali kockari.
Kocka je bila u punom jeku. Potamnjevši od uzbuđenja, Zalivanov je držao banku.
Na stepenicama se začuše koraci. Okrenu se: odozgo se spušta Prohoška. Pavka se zavuče pod
stepenice da sačeka dok ovaj prođe u kuhinju. Pod stepenicama je bilo mračno, i Prohoška ga nije
mogao primijetiti.
Prohoška skrenu dolje, i Pavka vidje njegova široka pleća i veliku glavu. Odozgo se još neko
spuštao žurnim lakim koracima, i Pavka ču poznati glas.
– Prohoška, pričekaj.
Prohoška zastade, okrenu se i pogleda gore.
– Šta ćeš? – promrmlja on.
Niz stepenice ubrzaše koraci, i Pavka poznade Frosju.
Ona uhvati konobara za rukav i isprekidanim i prigušenim glasom reče:
– Prohoška, pa gdje su pare koje ti je dao poručnik?
Prohor osorno trže ruku.
– Šta? Pare? A zar ti ih nisam dao? – dočeka on ljutito i grubo.
– Pa on ti je dao trista rubalja – u Frosjinom glasu začu se prigušen plač.
– Trista rubalja, kažeš? – podrugljivo ponovi Prohoška. – Pa šta, hoćeš da ih dobiješ? Samo,
gospođice, da to nije malo preskupo za jednu sudoperu? Meni se čini da ti je dosta i tih pedeset što
sam ti dao. Baš si mi neka sreća. Malo bolje od tebe, pa još s obrazovanjem, ne uzimaju toliko. Budi
zahvalna i za to – noć prespavala, i dobila pedeset rubalja. He, nema budala. Deseticu-dvije mogu. još
da ti dam, i gotovo, a ako ne budeš glupača, još možeš da zaradiš, ja ću te preporučiti... – dobacivši
posljednje riječi, okrenu se i ode u kuhinju.
– Bitango! Gade! – doviknu Frosja za njim, nasloni se na drva i prigušeno zajeca.
Nemoguće je opisati osjećanja koja su obuzela Pavku kada je čuo ovaj razgovor i iz mraka vidio
Frosju kako se trese i udara glavom o cjepanice. Ali on se nije javio, ćutao je i grčevito se držao za
gvozdene potpornje, a u glavi mu je svrdlalo određeno i jasno.
»I nju su prodali, gadovi! Eh, Frosja, Frosja!...«
Sada se još dublje uvriježila mržnja prema Prohoški, i sve što ga okružavalo zgadilo mu se i
postalo odvratno. »Eh, kad bih imao snage, na mrtvo ime bih premlatio toga podlaca! O, zašto nisam
velik i jak kao Artjom!«
Plamičci u peći se razgarali i gasili, drhturili crveni jezici i saplitali se u jedan plavi splet. Pavki
se činilo da mu to neki zajedljivac plazi jezik.
U kuhinji je bilo tiho, samo se čulo pucketanje u peći i ravnomjerno kapanje vode iz slavine.
Postavivši na policu posljednji, do sjaja očišćen lonac, Klimka obrisa ruke. U kuhinji nikoga više
nije bilo. Dežurni kuhar i žene iz kuhinje spavali su u garderobi. Tri noćna sata zamirala je kuhinja, i
tada je Klimka dolazio u kuhinju Pavki. Dobro su se sprijateljili pomoćnik kuhara i cmooki ložač.
Kada uđe u praonicu, Klimka ugleda Pavku kako čuči pored otvorene peći. Pavka je primijetio na
zidu sjenu poznate kuštrave prilike, pa zato reče ne okrećući se:
– Sjedi, Klimka.
Klimka se pope na složene cjepanice, prileže, pogleda na Pavku, koji je ćutke sjedio, i nasmiješi
se.
– Šta ti to radiš? Vračaš, šta li?
Pavka teško odvoji pogled od plamenih jezika i Klimku pogledaše dva velika sjajna oka. U njima
je Klimka vidio neku neiskazanu tugu. Prvi put je Klimka vidio takvu tugu u očima svoga druga.
– Pavka, danas si mi nekako čudan... – i, poćutavši, upita:
– Da ti se štogod nije dogodilo?
Pavka ustade i sjede pored Klimke.
– Ništa mi se nije dogodilo, – odgovori prigušeno – samo, eto, teško mi je ovdje, Klimka – i
njegove ruke, koje su ležale na koljenima, stegoše se u pesnice.
– Šta je to danas s tobom? – produži Klimka pridigavši se na laktove.
– Danas, kažeš? Stalno je tako otkako sam došao ovamo. Pogledaj samo šta se tu radi! Tegljačimo
kao konji, a mjesto zahvalnosti, po nosu te mlati kome god se prohtije, a zaštite ni od koga. I mene i
tebe gazde su najmile da im radimo, a ispada da svak, samo ako ima snage, ima pravo da nas mlati.
Da se razguliš, ne možeš svakome ugoditi, a kome ne ugodiš, od toga i fasuješ. Sve se staraš da radiš
kako treba, trčiš na sve strane, hoćeš da nikakve zamjerke ne bude, pa opet, ako nekome na vrijeme
ne doneseš, dobiješ ...
Klimka ga bojažljivo prekinu:
– Nemoj da vičeš toliko, može neko da uđe, da te čuje.
Pavka poskoči.
– Pa neka čuje, ionako odlazim odavde. Bolje će mi biti da na drumovima čistim snijeg. Ovdje ti
je... grob, sve sami lupeži. Koliko samo svaki od njih ima novaca! Mi smo za njih obični skotovi. S
djevojkama rade šta ko hoće. A koja je poštena i ne popušta, naprečac je gone s posla. A kuda da
pođu? Ovdje ti uzimaju beskućnice, izbjeglice i gladne. Treba da se jede, a ovdje se bar najesti mogu,
i zbog gladi na sve pristaju ...
Pavka je govorio s takvom ozlojeđenošću, da je Klimka, bojeći se da ih neko ne bi čuo, skočio i
zatvorio vrata koja su vodila u kuhinju. A njegov drug je produžavao o tome što se nakupilo u
njegovoj duši.
 – Eto, ti, Klimka, ćutiš kada te biju. Zašto ćutiš?
Pavka sjede na šamlicu pored stola i umorno nasloni glavu na dlan. Klimka gurnu drva u peć pa i
sam sjede za sto. Upita:
– Hoćemo li danas čitati?
– Nemamo knjige. Kiosk je zatvoren – odgovori Pavka.
– Šta, zar on danas ne radi? – začudi se Klimka.
– Žandari su uhapsili prodavca. Našli su nešto kod njega.
– A zbog čega su ga uhapsili?
– Zbog politike, kažu.
Klimka ga u nedoumici pogleda.
– A što je to – politika?
Pavka sleže ramenima.
– Vrag bi ga znao! Kažu, ako je neko protiv cara, onda je to politika.
Klimka se strese.
– Zar ima takvih?
– Ne znam.
Otvoriše se vrata i u praonicu uđe dremljiva Glaša.
– Djeco, zašto ne spavate? Do voza može malo da se pritrene. Idi ti, Pavka, pospavaj, ja ću da
pripazim na kazan.
*
Pavkin posao se završio prije nego što je očekivao, i završio se sasvim drukčije nego što se
mogao nadati.
Jednog hladnog januarskog dana Pavka se već spremao kući, ali dečko koji je trebao da ga smjeni
nije dolazio. Favka je otišao gazdarici da traži da ga pusti kući, ali ga gazdarica odbila. Zato je
umorni Pavka morao da gura i drugu smjenu, i naveče je sasvim malaksao. Za vrijeme pauze trebalo
je puniti kazane i prokuhati vodu za voz u tri sata.
Pavka je odvrnuo slavinu, ali voda nije tekla, očevidno, pumpa nije radila. Ostavivši slavinu
odvmutu, legao je na drva i ne odoljevši umoru, zaspao.
Za nekoliko minuta slavina je počela da grgolji i klokoće, voda je potekla u kazan, napunila ga i
prelila se preko kaljevih ploča na pod praonice, u kojoj, kao i obično, nikoga nije bilo. Vode je
bivalo sve više i više. Preplavila je sav pod i ispod vrata potekla u salu.
Potočići su prodirali pod stvari i kofere putnika, koji su spavali. Niko ništa nije primjećivao dok
voda nije probudila putnika koji je ležao na podu i on skočio i poče da viče; Sada su svi poletjeli
svojim stvarima. Nastala je gužva.
A vode je bivalo sve više i više.
Prohoška, koji je raspremao sto u drugoj sali, kada ču viku putnika, dotrča do vrata i silom ih
otvori. Sada voda, koju su dosad zadržavala vrata, poteče u salu kao prava rijeka.
Sada se vika još pojača. U praonicu utrčaše dežurni konobari. Prohoška odmah zgrabi Pavku
onako na spavanju. Jedan za drugim zatreštaše udarci po glavi dječaka, od bola potpuno ošamućenog.
Onako sanjiv, on ništa nije shvatao. Pred očima su sijevale blještave munje, a neizdrživi bol je
rezao čitavo tijelo.
Premlaćen, Pavka se teško dovukao do kuće.
Mračan i namrgođen, ujutro je Artjom raspitivao Pavku o svemu što se dogodilo.
Pavka je ispričao sve kako je bilo.
– Ko te je bio? – potmulim glasom upita Artjom.
– Prohoška.
– Dobro, lezi.
Artjom obuče kožuh i, ne rekavši, ni riječi više, ode iz kuće.
*
– Mogu li da vidim konobara Prohora? – upitao je Glašu nepoznati radnik.
– Pričekajte, odmah će on – odgovori ona.
Krupni čovjek se nasloni na dovratak.
– Dobro, pričekaću.
Noseći na poslužavniku čitavu gomilu posuđa, Prohor nogom gumu vrata i uđe u praonicu.
– Eto, to je on – reče Glaša pokazavši na Prohora.
Artjom koraknu i, spustivši tešku ruku na kelnerovo rame, upita gledajući mu u oči:
– Zašto ti izmlati Pavku, moga brata?
Prohor pokuša da oslobodi rame, ali ga strašni udarac pesnice svali na pod; pokuša da se
podigne, ali ga drugi udarac, još jači od prvoga, prikova za pod.
Prestravljena, posluga se razbježa u stranu.
Artjom se okrenu i pođe prema izlazu.
Razbijenog i krvavog lica, Prohoška se prevrtao na podu.
Naveče Artjom se nije vratio iz ložionice.
Mati je saznala da se nalazi u žandarmerijskom zatvoru.
Šest dana kasnije, uveče, kada je mati već spavala, vratio se Arijom iz zatvora. Prišao je Pavki,
koji je sjedio na krevetu, i upitao ga nježno:
– Šta je, bratac, jesi li se oporavio? – Sjede pored njega.
– Događa se i gore, – i, poćutavši malo, dodade – ništa, primiče tebe u električnu centralu, ja sam
već govorio o tebi. Tamo ćeš da naučiš zanat.
Pavka objema rukama steže ogromnu Artjomovu ruku.


 GLAVA DRUGA

Po čitavoj – varošici kao vihor se pronijela zaprepašćujuća vijest: »Zbacili cara!«
U gradiću niko nije mogao da vjeruje u to.
Iz voza, koji je dopuzio kroz vijavicu, ispadoše dva studenta sa puškama preko šinjela i odred
revolucionarnih vojnika sa crvenim trakama na rukavima. Oni odmah pohapsiše stanične žandare,
starog pukovnika i komandanta garnizona. Sada građani povjerovaše. Zasnježenim ulicama prema
trgu nagrnuše hiljade ljudi.
Čeznutljivo su slušali nove riječi: sloboda, jednakost, bratstvo.
Prošli su burni dani, puni uzbuđenja i radosti. Nastalo je zatišje, i samo crvena zastava na zgradi
gradske opštine, gdje zagospodariše menjševici i bundovci, podsjećala je na promjenu koja se
odigrala. Sve ostalo bilo je kao i prije.
Krajem zime u varošici se razmjesti gardijski konjički puk. Ujutro bi u eskadronima jahali na
stanicu da hvataju dezertere koji su bježali sa jugozapadnog fronta.
Lica konjičkih gardista bila su uhranjena, sve stasiti i krupni ljudi. Oficiri, većinom grofovi i
knezovi, sa zlatnim epoletama i srebrnim gajtanima na čakširama, sve kao što je bilo i za vrijeme
cara i sve kao da nije ni bilo revolucije.
Korakom je pored njih prošla 1917. godina. Ništa se nije izmijenilo ni za Pavku, Klimku ni
Serjošku Bruzžaka.
Gazde su ostale iste. I tek u kišovitom novembru počelo se događati nešto neobično. Po stanici
počeše krstariti neki novi ljudi, većinom iz rovova, sa čudnim nazivom »boljševici«.
Odakle takav čvrst i ubjedljiv naziv, niko nije mogao odgonetnuti.
Teško je bilo gardistima zadržavati dezertere sa fronta. Sve češće su prskala stanična stakla od
puščane paljbe. Sada su već čitave grupe ostavljale front i kada bi ih zadržavali, oni su se bajonetima
branili. A početkom decembra dezerteri nagrnuše u čitavim transportima.
U nadi da će zadržati ovu navalu, gardisti su zakrčili stanicu, ali ih ošamutilo mitraljesko
štektanje. I iz vagona su pokuljali na smrt priviknuti ljudi.
Sivi frontaši su u grad zatjerali gardiste, a onda se vratili na stanicu i krenuli dalje, sve transport
za transportom.
*
U proljeće hiljadu devetsto osamnaeste tri druga su se vraćala od Serjoške Bruzžaka, gdje su
igrali karata. Uz put su svratili u baštu Korčagina i prilegli na travu. Bilo im je dosadno. Sva obična
zanimanja već su im dodijala. Počeli su da razmišljaju kako bi ovaj dan bolje proveli. Iznenada se za
leđima začu topot konjskih kopita i na putu se pojavi konjanik. Jednim skokom konj preskoči jarak
između puta i niske baštenske ograde. Konjanik mahnu pletenim bičem Pavki i Klimki.
– Hej, momci, ovamo!
Pavka i Klimka skočiše s trave i potrčaše ogradi. Konjanik je bio sav zaprašen. Debelim slojem
sive drumske prašine bila mu je pokrivena na zatiljak zabačena vojnička kapa, bluza i čakšire sive
boje. O jakom vojničkom opasaču visio je revolver i dvije njemačke bombe.
– Dečki, dajte vode! – zamolio je konjanik, a kad je Pavka otrčao kući po vodu, on se obrati
Serjoški, koji je zurio u njega:
– Slušaj, momče, reci mi, koja je vlast u gradu.
Serjoška požuri da pridošlici ispriča sve gradske novosti.
– Kod nas već dvije nedjelje nema nikakve vlasti. Kod nas je vlast – samo odbrana. Svi mještani
po redu čuvaju noću grad. A ko ste vi? – sada i Serjoška postavi pitanje.
– Eh, ako budeš mnogo znao, brzo ćeš ostarjeti – nasmiješi se konjanik.
Iz kuće istrča Pavka noseći lonče vode.
Konjanik na jedan dušak ispi vodu, vrati Pavki lonče, trže dizgine i u galopu pojuri prema
borovoj šumi.
– Ko je to bio? – u nedoumici zapita Pavka.
– Odakle bih ja znao?. – Klimka sleže ramenima.
– Sigurno će opet promjena vlasti. Zato su juče i Leščinski otputovali. A čim bogataši bježe, znači
– dolaze partizani – Serjoška sa sigurnošću riješi ovo političko pitanje.
Njegovo objašnjenje je bilo toliko ubjedljivo da se s njim odmah saglasiše i Pavka i Klimka.
Oni nisu stigli ni da pogovore kako treba a na drumu se ponovo začu konjski topot. Sva trojica
poletješe prema ogradi.
Iz šume, iza šumareve kuće, koja se jedva vidjela, približavali su se ljudi i kola, a sasvim pored
druma kretalo se petnaestak konjanika sa puškama prebačenim preko sedla. Pred konjanicima su išla
dva čovjeka: jedan, postariji, u bluzi zelenkaste boje, s oficirskim kaišima preko nje, i s dogledom na
grudima, a pored njega onaj isti konjanik koga su maloprije vidjeli. U onog postarijeg na bluzi
crvena traka.
– Šta sam ti rekao? – Serjoška laktom gurnu Pavku u slabinu.
– Vidiš, crvena traka. Partizani. Oči mi ispale ako nisu partizani... – uzviknu Serjoška od radosti i
kao ptica preskoči preko ograde.
Oba njegova druga potrčaše za njim, i sada su sva trojica stajala pored druma i posmatrala
pridošlice.
Konjanici priđoše sasvim blizu. Njihov poznanik kimnu im glavom i, pokazujući bičem na kuću
Leščinskog, upita:
– Ko stanuje u ovoj kući?
Starajući se da ne zaostaje iza konjanika, Pavka je pričao:
– Ovdje stanuje advokat Laščinski. Juče je pobjegao. Sigurno se vas uplašio ...
– A odakle ti znaš ko smo mi? – nasmiješivši se, upita stariji.
Pavka pokaza na traku i odgovori:
– A šta je to? Odmah se vidi...
Na ulicu su nagrnuli mještani i radoznalo posmatrali ulazak odreda u grad. I tri mlada druga
stajala su pored druma i posmatrala zaprašene i umorne crvenogardejce.
Kada preko kaldrme protutnja jedini top u odredu i nekoliko kola sa mitraljezima, djeca su
krenula za partizanima i razišla se tek kada se odred zaustavio u centru i počeo da se razmješta po
stanovima.
 Naveče, u velikoj gostinjskoj sobi Leščinskih, u koju se smjestio štab odreda, za velikim stolom s
izrezbarenim nogama sjedila su njih četvorica: trojica iz štaba i komandir odreda drug Bulgakov,
postariji čovjek prosijede kose.
Razvivši preko stola kartu gubernije, Bulgakov je noktom utiskivao linije i govorio čovjeku
ispupčenih jagodica i jakih zuba, koji je sjedio prema njemu:
– Ti veliš, druže Jermačenko, da bi se ovdje trebalo tući, a ja mislim: već ujutro treba dalje.
Dobro bi bilo još noćas, ali ne može se, ljudi su umorni. Naš zadatak je – da se što prije povučemo do
Kazatina da Nijemci ne bi prije nas stigli tamo. Davati otpor sa našim snagama – to je smiješno...
Jedan top i trideset granata, dvjesta pješaka i šezdeset konjanika – strašna sila... Nijemci se kreću kao
željezna lavina. Mi ćemo se moći tući kada se sjedinimo sa drugim crvenim jedinicama koje se
povlače. Druže, mi ne smijemo zaboravljati da, osim Nijemaca, na našem putu stoje mnoge i razne
kontrarevolucioname bande. Moje je mišljenje – već ujutro most pred stanicom dignuti u vazduh i
povlačiti se. Dok Nijemci dovedu u red most, proći će dva-tri dana. Njihovo nadiranje željezničkom
prugom biće zadržano. Drugovi, što vi mislite o tome? Dajte da odlučimo – obrati se on drugovima
koji su sjedili za stolom.
Struškov, koji je sjedio prema Bulgakovu, mljacnu usnama, pogleda na kartu, a onda na
Bulgakova i, najzad, s mukom protisnu riječi koje su mu zapele u grlu:
– Ja se sla ... žem sa Bulgakovim.
Najmlađi, u radničkoj bluzi, složi se:
– Bulgakov ima pravo.
Samo Jermačenko, onaj što je danas razgovarao s dječacima, odrečno odmahnu glavom.
– A radi kog smo vraga onda sabirali odred? Zar zato da se bez boja povlačimo pred Nijemcima?
Po mom mišljenju, mi ovdje treba da se s njima sudarimo. Dozlogrdilo je već samo pete pokazivati...
Ako bih se ja pitao, svakako bih se ovdje tukao ...
– naglo odmače stolicu, ustade i zakorača po sobi.
Bulgakov s negodovanjem pogleda na njega.
– Jermačenko, kada se tuče, treba se tući razumno. A da bacamo ljude u sigurnu propast i
uništenje, to mi ne možemo. Pa i smiješno bi bilo. Za nama se kreće čitava divizija s teškom
artiljerijom i oklopnim kolima... Ne treba praviti djetinjarije, druže Jermačenko... – i obraćajući se
drugima, završi: – Dakle, odlučeno je – sutra ujutro krećemo ... Sljedeće pitanje je: veza – nastavio je
Bulgakov savjetovanje. – Pošto se mi povlačimo posljednji, naš zadatak je da organizujemo rad u
njemačkoj pozadini. Ovdje je važan željeznički čvor i dvije željezničke stanice. Mi se moramo
pobrinuti da na stanici radi siguran drug. Sada treba da riješimo koga ćemo od naših drugova ostaviti
da organizuje rad. Predlažite kandidata.
– Ja mislim da bi ovdje trebao ostati mornar Žuhraj – reče Jermačenko prilazeći stolu. – Prvo,
Žuhraj je ovdašnji; drugo, on je bravar i monter – moći će da se zaposli na stanici. S našim odredom
Fjodora niko nije vidio – on štiže tek noćas. On je snalažljiv, i on će stvar udesiti. Po mom mišljenju,
to je najpogodniji čovjek.
Bulgakov klimnu glavom.
– Tako je, slažem se s tobom, Jermačenko. Imate li vi, drugovi, nešto protiv? – obrati se ostalima.
– Nemate. Znači, pitanje je riješeno. Ostavljamo Žuhraja, novac i nalog za rad ... A sada treće,
posljednje pitanje, – produži Bulgakov – to je pitanje oružja koje se nalazi u gradu. Ovdje postoji
čitavo skladište pušaka: dvadeset hiljada komada, koje su ostale još od carskog rata. One se nalaze u
seljačkoj šupi i svi su na njih zaboravili. To mi je saopštio seljak, vlasnik šupe. Hoće da ih se otarasi...
Ostaviti ovo skladište Nijemcima, naravno, mi ne smijemo. Ja smatram, treba ga spaliti. I to odmah
da bi do jutra sve bilo gotovo. Samo je opasno potpaljivati: šupa je na periferiji, među sirotinjskim
seljačkim kućama. Mogu se zapaliti seljačke zgrade.
Struškov, snažan, davno nebrijane brade, pomače se.
– Zaš ... zašto da se spaljuje? Ja mis ... mislim, oružje treba razdijeliti stanovništvu.
Bulgakov se hitro okrenu.
– Razdijeliti, kažeš?
– Tako je. Dobro kaže! – oduševljeno dočeka Jermačenko.
– Treba ga razdijeliti radnicima i ostalom stanovništvu koje hoće Bar će imati čime da počešu
Nijemce kada im dogusti. A biće gusto. I kada se već ne mogne dalje, ljudi će se prihvatiti oružja.
Struškov ima pravo: treba razdijeliti. Dobro bi bilo da se prevezu u selo. – Selo će bolje da sakrije. A
kada Nijemci počnu da rekviriraju sve do gole kože, te puščice će i te kako trebati!
Bulgakov se zasmija.
– Da, ali Nijemci će narediti da se predaje oružje, i svi će ga predati.
Jermačenko dočeka.
– Ipak neće svi predati. Neko će da preda, a neko i da ostavi.
Bulgakov upitno pogleda ostale.
– Razdijeliti, razdijeliti – Jermačenka i Struškova podrža i mladi radnik.
– Pa dobro, znači, razdijelićemo – saglasi se Bulgakov. – Eto, to su sva pitanja – reče on ustajući
od stola. – Sada do jutra možemo da se odmaramo. Kada stigne Žuhraj, neka dođe meni.. Treba s njim
da porazgovaram. A ti, Jermačenko, idi i obiđi straže.
Kada ostade sam, Bulgakov pređe u sporednu, spavaću sobu, na madrac prostrije šinjel i leže.
*
Jutro je. Pavka se vraća iz električne centrale. Već čitavu godinu dana radi kao ložački pomoćnik.
Odmah mu pade u oči da je danas u gradu neka neobična živost. Sve češće je susretao mještane
koji su nosili po dvije i po tri puške. Ne shvatajući u čemu je stvar, Pavka požuri kući. Pored kuće
Leščinskog njegovi jučerašnji poznanici penjali su se na konje.
Utrčavši u kuću, umivši se na brzinu i saznavši od matere da Artjoma još nema, Pavka potrča
Serjoški Bruzžaku, koji je stanovao na drugom kraju grada.
Serjoška je bio sin pomoćnika mašinovođe. Njegov otac je imao malu kuću i isto tako malo
domaćinstvo.
Serjoške nije bilo kod kuće. Njegova mati, puna, bijela lica, mrzovoljno pogleda Pavku.
– A vrag bi ga znao gdje je! Istrčao čim je svanulo, đavo ga neki ponio. Veli, oružje negdje dijele,
tamo će, po svoj prilici, i da bude. Vama, balavim ratnicima, treba po turu dati. I previše ste se
razuzdali. Ne može se na kraj. Ni nosa ne umije obrisati, a ovamo – za oružje. Ti njemu, lupežu, reci
– ako mi samo jednu patronu u kuću unese, ja ću mu glavu odvrnuti. Navuče svakog smeća, pa onda
idi i odgovaraj za njega. A ti šta, da se i ti nisi tamo spremio?
Ali Pavka više nije slušao čangrizavu Serjoškinu mamu. On je već istrčao na ulicu.
Drumom je gazio neki čovjek i na oba ramena nosio po jednu pušku. Pavka mu pritrča.
– Čiko, reci mi, gdje si ih dobio?
 – Eno tamo, na Verhovini dijele.
Kao bez duše Pavka potrča u pravcu Verhovine. Protrčavši dvije ulice, udari na dječaka koji je
vukao na sebi tešku pješadijsku pušku sa bajonetom. Pavka ga zaustavi.
– Gdje si uzeo pušku?
– Preko puta škole daju ih ljudi iz odreda. Sve je već razgrabljeno. Čitavu noć su dijelili, ostali su
samo prazni sanduci. Ja već drugu nosim – s ponosom završi dječak.
Ova vijest rastuži Pavku.
»Eh, đavo da ga nosi, trebalo je odmah trčati tamo, a ne ići kući!« u očajanju pomisli on. »Kako
sam to promašio?«
Najednom mu sinu misao, naglo se okrenu, u tri skoka stiže dječaka i istrže mu pušku iz ruku.
– Ti već imaš jednu, dosta ti je. A ova – meni, – odbrusi Pavka tonom koji nije dopuštao
protivljenja.
Ozlojeđen pljačkom usred bijela dana, dječak se baci na Pavku, ali ovaj odskoči jedan korak i,
uperivši na njega bajonetu, viknu:
– Odmakni, mogao bi da se nabodeš!
Od jeda dječak zaplaka i potrča nazad psujući u bespomoćnoj srdžbi. A Pavka, sada zadovoljan,
potrča kući. Preskoči preko ograde, utrča u šupu, na grede pod krovom ugura osvojenu pušku i,
veselo zviždukajući, uđe u kuću.
*
Prekrasne su ljetne večeri u takvim mjestašcima u Ukrajini kao što je Šepetovka, gdje je centar –
gradić, a periferija – selo.
U ove tihe, ljetne večeri sva mladež je na ulicama. Djevojke i mladići – u grupama i parovima –
svi su pred kućama, u cvjetnjacima, u baštama, na ulicama i na balvanima istovarenim za građenje.
Svuda smijeh i pjesma.
Vazduh treperi od gustoće i mirisa cvijeća. Visoko na nebu blijedo svjetlucaju zvijezde i glas se
čuje daleko-daleko...
Voli Pavka svoju harmoniku. Zaljubljeno stavi na koljena svoju milozvučnu bečku dvoretku.
Vješti prsti, ovlaš dotičući dirke, vijugavo kliznu odozgo dolje. Uzdahnu basovi i odjeknu zvuci
obijesni i zanosni.
Izvija se čitava harmonika, pa kako da i sam ne zaigraš! Ne možeš izdržati – noge same
poigravaju. Strastveno dašće harmonika. Oh, kako je lijepo živjeti na svijetu!
Večeras je bilo osobito veselo. Na gredama pored Pavkine kuće sabrala se vesela mladež. Najviše
se čula Galočka, Pavkina susjetka, kći kamenoresca. Ona voli da poigra i zapjeva. Ima alt – glas
dubok i baršunast.
Pribojava se Pavka Galočke. Ima oštar jezik. Sjedne na grede uz Pavku, zagrli ga čvrsto i
zakikoće se:
– Eh, harmonikašu, delijo jedna! Šteta što nisi malo veći, dobar bi – bio za mene mužić. Volim ti
harmonikaše, pred njima mi se srce topi.
Pavka se crveni do ušiju, ali dobro je, uveče se to ne vidi. Sve se odmiče od vragolanke, a ona ga
čvrsto drži, nikako ne pušta i sve zbija šale.
– Dragane, pa kuda ti to bježiš od mene? Eh, baš si mi neki mladoženja.
 Na plećima Pavka osjeća njene čvrste grudi, i to ga nekako uznemiruje i uzbuđuje, a smijeh oko
njih uzburkao je običnu tišinu ulice.
Pavka uprije rukom u Galočkino rame i reče:
– Odmakni se, smetaš mi da sviram.
Opet se prolomi smijeh, počeše nova zadirkivanja i šale.
Sada se umiješa Marusja.
– Pavka, zasviraj nam nešto tužno, nešto što će srce da dirne.
Lagano se rasteže mijeh harmonike i prsti klize po tipkama.
Poče da zvuči poznata i svima bliska melodija. Galina je prva prihvata. Za njom – Marusja, a onda
i ostali.
Sabrali se burlaci1 u rođenoj hati2: ovdje nam je milo, ovdje nam se hoće tužno zapjevati.
I odjekuju u daljini, tamo u pravcu šume, zvonki mladi glasovi.
– Pavka! – ču se Artjomov glas.
Pavka složi harmoniku, i pritegnu je kaišima.
– Idem, zovu me.
– Posjedi još, posviraj još malo – moli ga Marusja.
Ali Pavka žuri.
– Ne mogu. Sutra ćemo još da posviramo, a sada moram da idem. Artjom me zove – i preko ulice
otrča prema kućnom ulazu.
Kad otvori sobna vrata, vidje – za stolom sjedi Roman, Artjomov drug, i još neko treći –
nepoznat.
– Ti si me zvao? – upita Pavka.
Artjom pokaza glavom na Pavku i reče nepoznatom:
– Evo, to je moj bratko.
Nepoznati pruži Pavki čvornovitu ruku.
– Evo šta, Pavka, – obrati se Artjom bratu – ti reče da se kod vas u centrali razbolio monter. Ti
treba sutra da saznaš da li bi na njegovo mjesto primili jednog spremnog čovjeka. Ako bude
potrebno, dođi da javiš.
Nepoznati se umiješa:
– Ne, ja ću s njim zajedno da pođem. Lično ću da razgovaram s gazdom.
– Sigurno da je potrebno. Danas centrala nije radila zbog toga što se Stankovič razbolio. Gazda je
dva puta dolazio – sve je tražio neku zamjenu, ali nije našao. A da pusti centralu u pogon samo sa
ložačem, nije se usudio. A monter se razbolio od tifusa.
– Pa, eto, znači, u redu je stvar – reče nepoznati. – Sutra ću ja doći po tebe, i idemo zajedno –
obrati se Pavki.
– Dobro.
Pavka se srete sa sivim spokojnim očima neznanca, koje su ga pažljivo posmatrale. Taj
usredsređeni i netremični pogled malo ga zbuni. Sivi zakopčani kaput bio je zategnut na širokim
snažnim leđima – očigledno, bio mu je tijesan. Ramena i glavu spajao je snažni volovski vrat, i sav
on nekako je pucao od snage, kao stan snažni hrast.
 Opraštajući se s njim, Arijom reče.
– Do viđenja, Žuhraju. Sutra ideš s bratom i uredićeš stvar.
*
Tri dana poslije odlaska odreda Nijemci su upali u grad. Njihov dolazak je navijestila sirena
lokomotive na stanici, koja je posljednjih dana potpuno opustjela. Gradom se pronijela vijest:
– Idu Nijemci.
Iako su svi već odavno znali da Nijemci treba da dođu, čitav grad se uskomešao kao raskopani
mravinjak. Svi su znali, ali u to su ljudi nekako slabo vjerovali. I, eto, najednom, ti strašni Nijemci
nisu više negdje tamo, nego ovdje, u samom gradu.
Bojeći se da izađu na ulicu, mještani su se prilijepili uz ograde i vratnice.
A Nijemci su, u tamnozelenim uniformama i s puškama na gotovs, išli u vrstama s obje strane
ceste. Na puškama kao noževi široki bajoneti. Na glavama teški čelični šljemovi, a na leđima
ogromni ranci. U neprekidnom lancu išli su od stanice prema gradu, išli su oprezno, svakog trenutka
spremni na otpor, iako niko nije ni pomišljao na neki otpor.
Naprijed su koračala dva oficira s mauzerima u rukama. Sredinom puta išao je hetmanski
starješina, tumač, u plavom ukrajinskom kaftanu i visokoj kozačkoj šubari.
U centru grada Nijemci se postrojiše u obliku kvadrata. Udari bubanj. Okupi se omanja grupa
građana koji su se već malo oslobodili. Hetmanovac se pope na stube pred apotekom i glasno pročita
naredbu komandanta majora Korfa.
Naredba je glasila:
§1.
Naređujem:
Svim građanima ovoga grada da u roku od 24 sata predaju sve vatreno i hladno oružje koje
imaju. Ko ne ispuni ovu naredbu – biće strijeljan.
§2.
U gradu se objavljuje ratno stanje, a kretanje poslije osam sati uveče zabranjuje se.
Komandant grada major Korf«.
U zgradu u kojoj se ranije nalazila gradska opština, a poslije revolucije Sovjet radničkih deputata,
sada se smjestila njemačka komanda. Kod ulaza je stajao stražar, sada više ne u čeličnom šljemu,
nego u paradnoj kacigi s ogromnim carskim orlom. Odmah tu u dvorištu nalazilo se i skladište za
predaju oružja.
Preplašeni prijetnjom strijeljanjem, mještani su čitav dan donosili oružje. Odrasli se nisu
pojavljivali, nego je oružje donosila mladež i djeca. Nijemci nisu nikoga zadržavali.
Oni koji nisu htjeli da nose oružje noću su ga izbacivali pravo na put, a ujutro ga je njemačka
patrola skupljala, tovarila u vojnička kola i vozila u komandu.
U jedan sat poslije podne, kada je isticao rok predaje oružja, njemački vojnici su prebrojali svoje
trofeje. Ukupno je bilo predano četrnaest hiljada pušaka. Dakle, šest hiljada pušaka Nijemci nisu
dobili. Opšti pretresi koje su preduzeli dali su sasvim beznačajne rezultate.
U svitanje sljedećeg dana bila su strijeljana dva željezničara kod kojih su prilikom pretresa
nađene sakrivene puške.
*
 Saslušavši narebdu, Artjom je požurio kući. U dvorištu srete Pavku, uhvati ga za rame i tiho i
energično upita:
– Da ti nisi štogod donio iz skladišta kući?
Pavka pomisli da prećuta o pušci, ali nije mogao da vara brata, pa mu sve ispriča.
Zajedno su pošli u šupu. Artjom izvuče ispod grede pušku, izvadi iz nje zatvarač, skide bajonet i,
zgrabivši pušku za cijev, zamahnu svom snagom i udari njome o stup ograde. Kundak se razletje.
Ostatke puške baci daleko na ledinu iza baštice. Bajonet i zatvarač baci u nužnik.
Izvršivši sve to, Artjom se okrenu bratu.
– Pavka, razumiješ, ti nisi više dijete, i igra oružjem nema nikakvog smisla. Ozbiljno ti kažem:
ništa u kuću ne vuci. Za to se sada može životom platiti. Pazi da me ne varaš, doneseš li pa nađu, mene
će prvoga strijeljati. Tebe, šmrkavca, neće dirati. Pasja su sada vremena, razumiješ?
Pavka je obećao da neće ništa donositi.
Kada su se preko dvorišta vraćali u kuću, pred vratima Leščinskih zaustavi se kočija. Iz nje
iziđoše advokat, njegova žena i njihova djeca – Neli i Viktor.
– Vratile se ptice, – procijedi Artjom – eh, ala će da bude gužve, đavo da ga nosi! – opsova
Artjom i uđe u kuću.
Čitav dan je Pavka tugovco za puškom. A u to isto vrijeme njegov drug Serjoška, zapinjući iz
petnih žila, kopao je zemlju pored zida u staroj zabačenoj šupi. Najzad je jama bila gotova.
Serjoža složi u nju u krpe zamotane tri nove puške koje je dobio prilikom dijeljenja. On nije ni
pomišljao da ih preda Nijemcima. Nije se on čitavu noć mučio radi toga da bi se tako rastao od svoga
plijena.
Zatrpavši jamu zemljom, on je dobro utaba, a onda na to mjesto navuče gomilu smeća i starudija.
Kada kritički pregleda rezultat svoga rada i nađe da zadovoljava, skide kapu i obrisa znoj sa čela.
»E, sada neka traže. A kada bi i našli, čija je šupa – niko ne zna.«
*
Pavka se neprimjetno sprijateljio sa strogim monterom, koji već mjesec dana radi u električnoj
centrali.
Svom potčinjenom ložaču Žuhraj je pokazivao mehanizam dinama i priučavao ga na rad.
Bistri dječak svidio se mornaru. U slobodnim danima Žuhraj je često dolazio Artjomu. Uzdržljivi
i ozbiljni mornar strpljivo je slušao sve priče iz svakodnevnog života, a osobito kada bi se mati žalila
na Pavkine nestašluke. On je umio tako umirujuće djelovati na Mariju Jakovljevnu da je zaboravljala
svoje neprilike i postajala bodrija.
Jednog dana Žuhraj zaustavi Pavku u dvorištu električne centrale među naslagama drva i,
nasmiješivši se, reče:
– Mati mi pričala da voliš da se tučeš. »On je«, veli, »ukoljica kao neki pijetao.« – Žuhraj se
odobravajući nasmijao. – A uopšte, tući se nije ružna stvar, samo treba znati koga i zašto tući.
Ne znajući da li ga Žuhraj ismijava ili govori ozbiljno, Pavka odgovori:
– Ja se ne tučem tek tako, uvijek radi pravde.
– Hoćeš da te naučim kako se ozbiljno tuče? – upita Žuhraj iznenada.
Pavka ga začuđeno pogleda.
– Kako to – ozbiljno?
 – Evo da vidiš.
I Pavka je čuo prvu kratku lekciju iz engleskog boksa.
Prilično ga stajala ova nauka, ali ju je Pavka dobro usvojio. Nije jednom letio naglavačke oboren
udarcem Žuhrajeve pesnice – ali se pokazao kao priležan i strpljiv učenik.
Jednog vrućeg dana, došavši kući od Klimke i ne znajući šta da radi, odluči da se popne na
omiljeno mjesto – na krov kolibice koja se nalazila za kućom u baštenskom uglu. Prođe kroz
dvorište, uđe u baštu i, došavši do drvene kolibe, po izbočinama se pope na krov. Probivši se kroz
granje višanja, gusto nad krovom, dođe do sredine krova i prileže na sunce.
Jedna strana šupe bila je okrenuta prema bašti Leščinskih i sa tog kraja krova vidjela se čitava
bašta i jedna strana kuće. Kada Pavka diže glavu, ugleda dio dvorišta i kočiju koja je tamo stajala.
Vidio je kako posilni njemačkog lajtnanta koji se nastanio kod Leščinskog četka stvari svoga
starješine. Pavka je već više puta vidio lajtnanta na kapiji imanja.
Lajtnant je bio dežmekast, crven, s malim podrezanim brkovima. Nosio je cvikere i kapu sa
sjajnim štitom. Pavka je znao da lajtnant stanuje u pobočnoj sobi, čiji je prozor okrenut prema bašti i
može da se vidi s krova.
Sada je lajtnant sjedio za stolom i nešto pisao. Uze to što je napisao i izađe iz sobe. Predavši
pismo posilnom, uputi se baštenskim puteljkom prema kapiji koja je vodila na ulicu. Kod hladnjaka
se zaustavi. S nekim je razgovarao. Iz hladnjaka izađe Neli Leščinska. Uzevši je pod ruku, lajtnant
pođe s njom prema vratima i oboje izađoše na ulicu.
Sve je to Pavka vidio.
Upravo ga hvatao san kada ugleda da u lajtnantovu sobu uđe posilni, objesi uniformu, otvori
prozor prema bašti i, pospremivši sobu, izađe i zatvori vrata za sobom. Odmah zatim Pavka ga vidje i
u štali, gdje su bili konji.
Kroz otvoren prozor vidjela se čitava soba. Na stolu su ležali nekakvi kaiši i još nešto sjajno.
Vučen neizdržljivim ljubopitstvom, Pavka oprezno pređe s krova na stablo višnje i spusti se u
baštu. Zgurivši se, u nekoliko skokova se nađe kod otvorenog prozora. Proviri u sobu. Na stolu je
ležao opasač sa kaišem za sablju i kubura sa prekrasnim »manliherom« za dvanaest metaka.
Pavki dah zastade. Nekoliko sekundi u njemu se vodila borba, ali, ponesen drzovitom smjelošću,
previ se, zgrabi kuburu, izvadi iz nje brunirani revolver i skoči u baštu. Pogledavši oko sebe,
oprezno gurnu revolver u džep i potrča prema višnji. Kao majmun se brzo uspentra na krov. Pogleda.
Posilni je mirno razgovarao s konjušarom. U bašti je bila potpuna tišina. Spusti se sa šupe i pojuri
kući.
Mati je u kuhinji spremala ručak, pa na Pavku nije ni obraćala pažnje.
Zgrabivši krpu koja je ležala iza sanduka, Pavka je gumu u džep, neprimjetno šmugnu kroz vrata,
pretrča preko bašte, prebaci se preko ograde i nađe se na putu koji je vodio u šumu. Pridržavajući
rukom teški revolver, koji ga je udarao po nozi, iz sve snage pojuri prema staroj razvaljenoj ciglani.
Noge se gotovo nisu doticale zemlje, vjetar je zviždao u ušima.
Kod stare ciglane bilo je tiho. Isprovaljivani drveni krov, gomile razbijene cigle i porušene peći
izazivali su tugu. Sve je bilo zaraslo travurinom. I samo tri mlada druga ovamo su dolazila da se
poigraju. Pavka je znao mnogo tajnih mjesta gdje se mogla sakriti ukradena dragocjenost.
Zavukavši se kroz prolom u peć, oprezno izviri. Na putu nema nikoga Tiho šume borovi i vjetrić
podiže prašinu s ivica puta. Osjeća se jak miris smole.
 U ugao, na samom dnu peći, Pavka položi revolver zamotan u krpu i prekri ga hrpom stare cigle.
Izvukavši se, ciglama zatrpa ulaz u peć, dobro pogleda raspored cigala, izađe na put i polako krenu
kući.
Noge su u koljenima podrhtavale.
»Kako će se sve ovo završiti?« razmišljao je Pavka i srce mu se stezalo od nekog nemira.
Samo da ne bi bio kod kuće, danas je prije vremena krenuo na posao. Uzeo je od čuvara ključ i
otvorio široka vrata koja su vodila u prostoriju gdje su se nalazili motori. Dok je čistio pepeljnjak,
pumpao vodu u kazan i raspaljivao peć, razmišljao je:
»Šta li se sada događa u vili Leščinskih?«
Kasno, tek oko jedanaest sati, navratio je do Pavke Žuhraj, pozvao ga u dvorište i oprezno upitao:
– Zašto je danas kod vas bio pretres?
Pavka uzdrhta.
– Kakav pretres?
Poćutavši, Žuhraj reče:
– Da, slabo stoje stvari. A da li ti znaš šta su tražili?
Pavka je dobro znao šta su tražili, ali se nije usudio da prizna.
Žuhraju da je ukrao revolver. Drhteći od uzbuđenja upita:
– Jesu li Artjoma uhapsili?
– Nikoga nisu uhapsili, ali čitavu kuću su prevrnuli.
Od ovih riječi bi mu malo lakše, ali nemir nije prolazio. Nekoliko minuta svaki je mislio nešto
svoje. Jedan od njih, znajući uzrok pretresa, brinuo se o posljedicama, a drugi ništa nije znao i, to ga
navodilo da bude oprezniji.
»Vrag bi ga znao, možda su nanjušili nešto o meni? Artjom o meni ništa ne zna, ali zašto su kod
njega vršili pretres? Treba biti oprezniji« mislio je Žuhraj..
Ćutke su pošli svaki na svoj posao.
A na imanju Leščinskih vladala je prava panika.
Čim je lajtnant primijetio nestanak revolvera, odmah je pozvao posilnog. Saznavši da revolvera
nema, on, koji je inače bio korektan i uzdržljiv, iz sve snage udari posilnog po licu. Posilni se zaklati
od udarca, ali ostade u stavu mirno i, trepćući očima krivca, pokorno je čekao šta će se dalje
dogoditi.
Pozvan radi objašnjenja, advokat se takođe zgražao i izvinjavao lajtnantu što se u njegovoj kući
dogodila takva neprijatnost.
Viktor Leščinski, koji je takođe tome prisustvovao, izrazio je svoju sumnju da su revolver mogli
ukrasti susjedi, a u prvom redu apaš Pavel Korčagin. Otac je to objasnio lajtnantu i ovaj je odmah
izdao naređenje da se pozove odred radi pretresa.
Pretres nije dao nikakvog rezultata. Slučaj sa revolverom uvjerio je Pavku da se čak i takvi rizični
poduhvati ponekad sasvim srećno svršavaju.


 GLAVA TREĆA

Tonja je stajala pored otvorenog prozora. Ona je s dosadom gledala dragu joj baštu i vitke
jablanove oko nje, koji su treperili od lakog povjetarca. Sama nije mogla da vjeruje da je već prošla
čitava godina dana kako nije vidjela rodnu kuću. Činilo joj se da je tek juče ostavila ovaj od
djetinjstva poznati kraj i već se vratila današnjim jutarnjim vozom.
Ništa se nije izmijenilo: još uvijek stoje oni isti brižljivo potkresani redovi malinovog žbunja,
one iste geometrijski raspoređene stazice ukrašene omiljenim maminim cvijećem – nježnim
maćuhicama. U bašti je sve čisto i uredno. Svuda se osjećala pedantna ruka školovanog šumarskog
stručnjaka. I Tonji postaje dosadno od tih čistih i geometrijski raspoređenih stazica.
Ona uze nedočitani roman, otvori vrata od verande, spusti se niz stepenice u baštu, gumu obojena
vratašca i lagano pođe prema staničnom umjetnom jezeru kod pumpe.
Prošavši mostić, Tonja izbi na put. A put je bio kao neka aleja. S desne strane je bilo jezero,
obraslo gustim vrbakom, a s lijeve je počinjala šuma.
Tonja se bila uputila uz jezero put starog kamenoloma, ali zastade kada ugleda kako se dolje kod
obale trže ribarski štap.
Nasloni se na krivu vrbu, razgrnu grane i vidje preplanulo momče, boso, sa panlalonama
zasukanim više koljena. Pored njega se nalazila zarđala plehana kutija sa crvima. Momče je toliko
bilo zauzeto ribarenjem da nije ni primijetilo da ga Tonja gleda.
– Zar se ovdje lovi riba?
Pavka se srdito okrenu.
Držeći se za vrbu i nagnuvši se prema vodi, gledala je nepoznata djevojka. Na njoj je bila bijela
mornarska bluza sa plavim prugastim ovratnikom i svjetlosiva kratka suknja. Šarene čarapice stezale
su njene skladne, preplanule noge u mrkim cipelama. Kestenjasta kosa bila je spletena u debelu
pletenicu.
Ruka s udicom zadrhta, plovak klimnu glavicom i od toga po glatkoj površini vode pođoše
krugovi.
– Trza, vidite, trza ... – ču se pozadi uzbuđen glasić.
Pavka se potpuno zbuni i trže udicu. Zajedno sa kapljicama vode, izvijajući se na kukici, izroni i
crv.
»Koji vrag donese ovu! Sada ni vraga neću uhvatiti«, ljutit, pomisli Pavka, i da bi sakrio svoju
nespretnost, sada baci udicu još dalje – između dvije lokvanjeve krune, upravo tamo gdje nije trebalo,
jer se udica mogla zakačiti za neki panj u vodi.
Shvativši šta je uradio, ne okrećući se, prosikta prema djevojci, koja je sada sjedila.
– Šta se derete? Sva će se riba razbježati.
Sada se odozgo ču podsmješljivo i podrugljivo:
– Pa ona se razbježala čim je vas takvog vidjela. Zar se danju lovi riba? Baš ste mi vi neki ribar!
Ovo je sada bilo i previše za Pavku, koji se starao da bude učtiv. Ustade, nabi kačket, što je uvijek
činio kada se naljuti, i poče birajući najpristojnije rijeci:
– Gospođice, bolje bi bilo da nekuda iščeznete, zar ne?
Tonjine oči se malo suziše i bljesnuše osmijehom.
– A zar vam ja smetam?
U njenom glasu više nije bilo podrugljivosti, sada je u njemu bilo rieoeg prijateljskog i
pomirljivog, i Pavka, koji se spremao da napadne tu »gospođicu«, bio je razoružan.
– Pa šta, gledajte ako vam se to sviđa. Mjesta tu ima – saglasi se on i, čučnuvši, baci pogled na
svoj plovak. A plovak se pribio uz lokvanj. Jasno je, kuka se zakačila za korijen. Pavka se bojao da
povuče.
»Ako se zabode, onda je ne izvuče. A ova će da se smije. Da bar hoće da ode«, razmišljao je
Pavka.
Ali Tonja se sada još udobnije namjestila na povijenoj vrbi, koja se pomalo njihala. Stavila je
knjigu na koljena i gledala preplanulog crnookog grubijana, koji ju je tako neljubazno dočekao i
sada namjerno na nju ne obraća pažnje.
Pavka je na glatkoj površini vode jasno vidio odraz djevojke koja je sjedila na vrbi. Ona čita, i on
oprezno poče da vuče zakačenu udicu. Plovak tone, udica se zateže.
Zakačila se, đavo da je nosi!« plete mu se u glavi, a ispod oka u vodi gleda nasmijanu njuškicu.
Preko mostića pored pumpe prođoše dva mladića – gimnazijalci iz sedmog razreda. Jedan od njih
je sin šefa željezničke radionice inženjera Suharka, plavi, pjegavi sedamnaestogodišnji zvekan i
vjetrogonja, ospičavi Šurka, kako su ga u školi prozvali. Išao je sa skupom udicom u ruci i
mangupski obješenom cigaretom u ustima. Pored njega je išao Viktor Leščanski, stasit i razmažen
mladić.
Suharko se naže prema Viktoru i podmignu.
– Zgodna mala, nema joj ravne u čitavom našem kraju. Uvjeravam te: ro-man-tič-na! U Kijevu ide
u šesti razred. Došia je ocu na ljetovanje. On je ovdje glavni šumar. Poznaje se sa mojom sestrom. Ja
sam joj jednom dostavio pisamce napisano visokim stilom. Tobože: zaljubljen sam bezumno i sa
strepnjom očekujem vaš odgovor. Čak sam od Nadsona iskopao jednu prigodnu pjesmicu.
– Pa šta? – radoznalo upita Viktor.
Malo zbunjen, Suharko odgovori.
– Razumiješ, prenemaže se, pravi se važna. Kaže, nemoj da uzalud trošiš papir. Ali to ti je uvijek
tako iz početka. Razumiješ, neću da se gnjavim – da se udvaram i poigravam pred njom. Mnogo je
bolje: naveče u barake, za tri rublje izabereš takvu ljepoticu – da se obližeš. I sve bez ikakvih
kerefeka. Išli smo zajedno ja i Valjka Tihonov, poznaješ ga ti?
Viktor se prezrivo namrgodi.
– Sura, zar se ti baviš takvim gadostima?
Sura zagrize cigaretu, pijunu i podsmjehnu se:
– Eh, čistunac! Znamo mi čime se vi bavite.
Viktor ga prekinu:
– Upoznaćeš me s njom?
– Naravno, hajde brže dok nije otišla. Juče je i ona pecala. Prijatelji su se već približavali Tonji.
Suharko izvadi cigaretu iz usta i kicoški se nakloni:
 – Dobar dan, madmoazel Tumanova. Šta, ribu pecate?
– Ne, gledam kako drugi peca.
– Vi se ne poznajete? – poče Suharko i uze za ruku Viktora.
– Ovo je moj prijatelj – Viktor Leščinski.
Viktor zbunjeno pruži ruku.
– A zašto vi danas ne pecate? – Suharko požuri da zametne razgovor.
– Nisam ponijela udicu – odgovori Tonja.
– Ja ću odmah donijeti još jednu – požuri Suharko. – Vi počnite da pecate mojom, a ja ću odmah
donijeti još jednu.
On je ispunio obećanje koje je dao Viktoru, upoznao ga je s Tonjom, i sada je žurio da ga ostavi
nasamo.
– Ne, smetaćemo. Ovdje već neko lovi – odgovori Tonja.
– Kome ćemo smetati? – upita Suharko. – Ah, tome tamo?
– on tek sada ugleda Pavku kako sjedi pored grma. – Ali, toga ću ja za tren oka očistiti odavde.
Tonja nije uspjela da ga spriječi. Otrčao je prema Pavki.
– Tornjaj se odavde. Brže, brže – podiže glas videći da Pavka mirno nastavlja pecanje.
Pavka podiže glavu i pogleda Suharka pogledom koji nije obećavao ništa dobro.
– Deder ti malo lakše, šta si pustio jezik!
– Šta-a? – planu Suharko. – Ti još nešto pričaš, dronjo dronjavi! Gubi se odavde! – uzviknu i
udari cipelom u kutiju sa crvima. Kutija se prevrnu u vazduhu i pljusnu u vodu. Voda poprska Tonju
po licu.
– Suharko, kako vas nije stid! – povika ona.
Pavka skoči. On je znao da je Suharko sin šefa radionice u kojoj je radio Artjom i bilo mu je
jasno, ako sada udari po toj riđoj njušci, gimnazijalac će se požaliti ocu i stvar će sigurno doći do
Artjoma. To je bio jedini razlog zašto se Pavka još uzdržavao od obračuna.
Videći da će ga Pavka udariti, Suharko skoči i objema rukama udari Pavku u grudi. Pavka
zalamata rukama, povi se, ali se održa i ne pade u vodu.
Suharko je bio dvije godine stariji od Pavke i uživao je glas prvog kavgadžije i izgrednika.
Dobivši udarac u grudi, Pavka sasvim izgubi vlast nad sobom.
– A, tako! Pa, evo ti, drži! kratkim zamahom Suharka oštro udari po licu. I odmah, ne dajući mu
da dođe sebi, čvrsto ga zgrabi za gimnazijsku bluzu; trže sebi i povuče u vodu.
Stojeći do koljena u vodi, u svojim sjajnim cipelama i ispeglanim hlačama, Suharko se napinjao
iz petnih žila da se istrgne iz čvrstih Pavkinih ruku. Najzad Pavka gurnu gimnazijalca u vodu i iskoči
na obalu.
Razjaren, Suharko pojuri za Pavkom, spreman da ga rastrga na komade.
Skočivši na obalu i brzo se okrenuvši razjarenom Suharku, Pavka se sjeti:
»Oprijeti se na lijevu nogu, desna napregnuta i malo sagnuta. Udarac ne samo rukom nego i
čitavim tijelom, odozdo prema gore, u podbradak.«
Držiii!...
Stuknuše zubi. Urliknuvši od užasnog bola u vilicama i jeziku, koji je ugrizao, Suharko zamlatara
rukama i pljoštimice, čitavim tijelom, pljusnu u vodu.
A na obali se Tonja kikotala od svega srca.
– Bravo, bravo! – vikala je tapšući. – To je nešto izvanredno!
Pavka zgrabi udicu, trže je i, prekinuvši kanap, iskoči na put.
Udaljujući se, čuo je kako Viktor govori Tonji:
– To je Pavka Korčagin, bitanga gora od svih bitangi.
*
Stanicu je obuzeo nemir. Sa pruge su stizali glasovi da željezničari počinju da štrajkuju. Na
susjednoj velikoj stanici radnici ložionice su zavarili kašu. Nijemci su uhapsili dvojicu mašinovođa
pod sumnjom da su prenosili proglase. Među radnicima vezanim za selo počeli su veliki nemiri u
vezi sa rekvizicijama i vraćanjem spahija na imanja.
Korbači hetmanskih seoskih policajaca brazdali su seljačka leđa. U guberniji se razvijao
partizanski pokret. Već je postojalo oko desetak partizanskih odreda, koje su organizovali boljševici.
U to vrijeme Žuhraj nije znao za odmor. Za vrijeme svoga boravka u gradu obavio je velik posao.
Upoznao se sa mnogim željezničkim radnicima, posjećivao je večernje sjedeljke, na kojima se
skupljala omladina i organizovao je sigurnu grupu od ložiničkih bravara i radnika pilane. Ispitivao je
Artjoma. Na njegovo pitanje kako on gleda na boljševičke stvari i Partiju, krupni bravar je
odgovorio:
– Znaš, Fjodore, ja ti se slabo razumijem u te partije. Ali ako se tiče pomoći, ako bude trebalo, ja
sam uvijek gotov. Na mene možeš računati.
Fjodor se i ovim zadovoljio – znao je da je Artjom svoj čovjek i, ako nešto obeća, onda će to i da
uradi. A do Partije, vidi se, još nije dorastao. »Ali, ništa, vrijeme je sada takvo da će se brzo
opismeniti« zaključio je mornar.
Fjodor je iz električne centrale prešao na rad u željezničku radionicu. Ovdje mu je bilo zgodnije
za rad, jer je u električnoj centrali bio odvojen od željezničke pruge.
Na pruzi je promet bio vrlo živ. Nijemci su odvozili u Njemačku hiljade vagona napljačkanih u
Ukrajini: raži, pšenice i stoke.
Iznenada je hetmanska straža uhapsila na stanici telegrafistu Ponomarenka. Krvnički su ga tukli u
komandi i, kako izgleda, on je odao agitacioni rad Artjomovog druga iz ložionice Romana
Sidorenka.
Za vrijeme rada po Romana su došli dva Nijemca i hetmanovac, pomoćnik komandanta stanice.
Ne rekavši ni riječi, hetmanovac je prišao njegovom strugu i, udarivši ga bičem po licu, procijedio:
– Bitango, s nama! Tamo ćemo da porazgovaramo, – i, nacerivši se, zgrabi bravara za rukav –
tamo kod nas ćeš da poagituješ!
Artjom, koji je radio na susjednim mengelama, baci turpiju i, okomivši se svom glomaznošću na
hetmanovca, prokrklja savladavajući uskipjeli gnjev.
– Gade, kako smiješ da tučeš!
Otkopčavajući kuburu, hetmanovac ustuknu.
Malen, kratkonog Nijemac skide s ramena tešku pušku sa širokim bajonetom i škljocnu
zatvaračem.
– Halt! – lanu on, spreman da puca pri prvom pokretu.
 Pred tim žgoljavim vojnikom bespomoćno stade ova ljudeskara, nemoćna da ma šta uradi.
Uhapsili su obojicu. Sat kasnije Artjoma su pustili, a Romana zatvorili u podrum za prtljag.
Deset minuta kasnije u željezničkoj radionici niko više nije radio. Radnici ložionice se sabrali u
staničnom parku. Njima su se pridružili skretničari i radnici koji su radili u skladištu materijala. Svi
su bili vrlo uzbuđeni. Neko je napisao apel sa zahtjevom da se oslobode Roman i Ponomarenko.
Negodovanje se još više pojačalo kada je u park dojurio hetmanovac sa čitavom gomilom
policajaca i. razmahujući revolverom, počeo da viče:
– Ako se ne vratite na posao, smjesta ćete biti uhapšeni! A poneko će i uza zid da bude postavljen!
Ali povici ozlojeđenih radnika primoraše ga da se povuče na stanicu. Iz grada su već jurili
teretnjaci puni njemačkih vojnika koje je pozvao komandant stanice.
Radnici počeše da se razilaze kućama. Sa posla su otišli svi, pa čak i dežurni stanice. Došao je do
izražaja Žuhrajev rad. To je bilo prvo masovno istupanje na stanici.
Nijemci su na peronu postavili teški mitraljez. On je na svom postolju ličio na psa koji vreba.
Držeći ruku na ručici, pored njega je čučao njemački kaplar.
Stanica je opustjela.
Noću su počela hapšenja. Uhapsili su i Artjoma. Žuhraj nije spavao kod kuće, i njega nisu našli.
Sabrali su sve u ogromno skladište i postavili ultimatum: povratak na rad, ili suđenje ratnog
prijekog suda.
Na pruzi su štrajkovali gotovo svi željezničari. U toku čitavog dana i noći nije prošao nijedan
voz, a sto dvadeset kilometara odavde vodila se borba sa velikim partizanskim odredom, koji je
prekinuo prugu i porušio mostove.
Noću je na stanicu stigao transport njemačke vojske, ali su mašinovođa, njegov pomoćnik i ložač
pobjegli sa lokomotive. Osim toga transporta, na stanici su čekale još dvije kompozicije da budu
otpremljene.
Otvorivši teška vrata, u skladište je ušao komandant stanice, njemački lajtnant, njegov pomoćnik i
grupa Nijemaca.
Pomoćnik komandanta prozva:
– Korčagin. Politovski, Bruzžak. Vi sada krećete kao vozna brigada. Za neposlušnost – strijeljanje
na mjestu! Idete?
Pošto tri radnika pokunjeno klimnuše glavama, stražarno ih povedoše do lokomotive, a
pomoćnik komandanta uze da proziva mašinovođu, pomoćnika i ložača za drugu kompoziciju.
*
Jureći u dubinu noći, lokomotiva je iskrama frkala i, zadišući se, probijala mrak.
Artjom nabaca uglja u peć, nogom zatvori željezna vrata, povuče gutljaj vode iz prćonosog
čajnika koji je stajao na sanduku i obrati se starom mašinovođi Politovskom:
– Starino, vozimo, veliš. ha?
Mašinovođa ljutito zirnu ispod čupavih obrva:
– He, voziš još kako kada ti bajonet upere u leđa.
– Baciti sve i kidnuti s mašine – predloži Bruzžak bacivši kos pogled na njemačkog vojnika koji
je sjedio na tenderu.
– I ja tako mislim, – promrsi Artjom – ali ovaj tip nam stražari za leđima.
 – Da ... – neodređeno otegnu Bruzžak i promoli glavu kroz prozor.
Politovski priđe bliže Artjomu i šapnu:
– Ne treba voziti, razumiješ? Tamo se vodi borba, ustanici su porušili prugu. A ako mi dovezemo
ove pse, oni će ih pomlatiti u tren oka. Znaš, sinko, ni u doba cara ja nisam vozio u vrijeme štrajka.
Ni sada neću. Do smrti bi na nama ostala sramota da smo svojima dovezli dželate. Ta vozna brigada
se razbježala. Ljudi su svoj život riskirali, pa ipak se razbježali. Mi nikako ne smijemo da dovezemo
ovaj voz. Šta ti misliš?
– Slažem se, stari, ali šta ćeš s ovim ovamo? – Artjom pogledom pokaza na vojnika.
Mašinovođa se namrgodi, kučinom obrisa znoj sa čela, baci uznemiren pogled na manometar kao
da se nadao da će tamo naći odgovor na teško pitanje, a onda ljutito i s prizvukom očajanja opsova.
Artjom gutnu vode iz čajnika. Obojica su mislili jedno te isto, ali se nijedan nije usuđivao da to
prvi kaže. Artjom se sjeti Žuhrajevih riječi:
– Kako ti, bratko, gledaš na Boljševičku partiju i komunističke ideje?
I svog odgovora:
– Uvijek sam spreman da pomognem, možeš se u mene pouzdati ...
»Dobra pomoć! Vozimo krvnike ...«
Politovski se nagnu do Artjoma, koji je bio nad sandukom sa alatom, i izusti s mukom:
– A ovoga treba ucmekati. Razumiješ?
Artjom se strese. Škripnuvši zubima, Politovski dodade:
– Drugog izlaza nema. Lupićemo ga, regulator u peć, ručke u peć, lokomotivu usporiti i – skači.
Kao da s leđa skide težak teret, Artjom odahnu:
– Dobro.
Nagnuvši se prema Bruzžaku, Artjom mu reče šta su odlučili.
Bruzžak ne odgovori odmah. Za svakog od njih to je bio veliki rizik. Svi su imali porodice.
Politovski je imao veliku porodicu – devet duša. Ali svaki od njih bio je svjestan da krvnike ne treba
voziti.
– Pa šta, pristajem, – reče Bruzžak – ali ko će ga ... – on ne doreče i bez toga Artjomu shvatljivu
rečenicu.
Artjom se okrenu mašinovođi, koji je nešto poslovao oko regulatora, i klimnu mu glavom kao da
je htio reći da je i Bruzžak saglasan s njima, ali odmah zatim, mučen neriješenim pitanjem, priđe
bliže Politovskom:
– Ali kako da to napravimo?
Ovaj pogleda Artjoma.
– Ti počinji. Ti si najjači. Ćuskijom, samo jedanput – i gotovo ...
Starac je bio vrlo uzbuđen.
Artjom se namrgodi.
– Meni to neće poći za rukom. Ruka mi se nekako ne diže. Jer vojnik, ako pravo uzmeš, nije ni
kriv. I njega su bajonetom natjerali.
Politovski sijevnu očima.
– Kažeš, nije kriv? Pa ni mi nismo krivi što su nas ovamo zatjerali. To mi vozimo kaznenu
ekspediciju. Ovi nedužni će strijeljati partizane, a oni – šta su krivi? Eh, ti jado jadni! Ljudeskara –
kao medvjed, a koristi malo...
– Dobro – progrguta Artjom uzimajući ćuskiju, ali mu Politovski šapnu.
– Ja ću, ja ću sigurnije. Ti uzmi lopatu i penji se da skidaš ugalj s tendera. Ako bude trebalo,
tresnućeš ga lopatom. A ja idem, tobože, ugalj da razbijam.
Bruzžak klimnu glavom:
– Tako je, stari – i stade kod regulatora.
Nijemac, u suknenoj kapi bez štita, sa crvenim obrubom, sjedio je na kraju tendera s puškom
među nogama i pušio cigaru pogledajući na radnike koji su poslovali na lokomotivi.
Kada se Artjom popeo na tender da zgrće ugalj, on na to nije obratio osobite pažnje. A kada ga
kasnije Politovski, želeći tobože da zgrne velike komade, znakom zamolio da se pomjeri, on se
poslušno pomakao prema vratašcima koja su vodila u kabinu lokomotive.
Bezvučni kratki udarac poluge koji probi Nijemcu lubanju kao da opeče i Artjoma i Bruzžaka.
Tijelo vojnika kao vreća se svali u prolaz. Puška zveknu o gvozdenu ivicu, a siva suknena kapa brzo
se bojila krvlju.
– Gotovo – šapnu Politovski, baci polugu i, nekako grčevito iskrivivši lice, dodade: – sada više za
nas drugog izlaza nema.
Glas mu se prekide, ali odmah, prekidajući ćutanje koje je sve mučilo, poče da viče:
– Brzo izvrći regulator!
Za desetak minuta sve je bilo gotovo. Lokomotiva, kojom više niko nije upravljao, lagano je
usporavala brzinu.
U ognjeni krug lokomotive teškim zamasima su upadale tamne siluete drveća pored pruge i
odmah se gubile u pomrčini. Farovi lokomotive, razbijajući tamu, nalijetali su na gustu koprenu i
osvajali samo desetak metara noći. A lokomotiva, kao da je izgubila posljednju snagu, disala je sve
rjeđe i rjeđe.
– Skači, sinko! – za leđima Artjom ču glas Politovskog. Pusti ručicu, i snažno tijelo po inerciji
poleti naprijed, noge teško lupiše o zemlju, koja je izmicala nazad. Poskočivši dva puta, Artjom pade
i glavačke se prevrnu.
S oba stepeništa lokomotive istovremeno skočiše još dvije prilike.
*
U Bruzžakovoj kući bilo je tužno. Serjožina mati, Antonina Vasiljevna, za posljednja četiri dana
sasvim se izmučila. Od muža nikakvog glasa. Ona je samo znala da su ga Nijemci zajedno sa
Korčaginom i Politovskim uzeli u voznu brigadu. A juče su trojica dolazila iz hetmanovske straže i,
grubo psujući, ispitivali je.
Iz njihovih riječi ona je nejasno razabrala da se nešto loše dogodilo. A kada je otišla straža,
mučena teškom neizvjesnošću i nadajući se da će od nje saznati nešto o mužu, ona poveza maramu i
pođe do Marije Jakovljevne.
Njena starija kći, Valja, pospremala je kuhinju i, videći da joj majka odlazi, upita:
– Kuda ćeš, mama?
Antonina Vasiljevna pogleda kćerku očima punim suza i odgovori:
– Idem do Korčaginih. Možda ću od njih štogod saznati o ocu. Ako Serjoška dođe, reci mu neka
ode na stanicu do Politovskih.
Valja nježno obgrli majku.
– Ti se ne uzrujavaj, mama – prateći je do vrata, Valja je umirivala majku.
Marija Jakovljevna je, kao i uvijek, gostoljubivo dočekala Bruzžakovu. Obje su očekivle da jedna
od druge saznaju nešto novo, ali odmah poslije prvih riječi ta se nada rasplinula.
I kod Korčaginih je noću bio pretres. Tražili su Artjoma. Odlazeći, naredili su Mariji
Jakovljevnoj – čim joj se sin vrati, da odmah saopšti komandi.
Korčagina je bila sama kod kuće – Pavka je, kao i uvijek, noću radio u centrali, i nju je veoma
uplašila noćna posjeta patrole.
Pavka je došao ujutro rano. Kada je čuo materinu priču o noćnom pretresu i o tome da su
Artjoma tražili, on osjeti kako ga svega obuze teški nemir za sudbinu brata. Bez obzira na razlike u
karakteru i prividnu grubost Artjomovu, dva brata su se vrlo voljela. To je bila surova ljubav i bez
ikakvih priznanja, ali Pavka je jasno osjećao da nema takve žrtve koju on ne bi učinio bez ikakva
kolebanja samo ako bi to bilo potrebno njegovom bratu.
I ne odmorivši se, potrčao je u željezničku radionicu da traži Žuhraja. Žuhraja nije bilo, a od
poznatih radnika nije mogao ništa saznati ni o jednom od trojice koji su otputovali. Ništa nije znala ni
porodica mašinovođe Politovskog. Pavka je u dvorištu sreo Borisa, najmlađeg sina Politovskog. Od
njega je saznao da je sinoć i kod Politovskog bio pretres. Tražili su oca.
Tako se Pavka praznih ruku vratio kući, umorno se pružio na krevet i odmah utonuo u nemiran
san.
Valju trže kucanje na vratima.
– Ko je? – upita i diže kuku na vratima.
Pred vratima se pojavi riđa i čupava glava Klimke Marčenka. Očevidno, brzo je trčao, bio je
zadihan i sav crven u licu.
– Je li mama kod kuće? – upita Valju.
– Nije, otišla je.
– Kuda?
– Čini mi se Korčaginima.
On je već htio da potrči dalje, ali ga Valja uhvati za rukav.
On je neodlučno pogleda.
– Ma, znaš, imao bih nešto za nju.
– Šta, govori? – Valja ga prodrmusa. – Govori već jednom, medvjede riđi, govori, ne muči više –
zapovjedničkim tonom mu naredi djevojka.
Klimka zaboravi na sva upozorenja i kategorično naređenje Žuhraja da cedulju može predati
samo lično Antonini Vasiljevnoj, i izvuče iz džepa isprljani papir. Iako ovaj riđi i skromni pomoćnik
kuhara ni samom sebi ne bi priznao da mu se dopada Valja, sada nije mogao da ne popusti pred
plavom Serjoškinom sestrom zato što on sa svojim osjećanjem prema ovoj ljupkoj djevojci nikako
nije mogao da izađe na kraj. Zaboravi na sve, i pred ade joj papir. Ona nestrpljivo pročita:
»Draga Tonja! Nemoj da se brineš. Sve je dobro. Živi smo i zdravi. Uskoro ćeš saznati više. Da se
ne bi brinuli, reci i ostalima da je sve u redu. Cedulju uništi. Zahar.«
Pročitavši cedulju, Valja poletje Klimki.
 – Riđi medo, mili moj, gdje si ovo dobio? Reci gdje si dobio, mečiću trapavi! – ona je iz sve
snage drmusala zbunjenog Klimku i on, ne došavši sebi ni od prve, već je napravio drugu grešku.
– To mi je dao Žuhraj na stanici, – i, sjetivši se da to nije smio reći, dodade – samo je rekao:
nikome ne davati.
– Dobro, dobro! – zasmijala se Valja. – Ja nikome neću reći – i pogura u leđa malog parakuvara.
– Riđi, trči sada Pavki, tamo ćeš i mamu zateći.
Već sljedećeg trenutka promakla je Klimkina glava iza vratnica.
Niko od one trojice nije se vraćao kući. Uveče je Žuhraj došao Korčaginima i ispričao Mariji
Jakovljevnoj sve što se dogodilo na lokomotivi. Uplašenu ženu umirio je kako je mogao. Rekao joj
je da su sva trojica u dalekom zabačenom selu kod Bruzžakovog strica, da su tamo van opasnosti i da
se zasad, naravno, ne mogu vratiti. Rekao je da je Nijemcima prigustilo i da se uskoro mogu
očekivati promjene.
Taj događaj je još više zbližio ove tri porodice. Sa velikom radošću čitali su rijetke poruke, ali u
kućama je opustjelo i postalo tiho.
Navrativši se jednom, tobože slučajno, Žuhraj je staroj Politovskoj dao novaca.
– Majko, evo vam pomoć od muža. Samo, pazite, majko, nikome ni riječi.
Starica mu zahvalno stegnu ruku.
– Hvala, sinko, baš je teško, djeca nemaju šta da jedu.
U stvari, to je bio dio novaca koje je ostavio Bulgakov.
Vraćajući se od Politovskih u ložionicu, mornar je s oduševljenjem razmišljao:
»Neka, neka, vidjećemo mi šta će još da bude. Iako je štrajk pod prijetnjom strijeljanjem propao,
iako radnici rade, ipak se oganj razbuktao i njega niko više neće ugasiti. A ovo troje su junačine,
proleteri...«
*
U zabačenom selu Vorobjova Balka, u trošnoj kovačnici, okrenutoj svojim čađavim zidom prema
putu, stojeći pored ognjenog ždrijela i žmirkajući od jake svjetlosti, Politovski je dugačkim
kliještima okretao usijani komad gvožđa.
Artjom je pritiskao polugu obješenu preko drvene prečke koja je nadu vala kožne mjehove.
Mašinovođa se dobrodušno smiješio sebi u bradu:
– Sada ti majstor na selu neće propasti, posla će biti – da odvadiš. Poradiću nedjeljicu-dvije i,
vidjećeš, moći ćemo da pošaljemo svojima slanine i brašna. Kod seljaka ti je, sinko, kovač uvijek bio
na cijeni. Ovdje ćemo da se ugojimo kao buržuji, he-he. A Zahar ti je nešto drugo, pa se sve seljaštva
drži, zario se u zemlju zajedno sa svojim stricem. Pa i šta, to je i razumljivo. A u mene i u tebe,
Artjome, ni kuće ni kućišta, samo, kako no se kaže, grbača i šake, vječiti proleteri, he-he. A Zahar se
raskoračio, jedna noga na lokomotivi, druga u selu. – Okrenu kliještima usijani komad gvožđa i
dodade ozbiljno i zamišljeno: – A naša ti stvar slabo stoji. Ako naši uskoro ne pritisnu Nijemca, mi
ćemo morati da strugnemo u Jekaterinoslav ili Rostov, jer ako im dopadnemo šaka, možeš biti
siguran, ščepaće nas i objesiti između neba i zemlje.
– Da ... – promrsi Artjom.
– Kako li se naši tamo drže, da li ih uznemiruju hajdamaci?
– Da, starino, zakuhasmo kašu, pa sada i na kuću moraš da zaboraviš.
 Mašinovođa izvadi iz ognjenog ždrijela usijani komad željeza i brzo ga stavi na nakovanj.
– Dede, sinko, udri!
Artjom uhvati teški čekić koji je stajao pored nakovnja, snažno ga podiže iznad glave i poče da
udara. Pršteći i osvjetljujući njene mračne uglove, snop blještavih varnica poletje po kovačnici.
Politovski je okretao usijano gvožđe i ono se kao razmekšani vosak poslušno tanjilo pod teškim
udarcima čekića.
Kroz otvorena vrata u kovačnicu je pirio povjetarac tamne noći.
*
Dolje je – jezero, tamno, ogromno; a borovi koji ga okružuju klimaju snažnim krunama.
»Kao da su živi« razmišlja Tonja. Ona leži u zelenoj uvalici na granitnoj obali. Visoko gore,
odmah iza uvalice, borovi, a dolje, tik uz podnožje strmeni, jezero. Odraz okolnih hridina čini
krajeve jezera još tamnijim.
To je Tonjin omiljeni kutak. Ovdje, u starim kamenolomima, samo jednu vrstu od stanice, u
dubokim i zabačenim kotlinama potekli su izvori, i sada se stvorila tekuća jezera. Dolje kod padine
začu se pljuštanje vode. Tanja diže glavu, razgrnu grane, pogleda: od obale prema sredini jezera
jakim zamasima pliva preplanulo vitko tijelo. Ona vidi pocrnjela leđa i crnu glavu kupača. On iskće
kao morž, kratkim zamasima siječe vodu, prevrće se, roni i, najzad, umorivši se, okrenu se na leđa i,
zažmirivši zbog sunca, raširi ruke i, izvivši se malo, zamrije.
Tonja pusti granu. »Ta, ovo je nepristojno« podrugljivo pomisli i prihvati se čitanja.
Zaokupljena knjigom koju joj je dao Leščinski, ona nije ni primijetila kako je neko prešao preko
granitne izbočine koja je dijelila zaravanak od borove šume, i tek kada je ispod njegovih nogu pao
kamenčić na njenu knjigu, ona diže glavu i ugleda Pavku Korčagina kako stoji pred njom. Bio je
iznenađen i, isto tako kao i ona, zbunjen ovim neočekivanim susretom, i htio je da ode.
»To se on sada kupao« dosjeti se Tonja pogledavši na Pavkinu mokru kosu.
I on je prepoznao Tonju.
– Šta, uplašio sam vas? Nisam znao da ste ovdje, znači, slučajno sam tu – rekavši to, Pavka se
uhvati za granitnu izbočinu.
– Vi meni ne smetate. Ako hoćete, možemo čak da porazgovaramo.
Pavka je iznenađeno pogleda.
– A o čemu ćemo da razgovaramo?
Tonja se nasmiješi:
– Ali zašto vi stojite? Mogli biste sjesti evo ovdje – i ona pokaza na kamen. – Recite, kako se
zovete?
– Pavka Korčagin.
– A ja sam Tonja. Eto, već smo se upoznali.
Pavka je zbunjeno gužvao kapu.
– Znači vama je ime Pavka? – Tonja prekide ćutanje. – A zašto – Pavka? To ne zvuči lijepo, bolje
je Pavle. Ja ću vas tako zvati. A da li vi često dolazite ovamo... – ona je htjela reći: kupati se, ali, ne
želeći da otkrije da ga je vidjela kako se kupao, dodade – da šetate?
– Ne, ne tako često, ovako kad ispadne slobodno vrijeme.
– A radite li vi negdje? – raspitivala se Tonja.
 – Kao ložač u električnoj centrali.
– Recite, a gdje ste vi naučili da se onako majstorski tučete?
– postavi ona neočekivano pitanje.
– A šta se vas tiču moje tuče? – nezadovoljno promrsi Pavle.
– Nemojte da se ljutite, Korčagine, – reče ona osjetivši da je Pavka nezadovoljan njenim pitanjem
– to mene vrlo interesuje. To je bio pravi udarac! Ne valja tući onako nemilosrdno – i ona se zasmija.
– Da vam ga nije žao?
– Ne, uopšte mi ga nije žao. Naprotiv. Suharko je dobio prema zasluzi. Meni se ta scena neobično
svidjela. Kažu, vi se često tucete.
– Ko kaže? – naroguši se Pavle.
– Pa, eto, Viktor Leščinski kaže da ste vi profesionalni kavgadžija, Pavle potamnje.
– Viktor je – gad i vucibatina! Neka kaže hvala što tada nije dobio kako treba. Čuo sam šta je on o
meni rekao, ali nisam htio da prljam ruke.
– Zašto vi tako psujete, Pavle? To nije lijepo – prekide ga Tonja.
Pavle se nakostriješi.
»A kog ja đavola razgovaram s ovom čudakinjom? Hoće da mi komanduje – te ne sviđa joj se
Pavka – te, nemoj da psuješ« mislio je Pavka.
– Zašto se vi tako srdite na Leščinskog? – upita Tonja.
– To je gospođica u pantalonama, gospodski sinčić, duša mu u nosu! Mene pesnice svrbe kad
vidim takvog: sve gleda kako će nekome na nogu stati, misli, zato što je bogat, njemu je sve
dopušteno. A ja pljujem na njegovo bogatstvo! Ako me dirne, dobiće punu porciju. Takvi se samo
šakom uče – govorio je Pavka uzbuđeno.
Tonji dođe žao što je spomenula ime Leščinskog. Očevidno, Korčagin je imao neke stare račune
sa razmaženim gimnazistom, i ona skrenu razgovor – poče da se raspituje o Pavlovoj porodici i
poslu.
Zaboravivši na svoju namjeru da ode, Pavka nije ni primijetio kako je podrobno počeo
odgovarati na Tonjina pitanja.
– Recite, zašto vi niste nastavili školovanje? – upita Tonja.
– Istjerali su me iz škole.
– Zašto?
Pavka pocrvenje.
– Nasuo sam popu mahorku u tijesto – pa, eto, izjurili me.
Pop je bio ljut, od njega se živjeti nije moglo... – i ispriča sve kako je bilo.
Ton ja ga sa znatiželjom slušala, a on joj je, zaboravivši na svoju zbunjenost, pričao kao stari
poznanik o tome da mu se brat nije vratio. Nijedno od njih nije primijetilo kako su tu u prijateljskom
razgovoru prosjedili nekoliko sati. Najzad se Pavka trgao i skočio.
– Oh, meni je već vrijeme na posao. Zapričao se tu, a moram pod kotlove ložiti. Sada će Danilo
da digne vatru – i on poče uznemireno – pa, do viđenja, gospođice, sada ja moram sve do grada vatru
tabanima.
Oblačeći kaput, Ton ja se brzo podiže.
– I meni je vrijeme, idemo zajedno.
 – Ne, ne, ja ću trkom, a vama to ne dolikuje.
– Zašto? Zajedno ćemo trčati, utrkivaćemo se da vidimo ko je brži.
Pavka je omjeri s potcjenjivanjem.
– Da se utrkujemo? Zar vi sa mnom!?
– Dobro, vidjećemo, hajde prvo da se izvučemo odavde.
Pavle preskoči kamen, dade ruku Tonji, i oni istrčaše u šurnu na široku ravninu prosjeke koja je
vodila prema stanici.
Tonja stade nasred puta.
– E, sada ćemo da trčimo: jedan, dva, tri... Hvatajte me! – I kao vihor pojuri naprijed. Plavi kaputić
je lepršao, a donovi cipela su samo sijevali.
Pavle pojuri za njom.
»Za tren oka ću da je stignem« pomislio je Pavka potrčavši za kaputićem koji se lepršao, ali ju je
stigao tek na kraju prosjeke u blizini same stanice. Onako u trku naletio je na nju i čvrsto je uhvatio
za ramena.
– Evo, uhvaćena si, ptičice! – zadihan, uzviknu on vesela.
– Pustite, boli – branila se ona.
Oboje su stajali zadihani i razigranih srca. Malaksala od bezumnog trčanja, kao slučajno, priljubi
se Tonja uz Pavla, i tog trenutka on osjeti bliskost prema njoj: To je trajalo samo jedan trenutak, ali
se urezalo u sjećanje.
– Mene dosad niko nije mogao da stigne – reče ona oslobodivši se iz njegovih ruku.
Odmah su se rastali. Mahnuvši joj kačketom u znak oproštaja, Pavka potrča u grad.
Kada je otvorio vrata kotlarnice, ložač Danilo je već ložio.
Ljuti to se okrenu.
– Mogao si još malo kasnije da dođeš. Ja da za tebe ložim šta li?
Ali Pavka veselo udari ložača po ramenu i pomirljivo odgovori:
– Stari, evo, odmah će peć biti u redu – i poče da posluje oko naslaganih drva.
Oko ponoći, kada je Danilo kao konj počeo da hrče na drvima, posto je podmazao motor, Pavka
je kučinom obrisao ruke i izvukao iz sanduka šezdeset drugi svezak »Đuzepa Garibaldija« i udubio se
u čitanje uzbudljivog romana o bezbrojnim doživljajima Garibaldija, legendarnog vođe napuljskih
»crvenih košulja«.
»Ona pogleda hercoga svojim prekrasnim plavim očima...«
»I ova ima plave oči«, sjeti se Pavle, – »ona je nekakva neobična, ne liči na bogatašice, mislio je
on, »i trči kao sam đavo.«
Utonuvši u sjećanja na današnji susret, Pavka nije ni osjetio pojačanu lupu motora – on se tresao
od naprezanja, ogromni zamajac se bijesno okretao, i betonska platforma na kojoj se nalazio tresla se
kao u groznici.
Pavka baci pogled na manometar: kazaljka je već za nekoliko jedinica prešla signalnu crvenu
liniju.
– Vrag da ga nosi! – skoči Pavle sa sanduka i jurnu prema ručici za puštanje pare, okrenu je, i s
one strane zida zašišta para iz odvodne cijevi. Spustivši polugu, Pavka prenese remen na točak za
okretanje pumpe.
 Pogleda na Danila, a ovaj je široko otvorenih usta i dalje spokojno spavao i kroz nos izvodio
jezive zvuke.
Za pola minuta kazaljka manometra vrati se na staro mjesto.
*
Rastavši se od Pavla, Tonja se uputi kući. Mislila je na susret sa crnookim mladićem i nesvjesno
mu se radovala.
»Koliko je kod njega temperamenta i upornosti! I on uopšte nije takav grubijan kako se meni
činilo. U svakom slučaju, uopšte ne liči ni na koga od ovih balavih gimnazijalaca ...«
On je stvarno bio drugog soja i – iz sredine sa kojom Tonja nije imala prilike da se upozna.
»On se može pripitomiti«, mislila je ona, »i to će biti vrlo interesantno prijateljstvo.«
Približavajuće se kući, Tonja ugleda kako u bašti sjede Liza Suharko, Neli i Viktor Lešćinski.
Viktor je čitao. Očigledno, oni su čekali nju.
Ona se pozdravi sa svima i sjede na klupu. Usred praznog i lakomislenog razgovora Viktor se
primače Tonji i upita:
– Jeste li pročitali roman?
– Ah, da, roman! – trže se Tonja. – Ja sam ga ... – umalo da ne reče da je knjigu zaboravila kod
jezera.
– Pa kako vam se sviđa? – Viktor je pažljivo pogleda.
Tonja malo razmisli i, lagano crtajući vrhom cipele neku čudnu figuru u pijesku, podiže glavu i
pogleda ga:
– Ne, počela sam drugi roman, interesantniji od onoga što ste mi vi donijeli.
– A, tako, – uvrijeđeno otegnu Viktor – a ko je autor?
Tonja ga pogleda svjetlucavim, podsmješljivim očima.
– Niko ...
– Tonja, pozovi goste u sobu, čaj vas čeka! – javi se s balkona Tonjina majka.
Tonja uze pod ruke obje djevojke i pođe prema ulazu. Viktor je išao za njima i lupao glavu o
Tonjinim riječima, čiji smisao nikako nije mogao razumjeti.
*
Prvo, još – nesvjesno osjećanje sasvim neprimjetno se vriježilo u život mladog ložača, to
osjećanje je bilo novo, vrlo neshvatljivo i uzbudljivo. Ono je uzburkalo čitavo biće vragolastog i
nemirnog mladića.
Tonja je bila kći glavnog šumara, a glavni šumar je za Pavku bio isto što i advokat Leščinski.
Pavle, koji je odrastao u neimaštini i gladovanju, neprijateljski se odnosio prema onima koji su
po njegovom mišljenju bili bogati. Zato se on i prema svom novom osjećanju odnosio s opreznošću.
Tonja za njega nije bila isto što i prosta i shvatljiva Galina, kći kamenoresca. Zato se on s
nepovjerenjem odnosio prema Tonji i bio spreman da pruži odlučan otpor svakom podsmijehu i
potcjenjivanju koje bi ova ljupka i obrazovana djevojka mogla pokazati prema njemu, običnom
ložaču.
Čitavu sedmicu Pavle se nije vidio sa šumarevom kćerkom, zato je danas odlučio da ode na
jezero. Nadajući se da će je vidjeti, namjerno je pošao pored njene kuće. Idući lagano pored ograde,
na samom kraju bašte ugleda poznatu mornarsku bluzu. Podigao je borovu šišarku koja je ležala
pored ograde i bacio se na bijelu bluzu.
Tonja se brzo okrenu. Ugledavši Pavla, dotrča do ograde, veselo se osmjehnu i pruži mu ruku.
– Najzad ste došli – obradovana, poče Tonja. – Gdje ste bili čitavo vrijeme? Išla sam na jezero,
knjigu sam onomadne tamo zaboravila. Mislila sam da ćete i vi doći. Hodite ovamo. U našu baštu.
– Neću – Pavka odmahnu glavom.
– Zašto? – njene obrve se začuđeno izviše.
– Pa vaš otac će da grdi. Imali biste samo neprilike zbog mene. Rekao bi: zašto si dovela toga
neotesanca?
– Pavle, pa to su budalaštine, – naljuti se Tonja – ulazite odmah. Vidjećete sami., moj otac vam
nikada ništa neće reći. Ulazite.
Ona je potrčala, otvorila vratnice i Pavle je malo nesigurno pošao za njom.
– Volite li da čitate knjige? – upita ga ona kada su sjeli za okrugli, u zemlju ukopani sto.
– Jako volim – živnu Pavle.
– Koja vam se od pročitanih knjiga najviše sviđa?
Pavle se zamisli, a onda odgovori:
– Đusepa Garibaldi.
– Đuzepe Garibaldi – popravi ga Tonja. – Jako vam se sviđa ta knjiga?
– Da, ja sam pročitao šezdeset i osam svezaka, od svake plate kupujem pet svezaka. Eh, to je
ljudina, taj Garibaldi! – sa divljenjem izgovori Pavle. – To je junak! Tako nešto ja volim! Koliko je
taj morao da se tuče sa neprijateljima, i uvijek je pobjeđivao. Koliko je taj zemalja i mora
prokrstario! Eh, kada bi on sada živio, ja bih pošao s njim. On je u svoju družinu uzimao radnike i
zanatlije i uvijek se tukao za sirotinju.
– Hoćete li da vam pokažem našu biblioteku? – upita Tonja i uze ga za ruku.
– O, ne, neću u kuću – odlučno odbi Pavle.
– Zašto se tako jogunite? Ili se plašite?
Pavle pogleda svoje bose noge, koje nisu bile baš najčistije, i počeša se po zatiljku.
– A neće me vaša mama ili otac najuriti?
– Ostavite već jednom takve razgovore, ili ću se sasvim naljutiti na vas! – planu Tonja.
– Znam, Leščinski ne pušta u kuću, s ovakvima kao ja u kuhinji razgovara. Ja sam jednom njima
išao radi neke stvari, pa me Neli ni u sobu nije pustila – vrag bi ga znao, sigurno se pobojala da
ćilime ne oštetim – nasmiješio se Pavle.
– Hajdemo, hajdemo – ona ga uze za rame i prijateljski gurnu na terasu.
Kada ga kroz trpezariju uvede u sobu s ogromnim hrastovim ormarom, Tonja otvori vratanca i
Pavel ugleda nekoliko stotina lijepo poredanih knjiga. On je bio zapanjen tim neviđenim bogatstvom.
– Sada ćemo naći neku interesantnu knjigu za vas, i vi morate obećati da ćete stalno dolaziti i
uzimati od nas knjige. Pristajete?
Pavka radosno klimnu glavom.
– Ja volim knjige.
Oni su prijatno i veselo proveli nekoliko sati. Ona ga je upoznala sa svojom majkom. Ni to nije
bilo tako strašno. Tonjina majka svidjela se Pavlu.
 Tonja ga uvela u svoju sobu i pokazala mu svoje knjige i udžbenike.
Kod toaletnog stolića nalazilo se neveliko ogledalo. Tonja ga dovede do ogledala i kroz smijeh
upita:
– Zašto vam je kosa. tako razbarušena? Vi se nikada ne šišate i ne češljate?
– Kada odraste, do kože ošišam. A šta bih još s njom – nevjesto se pravdao Pavka.
Smijući se, Tonja uze sa toaletnog stolića češalj i brzim pokretima zagladi njegove nakostriješene
kovrdže.
– Eto, sada sasvim drukčije izgledate – reče ona gledajući ga.
– Kosu treba lijepo podšišati, jer tako kao neki kurjak izgledate.
Tonja kritički pogleda njegovu izblijedjelu riđu košulju i otrcane pantalone, ali ništa ne reče.
Pavle je primijetio taj pogled, i zastidio se svoje odjeće.
Na rastanku Tonja ga je pozvala da češće navrati u njihovu kuću i tražila da obeća da će za dva
dana doći da zajedno pecaju ribu.
Odlazeći, Pavle se jednim skokom kroz prozor našao u bašti: nije htio da još jednom prolazi kroz
sobe i da se susreće s njenom majkom.
*
Artjomov odlazak, teško je pogodio porodicu Korčaginih. Pavlova zarada bila je nedovoljna za
izdržavanje.
Zato je Marija Jakovljevna odlučila da pogovori sa sinom – bi li se ponovo prihvatila posla, jer je
Leščinskim upravo bila potrebna kuharica. Ali Pavle odmah poče da se buni.
– Ne, mama, ja ću naći još neki posao. Na pilani su potrebni slagači dasaka. Tamo ću raditi pola
dana, to će nam biti dosta. Nemoj da ideš na posao, Artjom bi se ljutio na mene, rekao bi: nisi mogao
da ne šalješ mamu na rad.
Majka je dokazivala kako je potrebno da i ona radi, ali Pavle je bio uporan, i ona najzad popusti.
Sljedećeg dana Pavle je već radio na pilani – razlagao je svježe izrezane daske radi sušenja. Tamo
je sreo svoje poznanike Mišku Levčukova, s kojim je učio u školi, i Kulešova Vanju. On se najmio da
zajedno s Mišom radi po učinku. Tako je mogao prilično da zaradi. Danju je radio na pilani, uveče bi
jurio u centralu.
Poslije deset dana Pavle je donio majci zarađeni novac. Dajući zaradu, on se malo snebivao, a
onda zamoli:
– Mama, znaš, kupi mi košulju od satena, plavu, sjećaš se, kakvu sam imao prošle godine. Za nju
će otići polovina novaca, ali ja ću još zaraditi, ne boj se. Ova je već stara – pravdao se on kao da se
izvinjava zbog svoje molbe.
Ona nježno pogleda sina.
– Svakako, svakako, još danas ću kupiti platno, a sutra ću ti sašiti košulju. Zaista, ti nemaš čestite
košulje.
*
Pavle se zaustavi pred brijačnicom i, našavši rublju u džepu, uđe.
Brijač, okretan mladić, kada ugleda muštriju, uslužno pokaza na naslonjaču.
– Sjedite.
Kada Pavle sjede u udobnu naslonjaču, u ogledalu mu se ukaza njegova zbunjena glava.
 – Posve? Do kože? Upita brijač?
– Da, to jest ne, samo podšišajte. Ovaj, kako sc to kaže ... – i on napravi bespomoćan pokret
rukom.
– A, razumijem – nasmiješio se brijač.
Za četvrt sata Pavle je izašao, sav izmučen i mokar od znoja, ali zato lijepo podšišan i začešljan
Brijač se cporo i uporno mučio sa neposlušnim kovrdžama, ali su voda i češalj najzad pobijedili, i
kosa se prekrasno složila.
Na ulici Pavle dahnu punim grudima i još jače nabi svoj kačket.
»Šta će reći mati kad me ugleda?«
*
Pavle nije došao da peca ribu, kao što je obećao, i to je Tonju uvrijedilo.
»Taj mangup – ložač nije baš tako pažljiv« ljutila se Tonja, ali kada Pavle ne dođe ni sljedećeg
dana, njoj posta dosadno.
Ona se upravo spremala da izađe u šetnju kad mati otškrinu vrata njene sobe i reče:
– Tonječka, imaš gosta Može li da uđe?
Na vratima je stajao Pavle. Ona ga nije mogla poznati.
Na njemu je bila nova plava košulja od satena i crne pantalone. Svijetljele su uglancane čizme i,
što je Tonja odmah primijetila, bio je podšišan, nije više stršilo čitavo pramen je kose. Crnomanjasti
ložač sada je izgledao sasvim drukčije.
Tanja je htjela da iskaže svoje iznenađenje, ali, ne želeći da još više zbunjuje i bez toga smetenog
mladića, napravi se da nije ni primijetila te iznenađujuće promjene.
Poče da ga kori:
– Kako vas nije stid! Zašto niste došli da pecamo ribu? Zar vi tako držite svoju riječ?
– Radio sam tri dana na pilani i nisam mogao da dođem.
Nije mogao da kaže da je tih dana, da bi kupio košulju i pantalone, morao da radi do
iznemoglosti.
Ali svega toga Tonja se sama dosjetila, i sva ljutnja na Pavla je nestala bez traga.
– Da pođemo u šetnju na jezero – predloži ona, i oni izađoše u baštu, a odatle na put.
I sada već kao svome prijatelju i kao veliku tajnu, Pavle je ispričao Tonji o krađi lajtnantovog
revolvera i obećao joj da će u najskorije dane zajedno otići duboko u šumu i pucati iz revolvera.
– Samo ti pazi da me ne izdaš – iznenada joj reče »ti«.
– Ja tebe nikada i nikome neću izdati – svečano obeća Tonja.


 GLAVA ČETVRTA

Oštra i nemilosrdna klasna borba zahvatila je Ukrajinu. Sve više i više ljudi ustajalo je na oružje i
svaka bitka rađala je nove učesnike.
U daleku prošlost su otišli spokojni dani palancana.
Bješnjela je bura i topovski pucnji su potresali trošne kućice, a ljudi su se pribijali uz podrumske
zidove i uz svoje rovove.
Guberniju je preplavila lavina petljurovskih3 bandi raznih boja i nijansi: male i velike starješine,
razni Golubi, Arhanđeli, Anđeli, Gordiji i bezbrojni drugi banditi.
Bivši oficiri, desni i lijevi ukrajinski eseri – svaki odlučniji avanturista, sabravši gomilu koljača,
proglašavao se atamanom i ponekad razvijao žuto-plavu petijurovsku zastavu i zauzimao vlast u
granicama svoje moći i mogućnosti.
Iz tih šarolikih bandi, pojačanih kulacima i galicijskim pukovima opsadnog korpusa atamana
Konovaljca, stvarao je svoje pukove i divizije »vrhovni ataman Petljura«. U tu eserovsko-kulačku
mješavinu prodirali su crveni partizanski odredi i tada bi zemlja drhtala pod stotinama i hiljadama
kopita, kola sa mitraljezima i topovskih zaprega.
U aprilu ove burne, devetnaeste godine, smrtno uplašeni palančani, trljajući ujutro pospane oči i
otvarajući prozore svojih kućica, uzbuđeno bi pitali svoga susjeda ranoranioca:
– Avtonome Petroviču, koja je vlast u gradu?
A Avtonom Petrovič bi ustezao pantalone i bojažljivo zirkao.
– Ne znam, Afanasije Kiriloviču. Noćas su neki došli. Videćemo: ako pljačkaju Jevreje, znači –
petljurovci su, ako su »drugovi«, to će se odmah po razgovorima znati. Evo, i ja izvirujem da bih
znao koju sliku da objesim, da ne bih nagrajisao, jer znate, moj susjed onomadne nije dobro
razabrao, pa okačio Lenjina, a uto ti upadno troje, znači, iz petljurovskog odreda. Čim su ugledali
sliku, odmah su ščepali domaćina! Udarili su mu, razumijete, dvadeset vrućih. »Mi ćemo«, derali se,
»s tebe, pasji sine i njuško komunistička, sedam koža zguliti!« Ma kako se on pravdao i derao – ništa
mu nije pomoglo.
Videći na drumu gomilu naoružanih ljudi, palančani bi zatvarali prozore i sklanjali se. Jer nikad
se ne zna ...
A radnici su sa tajnom mržnjom posmatrali žuto-plave zastave petljurovskih razbojnika.
Bespomoćni prema ovom talasu cjepačkog šovinizma, oni bi oživljavali tek onda kada bi kao klin u
grad prodrle pokretne crvene jedinice, koje su se uporno branile od žuto-plavih, koji su ih okružavali
sa svih strana. Dan-dva bi se nad upravom crvenjela voljena zastava, a onda je jedinica odlazila i
sumrak bi se ponovo spuštao.
Sada u gradu gospodari pukovnik Golub, »ponos i dika« zadnjeprovske divizije.
Juče je njegova kolona od dvije hiljade koljača svečano ušla u grad. Gospodin pukovnik je jahao
naprijed na prekrasnom crnom ždrijepcu. Bez ozbira na toplo aprilsko sunce, bio je u zaporoškoj
šubari od astrahana, kavkaskom ogrtaču i, zategnutom oko pasa, čerkeskom kaftanu sa punom
opremom – bodežom i sabljom od kovanog srebra.
Lijep je bio pan pukovnik Golub: obrve crne, a lice žućkasto od neprekidnih pijanki. U zubima
lula. Do revolucije je bio agronom na plantažama fabrike šećera, ali dosadan je to bio za njega život,
ni uporediti se ne može s atamanskim položajem, i iz te mutne stihije agronom je isplivao na
površinu kao pan pukovnik Golub.
U jedinom pozorištu ovog gradića bilo je priređeno raskošno veče u čast novodošlih.
Prisustvovao je čitav »cvijet« petljurovske inteligencije: ukrajinski učitelji, dvije popove kćerke,
starija – ljepotica Ana, mlađa – Dina, sitnija gospoština, bivši službenici grofa Potockog i grupa
mještana srednjih slojeva koja je sebe nazivala »slobodnim kozacima«, ukrajinske eserovske
skutonoše.
Pozorište je dupkom puno. Obučene u ukrajinsku narodnu nošnju, izvezenu raznobojnim
cvjetovima, ukrašenu biserom, perlama i trakama, učiteljke, popove kćerke i druge mještanke bile su
okružene čitavom gomilom starješina, koji su oko njih zveckali mamuzama i ličili Zaporošcima sa
starih slika.
Grmio je pukovski orkestar, a na pozornici se grozničavo pripremalo izvođenje »Nazara
Stodolje«.
Nije bilo struje. O tome su pana pukovnika obavijestili u štabu. On se spremao da svojim
prisustvom počastvuje ovo veče i zato, kada je to čuo od svoga ađutanta potporučnika Paljanicje,
zapravo Poljanceva, smrsi nemarno, ali odsječno:
– Ima da Lude svjetla! Umri, ali nađi montera i stavi u pogon centralu.
– Razumijem, pane pukovniče.
Potporučnik Paljanicja nije umro, ali je montere našao.
Sat kasnije dva petljurovca su vodila Pavku u centralu. Na isti način su bili dovedeni monter i
mašinist.
Paljanicja je rekao kratko:
– Ako do sedam sati ne bude svjetla, objesiću svu trojicu! – i pokazao je rukom željeznu banderu.
Ovaj kratko formulisan izvod učinio je svoje – u određeno vrijeme struja je bila puštena.
Priredba je bila u punom jeku kad se pojavio pan pukovnik sa svojom prijateljicom, kćerkom
bifedžije u čijoj je kući stanovao, djevojkom bujnih grudi i kosom boje raži.
Bogati bifedžija školovao ju je u gimnaziji u gubernijskom gradu.
Kada se smjestio na počasno mjesto, ispred same pozornice, pan pukovnik je dao znak za početak,
i zavjesa se istog trenutka podigla. Pred gledaocima su promakla leđa režisera, koji se sklanjao sa
pozornice.
Za vrijeme predstave su se starješine, zajedno sa svojim damama mezeteći u bifeu sva moguća
jestiva, oduzeta od naroda, dobro iznapijale seljačkom rakijom, koju je pronašao snalažljivi
Paljanicja. Pred kraj predstave svi su već bili sasvim pijani.
Skočivši na pozornicu, Paljanicja je teatralno mahnuo rukom i najavio:
– Poštovana gospodo! Sada počinje igranka.
U sali se razliježe aplauz. Svi su izišli u dvorište da bi dah mogućnost petljurovskim vojnicima,
dovedenim radi bezbjednosti priredbe, da izvuku stolice i oslobode salu.
Za pola sata u pozorištu je nastala paklena gužva i graja.
 Raspaljene petljurovske starješine vratolomno su igrale gopak sa mjesnim ljepoticama
zajapurenim od vrućine, i od njihovog topota podrhtavali su zidovi trošnog pozorišta.
U to vrijeme je sa strane mlina u grad ulazio naoružani odred konjanika.
Primijetivši konjanike, petljurovska straža na ulazu u grad uzvrtje se i pojuri mitraljezu.
Zaškljocaše zatvarači. Odjeknu oštri glas:
– Stoj! Ko ide?
Iz mraka izroniše dvije-tamne prilike. Jedna od njih se približi straži i prodera se promuklim od
pijančevanja basom.
– Ja sam ataman Pavljuk sa svojim odredom, a vi – golubovci?
– Da – odgovori vodnik istupivši.
– Gdje da razmjestim odred? – upita Pavljuk.
– Odmah ću telefonom pitati štab – odgovori vodnik i nesta u kućici pored puta.
Minut kasnije se vrati i naredi:
– Momci, sklonite mitraljez s puta, napravite prolaz panu atamanu.
Pavljuk zateže uzde i zaustavi konja pored osvijetljenog pozorišta, oko koga je carevalo pravo
veselje.
– Oho, ovdje je veselo! – reče on okrenuvši se kozačkom kapetanu koji se zaustavio pored njega.
– Da sjašemo, Gukmače? Da se i mi uz put malo proveselimo. Izabraćemo po svom ukusu nešto od
ženska, ovdje ih je čitava silesija. Ej, Staleško, – viknu on – razmjesti momke po stanovima! Ovdje
ostajemo. Straža sa mnom! – konj se zaljulja kada s njega skoči teško tijelo.
Pred ulazom u pozorište Pavljuka zaustaviše dva naoružana petljurovca.
– Kartu!
Pavljuk ih prezrivo pogleda, i jednog od njih ramenom ukloni s puta. Na isti način za njim pođe i
dvanaest ljudi, iz njegovog odreda. Njihovi konji ostaše vezani pored ograde.
Novodošle odmah primijetiše. Osobito je bio upadljiv Pavljuk sa svojom ogromnom figurom, u
odličnom oficirskom koporanu, plavim gardijskim čakširama i kosmatoj šubari. Preko ramena –
mauzer, iz džepa viri ručna granata.
– Ko je to? – ču se šapat posmatrača koji su stajali pored kruga u kome je pomoćnik Goluba
izvodio plahovitu igru metelicu.
Njegova partnerka je bila starija popova kći. Suknje su se podigle i, lepršajući se, oduševljenim
oficirima pokazivale svileni triko prekomjerno razigrane popove kćerke.
Proguravši se ramenima, Pavljuk se probi u krug.
Zažagrenih očiju on upilji pogled u noge popove kćerke, obliza sasušene usne, pravo kroz krug
pođe prema orkestru i, stavši kod rampe, mahnu pletenim bičem.
– Raspali gopak!
Dirigent ne obrati pažnje na to.
Tada Pavljuk široko zamahnu i razvuče ga bičem preko leđa. Dirigent poskoči kao da ga je
opeklo po leđima.
Muzika odmah prestade, dvorana za jedan trenutak zamrije.
– To je drskost! – planu bifedžijina kći. – Ti ne smiješ teko nešto dozvoliti! – ona je uzbuđeno
stiskala lakat Goluba, koji je sjedio pored nje.
 Golub se tromo diže, gurnu nogom stolicu ispred sebe, napravi tri koraka prema Pavljuku i stade
tik ispred njega. On odmah poznade Pavljuka. A Golub je s ovim konkurentom za vlast u srezu već
odavno imao neprečišćene račune.
Samo prije nedjelju dana Pavljuk je panu pukovniku podmetnuo nogu na najsvinjskiji način.
Upravo u jeku borbe sa crvenim pukom, koji je već ko zna po koji put čerupao golubovce,
Pavljuk se, umjesto da udari na boljševike s leđa, probio u mjestance, uništio slabašne straže crvenih
i, postavivši svoju zaštitu, izvršio neviđeno pljačkanje. Naravno, kako to i dolikuje »primjernom«
petljurovcu, žrtvom pogroma je bilo jevrejsko stanovništvo.
Za to vrijeme crveni su do nogu potukli desno krilo golubovaca i povukli se.
A sada je, eto, taj isti drski konjički kapetan upao ovamo i još se usudio da u njegovom prisustvu,
u prisustvu pana pukovnika, tuče njegovog kapelnika. Ne, to se ne može dozvoliti. Golub je shvatio
da će njegov autoritet u puku biti uništen ako sada ne zauzda tog uobraženog atamančića.
Urezavši se jedan drugome u oči, oni su ćutke stajali nekoliko trenutaka.
Jednom rukom čvrsto stegnuvši balčak sablje, a drugom opipavajući u džepu nagan, Golub se
prodera:
– Podlace jedan, kako ti smiješ da tučeš moje ljude?
Pavljukova ruka poče da klizi prema kuburi mauzera.
– Lakše, pane Golube, lakše, jer možete da se spotaknete. I pazite, pane, da me ne pogodite u
živac, jer bih se mogao rasrditi.
To prevrši, čašu strpljenja.
– Držite ih, izbacite iz pozorišta i svakome ožežite po dvadeset i pet vrućih! – zaurla Golub.
Kao čopor pasa, na pavljukovce sa svih strana jurnuše starješine.
Kao da neko sijalicu o pod razbi, odjeknu nečiji pucanj, i u sali se sve uskomeša i zakovitla kao
da se počupaše dva čopora pasa. Oni su nasumce sjekli jedni druge sabljama, hvatali za kosu i
pcrnovo za grlo, a smrtno preplašene žene, cičeći kao prasad, bježale su od njih.
Za nekoliko minuta razoružaše pavljukovce i, tukući ih, izvukoše u dvorište i izbaciše na ulicu.
Pavljuk je bio van sebe – u tuči je izgubio šubaru, raskrvavili su mu nos i razoružali ga. Bacivši
se sa svojim odredom na konje, pojurio je ulicom.
Veče je propalo. Poslije svega što se dogodilo nikome više nije bilo do veselja. Žene su odlučno
odbijale da igraju i tražile su da ih vode kućama, ali Golub je bio protiv toga. Naredio je:
– Nikoga iz sale ne puštati! Postaviti stražare.
Paljanicja je brzo izvršio naređenje.
Na proteste koji osuše sa svih strana Golub je nepopustljivo odgovarao:
– Poštovane dame i gospodo, igranka do zore. Ja ću da igram prvi krug valcera.
Ponovo je zasvirala muzika, ali veselja više nije bilo. Pukovnik nije uspio napraviti nijedan krug
sa popovom kćerkom kad stražari utrčaše i povikaše.
– Pavljukovci opkoljavaju pozorište!
Prozor kod pozornice, koji je gledao na ulicu, s treskom se razletje. Kroz razlupani prozor
pomoli se tupa njuška mitraljeza. Ona se gluvo okretala i napipavala uskomešane prilike, a one su od
nje, kao od crnog đavola, bježale u sredinu sale. Paljanicija ispali metak u sijalicu od hiljadu svijeća,
koja je visila o tavanici, i ona prsnu kao bomba i sve zasu staklenom kišom.
 Nastade mrak. Spolja su se čule užasne psovke i dernjava:
– Ispadajte svi u dvorište!
Zaglušujući, histerični krici žena, bezumno komandovanje Goluba, koji se ustumarao po sali i
pokušavao da sabere izgubljene starješine, pucnji i dernjava na dvorištu – sve se to slilo u
nevjerovatnu graju. I niko nije primijetio kako je Paljanicja kroz sporedna vrata spretno iskočio na
susjednu ulicu i pojurio golubovskom štabu.
Pola sata kasnije u gradu se vodila prava bitka. Tišinu noći prolamao je neprekidni prasak pušaka
i brza paljba mitraljeza. Potpuno ošamućeni, mještani su skakali iz svojih toplih postelja i zurili kroz
prozore.
Pucnjava se stišava, samo još na kraju grada čuje se isprekidano, kao pasje lajanje, štektanje
mitraljeza.
Boj se stišao. Počelo je da sviće ...
*
Po gradu se širile glasine o programu. Doprle su one i u jevrejske kućice, male, niske, s čkiljavim
prozorima, koje su se zgurile nad obronkom koji se proteže prema rijeci. U tim prljavim krletkama,
koje su se nazivale kućama, u nevjerovatnoj tjeskobi živjela je jevrejska sirotinja.
U tipografiji, u kojoj je Serjoška Bruzžak radio već drugu godinu, slagari i radnici bili su Jevreji.
Serjoška se s njima potpuno srodio. Kada se radilo protiv ugojenog i samozadovoljnog gospodina
Blumštajna, oni su se držali kao jedna porodica. Između gazde i radnika u tipografiji neprekidno se
vodila borba. Blumštajn je gledao
kako bi što više zakinuo, što manje platio, i zato se već toliko puta zatvarala štamparija po dvije i
po tri nedjelje. Tipografi su štrajkovali. Bilo ih je četrnaest. Serjoža je bio najmlađi, i on je po
dvanaest sati okretao točak štamparskog stroja.
A danas je Serjoža primijetio da su radnici nešto nemirni. Posljenjih mjeseci štamparija je radila
narudžbu za narudžbom štampali su proglase »vrhovnog« atamana.
Tuberkulozni slagar Mendel pozva Serjošku u ugao. Gledajući ga svojim tužnim očima, reče:
– Znaš li ti da će u gradu biti pogrom?
Serjoža ga začuđeno pogleda.
– Ne, ne znam.
Mendel položi na Serjoškino rame svoju suhu i žutu ruku i s očinskim povjerenjem poče:
– Pogrom će biti, to je činjenica. Jevreje će mlatiti. Ja te pitam, hoćeš li da pomogneš svojim
drugovima u toj nesreći ili nećeš?
– Naravno da hoću, samo ako mognem. Kaži, Mendele, kako?
Slagari su slušali ovaj razgovor.
– Ti si dobar momak, Serjoža, mi tebi vjerujemo. Pa i tvoj otac je radnik. Trči sada kući i pitaj
oca da li on pristaje da u svoju kuću sakrije nekoliko staraca i žena, a mi ćemo se već dogovoriti ko
će se kod vas skloniti. Porazgovaraj sa svojima kod koga bi se još mogli skloniti. Zasada ovi banditi
u Ruse ne diraju. Trči, Serjoža, malo je vremena.
– Dobro, Mendele, možeš na mene računati, odmah ću ja do Pavke i Klimke: njihovi će sigurno
primiti.
– Pričekaj malo – uznemiri se Mendel. – Ko su to Pavka i Klimka? Ti ih dobro poznaješ?
 Serjoža uvjereno klimnu glavom:
– Kako da ne, to su moji drugovi: Pavka Korčagin, njegov brat je bravar.
– A, Korčagin, – umiri se Mendel – znam ja njega, s njim sam u jednoj kući stanovao. Njemu
možeš. Trči, Serjoža, i dolazi što prije s odgovorom.
Serjoža istrča na ulicu.
*
Pogrom je počeo treći dan poslije bitke Pavljukovog odreda sa golubovcima.
Izgubivši u borbi oko dvadeset ljudi, razbijen i izbačen iz grada. Pavljuk se povukao i zauzeo
susjedno mjestance. Iste gubitke su imali i golubovci.
Poginule su na brzinu odvezli na groblje i, pošto se time nije moglo hvaliti, pokopali ih bez nekih
osobitih počasti. Dva atamana su se počepušala kao dva psa lutalice, i priređivati neku ceremoniju
bilo je sasvim neumjesno. Paljanicja je htio da priredi svečanu sahranu i da Pavljuka proglasi
crvenim banditom, ali se tome usprotivio eserovski komitet, na čijem je čelu stajao pop Vasilije.
Noćni sukob u golubovskom odredu izazvao je nezadovoljstvo, a naročito u Golubovoj
pratilačkoj četi, koja je imala najviše mrtvih, i da bi ugušio to nezadovoljstvo i podigao duh,
Paljanicja je predložio Golubu da se »olakša život«, kako se on cinički izražavao o pogromu.
Dokazujući Golubu neophodnost pogroma, on je ukazivao na nezadovoljstvo u. odredu. Tada se
pukovnik, koji nije htio da pred svoju svadbu sa bifedžijinom kćerkom narušava mir u gradu, pod
prijetnjama Paljanicje ipak saglasio.
Doduše, ova operacija donekle je uznemiravala pana pukovnika zbog njegovog stupanja u
eserovsku partiju, jer se pribojavao da neprijatelji opet ne počnu nepoželjne razgovore kako je
pukovnik Golub – pogromaš, i sigurno će pokušati da ga opanjkaju i kod »vrhovnog« atamana. Ali
zasada Golub je malo zavisio od »vrhovnog«, jer se on, zajedno sa svojim odredom, snabdijevao na
sopstvanu odgovornost. Pa i sam »vrhovni« je predobro znao kakva sve bratija kod njega služi, a i
sam je za potrebe direktorije tolika puta tražio novac od takozvanih rekvizicija, a što se ticalo slave
pogromaš, ona je o Golubu bila već prilično velika. Toj slavi on bi mogao vrlo malo da doda.
Razbojništvo je počelo u rano jutro.
Varošica je bila utonula u sivu jutarnju maglu. Puste ulice, koje su kao mokre platnene trake bez
ikakvog reda okružavale isto tako bez ikakva reda izgrađena jevrejska naselja, bile su potpuno mrtve.
Na poluslijepim prozorima bile su zavjese i kapci potpuno zatvoreni.
Spolja je izgledalo da stanovnici ovih kvartova spavaju čvrstim jutarnjim snom, ali u tim kućicma
niko nije spavao. Čitave porodice, potpuno obučene, pripremale su se za predstojeću nesreću i
sabijale se u neku malu sobu. Samo sasvim mala djeca, ne shvatajući ništa od svega toga, spokojno su
spavala na rukama svojih majki.
Dugo je tog jutra Golubovog ađutanta Paljanicju budio Salomiga, zapovjednik Golubove straže,
crn, ciganskog lica, sa plavim ožiljkom na obrazu od udarca sablje.
Teško se budio ađutant. Nikako nije mogao da se oslobodi ludog sna. Još uvijek ga po grlu
grebao cerekavi grbavi đavo koji ga svu noć progonio i mučio. I kada je najzad podigao glavu, koja
mu je pucala od boli, shvatio je: to ga Salomiga budi.
– Ustaj već jednom, kolero prokleta – drmusao ga je za rame Salomiga. – Kasno je već, treba da
se počinje. Trebao si još više da se napiješ!
Paljanicja se razbudi, sjede i, iskrivivši lice od žgaravice, ispljunu gorku pljuvačku.
 – Šta počinjali? – izbuljio je mutne oči. – Kako šta? Čifute da kasapimo. Ne znaš, šta li?
Paljanicja se sjeti: ah, da, tako je, on je to sasvim zaboravio, juče su se gadno napili u salašu, gdje
se našao pan pukovnik sa svojom vjerenicom i grupom svojih drugova ispičutura.
Da se izvuče iz grada za vrijeme pogroma, za Goluba je bila vrlo zgodna stvar. Paljanicja će sve
uraditi kako treba, a on može da kaže kako se sve dogodilo u njegovom odsustvu i usljed nekog
nesporazuma. O, taj Paljanicja je veliki stručnjak kada se radi o nekom »olakšavanju«!
On sasu sebi na glavu čitavu kofu vode i tako mu se vrati sposobnost rasuđivanja. Uzmuva se po
štabu dajući razna naređenja.
Pratilačka četa već je bila na konjima. Da bi se izbjegle moguće komplikacije, dovitljivi
Paljanicja naredi da se postave straže koje će odvojiti radničko naselje i stanicu od grada.
U bašti Leščinskog je postavljen mitraljez i okrenut prema putu.
U slučaju da radnici pokušaju da se umiješaju, oni će biti dočekani mecima.
Kada su sve pripreme bile završene, ađutant i Salomiga su skočili na svoje konje.
Kada su već krenuli, Paljanicja se sjetio:
– Stoj, umalo da ne zaboravih. Daj ovamo dvoja kola: Golubu ćemo miraz da spremimo. Ho-ho-
ho ... Prvi plijen, kao i uvijek, komandantu, a prva ženska, ha-ha-ha, meni, ađutantu. Razumiješ,
mamlaze mutavi?
Ovo posljednje odnosilo se na Salomigu.
On sijevnu na njega žućkastim okom.
– Biće za sve.
Krenuše drumom. Naprijed – ađutant i Salomiga, pozadi – bez ikakvog reda, gomila pratilaca.
Jutarnja magla se razilazila. Kod jednospratnice sa zarđalom firmom »Galanterijska trgovina
Fuks« Paljanicja zateže uzde.
Njegova siva tankonoga kobila nemirno udari kopitom o kamen.
– Pa, s božijom pomoći, odavde ćemo i početi – reče Paljanicja skačući na zemlju.
– Ej, momci, dolje s konja! – okrenu se pratnji, koja se skupila oko njega. – Predstava počinje –
objavi on. – Momci, po lubanjama nikoga, za to će još biti vremena; ni ženskinje ne dirajte ako se već
sasvim ne prohtije, strpite se do večeras.
Jedan od pratilaca, kezeći jake zube, poče da protestuje:
– Kako to tako, gospodine kapetane, a šta ako one same pristaju?
Svi okolo se grohotom zasmijaše. Paljanicja pogleda na toga s oduševljenim odobravanjem.
– Pa, naravno, ako već pristaju, naprijed, to niko nema pravo da ti zabrani.
Prišavši zatvorenim vratima trgovine, Paljanicja snažno udari nogom po njima, ali jaka hrastova
vrata se i ne zatresoše.
Nije trebalo odavde počinjati. Ađutant zađe za ugao i, pridržavajući sablju rukom, uputi se prema
vratima koja su vodila u Fuksov stan. Za njim krenu i Salomiga.
U kući ih je bilo troje. Odmah su čuli topot kopita po kaldrmi, a kada je topot prestao i kroz zid se
čuli glasovi, njihova srca kao da se otkidoše, a tijela obamriješe.
Bogati Fuks još juče je pobjegao iz grada zajedno sa svojim kćerkama i ženom, a
devetnaestogodišnju služavku Rivu, tihu i zapostavljenu, ostavio je kod kuće da čuva njegovu
imovinu. Da se ne bi bojala u praznom stanu, on joj je predložio da dovede svoje stare – oca i majku i
da tu stanuju s njom do njegova povratka. Lukavi trgovac je umirivao Rivu, koja se nećkala da ostane
u kući, da pogroma, možda, neće ni biti i da njih, kao sirotinju, neće ni dirati. A kada se on vrati, on
će joj pokloniti haljinu.
Sve troje su prisluškivali i nadali se: možda će ipak proći dalje, možda su se prevarili, možda se
nisu ni zaustavili pred njihovom kućom, možda im se to samo tako učinilo. Ali, kap da je opovrgavao
sve njihove nade, začuo se tupi udarac u vrata radnje.
Stari Pesah, posrebrne glave i djetinjski uplašenih plavih očiju, stojeći tako kod vrata koja su
vodila u radnju, poče šapatom da se moli. On se molio svemogućem Jehovi svom odanošću
ubijeđenog fanatika. Molio je Jehovu da odvrati nesreću od ovoga doma, a starica, koja je stajala
pored njega, zbog njegove molitve, nije mogla odmah da razabere približavanje koraka.
Riva je pobjegla u najudaljeniju sobu i sakrila se za hrastov ormar za posuđe.
Oštri i grubi udarac u vrata izazva grozničavu drhtavicu u tijelu starca i starice.
– Otvaraj! – ču se jači udarac od prvoga i psovke razjarenih ljudi.
Ali starčeva ruka nije imala snage da se podigne i okrene kuku.
Spolja zamlatiše kundacima. Zaključana vrata počeše da se tresu i, popuštajući, počeše da prskaju.
Kuća se napuni naoružanim ljudima, koji počeše da pretresaju svaki kut. Vrata koja su vodila u
radnju razbiše udarcem kundaka. Uđoše u radnju i skidoše mandale sa spoljašnih vrata.
Poče pljačkanje.
Kada su oboja kola bila do vrha natovarena tkaninama, obućom i ustalim plijenom, Salomiga
krenu u Golubov stan, a kada se vraćao, čuo je divlji krik.
Paljanicja ostavi svoje da pljačkaju radnju, a on uđe u sobu. Sve troje omi eri pogledom svojih
zelenkastih i prodornih očiju. Reče starima:
– Gubite se!
Ni otac ni mati ne pomakoše se.
Paljanicja koraci naprijed i lagano izvuče sablju iz korica.
– Mama! – kriknu kći potresnim glasom.
Ovaj krik je čuo i Salomiga.
Paljanicja se okrenu drugovima na ulazu i graknu kratko:
– Izbacite ih! – on pokaza na stare. A kada ih izguraše kroz vrata, on reče pridošlom Salomigi: –
Ti stoj ovdje kod vrata, a ja ću sa djevojčicom da porazgovaram o nekim stvarčicama.
Kada je starac Pesah na krik svoje kćerke potrčao prema vratima, teški udarac u grudi ga je
odbacio sve do zida. Od bola starcu stade dah, ali u taj trenutak stara i uvijek tiha Tojba kao vučica
ščepa Salomigu.
– Oj, pustite, šta vi radite!
Ona se trgala prema vratima, i Salomiga nije mogao da otkine njene staračke prste koji su se
grčevito urezali u njegovu kabanicu. Kada dođe k sebi, Pesah joj pojuri u pomoć.
– Pustite, pustite! ... O, kćeri moja!
Zajedno odgurnuše Salomigu s vrata. On bijesno trže nagan iza pojasa i okovanom drškom udari
po sijedoj glavi. Pesah pade bez glasa.
A iz sobe se prolamalo Rivino vrištanje.
Kada su izbezumljenu Tojbu izvukli na ulicu, ulica je odjeknula neljudskom kuknjavom i
molbama za pomoć.
Lelek u kući prestade.
Izišavši iz sobe, ne gledajući na Salomigu, koji je već bio uhvatio za kvaku, Paljanicja ga
zaustavi:
– Ne ulazi – zagušila se: ja sam je malo jastukom pokrio – i, koračivši preko mrtvog Pesaha,
ugazi u tamnu gustu tečnost.
– Nekako je blesavo počelo – procijedi on izlazeći na ulicu. Za njim ćutke krenuše i ostali. Iza
njih su na sobnom podu i stepenicama ostajali krvavi otisci nogu.
U gradu je već počelo rasulo. Među pljačkašima izbijale su zvjerske tuče oko podjele plijena,
ponegdje su čak sablje potezali. Gotovo svuda se vidjelo pesničenje.
Iz pivnice su na kaldrmu kotrljali veliku pivsku burad.
Onda su počeli da haraju po kućama.
Niko se nije suprotstavljao. Prevrtali su po sobama, zirkali po uglovima i odlazili natovareni,
ostavljajući za sobom gomile razbacanih krpa i perje iz rasporenih jastuka. Prvog dana su bile samo
dvije žrtve: Riva i njen otac. Ali predstojeća noć je nosila sa sobom pogibiju.
Do večeri se sav taj raznobojni čopor šakala do bezumlja iznapijao. Sada su ti opijeni petljurovci
samo čekali noći.
Noć im je dala odriješene ruke. U crnoj pomrčini lakše je zgnječiti čovjeka: čak šakal voli noć, a i
on napada samo bespomoćne.
Mnogi nikada neće zaboraviti te dvije strašne noći i tri dana. Koliko je unakaženih i uništenih
života, koliko je mladih glava osijedjelo u tim krvavim časovima i koliko je samo suza proliveno! I
teško je reći da li su bili sretniji oni koji su ostali živi, ali s teškim bolom u duši i neizdrživim
mukama zbog sramote i poniženja koje nikada neće saprati, s neizrecivom tugom zbog nepovratno
izgubljenih najbližih i najdražih! Sada već ravnodušna prema svemu, po tijesnim sokačićima, u
smrtnim grčevima zabačenih ruku. ležala su mlada djevojačka tijela – izmučena, iznakažena i
zgrčena.
I samo u kućici kovača Nauma, koja se nalazila pored potoka, šakali, koji su se bacili na njegovu
mladu ženu, naišli su na žestok otpor. Pun snage, dvadeset četverogodišnji atlet-kovač, svojim
čeličnim mišicama stupio je u obranu svoje drugarice.
U toj maloj kući, u jezivoj kratkoj borbi, kao dvije trule lubenice. razletjele su se dvije
petljurovske glave. Strašan u svom gnjevu na smrt osuđenog, kovač je razjareno branio dva života, i
dugo su odjekivali pucnji pored potoka, gdje su se zbili golubovci kada su osjetili opasnost. Kada je
došao posljednji metak na red, Naum ga ispali u Saru, a sam, s uperenim bajonetom, jurnu u susret
smrti. Već na prvoj stepenici pade pokošen olovnim gradom, i teškim tijelom pade na zemlju.
Na uhranjenim konjima u grad su stigli snažni seljaci iz obližnjih sela i tovarili na kola sve što im
se svidjelo; u pratnji svojih sinova i rođaka iz golubovskog odreda, oni su žurili kućama kako bi do
mraka dva-tri puta stigli do sela i natrag.
Serjoža Bruzžak, koji je zajedno sa svojim ocem sakrio u podrum i na tavan polovinu drugova iz
tipografije, preko bašte se vraćao u svoje dvorište. Upravo u tom trenutku on je ugledao čovjeka koji
je bježao drumom.
U dugačkom iskrpljenom kaputu, bez kape, sa smrtno užasnutim licem, razmahujući rukama i
zadišući se, bježao je neki stari Jevrejin. Sustižući ga i sagnuvši se da bi mu zadao udarac, za njim je
na sivom konju jurio petljurovac. Čuvši topot kopita već za samim leđima, starac podiže ruke da bi se
nekako zaštitio. Upravo u tom trenutku Serjoška iskoči na put, baci se prema konju i svojim tijelom
zaštiti starca.
– Ne diraj ga, razbojniče, pseto!
Ne htijući da zadržava zamah sablje, konjanik pljoštimice udari sabljom po dječakovoj
plavokosoj glavi.


 GLAVA PETA

Crveni su uporno potiskivali jedinice »vrhovnog« atamana Petljure. Golubov puk je bio pozvan
na front. U gradu je ostala nevelika pozadinska zaštitnica i komanda.
Ljudi su živnuli. Koristeći se privremenim zatišjem, jevrejsko stanovništvo je sahranjivalo
ubijene i u kućercima jevrejskih kvartova ponovo se javljao život.
U tihe večeri čula se potmula grmljavina. Negdje nedaleko vodila se borba.
U potrazi za poslom, željezničari su se razilazili po selima.
Gimnazija je zatvorena.
U gradu je objavljeno ratno stanje.
*
Neprovidna, tamna noć.
U takvoj noći ni širom otvorene zjenice ne mogu savladati pomrčinu, i ljudi se kreću nasumce i
pipajući, izlažući se opasnosti da slome vrat u prvom jarku.
Palančani već znaju: u takvoj noći najbolje je – sjedi kod kuće i ne pali svjetla. Svjetlo može da
primami neželjenog gosta. U mraku je najbolje i najmirnije. Ali postoje i ljudi koji nikada nemaju
mira. Pa neka šalabazaju, samozadovoljnom palančaninu nije do njih stalo. On sam nikuda iz kuće
neće. Budite uvjereni, nikuda se maknuti neće.
Upravo kroz takvu noć probijao se jedan čovjek.
Kada je nekako stigao do kućice Korčagina, on oprezno pokuca u prozor; ne dobivši odgovora,
pokuca opet, sada jače i upornije.
Pavka je sanjao: neko čudnovato stvorenje, nimalo slično čovjeku okreće na njega mitraljez; on
pokušava da pobjegne, ali nema kuda, a mitraljez tako strašno štekće.
Staklo zveči od upornog kucanja.
Pavle skoči iz postelje, priđe prozoru i pokuša da vidi ko to kuca, ali, osim nejasne sjene, ništa
nije mogao da vidi.
Pavle je bio sam kod kuće. Mati je otputovala kćerci, čiji je muž radio kao mašinista u fabrici
šećera. Artjom je kovao u susjednom selu, i čekićem zarađuje da bi se prehranio.
Samo je Artjom mogao kucati.
Pavle odluči da otvori prozor.
– Ko je to? – dahnu on u mrak.
Za prozorom se pomače neka prilika, i grubi, prigušeni glas odgovori:
– Ja sam, Žuhraj.
Na prozorsku dasku spustiše se dvije ruke i u visini Pavlovog lica izraste iz mraka Fjodorova
glava.
– Došao sam da prenoćim kod tebe. Primaš li, braco? – šapnu Žuhraj.
– Pa, naravno – prijateljski odgovori Pavle. – Zar još treba da se pita? Ulazi pravo kroz prozor.
 Teško Fjodorovo tijelo provuče se kroz prozor.
Zatvarajući prozor, Fjodor se malo zadrža.
Stajao je i prisluškivao, a kada se mjesec pojavi iza oblaka i osvijetli put, on ga pažljivo osmotri,
a onda se okrete Pavlu.
– Da nećemo probuditi mamu? Vjerovatno već spava?
Pavle mu reče da u kući osim njega nikoga nema, i mornar se odmah osjeti slobodnije i poče
glasnije:
– Braco, ti strvinari zbiljski su natisli za mnom. Hoće da se obračunaju za posljednje događaje na
stanici. Da su naša braća bila složnija, mogli smo za vrijeme pogroma da ovim razbojnicima
priredimo dobar prijem. Ali, razumiješ, ljudi se još ne odlučuju da pođu u vatru. Propade stvar. Sada
me ganjaju. Dva puta sam bio u klopci. Danas umalo da nisam zaglavio. Prilazim, razumiješ, kući,
naravno, sa zadnje strane, zaustavim se kod šupe. Gledam: u bašti neko stoji, pribio se uz drvo, ali ga
bajonet izdade. A ja ti, razumije se, vjetar uhvatio. I, evo, tebi sam dobatrgao. Ovdje ću da se usidrim
nekoliko dana. Ti se nećeš protiviti? E, pa dobro je.
Otpuhujući, Žuhraj skide zablaćene čizme.
Pavle se obradovao Žuhrajevom dolasku. U posljednje vrijeme centrala nije radila, i Pavlu je
dosadilo da bude sam u praznom stanu.
Legli su da spavaju. Pavle je odmah zaspao, a Fjodor je još dugo pušio. Podigavši se s kreveta,
tiho koračajući bosim nogama, priđe prozoru. Dugo je gledao napolje, a onda se vrati u krevet.
Pobijeđen umorom, odmah zaspa. Njegova ruka, zavučena pod jastuk, ležala je na teškom revolveru
grijući ga svojom toplinom.
Neočekivani Žuhrajev noćni dolazak i zajednički život s njim u toku ovih osam dana za Pavla su
bili vrlo značajni. Prvi put je od mornara čuo tako mnogo uzbudljivog, važnog i novog, i ovi dani za
mladog ložača postali su sudbonosni.
Pritiješnjen, kao u mišolovci, dvjema zasjedama i prinudnim besposličarenjem, mornar je
prenosio na Pavla, koji je gutao svaku njegovu riječ, sav oganj svoga bijesa i žestoke mržnje prema
»žuto-plavim« zlotvorima.
Žuhraj je govorio jasno, razumljivo i prostim jezikom. Kod njega nije bilo ničeg neriješenog.
Mornar je dobro znao svoj put, i Pavle je počeo shvatati da čitavo to klupko raznih partija s lijepim
nazivima: socijalisti revolucionari, socijaldemokrati, poljska partija socijalista, nije ništa drugo nego
zakleti neprijatelj radnika, i da je jedino revolucionarna, nepokolebiva partija koja se bori protiv svih
bogataša – Boljševička partija.
Ranije je o tom pitanju u njegovoj glavi bila potpuna zbrka.
I krupna ljudeskara, ubijeđeni boljševik, lica ogrubjela u morskim burama, član RSDRP4 od
hiljadu devetsto petnaeste, baltički mornar Fjodor Žuhraj pričao je mladom ložaču, koji je kao
omađijan gledao u njega, svu tešku i surovu istinu života.
– Ja sam ti, bratac moj, u djetinjstvu bio isto nešto kao ti – pričao je on. – Nisam znao kuda ću sa
snagom, u meni je ključala nepokorna priroda. A živio sam ti ja u velikoj bijedi. Gledam ti tako na
site i nagizdane gospodske sinčiće, i mržnja me spopada. Često sam ih mlatio onako neštedimice. Ali
od toga nisam imao ništa, osim degeneka od oca. Sam se tući – ne prekroji života. A ti, Pavluša, imaš
sve što je potrebno da postaneš dobar borac za radničku stvar, samo, eto, premlad si još, a i klasnu
borbu vrlo slabo razumiješ. Ali ja ću tebi, bratac si moj, pokazati pravi put, jer ja tvrdo znam: od tebe
će biti koristi. Mlakonja i zalizanih ne trpim. Sada je na čitavoj zemlji buknuo požar. Ustali su robovi
i oni stari život moraju da gurnu na morsko dno. Ali za to su potrebna hrabra braća, a ne mamine
maze, potrebni su čvrsti ljudi, ljudi koji ne bježe od borbe, kao što bubašvaba od svjetla bježi, nego
se tuku nemilosrdno i nepoštedno.
On snažno udari šakom po stolu i ustade. Namrgođen i zabivši ruke u džepove, zakorača po sobi.
Fjodora je mučilo besposličarenje. Vrlo je žalio šta je ostao u ovoj palanci i, smatrajući da je
njegov dalji boravak ovdje potpuno beskoristan, čvrsto je odlučio da se kroz front probije u susret
crvenim odredima.
U gradu je ostajala grupa od devet članova Partije, i trebalo je da oni produže rad.
»Vi ćete moći i bez mene, ja više ne mogu da sjedim skrštenih ruku. Dosta je, i tako sam izgubio
deset mjeseci«, sav uzbuđen, jedio se Žuhraj.
– Šta si ti, Fjodore? – upitao ga jednom Pavle.
Žuhraj ustade, gumu ruke u džepove.
– Zar ti ne znaš šta sam? reče on ne shvativši odmah pitanja.
– Ja mislim, šta si: boljševik ili komunist? – tiho odgovori Pavle.
Žuhraj prasnu u smijeh i u šali se lupi po širokim grudima zategnutim prugastom majicom.
– Bratko, pa to je bar jasno! To je isto tako jasno kao što je jasno da je boljševik i komunist jedno
te isto. – Najednom se uozbilji: – Pošto ti razumiješ tu stvar, onda zapamti – o tome nikome i nigdje
ne smiješ govoriti ako ne želiš da mi crijeva prospu. Razumiješ?
– Razumijem – uvjereno odgovori Pavle.
Napolju se začuše glasovi, i vrata se otvoriše bez prethodnog kucanja. Žuhrajeva ruka hitro kliznu
u džep, ali se odmah povuče otuda. Oslabio, blijed i povezane glave, u sobu je ušao Serjoža Bruzžak,
a za njim Valja i Klimka.
– Zdravo, vraže! – smiješeći se, Serjoža pruži ruku Pavki.
– Utroje smo došli tebi u goste. Valja me ne pušta samog, boji se. A Klimka opet Valju ne pušta
samu, i on se boji. Iako je riđast, ipak zna koga je kuda opasno puštati samog.
Valja mu u šali dlanom zatvori usta.
– Razbrbljao se – zasmijala se ona. – On danas Klimki mira ne da.
Pokazujući svoje bijele zube, Klimka se dobroćudno smijao.
– Šta ćeš mu kad je čovjek bolestan!? Tikva mu je naprsla pa svašta bulazni.
Svi prasnuše u smijeh.
Serjoža, koji se još nije oporavio od udarca, sjede na Pavkin krevet, i uskoro među prijateljima
poteče živahan razgovor. Uvijek veseo i bodar, Serjoža je sada, smiren i utučen, pričao Žuhraju kako
ga je petljurovac udario sabljom.
Žuhraj je poznavao sve Pavkine goste, toliko je puta bio kod Bruzžaka. Njemu se dopadali ovi
mladi ljudi, koji još nisu našli svoga puta u vrtlogu borbe, ali koji su tako jasno izražavali težnje
svoje klase. I on je pažljivo slušao njihovo pričanje o tome kako su pomagali da se kod njih sakriju
jevrejske porodice i kako su ih spašavali od pogroma. Te večeri Žuhraj je mnogo govorio o
boljševicima, o Lenjinu, i svakom od njih pomogao da shvati suštinu događaja.
Kasno uveče Pavle je ispratio svoje goste.
Žuhraj je uveče izlazio i vraćao, se kasno noću. Pred odlazak se dogovarao sa drugovima o
njihovom radu.
Ove noći Žuhraj se nije vratio. Kada se Pavle ujutro probudio, vidio je prazan krevet.
Obuzet nekim nejasnim predosjećaj em, Korčagin se hitro obuče i izađe iz kuće. Zaključavši stan i
ostavivši ključ na ugovoreno mjesto on se uputi Klimki nadajući se da će kod njega saznati štogod o
Fjodoru. Klimkina majka, omalena, široka i ospičava lica, prala je rublje i na Korčaginovo pitanje da
li ona zna gdje je Fjodor, odgovori odsječno:
– Zar ja nemam drugog posla nego da gledam za tvojim Fjodorom? Radi njega, nezgrapčine
takvog, kod Zozulihe su čitavu kuću prevrnuli. A tebi, radi čega treba? Kakvo je to društvo? Našli se
prijatelji: Klimka, ti... – ona je srdito gnječila rublje.
Klimkina mati imala je i oštar jezik i bila je čangrizava.
Od Klinike Pavka krenu Serjoži. Ispriča mu šta ga brine. Valja se odmah umiješa u razgovor:
– A šta se ti sekiraš? Možda je ostao kod svojih poznanika – ali u njenom glasu nije bilo
uvjerenosti.
Pavlu se nije sjedilo, bez obzira na nagovaranja da ostane na ručku, on je pošao kući jer se nadao
da će tamo zateći Žuhraja.
Na žalost vrata su bila zaključana. S teškim osjećajem u duši on zastade: nije mu se išlo u prazan
stan.
Razmišljajući tako, nekoliko minuta je postajao u dvorištu. Gonjen nekom nejasnom pobudom,
pođe u šupu. Popevši se pod krov i raščistivši mreže paučine, iz tajnog skrovišta izvuče u krpe
zavijeni teški »manliher«.
Izišavši iz šupe, s uzbuđenjem osjećajući u džepu težinu revolvera, pođe na stanicu.
O Žuhraju ništa nije saznao. Vraćajući se pored poznatog šumarevog salaša, Pavle uspori korak. S
nejasnom nadom gladao je u mimo salaša, okrenu se i pogleda baštenske staze pokrivene
potamnjelim prošlogodišnjim lišćem. Zaboravljena i zapuštena izgledala prozore, ali ni u bašti ni u
kući nikoga nije bilo. Kada je prošao je čitava bašta. Vidjelo se da tu već odavno nisu poslovale ruke
brižljivog domaćina, i od te usamljenosti i tišine velike stare kuće Pavle postade još tužniji.
Posljednja svađa sa Tonjom bila je ozbiljnija od svih pređašnjih. To se dogodilo sasvim
neočekivano, gotovo prije mjesec dana.
Lagano koračajući prema gradu i zabivši ruke u džepove, Pavle se sjećao kako je izbila ta
razmirica.
Prilikom jednog slučajnog susreta na putu, Tonja ga pozvala da dođe kod nje.
– Tata i mama odlaze kod Boljšinskih na imendan. Sama ću biti kod kuće. Dođi, Pavluša, zajedno
ćemo čitati vrlo interesantnu knjigu Leonida Andrejeva – »Šaška Ziguljov«. Ja sam je već pročitala,
ali ću je s tobom rado još jednom pročitati. Lijepo ćemo provesti veče. Hoćeš li doći?
Ispod bijele kape, koja je pridržavala gustu kestenjastu kosu, na Korčagina su s očekivanjem
gledale njene krupne oči.
– Doći ću.
I oni su se rastali.
Pavle je požurio svojim mašinama. Dok je mislio na to kako će čitavo veče provesti u Tonjinom
društvu, činilo mu se da su i njegove peći gorjele jače i cjepanice pucketale veselije.
Kada je te večeri pokucao na vrata, Tonja mu je otvorila, ali je bila nekako zbunjena.
 – Pavluša, imam goste. Nisam ih očekivala. Ali ti nemoj da ideš.
Spremajući se da pođe, Korčagin se okrenu.
– Ulazi, – ona ga uhvati za rukav – njima će biti korisno da se s tobom upoznaju – i, obuhvativši
ga rukom, ona ga povede kroz trpezariju.
Ulazeći u svoju sobu, ona se obrati mladim gostima i, smiješeći se, reče:
– Vi se ne poznajete? Moj prijatelj Pavle Korčagin.
Oko malog stola na sredini sobe sjedili su: Liza Suharko, ljepuškasta crnka s kapricioznim
usnama i koketnom frizurom gimnazistikinje, zatim neki Pavlu nepoznat dugajlija u urednom crnom
kaputu, sa zalizanom i briljantinom namazanom kosom i sivim očima punim dosade. A među njima, u
kicoškoj gimnazijskoj bluzi, Viktor Leščinski. Zapravo, njega je Pavle prvog primijetio čim je Tonja
otvorila vrata.
I Leščinski je odmah poznao Korčagina. Njegove tanke streličaste obrve začuđeno se izviše.
Pavle je nekoliko sekundi stajao kod vrata ne skidajući prodornog neprijateljskog pogleda s
Viktora. Tonja požuri da prekine ovo nelagodno ćutanje, pa pozva Pavla da uđe i, obraćajući se Lizi,
reče.
– Da te upoznam.
Znatiželjno razgledajući novog gosta, Liza se digla.
Pavel se naglo okrenu i brzo zakorača kroz polutamnu trpezariju prema izlazu. Tonja ga stiže na
terasi i uzbuđeno uhvati za rame.
– Zašto si otišao? Pa ja sam naročito htjela da se oni upoznaju s tobom.
Ali Pavle joj skide ruke sa svojih ramena i oštro odgovori:
– Zašto da me izlažeš pred tom ništarijom! S takvim društvom ja ne mogu da sjedim. Možda su
oni tebi i prijatni, ali ja ih mrzim. Da sam znao da ti s njima prijateljuješ, ne bih ti nikada ni blizu
prišao.
Uzdržavajući negodovanje, Tonja ga prekide:
– Ko je tebi dozvolio da tako sa mnom razgovaraš? Ni ja tebe nisam pitala ko tebi. dolazi i s kim
ti prijateljuješ.
Spuštajući se stepenicama u baštu, Pavle joj oštro dobaci:
– Pa neka ti i dalje dolaze, ali mene više nećeš vidjeti – i potrča prema vratnicama.
Od te večeri nije se više vidio s Tonjom. Za vrijeme pogroma, kada je Pavle zajedno sa
monterom sakrivao u centrali jevrejske porodice, zaboravio je na svađu sa Tonjom, ali danas
najednom mu se opet prohtjelo da se vidi s njom.
Nestanak Žuhraja i usamljenost koja ga je očekivala u stanu teško su na njega djelovali. Siva i
neravna linija druma, još mokra od proljetnog blata, skretala je udesno.
Iza oguljene i na sam drum isturene kuće spajala su se dva puta.
Na raskršću, upravo kod razbijenog kioska, sa polomljenim vratima i prevrnutom firmom
»Prodaja mineralne vode«, Viktor Leščinski se opraštao od Lize.
Zadržavajući njenu ruku u svojoj, uporno joj je gledao u oči.
– Vi ćete doći? Nećete prevariti?
Liza je koketno odgovorila:
– Doći ću, doći, čekajte.
 Udaljavajući se, ona mu se smiješila čeznutljivim smeđim očima, koje su mnogo obećavale.
Prošavši desetak koraka, Liza ugleda kako iza okuke na drum izađoše dva čovjeka. Naprijed je
išao dežmekasti radnik, širokih grudi, u raskopčanom kaputu, ispod koga se vidjela prugasta majica,
sa crnim, nabijenim na čelo kačketom i tamnoplavom modricom ispod oka.
On je koračao čvrsto na svojim malo povijenim nogama, obuvenim u kratke žute čizme.
Tri koraka iza njega, gotovo upirući bajonetom u njegova leđa, išao je petljurovac u sivoj
ukrajinskoj kabanici sa dvjema fišeklijama o pojasu.
U potiljak uhapšenog zurila su, ispod kosmate šubare, dva prižmirena oprezna oka. Žuti od
pušenja, brkovi su bili narogušeni.
Liza uspori korak, pređe na drugu stranu puta. Odmah iza nje na put izađe Pavle.
Skrećući kući, on takođe ugleda ono dvoje na putu.
Noge mu u zemlju propadoše. Poznao je Žuhraja.
»Eto zašto se nije vratio!«
Žuhraj se približavao. Korčaginovo srce počelo je da tuče nekom strašnom snagom. Misli su
jurile jedna za drugom i nemoguće je bilo uhvatiti ih i srediti. I previše je malo vremena bilo za
odlučivanje. Jedno mu je bilo jasno: Žuhraj je izgubljen.
Gledajući u te dvije prilike, koje su mu se približavale, Pavle se izgubi u kolopletu, osjećanja koja
ga obuzeše.
»Šta da se radi?«
U posljednjem trenutku sjeti se: u džepu je revolver. »Čim prođu pored mene, pucaču u leđa tome
s puškom i tada – Fjodor je slobodan.« Trenutna odluka prekide kovitlac misli. Do boli čvrsto steže
zube. Upravo juče Fjodor mu je govorio:
»Ali za tu stvar su potrebni smjeli ljudi...«
Pavle brzo pogleda nazad. Ulica prema gradu bila je pusta. Na njoj ni žive duše. Ispred njih žurila
je da prođe neka žena u kratkom proljetnom kaputu. Ona neće smetati. Pobočnu ulicu, tu iza raskršća,
nije mogao vidjeti. Samo daleko, na putu prema stanici, vidjeli su se ljudi.
Pavle priđe ivici puta. Žuhraj ga ugleda kada je bio od njega svega nekoliko koraka.
Jednim okom baci na njega pogled. Zadrhtaše guste obrve. Poznao ga je, i od neočekivanosti
uspori korak! Njegova leđa udariše na vrh bajoneta.
– Ej, ti, makni, kundakom ću da te raspalim! – proguli se stražar piskavim glasom.
Žuhraj razvuče korak. Htio je nešto reći Pavlu, ali se uzdrža i kao u znak pozdrava mahnu mu
rukom.
Pazeći da ne privuče pažnju riđeg brkajlije, Pavle popuštajući pored sebe Žuhraja Pavle se okrenu
u stranu kao da ga se uopšte nije ticalo to što se događa.
Ali u glavi je svrdlala trepetna misao: »Ako pucam u brkajliju pa promašim, metak može pogoditi
Žuhraja ...«
Ali zar je bilo vremena da se misli kada je petljurovac već bio pored njega?
I dogodilo se ovako: u trenutku kada se stražar našao uporedo s njim, sasvim neočekivano,
Korčagin se baci, zgrabi pušku na njemu i naglim pokretom je trže prema zemlji.
Bajonet cilikavo zagreba po kamenu.
Petljurovac nije očekivao tako nešto, za trenutak je bio ošamućen, ali se odmah pribra, i svom
snagom trže pušku prema sebi.
Navalivši se čitavim tijelom na pušku, Pavle je zadrža pod sobom. Odjeknu pucanj. Metak udari u
kamen, fijuknu i zabi se u jarak.
Čuvši pucanj, Žuhraj odskoči u stranu i okrenu se. Kao pomahnitao, stražar je trgao pušku iz
Pavlovih ruku. Okretao je pušku i zavrtao ruke mladiću. Ali Pavle puške nije puštao. Tada razjareni
petljurovac jednim naglim pokretom obori Pavku na zemlju. Ali ni ovaj pokušaj nije uspio. Padajući
na kaldrmu, Pavle je povukao za sobom i stražara, i nije bilo sile koja bi ga u tom trenutku primorala
da ispusti oružje.
U dva skoka Žuhraj se nađe pored njih. Širokim zamahom željezna šaka lupi po glavi stražara i,
samo trenutak kasnije, otrgnut od Korčagina, koji je ležao na zemlji, i dobivši još dva teška udarca
po licu, petljurovac se kao vreća svali u jarak.
Te iste snažne ruke podigoše Pavla sa zemlje i uspraviše ga.
*
Nalazeći se već oko stotinu koraka od raskrsnice, Viktor je išao dalje zviždućući »Žena je
varljiva«. Još uvijek je bio pod utiskom susreta sa Lizom i njenog obećanja da će sutra doći na
sastanak kod zapuštene fabrike.
Među upornim udvaračima gimnazije o Lizi Suharko su kružili glasovi kao o djevojci slobodnoj
u pitanjima ljubavi.
Drzoviti i uobraženi Semjon Zalivanov jednom se pohvalio Viktoru da je imao Lizu. I mada
Leščinski nije baš mnogo vjerovao Sjomki, ipak je za njega Liza bila interesantan i primamljiv
objekt; i zato je odlučio da sutra sazna da li je Zalivanov govorio istinu.
»Samo ako dođe, odlučan ću da budem. Ta ona dozvoljava da je ljube. A ako Sjomka ne laže ...«
Njegova misao se prekinu. On se skloni i propusti dva petljurovca. Jedan od njih je jahao na kusom
konjčetu i mahao kablicom od cerade – očevidno je išao da napoji konja. Drugi, u kratkom seljačkom
ogrtaču i širokim šalvarama, držeći se za koljeno jahača, pričao mu je nešto veselo.
Propustivši ih, Viktor je htio da krene dalje, ali ga na putu zaustavi pucanj. Kada se okrenu ugleda
kako jahač trže uzde i pojuri u pravcu pucnja. Pridržavajući sablju, i drugi je pojurio za njim.
Leščinski potrča za petljurovcima, i kada je već bio blizu druma, on ču i drugi pucanj. Kao
pomahnitao, iza okuke na Viktora naletje konjanik. Udarajući konja nogama i kablicom od cerade,
uskoči u prvu kapiju i povika petljurovcima u dvorištu.
– Momci, na oružje, ubiše našega!
Već sljedećeg trenutka iz dvorišta istrča nekoliko ljudi škljocajući zatvaračima.
Uhapsiše Viktora.
Na putu se sakupilo nekoliko ljudi. Među njima Liza, koju su zadržali kao svjedoka.
Kada su pored nje protrčali Žuhraj i Korčagin, ona je od straha stala kao ukopana. Bila je
zapanjena kada je vidjela da je mladić koji je napao na petljurovca bio onaj isti s kojim ju je Tonja
htjela da upozna.
Jedan za drugim, oni su preskočili ogradu nečijeg salaža i tog istog trenutka je na put izjurio
konjanik. Ugledavši Žuhraja kako bježi s puškom i stražara kako se napreže da se podigne sa zemlje,
on potjera konja prema ogradi.
Žuhraj se okrenu, podiže pušku i opali na njega. Konjanik ustuknu i okrenu nazad.
Teško mičući razbijenim usnama, stražar je ispričao šta se dogodilo.
 – Mazgove jedan, kako si mogao ispred nosa pustiti zatvorenika? Zato ćeš dobiti dvadeset i pet po
turu.
Stražar se ozlojeđeno obrecnu.
– Mnogo si pametan, vidim. Pustio ispred nosa! Ko je znao da će se ona strvina kao bijesna baciti
na mene?
I Lizu su ispitivali. Ona je ispričala isto što i stražar, ali je sakrila da poznaje napadača.
Ipak su ih odveli u komandu.
Tek uveče, po komandantovom naređenju, bili su. pušteni.
Komandant se čak ponudio da Lizu lično otprati do kuće. Ona je to odbila. Komandant je
zaudarao na votku i njegova ponuda nije obećavala ništa dobro.
Viktor ju je pratio.
Do stanice je bilo daleko i, idući pod ruku s Lizom, Viktor se radovao ovom slučaju.
– A znate li vi ko je oslobodio zatvorenika? – upita Liza kada se približavala kući.
– Ne, odakle bih mogao znati!
– Sjećate li se nedavne večeri kada je Tonja htjela da nas upozna s onim mladićem?
Viktor zastade.
– S Pavlom Korčaginom? – izusti on začuđeno.
– Da, čini mi se, zove se Korčagin. Sjećate se, otišao je tako čudnovato? To je, eto, bio on.
Viktor je stajao zabezeknut.
– Da se vi ne varate?
– Ne, ja sam predobro zapamtila njegovo lice.
– A zašto vi to niste rekli komandantu?
Liza poče da negoduje:
– Zar mislite da ja mogu napraviti takvu podlost?
– Šta vi zapravo smatrate podlošću? Vi smatrate da je podlo reći ko je napao stražara?
– A vi smatrate da je pošteno? Vi ste zaboravili šta oni rade. Znate li vi koliko je u gimnaziji
jevrejsike siročadi? I vi hoćete da im ja još kažem za Korčagina? Hvala lijepo, nisam se tome od vas
nadala.
Leščinski nije očekivao takav odgovor. Pošto mu nije išlo u račun da se svađa s Lizom, on pokuša
da skrene razgovor na drugo.
– Lizo, zašto se ljutite, ja se samo šalim. Nisam znao da se tako čvrsto pridržavate nekih principa.
– Slaba vam je to šala – Liza odgovori suho.
Opraštajući se od nje pred kućom, Viktor upita:
– Lizo, vi ćete doći?
– Ne znam – odgovori ona neodređeno.
Idući prema gradu, Viktor je razmišljao: »E, ako vi, madmoazel, smatrate da je tako nešto
nepošteno, moje mišljenje je sasvim drugačije. Naravno, meni je potpuno svejedno ko je koga
oslobađao.«
Njemu, poljskom plemiću, bili su odvratni i jedni i drugi. Bez obzira na sve uskoro će ovamo
doći poljski legioni, i tek će to biti prava vlast, prava plemićka, poljska vlast.
 Ali, evo, u ovom slučaju postoji mogućnost da se uništi hulja Korčagin. I oni će brzo da mu
odvrnu glavu.
Viktor je sam ostao u gradiću. Živio je kod tetke, žene vice-direktora fabrike šećera. A otac, mati i
Neli već odavno su živjeli u Varšavi, gdje je Sigismund Leščinski zauzimao istaknut položaj.
Došavši do komande, Viktor uđe kroz otvorena vrata.
Nije prošlo dugo, i on je u pratnji četiri petljurovca prošao u pravcu kuće Korčagina.
Pokazujući na osvijetljeni prozor, on reče tiho:
– Evo, ovdje je – i, obrativši se potporučniku koji je stajao pored njega, upita: – Ja sada mogu da
idem?
– Izvolite samo. Mi ćemo se i sami snaći. Hvala na usluzi.
Viktor brzo zakorača duž trotoara.
*
Dobivši posljednji udarac u leđa, Pavle se ispruženim rukama dočeka na zid mračne sobe u koju
su ga uveli. Napipavši nešto slično drvenom ležaju, on sjede, izmučen, isprebijan i utučen.
Uhapšen je kada to nije ni očekivao. »Kako su mogli za mene saznati petljurovci? Ta niko me nije
vidio. Šta će sada da bude? Gdje je Žuhraj?«
On se od mornara rastao u Klimkinoj kući. Pavle je otišao Serjoški, a Žuhraj je ostao da čeka
veče da se izvuče iz grada.
»Dobro je što sam revolver sakrio u vranino gnijezdo« – pomisli Pavle. »Da su našli revolver, sa
mnom bi bilo gotovo. Ali kako su to za mene saznali?« mučilo ga ovo zagonetno pitanje.
Slabo su se petljurovci okoristili imovinom Korčaginih. Odijelo i harmoniku brat je odnio u selo.
Mati je odvezla svoje sanduče i, mada su petljurovci prekopali sve uglove, nisu gotovo ništa našli.
Ali put od kuće do komande Pavle neće lako zaboraviti. Nebo oblačno, pomrčina da se prst pred
okom ne vidi, a s obje strane nemilosrdni udarci u slabine i leđa, i on batrga kao u nesvjestici, u
stanju neke čudne otupjelosti.
S one strane vrata čuju se glasovi. U susjednoj sobi je straža komande. Pod vratima blistava traka
svjetlosti. Korčagin se diže i, krećući se duž zida, pipajući, obiđe sobu. Prema ležaju napipa prozor sa
jakom rešetkom. Prodrmusa je – čvrsto je ugrađena. Vidi se, ovdje je ranije bila ostava.
Doteturavši do vrata, zastade, posluša. Lagano pritište kvaku. Vrata odvratno škripnuše.
– Poganija nepodmazana! – opsova Pavle.
Kroz uski otvor vrata ugleda na kraju drvenog ležaja nečije skorušene noge s raskrečenim
prstima. Još jedan lak pritisak na kvaku, i vrata sada zaškripaše bez ikakva ustezanja. S ležaja se
podiže neka sanjiva i razbarušena prilika i, čitavom šakom zvjerski češući vašijivu glavu, poče da
grdi. Kada je grubo i jednolično psovanje bilo završeno, raščupana prilika proteže ruku do puške
pored glave i bezosjećajno otegnu:
– Zatvori vrata, i pomoliš li nos samo još jednom, svih pet ću ti ...
Kada Pavle zatvori vrata, u susjednoj sobi se začu grohotan smijeh.
Mnogo koješta je te noći Pavle premislio. Njegov prvi pokušaj da se uključi u borbu završio se
tako nesretno. Na prvom koraku je bio uhvaćen i našao se u zatvoru kao što se miš u mišolovci nađe.
A kada ga, sjedeći tako, uhvatio nemirni poludrijemež, pred njim se pojavio lik majke, njeno
mršavo i naborano lice, s onim bliskim i voljenim očima. Promakla je misao: »Dobro je što je nema,
manje je bola.«
Na podu se počeo ocrtavati sivi kvadrat prozora.
Mrak je polako nestajao. Približavala se zora.


 GLAVA ŠESTA

Na velikoj staroj kući bio je osvijetljen samo jedan prozor, pa i on zavjesom prekriven. U
dvorištu krupnim basom zalaja privezani Trezor.
Kroz san Tonja ču materin tihi glas:
– Ne, ona još ne spava. Uđite, Lizo.
Laki koraci i topao, srdačan zagrljaj drugarice razbiše drijemež.
Tonja se umorno smiješila.
– Dobro je, Lizo, što si došla: kod nas je radost – juče je kad tate prošla kriza, i danas čitav dan
spava sasvim mimo. I ja i mama takođe smo se odmarale od noćnih bdjenja. Pričaj, Lizo. šta ima
novoga – Tonja povuče prijateljicu na divan.
– O, novosti ima vrlo mnogo! Neke od njih samo tebi mogu da ispričam – lukavo pogledavši
Jaketerinu Mihajlovnu, nasmiješi se Liza.
Tonjina majka, bez obzira na svojih trideset i šest godina, naočita, sa živim pokretima mlade
djevojke, pametnih sivih očiju i, mada ne lijepog, ali prijatnog i energičnog lica, sada se nasmiješila.
– Za svega nekoliko minuta ja ću vas ostaviti same. A sada pričajte opšte novosti – šaleći se, ona
privuče stolicu divanu.
– Prva novost – više nećemo ići u školu. Školski savjet je odlučio da sedmom razredu izda
maturska svjedočanstva. Tako se radujem – živo je pričala Liza. – Oh, kako su mi već dosadile ta
algebra i geometrija! I radi čega se sve to uči? Dječaci, možda, da uče dalje, mada ni oni sami ne
znaju gdje i šta. Svuda su frontovi i bitke. Užas!... Nas će udati, a od žene se nikakva algebra ne traži –
govoreći to, Liza se zasmijala.
Posjedivši malo s djevojkama, Jaketerina Mihajlovna pođe u svoju sobu.
Liza se primače Tonji, zagrlivši prijateljicu, poče da joj šapuće o događajima na raskrsnici.
– Možeš zamisliti moje iznenađanje, Tonječka, kada sam u tome što je bježao prepoznala ... šta
misliš – koga?
Tonja je radoznalo slušala Lizu, ali sada, u nedoumici, samo sleže ramenima.
– Korčagina! – izusti u jednom dahu.
Tonja se strese i naježi.
– Korčagina?
Zadovoljna postignutim efektom, Liza je već opisivala svoju svađu sa Viktorom.
Zanesena svojom pričom, Liza nije ni primijetila kako je poblijedjelo lice Tumanove, kako su
njeni tanki prsti nervozno gužvali krajičak plave bluze. Liza nije ni slutila kako se Tonjino srce
nemirno stezalo i zašto su tako nemirno drhturile guste trepavice prekrasnih očiju.
Tonja nije ni slušala priču o pijanom potporučniku, nju je mučila misao: »Viktor Leščinski zna ko
je napao stražara. Zašto mu je Liza rekla?« Ote joj se, i ona nehotice iskaza tu misao.
– Šta si rekla? – Liza je nije razumjela.
 – Zašto si Leščinskom rekla to o Pavluši, to jest o Korčuginu? Pa on će ga izdati...
– Ne! Ne mislim. I, najzad, zašto bi mu to bilo potrebno? – dočeka Liza.
Uzbuđena, Tonja se premjesti, do boli rukama steže koljena.
– Lizo, ti ništa ne znaš! On i Korčagin su neprijatelji, a uz to sada dolazi još jedna okolnost...
Veliku si grešku napravila što si Viktoru rekla o Pavluši....
Tek sada Liza primijeti Tonjino uzbuđenje, a ono slučajno izgovoreno »o Pavluši« otvori joj oči
za stvari koje je samo maglovito naslućivala.
Nehotice osjećajući da je kriva, Liza se zbuni i zaćuta.
»Znači, istina je«, pomisli ona. »Čudnovato, najednom Tonja je tako zaljubljena – i u koga? – u
običnog radnika...« Ona je veoma željela da pogovori o tome sa Tonjom, ali se iz obazrivosti ona
uzdrža. U želji da nekako zagladi svoju krivicu, ona uze Tonjine ruke.
– Ti si vrlo uzbuđena, Tonječka?
Tonja rasijano odgovori:
– Ne, možda je Viktor ipak pošteniji nego što ja o njemu mislim.
Uskoro dođe i Demjanov, skroman, nezgrapan mladić iz njihovog razreda.
Sve do njegovog dolaska Tonjin i Lizin razgovor je zapinjao;
Isprativši svoju drugaricu i druga, Tonja je dugo stajala sama. Naslonivši se na vratnice, ona je
dugo gledala tamnu traku puta koji je vodio prema gradu. U lice joj je duvao nestalni proljetni vjetar,
pun hladne vlage i zapaha truleži. Svojim mutnocrvenim zjenicama, nekako neprijatno, u daljini su
žmirkali prozori gradskih kuća. Eto, to je taj njoj tuđi gradić. Pod jednim od tih krovova, ne znajući
za opasnost koja mu prijeti, nalazi se njen buntovni drug. I, ko zna, možda ju je već zaboravio?
Koliko je već dana prošlo od njihovog posljednjeg susreta! On tada nije imao pravo. Ali sada je sve
to zaboravljeno. Sutra će ona da ga vidi, i opet će oživjeti njihovo toplo i uzbudljivo prijateljstvo.
Oživjeće, Tonja to zna pouzdano. Samo da ova noć ne izda. A noć je nekakva neprijatna, kao da se
pritajila i nekoga vreba... Kako je hladno!
Pogledavši još jednom duž puta, Tonja uđe u kuću. U postelji, sve se bolje umotavajući u pokrivač
i tonući u san, ona je mislila: samo da noć ne izda!...
Ujutro, dok su u kući još spavali, Tonja se probudila i brzo obukla. Da nikoga ne bi probudila,
ona tiho izađe u dvorište, odveza Trezora, velikog kosmatog psa, i pođe s njim u grad. Došavši pred
kuću Korčagina, zaustavi se za trenutak neodlučna. A onda gurnu vratnice i uđe u dvorište. Trezor je
trčao pred njom i pomahivao repom...
Tog istog ranog jutra Artjom se vratio iz sela. Došao je kolima zajedno sa kovačem kod koga je
radio. Natovarivši na leđa vreću sa brašnom koje je zaradio, pošao je preko dvorišta. Za njim je
kovač nosio ostale njegove stvari. Pred otvorenim vratima on zbaci s ramena vreću i viknu:
– Pavka!
Ali odgovora nije bilo.
– Vuci u kuću šta si stao! – reče kovač prilazeći vratima.
Ostavivši stvari u kuhinji, Artjom uđe u sobu i stade kao skamenjen. Sve je bilo ispreturano, a po
podu razbacani dronje i krpe.
– Koji je ovo đavo! – okrećući se kovaču, u nedoumici progunđa Artjom.
– Da, nered – složi se ovaj.
 – Ali kuda se onaj mangup izgubio? – Artjom se počeo ljutiti.
Ali kuća je bila prazna, i nije imao koga da pita.
Kovač se oprosti i ode.
Artjom izađe u dvorište i poče da razgleda oko sebe.
»Nikako ne razumijem kakav je ovo rusvaj! Kuća otvorena, a Pavla nema.«
Za njegovim leđima začuše se koraci. Okrenu se. Načulivši uši, pred njim je stajao ogroman
rundov. Od ulaza je prema kući išla nepoznata djevojka.
– Meni bi trebao Pavle Korčagin – reče ona tiho razgledajući Artjoma.
– I meni bi trebao. Sam vrag zna kuda se izgubio! Ja se, evo, vratio, kuća otvorena, a njega nema.
Vi ste njemu došli, šta li? – obrati se on djevojci.
Umjesto odgovora on ču pitanje:
– A vi ste Korčaginov brat – Artjom?
– Jesam, a šta vam je trebalo?
Ali djevojka nije odgovarala, ona je s uzbuđenjem gledala otvorena vrata. »Zašto nisam došla
juče? Je li moguće, je li moguće? I u grudima je postajalo još teže.
– Vi ste zatekli kuću otvorenu, a Pavla nije bilo? – upita ona Artjoma, koji ju je začuđeno
promatrao.
– A šta vi, zapravo, imate sa Pavlom?
Tonja mu priđe bliže i, pogledajući oko sebe, poče uzbuđeno:
– Ja ne znam tačno, ali ako Pavla nema kod kuće, onda je uhapšen.
– Zašto? – uzdrhta Artjomov glas.
– Uđimo u sobu – reče Tonja.
Artjom ju je slušao ćutke, a kad mu je ispričala sve što je znala, on pade u očajanje.
– Ah, tri mu prokletstva! Zar je ionako malo belaja bilo... promrsi on potišteno. – Sada već znam
zašto je u kući ovakav darmar. Koji je đavo njega nosio u te neprilike... Gdje sada da ga tražim? A vi,
gospođice, čija bijaste?
– Ja sam kći šumara Tumanova. Poznajem se s Pavlom.
– A-a... – neodređeno otegnu Artjom. – Evo, brašno sam dovezao, mislio sam mališana malo
prihraniti, a eto šta ispade...
Tonja i Artjom ćutke šu gledali jedno u drugo.
– Ja idem. Vi ćete ga, možda, naći – opraštajući se, tiho reče Tonja. – Uveče ću se navratiti, vi ćete
mi reći šta je bilo.
Artjom ćutke klimnu glavom.
*
U uglu prozora zvrjala je mršava muha probuđena iz zimskog sna, a na kraju starog izlizanog
divana, oslonivši se na koljena, sjedila je mlada seljanka i besciljno buljila u prljavi pod.
Kutnjacima držeći cigaretu, komandant je svojim razvučenim rukopisom dopisivao list ispod
natpisa »komandant grada Šepetovke, potporučnik« i s uživanjem stavio svoj kitnjasti potpis sa
kukom na kraju. Na vratima se začu zveket mamuza. Komandant diže glavu.
Pred njim je stajao Salomiga sa povezanom desnom rukom.
 – Kakav je to vjetar tebe donio? – dočeka ga komandant.
– E baš je dobar vjetar, ruku mi do kasti raznijelo ...
Ne obraćajući pažnje na prisustvo žene, Salomiga prostački opsova.
– Pa šta, na oporavak si ovamo stigao?
– Oporavljaćemo se na onom svijetu. Na frontu su tako prignječili da se sve cijedi...
– Kasnije ćemo o tome – komandant ga prekide pokazujući glavom na djevojku.
Salomiga se tromo spusti na šamjicu i skide kapu s kokardom, na kojoj je bio urezan emajlirani
trozubac državni znak UNR.
– Golub me poslao – poče on polako. – Uskoro će ovamo biti prekomandovana divizija sičevskih
strijelaca. Uopšte, ovdje će se prava kaša zavariti, pa ja moram uvoditi red. Možda će i vrhovni da
stigne, a s njim i neka inostrana budža, pa neka niko ne govorka o nekim »olakšavanjima«. A šta ti to
pišeš?
Komandant premetnu cigaretu u drugi kraj usta.
– Ovdje kod mene leži jedno derište. Razumiješ, tu na stanici uhvaćen je onaj Žuhraj, sjećaš se, što
je željezničare nahuškavao protiv nas.
– Ah-ah! – zainteresovan, primače se Salomiga.
– Razumiješ, onaj mazgov, Omeljčenko, komandant stanice, s nekim kozakom poslao ga nama, a
ovaj, što leži kod mene oteo ga usred bijela dana. Razoružali su kozaka, izbili mu zube i nestali bez
traga. Žuhraju nikakva traga, a ovoga smo, evo ukebali. Evo, čitaj predmet – on gumu Salomigi hrpu
ispisanih listova.
Listajući lijevom rukom, Salomiga letimično pogleda papire, a onda izbulji oči.
– I ti ništa iz njega nisi iscijedio?
Komandant nervozno poteže štit na kapi.
– Već pet dana se borim s njim. Ćuti. Samo jedno ponavlja: »Ja ništa ne znam. Ja ga nisam
oslobađao.« Izrod neki banditski. Razumiješ, stražar ga ovdje poznao, i umalo da ga, gada, nije
udavio. Teško sam ga oteo. Razumiješ, Omeljčenko je kozaku ožegao dvadeset i pet po turu, pa je
sada ovaj te svoje batine naplatio. Nema više radi čega da tog balavog skota držim. Evo šaljem
predmet u štab i tražim dozvolu za likvidaciju.
Salomiga prezrivo pijunu.
– Eh, da je on meni zapao u ruke, progovorio bi. Zar je za tebe, popovskog sina, da vodiš istragu?
Kakav komandant može da bude od bogoslova? Da li si mu bar po turu nadavao?
Komandant planu:
– Ti malo previše sebi dopuštaš. Ti te svoje rugalice ostavi za sebe. Ja sam ovdje komandant, i
molim – bez miješanja.
Salomiga pogleda ispršenog komandanta i zasmija se:
– Ha-ha. Popov sinčiću, nemoj da se napinješ – možeš da prsneš. Idi k vragu zajedno sa svojim
poslovima, bolje će biti: reci mi gdje da nađem bocu-dvije rakije.
Komandant se samozadovoljno nasmiješi.
– To se može.
– A ovoga – Salomiga čvoknu prstom u papir – ako hoćeš da ucmekaju, mjesto šesnaest, stavi mu
osamnaest godina. Kukicu ovdje zavrni, jer mogu da ti to ne potvrde.
 *
U ostavi je bilo troje. Bradati starac u iznošenom kaputu ležao je porebarke, zgrčivši mršave
noge u širokim šalvarama. Njega su uhapsili zato što je iz njegove štale nestao konj njegovog gosta
petijurovca. Na podu je sjedila postarija žena lukavih i prepredenih očiju, oštre brade, pecarica rakije,
koja je okrivljena za krađu satova i drugih skupocjenih stvari. U uglu pod prozorom, sa kačketom
pod glavom, ležao je Korčagin.
U ostavu su uveli djevojku preplašenih krupnih očiju, povezanu šarenom, seljačkom maramom.
Djevojka malo postaja, a onda sjede pored pecarice rakije.
Ona ispitujući omjeri novodošlu i dobaci brzopleto:
– Ležiš, curo, a?
Iako ne dobi odgovora, ona produži:
– Za što su te ovamo, ha? Da i tebe nije zbog pečenja?
Seljanka ustade i, pogledavši nasrtljivu ženu, odgovori tiho:
– Ne, radi brata su me dotjerali.
– A šta je on? – produži ženetina.
Sada se umiješa starac.
– Šta si je se dovezala?! Njoj, može biti, već i život dozlogrdio, a ti uzela da lupetaš.
Žena se hitro okrete ležaj ima.
– Baš mi se našao zapovjednik! Ja s tobom razgovaram, šta li?
Starac pijunu.
– Pusti je na miru kad ti kažem.
U ostavi nasta tišma. Djevojka razastrije svoju veliku maramu, leže i stavi ruku pod glavu.
Pecarica se prihvati jela. Starac spusti noge na pod, otkinu komadić papira i, ne žureći se, savi
cigaretu i zapali. Po ostavi se počeše širiti oblaci dima.
Mljackajući punim ustima, žena poče da gunđa:
– Da bar pusti da na miru pojedem ovo, bez ovoga smrada, nego uzeo pa dimi li, dimi.
Starac se zajedljivo podsmjehnu.
– Bojiš se da ne bi izmršala? Još malo pa kroz vrata nećeš moći. Tom momčiću mogla bi da daš
da malo pojede, nego sve u sebe nabijaš.
– Ja sam mu govorila: na, jedi, ali on neće. A mene što se tiče, nemoj da klepećeš, ne jedem tvoje.
Djevojka se okrenu pecarici i, pokazavši glavom na Korčagina, upita:
– Vi ne znate zašto on leži?
Žena se obradova što s njom neko poče da razgovara.
– Ah, to ti je ovdašnji momčuljak, mlađi sin kuharice Korčagine – nagnu se i šapnu: – Boljševika
je oslobodio. Bio tu neki mornar, kod Zazulihe je, moje susjetke, stanovao.
Djevojka se sjeti: »Šaljem u štab da se dozvoli likvidacija.«
*
Jedan za drugim, stanicu su punili vojni transporti. U gomilama su iz vagona ispadali bataljoni
sičevskih strijelaca. Prugom se lagano vukao »Zaporožec«, čelikom okovani oklopni voz od četiri
vagona. S otvorenih vagona su svlačili topove, a iz zatvorenih izvodili konje. Odmah tu kod vagona
sedlali su konje, penjali se na sedla i, gurajući s puta izmiješane gomile pješadije, probijali se u
stanično dvorište, gdje se postrojavao konjički odred.
Trčkarale su starješine i uzvikivale brojeve svojih jedinica.
Na stanici je brujalo kao da se u osinjak pretvorila. Iz bezoblične mase uskomešanih ljudi
postepeno se formirali kvadrati vodova, i uskoro kroz grad poteče čitava rijeka naoružanih ljudi. Do
same večeri su tandrkala kola i vukli se ostaci divizije sičevskih strijelaca.
I, najzad, na kraju ove kolone je promarširala štabna četa guleći se iz sto dvadeset grla:
Kakva buka, kakva graja do nas stiže?
To Petljura Ukrajinu sada diže ...
*
Korčagin priđe prozorčiću. Kroz sumrak rane večeri čuo je kloparanje točkova na ulici, bat
mnoštva nogu i pjesmu.
Za njegovim leđima neko reče:
– Sigurno vojska u grad ulazi.
Korčagin se okrenu.
To je bila djevojka koju su juče dotjerali.
Pecarica je postigla svoje, i on je čuo priču. Djevojka je iz sela koje se nalazi sedam vrsta od
gradića. Njen stariji brat Gricko je crveni partizan, za vrijeme Sovjeta rukovodio je u Kombedu5.
Kada su se crveni povlačili, otišao je i Gricko, opasan mitraljeskim redenikom. A sada za porodicu
nema života. Imali su samo jednog konja – i njega su oduzeli. Oca su u grad odvukli: napatio se
sjedeći pod ključem. Seoski starosta – jedan od onih koje je Gricko bio prignječio – sada se svetio
dovodeći im na stanovanje razne ljude. Porodica je zapala u potpunu bijedu. Juče je u selo stigao
komandant i napravio čitavu hajku. Starosta ga doveo i njima. Komandantu se dopala djevojka, i
ujutro su je potjerali u grad »radi saslušanja.«
Korčagin nije mogao da spava, potpuno je izgubio mir. U glavi mu se stalno vrtjela nametljiva
misao koje se nikako nije mogao otresti – šta će dalje da bude.
Probadalo je u čitavom tijelu. Sa životinjskom svirepošću ga je tukao riđi stražar.
Da bi se nekako slobodio nesnosnih misli, on poče da sluša šaputanje svojih susjetki.
Djevojka je sasvim tiho pričala kako ju je komandant gnjavio, nagovarao i prijetio. A kada mu se
oduprla, potpuno je pobjesnio. Prijetio je: »U podrum ću te strpati, i otuda mi se više nećeš izvući.
Uglovi ostave tonuli su u tamu. Dolazila je noć, atrušljiva i nemirna. Opet je počela svrdlati misao
o neizvjesnosti sutrašnjico. Sedma je noć, a čini se da su već čitavi mjeseci prošli. Tvrdo je ležište, a
bolovi, nikako ne prestaju. Sada su u ostavi samo njih troje. Starac hrče na ležaju kao da je kod kuće
na peći. On je mudrački spokojan, i noću čvrsto spava. Pecaricu rakije potporučnik je pustio da ide
tražiti votku. Kristina i Pavle su na podu, gotovo, jedno uz drugo. Juče je kroz prozor vidio Serjošku.
Dugo je stajao na ulici i tužno gledao u prozore.
»Sigurno zna da sam ovdje.«
Tri dana su mu davali po komad crnog kiselog hljeba. Ko je to donosio, ništa mu nisu rekli. Dva
dana ga je komandant gnjavio svojim saslušanjima.
Šta bi to moglo da znači?
Na saslušanjima nije ništa rekao, sve je poricao. Zašto je ćutao, ni sam nije znao. Htio je da bude
hrabar, da bude jak kao oni o kojima je čitao u knjigama. A kada su ga uhapsili i kroz pomrčinu
vodili pored ogromnog parnog mlina, jedan od njegovih sprovodnika je rekao: »A što da ga
vucaramo, pane potporučniče? Kuglu u leđa – i gotovo!« Tada se stresao od jeze. Da, strašno je
umrijeti u šesnaestoj godini života! Jer umrijeti znači – nikada više ne živjeti.
I Hristina razmišlja. Ona zna nešto više. Sigurno on još ne zna ... A ona je čula.
On ne spava, po čitavu noć se vrti. Žao joj ga, o, kako joj ga je žao, ali ona ima svoje jade. Njoj
nikako iz glave ne izlaze strašne riječi komandantove: »Sutra ću ja s tobom da se obračunam. Nećeš
sa mnom – u stražaru ćeš da ideš. Kozaci se neće ustezati. Biraj.«
O, tako je teško, a poštede se nema od koga čekati! Pa šta je ona kriva što je Gricko otišao u
crvene? O, kako je teško na ovom svijetu živjeti!
Tup bol steže grlo, bespomoćno očajanje i strah obuzeše Hristinu, i ona prigušeno zajeca.
Trese se mlado tijelo od neizdržive tuge i očajanja.
U uglu kod zida se pokrenu sjenka.
– Šta ti je?
Grozičnim šapatom ona je ćutljivom susjedu izlila svu svoju tugu.
– Pogubiće me, prokletnici! – gutajući suze, s nesvjesnim užasom šaputala je ona. – Propala sam,
u njihovim sam rukama.
Pavle ćutke spusti ruku na Hristinine ruke. A šta bi on mogao da kaže toj djevojci? On nema riječi.
Nema šta da kaže. Život je stezao svojim obručem.
Da je sutra ne pusti, da se bori? Na mrtvo ime će ga premlatiti, a mogu i sabljom da sjeknu po
glavi – i gotovo je! I da bi bar malo utješio tu nevoljom otrovanu djevojku, on nježno pogladi njenu
ruku. Jecaji djevojke se stišaše, s vremena na vrijeme pred ulazom se čulo ono uobičajeno stražarevo
»ko ide?« i opet bi nastala mrtva tišina. Kao i uvijek, starac čvrsto spava, a neosjetne minute polako
promiču. Pavle ništa nije razumio kada su ga nenadano čvrsto zagrlile i privukle djevojačke ruke.
– Slušaj, dragi, – šapuću vrele usne – ja sam svakako propala: ako ne oficir, upropastiće me oni
drugi. Pa bolje je, uzmi me ti, momčiću dragi. Uzmi me ti da mi onaj pas ne bi oduzeo djevojačko
poštenje.
– Šta ti to govoriš, Hristina?
Ali čvrste ruke ne puštaju. Vrele su i punačke usne i teško se od njih odvojiti. Djevojčine riječi su
proste i nježne, i on zna šta one znače.
I najednom je današnjica potpuno iščezla. Zaboravljena su zaključana vrata, riđokosi kozak,
komandant, zvjersko batinanje i svih sedam zagušljivih i besanih noći. Za jedan trenutak ostale su
samo vrele usne i lice pomalo vlažno od suza.
Najednom se sjetio Tonje.
»Kako je mogao da je zaboravi? ... Da zaboravi one divne i mile oči!«
Našao je toliko snage da se otrgne. Kao pijan, digao se i uhvatio za rešetku. Ali Hristinine ruke su
ga i tu našle.
– Šta je tebi?
O, koliko je osjećanja bilo u tom kratkom pitanju! Naže se prema njoj, čvrsto joj steže ruke i
reče:
– Kristina, ja to ne mogu. Ti si tako dobra ... – i još je govorio nešto slično što ni sam nije
shvatao.
Da bi razbio neizdrživu tišinu, ispravi se i zakorača prema ležaj ima. Spusti se na ivicu ležaja i
prodrma starca:
– Djedice, molio bih te, daj da zapalim.
A u uglu, ogrnuvši se maramom, jecala je djevojka.
Kada se već sasvim razdanilo, došao je komandant, i kozaci su poveii Kristinu. Ona se očima,
punim prijekora, oprostila od Pavla. A kada su se za njom zalupila vrata, u Pavlovoj duši posta još
teže i mračnije.
Do samog mraka starac nije mogao izvući iz Pavla ni jedne jedine riječi. Smijenila se straža i
komandni sastav. Uveče dovedoše jednog novog. Pavle ga odmah poznade. To je bio Dolinik, stolar
iz fabrike šećera. Čvrst, onizak, u staroj žutoj košulji i iznošenom kratkom kaputu.
On pažljivo pređe pogledom po ostavi.
Pavle ga je vidio u februaru 1917. godine, u dane kada se i do njihovog gradića dovaljala
revolucija. Za vrijeme bučnih demonstracija čuo je samo jednog boljševika. To je bio Dolinik.
Popevši se na ogradu pored puta, držao je vojnicima govor. Pavle je dobro zapamtio njegove
posljednje riječi:
– Vojnici, držite se boljševika: oni vas nikada neće prodati!
Otada više nije vidio stolara.
Starac se obradovao novom susjedu. Njemu je, očevidno, bilo teško da po čitav dan provodi u
ćutanju. Dolinik je sjeo pored njega na ležaj, zapalio s njim i raspitao se o svemu.
Onda je sjeo pored Korčagina.
– Kakvo je dobro tebe ovamo dovelo?
Iz kratkih Pavlovih odgovora Dolinik je osjetio da je njegov sagovornik nepovjerljiv i zbog toga
tako škrt na riječima. Ali kada je stolar čuo za što okrivljuju mladića, on izbulji svoje pametne oči.
Sjede bliže.
– Pa ti si to Žuhraja spasao? Tako je to, znači. Ni pojma nisam imao da su te uhapsili.
Od te neočekivanosti Pavle se pridiže na laktove.
– Kakvog Žuhraja? Ja ništa ne znam. Svašta može da se prišije.
Ali Dolinik se nasmiješi i primače se još bliže.
– Baci ti to, druškane, preda mnom nemoj da kriješ. Ja znam mnogo više nego što ti misliš.
I tiho, da starac ne bi čuo:
– Ja sam Žuhraja pratio. Po svoj prilici, on je već na mjestu. Sve mi je Fjodor ispričao.
Poćutavši malo, reče zamišljeno:
– Vidim, momak si kako treba. Samo, eto, što si zatvoren, što oni sve znaju – to ni vraga ne valja,
može se reći, baš sasvim je gadno.
On zbaci kaput, prostrije ga na pod, sjede i, naslonivši se na zid, poče da savija novu cigaretu.
Posljednje Dolinikove riječi sve su rekle Pavlu. Postalo mu je jasno: Dolinik je naš. Čim je pratio
Žuhraja, – znači...
Uveče je saznao da je Dolinik uhapšen zbog agitacije među petljurovskim kozacima. Uhvaćen je
na djelu, upravo kada je dijelio proglas Gubernijskog revolucionarnog komiteta, u kome su kozaci
pozivani da se predaju i prelaze na stranu crvenih.
 Dolinik je bio oprezan, i nije baš mnogo pričao.
»Jer, šta znaš«, mislio je, »Pavle je još mlad, a mogu početi da ga muče.«
Kasno uveče, spremajući se da spava i izražavajući svoju bojazan, Dolinik reče kratko:
– Eh, Korčagine, i moj i tvoj položaj je, može se reći, baš sasvim zaguljen. Ali, ništa, vidjećemo
na što će to da izađe.
Sutradan se u ostavi pojavio novi uhapšenik. To je bio čitavom gradu poznati brijač Šljoma
Zeljcer, čovjek s ogromnim ušima i tankim vratom, Uzbuđeno gestikulirajući, on je pričao Doliniku:
– Kako vam rekoh, Fuks, Blumštajn i Frahtenberg hoće da mu predaju dobrodošlicu. Ja kažem:
ako hoćete da predajete – predajite. Ali ko će od cijelog jevrejskog stanovništva da vam je potpiše?
Oprostite, niko. Oni sami, naravno, imaju računa. Fuks ima – radnju, Frahtenberg – mlin, a ja šta
imam? Šta ima ostala golotinja? Ništa nema... A u mene ti je dugačak jezik, pa danas ti ja ovako
brijem jednog od ovih novih starješina i velim: »Recite mi – da li ataman Petljura zna za pogrome ili
ne? I da li će on primiti delegaciju?« Eh, koliko sam ti ja puta imao neprilike zbog svog jezika! I šta
vi mislite šta uradi taj starješina? Kad sam ga obrijao, napuderisao i sve uradio onako prvoklasno, on
ustade i, mjesto da plati, on ti mene uhapsi. Veli: za agitaciju protiv vlasti!
– Zeljcer se lupao šakom u grudi. – Kakva je to agitacija? Šta sam ja rekao? Ja sam samo pitao ... I
za to onda da me hapse...
Uzbuđujući se, Zeljcer je okretao dugme na Dolinikovoj košulji, tresao mu čas jednu čas drugu
ruku.
Slušajući ogorčenog Šljomu, Dolinik se nehotice smiješio, a kada je brijač završio svoju
ispovijed, Dolinik reče ozbiljno:
– Eh, Šljoma, Šljoma, vidiš, ti si pametan čovjek, a tu si budalaštinu napravio. Baš si našao
vrijeme kada ćeš da klepećeš. Ja ti ne bih savjetovao da ovamo upadaš.
Zeljcer ga sa razumijevanjem pogleda i u očajanju samo odmahnu rukom. Ponovo se otvoriše
vrata i u ostavu uguraše Pavlu poznatu pecaricu rakije. Ozlojeđena, ona je grdila kozaka:
– Vatra vas sažegla zajedno sa vašim komandantom! Crkao, dabogda, od one moje rakijetine.
Stražar zalupi za njom vrata, i čulo se kako ih je zaključao.
Žena sjede na ležaj. Starac se našali:
– Šta je, klepetaljko, opet si nam došla? Pa neka, sjedi, gošćo.
Pecarica mrzovoljno pogleda na starca, uze svoj zavežljaj i sjede pored Dolinika.
Izvukavši od nje nekoliko boca rakije, opet su je uhapsili.
U stražari se začu dernjava, komešanje. Nečiji strogi glas izdavao je naređenja. Uhapšenici
okrenuše glave prema vratima.
*
Na trgu, pored neugledne crkvice sa starinskim zvonikom, odigravao se za gradić neobičan
događaj. Okružujući trg sa tri strane, u pravilnim pravougaonicima postrojile su se jedinice divizije
sičevskih strijelaca u punoj ratnoj spremi.
Od crkvenog ulaza pa do školske ograde, u šahovskim kvadratima, protegli su se redovi tri
pješačka puka.
Petljurovski vojnici najsposobnije za borbu divizije čitavog »direktorijuma«, sa puškama k nozi,
stajali su kao neka siva i prljava masa, nakićeni redenicima, u nakaradnim ruskim šljemovima
sličnim napola razbijenim tikvama.
Ta divizija, dobro odjevena i hranjena iz rezervi bivše carske vojske, koja je u svom sastavu
imala više od polovine kulaka koji su se svjesno borili protiv savjeta, sada je bila prebačena u ovaj
gradić radi zaštite najvažnijeg strategijskog željezničkog čvora.
Iz Šepetovke se u pet pravaca razilazile blistave trake željezničke pruge. Izgubiti ovu tačku, za
petljurifr je značilo – izgubiti sve, »Direktoriji« je i tako ostala samo kusava teritorija. Prijestonicom
petljurovštine postao je gradić Vinica.
»Vrhovni« ataman odlučio je da lično izvrši smotru svojih jedinica. Sve je bilo gotovo za njegov
doček.
U zadnjim, nevidljivim, redovima, u uglu trga, nalazio se puk novomobilisanih. Ovdje je bila
bosa i šaroliko odjevena omladina. Niko od ovih seljačkih mladića, koji su za vrijeme noćne racije
bili svučeni sa peći ili pohvatani na ulicama, nije mislio da ide da ratuje.
– Nema budala! – govorili su oni.
Sve što je petljurovskim oficirima pošlo za rukom, to je bilo da mobilisane pod stražom dovedu
u grad, da ih razbroje na čete i kozačko jedinice i da im razdijele oružje.
Već sljedećeg dana trećina dovedenih bi nestala i svakim danom ih je bivalo sve manje.
Davati im efeme bilo bi više nego lakomisleno, a ni s čizmama se nije baš tako dobro stajalo.
Zato je izdano naređenje: na regrutaciju se javiti u obući. Ovo naređenje je dalo iznenađujuće
rezultate. Teško je bilo reći gdje su se samo mogle naći takve poderotine. One su se na nogama
držale samo pomoću žice i uzica.
Zato su ih, eto, na paradu i doveli bose.
Za pješadijom rastegao se Golubov konjički puk.
Konjanici su zadržavali nabijene gomile radoznalih, jer svi su se gurali da vide ovu paradu.
Dolazi »vrhovni« ataman! Takav događaj je rijetkost za ovaj grad, i niko nije htio da propusti ovu
besplatnu priredbu.
Na crkvenim stepenicama sabrali su se pukovnici, kozački kapetani, obje popove kćeri, nekoliko
ukrajinskih učitelja, grupa »slobodnih« kozaka, pogrbjeni predsjednik gradske uprave – kratko
rečeno, sve izabrani predstavnici »javnosti«. A među njima, u zategnutom kozačkom kaftanu, glavni
inspektor pješadije. On komanduje paradom,
A pop Vasilije je u crkvi oblačio svoju uskršnju odedžu.
Pripremao se svečani doček Petljuri. Istaknuta je žuto-plava zastava. Pred njom će novomobilisani
polagali zakletvu.
Komandant divizije je u svojoj »ford« krntiji otišao na stanicu po Petljuru.
Inspektor pješadije pozvao je stasitog pukovnika Černjaka, kicoški zavrnutih brčića.
– Povedite još nekoga i pregledajte komandu i pozadinu. Gledajte da sve bude čisto i uredno. Ako
ima uhapšenih, pregledajte, i ološ izbacite.
Černjak je udario potpeticama, poveo prvog kozačkog kapetana i u galopu odjahao.
Inspektor se ljubazno obrati starijoj popovoj kćeri:
– Kako je kod vas s ručkom, je li sve u redu?
– O, da, tamo se komadant stara – odgovori ona gutajući očima lijepog inspektora.
Najednom se sve uskomeša: pripivši se konju uz vrat, drumom je jurio konjanik. On je mahao
rukom i vikao:
– Idu!
– Na svo-ja mjes-ta! – graknu inspektor.
Starješine potrčaše u stroj.
Čim kod crkvenih vrata zaklopara »ford«, muzika odmah udari »Ukrajina još umrla nije«.
Odmah za komandantom divizije, iz automobila nezgrapno izađe »sam vrhovni ataman Petljura«.
On je bio srednjeg rasta, s četvrtastom glavom, koja je čvrsto sjedila na zadriglom vratu; na njemu je
bila plava ukrajinska kabanica od gardijske čohe i bio je utegnut žutim pojasom o kome je visio mali
brauning u futroli od jelenje kože. Na glavi siva »kerenka« sa kokardom i emajliranim trozupcem na
njoj.
Uopšte ništa ratničkog nije bilo u pojavi Simona Petijure niti je on ličio na neko vojno lice.
Nezadovoljan nečim, saslušao je kratki inspektorov raport. Poslije raporta uslijedio je pozdrav
predsjednika gradske uprave.
Gledajući preko njega na postrojene pukove, Petljura ga rasijano slušao.
– Da počnemo smotru – klimnu on inspektoru.
Popevši se na malu tribinu pored zastave, Petljura je vojnicima održao govor.
Taj govor od deset minuta bio je sasvim neubjedljiv. Očevidno, umorivši se od putovanja,
Petljura je govorio bez oduševljenja. Završio je uz uobičajene uzvike vojnika: »Slava! Slava!«
Spustivši se s tribine, obrisa znoj sa čela i uputi se s inspektorom i komandantom divizije da obiđe
jedinice.
Prolazeći pored redova mobilisanih, prezrivo je škiljio očima i nervozno grickao usne.
Pri kraju smotre, kada su mobilisani, vod za vodom, u neravnim redovima prilazili zastavi, kod
koje je s jevanđeljem u rukama stajao pop Vasilije, i ljubili prvo jevanđelje a onda kraj zastave,
dogodilo se nešto sasvim neočekivano.
Na zagonetan način na trg se progurala delegacija. Bogati šumski industrijalac Blumštajn je na
rukama nosio hljeb i so, a za njim su išli galanterista Fuks i još tri bogatija trgovca.
Lakejski presamićen, Blumštajn je prinio poslužavnik Petljuri. Poslužavnik prihvati starješina
koji je stajao pored Petljure.
– Vama, državnom poglavaru, jevrejsko stanovništvo izražava svoje iskreno priznanje i
poštovanje. Evo, izvolite, ovo je pozdravni list.
– Dobro – smrsi Petljura letimično pogledavši papir.
Ali sada istupi Fuks.
– Mi vas najponiznije molimo da nam date mogućnost da otvorimo naša pred uzeća ... i da nas
zaštitite od ... pogroma protisnu Fuks tu strašnu riječ.
Petljura se namrgodi.
– Moja vojska se ne bavi pogromima. To vi morate dobro zapamtiti!
Fuks bespomoćno raširi ruke.
Petljura nervozno trže ramenom. Srdio se zbog te delegacije, koja je sasvim u nevrijeme došla.
Okrenu se Golubu, koji je stajao iza njegovih leđa i grickao crni brk.
– Evo, pane pukovniče, ovi se žale na vaše kozake. Vidite u čemu je stvar, i preduzmite potrebne
mjere – reče Petljura i, obraćajući se inspektoru, naredi: – Počnimo paradu.
 Zlosretna delegacija nikako nije očekivala susret sa Golubom, i požuri da što prije umakne.
Sva pažnja posmatrača bila je posvećena pripremama za svečani marš. Začu se oštro
komandovanje.
Na izgled miran, unoseći se u lice Blumštajnu, Golub procijedi prigušeno:
– Vucite se, nekrštene duše, jer mogao bih od vas kotlete da napravim.
Orkestarje grmio i prednje jedinice su počele paradni marš preko trga. Približavajući se mjestu
gdje je stajao Petljura, vojnici su mehanički vikali »slava« i skretali u pobočne ulice. Odjeveni u nove
kaki uniforme, ispred svojih četa su neusiljeno koračale starješine i, kao na šetnji, mahali svojim
štapićima. Tu modu da se maršira sa štapićem i da vojnici nose harbije sičevci su prvi uveli.
Na kraju kolone marširali su novomobilisani, išli su u neredu, gubili korak i udarali jedan u
drugoga.
Bose noge se nisu čule. Starješine su se iz petnih žila napinjale da uvedu red, ali sve je bilo uzalud.
Kada se približavala druga četa, na desnom je krilu jedan vojnik u platnenoj košulji tako bio blenuo u
»vrhovnog« da je, kad mu se noga omakla u rupčagu, ljosnuo koliko je dug i širok.
Zvekećući, puška je poletjela po kaldrmi. Momak je uzaludno pokušavao da se podigne jer su
preko njega gazili ostaci čete.
Među posmatračima se začu smijeh. Ovaj vod je potpuno pokvario stroj, i sada je već preko trga
išao kako je ko stigao. Nesretni mladić najzad se nekako dočepao puške i pojurio da stigne svoj vod.
Petljura se zakrenuo da ne gleda tu neprijatnu sliku. Ne čekajući kraja kolone, pošao je prema
automobilu. Idući za njim, inspektor oprezno upita:
– Pane atamane, hoćete li ostati na ručku?
– Ne – odsiječe Petljura.
U gomili posmatrača, sa visoke crkvene ograde paradu su gledali i Serjoža Bruzžak, Valja i
Klimka.
Čvrsto se držeći za šipke ograde, pogledom punim mržnje, Serjoža se zagledao u lica ljudi pod
sobom.
– Hajdemo, Valja, cirkus se zatvara! – da bi svi oko njega čuli, reče on izazivački glasno i spusti
se sa ograde.
Ljudi ga iznenađeno pogledaše.
Ali Serjoža, ni na koga ne obraćajući pažnje, krenu prema izlazu. Za njim pođoše sestra i Klimka.
*
Kada su pukovnik Černjak i kapetan dojurili do komandanture, skočiše sa konja, predadoše ih
posilnom i požuriše u stražaru.
– Gdje je komandant? – strogo upita Černjak.
– Ne znam – progunđa posilni. – Nekud je otišao.
Černjak je razgledao prljavu kasarnu, ispreturane postelje i na njima bezbrižno izvaljene kozake.
Njima čak ni na kraj pameti nije padalo da ustanu kada su ušli oficiri.
– Kakvu ste to ovdje Štalu napravili? Izvalili se kao suprasne krmače! – prodera se Černjak.
Jedan od kozaka se pridiže, sjede, uzrignu i mrzovoljno prokrča:
– Šta se ti dereš? Imamo mi svoje deralo.
– Šta si rekao? – poskoči Černjak. – Znaš li ti s kim razgovaraš, marvo jedna!? Ja sam pukovnik
Černjak! Jesi li čuo za njega, pasji sine? Dižite se, jer ćete mi svi degeneka da fasujete!
– razbješnjeli pukovnik se ustrča po karauli. – Za jedan tren sve đubre da je izmeteno! Kreveti
namješteni i sve njuške vaše da su dobile ljudski izgled! Pogledaj samo na što ste slični! Vi niste
kozaci, nego najobičniji razbojnici!
Potpuno pobjesnivši, nogom gurnu bačvu sa pomijama koja mu se našla na putu.
Ni kapetan nije zaostajao. Psujući prostački i prijeteće vitlajući trostrukim korbačem, tjerao je
besposličare sa postelja i gulio se:
– Vrhovni ataman prima paradu! Može ovamo da zaviri! Brže! Mrdaj!
Videći da stvar postaje ozbiljna i da stvarno može doći do degeneka – Černjaka su svi predobro
znali! – kozaci se uštrcaše kao vrelom vodom opareni.
Posao pođe punom parom.
– Treba pogledati zatvorenike, – sjeti se kapetan – ko zna šta oni sve ovdje drže. Ako vrhovni
zaviri, gužve može da bude.
– Kod koga je ključ? Odmah otvarajte! – prodera se Černjak.
Odmah požuriše i otključaše vrata.
– Gdje je komandant? Koliko ću ja da, ga čekam? Odmah da ste ga našli i ovamo doveli! – naredi
Černjak. – Stražare izvesti u dvorište i postrojiti. Zašto su puške bez bajoneta?
– Mi smo se tek juče smijenili – pravdajući se, komandir straže potrča da traži komandanta.
Kapetan nogom gurnu vrata ostave. Sa poda se diže nekoliko ljudi, ostali ostadoše ležeći.
– Otvorite vrata potpuno! – naredi Čemjak. – Ovdje se ništa ne vidi.
Zagledao je lica zatvorenika.
– Zašto si ti zatvoren? – oštro upita starca na ležaju.
Starac ustade, ustegnu pantalone i, kako je bio uplašen oštrim glasom, promrmlja zamuckujući:
– Ni sam ne znam. Dotjerali me, pa, eto, i ležim. Zar sam ja kriv što je iz avlije kljuse nestalo?
– Čije kljuse? – upita kapetan.
– Ha, državno. Propili su ga moji gosti, pa na mene svaljuju.
Černjak omjeri starca od glave do nogu, nestrpljivo trgnu ramenom.
– Kupi svoje prnje – i marš odavde! – prodera se i okrenu pecarici.
Starac nije mogao da povjeruje da ga puštaju. Zatreptavši gotovo obnevidjelim očima, obrati se
kapetanu:
– Baš dozvoljavate da idem?
Kapetan klimnu glavom: gubi se, gubi se što prije.
Starac hitro odveza sa prečke svoju torbu i porebarke kliznu u dvorište.
– A ti zašto si uhapšena? – Černjak već poče da ispituje pecaricu.
Žvaćući zalogaj piroga, ona zotoroka:
– Mene su, pane načelstvo, iz čiste nepravde dotjerali. Udovica sam. Pili su moju rakiju, a onda su
me strpali...
– Šta, ti rakijom trguješ?
– Ma, kakva trgovina – uvrijedila se žena. – Eto, on, taj sami komandant, uzeo u mene četiri flaše,
i ni pare nije platio.
 Tako ti to sve i ide: piju moju rakiju, a pare ne daju. Kakva je to onda trgovina?
– Dosta, kupi se i idi do đavola.
Žena nije čekala da joj se dvaput kaže, zgrabi svoju korpu i, zahvalno se klanjajući, natraške pođe
prema vratima.
– Gospodo načelstvo, neka vam bog da zdravlja.
Širom otvorenih očiju Dolinik je gledao ovu komediju. Niko od zatvorenika nije razumio u čemu
je stvar. Jedno je samo bilo jasno: ovi su ljudi neke starješine koji imaju vlast nad zatvorenicima.
– A tebe zašto? – Černjak se obrati Doliniku.
– Ustani pred panom pukovnikom! – škrgutnu kapetan.
Ne žureći se i s naporom, Dolinik se podiže s poda.
– Zašto ti ležiš? – ponovi pitanje Černjak.
Dolinik je nekoliko sekunda gledao zavrnute pukovnikove brkove, njegovo glatko izbrijano lice,
njegovu kapu »kerenku« s emajliranom kokardom, i najednom mu sinu bezumna misao: »A šta ako
stvarno upali?«
– Mene su uhapsili zato što sam se poslije osam sati kretao po gradu – reče on prvo što mu pade
na pamet i osta u napregnutom iščekivanju.
– A zašto noću bazjačeš?
– Pa nije bilo baš tako kasno, bilo je tek oko jedanaest sati.
Govorio je ne vjerujući više u ludu sreću.
Koljena mu se zatresoše kada ču kratko:
– Gubi se.
Zaboravivši, na kaput, Dolinik požuri vratima. Kapetan je već pitao slijedećeg.
Korčagin je bio posljednji. Sjedio je na podu i bio je toliko zbunjen time što je vidio da još nije
stigao jasno shvatiti da je Dolinik pušten. Nikako nije mogao da razumije šta se to zapravo događa.
Sve puštaju. Dobro. Ali Dolinik, Dolinik ... Najzad je shvatio: Dolinik je rekao da je uhapšen zbog
noćne skitnje ...
Na isti način pukovnik poče ispitivati mršavog Zeljcera:
– Zašto ležiš?
Blijed od uzbuđenja, brijač odgovori zasopljeno:
– Kažu mi da agitiram, ali ja nikako ne razumijem u čemu se sastoji ta moja agitacija.
Černjak napregnu pažnju.
– Šta? Agitacija? A šta agitiraš?
Zeljcer u nedoumici raširi ruke:
– Ne znam. Pričao sam samo da jevrejsko stanovništvo sabire potpise za molbu vrhovnom
atamanu.
– Kakvu molbu? – primakoše se Zeljceru i kapetan i Černjak.
– Molbu da se ukinu pogromi. Znate, kod nas je bio strašan pogrom. Stanovništvo se boji...
– Sve je jasno – prekide ga Černjak. – Daćemo mi tebi molbu, čifutska njuško! – i, okrenuvši se
kapetanu, dobaci: – ovu pticu treba strpati negdje podalje. U štab ga prebaciti. Tamo ću ja lično s
njime porazgovarati. Vidjećemo ko se to sprema da preda molbu.
 Zeljcer pokuša da nešto kaže, ali kapetan snažno zamahnu korbačem i udari ga po leđima.
– Strvino jedna, začepi!
Izvijajući se od boli, Zeljcer otetura u ugao. Usne mu se tresle i teško se uzdržavao od plača.
Korčagin ustade – ostali su samo još on i Zeljcer.
Pred njim je stajao Černjak i ispitivački ga mjerio svojim crnim očima.
– A zašto si ti ovdje?
Pukovnik brzo dobi odgovor:
– Ja sam od sedla sebi odrezao donove.
– Od kakvog sedla? – ne shvati ga pukovnik.
– Kod nas stanuju dva kozaka, pa sam ja od starog sedla odrezao sebi donove. Zato su me, eto,
doveli ovamo – i, obuzet bezumnom nadom da će se izvući na slobodu, dodade: – Da sam znao da se
ne smije ...
Pukovnik je nemarno gledao Korčagina.
– Sam bi ga vrag znao čime se ovaj komandant bavi. Kakvih je to samo hapšenika nakupio! –
pokazujući na vrata, prodera se:
– Gubi se kući, i reci ćaći da ti tur ispraši kako treba. Tjeraj!
Srce zalupa kao da će iskočiti iz grudi. Ne vjerujući sam sebi, Korčagin zgrabi s poda Dolinikov
kaput i jurnu prema vratima. Pretrčao je stražaru i, iza leđa Černjaka, koji je već izlazio, klisnu u
dvorište, pa kroz vratnice – na ulicu.
Usamljen i očajan, u zatvoru ostade samo Zeljcer. S tugom u očima pogleda oko sebe, instiktivno
napravi nekoliko koraka prema izlazu, ali upravo u taj čas dođe stražar, zaključa i sjede na šamlicu
pored vrata.
Černjak je bio zadovoljan. Izlazeći, obrati se kapetanu:
– Dobro je što ovamo zavirismo. Jesi li vidio samo koliko se tu ološa nabilo? A komandantu
ćemo dali četrnaest dana zatvora. Da krenemo, šta li?
Komandir straže je u dvorištu postrojavao svoj odred. Kada ugleda pukovnika, potrča i raportira:
– Sve je u redu, pane pukovniče!
Černjak gurnu nogu u stremen i lako skoči u sedlo. Kapetan se još borio sa svojim hirovitim
konjem. Pritežući uzde, Černjak reče komandiru straže:
– Reci komandantu da sam ja pustio sav ološ koji je on tu natrpao. Kaži mu da ću ga kazniti sa
četrnaest dana zatvora za ovaj nered ovdje. A toga što je ostao odmah prevesti u štab. Straža i stražari
da budu spremni!
– Razumijem, pane pukovniče! – salutira komandir straže.
Udarivši konje ostrugama, pukovnik i kapetan u galopu odjuriše prema trgu, gdje se parada već
završila.
*
Preskočivši već sedmu ogradu, Korčagin zastade. Za trčanje više nije bilo snage.
Gladovanje u zagušljivoj ostavi oduzelo mu je snagu. Kući ne može. Ako pođe Bruzžakovim,
može neko da sazna, i stradaće čitava porodica. Pa kuda da ide?
On nije mogao da se snađe, trčao je preko vrtova i iza kuća i došao je sebi tek kada je grudima
naletio na nečiju ogradu.
 Pogleda, i zamrije: iza te visoke ograde počinjala je bašta glavnog šumara. Evo kuda su ga
donijele njegove potpuno umorne noge! Zar je mislio da će ovamo dotrčati? Ne.
Pa kako se, onda, našao upravo pored šumareve kuće?
Na to pitanje nije mogao odgovoriti.
Morao se negdje odmoriti, a onda razmisliti kuda dalje. U bašti je drveni hladnjak, tamo ga niko
neće vidjeti.
Korčagin skoči, uhvati se za vrh daske, pope se na ogradu i rvali u baštu. Pogledavši na kuću,
koja se nazirala iza drveća, uputi se prema hladnjaku. Preko ljeta čitav hladnjak je bio obavijen
divljom vinovom lozom, a sada je loza bila gola, i hladnjak je bio otvoren sa svih strana.
Pođe prema ogradi, ali bilo je već kasno: negdje za leđima začu se bijesni lavež. Lajući tako da je
odjekivala čitava bašta, po stazi, zasutoj lišćem, na njega je jurio veliki pas.
Pavle se spremi da se brani.
Prvi napad je odbio nogom. Ali se pas odmah spremi za drugi. I ko zna kako bi se završio ovaj
sukob da ne odjeknu Pavlu poznati zvonki glas:
– Trezore, nazad!
Stazom je trčala Tonja. Odvukavši Trezora za ogrlicu, ona se obrati Pavlu, koji je stajao pored
ograde:
– Kako ste vi ovamo dospjeli? Mogao vas je pas izujedati. Dobro je što sam ...
Ona zamuknu. Izbulji oči. Kako je samo taj mladić koji je zalutao ovamo sličan Korčaginu!
Prilika pored ograde se pomače i tiho progovori:
– Ti... Vi me niste poznali?
Tonja se trže, korači prema Korčaginu i uzviknu:
– Pavluša, ti!
Ovaj uzvik Trezor shvati kao znak za napad i dugačkim skokom baci se naprijed.
– Marš!
Dobivši nekoliko ćuški od Tonje, Trezor uvrijeđeno podvi rep i odgega prema kući.
Stežući Korčaginovu ruku, Tonja izusti:
– Ti si slobodan?
– Zar ti znaš?
Potpuno u vlasti svoga uzbuđenja, Tonja odgovori uzbuđeno:
– Ja sve znam. Meni je Liza sve ispričala. Ali odakle ti ovdje? Jesu li te oslobodili?
Korčagin umorno ogdovori:
– Greškom su me oslobodili. Pobjegao sam. Sigurno me već traže. Ja sam ovdje slučajno. Htio
sam da se odmorim u hladnjaku – i, kao da se izvinjavao, dodade: – Vrlo sam umoran ...
Nekoliko trenutaka ona ga gledala i, sva obuzeta žaljenjem, toplom nježnošću, nemirom i
radošću, stezala je njegove ruke.
– Pavluša, mili, dragi Pavluša, rođeni moj, dobri... Ja te volim ... Čuješ li?... Moj jogunasti dečko,
zašto si onda otišao? Sada ćeš k nama, sada ćeš meni. Ni za što na svijetu neću te pustiti. Kod nas je
tako mirno, ostaćeš koliko je potrebno.
Korčagin odmahnu glavom:
 – Ako bi me kod vas našli, šta bi tada bilo? Ne mogu ja u vašu kuću.
Ona još jače steže njegove ruke, trepavice zadrhtaše, oči zablistaše:
– Ako ne pođeš, nikada me više nećeš vidjeti. Artjoma nema, njega su stražarno otjerali na
lokomotivu. Sve željezničare mobilišu. Kuda ćeš da ideš?
Korčagin je shvatio njen nemir, ali ga je zadržavala bojazan da će time izložiti opasnosti voljenu
djevojku. Bio je izmoren teškim doživljajima, morao je da utoli glad, morao je da se odmori – i on je
popustio.
Dok je Pavle sjedio na divanu u Tonjinoj sobi, između majke i kćerke se u kuhinji vodio
razgovor:
– Slušaj, mama. Kod mene u sobi sjedi Korčagin, sjećaš ga se? Moj učenik. Ništa neću da krijem
od tebe. On je bio uhapšen zbog oslobođenja jednog mornara-boljševika. Sada je pobjegao i nema
skloništa – njen glas zadrhta. – Mama, molim te, dozvoli da ostane kod nas.
Tonjine oči molećivo pogledaše u mamu.
Majka se ispitivački zagleda u njene oči.
– Dobro, neka ostane. A gdje ćeš da ga smjestiš?
Tonja pocrvenje i uzbuđeno odgovori:
– Smjestiću ga u mojoj sobi na divan. Zasada tati ne bismo morali govoriti.
Mati je pogleda u oči:
– To je bio uzrok za tvoje suze?
– Da.
– Pa on je još sasvim dječak.
Tonja je nervozno gužvala rukav svoje bluze.
– Da, ali da nije pobjegao, njega bi strijeljali kao odraslog.
Jakaterinu Mihajlovnu je uznemirio Korčaginov boravak u kući. Uznemiravalo je njegovo
hapšenje i nesumnjive Tonjine simpatije prema tom dječaku, a i to što ga ona uopšte nije poznavala.
A u Tonji se najednom probudilo domaćičko raspoloženje:
– Mama, on mora da se okupa. Odmah ću ja to urediti. Prljav je kao pravi ložač. Toliko vremena
se nije prao.
Ona je trčkarala, poslovala, zagrijavala kupatilo, pripremala rublje. I, onako u žurbi, bez ikakvih
objašnjenja, zgrabila je Pavla za rukav i povukla u kupatilo.
– Moraš sve sa sebe skinuti. Evo ti odijelo. Tvoju odjeću treba oprati. Obuci ono tamo – pokazala
je na stolicu na kojoj su bili brižljivo složeni plava mornarska bluza sa prugastim bjelim ovratnikom
i široke pantalone.
Pavle je začuđeno gledao. Tonja se nasmijala:
– To je moj kostim za maskenbal. Dobar će ti biti. Evo, ja ću sada da te ostavim, a ti se okupaj.
Dok ti budeš gotov, ja ću spremiti nešto za jelo.
Ona zalupi vrata. Ništa drugo nije ostalo, i Korčagin se brzo svuče i uđe u kadu.
Sat kasnije sve troje su – mati, kći i Korčagin – ručali u kuhinji.
Izmoren glađu, Pavle nije ni primijetio kako je počistio već treći tanjir. Iz početka se nelagodno
osjećao u prisustvu Jekaterine Mihajlovne, ali, vidjevši njeno prijateljsko držanje, on se ubrzo
oslobodio.
 Kada su poslije ručka prešli u Tonjinu sobu, na molbu Jekaterine Mihajlovne, Pavle je ispričao
svoie doživljaje i stradanja.
– A šta sada mislite da radite? – pitala je Jekaterina Mihajlovna.
Pavle se zamisli.
– Hoću da se vidim s Artjomom, a onda ću bježati odavde.
– Kuda?
– U Uman ili Kijev mislim da se prokradem. Još ni sam ne znam kuda, siamo odavde nekuda
moram.
Pavle nije mogao da vjeruje da se sve tako brzo izmijenilo. Još jutros je bio u zatvoru, a sada je
pored njega Tonja, čisto odijelo i što je najglavnije, on je na slobodi.
Eto kako se ponekad stvari okreću u životu: čas potpuni mrak, čas opet nasmijano sunce. Kada ne
bi prijetilo novo hapšenje, on bi sada bio sretan čovjek.
Ali upravo sada, kada se nalazio u ovoj velikoj i tihoj kući, mogli su ga uhvatiti.
Zato je morao da ide ma kuda, samo ovdje da ne ostane.
Ali nikuda mu se nije išlo odavde! Kako je bilo interesantno čitati o heroju Garibaldiju! Kako mu
je on zavidio, a Garibaldijev život je bio težak, gonili su ga po čitavom svijetu. Evo on, Pavle, svega
je sedam dana proživio u užasnim mukama, a izgleda mu kao da je već čitava godina prošla.
Od njega, od Pavla, vidi se, ispada sasvim slab heroj.
– O čemu ti misliš? – nagnuvši se nad njega, pitala je Tonja. Tamno plavetnilo njenih očiju
izgledalo mu beskrajno duboko.
– Tonja, hoćeš da ti pričam o Kristini? ...
– Pričaj – radoznalo dočeka Tonja.
– ... I ona više nije došla – posljednje riječi izgovorio je s naporom.
U sobi se čulo ravnomjerno kucanje sata. Oborivši glavu, gotova da zaplače, Tonja je do boli
grizla usne.
Pavle je pogleda.
– Još danas ja moram odavde – reče on odlučno.
– Ne, ne, nikuda ti danas nećeš odavde!
Njeni tanki, i topli prsti zabiše se u njegovu nepokornu kosu i sa nježnošću počeše da je mrse ...
– Tonja, ti moraš da mi pomogneš. U ložionici se treba raspitati za Artjoma i Serjoški odnijeti
ceduljicu. U vraninom gnijezdu kod mene nalazi se revolver. Ja ne mogu da idem, Serjoška mora da
ga izvuče. Hoćeš li to da mi učiniš?
Tonja ustade.
– Odmah idem Suharkovoj. S njom ću u ložionicu. Napiši cedulju, ja ću je odnijeti Serjoži. Gdje
on stanuje? A ako htjedne da dođe, hoću li mu reći gdje si?
Promislivši, Pavle odgovori:
– Neka ga naveče sam donese u baštu.
Tonja se kasno vratila kući. Pavle je već spavao čvrstim snom. Pobudio se od dodira njene ruke.
Ona se radosno smiješila:
– Sada će Artjom da dođe. Upravo je stigao. Uz jamstvo Lizinog oca, pustiće ga na jedan sat.
Lokomotiva je u ložiomci. Ja nisam mogla da mu kažem da si ti ovdje. Rekla sam da imam da mu
kažem nešto. Evo ga!
Tonja potrča vratima. Ne vjerujući svojim očima, Artjom kao ukopan zastade na vratima. Tonja
zatvori za njim vrata da ne bi čuo otac, koji je, bolestan od tifusa, ležao u svojoj radnoj sobi.
Kada su Artjomove ruke zgrabile Pavla u zagrljaj, kosti su mu zapucketale.
– Bato! Pavka!
*
Odlučili su: Pavle sutra putuje. Artjom će ga smjestiti na lokomotivu kod Bruzžaka, koji vozi za
Kazatin.
Uvijek surov, sada je Artjom potpuno izgubio prisebnost, toliko ga izmučila neizvjesnost bratove
sudbine. Osjećao se beskrajno sretnim.
– Znači, u pet sati ujutro dolaziš u stovarište. Čim drva natovare na lokomotivu, ti sjedaš. Htio bih
porazgovarati s tobom, ali moram nazad. Sutra ću te ispratiti. Od nas formiraju željeznički bataljon.
Kao kod Nijemaca – nalazimo se pod stražom.
Artjom se oprosti i ode.
Brzo se spustio sumrak. Trebalo je da Serjoška dođe kod baštenske ograde. Očekujući svoga
druga, Korčagin je koračao po tamnoj sobi. Tonja je s majkom otišla kod Tumanova.
Sreli su se u mraku i jedan drugom čvrsto stegli ruke. S njim je došla i Valja. Tiho su razgovarali:
– Revolver nisam donio. Tvoje dvorište je puno petljurovaca i njihovih kola. Naložili vatru.
Nemoguće se bilo popeti na drvo. Kakav baksuzluk – pravdao se Serjoža.
– Neka ide do vraga – umirivao ga Pavle. – Možda je i bolje. Mogu na putu da mi ga nanjuše, pa
da mi glavu odvrnu. Ali ti ga svakako uzmi.
Valja se primače.
– Kada putuješ?
– Sutra, čim počne da sviće.
– Pričaj kako si se izvukao!
Pavle im ukratko ispriča o svojim stradanjima.
Srdačan je bio oproštaj. Ovaj put je Serjoža bio uzbuđen i nije pravio šale.
– Sretan put, Pavle, i nemoj da nas zaboravljaš – s mukom izgovori Valja.
Krenuše i odmah iščezoše u mraku.
U kući je potpuna tišina, samo se čuju jasni i neumorni otkucaji časovnika. Za šest sati oni će se
morati rastati i, možda, nikada se više neće vidjeti, zato nijedno od njih dvoje nije ni pomišljalo na
spavanje. Zar su se mogli u tom kratkom vremenu ispričati milioni riječi i misli koje je u tim
časovima svako od njih nosilo u sebi?
Rana mladost, prekrasni mladi dani. kada je strast još neshvatljiva i kada se tek nejasno naslućuje
u učestalim otkucajima srca: kada ruka bojažljivo drhti i u stranu se trga kada se slučajno dotakne
grudi svoje drugarice i kada mladalačko prijateljstvo ne dopušta posljednji korak! Zar može biti
nešto draže od voljenih ruku koje grle i poljupca koji je opržio kao udar struje?
Za vrijeme čitavog prijateljstva to je bio tek drugi poljubac. Niko, osim matere, Korčagina nije
milovao. Njega su samo tukli – zato je Pavle još jače osjećao Tonjinu nježnost.
Živeći teškim i grubim životom, on nije ni znao da postoji takva radost, A ova djevojka na
njegovom životnom putu – to je njegova velika sreća.
On osjeća miris njene kose i, čini mu se, vidi i njene oči.
– Koliko te volim, Tonja! Ne mogu to ni da ti kažem, ne umijem.
Njegove misli se rasplinjavaju ... O, kako je pokorno njeno tijelo! ... Ali ... mladalačko
prijateljstvo je iznad svega.
– Tonja, kada se završi ova gužva, ja ću bezuslovno postati monter. Ako me ne ostaviš, ako ti
zaista ozbiljno misliš, ako to nije igra, ja bih ti bio dobar muž... Nikada te ne bih tukao, kunem se,
nikada ti ništa ne bih nažao učinio ...
Bojeći se da će zaspati zagrljeni i da ih mati može tako zateći i pomisliti nešto rđavo, razišli su se.
Zaspali su kada je već počelo da sviće, zaspali su sklopivši čvrst ugovor da nikada neće zaboraviti
jedno drugo.
Ujutro rano Jekaterina Mihajlovna je probudila Korčagina.
On brzo skoči.
Dok je Korčagin u kupatilu oblačio svoju odjeću, čizme, i Dolinikov kaput, mati je probudila
Tonju.
Kroz vlažnu jutarnju maglu žurili su prema stanici. Zaobilaznim putem su stigli do skladišta drva.
Artjom ih je nestrpljivo očekivao kod drvima natovarene lokomotive.
Obavijena oblakom pare i šišteći, lagano se približavala snažna lokomotiva »Štuka«.
Kroz prozorče lokomotive gledao je Bruzžak.
Na brzinu su se oprostili. Čvrsto se uhvati za stepenišni rukohvat. Pope se. Okrenu. Na prelazu
stajale su dvije poznate figure: visoka – Artjom, i pored njega vitka, mala – Tonja.
Vjetar je ljutito gužvao ovratnik njene bluze i mrsio kovrdže kestenjaste kose, a ona je mahala
drhtavom ručicom.
Artjom kosimice pogleda Tonju, koja je teško zadržavala suze, i uzdahnu:
– Ili sam ja svasvim budala ili kod ovih u glavi nije sve u redu. Gle ti Pavke! Gle ti klinca!
Kada je voz nestao za okukom, Artjom se obrati Tonji:
Pa šta, hoćemo li da budemo prijatelji? – i u njegovoj ručurdi nestade Tonjina ručica.
Iz daljine se čula tutnjava voza, koji je povećavao brzinu.


 GLAVA SEDMA

Okružen rovovima i mrežom bodljikave žice, čitavu sedmicu se gradić budio i polazio na
počinak uz grmljavinu topova i tresak puščane paljbe. Tek kasno noću stišavala se ta grmljavina, i
samo s vremena na vrijeme tišinu su prekidali plašljivi plotuni, koji su pipkali tajne položaje. A u
zoru bi pored baterija na željezničkoj stanici počeli da se komešaju ljudi. Mračne topovske ralje
strašno i zlobno su kašljale, a ljudi su žurili da ih nahrane novom porcijom olova. Artiljerac bi
trgnuo kanap, zemlja bi se zatresla. Nad selom, koje su zauzeli crveni, tri vrste od grada, zviždale su
granate, zaglušno padale i uvis dizale izvrnute piramide zemlje.
Na brežuljku, usred sela, u dvorištu starog poljskog manastira nalazila se baterija crvenih.
Skočio je vojni komesar Zamostin, koji je spavao položivši glavu na zadnji dio lafeta. Zatežući
remen o kome je visio teški mauzer, oslušnu granatu u letu. U očekivanju eksplozije, povika zvonkim
glasom:
– Di-ži-se! Sutra ćemo dospavati! Drugovi!
Artiljerci, koji su spavali oko topa, skočiše isto tako brzo kao i vojni komesar. Samo je Sidorčuk
oklijevao i preko volje podizao glavu.
– E, baš su gadovi, čim svane – počinju da kevću. Podlaci!
Zamostin se zasmija:
– Nesvjesni elementi, Sidorčuke. Nikako ne vode računa o tome da se tebi još spava.
Artiljerac se dizao nezadovoljno gunđajući.
Za nekoliko minuta u manastirskom dvorištu su počeli da grme topovi, a u gradu eksplodiraju
granate. Na visokom dimnjaku fabrike šećera, na daskama, smjestili su se petljurovski oficir i
telefonista.
Oni su se penjali po željeznim ljestvama, koje su se nalazile u unutrašnjosti dimnjaka.
Čitav grad su vidjeli kao na dlanu. Odavde su upravljali artiljerijskom vatrom. Oni su vidjeli
svaki pokret crvenih, koji su opsjedali grad. Danas, je kod boljševika bila velika živost. Čajsovim
dogledom vidjeli su kretanje njihovih jedinica. Ne prekidajući artiljerijsku paljbu, željezničkom
prugom prema podoljskoj stanici lagano se kretao oklopni voz. Za njim se vidjeli redovi pješadije.
Već nekoliko puta su crveni jurišali na grad, ali su sičevci već na samim prilazima gradu bili utvrđeni
i ukopani. U rovovima je ključalo od uraganske vatre. Sve je ječalo od bezumne paljbe. U časovima
juriša ta pucnjava se pretvarala u neprekidnu riku. Zasuti olovnom kišom, ne izdržavši natčovječanski
napor, redovi boljševika su se povlačili ostavljajući na bojištu nepokretna tijela.
A danas oni tuku grad sve upornije i sve češće. Od topovske paljbe vazduh se uzdrhtalo giba. Sa
visine fabričkog dimnjaka se vidi kako redovi boljševika, puzući i spotičući se, nezadrživo prodiru
naprijed. Gotovo su zauzeli stanicu. Sičevci su se bacili u borbu sve svoj rezerve, ali nisu mogli
zatvoriti nastali proboj na stanici. Obuzeti drzovitom odlučnošću, boljševički redovi su se probili u
ulice oko stanice. Odbačeni kratkim, strašnim udarcem sa svoje posljednje pozicije – periferijskih
vrtova i bašti – petljurovci Trećeg puka sičevskih strijelaca, koji su branili željezničku stanicu, u
neredu i u grupicama počeše da bježe prema gradu. Ne dajući im da dođu k sebi i da se zaustave,
bajonetama odbacujući prepreke, crvenoarmejski redovi su ispunjavali ulice.
Niko više nije mogao zadržati Serjožu Bruzžaka u podrumu, gdje se sakupila njegova porodica i
najbliži susjedi. Bez obzira na majčine proteste, on se izvuče iz hladnog podruma. Pucajući na sve
strane, pored kuće je protandrkao oklopni automobil »Sagajdačni«. Za njim su bezglavo i u panici
jurili petljurovci. U Serjoškino dvorište je utrčao jedan od sičevaca. U grozničavoj žurbi zbacio je sa
sebe pušku, šljem, fišeklije i, preskočivši ogradu, nestao u povrtnjacima. Serjoža izviri na ulicu.
Putem koji je vodio prema jugozapadnoj stanici bježali su petljurovci. Njihovo povlačenje je štitio
oklopni automobil. Drum prema gradu bio je pust, ali najednom iskoči crvenoarmejac, leže i opali
duž druma. Za njim iskoči drugi, treći... Serjoža ih vidi: sagnuvši se, oni pucaju u hodu. Ne
zaklanjajući se, u potkošulji trči Kinez užagrenih očiju, opasan je mitraljeskim redenicima, u rukama
drži granate. Pred njima, držeći na gotovs puškomitraljez, trči još sasvim mlad crvenoarmejac. To su
prvi crvenoarmejci koji su se probili u grad, Serjožu obuze radost. Istrča na drum i poče da viče
koliko je snage bilo:
– Živjeli drugovi!
Od neočekivanosti, umalo ga Kinez ne obori. Htio je da se baci na njega, ali ga zadrža
oduševljeni izgled mladića.
– Kuda Petljura bježala? – teško dišući, viknu Kinez.
Ali Serjoža nije slušao Kineza. On potrča u dvorište, zgrabi pušku i fišeklije koje je bacio sičevac
i pojuri da stigne crvenoarmejce. Primijetili su ga tek kada su se probili na jugozapadnu stanicu.
Odrezavši nekoliko ešalona natovarenih granatama i municijom i odbacivši protivnika u šumu,
zaustavili su se da se malo odmore i pregrupišu. Mladi mitraljezac priđe Serjoži i iznenađeno upita:
– Druže, odakle si ti?
– Ja sam ovdašnji, samo sam čekao da vi dođete.
Serjožu okružiše crvenoarmejci.
– Ja zna on – veselo se smiješio Kinez. – On vikala: Zdlavo dlugove! Ona bolsevika – nasa,
mlada, dobla – dodao je on oduševljeno tapšući Serjožu.
A Serjožino srce tuklo je od radosti. Odmah su ga primili kao svoga. Zajedno s njima je jurišao i
zauzimao stanicu.
Varošica je oživjela. Izmučeni stanovnici izvlačili su se iz podruma i žurili na kapije da vide
crvene jedinice, koje su ulazile u grad. Antonina Vasiljevna i Valja, na svoje veliko čuđenje, među
crvenoarmejcima ugledaše Serjožu. Bio je gologlav, opasan fišeklijama, s puškom na ramenu.
Antonina Vasiljevna ozlojeđeno pljesnu rukama.
Serjoža, njen sin, upleo se u tučnjavu. »Ah, platiće on meni za to! Zamisli samo: na oči čitavog
grada s puškom ide. Šta će onda kasnije od njega da bude!«
Obuzeta tim mislima, Antonina Vasiljevna ne izdrža i povika:
– Serjoška, odmah marš kući! Ja ću tebi pokazati, mangupe jedan! Daću ja tebi ratovanje! – i ona
zakorača u namjeri da ga zaustavi.
Ali Serjoža, njen Serjoža, koga je ona toliko puta vukla za uši, strogo je pogleda i, sav crven od
stida, odbrusi:
– Šta se dereš! Nikuda odavde ne idem – i, ne zaustavivši se prođe pored majke.
Antonina Vasiljevna planu:
 – Ah, tako ti s materom razgovaraš! Kad je tako, kući mi se više ne vraćaj!
– Pa neću se ni vratiti! – ne okrenuvši se, do viknu Serjoška.
Potpuno izgubljena, Antonina Vasiljevna kao ukočena osta na drumu, a pored nje su i dalje
prolazili redovi preplanulih i prašnjavih boraca.
– Ne plači, majčice! Tvoga sina ćemo izabrati za komesara – ču se nečiji snažan i podsmješljiv
glas.
Talas veselog smijeha pođe duž voda. Na čelu čete snažni glasovi povedoše pjesmu:
Ukorak, drugovi, smjelo,
U borbi jačamo svi,
Put u carstvo slobode Grudima krčimo mi...
S oduševljenjem kolona prihvati pjesmu i u njoj zvonki Serjožin glas. On je našao novu porodicu
i u toj porodici jedna bajoneta pripadala je njemu, Serjoži Bruzžaku.
Na ulazu u kuću Leščinskog – bijeli karton i na njemu kratko: »Revkom«6
Uz njega zapaljiv plakat. Pravo u čitaoca upravljeni su prst i oči crvenoarmejca. I natpis:
»Jesi li ti stupio u Crvenu armiju?«
Ove nijeme agitatore prekonoć su izlijepili drugovi iz političkog odjeljenja divizije. Odmah tu je
i prvi proglas Revkoma svima trudbenicima šepetovke:
»Drugovi! Proleterska vojska je zauzela grad. Uspostavljena je sovjetska vlast. Pozivamo
stanovništvo da bude mirno. Krvavi pogromaši su protjerani, ali da se oni ne bi vratili, da bi bili
konačno uništeni, stupajte u redove Crvene armije. Svim silama pomažite vlast radnog naroda. Vojna
vlast u građu pripada načelniku garnizona. Građanska vlast – Revolucionarnom komitetu
Predsjednik Revkoma Dolinik.«
U kući Leščinskog pojaviše se novi ljudi. Riječ »drug«, ta neizrecivo dirljiva riječ, za koju se još
juče životom plaćalo, sada se čula na svakom koraku.
Dolinik nije znao ni za sari. za odmor.
Stolar je uspostavljao revolucionarnu vlast.
Na vratima male sobe – komadić papira. Na njemu olovkom napisano: »Partijski komitet«. U
sobici je, spokojna i staložena, drugarica Ignatjeva. Njoj i Doliniku je političko odjeljenje divizije
povjerilo organizovanje sovjetske vlasti.
Prošao je samo jedan dan, a već za stolovima sjede saradnici, kuca pisaća mašina, organizovan je
komesarijat za ishranu. Komesar je okretni i nervozni Tižicki. On je radio kao pomoćnik mehaničara
u fabrici šećera. Već prvih dana učvršćivanja sovjetske vlasti on je sa neobičnom upornošću Goljaka
počeo da bije po aristokratskim vrhovima fabričke administracije, koja se pritajila sa svojom
mržnjom prema boljševicima.
Na fabričkom sastanku, vatreno lupajući po ogradi tribine, na poljskom jeziku je govorio
okupljenim radnicima oštre i nepomirljive riječi:
– Gotovo je. To što je bilo, više neće biti. Dosta smo mi i naši očevi grbačili za Potockog. Mi smo
za njih dvorce gradili, a nama je presvijetlodostojanstveni grof davao tačno toliko koliko je bilo
potrebno da na radu ne pocrkamo od gladi.
Koliko mi već godina na našim grbačama vučemo grofove Potocke i knezove Senguške? Zar je
među nama malo Poljaka, radnika, koje je Potocki držao u jarmu, kao i Ruse i Ukrajince?
 I, eto, među ovim radnicima grofovi čankolizi šire glasove da će ih sovjetska vlast zgnječiti u
svojoj željeznoj pesnici.
Drugovi, to je podla kleveta. Nikada ranije radnici raznih nacionalnosti nisu imali takvu slobodu
kao sada.
Svi proleteri su braća, ali panove ćemo mi da prignječimo, to možete biti sigurni.
Njegova ruka opisa luk i ponovo lupi po ogradi tribine.
– A ko nas primorava da prolijevamo bratsku krv? Kraljevi i plemići od prastarih vremena gonili
su poljske seljake protiv Turaka, i uvijek je jedan narod napadao drugi. Koliko je samo ljudi
izginulo, koliko je nesreće pričinjeno! I kome je to trebalo, nama, šta li? Ali sve će se ovo brzo
završiti. Došao je kraj tim gadovima ... Boljševici su uputili čitavom svijetu za buržuje strašne riječi:
»Proleteri svih zemalja, ujedinite, se!« Radnik radniku je brat! Eto u čemu je naš spas i naša je nada u
sretan život. Drugovi, stupajte u Komunističku partiju.
– I Poljska će biti republika, ali sovjetska, bez Potockih, koje ćemo mi iskrčiti do korijena, i u
Poljskoj, sovjetskoj, sami gospodariti. Ko od vas ne zna za Bronika Ptašinskog? Njega je Revkom
postavio za komesara naše fabrike. »Ko nije bio ništa, taj će biti sve«. I mi ćemo da praznujemo,
drugovi, samo ne slušajte podmukle zmije! I ako nam pomogne naše radničko jedinstvo, mi ćemo
ostvariti bratstvo svih naroda čitavog svijeta!
Ove nove riječi izvirale su iz dubine prostog radničkog srca Vaclava Tižickog.
Kada se spuštao s tribine, omladina ga je pozdravila oduševljenim poklicima.
Samo stariji ljudi su se bojali izjašnjavanja. Jer, ko zna, već sutra boljševici mogu da se povuku, i
tada će se svaka riječ skupo plaćati. Ako već ne dospiješ na vješala, iz fabrike će te sigurno najuriti.
Komesar za prosvjetu je – černopiski, učitelj, stasit, mršav. To je zasada jedini čovjek među
ovdašnjim učiteljima koji je odan boljševicima.
Preko puta Revkoma nalazi se četa za specijalnu službu. Njeni črvenoarmejci dežuraju u
Revkomu. Uveče, pred ulazom i u bašti, stoji nakostriješeni »maksim« sa redenikom-zmijom koja se
uvlači u njegove ralje. Pored njega su dva crvenoarmejca s puškama.
U Revkom ulazi drugarica Ignatjeva. Obraća pažnju na mladog crvenoarmejca, i pita ga:
– Druže, koliko vam je godina?
– Počela je sedamnaesta.
– Jeste li ovdašnji?
Crvenoarmejac se smiješi:
– Pa ja sam tek prekjuče za vrijeme borbe stupio u armiju.
Ignatjeva se zagleda u njega.
– Šta je vaš otac?
– Pomoćnik mašinovođe.
Na vratnice ulazi Dolinik s nekim vojnim licem. Ignatjeva mu se obraća:
– Evo nađoh rukovodioca za naš Rejonski komitet Komsomola. Ovdašnji je.
Dolinik baci pogled na Sergeja.
– Čiji ono bješe? A, Zaharov sin! Pa šta, hajde guraj, povezuj tu omladinu.
Serjoža ga začuđeno pogleda.
– A šta je sa četom?
 Penjući se uz stepenice, Dolinik dobaci:
– To ćemo mi već da uredimo.
Sutradan predveče bio je stvoren Mjesni komitet Komunističkog saveza omladine Ukrajine.
Neočekivano i brzo počeo je novi Serjožin život. On ga potpuno osvojio i uvukao u svoj vrtlog.
Čak je na porodicu zaboravio, mada se ona nalazila negdje sasvim blizu.
On, Serjoža Bruzžak, postao je – boljševik. Već deseti put je izvlačio iz džepa komadić bijelog
papira, blanket komiteta KPSU, na kome je bilo napisano da je on, Serjoža, komsomolac i sekretar
Komiteta. A ako bi neko pomislio da posumnja u to, tu preko vojničke bluze, na kaišu u futroli od
cerade, visio je impozantni manliher, poklon dragog Pavke. To je najubjedljiviji mandat. Eh, kakva
šteta što nema Pavluške!
Po čitav dan je Serjoška trčkarao izvršavajući zadatke Revkoma. Evo i sada – očekuje ga
Ignatjeva. Zajedno će da idu na stanicu, u Političko odjeljenje Divizije, gdje će im za Revkom predati
literaturu i novine. Brzo trči na ulicu. Drug iz političkog odjeljenja s automobilom ih čeka pred
ulazom Revkoma.
Daleko je stanica. U vagonima je štab i političko odjeljenje Prve sovjetske ukrajinske divizije.
Ignatjeva je iskoristila ovu vožnju za razgovor sa Serjožom.
– Šta si ti uradio u svom sektoru? Stvorio organizaciju? Ti moraš da obraduješ svoje drugove,
radničku djecu. U najskorije vrijeme moramo stvoriti grupu komunističke omladine. Sutra ćemo
sastaviti i štampati proglas Komsomola. Odmah zatim ćemo u pozorištu sabrati omladinu i prirediti
miting. Sada ću da te u Političkom odjeljenju Divizije upoznam s Ustinovičevom. Ona. čini mi se,
rukovodi radom među vašima.
Ustinovičeva je bila osamnaestogodišnja djevojka, tamne, kratko podšišane kose, u novoj
vojničkoj bluzi kaki boje, s uskim remenom oko struka. Serjoža je od nje saznao mnogo novih stvari
i dobio obećanje da će mu ona pomagati u radu. Na rastanku ga je natovarila svežnjem literature gdje
je naročito mnogo bilo knjižica »Program i statut Komsomola«.
Kasno uveče vratili su se u Revkom. U bašti ga je čekala Valja. Dočekala ga je s prijekorima:
– Kako te nije stid! Šta je to, sasvim se odrekao od svoje kuće? Zbog tebe mati plače svaki dan.
Otac se ljuti. Bruka će da bude.
– Valja, ništa neće da bude. Ja nemam kada da idem kući. Časna riječ, nemam kada. Ni danas ne
mogu doći. A s tobom, vidiš, čak mi je potrebno da porazgovaram. Hajdemo.
Valja nije mogla da pozna brata. On se sasvim promijenio. Izgledao joj kao da ga neko
elektricitetom nabio. Posadivši sestru na stolicu, Serjoža odmah pređe na stvar:
– Treba da stupiš u Komsomol. Ne znaš šta je to? To je Komunistički savez omladine. Ja sam ti
tamo predsjednik. Ne vjeruješ? Evo, čitaj!
Valja pročita i zbunjeno pogleda brata.
– A šta ja da radim u Komsomolu?
Serjoža raširi ruke.
– Šta? Nemaš šta da radiš? E, draga moja! Pa ja po čitave noći ne spavam. Agitaciju treba raspaliti.
Ignatjeva veli: sve ćemo sabrati u pozorište i ispričati im o sovjetskoj vlasti. A ja, kaže, treba da
održim govor. Ne znam, čini mi se, nije to trebalo, ne znam ni šta da govorim. Zatrackaću, kako se to
kaže. Pa, eto, reci sada – šta veliš što se tiče Komsomola?
– Ne znam. Mati će se sasvim rasrditi.
 – Valja, ne gledaj ti na mater! – dočeka Serjoža. – Ona se ne razumije u te stvari. Ona samo gleda
da njena djeca budu oko nje. Ona nema ništa protiv sovjetske vlasti. Naprotiv, ona je za nju. Samo ona
bi htjela da ratuju drugi, a ne njena djeca. Zar je to pravo? Sjećaš se šta nam je Žuhraj govorio? Eno,
Pavka, on nije gledao na mater. Sada smo, eto, i mi dobili pravo da živimo kako treba. Pa šta,
Valjuška, nećeš valjda da odbiješ? Eh, a kako bi bilo dobro! Ti bi se prihvatila posla među
djevojčadima, a ja među momčadijom. Klimku, tog riđeg đavola, još danas uključujem u rad.
Govori, Valja, hoćeš s nama ili ne? Evo ovdje je knjižica za tu stvar.
Izvadi iz džepa knjižicu i dade je Valji. Ne skidajući s brata očiju, Valja ga upita:
– A šta će biti ako opet petljurovci dođu?
Prvi put Serjoža pomisli o tome.
– Ja, naravno, idem s ostalima. Ali šta s tobom? Mati bi stvarno pala u očajanje ... – on zaćuta.
– Serjoža, ti mene upiši nekako tako da ne zna ni mati niti iko drugi, samo ja i ti. Ja ću pomagati u
svemu. Tako će biti bolje.
– Tako je, Valja.
U sobu uđe Ignatjeva.
– Drugarice Ignjatjeva, ovo je moja sestra Valja. Razgovarao sam s njom u vezi s idejom. Ona
potpuno odgovara, samo, razumijete, naša mati je ozbiljna. Može li ona da bude primljena onako
nekako da o tome niko ne zna? Desi se, recimo, da se moradnemo povlačiti, ja ću, naravno, za pušku
i naprijed, ali njoj je, eto žao matere.
Ignatjeva je sjedila na kraju stola i pažljivo slušala.
– Dobro. Tako je bolje.
*
Pozorište je dupke puno bučne omladine, koja je na predstojeći miting pozvana objavama
izlijepljenim po gradu. Svira duvački orkestar radnika fabrike šećera. U sali je najviše
gimnazistkinja, gimnazista i učenika.
Sve njih više je privukla zabava nego sam miting.
Najzad se digla zavjesa, i na pozornici se pojavi sekretar Sreskog komiteta drug Ražin, koji je
upravo stigao iz sreza.
Malen, mršav, oštronos, odmah je privukao na sebe pažnju. Prisutni su sa velikim interesovanjem
slušali njegov govor. On je govorio o borbi koja se rasplamsala u čitavoj zemlji i pozivao je
omladinu da se ujedini oko Komunističke partije. Govorio je kao pravi govornik, u njegovom
govoru je bilo suviše takvih riječi kao »ortodoksni marksisti«, »socijal-šovinisti« i njima sličnih,
koje slušaoci, naravno, nisu razumjeli.
Kada je završio govor, publika ga nagradila burnim aplauzom. On predade riječ Serjoži i ode.
Dogodilo se baš ono čega se Serjoža najviše bojao. Govor mu nikako nije polazio, za rukom.
»Šta da govorim, o čemu?«, mučio se on ne nalazeći potrebne riječi.
Ignatjeva ga izvuče iz škripca. Šapnu mu preko stola.
– Govori o organizovanju ćelije.
Serjoža odmah pređe na praktične mjere:
– Drugovi, vi ste već čuli – mi sada moramo da osnujemo ćeliju. Ko je za to?
U sali nasta tišina.
 Sada mu Ustinovičeva priskoči u pomoć. Ona poče da govori o omladinskoj organizaciji u
Moskvi. Onako zbunjen. Serjoža je stajao po strani.
Njega je srdio takav odnos prema stvaranju ćelije, i on je neprijateljski pogledao po sali.
Ustinovičevu su slušali bez ikakve pažnje. Zalivanov je nešto šaputao Lizi Suharko i prezrivo
pogledao na Ustinovičevu. U prednjem redu su napudrane gimnazistkinje starijih razreda razgovarale
i lukavo strijeljale očima na sve strane. U uglu, kod ulaza na pozornicu, nalazila se grupa mladih
crvenoarmejaca. Među njima je Serjoža poznao mladog mitraljesca. On je sjedio na kraju pozornice,
nervozno se vrtio i s mržnjom posmatrao nakinđurenu Lizu Suharko i Anu Admovsku One su bez
ikakvog ustezanja razgovarale sa svojim kavalirima.
Videći da je u sali ne slušaju, Ustinovičeva brzo završi svoj govor i ustupi mjesto Ignatjevoj.
Spokojni govor Ignatjeve umiri slušaoce.
– Dragi omladinci i omladinke – počela je ona – svaki od vas može da promisli o svemu tome što
je ovdje čuo, i ja sam uvjerena, među vama će se naći drugova koji će, ne kao posmatrači nego kao
aktivni učesnici stupiti u revoluciju. Vrata su vam otvorena.
I sada sve zavisi od vas. Mi želimo da se vi sami izjasnite. Pozivamo one koji hoće da se izjasne.
U sali ponovo nasta tišina. Iz zadnjih redova začu se glas:
– Ja hoću da kažem!
Na pozornicu se progura, sličan medvjedu, s nešto kosim očima, Miša Levčukov.
– Ako treba da se pomogne boljševicima, ja nisam protiv. Serjoža mene zna. Ja se upisujem u
Komsomol.
Serjoža se radosno nasmiješi.
– Eto vidite, drugovi! – iskoči on na sredinu pozornice.
– Ja sam rekao, evo, Miška je naš momak zato što je njegov otac – skretničar. Vagon mu oca
prignječio. Zato je Miška ostao bez škole. Ali u ovoj našoj stvari Miška se odmah snašao, iako
nikakve gimnazije nije završio.
U sali se začuše povici i larma. Zatražio je riječ gimnazijalac Okušev, apotekarev sin, mladić s
brižljivo zakovrčanim čuperkom. Potegnuvši svoju bluzu, on poče:
– Oprostite, drugovi, ali ja nikako ne razumijem šta se zapravo od nas traži. Valjda da se bavimo
politikom? A kako ćemo onda da učimo? Mi moramo završiti gimnaziju. Bila bi sasvim druga stvar
da se osnuje neko sportsko društvo, neki klub gdje bi se moglo sabirati i čitati. Baš su izmislili: da se
baviš politikom, a onda zato da budeš obješen. Izvinite! Ja mislim da se s takim nečim niko neće
saglasiti.
U sali se razliježe smijeh. Okušev skoči sa pozornice i sjede. Njegovo mjesto zauze mitraljezac.
Ljutito nabivši kapu na čelo, ozlojeđeno pređe pogledom duž redova i uzviknu:
– Smijete se, gadovi?!
Njegove oči su kao dvije žeravice. Duboko udahnuvši vazduh i tresući se od gnjeva, poče:
– Ja se zovem Žarki Ivan. Nisam zapamtio ni oca ni matere, bio sam uličnjak, spavao sam pored
ograda. Gladovao sam i nigdje za mene nije bilo skloništa. Živio sam pasjim životom, a ne kao što
živite vi – mamine maze. Ali, eto, došla je sovjetska vlast, i mene su uzeli crvenoarmejci. Cio vod me
posinio. Obukli me, obuli, naučili pismenosti i, što je najglavnije, naučili šta je to čovjek. Oni su mi
pomogli da postanem boljševik. I boljševik ću do smrti ostati. Ja dobro znam zašto se ova borba vodi:
za nas, za sirotinju, za radničku vlast. Vi, eto, kao ždrijepci ržete, a ni pojma nemate da je pred
gradom palo dvije stotine naših drugova, palo je i zauvijek izgubljeno ... – glas Žarkoga zazvoni kao
nategnuta struna.
– Ništa ne razmišljajući, živote svoje su dali za našu sreću, za našu stvar ... Ginu naši drugovi po
čitavoj zemlji i na svim frontovima, a vi se tu zabavljate. Vi se, eto, drugovi, – okrenu se stolu
predsjedništva – obraćate ovima ovdje, – pokaza rukom na dvoranu – a zar će oni da vas razumiju?
Neće! Sit sa gladnima ne može drugovati. Ovdje se našao samo jedan zato što je siromah, siroče. Mi
ćemo i bez vas! – gnjevno doviknu skupu. – Nećemo da molimo, kog đavola će nam takvi! Takve
samo mitraljezom rešetati! – teško dišući, uzviknu na kraju, strča s pozornice i, ni na koga ne
gledajući, uputi se prema izlazu.
Niko od predsjedništva nije ostao na zabavi. Idući prema Revkomu, Serjoža ogorčeno reče:
– Eto ti kakav rusvaj ispade! Žarki ima pravo. Ništa ne postigosmo s tim gimnazistima. Samo se
čovjek jedi.
– Nema tu ništa čudnovatog – prekide ga Ignatjeva. – Ovdje gotovo uopšte nema proleterske
omladine. Ovdje je većinom ili sitna buržoazija ili gradska inteligencija, sve malograđani. Treba
raditi među radnicima. Oslanjati se na pilanu i šećeranu. Ali od mitinga će ipak biti neka korist. Među
đacima ima dobrih drugova.
Ustinovičeva se složi s Ignatjevom.
– Serjoža, naš zadatak je da u svijest ljudi neumorno ulivamo naše ideje i naše parole. Na svaki
novi događaj će Partija obraćati pažnju svih trudbenika. Mi ćemo održati čitav niz mitinga,
savjetovanja i kongresa. Političko odjeljenje Divizije otvara ljetno pozorište na stanici. Ovih dana
stiže agitacioni voz, i mi ćemo svim silama da se prihvatimo rada. Sjetite se Lenjinovih riječi – mi ne
možemo pobijediti ako u borbu ne uvučemo milionske mase trudbenika.
Kasno uveče Sergej je otpratio Ustinovičevu na stanicu. Opraštajući se, čvrsto joj je stegao ruku i
na trenutak zadržao u svojoj. Ustinovičeva se jedva primjetno nasmiješila.
Na povratku sa stanice Sergej se navratio svojim.
Ćutke je izdržao majčine optužbe. Ali kada je otac počeo da ga kori, onda je Serjoža i sam prešao
u napad i odmah ga doveo u škripac.
– Reci ti meni, oče, kada ste vi pod Nijemcima štrajkovali i na lokomotivi ubili stražara, da li si ti
onda mislio na porodicu? Mislio si. A ipak si se upustio u to zato što te tvoja radnička svijest
primoravala na to. I ja sam o porodici mislio. Meni je jasno, ako se mi povučemo, vas će zbog mene
da proganjaju. Ali zato, ako pobijedimo, mi ćemo da budemo gose. A kod kuće ja ne mogu da sjedim.
Ti to dobro razumiješ. Zašto onda da se podiže takva uzbuna? Ja sam se prihvatio dobre stvari, i ti bi
trebao da me podržiš, a ne da praviš skandal. Daj, tata, da se pomirimo, onda će i mama prestati da
viče na mene – uvjeren da je u pravu i umiljato se smiješeći, gledao je u oca svojim čistim plavim
očima.
Zahar Vasiljevič se uzvrti na klupi. Nasmiješi se pokazujući kroz čekinje gustih brkova i
neobrijane brade svoje žućkaste zube.
– Prepredenjače jedan, znači, na savjest pritisak vršiš! Misliš, ako si revolver okačio, ne mogu da
te kaišem ožežem, ha?
Ali u njegovom glasu nije bilo prijetnje. Trenutak se kolebao, a onda odlučno pruži sinu svoju
žuljavu ruku.
– Guraj, Serjoža, kad si već na usponu, neću da kočim. Samo ne odbijaj se od nas, dolazi.
 *
Noć. Kroz odškrinuta vrata na stepenice pada traka svjetla. U velikoj sobi, namještenoj mekim,
plišem tapetiranim divanima, za širokim advokatskim stolom sjedi njih petoro. Sjednica Revkoma.
Dolinik, Ignatjeva, predsjednik Čeke7 Timošenko, sličan nekom Kirgizu, u kubanskoj šubari, i
dvojica iz Revkoma – dugački željezničar Šudik i Ostapčuk, radnik u ložionici, spljoštena nosa.
Nagnuvši se preko stola i uperivši tvrdokoran pogled u Ignatjevu, Dolinik je promuklim glasom
cijedio riječ po riječ:
– Front treba snabdijevati. Radnici moraju da jedu. Čim smo mi došli, odmah su pitni trgovci i
pijačni špekulanti podigli cijene. Sovjetski novac ne primaju. Prodaju samo za stari nikolajevski ili
kerenski. Još danas ćemo odrediti nove cijene. Mi znamo, da niko od njih neće prodavati po našim
cijenama. Sve će posakrivati. Ali tada ćemo izvršiti pretrese i rekviriraćemo svu robu tih derikoža. Tu
se ne smije labavo. Mi ne smijemo dozvoliti da radnici i dalje gladuju. Drugarica Ignjatjeva opominje
da ne prekardašimo. To je, mogu da kažem, intelektualsko mekuštvo. Zoja, nemoj da se vrijeđaš, ja
govorim ono što jest. Osim toga, nije tu stvar u sitnim trgovcima. Evo, ja sam danas dobio izvještaj
da pod kućom birtaša Borisa Zona postoji podrum. U tom podrumu su još prije petljurovaca
prodavci na veliko sakrili ogromne rezerve robe – zajedljivo se nasmiješi i pogleda na Timošenka.
– Odakle ti to znaš? – upita on zbunjeno. Njemu je bilo neugodno što je Dolinik sve informacije
dobio prije njega, jer je on, Timošenko, morao to znati prije svih ostalih.
– He-he! – smijao se Dolinik. – Ja ti, bratko moj, sve vidim. Ja ne samo da znam za podrum –
produži on – nego znam i to da si ti juče sa šoferom komandanta divizije iskapio pola flaše rakije.
Timošenko se uzvrtje na stolici. Na njegovom žućkastom licu pojavi se rumenilo.
– Sila si! – protisnu oduševljeno, ali kada ugleda namrgođenu Ignatjevu, zaćuta. »Gle ti vražijeg
stolara. On ima svoju Čeku«, mislio je Timošenko gledajući predsjednika Revkoma.
– To sam ja saznao od Sergeja Bruzžaka – produžavao je Dolinik. – On ima nekog prijatelja, šta
li, koji je radio u bifeu. Tako je od kuhara saznao da ih je ranije Zon snabdijevao svim što su trebali, i
u neorganičenim količinama. A juče je Serjoža dobio tačne podatke: podrum postoji, samo ga treba
pronaći. Eto ti, Timošenko, uzmi svoje momke i Serjožu. Još danas sve da bude nađeno! U slučaju
uspjeha, snabdjećemo radnike i prehrambeno odjeljenje Divizije.
Za pola sata u birtaševu kuću ušlo je osam naoružanih ljudi, dvojica su ostala napolju, kod ulaza.
Domaćin, zdepast, okrugao kao bure i zarastao u riđu čekinju, lupkajući drvenom nogom, poče
da se ulaguje i upita hrapavim basom:
– U čemu je stvar, drugovi? Zašto tako kasno?
Nabacivši na sebe domaće haljine i žmirkajući od Timošenkove džepne lampe, za Zonovim
leđima stajale su njegove kćeri. A u susjednoj sobi, hukćući, oblačila se njegova debela žena.
Timošenko objasni u dvije riječi:
– Izvršićemo pretres.
Svaki kvadratić poda je pregledan, pažljivo je pretražena velika šupa, natrpana drvima, ostave,
kuhinja i veliki podrum. Ali nikakvog traga od tajnog podruma nisu našli.
U maloj sobi kod kuhinje tvrdim snom je spavala birtaševa služavka. Ona je spavala tako čvrsto
da nije ni čula kada su ušli. Serjoža je pažljivo probudi.
– Šta si ti ovdje, služiš? – upita on sanjivu djevojku.
Navlačeći jorgan na ramena i zaklanjajući se od svjetlosti, ona u nedoumici odgovori:
 – Služim. A ko ste vi?
Serjoža joj objasni i izađe dok se ona obuče.
U velikoj trpezariji Timošenko je ispitivao domaćina. Krčmar se preznojavao i, prskajući
pljuvačkom, uzbuđeno odgovarao:
– Šta vi hoćete? Ja nemam drugog podruma. Uzalud vrijeme tratite. Kad vam kažem, sve je
uzalud. Imao sam gostionicu, a sada sam ja siromah. Petljurovci su me opljačkali, umalo da me nisu
ubili. Ja sam se obradovao sovjetskoj vlasti, ali sve što imam, to je što vidite – on raširi svoje kratke
debele ruke, a oči s krvavim žilicama letjele su s lica predsjednika Čeke na Serjožu, a sa Serjože
nekuda u ugao i na tavanicu.
Timošenko je umorno grickao usne.
– Znači, vi produžavate da skrivate? Posljednji put vam kažem da pokažete gdje se nalazi podrum!
– Ma šta vam je, druže oficiru, – umiješa se gostioničareva žena – mi sami gladujemo! Sve su
nam odnijeli – ona je htjela da zaplače, ali joj to ne pođe za rukom.
– Gladujete, a držite služavku – umetnu Serjoža.
– Ma kakva ti je to služavka? To samo siromašna djevojka živi kod nas. Nema kuda. Neka vam
sama Hristina kaže.
– Dobro – gubeći strpljenje, uzviknu Timošenko. – Prelazimo na stvar!
Napolju je već svanulo, a u krčmarevoj kući još uvijek je trajao pretres. Ogorčen neuspjelim
trinaestočasovnim traženjem, Timošenko je bio odlučio da prekine pretres, ali upravo kada se
Serjoža spremao da ide, iz djevojačke sobice ču šapat:
– Sigurno, u kuhinji, u peći.
Deset minuta kasnije bila je razvaljena velika ruska peć i pod njom nađen željezni poklopac. A
poslije jedan sat pored gomile danguba krenuo je kamion od dvije tone, natovaren huradima i
džakovima.
*
Jednog toplog dana, sa malim zavežljajem u ruci, stigla je sa stanice Marija Jakovljevna. Gorko
plačući, slušala je Artjomovu priču o Pavki. Za nju su nastali mračni dani. Nije se imalo od čega
živjeti, i ona se prihvatila da crvenoarmejcima pere rublje, a oni ioj isposlovaše vojničko
sljedovanje.
Jednom, predveče, brže nego obično, ispred prozora je prošao Artjom. Gurnuvši vrata, s praga
uzviknu:
– Pavka se javio!
»Dragi brate Artjome!« pisao je Pavka. »Javljam ti, dragi brate, da sam živ iako nisam baš
potpuno zdrav. Metak me zgodio u bedro, ali već se oporavljam. Doktor veli da kost nije povrijeđena.
Za mene se ne brini, sve će proći. Ako dobijem odsustvo, možda ću doći poslije bolnice. Do matere
nisam stigao, ispalo je tako da sam ti ja sada crvenoarmejac konjičke brigade druga Katovskog,
ikoga sigurno znate po njegovom junaštvu. Takvih ljudi ja još nisam vidio, i vrlo poštujem našeg
komandanta brigade. Je li stigla naša mama? Ako je kod kuće, predaj joj veliki pozdrav od mlađeg
sina. I molim da mi oprostite za sva uzrujavanja. Tvoj brat.
Artjome, zađi kod šumara i reci za pismo.«
Mnogo je suza prolila Marija Jakovljevna, a vjetrogonjasti sin nije napisao čak ni to gdje leži.
Često je Serjoža išao na stanicu i navraćao u zeleni vagon sa natpisom: »Agitprop Političkog
odjeljenja Divizije«. Tu, u malom kupeu, radile su Ustinovičeva i Ignatjeva. Ignatjeva, sa svojom
cigaretom u ustima, lukavo se smješkala uglovima usta.
Sekretar Komsomolskog rejonskog komiteta nekako se neprimjetno zbližio s Ustinovičevom i,
osim svežnjeva literature i novina, svaki put je sa stanice nosio i nejasno osjećanje radosti koju je
stvarao taj susret.
Pozorište Političkog odjeljenja Divizije svakodnevno je bilo puno radnika i crvenoarmejaca. Na
tračnicama je stajao, izlijepljen upadljivim plakatima, agitacioni voz Dvanaeste armije. U njemu je
ključalo i dan i noć. – radila je tipografija, izdavali su se listovi, leci, proglasi. Front je sasvim blizu.
Slučajno se Serjoža našao uveče u pozorištu. Među crvenoarmejcima našao je Ustinovičevu.
Prateći je kasno uveče na stanicu, gdje su živjeli drugovi iz Političkog odjeljenja, Serjoži se ote:
– Zašto to, drugarice Rita, ja uvjek želim da te vidim? – i dodade: – S tobom mi je tako prijatno!
Poslije susreta s tobom osjećam se bodriji, htio bih da radim bez prestanka.,.
Ustinovičeva se zaustavi.
– Slušaj, ti, druže Bruzžače, daj da se dogovorimo da se više nećeš upuštati u liriku. Ja ne volim
takve stvari.
Serjoža pocrvenje kao učenik kada dobije ukor.
– Ja ti to rekoh kao prijateljici, – odgovori on – a ti meni... Sta sam ti to tako
kontrarevolucionarno rekao? Više, drugarice Ustinovič, naravno, neću govoriti takve stvari.
Pruživši joj na brzinu ruku, on gotovo potrča u grad.
Nekoliko dana uzastopce Serjoža se nije pojavljivao na stanici kada ga je Ignatjeva pozivala, on
se izgovarao da je zauzet poslom.
Istinu govoreći, Serjoža je stvarno bio zauzet.
*
Jedne noći kada se Šudik vraćao kući ulicom u kojoj su većinom živjeli Poljaci, viši službenici
šećerane, neko je pucao na njega. Zbog toga su izvršeni pretresi. Nađeno je oružje i dokumenta
»Strijelca«, organizacije pristalica Pilsudskog.
Ustinovičeva je došla na sastanak u Revkom. Pozvavši Serjožu u stranu, mirno ga upita:
– šta je to, ti udario u malograđansko samoljublje? Lični razgovor prenosiš na rad? To ti, druže,
nimalo ne valja.
I opet je Serjoža, kada mu je to bilo na ruku, počeo navraćati u zeleni vagon.
Bio je na okružnoj konferenciji. Čitava dva dana se vatreno prepirao. Treći dan se, zajedno sa
čitavim plenumom, naoružao i čitava dvadeset i četiri sata je po šumama s one strane rijeke ganjao
bandu Zarudnog, nedotučenog petljurovskog glavešine. Kada se vratio, zatekao je Ustinovičevu kod
Ignatjeve. Otpratio ju je na stanicu i, opraštajući se, čvrsto-čvrsto joj stegao ruku.
Ustinovičeva je srdito trgla ruku. I opet Serjoža dugo vremena nije navraćao u vagon Agitpropa.
Čak kada je to bilo nužno, on je izbjegavao susret s Ritom. Na njeno navaljivanje da objasni svoje
držanje, on je odbrusio:
– O čemu s tobom da razgovaram? Opet ćeš da mi prišiješ nekakvu malograđanštinu ili izdaju
radničke klase!
*
Na stanicu su stigli transporti Kavkaske divizije, odlikovane Crvenom zastavom. U Revkom su
došla tri crnomanjasta komandira. Visoki, mršavi, utegnut ukrašenim pojasom, navalio je na
Dolinika:
– Ništa nemoj da mi pričaš, nego daj sto kola sijena! Konji pocrkaše!
Serjoža je bio upućen sa dvojicom crvenoarmejaca da nabavi sijeno. U selu je udario na kulačku
bandu. Crvenoarmejce su razoružali i isprebijali na mrtvo ime. Serjoža je prošao bolje, poštedjeli su
ga zbog mladosti. U grad su ih dovezli članovi Kombeda.
U to selo je upućen odred. Sljedećeg dana je dovezeno sijeno.
Serjoža je ležao u sobi Ignatjeve, jer nije htio da uznemiruje porodicu. Posjetila ga je Rita. Prvi
put te večeri osjetio je njen stisak ruke tako topao i čvrst na kakav se on nikada ne bi usudio.
*
Jednog toplog dana oko podne Serjoža je navratio u vagon, pročitao je Riti pismo od Korčagina i
pričao joj o svom drugu. Odlazeći dobaci:
– Idem u šumu, okupaću se u jezeru.
Ostavljajući posao, Ustinovičeva ga zadrža:
– Pričekaj malo, zajedno ćemo.
Zaustavili su se pored jezera blistavog kao ogledalo. Mamila je svježina tople, bistre vode.
– Ti idi na put i pričekaj. Ja ću da se kupam – komandova Ustinovičeva.
Serjoža sjede na kamen pored mostića i okrenu lice prema suncu.
Za njegovim leđima je pljuštala voda.
Kroz drveće je ugledao Tonju Tumanovu i vojnog komesara agitacionog voza Čužanina. Lijep, u
elegantnom koporanu, utegnut opasačem sa kaišićima, škripeći čizmama, išao je sa Tonjom podruku
i nešto pričao.
Serjoža je odmah poznao Tonju – ona mu je donijela ono pisamce od Pavluše. I ona je u njega
gledala – očevidno ga je poznala. Kada su došli do njega, on izvadi pismo iz džepa i zaustavi Tonju:
– Drugarice, izvinite. Imam jedno pismo koje se djelimično i na vas odnosi.
On joj pruži ispisani list. Oslobodivši ruku, ona uze da čita pismo. Jedva primjetno list je
podrhtavao u njenoj ruci. Vraćajući ga Serjoži, Tonja upita:
– Ništa više ne znate o njemu?
– Ne.
Pozadi, pod nogama Ustinovičeve, zaškripa šljunak. Čužanin primijeti Ritu, i šapnu Tonji:
– Hajdemo.
Zaustavi ga podrugljiv i prezriv glas Ustinovičeve.
– Druže Čužanine! Vas tamo u vozu čitav dan traže.
Čužanin poprijeko i mrko pogleda na nju.
– Ništa, Mogu oni i bez mene.
Gledajući za Tonjom i komesarom, Ustinovičeva reče:
– Kada će već da ispraše tu vucibatinu?!
Njišući svojim velikim krošnjama, šuštala, je šuma. Jezero je mamilo svojom svježinom. Sada se
i Serjoži prohtjelo da se okupa.
Poslije kupanja on nađe Ustinovičevu nedaleko od prosjeke, na oborenom hrastu.
 Zagovorivši se, išli su u dubinu šume. Na malom proplanku sa visokom svježom travom odlučiše
da se odmore. U šumi je tišina. Samo se čuje šapat hrastova. Ustinovičeva leže na meku travu i pod
glavu stavi savijenu ruku. Njene vitke noge u starim zakrpljenim cipelama gubile su se u visokoj
travi. Serjoža slučajno pogleda njene noge i primijeti uredne zakrpe. Pogleda na svoju čizmu sa
velikom rupom kroz koju je virio prst i zasmija se.
– Šta ti je?
Serjoža pokaza čizmu.
– Kako ćemo mi ratovati u takvim čizmama?
Rita ne odgovori. Grickajući stabljiku trave, ona je mislila o nečem drugom.
– Čužanin je slab komunist – reče ona najzad. – Svi naši politički radnici idu u traljama, a on se
samo o sebi brine. On je u našoj
Partiji potpuno slučajan čovjek... A na frontu je zaista ozbiljna situacija. Naša zemlja će dugo
morati da vodi žestoku borbu – poćutavši, dodade: – Mi ćemo, Sergeju, morati da ratujemo i riječju i
puškom. Jesi li čuo o odluci CK da se četvrtina komsomolaca mobiliše za front? Meni se čini,
Sergeju, da mi ovdje nećemo dugo ostati.
Serjoža ju je slušao i sa čuđenjem lovio u njenom glasu neki neobičan ton. Njene crne, blistave i
vlažne oči bile su uperene na njega.
Umalo da se ne zaboravi i reče da su joj oči kao zrcalo i da se u njima sve vidi, ali se na vrijeme
uzdrža.
Rita se pridiže na lakat.
– Gdje je tvoj revolver?
Sergej s ogorčenjem opipa svoj opasač.
– U selu su mi ga kulački banditi oduzeli.
Rita gurnu ruku u džep svoje bluze i izvadi sjajni brauning.
– Sergeju, vidiš onaj hrast? – pokaza revolverom na izbrazdano stablo dvadesetak koraka od njih.
Podigavši ruku u visinu očiju, gotovo ne ciljajući, opali. Prsnu odvaljena kora.
– Vidiš? – reče zadovoljno i ponovo opali. Opet zašušta kora padajući u travu.
– Drži, – dajući mu revolver, Rita se podsmjehnu – da vidimo kako ti gađaš.
Od tri hica jedan je promašio. Rita se nasmiješi:
– Mislila sam – biće gore.
Ostavi revolver na zemlju i leže na travu. Kroz tkaninu bluze ocrtavale su se njene čvrste grudi.
– Sergeju, hodi ovamo – reče ona tiho.
On se primače.
– Vidiš to nebo? Ono je plavo. Ti imaš iste takve oči. To nije dobro. Tvoje oči treba da budu sive,
čelične. Plavo – to je nešto isu više nježno.
I, sasvim neočekivano, ona obuhvati njegovu plavokosu glavu i samovoljno ga poljubi u usta.
*
Prošla su dva mjeseca. Nastala je jesen.
Neprimjetno se spustila noć i u crnu koprenu zavila drveće. Telegrafista štaba Divizije nagnuo se
nad aparat koji je otkucavao morzeove znakove i pridržavao traku što je kao zmija klizila između
njegovih prstiju. Od tih tačkica i crtica hitro je na blanketu sastavljao rečenice:
 »Načelniku štaba Prve divizije, kopija Predrevkoma grada Šepetovke. Naređujem da se sve
ustanove evakuišu deset sati po prijemu ovoga telegrama. U gradu ostaviti bataljon koji se stavlja na
raspoloženje komandantu N-skog puka, koji komanduje ratnim zonama. Štab divizije, Političko
odjeljenje i sve vojne ustanove ima da se povuku na stanicu Barančev. O izvršenju ove naredbe
izvijestiti komandanta Divizije. Potpis.«
Deset minuta kasnije kroz opustjele ulice grada projurio je motocikl svijetleći acetilenovim
okom. Frkćući, on se zaustavio pred vratima Revkoma. Motociklist je predao telegram predsjedniku
Revkoma Doliniku. Odmah se ustrčaše ljudi. Postrojavala se specijalna četa. Sat docnije kroz grad su
zakloparala kola natovarena stvarima Revkoma. Na Podoljskoj stanici vršen je utovar u vagone.
Kada je čuo sadržaj telegrama, Serjoža je istrčao za motociklistom.
– Druže, može li se s vama na stanicu?
– Sjedi pozadi. Samo se čvrsto drži.
Deset koraka od vagona, već prikopčanog kompoziciji, Serjoža obuhvati Ritina ramena i,
osjećajući da gubi nešto dragocjeno, prošapta:
– Zbogom Rita, drugarice moja draga! Mi ćemo se još naći, samo ne zaboravljaj me.
Užasnut, osjeti da će se tog trenutka rasplakati. Morao je da ode. Nemajući više snage da govori,
on joj samo do bola čvrsto steže ruke.
*
I grad i stanicu jutro je zateklo puste i osirotjele. Kao da se opraštala od grada čula se sirena
lokomotive posljednjeg voza. Iza stanice, s obje strane pruge, pruži se zaštitni lanac bataljona koji je
ostao u gradu.
Opadalo je žuto lišće i ogolijevalo drveće. Vjetar je podizao opalo lišće i valjao ga po ulicama.
U šinjelu crvenoarmejca, utegnut platnenim fišeklijama, Serjoža je sa desetinom crvenoarmejaca
držao raskrsnicu kod šećerane. Čekali su Poljake.
Avtonom Petrovič pokuca na vrata svoga susjeda Gerasima Leontjeviča. Ovaj, još neodjeven,
izviri kroz odškrinuta vrata.
– Šta se dogodilo?
Pokazujući na crvenoarmejce sa puškama na gotovs, Avtonom. Petrovič namignu svome
prijatelju:
– Odlaze.
Gerasim Leontjevič ga zabrinuto pogleda.
– A znate li kakvi su znaci kod Poljaka?
– Čini mi se – jednog lavi orao.
– Gdje bih ga našao?
Avtonom Petrovič ljutito počeša zatiljak.
– Pa da, njima to nije ništa – porazmislivši, dodade: Došlo im u glavu, i odoše. A ti sada lupaj
glavu kako ćeš se prilagoditi novoj vlasti.
Tišinu prolomi sitno štektanje mitraljeza. Pred stanicom neočekivano zagudi lokomotiva i
odjeknu teški topovski pucanj. Zavijajući i stenjući, visoko pod nebom proreza vazduh teška granata.
Pade na put iza fabrike i modrikastim dimom obavi žbunje pored puta. Pogledajući iza sebe, ćutke su
se povlačili redovi crvenoarmejaca.
 Niz Serjožin obraz skotrlja se hladna suza. Brzo je obrisa i pogleda drugove. Ne, niko nije vidio.
Uporedo s njim išao je visoki i mršavi Antek Klopotovski, sa pilane. Prst mu je na okidaču.
Namrgođen je i zabrinut. Pogled mu se susrete sa Serjožinim pogledom, i on poče da odaje svoje
tajne misli:
– Sada će početi da proganjaju naše, osobito moje. »Poljak«, reći će, »a digao se protiv poljskih
legionara.« Istjeraće starog iz pilane, i još će korbačom da mu daju. Govorio sam starom da ide s
nama, ali on nema snage da ostavi porodicu. Ah, prokletnici, samo da nam se što prije s njima
sudariti! – i Antek nervozno podiže s očiju crvenoarmejski šljem.
– Zbogom, rodni građe, neugledni i prljavi, s ružnim kućicama i izrovanim putevima! Zbogom,
moji najdraži, zbogom, Valja, zbogom, drugovi koji odlazite u ilegalnost! Dolaze tuđinci, zlobni
bijeli poljski legioni, koji ne znaju za milosrđe.
Tužnim pogledom pratili su crvenoarmejce radnici ložione u svojim od mazuta crnim košuljama.
– Drugovi, opet ćemo doći! – uzbuđeno im doviknu Serjoža.


 GLAVA OSMA

U sumaglici praskozorja mutno svjetluca rijeka i žubori preko oblih kamenčića pored obale. Od
obale prema sredini rijeka je mirna i njena površina izgleda nepomična, a boja je siva i svjetlucava.
Na sredini je tamna, nemirna, i vidi se njen moćni tok. Lijepa je i veličanstvena. O njoj je Gogolj
napisao ono svoje umjetnički nenadmašno djelo »Divni Dnjepar...« Strma je i visoka desna obala. Ona
se nadnijela nad Dnjepar kao planina koja se zaustavila pred tom širinom rijeke. Nizina lijeve obale
je sav od pjeskovitih goleti. Njih Dnjepar ostavlja poslije proljetnih poplava kada se vraća u svoje
korito.
U tijesnom rovu pored rijeke njih petoro. Složno su prilegli pored zatubastog »maksima«. To je
izvidnica Sedme streljačke divizije. Licem prema rijeci, kod mitraljeza je prilegao na bok Serjoža
Bruzžak.
Iznemogle u beskrajnim okršajima i tučene orkanskom artiljerijskom vatrom Poljaka, juče su
naše jedinice napustile Kijev. Prešle su na lijevu obalu i utvrdile se.
Ali povlačenje, veliki gubici i, najzad, predaja Kijeva protivniku teško su djelovali na borce. Idući
kroz šumu, Sedma divizija se junački probijala kroz obruč i, izišavši prema željezničkoj pruzi kod
stanice Malin, strašnim udarom je raspršila poljske jedinice, koje su bile zauzele stanicu, odbacila ih
u šumu i tako oslobodila drum prema Kijevu.
Sada, kada je grad ljepotan izgubljen, crvenoarmejci su bili utučeni.
Potisnuvši crvene jedinice iz Darnice, Poljaci su zauzeli manji mostobran na lijevoj obali kod
željezničkog mosta.
Ali bez obzira na sve napore, oni nisu mogli da se probiju dalje, jer su bili dočekani žestokim
protivnapadima.
Serjoža gleda kako teče rijeka i ne može da ne misli na jučerašnji dan.
Obuzet opštim bijesom, juče u podne je u protivnapadu dočekivao bijele Poljake. Juče se prvi put
prsa u prsa sudario s legionarom. Nesuvislo se derući i isturivši pušku sa kao sablja dugačkom
francuskom bajonetom, u dugačkim skokovima jurio je na njega golobradi legionar. Samo jedan
trenutak vidio je Sergej njegove podivljale oči. Jedno magnovenje – i Sergej udari vrhom bajoneta
po Poljakovom bajonetu. i blještavo francusko sječivo bilo je odbačeno u stranu.
Poljak pade...
Ruka Sergejeva ne zadrhta. On zna da će još morati ubijati. On, Sergej, koji umije tako nježno da
voli i koji je tako postojan u svom prijateljstvu. On nije svirep ni krvoločan, ali on zna da su ovi
vojnici, koje su svjetski paraziti prevarili i nahuškali, sa zvjerskom mržnjom krenuli na njegovu
voljenu republiku.
I on, Sergej, ubija samo zato da. bi približio dan kada ljudi na zemlji više neće ubijati jedan
drugoga.
Paramonov ga uhvati za rame:
– Sergeju, moramo se povući, uskoro će nas primijetiti.
 *
Već čitavu godinu Pavle Korčagin juri po svojoj zemlji, juri na kolima s mitraljezom, juri na
lafetu i na svom čulavom konju. Zamomčio se i ojačao. Rastao je u stradanjima i nevoljama.
Nekako je zarasla koža do krvi oguljena teškim torbama s municijom, ali od puške tvrdi žulj na
ramenu više nije prolazio.
Mnogo strašnih stvari Pavle je vidio za ovu godinu dana. Zajedno sa hiljadama boraca takvih kao
i on, poderanih i golih, ali ponesenih neugasivim ognjem borbe za vlast svoje klase, on je uzduž i
poprijeko prokrstario čitavu domovinu, i samo je dvaput bio izbačen iz te bujice.
Prvi put – zbog rane u bedro, a drugi put – u ledenom februaru dvadesete počeo je da se prevrće u
vatri priljepčivog tifusa.
Strašnije od poljskih mitraljeza, vašljivi tifus je kosio redove pukova i divizija Dvanaeste armije.
Armija je držala ogromni prostor, gotovo čitavu sjevernu Ukrajinu, i sprečavala Poljake u daljem
prodiranju. Tek što se oporavio, Pavle se vratio u svoju jedinicu.
Sada je njegov puk zauzimao položaj kod stanice Frontovke, na pruzi koja vodi od Kazatina za
Uman.
Stanica je u šumi. Oko omanje stanične zgrade nalaze se razrušene i napuštene kućice. Nemoguće
je postalo ovdje živjeti. Već treću godinu borbe se čas stišavaju čas opet razgaraju. Koga sve
Frontovka nije vidjela za ovo vrijeme!
Sada su ponovo sazrijevali krupni događaji. U vrijeme kada se, strašno prorijeđena prilično
dezorganizovana, Dvanaesta armija, pod pritiskom poljskih armija, povlačila prema Kijevu,
proleterska republika je spremala uništavajući udarac bijelim Poljacima, zanesenim svojim
pobjedničkim maršem.
U pohodu, besprimjernom u vojnoj istoriji, sa dalekog sjevernog Kavkaza prebacivale su se u
Ukrajinu divizije Prve konjičke armije, prekaljene u borbama. Četvrta, Šesta, Jedanaesta i Četrnaesta
konjička divizija približavale su se, jedna za drugom, oblasti Umana, grupisale se u pozadini našeg
fronta i, idući u susret odlučnim bitkama, uz put čistile s puta mahnovske bande8.
Šesnaest i po hiljada konjanika, šesnaest i po hiljada boraca opaljenih stepskim suncem.
Sva pažnja Vrhovne komande crvenih i komande jugozapadnog franta bila je posvećena tome da
pripremani odlučni udarac ne bi bio spriječen od strane Poljaka, pilsudskovaca. Štab Republike i
frontova brižljivo je čuvao grupacije ove konjičke mase.
Na umanskom sektoru bile su prekinute akcije. Neprekidno su brujale direktne telegrafske žice od
Moskve do štaba fronta – u Harkovu, a odavde štabovima Četrnaeste i Dvanaeste armije. Na uske
telegrafske trake otkucavane su šifrovane zapovijesti: »Ne dozvoliti da Poljaci primijete grupisanje
konjičke armije.« Ako je negdje i dolazilo do aktivnosti, to je bilo samo tamo gdje su pokreti Poljaka
prijetili da u borbu uvuku divizije buđonovske konjice.
Plaminjaju riđi jezici vatre i mrki kolutovi dima se vijugaju uvis. Krilata gamad ne voli dim, pa,
uznemirena, u brzom roju plahovito leti od vatre. U širokom krugu oko rasplamsale vatre sjede
borci, njihova lica plamen je prelio bakrenom bojom.
U sivom pepelu oko vatre griju se kotlići i u njima se pjenuši voda. Ispod zapaljene klade iskoči
plameni jezik i jednim krajem liznu nečiju čupavu glavu. Glava se izmače i nezadovoljno promrsi:
– Vrag te odnio!
Čitav krug se zasmija.
 Postariji crvenoarmejac u suknenoj bluzi, podrezanih brkova, pregledavši cijev puške prema
vatri, razvuče basom:
– E, baš je momak udario u nauku: ni vatre ne osjeća.
– Pa daj, Korčagine, ispričaj nam što si tamo pročitao.
Pipajući opaljeni čuperak, mladi crvenoarmejac se nasmiješi.
– Stvarno je, druže Andruščuče, knjižica i po. Kako sam je se dokopao, ne mogu se odvojiti od
nje.
Mladi prćonosi Korčaginov susjed, koji je usrdno poslovao oko kaišića od fišeklije, grizući
debeli konac, upita radoznalo:
– A o čemu tamo pišu? – i namotavajući ostatak konca na iglu, koja mu je bila zabodena u šljem,
dodade: – Jako me zanima ako je o ljubavi.
Svi se nasmijaše. Matvejčuk podiže u obliku četke ošišanu glavu i, šeretski načkiljivši na lijevo
oko, obrati se mladiću:
– Pa šta, Sereda, ljubav je dobra stvar. Ti si momak lijep, kao slika! Ma kuda da dođemo, zbog
tebe djevojke noge polomiše. Samo imaš mali defekt, nos ti je – kao dugme. Ali i to se može
popraviti. Objesi o nos ručnu granatu desetfuntovku Novickoga, ona će ti za jednu noć otegnuti nos.
Od provale smijeha uplašeno frknuše konji, koji su bili privezani za mitraljeska kola.
– Nije stvar u ljepoti, nego u tikvi – on se značajno kucnu po čelu. – Imaš oštar jezik, a sam si
najobičniji zvekan.
Tatarinov priđe i razdvoji drugove, koji su bili spremni da se uhvate u koštac.
– De-de, momci, zašto da se koljete? Bolje će biti da nam Korčagin nešto pročita ako to štogod
vrijedi.
– Deder, Pavka, raspali! – začu se sa svih strana.
Korčagin privuče sedlo vatri, sjede na njega i na koljenima rastvori malu debelu knjigu.
– Drugovi, ova knjiga se zove »Obad«. Dobio sam je od vojnog komesara bataljona. Ona na
mene jako djeluje. Ako ćete sjediti mirno, ja ću vam čitati.
– Raspali, Pavka, ne zanovijetaj! Niko ti neće smetati.
Kada su vatri neprimjetno prišli komesar i komandant puka drug Puzirevski, oni su vidjeli
jedanaest pari očiju uperenih u čitača.
Puzirevski se okrete komesaru i pokaza rukom na grupu:
– To ti je, eto, polovina pukovske izvidnice. Među njima imam četvoricu: sasvim mladi
komsomolci, a svaki vrijedi koliko dobar borac. Vidiš, onaj što čita i onaj drugi, oči kao kod vučića,
to su Korčagin i Žarki. Prijatelji su, ali među njima ne prestaje potajna ljubomora. Ranije je Korčagin
kod mene bio prvi izvidnik. A sada ima opasnog konkurenta. Pogledaj, evo sada, sasvim neprimjetno,
vrše politički rad, a uticaj je vrlo velik. Za njih može da se kaže – mlada garda!
– Čita li to politruk9 izvidnice? – upita komesar.
– Ne, politruk je Kramer.
Puzirevski podbode konja, priđe bliže i viknu gromko:
– Zdravo, drugovi!
Svi se okrenuše. Lako skočivši sa sedla, komandant priđe izvidnicima.
– Šta, grijemo se, prijatelji, ha? – on se široko nasmiješi, i njegovo odvažno lice s uskim, pomalo
mongolskim očima izgubi svoju strogost.
Izvidnici dočekaše komandanta radosno i prijateljski, kao starog druga. Komesar se spremao da
jaše dalje, i ostade na konju.
Zabacivši futrolu s mauzerom, Puzirevski sjede pored Korčagina i ponudi vojnike:
– Da zapalimo, ha? Imam dobrog duvana.
Zapalivši, obrati se komesaru:
– Ti, Doronjine, produži, a ja ću ostati ovdje. Ako u štabu budem potreban, javite mi.
Kada Doronjin odjaha, Puzirevski reče Korčaginu:
– Čitaj dalje da i ja čujem.
Pročitavši posljednje stranice, Pavle ostavi knjigu na koljenu i zamišljeno se zagleda u plamen.
Nekoliko minuta niko ni riječi ne izusti. Svi su se nalazili pod utiskom Obadove pogibije.
Puzirevski je pušio i čekao da ljudi počnu iznositi svoja mišljenja.
– Težak slučaj – Sereda prekide ćutanje. – Znači, postoje na svijetu takvi ljudi. Takvu stvar čovjek
ne bi izdržao, ali kada ide za idejom, tako to kod njega sve i ispada.
Knjiga je na njega snažno uticala, i on je govorio uzbuđeno.
Andrjuša Fomičev, obućarski pomoćnik iz Bijele Crkve, gnjevno uz viknu:
– Da meni dopadne šaka taj popo koji mu je u usta krst gurao, ja bih tu mrcinu ucmekao bez
ikakva razmišljanja!
Androščuk štapom podgurnu kotlić bliže vatri i poče uvjereno:
– Kada umireš a znaš za što, to je nešto osobito. Onda čovjek i snagu dobija. Kada si uvjeren da si
u pravu, treba umirati bez: kuknjave. Tako ti, eto, i junaštvo ispada. Znao sam jednog mladića.
Porajka se zvao. On ti je, kad su ga u Odesi zatekli bijeli, onako u vatri, udario na čitav vod. Nisu
stigli ni bajonetom do njega, a on je sebi pod noge tresnuo granatu. Sam je odletio u komade, ali je i
čitavu gomilu bijelih povaljao oko sebe. A kad bi ovako pogledao na njega: jado. O njemu niko ne
piše knjigu, a trebalo bi. Među našim ljudima ima mnogo veličina.
Promiješa kašikom po kotliću, napući usne, kašikom proba čaj i produži:
– A postoji i pasja smrt. Prljava i bez počasti smrt. Kada smo vodili borbu pod Isjaslavljem,
starom, još za vrijeme kneževa podignutom gradu. Na rijeci Gorin. Ima tamo poljska crkva,
nepristupačna kao kakva tvrđava. Mi uskočili ovako u grad, u vrsti po jedan probijamo se kroz
uličice. Desno krilo drže Letonci. Istrčimo ti mi, znači, na cestu, kad tamo, za ogradom jedne bašte
privezana tri osedlana konja.
– Mi ti, jasna stvar, mislimo: Poljaci. Nas desetak trkom u dvorište. Ispred nas, sa mauzerčinom u
ruci, gura komandir letonske čete.
– Dotrčasmo do kuće. Vrata otvorena. Uđemo. Kad imaš šta da vidiš, mislili smo Poljaci, a ispalo
obrnuto. Tu ti operiše naša patrola. Prije nas stigli. Vidimo, događa se nešto sasvim žalosno. Stvar
očigledna: na ženu navalili. Tamo ti je, znači, živio neki poljski oficirčić, i oni ti, znači, njegovu
ženetinu na pod povalili. Kad to ugleda ovaj Letonac, viknu nešto na njihovom. Oni drugi se baciše,
zgrabiše onu trojicu i izvukoše u dvorište. Nas Rusa je bilo samo dvoje, ostalo sve Letonci.
Komandir se zvao Bredis. Ja njihovog jezika ne znam, ali vidim – likvidacija, čvrsti su ti ti Letonci
kao sami kremen. Dovukli oni te uza zid konjušnice. Vidim, gotovo je, ucmekaće ih. Jedan od tih
ukebanih – krupna momčetina, crven kao rak, branio se, trgao. Psuje sve do sedmog pokoljenja.
»Zbog neke ženetine – viče – uza zid da me stave!« I drugi isto tako mole da ih poštede.
 – Od svega toga jeza me uhvati. Pritrčah ti ja Bredisu i velim: »Druže komandire, neka im sudi
vojni sud. Zašto da ti prljaš ruke njihovom krvlju? U gradu se još vodi borba, a mi tu s ovima da se
obračunavamo.« On se trže i tako se prema meni okrenu da se odmah pokajah zbog svojih riječi. Oči
kao u tigra. Mauzer mi u zube naperi. Nema šta, gadno ispalo, sedam godina ratujem, a tu, najednom
– slabić. Vidim, ubiće me bez ikakva suda. Prodera se na mene ruski da teško razumjeh: »Naša zastava
je krvlju natopljena, a oni – sramote čitavu armiju! Banditi moraju smrću platiti!«
– Ja ne izdržah, potrčah iz dvorišta. Za leđima zatreštaše pucnji. Shvatih – gotovo je. Kada smo
opet pošli u vrsti po jedan, grad je već bio zauzet. Eto ti šta se dogodilo. Pasjom smrću su zaglavili. U
toj patroli je bilo i onih što su nam se prišljamčili kod Melitopolja. Ološ. Prije toga su kod Mahna
bančili.
Stavivši kotlić kod nogu, Androščuk poče da razvezuje torbu sa hljebom.
– Vidiš, zavuče se među nas i takvo đubrinje. Ne možeš sve provjeriti. Tobože, i oni su za
revoluciju A samo blate sve ostale. A teško je bilo gledati takve stvari. I još nikako ne mogu da to
zaboravim – završi on i poče da pije čaj.
Tek kasno noću zaspala je konjička izvidnica. Sereda je u snu ćurlikao kroz nos. Puzirevski je
spavao položivši glavu na sedlo, a politruk Kramer je nešto zapisivao u svoju bilježnicu.
Sutradan, vrativši se iz izvidnice, Pavle pri veza konja za drvo i pozva Kramera, koji je upravo
pio čaj.
– Slušaj, politruče, kako ti gledaš na ovu stvar: ja se spremam da se prebacim u Prvu konjičku?
Kod njih se sprema nešto papreno. Nije ih se toliko sabralo radi nekog veselja. A mi ćemo ovdje da
se kiselimo i guramo.
Kramer ga pogleda iznenađeno.
– Kako to – prebaciti se? Šta je to za tebe Crvena armija – igra neka? Na što to liči? Ako mi
pođemo da trčkaramo iz jedne jedinice u drugu, prekrasno će to da izgleda!
Zar nije svejedno gdje čovjek ratuje? – prekide ga Pavle.
Tamo ili ovdje. Ja ne dezertiram u pozadinu.
Kramer odreza odlučno:
– A disciplina, po tvom mišljenju, šta je to? Kod tebe je, Pavle, sve na svom mjestu, ali što se tiče
anarhije, tu se zaplićeš. Prohtjelo se – i napravio. A Partija i Komsomol su izgrađeni na željeznoj
disciplini. Partija je iznad svega. I svaki od nas mora da bude ne tamo gdje mu se hoće, nego gdje je
potreban. Zar Puzirevski nije odbio tvoj prelazak? Znači – tačka.
Visoki, mršavi Kramer, žućkasta lica, zakašlja se od uzbuđenja. Olovna tipografska prašina
duboko se uvriježila u njegovim plućima, i na njegovom licu često se pojavljivala nezdrava rumen.
Kada se Kramer umirio, Pavle reče tiho, ali odlučno:
– Sve je to tako, ali ja ću ipak preći buđonovcima – to je gotova stvar.
Sljedećeg dana Pavla više nije bilo pored večernje vatre.
*
U susjednom selu, na brežuljku kod škole, u širokom krugu sakupili se konjanici. Na zadnjem
dijelu mitraljeskih kola, zabacivši kapu na sam potiljak, krupni buđonovac je razvlačio harmoniku.
Harmonika je kreštala, gubila takt, a u krugu se lomio u suludom gopaku delija konjanik u širokim
crvenim čakširama.
Na kola i susjedne plotove popele se znatiželjne djevojke i seoski momci da vide poletne igrače iz
konjičke brigade, koja je tek stigla u njihovo selo.
– Ožeži, Toptalo! Udri nogom. Eh, brale! Raspali, harmonikašu!
Ali nezgrapni prsti harmonikaša, koji su mogli saviti konjsku potkovu, na dirkama su se teško
pokretali.
– Mahno ubi Kuljabku Afanasija, – sa žaljenjem reče preplanuli kavalerist – a bio je prvoklasan
harmonikaš. Bio je desnokrilac u našem eskadronu. Žao mi ga. Bio je dobar borac, ali još bolji
harmonikaš.
Pavle je stajao u krugu. Čuvši posljednje riječi, on se progura do kola i stavi ruku na mijeh
harmonike. Harmonika ućuta.
– Šta hoćeš? – ispriječi očima harmonikaš.
Toptalo se zaustavi. Začuše se nezadovoljni glasovi.
– Šta je tamo? Zašto prestade?
Pavle proteže ruku prema kaišu.
– Daj da malo razvučem.
Buđonovac s nepovjerenjem pogleda nepoznatog crvenoarmejca i neodlučno skide kaiš s ramena.
Pavle spretnim pokretom nabaci harmoniku na koljeno. Kao lepezu razvuče mijeh, razigrano
kliznu prstima po dirkama, i odjeknu harmonika koliko je imala snage:
Jabučice, kud se klatiš?
Udariš li Gupčeka,
nećeš da se vratiš!
Toptalo odmah uhvati poznati motiv i, kao ptica uzmahnuvši rukama, vratolomno poletje u krugu
izvodeći nevjerovatne figure. Obijesno i šeretski je udarao dlanovima po sarama, po koljenima, po
zatiljku, po čelu, po donovima i otvorenim ustima.
A harmonika je podstrekivala, začikavala, nosila svojim opojnim ritmom, i Toptalo se okretao
kao čigra zabacujući noge i sopćući:
– Ih, ah, ih, ah!
*
Petog juna 1920. godine, poslije nekoliko žestokih okršaja Prva konjička armija Buđonog probila
je poljski front na sektoru gdje su se spajale Treća i Četvrta poljska armija. Razbivši konjičku
brigadu generala Savickog, koja joj je stajala na putu, armija Buđonog je navalila u pravcu Ružina.
Da bi likvidirala proboj, poljska komanda je u grozničavoj užurbanosti stvorila udarnu grupu.
Prema mjestu okršaja pojurilo je pet oklopljenih gusjeničnih tenkova, koji su tek bili istovareni na
stanici Pogrebišče.
Ali Konjička Armija je zaobišla Zarudnice, odakle se spremao udar, i našla se u pozadini poljskih
armija.
Za Prvom konjičkom pojurila je Kavalerijska divizija generala Kornickog. Ona je dobila zadatak
da udari u leđa Prve konjičke armije, koja je, prema mišljenju poljske, komande, trebala da napadne
najvažniju strategijsku tačku poljske pozadine – Kazatin. Ali to nimalo nije olakšalo položaj bijelih
Poljaka. Mada su oni sutradan zakrpili proboj i za Konjičkom armijom spojili front, u njihovoj
pozadini pojavila se snažna konjička grupacija koja je, poslije uništenja pozadinske baze protivnika,
trebala udariti na kijevsku grupu Poljaka. Za vrijeme svoga napredovanja konjičke divizije su
uništavale manje željezničke mostove i rušile željezničke pruge da bi ostavile Poljake bez puteva za
odstupanje.
Dobivši od zarobljenika podatke da se u Žitomiru nalazi Štab armije – u stvari tamo je bio čak
štab fronta – komandant Konjičke armije odluči da zauzme važne željezničke čvorove i
administrativne centre – Žitomir i Berdičev. U svitanje sedmog juna na Žitomir je jurišala Četvrta
kavalerijska divizija.
U jednom od eskadrona, na mjestu poginulog Kuljabka, kao desnokrilni, galopirao je Korčagin.
U eskadron je bio primljen na kolektivnu molbu boraca, koji nisu htjeli da ostanu bez takvog vrsnog
harmonikaša.
Ne zauzdavajući plahovite konje, eskadroni se lepezasto razvili kod Žitomira i na suncu
zasvjetlucali srebrnim bljeskom svojih sabalja.
Za ječala je zemlja, zasopili konji, na stremenima se pridigli borci.
Zemlja je munjevito bježala ispod nogu. Veliki grad sa svojim baštama hitao je u susret diviziji.
Projurili su pored prvih bašta, probili su se u centar i prolomilo je vazduh »Predaj se!«, strašno i
jezivo kao smrt.
Poljaci su bili tako ošamućeni da gotovo nisu davali otpora. Mjesni garnizon je bio dotučen.
Prilegavši uz vrat konja, jurio je Korčagin, a uporedo s njim, na tankonogom vrancu, Toptalo.
Pred Pavlovim očima odvažni buđonovac takvim munjevitim udarcem sasiječe legionara da taj
nije stigao ni pušku da podigne.
Kaldrma je odjekivala i škrgutala od potkovanih konjskih kopita. Iznenada: nasred puta, na
raskrsnici, mitraljez. Nad njim trojica u plavim uniformama i četvrtastim kapama. Četvrti, sa zlatnim,
kao zmija pletenim širitom na okovratniku ugledavši konjanike, brzo podiže mauzer.
Ni Toptalo ni Pavle nisu mogli zadržati iconja, i jurnuše na mitraljez, pravo u kandže smrti.
Oficir opali ti Korčagina. Promaši... Kao vrabac pijuknu metak pored obraza, a poručnik, odbačen
konjskim grudima, udari glavom o kamenje i prostrije se ničice.
Tog trenutka, grozničavo žureći, satanski se zakikota mitraljez. Uboden desetinom bumbara,
Toptalo pade zajedno sa svojim vrancem.
Uplašeno frkćući, prope se Pavlov konj, skokom prenese jahača preko palih, pravo na ljude kod
mitraljeza i Pavlova sablja, opisavši blještav luk u vazduhu, ureza se u plavi kvadrat kape.
Ponovo sablja uzletje da se ureže u drugu glavu, ali plahoviti konj odskoči u stranu.
Kao nezadrživa planinska rijeka, na raskrsnicu pokulja eskadron, i desetine sabalja zazviždaše u
vazduhu.
*
U dugačkim hodnicima zatvora počeše da odjekuju uzvici.
U ćelijama, prepunim izmučenih i iznurenih ljudi, nas ta uzbuđenje. U gradu se vodi borba – teško
je vjerovati da dolazi sloboda i da su se neznano odakle probili naši.
Pucnji su već u dvorištu. U hodnicima trče ljudi. I, najednom, ono neizrecivo milo: »Drugovi,
izlazite!«
Pavle pritrča vratima sa prozorčićom u koji su zurile desetine očiju. Gnjevno udari kundakom po
bravi. Još jednom, još, i još jednom.
– Čekaj, ja ću bombom! – zaustavi Pavla Mironov i izvuče iz džepa granatu.
 – Stoj! Mamlaze! Jesi li pošašavio! Odmah će ključeve donijeti. Gdje se ne može polomiti,
ključevima ćemo otvoriti.
Hodnikom su već gurali stražare. Začas se hodnik napuni poderanim i prljavim ljudima, koje je
obuzela bezumna radost.
Širom rastvorivši široka vrata, Pavle utrča u ćeliju.
– Drugovi, slobodni ste. Mi smo buđonovci, naša divizija je zauzela grad.
Neka žena sa suzama u očima baci se Pavlu, zagrli ga kao svog rođenog i zajeca.
Za borce divizije draže od svih trofeja, pa i od same pobjede, bilo je ovo oslobođenje pet hiljada
sedamdeset i jednog boljševika i dvije hiljade političkih radnika Crvene armije, koje su bijeli Poljaci
satjerali u kamene ćelije i koji su očekivali strijeljanje ili vješanje. Za sedam hiljada revolucionara
tamna noć se odjednom pretvorila u topli, sunčani junski dan.
Jedan od zatvorenika, kao limun žuta lica, radosno poletje Pavlu. To je bio Samuil Leher, slagač
tipografije u Šepetovki.
Pavle je slušao Samuila. Njegovo lice je potamnjelo. Pričao je o krvavoj tragediji u njegovom
gradiću, i njegove riječi su padale na srce kao kapljice rastopljenog metala.
– Izdao nas je nitkov provokator, i sve su nas za jednu noć pohvatali. Odjednom se svi našli u
šapama vojne žandarmerije. Strašno su nas tukli. Ja sam prošao malo bolje: odmah poslije prvih
udaraca pao sam u nesvijest. Drugi su bili jači. Nismo imali šta da krijemo. Žandarmerija je znala sve
i bolje nego mi sami. Znali su svaki naš korak.
A kako ne bi znali kada je među nama bio izdajica! Ne mogu ni da ti ispričam sve. Ti znaš, Pavle,
mnoge: Valju Bruzžakovu, Rozu Gricman iz sreskog grada, još sasvim djevojčica, sedamnaest
godina, simpatična, imala je tako povjerljive oči. Onda Sašu Bunšafta, znaš, naš slagač, uvijek veseo
mladić, stalno je crtao karikature našeg gazde. Zatim još dva gimnazijalca – Novoselski i Tužic. Sve
ove ti poznaješ. Ostali su iz sreskog grada i drugih mjesta. Bilo je uhapšeno dvadeset devetoro. Među
njima šest žena. Sve su ih zvjerski mučili. Valja i Rozu su silovali prvi dan. Izrugivali su se, gadovi,
kako je ko htio. Polumrtve su ih dovukli u ćelije. Poslije toga Roza je počela da bulazni, i za nekoliko
dana je potpuno poludjela.
– Nisu vjerovali u njeno ludilo, smatrali su da simulira i na svakom saslušanju su je tukli. Užasno
je bilo gledati kada su je strijeljali. Čitavo lice joj je bilo crno od udaraca, oči podivljale, bezumne –
prava pravcata starica.
– Valja Bruzžak se do posljednjeg minuta dobro držala. Umrle su kao pravi borci. Ja prosto ne
znam odakle se kod njih našlo toliko snage. Nemoguće je ispričati kako se odigrala njihova smrt.
Prosto nema takvih riječi... Bruzžakova je bila umiješana u najopasniju stvar: ona je održavala vezu s
radio-telegraf istima iz poljskog štaba. Nju su kao vezu poslali u srez, i kod nje su prilikom pretresa
našli dvije granate i brauning. A granate joj je dao taj isti provokator. Kao što vidiš, sve je bilo
uređeno tako da je mogu okriviti kako je imala namjeru da štab digne u vazduh.
– Eh, Pavle, teško mi je da govorim o posljednjim danima, ali kad već hoćeš, ispričaću ti. Prijeki
sud je odlučio: Valju i dvije druge objesiti, a ostale drugove – strijeljati.
– Poljskim vojnicima, među kojima smo mi radili, bilo je suđenje dva dana prije nego nama.
– Mladog kaplara, radio-telegrafistu Snjegurka, koji je prije rata radio u Lođu kao elektromonter,
optužiše za izdaju domovine i za komunističku propagandu među vojnicima, i osudiše na strijeljanje.
On nije predao molbe za pomilovanje, i bio je strijeljan samo dvadeset četiri sata poslije presude.
 – Po njegovom predmetu Valju su pozvali kao svjedoka. Ona nam je pričala da je Snjegurko
priznao da je vršio komunističku propagandu, ali je energično odbio oputžbu za izdaju domovine.
»Moja je domovina«, rekao je sudijama, »Poljska sovjetska socijalistička republika. Da, ja sam član
Komunističke partije Poljske, a vojnika su od mene silom napravili. I ja sam otvarao oči takvim kao
što sam ja, vojnicima, koje ste vi gonili na front. Možete me za to objesiti, ali ja svoju domovinu
nisam izdao i neću je izdati. Samo naše su domovine različite. Vaša je – panska, gospodska, a moja –
radničko-seljačka. I u mojoj domovini koja će doći – ja u to čvrsto vjerujem – niko me neće
izdajnikom nazvati.«
– Poslije presude sve su nas zajedno držali, a pred izvršenje kazne pretjerali su nas u zatvor.
Preko noći su podigli vješala preko puta zatvora, pored bolnice. Pored šume, malo podalje od puta,
gdje je padina, izabrali su mjesto za strijeljanje. Tamo su i zajedničku jamu iskopali za nas.
– U gradu je presuda bila plakatirana i svima je bila poznata. A obračun s nama Poljaci su odlučili
da izvrše danju i javno da bi svi vidjeli i da bi narod uplašili. Već rano ujutro počeli su goniti narod
na mjesto vješanja. Neki su išli iz radoznalosti, bilo je strašno, ali ipak su išli. Pred vješalima se
sakupilo mnoštvo svjetine. Dokle oko seže – samo ljudske glave. Znaš, oko tamnice je ograda od
greda. Odmah tu uz tamnicu podigli su vješala, i do nas jasno dopire žamor mnoštva glasova. Pozadi,
na ulici, postavili mitraljeze, iz čitavog okruga dotjerali konjičku i pješadijsku žandarmeriju. Cijeli
bataljon je opkolio bašte i ulice. Za osuđene na vješanje iskopali su posebnu jamu odmah pored
vješala. Ćutke smo čekali svoj kraj, i samo ponekad se čula pokoja riječ. Uoči tog dana oprostili smo
se i sve smo rekli šta je ko imao da kaže. Samo je Roza, razgovarajući sama sa sobom u uglu ćelije,
šaptala nešto nerazumljivo. A Valja, slomljena nasiljem i batinanjem, nije mogla da hoda. najviše je
ležala. Komunistkinje iz mjestašca, rođene sestre, zagrlivši se, opraštale su se i, ne mogavši izdržati,
briznuše u plač. Stepanov, iz sreza, mlad, snažan kao neki rvač, momak koji je prilikom hapšenja,
boreći se, ranio dva žandara, uporno je zahtijevao od sestara: »Ne treba plakati, drugarice! Isplačite
se ovdje da ne biste tamo plakale. Da se ne bi krvavi psi radovali. Ionako nam nema poštede, ionako
moramo umirati, pa zato dajte da umremo kako treba. Neka niko od nas ne puzi na koljenima.
Drugovi, ne zaboravljajte, treba lijepo umirati!«
– Onda su došli po nas. Naprijed je Švarkovski, šef kontra-špijunaže, – sadist i bijesni pas. Ako
sam nije silovao, onda je žandarima davao da siluju, a on je uživao u tome. Sve od tamnice pa do
vješala napravili su hodnik od žandara. Ti »kanarinci«, kako su ih nazvali zbog njihovih žutih
naramenica, stajali su s isukanim mačevima.
– Kundacima su nas istjerali u tamničko dvorište, po četvoro nas postrojili i, otvorivši kapiju,
izveli napolje. Poredali su nas pored vješala da bismo gledali pogibiju svojih drugova. Vješala
visoka, sagrađena od debelih direka. Na njima tri omče od debelog usukanog konopca, postolja sa
ljestvicama se oslanjaju na potpornje. Ljudsko more šumi i talasa se. Sve su oči uperene u nas.
Prepoznajemo svoje.
– Podalje, na terasi, sa dogledima u rukama sabralo se poljsko plemstvo i oficiri. Došli su da vide
kako će boljševike da vješaju.
– Snijeg pod nogama je mek, šuma je sijeda, granje kao da je vatom pokriveno, lepršaju snježne
pahuljice, lagano se spuštaju, i na našim usplamtjelim licima se tope. Mi smo gotovo neodjeveni, ali
niko ne osjeća hladnoću, a Stepanov ne primjećuje čak ni to da stoji samo u čarapama.
– Kod vješala vojni tužilac i visoko osoblje. Najzad su iz tamnice izveli Valju i dvojicu drugova
koji su bili osuđeni na vješan je. Sve troje su se uzeli pod ruke Valja je u sredini – nije imala snage da
ide, i drugovi su je pridržavali, a ona, sjećajući se riječi Stepanova da »treba lijepo umirati«, trudi se
da ide pravo. Bila je bez kaputa, u pletenoj bluzi.
– Svarkovskom, očevidno, nije se sviđalo što oni idu pod ruku, i gurnu ih. Valja je nešto rekla, i
za tu riječ ju je konjički žandar svom snagom korbačem udario po licu.
– Gurajući se da se probije kroz kordon prema osuđenicima, u gomili je potresno zavapila neka
žena, ali su je zgrabili i odvukli nekuda. Po svoj prilici to je bila Valjina mati. Kad su se približili
vješalima, Valja zapjeva. Nikada u životu nisam čuo takvog glasa – tako strasno može da pjeva samo
onaj ko ide u smrt. Zapjevala je »Varšavljanku«. Za njom zapjevaše i njeni drugovi. U slijepom
bjesnilu, konjanici su ih tukli korbačima. Ali oni su se držali kao da nisu ni osjećali udaraca. Oborivši
ih, kao vreće su ih vukli prema vješalima. Brzo pročitaše presudu i počeše da im namiču omče. Tada
mi zapjevasmo:
Ustajte, vi zemaljsko roblje...
– Na nas potrčaše sa svih strana, i ja sam samo vidio kako vojnik kundakom izbi stubić ispod
postolja i kako se sve troje zaklatiše u omčama ...
– Nama desetorici, kada smo već stajali uza zid, pročitaše presudu kojom nam se, po milosti
generala, smrtna, kazna zamjenjuje dvadesetogodišnjom robijom. Ostalih sedamnaest – strijeljaše.
Samuil trže okovratnik košulje kao da ga on gušio.
– Tri dana nisu skidali obješene. Kod vješala je i dan i noć stajala straža. Zatim su nam u zatvor
doveli nove zatvorenike. Oni su nam rekli da se četvrtog dana najteži, Toboldin, otkinuo, i tada su već
skinuli i ostale i zakopali odmah tu pored vješala.
– Ali vješala nisu uklanjali. Kada su nas ovamo poveli, mi smo ili vidjeli. Još uvijek stoje onako s
omčama i čekaju nove žrtve.
Samuil zaćuta uperivši ukočen pogled nekud u daljinu. Pavle nije ni primijetio da je pričanje
završeno.
Pred njegovim očima jasno su iskrsla tri ljudska tijela koja se nijemo klate, sa strašnim, na stranu
oborenim glavama.
Na ulici su oštro zatrubili zbor. Taj zvuk trže Pavla, i on tiho, jedva čujno reče:
– Samuilo, hajdemo odavde.
Praćeni konjanicima, ulicom su išli zarobljeni poljski vojnici. Kod tamničke kapije stajao je
komesar puka i u svoju poljsku knjižicu dopisivao naredbu.
– Držite, druže Antipove! – predao je bilješku plećatom komesaru eskadrona. – Odredite stražu, i
sve zarobljenike otpremite u pravcu Novograd – Volinski. Ranjenike previti, smjestiti u kola i
otpremiti u istom pravcu. Odvedite ih dvadeset vrsta od građa pa neka se gube kuda znaju. Mi
nemamo kada da se s njima gnjavimo. Samo pazite, nikakvih grubosti da ne bude prema
zarobljenicima.
Sjedajući u sedlo, Pavle se okrenu Samuilu.
– Jesi li čuo? Oni naše vješaju, a mi njih da pratimo njihovima, i još bez grubosti! Gdje da
nađemo toliko strpljenja?
Komandant puka se okrenu i pogleda ga. Pavle ču odlučne i suhe riječi, koje komandant izgovori
više za sebe.
– Za grubi odnos prema golorukim zarobljenicima mi ćemo strijeljati. Mi nismo bijeli!
I, odlazeći od tamničke kapije, Pavle se sjeti posljednjih riječi naredbe Revolucionarnog vojnog
sovjeta, pročitanog pred pukom:
 »Radničko-seljačka zemlja voli svoju Crvenu armiju. Ona se njome ponosi. I ona zahtijeva da na
njenoj zastavi ne bude nijedne mrlje.«
– Nijedne mrlje – šapuću Pavlove usne.
Dok je četvrta konjička divizija zauzimala Žitomir, Dvadeseta brigada Sedme streljačke divizije,
koja je ulazila u sastav udarne grupe druga Golikova, forsirala je rijeku Dnjepar u oblasti sela
Okunjinova.
Grupi koja se sastojala od Dvadeset pete streljačke divizije i Baškirske konjičke brigade naređeno
je da poslije forsiranja Dnjepra presiječe željezničku prugu Kijev–Korostenj kod stanice Irša. Tim
manevrom je bio odrezan jedini put za povlačanje Poljaka iz Kijeva. Ovdje je prilikom forsiranja
rijeke poginuo član šepetovske Komsomolske organizacije Miša Levčukov.
Kada su trčali preko lelujavog pontonskog mosta, iza brda je, iznad njihovih glava, zašištala
granata i razbila vodu u mlazove. Tog trenutka je Miša pao pod čamac pontona. Voda ga je progutala
i više nije vraćala. Samo je plavokosi crvenoarmejac Jakimenko začuđeno uzviknuo:
– Šta ćemo? Ode Miška pod vodu, nestade kao da ga krava sliznula! – uplašeno buljeći u tamnu
vodu, on se bio zaustavio, ali drugi naletješe na njega i poguraše naprijed.
– Mamlaze, šta si zinuo! Miči se naprijed!
Nije bilo vremena da misli na druga. Brigada je ionako zaostajala za drugim, koje su već zauzele
desnu obalu.
O Mišinoj pogibiji Serjoža je saznao četiri dana kasnije, kada je brigada zauzela stanicu Buča, i,
okrenuvši front prema Kijevu, odbijala žestoke napade Poljaka, koji su pokušavali da se probiju
prema Korostenju.
Pored Serjože se ušančio Jakimenko. Prekinuvši bijesnu paljbu, s mukom otvori zatvarač usijane
puške i, sagnuvši glavu prema zemlji, okrenu se Serjoži.
– Puška mora da se odmori, vrela je kao vatra.
Zbog žestoke pucnjave, Sergej ga je jedva čuo. Kada se paljba malo stiša, Jakimenko mu onako
uzgred reče:
– Tvoj drug se utopi u Dnjepru. Nisam ni vidio, kao da zaroni u vodu – rekavši to, opipa zatvarač,
izvadi iz fišeklije šaržer i požuri da ga gurne u ležište.
*
Jedanaesta divizija, upućena da zauzme Berdičev, u gradu je naišla na žestok otpor Poljaka.
Na ulicama se razvila krvava borba. Pregrađujući put konjici, štektali su mitraljezi. Ali grad je bio
zauzet, i ostaci razbijene poljske vojske dali su se u bijeg. Na stanici su zauzete kompozicije vozova.
Ali najstrašniji udarac za Poljake bila je eksplozija miliona topovskih granata – municijske baze
poljskog fronta. U gradu su sipala stakla kao šljunak, a kuće su se tresle kao da su od kartona.
Udarci po Žitomiru i Berdičevu za Poljake su bili udarci iz pozadine, i oni su se kao dvije bujice
žurno povlačili od Kijeva, očajnički probijajući sebi izlaz iz željeznog obruča.
Pavle je izgubio individualno osjećanje ličnosti. Ovi dani su bili ispunjeni vatrenim okršajima.
On, Korčagin, stopio se u masi i, poput ostalih boraca, kao da je zaboravio riječ »ja«, ostalo je samo
»mi«: naš puk, naš eskadron, naša brigada.
A događaji su jurili munjevitom brzinom. I svaki dan je donosio nešto novo.
Konjička lavina buđonovaca neprestano je zadavala udarac za udarcem i ispreturala i izlomila
Čitavu poljsku pozadinu. Opijene pobjedom, sa strasnom jarošću su jurišale kavalerijske divizije na
Novograd–Volinski – srce poljske pozadine.
Odbijajući se kao talas o vrletnu obalu, povlačili su se i ponovo jurišali s onim strašnim: »Predaj
se!«
Poljacima, ništa nije pomoglo: ni mreže bodljikave žice, ni očajnički otpor garnizona koji je
držao grad. Ujutro dvadeset sedmog juna, forsiravši konjičkim strojem rijeku Sluč, buđonovci su se
probili u Novograd–Volinski i protjerali Poljake u pravcu mjestašca Korec. Istovremeno je i
Četrdeset peta divizija forsirala rijeku Sluč kod Novog Miropolja, a konjička brigada Kotovskog
udarila je na mjesto Ljubar.
Radio-stanica Prve konjičke primila je naređenje od komandanta fronta di se sva konjica uputi na
zauzimanje Rovna. Nezadrživo nastupanje crvenih divizija gonilo je Poljake u raštrkanim i
demoralisanim grupama koje su tražile spasa.
Jednom kada ga komandant brigade poslao na stanicu gdje se nalazio oklopni voz, Pavle je
susreo koga nikako nije očekivao. Konj je u trku skočio na nasip. Kod sivog, prednjeg vagona Pavle
zateže uzde. Strašan svojom nepristupačnošću, sa tamnim ždrijelima sakrivenih topova, stajao je
blindirani voz. Oko njega je poslovalo nekoliko zaprljanih prilika. Podizali su teški čelični poklopac
kod točkova.
– Gdje bih mogao naći komandanta oklopnog voza? – upita Pavle crvenoarmejca u kožnom
kaputu koji je nosio vedro vode.
– Eno tamo – pokaza rukom prema lokomotivi
Zaustavljajući se pored lokomotive, Korčagin upita:
– Ko je tu komandant?
Okrenu se čovjek s rupicom na licu, koji je bio zategnut u kožnu odjeću od glave do nogu.
– Ja sam.
Pavle izvuče iz džepa omot.
– Evo vam naređenje komandanta brigade. Potpišite se na kuverti.
Stavivši koverat na koljeno, komandant se potpisa. Kod srednjeg točka neko je baratao
rnazalicom. Pavle je vidio samo široka pleća i ručicu nagana kako viri iz džepa.
– Evo ti potvrda – čovjek u koži pruži koverat Pavlu.
Spremajući se več da pođe, Pavle je zatezao uzde. Čovjek kod lokomotive se uspravi i okrenu.
Kao da ga vjetar ponio, Pavle skoči sa sedla.
– Artjome, brate!
Umašćeni mašinovođa brzo spusti mazalicu i u svoj medvjeđi zagrljaj ščepa mladog
crvenoarmejca.
– Pavka! Mrcino jedna! Pa to si ti! – uzviknu on ne vjerujući svojim očima.
Komandant oklopnog voza sa čuđenjem je gledao tu scenu. Crvenoarmejci artiljerci su se smijali:
– Vidi, vidi, braća se našla!
*
Devetnaestog avgusta, u borbi kod Lavova, Pavlu je pala kapa s glave. Bio je zaustavio konja da
se vrati po kapu, ali kada vidje da se prednji eskadroni već urezuju u poljske redove, odustade od
toga. Upravo u tom trenutku kroz grmlje iskoči Demidov. Projuri dolje prema rijeci vičući u trku:
– Ubijen komandant divizije!
 Pavle se strese. Poginuo je Letunov, njegov herojski komandant divizije, bezgranično smjeli
drug. Divlja jarost obuze Pavla.
Udarivši tupom stranom sablje svog već krvavih žvala dorata, pojuri u najgušći okršaj.
– Sijeci gadove! Udri poljske plemiće! Letunova su ubili! Sijeci! – i, onako zaslijepljen, ne
gledajući svoje žrtve, sasiječe neku priliku u zelenom mundiru.
Obuzeti bezumnim gnjevom zbog komandantove smrti, eskadroni su sasjekli čitav vod legionara.
U potjeri za onima koji su bježali, izletjeli su na polje, ali sada po njima poče da tuče baterija.
Šrapnele su parale vazduh i sijale smrt.
Pred Pavlovim očima, kao magnezijum, sinu zelen plamen, u ušima kao da grom udari i usijanim
željezom ožeže glavu. Strašno i neshvatljivo se zavrtje zemlja, a onda poče da se iskreće u stranu.
Kao slamčica, Pavle je bio izbačen iz sedla i, preletivši preko doratove glave, lupi o zemlju.
Odjednom je nastala noć.


 GLAVA DEVETA

Oko hobotnice sja, iskolačeno je, krupno kao mačja glava, zatvorenocrveno, u sredini zeleno,
ono plamti, preliva se živom svjetlošću. Hobotnica gmiže desetinama pipaka, pipci su kao klupče
zmija, a ljuštura odvratno šušti. Hobotnica se kreće. Njeni pipci već gmižu po tijelu, oni su hladni i
kolju kao kopriva. Hobotnica isteže svoju žaoku i ona se, kao pijavica, upija u glavu i, grčevito se
skupljajući, sisa njegovu krv. On osjeća kako se krv iz njegovog tijela prelijeva u naduli trup
hobotnice. A žaoka siše, siše, i on na tom mjestu osjeća nesnosnu bol.
Negdje daleko, daleko čuje ljudske glasove:
– Koliki mu je sada puls?
Još tiše odgovara drugi, ženski glas:
– Puls mu je sto trideset osam. Temperatura trideset devet sa pet. Stalno je u bunilu.
Hobotnica je nestala, ali bol od žaoke je ostao. Pavle osjeća – nečiji prsti se dotiču njegove ruke
više zglavka, On pokušava da otvori oči, ali očni kapci su tako teški da nema snage da ih rastavi.
Zašto je tako vruće? Izgleda, mati je naložila peć. Ali opet negdje govore ljudi:
– Puls je sada sto dvadeset dva.
On pokušava da otvori očne kapke. Nutrina gori. Zagušljivo je.
Žedan je. O, kako je žedan! Sada će ustati, napiće se. Ali zašto ne ustaje? Tek što je pokušao da se
pomakne, osjetio je da to nije njegovo, nego tuđe, neposlušno tijelo. Sada će mati donijeti vode, on će
joj samo reći: »Hoću vode.« Nešto se pored njega miče. Da to nije opet hobotnica? Evo je, evo
njenog crvenog oka...
Izdaleka se čuje tihi glas:
– Frosja, donesite vode.
»Čije je to ime?« pokušava se sjetiti, ali od naprezanja tone u tamu. Isplivao je iz tame, i ponovo
se sjetio: žedan sam.
Čuje glasove:
– Izgleda, dolazi sebi.
I već jasnije, bliže, nježni glas:
– Jeste li žedni, bolesniče?
»Jesam ii to ja bolestan, ili to ne govore meni? Pa ja bolujem od tifusa, eto u čemu je stvar.« Treći
put pokušava da otvori očne kapke. Najzad uspijeva. Kroz uski prorez oka prvo ugleda – crvenu
kuglu nad glavom. Sada tu kuglu prekriva nešto tamno, to tamno se, približava – i usne osjetiše ivicu
čaše i vodu, životvornu vodu. Vatra u nutrini se gasi.
Prošapta zadovoljno:
– Sada je dobro...
– Bolesniče, vidite li me?
To pita ono tamno što stoji pred njim i, tonući u san, uspijeva da odgovori:
 – Ne vidim, ali čujem...
– Ko bi mogao reći da će preživjeti? A on, pogledajte samo, iskobelja se. Zadivljujuće jak
organizam. Vi, Nina Vladimirovna, možete da se ponosite. Vi ste ga spasli!
– Veoma se radujem! – odgovora uzbuđeni glas.
Poslije trinaestodnevne nesvijesti, Korčagin je došao sebi.
Mlado tijelo nije htjelo da umre, i snaga mu se postepeno vraćala. To je bilo njegovo drugo
rođenje. Sve je izgledalo novo i neobično. Samo je glava, kao neki nesavladivi teret, ležala
nepokretno u gipsanoj kutiji, i nije imao snage da je pokrene s mjesta.
Ali se vratilo osjećanje tijela i već je mogao da pokreće prste na rukama.
*
Nina Vladimirovna, mlađi ljekar kliničke vojne bolnice, sjedila je za malim stolićem u svojoj
kvadratnoj sobi i listala debelu svesku. U njoj su sitnim, naprijed nagetim slovima unijete kratke
bilješke.
»26. avgusta 1920. godine.
Danas su nam iz sanitetskog voza dovezli grupu teških ranjenika. Na krevet u uglu kod prozora,
položili smo crvenoarmejca razbijene glave. Njemu je tek sedamnaest godina. Predali su mi svežanj
njegovih dokumenata nađenih u džepovima i stavljenih u kuvertu zajedno sa ljekarskim bilješkama.
Zove se Korčagin Pavle Andrejevič. Tamo je bila i članska karta Komunističkog saveza omladine
Ukrajine broj 967, pocijepana crvenoarmejska knjižica i prepis iz pukovske naredbe. U njoj se
govori da se crvenoarmejcu Korčaginu, za izvršenje ratnog zadatka, izjavljuje zahvalnost. I ceduljica
koju je, očevidno, sam napisao:
'Molim drugove da u slučaju moje smrti jave mojima: grad Sepetovka, ložiona, bravar Artjom
Korčagin.'
Ranjenik je u nesvijesti od devetnaestog avgusta, – momenta kada ga je pogodio komad šrapnele.
Sutra će ga pregledati Anatolije Stepanovič.
27. avgusta.
Danas su pregledali Korčaginovu ranu. Ona je vrlo duboka. Probijena mu je lubanja. To je dovelo
do paralisanja čitave desne strane glave. U desnom oku izliv krvi. Oko se nadulo.
Anatolije Stepanovič je htio da izvadi oko da bi se izbjeglo zapaljenje, ali sam ga nagovorila da
to ne čini dok postoji nada da se oteklina smanji. On se složio.
Ja sam se rukovodila isključivo estetskim osjećanjem. Ako mladić preživi, zašto da ga nakazimo
vađenjem oka?
Ranjenik stalno bulazni, prevrće se, kod njega treba stalno dežurati. Ja mu posvećujem mnogo
vremena. Žao mi je njegove mladosti. Ako mi to pođe za rukom, željela bih da ga otmem od smrti.
Juče sam poslije, rada nekoliko sati provela u bolesničkoj sobi. On je najteži ranjenik. Slušam
njegovo bulažnjenje. Ponekad bunca kao da priča. Saznajem mnoge stvari iz njegovog života, samo
ponekad strašno psuje. Njegove psovke su užasne. Boli me nekako kada od njega čujem tako užasne
psovke. Anatolije Stepanovič kaže da on neće preživjeti. Starac ljutito gunđa: Ne razumijem kako
mogu djecu primati u vojsku? To je nepodnosivo.
30. avgusta
Korčagin još uvijek ne dolazi, sebi. On leži u posebnoj sobi, gdje leže samrtnici. Gotovo
neprestano na njega pazi bolničarka Frosja. Pokazalo se da ga ona poznaje. Nekad davno zajedno su
radili. S kakvom se toplinom ona odnosi prema ovom bolesniku! Sada i ja osjećam da je njegovo
stanjfe beznadno.
2. septembra.
Jedanaest sati uveče. Danas je za mene izvanredan dan. Moj bolesnik Korčagin je došao sebi.
Oživio. Kriza je prošla. Posljednja dva dana nisam išla kući.
Nisam u stanju da izrazim svoju radost što je još jedan čovjek spasen. U našem odjeljenju je jedna
smrt manje. U mom iznuravajućem radu najveća je radost – ozdravljenje bolesnika. Oni su mi
privrženi kao djeca. Njihovo prijateljstvo je iskreno i prosto. Kad se rastajemo, ponekad čak plačem.
To je malo smiješno, ali je istina.
10. septembra.
Danas sam napisala prvo pismo Korčaginovoj rodbini. On javlja da je lako ranjen, da će uskoro
ozdraviti i da će doći kući. Izgubio je mnogo krvi, blijed je kao vata i još je veoma slab.
14. septembra.
Korčagin se prvi put nasmiješio. Ima lijep osmijeh. – Obično je za svoje godine previše ozbiljan.
Nevjerovatno se brzo popravlja. On i Prosja su prijatelji. Često je vidim pored njegove postelje. Ona
mu je, očigledno, pričala o meni i, naravno, prehvalila, zato me bolesnik susreće svojim slabašnim
osmijehom. Juče me pitao:
– Od čega su vam to, doktore, na rukama crne mrlje?
Nisam mu rekla da su to tragovi njegovih prstiju kojima mi je do boli stezao ruku za vrijeme
svoga bunila.
17. septembra.
Rana na Korčaginovom čelu dobro izgleda. Nas ljekare iznenađuje zaista bezgranično strpljenje
sa kojim on podnosi previjanje.
Obično je u takvim slučajevima mnogo stenjanja i ćudljivosti. A ovaj ćuti. Kad mu jodom
premazuju otvorenu ranu, napreže se kao struna, često gubi svijest, ali nikada nije pustio ni jednog
jedinog zvuka.
Već svi znaju: ako Korčagin stenje, znači da je izgubio svijest. Odakle kod njega tolika
izdržljivost? Ne znam.
21. septembra.
Danas smo ga na kolicima prvi put izvezli na terasu. Kako je samo gledao baštu, kako je požudno
udisao svježi vazduh. Na njegovoj gazom umotanoj glavi otvoreno je samo jedno oko. To oko,
blistavo i živo, gledalo je svijet kao da ga prvi put vidi.
26. septembra.
Danas su me pozvali dolje, u čekaonicu. Dočekale su me dvije djevojke. Jedna od njih je vrlo
lijepa. Molile su da se vide s Korčaginom. Zovu se: Tonja Tumanova i Tatjana Buranovska. Tonjino
ime mi je poznato. Njega je Korčagin spominjao kada je buncao. Dozvolila sam im posjetu.
8. oktobra.
Korčagin prvi put bez ičije pomoći šeta po parku. Više me puta pitao kada će biti otpušten iz
bolnice. Odgovorila sam: uskoro. Obje prijateljice ga posjećuju svakog dana kad su posjete. Sada
znam zašto nije stenjao niti uopšte stenje. Na moje pitanje je odgovorio:
– Čitajte roman 'Obad', tada ćete znati.
 14. oktobra.
Korčagin je otpušten. Rastali smo se toplo. Zavoj s oka je skinut, ostao je samo na čelu. Oko je
oslijepljelo, ali izgled mu je ostao normalan. Jako mi je bilo žao kada sam se rastajala od ovog
dobrog druga.
Tako je to uvijek: ljudi se izliječe i odlaze od nas da se, možda, nikada više ne vidimo.
Opraštajući se, rekao je:
– Bolje bi bilo da je lijevo oslijepjelo: kako ću sada gađati?
On još uvijek misli na front.
*
Prvo vrijeme po izlasku iz bolnice Pavle je živio kod Buranovskog, gdje je odsjela Tonja.
Odmah je pokušao da je Uvuče u opšti rad. Pozvao ju je na gradski sastanak Komsomola. Tonja je
pristala, ali kad je izišla iz sobe u kojoj se oblačila, Pavle se ugrizao za usnu. Bila je suviše elegantno
obučena da bi je mogao povesti u svoje društvo.
Tada je došlo do prvog sukoba. Uvrijedilo ju je njegovo pitanje zašto se tako obukla.
– Ja nikada nisam robovala nekom opštem tonu. Ako je tebi neugodno da ideš sa mnom, ja ću da
ostanem.
Teško mu je bilo da je tu, u klubu, među izblijedjelim bluzama i koporanima, vidi tako
nakinđurenu. Primili su je kao neku tuđinku. Ona je to osjećala i gledala je na sve s prezrenjem i
izazivački.
Sekretar Komsomola robnog pristaništa, plećat momak u gruboj košulji od cerade, obalski
radnik Pankratov, pozva ga u stranu. Neljubezno ga pogleda, poprijeko zirnu na Tonju i otegnu:
– To si ti doveo tu kraljicu, je li?
– Da, ja – grubo odgovori Korčagin.
– Hm – da... – opet otegnu Pankratov. – Razumiješ, izgled joj nije baš najprikladniji za nas,
zaudara na buržoaziju. Kako su je samo propustili ovamo?
U Pavlovim sljepoočnicama poče da tuče.
– To je moja drugarica, i ja sam je doveo ovamo. Razumiješ? Prema nama nije neprijateljski
raspoložena, samo, eto, što se tiče odjeće, istina je... Samo ne treba uvijek o čovjeku po odjeći suditi.
Ja isto tako znam ko se može ovamo dovesti, i nemaš zbog čega da se kostriješiš.
Htio je da kaže još nešto grubo, ali se uzdrža jer je znao da Pankratov izražava opšte mišljenje,
zato sve svoje negodovanje prenese na Tonju.
»Govorio sam joj! Kog joj je đavola potrebno to razmetanje?«
To veče je počelo razbijanje njihovog prijateljstva. S osjećajem gorične i čuđenja Pavle je pratio
kako se ruši i raspada prijateljstvo, koje je sasvim nedavno izgledalo tako čvrsto.
Prošlo je još nekoliko dana, a svaki susret, svaki razgovor unosili su sve veće otuđivanje i
skriveno neprijateljstvo u njihove odnose. Tonjin prazni individualizam Pavlu je postajao sve
nepodnošljiviji.
Oboje su jasno shvatili neophodnost prekida odnosa.
Danas su došli u Trgovački park, prekriven potamnjelim lišćem, da jedno drugom kažu
posljednju riječ. Stajali su pored ograde nad obronkom; pod njima je kao neka siva masa svjetlucao
Dnjepar, a iza ogromnog mosta uzvodno je milio remorker umorno pljušteći lopaticama svojih
točkova i vukući za sobom dva široka šlepa. Sunce na zalazu je zlatnim bojama zalivalo Truhanovo
ostrvo i blještavim plamenom prozore niskih kućica.
Zagledana u zlatne sunčeve zrake, Tonja poče s prizvukom duboke tuge:
– Zar će i naše prijateljstvo da se ugasi kao što se sada sunce gasne?
Posmatrajući je netremice i čvrsto nabravši obrve, Pavle odgovori tiho:
– Tonja, mi smo već o tome govorili. Naravno, ti znaš da sam te volio i još uvijek moja ljubav
može da oživi, ali da bi se to dogodilo ti moraš biti s nama. Ja više nisam onaj pređašnji. I ja bih bio
slab muž ako ti smatraš da ja prvo moram pripadati tebi, a tek onda Partiji. Ja ću pripadati prvo
Partiji, a tek onda tebi i ostalim svojima.
Tonja je s tugom gledala plavu površinu rijeke, a oči joj se punile suzama.
Pavle je posmatrao poznati profil, gustu kestenjastu kosu, i srce je osvajao talas sažaljenja prema
djevojci, nekad tako dragoj i bliskoj.
On oprezno stavi ruku na njeno rame.
– Odbaci sve što te sputava. Hajde k nama. Zajedno ćemo dotucati gospođu. Kod nas ima mnogo
dobrih djevojaka, one zajedno s nama podnose svu težinu žestoke borbe i sve nevolje. One, možda,
nisu tako obrazovane kao ti... Ali zašto, zašto ti nećeš da budeš s nama? Ti kažeš da te Čužanin htio
silovati, ali to je izrod, a ne borac.
– Kažeš, primili te neljubazno. A zašto si se obukla kao da si pošla na buržujski bal? Ponos te
razapeo, nećeš, veliš, da se prilagođuješ prljavim bluzama. Našla si smjelosti da zavoliš radnika, ali
njegovu ideju ne možeš. Žao mi je što se rastajem s tobom, a želio bih da mi ostaneš u lijepoj
uspomeni...
Zaćutao je.
Sutradan je Pavle na ulici ugledao naredbu sa potpisom predsjednika gubernijske Čeke Žuhraja.
Srce mu je zaigralo.
Nisu ga puštali, na silu se probio do mornara. Takvu je larmu podigao da ga stražari umalo nisu
uhapsili. Ipak se progurao.
Srdačan je bio susret s Fjodorom. Fjodoru je šrapnela odbila ruku. Odmah su se dogovorili o
poslu.
– Ovdje ćemo gušiti neprijatelje, jer zasad nemaš snage za front. Odmah sutra dolazi – rekao mu
Žuhraj.
*
Završena je borba s bijelim Poljacima. Crvena armija, koja je stigla gotovo do zidina Varšave,
pošto je odvojena od svojih baza, iscrpla sve materijalne i fizičke snage, nije mogla da postigne
konačne pobjede, i povukla se. Dogodilo se »čudo na Visli«. Tako su Poljaci nazvali povlačenje
crvenih od Varšave. Bijela panska Poljska produžila je svoje postojanje. San o Poljskoj sovjetskoj
socijalističkoj republici zasada nije mogao da bude ostvaren.
Krvlju natopljena zemlja tražila je predaha.
Pavle nije mogao da se vidi sa svojima jer se gradić Šepetovka opet nalazio u rukama bijelih
Poljaka i postao privremena granica fronta. Vodili su se pregovori za mir. Dan i noć Pavle je radio u
Čeki i izvršavao razne zadatke. Stanovao je u Fjodorovoj sobi. Kada je čuo da su Poljaci zauzeli
Šepetovku, obuzela ga tuga.
– Fjodore, pa to znači da će mi mati ostati s one strane granice ako se primirje na ovome završi?
 Fjodor ga tješio:
– Vjerovatno će granica ići duž rijeke, preko Gorinja. Grad će nama ostati. Uskoro ćemo vidjeti.
Sada su se divizije sa poljskog fronta prebacivale na jug. Koristeći se zatišjem, sa Krima je
krenuo Vrangel. Dok je Republika naprezala sve svoje snage na poljskom frontu, vrangelovci su
nadirali s juga na sjever i duž Dnjepra se kretali prema jekaterino-slavskoj guberniji.
Radi likvidacije ovog posljednjeg kontrarevolucionarnog gnijezda, koristeći se završetkom rata
sa Poljacima, zemlja je na Krim bacile sve svoje armije.
Preko Kijeva, na jug su prolazili vojni transporti natovareni ljudima, kolima, kuhinjama,
topovima. Grozničavo se radilo u kvartovskoj transportnoj Čeki. Ta bujica kompozicija stvarala je
zastoje, i pošto nije bilo nijednog slobodnog kolosijeka, stanice su bile dupke pune i saobraćaj se
potpuno kočio. A aparati su izbacivali trake s ultimativnim telegramima. U njima se naređivalo da se
oslobodi pruga za tu i tu diviziju. Puzile su beskrajne istačkane vrpce i na svakoj je od njih bilo:
»Preko reda. prema hitnoj naredbi ... odmah osloboditi prugu...« I gotovo na svakoj od njih
napominjalo se da će krivci za neizvršenje biti predani sudu Revolucionarnog vojnog tribunala.
A za sve zastoje bila je odgovorna UTČK10.
Prijeteći naganima, ovamo su upadali komandanti jedinica zahtijevajući da njihovi transporti
odmah krenu naprijed u vezi s tim i tim telegramom komandanta armije pod brojem tim i tim.
Niko od njih nije htio da čuje da je to nemoguće. »Crkni, ali puštaj naprijed!« I počinjale su
užasne psovke. U naročito zamršenim slučajevima hitno su pozivali Žuhraja. I tada bi se razjareni
ljudi, koji su bili spremni da pucaju jedan na drugoga, najzad smirivali.
Gvozdena i hladno spokojna pojava Žuhrajeva, njegov odlučni glas, koji nije dopuštao
prigovaranja, primoravao ih je da izvučene nagane vrate u futrole.
Sa žestokim bolom u glavi Pavle je izlazio na peron. Čekistički rad razorno je djelovao na
njegove nerve.
Jednog dana Pavle je ugledao Serjožu na teretnom vagonu natovarenom sanducima municije.
Bruzžak se na njega tako bacio da ga umalo nije oborio na zemlju.
– Pavka! Vraže, odmah sam te poznao – stezao ga u zagrljaju.
Oni nisu znali šta da pitaju i šta da pričaju jedan drugome. Tako se mnogo toga dogodilo za to
vrijeme! Pitali su i, ne čekajući odgovora odgovarali sami. Nisu ni čuli sirenu. Tek kada su vagoni
krenuli, rastrgli su zagrljaj.
Šta da se radi? Susret je prekinut, a voz povećava brzinu. I, da ne bi ostao, Serjoža posljednji put
do viknu nešto svome drugu i potrča preko perona hvatajući se za otvorena vagonska vrata. Uhvatilo
ga je nekoliko ruku i uvuklo u vagon. A Pavle je stajao i gledao za njim, i tek sada se sjetio da
Serjoža ne zna ništa o Valjinoj pogibiji. Serjoža još nije bio u rodnom mjestu, a on, iznenađen ovim
susretom, nije stigao da mu to kaže.
»Dobro je što ne zna, neka putuje mirno« pomislio je Pavle. On ni slutio nije da je svog druga
posljednji put vidio. Ni sam Sergej nije znao, dok je na krovu vagona izlagao grudi jesenjem vjetru,
da ide u susret smrti.
– Serjoža, sjedi – govorio mu je Dorošenko, crvenoarmejac s progorjelim šinjelom na leđima.
– Ništa, ja i vjetar smo prijatelji. Neka produva – kroz smijeh je odgovorio Serjoža.
Nedjelju dana kasnije poginuo je u borbama u jesenjoj ukrajinskoj stepi.
Izdaleka ga pogodio zalutali metak.
 Stresao se od udarca. Koraknuo je u susret ognjenom bolu, koji je trgao grudi, zateturao, nijemo
zagrlio vazduh i grčevito stegao grudi. Sagnuto, kao da se spremalo da skoči, iznemoglo tijelo palo
je na zemlju, i nepokretne plave oči urezale su se u stepski beskraj.
*
Napregnuti rad u Čeki pogubno je uticao na Pavlovo još slabo zdravlje. Učestali su bolovi od
kontuzije i, najzad, poslije dvije neprospavane noći, izgubio je svijest.
Tada se obratio Žuhraju:
– Fjodore, šta misliš, da li će to biti nepravilno ako pređem na drugi posao? Jako bih želio da
idem u glavnu radionicu da radim o zanatu, ionako osjećam da moji ključevi ovdje slabo stežu.
Komisija mi je rekla da za vojsku nisam sposoban. Ali ovdje je gore nego na frontu. Ona dva dana,
kada smo likvidirali Sutirjevu bandu, sasvim su me upropastila. Ja moram da se odmorim od
pucnjave. Ti, Fjodore, i sam razumiješ da je slab čekist koji se teško na nogama drži.
Žuhraj ga zabrinuto pogleda.
– Da, ne izgledaš baš najbolje. Trebalo te je još ranije oslobodili, ali ja sam kriv, zbog zauzetosti
previdio sam te.
Rezultat ovog razgovora je bio da se Pavle našao u gubernijskom komitetu Komsomola s
uputnicom u kojoj je stajalo da se Korčagin stavlja na raspološenje Komititu Komsomola.
Živahni mladić, s obješenjački nakrivljenim kačketom, preleti očima po papiru i veselo namignu
Pavlu:
– Iz Čeke? Simpatična ustanova! Kako da ne, za tren oka mi ćemo tebi skombinirati posao. Kod
nas ti je kriza u radnoj snazi. Kuda ćemo s tobom? Hoćeš u Gubernijski komitet za ishranu? Nećeš?
Ne moraš. Hoćeš na pristanište u Agitbazu11? Nećeš. Šteta. To je dobro mjestance, tamo je udarničko
sljedovanje.
Pavle prekide mladića:
– Ja bih na željeznicu, u glavnu radionicu.
On ga začuđeno pogleda.
– U glavnu radionicu? Hm... Tamo nam nisu potrebni ljudi. Uostalom, idi Ustinovičevoj, Ona će
već negdje da te smjesti.
Poslije kratkog razgovora sa crnomanjastom djevojkom odlučeno je: Pavle će u radionici raditi
kao sekretar komsomolskog kolektiva i ujedno se baviti zanatom.
*
U to vrijeme na kapiji Krima, na uskom grlu poluostrva, kod starih granica koje su nekad dijelile
krunske Tatare od zaporoških Kozaka, nalazila se, obnovljena i strašna sa svojim utvrdama,
bjelogardejska tvrđava – Perekop.
Iza Perekopa, na Krimu, osjećajući se u potpunoj sigurnosti, bančio je, stjeran sa svih krajeva
zemlje, osuđeni na smrt stari svijet.
I jedne kišovite jesenje noći desetine hiljada sinova radnog naroda zagazile su u hladnu vodu
tjesnaca da bi preko noći prešle Šivaš i s leđa udarile neprijatelja, koji se ukopao u svoje utvrde.
Među hiljadama tih boraca išao je i Ivan Žarki, brižljivo noseći na glavi svoj mitraljez.
A kada je u svitanje u bezumnoj groznici proključao Perekop i preko zapreka frontalno jurnule
hiljade boraca, u pozadini bijelih, na Litovskom poluostrvu, na obalu su se već penjale kolone koje su
prve prešle Šivaš. Jedan od prvih koji se popeo na kamenitu obalu bio je Žarki.
 Rasplamsao se po svojoj žestini neviđeni boj. Konjica bijelih se, u divljem i zvjerskom bjesnilu,
kao pomahnitala bacala na ljude koji su izlazili iz vode. Ni trenutka ne prestajući, mitraljez Žarkog je
rigao smrt. Gomile ljudi i konja padale su pod olovnom kišom. Grozničavom brzinom je Žarki
stavljao sve nove i nove šaržere.
Stotine topova su grmjele na Perekopu i činilo se da je zemlja u bezdan poletjela. Zaglušnom
cikom parajući nebo i noseći sa sobom smrt, hiljade granata su letjele i praskale u najsitnije
komadiće. A zemlja, izrivena i izranjena, letjela je uvis i crnim komadima zaklanjala sunce.
Glava toga gada bila je razmrskana, i na Krim je provalila crvena bujica, jurišale su, strašne u
svom konačnom udarcu, divizije Prve konjičke armije. Obuzeti grozničavim strahom, bjelogardejci
su panično opsjedali brodove, koji su ubrzano napuštali pristanište.
Na iscijepane bluze, tamo gdje srce bije, Republika je pričvršćivala zlatne kružiće Crvene zastave,
a među njima je bila i bluza mitraljesca – komsomolca Ivana Žarkog.
Sa Poljacima je potpisan mir, i Sepetovka je, kao što se Žuhraj i nadao, ostala u Sovjetskoj
Ukrajini. Rijeka, koja se nalazila trideset i pet kilometara od grada, postala je granica.
U decembru 1920. godine, jednog nezaboravnog jutra, Pavle se približavao poznatom kraju.
Izišao je na zasnježeni peron, bacio je pogled na natpis »Šepetovka« i odmah krenuo nalijevo u
ložionicu. Pitao je za Artjoma, ali njega nije bilo. Zakopčavši bolje šinjel, kroz šumu se uputi u grad.
Marija Jakovljevna se okrenu kada ču kucanje na vratima i javi se. Čim se na vratima pojavi
čovjek zasut snijegom, odmah poznade sinovo voljeno lice. Uhvati se za srce. Od neizmjerne radosti
nije mogla ni riječi da kaže.
Svojim mršavim tijelom pripi se uz sinove grudi i, obasipajući mu lice bezbrojnim poljupcima,
plakala je od sreće.
A Pavle, grleći je, gledao je tugom i iščekivanjima izmučeno i borama izbrazdano majčino lice i
ćutke je čekao dok se smiri.
U očima izmučene žene opet je zablistala sreća.
Tih dana ona nije mogla da se napriča i nagleda sina, za koga je već mislila da ga više neće
vidjeti.
Njenoj sreći i radosti nije bilo kraja kada je poslije tri dana, noću, u sobu upao i Artjom s rancem
na leđima...
U malu kuću Korčaginovih vratili su se njeni žitelji. Poslije teških iskušenja i nevolja srela su se
braća, spasavši se od pogibije ....
– Šta ćete sada da radite? – pitala je Marija Jakovljevna svoje sinove.
– Mama, opet ćemo se prihvatiti kugličnih ležaja – odgovorio je Artjom.
A Pavle je, poslije dvonedjeljnog boravka kod kuće, otputovao natrag u Kijev, gdje ga je čekao
posao.




 DRUGI DIO



 GLAVA PRVA

Ponoć. Već davno je prodrndao posljednji olupani tramvaj. Blijedo svjetlo mjeseca obasjalo je
prozor, i plava koprena mjesečine prekrila je pjen krevet u polutamnoj sobi. U uglu sobe, na stolu –
kružić svjetla ispod štitnika stone lampe. Rita se nisko nagela nad debelu svesku svoga dnevnika.
»24. maja« – napisao je oštar vrh olovke.
»Opet pokušavam da zapišem svoje utiske. Opet praznina. Mjesec i po dana je prošlo, a nisam
zapisala nijedne riječi. Moram se pomiriti s ovim prekidom.
A kada da nađem vremena za dnevnik? Evo, sada je noć, a ja, umjesto da spavam, pišem. Drug
Segal odlazi na rad u CK. Ta vijest nas je sve ožalostila. Prekrasan je čovjek naš Lazar
Aleksandrovič. Tek sad sam shvatila kakvo je bogatstvo za nas bilo prijateljstvo s njim. Naravno, sa
Segalovim odlaskom raspada se naš kružok dijalektičkog materijalizma. Juče smo do kasne noći bili
kod njega, provjeravali uspjehe drugova koji su pod našim 'pokroviteljstvom'. Došao je sekretar
Gubernijskog komiteta Komsomola Akim i nesimpatični šef statistike Tufta. Ne trpim ovoga
sveznalicu! Segal je likovao. Njegov učenik Korčagin odlično je udesio Tuftu u istoriji Partije. Da,
ova dva mjeseca nisu propala uzalud. Ne treba žaliti snage kada se postižu ovakvi rezultati. Govore,
Žuhraj prelazi na rad u Specijalni odsjek vojnog okruga. A zašto, ne znam.
Lazar Aleksandrovič mi predao svoga učenika.
Završavajte početo, rekao je, ne zaustavljajte se na pola puta. I vi, Rita, i on imate šta da naučite
jedno od drugoga. Mladić se još nije oslobodio stihijnosti. Živi osjećanjima koja u njemu ključaju, i
vihori tih osjećanja guraju ga u stranu. Koliko ja vas poznajem, Rita, vi ćete za njega biti
najpogodniji rukovodilac. Želim vam uspjeha. Ne zaboravite da mi se javite u Moskvu rekao mi je na
rastanku.
Danas su iz CK poslali novog sekretara Solomenskom rejonskom komitetu. To je Žarki.
Poznajem ga iz armije.
Sutra će Dimitrije dovesti Korčagina. Da opišem Dubavu. Srednjeg rasta. Jak, muskulozan. U
Komsomolu je od osamnaeste, u Partiji od dvadesete. To je jedan od trojice isključenih iz
Gubernijskog komiteta Komsomola zbog pripadništva »radničkoj opoziciji«. Učenje s njim nije bilo
nimalo laka stvar. Svaki dan mi je kvario plan obasipajući me pitanjima i udaljujući me od teme.
Između Jurnjeve, moje druge učenice, i Dubave dolazilo je do čestih sukoba. Već prvo veče,
omjerivši Olgu od glave do pete, posprdnuo se:
»Starka, uniforma ti nije potpuna. Moraš imati čakšire s kožom, mamuze, šubaru buđonovku i
sablju, a ovako si ni ovo ni ono.
Olga mu nije ostala dužna, i morala sam da ih rastavljam. Dubava je, izgleda mi, Korčaginov
prijatelj ... Za danas dosta.«
*
Žega je iznurila zemlju. Usijala se željezna ograda mosta nad stanicom. Na most su se penjali
ljudi tromi i iznemogli od vrućine. To nisu bili putnici. Pretežno su bili stanovnici željezničkog
rejona koji su išli u grad.
 S gornje stepenice Pavle je ugledao Ritu. Ona je prije njega došla pred voz i gledala ljude koji su
silazili.
Korčagin se zaustavi tri koraka od Ustinovičeve. Ona ga nije primijetila. Pavle ju je posmatrao s
nekom čudnom znatiželjom. Rita je bila u prugastoj bluzi i plavoj kratkoj suknji od proste tkanine, sa
kaputićem od mekog boksa prebačenim preko ramena. Pramenje neposlušne kose okružavalo je
njeno preplanulo lice. Ona je stajala lako zabačene glave i očiju prižmirenih zbog blještavog svjetla.
Prvi put je Korčagin takvim očima gledao svoga učitelja i prvi put mu je došla u glavu misao da Rita
nije samo član Biroa Gubernijskog komiteta, nego i ... I, uhvativši sebe u takvim »grešnim« mislima,
ozlojeđen na sebe, poče:
– Ja tebe već čitav sat gledam, a ti mene ne vidiš. Vrijeme je da idemo, voz već stoji.
Prišli su službenom ulazu na peron.
Juče je Gubernijski komitet odredio Ritu za svog predstavnika na jednoj od sreskih konferencija.
Danas su morali da sjednu u voz, što nije bila nimalo laka stvar. Stanica se u vrijeme odlaska rijetkih
vozova nalazila u vlasti svemoguće petorke, i bez propusnice komisije za smještaj putnika niko nije
imao pravo da izađe na peron. Sve prilaze i izlaze držao je zaštitni odred komisije. Dupke puni voz
odvozio je samo deseti dio ljudi koji su htjeli da putuju.
Niko nije htio da ostane i danima čeka slučajni voz. Hiljade ljudi su navaljivale na prolaze da se
probiju do nepristupačnih zelenih vagona. U takve dana stanica je preživljavala pravu opsadu i
ponekad je dolazilo do prave borbe.
Pavle i Rita uzaludno su pokušavali da se probiju na peron.
Znajući sve ulaze i izlaze, Pavle povede svoju saputnicu kroz garderobu. S mukom su se probili
do vagona broj 4. Zadržavajući nabijenu gomilu, kod ulaza u vagon je stajao, mokar od znoja, čekist
i ko zna po koji put ponavljao:
– Kažem vam, vagon je prepun, a na krov i odbojnike, prema naređenju, nikoga ne puštamo.
Na njega su navaljivali ljudi i pod nos mu gurali karte koje je komisija izdala za četvrti vagon.
Psovke, dernjava i gurnjava pred svakim vagonom. Pavle je vidio da se na običan način neće moći
progurati u voz, a moralo se putovati, konferencija propada.
Pozva Ritu u stranu i saopšti joj svoj plan: on će se probiti u vagon, otvoriće prozor i nju uvući.
Drugog izlaza nema.
– Daj mi svoj kaput, on je bolji od svake punomoći.
Pavle obuče njen kožni kaput i u džep stavi svoj nagan, namjerno ostavivši da viri ručica sa
gajtanom. Kod Ritinih nogu ostavi torbu sa hranom i pođe prema vagonu. Bezobzirno razgura
putnike i uhvati se za rukohvat.
– Ej, druže, kuda?
Pavle pogleda dežmekastog čekistu.
– Ja sam iz Specijalnog odjela okruga. Hoću da provjerim da li su kod vas svi sa kartama
komisije – reče Pavle tonom koji nije dopuštao sumnje u njegova ovlaštenja.
Čekist pogleda njegov džep, obrisa rukavom znoj sa čela i reče nemarnim tonom:
– Pa šta, provjeravaj ako se probiješ.
Pomažući se rukama, ramenima, a pomalo i šakama, penjući se na tuđa ramena i hvatajući se za
gornje ležaje, praćen gradom psovki, Pavle se najzad probio do sredine vagona.
– Kuda te đavo nosi, triput proklet bio! – zavika na njega debela žena kada je, spuštajući se
odozgo, stao na njeno koljeno. Ta glomazna strina progurala se tu, na kraj donjeg ležaja, i među
nogama držala kantu za ulje. Takve kante, sanduci, vreće i korpe stajali su na svim policama. U
vagonu se disati nije moglo.
Na grdnje ove tetke Pavle odgovori pitanjem:
– Građanko, pokažite svoju kartu?
– Šta – ciknu ona na nezvanog kontrolora.
Sa gornjeg ležaja izviri nečija »šatrovačka« glava i zaurla u kontrabasu:
– Vaska, kakva je to ptica ovamo stigla? Daj mu putnicu za »evbazu«12!
Pravo nad Korčaginovom glavom pojavilo se to što se zvalo Vaska. Krupan momčina kosmatih
grudi zabode u Korčagina pogled svojih bikovskih očiju.
– Šta si se dovezao žene? Kakvu kartu hoćeš?
Sa bočnog ležaja visila su četiri para nogu. Vlasnici tih nogu sjedili su zagrljeni i grickali
sjemenke. Ovdje je, očevidno, putovala povezana družina iskusnih crnoberzijanaca i okorjelih
željezničkih pljačkaša. Pavle nije imao vremena da s njim raspravlja, on je morao Ritu da popne u
vagon.
– Čiji je ovo sanduk? – upita on postarijeg željezničara pokazujući na drvenu kutiju pored
prozora.
– Eno one cure – pokaza on na debele noge u smeđim čarapama.
Trebalo je otvoriti prozor, a sanduk je smetao. Nije imao kuda da ga makne. Podigavši sanduk,
Pavle ga dodade vlasnici, koja je sjedila na gornjem ležaju.
– Građanko, pridržite malo da otvorim prozor.
– Što ti diraš tuđe stvari? – zakrešta cura spljoštena nosa kada joj Pavle stavi sanduk na koljena.
– Moćka, ko je to što stvara nered? – obrati se ona za pomoć svome susjedu. Taj ne spuštajući se s
ležaja, gurnu Pavla nogom obuvenom u sandalu.
– Ej, ti, some vodeni! Gubi se dok ti nisam žig udario!
Pavle ćutke primi udarac u leđa i, zagrizavši usnu, otvori prozor.
– Druže, pomakni se malo – zamoli on željezničara.
Oslobađajući mjesto, pomače nečiju kantu i stade uz prozor.
Rita je stajala kod vagona i brzo mu dodade torbu. Bacivši torbu na koljena tetke s kantom, Pavle
se nagnu, i uhvati Ritine ruke i povuče je. Crvenoarmejac iz zaštitnog odreda nije uspio ni da
primijeti to narušavanje pravila i da ga spriječi a Rita je već bila u vagonu. Nespretnom
crvenoarmejcu nije ostalo drugo nego da opsuje i da se udalji od prozora. Pojavnu Rite u vagonu sva
crnoberzijanska družina dočeka takvom larmom da se ona zbuni i uznemiri. Nije imala gdje da se
smjesti i stajala je na kraju donje klupe držeći se za rukohvat gornje. Sa svih strana se čule psovke.
Odozgo kontrabas procijedi:
– Vidi ti gada, malo što se sam uvukao nego još i djevojčuru uvuče!
Neko nevidljiv propišta:
– Moćka, daj mu svjetlac među oči!
Djevojčura je gledala kako bi na glavu Korčagina postavila svoj sanduk. Svuda okolo bila su tuđa
i bestidna lica. Pavle zažali što je Rita ovdje, ali moralo se nekako smještati.
– Građanine, ukloni svoje džakove sa prolaza, ovdje će drugarica da stane – obrati se on onome
koga su zvali Moćka, ali dobi tako ciničan odgovor da sav uskipje. Nad desnom obrvom osjeti
probadanje. – Pričekaj, nitkove, ti ćeš da mi platiš za ovo – jedva se uzdržavajući, reče on huliganu,
ali istog trenutka s gornje klupe dobi udarac nogom po glavi.
– Vaska, daj mu još malkice! – podbadali su sa svih strana.
Sve ono što je Pavle gušio u sebi sada najednom provali i, kao i uvijek u takvim slučajevima,
njegovi pokreti postadoše nagli i grubi.
– Šta je, žgadijo špekulantska, mislite da se izrugujete, ha?!
– podigavši se na rukama kao na oprugama, Pavle se pope na srednji ležaj i snažno udari
pesnicom po drskoj Moćkinoj njušci. Tako ga je snažno udario da crnoberzijanac pade na glave
putnika koji su stajali u prolazu.
– Dolje s klupe, gadovi, inače ću vas sve pomlatiti kao pse!
– bijesno zaurla Korčagin vitlajući naganom ispred nosova četvorke.
Situacija se mijenjala. Rita je napeto pratila šta se događa, spremna da puca na svakoga ko bi
pokušao da zgrabi Korčagina. Gornji ležaj je bio brzo očišćen. Huliganska družina brzo se
evakuisala u susjedni kupe.
Smjestivši Ritu na slobodnu klupu, šapnu joj:
– Ti sjedi, a ja idem da se obračunam s onima.
Rita ga zaustavi:
– Nećeš valjda još da se tučeš?
– Ne, odmah ću se vratiti – umiri je on.
Opet je prozor bio otvoren i Pavle je kroz njega izišao na peron. Nekoliko minuta kasnije on je
bio kod stola željezničke Čeke, svog starog starješine, Burmejstera. Saslušavši ga, Letonac naredi, da
se isprazni vagon i da se kod svih provjere isprave.
– Ja sam govorio da se vozovi na prugu dovoze već puni cmoberzijanaca – gunđao je Burmejster.
Desetak čekista pretreslo je vagon. Po staroj navici, Pavle je pomagao pri pregledu čitavog voza.
Otišavši iz Čeke, on nije prekidao veze sa svojim prijateljima, i kao sekretar omladinskog kolektiva
poslao je na rad u željezničku Čeku priličan broj svojih najboljih komsomolaca. Kad je završio
pregled, Pavle se vrati Riti
Vagon su napunili novi putnici – ljudi koji su službeno putovali i crvenoarmejci.
Na trećem ležaju u uglu ostalo je mjesta, samo za Ritu, sve ostalo je bilo pretrpano svežnjima
novina.
– Ništa, ništa, nekako ćemo se smjestiti – rekla je Rita.
Voz krenu.
Pored prozora promače strina koja je sjedila na gomili vreća
– Manjka, gdje je moja kanta? – čuo se njen vapaj.
Stisnuvši se na svom uskom mjestu, ograđeni od susjeda svežnjima novina, Rita i Pavle su se
davili hljebom i jabukama i veselo se sjećali nedavnog i ne baš veselog događaja.
Voz je puzio. Pretovareni i rasklimatani vagoni škripali su, pucketali i tresli se na sastavima
tračnica. U vagon je provirilo tamno večernje plavetnilo. Uskoro noć crninom prekri otvorene
prozore. U vagonu zavlada tama.
Umorna, Rita je naslonila glavu na torbu i zaspala. Pavle je sjedio na kraju klupe i, objesivši
noge, pušio. I on je umoran, ali nije bilo mjesta da se prilegne. Kroz prozor je strujala svježina noći.
Od potresa Rita se probudi. Primijetila je plamičak Pavlove cigarete. »On bi tako do jutra prosjedio.
Očigledno, neće da mi smeta« pomisli Rita.
– Druže Korčagine! Bacite te buržoaske formalnosti, ležite i odmorite se – reče ona u šali.
Pavle leže pored nje i sa zadovoljstvom ispruži otekle noge.
– Sutra ćemo imati pune ruke posla. Spavaj, kavgadžijo – njena ruka s povjerenjem zagrli
prijatelja, i na samom obrazu on osjeti dodir njene kose.
Za njega je Rita bila neprikosnovena. Ona je bila njegova prijateljica i drugarica s istim idejnim
ciljem i njegov politički rukovodilac. Pa ipak je bila još i žena. On je to prvi put osjetio danas kod
mosta. Eto zašto ga tako uzbuđuje njen zagrljaj. Pavle je osjećao duboko ravnomjerno disanje i
negdje sasvim blizu, njene usne. Blizina je izazivala neodoljivu želju da nađe te usne. Samo
naprezanjem volje uspio je da savlada svoju želju.
Kao da je pogađala njegovo osjećanje, Rita se nasmiješila u mraku. Ona je već preživjela i radost
žarke ljubavi i užase gubitka. Dvojici boljševika dala je svoju ljubav. I obojicu su joj oduzeli
bjelogardejski kuršumi. Jednog – hrabrog gorostasa, komandanta brigade, drugog – mladića jasnih
očiju.
Uskoro je kloparanje točkova uspavalo Pavla. Tek ujutro ga probudilo zavijanje lokomotive.
Rita je počela da se kasno vraća u svoju sobu. U dnevniku koji je rijetko otvarala pojavilo se
nekoliko novih bilježaka.
»11. avgusta.
Završili smo gubernijsku konferenciju. Akim, Mihajlo i drugi otputovali su na sveukrajinsku
konferenciju. Na mene se stovario sav tehnički posao. Dubava i Pavle dobili su punomoć za
Gubernijski komitet. Otkako su Dimitrija poslali za sekretara pečerskog Rejonskog komiteta
Komsomola, on više ne dolazi na večernju obuku. Pretrpali su ga radom. Pavle još pokušava da uči,
ali čas ja nemam vremena, čas njega nekuda pošalju. U vezi s pogoršanjem stanja na željeznici kod
njih je stalna mobilizacija. Juče je Žarki bio kod mene. Nezadovoljan je što smo mu uzeli momke,
kaže, i njemu su krvavo potrebni.
23. avgusta.
Danas idem hodnikom, gledam – kod ulaza administracione uprave stoje Pankratov, Korčagin i
još neki nepoznat čovjek. Prilazim, čujem, Pavle priča:
'Tamo su takvi tipovi da metak rife požališ: – Vi – kaže – nemate pravo da se miješate u naše
stvari. Ovdje je gospodar komitet za drva i opremu željeznice, a ne nekakav Komsomol. – A njuška,
braćo moja, kakva mu je... Eto kuda su se progurali paraziti!'
I čuh užasne psovke. Pošto me primijeti, Pankratov gurnu Pavla. On se okrenu i, kada me ugleda,
poblijedje. Ni u oči me ne pogleda, ode. Sada ga dugo više neću vidjeti. On zna da ja psovke nikome
ne praštam.
27. avgusta.
Održan je tajni sastanak Biroa. Situacija postaje sve ozbiljnija. Zasad ne mogu zapisati – ne smije
se. Akim se namršten vratio iz sreza. Juče je kod Tetereva opet izbačen iz kolosijeka voz sa životnim
namirnicama. Čini mi se, moraću prestati da zapisujem, sve ispada nepovezano. Čekam Korčagina.
Vidjela sam ga – on i Žarki stvaraju komunu od pet ljudi.«
*
 Jednog dana iz radionice pozvaše Pavla na telefon. Rita mu saopšti da je uveče slobodna i
napomenu da nisu završili prorađivanje teme: uzroci propasti Pariške komune.
Uveče, prilazeći glavnom ulazu kuće u Kruglouniverzitetskoj ulici, Pavle pogleda gore. Ritin
prozor je bio osvijetljen. Kao i uvijek, ustrčao je uz stepenice, lupnuo šakom u vrata i, ne sačekavši
odgovor, ušao.
Na krevetu, na koji niko od njihovih drugova nije imao pravo ni da sjedne, ležao je muškarac u
vojnoj uniformi. Revolver, torba i kapa sa zvijezdom ležali su na stolu. Uz njega, zagrlivši ga čvrsto,
sjedila je Rita. Živo su razgovarali... Rita okrenu Pavlu svoje radosno lice.
Oslobodivši se zagrljaja, muškarac ustade.
– Da vas upoznam – reče Rita pozdravlajući se s Pavlom – ovo je ...
– David Ustinovič – umjesto nje, reče čovjek u uniformi i čvrsto stegnu ruku Korčaginu.
– Iznenadio me kao snijeg s krova – smijala se Rita.
Korčagin se hladno rukovao. Ljutina, kao iskre iz kremena, sijevnu iz očiju. Uspio je da primijeti
na Davidovom rukavu četiri kvadrata.
Rita je htjela nešto da kaže, ali je Korčagin prekide:
– Ja sam svratio samo da ti kažem da danas radim na istovaru drva na pristaništu. Da me ne bi
čekala ... Pored toga, ti imaš gosta. Idem, dolje me čekaju.
Pavle nestade isto tako iznenada kao što se i pojavio. Niz stepenice se začuše brzi koraci. Dolje
potmulo lupnuše vrata, Nasta tišina.
– S njim nešto nije u redu – neuvjereno odgovori Rita na Davidov začuđeni pogled.
... Dolje, pod mostom, duboko uzdahnu lokomotiva izbacivši iz snažnih grudi roj zlatnih
krijesnica. Ovaj čudni koloplet poleti uvis i ugasi se u dimu.
Naslonivši se na ogradu, Pavle je gledao svjetlucanje raznobojnih signalnih fenjera na
skretnicama. Zatvori oči.
»Druže Korčagine, ipak ne razumijem zašto vam je tako teško što ispade da Rita ima muža? Zar je
ona ikada rekla da ga nema? Pa i da je rekla, šta onda? Zašto vas je to tako uzbudilo? Pa vi ste, dragi
druže, smatrali da tu osim idejnog prijateljstva nema ništa drugog... Kako ste vi to previdjeli? A?« –
ironično je pitao Korčagin. »A šta ako joj to nije muž? David Ustinovič može da bude i brat i stric? ...
Tada si se ti, osobenjače jedan, bez razloga rasrdio na čovjeka. Ti si, izgleda mi, podlac kao i svaki
drugi obični muškarac. Što se tiče brata, to se može saznati. A šta ako joj je to brat ili stric, kako ćeš
onda objasniti svoj postupak? Ne, ti joj više nećeš otići!«
Misli mu prekide zavijanje lokomotive.
Kasno je, vrijeme je kući, dosta je bulažnjenja.
*
Na Solomenki – tako se zvao radnički željeznički rejon – pet drugova stvorili su malu komunu.
To su bili – Žarki, Pavle, veseli plavokosi Čeh Klaviček, Okunjev Nikolaj, sekretar Korasomolske
organizacije u ložioni, Stjopa Artjuhin, obavještajac željezničke Čeke, donedavno kotlar radionice za
manje opravke.
Našli su sobu. Tri dana su je, poslije rada, malterisali, krečili i prali. Toliko su poslovali sa
kantama da su susjedi pomišljali na požar. Napravili su krevete, madrace od vreća nabili su u parku
lišćem. Četvrti dan je soba, ukrašena slikom Petrovskog i velikom mapom, sijala od netaknute čistoće
i bjeline.
 Između dva prozora polica sa gomilom knjiga. Stolice su – dva sanduka obložena kartonom.
Ormar je – oveći sanduk. Na sredini sobe je veliki biljar bez čohe, koji su na leđima prenijeli iz
komunalnog gazdinstva. Danju je to sto, a noću krevet za Klavičeka. Ovamo su donijeli svu svoju
imovinu. Klaviček je, kao pravi domaćin, sastavio spisak čitave imovine komune i htio da ga prikuca
na zid, ali usljed opšteg protesta odustao je od toga. Sve je postalo zajedničko. Plata, sljedovanje i
slučajne pošiljke – sve se dijelilo podjednako. Samo je oružje ostalo lična svojina. Komunari su
jednoglasno odlučili: član komune koji prekrši zakon o ukidanju svojine i zanemari povjerenje
drugova isključuje se iz komune. Okunjev i Klaviček su tražili da se doda: i iseljava se.
Na otvaranje komune sakupio se čitav aktiv rejonskog Komsomola. U susjednom dvorištu
pozajmljen je veliki samovar, i za čaj su utrošili svu rezervu saharina. Kada je bilo završeno sa
čajem, zapjevali su u horu:
Svijet beskrajni gorke suze lije,
Sva naša prošlost – teški je rad,
Ali novi dan već nam se smije...
Talja, iz fabrike duvana, diriguje. Crvena marama je malo nakrivljena, oči kao u nekog nestaška.
Niko još nije uspio da ih pobliže sagleda. Zarazno se smije Talja Lagutina. Očima mladosti u
cvjetanju ova kartonistkinja gleda na svijet sa svoje osamnaeste stepenice. Njena ruka se podiže, i kao
signal fanfare odjeknu nova pjesma:
Na sve strane odjekuj, pjesmo naša,
Nad zemljom radnički stijeg leprša,
On sav gori i crvenilom plamti,
Jer to se naša krv pjenuša...
Razišli su se kasno razbudivši usnule ulice svojim gromkim glasovima.
*
Žarki pruži ruku prema telefonu.
– Momci, tiše, ništa ne čujem! – povika on grlatoj komsomolskoj družini koja se nagurala u sobu
odgovornog sekretara.
Glasovi se malo stišaše.
– Halo. O, to si ti! Da, da, odmah. Obavijest? Ta ista: dostavljanje drva sa pristaništa. Šta? Ne,
nikuda nije poslat. Ovdje je. Da ga pozovem? Dobro.
Žarki mahnu Korčaginu.
– Traži te drugarica Ustinovič – i predade mu slušalicu.
– Mislila sam da te nema. Večeras slučajno nisam zauzeta. Dođi. Brat je prilikom proputovanja
svratio, nismo se dvije godine vidjeli.
Brat!
Pavle nije slušao njene riječi. Sada se sjetio i one večeri i onoga što je te noći odlučio na mostu!
Da, danas treba otići do nje i spaliti sve mostove. Ljubav donosi tako mnogo uzbuđenja i bola. Zar je
sada vrijeme da se o ljubavi govori?
Čuo se glas iz slušalice:
– Šta je, ne čuješ me?
– Ne, ne, ja slušam. Dobro. Da, poslije sastanka Biroa.
 Spusti slušalicu.
*
Pravo gledajući u njene oči i stišćući ivicu hrastovog stola, rekao je:
– Vjerovatno ja više neću moći da ti dolazim.
Čim to reče ugleda kako se podigoše guste trepavice. Olovka se zaustavi i osta nepokretna na
otvorenoj bilježnici.
– Zašto?
– Sve mi je teže da nađem vremena. I sama znaš, kod nas su počeli teški dani. Žao mi je, ali
moraću da odložim...
Oslušnu svoje posljednje riječi i osjeti njihovu nesugurnost.
»Zašto zanovijetaš? Znači, nemaš snage da tresneš otvoreno!«
Uporno je produžavao:
– Osim toga, htio sam da ti kažem da ja tebe slabo razumijem. Kada sam radio sa Segalom, sve mi
je ostajalo u glavi, a s tobom sve nekako škripi. Svaki put sam od tebe išao Tokarevu da mi on
objasni. Moja tikva ne vari. Treba da nađeš nekog malo razboritijeg.
Zakrenu se od njenog pažljivog pogleda, a onda dovrši jogunasto:
– Eto, vidiš, izlazi da ne treba da uzalud traćimo vrijeme.
Ustade, nogom oprezno pomaknu stolicu i odozgo pogleda, u svjetlu lampe, oborenu glavu i
poblijedjelo lice. Natače kapu:
– Pa, eto, zbogom, drugarice Rita. Žao mi je što sam te toliko vremena vukao za nos. Trebalo je
odmah reći. Ali to je već moja krivica.
Rita mu mehanički pruži ruku i, utučena njegovom neočekivanom hladnoćom, mogla je samo da
izgovori:
– Ja te ne krivim, Pavle. Kad nisam umjela da ti priđem i da ti budem razumljiva, onda sam
zaslužila ovo današnje.
Noge su se teško pokretale. Gotovo nečujno zatvori vrata. Kod glavnog ulaza stade: još se može
vratiti i ispričati se ... Radi čega? Zar za to da u lice dobije riječ prezrenja i da se opet nađe ovdje, kod
ulaza? Ne.
Na krnjim kolosijecima rasla su groblja rasklimatanih vagona i ohlađenih lokomotiva. Vjetar je
podizao pilotinu s opustjelih skladišta drva.
A oko grada, po šumskim stazama i dubokim zaraslim dolinama, kao divlje zvijeri jurila je
Orlikova banda. Danju se odmarala po okolnim majurima, u bogatim šumskim pčelinjacima, a noću
izlazila na prugu, trgala je svojim kandžama i, kada bi izvršila taj zločinački posao, opet se povlačila
u svoju logu.
I često su se kotrljali čelični konji sa grivom od dima. U paramparčad se razbijali vagoni, u
lepinje se pretvarali sanjivi ljudi i s krvlju i zemljom se miješalo dragocjeno žito.
Banda je nalijetala na mirna mjestanca u opštini. Uplašeno kokodačući, bježale su u stranu kokoši
s ulice. Odjekivali su pucnji zalutalih metaka. Kao suho granje pod nogama, treštalo je kratko
puškaranje kod bijele zgradice opštinskog sovjeta. Banditi su jurili po selu na ugojenim konjima i
sjekli uhvaćene ljude. Sjekli su sa zviždukom, kao kada drva sijeku. Rijetko su pucali – štedjeli su
metke.
 Kako su se brzo pojavljivali, isto su tako brzo nestajali. Svuda je ta banda imala svoje oči i svoje
uši. Te oči su zurile u bijelu zgradu opštinskog sovjeta, motrile su iz popovog dvorišta i masivne
kulačke kuće. I odatle su se u šumske gustiše protezale nevidljive niti. Odatle je išla municija, komadi
svježe svinjetine, boce sivkastog »prvenca« i to što su saopštavali na uho manjim atamanima, a onda
– kroz veoma zamršenu mrežu – lično Orliku.
Banda je imala svega dvije-tri stotine koljača, ali joj se nije moglo stati u kraj. Podijeljena na
nekoliko grupa, banda je istovremeno operisala u dva-tri sreza. Nemoguće je bilo sve ih napipati.
Noću – banditi, danju – mirni seljaci. Oni posluju u svom dvorištu, hrane konje, sjede pred kapijom,
sisaju svoje lule i smiješe se kada mutnim pogledom prate konjičke patrole.
Bez mira i sna, duž i poprijeko tri sreza, jurio je sa svojim pukom Aleksandar Puzirevski.
Neumoran u svojoj upornosti gonjenja, ponekad bi pričepio rep ove bande.
Za mjesec dana iz dva sreza povukao je Orlik svoje bande i počeo se baktati u tijesnom obruču.
*
Život u gradu se vukao svojim običnim tokom. Na pet tržnica gurale su se i galamile čitave mase
ljudi. Ovdje su carevale-dvije težnje: jedna – zguliti što više, druga – dati što manje. Ovdje je punim
mahom i svim svojim sposobnostima operisala sva moguća lopovija. Kao buhe, ovdje su skakutale
stotine žustrih gladnica u čijim se očima moglo nazrijeti sve osim savjesti. Ovdje se kao na đubrištu
sabirao sav gradski ološ u jednoj jedinoj težnji – »oguliti« neiskusnog novajliju. Rijetki vozovi su iz
svoje utrobe izbacivali čitave gomile džakovima natovarenih ljudi. Čitava ta masa hrlila je na tržnice.
Uveče bi ove tržnice opustjele, i čudne su izgledale trgovačke uličice i redovi škrinja i tezgi.
Malo je bilo takvih junaka koji su rizikovali da noću zađu u ovaj mračni kvart, gdje je iza svake
daščare vrebala nijema opasnost. I često se noću čulo kako, kao udarac po limu, odjekne revolverski
pucanj i, odmah zatim, kako se nečije grlo zagrcnuio krvlju. I dok bi ovamo stigla šačica milicionara
sa susjednih stražarskih mjesta (pojedinačno ovamo nisu išli), nikoga ne bi našli, osim zgrčenog leša.
Rulja bi iščezla sa mjesta ubistva, a podignuta larma kao vjetar bi raspršila noćne stanovnike
pijačnog kvarta.
Odmah tu, prekoputa, nalazi se bioskop »Orion«. Ulica i trotoar su osvijetljeni elektračnim
svjetlom. Guraju se ljudi.
A u dvorani bruji kino-aparat. Na platnu nesretno zaljubljeni ubijaju jedno drugo i gledaoci divlje
urlaju kada se prekine film. U centru grada i na periferiji, izgledalo je, život nije izlazio iz svoje
kolotečine, pa čak i tamo gdje je bio mozak revolucionarne vlasti – u Gubernijskom komitetu – život
je tekao kao i obično. Ali sve je to bio prividni mir.
U gradu se pripremala bura.
O njenom približavanju znali su mnogi od onih koji su sa svih strana dolazili u grad nevješto
krijući pušku pod seljačkom kabanicom. Znali su i oni koji su na krovovima vozova dolazili tobože
kao prekupci, ali nisu išli na tržnicu, nego su svoje vreće nosili u ulice i kuće koje su bile zarezane u
njihovoj pameti.
Oni su znali, ali radnički kvartovi, pa čak ni boljševici, nisu slutili da se približava oluja.
U gradu je bilo svega pet boljševika koji su znali za ove pripreme.
Ostaci petljurovaca, koje je Crvena armija protjerala u bijelu Poljsku, u bliskoj saradnji sa
stranim misijama u Varšavi, spremali su se za učešće u pripremanom ustanku.
Od ostataka petljurovskih pukova tajno je formirana prodorna grupa.
 I u Šepetovki je Centralni ustanički komitet imao svoju organizaciju. U njoj se nalazilo četrdeset
sedam ljudi, većinom bivših aktivnih kontrarevolucionara, koje je mjesna Čeka lakovjerno ostavila
na slobodi.
Rukovodioci organizacije su pop Vasilije, zastavnik Vinik. petljurovski oficir Kuzmenko. A
popove kćeri, Vinikov brat i otac i Samotija, koji se progurao za djelovođu Izvršnog komiteta, vršili
su obavještajnu službu.
Odlučeno je da se u noć ustanka bace ručne granate na pogranično Specijalno odjeljenje, da se
puste zatvorenici i, ako im to pođe za rukom, da se zauzme stanica.
U velikom gradu – centru budućeg ustanka – u najvećoj tajnosti vršila se koncentracija oficirskih
snaga, a u šumama oko grada sabirale su se banditske družine. Odavde su oni najodaniji upućivani u
Rumuniju i samom Petljuri.
*
Mornar u Specijalnom odjeljenju okruga već šestu noć nije spavao. On je bio jedan od boljševika
koji su sve znali. Žuhraj se osjećao kao čovjek koji je otkrio grabljivu zvijer koja se sprema za skok.
Ne smije se viknuti, ne smije se podići uzbuna, a krvožedna zvijer mora biti ubijena. Samo tada će
se moći spokojno raditi i ne pogledati na svaki žbun. Zvijer se ne smije uplašiti. Ovdje, u ovoj borbi
na život i smrt, pobjeđuje samo izdržljivost borca i čvrstina njegove ruke.
Približavao se odlučni čas.
Negdje ovdje u gradu u labirintu javki i konspiracije, odlučeno je: sutra u noć!
Ali petorica boljševika koji su sve znali preduhitrili su ih. Ne, nego ove noći.
Uveče je iz depoa tiho izišao blindirani voz i, isto tako tiho, za njim su se zatvorila ogromna vrata
ložionice.
Direktne telegrafske linije žurno su prenosile šifrovane telegrame i svuda kuda su oni stizali,
zaboravljajući na san, čuvari republike su uništavali osinjake.
Akim je nazvao Žarkog:
– Jesu li pripremljeni sastanci ćelija? Jesu? Dobro. Odmah dolazi na savjetovanje zajedno sa
sekretarom Rejonskog komiteta Partije. Pitanje drva je mnogo gore nego što smo mi mislili. Kada
dođeš, razgovaraćemo – čuo je Žarki energični i brzi govor Akimov
– Oh, uskoro ćemo svi poludjeti s tim drvima – progunđa on spuštajući slušalicu.
Oba sekretara iziđoše iz automobila, kojim ih je Litke hitno dovezao. Čim se popeše na prvi sprat,
odmah shvatiše da se nije radilo o drvima.
Na stolu rukovodioca kancelarije stajao je »maksim«, a oko njega su baratali mitraljesci iz ČON-
a13. U hodnicima – ćutljivi stražari iz gradskog aktiva Partije i Komsomola. Iza širokih vrata kabineta
sekretara završavao se vanredni sastanak Biroa Gubernijskog komiteta Partije.
Kroz otvor na prozoru spolja su dolazile žice koje su bile vezane za dva poljska telefona.
Prigušen razgovor.
U sobi kod Akima Žarki je zatekao Ritu i Mihaila. Rita, kao u dane kada je bila politički
rukovodilac čete, sa crvenoarmejskim šljemom na glavi, u kožnom kaputu i zelenkastoj suknji, preko
kaputa kaiš s teškim mauzerom.
– Kako sve ovo treba razumjeti? – sa čuđenjem je pitao Žarki.
– Probna uzbuna, Vanja. Sada ćemo u vaš rejon. Zbor za uzbunu je u Petoj pješadijskoj školi. Sa
ćelijskih sastanaka svi onamo idu. Glavno je: sve izvršiti potpuno neprimjetno – odgovorila mu je
Rita.
Tiho je u »kadetskoj« šumici.
Visoki su ćutljivi hrastovi, ti stogodišnji gorostasi. Pokriven lopočom i vodenom koprivom,
spava ribnjak, puste su široke aleje. U šumici, iza visokog bijelog zida nalazi se visoka zgrada
kadetskog korpusa. Sada je ovdje Peta pješadijska škola crvenih komandira. Kasno veče. Gornji sprat
je neosvijetljen. Na izgled ovdje je sve mirno. Svaki prolaznik bi pomislio da iza ovih zidova svi
spavaju. Ali zašto je onda otvorena željezna kapija i šta je to kod kapije slično dvjema ogromnim
žabama? Ali ljudi koji su išli ovamo iz raznih krajeva željezničkog rejona znali su da u školi neće
spavati kada se radi o uzbuni. Išli su ovamo poslije kratkog saopštenja na ćelijskom sastanku, išli su
ćutke, pojedinačno ili u parovima, ali ne više od tri čovjeka zajedno. Svaki od njih je imao u džepu
knjižicu sa natpisom »Komunistička partija boljševika« ili »Savez komunističke omladine Ukrajine«.
Kroz željeznu kapiju moglo se ući samo ako se pokaže takva knjižica.
U auli je već mnogo ljudi. Ovdje je svijetlo. Prozori su zastrti šatorskim krilima. Boljševici koji
su se ovdje sabrali zbijali su šale o probnoj uzbuni i mirno pušili svoje grubo smotane cigarete. Niko
nije osjećao nikakvu uzbunu. Svaki je mislio – sabiru ih prosto onako, za svaki slučaj, da bi se
osjećala disciplina odreda za naročite zadatke. Ali svaki iskusan barac sa fronta, čim bi ušao u
dvorište škole, odmah bi osjetio da ovdje ima nešto što ne liči na probnu uzbunu. Sve se nekako
previše tiho radilo. Na poluglasno komandovanje, ćutke su se postrojavali vodovi pitomaca. Na
rukama su iznosili mitraljeze, a spolja ni na jednoj zgradi nijedne zrake svjetla.
– Je li to nešto ozbiljno, Mićaj? – prilazeći Dubavi, upita Korčagin.
Mićaj je sjedio na prozoru s nekom nepoznatom djevojkom. Korčagin ju je prije tri dana letimice
vidio kod Žarkog.
Dubava u šali potapša Pavla po ramenu:
– Šta je, veliš, srce u pete otišlo? Ništa, mi ćemo vas naučiti kako se ratuje. Šta, ti se s njom ne
poznaješ? – pokaza glavom na djevojku. – Ime joj je Ana, prezime ne znam, a ima čin – rukovodilac
agitacione baze.
Slušajući to šaljivo Dubavino upoznavanje, djevojka je posmatrala Korčagina i popravljala
pramen kose koji je virio ispod svijetloljubičaste marame.
Susrela je Korčaginov pogled, i nekoliko sukundi vodila se nijema borba. Njene modrikastocrne
oči izazivački su svjetlucale. Pahuljaste trepavice. Pavle skrenu pogled na Dubavu. Osjetivši da se
crveni, nezadovoljno se namrgodi.
– Pa da li ti vodiš agitaciju kod nje ili ona kod tebe? – pokušavajući da se nasmiješi, upita Pavle.
U sali se začu galama. Komandir čete se pope na stolicu i uzviknu:
– Komunari Prve čete, stroj u ovoj sali! Brže, brže, drugovi!
U aulu uđoše Žuhraj, predsjednik Gubernijskog izvršnog komiteta i Akim. Oni su tek stigli. Sala
je prepuna ljudi postrojenih u redove.
Predsjednik Izvršnog komiteta stade na podijum za školski mitraljez i, podigavši ruku, poče:
– Drugovi, mi smo vas sabrali radi jedne ozbiljne i odgovorne stvari. Sada već možemo da
kažemo to što se još juče nije moglo reći pošto je to bila stroga vojna tajna. Sutra u noć ovdje, kao i u
drugim gradovima Ukrajine, treba da bukne kontrarevolucionarni ustanak. Grad je pun oficira. Oko
grada se koncentrišu razbojničke bande. Jedan dio zavjerenika progurao se u Oklopnu diviziju i tamo
rade kao šoferi. Ali sada je Čeka otkrila ovu zavjeru i sada ćemo mi staviti pod oružje čitavu
Partijsku organizaciju i Komsomol. Zajedno sa provjerenim jedinicama pitomaca i odredima Čeke
počinju svoje operacije Prvi i Drugi komunistički bataljon. Pitomci su već izišli, i sada je, drugovi,
na vama red. Imate petnaest minuta za primanje oružja i za postrojavanje. Ovom operacijom će
rukovoditi drug Žuhraj. Od njega će komandiri dobiti detaljne upute. Ja smatram da je potpuno
suvišno da komunističkom bataljonu ukazujem na svu ozbiljnost ovog momenta. Sutrašnji metež
moramo danas predusresti.
Za petnaest minuta bataljon je bio naoružan i postrojen u školskom dvorištu.
Žuhraj pređe pogledom duž nepomičnih redova bataljona.
Tri koraka ispred stroja stoje dvojica u pohodnoj opremi: komandant bataljona Menjajlo –
junačina, uralski livac, a do njega komesar Akim. Lijevo – vodovi Prve čete. Dva koraka ispred njih –
komandir čete i politički rukovodilac. Za njihovim leđima – ćutljivi redovi komunističkog bataljona.
Trista boraca.
Fjodor dade znak:
– Vrijeme je da se počne.
*
Trista boraca je koračalo opustjelim ulicama.
Grad je spavao.
U Lavovskoj ulici, na uglu Divlje ulice, bataljon uspori korak. Odavde je počinjala akcija.
Nečujno su opkoljavali kvartove. Štab se smjestio na stepenicama neke radnje.
Osvijetlivši put reflektorom, Lavovskom ulicom je iz centra dojurio automobil. Zaustavio se kod
štaba.
Litke je ovaj put dovezao svoga oca. Komandant skoči na kaldrmu i na letonskom jeziku dobaci
sinu nekoliko kratkih rečenica. Automobil jurnu i za trenutak nestade iza okuke u Dimitrijevskoj
ulici. Hugo Litke se sav pretvorio u oko, a ruke su se slile s volanom. Desno – lijevo.
Aha, evo gdje je našla primjenu njegova luda vožnja! Sada nikome neće pasti na um da mu da
dvije noći zatvora zbog suludih viraža.
I Hugo juri ulicama kao neki meteor.
Žuhraj, koga je mladi Litke za tren oka prebacio iz jednog kraja grada na drugi, nije mogao a da
ne izrazi svoje zadovoljstvo:
– Ako ti, Hugo, danas sa tom svojom ludom vožnjom nikoga ne pregaziš, sutra ćeš dobiti zlatni
sat.
Hugo je likovao.
– A ja sam mislio da ću zbog svog viražiranja dobiti deset dana zatvora ...
Prvi udarci bili su upravljeni na sjedište štaba zavjerenika. U Specijalno odjeljenje dotjerani su
prvi zatvorenici i dostavljeni zaplijenjeni dokumenti.
U Divljoj ulici, u sokaku s isto tako čudnim nazivom, u kući broj 11, živio je neki Cilbert. Prema
podacima kojima je raspolagala Čeka, on je igrao važnu ulogu u zavjeri bijelih, kod njega se nalazili
spiskovi oficirskih družina koje su trebale operisati u rejonu Podola.
Litke je lično došao u Divlju ulicu radi hapšenja Cilberta. Nisu ga našli u njegovom stanu, koji je
prozorima gledao u baštu, odijeljenu zidom od bivšeg ženskog manastira. Prema riječima susjeda, on
se toga dana nije vraćao u stan. Izvršen je pretres, i nađeni su, sa sandukom granata, spiskovi i adrese.
Naredivši da se postavi zasjeda, Litke se zadrža kod stola da pregleda nađeni materijal.
U bašti je stražario mladi pitomac. On odavde vidi osvijetljeni prozor. Neprijatno mu je da u
ovom uglu stoji sam. Jeza ga podilazi. Naređeno mu je da pazi na zid. Daleko je odavde do
umirujućeg svjetla na prozoru. A još i taj vražiji mjesec tako rijetko izviruje. U mraku žbunje izgleda
kao živo. Pitomac ga pipa bajonetom – nema ništa.
»Zašto su me ovdje postavili? Na zid se niko neće popeti – visok je. Da priđem prozoru, da
pogledam?« pomisil pitomac. Baci još jedan pogled na zid i iziđe iz ugla, koji je zaudarao na ubuđale
gljive. Za trenutak zastade kod prozora. Litke je brzo skupljao papire i spremao se da izađe iz sobe. U
tom trenutku na vrhu zida pojavi se čovjek. On odozgo vidi stražara kod prozora i onog drugog u
sobi. Vještinom mačke pređe na drvo, spusti se na zemlju. Poput mačke prikrade se vojoj žrtvi,
zamahnu i – pitomac pade. Do ručice mu je u vrat zabijen bodež.
Pucanj u bašti kao udar električne struje potrese ljude koji su okružili kvart.
Tutnjeći čizmama, prema kući potrčaše šestorica.
Krvave glave na stolu, u naslonjači je sjedio mrtav Litke. Staklo na prozoru je razbijeno. Svoje
dokumente neprijatelj ipak nije spasao.
Kod manastirskog zida zatreštali su pucnji. To je ubica skočio na ulicu i, uzvraćajući vatru,
pojurio put Lukjanovske pustare. Ipak nije umakao: stigao ga je nečiji metak.
Čitavu noć su vršeni masovni pretresi. Stotine ljudi neupisanih u kućne knjige, onih sa sumnjivim
dokumentima i oružjem odvedeno je Čeku. Tamo je radila komisija za odabiranje i vršila
klasifikaciju.
Na nekoliko mjesta su zavjerenici pružili oružani otpor. U Žiljanskoj ulici prilikom pretresa u
jednoj kući je na mjestu ubijen Lebedev Antoša.
Solomenski bataljon je te noći izgubio pet ljudi, a Čeka je ostala bez Jana Litkea, starog
boljševika, vjernog čuvara Republike.
Ustanak je predupređen.
Te iste noći u Šepetovki je uhapšen pop Vasilije, njegove dvije kćeri i ostala bratija.
Uzbuna se stišala.
Ali je sada gradu prijetio novi neprijatelj – zastoj na željezničkoj pruzi, a za njim glad i
smrzavanje.
Hljeb i drva sve su rješavali.


 GLAVA DRUGA

Zamislivši se, Fjodor izvuče iz usta svoju kratku lulu i opipa prstom humak pepela. Lula se
ugasila.
Bjeličasti dim iz desetka cigareta kao oblak je plovio oko mat lampi iznad naslonjače
predsjednika Gubernijskog izvršnog komiteta. Kao kroz sumaglicu vide se lica ljudi koji sjede u
kabinetu.
Naslonivši se grudima na sto, pored predsjednika je sjedio Tokarjev. Starac je nervozno čupkao
bradu i iskosa pogledao omalenog ćelavog čovjeka, koji je tankim glasom produžavao da reda
mnogorječive i prazne fraze.
Akim je ulovio bravarov kosi pogled i sjetio se djetinjstva: imali su pijetla kavgadžiju koga su
zvali »Izbijoko«. On je isto tako pogledao prije nego što bi skočio.
Već drugi sat traje sjednica Gubernijskog komiteta Partije. Ćelavko je predsjednik Željezničko-
šumskog komiteta.
Prebirući spretnim prstima gomilu papira, ćelavko je nizao:
– I, eto, upravo ovi objektivni razlozi onemogućuju izvršenje odluke Gubernijskog komiteta i
Direkcije željeznica. Ponavljam, ni za mjesec dana mi nećemo moći dati više od četiri stotine kubnih
metara drva. A zadatak da se nabavi sto osamdeset hiljada kubnih metara, to je... – ćelavko je tražio
riječ – to je utopija!
– reče i zatvori mala usta, uvrijeđeno napućivši usne.
Dugo se činilo ćutanje.
Fjodor je noktom kuckao po luli i istresao pepeo. Tokarjev prekide ćutanje svojim grlenim
basom.
– Mlatimo praznu slamu. Željezničko-šumski komitet nije imao drva, nema ih i ni ubuduće ih neće
imati... Je li tako?
Ćelavko trže ramenom.
– Oprostite, druže, drva smo mi spremili, ali nedostatak vučnog transporta... – ćelavko se zagrcnu,
kockastom maramicom obrisa sjajno tjeme i, ne mogavši da nađe džep, nervozno gurnu maramicu
pod svoju tašnu.
– Šta ste vi učinili za prevoz drva? Ta od hapšenja rukovodećih stručnjaka koji su učestvovali u
zavjeri prošlo je već mnogo dana – iz ugla se ču Deneko.
Ćelavko se okrenu.
– Tri puta sam izvještavao Željezničku direkciju o nemogućnosti transporta...
Tokarjev ga prekide.
– To smo mi već čuli – zajedljivo se nasmiješi bravar ošinuvši ćelavka neprijateljskim pogledom.
– Šta je to, da nas budalama ne smatrate?
Od tog pitanja po leđima ćelavka pođoše žmarci.
 – Za postupke kontrarevolucionara ja ne odgovaram – sada već tiho odgovori ćelavi.
– Ali vi ste znali da oni izvode radove daleko od pruge?
– upita Akim.
– Čuo sam, ali ja nisam mogao da ukazujem rukovodstvu na nenormalnosti u tuđem sektoru.
– Koliko vi imate službenika? – postavi pitanje predsjednik Sindikalne organizacije.
– Oko dvjesta.
– Po kubni metar na muktaša godišnje – ljutito pijunu Tokarjev.
– Mi udarničko sljedovanje oduzimamo od radnika i čitavom ga Željezničko-šumskom komitetu
dajemo, a vi, čime se bavite? Šta je bilo s ona dva vagona brašna što su vam dati za rjadnike?
– produži predsjednik Sindikalne organizacije.
Ćelavka sa svih strana obasuše oštrim pitanjima, a on se branio od njih kao od nametljivih
povjerilaca koji traže da se plati dug.
Kao jegulja on se izvlačio od direktnih odgovora, a očima je sve bježao u stranu. Instinktivno je
osjećao da mu se bliži opasnost. U nervnoj napetosti kukavice želio je samo jedno: što prije odavde,
onamo gdje ga sa masnom večerom čeka njegova još prilično mlada žena prekraćujući veče uz
roman Pola de Koka.
Ne prestajući da sluša odgovore Ćelavka, Fjodor je pisao u svojoj bilježnici: »Ja mislim da ovoga
čovjeka treba malo temeljitije provjeriti – ovdje se ne radi o prostoj radnoj nesposobnosti. Ja već
imam koješta o njemu ... Da prekinemo razgovore s njim, neka se kupi odavde, a mi da se prihvatimo
posla.«
Predsjednik Gubernijskog komiteta pročita predatu mu ceduljicu i klimnu Fjodoru.
Žuhraj ustade i izađe u predsoblje da telefonira. Kada se vratio, predsjednik je čitao kraj odluke:
»... Smijeniti upravu Željezničko-šumskog komiteta zbog otvorene sabotaže. Radi daljeg postupka
stvar predati istražnim organima.«
Ćelavko je očekivao nešto gore. Istina, otpuštanje s posla zbog sabotaže dovodi pod sumnju
njegovu političku ispravnost, ali to je sitnica. A što se tiče Bojarke, on je spokojan, to nije njegov
sektor. »Đavo da ga nosi, a ja se bio uplašio da su nešto dokučili ...«
Već gotovo potpuno umiren, sabirući svoje papire, reče;
– Pa šta, ja sam bespartijski stručnjak, i vi imate pravo da mi ne vjerujete. Ali moja savjest je čista.
Ako nisam izvršio zadatak, znači – nisam mogao.
Niko mu ne odgovori. Ćelavko izađe, brzo se spusti niz stepenice i s olakšanjem otvori vrata.
– Građanine, vaše prezime? – upita čovjek u šinjelu.
Srce mu zamlati. Promuca:
– Čer ... vinski...
Kada izađe ovaj tuđinac, oko predsjednikovog stola skupi se njih trinaest.
– Eto vidite ... – Žuhraj uprije prstom na raširenu mapu.
– Ovo je stanica Bojarka, šest vrsta odavde nalaze se šumske parcele za sječu. Ovdje je složeno
dvjesta deset hiljada kubnih metara drva. Osam mjeseci je radila radna armija, uložena je tušta i tma
rada, a rezultat je – izdaja, željeznica i grad bez drva. Šest vrsta treba ih voziti do stanice. Za ovo je
potrebno najmanje pet hiljada teretnih kola u toku čitavog mjeseca, i to pod uslovom da prave po
dvije ture dnevno. Najbliže selo je udaljeno petnaest vrsta. Osim toga, u ovom kraju operiše Orlikova
banda... Razumijete li vi šta to znači? ... Pogledajte, prema planu, sječa drva trebala je ovdje početi i
ići prema stanici, a ovi podlaci krenuli su u dubinu šume. Računica im je tačna: već spremljena drva
nećemo moći da dovezemo do pruge. I, stvarno, mi ne možemo naći ni stotinu kola. Eto s koje su nas
strane udarili!... To nije ništa manje od nekog ustaničkog komiteta.
Stegnuta Žuhrajeva pesnica teško se spusti na mapu.
Svaki od ove trinaestorice jasno je vidio sav užas koji se približavao, a o kome Žuhraj nije
govorio. Zima je na vratima. Bolnice, škole, ustanove i stotine hiljada ljudi će se smrzavati, a na
stanicama – ljudski mravinjak i samo jedan voz nedjeljno.
Svi su se duboko zamislili.
Fjodor rastvori pesnicu.
– Drugovi, ima jedan izlaz: za tri mjeseca izgraditi uzanu prugu do mjesta sječe, sedam vrsta, tako
da ona za mjesec i po dana stigne do početka mjesta sječe. Tim pitanjem ja se bavim već nedjelju
dana. Za ovu stvar nam je potrebno – u presahlom grlu glas zaškripa – tri stotine pedeset radnika i
dva inženjera. Šine i sedam lokomotiva smo našli u Puščoj Vodici. Našli su ih komsomolci na
stovarištu. Prije rata odatle je trebalo početi gradnju uzane pruge prema gradu. Ali u Bojarki radnici
nemaju gdje da žive, tamo postoji samo razvalina šumske škole. Radnike ćemo morati da šaljemo u
partijama na dvije nedjelje, više neće moći izdržati. Da uputimo tamo komsomolce, šta veliš, Akime?
I, ne sačekavši odgovor, produži:
– Komsomol će da uputi sve što mogne: u prvom redu Solomensku organizaciju i jedan dio iz
grada. Zadatak je vrlo težak, ali ako mi omladini kažemo da će njihova akcija spasti grad i saobraćaj,
ona će sve učiniti.
Šef stanice sumnjičavo zaklati glavom.
– Teško da od toga nešto bude. Na golom mjestu trasirati sedam vrsta, pa još u sadašnjim
prilikama: jesen, kiša, a onda hladnoća – umorno izusti on.
Ne okrećući se, Žuhraj odreza:
– Andreju Vasiljeviču, ti si morao malo bolje motriti kako ide sječa. A što se tiče pruge, mi ćemo
prugu izgraditi. Nećemo se, valjda, smrzavati sjedeći skrštenih ruku.
*
Natovareni su posljednji sanduci s alatom. Vozna brigada je zauzela svoja mjesta. Rominjala je
sitna kiša. Niz Ritin kaput, koji se staklio od mokrine, kao zrnca, klizile su kapljice kiše.
Opraštajući se od Tokarjeva, Rita mu čvrsto steže ruku i reče:
– Želim vam uspjeha.
Starac je toplo pogleda ispod kuštravih sijedih obrva.
– Da, tu su nas potegli za nos, srce im se oranjavilo! – starac naglas progunđa svoje misli. – Vi
ovdje pripazite! Ako kod naš nešto zapne, vi pritisnite gdje bude trebalo. Bez zatezanja ta poganija ne
može da radi. E, vrijeme je, kćeri, da se sjeda.
Starac čvrsto zakopča kaput. U posljednjem trenutku, tobože onako uzgred, Rita upita:
– Šta, zar Korčagin ne ide? Ne vidim ga među omladinom.
– On je još juče na drezini otišao sa tehničkim rukovodiocem da koješta pripremi za naš dolazak.
Prema njima su žurili Žarki, Dubava i Ana Borhart, sa nemarno nabačenim žaketom i ugašenom
cigaretom među tankim prstima.
 Gledajući u ovo, troje, Rita postavi posljednje pitanje:
– Kako ide vaše učenje s Korčaginom?
Tokarjev je začuđeno pogleda.
– Kakvo učenje, pa on je pod tvojim starateljstvom! On mi mnogo puta govori o tebi. Ne može da
se nahvali.
Rita je sa sumnjom slušala te riječi.
– Da li je to baš tako, druže Tokarjeve? Pa on je od mene išao tebi da iznova uči.
Starac se zasmija:
– Meni? ... Ni govora...
Lokomotiva zatuli. Klaviček povika iz vagona:
– Drugarice Ustinovič, pustite nam starog, ne valja tako! Šta ćemo mi bez njega?
Čeh je htio da kaže još nešto, ali kada primijeti ono troje, koji upravo stigoše, on zaćuta.
Sukobivši se letimice s nemirnim sjajem Aninih očiju, on s tugom primijeti njen oproštajni osmijeh
upućen Dubavi, i naglo se odmače od prozora.
*
Po licu je šibala jesenja kiša. Nisko nad zemljom vukli su se tamnosivi teški oblaci. Kasna jesen je
ogoljela šumu, sumorno su čamili starci grabovi krijući svoje bore pod mrkom mahovinom.
Nemilosrdna jesen je skinula njihovu raskošnu odjeću, i oni su stajali ogoljeni i oronuli.
Usred te šume usamljeno je čamila mala stanica. Od kamene platforme za istovar protezala se
prema šumi trasa raskopane zemlje. Na toj trasi kao mravi su poslovali ljudi.
Pod čizmama je odvratno mljackala ljepljiva glina. Kao razjareni, ljudi su gradili nasip. Potmulo
su odzvanjale ćuskije, po kamenju škrgutale lopate.
A kiša je sipila kao kroz gusto sito i hladne kapi se probijale kroz odjeću. Kiša je uništavala
ljudski rad. Kao gusta kaša, sa nasipa je klizila glina.
Teška je i hladna, do posljednje niti mokra odjeća, pa ipak s posla ljudi odlaze tek kasno uveče.
I svakim danom je trasa prokopane zemlje sve dublje i dublje ulazila u šumu.
Nedaleko od stanice tužno se zgurio kameni kostur zgrade. Sve što se moglo odvući, otkinuti i
izlomiti, sve je već odavno učinila ruka pljačkaša. Umjesto prozora i vrata – zjape rupe, umjesto
vratanaca na pećima – crni otvori. Kroz rupe zguljenog krova vide se rebra krovišta.
Čitav je ostao samo betonski pod u četiri velike sobe. Na tom podu je noću ležalo četiri stotine
ljudi u mokroj i blatnjavoj odjeći. Pred ulazom su cijedili odijela i iz njih su tekli blatnjavi mlazovi.
Najpogrdnijim riječima psovali su kišu i blato. U zbijenim redovima lijegali su na pod pokriven
providnim slojem slame i starali se da zagriju jedan drugoga. Odjeća se isparavala, ali se nije sušila.
A kroz razapete vreće na prozorima na pod je curila se voda. Kiša je bubnjala po ostacima lima na
krovu, a kroz razbijena vrata duvao je vjetar.
Ujutro su pili čaj u trošnoj baraci u kojoj se nalazila kuhinja i odlazili su na nasip. Za ručak su iz
dana u dan imali posnu čorbu od leće i šeststo grama kao antracit crnog hljeba.
To je bilo sve što mi je grad mogao dati.
Tehnički rukovodilac, mršav, visok starac sa dvije duboke bore na obrazima, Valerijan
Nikodimovič Potoškin i tehničar, Vakulenko, omalen, s mesnatim nosom na grubom licu, smjestili su
se u stan šefa stanice.
 Tokarjev je spavao u sobici staničnog čekiste, kratkonogog i kao živa pokretnog Holjave.
S ozlojeđenom upornošću odred graditelja je podnosio sve nevolje.
I nasip je svakim danom sve dublje prodirao u šumu.
Odred je već imao deset dezertera. Za nekoliko dana broj dezertera se povećao još za pet.
Prvi udarac gradnja je doživjela već druge nedjelje: sa večernjim vozom nije stigao hljeb iz
grada.
Dubava je probudio Tokarjeva i saopštio mu šta se dogodilo.
Sekretar Partijskog kolektiva spusti noge na pod, gnjevno se počeša ispod pazuha.
– Počinje igrarija! – promrsi oblačeći se na brzinu.
U sobu se dokotura okrugli Hol java.
– Brže telefoniraj, po svaku cijenu moraš dobiti Specijalno odjeljenje – naredi mu Tokarjev. – A
ti o hljebu nikome ni riječi! – opomenu Dubavu.
Poslije svađe sa telefonistima od čitavih pola sata, uporni Holjava je dobio vezu sa Žuhrajem,
pomoćnikom šefa Specijalnog odjeljenja. Slušajući njegove grdnje, Tokarjev se nestrpljivo klatio s
noge na nogu.
– Šta? Hljeb nisu poslali? Odmah ću da izvidim ko je odgovoran! – prijeteće grmnu Žuhraj.
– Ti meni reci čime ćemo mi sutra ljude hraniti? – srd se derao u slušalicu Tokarjev.
Žuhraj je, očevidno, nešto smišljao. Poslije duže pauze sekretar je čuo:
– Hljeb ćemo dopremiti u toku noći. Ja ću poslati Litkea s automobilom, on. poznaje put. Do jutra
ćete imati hljeb.
Tek što je počelo da sviće, na stanicu je stigao blatnjav automobil natovaren vrećama hljeba. Iz
njega je izišao, umoran i blijed od neprospavane noći, Litkeov sin.
Zaoštravala se borba za gradnju pruge. Iz Direkcije željeznica je saopšteno: nema pragova. U
gradu nisu imali sredstava za prebacivanje šina i lokomotiva na gradilište, a i samim lokomotivama,
kako se pokazalo, bio je potreban ozbiljan popravak. Prva partija je završila rad, ali smjene nije bilo,
a nemoguće je bilo zadržavati ljude koji su iscrpli sve svoje snage.
U staroj baraci, pri svjetlosti uljanice, do kasne noći se savjetovao aktiv.
Uzevši sa sobom šest omladinaca za opravku lokomotiva i prevoz šina, ujutro su otputovali u
grad Tokarjev, Dubava i Klaviček. Klaviček, pekar po zanimanju, odlazio je da nadzire rad u
odjeljenju za snabdijevanje, a ostali u Pušču Vodicu.
A kiša je bez prestanka lila.
*
Korčagin s mukom izvuče nogu iz ljepljive gline i po hladnoći na stopalu shvati da se truli đon
njegove čizme sasvim odvalio. Sve od dolaska ovamo mučio se zbog slabih čizama, koje su
propuštale vodu i žmikale u blatu, a sada je, eto, sasvim otpao jedan đon, i gola noga je gacala po
ledenoj glinenoj kaši. Čizma ga je izbacila iz kolosijeka. Izvukavši iz blata ostatak đona, Pavle ga
očajnički pogleda i pogazi datu riječ da više neće psovati. S ostatkom svoje čizme pođe u baraku.
Sjede pored poljske kuhinje, razmota blatnjavi obojak i peći primaće od hladnoće ukočenu nogu.
Odarka, žena čuvara puta, koju je kuhar uzeo za pomoćnika, rezala je cveklu. Ženi čuvarevoj, još
mlađoj, priroda je dala svega u izobilju: muška široka pleća, ogromne grudi i uzdignute jake kukove.
Ona je spretno baratala nožem, i na stolu je brzo rasla gomila narezanog povrća.
 Ona baci na Pavla prezriv pogled i srdito upita:
– Šta je, za ručak se raskomotio? Uranio si. Zabušavaš, momče, a? Kuda te svoje nožurde guraš?
Ovo je kuhinja, a ne banja – protresala je Korčagina.
U kuhinju uđe kuhar.
– Čizma mi je sasvim otkazala – objasni Pavle svoje prisustvo u kuhinji.
Kuhar pogleda poderanu čizmu i glavom pokaza na Odarku:
– Njen muž je upola obućar, on će vam pomoći. A bez obuće je pogibija.
Slušajući kuhara, Odarka se zagleda u Pavla. Malo se zbuni.
– A ja sam mislila da ste neki zabušant – priznade ona.
Pavle se nasmiješi. Odarka stručnjački pregleda čizmu.
– Takvu čizmu moj muž neće popravljati, ona više ništa ne valja. A da ne biste nogu osakatili, ja
ću vam donijeti staru kaljaču. Ona kod nas leži negdje u starudiji. Ko je još vidio da se tako muči!
Danas-sutra će zastuditi, propašćete – sada već saosjećajno reče Odarka i, ostavivši nož, izađe.
Uskoro se vrati sa dubokom kaljačom i komadom grubog platna. Kada umotanu i zagrijanu nogu
gurnu u toplu kaljaču, Pavle ćutke i sa zahvalnošću pogleda čuvarevu ženu.
Tokarjev se uzbuđen vratio iz grada. U Holjavinoj sobi sabrao je aktiv i saopštio mu žalosne
vijesti.
*
– Svuda smetnje. Ma kuda da se okreneš, svuda se točkovi vrte i sve stoji na istom mjestu.
Očevidno, malo smo bijelih ptica ukebali, biće ih dok smo živi – referisao je starac. – Djeco, ja ću
otvoreno da vam kažem: ni za vraga stvari ne valjaju. Drugu smjenu još nisu sabrali, a i koliko će da
pošalju, – ništa se ne zna. Hladnoće su pred vratima. Makar nas života stajalo, do mrazova mi
moramo proći kroz blato, jer ga onda ni zubima nećeš moći cijepati. Eto tako, djeco, u gradu će da
pritegnu sve one koji mrse naše stvari, a mi ovdje treba da udvostručimo brzinu. Pet puta umrli, ali
prugu moramo sagraditi. Inače ne bismo bili boljševici, nego obične jade – govorio je Tokarjev ne
svojim običnim muklim basom, nego napregnuto čeličnim glasom. Bljesak njegovih očiju ispod
namrštenih Obrva govorio je o njegovoj odlučnosti i upornosti.
– Još danas ćemo održati zatvoreni partijski sastanak. Svima ćemo objasniti stvar, i sutra svi na
rad. Sutra otpuštamo nepartijce, a mi ostajemo. Evo, ovo vam je odluka Gubernijskog komiteta –
predade Pankratovu načetvoro presavijen list.
Preko Pankratovog ramena Korčagin pročita: »Smatrajte neophodnim na gradnji ostaviti sve
članove Komsomola i smijeniti ih tek kada pošalju prvu partiju drva. Za sekretara Gubkoma: R.
Ustinovič.«
Kroz nabijenu baraku ne može da se prođe. Ispunilo ju je sto dvadeset ljudi. Stajali su uza stijene,
popeli se na stolove pa čak i na poljsku kuhinju.
Sastanak je otvorio Pankratov. Tokarjev je govorio malo, ali kraj njegovog govora sve je
prenerazio:
– Komunisti i komsamolci sutra se ne vraćaju u grad.
I ruka starca podvuče u vazduhu punu bezuslovnost odluke. Ta gesta odbaci sve nade na povratak
u grad svojima i na izvlačenje iz ovoga blata. U prvi mah od galame se ništa nije moglo razabrati. Od
nemirnih pokreta zažmirkala je čkiljava uljanica. Lica se nisu vidjela, ali brujanje glasova je sve više
raslo. Jedni su maštalački govorili o »domaćim udobnostima«, drugi su negodovali i vikali o
premorenosti. Mnogi su ćutali. A samo jedan je izjavio da će dezertirati. Iz ugla se čule njegove
gnjevne riječi pomiješane sa psovkama.
– Do vraga! Ja više ni dana ne ostajem. Ljudi se šalju na prisilni rad zato što su izvršili zločine. A
nas zašto? Držali su nas dvije nedjelje – i dosta. Nema više budala. Neka taj ko je to određivao – sam
dođe i neka gradi. Ko hoće, neka se zariva u to blato, a ja imam samo jedan život. Ja sutra odlazim!
Okunjev, iza čijih je leđa stajao ovaj galamdžija, zapali šibicu da vidi ovog dezertera. Šibica na
trenutak osvijetli grimasom gnjeva iskrivljeno lice i otvorena usta. Okunjev ga poznade. To je bio sin
knjigovođe iz gubernijskog prehrambenog komiteta.
– Šta me razgledaš? Ja se ne krijem, nisam lopov.
Šibica se ugasi. Pankratov se uspravi koliko je dug bio.
– Ko se to tamo razlajao? Za koga je partijski zadatak prinudni rad? – poče muklo prelazeći
prodornim pogledom po ljudima koji su stajali oko njega. – Braćo moja, mi u grad nikako ne
možemo, naše je mjesto ovdje. Ako mi odavde pobjegnemo, ljudi će da se smrzavaju. Braćo, što prije
završimo, prije ćemo se vratiti. A da bježimo odavde, kao što se sprema ovaj samoživi tip, nama ne
dozvoljava naša ideja i disciplina.
Pankratov nije volio duge govore, ali i ovaj ovako kratak prekide onaj isti glas:
– A nepartijci odlaze?!
– Da – odreza Pankratov.
Do stola se progura mladić u kratkom zimskom kaputu. Kao slijepi miš, iznad stola poletje mala
članska karta, odbi se od grudi Pankratova i porebarke pade na sto.
– Eto vam karte, uzmite je, zbog tog komadića kartona ja neću da gubim svoje zdravlje!
Posljednje riječi zagušiše glasovi koji poletješe sa svih strana:
– Čime se ti bacaš!
– Ah, prodana dušo!
– U Komsomol se uvukao da se progura na neko mjestance!
– Tjerajte ga odavde!
– Dobićeš ti svoje, vaško pogana!
Taj što je bacio člansku kartu oborene glave se probijao prema vratima. Ljudi su ga propuštali i
uklanjali se od njega kao da je sa sobom kugu nosio. Škripnuvši, za njim se zatvoriše vrata.
Pankratov zgužva bačenu kartu i nadnese je nad plamen uljanice.
Karton se zapali i svrnu u ugljenisanu trubicu.
*
U šumi odjeknu pucanj. Od trošne barake u šumsku tamu odjuri konjanik. Iz škole i barake
istrčaše ljudi. Neko primijeti parče šperploče zabijeno u pukotinu vrata. Upališe šibicu. Zaklanjajući
od vjetra plamen pročitaše: »Gubite se odavde. Odlazite onamo odakle ste došli. Ko ostane, dobiće
kuglu u čelo. Bez svake poštede pobićemo sve do jednoga. Dajem vam rok do sutrašnje noći.« I
potpis: »Ataman Česnok.«
Česnok je pripadao Orlikovoj bandi.
*
U Ritinoj sobi na stolu otvoren dnevnik.
»2. decembra.
 Jutros je osvanuo snijeg. Jaka studen. Na stepenicama sam srela Vjačeslava Oljšinskog. Išli smo
zajedno.
– Ja uvijek uživam u prvom snijegu. Kakav je samo mraz! Divota, zar ne? – rekao je on.
A ja se sjetih Bojarke, i odgovorih da mene mraz i snijeg uopšte ne raduju, naprotiv, žaloste me.
Objasnila sam mu zašto.
– To je subjektivno. Ako bismo usvojili vaše mišljenje, onda bismo morali smatrati da je, recimo,
za vrijeme rata nedopustiv smijeh i izraz životne radosti. Ali u životu to nije tako. Tragedija se nalazi
na liniji fronta. Tamo je osjećanje života potisnuto blizinom smrti. Ali čak tamo ljudi se smiju. A
samo malo dalje od fronta život je potpuno isti! Smijeh, suze, žalosti i radosti, želja za ljepotom i
uživanjima, uzbuđenje i ljubav...
U riječima Oljšinskog teško je primijetiti ironiju. On je opunomoćenik Narodnog komesarijata
inostranih poslova. U partiji je od 1917. godine. Evropski je odjeven, uvijek glatko izbrijan,
neupadljivo namirisan. Živi u našoj kući. u Segalovom stanu. Uveče navrati meni. Interesantno je s
njim razgovarati, poznaje Zapad, dugo je živio u Parizu, ali ne mislim da smo postali neki bliski
prijatelji. Razlog je: on u meni prije svega vidi ženu, pa tek onda partijskog druga. Doduše, on ne
maskira svoje težnje i misli – dovoljno je hrabar da kaže istinu. Njegove težnje nisu grube. On umije
da ih učini lijepim. Ali on mi se ne sviđa.
Pomalo gruba jednostavnost Žuhrajeva neuporedivo mi je bliža nego evropska uglađenost
Oljšinskog.
Iz Bojarke dobivamo kratke izvještaje. Svaki dan stotinu hvati trase. Pragove postavljaju pravo na
smrznutu zemlju, u usječena udubljenja. Radi svega dvjesta četrdeset omladinaca. Polovina druge
smjene razbježala se. Uslovi su zaista teški. Kako će sada da rade na ovakvoj studeni? ... Dubava je
već čitavu nedjelju dana tamo. U Puščoj Vodici od osam lokomotiva sastavili su pet. Za ostale nema
dijelova.
Protiv Dimitrija je Direkcija tramvaja podigla krivičnu optužbu: on je sa svojom brigadom silom
zadržao sva tramvajska kola koja su išla iz Pušče Vodice u grad. Skinuo je sve putnike i natovario
šine za usku prugu. Gradskom prugom su dovezli na stanicu devetnaest tramvajskih kola. Tramvajci
su im pomogli od svega srca.
Na stanici su ostaci solomenskih komsomolaca u toku noći pretovarili šine, i Dimitrije ih je sa
svojom grupom odvezao u Bojarku.
Akim je odbio da pred Biro iznese pitanje Dubave. Dimitrije nam je pričao o bezobraznom
odugovlačenju i birokratizmu u Direkciji tramvaja. Tamo su odlučno odbili da im daju više od dva
vagona. Tufta je Dubavi očitao lekciju:
– Vrijeme je već da se odbace ti partizanski ispadi, sada se za takvu stvar može i u zatvor dospjeti.
Kao da se ne može dogovoriti i proći bez upotrebe oružja.
Još nikada nisam vidjela Dubavu tako razjarenog.
– Zašto se ti, piskaralo, nisi dogovorio? Sjediš ovdje, pijavico tintana, i samo jezikom melješ. Da
dođem u Bojarku bez šina, meni bi nos razbili. A tebe bi, da ne smetaš, trebalo poslati na gradnju. Da
te malo Tokarjev procijedi! – derao se Dimitrije da je čitav Gubernijski komitet odjekivao.
Tufta je protiv Dubave napisao izvještaj, ali je Akim, zamolivši me da izađem, s njim razgovarao
desetak minuta, i Tufta je istrčao iz kancelarije sav crven od bijesa.
3. decembra.
 U Gubkom je stigla nova stvar, sada od strane Čeke. Pankratov, Okunjev i nekoliko drugih došli
su na stanicu Motilovku i sa praznih zgrada skinuli vrata i prozore. Prilikom utovaranja svega toga u
radnički voz, stanični čekist je pokušao da ih uhapsi, ali oni su ga razoružali i tek kada je krenuo voz,
vratili su mu revolver izvadivši iz njega metke. A vrata i prozore su odvezli. Takarjeva pak optužuje
skladišni željeznički odsjek zbog samovoljnog uzimanja dvadeset pudova eksera iz bojarskog
skladišta. On ih je razdijelio seljacima što su sa mjesta sječe prevezli dugačke cjepanice, koje oni
stavljaju mjesto pragova.
O tome sam razgovarala s drugom Žuhrajem. On se smije: 'Sve ćemo mi to urediti.'
Na gradnji je situacija krajnje napeta, svaki dan je dragocjen. Za najmanju sitnicu mora se vršiti
pritisak. U Gubkom stalno pozivamo razne 'kočničare'. Omladina na pruzi sve češće riarušava
poredak.
Oljšinski mi je donio malu električnu peć. Ja i Olja Jurenjeva grijemo nad njom ruke. Ali od nje
nije toplije u sobi. Kako li će kod njih tamo u šumi proći ova noć? Olga kaže: u bolnici je veoma
hladno i bolesnici se ne izvlače ispod svojih pokrivača. Loži se prekodan.
Ne, druže Oljšinski, kao što vidimo, tragedija na frontu je tragedija i u pozadini.
4. decembra.
Čitavu noć je sipao snijeg. Pišu nam, u Bojarki je sve zameo. Rad je prestao. Čiste prugu. Danas je
Gubkom donio odluku: gradnju prvog dijela, do mjesta početka sječe, završiti najkasnije do 1.
januara 1922. godine. Kada su ovo saopštili u Bojarki, Tokarjev je rekao: 'Ako ne polipšemo,
završićemo'.
Ništa ne čujem o Korčaginu. Čudim se da protiv njega ne stiže nešto slično kao protiv Pankratova.
Još uvijek ne znam zašto on neće da se sastaje sa mnom.
5. decembra.
Juče je banda pucala na gradilište.«
*
Konji oprezno gaze po mekom snijegu. Ponekad se pod snijegom pokrene i zapucketa grana
pritisnuta kopitom, tada konj frkne, skoči u stranu, ali kada dobije karabinom po naćuljenim užima,
on počinje da kasa i sustiže one naprijed.
Desetak konjanika pređe preko grbave kose, od koje se protezala crna traka još gole zemlje.
Zaustaviše se, i u susretu zveknuše uzengije. Frkćući, čitavim tijelom se strese oznojeni ždrijebac
prednjeg konjanika.
– Do vraga ih se tu nakupilo – progunđa prednji konjanik
– Stari je rekao da tih skakavaca sutra ne bude ovdje. Još bi se ona poganija mogla dočepati drva...
Krećući se duž kolosijeka jedan za drugim, približavali su se stanici. Korakom su dojahali do
proplanka pored stare škole; ne izlazeći na poljanu, ostadoše iza drveća.
Plotun prolomi tišinu tamne noći. Kao vjeverica, sleti buket snijega sa mjesečinom posrebrne
grane. Između drveća odjekuju podrezane puške, rove malter na školi i u žalosnu ciku probijaju
prozorska stakla koja je Pankratov dovezao.
Plotun otrže ljude od betonskog poda, podiže ih na noge, ali kada po sobama poletješe užasni
svici, strah ponovo obori ljude na pod.
Padali su jedan na drugog.
– Kuda ćeš! – Dubava zgrabi Pavla za šinjel.
 – Napolje.
– Lezi, idiote! Pomoliš li samo nos, ucmekaće te – uzbuđeno mu šapnu Dimitrije.
Ležali su jedan do drugoga pored samih vrata. Dubava se pripio uz pod i u pravcu vrata ispružio
ruku s revolverom. Korčagin je čučao i nervozno pipao ležišta za metke u bubnju nagana. Imao je pet
metaka. Napipavši praznine, okrenu bubanj.
Pucnjava prestade. Iznenadna tišina začudi ljude.
– Momci, ko ima oružje, ovamo! – šapatom komandova Durbava ljudima na podu.
Korčagin oprezno otvori vrata. Na proplanku nigdje nikoga. Lagano lepršajući, padale su snježne
pahuljice.
A kroz šumu je desetak konjanika šibalo svoje konje.
*
Iz grada je oko podne dojurila auto-drezina. Iz nje iziđoše Žuhraj i Akim. Dočekali su ih Tokarjev
i Hol java. Sa drezine su skinuli i postavili na peron mitraljez »maksim«, nekoliko kutija mitraljeskih
redenika i dvadeset pušaka.
Požurili su na radilište. Peševi Fjodorovog šinjela crtali su po snijegu cikacak linije. Korak mu je
medvjeđi, gega se, još uvijek korača kao da se pod njim klati paluba razarača. Visoki Akim išao je
ukorak sa Fjodorom, i Tokarjev je sve vrijeme morao da sustiže svoje saputnike.
– Napad bande je samo polovina jada. Ali tu je sada brežuljak koji nam se ispriječio na putu, đavo
da ga nosi! Mnogo zemlje će se morati iskopati...
Starac zastade, leđima se okrenu vjetru, među dlanovima zapali cigaretu i požuri za drugovima.
Akim ga je čekao, a Žuhraj je, ne usporavajući korak, išao dalje.
– Da li ćete moći da na vrijeme izgradite prugu? – pitao ga Akim.
Tokarjev se malo zamisli, a onda odgovori:
– Znaš, sinko, ako ćemo govoriti onako uopšte, onda ne možemo, ali isto tako ne možemo ni da
je ne izgradimo. Eto, tako ti to ispada.
Stigli su Fjodora i pošli uporedo. Bravar poče uzbuđeno:
– Eto, ovdje i počinje ono »ali«. Ta samo nas dvojica, Patoškin i ja, znamo da je izgradnja
nemoguća u ovim pasjim uslovima, sa takvom opremom i takvom količinom radne snage. Ali zato
svi do jednoga znaju da se pruga mora izgraditi. I, eto, zašto sam ja mogao reći: »Ako se smrznemo,
biće izgrađeno.« Pogledajte sami, već drugi mjesec rijemo, četvrtu smjenu završavamo, a glavnina je
bez odmora, drži je samo njena mladost. A polovina od njih je prehlađena. Pogledaš tu djecu, i srce ti
se stegne. Para im nema... Ova prokleta pustinja mnoge će u grob otjerati.
*
Kilometar od stanice završavala se potpuno gotova pruga.
Kilometar i po dalje, po poravnanom nasipu, kao da je vjetar oborio neku ogradu, ležale su u
zemlju ukopane dugačke cjepanice. To su pragovi. A dalje, do samog brežuljka, protezao se samo
ravan put.
Ovdje je radila prva radna grupa Pankratovljeva. Četrdeset ljudi je postavljalo pragove. Riđobradi
seljak u novim opancima, ne žureći se, skidao je cjepanice sa širokih saonica i bacao ih na trasu.
Nekoliko takvih istih saonica rastovarali su malo dalje. Dvije dugačke gvozdene poluge ležale su na
zemlji. To je bio kalup tračnica, prema kome su poravnavali pragove. Za nabijanje zemlje
upotrebljavali su sjekire, maljeve i lopate.
*
Postavljanje pragova je pipav i spor posao. Pragovi moraju ležati na zemlji čvrsto i stabilno, tako
da šina podjednako leži na svakom od njih.
Tehniku polaganja pragova poznavao je samo Lagutin, desetar pruge, čovjek koji u pedeset
četvrtoj godini nije imao nijedne sijede dlake u svojoj crnoj, razdijeljenoj bradi. On je dobrovoljno
radio već četvrtu smjenu, zajedno sa omladinom podnosio sve teškoće i stekao u odredu opšte
poštovanje. Taj nepartijac (Taljin otac) na svim partijskim sastancima zauzimao je počasno mjesto.
Ponoseći se time, starac je dao riječ da neće ostaviti gradnju.
– Recite mi, kako da vas ostavim? Bez mene ćete se zapetljati s trasiranjem, tu treba oko, praksa.
A ja sam ti u svom životu tih pragova mnogo naredao po ovoj našoj Rusiji... – dobrodušno je
govorio Lagutin prilikom svake smjene i svaki put ostajao.
Patoškin je imao povjerenje u njega, i rijetko je navraćao na njegovu dionicu.
Kada ova trojica priđoše radnicima, Pankratov je, crven i znojan, sjekirom sjekao ležišta za
pragove.
Akim je teško poznao pristanišnog radnika. Pankratov je omršavio, njegove široke jagodice
postale su još oštrije, a slabo umiveno lice je potamnjelo i izdužilo se.
– A, komanda je tu! – javi se on i pruži Akimu svoju toplu i vlažnu ruku.
Prestade zveka lopata. Oko Akima su stajala blijeda lica. Skinuti šinjeli i kratki kožusi ležali su
pravo na snijegu.
Pogovorivši s Lagutinom, Tokarjev zovnu Pankratova i povede novodošle put brežuljka.
Pankratov je išao sa Fjodorom.
– Reci mi, Pankratove, kako se to dogodilo s tim čekistom u Motilovki? Šta misliš, da niste malo
pretjerali sa razoružanjem?
– ozbiljno upita Fjodor nerazgovornog Pankratova.
Pankratov se zbunjeno osmjehnu.
– Mi smo ga razoružali uz njegovu saglasnost. On nas sam molio. To je naš čovjek. Mi smo mu
objasnili kako stvari stoje, a on veli: »Momci moji, ja nemam prava da vam dozvolim da vozite
prozore i vrata. Ima naredba druga Djeržinskog da se presiječe razvlačenje željezničke imovine. Ja
sam ti ovdje sa šefom stanice na ratnoj nozi, krade, bitanga, a ja mu smetam. Ako vas pustim, on će
me odmah prijaviti po službenoj liniji, i ja ti odoh pod revolucionarni vojni sud. Ali, eto, vi mene
razoružajte i gubite se. A ako šef stanice ne tuži, na tome će se stvar i završiti.« Tako smo i uradili. Ta
nismo prozore i vrata sebi vukli!
Primijetivši skriveni osmijeh u Žuhrajevim očima, Pankratov dodade:
– Neka se sve na nas stovari, nemojte njega, druže Žuhraju.
– Sve je to likvidirano. Samo ubuduće da se takve stvari ne rade: to ruši disciplinu. Mi smo
dovoljno jaki da razbijemo birokratizam zakonskim putem. Ali dosta o tome, daj da porazgovaramo
o važnijem – i Fjodor poče da se raspituje o pojedinostima napada.
*
Četiri i po kilometra od stanice gnjevno su se zarivale lopate u zemlju. Omladinci su prosijecali
brežuljak koji im je stajao na putu.
A sa strana je stajalo sedam omladinaca naoružanih Holjaviniin karabinom i revolverima
Korčagina, Pankratova, Dubave i Homutova. To je bilo sve oružje koje je odred imao.
Patoškin je sjedio na padini i unosio cifre u svoju bilježnicu. Inženjer je ostao sam. Vakulenko,
koji je više volio da pođe na sud zbog dezerterstva nego smrt od banditskog metka, jutros je
pobjegao u grad.
– Zemlja je smrzla, na prokopavanje će nam otići pola mjeseca – sniženim glasom reče Patoškin
Homutovu, koji je stajao pred njim i, kao i uvijek, bio ćutljiv i natmuren.
– Za čitavu prugu nam daju dvadeset pet dana, a vi za prokopavanje uzimate petnaest – odgovori
Homutov ljutito hvatajući usnom krajičak brka.
– Ovaj rok je prekratak. Istina, ja nikada u životu nisam gradio u takvim uslovima i s takvim
sastavom ljudi, pa mogu i da se prevarim, to mi se već toliko puta dogodilo.
U to vrijeme prokopu su se približavali Žuhraj, Akim i Pankratov. Radnici ih primijetiše.
– Pogledaj, ko je to? – Pećka Trofimov, strugar iz radionice, gurnu Korčagina. Tog istog
trenutka, ne puštajući lopatu iz ruku, Korčagin potrča niz brežuljak.
– Zdravo, Pavle! Ko bi te poznao u toj odjeći raznog kalibra
– Fjodor mu stezao ruku duže nego ostalima.
Pankratov se kiselo nasmiješi:
– To ti je kod njega kombinacija: ne od tri, nego od pet prsta i svi ispali14. Osim toga, dezerteri
mu dipili šinjel. On i Okunjev su u komuni: Okunjev mu je dao svoj kaput. Ništa, Pavluša je
temperamentan mladić. Još jednu nedjelju će da se grije na betonu, slama gotovo da ne pomaže, a
onda će da poigra igru »mrtvački sanduk« – sjetno reče Akim.
Crnomanjasti Okunjev, prižmirivši malo šeretski, upade:
– Mi nećemo da Pavluša strada. Glasaćemo, i proguraćemo ga u kuhare. Uputićemo ga Odarki za
pomoćnika. Tamo će on, ako ne bude budala, i da se najede i da se ogrije – izaberi samo: uz peć ili uz
Odarku.
Složan smijeh zagluši njegove riječi.
Toga dana su se prvi put smijali.
*
Fjodor je pogledao brežuljak, s Tokarjevom i s Patoškinam sanjkama se odvezao do mjesta sječe
i vratio se. Na strmini su kopali zemlju s istom upornošću. Zagledavši se kako sijevaju lopate i kako
se pod teškim naporom grbe leđa, Fjodor reče tiho Akimu:
– Miting nije potreban. Ovdje nije potrebna agitacija. Istinu si rekao, Tokarjeve, para im nema.
Evo ti gdje se kali čelik.
Žuhrajeve su oči sa divljenjem i surovim prijateljskim ponosom gledale na kopače. Ta sasvim
nedavno je dio tih kopača, noću uoči pobune, prijetio bajonetama. A sada su oni obuzeti zajedničkom
željom da čelične žile pruge dovedu do željenog bogatstva – do drva, izvora toplote i života.
*
Patoškin je uljudno ali uvjerljivo dokazivao Fjodoru da je prokop nemoguće završiti prije dvije
nedjelje. Fjodor je slušao njegove proračune i nešto u sebi rješavao.
– Skinite ljude sa brežuljka, gradite trasu dalje, a brijeg ćemo mi drukčije da prosijecamo.
Na stanici je Žuhraj dugo sjedio kod telefona. Holjava je stražario pred vratima, čuo je potmuli
bas Fjodorov:
 – Odmah u moje ime telefoniraj načelniku štaba Okruga i reci da odmah na građevinski sektor
prebace puk Puzirevskog. Neophodno je da se ovaj rejon očisti od bandi. Iz baze pošaljite oklopni
voz s minerima. Ostalo ću ja sam da uredim. Vraćam se noćas U dvanaest sati pošaljite Litkea na
stanicu s kolima.
U baraci je poslije kratkog Akimovog govora uzeo riječ Žuhraj. U drugarskom razgovoru je
sasvim neprimjetno prošao jedan sat. Fjodor je govorio graditeljima da je rok završavanja gradnje
nemoguće mijenjati i da pruga mora biti gotova do prvog januara.
– Gradnju prebacujemo u ratno stanje. Komunisti se uključuju u četu Odreda za specijalne
zadatke. Za komandira čete se postavlja drug Dubava. Svih šest graditeljskih grupa dobiva tačno
određene zadatke. Ostatak trase dijeli se na šest jednakih dijelova. Svaka grupa dobija svoj dio. Do
prvog januara svi radovi moraju biti gotovi, grupa koja ranije završi rad dobija pravo na odmor i
odlazak u grad. Osim toga, predsjedništvo Gubernijskog izvršnog komiteta predložice
Sveukrajinskom centralnom izvršnom komitetu da se najbolji radnik ove grupe nagradi ordenom
Crvene zastave.
Za rukovodioce radnih grupa bili su određeni: prve – drug Pankratov, druge – drug Dubava, treće
– drug Homutov, četvrte – drug Lagutin, pete – drug Korčagin, šeste – drug Okunjev kao rukovodilac
čitave gradnje – završavao je svoj govor Žuhraj – njen idejni rukovodilac i organizator ostaje stalno
Anton Nikoforovič Tokarjev.
Kao da jato ptica uzletje, zapljeskaše ruke, razvedriše se surova lica, a prijateljske šaljive
posljednje riječi ozbiljnog čovjeka pretvoriše u buru smijeha napregnutu pažnju.
Gomila od dvadeset ljudi pratila je Akima i Fjodora do auto-drezine.
Opraštajući se od Korčagina i posmatrajući njegovu snijegom zasutu kaljaču, Fjodor reče
sniženim glasom:
– Još ti noge nisu premrzle? Poslaću ti čizme.
– Nešto slično, počele da otiču – odgovori Pavle i, sjetivši se svoje stare molbe, uze Fjodora za
rukav: – Hoćeš da mi daš malo metaka za nagan? Imam samo tri sigurna.
Žuhraj sa žaljenjem zaklima glavom, ali kada vidje snuždenost u Pavlovim očima, ne
razmišljajući, otkopča svoj mauzer.
– Evo, to ti je poklon od mene.
Pavle nije mogao da vjeruje da mu se poklanja stvar o kojoj je tako dugo maštao, ali mu Žuhraj
sam prebaci kaiš preko ramena.
– Uzmi, uzmi! Ja znam da ti je već odavno za njega zapelo oko. Samo oprezno s njim, nemoj
svoje da biješ. Evo ti još tri puna šaržera.
Pavla su gledali s otvorenom zavišću. Neko dobaci:
– Pavka, daj da se mijenjamo, dajem čizme i još kratki kožuh priđe!
Pankratov šeretski gurnu Pavla u leđa:
– Ugursuze, mijenjaj za čizme. Ionako u kaljači do Božića nećeš doživjeti.
Stavivši nogu na papuču drezine, Žuhraj je pisao dozvolu za poklonjeni revolver.
*
Rano ujutro. Potmulo zveckajući na skretnicama, u stanicu je ušao oklopni voz. Kao perjanica od
bijelog labudovog paperja, uzdizala se para i odmah nestajala u hladnom čistom vazduhu. Iz
blindiranih vagona izlazili su ljudi u kožnim odijelima. Nekoliko sati kasnije tri minera iz oklopnog
voza duboko zabiše u strminu dvije ogromne brunirane tikve, provedoše od njih dugačke fitilje i
dadoše signal pucnjima. Od padine, koja je sada postala strašna, ljudi se razbježaše na sve strane. Od
šibice kraj fitilja bijesnu fosfornim plamičkom.
U stotina ljudi za trenutak se stegoše srca. Jedan-dva minuta napetog iščekivanja – i... zemlja se
strese, strašna snaga raznese vrh brežuljka i ogromno komade zemlje baci u nebo. Druga eksplozija
bi još jača od prve. Strašna grmljavina razliježe se šumskim cestarom puneći ga haosom zvukova u
paramparčad raznesenog brijega.
Tamo gdje je malo prije bio brežuljak sada je zijala duboka jama i na desetine metara okolo
šećerna bjelina snijega bila je zasuta razrivenom zemljom.
U udubinu koju je napravila eksplozija sada potrčaše ljudi sa pijucima i lopatama.
*
Poslije Žuhrajevog odlaska na gradnji je počelo uporno takmičenje – borba za prvenstvo.
Još mnogo prije svanuća, da ne bi nikoga probudio, Korčagin se tiho diže i, teško pokrećući
noge, koje su se ukočile na hladnom podu, pođe u kuhinju. Kada mu u kazanu prokuha voda za čaj,
vrati se i probudi svoju grupu.
Kada se čitav odred probudio, napolju je već bilo svanulo.
Za vrijeme jutarnjeg čaja Pankratov se progura kroz baraku do stola gdje je sjedio Dubava sa
svojim arsenal cima.
– Mićaj, jesi li vidio, Pavka je u samu zoru svoju partiju digao. Sigurno su već deset hvati
odmakli. Pričaju momci da je on svoje iz glavne radionice tako navio da su riješili da dvadeset petog
završe svoju dionicu. Hoće da nam se u brk nasmije. Ali neka izvini – to ćemo još da vidimo! – s
negodovanjem je govorio Dubavi.
Mićaj se kiselo nasmiješio. On je vrlo dobro znao zašto je taj postupak grupe iz glavne radionice
toliko uzbudio sekretara kolektiva riječnog pristaništa. A i njega, Dubavu, prijatelj Pavluška je dobro
udesio: ne rekavši ni riječi, izazvao je na takmičenje čitav odred.
– Prijateljstvo prijateljstvom, ali u duvankesu ne diraj – tu ti je, druškane, »ko će koga« – reče
Pankratov.
Oko podne je energični rad Korčaginove grupe iznenada bio prekinut. Stražar, koji je stajao
pored pušaka složenih u piramidu, primijetio je među drvećem grupu konjanika i pucnjem dao znak
za uzbunu.
– Na oružje, braćo! Banda! – povika Pavle i. odbacivši lopatu, baci se prema drvetu na kome je
visio njegov mauzer.
Razgrabivši oružje, grupa leže pravo u snijeg na ivici trase. Prednji konjanici zamahaše kapama.
Jedan od njih povika:
– Stojte, drugovi! Naši smo!
Pedeset konjanika u buđonovkama s crvenim petokrakama približavalo se gradilištu.
Pokazalo se da je to vod Puzirevskog puka došao da posjeti gradilište. Pavlu pade u oči odsječeno
uho komandirovog konja. Prekrasna siva kobila sa bijelom pjegom na čelu nije mogla da miruje, ona
je prosto poigravala pod konjanikom. Ona se poplaši kada Pavle priskoči i uhvati je za uzdu.
– Ćelavice, mazo moja, evo gdje se mi nađosmo! Iznijela živu glavu, ljepotice moja jednouha.
On je nježno obuhvatio tanki vrat kobile i gladio njene uzdrhtale nazdrve. Komandir se pažljivo
zagleda u Pavla i, poznavši ga, iznenađeno uz viknu:
 – Pa to je Korčagin!... Konja je poznao, a Seredu zaboravio. Zdravo, brale!
*
U gradu su »povukli sve, poluge«. To se odmah osjetilo na gradnji. Žarki je ispraznio Rejonski
komitet, i ostatke organizacije poslao u Boj arku. U Solomenki su ostale samo djevojke. Iz
Saobraćajne srednje škole Žarki je dobio za gradnju novu grupu omladine.
Saopštavajući o svemu ovome Akimu, on je u polušali rekao:
– Ostao sam ti samo sa ženskim proletarijatom. Mjesto sebe ću postaviti Lagutinu. Na vratima ću
napisati: »Žensko odjeljenje« i – odmaglih u Bojarku. Znaš, nezgodno mi je da se ja, jedini muškarac,
vrtim među ženama. Djevojke me sve nekako sumnjivo pogledaju. Sigurno među sobom spletkare:
»Sve rastjerao, a sam ostao, prepredenjak jedan« ili nešto još gadnije. Molim te, pusti me da idem.
Smijući se, Akim ga odbio.
U Bojarku su pristizali novi ljudi. Stiglo je, i šezdeset omladinaca saobraćajaca.
Žuhraj je isposlovati kod Direkcije željeznica da se u Bojarku pošalju četiri putnička vagona za
stanovanje novih radnika.
Dubavina grupa je smijenjena i otpremljena u Pušću Vodicu. Ona je dobila zadatak da na
gradilište dopremi, male lokomotive i šezdeset pet otvorenih vagona. Ovaj rad im se računao kao rad
na njihovoj dionici.
Pred odlazak je Dubava posavjetovao Tokarjevu da Klavičeka pozove na gradnju i da njemu
preda novorganizovanu grupu. Tokarjev je izdao ovu naredbu ne sluteći koji je pravi razlog bio da se
arsenalac sjetio kako negdje postoji Čeh. A razlog je bila Anina ceduljica, koju su donijeli novaci
Solomenci.
»Dimitrije!« pisala je Ana. »Ja i Klaviček smo vam odabrali čitavu gomilu literature. Tebi i svima
bojarskim udarnicima šaljemo topli pozdrav. Sila ste! Želimo vam snage i energije. Juče su sa
skladišta izdali posljednje rezerve drva. Klaviček je molio da vas pozdravim. Divan je to mladić! On
sam peče za vas hljeb. U pekari ni u koga nema povjerenja. Sam sije brašno, sam mašinom mijesi
tijesto. Iskopao je negdje dobro brašno i pravi prekrasan hljeb, ni uporediti se ne može s onim što ja
dobijam. Uveče kod mene se sabiru naši: Lagutina, Artjuhin, Klaviček i, ponekad Žarki. Naše učenje
pomalo napreduje, ali najviše razgovaramo o svemu i svačemu, a najčešće o vama. Djevojke
negoduju što je Tokarjev odbio da ih pusti na gradnju. One uvjeravaju da će sve nevolje podnositi sa
svima zajedno. Talja kaže: Obući ću sve njegovo i pojaviću se pred starim, pa neka proba da me
otjera!
Po svoj prilici ona će to i da uradi. Pozdravi mog crnookog.
Ana.«
*
Mećava se podigla odjednom. Nebo su prekrili sivi, uzburkani niski oblaci. Udario je gusti snijeg.
Uveče je vjetar počeo da zavija u dimnjacima, da zavija između drveća i da juri za snježnim vrtlogom
i uznemirava šumu prijetećim zviždukanjem.
Čitavu noć je snježna vijavica bješnjela i pustošila. Ljudi su promrzli do kostiju, iako su se čitavu
noć ložile peći. Stanična razvalina nije držala toplotu.
Zapadajući u snijeg, ujutro je odred krenuo na rad, a nad drvećem je plamtjelo sunce i na
modroplavom nebu nije bilo ni jednog jedinog oblačka.
Korčaginova grupa je čistila snijeg sa svoje dionice. Tek sada je Korčagin osjetio kako su teške
patnje od hladnoće. Stari kaput Okunjeva nije mogao da ga zagrije, a u kaljaču se nabijao snijeg.
Koliko ju je već puta gubio u smetovima. Postojala je opasnost da se i druga čizma sasvim raspadne.
Od spavanja na podu na vratu mu se nadula dva velika čira. Umjesto šala, Tokarjev mu je dao svoj
ručnik.
Mršav, upaljenih očiju, Pavle je razjareno vitlao širokom drvenom lopatom i čistio snijeg.
U to vrijeme je na stanicu domilio putnički voz. Jedva ga je do vukla iznurena lokomotiva: na
tanderu nijedne cjepanice, a u peći dogaraju posljednji ostaci.
– Ako nam date drva – idemo dalje, ako ne – prebacujte voz na sporedni kolosijek dok još može
da se kreće! – povikao je mašinovođa šefu stanice.
Voz su prebacili na sporedni kolosijek. Utučenim putnicima su saopštili razlog zadržavanja. U
pretrpanim vagonima počeše da jade i da psuju.
– Razgovarajte sa starim – eno ga, ide peronom. To je šef gradnje. On može da naredi da se na
saonicama do vezu drva za lokomotivu. Oni ih mjesto pragova stavljaju – posavjetovao je šef stanice
konduktere. Oni krenuše u susret Tokarjevu.
– Daću vam drva, ali ne besplatno. Jer to je naš građevinski materijal. Kod nas su smetovi. U vozu
je šest-sedam stotina putnika. Djeca i žene mogu ostati u vozu, a ostali lopate u ruke i do večeri na
čišćenje snijega. To će im biti plaćeno drvima. Ako neće – neka sjede tu do Nove godine – rekao je
Tokarjev kondukterima.
*
– Momci, pogledajte koliko naroda ide! Gle, i žene! – začuđeno zagrajaše za Kočaginovim
leđima.
Pavle se okrenu.
– Evo ti sto ljudi, daj im posao i gledaj da ne bi besposličarili – reče Tokarjev prilazeći.
Korčagin poče da raspoređuje na posao novodošle. Neki visoki muškarac, u željezničarskom
šinjelu sa krznenom kragnom i s toplom šubarom od astrahana, ljutito je okretao lopatu u rukama i,
obraćajući se mladoj ženi pored sebe, u kapi od morskog lava i paperjastom lopticom na vrhu,
protestovao je:
– Ja neću da čistim snijeg, i niko nema prava da me primora. Ako me zamole, ja ću, kao
saobraćajni inženjer, da organizujem rad, ali ni ti ni ja ne moramo da tu rijemo snijeg, to nikakvim
propisima nije predviđeno. Starac tu protivzakonito postupa. Ja ću da ga pozovem na odgovornost za
to. Ko je ovdje desetar? – upita on obližnjeg radnika.
Priđe mu Korčagin.
– Građanine, zašto vi ne radite?
Muškarac prezrivim pogledom omjeri Pavla od glave do pete.
– A šta ste vi?
– Ja sam radnik.
– Onda ja s vama nemam šta da razgovaram. Pošaljite mi vašeg desetara ili koga vi tu imate...
Korčagin ga iskosa pogleda.
– Nećete da radite – ne morate. Ali bez naše bilješke na voznoj karti u voz nećete sjesti. Takva je
naredba rukovodioca gradnje.
– A vi, građanko, takođe odbijate? – okrenu se Pavle ženi i za trenutak osta zapanjen: pred njim je
stajala Tonja Tumanova.
Ona je u tom odrpancu teško prepoznala Korčagina. Pred njom je stajao Pavle u poderanom,
otrcanom odijelu i fantastičnoj obući, s prljavim peškirom oko vrata i već odavno neumivenira
licem. Samo još oči su plamtjele onim istim neugasivim žarom. Njegove oči! I, eto tog odrpanka,
sličnog običnoj skitnici, još sasvim nedavno ona je voljela. Kako se to sve tako promijenilo?
Poslije nedavne svadbe ona sa svojim mužem putuje u veliki grad, gdje on u Direkciji željeznica
zauzima odgovoran položaj. I eto, gdje je morala da sretne svoju mladalačku ljubav. Njoj je bilo čak
neprijatno da mu pruži ruku. Što bi pomislio Vasilije? Kako je neprijatno što se Korčagin tako
zapustio. Sada vidi da se bivši ložač nije makao dalje od kopača zemlje.
Sva crvena od zbunjenosti, ona je neodlučno stajala. Inženjera je razjarilo drsko ponašanje
odrpanca, koji nije skidao očiju sa njegove žene. On baci lopatu i priđe Tonji.
– Hajdemo, Tonja, ne mogu mirno da gledam toga lazarona.
Korčagin je znao iz romana »Đuzepe Garibaldi« šta je to lazaron15.
– Ako sam ja lazaron, onda si ti prosto naprosto nedoklani buržuj – gnjevno odgovori inženjeru
i, pogledavši Tonju, odreza suho: – Drugarice Tumanova, uzmite lopatu i stanite u red. Neka vam ne
bude primjer taj uhranjeni bivol. Izvinite, ja ne znam ko vam je on.
Pavle se neljubazno nasmiješi gledajući Tonjine visoke krznene cipele i dodade uzgred:
– Ne bih vam savjetovao da ostajete. Ovih dana je banda navraćala.
Okrenu se i pođe svojima gacajući kaljačom.
Posljednje riječi djelovale su i na inženjera.
Tonja ga nagovorila da ostanu i da rade.
Uveče, kada je posao bio završen, vraćali su se na stanicu. Tonjin muž je išao naprijed žureći se
da zauzme mjesta u vozu. Tonja zastade da propusti radnike. Podupirući se lopatom, posljednji je išao
umorni Korčagin.
– Zdravo, Pavluša. Moram priznati, nisam očekivala da te takvog vidim. Zar ti kod vlasti nisi
zaslužio ništa bolje nego da zemlju riješ? Ja sara mislila da si ti već odavno neki komesar ili nešto
tako. Kako se kod tebe tako nesretno život okrenuo – poče Tonja idući pored njega.
Pavle zastade i pogleda je začuđeno.
– A ja nisam očekivao da tebe vidim takvu... konzerviranu – najzad je našao pogodnu neku blažu
riječ.
Krajevi Tonjinih ušiju planuše.
– Ti si još uvijek isto onako grub!
Korčagin baci lopatu na rame i proteže korak. Tek kada prođe nekoliko koraka, odgcvori:
– Drugarice Tumanova, moja grubost je kudikamo podnošljivija od vaše, da oprostite,
pristojnosti. Za moj život vi nemate šta da se brinete, tu je sve u redu. Ali vaš život je ispao mnogo
gore nego što sam ja očekivao. Prije dvije godine ti si bila mnogo bolja: nisi se stidjela da radniku
pružiš ruku. A sada zaudaraš na naftalin. I, da ti kažem pravo, nemam o čemu s tobom ni da
razgovaram.
*
Pavle je dobio pismo od Artjoma. Brat mu je pisao da će uskoro imati svadbu i molio ga je da
pošto-poto dođe.
 Iz Korčaginovih ruku vjetar istrže bijeli list, i on kao golub poletje uvis. On neće biti na toj
svadbi. Odlazak se ne može ni za misliti. Još juče je onaj medvjed Pankratov prestigao njegovu grupu
i takvom brzinom krenuo naprijed da su se svi čudili. Ovaj obalski radnik bezobzirno se borio da
osvoji prvenstvo i, potpuno izgubivši svoje obično spokojstvo, podstrekavao je svoje »obalce« na
luđački tempo.
Patoškin je pratio ovu nijemu razjarenost graditelja. Trljajući sljepoočnice, u čudu se pitao:
»Kakvi su ovo ljudi? Kakva je to neshvatljiva snaga? Ta ako ovako lijepo vrijeme ostane samo još
osam dana, mi ćemo stići do mjesta sječe. Ispalo: život proživio pamet stičući, a blesav starost
dočekao. Ovi su ljudi svojim radom pobili sve moje proračune i norme.«
Iz grada je stigao Klaviček, dovezao je svoj svježi hljeb. Pošto se vidio s Tokarjevom, na radu je
našao Korčagina. Prijateljski su se pozdravili. Smiješeći se, Klaviček je iz vreće izvukao prekrasan
žuti krzneni švedski kaput i, udarivši dlanom po mekom boksu, reče:
– Ovo je za tebe. Ne znaš od koga? ... He-he! Ala si glup, momče! Ovo ti drugarica Ustinovič šalje
da se ti, budalo jedna, ne bi smrznuo. To je njoj drug Oljšinski poklonio, a ona, samo što ga je uzela
iz njegovih ruku, meni ga dala, veli – nosi Korčaginu. Akim joj je pričao da ti na mrazu radiš u
ljetnom kaputu. Oljšinski se malo ljutnuo. Veli: »Ja tome drugu mogu poslati šinjel.« A Rita se smije:
»Ništa, ništa, on će u vjetrovki bolje da radi!« Drži!
Iznenađen, Pavle je neko vrijeme u rukama držao ovu skupocjenu stvar, a onda je neodlučno
obuče na prozeblo tijelo. Meko krzno je ubrzo zagrijalo leđa i grudi.
*
Rita je zapisivala:
»20. decembra.
Vrijeme vijavica. Snijeg i vjetar. Bojarci stigli gotovo do samog cilja, ali su ih hladnoća i mećava
zaustavili. Zapali su u snijeg. Teško je kopati zamrznutu zemlju. Ostale su samo tri četvrti kilometra,
ali to je najteže.
Tokarjev saopštava: na gradnji se pojavio tifus, trojica su oboljela.
22. decembra.
Na plenum Gubernijskog komiteta Komsomola iz Bojarke niko nije došao. Banditi su na
sedamnaestom kilometru od Bojarke izbacili iz kolosijeka voz koji je vozio žito. Po naređenju
povjerenika Narodnog komesarijata ishrane, graditeljski odred je prebačen na to mjesto.
23. decembra.
Iz Bojarke su u grad dovezli još sedam tifusara. Među njima je Okunjev. Bila sam na stanici. S
odbojnika voza koji je stigao iz Harkova skidali su ukočene leševe. U bolnicama je hladno. Prokleta
mećava! Kada će prestati?
24. decembra.
Upravo sam došla od Žuhraja. Znači, tačno je: juče noću Orlik je sa čitavom svojom bandom
naletio na Bojarku. Dva sata se vodila borba između naših i bandita. Banda je prekinula saobraćaj, i
Žuhraj je tek jutros uspio da dobije tačne podatke. Odbili su bandu. Tokarjevu je metak prošao kroz
grudi. Njega će danas dopremiti. Ubijen je Franc Klaviček, koji je te noći bio komandir straže. On je
opazio bandu i digao uzbunu, ali, pucajući na napadače, nije uspio da stigne do škole i bio je ubijen.
Iz građevinskog odreda ranjeno je jedanaest ljudi. Sada su tamo oklopni voz i dva eskadrona konjice.
Pankratov je postao rukovodilac gradnje. Danas je Puzirevski stigao dio bande u selu Glubokom i
pobio sve do posljednjeg. Jedan dio kadrovaca nepartijaca, ne čekajući voza, pješke je otišao niz
prugu.
25. decembra.
Dovezli su Tokarjeva i ostale ranjenike. Smjestili su ih u kliničku bolnicu. Ljekari su obećali da
će spasti starca. On je u nesvijesti. Za život ostalih nema opasnosti.
Iz Bojarke smo Gubkompart i mi dobili telegram: »Kao odgovor na banditske napade, mi,
graditelji pruge, sabrani na današnjem mitingu, zajedno sa posadom blindiranog voza 'Za sovjetsku
vlast' i s crvenoarmejcima Kavalerijskog puka, uvjeravamo vas da ćemo, bez obzira na sve prepreke,
dati gradu drva do prvog januara. Napregnuvši sve snage, pristupamo poslu. Živjela Komunistička
partija, koja nas je poslala! Predsjednik mitinga Korčagin. Sekretar Berzin.«
Na Salomenki su uz vojne počasti sahranili Klavičeka.
*
Toliko priželjkivana drva već su blizu. Ali se njima primicalo iznurujuće sporo: svaki dan je tifus
oduzimao desetine potrebnih ruku. Teturajući kao pijan, na iznemoglim nogama Korčagin se vraćao
na stanicu. Već odavno je imao visoku temperaturu, ali danas se vatra još više povećala.
Trbušni tifus, koji je kosio odred, privukao se i Pavlu. Ali njegovo jako tijelo se suprotstavljalo, i
pet dana je nalazio snage da se diže sa betonskog poda pokrivenog slamom i da ide na posao zajedno
s ostalima. Nije mu pomogao topli kaput, pa ni pustene čizme, koje mu je poslao Fjodor i koje je
obukao na već promrzle noge.
Pri svakom koraku nešto je probadalo grudi, grozničavo su cvokotali zubi, pred očima se
maglilo i izgledalo da se drveće pretvorilo u neku čudnu vrtešku.
Teško se dovukao do stanice. Iznenadila ga neobična graja. Zagledao se: preko čitave stanice se
otegla dugačka kompozicija. Na otvorenim vagonima su bile lokomotive, šine, pragovi – i istovarali
su ih ljudi koji su stigli istim vozom. Napravio je još nekoliko koraka i izgubio ravnotežu. Jedva je
osjetio udarac kada je glavom udario o zemlju. Prijatnom svježinom snijeg je takao vreli obraz.
Na njega su nabasali nekoliko sati kasnije. Prenijeli su ga u baraku. Teško je disao i nije poznavao
ljude oko sebe. Pomoćnik ljekara, koga su pozvali iz oklopnog voza, rekao je: »Krupozna upala
pluća i trbušni tifus. Temperatura 41,5. O upali zglobova i oteklini na vratu ne treba ni govoriti – to je
sitnica. Prva dva oboljenja su potpuno dovoljna da ga otpreme na onaj svijet.«
Pankratov i Dubava, koji je doputovao, činili su sve što su mogli da spasu Pavla.
Korčaginov zemljak – Aljoša Kohanski – dobio je zadatak da bolesnika odveze u rodno mjesto.
Samo uz pomoć čitave Korčaginove grupe i, u prvom redu, uz pomoć Holjave, Pankratov i
Dubava uspjeli su da uguraju onesviještenog Korčagina i Aljošu u pretrpani vagon. Nisu ih puštali jer
su se bojali da će se zaraziti i prijetili su da će tifusara na putu izbaciti iz voza.
Vitlajući naganom ispred nosa onih koji su sprečavali utovar bolesnika, Holjava je vikao:
– Bolesnik nije zarazan! On mora poći, pa makar sve vas morali izbaciti. Zapamtite, samoživa
bagro, ako ga neko samo rukom dotakne, javiću telefonom: svi ćete biti skinuti s voza i smješteni iza
rešetke. Evo ti, Aljoša, Pavkiri mauzer, na mjestu ucmekaj svakog ko samo pomisli da ga skine –
doviknuo mu Holjava da bi ih zastrašio.
Voz krenu. Na opustjelom peronu Pankratov priđe Dubavi.
– Šta misliš, hoće li preživjeti?
Dubava ne odgovori.
 – Hajdemo, Mićaj, kako bude, tako će i biti. Mi sada za sve odgovaramo. Noćas ćemo morati da
istovaramo lokomotive, a ujutro ćemo pokušati da ih zagrijemo.
Holjava je duž čitave pruge telefonirao svojim prijateljima čekistima. Vatreno ih je molio da ne
dozvole putnicima da istovare bolesnog Korčagina. Tek kada je dobio čvrsto obećanje »nećemo
dozvoliti«, pošao je na spavanje.
*
Na pretrpanoj stanici iz putničkog voza su pravo na peron iznijeli leš nepoznatog plavokosog
mladića. Ko je on i od čega je umro u vagonu, niko nije znao. Stanični čekisti, sjetivši se Holjavine
molbe, potrčali su vagonu, ali uvjerivši se da je mladić mrtav, narediše da se leš prenese u mrtvačnicu
stanice za evakuaciju.
Odmah su telefonirali Holjavi u Bojarku i saopštili o smrti njegovog druga, za čiji se on život
toliko brinuo.
Kratki telegram iz Bojarke izvještavao je Gubkom da je Korčagin umro.
Aljoša Kohanski predao je bolesnog Korčagina njegovima, ali i sam se razbolio od te iste strašne
bolesti.
*
»9. januara.
Zašto mi je tako teško? Prije nego što sam sjela za sto, plakala sam. Ko bi mogao pomisliti da i
Rita može plakati, i još tako gorko? Zar su suze uvijek znak slabosti volje? Mojim suzama je uzrok –
teška žalost. Zašto je ona morala da dođe? Zašto je ona došla upravo danas, na dan velike pobjede,
kada su užasi zime pobijeđeni, kada su željezničke stanice zatrpane dragocjenim gorivom, kada sam
upravo došla sa proslave pobjede na proširenom plenumu Gradskog sovjeta, na kome su tako veličali
junake graditelje? To je pobjeda, ali za nju su dali svoje živote: Klaviček i Korčagin.
Pavlova pogibija otkrila mi je istinu: on mi je draži nego što sam mislila.
Na ovome prekidam svoj dnevnik. Ne znam da li ču ga kada produžiti. Sutra ću pisati u Harkov da
pristajem da radim u CK Komsomola Ukrajine.«


 GLAVA TREĆA

Mladost je pobijedila. Tifus nije uništio Korčagina. Pavle je već četvrti put prebrodio granicu
smrti i vraćao se u život. Tek mjesec dana kasnije, mršav i blijed, podigao se na nesigurne noge i,
držeći se za zid, pokušao da pređe preko sobe. Majka mu je pomogla, i on je došao do prozora. Dugo
je gledao na put. Svjetlucale su lokvice rastopljenog snijega. Napolju je bila prva pretproljetna
jugovina.
Upravo pred prozorom, na grani višnje, šepurio se vrabac sivih grudi i svojim lukavim očicama
nemirno pogledao Pavla.
– Šta je? Vidiš, ja i ti preživjesmo zimu? – tiho izgovori Pavle pokucavši prstom u prozor.
Mati ga uplašeno pogleda.
– S kim ti to?
– S vrapcem... Odletje, mangup jedan... – i jedva primjetno Pavle se nasmiješi.
Proljeće je već bilo u punom jeku. Korčagin je počeo pomišljati na povratak u grad. On je već
dovoljno ojačao da je mogao da ide, ali u njegovom organizmu događalo se nešto neobično. Jednog
dana, šetajući u bašti, iznenada je pao na zemlju od oštrog bola u kičmi. S mukom se dovukao u sobu.
Sljedećeg dana ga ljekar pažljivo pregleda. Napipavši u kičmi duboko udubljenje, on začuđeno
otegnu:
– Odakle vam to?
– To je, doktore, trag od kamena iz kaldrme. Na drumu pred gradom Rovno za leđima mi grunula
granata iz poljskog topa...
– Pa kako ste se kretali? Zar vam to nije smetalo?
– Nije. Tada sam poležao jedno dva sata – i na konja. Eto tek sada sam prvi put osjetio.
Namrgodivši se, ljekar je pregledao udubljenje.
– Da, dragi moj, to je vrlo neprijatna stvar. Kičma ne voli takve potrese. Nadajmo se da se bolovi
neće više javljati. Obucite se, druže Korčagine.
I doktor je saosjećajno i sa nevjesto skrivenom ožalošćenošću gledao svoga pacijenta.
*
Artjom je živio u porodici svoje žene, neugledne mladojke Stjoše. To je bila propala seljačka
porodica. Jednom je Pavle otišao da posjeti Artjoma. Po malom prljavom dvorištu trčkarao je prljav
i razrok mališan. Ugledavši Pavla, on drsko uprije očice u njega i, mirno kopajući u nosu, upita:
– Šta hoćeš? Da nisi došao da kradeš? Bolje ti je idi, jer, samo da znaš, kako je naša mama ljuta!
Na staroj niskoj brvnari otvori se prozorčić i Artjom povika:
– Ulazi, Pavluša!
Kod peći je žaračem baratala starica kao pergament požutjela lica. Ona na Pavla baci neljubazan
pogled i, propustivši gosta, poče da klepeće svojim loncima. Dva djevojčeta podrezanih pletenica
brzo se popeše na peć i s radoznalošću malih divljakinja počeše da zirkaju otuda.
 Malo zbunjen, za stolom je sjedio Artjom. Njegovu ženidbu nisu odobravali ni mati ni brat. Po
svom porijeklu Artjom je proleter, i bilo je neshvatljivo zašto je on prekinuo trogodišnje prijateljstvo
s ljepoticom Galjom, kćerkom kamenoresca, krojačkom radnicom, i otišao da bude »domazet« kod
neke neotesane Stjoše, u porodicu gdje je bilo pet jelaca i nijednog radnika. Poslije dugogodišnjeg
rada u ložionici, on je sada svu svoju snagu trošio na oranje i obnavljanje zapuštenog gazdinstva.
*
Artjom je znao da Pavle nije odobravao njegov odlazak, kako se on izražavao, »u malograđanske
elemente« i sada je pratio kakav utisak ostavlja na njegovog brata sve ovo oko njega.
Posjedili su, izmijenjali beznačajne, pri susretu obične fraze, i Pavle je počeo da se sprema da ide
ali Artjom ga zadrža:
– Pričekaj, s nama ćeš da ručaš, sada će Stjoša mlijeka donijeti. Prema tome, sutra ideš? Slabašan
si još, Pavka.
U sobu je ušla Stjoša, pozdravila se i pozvala Artjoma da nešto prenesu s gumna. Pavle ostade
sam sa nerazgovornom staricom. Kroz prozor se začu crkveno zvono. Starica ostavi žarač i
nezadovoljno progunđa:
– Gospode bože, zbog tih vražijih poslova nemaš kada ni da se pomoliš! – i, skinuvši s vrata
maramu i gledajući poprijeko na došljaka, priđe uglu načičkanom starim turobnim ikonama.
Sastavivši tri koštunjava prsta, poče da se krsti.
– Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatitsja imja tvoje... – poče da šapuće smežuranim usnama.
Mališan u dvorištu izatrke uzjaha crnu klempavu svinju. Držeći se čvrsto za čekinju i mamuzajući
je bosim nogama, derao se na životinju, koja se vrtjela i roktala:
– Hi ja, hajde! Mirno! Ne džilitaj se!
Svinja je trčala s mališanom na leđima i pokušavala da ga zbaci, ali se razroki vragolan čvrsto
držao.
Starica prekide molitvu i isturi glavu kroz prozor:
– Ja ću ti dati jahanje, ćaću ti groznica protresla! Dolje sa svinje, kolera te zgodila. Dabogda u
zemlju propao, nakazo božija!
Svinja je najzad uspjela da zbaci jahača, i, zadovoljna, starica se opet vrati svojim ikonama.
Napravivši pobožno lice, produži:
– Da pridet carstvije tvoje ...
Na vratima se pojavi rasplakani mališan. Rukavom brišući povrijeđeni nos i plačući od boli, poče
da kmeči:
– Matiii, daj pirošku!
Starica se srdito okrenu.
– Ne da se bogu pomoliti, đavo škiljavi. Sada ću ja tebe, pasjeg sina, da nahranim... – i zgrabi s
police bič. Mališan za tren oka nestade. Djevojčice iza peći prasnuše u prigušen smijeh.
Starica po treći put poče da se moli.
Pavle ustade i izađe ne dočekavši brata. Zatvarajući vratnice, na posljednjem prozoru spazi
staričinu glavu. Ona ga je pratila.
»Koji je vrag Artjoma ovamo odvukao? Do smrti se odavde neće iskopati. Stjoša će rađati svake
godine. Izgubiće se kao balegar u đubretu. Još može da baci posao u ložionici« razmišljao je utučeni
Pavle koračajući pustom uličicom varošice. »A ja sam još mislio da ga uvučem u politički život.«
On se radovao što sutra putuje u veliki grad, gdje su ostali njegovi prijatelji i njegovom srcu
omiljeli ljudi. Veliki grad ga privlačio svojom snagom, životom, neprekidnim tokovima ljudske
rijeke, grmljavinom tramvaja i sirenama automobila. Ali najviše ga vukle ogromne kamene zgrade,
čađava odjeljenja, mašine i tihi šum koturova. Vuklo ga onamo gdje se munjevitom brzinom okretali
džinovski zamajci, gdje je mirisalo mašinsko ulje i bilo sve ono s čime se srodio. A ovdje, u ovoj
tihoj varošici, lutajući ulicama, Pavle je osjećao utučenost. I nije nikakvo čudo što mu je taj gradić
bio tuđ i dosadan. Neprijatno mu čak bilo da izađe i da prošeta. Prolazeći pored blebetavih ženturina
koje su sjedile pred kućama, morao je da sluša njihova klepetanja:
– Prije moje, čudo jedno, odakle ovo strašilo?
– Vidi se, berkulozni, sušicu ima.
– A kaput na njemu mnogo gizdav, k’o bog jedan ukraden.
I mnogo toga na što mu se gadilo.
Davno se on već odavde iščupao. Bliži i draži mu je postao veliki grad, posao i društvo, snažno i
puno životne radosti.
Ni sam nije primijetio kako je došao do borove šume. Zastao je na raskrsnici. Desno, ograđena
od šume visokim zaoštrenim koljem, mračna stara tamnica, a iza nje – bijele bolničke zgrade.
Evo ovdje, na ovoj prostranoj ravnini, s omčama na vratu grcali su Valja i njeni drugovi. Nijemo
postajavši na mjestu gdje su bila vješala, krenu prema obronku. Spusti se i nađe se kod groblja
poginulih boraca.
Nečije brižljive ruke ukrasile su red grobova vijencima od jelovih grančica i zelenilom ogradile
groblje. Nad obronkom stršili su visoki borovi, a zelena svila mlade trave prekrila je padine jaruge.
Ovdje je kraj varošice. Tiho je i tužno. Lako šaputanje šume i proljetni zapah truleži preporođene
zemlje. Ovdje su junački ginula naša braća da bi život postao lijep onima koji su se rodili u bijedi,
onima kojima je već samo rođenje bilo početak robovanja.
Pavlova ruka lagano skinu kapu s glave, i tuga, neizreciva tuga, ispuni mu srce.
»Najdragocjenije što čovjek ima – to je život. Život se jednom živi, zato ga treba proživjeti tako
da te kasnije ne bi očajom mučile besciljno proživljene godine, da ne bi izgarao od sramote zbog
svoje podle i sitničarske prošlosti i da bi, umirući, mogao da kažeš: 'Čitav moj život i sve moje snage
bile su posvećene onome što je najljepše na svijetu – borbi za oslobođenje čovječanstva'. Treba
živjeti životom punim dinamike. Jer podla bolest ili neka tragična slučajnost tvoj život mogu
prekinuti.«
Obuzet ovim mislima, Korčagin je napustio bratsko groblje.
*
Žalosna, mati je spremala sina za put. Gledajući je, Pavle je vidio – krije od njega suze.
– Možda bi, ipak, mogao da ostaneš Pavluša? Teško mi je da pod starost ostanem sama. Toliko
djece, a čim koje poodraste, – ode. Šta te to u grad vuče? I ovdje može da se živi. Ili da i ti nisi
zagledao kakvu podšišanu prepelicu? I niko meni, starici, ni riječi neće da kaže. Artjom se oženio –
ni riječi mi nije rekao, a ti pogotovo nećeš. Ja vas vidim samo kada vas nesreća stigne – tiho je
govorila mati slažući u čistu torbu oskudne sinovljeve stvari.
Pavle je uhvati za ramena i privuče sebi.
– Ne, mama, nema nikakve prepelice. A znaš li ti, stara, da svaka ptica svome jatu leti? Zar ti
misliš da sam ja neka prepelica?
Natjerao je majku da se nasmiješi.
– Ja sam, mama, dao sebi riječ – nema milovanja dok na čitavom svijetu ne uništimo buržuje. Šta,
dugo čekati, veliš? Ne, mama, buržuj se neće dugo održati... Jedna će republika biti za sve ljude, a vas,
starice i starce, koji su se naradili – sve u Italiju, tamo je toplina, zemlja pored samog mora. Tamo,
mama, zime nikada nema. Smjestićemo vas u buržujske dvorce, i vi ćete na suncu da grijuckate svoje
stare kosti. A mi ćemo u Ameriku da do tučemo buržuje.
– Sinko, ja ne doživjeh tvoje bajke... Takav ti je skokovit i djed bio, mornar. Pravi razbojnik,
oprosti me bože! Dotle se doratovao u sovasiopoijsknm ratu da se kući bez noge i bez ruke vratio. Na
prsa mu objesili dva krsta i na trakama dvije pločice, kao dvije carske polurublje, a umro je starac u
strašnoj bijedi. Buntovan je bio, neku vlast je toljagom po glavi udario, i u buhari je odležao gotovo
čitavu godinu dana. Gurnuše ga pod ključ, nikakvi mu krstovi ne pomogoše. Sve gledam tebe i sve
mislim – na djeda se metnuo...
– Šta je to, mama, zašto da naš rastanak bude tako tužan? Daj mi tu harmoniku, već je odavno
nisam imao u rukama.
Nageo je glavu nad sedefaste redove dirki, i majka se divila novim tonovima njegove muzike.
Sada je svirao drukčije. Nije više bilo one razuzdanosti, obijesnih cilikanja i neobuzdanih preliva,
onog zanosnog prkosa koji je u čitavom gradu proslavio mladog harmonikaša. Njegova muzika je
sada, ne gubeći snage, postala melodiozna i duboka.
*
Na stanicu je došao sam.
Nagovorio je majku da ostane kod kuće: nije htio da na rastanku gleda njene suze.
U voz su se svi silom ugurali. Pavle je zauzeo najgornju klupu i odatle je gledao kako se ljudi
komešaju i viču.
Još uvijek su vukli vreće i gurali ih pod klupe.
Kada je voz krenuo, svi se smiriše i, kao i uvijek u ovakvim slučajevima, pohlepno se prihvatiše
jela.
Pavle je ubrzo zaspao.
Prvo što je htio da posjeti bila je zgrada u centru grada, na Kreščatiku. Ne žureći se penjao se
stepenicama. Sve unaokolo bilo je poznato, ništa se nije izmijenilo. Klizeći rukom po glatkoj ogradi,
prešao je preko mosta. Približivši se stepenicama, zastade, pogleda – na mostu ni žive duše. Pred
očaranim očima u beskrajnoj visini noći pojavio se veličanstven prizor. Tama je crnim baršunom
prekrila nebeski svod i na njemu fosforesciraju bezbrojne zvijezde. A niže, gdje se nevidljivo stapalo
nebo sa zemljom, grad je blistao milionima svjetiljki...
U susret se pelo nekoliko ljudi. Oštri glasovi ljudi zanesenih prepirkom narušiše noćnu tišinu, i
Pavle, odvojivši pogled od gradskih svjetiljki, poče da se spušta niz stepenice.
Na Kreščatiku, u kancelariji za propusnice Specijalnog odjeljenja okruga, dežurni komandir mu
saopšti da Žuhraja već odavno nema u gradu.
Dugo je ispipavao Pavla raznim pitanjima i, tek kada se uvjerio da mladić lično poznaje Žuhraja,
rekao mu je: već dva mjeseca kako je Fjodor upućen na rad u Taškent, na turkestanski front. Korčagin
je bio tako ožalošćen da ništa više nije pitao, nego se okrenuo i ćutke izišao na ulicu. Umor ga je
savladao i primorao da sjedne na stepenice kod ulaza.
 Prođe tramvaj tutnjeći i kloparajući. Na trotoarima beskrajna ljudska rijeka. Bujao je gradski
život – čuo se čas zadovoljni ženski smijeh, čas odlomci muških glasova, čas tenor mladića, čas
hripanje nekog starca. Ljudska rijeka je beskrajna, a koraci užurbani Blještavo osvijetljeni tramvaji,
automobilski reflektori i požar električnih lampi oko reklame bioskopa. I svuda ljudi koji pune ulicu
neprekidnim žamorom. To je veče velikog grada.
Žagor i užurbanost široke ulice ublažavali su oštrinu bola koji je izazvala vijest o Fjodorovom
odlasku. Kuda da ide? Da se vrati na Salomenku, gdje su živjeli njegovi drugovi, – daleko je.
Iznenada u sjećanju iskrsnu kuća nedaleko odavde, u Kruglouniverzitetskoj ulici. Naravno, odmah će
tamo. Jer poslije Fjodora, prvi drug koga je on želio da vidi bila je Rita. Tamo, kod Akima može i da
prenoći.
Još izdaleka je ugledao svjetlo u gornjem krajnjem prozoru. Pokušavajući da bude miran,
povukao je hrastova vrata. U predsoblju zastade. Iza vrata u Ritinoj sobi čuli se glasovi, neko je
svirao na gitari
»Oho, znači i gitara je već dozvoljena? Režim ublažene zaključi Korčagin i lagano lupnu šakom u
vrata. Osjećajući da je uzbuđen, zagrize donju usnu.
Vrata otvori nepoznata mlada žena, s uvojcima na sljepoočnicama. Upitno pogleda Korčagina.
– Koga trebate?
Ona nije zatvarala vrata i letimičan pogled na nepoznati namještaj dao mu je već odgovor.
– Mogu da vidim Ustinovičevu?
– Nje nema, ona je još u januaru otputovala u Harkov, a odatle, kako sam čula u Moskvu,
– A da li drug Akim još stanuje ovdje ili je i on otputovao?
– Ni njega nema. On je sada sekretar Odeskog gubernijskog komiteta Komsomola.
Nije mu ostalo drugo nego da se vrati. Radost što se povratio u grad izblijedjela je.
Sada se ozbiljno morao pobrinuti za prenoćište.
»Tražeći ovako prijatelje, mogu polomiti noge a da nikoga ne nađem«, savlađujući utučenost,
sumorno je gunđao Korčagin. Ali ipak je odlučio da još jednom okuša sreću – da potraži Pankratova.
On je stanovao u blizini pristaništa i do njega je bilo bliže nego do Solomenke.
Već sasvim umoran, najzad je stigao do Pankratovog stana. Kucajući u nekada žućkasto obojena
vrata, odlučio je: »Ako i ovoga ne bude, više neću da lutam. Zavući ću se pod čamac i prespavaću.
Vrata otvori starica zabrađena jednostavnom maramom – Pankratovljeva majka.
– Majko, je li Ignjat kod kuće?
– Upravo je došao. Trebate ga?
Ona nije poznala Pavla i, okrenuvši se, povika:
– Genjka, traže te!
Pavle uđe s njom u sobu i spusti vreću na pod. Gutajući zalogaj, Pankratov se okrenu iza stola.
– Ako si do mene došao, sjedi i pričaj, a ja ću dotle da ponjupam ovaj čanak boršča, od jutros
osim vode ništa okusio nisam – i Pankratov uze veliku drvenu kašiku.
Pavle sjede sa strane na prolomljenu stolicu, skide kapu i po staroj navici obrisa njome čelo.
»Zar sam se tako izmijenio da me ni Genjka ne može poznati?«
Pankratov kusnu dva-tri puta i, pošto ne dobi odgovora od svoga gosta, okrenu se.
– Daj, pričaj, šta je trebalo?
 Ruka ša zalogajem hljeba zastade na pola puta do usta. Pankratov zbunjeno zatrepta.
– E ... stani... Ah, kakav džumbus!
Videći njegovo od naprezanja crveno lice, Korčagin ne izdrži i zasmija se.
– Pavka! Pa mi smo mislili da tebe više nema!... Stani! Kako no se ti zoveš?
Čuvši Gonjkive uzvike, iz susjedne sobe dotrčaše njegova starija sestra i majka. Sve troje se sada
uvjeriše da je pred njima pravi Korčagin.
U kući su već svi spavali, a Pankratov je još uvijek pričao o događajima koji su se odigrali za
posljednja četiri mjeseca.
– Još zimus su u Harkov otputovali Žuhraj, Mihajeo, i nije ma kuda, protuhe vražije, nego u
Komunistički univerzitet. Vanjka i Mićaj su na pripremnom. Nas se skupilo petnaestak ljudi.
Raspalivši se, i ja naškrabao prijavu. Treba, mislim, da dofilujem svoju tikvu da više ne mućka. Ali,
razumiješ, kod prijemne komisije nasukah se na plićak ...
Pofrkavši od ljutine, produži:
– Iz početka sve pođe kao po maslu. Sve na mjestu: partijska članska karta u džepu,
komsomolskog staža dosta, što se tiče položaja i porijekla, to se već po samom nosu vidi, ali kada
stvar dođe do političkog provjeravanja – tu me baksuzluk postiže.
– Skačio se ja s jednim drugom iz komisije. Podgurnu on meni ovakvo pitanje: »Druže
Pankratove, recite mi kakvo je vaše znanje u oblasti filozofije?« A znanja, razumiješ, u mene nikakva.
Ali tu ti, se prisjetih, kod nas je u luci tovario jedan gimnazijalac, lufter neki. U radnike otišao iz
nekog razmetanja. On nam jednom pričao da su u Grčkoj, vrag bi ga znao, nekad davno bili nekakvi
učenjaci, nekakvi uobraženjaci, koje su nazivali filozofima. Jedan takav tip, smetnuo sam mu
prezime, čini mi se, Ideogen, čitav život u buretu proživio i tako dalje... Najboljim spećom među
njima se smatrao onaj koji četrdeset puta dokaže da je crno – bijelo, a bijelo – crno. Kratko rečeno,
bili su neki petljanci. Sjetim se ja, tako, gimnazijalčeve priče i pomislim: »Ovaj me navlači na tanak
led.« A on me onako lukavo pogleda. Ja ti tu i raspalih. »Filozofija je – počeh ja – obična petljanija i
prevarancija. Ja nemam nikakve želje da se bavim tom petljanijom. A što se tiče istorije Partije –
drage volje.« A oni ti mene počeše da kefaju, odakle, vele kod mene takve novosti o filozofiji. Sada ti
ja dodadoh još koješta što sam čuo od gimnazijalca, i sva ti komisija prasnu u smijeh. Ja se raspalih.
»Šta – proderah se – vi mene budalom pravite!« Zgrabim kapu – i kući.
– Kasnije sam se s tim članom komisije sreo u Gubernijskom komitetu i tri sata smo pričali.
Pokazalo se da je taj gimnazijalac pobrkao stvari. A, u stvari, ispalo da je filozofija – velika i
pametna stvar.
– A Dubava i Žarki prođoše. Mićaj je bar dobro učio, a Žarki nije daleko od mene odmakao. Ali
njemu je, sve mi se čini, orden pomogao. Kratko rečeno, ja ostadoh na cjedilu. Ovdje na pristaništu
dali mi da upravljam narodnim dobrom. Zamjenik sam ti šefa robnog pristaništa. Ranije sam ti ja
uvijek ratovao sa šefovima zbog raznih omladinskih stvari, a sada, eto, i sam moram da vodim
privredne stvari. Ponekad se desi: padne ti pod ruku neki lijenčina ili šeprtlja nespretni, pa ga pritežeš
i kao šef i kao sekretar. Meni već neće podvaliti, budi bez brige. O sebi ću poslije. Koje ti novosti još
nisam ispričao? Za Akima znaš, od starih u Gubkomu samo još Tufta čuči na istom mjestu. Tokarjev
sekretariše u Rejonskom komitetu Partije na Solomenki. Tamo je i Okunjev, tvoj komunac. Talja ti je
zadužena za političko-prosvjetni rad. Na tvom mjestu u radionicama je Cvetajev, ja ga slabo
poznajem, u Gubkomu se srećemo, izgleda mi, nije glup, samo je častoljubiv. Ako se sjećaš Ane
Borhart, i ona je na Solomenki, rukovodilac je ženskog odjeljenja Rejonskog komiteta Partije. O
ostalima sam ti već pričao. Da, Pavluša, Partija je mnoge uputila na učenje; U gubernijskoj partijskoj
školi za knjigama sada sjedi čitav stari aktiv. Obećali su da će i mene sljedeće godine poslati.
Zaspali su kasno poslije ponoći. Ujutro, kada se Korčagin probudio, Ignjata već nije bilo, otišao
je na pristanište. Dusja, njegova sestra, zdrava djevojka, slična bratu, čajem je častila gosta i torokala
o svemu i svačemu. Pankratovljev otac, mašinista na lađi, bio je na putu.
Korčagin se spremao da ide. Na rastanku Dusja ga podsjeti:
– Ne zaboravite da vas čekamo na ručak.
*
U Gubkomu uobičajena užurbanost i živost. Ulazna vrata ne miruju. U hodnicima i sobama
mnogo ljudi. Iza vrata uprave potmula lupa pisaćih mašina.
Pavel poštoja u hodniku gledajući neće li vidjeti nekog poznatog, ali pošto nikoga ne nađe, uđe u
sobu sekretara. Za velikim pisaćim stolom sjedio je u plavoj košulji sekretar Gubkoma. On dočeka
Korčagina odsutnim pogledom i, ne dižući glave, produži da piše.
Pavle sjede prema njemu i pažljivo poče posmatrati Akimovog zamjenika.
– Šta ste trebali? – upita sekretar stavljajući tačku na kraju ispisanog lista.
Pavle mu ispriča svoj slučaj.
– Druže, trebalo bi da me ponovo uvedete u spiskove organizacije i da me uputite u radionicu.
Izdaj nalog o tome.
Sekretar se nasloni na stolicu i odgovori neodlučno.
– Uvešćemo, naravno, o tome ne treba ni da se govori. Ali da te pošaljemo u radionicu, malo je
nezgodno, tamo već radi Cvetajev, član Gubkoma posljednjeg saziva. Ali mi ćemo tebe iskoristiti na
drugom mjestu.
Korčaginove oči se suziše.
– Ja ne idem u radionicu da ometam rad Cvetajeva. Ja idem u radionicu kao specijalista, a ne kao
sekretar kolektiva i, pošto sam ja fizički još slab, molim da me na drugi rad ne šaljete.
Sekretar pristade. Napisa nekoliko riječi.
– Predajte drugu Tufti, on će sve urediti.
U statističko-distributivnom odjeljenju Tufta je na sva usta grdio svog pomoćnika – statističara.
Pola minuta je Pavle slušao njihovu prepirku, ali kada je vidio da će se ona otegnuti, prekid
razvikanog šefa odjeljenja:
– Tufta, kasnije ćeš nastaviti svađu. A sada daj da svršimo s mojim dokumentima. Evo ti ceduljice.
Tufta je dugo gledao čas papir čas Korčagina, dok najzad ne shvati.
– A! Znači ti nisi umro? Kako ćemo sada? Ti si isključen iz spiskova, tvoj lični list sam poslao u
CK. Osim toga, ti nisi prošao kroz sveruski popis. Prema cirkularu CK Komsomola, svi koji nisu
uneseni u spiskove, isključuju se. Zato tebi ostaje samo jedno – da ponovo stupiš pod opštim
uslovima – odreza Tufta odlučnim tonom.
Korčagin se namrgodi.
– Ti sve na stari način? Mlad čovjek, a gori si od starog štakora iz gubernijske arhive. Volođka,
kada ćeš ti već jednom da postaneš čovjek?
Tufta poskoči kao da ga buha ujede.
– Molim da mi se lekcije ne čitaju, ja odgovaram za svoj rad. Cirkulari se ne pišu zato da bi ih ja
narušavao. A za uvredu – zbog »štakora« – ti ćeš da odgovaraš.
Posljednje riječi Tufta izgovori s prijetnjom i demonstrativno privuče gomilu nepregledane
pošte, čitavim svojim držanjem pokazujući da je razgovor završen.
Ne žureći se, Pavle krenu prema vratima, ali sjetivši se nečega, vrati se do stola i uze sekretarevu
ceduljicu, koja je ležala pred Tuftom. Šef je pratio Pavla. Zao i čangrizav, ovaj mladi starac sa
velikim naćuljenim ušima bio je neprijatan i u isto vrijeme smiješan.
– U redu je – sarkastično mimo reče Korčagin. – Meni se, naravno, može prišiti »unošenje nereda
u statistiku«, ali reci ti meni na koji način ti uspijevaš da disciplinski kažnjavaš one koji su umrli a
nisu prethodno izvijestili o tome. Jer to svako može da napravi: prohtije mu se – i razboli se, prohtije
mu se – i umre, a cirkulara, vjerovatno, nema za ovu stvar.
– Ho-ho-ho! – veselo se zasmija Tuftin pomoćnik ne mogavši da ostane neutralan.
U Tuftinoj ruci se slomi vrh olovke. Baci olovku na pod, ali nije uspio da odgovori svome
protivniku. U sobu upade čitava gomila ljudi koji su glasno razgovarali i smijali se. Među njima je
bio i Okunjev. Radosnom iščuđavanju i raspitivanju nije bilo kraja. Za nekoliko minuta u sobu uđe
još grupa omladine, i s njom Jurenjeva. Ona je dugo, zbunjeno, ali radosno stezala Pavlove ruke.
Natjerali su Pavla da opet priča sve iz početka. Iskrena drugarska radost, nepatvoreno prijateljstvo
i saosjećanje, čvrsto stezanje ruku, jaka i prijateljska tapšanja po ramenima natjeraše ga da zaboravi
na Tuftu.
Na kraju Korčagin ispriča i svoj razgovor s Tuftom. Začuše se uzvici negodovanja. Bacivši
prezriv pogled na Tuftu, Olga pođe u sekretarovu sobu.
– Hajdemo Neždanovu! On će njemu da natrlja nos – rekavši to, Okunjev uze Pavla za rame i oni
s gomilom drugova krenuše za Olgom.
– Njega treba smijeniti i poslati Pankratovu na pristanište, na utovar jednu godinicu dana. Tufta je
okorjeli birokrat! – pala je u vatru Olga.
Sekretar Gubkoma se snishodljivo smiješio slušajući zahtjeve Okunjeva, Olge i drugih da se
Tufta udalji iz statistike.
– O rehabilitaciji Korčagina ne treba ni da se govori, njemu ćemo odmah ispunit člansku kartu –
umirivao je Neždanov – Olgu. Slažem se s vama da je Tufta formalista, – produžavao je – to je
njegov glavni nedostatak. Ali istovremeno treba priznati i to da je on evidenciju dobro organizovao.
Svuda gdje sam ja radio u komsomolskim komitetima evidencija i statistika su neprolazna šuma i
nijednoj cifri ne možeš da vjeruješ. A kod nas je statistika dobro postavljena. Vi vrlo dobro znate da
Tufta ponekad do ponoći sjedi u svom odjeljenju. Smijeniti ga možemo u svako doba, ali ne treba
zaboraviti ako mi mjesto njega dobijemo nekog dobričinu ali slabog statističara, onda birokratizma
neće biti, ali ni evidencije neće biti. Neka radi. Ali ja ću da mu natrljam nos kako treba. To će
djelovati neko vrijeme, a kasnije ćemo već da vidimo.
– Dobro, đavo neka ga nosi – saglasi se Okunjev. – Hajdemo, Pavluša, na Solomenku. Danas je u
našem klubu sastanak aktiva. Niko još ne zna za tvoj slučaj, i odjednom: »Riječ ima Korčagin!« Sila
si, Pavluša, što nisi umro. Kakvu bi onda proletarijat imao korist od tebe? – u šali je rezimirao
Okunjev gurajući ga pred sobom u hodnik:
– Olga, hoćeš li doći?
– Svakako.
*
 Pankratovi su uzalud čekali Korčagina na ručak. Nije došao ni na spavanje. Okunjev je odveo
svoga prijatelja sebi u stan. U domu Sovjeta on je imao posebnu sobu. Nahranio ga je čim je imao i,
položivši na sto pred njega gomilu novina i dva debela zapisnika biroa Rejonskog komiteta,
posavjetova mu:
– Pregledaj svu tu produkciju. Kada si ti besposličio bolujući svoj tifus, ovdje se mnogo toga
dogodilo. Čitaj, upoznaj se s onim što je bilo i što jest. Predveče ću doći pa ćemo u klub, a ako se
umoriš – lezi i drincaj.
Poguravši u džepove gomilu dokumenata, izvještaja i spisa (iz principa je ignorisao tašnu, i ona
je ležala pod krevetom), sekretar Rejonskog komiteta napravi preko sobe oproštajni krug i iziđe.
Uveče, kada se vratio, čitav pod je bio prekriven otvorenim novinama, a ispod kreveta izvučena
čitava gomila knjiga. Jedan dio knjiga je bio složen na stolu. Pavle je sjedio na krevetu i čitao
posljednja pisma Centralnog komiteta koja je našao pod jastukom svoga prijatelja.
– Šta si ti to, razbojniče, napravio od mog stana! – tobože ljuteći se, povika Okunjev. – Ehe, stani,
stani, druškane! Pa ti povjerljive dokumente čitaš?! Pa pusti onda takvoga u kuću!
Smiješeći se, Pavle odloži pismo.
– Ovdje baš nema ništa povjerljivo, ali na lampi, umjesto štitnika, stvarno se nalazio dokumenat
koji nije namijenjen javnosti. čak je izgorio na krajevima. Vidiš?
Okunjev uze nagoreni list i, kada ugleda natpis, udari se dlanom po čelu.
– Tri dana sam ga tražio, đavo ga odnio! Nestao, kao da je u zemlju propao. Sada se sjećam, to je
Volincev prije tri dana od njega šešir smajstorisao, a onda vrat slomio tražeći ga. – Okunjev pažljivo
savi list i stavi ga pod dušek. – Kasnija ćemo to sve dovesti u red – reče on umirujuće. – Sada ćemo
da prezalogajimo malo, i u klub. Sjedaj, Pavluša!
Okunjev iz jednog džepa izvuče dugačku ribu zamotanu u novinu, a iz drugog – dva komada
hljeba. Gurnu na kraj stola papire, na slobodnom dijelu raširi novinu, uhvati ribu za glavu i poče
udarati njome po stolu.
Sjedeći za stolom i energično poslujući čeljustima, pun životne radosti, Okunjev je miješao šalu
sa zbiljom i pričao Pavlu razne novosti.
*
Okunjev je Korčagina uveo u klub kroz službeni ulaz i odveo iza kulise. U uglu prostrane
dvorane, desno od scene, u krugu komsomolaca sa željeznice, sjedile su Talja Lagutina i Borhartova.
Prema Ani, ljuljuškajući se na stolici, sjedio je Volincev – komsomolski sekretar ložionice, rumen
kao avgustovska jabuka, u sasvim izlizanom, nekad crnom; kožnom kaputu. Kosu je imao boje
pšenice, a i obrve iste takve.
Nemarno se naslonivši na poklopac klavira, pored njega je sjedio Cvetajev – ljepuškast, smeđ,
oštro izvajanih usana, i otkopčane kragne na košulji.
Prilazeći društvu, Okunjev ču posljednje Anine riječi:
– Neki na svaki način žele da komplikuju prijem novih drugova. Kod Cvetajeva je to očigledno.
– Komsomol nije svratište – prkosno i s grubim nipodaštavanjem dočeka Cvetajev.
– Pogledajte, pogledajte! Nikolaj danas blista kao očišćeni samovar! – uskliknu Talja kada ugleda
Okunjeva.
Okunjeva okružiše i obasuše pitanjima:
– Šta je s tobom?
 – Hajde da počnemo.
Okunjev umirujuće protegnu ruku naprijed:
– Braci, nemojte da se uzrujavate. Evo, sada će doći Tokarjev, i odmah ćemo početi.
– Ha, evo ga – primijeti Ana.
Zaista, prilazio im je sekretar Rejonskog komiteta Partije. Okunjev mu požuri u susret.
– Stari, sa mnom za kulise, pokazaću ti jednog tvog poznanika. Čudom ćeš se čuditi!
– O čemu se radi? – progunđa starac ispustivši duvanski dim iz usta, ali ga Okunjev već vukao za
ruku.
Zvonce u Okunjevljevoj ruci tako je zazvonilo da su i najzagriženija pričala zamukla.
Za leđima Tokarjeva, u raskošnom ramu od svježih četinara, lavovska glava genijalnog tvorca
»Komunističkog manifesta«. Dok je Okunjev otvarao sastanak, Tokarjev je gledao Korčagina, koji je
stajao među kulisama.
– Drugovi! Prije nego što pređemo na pretresanje narednih zadataka organizacije, hoću da vam
kažem, ovdje je jedan drug koji je zamolio riječ van dnevnog reda, pa smo ja i Tokarjev mišljenja da
mu je treba dati.
Iz sale se začuše glasovi odobravanja, i Okunjev izduši:
– Pozdravnu riječ ima Pavle Korčagin!
Od stotinu ljudi u sali najmanje osamdeset ih je poznavalo Korčagina, i kada se na ivici rampe
pojavila poznata figura i počeo da govori visoki blijedi mladić, u sali ga dočekaše radosnim
uzvicima i burnim ovacijama.
– Dragi drugovi!
Korčaginov glas je bio ujednačen, ali on nije mogao da sakrije svoje uzbuđenje.
– Dogodilo se tako, prijatelji moji, da sam se vratio među vas i ponovo zauzimam svoje mjesto u
stroju. Sretan sam što sam se vratio. Vidim među vama čitav niz svojih prijatelja. Kod Okunjeva sam
čitao da je kod vas na Solomenki za trećinu porastao broj novih brataca, da je u radionicama i
ložionici došao kraj špekulantskom majstorisanju upaljača i da se sa groblja za lokomotive vuku
mrtvaci na generalnu opravku. To znači da se naša zemlja ponovo rađa i prikuplja snagu. Ima radi
čega da se živi na svijetu! Pa zar sam ja mogao da umrem u ovakvo vrijeme! – i oči Korčaginove
zablistaše osmijehom sreće.
Praćen pozdravnim uzvicima, Korčagin se spusti u salu i pođe prema mjestu gdje su sjedile
Borhartova i Talja. Brzo steže nekoliko ruku. Prijatelji se zbiše, i Korčagin sjede. Na njegovu ruku
spusti se Taljina ruka i čvrsto-čvrsto je steže.
Anine oči su širom otvorene, podrhtavaju trepavice, a u pogledu iznenađenje i dobrodošlica.
*
Neprimjetno su promicali dani. Oni se nisu mogli nazvati svakidašnjicom. Svaki dan je donosio
nešto novo i, rasporedivši svoje vrijeme ujutro, Korčagin je već u toku dana s gorčinom uviđao da
njegovo vrijeme isu više brzo leti i da će od zamišljenog nešto morati ostati nezavršeno.
Nastanio se je kod Okunjeva, a radio je u radionici kao pomoćnik elektromontera.
Pavle se dugo prepirao s Nikolajem dok je dobio njegov pristanak da privremeno napusti
rukovodeći rad.
– Mi se mučimo s nedostatkom ljudi, a ti hoćeš da planduješ u radionici. Ne govori mi o svojoj
bolesti, i ja sam poslije tifusa mjesec dana sa štapom išao u Rejonski komitet. Ja tebe, Pavka, znam, tu
je nešto drugo. Reci ti meni suštinu te stvari – navaljivao je Okunjev.
– E pa, Kolja, suština ti je: hoću da učim.
Okunjev trijumfalno razvuče:
– A-a!... Eto šta je! Ti hoćeš da učiš, a ja, po tvom mišljenju, neću? To je, bratko, egoizam. Mi
ćemo, znači, da okrećemo točak, a ti ćeš da učiš? Ne, dragoviću moj, još sutra ćeš ti da ideš u
Organizaciono-instruktorsko odjeljenje.
Ali poslije duge diskusije Okunjev je ipak popustio.
– Dva mjeseca te neću dirnuti. Zapamti moju dobrotu. Ali ti s Cvetajevim nećeš moći da radiš, on
je veliki uobraženjak.
Povratak Korčaginov u radionicu Cvetajev je dočekao s opreznošću. On je bio uvjeren da će sa
Pavlovim dolaskom početi borba za vodstvo i, bolećivo samoljubiv, spremao se za otpor. Ali već
prvih dana uvjerio se da su njegove pretpostavke bile netačne. Saznavši za namjeru kolektiva Biroa
da ga uključe u svoj sastav, Korčagin je sam otišao u sobu odgovornog sekretara i, pozivajući se na
dogovor s Okunjevom, pridobio ga da ovo pitanje skine s dnevnog reda. Korčagin je uzeo da u ćeliji
Komsomola svoga odjeljenja vodi politički kružok, ali nije nastojao da dobije rad u Birou. Pa ipak,
bez obzira na to što Pavle zvanično nije učestvovao u rukovodstvu, njegov uticaj se osjećao u
čitavom radu kolektiva. Neprimjetno i prijateljski, on je više puta spasavao Cvetajeva iz teške
situacije.
Jednom kada Cvetajev uđe u odjeljenje, začudi se kada ugleda kako čitava omladinska ćelija i oko
trideset momaka nepartijaca peru prozore, čiste mašine, skidaju s njih dugogodišnju prljavštinu i u
dvorište izbacuju otpatke i starudije. A Pavle je ogromnom metlom iz sve snage trljao betonski pod
uprljan mazutom i uljem.
– Zašto li se vi to dotjerujete? – Cvetajev u nedoumici upita Pavla.
– Nećemo da radimo u prljavštini. Dvadeset godina ovdje se ništa nije pralo, a mi ćemo za
nedjelju dana učiniti da naše odjeljenje izgleda kao novo – kratko odgovori Korčagin.
Cvetajev je slegao ramenima i otišao.
Elektrotehničari se nisu zadovoljili samo time, odmah su se prihvatili da uređuju i dvorište.
Veliko dvorište je već odavno bilo pretvoreno u đubrište. Čega sve tamo nije bilo! Stotine osovina sa
točkovima, čitava brda zarđalog gvožđa, šine, odbojnici, ležaj i – nekoliko hiljada tona metala
propadalo je pod vedrim nebom. Međutim, njihov juriš na groblje starudija prekinula je
administracija.
– Ima važnijih stvari, dvorište nije tako hitno.
Tada električari ciglom popločaše ulaz u svoje odjeljenje, postaviše žičanu mrežu za čišćenje
blata s obuće i na tome se zaustavile. Ali u samom odjeljenju uređivanje se nastavljalo, iako sada,
uveče, poslije rada. Kada je za nedjelju dana u odjeljenje navratio glavni inženjer Striž, čitava
prostorija je blistala. Ogromni prozori sa željeznim rešetkama, oslobođeni vjekovne prašine
pomiješane sa mazutom, otvorili su put sunčevim zrakama, i one su sada u mašinskoj sali blistale na
očišćenim bakarnim dijelovima dizel-motora. Teški dijelovi mašina bili su obnovljeni zelenom
bojom, čak su nečije marljive ruke na paocima ucrtale žute strelice.
– O-o-o... – iznenadio se Striž.
U udaljenom uglu odjeljenja nekoliko ljudi je završavalo posao. Idući tamo, Striž je sreo
Korčagina sa kanticom punom rastvorene boje.
– Pričekajte malo, mili moj – zaustavi ga inženjer – Ja odobravam to što vi radite. Ali ko vam je
dao boju? Ja sam zabranio da se ona troši bez moga odobrenja – boja je deficitaran materijal.
Bojenje dijelova lokomotive mnogo je važnije od toga što vi radite.
– Boju smo mi sabrali iz bačenih kutija. Dva dana smo čačkali po starudiji i sabrali jedno
dvadeset pet funti. Druže tehnički direktore, ovdje je sve po zakonu.
Inženjer opet o oknu, ali ovaj put potpuno zbunjeno.
– Kada je tako, onda produžite. Hm... Ipak je to interesantno ... Kako da se objasni ova, da se tako
izrazim, dobrovoljna težnja za čistoćom u odjeljenju? Ta vi ste to sve uradili poslije radnog vremena
...
Korčagin je osjetio u glasu tehničkog direktora prizvuk iskrenog čuđenja.
– Da, dobrovoljno, i poslije radnog vremena. A kako ste vi mislili?
– Da, ali...
– Eto vam to »ali«, druže Striže. Ko vam je rekao da će boljševici ostaviti na miru onakvu
prljavštinu? Pričekajte samo, mi ćemo tu stvar još da proširimo. Imaćete šta da vidite i da se čudite.
I, oprezno obilazeći inženjera da ga ne bi zamazao bojom, Korčagin pođe prema vratima.
Uveče je Korčagin do kasne noći ostajao u javnoj biblioteci. On se dobro upoznao sa sve tri
bibliotekarke i, pošto je upotrijebio sva svoja propagandna sredstva, najzad je dobio željeno
odobrenje da slobodno pregleda knjige. Naslonivši ljestvice na ogromne police sa knjigama, on je
satima sjedio na ljestvicama, listao knjigu za knjigom i tražio ono što mu je bilo interesantno i
potrebno. Većinom su to bile stare knjige. Sva nova literatura bila je smještena u jednom omanjem
ormaru. Ovdje su bile slučajno dobivene brošure iz građanskog rata, Marksov »Kapital«, »Gvozdena
peta« i još nekoliko knjiga. Među starim knjigama Korčagin je našao roman »Spartak«. Pročitavši ga
za dvije noći, Pavle ga je prenio u drugi ormar i stavio pored reda knjiga Maksima Gorkog. Tako je
stalno premještao najinteresantnije i najdraže mu knjige.
Bibliotekarke mu nisu smetale – one su bile ravnodušne.
*
U komsomolskom kolektivu jednolično spokojstvo je grubo poremećeno, kako je iz početka
izgledalo, jednim beznačajnim događajem; član Biroa ćelije pogona za srednje opravke Kostka
Fidin, prćonos, ospičav, spor mladić, bušeći gvozdenu ploču, slomio je američko svrdlo. Slomio ga
je zbog svoje nepodnosive aljkavosti. Još gore – gotovo namjerno. Dogodilo se to ujutro. Stariji
majstor radionice Hodorov rekao je Kostki da provrti nekoliko rupa na ploči. Kostka je u početku
odbijao, ali je pod majstorovim pritiskom uzeo ploču i počeo da buši. Hodorova u radionici nisu
voljeli zbog njegovog cjepidlačenja. On je nekada bio menjševik. U društvenom životu uopšte nije
učestvovao, komsomolce je gledao poprijeko, ali što se tiče posla, on ga je znao odlično i svoje
dužnosti vršio savjesno. Majstor je primijetio da Kostka buši »nasuho«, ne zalijevajući svrdlo uljem.
Majstor žurno priđe bušilici i zaustavi je.
– Šta je to, jesi li oslijepio ili si juče ovamo došao? – počeo je da viče na Kostku, jer je znao da će
na taj način svrdlo biti upropašteno.
Ali Kostka izgrdi majstora i opet pusti bušilicu. Hodorov pođe da se žali šefu odjeljenja, a
Kostka, ne zaustavivši strug, potrča da traži mazalicu da bi sve bilo u redu kada dođu iz uprave. Dok
je on našao mazalicu i vratio se, svrdlo je već bilo slomljeno. Šef radionice podnio je prijavu i
zatražio da se Fidin otpusti. Biro komsomolske ćelije zauzeo se za Kostku ukazujući na to da
Hodorov vrši pritisak na omladinski aktiv. Uprava je ostala pri svome, i pitanje je bilo preneseno u
Biro kolektiva. Odatle je sve i počelo.
Od pet članova Biroa, tri su bila za to da se Kostka ukori i premjesti na drugi posao. Među njima
je bio i Cvetajev. Dva člana Biroa smatrala su da Kostka uopšte nije kriv.
Sastanak Biroa se održavao u Cvetajevoj sobi. Ovdje je bio veliki sto pokriven crvenom
tkaninom, nekoliko dugačkih klupa i šamlica, koje su momci iz stolarske radionice sami izradili, na
zidovima slike vođa a iza stola, preko čitavog zida, zastava kolektiva.
Cvetajev je bio »oslobođeni radnik«. Bio je kovač po zanatu, ali je, zahvaljujući svojim
sposobnostima, za posljednja četiri mjeseca dogurao do rukovodeće dužnosti u omladinskom
kolektivu. Kao član Biroa rejonskog komiteta Komsomola ušao je u sastav Gubkoma. Radio je kao
kovač u mehaničarskoj radionici, a u radioničkom radu je bio novajlija. Odmah prvih dana čvrsto je
uzeo uzde u svoje ruke. Samouvjeren i odlučan, odmah je prigušio ličnu inicijativu omladinaca,
svega se prihvatao sam i, kada nije izlazio na kraj sa poslom, počinjao je grditi svoje pomoćnike
zbog nerada.
Čak je i soba bila ukrašavana pod njegovim ličnim nadzorom.
Izvalivši se u jedinu meku fotelju, koja je donesena iz crvenog kutića. Cvetajev je vodio sastanak.
To je bio zatvoreni sastanak. Kada je sekretar Partijske organizacije Homutov zamolio za riječ, neko
je pokucao na rezom zatvorena vrata. Cvetajev se namrgodi. Kucanje se ponovi. Kaćuša Zeljenova se
diže i otvori vrata. Pred vratima je stajao Korčagin. Kaćuša ga pusti u sobu.
Pavle je već bio pošao prema slobodnoj klupi kada mu Cvetajev doviknu:
– Korčagine! Mi imamo zatvoreni sastanak Biroa.
Pavle pocrvenje, lagano se okrenu prema stolu.
– Ja to znam, ali mene interesuje vaše mišljenje o Kostkinoj stvari. Ja ću da postavim novo pitanje
u vezi s tim. Da ti nisi protiv moga prisustva?
– Nisam protiv, ali ti znaš, zatvorenim sastancima prisustvuju samo članovi Biroa. Kada je mnogo
ljudi, teško je diskutovati. Ali, kada si već došao – sjedi.
Takav šamar Pavle je prvi put u životu dobio. Među obrvama se ureza brazda.
– Čemu takve formalnosti? – poče da negoduje Homutov, ali ga Korčagin gestom zaustavi i sjede
na šamlicu. – Evo šta sam ja htio da kažem – uze riječ Homutov: – što se tiče Hodorova, tačno je, on
je van kolosijeka, ali kod nas sa disciplinom slabo stoji. Ako svi komsomoici počnu da tako lome
svrdla, mi nećemo imati čime da radimo. A da i ne govorimo o tome da smo za nepartijce sasvim
mizeran primjer. Ja smatram da Fidina moramo opomenuti.
Ne davši mu da dovrši, Cvetajev poče da protivriječi. Pošto je slušao desetak minuta, Korčagin
shvati stav Biroa. Kada su već pristupili glasanju, on zatraži da i on nešto kaže. Cvetajev se nekako
savlada i dade mu riječ.
– Drugovi, htio bih da i ja kažem svoje mišljenje o Kostkinoj stvari.
Korčaginov glas je bio oštriji nego što je sam želio.
– Kostkina stvar – to je samo opomena, a glavno je sasvim drugo. Ja sam juče sakupio neke cifre
– i Pavle izvuče iz džepa bilježnicu. – Dao mi ih je kontrolor na kapiji. Slušajte pažljivo: dvadeset tri
procenta komsomolaca svakodnevno zakašnjava na posao od pet do petnaest minuta. To je već
postalo pravilo. Sedamnaest procenata komsomolaca sistematski izostaje od posla od jednog do dva
dana mjesečno, a nepartijska omladina ima četrnaest procenata takvih zabušanata. Cifre su gore od
svakog biča. Uz put sam zapisao još koješta: među partijcima ima četiri procenta koji po jedan dan u
mjesecu ne dolaze na posao, a isto tako četiri procenta zakašnjava na posao. Među odraslim
nepartijcima je jedanaest procenata takvih koji po jedan dan u mjesecu ne dolaze na posao i trinaest
procenata koji zakašnjavaju. Upropaštavanje alata – devedeset procenata otpada na omladinu, među
kojom je sedam procenata tek primljenih na posao. Iz ovoga proizlazi: mi radimo mnogo gore od
partijaca i drugih odraslih radnika. Ali ovo stanje nije svuda jednako. Kovačnici se može zavidjeti,
kod električara je stanje zadovoljavajuće, a kod ostalih više-manje jednako. Po mom mišljenju, drug
Homutov je rekao samo četvrtinu onoga što treba da se kaže o disciplini. Pred nama stoji zadatak –
ispraviti sve te cikcake. Ja neću da tu agitujem i mitingujem, ali mi moramo najenergičnije da
udarimo protiv aljkavosti i raspuštenosti. Pravo govore stari radnici: za gazdu se radilo bolje, za
kapitalistu se radilo ispravnije, a sada, kada smo sami postali gospodari, takav postupak nema
nikakvog opravdanja. I u prvom redu nije toliko kriv Kostka ili neko drugi, nego mi sami, ne samo
zato što se nismo borili kako treba protiv toga zla nego što smo, naprotiv, pod ovim ili onim
izgovorom ponekad štitili takve kao što je Kostka.
– Upravo su, eto, govorili Samohin i Butiljak o tome kako je Fidin naš čovjek, kako se to kaže,
»naš od glave do pete« aktivista je, ima dužnosti u društvenom radu. A ako je prebio svrdlo – vrlo
važno, kome se to ne događa. Zato – Kostka je naš, a majstor je – tuđin. Tuđin, a s Hodorovim niko se
nije politički pozabavio i pomogao mu... Taj cjepidlaka ima trideset godina radnog staža! Ne
govoreći o njegovoj političkoj poziciji, moramo priznati: on je sada u pravu. On, tuđin – čuva
državno dobro, a mi lomimo inostrane alate. Kako da nazovemo takvu nakaradnost? Ja smatram – mi
sada moramo da zadamo prvi udarac i da počnemo napad na ovom sektoru.
– Predlažem: Fidina, kao lijenčinu, aljkavca i dezorganizatora proizvodnje, isključiti iz
Komsomola. O njegovom slučaju napisati u zidnim novinama i otvoreno, ne bojeći se nikakvih
razgovora, u uvodnom članku objaviti ove cifre. Mi imamo snage, imamo na koga da se oslonimo.
Osnovna masa komsomolaca su dobri radnici. Među njima je šezdeset omladinaca koji su prošli kroz
Bojarku, a to je najbolja škola. Njihovom pomoću i uz njihovo učešće mi ćemo ovaj cikcak izravnati.
Samo treba jednom zauvijek odbaciti ovakav odnos prema stvarima kakav je sada.
Obično spokojan i ćutljiv, Korčagin je sada govorio vatreno i oštro. Cvetajev je danas prvi put
vidio električara u njegovoj formi. On je bio svjestan da je Pavle bio u pravu, ali mu njegova
opreznost nije dopuštala da se složi s njim. On je istupanje Korčaginovo shvatio kao oštru kritiku
opšteg stanja u organizaciji i kao potkopavanje njegovog autoriteta, i odlučio je da ga pregazi. Svoje
prigovore počeo je otvorenom optužbom Korčagina da štiti menjievika Hodorova.
Tri sata je trajala strasna diskusija. Kasno uveče došlo je do njenog rezultata: pobijeđen
neumoljivom logikom činjenica i izgubivši većinu, koja je prešla na stranu Korčagina, Cvetajev je
napravio pogrešan potez – pogazio je demokratiju: pred odlučujuće glasanje rekao je Korčaginu da
izađe iz sobe.
– Dobro, ja ću da izađem, Cvetajeve, iako ti to ne služi na čast. Ja te samo opominjem, ako ti ipak
ostaneš pri svome, sutra ću istupiti u opštem skupu i – siguran sam – tamo nećeš dobiti većine. Ti,
Cvetajeve, nisi u pravu. Mišljenja sam, druže Homutovo, da ti ovo pitanje treba da preneseš u
partkolektiv do opšteg sastanka.
Cvetajev se izazivački prodera:
– Čime ti to mene plašiš? I bez tebe ću ja tamo naći put, i o tebi ćemo da porazgovaramo. Ako već
sam ne radiš, onda bar drugima ne smetaj.
 Zatvorivši vrata, Pavle protrlja vrelo čelo i kroz praznu kancelariju pođe prema izlazu. Na ulici
dahnu punim grudima. Zapalivši cigaretu, krenu maloj kući na Batijevu brdu, gdje je živio Tokarjev.
Zatekao ga je za večerom.
– Pričaj da čujemo šta je kod vas novoga. Darja, daj još jedan čanak kaše – govorio je bravar
nudeći Pavla da sjedne za sto.
Darja Fominišna, žena Tokarjevijeva, za razliku od svoga muža, visoka, puna, postavi pred Pavla
tanjir kaše od prosa i, brišući vlažne usne bijelom pregačom, reče dobroćudno:
– Jedi, dragi.
*
Ranije, kada je Tokarjev radio u radionici, Korčagin je kod njega često sjedio do kasne noći, ali
sada, po povratku u grad, prvi put je bio kod starca.
Bravar ga je pažljivo slušao. Ništa ne govoreći, vrijedno je poslovao kašikom i od vremena na
vrijeme progunđao bi nešto za sebe. Završivši sa kašomj maramicom obrisa brkove i iskašlja se.
– Imaš pravo. Odavno je već trebalo tu stvar postaviti na svoje mjesto. Radionice su glavni
kolektiv u rejonu, i od njih treba da se počne. Znači, ti i Cvetajev ste se pokoškali? Nije to dobro. On
je naduvenko, a ti umiješ da radiš s omladinom. Uzgred rečeno, šta ti radiš u radionici?
– Ja sam u pogonu. Tako, uopšte, svuda se pomalo nađem. U našoj ćeliji vodim politički kružok.
– A u Birou šta radiš?
Korčagin se zbuni.
– U prvo vrijeme, dok sam još bio slab, htio sam da se malo poučim i, tako eto, zvanično nisam
učestvovao u rukovodstvu.
– Eto ti ga na! – ne odobravajući uzviknu Tokarjev. – Znaš, sinko, samo te jedno spasava da te ne
protresem – to je tvoje slabašno zdravlje. A kako je sada, oporavio si se malo?
– Jesam.
– E, onda, druškane, prihvataj se posla onako kako treba. Baci to čeprkanje. Ko je još vidio da se
trkimice nešto čestito uradi? Ovako svak može da ti kaže – izvlači se od odgovornosti, i nemaš šta da
kažeš. Već sutra da si to sve popravio, a Okunjevu ja ću da natrljam nos – s prizvukom nezadovoljstva
u glasu završi Tokarjev.
– Stari, njega ti ne diraj, – zauze se Pavle – ja sam ga sam molio da me ne opterećuje.
Tokarjev prezrivo fićuknu:
– Ti molio, a on – uvažio? Hajde, dobro, što se može vama, komsomoliji... Daj, sinko, po našem
starom običaju, pogledaj malo novine... Oči me izdaju.
Biro partijskog kolektiva odobrio je mišljenje većine omladinskog biroa. Pred partijski i
omladinski kolektiv bio je postavljen važan i težak zadatak: svojim ličnim radom dati primjer radne
discipline. Na sastanku Biroa Cvetajeva su dobro protresli. Iz početka se počeo šepuriti, ali kada je
bio pritiješnjen istupanjem odgovornog sekretara Lopahina, postarijeg čovjeka žutoblijeda lica od
tuberkuloze, koja ga je uništavala, Cvetajev je kapitulirao i upola priznao svoju grešku.
Sljedećeg dana se u radioničkim zidnim novinama pojurili članci koji su privukli pažnju radnika.
Čitali su ih naglas i vatreno raspravljali. Naveče se na neobično posjećenom sastanku omladinskog
kolektiva govorilo samo o njima.
Kostku su isključili, a u Biro kolektiva je uveden novi drug, novi rukovodilac političko-
prosvjetnog rada – Korčagin.
Neobično mirno i pažljivo su slušali Neždanova, koji je govorio o novim zadacima, o novoj etapi
u koju je stupala željeznička radionica.
Po završetku sastanka Korčagin je napolju sačekao Cvetajeva.
– Hajde, zajedno ćemo, mi treba da porazgovaramo – priđe mu Pavle.
– O čemu? – muklo upita Cvetajev.
Pavle ga uze pod ruku i, prošavši s njim nekoliko koraka, zaustavi se pored klupe.
– Da sjednemo malo – i prvi sjede.
Cvetajevljeva cigareta čas se razgarala čas gasila.
– Reci mi, zašto si ti na mene ulomio zub? – pitao je Pavle.
Ćutanje.
– A-a, eto o čemu ti, a ja sam mislio – o poslu! – dahnu Cvetajev tobože iznenađen.
Pavle čvrsto stavi ruku na njegovo koljeno.
– Dimka, nemoj da se izmotavaš. Tako se samo diplomati pretvaraju. Ti meni odgovori: zašto ti
mene ne trpiš?
Cvetajev se nervozno pomače.
– Šta si se dovezao? Kakav zub! Ja sam ti sam predlagao da radiš. Sam si odbio, a sada, ispada, ja
ti pokazao vrata.
Pavle ne osjeti u njegovom glasu iskrenosti i, ne skidajući ruke s njegovog koljena, poče
uzbuđeno:
– Nećeš da govoriš? Pa, evo, ja ću reći. Ti misliš da ja hoću da se prepriječim na tvom putu,
misliš – sanjam o dužnosti sekretara? Da nije toga ne bi došlo do prepirke zbog Kostke. Takvi kvare
čitav posao. Kada bi to smetalo samo nama dvojici, nek ide do vraga, nije važno, misli šta hoćeš. Ali
mi ćemo već sutra zajedno da radimo. Kakav će to biti rad? Zato, slušaj. Među nama nema nikakvih
računa. I ja i ti smo radnici. Ako ti je naša stvar milija od svega, ti ćeš mi pružiti ruku, i od sutra smo
drugovi. A ako ne izbiješ iz glave sve te mušice i pođeš putem razdora, znaj, za svaki nedostatak u
poslu koji nastane zbog toga žestoko ću se boriti Evo ti ruka, uzmi dok je to drugarska ruka.
Sa velikim zadovoljstvom osjeti Pavle na svom dlanu kvrgave prste Cvetajeva.
*
Prošla je nedjelja dana. U Rejonskom komitetu Partije rad se bližio kraju. U odjeljenjima je
postajalo tiše. Ali Tokarjev još nije odlazio. Starac je sjedio u naslonjači i usredsređeno čitao
najnovije materijale. Neko pokuca na vrata.
– Ulazi! – odgovori Tokarjev.
Uđe Korčagin i pred sekretara stavi dva popunjena formulara.
– Šta je to?
– Stari, to je likvidacija neodgovornosti. Vrijeme je, mislim. Ako i ti tako misliš, molim za
podršku.
Tokarjev pogleda naslov, podiže glavu, zagleda se u mladića, a onda ćutke uze pero u ruku. U
rubriku o partijskom stažu onih koji preporučuju druga Korčagina Pavla Andrejeviča za kandidata
RKP (b), odlučno napisa »1903. godina« i odmah uz to stavi svoj jednostavni potpis.
– Na, sinko. Uvjeren sam da nikada nećeš osramotiti moju sijedu glavu.
 *
U sobi je zagušljivo, a u glavi samo jedna misao: kako što prije na Solomenku u aleju kestenova
kod stanice.
– Završavaj, Pavka, ja sam pao – sav mokar od znoja, molio je Cvetajev. Kaćuša, a za njom i
drugi podupriješe ga.
Korčagin zatvori knjigu, i kružok završi svoj rad.
Kada se svi u gomili digoše, na zidu alarmantno zazvoni stari telefon. Starajući se da nad viče
galamu u sobi, Cvetajev poče da razgovara.
Objesivši slušalicu, okrenu se Korčaginu.
– Na stanici stoje dva diplomatska vagona poljskog konzulata. U njima ne radi svjetlo, a voz
kreće za jedan sat, treba instalaciju popraviti. Pavle, uzmi sanduk sa materijalom, idi tamo. Hitna je
stvar.
Dva sjajna vagona za međunarondni saobraćaj stajala su na prvom kolosijeku. Salon-vagon sa
širokim prozorima bio je dobro osvijetljen, ali susjedni je bio u potpunom mraku.
Pavle priđe raskošnom vagonu i, spremajući se da uđe, uhvati se za rukohvat.
Od staničnog zida brzo se odvoji čovjek i zgrabi ga za rame.
– Kuda, građanine?
Glas poznat. Pavle se okrenu. Kožni kaput, široki štit na kapi, tanak orlovski nos i oprezni i
nepovjerljivi pogled.
Artjuhin tek sada poznade Pavla – ruka skliznu s ramena, izraz lica posta blaži, ali upitni pogled
ostade na sanduku.
– Kuda si pošao?
Pavle kratko objasni. Iz vagona se pojavi druga figura.
– Odmah ću pozvati njihovog sprovodnika.
U salon-vagonu, u koji Pavle uđe zajedno sa sprovodnikom, sjedilo je nekoliko ljudi elegantno
obučenih u putnička odijela. Za stolom, prekrivenim svilenim vezenim stolnjakom, leđima okrenuta
vratima, sjedila je žena. Ona je razgovarala sa visokim oficirom koji je stajao pred njom, ali čim
monter uđe, oni prekidoše razgovor.
Brzo pregledavši žice koje su od posljednje lampe vodile u hodnik, Korčagin izađe iz salon-
vagona i produži da traži kvar. Za njim je u korak išao ugojeni sprovodnik bokserskog vrata, u
uniformi sa mnoštvom velikih metalnih dugmadi sa jednoglavim orlom.
– Pređimo u susjedni vagon, ovdje je sve ispravno, akumulator radi. Očevidno, kvar je tamo.
Sprovodnik okrenu ključ, i oni uđoše u mračni hodnik. Osvjetljavajući žicu džepnom baterijom,
Pavle ubrzo nađe mjesto kratkog spoja. Za nekoliko minuta planu prva sijalica u, hodniku i zali ga
mliječnoblijedom svjetlošću.
– Treba otvoriti kupe, tamo treba promijeniti lampe, one su pregorjele – obrati se Korčagin
svome pratiocu.
– Onda moramo pozvati gospođu, kod nje je ključ – i sprovodnik povede Korčagina jer nije želio
da ga ostavi samog.
U kupe prvo uđe žena onda Korčagin. Sprovodnik ostade na vratima zatvorivši ih svojim tijelom.
Pavlu padoše u oči dva elegantna kožna kofera u mrežama, svileni mantil nemarno bačen na sjedište,
bočica parfema i mala pudrijera od malahita na stočiću pored prozora. Žena je sjela u ugao divana i,
popravljajući kosu lanene boje, posmatrala je rad montera.
– Molim, gospođo, da me za momenat oslobodite, gospodin major želi hladnog piva – ponizno
zamoli sprovodnik s mukom savijajući svoju volovsku šiju.
Žena otegnu mazno:
– Možete ići.
Razgovarali su na poljskom jeziku.
Mlaz svjetlosti iz hodnika padao je na ženino rame. Elegantna haljina od najfinije lionske svile,
sašivena kod prvorazrednog pariškog majstora, ostavljala je obnažena ramena i ruke. Na malom uhu,
iskreći se i plamsajući, njihao se brilijant u obliku kapljice. Korčagin je vidio samo rame i ruku, kao
brušene od slonove kosti Lice je bilo u sjenci. Brzo baratajući svojim odvrtačem, Pavle je smijenio
rozetu na plafonu, i već sljedeće minute u kupeu se pojavila svjetlost. Trebalo je još pregledati lampu
nad divanom na kome je sjedila žena.
– Moram da pregledam još ovu sijalicu – reče Korčagin stojeći pred ženom.
– Ah, da, ja vam smetam – reče ona na čistom ruskom jeziku, lako ustade i stade gotovo tik uz
Korčagina. Sada ju je vidio svu. Poznate strelaste linije obrva i nadmeno stisnute usne. Sada već nije
bilo nikakve sumnje – pred njim je stajala Neli Leščinska. Advokatova kćerka nije mogla a da ne
primijeti iznenađenje u njegovim očima, ali njoj ni na kraj pameti nije bilo da je taj monter njen bivši
nemirni susjed, koji je tako porastao za ove četiri godine.
Kao odgovor na njegovo iznenađenje, ona omalovažavajuće izvi obrve, stade kod vrata i poče
nervozno kuckati vrhom svoje lakovane cipele. Pavle se prihvati druge sijalice. Odvrnu je, pogleda
prema svjetlosti i, neočekivano i za samog sebe, a pogotovo za Leščinsku, upita na poljskom jeziku:
– Je li i Viktor ovdje?
Postavivši pitanje, Korčagin se nije okrenuo, i nije mogao da vidi njeno lice, ali dugo ćutanje
jasno je govorilo o njenoj zbunjenosti
– Zar vi njega poznajete?
– Još kako. Pa mi smo bili susjedi – i Pavle se okrenu prema njoj.
– Vi ste Pavle, sin... – Neli zamuknu.
– Kuharice – dopuni je Pavle.
– Kako ste narasli! Ja vas se sjećam kao divljačkog mališana.
Neli ga drsko posmatrala od nogu do glave.
– A zašto vas interesu je Viktor? Koliko se sjećam, vi se s njim niste slagali – reče Neli svojim
melodičnim sopranom nadajući se da će ovim neočekivanim susretom razbiti dosadu.
Korčaginove ruke brzo su uvrtale zavrtanj.
– Viktor mi je ostao dužan. Kada ga vidite, recite mu da se ja nadam da ćemo se ipak obračunati.
– Recite koliko vam je dužan, ja ću vam platiti za njega.
Ona je shvatila o kakvom je »dugu« govorio Korčagin. Njoj je bio poznat slučaj sa
petljurovcima, ali želja da razdraži ovog momka podsticala ju je na izrugivanje.
Korčagin je ćutao.
– Recite mi da li je tačno da je naša kuća opljačkana i da se ruši? Vjerovatno su i hladnjak i
cvjetnjak potpuno uništeni?
 – tužno upita Neli.
– Sada je kuća naša, a ne vaša, i nemamo računa da je rušimo.
Neli se sarkastično osmjehnula.
– Oho, vidi se, i vas su učili! Ali... Uostalom, ovo je vagon poljske misije, i u ovom kupeu ja sam
gospodarica, a vi kako ste bili rob, tako ste i ostali. Vi i sada, eto, radite da bih ja imala svjetlosti i da
bi mi bilo udobno da čitam, evo, na ovom divanu. Ranije nam je vaša mati prala rublje, a vi ste nosili
vodu, a sada smo se opet sreli u istom položaju.
Ona je likovala i govorila sa zluradošću. Čisteći nožićem kraj žice, Pavle je gledao Poljakinju s
otvorenim podsmijehom.
– Za vas lično, građanko, ja ne bih zabio ni zarđalog eksera, ali pošto su buržuji izmislili
diplomate, mi pazimo na svoj ugled, i ne siječemo im glave, čak ni drskosti ne govorimo, što nije
slučaj s vama.
Nelini obrazi se zajapuriše.
– Šta biste vi sa mnom uradili ako biste uspjeli zauzeti Varšavu? Da li biste i mene isjekli na
komade ili biste me uzeli za ljubavnicu?
Ona je stajala u vratima, graciozno izvijena; strasne nozdrve, koje su bile upoznate s kokainom,
podrhtavale su. Nad divanom planu svjetlo, i Pavle se ispravi.
– Kome ste vi potrebni? I bez naših sablji crknućete od kokaina. Takvu – ja te ne bih uzeo ni kao
običnu ženturinu!
Uze svoje sanduče, napravi dva koraka. Neli se skloni, i kada je već bio na kraju hodnika, ču
njeno prigušeno:
– Prokleti boljševik!
*
Kada se iduće večeri Korčagin uputio u biblioteku, susreo je na ulici Kaćušu. Uhvativši ga za
rukav bluze, Zelenova mu u šali prepriječi put.
– Kuda juriš, politiko i prosvjeto?
– U biblioteku, starka, ukloni se s puta – u istom tonu joj odgovori Korčagin, prijateljski je uze za
ramena i oprezno je gurnu na kaldrmu. Oslobodivši se njegovih ruku, Kaćuša pođe s njim zajedno.
– Slušaj, Pavluša! Nećeš valjda samo da učiš... Znaš šta? Hajdemo danas na večerinku. Kod Zine
Gladiš danas se sabire omladina. Već odavno su me djevojke molile da te dovedem. Ti udario samo u
politiku, zar ti ne želiš da se malo razveseliš, da pošetaš? Ako danas ne budeš čitao, tvojoj glavi će
biti lakše – uporno ga nagovarala Kaćuša.
– Kakva je to večerinka? Šta će tamo biti?
Kaćuša mu se podrugnu:
– Šta će biti? Ta, nećemo se bogu moliti, veselo vrijeme da provedemo – i ništa više. Ti na
harmonici sviraš? A ja te nijednom nisam čula. De, Pavluša, učini mi to zadovoljstvo. Zinkin stric ima
harmoniku, ali on slabo svira. Djevojke se interesuju za tebe, a ti truneš nad knjigom. Gdje to piše da
se komsomolac ne smije proveseliti? Hajdemo dok mi nije dosadilo da te nagovaram, inače ću da
prekinem odnose s tobom za čitav mjesec dana.
Krupnooka molerka je dobar drug i dobra komsomolka. Korčagin nije htio da joj učini nažao, i
pristade mada je bio nenaviknut na takve stvari i to mu izgledalo pomalo neozbiljno.
 U stanu mašinovođe Gladiša bilo je bučno i živo. Stariji, da ne bi smetali omladini, prešli su u
manju sobu, a u velikoj sobi i na verandi, koja je vodila u malu baštu, sabralo se petnaestak momaka i
djevojaka. Kada je Kaćuša provela Pavla kroz baštu na verandu, tamo se već igralo takozvano
»hranjenje golubova«. Nasred verande su stajale dvije stolice naslonom uz naslon. Na stolice bi, na
poziv domaćice, koja je rukovodila igrom, sjeli mladić i djevojka. Domaćica bi viknula: »Hranite
golubove!« – i par koji je sjedio okrenut jedno drugom leđima, okretao je glave, njihove usne su se
sretale i oni su se pred svima ljubili. Osim toga igrali su »prstena« i »pismonoše«, i svaka ova igra
bila je popraćena poljupcima, a u igri »pismonoše«, da bi se izbjegao javni nadzor, nije se ljubilo na
verandi, nego se išlo u sobu u kojoj se u to vrijeme gasilo svjetlo. Za one kojima se nisu sviđale ove
igre, u uglu, na okruglom stočiću, stajao je špil karata »flert cvijeća«. Pavlova, susjetka
šesnaestogodišnja djevojka, koja je rekla da joj je ime Mura, koketirajući plavim očima, pruži mu
kartu i reče tiho:
– Ljubičica.
Prije nekoliko godina Pavle je posmatrao takve večeri, i mada on u njima nije neposredno
učestvovao, ipak je smatrao da je to narmalna stvar. A sada, kada se on zauvijek otrgnuo od
palanačkog malograđanskog života, ta večerinka mu je izgledala kao nešto nakaradno i pomalo
smiješno.
Ma kako on gledao na te stvari, karta »flert« već je bila u njegovoj ruci.
Prema »ljubičici« on pročita: »Vi mi se veoma sviđate.«
Pavle pogleda u djevojku. Ne zbunivši se nimalo, ona dočeka njegov pogled.
– Zašto?
Pitanje ispade prilično teško, ali Mura je već ranije pripremila odgovor.
– Ruža – pruži mu ona novu kartu.
Prema »ruži« je stajalo: »Vi ste moj ideal.« Korčagin se okrenu djevojci i, starajući se da ublaži
ton, upita:
– Zašto se ti baviš takvim budalaštinama?
Mura se zbuni.
– Zar vam je neprijatno moje priznanje? – njene usne se jogunasto nabraše.
Korčagin ne odgovori na njeno pitanje, ali mu se prohtje da sazna ko s njim razgovara. Za
nekoliko minuta on je već znao – da ona uči u sedmogodišnjoj školi, da je njen otac pregledač
vagona i da ona Korčagina već odavno poznaje i da se željela s njime upoznati.
– Kako ti je prezime? – upita Korčagin.
– Volinceva Mura.
– Tvoj brat je sekretar ćelije u ložionici?
– Da.
Sada je Korčagin znao s kim razgovara. Jedan od najaktivnijih komsomolaca rejona, kako se
pokazalo, nije obraćao pažnje na svoju sestru, i ona je rasla kao najobičnija malograđanka.
Posljednju godinu dana je počela da posjećuje večerinke kod svojih drugarica i ljubila se do
besvjestice. Korčagina je nekoliko puta vidjela kod brata.
Sada je Mura osjetila da joj susjed ne odobrava ponašanje, zato kada je pozvaše da »hrani
golubove«, ona baci pogled na Korčagina i, spazivši njegov ironičan smiješak, odlučno odbi.
Sjedili su još nekoliko minuta. Mura je pričala o sebi.
 Priđe im Zelenova.
– Da donesem harmoniku da nam zasviraš? – baci šeretski pogled na Muru. – Šta je, upoznali ste
se?
Pavle posadi Kaćušu pored sebe i, koristeći se time što su se okolo smijali i vikali, reče:
– Neću da sviram, ja i Mura idemo odavde.
– Oho! Znači – dirnula? – značajno otegnu Zelenova.
– Da, dirnula. Ali reci ti meni, osim mene i tebe, ima li ovdje još neko od komsomolaca? Ili smo
se samo ja i ti našli među »golubarima«?
– Već su prestali da luduju. Sada ćemo da igramo – Kaćuša pokuša da ga umiri.
Korčagin ustade.
– Dobro, starka, ti igraj, a ja i Volinceva ipak idemo.
*
Jedne večeri Borhartova je navratila do Okunjeve. U sobi je sjedio sam Korčagin.
– Pavle, jesi li jako zauzet? Hoćeš li da odemo na plenum Gradskog sovjeta? Udvoje je
interesantnije, a treba se kasno vraćati.
Korčagin se brzo spremi. Nad krevetom mu je visio mauzer, ali je bio suviše težak, zato iz ladice
stola izvuče Okunjevljev brauning i stavi ga u džep. Napisa ceduljicu Okunjevu. Ključ sakri na
ugovoreno mjesto.
U pozorištu su sreli Pankratova i Olgu. Sjedili su svi zajedno, a za vrijeme odmora su šetali po
trgu. Kao što je Ana i očekivala, sjednica se otegla do kasno u noć.
– Mogla bi kod mene da spavaš? Već je kasno, a daleko ti je da ideš – predloži Jurenjeva.
– Ne, on i ja smo se već dogovorili – odbi Ana.
Pankratov i Olga krenuše duž prospekta, a Solomenci pođoše uz brdo.
Noć je bila zagušljiva i mračna. Grad je spavao. Po tihim ulicama na razne strane su se razilazili
učesnici plenuma. Njihovi koraci i glasovi postepeno su se gubili. Pavle i Ana brzo su odmicali od
centra grada. Na opustjeloj tržnici ih zaustavi patrola. Provjerivši im isprave, propusti ih. Presjekoše
bulevar i izađoše na neosvijetljenu, pustu ulicu koja je vodila preko pustare. Skrenuše ulijevo i
pođoše drumom, pored glavnih željezničkih skladišta. To su bile dugačke i mračne betonske zgrade.
Anu obuze nemir. Ona se ispitivački zagledala u mrak, isprekidano i bez veze odgovarala je na
Korčaginova pitanja. Kada se uvjeri da je sumnjiva sjenka samo telefonski stub, Borhartova se
zasmija i reče mu šta ju je uznemirilo. Uze ga pod ruku i umiri se priljubivši se uz njegovo rame.
– Dvadeset treća mi je godina, a neurastenična sam kao neka starica Možda ćeš misliti da sam
kukavica. To nije tačno. Ali danas sam u nekom naročito napregnutom stanju. Eto, sada kada osjećam
da si ti pored mene, nestaje nemir i čak mi je nekako nezgodno zbog te opreznosti.
Pavlova mirnoća, svjetlucanja njegove cigarete koja su osvjetljavala dio njegovog lica i muževno
izvijene obrve – sve je to razgonilo strah koji je ulivala noćna tama, divljina pustare i to što je čula u
pozorištu o jučerašnjem potresnom ubistvu u Podolu.
Skladišta, su ostala iza njih. Prešli su mostić preko rječice i pošli drumom pored stanice prema
vijaduktu ispod željezničke pruge, koji je spajao ovaj dio grada sa željezničkim rejonom.
Stanica je ostala daleko s desne strane. Prolaz je vodio iza ložionice. Sada su već bili kao kod
svoje kuće. Gore, na kolosijecima, svjetlucale su raznobojne svjetlosti na skretnicama i semaforima,
a pred ložionicom je umorno dahtala mala lokomotiva za manevrisanje, koja je odlazila na noćni
počinak.
Nad ulazom u vijadukt o zarđaloj kuki visio je fenjer. On se lagano klatio na vjetru, i njegova
mutnožuta svjetlost se kretala od jednog do drugog zida.
Svega desetak koraka od ulaza u taj tunel, pored samog druma, stajala je usamljena kućica. Prije
dvije godine u nju je udarila teška granata, razrušila joj unutrašnjost i prednju stranu pretvorila u
razvalinu. Sada je ta razvalina zijala kao neka ogromna rupa i podsjećala na prosjaka koji pored puta
pokazuje svijetu svoje bogaljstvo. Gore, nasipom, projurio je voz.
– Eto, gotovo smo kod kuće – s olakšanjem izusti Ana.
Pavle neprimjetno pokuša da oslobodi ruku, ali ju Ana ne pusti. Prođoše pored razrušene kućice.
Sasvim neočekivano iza njih nešto tresnu. Promuklo disanje. Neko je trčao za njima.
Korčagin trže ruku, ali, u strahu, Ana je priteže uza se, i kada je on najzad silom istrže, bilo je već
kasno: željezni stisak prstiju stegao je vrat. Pokret u stranu – i Pavle se nade okrenut licem prema
napadaču. Ruka kliznu pod grlo i, zategnuvši okovratnik njegove bluze, držala ga je pred
revolverskom cijevi koja je opisivala luk u vazduhu.
Opčinjene oči električara pratile su ovaj luk sa nadljudskim naporom. Kroz otvor cijevi smrt mu
je zurila u oči, i on nije imao snage da makar za stoti dio sekunde odvoji pogled od otvora cijevi.
Očekivao je pucanj. Ali pucnja nije bilo i izbuljene Pavlove oči sada ugledaše banditovo lice. Velika
lubanja, jaka čeljust, crnina neobrijane brade i brkova, a oči pod širokim štitom kačketa izgubile se u
tamnini.
Jednim krajem oka Pavle spazi kao kreč blijedo lice Ane, koju je tog trenutka jedan od trojice
povukao u otvor ruševine. Lomeći joj ruke, oborio ju je na zamlju. Bacila se još neka prilika.
Korčagin je vidio samo njenu sjenu na zidu tunela. Pozadi, u ruševini, vodila se borba. Ana se
očajnički odupirala, njen prigušeni krik prekide kapa kojom su joj zapušili usta. Glavonju, u čijim se
rukama nalazio Korčagin i koji nije htio da bude prostim posmatračem toga nasilja, kao neku zvijer
vukao je plijen. Očevidno, on je bio glavešina, i ovakva podjela uloga mu se nije dopadala. Mladić
koga je on držao pred sobom bio je običan žutokljunac i, po svoj prilici, neki »ložionički
zamazanko«. Taj momčuljak nije predstavljao nikakvu opasnost.
»Lupiti ga u čelo dva-tri puta kako treba i pokazati mu put za pustaru – do samog grada će trčati
koliko ga noge nose.« I on otvori šaku.
– Hvataj maglu... Gubi se odakle si došao, a pisneš li – metak češ u grlo dobiti! – i glavonja udari
Korčagina revolverom u čelo. – Kidaj! – prigušeno procijedi i spusti parabelum da se ložionički
zamazanko ne bi plašio da će dobiti metak u leđa.
Ne puštajući glavonju iz vida. Korčagin prva dva koraka napravi porebarke. Bandit je razumio da
se zamazanko još uvijek boji metka u leđa i okrenu se prema kući.
Korčaginova ruka poletje u džep. »Samo da stignem, samo da stignem!« Naglo se okrenu, ispruži
lijevu ruku, za jedan trenutak uhvati na nišan glavonju – i opali.
Bandit je kasno shvatio svoju grešku. Metak mu se urezao u bok prije.nego što je uspio da
podigne revolver.
Od udarca on se zaklati prema zidu tunela i, potmulo jauknuvši, hvatajući se za zid, stropošta se
na zemlju. Iz otvora ruševine u jarugu promače sjena. Za njom odjeknu drugi Korčaginov pucanj.
Druga sjena, zgurena, u skokovima je odmicala u tamu tunela. Pucanj. Posuta prašinom metkom
razbijenog betona, sjena se bacila u stranu i iščezla u mraku. Za njom brauning tri puta proreza noćnu
tišinu. Pored zida, previjajući se kao zgaženi crv, umirao je glavonja.
Korčagin je podigao Anu sa zemlje. Potresena užasom neočekivanog događaja, ona je buljila u
bandita koji se grčio i nije mogla da vjeruje u svoje spasenje.
Vodeći je iz osvijetljenog kruga Korčagin je silom povuče u mrak, nazad, prema gradu. Trčali su
prema stanici. A kod tunela, na nasipu, već su promicali mlazovi svjetla. Sa pruge odjeknu alarmni
pucanj.
*
Kada su najzad stigli do Aninog stana, negdje na Batijevom brdu zapjevaše pijetli. Ana leže na
krevet. Korčagin sjede kod stola. Pušio je i usredsređeno pratio kako se podiže sivi kolut dima...
Maloprije, ubio je četvrtog čovjeka u svom životu.
Da li uopšte postoji junaštvo koje je uvijek izraženo u svojoj savršenoj formi? Sjećajući se svih
svojih osjećanja i preživljavanja, on priznade sebi da mu je u prvim trenucima crni otvor cijevi
sledio srce. I zar su dvije prilike nekažnjeno umakle samo zato što na jedno oko ne vidi i što je
morao da puca lijevom rukom? Ne. Na odstojanju od nekoliko koraka moglo se bolje gađati, ali su
mu smetale nervna napregnutost i užurbanost, nesumnjivi znaci neprisebnosti.
Stona lampa osvjetljavala je njegovu glavu, i Ana ga posmatrala ne gubeći iz vida nijedan pokret
mišića na njegovom licu. Zapravo, njegove oči su bile potpuno spokojne i samo je bora na čelu
svjedočila o napregnutosti misli.
– O čemu razmišljaš, Pavle?
Njegove misli se prekidoše i iščezoše kao što je dim nestajao iza osvijetljenog polukruga lampe.
Qn reče prvo što mu u tom trenutku pade na pamet:
– Ja moram u komandu. Treba saopštiti šta se dogodilo.
Preko volje i savlađujući umor, ustade.
Ona nije mogla da odmah pusti njegovu ruku – nije željela da ostane sama. Ispratila ga je do vrata
i zatvorila ih tek kada se Korčagin, koji joj je sada postao tako drag i blizak, izgubio u noći.
Korčaginovim dolaskom u komandu bilo je objašnjeno ubistvo koje je za željezničku stražu bilo
nejasno. Leš su odmah prepoznali: to je bio dobro poznat kriminalnom odsjeku milicije Fimka
Cerep, mnogokratni provalnik i ubica.
Sljedećeg dana za slučaj kod tunela svi su znali. To je izazvalo neočekivan sukob između Pavla i
Cvetajeva.
U jeku posla u odjeljenje je ušao Cvetajev i pozvao Korčagina. Izveo ga je u hodnik i, zaustavivši
se u zabačenom kutu, uzbuđen i ne znajući kako da počne, najzad izusti:
– Ispričaj mi šta je to juče bilo.
– Pa ti znaš.
Cvetajev uzbuđeno sleže ramenima. Monter nije ni slutio da se Cvetajeva slučaj kod tunela ticao
mnogo više nego ostalih. On nije znao da ovaj kovač, uprkos svog spoljašnjeg nehaja, nije bio
ravnodušan prema Borhartovoj. Ana nije jedino kod njega izazivala osjećanje simpatije, ali kod
Cvetajeva je to bilo mnogo složenije. Slučaj kod tunela, o kome je on maloprije saznao od Lagutine,
u njegovoj svijesti je izazvao mučno i nerješivo pitanje. Ovo pitanje on nije mogao otvoreno
postaviti, ali je htio da sazna odgovor. U dubini svijesti on je shvatao egoističnu sitničavost svog
nemira, ali u protivrječivoj borbi osjećanja u njemu je ovaj put pobijedilo ono primitivno,
životinjsko.
 – Slušaj, Korčagine – poče on sniženim glasom. – Ovaj razgovor neka ostane među nama. Ja
znam da ti o tome ne pričaš da ne bi mučio Anu, ali meni ti to možeš povjeriti. Reci mi, dok je tebe
onaj bandit držao, da li su oni drugi silovali Anu? – posljednje riječi za njega su bile preteške, i on
skrenu pogled u stranu.
Iako neodređeno, Korčagin je ipak počeo da ga razumijeva. »Da ga Ana ne interesu je, on se ne bi
toliko uzbuđivao. Ali ako je zaista voli, zašto...« Pavle se uvrijedi zbog Ane:
– Zašto ti to pitaš?
Cvetajev poče nešto bez veze i, osjetivši da ga je Pavle razumio, naljuti se:
– Zašto vrdaš? Ja te molim da odgovoriš na moje pitanje, a ti počinješ da me ispituješ.
– Ti voliš Anu?
Ćutanje. A onda Cvetajev s mukom izgovori:
– Da.
Teško zadržavajući provalu gnjeva, Korčagin se okrenu i pođe hodnikom ne okrećući se.
*
Jednom uveče Okunjev se neko vrijeme neodlučno vrzmao oko kreveta svoga druga a onda sjede
pored njega i stavi ruku na knjigu koju je Pavle čitao.
– Znaš, Pavluša, moram da ti ispričam jednu stvar. S jedne strane izgleda – glupost, a s druge –
sasvim suprotno. Između mene i Talje Lagutine nastao nesporazum. Iz početka ona mi se, vidiš,
svidjela – s osjećanjem krivice počeša se pored sljepoočnice, ali, videći da se njegov drug ne smije,
oslobodi se. – A onda kod Talje... nešto tako. Kratko rečeno, ja ti neću sve pričati, sve se vidi i bez
fenjera. Juče smo riješili da pokušamo sreću, da gradimo život udvoje. Ja imama dvadeset i dvije
godine, oboje imamo pravo glasa. Ja bih želio da s Taljom ostvarim život na principu
ravnopravnosti. Kako ti gledaš na tu stvar?
Korčagin se zamisli.
– Kolja, šta ja mogu da ti kažem? Oboje ste mi prijatelji, po rodu iz istog plemena. Ostalo je
takođe zajedničko, a Talja je osobito dobra djevojka... Tu je sve jasno.
Sutradan Korčagin je prenio svoje stvari u ložioničke radničke stanove, a za nekoliko dana kod
Ane je bilo drugarsko veče bez jela i pića – komunistička večerinka u čast stupanja Talje i Nikolaja u
zajednički život. To je bilo veče uspomena i čitanja odlomaka iz najuzbudljivijih knjiga. Mnogo su i
lijepo pjevali u horu. Daleko se čule borbene pjesme. Kasnije su Kaćuša Zelenova i Volinceva
donijele harmoniku i brujanje zvučnih basova i srebrna zvonjava visokih tonova ispunili su sobu.
Rijetko je kada Pavka svirao tako lijepo kao te večeri, a kada je na čuđenje svih gostiju počeo da igra
dugajlija Pankratov, Pavka se zaboravi, i harmonika, izgubivši novi stil, zacilika obi jesno i
zapaljivo:
Oj, ulice, ulice!
Gad Denjikin si’di se,
Jer sibirska Čeka Udesi Kolčaka ...
Svirala je harmonika o prošlosti, o plamenim godinama i sadašnjem prijateljstvu, o borbi i
radosti. Ali kada je harmonika došla Volincevu u ruke i bravar razvukao plahovitu »jabučicu«, skoči i
sam Korčagin i predade se temperamentnoj igri.
Tu suludu čečotku Korčagin je igrao treći i posljednji put u svome životu.


 GLAVA ČETVRTA

Granica – to su dva stuba. Oni stoje jedan prema drugom, ćutljivi i prožeti mržnjom, i oličavaju
dva neprijateljska svijeta. Jedan je uglačan i obojen, kao policijska stražarnica, crno-bijelom bojom.
Na vrhu je jakim čavlima prikovan jednoglavi grabljivac. Raširenih krila i kandžama obuhvatajući
prugasti stub, jednoglavi lešinar svirepo zuri u metalni štit preko puta, a njegov grbavi kljun je
ispružen i napregnut. Šest koraka od njega nalazi se drugi stub. Duboko u zemlju ukopan, okrugao,
istesan hrastov stub. Na stubu je liveni željezni štit, a na njemu srp i čekić. Između ta dva stuba je
provalija, iako su na ravnini ukopani. Ne riskirajući životom, ne može se preći tih šest koraka.
Ovdje je granica.
Od Crnog mora pa do krajnjeg sjevera i Ledenog okeana, na hiljade kilometara protegao se
nepokretni lanac ćutljivih stražara sovjetskih socijalističkih republika s velikim. amblemima rada na
željeznim štitovima. Od stuba na kome je pribijen pernati grabljivac počinju zemlje Sovjetske
Ukrajine i panske Poljske. U dolini, kao izgubljeno, nalazi se mjestance Berezdov. Deset kilometara
od njega, prema poljskom mjestu Korjec, nalazi se granica. Od mjestanca Slavute do mjestanca
Anapolja sektor je N-skog pograničnog bataljona.
Pogranični stubovi se pružaju preko snježnih polja, probijaju se kroz šumske prosjeke, spuštaju u
jaruge, penju na brežuljke i, stigavši do rijeke, s visoke obale zagledaju se u snijegom zavijane
ravnice tuđe zemlje.
Hladno je. Pod valjenkama16 škripti snijeg. Od stuba sa srpom i čekićem odvaja se ogromna
figura u impozantnom šljemu; teško gazeći, obilazi svoj odsjek. Krupni crvenoarmejac obučen je u
sivi šinjel sa zelenim našivcima, a na nogama su mu valjenke. Preko šinjela je prebačena velika bunda
od ovčijeg krzna sa širokim okovratnikom, na glavu je nabačen topli sukneni šljem. Na rukama
rukavice od ovčijeg krzna. Bunda je do samih peta, u njoj je toplo čak i za vrijeme bijesne mećave.
Preko bunde, o ramenu – puška. Stružući snijeg bundom, crvenoarmejac ide stražarskom stazom i s
uživanjem poteže dimove iz savijene cigarete. Na sovjetskoj granici, na otvorenom polju, stražari
stoje na kilometar jedan od drugoga da bi prostim okom mogli da vide jedan drugoga. Na poljskoj
strani su – na kilometar dvojica.
Prema crvenoarmejću po svojoj stražarskoj stazi gazi poljski vojak. Na njemu su grube vojničke
cokule, sivozeleni mundir i hlače, a preko njih crni šinjel sa dva reda sjajnih dugmadi. Na glavi kapa
– konfederatka. Na kapi bijeli orao, na suknenim epoletama orlovi, na ovratniku orlovi, ali od toga
vojniku nije nimalo toplije. Žestoki mraz ga do kostiju probada. On trlja ukočene uši, udara
potpeticom o potpeticu, a ruke u tankim rukavicama su potpuno obamrle. Ni na trenutak Poljak ne
može da se zaustavi: studen mu odmah koči sve zglobove, zato je vojnik neprestano u pokretu, a
ponekad počinje i da kasa. Poravnali su se; Poljak se okrenu i pođe uporedo s crvenoarmejcom.
Na granici se ne smije razgovarati, ali kada je svuda unaokolo pusto i kada se tek na
kilometarskoj udaljenosti nalaze ljudske figure, – ko bi mogao znati idu li ova dvojica ćutke ili
narušavaju međunarodne propise.
 Poljak bi htio da zapali, ali je u kasarni zaboravio šibicu, a vjetrić, kao za inat, sa sovjetske strane
donosi sablažnjivi miris duvana. Poljak prestade da trlja premrzlo uho, prošara očima po okolini iza
sebe – jer događa se da konjička patrola pod vođstvom komandira straže, a ponekad čak i pana
poručnika, njuškajući oko granice, neočekivano izroni iza brežuljka i izvrši provjeravanje straže. Ali
sada nigdje nikoga. Svuda je samo zasljepljujuće blještavilo suncem zalivenog snijega. A u vazduhu
ni jedne jedine pahuljice.
– Tovarišču, daj pšepalic – Poljak prvi narušava svetinju zakona. Zabacivši za leđa brzometnu
francusku pušku sa bajonetom, ukočenim prstima s mukom izvuče iz džepa paklicu jeftinih cigareta.
Crvenoarmejac čuje Poljakovu molbu, ali pravila pogranične vojne službe zabranjuju borcu da
razgovara bilo s kim s one strane granice, a osim toga, on nije ni razumio potpuno šta mu reče
Poljak. Zato crvenoarmejac produžava da gazi mekim valjenkama po škripavom snijegu.
– Druže boljševiče, daj da zapalim, baci šibicu – ovaj put Poljak reče na ruskom jeziku.
Crvenoarmejac se zagleda u svoga susjeda. »Vidi se, studen je pala do kostiju probila. Mada je
buržujski vojnik, život mu je kukavan. Na ovakvu ciču istjerali su ga samo u tom jadnom šinjelčiću,
pa kao zec skakuće, a još bez pušenja – sasvim je gadno.« I crvenoarmejac, ne okrenuvši se, baca mu
kutiju šibica. Vojnik je uhvati u letu i, lomeći šibice jednu za drugom, najzad zapali. Kutija na isti
način ponovo prelazi granicu, i sada crvenoarmejac nehotice narušava zakon:
– Uzmi je, ja imam.
Ali s one strane granice čuje:
– Ne, hvala, za tu kutiju dvije godine bi proležao u tamnici.
Crvenoarmejac gleda kutiju. Na njoj je avion. A umjesto propelera – snažna pesnica i natpis:
»Ultimatum«.
»Da, zaista, za njih nepodesna stvar.«
Vojnik i dalje ide uporedo s njim. Dosadno mu je samom u toj pustinji.
*
Ritmično škripuću sedla, ravnomjerni kas konja umirujuće djeluje. Na nozdrvama vranog
ždrijepca inje, a bijela para njegovog disanja rasplinjava se u vazduhu. Šarena kobila pod
komandantom bataljona prekrasno gazi, igra se uzdom, izvija dugački tanki vrat. Oba konjanika
imaju sive, opasačima utegnute šinjele, na rukavima po tri crvena kvadrata. Kod komandanta
bataljona Gavrilova širiti su zeleni, a kod njegovog saputnika – crveni. Gavrilov je graničar. To je
njegov bataljon svoje straže protegnuo na dužini od sedamdeset kilometara, i on je ovdje
»gospodar«. Njegov saputnik je gost iz Berezdova, vojni komesar bataljona VVO Korčagin.
Noću je padao snijeg. On je paperjast i mek, netaknut ni kopitom ni čovječjom nogom. Izjahali su
iz šumarka i zakasali preko polja. Četrdesetak koraka u stranu opet dva stuba.
– E-ha!
Gavrilov čvrsto zateže uzde. Korčagin zakrenu svoga vranca da bi saznao uzrok zadržavanja.
Gavrilov se nagnuo iz sedla i pažljivo razgleda čudan lanac tragova na snijegu – kao da je neko
prevukao zupčatim točkićem. Ovuda je prošla lukava zvjerka stavljajući po dvije noge u jedan otisak
i petljajući trag. Teško je bilo vidjeti odakle je išao ovaj trag. Ali nije životinjski trag natjerao
komandanta da se zaustavi. Samo dva koraka od tog lančića, zameten snijegom, nazirao se drugi trag.
Ovuda je prošao čovjek. On nije petljao svoj trag, išao je pravo prema šumi i trag jasno pokazuje –
taj čovjek je došao iz Poljske. Komandant bataljona krenu konja i trag ga dovede do stražarske staze.
Desetak koraka na poljskoj strani vidjeli se otisci nogu.
– Noćaske je neko prešao granicu – promrsi kombat. – Opet je treći vod namagarčen, a u
jutarnjem izvještaju ni riječi. Đavoli! – prosijedi brkovi, posrebreni injem, prekriše usne dajući licu
surov izraz.
U susret konjanicima kreću se dvije prilike. Jedna je mala, crna, s oštricom francuskog bajoneta
koja bliješti na suncu, druga ogromna, u žutoj bundi od ovčijeg krzna. Osjećajući podbadanje, šarena
kobila ubrzava hod, i konjanici se brzo približuju graničarima. Crvenoarmejac popravlja remen na
ramenu i pljuje opušak na snijeg.
– Zdravo, druže! Kako je u vašem sektoru? – i kombat, gotovo ne saginjući se, pruža ruku
stasitom crvenoarmejcu. Junačina brzo skida rukavicu, i kombat se rukuje sa stražarom.
Poljak izdaleka gleda kako se dva crvena oficira rukuju sa vojnikom kao njegovi bliski prijatelji.
Za trenutak zamišlja kako bi to izgledalo da on pruži ruku svome majoru Zakržovskom i od same
pomisli na to hvata ga zebnja i on koluta očima oko sebe.
– Tek što sam primio stražu, druže komandante bataljona – raportira crvenoarmejac.
– Onaj trag tamo, jeste li vidjeli?
– Ne, još nisam vidio.
– Ko je bio na straži noćas od dva do šest?
– Surotenko, druže komandante bataljona.
– Dobro. Otvorite oči.
I spremajući se već da krene, strogo upozori:
– Manje se s ovima šetati.
Kasajući na konju po širokom putu koji se protegao između granice i mjestanca Berezdova,
kombat je pričao:
– Na granici je potrebno oštro oko. Zakunjaš li, gorko ćeš požaliti. Naša služba ne zna za san.
Danju nije tako lako preći granicu, ali noću treba dobro uši naćuliti. Eto, sami prosudite, druže
Korčagine. U mome sektoru četiri sela su popola presječena. Ovdje je jako teško. Ma kako da
postaviš lanac, na svaku svadbu ili praznik sva rodbina s one strane prođe kroz kordon. A kako i da
ne prođe – dvadeset koraka je kuća od kuće, a rječicu kokoš može da pregazi. Ne može ni bez
krijumčarenja. Istina, sve su to sitnice – prija donese bocu-dvije poljske rakije od četrdeset stepeni.
Ali zato prilično ima krupnih krijumčara, koji operišu velikim novcem. A znaš li ti šta Poljaci rade?
U svim pograničnim selima otvorili su univerzalne prodavnice, sve što hoćeš možeš da kupiš.
Naravno, to nisu napravili radi svojih siromašnih seljaka.
Korčagin je s interesovanjem slušao kombata. Pogranični život liči na neprekidno izviđanje.
– Recite, druže Gavrilove, da li se to sve ograničava samo na krijumčarenje?
– To, to je baš ono... – s gorčinom odgovori kombat.
*
Maleno je mjestance Berezdov. Zabačen provincijski kutak, bivši jevrejski kraj. Dvije-tri stotine
besmisleno razbacanih kućica. Ogromna tržnica i na sredini tržnice dvadesetak dućančića. Tržnica je
prljava, puna đubreta. Čitavo mjestance je okruženo seljačkim kućama i imanjima. U jevrejskom
centru, na putu prema klaonici, nalazi se stara sinagoga. Osjećanje tuge izaziva to ruševno zdanje.
Doduše, sinagoga se ne bi mogla požaliti da je subotom prazna, ali to nije više ono što je nekad bilo,
a ni život rabina uopšte nije onakav kakav bi on želio. Očevidno, hiljadu devetsto sedamnaeste godine
dogodilo se nešto veoma rđavo kada čak i ovdje, u ovoj zabiti, omladina gleda rabina bez dužnog
poštovanja. Istina, starci još ne jedu »trefah«17, ali koliko dječurlije jede bogom prokletu svinjsku
kobasicu! Fuj, odvratno je čak pomisliti. Rabin Baruh srdito gura svinju, koja marljivo rije đubrište
tražeći da nešto pojede. Da, on – rabin – nije baš zadovoljan time što se Berezdov pretvorio u
rejonski centar. Vrag bi ga znao odakle se toliko nabralo tih komunista, sve nešto vrte i vrte, i svakog
dana neka nova neprijatnost. Juče je on, rabin, vidio na kapiji popovog imanja ploču sa natpisom:
»Berezdovski rejonski komitet Komunističkog saveza omladine Ukrajine«.
Od tog natpisa se ne može očekivati nikakvo dobro. Obuzet svojim mislima, rabin nije ni
primijetio da je došao do objave prilijepljene na vrata njegove sinagoge:
»Danas je u klubu zbor radničke omladine. Sa referatom istupa predsjednik Izvršnog komiteta
Lisičin i privremeni vršilac dužnosti sekretara Rejonskog komiteta drug Korčagin. Poslije zbora biće
održan koncert učenika srednje škole.«
Rabin bijesno zguli objavu s vrata.
»Evo ti, već počinje.«
Sa dvije strane mjesnu crkvu okružuje velika bašta popovog imanja, a u toj bašti je velika kuća u
starom stilu. Ustajala i dosadna je bila praznina soba u kojima su dosadili jedno drugom pop i
popadija, stari i dosadni kao i sama kuća. Ali čim su u kuću došli novi gospodari, odmah je nestalo
sve dosade i čamotinje. U velikoj sali, gdje su pobožni domaćini samo o velikim praznicima primali
goste, sada je uvijek bilo mnoštvo ljudi. Popova kuća postala je Partijski komitet Berezdova. Na
vratima male sobe, desno od glavnog ulaza, napisano je kredom: »Rejkomsomol«. Ovdje je dio
svoga dana provodio Korčagin, koji je, pored dužnosti vojnog komesara Drugog bataljona za opštu
vojnu obuku vršio i dužnost sekretara tek osnovanog Rejonskog komiteta Komsomola.
Osam mjeseći je prošlo od drugarske večeri kod Ane. A čini se da je to bilo sasvim nedavno.
Korčagin odgurnu u stranu gomilu papira i zavalivši se u naslonjaču, zamisli se...
U kući je tišina. Noć je poodmakla, Komitet je opustio. Nedavno je posljednji otišao Trofimov,
sekretar Rejonskog komiteta Partije, i sada je Korčagin sam u kući. Prozor je izvezen fantastičnim
šarama mraza. Na stolu svijetli petrolejska lampa, peć je dobro naložena. Korčagin se sjeća nedavnih
dana. U avgustu ga je kolektiv radionice kao omladinskog organizatora poslao sa vozom za opravke
u Jekaterinoslav. I do kasne jeseni sto pedeset ljudi se kretalo od stanice do stanice i oslobađalo ih
ratnog nasljeđa i rasula, izgorjelih i razbijenih vagona. Prokrstarili su od Sineljnikova do Pologa.
Ovdje, u bivšem carstvu Mahnovih bandita, na svakom koraku se susretali tragovi rušenja i
uništavanja. U Guljaj Polju čitavu nedjelju dana su popravljali kamenu zgradu za pumpu i gvozdenim
zakrpama krpili bokove dinamitom razbijene cisterne. Korčagin nije poznavao vještinu i teškoće
bravarskog zanata, ali su ne jednu hiljadu zarđalih šarafa zavrnule njegove ruke naoružane ključem.
Kasno u jesen vratio se voz do svoje radionice. Radionica je primila nazad u svoje zgrade sto
pedeset pari ruku ...
Sada su češće počeli viđati Električara kod Ane. Nestala je brazda na čelu i sve češće se čuo
njegov zarazni smijeh.
Opet su njegovi radionički drugovi u kružocima slušali njegove priče o davno prohujalim
godinama borbe. O pokušajima buntovne, ropske, seljačke Rusije da zbaci krunisano čudovište. O
bunama Stenjke Razina i Pugačova.
Jedne večeri, kada se kod Ane sabralo mnogo omladine, električar se neočekivano oslobodio
jedne stare nezdrave baštine. On, koji je gotovo od djetinjstva navikao na pušenje, rekao je odlučno i
neopozivo:
– Ja više ne pušim
To se dogodilo sasvim neočekivano. Neko je počeo da dokazuje da je navika jača od čovjeka, i
kao primjer naveo je pušenje. Glasovi se podijeliše. Električar nije učestvovao u prepirci, ali ga Talja
uvuče i prisili da i on kaže svoje mišljenje. I on reče to što je mislio:
– Čovjek gospodari navikom, a ne navika čovjekom. Inače – kuda bi nas to odvelo?
Cvetajev iza ugla doviknu:
– Korčagin voli bombastične riječi. A ako ga tom njegovom razmetljivošću lupiš po glavi, šta
ispada? He-he! Puši li on sam? Puši. Zna li on da je pušenje štetno? Zna. Ali da baci pušenje – slaba
mu je petlja. Nedavno je u kružocima »kulturu širio« – i, promijenivši ton, Cvetajev otegnu ironički.
– Neka nam on kaže – kako kod njega stoji stvar sa psovkom? Ko ga zna, reći će odmah: psuje
tankovi to, ali silovito. Lakše je propovijedati nego svetac biti.
Nasta ćutanje. Oštrina Cvetajevljeva tona na sve je nekako neprijatno djelovala. Električar nije
žurio s odgovorom. Ne žureći se, izvadi cigaretu iz usta, zgnjavi je i reče odmjereno:
– Ja više ne pušim.
I poćutavši malo, dodade:
– Ovo ja radi sebe i pomalo radi Dimke. Čovjek koji ne može odbaciti glupu naviku, ne vrijedi ni
prebijene pare. Ostaje mi još psovka. Ja, druškani moji, nisam još sasvim likvidirao taj svoj porok,
ali, eto, čak Dimka priznaje da rijetko čuje moju psovku. Lakše se otme riječ nego da zapališ
cigaretu, eto zašto ja neću sada da kažem da sam i s tim završio. Ali ipak ću i psovku likvidirati.
*
Pred samu zimu rijeku su zakrčili splavovi sa drvima, ali ih je jesenja poplava razbijala i
dragocjeno gorivo je rijeka nosila u nepovrat. Solomenka je opet poslala svoje kolektive, ovaj put da
spasavaju šumsko blago.
Želja da ne zaostaje za drugovima svoga kolektiva, primorala je Korčagina da sakrije od njih
jaku prehladu, a kada su za nedjelju dana na obali pristaništa izrasla brda složenih drva, hladna voda i
jesenja vlažna studen razbudili su neprijatelja koji je drijemao u njegovoj krvi – Korčagina je
uhvatila groznica. Dvije nedjelje je teški reumatizam lomio njegovo tijelo, a kada se vratio iz
bolnice, kod mengela je mogao raditi samo »jašući«. Majstor je samo odmahivao glavom. A poslije
nekoliko dana nepristrasna komisija je ustanovila da je nesposoban za rad, i on dobi obračun i pravo
na penziju, koju srdito odbi.
Teška srca napustio je svoju radionicu. Poštapajući se, kretao se teško i uz oštro probadan je. Mati
mu je toliko puta pisala i molila ga da je posjeti, i sada se on sjetio svoje starice i njenih oproštajnih
riječi: »Vidim vas samo kada vas nesreća stigne.«
U Gubkomu je dobio u trubu savijena dva lična dokumenta: komsomolski i partijski i – da ne bi
povećavao jada – ne oprostivši se gotovo ni s kim, otputovao je majci. Dvije sedmice mu je majka
parila i trljala otekle noge, i poslije mjesec dana on je već išao bez štapa. U grudima je zaigrala
radost, a sumrak se pretvorio u svitanje. Vozom je doputovao u gubernijski centar. Za tri dana u
organizacionom odjeljenju je dobio dokumenat kojim se upućuje u gubernijski vojni komesarijat kao
politički radnik za organizovanje vojne obuke.
A samo nedjelju dana kasnije on je doputovao ovamo, u ovo snijegom zameteno mjestance, kao
vojni komesar bataljona 2. U Okružnom komitetu Komsomola dobio je zadatak da sabere raštrkane
komsomolce i da u novom rejonu stvori organizaciju.
Eto kako su se mijenjale stvari u Pavlovom životu.
*
Napolju je vrućina. Kroz otvoren prozor kabineta predsjednika Izvršnog komiteta viri grančica
višnje. Bliješti pozlaćeni krst na zvoniku gotske crkve preko puta Komiteta. U baštici pred prozorom,
guščići kućne čuvarice, nježni i zeleni kao trava što ih okružuje, okretno kopkaju i traže hranu.
Predsjednik je upravo završavao čitanje tek dobijene depeše. Preko njegovog lica promakla je
sjenka. Čvornovata ručurda zabi se u grguravu kosu i ostade tamo. Nikolaj Nikolajevič Lisičin,
predsjednik berezdovskog Izvršnog komiteta, ima svega dvadeset i četiri godine, ali niko od
njegovih saradnika i partijskih radnika nema pojma o tome. Onako ogroman i snažan, strog a
ponekad i strašan, izgledao je kao da mu je bilo trideset i pet. Čvrsto tijelo, velika glava na snažnom
vratu, smeđe, pronicljive oči i energična oštra linija brade. Plave jahačke hlače, siva vojnička bluza,
»koja je mnogo toga prošla«, i na lijevom gornjem džepu orden Crvene zastave.
Do oktobarske revolucije Lisičin je »komandovao« tokarskim strugom u tuljskoj fabrici oružja,
gdje su njegov djed, otac pa i on sam gotovo od djetinjstva sjekli i strugali gvožđe.
A od one jesenje noći kada je prvi put uhvatio oružje, koje je dotle samo pravio, Kolju Lisičina je
ponijela bura. Revolucija i Partija bacali su ga iz jednog požara u drugi. Tuljski oružar je prošao svoj
slavni put – od običnog crvenoarmejca do komandira i komesara puka.
Prošlost su postali požari i topovska grmljavina A sada je Nikolaj Lisičin ovdje, u pograničnom
rejonu. Život teče mirno. Do kasno uveče on sjedi nad izvještajima o ljetini. A, eto, sada ova depeša
vaskrsava nedavnu prošlost. Ona škrtim telegrafskim jezikom upozorava:
»Strogo povjerljivo. Predsjedniku berezdovskog Izvršnog komiteta Lisičinu.
Na granici se primjećuje usiljeno prebacivanje velike poljske bande, koja bi mogla terorisati
pogranične rejone. Preduzmite mjere predostražnosti. Preporučujemo da sredstva financijskog
odjeljenja pošaljete u okrug ne zadržavajući kod sebe ni novac od dažbine.«
Kroz prozor Lisicinovog kabineta vidi se dolazak svakog posjetioca RIK. Na ulazu je Korčagin.
Trenutak kasnije kucanje na vratima.
– Sjedi, da porazgovaramo – i Lisičin steže Korčaginovu ruku.
Čitav sat predsjednik Komiteta nije primio nikoga.
Kada je Korčagin izišao iz kabineta, bilo je već podne. Iz bašte je istrčala mala Lisicinova sestra
Njura. Pavle ju je zvao Anjutka. Ta stidljiva i za svoje godine previše ozbiljna djevojčica uvijek se pri
susretu s Korčaginom srdačno smiješila; i sada se pozdravila onako nevjesto, na dječiji način, i
zabacujući s čela pramen podrezane kose.
– Ima li koga kod Kolje? Marija Mihajlovna već odavna ga čeka na ručak – rekla je Anjutka.
– Idi, idi, Anjutka, sam je.
*
Sljedećeg jutra, još mnogo prije svanuća, pred Izvršni komitet su stigla troja kola s uhranjenim
konjima. Ljudi u kolima tiho su se dogovarali. Iz finansijskog odjeljenja iznesoše nekoliko
zapečaćenih vreća, natovariše ih na kola i za nekoliko minuta duž druma zakloparaše točkovi. Kola je
pratio odred pod vodstvom Korčagina. Četrdeset kilometara do okružnog centra (od njih dvadeset pet
kroz šumu) uspješno su savladani – i dragocjenosti su prešle u sefove okružnog finansijskog
odjeljenja. A poslije nekoliko dana od granice u Berezdov dojurio je konjanik. Za konjanikom i
zapjenjenim konjem u nedoumici su buljile mjesne dangube.
Pred kapijom Izvršnog komiteta konjanik se gotovo svali s konja i, pridržavajući rukom sablju,
zalupa uz stepenice svojim teškim čizmama. Namrgodivši se, Lisičin primi od njega pismo i na
koverti potvrdi prijem. Ne davši konju da odahne, graničar skoči u sedlo i, odmah prešavši u galop,
odjuri nazad.
Niko osim predsjednika nije znao sadržaj pisma. Ali palanački malograđani imaju nekakav pseći
njuh. Od tri trgovčića dvojica su sigurno sitni krijumčari i taj posao je kod njih razvio neku
instinktivnu sposobnost da naslute opasnost.
Trotoarom prema štabu bataljona VVO žurno su prošla dva čovjeka. Jedan od njih je bio
Korčagin. Njega mještani znaju: on je uvijek naoružan. Ali to što je sekretar Partkoma pripasao
nagan, – to je već slab znak.
Poslije nekoliko minuta iz štaba je istrčalo petnaest ljudi s bajonetama na puškama i pojurilo
prema mlinu na raskrsnici. Ostali komunisti i komsomolci naoružavali su se u Partkomu. Predsjednik
Izvršnog komiteta projurio je na konju, u kubanki i sa svojim mauzerom na bedru. Jasno je bilo –
događalo se nešto rđavo, i veliki trg i uličice kao da izumriješe – nigdje ni žive duše. Za jedan
trenutak na malim dućanima pojaviše se ogromni srednjevjekovni katanci, zalupiše se prozorski
kapci. I samo su neustrašive kokoške i vrućinom iznurene svinje uporno sortirale sadržinu đubrišta.
U okolnim baštama postavljena je zasjeda. Odavde počinju polja i nadaleko se vidi prava linija
druma.
Izvještaj koji je Lisičin dobio bio je vrlo kratak:
»Noćas se u rejonu Podubeca borbom probila na sovjetsku teritoriju banda konjanika, sa
približno sto sabalja i dva puškomitraljeza. Preduzmite potrebne mjere. Trag bande se gubi u
siavutskim šumama. Upozoravam: danju će kroz Berezdov u potjeri za bandom proći stotina crvenih
kozaka. Nemojte da pobrkate.
Komandant specijalnog pograničnog bataljona Gavrilov.«
Sat kasnije na drumu prema mjestancu pojavio se jedan konjanik, a kilometar iza njega cijela
grupa. Korčagin se napregnuto zagleda naprijed. Konjanik se približavao oprezno, ali zasjedu u
baštama nije primijetio. To je bio mlad crvenoarmejac iz Sedmog puka crvenih kozaka. Bio jie novak
u izviđanju i kada ga iznenada opkoliše ljudi koji iskočiše iz bašta i on zatim na njihovim bluzama
ugleda značke KIM18, zbunjeno se nasmiješi. Poslije kratkog dogovaranja, okrete konja i pojuri u
susret kozacima, koji su jahali u galopu. Zasjeda je propustila stotinu crvenih kozaka i ponovo
zauzela svoja mjesta u baštama.
Prošlo je nekoliko uzbudljivih dana. Lisičin je dobio izvještaj u kome se saopštavalo da banditima
nije pošlo za rukom da razviju diverzantske akcije: gonjena crvenom konjicom, banda je bila
primorana da se hitno povuče iza kordona.
Mala grupa boljševika – devetnaest ljudi – usrdno je radila na sovjetskoj izgradnji u čitavom
rejonu. Mladi, tek formirani rejon zahtijevao je da se stvara sve iznova. A blizina granice sve ih je
držala na oprezi.
Novi izbori sovjeta, borba s banditima, kulturni rad, borba s krijumčarenjem, vojno-partijski i
komsomolski rad – to je bio krug u kome se od zore pa do kasne noći kretao život Lisičina,
Trofimova, Korčagina i malobrojnog aktiva, koji su oni uspjeli da stvore.
S konja – za pisaći sto, od stola – na trg gdje marširaju vodovi omladine na obuci, klub, škola,
dva-tri sastanka, a noću – konj, mauzer na bedru i strogo: »Stoj, ko ide?«, kloparanje točkova konjske
zaprege koja bježi sa robom s one strane kordona – od toga su se sastojali dani i mnoge noći vojnog
komesara botaljona 2.
Rejonski komitet Komsomola Berezdova – to su Korčagin, Lida Poljevih, uskooka Volžanka,
rukovodilac ženskog odjeljenja, i Razvalihin Ženjka, visok, ljepuškast, doskorašnji gimnazijalac,
»mlad, ali zreo«, ljubitelj opasnih pustolovina, poznavalac Šerloka Holmsa i Luja Busenera. Radio je
kao šef kancelarije Rejonskog komiteta. Prije četiri mjeseca stupio je u Komsomol, ali se među
komsomolcima držao kao »stari boljševik«. Okružni komitet nije imao koga da pošalje u Berezdov, i
poslije dugih razmišljanja poslao je Razvalihina kao »politprosvjeta«.
*
Sunce se približilo zenitu. Vrućina se probijala u najzabijenije kutiće, sve živo se sakrilo pod
krovove, čak psi su se zavukli pod ambare i tamo su, izmoreni vrućinom, ležali lijeni i sanjivi.
Izgledalo je kao da je sve živo napustilo selo i da je ostala samo svinja koja se praćakala u bari kod
bunara i blaženo roktala.
Korčagin odveza konja i, ugrizavši se za usnu od boli u koljenu, sjede u sedlo. Zaklanjajući oči
od sunca, na školskim stepenicama je stajala učiteljica.
– Do viđenja, druže vojni komesare – osmjehnula mu se.
Konj je nestrpljivo udarao nogom i, istegnuvši vrat, povukao uzdu.
– Do viđenja, drugarice Rakitina. Znači, riješeno je: sutra vi držite prvo predavanje.
Čim konj osjeti popuštenu uzdu, odmah poče da kasa. U tom trenutku Korčagin ču strašno
zapomaganje. Tako jauču žene kada izbije požar u selu. Zategnuta uzda naglo okrenu konja i komesar
ugleda kako trči zadihana mlada seljanka. Rakitina iziđe na sredinu ulice i zaustavi je. Na vratima
susjednih kuća pojaviše se ljudi, većinom starice i starci, – sve što je pri snazi bilo je u polju.
– Oj; dobri ljudi, šta se tamo radi! Jao meni, jao meni!
Kada Korčagin dojaha do njih, sa svh strana su već trčali ljudi. Okupljali su se oko žene, trgali je
za rukave bijele košulje, uplašeno obasipali pitanjima, ali iz njenih nepovezanih riječi ništa nisu
mogli razumjeti. Ona je samo vapila »Ubili! Kolju se na smrt!« Neki starac nakostriješene brade,
pridržavajući platnene pantalone i smiješno poskakujući, navaljivao je na mladu ženu:
– Ne deri se kao mahnita! Govori – gdje biju? Zašto biju? Prestani da kreštiš! Eh, đavo te odnio!
– Naše selo se s Podupcima bije zbog međa! Podupci naše na smrt biju!
Sada svi shvatiše nesreću. Na ulici se podiže ženski lelek, gnjevno zaurlaše starci. I, kao poziv na
uzbunu, čitavim selom odjeknu: »Zbog međa Podupci naše kosama sijeku!« Iz kuća su iskakali svi
koji su mogli da se kreću, hvatali vile, sjekire ili prosto kolje iz plotova i svi su trčali u polje gdje su
dva sela svake godine krvavim bojem rješavala svoju parnicu o međama.
Korčagin tako udari čizmama da konj odmah galopom potrča. Podstrekavan uzvicima konjanika,
prestižući ljude u trku, vranac je pojurio strelovitim skokovima. Pripivši uši uz glavu i visoko
zabacujući noge, on je jurio sve brže. Kao da hoće da mu prepriječi put, vjetrenjača na brežuljku kao
ruke je raširila svoja krila. Desno od vjetrenjače, dolje kod rijeke, nalaze se livade. Lijevo, dokle oko
seže, čas penjući se čas spuštajući niz blage brežuljke, pružilo se ražano polje. Kao da ju je rukom
milovao, vjetar je pirio preko zrele raži. Jarko se crvenjeli makovi pored puta. Neizdrživa žega.
Tišina. Samo iz daljine, odozdo, gdje vijuga suncem posrebrna rijeka, dopire vika.
Dolje, prema livadama, vranac je jurio strašnom brzinom. »Ako zapne nogom, – i njemu i meni
je kraj« promače u Pavlovoj glavi. Ali sada ga je bilo nemoguće zaustaviti i, pribivši se uz vrat svog
vranca, Pavle je slušao kako mu pored ušiju zviždi vjetar.
Kao sumanut je dojurio na livadu. Ljudi su se tukli poput pobješnjelih zvijeri. Na zemlji je ležalo
nekoliko ljudi oblivenih krvlju.
Konj je grudima oborio nekog bradonju koji je s ostatkom držalja od kose jurio za nekim
mladićem krvava lica. Preplanuo, jak seljak mijesio je oborena protivnika svojim teškim
čizmetinama i gledao kako će iz njega »dušu istjerati«.
Čitavom težinom konja Korčagin naletje na ljudsku gomilu i razgura u stranu zavađene. Ne dajući
im da dođu sebi, Korčagin je bijesno okretao konja i udarao podivljale ljude. Osjećajući da se ovo
krvavo ljudsko klupko može razbiti samo takvim istim divljaštvom i stravom, zaurla bijesno:
– Gadinje, razilazi se! Banditske duše, sve ću da vas pobijem!
Istrgnuvši iz futrole mauzer, opali iznad nečijeg bijesom unakaženog lica. Skok konja – pucanj.
Neki su bacali kose i počeli da bježe. Tako bijesno jureći na konju i pucajući iz mauzera, komesar je
postigao cilj. Ljudi su bježali sa livade na sve strane da bi se sakrili od odgovornosti i tog, strašnog u
svom gnjevu, čovjeka koji je iskrsnuo sam vrag zna odakle i kosi svojom »smrtonosnom mašinkom«
koja puca bez prestanka.
Uskoro je u Podupce stigao rejonski sud. Dugo se mučio narodni sudija ispitujući razne svjedoke,
ali nikako nije mogao da otkrije glavne podstrekače tog krvavog obračuna. U tučnjavi niko nije
poginuo, a i svi su ranjeni preživjeli. Uporno, sa boljševičkim strpljenjem, sudija je objašnjavao
namrgođenim seljacima sav besmisao i nedopustivost takvog krvoprolića.
– Sve su međe krive, druže sudija. Međe su nam se pomiješale! Zbog toga se bijemo svake
godine.
Neki su ipak morali odgovarati.
Nedjelju dana kasnije po livadama je išla komisija i zabijala kočiće na spornim mjestima. Stari
geometar, sav mokar od znoja, izmučen žegom i dugim hodanjem, namotavajući svoju ruletu,
govorio je Korčaginu:
– Već trideset godina poslujem mjereći zemlju, i uvijek i svuda međa je uzrok razdora. Pogledajte
samo liniju podjele livada, pa to je nešto nemoguće! I pijan – ravnije ide. A šta je još na poljima?
Traka tri koraka u širinu, jedna u drugu se usijeca, da ih podijeliš – to ti je da poludiš. I sve se to iz
godine u godinu sve više parča. Podijeli se otac sa sinom – traka na polovinu. Uvjeravam vas da će se
za dvadeset godina polja pretvoriti u same međe i neće imati gdje da se sije. Pa i sada deset procenata
zemlje propada pod međama.
Korčagin se nasmiješi:
– Za dvadeset godina, druže geometre, neće više biti nijedne međe.
Starac snishodljivo pogleda svog sagovornika.
– To vi o komunističkom društvu govorite? E, znate, to je još negdje tamo u dalekoj budućnosti.
– A jeste li vi čuli za budanovski kolhoz?
– A, eto o čemu vi!
– Da.
– Bio sam u Budanovki... Ali, ipak, Budanovka je izuzetak, druže Korčagine.
Komisija je mjerila, a dva mladića su zabijala kočiće. A s obje strane kosišta stajali su seljaci i
napregnuto motrili da se kočići zabijaju pa pređašnjoj međi, koja se jedva mogla naslutiti prema
poluistruljelim palicama što su gdjegdje strčale iz trave.
*
Govorljivi kočijaš udari bičem kržljavo konjče u svojoj trojci i produži da priča:
– Sam đavo zna kako se ti komsomoli rasplodiše. Prije ih nije bilo. A sve je počelo, kako sam ja
promjerkao, od one gospojice, možda znate, Rakitina je zovu? Još zelena, reklo bi se, a štetočina
grdna. Podbirnjuje ženturine u selu. Sabere ih pa im pamet okreće. Čitav belaj. Raspališ se ovako i
mazneš po njušci svoju alapaču – ne može bez toga! – prije: rukavom se otare i kapak, a sada toliko
je belaja da je došlo do toga da je ne možeš dirnuti. Dimeš je, a ona odmah o narodnom sudu, a ako
je mlađa, i o razvodu počne i sve zakone zareda da ti čita. Eno, moja Gamjka, od malih nogu tiha kao
buba, a sada u delegate otišla. To ti je, na priliku, neki starješina nad ženturinama, šta li. I sada iz
čitavog sela sve njoj. Iz početka mi bilo došlo da uzmem uzde i da je promilujem, a onda uzeo i
pljunuo. Nek idu do vraga! Nek blebeću. A tako, što se tiče kućanstva i ostalog, pod rukom je.
Kočijaš počeša kosmate grudi kroz razdrljenu košulju i onako iz navike osinu srednjeg konja. Na
kolima su sjedili Razvalihin i Lida. U Podupcima su imali posla: trebalo je da Lida održi savjetovanje
sa delegatkinjama, a Razvalihin da sredi rad u ćeliji.
– A zar vam se komsomolci ne sviđaju? – našali se Lida.
Kočijaš poče da čupka bradu, a onda, ne žureći se, odgovori:
– A neka ih... Mladi su, neka kenjčijaju. Ovako da naprave neku predstavu, nije loše, ja sam volim
da gledam komediju ako nešto vrijedi. Mi smo isprva mislili – ta mlađarija će početi da pravi razne
neprilike, a ispade dibidus drukčije. Govorka se da je kod njih, što se tiče rakijašenja, napasništva i
takvih stvari, dibidus strogo. Oni ti više drže, ovako, do obuke. Samo, eto, oko boga čačkaju i
mjerkaju kako bi od crkve svoj klub napravili. To im ne valja, zato su eto stari ljudi na njih zub
ulomili i poprijeko ih gledaju. A tako, ništa. I onda, na moj aršin, ne valja im, brate, to što skupljaju
najjadnije golaće, sve neke sluge i slabostojeće. A, ovako, sinove boljestojećih ne uzimaju.
*
Kola su se spustila niz brežuljak i zaustavila se pred školom.
Čuvarka je goste smjestila u svoju sobu, a sama je otišla da spava u pojati. Lida i Razvalihin tek
što su se vratili sa konferencije koja se otegla. U sobi je mračno. Skinuvši cipele, Lida se uvuče u
postelju i odmah zaspa. Razbudi je grubi dodir ruku, koji nije ostavljao nikakve sumnje o namjerama
Razvalihina.
– Šta hoćeš?
– Tiše, Lidka, ne viči. Đavo da ga nosi, dosadno mi je, razumiješ, da sam ležim! Zar za tebe nema
ništa interesantnije nego da drinjcaš?
– Sebi ruke i odmah da te đavo nosi s moga kreveta! – Lida ga gurnu. Raskalašne Razvalihinove
osmijehe ona ni ranije nije podnosila. Sada bi Lida htjela da mu kaže nešta uvredljivo i ironično, ali
je san savlađuje i ona zatvori oči.
– Šta se pretvaraš! Zamisli samo, kakvo inteligentno ponašanje! Da vi niste slučajno iz instituta
blagorodnih djevica? Šta ti misliš, odmah sam ti i povjerovao, šta li? Nemoj da se praviš.
Ako si ti svjestan čovjek, prvo zadovolji moju potrebu, a onda spavaj koliko hoćeš.
Smatrajući da su tu riječi suvišne, on opet sjedne na krevet i domaćinski pretenciozno stavi ruku
na Lidino rame.
– Idi do đavola! – probudivši se, odmah planu Lida. – Časna riječ, sutra ću reći Korčaginu.
 Razvalihin je uhvati za ruku i šapnu razdraženo:
– Pljujem ja na tvog Korčagina, nemoj da se ritaš, jer ću te ipak imati.
Između njega i Lide nasta kratka borba, i u tišini odjeknu šamar, jedan, drugi... Razvalihin odletje
u stranu. Lida nasumce dotrča do vrata, gurnu ih i istrča u dvorište. Tamo ostade obasjana
mjesečinom i van sebe od ljutine.
– Idi u kuću, ludo! – ozlojeđeno viknu Razvalihin.
On iznese svoju posteljinu pod nadstrešnicu i ostade da prenoći napolju. A Lida, zatvorivši kukom
vrata, uvuče se u postelju i sklupči se da spava.
Ujutro, kada su se vraćali, Zenjka je sjedio pored kočijaša i pušio cigaretu za cigaretom.
»Ova čistunka stvarno može da ode Korčaginu i sve izbrblja. Da je bar neka ljepota, nego neka
ironija prirode. Moram se s njom pomiriti, belaja može da bude. Ionako me Korčagin poprijeko
gleda.«
Razvalihin sjede pored Lide. Napravi se da je zbunjen, oči gotovo žalosne, trabunja neka
opravdanja i već se kaje.
Postigao je šta je htio: na ulazu u mjestance Lida je obećala da nikome neće pričati o tome što se
juče dogodilo.
*
U pograničnim selima jedna za drugom rađale su se komsomolske ćelije. Mnogo snage su ulagali
rejonski komsomolci da što brže razviju ove prve klice komunističkog pokreta. Po čitave dane su u
ovim selima provodili Korčagin i Lida Poljevih.
Razvalihin nije volio da posjećuje sela. On nije umio da se približi seoskim omladincima, da
steče njihovo povjerenje i samo je nanosio štetu opštoj stvari. A kod Lide i Pavla sve je to ispadalo
prosto i prirodno. Lida je skupljala oko sebe djevojke, nalazila sebi prijateljice i onda podržavala s
njima vezu i njoj je polazilo za rukom da ih zainteresuje za život i rad Komsomola. Korčagina je
poznavala sva omladina rejona. Hiljadu šest stotina omladinaca potpadalo je pod Drugi bataljon VVO
radi predvojničke obuke. Nikada još njegova harmonika nije igrali tako važnu ulogu u propagandi
kao ovdje, na seoskim večerinkama i na ulici. Harmonika je činila Korčagina »svojim momkom«, za
mnoge od tih kuštravih mladića upravo odavde je počinjala staza u Komsomol, od raspjevane
čarobnice harmonike, koja je bila čas strasna i uzbuđivala srce strelovitim tempom marša, čas
milozvučna i nježna u sjetnim modulacijama ukrajinskih pjesama. Slušali su harmoniku, slušali i
harmonikaša – bivšeg radnika, a sada vojnog komesara i komsomolskog sekretara. Sazvučno se
slivalo u srcima i pjesme harmonike i ono o čemu je govorio mladi komesar. U selima se začule
nove pjesme, u seljačkim kućama se, pored psaltara 1 sanovnika, pojavile i druge knjige.
Teški dani su nastali za krijumčare, morali su da se čuvaju ne samo graničara jer je sovjetska
vlast stekla mlade prijatelje i marljive pomoćnike. Ponekad bi, ponesene pregalaštvom da same
uhvate neprijatelja, pogranične ćelije prekardašile, i tada je Korčagin morao da spasava svoje
štićenike. Jednom je Grišutka Horovoćko, plavooki sekretar podubecke ćelije, naprasit, strastveni
diskutant i ateist, dobivši svojim, naročitim kanalima obavještenje da će noću seoskom mlinaru
dotjerati krijumčarenu robu, podigao na noge čitavu svoju ćeliju. Naoružavši se puškom za obuku i
dvjema bajonetama, ćelija je noću, sa Grišutkom na čelu, oprezno opkolila mlin i zasjela da čeka
svoju lovinu. O krijumčarenju je saznala pogranična straža GPU19 i poslala svoju patrolu. Noću su se
oni sudarili, i samo zahvaljujući prisebnosti graničara, u ovom okršaju nisu bili pobijeni svi
komsomolci. Oni su ih samo razoružali, odveli u susjedno selo, četiri kilometra odatle, i zatvorili.
 U to vrijeme je Korčagin bio kod Gavrilova. Ujutro mu komandant bataljona saopštio šta mu
javljaju u tek primljenom izvještaju, i sekretar Rajkoma se odmah bacio na konja i pojurio da
pomogne mladićima.
Opunomoćenik GPU mu je kroz smijeh ispričao šta se noću dogodilo.
– Evo šta ćemo uraditi, druže Korčagine dobri su to momci, nećemo stvar uzimati u postupak. Ali
da oni ubuduće ne bi vršili naše funkcije, ti moraš da im natrljaš nos.
Stražar otvori vrata na šupi, i jedanaest mladića ustade sa zemlje i ostadoše zbunjeni premještajući
se s noge na nogu.
– Eto, pogledajte ih! – opunomoćenik ljuti to raširi ruke. – Napravili su takvu stvar, i sada moram
da ih šaljem a okrug.
Grišutka poče uzbuđeno:
– Druže Saharove, pa šta smo učinili? Mi smo htjeli da pomognemo sovjetskoj vlasti. Mi smo već
toliko vremena pratili toga nitkova, a vi ste nas zatvorili kao neke bandite. – I on se uvrijeđeno
okrenu.
Poslije ozbiljnog razgovora, Korčagin i Saharov prestadoše da im »trljaju nos«. Teško
zadržavajući pređašnji ton, Saharov se obrati Korčaginu:
– Ako ti možeš da jamčiš za njih i ako nam obećaš da više neće ići na granicu, nego da će nam
svoju pomoć na drugi način ukazivati, onda ću ih pustiti na lijep način.
– Dobro, ja za njih odgovaram. Nadam se da me više neće dovesti u nepriliku.
U Podupce se ćelija vraćala pjevajući. Ovaj događaj je ostao u tajnosti. Uskoro je mlinar ipak bio
uhvaćen ali ovoga puta po svim zakonskim propisima.
*
Dobro žive Nijemci kolonisti u šumovitim salašima Majdan-Vile. Na pola kilometra jedno do
drugoga nalaze se dobrostojeća kulačka imanja, kuće sa sporednim zgradama, sve kao neke male
tvrđave. Upravo do Majdan-Vile vodili su tragovi Antonjukove bande. Taj carski narednik je od
svojih rođaka sastavio družinu od sedam razbojnika i po okolnim putevima počeo da operiše sa
naganom, ne ustručavajući se da prolije krv, napadajući špekulante, ali ne propuštajući ni ljude
sovjetske vlasti. Bio je vrlo pokretan. Danas je uredio dvojicu seoskih zadrugara, sutra je već
dvadeset kilometara odatle razoružao poštara i opljačkao ga do posljednje kopjejke. On se natjecao
sa svojim kolegom Gordijem. U svakom pogledu su bili dostojni jedan drugoga i obojica su
podjednako oduzimali vremena okružnoj miliciji i GPU. Antonjuk se vrzmao pred samim nosom
Berezdova. Opasno je postalo proći putevima prema gradu. Teško je bilo stati na kraj tome banditu:
kada bi mu prigustilo, on je bježao preko granice, ostajao tamo i ponovo se pojavljivao kada mu se
najmanje moglo nadati... Svaki put kada bi dobio vijest o novom krvoproliću ovog opasnog i
neuhvatljivog bandita, Lisičin je nervozno grizao usne.
– Dokle će da nas kolje ovaj gad? Raspaliće me, strvina, pa ću se sam prihvatiti toga posla –
cijedio je kroza zube i već dva puta je zajedno sa Korčaginom i još trojicom komunista udario na
svježi trag Antonjuka, ali mu je ovaj oba puta umakao.
Iz okruga su poslali u Berezdov odred za borbu protiv razbojništva. Odredom je komandovao
kicoš Filatov. Ohol kao neki mladi pijetao, on nije smatrao za potrebno da se prijavi predsjedniku
Izvršnog komiteta, kako su to zahtijevala pogranična pravila, nego je svoj odred poveo pravo u
obližnje selo Semaki. Stigavši u selo noću, on se zajedno sa svojim odredom smjestio u prvu seljačku
kuću, Nepoznati naoružani ljudi, koji su se tako tajanstveno držali, privukli su pažnju susjeda
komsomolca, i on je potrčao da to saopšti predsjedniku Seoskog sovjeta. Nemajući pojma o dolasku
odreda, predsjednik je shvatio da se radi o bandi, i sada je komsomolac kao kurir pojurio na konju.
Filatovljeva nesmotrenost umalo da nije stajala života mnogih boraca. Saznavši o »bandi«, Lisičin je
odmah podigao na noge miliciju i sa desetak ljudi pojurio u Semaki. Stigavši do kuće, skočiše sa
konja i preko plota pojuriše prema ulazu. Stražar na pragu se od udarca drškom mauzera u glavu
stropoštao kao vreća. Pod teškim udarcem Lisicinova ramena odletješe vrata, i u slabo osvijetljenu
sobu upadoše Lisicinovi ljudi. Zamahnuvši granatom u jednoj, a mauzerom u drugoj ruci, Lisičin
tako zaurla da su zazvonila prozorska stakla:
– Predajte se, ili ćete biti raskomadani!
Samo još jedan trenutak i sanjivi ljudi bi bili zasuti kišom metaka. Ali strašni izgled Čovjeka sa
granatom u ruci podiže desetine ruku. A samo malo kasnije, kada ljude iz odreda istjeraše samo u
rublju, orden na Lisicinovom koporanu razveza jezik Filatovu.
Lisičin bijesno pijunu i prezrivo procijedi:
– Nesmotrenjače!
*
I do podubinskog rejona doprli su odjeci njemačke revolucije i puščane paljbe na hamburškim
barikadama. Na granici je zavladao nemir. U napregnutom iščekivanju čitane su novine. I na Zapadu
su počeli da duvaju vjetrovi oktobarske revolucije. U Rejonski komitet Komsomola sa svih strana
počele su da stižu molbe u kojima su molioci tražili da kao dobrovoljci budu primljeni u Crvenu
armiju. Korčagin je dugo ubjeđivao predstavnike ćelija da je politika sovjetske zemlje – politika mira
i da ona zasada nema namjere da ratuje ni s kim od svojih susjeda. Ali to je slabo pomagalo. Svake
nedjelje su se skupljali komsomolci svih ćelija i u velikoj popovoj baštd su održavani rejonski
zborovi. Jednog dana oko podne u veliko dvorište Rejonskog komiteta, marširajući u stroju, u svom
punom sastavu stigla je podubačka Ćelija Komsomola. Korčagin ju je primijetio kroz prozor i izišao
je pred zgradu. Jedanaest omladinaca sa Horovoćkom na čelu – u čizmama i sa velikim torbama na
leđima – zaustavili su se kod ulaza.
– U čemu je stvar, Griša? – začudio se Korčagin.
Ali Horovoćko mu namignu i oni zajedno uđoše u zgradu. Kada Horovoćku okružiše Lida,
Razvalihin i još dva komsomolca, on zatvori vrata i, ozbiljno namrštivši izblijedjele obrve, saopšti:
– To ja, drugovi, pravim borbeno provjeravanje. Danas sam im rekao: iz rejona je stigao
telegram, strogo povjerljiv, naravno – počinje rat protiv njemačkih buržuja, a uskoro će početi i
protiv poljskih panova. I, eto, iz Moskve je stigla naredba – sve komsomolce na front, a ko se boji,
neka napiše izjavu – njega će ostaviti kod kuće. Zaprijetio sam da o ratu nikome ni riječi ne zucnu,
nego da uzmu hlebac i komadić slanine, a ko nema slanine, neka uzme češnjaka ili luka, i da se za sat
tajno saberu iza sela. Idemo u rejon, a odatle u okrug, gdje ćemo dobiti oružje. To je jako djelovalo.
Raspituju se i ovako i onako, a ja samo: bez razgovora! Ko odbija – neka piše. Odlazak u rat je
dobrovoljan. Razidoše ti se moja momci, a u mene srce mlati li mlati: a šta ako niko ne dođe? Tada
ću morati raspuštati svoju ćeliju, a sam nekuda u drugo mjesto. I sjedim ja tako iza sela i sve
pogledam. Dolaze jedan po jedan. U nekih njuška uplakana, a sve kriju. Svih deset je došlo, nijednog
dezertera. Eto, to ti je podubačka Ćelija! – s ushitom završi Griška i gordo se udari šakom u grudi.
A kada ga ozlojeđena Polevdhova poče da »protresa«, on u nedoumici iškolači oči:
– Šta ti meni govoriš? Pa to je najbolja proba! Tako ćeš svakoga da vidiš onakvog kakav je. Radi
povećanja važnosti htio sam da ih vodim u okrug, ali su se umorili. Neka idu kućama. Samo ti,
Krčagine, reci im koju. Nezgodno bi bilo bez govora... Reci im, tobože, mobilizacija je opozvana, a
njima za junaštvo čast i slava.
*
U okružni centar Korčagin je rijetko odlazio. To putovanje svaki put je oduzimalo nekoliko dan,
a rad je zahtijevao da svakodnevno bude u Rejomi. Ali zato je Razvalihin svakom zgodnom prilikom
žurio u grad! Naoružan od glave do pete i u mislima uspoređujući sebe sa jednim od Kuperovih
junaka, on je sa zadovoljstvom išao na ova putovanja. Prolazeći kroz šumu, pucao je na vrane ili
hitru vjevericu, zaustavio bi usamljena prolaznika i kao pravi isljednik spitivao: ko je, odakle i kuda
ide. Kada bi se približio gradu, on se razoružavao, pušku bi gurnuo pod sijeno, a revolver u džep, i u
Okružni komitet Komsomola ulazio kao da ništa nije bilo.
– Šta ima novoga u Berezdovu?
U sobi Fedotova, sekretara Okružnog komiteta, uvijek je mnogo ljudi. Sve jedan drugome
upadaju u riječ. Nije laka stvar raditi u ovakvim uslovima, odjednom slušati četvoricu, pisati i
odgovarati petom. A Fedotov je sasvim mlad čovjek, ali je član Partije još od 1919. godine. Samo u
one burne dane mogao je jedan petnaestogodišnjak da postane član Partije.
Na pitanje Fedotova Razvalihin nehajno odgovori:
– Sve novosti ne ispriča. Vrtim se,od jutra do pozne noći. Svaku rupu treba zapušiti, sve je u
početku. Opet sam stvorio dvije nove ćelije. Zašto ste me pozvali? – i on se poslovno ispruži u
naslonjaču.
Krimski, načelnik ekonomskog odjeljenja, podiže glavu od gomile papira, razgleda.
– Pa mi smo Korčagina zvali, a ne tebe.
Razvalihin pusti iz usta gust oblak dima.
– Korčagin ne voli da dolazi ovamo, pa i tu ja moram da teglim... Uopšte, dobro ti je nekim
sekretarima: ni vraga ne rade, a ovakvi kao ja vuku kao magarci. Korčagin se izvuče na granicu pa ga
po dvije, po tri nedjelje nema, a meni se sav posao natovari.
Razvalihin je nedvosmisleno aludirao na to da bi upravo on bio pogodan za sekretara Rejonskog
komiteta Komsomola.
– Meni se nekako ne sviđa ova ptica – otvoreno priznade Fedotov kada izađe Razvalihin.
Njegove smicalice se slučajno otkrile. Jednom je Lisičin došao Fedotovu po poštu. Svako ko je
dolazio iz Rejona uzimao je poštu i za sve ostale. Fedotov je imao s Lisičinom dug razgovor, i
Razvalihin je bio raskrinkan.
– Ali ti ipak pošalji Korčagina, jer mi ovdje gotovo da se ne poznajemo s njim – rekao je Fedotov
predsjedniku Izvršnog komiteta opraštajući se s njim.
– Dobro. Samo jedan uslov: da ne biste pomislili da nam ga oduzmete. Kategorički ćemo se
suprotstaviti.
*
Ove godine oktobarske svečanosti na granici prošle su sa neviđenim oduševljenjem. Korčagin je
bio izabran za predsjednika Oktobarske komisije pograničnih sela. Poslije mitinga u Podupcima
masa od pet hiljada seljaka i seljanki iz tri susjedna sela, u koloni od pola kilometra, s duvačkim
orkestrom i bataljonom VVO na čelu, podigavši crvene zastave, krenula je iz sela prema granici.
Pazeći na red i organizovanost, kolona je počela svoj pohod duž pograničnih stubova idući prema
selima koja je granica razdvajala na dva dijela. Nešto tako Poljaci na granici nikada nisu vidjeli.
Ispred kolone na konjima su jahali komandant bataljona Gavrilov i Korčagin, iza njih grmi orkestar,
lepršaju zastave i odjekuju pjesme, pjesme! Svečano obučena seljačka omladina, vesele seoske
djevojke, srebrnasti zvon djevojačkog smijeha, ozbiljna lica odraslih i svečana lica staraca. Daleko,
dokle oko seže, teče ova ljudska rijeka, a obala joj je granica, i ni koraka nijedna noga neće koračiti
sa sovjetske zemlje i narušiti zabranjenu liniju. Korčagin propušta pored sebe tu ljudsku rijeku.
Odjekuje komsomolska pjesma:
Sve od tajge pa do Britanije nema jače od Crevene armije i prepliće se sa djevojačkim horom:
Oj, a na brijegu žetelice žanju...
Osmijehom radosti kolonu su pozdravljali sovjetski stražari, a uzbuđeno i zbunjeno dočekivali je
poljski. Ova povorka pored granice, iako ja o njoj bila obaviještena poljska komanda, izazvala je
uznemirenost. Uzmuvale su se konjičke patrole poljske žandarmerije, upetostručio se broj stražara, a
po jarugama, za svaki slučaj, bile su sakrivene posebne rezerve. Ali vesela i radosna kolona išla je po
svojoj zemlji i podneblje punila zvucima pjesme.
Na brežuljku stoji poljski stražar. On čuje odmjereni korak kolone. Odjeknuše prvi zvuci marša.
Poljak skida pušku s ramena i, u znak pozdrava, stavlja je k nozi. Korčagin čuje jasno:
– Neh nije komuna!
Oči vojnikove govore da je to on uzviknuo. Pavle ne odvaja pogleda od njega.
Prijatelj! Pod tim vojničkim šinjelom bije srce ritmom srdaca ove kolone, i Korčagin mu
odgovara tiho na poljskom:
– Zdravo, druže!
Stražar ostade iza njih. On posmatra kolonu držeći pušku u istom položaju. Pavle se nekoliko puta
okretao i gledao na ovu malu crnu figuru. Evo još jednog Poljaka. Prosijedi brkovi. Ispod niklovane
ivice štita zure nepokretne izblijedjele oči. Još pod utiskom onoga što je maločas čuo, Korčagin mu
prvi doviknu na poljskom:
– Zdravo, druže!
Ali ne dobi odgovora.
Gavrilov se nasmiješi. On je sve čuo.
– Previše tražiš – dobaci on. – Osim prostih pješadinaca, ovdje je i pješadijska žandarmerija. Zar
nisi vidio širit na rukavu? To je žandar.
Čelo kolone već se spuštalo s brda u selo koje je granica sjekla na dva dijela. Sovjetska polovina
sela spremala je gostima svečan doček. Kod pograničnog mostića, na obali male rijeke sabrali se svi
sovjetski stanovnici. Djevojke i momci poredali se s jedne i druge strane puta. Na poljskoj polovini
sela krovovi kuća i šupa načičkani su ljudima koji s interesovanjem posmatraju šta se dešava s one
strane rijeke. Pred kućama i uz plotove – gomile seljaka. Kada kolona uđe u ljudski hodnik, orkestar
zasvira »Intemacionalu«. Na zelenilom ukrašenoj tribini, koju su seljaci sami napravili, držali su
uzbudljive govore i neiskusna omladina i sijedi starci. Govorio je i Korčagin na svom ukrajinskom
jeziku. Njegove riječi su letjele preko granice i čule se na drugoj obali. Ali tamo su odlučili da ne
dopuste da taj govor raspali nečija srca. Po selu je jurila žandarska konjička patrola i korbačima
gonila ljude u kuće. Krovovi su zatreštali od udaraca metaka.
Opustješe ulice. Nestade omladine sa krovova. A sa sovjetske obale gledaju ljudi opustjelo selo i
mršte se. Mladići mu pomogoše, i na tribinu se pope starac čobanin. Obuzet negodovanjem, poče:
– Gledajte, djeco! Dobro gledajte! Tako su i nas nekada tukli, a sada niko više ne može vidjeti da
bi vlast, seljake korbačem bila. Dokrajčili smo s panovima – dokrajčili i s korbačima po našim
leđima. Sinovi moji, čvrsto čuvajte ovu vlast. Ja sam star, ne umijem da govorim, a mnogo bih htio
da vam kažem. Htio bih da vam ispričam kako smo čitav život pod carem tegljačili kao što vo kola
tegljači... I teško mi je zbog onih tamo!... – mahnu starac koštunjavom rukom i zaplaka kako samo
plaču mala djeca i starci.
Poslije djeda na tribinu se pope Grišutka Horovoćko. I, slušajući njegov gnjevni govor, Gavrilov
okrenu konja da pogleda da ga neko ne zapisuje na onoj strani. Ali obala je bila pusta, čak su stražara
sa mosta povukli.
– Vidi se, proći će bez note Narkomindeluu20 – našali se Gavrilov.
*
Jedne kišovite novembarske noći prestali su ostavljati za sobom krvave tragove bandit Antonjuk i
sedmorica njegovih pomoćnika. Na svadbi bogatog koloniste u Majdan-Vili dolijali su ovi vučji
izdanci. Pomlatili su ih hrolinski komunari.
Ženski jezici donijeli su vijest da će na svadbi koloniste biti i ovi gosti. Odmah se sabralo
dvanaest članova ćelije i naoružali se čim je ko mogao. Na kolima su se prebacili do salaša Majdan-
Vile, a u Berezdov je vratolomnom brzinom pojurio kurir. U Semekama kurir je naletio na
Filatovljev odred, i odred je u galopu pojurio prema Majdan-Vili. Hrolinski komunari su već opkolili
salaš i počeli puščani razgovor s Antonjukovom družinom. Sa svojom družinom Antonjuk je zasjeo
u malo krilo zgrade i tukao olovom svakog koji mu je dolazio na nišan. Bio je jurnuo da se silom
probije, ali su ga Hrolmci ponovo utjerali u kuću i tog trenutka ubili jednog od sedmorice. Više puta
je Antonjuk zapadao u slične situacije, ali svaki put se izvlačio zdrav i čitav: spasavale su ga ručne
granate i noć. Možda bi on i ovaj put umakao – komunari su već izgubili dvojicu drugova – ali je
stigao Filatov. Antonjuk je shvatio da je ovaj put zaglavio konačno i bezizlazno. Do samog jutra
olovom se branio kroz sve prozore kućnog krila, ali u svanuće je bio savladan. Niko od sedmorice
bandita nije se predao. Obračun s ovim vučjim izdancima koštao je četiri života. Tri od njih dala je
mlada hrolinska Ćelija Komsomola.
*
Korčaginov bataljon je bio pozvan na jesenje manevre teritorijalnih jedinica. Četrdeset
kilometara do logora teritorijalne divizije bataljon je po kiši prešao za jedan dan. Svoj marš su počeli
rano ujutro, a završili kasno u noć. Komandant bataljona Gusev i njegov komesar prešli su ovaj put
na konjima. Osam stotina obveznika pred vojničke obuke tek što je stiglo do kasarne, odmah je
polijegalo. Štab teritorijalne divizije zakasnio je sa pozivom bataljonu: već ujutro su počinjali
manevri. Novostigli bataljon je trebao da prođe smotru. Postrojili su ga na krugu divizije. Uskoro je
iz štaba dojurilo nekoliko konjanika. Dobivši već odijela i puške, bataljon se preobrazio. I Gusev,
vojni komandant, i Korčagin mnogo su napora i vremena utrošili radeći sa svojim bataljonom, i bili
su mirni u pogledu povjerene kn jedinice. Kada je bila završen službena smotra i bataljon pokazao
svoju sposobnost da manevriše i prestrojava se, jedan od komandanata, lijepa ali podbula lica, oštro
upita Korčagina:
– Zašto ste vi na konju? Kod nas komandiri i vojni komesari bataljona VVO ne smiju imati konje.
Naređujem vam da konje predate u konjušnicu, a manevre vršite kao pješaci.
Korčagin je znao da on, ako siđe s konja, neće moći učestvovati u manevrima, jer na svojim
nogama neće preći ni kilometar. A kako da to kaže tom bučnom kicošu sa desetinom pojaseva i
remenja?
 – Bez konja ja ne mogu učestvovati u manevrima.
– Zašto?
Shvatajući da drukčije ne može objasniti svoje odbijanje, Korčagin odgovori tiho:
– Noge su mi otekle, i neću moći nedjelju dana hodati i trčkarati. Osim toga, druže, ja ne znam ko
ste vi.
– Prvo – ja sam načelnik štaba vašega puka. Drugo – još jednom vam naređujem da sjašete, a ako
ste invalid, nisam ja kriv što se nalazite u vojnoj službi.
Kao da ga neko korbačem udari, Korčagin trže uzdu, ali ga zadrža čvrsta Gusevljeva ruka.
Nekoliko trenutaka u Pavlu se borila dva osjećanja: uvreda i uzdržanost. Ali Pavle Korčagin nije više
bio onaj crvenoarmejac koji je mogao bez predomišljanja da prelazi iz jedinice u jedinicu. On je bio
vojni komesar, i on je odgovarao za ovaj bataljon. Kakav bi mu primjer discipline pokazao takvim
svojim držanjem? Ta nije radi ovoga uobraženjaka vaspitavao svoj bataljon. Zato izvuče noge iz
uzengija, siđe s konja i, boreći se s oštrim bolom u zglobovima, pođe prema desnom krilu.
*
Nekoliko dana bilo je neobično lijepo vrijeme. Manevri su se bližili kraju. Peti dan su manevri
vršeni oko Šepetovke, gdje se nalazio njihov konačni cilj. Berezdovski bataljon je dobio zadatak da
zauzme stanicu sa strane sela Klimentoviči.
Odlično poznajući ovaj kraj, Korčagin je uputio Guseva u sve prilaze stanici. Razdijelivši se na
dva dijela, bataljon se, široko zaobilazeći, neprimjetno probio u pozadinu protivnika i s uzvicima
»ura« zauzeo stanicu. Prema odluci ocjenjivača, ova operacija je bila odlično izvedena. Stanica je
ostala u rukama Berezdovaca, a bataljon koji ju je branio, uslovno izgubivši pedeset procenata svoga
sastava, povukao se u šumu.
Korčagin je preuzeo na sebe da komanduje polovinom bataljona. Dajući naređenje za razvijanje
stroja, on je stajao nasred ulice s komandirom i politrukom Treće čete.
– Druže komesare, – pritrča im crvenoarmejac – komandant bataljona pita da li su mitraljesci
zauzeli prelaze. Dolazi komisija – zadihan, saopšti on Korčaginu.
Zajedno s komandirima Pavle pođe prema prelazu.
Kod prelaza se okupila komanda puka. Čestitali su Gusevu na uspjeloj operaciji. Predstavnici
razbijenog bataljona zbunjeno su se premještali s noge na nogu, ne pokušavajući ni da se pravdaju.
– To nije moja zasluga, nego, eto, Korčagin je ovdašnji, pa nas je on proveo.
Načelnik štaba priđe Pavlu i dobaci ironično:
– Znači, vi možete dobro da trčite, druže, a na konja ste se popeli da biste se važni napravili? – on
je htio još nešto da kaže, ali ga zbuni Korčaginov pogled.
Kada je komanda otišla, Korčagin upita Guseva:
– Kako se taj zove?
Gusev ga potapša po ramenu.
– Baci ti to, ne obraćaj pažnje na tu vucibatinu. A prezime mu je Čužanin, čini mi se, bivši
zastavnik.
Nekoliko puta toga dana Korčagin je pokušavao da se sjeti gdje je čuo to prezime, ali nikako nije
mogao.
Manevri su završeni. Dobivši odličnu ocjenu, bataljon se vratio u Berezdov, a Korčagin je, fizički
potpuno iznemogao, dva dana ostao kod matere. Konja je ostavio kod Artjoma. Dva dana je spavao
po dvanaest sati, a treći dan je otišao Artjomu u ložionicu. Osjećanje svoga i bliskog obuze ga u ovoj
čađavoj zgradi. S uživanjem je povukao u nos dim od uglja. Privlačila ga od djetinjstva poznata
sredina, u kojoj je odrastao i sa kojom se srodio. Činilo mu se da je izgubio nešto blisko i drago.
Koliko već mjeseci nije čuo sirenu lokomotive! I kao što mornara dira plavetnilo beskrajnog mora
svaki put poslije dugog rastanka, tako je sada ložača i montera mamila bliska sredina. Dugo nije
mogao da savlada u sebi ovo osjećanje. Malo je razgovarao s bratom. Primijetio je kod Artjoma
novu duboku boru na čelu. Sada je Artjom radio u sastavu pokretne kovačnice. Već ima drugo dijete.
Vidi se, težak mu je život. On ne govori, ali to se vidi i bez toga.
Sat-dva su radili zajedno, a onda su se rastali. Kod prelaza je Pavle zaustavio konja i dugo gledao
na stanicu, a onda ošinuo vranca i potjera ga najvećom brzinom šumskim putem.
Sada su već šumski putevi postali bezopasni. Boljševici su očistili i sitne i krupne bandite i spalili
njihova gnijezda, pa se u selima okruga mirnije živjelo.
U Berezdov je Korčagin stigao oko podne. Na doksatu Rejonskog komiteta radosno ga dočekala
Lida Poljevih.
– Najzad si stigao! Već nam je postalo dosadno bez tebe – zagrli ga i uđe s njim u zgradu.
– Gdje je Razvalihin? – upita Korčagin skidajući šinjel.
Lida nekako nerado odgovori:
– Ne znam. A, sjetila sam se! Jutros je rekao da će ići u školu da umjesto tebe predaje nauku o
društvu. »To je – kaže – moja neposredna dužnost, a ne Korčaginova.«
Ova novost neprijatno je iznenadila Pavla. Razvalihin mu se nikada nije sviđao. »Šta će sve taj tip
da napetija u školi?« s nezadovoljstvom pomisli Pavle.
– Pa, dobro. Pričaj, šta ima dobroga kod vas. Jesi li bila u Gruševci? Kako je tamo s našim
omladincima?
Lida mu ispričala sve. Korčagin se odmarao na divanu i protezao umorne noge.
– ... Prekjuče je Rakitina primljena za kandidata Partije. To će pojačati našu podubačku Ćeliju.
Rakitina je vrlo dobra djevojka, ona mi se veoma dopada. Vidiš, među učiteljima je već nastao
prelom, neki od njih potpuno prelaze na našu stranu.
Ponekad su kod Lisičina do kasno u noć tri druga sjedila za velikim stolom. To su bili: Lisičin,
Korčagin i novi sekretar Rejonskog komiteta Partije Ličikov.
Vrata spavaće sobe su zatvorena. Anjutka i žena predsjednika Izvršnog komiteta spavaju, a njih
trojica se nageli nad knjigu Pokrovskoga »Ruska istorija«. Lisičin je imao vremena za učenje samo
noću. U dane kada se Pavle vraćao sa rada po selima, provodio je večeri kod Lisičina i sa žalošću
opažao da su Ličikov i Nikolaj već odmakli naprijed.
Iz Podubeca je stigla vijest: noću je nepoznato od koga ubijen Grišutka Horovoćko. Čim je to čuo,
zaboravljajući na bol u nogama, Korčagin je potrčao u konjušnicu i, nevjerojatnom brzinom
osedlavši konja, pojurio prema granici.
U velikoj sobi Seoskog sovjeta na stolu, ukrašenom zelenilom, ležao je Grišutka pokriven
zastavom sovjeta. Do dolaska vlasti u sobu nisu nikoga puštali. Kod ulaza su stražarili crvenoarmejac
– graničar i komsomolac. Korčagin uđe u sobu, priđe stolu i podiže zastavu.
Lice Grišutkino bilo je beskrvno i žuto kao vosak, oči široko otvorene i u njima odraz smrtnih
muka. Glava je bila nagnuta na rame, i vidio se potiljak rasječen nečim oštrim.
 Čija se to ruka podigla na ovoga mladića, jedinka udovice Horovoćke, koja je u revoluciji
izgubila muža, vodeničkog radnika, a kasnije člana Kombeda21?
Vijest o sinovoj smrti teško je pogodila staricu, i nju su gotovo polumrtvu njegovali njeni susjedi,
a sin je ležao nijem i čuvao tajnu svoje pogibije.
Grišutkina smrt uzbunila je čitavo selo. Pokazalo se da je mladi komsomolski rukovodilac i
zaštitnik seoske sirotinje imao u selu više prijatelja nego neprijatelja.
Potresena tom smrću, Rakitina je plakala u svojoj sobi i kada je ušao Korčagin, ona ni glave nije
digla.
– Šta ti misliš, Rakitina, ko ga je ubio? – prigušenim glasom upita Korčagin teško se spuštajući na
stolicu.
– Ko je mogao biti drugi nego ona mlinareva družina! Tim krijumčarima on je bio kost u grlu.
Na Grišutkinu sahranu došla su dva sela. Korčagin je doveo svoj bataljon. Došla je i čitava
komsomolska organizacija da oda posljednju počast svome drugu. Dvjesta pedeset boraca
pogranične čete postrojio je Gavrilov na Trgu seoskog sovjeta. Uz tužne zvuke posmrtnog marša
iznijeli su kovčeg obavijen u crveno i postavili ga na trg, gdje je bio iskopan grob pored boljševika
partizana koji su tu sahranjeni za vrijeme građanskog rata.
Grišutkina smrt još više je zbližila one za koje se on toliko brinuo. Seoska omladina i sirotinja
obećali su Ćeliji pomoć i svi su s osjećanjem gnjeva zahtijevali smrt ubica, zahtijevali su da se nađu
ubice i da im se sudi ovdje na trgu, kod ovoga groba, da bi svaki vidio toga neprijatelja.
Tri plotuna su odjeknula, i na novi grob su spuštane grančice četinara. Iste večeri Ćelija je
izabrala novog sekretara – Rakitinu. Iz pogranične stanice GPU saopštili su Korčaginu da su tamo
naišli na trag ubice.
Nedjelju dana kasnije u mjesnom pozorištu otvoren je Drugi okružni kongres sovjeta. Strogi
Lisičin svečano je počeo svoj referat:
– Drugovi, sa zadovoljstvom mogu da saopštim kongresu da smo u protekloj godini svršili
mnogo poslova. Mi smo u svom rejonu dobro učvrstili sovjetsku vlast, u korijenu uništili banditizam
i krijumčarima podrezali noge. U selima su se pojavile jake organizacije seoske sirotinje, za deset
puta su porasle komsomolske organizacije i proširile se partijske organizacije. Posljednje kulačko
zlodjelo u Podupcima, čijom je žrtvom bio naš drug Horovoćko, otkriveno je: ubice su mlinar i
njegov zet. Oni su uhapšeni i ovih dana će im suditi gubernijski sud na svom zasjedanju izvan sudske
zgrade. Od čitavog niza seoskih delegacija prezidijum je dobio zahtjeve da donese zaključak
kongresa kojim se traži najveća kazna za bandite-teroriste ...
Sala je zadrhtala od uzvika:
– Tako je! Smrt neprijateljima sovjetske vlasti!
Na sporednim vratima se pojavila Lida. Prstom je pozvala Pavla.
U hodniku mu predade koverat s natpisom »Hitno«. Pročita: »Rejonskom komitetu Komsomola
Berezdova. Kopija Rejkompart. Odlukom biroa Gubernijskog komiteta drug Korčagin se poziva iz
rejona i stavlja na raspoloženje Gubkoma za odgovorni komsomolski rad«.
Korčagin se opraštao sa rejonom u kome je radio godinu dana. Na posljednjem sastanku
Rejonskog komiteta Partije pretresali su dva pitanja: prvo – prevesti u članove Partije druga
Korčagina; drugo – utvrditi njegovu karakteristiku i osloboditi od dužnosti sekretara Rejonskog
komiteta Komsomola.
 Do boli čvrsto stezali su Pavlu ruku Lisičin i Lida i bratski ga grlili, a kada je njegov konj izišao
iz dvorišta na put, u znak oproštajnog pozdrava odjeknulo je desetak pucnjeva.


 GLAVA PETA

Napregnuto je brujao motor tramvaja koji se penjao uz Funduklejevsku ulicu. Kod Opere zastade.
Iz tramvaja iziđe grupa omladine i tramvaj ponovo poče da se penje.
Pankratov je požurivao zaostale:
– Brže, momci. Zakasnili smo.
Okunjev ga stiže kod samog ulaza u Operu.
– Sjećaš se, Genjka, kako smo ti i ja prije tri godine isto ovako došli ovamo? Tada nam se
Dubava vraćao sa »radničkom opozicijom«. Lijepo je bilo to veče. A danas ćemo opet da se borimo s
Dubavom.
Pankratov je odgovorio Okunjevu tek kada su pokazali svoja punomoćja kontrolorima kod ulaza
i ušli u salu:
– Da, s Mićajem se ponavlja stvar na istom mjestu.
Ućutkali su ih. Morali su da zauzmu najbliža mjesta – večernje zasjedanje konferencije već je
počelo. Na tribini je žena.
– Na vrijeme smo. Sjedi i slušaj šta će žena da kaže – šapnu Pankratov gurnuvši Okunjeva laktom
u slabinu.
– ... Na diskusiju smo utrošili mnogo, ali zato se omladina koja je učestvovala u njoj mnogo čemu
naučila. Mi sa velikim zadovoljstvom možemo da kažemo kako je u našoj organizaciji slom
pristalica Trockoga potpuno očigledan. Ne mogu se požaliti da im nismo dali da se izjasne i potpuno
izlože svoje poglede. Ne, čak je ispalo suprotno: sloboda akcije koju smo im dali dovela je do
čitavog niza najgrubljih narušavanja partijske discipline s njihove strane.
Talja je bila uzbuđena. Pramen kose joj je padao na lice i smetao da govori. Ona zabaci glavu.
– Mi smo ovdje slušali mnoge drugove iz rejona, i svi su govorili o metodama kojima su se
služili trockisti. Ovdje na konferenciji oni su zastupljeni u priličnom broju. Rejoni su im namjerno
dali punomoćja da bismo ih još jednom ovdje, na gradskoj partijskoj konferenciji, čuli. Nije naša
krivica ako oni malo istupaju. Potpuna katastrofa u rejonima i ćelijama naučila ih je koječemu. Teško
je sada upravo s ove govornice istupati i ponavljati ono što su još juče govorili.
Iz desnog ugla partera Talju prekide nečiji oštar glas.
– Mi ćemo još da kažemo!
Lagutina se okrenu.
– Pa šta je, Dubava, daj, izađi da te čujemo – predloži ona.
Dubava zaustavi na njoj prodoran pogled i nervozno iskrivi usta.
– Doći će vrijeme – reći ćemo! – doviknu on i sjeti se jučerašnjeg teškog poraza u svom rejonu,
gdje su ga poznavali.
U sali se začu gunđanje. Pankratov ne izdrža:
– Šta, mislite da još jednom drmate Partiju?
 Dubava je poznao njegov glas, ali se i ne okrenu, nego samo zagrize usnu i spusti glavu.
Talja je produžavala:
– Kao ubjedljiv primjer kako trockisti narušavaju partijsku disciplinu, može poslužiti, evo, i sam
Dubava. On je naš stari komsomolski radnik, mnogi ga poznaju, arsenalci naročito. On je student
Harkovskog komunističkog univerziteta, ali mi svi znamo da se on već tri sedmice nalazi ovdje
zajedno sa Šumskim. Šta ih je dovelo ovamo u jeku predavanja na univerzitetu? U gradu nema
nijednog rejona u kome oni nisu istupali. Istina, Mihailo je posljednjih dana počeo da se trijezni. Ko
ih je poslao ovamo? Osim njih, mi imamo čitav niz trockista iz raznih organizacija. Svi su oni
nekada radili ovdje i sada su došli da raspale unutarpartijsku borbu. Zna li Partijska organizacija za
njihovo mjesto boravka? Naravno, ne.
Konferencija je očekivala da će trockisti istupiti i priznati svoje greške. Talja je pokušavala da ih
gurne na put priznanja i govorila je kao da se nije nalazila na tribini, nego da je vodila drugarski
razgovor:
– Sjećate se kako nam se u ovoj istoj zgradi prije tri godine vratio Dubava sa bivšom grupom
»radničke opozicije«? Sjećate se njegovih riječi: »Nikada iz svojih ruku nećemo ispustiti partijsku
zastavu«, i nisu prošle ni tri godine, a Dubava ju je ispustio. Da, ja kažem – ispustio. Jer njegove
riječi »doći će vrijeme – reći ćemo« govore o tome da će on i njegovi jednomišljenici trockisti poći
još dalje.
Iz posljednjih sjedišta se začulo:
– Neka Tufta kaže kako kazaljka stoji na barometru, on je njihov meteorolog.
Začuše, se uzbuđeni glasovi:
– Dosta je šale!
– Neka odgovore: da li prekidaju borbu protiv Partije ili ne?
– Neka kažu koje napisao antipartijsku deklaraciju!
Uzbuđenje je raslo i predsjedavajući je dugo zvonio.
U opštem žamoru gubile su se Taljine riječi, ali uskoro se bura stiša i ponovo se čulo:
– Mi dobijamo pisma od naših drugova sa periferije – oni su s nama i to nas oduševljava.
Dozvolite mi da vam pročitam odlomak iz jednog pisma. Napisala ga je Olga Jurenjeva, nju mnogi
ovdje poznaju, ona je sada rukovodilac organizacionog odjeljenja Okružnog komiteta Komsomola.
Iz gomile papira izvuče list i poče da čita:
»Praktični rad je zabačen, već četvrti dan je čitav Biro u rejonima, neviđenom žestinom trockisti
su poveli borbu. Juče se dogodio slučaj koji je izazvao negodovanje čitave organizacije. Ne dobivši
većine ni u jednoj ćeliji u gradu, opozicionari su odlučili da ujedinjenim snagama počnu borbu u
ćeliji Okružnog vojnog komesarijata, u koju ulaze komunisti okružne planske uprave i prosvjetni
radnici. Ćelija ima četrdeset članova, ali tu su se sabrali sama trockisti. Nikada još nismo čuli takvih
antipartijskih istupanja kao na ovoj sjednici. Jedan iz vojnog komesarijata je direktno rekao: 'Ako se
partijski aparat ne preda, mi ćemo ga silom srušiti'. Ovu njegovu izjavu opozicionari su dočekali
aplauzom. Tada je istupio Korčagin i rekao: 'Kako vi, kao članovi Partije, možete da aplaudirate
ovome fašisti'? Korčaginu nisu dali da nastavi, lupali su stolicama i derali se. Članovi ćelije,
ozlojeđeni ovim nasilništvom, zahtijevali su da čuju Korčagina, ali kada je Pavle produžio, opet je
priređena opstrukcija. Pavle im je dovikivao: 'Lijepa vam je ta demokratija! Ipak ću govoriti'! Tada
ga je nekoliko ljudi zgrabilo i pokušalo da svuče sa govornice. Dogodilo se nešto nevjerojatno. Pavle
se branio i produžavao da govori, ali su ga odvukli za pozornicu i, otvorivši pobočna vrata, izbacili
na stepenice. Neki podlac mu je raskrvavio lice. Gotovo čitava ćelija je otišla sa sastanka. Ovaj slučaj
je mnogima otvorio oči...«
Talja napusti govornicu.
*
Segal je već dva mjeseca radio kao rukovodilac Agitpropa gubkoma Partije. Sada je sjedio u
predsjedništvu pored Tokarjeva i pažljivo slušao istupanje delegata gradske partijske konferencije.
Dosad je govorila samo komsomolska omladina.
»Kako su se razvili za ovih nekoliko godina!« mislio je Segal.
– Opozicionari se već znoje, – reče on Tokarjevu – a teška artiljerija još nije ni stupila u djejstvo.
Omladina ih razbija.
Na govornicu iskoči Tufta. Njegovu pojavu u sali dočekaše žamorom neodobravanja i kratkom
eksplozijom smijeha. Tufta se okrenu predsjedništvu da protestuje protiv takvog prijema, ali u
dvorani je već zavladala tišina.
– Neko me je ovdje nazvao meteorologom. Eto vam, drugovi većino, kako se vi izrugujete mojim
političkim pogledima! – izduši on brzopotezno.
Opšti smijeh dočeka njegove riječi. S negodovanjem Tufta pokaza predsjedništvu na dvoranu.
– Ma koliko se vi smijali, ja ću opet da vam kažem: omladina je – barometar. Lenjin je o tome
nekoliko puta pisao.
U dvorani nasta tišina.
– Šta je pisao? – ču se iz sale.
Tufta živnu.
– Kada se pripremao oktobarski ustanak, Lenjin je davao direktivu da se okupi odlučna radnička
omladina, da se naoruža i da se zajedno sa mornarima prebaci na najvažnija mjesta. Hoćete li da vam
pročitam to mjesto? Ja imam sve citate ispisane na karticama – i Tufta otvori tašnu.
– Mi to znamo!
– Ali šta je Lenjin pisao o jedinstvu?
– A šta o partijskoj disciplini?
– Gdje je Lenjin protiustavljao omladinu staroj gardi?
Tufta izgubi vezu i pređe na drugu temu:
– Tu je Lagutina čitala pismo Jurenjeve. Mi ne možemo odgovarati za neke nenormalnosti u
diskusiji.
Cvetajev se nagnu i srdito šapnu Šumskom:
– Pošalji budalu da se bogu moli, on će i čelo da razbije!
Šumski odgovori isto tako tiho:
– Da! Ovaj mamlaz će nas potpuno upropastiti.
A tanki piskavi glas produžavao je da para uši:
– Ako ste vi organizovali frakciju većine, onda i mi imamo pravo da arganizujemo frakciju
manjine!
U sali nasta urnebes.
 Tuftin glas je bio zaglušen negodovanjima.
– Šta je to? Opet boljševici i menjševici!
– RKP nije parlamenat!
– Oni rade za sve, – od Mjasnikova pa do Martova!
Tufta uzmahnu rukama kao da će zaplivati i prkosno zabrza:
– Da, potrebna je sloboda grupisanja. Inače kako ćemo se mi ne istomišljenici boriti za svoje
poglede sa takvom organizovanom, disciplinovanom većinom?
U sali je postalo sve bučnije. Pankratov se diže i viknu:
– Pustite ga neka se izjasni, to je korisno znati! Tufta izbrblja to što drugi prećutkuju.
Nasta tišina. Tufta je shvatio da je prekardašio. To nije trebalo sada govoriti. Njegova misao
skoknu i, završavajući svoje istupanje, oa zasu slušaoce gomilom riječi:
– Vi, naravno možete da nas isključite i da nas gurnete u stranu. To je već počelo. Mene su već
izgurali iz Gubkoma. Ali, ništa, uskoro ćemo da vidimo ko je bio u pravu – i on se spusti u salu.
Dubava dobi od Cvetajeva ceduljicu:
»Mićaj, sada istupi. Istina, to neće popraviti stvar, naš poraz je očigledan. Neophodno je popraviti
Tuftu. To je mazgov i blebetalo.«
Dubava zamoli riječ i odmah je dobi.
Kada se pope na govornicu, u sali nasta napregnuta tišina. Ćutanje koje obično nastaje pred nečije
istupanje Dubava osjeti kao hladnoću otuđenosti. Sada kod njega nije bilo one vatrenosti sa kojom je
istupao u ćelijama. Iz dana u dan gasila se ta njegova vatra i sada, kao da je bila vodom polivena,
ostao je samo ljuti dim; a taj dim je bio njegovo bolesno samoljublje, koje je bilo ranjeno očitim
porazom i odlučnim otporom starih prijatelja. Uz to se još tvrdoglavo odupirao da prizna da nije u
pravu. Odlučio je da ostane uporan, iako je znao da će ga to još više udaljiti od većine. Govorio je
prigušenim glasom, ali jasno:
– Ja molim da me ne prekidate i ne smetate svojim upadicama. Hoću da izložim našu poziciju,
iako unaprijed znam da je to uzaludna stvar – vi ste u većini.
Kada on izreče posljednje riječi, u sali kao da pršte granata. Čitava bujica uzvika sruči se na
njega. Kao udarci biča po obrazu, dočekali su ga gnjevni povici:
– Sramota!
– Dolje razbijači!
– Dosta! Dosta su blatili!
Ironični smijeh dočekao ga je kada se spuštao sa govornice, i taj smijeh ga je ubijao. Da su vikali
gnjevno i s negodovanjem, to bi za njega bilo zadovoljstvo, ali su ga ismijavali kao nekog pjevača
kada uzme pogrešnu notu pa se zagrcne.
– Riječ ima Šumski – reče predsjedavajući.
Mihailo se podiže.
– Ja neću da govorim.
Iz posljednjh redova začu se Pankratovljevov bas:
– Molim za riječ!
Po boji glasa Dubava je odmah osjetio Pankratovljevo duševno stanje. Tako on govori kada ga
netko teško uvrijedi. Prateći mračnim pogledom visoku, malo pogrbljenu Pankratovljevu figuru kako
žuri prema govornici, Dubava osjeti mučan nemir. On je znao šta će reći Pankratov. Sada se sjeti
jučerašnjeg susreta na Solomenki sa svojim starim prijateljima koji su u prijateljskom razgovoru
pokušali da ga natjeraju da prekine s opozicijom. S njim su bili Cvetajev i Šumski. Sastali su se kod
Tokarjeva. Tamo su bili Pankratov, Okunjev, Talja, Volincev, Zelenova, Staroverov i Artjuhin.
Dubava se oglušio o njihove pokušaje da uspostave jedinstvo. U jeku razgovora on je otišao zajedno
sa Cvetajevim podvlačeći na taj način da ne želi priznati da su pogrešni njegovi pogledi. Šumski je
ostao. I eto, on sada odbija da istupi. »Mekušni intelektualac! Oni su ga, naravno, obradili« ljutito
pomisli Dubava. U ovoj bezobzirnoj borbi Dubava je izgubio sve prijatelje. Na Komunističkom
univerzitetu prekinuo je odnose sa starim prijatelj om Žarkim, koji je na sastanku Biroa oštro istupio
protiv izjave »četrdeset šestorice«. Kasnije, kada su se nesuglasice zaoštrila, prestao je uopšte da
govori s njim. Nekoliko puta ga je vidio u svom stanu – kod Ane. Već godina dana je kako je oženjen
s Anom Borhart. On i Ana imali su zasebne sobe. Dubava je smatrao da se zategnuti odnosi s Anom,
koja nije dijelila njegove poglede, iz dana u dan pogoršavaju i zbog toga što je Žarki postao njen
česti gost. Ovdje nije bilo ljubomore, ali ga je prijateljstvo Ane sa Žarkim, sa kojim Dubava nije
razgovarao, ljutilo. On joj je to rekao i tada je došlo do velikog razgovora, i odnosi među njima
postali su još zategnutiji. On je i ovamo pošao, a nije joj rekao kuda ide.
Koloplet njegovih misli prekide Pankratov.
– Drugovi! – On čvrsto izgovori ovu riječ. Priđe samoj ivici govornice. – Drugovi! Mi već devet
dana slušamo istupanje opozicionara. Otvoreno rečeno: oni nisu istupali kao saborci, revolucionari i
naši klasni prijatelji, – njihova istupanja su bila duboko neprijateljska, nepomirljiva, zlobna i
klevetnička. Da, drugovi, klevetnička! Nas, boljševike, pokušali su da predstave kao pristalice režima
batine u Partiji, i kao ljude koji izdaju interes svoje klase i revolucije. Najbolji, najprovjereniji odred
naše Partije, slavnu staru boljševičku gardu, one koji su iskovali i vaspitali RKP, one koje je carska
tiranija morila po tamnicama, one koji su s drugom Lenjinom na čelu vodili nemilosrdnu borbu
protiv svjetskog menjševizma i Trockog, – njih su pokušali da prikažu kao predstavnike partijskog
birokratizma. Samo neprijatelj može da kaže takve riječi! Zar Partija i njen aparat nisu jedna
nerazdvojna cjelina? Na šta to liči, recite sami? Kako bismo mi nazvali one koji bi huškali mlade
crvenoarmejce protiv komandira i komesara, protiv štaba – i to sve u vrijeme kada je odred okružen
neprijateljima? Znači, ako sam ja danas bravar, onda sam ja, po mišljenju trockista, još uvijek
»pošten«, ali ako sutra postanem sekretar komiteta, onda sam već »birokrata« i »činovnik«?! Zar nije
malo čudnovato, drugovi, što se među opozicionarima, koji se bore protiv birokratizma i za
demokratiju, nalaze i takvi kao, na primjer, Tufta, koga su nedavno otpustili s posla zbog
birokratizma, ili Cvetajev, dobro poznat Solomencima po svojoj »demokratiji«, ili Afanasjev, koga
je Gubkom tri puta otpuštao sa posla zbog njegovog komandovanja i pritiska u podoljskom rejonu?
Ali činjenica je, drugovi, da su se u borbi protiv Partije ujedinili svi oni koje je Partija tukla. Najbolje
će biti da o »bolješevizmu« Trockoga kažu koju riječ stari boljševici. Neophodno je da omladina zna
istoriju borbe Trockog protiv boljševika i njegove stalne skokove iz jednog tabora u drugi. Borba
protiv opozicije učvrstila je naše redove i idejno ojačala našu omladinu. U borbi protiv sitno-
buržoaskih struja čeličili su se Boljševička partija i Komsomol. Histerični paničari iz opozicije
proriču nam potpun ekonomski i politički slom. Ali naša sutrašnjica će pokazati koliko vrijede ta
proročanstva. Oni traže da naše starce, na primjer Tokarjeva, i druga Segola pošaljemo na rad kod
mašine, a da se na njihovo mjesto postavi rastrojeni barometar kao što je Dubava, koji borbu protiv
Partije hoće da predstavi kao neki heroizam. Ne, drugovi, mi se ne slažemo s tim stvarima. Naši starci
će dobiti zamjenu, ali njih neće zamijeniti oni koji prilikom, svake poteškoće napadaju liniju Partije.
Mi nećemo dozvoliti da se ruši jedinstvo naše velike Partije. Nikada se neće rascijepiti stara i mlada
garda. U nepomirljivoj borbi protiv sitnoburžoaskih struja, pod Lenjinovom zastavom, mi ćemo
pobijediti!
Praćen burnim aplauzom, Pankratov je silazio s govornice.
*
Dan kasnije kod Tufte se skupilo desetak ljudi. Dubava je govorio:
– Ja i Šumski danas odlazimo u Harkov. Ovdje više nemamo šta da radimo. Postarajte se da se ne
rasturite. Nama ostaje da sačekamo i da vidimo kako će se razvijati događaji. Jasno je da će nas
sveruska konferencija osuditi, ali, meni se čini, još je prerano da očekujemo represalije. Većina je
riješila da nas još jednom provjere na radu. Nastaviti borbu otvoreno, naročito poslije konferencije
znači – izletjeti iz Partije, a to ne ulazi u plan naše akcije. Teško je reći šta će biti dalje. Čini mi se, sve
smo već pretresli. – I on ustade spremajući se da ide.
Mršav, tankih usana, Starovjerov takođe ustade.
– Ja tebe ne razumijem, Mićaju – poče on pomalo vrškajući i zamuckujući. – Znači, odluka
konferencije za nas neće biti obavezna?
Cvetajev ga oštro prekide:
– Formalno je obavezna, inače gubiš partijsku člansku kartu. Vidjećemo kakav će vjetar dunuti, a
sada ćemo da se raziđemo.
Tufta se nemirno pokrenu na stolici. Šumski, namrgođen i blijed, sa modrim kolutovima oko
očiju zbog neprospavanih noći, sjedio je kod prozora i grickao nokte. Na posljednje Cvetajeve riječi
on prekide mučno zanimanje i okrene se skupu.
– Ja sam protiv takvih kombinacija – reče potmulim glasom, razdraživši se iznenada. – Ja lično
smatram da je odluka konferencije za nas obavezna. Mi smo branili svoja ubeđenja, ali odluci
konferencije mi se moramo potčiniti.
Starovjerov ga odobravajući pogleda.
– Ja sam to i sam htio da kažem – provrska on.
Dubava ukliješti očima u Šumskog i podrugljivo procijedi:
– A ko je tebi nešto govorio? Ti još imaš mogućnosti da se »pokaješ« na gubernijskoj
konferenciji.
Šumski skoči.
– Kakvim ti to tonom razgovaraš! Da ti pravo kažem tvoje me riječi odbijaju i primoravaju da
porazmislim o jučerašnjem stavu.
Dubava samo odmahnu rukom:
– Tebi samo još to ostaje. Idi, pokaj se dok još nije kasno.
I, opraštajući se, Dubava pruži ruku Tufti i ostalima.
Ubrzo poslije njega odoše Šumski i Starovjerov.
*
Cičom zimom obilježila je svoj ulazak u istoriju hiljadu devetsto dvadeset četvrta godina. Bjesnio
je januar iznad snijegom zavijane zemlje, a u drugoj polovini počeo da urla vijavicama i dugom
mećavom.
Jugozapadne željezničke pruge zatrpavao je snijeg i ljudi su se neprekidno borili sa podivljalom
stihijom. U snježna brda zarivali su se čelični propeleri raliće i probijali put vozovima. Od studeni i
mećave kidale su se zaleđene telegrafske žice, od dvanaest linija radile su samo tri: indoevropski
telegraf i dvije direktne linije.
U telegrafskoj sobi stanice »Šepetovka 1« neprekidno se vodio neumorni razgovor, koj razumije
samo iskusno uho.
Telegrafistkinje su mlade, one nisu otkucale više od dvadeset kilometara telegrafske trake, ali
njihov stari kolega već je počinjao treću stotinu kilometara. On ne čita kao one, ne mršti čelo slažući
teška slova i rečenice. Ispisuje na blanketu jednu riječ za drugom. Prima na sluh: »Svima, svima,
svima!«
Zapisujući te kratke riječi, telegrafist misli: »Sigurno je opet cirkular o borbi sa smetovima.«
Napolju je vijavica, vjetar baca u prozore čitave pregršti snijega. Telegrafisti se učini da neko kuca
na prozor, okrenu se da pogleda i nehotice se zanese ljepotom ledenog veza na staklima. Nijedna
ljudska ruka ne bi mogla izrezati ovakvu prefinjenu rezbariju lišća i drveća.
Zanesen tim prizorom ljepote, on je prestao da sluša aparat, a kada se okrenu i uze na dlarf traku
da pročita propuštene riječi, aparat je saopštavao:
»Dvadeset prvog januara u šest sati i pedeset minuta...«
Telegrafist hitro zapisa pročitano i, prebacivši traku, nasloni se na ruku i poče da sluša:
»Juče je u Gorkama preminuo...« Telegrafist je zapisivao ne žureći. Koliko je on u svom životu
čuo radosnih i tragičnih saopštenja i prvi doznao za tuđu žalost i sreću. Davno je već prestao da se
unosi u smisao škrtih, iskidanih rečenica, hvatao ih je sluhom i mehanički ispisivao na papir i ne
misleći o njihovoj sadržini.
Evo opet je neko umro, opet nekome javljaju. Telegrafist je zaboravio zaglavlje: »Svima, svima,
svima.« Aparat otkucava »V-l-a-d-i-m-i-r I-lj-i-č-« – i stari telegrafista, pretvara otkucaje u slova.
Onako malo umoran, sjedi sasvim spokojno. Negdje je umro nekakav Vladimir Iljič. Kome to on
zapisuje te tragične riječi, ko će da zaplače od tuge? Njemu je to svejedno, njega se to ništa ne tiče.
Aparat otkucava tačke, crtice, opet tačke, opet crtice, i on iz poznatih zvukova sastavlja prvo slovo:
»L«. Za njim piše drugo – »E«, pored njega marljivo ispisuje »NJ«, dvaput podvlači crticu između
dvije uspravne i odmah dodaje »I« i već automatski dopisuje posljednje – »N«.
Aparat otkucava pauzu, i telegrafista za trenutak baca pogled na ispisanu riječ – »LENJIN«.
Aparat produžava da otkucava, ali misao koja je slučajno naišla na poznato ime opet mu se vraća.
Telegrafista još jednom pogleda posljednju riječ – »LENJIN«. Šta? Lenjin? Oko za trenutak odrazi
čitav tekst telegrama. Nekoliko trenutaka telegrafista je buljio u blanket, prvi put za trideset i dvije
godine rada nije povjerovao u ono što je zapisao.
Tri puta je letimice prešao preko redova, ali su se te teške riječi uporno ponavljale: »Umro je
Vladimir Ilič Lenjin«. Starac skoči, podiže zavrnutu traku, upi se očima u nju. Traka od dva metra
potvrdila je ono u što nije mogao da povjeruje! On okrenu svoje samrtnički blijedo lice, i njegove
drugarice čuše njegov potresni uzvik:
– Lenjin je umro!
*
Vijest o velikom gubitku izletjela je iz telegrafske sobe kroz širom otvorena vrata i brzinom
vijavice obletjela stanicu, bacila se u snježnu buru, zakovitlala duž tračnica i kao ledeni vjetar prodrla
kroz odškrinutu polovinu gvozdenih vrata ložione.
U ložioni je nad remontnom jamom stajala lokomotiva koju je liječila brigada za lake opravke.
Stari Politovski sam se spustio pod trbuh svoje lokomotive i pokazivao bravarima bolesna mjesta.
Zahar Bruzžak je zajedno s Artjomom ispravljao iskrivljenu rešetku vatrišta. On je držao rešetku na
nakovnju i podmetao je pod udarce Artjomova čekića.
Posljednjih godina Zahar je prilično ostario, teški doživljaji otavili su duboku brazdu na čelu i
posrebrili kosu na sljepoočnicama. Leđa su se pogurila, u upalim očima nazirao se sumrak.
Kroz svijetli otvor ložioničkih vrata promače čovjek i odmah ga proguta sumrak predvečerja.
Njegov prvi krik zaglušili, su udarci po željezu, ali kada pritrča ljudima kod lokomtive, Artjom ne
spusti podignuti čekić.
– Drugovi! Lenjin je umro!
Čekić lagano kliznu s ramena, i Artjomova ruka ga nečujno spusti na cementni pod.
– Šta ti to reče? – Artjomova ruka kao kliještima zgrabi kožuh čovjeka koji je donio ovu strašnu
vijest.
A on, zasut snijegom i teško dišući, ponovi, ali već promuklo i iznemoglo:
– Da, drugovi, Lenjin je umro ...
I zato što čovjek višfe nije vikao, Artjom shvati potresnu istinu i tek sada prepoznade lice toga
čovjeka – to je bio sekretar partijskog kolektiva.
Iz jame su izašli ljudi i ćutke slušali o smrti onoga čije je ime znao čitav svijet.
A kod kapije, potresavši sve svojim jezivim zvukom, poče da rida lokomotiva. Sa kraja stanice
lelekom odgovara druga, treća ...
Njihovom snažnom i treperavom pozivu pridruži se zvuk sirene električne centrale, oštar i
prodoran kao zvuk šrapnela u letu. Jasnim bakarnim zvukom sve nadmaši brzovozna ljepotica »S« –
lokomotiva putničkog voza koji je bio spreman dat krene za Kijev.
Od neočekivanosti uzdrhtao je obavještajac GPU kada je mašinovođa direktnog voza Šepetovka –
Varšava, saznavši za uzrok alarmnih sirena, lagano podigao ruku i povukao lančić koji je otvarao
ventil sirene. On je znao da posljednji put svira i da je time završen njegov rad na toj mašini, ali
njegova ruka se nije odvajala od lančića i zavijanje lokomotive podizalo je s mekih divana uplašene
poljske kurire i diplomate.
Ložiona se punila ljudima, koji su ulazili na sva vrata. A kada je velika zgrada bila prepuna, kroz
tišinu tuge odjeknuše prve riječi.
Govorio je sekretar šepetovskog Okružnog komiteta Partije, stari boljševik Šarabrin:
– Drugovi! Umro je vođ svjetskog proletarijata Lenjin. Partiju je zadesio nenadoknadiv gubitak –
umro je čovjek koji je u nepomirljivosti prema neprijateljima stvorio i vaspitao boljševičku partiju.
Smrt vođe Partije i klase poziva najbolje sinove proleterijata u naše redove ...
Zvuci posmrtnog marša, stotine gologlavih ljudi, i Artjom, koji za posljednjih petnaest godina
nijednom nije plakao, osjeti kako ga grč steže u grlu, i snažna ramena počeše da se tresu.
Činilo se da zidovi željezničarskog kluba neće izdržati pritisak nabijene mase. Napolju je ciča
zima, na jelama pred ulazom je snijeg i ledene iglice, ali u sali je zagušljivo od peći i disanja šest
stotina ljudi, koji nisu mogli da ne dođu na ovu komemorativnu sjednicu partijskog kolektiva.
Ovaj put u sali nije bilo graje i razgovora. Velika tuga prigušila je glasove, ljudi su razgovarali
tiho i u stotinama očiju plamsali su bol i tuga. Činilo se kao da se ovdje sabrala posada broda kojoj je
morska bura odnijela iskusnog kormilara.
Isto tako tiho članovi Biroa zauzeše svoja mjesta za stolom predsjedništva. Plećati Sirotenko.
oprezno podiže zvono, dade kratak znak, i u sali zavlada napregnuta tišina.
Odmah poslije komemorativnog referata od stola se diže odgovorni sekretar kolektiva Sirotenko.
To što je on saopštio nikoga nije začudilo, iako je bilo neobično za komemorativnu sjednicu.
– Čitav niz radnika moli da se razmotri njihova molba. Molbu je potpisalo trideset sedam drugova
– saopšti Sirotenko i poče da čita:
»Željezničkom kolektivu Komunističke partije boljševika stanice Šepetovka jugozapadne
željezničke pruge.
Smrt vođe pozvala nas je u redove boljševika, i mi molimo da na današnjoj sjednici budemo
provjereni i primljeni u Partiju Lenjina.«
Ispod ove kratke molbe stajala su dva reda potpisa.
Sirotenko ih je čitao zastajući poslije svakog imena da bi prisutni mogli da ih zapamte.
– Politovski Stanislav Zigmundovič, mašinovođa, trideset šest godina radnog staža.
Salom prođe talas odobravanja.
– Korčagin Artjom Andrejevič, bravar, sedamnaest godina radnog staža.
– Bruzžak Zahar Filipovič, mašinovođa, dvadeset i jedna godina radnog staža.
Talas odobravanja je rastao, a Sirotenko je produžavao da čita imena kadrovaca željezničko-
ložioničkog plemena.
U sali nasta potpuna tišina kad stolu priđe prvi potpisnik.
Starac Politovski nije mogao da bez uzbuđenja priča istoriju svoga života.
– ... Šta da vam kažem, drugovi? Zna se kakav je u to vrijeme bio život čovjeka radnika. Čitav
život je vukao jaram, a u starosti, je dolazio do prosjačkog štapa. Priznaću vam, kada je revolucija
izbila, ja sam sebe smatrao starcem. Porodica me pritisla, pa sam tako i propustio da potražim put u
Partiju. Iako u sukobu neprijatelja nikada nisam pomagao, ipak sam se u borbu rijetko upuštao.
Devetsto pete bio sam u štrajkačkom komitetu varšavskih radionica i bio sam uz boljševike. Bilo
mladosti, pa i vatrenosti. Ali šta sada da se spominje staro! Smrt Iljičeva pogodila me usred srca.
Zauvijek smo izgubili svog prijatelja i staratelja, i sada više ne mogu da govorim o starosti! ... Neka
neko ljepše kaže, ja ne umijem. Samo jedno mogu da kažem – ja hoću s boljševicima i nikako
drukčije.
Sijedi mašinovođa diže glavu i ispod sijedih obrva uprije netremičan pogled u salu kao da je od
nje očekivao odluku.
Nijedna ruka se ne diže da odbije omalenog sijedog čovjeka i niko se ne uzdrža od glasanja kada
je Biro zamolio nepartijce da i oni kažu svoju riječ.
Od stola se Politovski vraćao kao komunist.
Svi prisutni su razumjeli da se događa nešto neobično.
Tamo gdje je maloprije stajao stari mašino vođa sada je već stajala ogromna Artjomova figura.
On nije znao šta će sa svojim dugačkim rukama, i gužvao je šubaru. Izlizan na krajevima, kratak
ovčji kožuh je bio otkopčan, a kragna sive vojničke bluze uredno zakopčana sa dva bakarna dugmeta,
daje mu svečan izgled. Baci letimičan pogled na salu i prinjijeti poznato žensko lice. Među svojim
drugaricama iz krojačke radionice sjedjela je Galina, kći kamenoresca. Ona mu je uputila osmijeh
praštanja. U tom osmijehu bio je izraz odobravanja i još nešto neiskazano, skriveno u uglovima
usana.
– Ispričaj nam svoju biografiju, Artjome! – čuo je Sirotenkov glas.
 On nije navikao da govori na velikom skupu, i s velikim naprezanjem je počinjao svoju istoriju
Korčagin stariji. Tek sada je osjetio da neće moći iskazati sve to što je u njemu život nagomilao.
Teško je sastavljao riječi, a i uzbuđenje mu je smetalo. Nikada u životu nije osjećao nešto slično. Sada
je sasvim jasno shvatio da u njegovom životu nastaje odlučan prelom i da on – Artjom – čini
posljednji korak prema onome što će da uljepša njegovo teško i surovo bitisanje i da mu smisao.
– Bilo nas je četvoro u matere – počeo je Artjom.
U sali je tišina. Šest stotina ljudi pažljivo sluša visokog majstora s orlovskim nosom i očima
utonulim pod guste crne obrve.
– Mati je kuhala kod gospođe. Oca se malo sjećam, znam samo da se slabo slagao s materom.
Kvasio je grlo više nego treba. Živjeli smo s materom. Teško joj je bilo da nas tolike hrani. Gospoda
su joj davala mjesečno četiri rublja i hranu, a grbačila je od zore do kasne noći. Imao sam sreću pa
sam dvije zime išao u osnovnu školu, naučili su me da čitam i pišem, a kada sam ušao u desetu
godinu, mati nije imala drugog izlaza nego da me odvede za šegrta u bravarsku radionicu. Bez plate,
na tri godine – samo za hranu ... Gazda radionice je bio Nijemac, neki Ferster. Iz početka nije htio da
me uzme zato što sam bio premlad, ali sam bio pokrupan, i mati mi je dodala dvije godine. Bio sam
kod tog Nijemca tri ravne godine. Zanatu me nisu učili, nego sam obavljao domaće poslove i
donosio votku. Pio je na mrtvo ime... Gonio me i po ugalj i po gvožđe... Gazdarica me napravila
svojim slugom: vukao sam joj lonce i čistio krompire. Svako je gledao da me gurne nogom, često
bez ikakva razloga, onako, iz navike. Ne ugodim nešto gazdarici – a ona je bila na sve ljuta zbog
gazdinog pijančevanja, – lupi me po njušci. Pobjegnem od nje na ulicu, a kuda ću, kome da se
požališ? Mati je četrdeset vrsta daleko, a ni njoj nemaš kuda ...
Ni u radionici nije bilo bolje. Tamo je gospodario gazdin brat. Taj gad je volio da se šegači sa
mnom. »Daj mi – veli – onaj kolut« – i pokaže na zemlju u uglu gdje je kovačko ognjište. Ja tamo,
zgrabim kolut, a on tek što je iz vatre izbačen, i ispečem prste do mesa. Ja jaučem od bola, a on se
cereka, zakocenuo se od smijeha. Dozlogrdilo mi to sve, i ja ti pobjegnem materi. A ona ne zna šta će
sa mnom. Povela me nazad Nijemcu, vodi, a sve plače. Treće godine su mi počeli pokazivati ponešto
iz zanata, ali su me i dalje degenečili. Opet sam pobjegao, sada u Starokonstantinov. Najmio se u
kobasičarskoj radionici, preko godinu i po dana odgrbačio sam tamo crijeva vukući. A onda se
dogodilo da je naš gazda prokockao svoju radionicu i, ne plativši nam za četiri mjeseca ni prebijene
pare, bez traga se izgubio. Tako sam se ja izvukao iz ove jazbine. Sjeo sam u voz, došao do Zmerinke
i pošao da tražim posla. Neka je hvala jednom radniku iz ložione – sažalio se na mene. Kad je saznao
da se ja u koješta razumijem u bravarstvu, kao za nekog svog, počeo je da oblijeće oko uprave.
Prema visini dali su mi sedamnaest godina, i ja tada postadoh bravarski pomoćnik. I već je, eto,
deveta godina kako ovdje radim. Eto to je što mogu da kažem o svojoj prošlosti, a ovo sada vi već i
sami znate...
Artjom prevuče šubarom preko čela i duboko uzdahnu. Trebalo je reći još ono najvažnije, i za
njega najteže, ne čekajući da ga netko pita. I, nabravši guste obrve, produži:
– Svak može da me upita zašto nisam boljševik od dana kada je planulo. Šta mogu da kažem?
Mnogo je vremena prošlo, a ja sam tek sada našao svoj put. Šta da krijem? Nisam ga ranije vidio, a
trebalo je da krenem ovim putem još osamnaeste, kad smo štrajkovali protiv Nijemaca. Mornar
Žuhraj s nama je više puta razgovarao. Tek dvadesete sam se prihvatio puške. Zatjerali smo bijele u
Crno more, i ja se vratio kući. Gužva se završila, ali tada porodica, djeca... Izgubio se domaćinstvu. A
kada umrije naš drug Lenjin i Partija izbaci ovaj poklič, pogledah ja na svoj život, i postade mi jasno
šta mi nedostaje. Nije dosta samo braniti svoju vlast, sada kada nema Lenjina, mi moramo da
poslujemo kao složna porodica da bi sovjetska vlast rasla i stajala čvrsta kao željezna planina. Mi
moramo postati boljševici – jer Partija je naša!
Prosto, ali sa dubokom iskrenošću, stideći se zbog neskladnosti svoga govora, završi Artjom i,
kao da s leđa skide težak teret, ispravi se koliko je dug. Očekivao je pitanja.
– Možda neko želi da nešto pita? – naruši tišinu Sirotenko.
Redovi se pokrenuše, ali nitko se ne javi. Samo crni ložač, koji je ovamo došao pravo sa
lokomotive, dobaci odlučno:
– A šta da ga pitaš? Zar ga mi ne znamo? Daj mu putnicu, i gotovo!
Kovač Giljaka, onizak i crven od vrućine i naprezanja, promuklo dodade:
– Taj neće da vrda, to će biti dobar drug. Stavi na glasanje, Sirotenko!
U zadnjim polutamnim redovima su sjedili komsomolci. Neko od njih se podiže:
– Neka nam drug Korčagin kaže zašto se on prihvatio zemlje, i da li ga seljaštvo možda ne odvaja
od proleterske psihologije.
Salom se pronese žamor neodobravanja, nečiji glas poče protestovati:
– Govori prosto! Našao si gdje ćeš da fraziraš...
Ali Artjom je već odgovarao:
– Ništa, druže. Momak dobro veli – odao sam se zemlji. Tačno je to. Ali to ne znači da sam
izgubio radničku svijest. Sa današnjim danom tome je kraj. Zajedno sa porodicom preseljavam se
bliže ložioni. Tako će biti bolje. Jer zemlja me uguši.
Artjomovo srce još jednom uzdrhta kada vidje pred sobom čitavu šumu podignutih ruku. Ne
osjećajući svoga tijela, podignute glave, pođe na svoje mjesto. Iza leđa ču Sirotenkov glas:
– Jednoglasno.
Treći je pored stola predsjedništva stao Zahar Bruzžak. Ćutljivi stari pomoćnik Politovskog, koji
je već davno i sam postao mašinovođa, završavao je priču o svom radnom životu i, kada je došao do
posljednjeg dana, reče tiho, ali ipak svi ga čuše:
– Ja moram završavati što su moja djeca započela. Nisu ona umirala zato da bih ja negdje u
zapećku čučao zajedno sa svojom tugom. Njihovu pogibiju ja nisam dopunio, ali, eto, smrt vođe mi
je otvorila oči. Za staro me ne pitajte, moj pravi život tek sada počinje!
Uzbuđen uspomenama, Zahar se natmuri, ali kada ga, ne postavivši mu nijedno oštro pitanje,
dizanjem ruku primiše u Partiju, njegove oči se razvedriše i sijeda glava više se nije obarala.
Do kasne noći u ložioni se produžavala smotra ove velike smjene. U Partiju su primali samo
najbolje, ljude koje su svi dobro poznavali i sav njihov život provjerili.
Lenjinova smrt je stotine hiljada radnika pretvorila u boljševike. Smrt vođe nije razbila redove
Partije. Tako ni drvo koje je jakim žilama duboko uraslo u zemlju ne gine ako mu odsijeku vrh.


 GLAVA ŠESTA

Na ulazu u Koncertnu dvoranu stajala su dva čovjeka. Na rukavu visokog, sa cvikerima, crvena
traka sa natpisom: »upravitelj.«
– Je li ovdje sjednica ukrajinske delegacije? – upita Rita.
Visoki odgovori zvanično:
– Da! A što ste trebali?
– Dozvolite da uđem.
On je svojim tijelom napola zatvarao prolaz. Omjeri Ritu i reče:
– Vaša punomoć? Puštaju se samo delegati s odlučujućim i savjetodavnim glasom.
Rita izvadi i tašne kartu sa pozlatom. Visoki čovjek pročita: »Član Centralnog komiteta«. Njegovu
službenost kao da neko rukom odnese, odmah postade učtiv i »svoj«.
– Izvolite, prođite, tamo, s lijeve strane ima slobodnih mjesta.
Rita prođe između redova stolica i, kada ugleda slobodno mjesto, sjede.
Izgleda, savjetovanje se već završavalo. Rita poče da sluša govor predsjedavajućeg. Glas joj se
učini poznat.
– Dakle, drugovi, izabrani su predstavnici delegacija za senjoren konvent Sveruskog kongresa,
isto tako i za sovjet delegacija. Do početka je ostalo još dva sata. Dozvolite da još jednom provjerimo
spisak delegata koji su stigli na kongres.
Rita je poznala Akima: to je on tako brzo čitao spisak imena.
Kao odgovor na njegovo prozivanje dizale su se ruke sa crvenim ili bijelim punomoćjima.
Rita je slušala s napregnutom pažnjom.
Evo jednog poznatog prezimena:
– Pankratov.
Rita ugleda podignutu ruku, ali poznato lice pristanišnog radnika nije mogla da vidi. Prolaze
imena, i opet među njima jedno poznato – Okunjev, odmah za njim još jedno: Žarki.
Žarkog vidi. On sjedi vrlo blizu, napola okrenut prema njoj. Evo i njegovog profila koji je
gotovo zaboravila ... Da, to je Vanja. Već nekoliko godina ga nije vidjela.
Redala su se imena. Najednom Rita uzdrhta – čula je:
– Korčagin.
Daleko naprijed podiže se i spusti nečija ruka i, čudno, Rita neodoljivo zaželje da vidi toga koji je
imao prezime njenog umrlog prijatelja. Uporno je zagledala tamo gdje se podigla ta ruka, ali odavde
sve glave su izgledale jednake. Rita se diže i pođe duž prolaza pored zida. Akim završi čitanje. Poče
lupa stolica, glasni razgovor delegata i mladalački smijeh. Trudeći se da nadviče graju u sali, Akim
uzviknu:
– Nemojte da zakasnite!... Boljšoj teatar... sedam sati!...
 Na izlaznim vratima se stvori gužva.
Rita vidje da u toj ljudskoj bujici neće naći nikoga od poznanika, pa zastade da sačeka Akima i da
s njim nađe ostale. Upravo je pošla prema Akimu, propuštajući pored sebe posljednju grupu delegata,
kada iznenada ču iza sebe:
– Hajde, Korčagine!
Odgovori glas njoj tako poznat:
– Hajdemo.
Rita se hitro okrenu. Pred njom je stajao stasit crnomanjast mladi čovjek u bluzi kaki boje,
utegnut tankim kavkaskim kaišem, i u plavim jahačim hlačama.
Ona ga gledala širom otvorenih očiju, i tek kada su je zagrlile njegove ruke i kada je drhtavim
glasom izustio »Rita«, ona je shvatila da je to Pavle Korčagin.
– Ti si živ!
Te tri kratke riječi sve su mu rekle. Ona nije znala da je njegova smrt bila običan nesporazum.
Sala se ispraznila, i kroz otvoreni prozor čula se buka iz Tverske ulice, te velike gradske arterije.
Časovnik je već otkucao šest sati, a njima se činilo da su se sreli tek prije nekoliko minuta. Ali
časovnik je pozivao u Boljšoj teatar. Kada su se spuštali niz visoke stepenice, ona još jednom pogleda
Pavla. Sada je bio za pola glave viši od nje. Isti kao što je i bio, samo muževniji i ozbiljniji.
– Vidiš, ne upitah te ni gdje radiš.
– Radim kao sekretar Okružnog komiteta omladine ili, kako Dubava kaže, kao »činovnik« – i
Pavle se nasmiješi.
– Jesi li ga vidio?
– Da, vidio sam ga, ali taj susret je na mene ostavio neprijatan utisak.
Izišli su na ulicu. Sirene automobila, kretanje i buka svjetine. Misleći jedno te isto, do Boljšog
teatra su došli gotovo bez riječi. A Boljšoj teatar je okruživalo ljudsko more, burno i ustalasano. Ono
se ustremilo kamenoj grdosiji pokušavajući da se probije kroz priželjkivane ulaze, koje su čuvali
crvenoarmejci, ali neumoljivi stražari propuštali su samo delegate. Oni su prolazili kroz kordon sa
ponosom pokazujući svoje punomoći.
To more oko teatra – to je komsomolsko more. Sve je to omladina koja nije uspjela da dobije
karte za goste, ali koja je po svaku cijenu htjela da prisustvuje otvaranju kongresa. Promućurni
komsomolci su se uvlačili u grupe dalegata, takođe pokazivali neki crveni papir sličan punomoći i
ponekad dospijevali do samog ulaza. Nekima je polazilo za rukom da se probiju i kroz vrata, ali bi
ovdje udarili na dežurnog člana CK ili upravitelja, koji su goste upućivali na galerije, a dalegate u
parter. Tada bi ih, na veliko zadovoljstvo ostalih »beskartaša«, izvodili napolje.
Teatar nije mogao da primi ni dvadeseti dio onih koji su željeli da prisustvuju.
Rita i Pavle teško su se probili do ulaza. Delegati su stalno pridolazili: dovozili su ih tramvaji i
automobili. Pred ulazom gužva. Crvenoarmejcima, takođe komsomolcima postalo je već teško.
Pritisnuli su ih uza zid, a sa glavnog ulaza čuje se:
– Gurajte, baumanci, gurajte!
– Upri, brale, mi ćemo nadjačati!
– Puš-š-taj! ...
Zajedno s Korčaginom i Ritom kao šilo šmugnu momčić lukavih očiju s Kimovskom22 značkom
i umakavši od upravitelja, vratolomno poletje u foaje... Samo jedno magnovenje – i on se izgubi u
bujici delegata.
– Sjedimo ovdje – pokaza Rita na »mjesta iza fotelja« kada uđoše u parter.
Sjedoše u ugao.
– Ja bih željela da mi odgovoriš na jedno pitanje, – reče Rita. – Iako ta stvar već pripada prošlosti,
nadam se, ti ćeš mi ipak reći: zašto si onda prekinuo naše učenje i prijateljstvo?
Već od prve minute njihovog susreta on je očekivao to pitanje, pa ipak se zbunio. Njihovi pogledi
se sretoše, i Pavle shvati: ona zna.
– Ja mislim, Rita, da ti sve znaš. To je bilo prije tri godine a sada ja mogu samo da osudim Pavku
za taj postupak. Uopšte uzevši, Korčagin je u svom životu pravio velike i male greške, i jedna od njih
bila je i ta za koju ti pitaš.
Rita se nasmiješi.
– Dobar ti je uvod. Ali ja čekam odgovor!
Pavle poče tiho:
– Tome nisam kriv samo ja nego i »Obad«, njegova revolucionarna romantika. Knjige u kojima
su bili izrazito opisani hrabri revolucionari odani našoj stvari, jaki duhom i voljom, na mene sa
ostavljale neizgladiv utisak i stvarale želju da i ja budem kao oni. Pa, eto, i moje osjećanje prema tebi
bilo je podređeno »Obadu«. Sada mi je to smiješno, ali još više neprijatno.
– Znači, ti si preispitao vrijednost »Obada«?
– Ne, Rita, u osnovi ne! Ja sam samo odbacio nepotrebnu tragiku teške operacije ispitivanja svoje
volje. Ali ja sam još uvijek za ono osnovno u Obadu – za njegovu hrabrost, za bezgraničnu
izdržljivost, za tip čovjeka koji umije da podnosi patnje i ne pokazuje ih svima i svakome. Ja sam za
lik revolucionara za koga ono lično ne znači ništa u poređenju s opštim i zajedničkim.
– Može se samo požaliti što je do ovog razgovora došlo sa zakašnjenjem od tri godine – reče
Rita smiješeći se zamišljeno.
– Da li zato što za tebe nikada ne bih postao nešto više od druga?
– Ne, Pavle, mogao si postati i više.
– Pa to se može ispraviti.
– Malo je kasno, druže Obade.
Rita se nasmiješi svojoj šali i objasni:
– Imam već kćerčicu. Ona ima oca, mog velikog prijatelja. Nas troje živimo prijateljski, i naš trio
je zasada nerazdvojan.
Njeni prsti dotakoše Pavlovu ruku. To je bio pokret njenog nemira za njega, ali tog istog trenutka
ona shvati da je taj nemir suvišan. Za ove tri godine Pavle se razvio ne samo fizički. Ona je znala da
mu je sada teško – to su govorile i njegove oči – ali on reče iskreno i otvoreno:
– Pa ipak ostaje mi neuporedivo više nego što sam ovoga trenutka izgubio.
Pavle i Rita ustadoše. Vrijeme je bilo da zauzmu mjesta bliže pozornici. Pođoše prema foteljama
gdje se smještala ukrajinska delegacija. Začu se muzika orkestra. Crvenilom bliješte ogromni
transparenti i na njima sjajna slova: »Budućnost pripada nama«. Hiljade ljudi punile su parter, lože,
galerije. Te hiljade su se spajale u moćni transformator neugasive energije. Gigantski teatar je primio
cvijet mlade garde velikog industrijskog plemena. Hiljade očiju, i u svakim se iskre riječi iznad teške
zavjese: »Budućnost pripada nama«. A ljudska plima još traje; još nekoliko minuta – i teški baršun
zavjese lagano će se rastvoriti i sekretar CK Ruskog komunističkog saveza omladine počeče
uzbuđeno, gubeći za trenutak prisebnost pred neizrecivom svečanošću trenutka:
– Otvaram Šesti kongres Ruskog komunističkog saveza omladine.
Nikada jasnije i dublje nije Korčagin osjetio svu veličinu i moć revolucije, neizrecivu gordost i
neponovljivu radost za sve to što mu je dao život, koji ga je doveo ovamo kao borca i graditelja na
ovu pobjedničku svečanost mlade garde boljševizma.
*
Kongres je svojim učesnicima oduzimao sve vrijeme, od ranog jutra pa do kasne noći, i Pavle je
ponovo sreo Ritu tek na jednoj od posljednjih sjednica. Ugledao ju je u grupi Ukrajinaca.
– Sutra, odmah poslije završetka kongresa, odlazim – rekla mu je. – Ne znam da li ćema imati
prilike da porazgovaramo na rastanku. Zato sam ti danas spremila dvije sveske svojih bilježaka koje
se odnose na prošlost i jedno malo pismo. Pročitaj ih i pošalji mi ih poštom. Iz toga ćeš saznati sve
što ti nisam rekla.
On joj je stegao ruku i netremice se zagledao u nju kao da je htio da zauvijek zapamti crte njenog
lica.
Kako su se već dogovorili, sutradan su se sreli kod centralnog ulaza, i Rita mu je predala omot i
zatvoreno pismo. Oko njih je bilo mnoštvo ljudi, zato su se oprostili uzdržljivo. Samo u njenim,
pomalo zamagljenim, očima vidio je veliku toplinu i malo tuge.
Sljedećeg dana vozovi su ih nosili na razne strane. Ukrajinci su putovali u nekoliko vagona.
Korčagin je bio u grupi Kijevljana. Uveče, kada su svi legli i Okunjev na susjednom ležaju počeo da
hrče, Korčagin se primače svjetlosti i otvori pismo.
»Mili Pavluša!
Mogla sam sve ovo da ti sama kajsem, ali, mislim, ovako je ipak bolje. Ja bih željela samo jedno
– da to o čemu smo razgovarali prije početka kongresa ne ostavi mučan trag u tvom životu. Znam, ti
imaš mnogo snage, i zato vjerujem u ono što si rekao. Ja na život ne gledam formalno, ponekad se
može napraviti izuzetak, istina vrlo rijetko, u ličnim odnosima ako su oni izazvani velikim i dubokim
osjećanjem. Ti to zaslužuješ, ali sam odbacila prvobitnu želju da se odužimo svojoj mladosti.
Osjećam da nam to ne bi pružilo velike radosti. Pavle, ne treba biti tako surov prema sebi. U našem
životu postoji ne samo borba nego i radost lijepog osjećanja.
Za drugu stranu tvoga života, to jest njegov osnovni sadržaj, nemam nikakve brige. Čvrsto ti
stežem ruke. Rita:«
Zamišljen, Pavle pocijepa pismo i, promolivši ruku kroz prozor, osjeti kako mu vjetar istrže iz
ruke komadiće papira.
Do jutra su obje sveske bile pročitane, zamotane u papir i zavezane. U Harkovu je jedan dio
Ukrajinaca sišao s voza, a među njima i Okunjev, Pankratov i Korčagin. Nikolaj je morao da putuje u
Kijev po Talju, koja je ostala kod Ane. Pankratov, koji je bio izabran u CK Komsomola Ukrajine,
imao je svoje poslove. Korčagin je odlučio da putuje s njime do Kijeva i da uzgred posjeti Žarkog i
Anu. Zadržao se u poštanskom odjeljenju stanice želeći da pošalje Riti sveske, i kada se vratio vozu,
nikoga više od njegovih prijatelja nije bilo. Tramvajem se odvezao do kuće u kojoj su živjeli Ana i
Dubava. Popeo se na drugi sprat i pokucao na lijeva, Anina vrata. Niko mu ne odgovori. Bilo je rano
jutro, i Ana još nije mogla da ode na posao. »Sigurno spava« pomislio je Pavle. Otvoriše se susjedna
vrata i na stepenište izađe sanjivi Dubava. Lice sivo, sa modrim podočnjacima. Pavle je odmah
osjetio, zaudarao je na luk i piće. Kroz odškrinuta vrata Pavle je vidio u krevetu neku debelu ženu,
tačnije, njenu debelu golu nogu i ramena.
Primijetivši njegov pogled, Dubava nogom zatvori vrata.
– Kuda si to pošao, drugarici Borhart? – upita on promuklo gledajući nekuda u ugao. – Nje više
nema tu. Zar ti to ne znaš?
Natmuren, Korčagin ga spitivački pogleda.
– Nisam znao. A kuda je preselila?
Dubava se odjednom naljuti.
– To mene ne interesuje – i, podrignuvši, dodade s prigušenim gnjevom: – A ti došao da je tješiš?
Na vrijeme si došao. Slobodna je, prelazi u akciju. Tebe bar neće odbiti. Toliko puta mi je govorila
da joj se sviđaš ... ili kako to već ženetine kažu. Iskoristi priliku, tu je već jedinstvo i duše i tijela.
Pavle osjeti kako mu obrazi planuše. Uzdržavajući se, reče tiho:
– Kako si se srozao, Mićaj! Nisam se nadao da ću te zateći kao nekog nitkova. A nekad si bio
dobar mladić. Zašto se srozavaš?
Dubava se nasloni na zid. Bilo mu je hladno da stoji bos na cementnom podu pa se ježio. Vrata se
otvoriše i kroz njih proviri sanjiva bucmasta žena.
– Što stojiš tu? Macane, hodi ovamo ...
Dubava joj ne dade da završi, zalupi vrata i nasloni se na njih.
– Dobro si počeo... – reče Pavle. – Koga ti to sebi dovlačiš i do čega će te to dovesti?
Dubavi je, očevidno, dodijao razgovor, i on se prodera:
– Još hoćete da mi komandujete s kim treba da spavam! Dosta ste mi čitali pridike! Možeš da se
vučeš odakle si se dovukao! Idi i reci da Dubava pije i spava sa prostitutkom.
Pavle mu priđe i reče uzbuđeno:
– Mićaj, tjeraj tu strinu, ja bih htio još jednom, posljednji put, da porazgovaram s tobom ...
Dubavino lice potamnje. Okrenu se i uđe u sobu.
– Eh, gad! – proškrguta Korčagin spuštajući se lagano niz stepenice.
*
Prošle su dvije godine. Nepristrano vrijeme brojalo je dane i mjesece, a život bujan, raznovrstan,
ispunjavao je ove dane – naoko jednolične – uvijek nečim novim. Sto šezdeset miliona,
predstavljajući jedan veliki narod koji je prvi u svijetu postao gospodar svoje beskrajne zemlje i
njenih ogromnih prirodnih bogatstava, svojim herojskim i napornim radom podizalo je narodnu
privredu, koju je rat razorio. Zemlja je jačala i oživljavala, i više nije bilo mrtvih dimnjaka još
doskora mračnih i zabačenih fabrika.
Ove dvije godine za Korčagina su prošle u takvom poletnom radu da ih on nije ni primijetio. On
nije umio da živi spokojno, da lijeno zijevajući dočekuje jutro i da liježe tačno u deset sati. On je
žurio u život pun dinamike. I ne samo da je sam žurio nego je i druge gonio.
Žao mu je bilo tratiti vrijeme na spavanje. Koliko puta se u kasnoj noći mogao vidjeti osvijetljen
prozor njegove sobe i u sobi ljudi nadnijeti nad sto! To su oni učili. Za dvije godine je proučen i treći
tom »Kapitala«. Postala je jasna najtananija mehanika kapitalističke eksploatacije.
U okrugu, gdje je radio Korčagin, iznenada se pojavio Razvalihin. Uputio ga je Gubernijski
komitet sa prijedlogom da bude iskorišten kao sekretar Rejonskog komiteta Komsomola. Korčagin
je bio na putu, i u njegovom odsustvu Biro je poslao Razvalihina u jedan od njihovih rejona. Kada se
Korčagin vratio i saznao o tome, ništa ne reče.
Ali samo mjesec kasnije Korčagin je banuo u Razvalihinov rejon. Našao je malo činjenica, ali
među njima su već bile: pijančenje, okupljanje ulizica i zapostavljanje dobrih mladića. Korčagin je
sve ovo iznio na sastanku Biroa, i kad su se svi izjasnili za strogi ukor. Korčagin je neočekivano
rekao:
– Isključiti ga bez prava na ponovno stupanje!
Svi su se iznenadili, kazna im izgledala prestroga, ali Korčagin ponovi:
– Isključiti nitkova. Tom gimnazisti davala se mogućnost da postane čovjek. On se prosto
progurao u naše redove.
Pavle im ispričao o Berezdovu.
– Ja kategorički protestujem protiv Korčaginove izjave. To su lični računi. Svako može o meni da
nabrblja šta hoće. Neka Korčagin iznese dokumente, podatke, činjenice. Ja isto tako mogu da
izmislim da se on bavio krijumčarenjem, i onda, znači, njega treba isključiti. Ne, ne, neka on podnese
pismene dokaze! – vikao je Razvalihin.
– Pričekaj, napisaćemo i dokumente – odgovori mu Korčagin.
Razvalihin je izišao. Korčagin je uspio pa je pola sata kasnije donesena odluka: »Isključuje se iz
redova Komsomola kao tuđ elemenat.«
*
Za vrijeme ljeta Korčaginovi prijatelji su jedan za drugim odlazili na odmor. Ko je bio slabijeg
zdravlja, odlazio je na mora. Snovi o odmoru ljeti su sve obuzimali, i on je otpuštao svoje ljude,
nabavljao im je uputnice za sanatorijume i novčanu pomoć. Oni su odlazili blijedi i iznureni, ali
radosni. Sav njihov posao je padao na Pavlova leđa, i on ga je vukao kao što dobar konj vuče kola
uzbrdo. Njegovi prijatelji vraćali su se preplanuli, puni životne radosti i energije. A onda su odlazili
drugi. I čitavog ljeta ponekog nije bilo, a posao je tekao dalje, i nije se mogao zamisliti dan da
Korčagin ne bude u svojoj sobi.
Tako je prolazilo čitavo ljeto.
Jesen i zimu Pavle nije volio: one su mu donosile mnogo fizičkih muka.
Ovo ljeto on je očekivao s nekim naročitim nestrpljenjem. Teško mu je bilo da i samom sebi
prizna kako ga snaga svake godine sve više izdaje. Bila su dva izlaza: ili da prizna da je nesposoban
da obavlja naporan rad, da prizna da je invalid, ili da ostane na dužnosti sve dok je to moguće. I on je
izabrao ovo posljednje.
Prilikom jednog sastanka Biroa okružnog komiteta Partije pred njega je sjeo stari ilegalac doktor
Bartelik, šef okružnog odjeljenja zdravstvene zaštite.
– Slabo mi izgledaš, Korčagine. Jesi li bio na pregledu ljekarske komisije? Kako je tvoje
zdravlje? Nisi bio, je li? Tako je nisi bio, i ja se ne sjećam da si bio, a treba te pregledati, druškane.
Dolazi u četvrtak, predveče.
Pavle nije došao na komisijski pregled – bio je zauzet, ali Bartelik nije zaboravio na njega, i on
ga je jednoga dana doveo sebi. Kao rezultat pažljivog ljekarskog pregleda (Bartelik je lično u njemu
učestvovao kao neuropatolog) bilo je zapisano:
»Ljekarska komisija smatra za neophodno da se odmah otpusti sa posla i uputi na duže liječenje
na Krim i na dalje ozbiljne procedure, u protivnom slučaju neizbježne su teške posljedice.«
 Ovome je prethodio dugačak popis bolesti na latinskom, iz koga je Korčagin shvatio samo to da
njegova glavna nevolja nije u nogama, nego u teškoj povredi centralnog nervnog sistema.
Bartelik je proveo rješenje komisije preko Biroa i niko nije bio protiv neodložnog oslobođenja
od posla, ali je Korčagin sam predložio da ostane na poslu dok se ne vrati s odmora šef
organizacionog odjeljenja Komsomolskog okružnog komiteta Zbitnjev. Korčagin se bojao da će
Komitet ostati pust. Složili su se, iako se Bartelik suprotstavljao.
Ostale su tri sedmice do prvog Odmora u Pavlovom životu. U ladici njegovog stola već je ležala
uputnica za sanatorijum u Evpatoriji.
Ovih dana Korčagin se prihvatio posla, proveo je plenum Okružnog Komsomola i, ne žaleći
snage, svršavao sve što je zaostajalo da bi mogao putovati miran i spokojan.
I, eto, upravo uoči odmora i odlaska na more, koje nikad u svom životu nije vidio, dogodilo se
ono odvratno što on nikako nije očekivao.
Poslije rada došao je u sobu agitpropa Partije i čekajući na početak sastanka, sjeo na otvoreni
prozor iza ormara za knjige. Kada je ušao, u sobi nikoga nije bilo, ali uskoro je došlo još nekoliko
ljudi. Pavle ih iza ormara nije vidio, ali je poznao glas jednoga. To je bio Fajlo, upravnik okružnog
odjeljenja narodne privrede, lijep, visok, čovjek vojničkog držanja. O njemu je Pavle mnogo slušao
da voli da popije i da se udvara svakoj ljepuškastoj djevojci.
Fajlo je nekad bio partizan, i u zgodnim prilikama je kroz smijeh pričao kako je sjekao glave
mahnovcima – po desetak na dan. Korčagin ga nikako nije podnosio. Jednom je Pavlu došla poznata
komsomolka, počela da plače i priča kako joj je Fajlo obećao ženidbu, a kada je proživio s njom
nedjelju dana, prestao je čak i da joj se javlja. Kod Kontrolne komisije Fajlo je uspio da se opravda,
djevojka nije imala dokaza, ali Pavle joj je vjerovao.
Novodošli nisu ni slutili da se u sobi nalazi i Pavle.
– E, Fajlo, kako idu poslovi? Jesi li uhvatio nešto novo?
To je pitao Gribov, jedan od Fajlovih prijatelja, koji se nije razlikovao od njega. Ko zna zašto, ali
njega su smatrali propagandistom, iako je bio neobično ograničen i veliki tupavac, ali se kočoperio
zvanjem propagandiste i isticao to u svakoj zgodnoj prilici.
– Možeš da mi čestitaš: juče sam obradio Korotajevu. A ti si govorio da mi neće upaliti. He, bato,
kad se ja za neku zakačim, onda možeš biti siguran da... – i Fajlo je dodao prostačku riječ.
Korčagin osjeti drhtavicu, što je kod njega bio znak krajnje uzbuđenosti. Korotajeva je bila šef
okružnog ženskog odjeljenja. Ona je ovamo doputovala kad i on. Na zajedničkom poslu Pavle se
sprijateljio s ovom simpatičnom partijkom, susretljivom i pažljivom prema svakoj ženi i svakome ko
je dolazio k njoj da potraži zaštite ili savjeta. Među radnicima Komiteta Korotajeva je uživala
poštovanje. Ona nije bila udata. Nesumnjivo je bilo da je Fajlo o njoj govorio.
– Da ne lažeš, Fajlo? Tako nešto ne bih mogao reći za nju.
– Ja lažem? Za koga ti mene smatraš? Ja sam i malo bolje obrađivao. Tu treba samo umjeti.
Svakoj ženi treba specifično prilaziti. Neke se predaju već sljedeći dan, ali to je, mora se priznati,
obična jeftinarija. A oko neke moraš čitav mjesec trčkarati. Glavno je – poznavati psihologiju žene. U
svakom pojedinom slučaju potrebno je specifično prilaženje. To ti je, bato moj, čitava nauka, a ja sam
ti u tome pravi profesor. Ha-ha-ha-ha!...
Fajlo se zakocenuo od zadovoljnog smijeha. Družina ga podbadala da priča, bili su nestrpljivi da
saznaju pojedinosti.
 Korčagin se diže i, osjećajući kako mu srce mlati, steže pesnice.
– Naravno, nije se moglo ni pomišljati da Korotajevu dobiješ tako jeftino, ali nisam htio da je
propustim, tim prije što sam se s Gribovom opkladio u čitavih dvanaest boca vina. Tako sam ti ja
prešao u napad. Svratih njoj jedanput, dvaput. Vidim poprijeko me pogleda. A tu još svašta tračaju o
meni – i do nje su, izgleda došle te glasine... Kratko rečeno – frontalni napad neuspješan. A ja ti onda
pređem na okružavanje. Ha-ha!... I sve onako izokola, pričam joj – naratovao se, masu neprijatelja
poubijao potucao se po bijelom svijetu, nevolje svakakve iskusio, i, eto sve dosad nisam našao žene
kakva bi meni trebala, i živim, eto, kao neki usamljeni pas – bez nježnosti i bez prijatelja... I tako sve u
tom pravcu solim i solim iz dana u dan. Kratko rečeno, gađam u slabe tačke. Dobro sam se nagnjavio.
Bilo mi došlo da pljunem na to sve i da završim tu komediju, ali, razumiješ, tu je pitanje principa, i
samo iz principa nisam odustajao... Najzad sam došao do ruke. Kao nagrada za moje strpljenje bilo je
to što sam – mjesto na ženu, na djevojku naletio. Ha-ha! Da pukneš od smijeha!
I Fajlo je produžio svoju gnusnu priču.
Korčagin nije ni znao kako se našao pored Fajla.
– Skote! – zaurla Pavle.
– Jesam li to ja skot ili ti, koji prisluškuješ tuđe razgovore?
Očevidno, Pavle je rekao još nešto jer ga Fajlo zgrabi za grudi.
– Hoćeš da me vrijeđaš?!
I, onako polupijan, udari Korčagina pesnicom.
Korčagin zgrabi šamlicu i jednim udarcem obori Fajla. Korčagin nije imao kod sebe revolvera i
samo to je spasio život Fajlu.
Ali neprijatnost se ipak dogodila: uoči odlaska na Krim, Korčagin se našao pred partijskim
sudom.
U gradskom pozorištu okupila se čitava Partijska organizacija. Slučaj u Agitpropu uzbunio je sve,
i suđenje se pretvorilo u oštru diskusiju. Pitanja načina života, ličnih uzajamnih odnosa i partijske
etike potisnula su pitanja koja se pretresalo. Ovaj slučaj je poslužio kao signal. Fajlo se držao
izazivački, drsko se kesio, govorio da će njegovu stvar razmatrati narodni sud i da će Korčagin za
njegovu razbijenu glavu otići na prisilni rad. Kategorički je odbijao da odgovara na postavljana
pitanja.
– Šta, htjeli biste da tračate na moj račun! Izvinite. Možete da mi prišivate šta hoćete. A to što su se
na mene ženturine naoštrile, to je zato što ja na njih ne obraćam pažnje. Čitava stvar pišiva boba ne
vrijedi. Da se ovo dogodilo osamnaeste, ja bih se s tim psihopatom Korčaginom na svoj način
obračunao. A sada se ovdje može i bez mene!
I napustio je sastanak Partijske organizacije.
Kada se predsjedavajući obratio Korčaginu da ispriča kako je došlo do sukoba, on poče mirno,
ali se osjećalo da se s mukom uzdržava.
– Sve o čemu je riječ, dogodilo se zato što nisam mogao da se suzdržim. Davno je već prošlo to
vrijeme kada sam šakama radio više nego glavom. Dogodila mi se nezgoda, i prije nego što sam
shvatio što radim, Fajlo je dobio po lubanji. Za nekoliko posljednjih godina to je kod mene prvi
slučaj samovoljštine, koju ja sam osuđujem, iako je udarac u suštini bio opravdan. Fajlo je odvratna
pojava u našem komunističkom društvu. Ja ne mogu da razumijem takvu stvar i nikada se neću
pomiriti s time da revolucionar komunist može da bude u isto vrijeme i najpokvareniji skot i nitkov.
Ovaj slučaj nas je primorao da se pozabavimo načinom života naših ljudi, i samo je to pozitivno u
čitavoj ovoj stvari...
Ogromnom većinom partijski kolektiv je glasao za isključenjem Fajla iz Partije. Gribov je dobio
strogi ukor i opomenu zbog lažnog svjedočenja. Ostali učesnici priznali su svoje greške i oni su
dobili ukor.
Bartelik je ispričao u kakvom se stanju nalaze Pavlovi nervi, i skup je burno protestovao kada je
partijski isljednik zatražio da se i Korčagin ukori. Poslije toga isljednik je povukao svoj prijedlog, i
Pavle je bio opravdan.
*
Nekoliko dana poslije voz je nosio Korčagina u Harkov. Na njegovo uporno moljakanje, Okružni
komitet Partije se saglasio da ga stavi na raspoloženje CK Komsomola Ukrajine. Dobio je dobru
karakteristiku i otputovao je. Jedan od sekretara CK Komsomola bio je Akim. Njemu je Pavle i otišao
i ispričao svoj slučaj.
Poslije riječi »bezgranično odan Partiji« Akim je u karakteristici pročitao: »Ima partijsko
držanje, samo u izuzetno rijetkim slučajevima je naprasit do potpunog gubljenja samosavlađivanja.
Uzrok je – teška povreda nervnog sistema.«
– Ipak su ti, Pavluša, zapisali ovu činjenicu na tako dobrom dokumentu. Ali ništa, nemoj da se
sekiraš, takve se stvari događaju čak i jakim ljudima. Putuj na jug, nakupi snage. Kada se vratiš
razgovaraćemo gdje ćeš da radiš.
I Akim mu čvrsto steže ruku.
*
Sanatorijum CK – »Komunar«. Leje ruža, bljesak vodoskoka, zgrade u parku, sve u vinovoj lozi.
Bijele bluze i kupaći kostimi ljudi na odmoru. Mlada ljekarka zapisuje prezime, ime. Prostrana soba u
krajnjoj zgradi, blještava bjelina postelje, čistoća i tišina. Preobučen i osvježen kupanjem u kadi,
Korčagin je požurio moru.
Dokle oko seže – veličanstveno spokojstvo crnoplave, kao uglačani mramor morske pučine.
Negdje u dalekoj plavkastoj sumaglici ono se gubi, a rastaljeno sunce požarom blista na njegovoj
površini. U daljini, kroz jutarnju maglu, naziru se gromade planinskog lanca. Grudi su požudno
udisale životvomu svježinu morskog povjetarca, a oči nisu mogle da se odvoje od tog veličanstvenog
spokojstva plavetnila.
Sve do njegovih nogu mazno se valjao sanjivi talas i lizao zlatni pijesak.


 GLAVA SEDMA

Pored sanatorijuma CK nalazi se veliki park centralne poliklinike. Kroz njega su se komunarci
vraćali s mora. Ovdje, u sjenci gustog platana, pored visokog zida od sivog krečnjaka volio je
Korčagin da se odmara. Ovamo je rijetko ko navraćao. Odavde je mogao da posmatra živo kretanje
ljudi po alejama i stazama parka, uveče da sluša muziku, a ipak da bude udaljen od uznemirujuće
gužve ovog velikog odmarališta.
I danas se Korčagin ovamo zavukao. Sa zadovoljstvom je prilegao u pletenu naslonjaču i, iznuren
morskom i sunčanom kurom, zadrijemao. Mekani peškir i nedočitani »Metež« od Furmanova ležali
su na susjednoj naslonjači. Prvih dana boravka u sanatorijumu njega ulije napuštalo stanje napregnute
nervoze, glavobolja nikako nije popuštala. Profesori su još uvijek izučavali njegovo komplikovano i
rijetko oboljenje. Mnogokratni pregledi, slušanja i kucanja zamarali su Pavla i dozlogrdili mu.
Stažistkinja na klinici, sa čudnim prezimenom Jerusalimčik, simpatična partijka, teško je nalazila
svoga pacijenta i strpljivo ga nagovarala da pođe s njom do ovog ili onog specijaliste.
– Časna riječ, ja sam se umorio od toga svega! – govorio je Pavle. – Pet puta na dan pričaj jedno
te isto, »Nije li vaša baka bila luda, nije li vaš pradjed bolovao od reumatizma?« A đavo bi ga znao
od čega je on bolovao, ja ga nikad ni vidio nisam! I onda svaki hoće da me nagovori da priznam
kako sam bolovao od gonoreje ili nečeg još goreg, a meni, časna riječ, dolazi da za to nekoga lupim
po ćeli. Dajte mi mogućnosti da se odmorim! Ako produže da me ovako izučavaju čitav mjesec i po
dana, ja ću postati socijalno opasan.
Stažistkinja se smijala i odgovarala šalom, ali već za nekoliko minuta, uzevši ga pod ruku i
pričajući mu putem neku zanimljivost, dovela bi ga hirurgu.
A danas nije bilo pregleda. Do ručka je sat vremena. Kroz drijemež on čuje nečije korake. Nije
otvarao oči: »Pomisliće da spavam, i otići će.« Uzaludno se nadao: škripnu naslonjača, neko sjede.
Nježni miris parfema govorio je da pored njega sjedi žena. Otvori oči. Prvo što je vidio bila je
zasljepljujuće bijela haljina preplanule noge u papučama od Sofijana, a onda dječački podšišana
glavica, dva krupna oka, niz otšrih mišjih zuba. Ona se zbunjeno nasmiješila.
– Izvinite, možda sam vas uznemirila?
Korčagin ne odgovori. To nije bilo učtivo, ali on se nadao da će njegova susjetka da ode.
– Je li ovo vaša knjiga?
Ona je listala »Metež«.
– Da, moja.
Minuta ćutanja.
– Recite mi, druže, jeste li vi iz sanatorijuma »Komunar«?
Korčagin se nestrpljivo pokrenu. »Odakle je đavo ovamo donese? I to mi se zove odmaranje.
Sada će još da upita od čega bolujem. Moraću da odem.« Reče suho:
– Ne.
– A meni se čini da sam vas vidjela tamo.
 Pavle se već dizao kada iza njega upita dubok ženski glas:
– Doro, zašto si se ovamo zavukla?
Na kraj naslonjača sjede preplanula punačka plavuša u sanatorij umskom kupaćem kostimu.
Bacivši letimičan pogled na Korčagina, upita:
– Druže, čini mi se ja sam vas negdje vidjela. Vi radite u Harkovu?
– Da, u Harkovu.
– A gdje radite?
Korčagin odluči da završi ove duge razgovore, i odgovćri:
– U čistačkim kolima! – i nehotice se trgnu od njihovog smijeha.
– Ne bi se moglo reći da ste baš mnogo učtivi druže.
Tako je počelo njihovo prijateljstvo, i Dora Rodkina, član Biroa harkovskog Gradskog komiteta
Partije, mnogo puta se sjećala smiješnog početka njihovog poznanstva.
*
Sasvim neočekivano Korčagin je sreo Žarkog. To se dogodilo u bašti sanatorijuma »Talas«, u
koji je Korčagin došao na posijepodnevni koncert. I, ma kako ti izgledalo čudnovato, fokstrot ih je
sastavio.
Poslije istupanja debele pjevačice, koja je uz burne gestikulacije pjevala »Plamsala je noć ushitom
sladostrašća«, na pozornicu je istrčao jedan par. On – u crvenom cilindru, polugo, sa nekakvim
obojenim kopčama na bedrima i drečavom mašnom preko bijelog plostrova. Jednom riječju: glupa
parodija divljaka. Ona – ljupka, sa mnogo tkanine na sebi. Uz oduševljenu graju nepmanovaca sa
bikovskim vratovima, koji su stajali za naslonjačama i ležajima sanatorijumskih bolesnika, ovaj par
je počeo da se izvija u brzom fokstrotu. Nešto odvratnije teško je bilo zamisliti. Uhranjeni muškarac
u svom idiotskom cilindru i nakinđurena žena, pripivši se jedno uz drugo, izvijali su se u raskalašnim
pozama. Iza Pavlovih leđa je dahtala neka, kao bačva debela prilika. Korčagin se upravo bio okrenuo
da pođe kada se u redu do same pozornice neko diže i gnjevno uzviknu:
– Dosta je prostitucije! Idite do đavola!
Pavle poznade Žarkog.
Klavirista prekide sviranje, violina ciknu posljednji put i zamuknu. Par na pozornici prestade da
se izvija. Oni iza stolica počeše da negoduju:
– Kakav je to bezobrazluk da se prekida program!
– Čitava Evropa pleše!
– Bezobrazluk!
Iz grupe komunara zazvižda sekretar čerepoveckog Sreskog komiteta Komsomola Serjoža
Žbanov. Njemu se pridružiše i drugi, i par s podijuma nestade kao da ga vjetar odnese. Blebetavi
konferansje, sličan nekom lakeju, saopšti da trupa odlazi.
– Sretan joj put u nepovrat! Svom djedu kaži da je u Moskvi traži! – uz opšti smijeh isprati ga neki
mladić u sanatorijumskom mantilu.
Korčagin je pronašao Žarkog. Dugo su sjedili u Pavlovoj sobi. Žarki je radio kao agitprop u
Okružnom komitetu Partije.
– Oženio sam se. Uskoro ću imati kćerku ili sina – rekao je Žarki.
– Oho, a ko ti je žena? – začudio se Korčagin.
 Žarki izvuče iz džepa fotografiju.
– Poznaješ?
Na fotografiji su bili on i Ana Borhart.
– A gdje je Dubava? – čudeći se još više, upita Pavle.
– Dubava je u Moskvi. Poslije isključenja iz Partije, napustio je Komunistički univerzitet i sada
uči u MVTU23. Kako se priča, ponovo je primljen u Partiju. A nije trebalo! On je zatrovan čovjek... A
znaš li gdje je Ignjat? On ti je sada pomoćnik direktora brodogradilišta. O ostalima malo znam.
Razišli smo se na razne strane. Radimo u raznim krajevima zemlje, a ipak je prijatno sresti se i sjetiti
prošlih dana – govorio je Žarki.
U sobu je ušla Dora i s njom nekoliko ljudi. Visoki Tambovac je zatvorio vrata. Dora pogleda na
orden Žarkog i upita Pavla.
– Je li tvoj drug član Partije? Gdje radi?
Ne znajući o čemu se radi, Pavle ukratko ispriča ko je Žarki.
– Onda neka ostane. Upravo su doputovali neki drugovi iz Moskve. Oni će nam ispričati
posljednje partijske novosti. Odlučili smo da se kod tebe sastanemo na neku vrstu zatvorene sjednice
– objasni Dora.
Gotovo svi prisutni bili su stari boljševici, izuzimajući, naravno, Korčagina i Žarkog. Član MKK
Bartašev ispričao im je o djelatnost nove opozicije sa Trockim, Zinovjevom i Kamenjevom na čelu.
– U ovakvoj napregnutoj situaciji mi moramo biti na svojim mjestima – završi Bartašev. – Već
sutra ja odlazim.
Tri dana poslije sastanka u Pavlovoj sobi sanatorijum je opustio prije određenog roka. Otputovao
je i Pavle ne iskoristivši određeno vrijeme boravka u sanatorijumu.
U CK Komsomola nisu ga dugo zadržavali. Bio je određen za sekretara Okružnog komiteta
Komsomola u jednom industrijskom okrugu, i već sedmicu dana kasnije gradski aktiv organizacije
slušao je njegov prvi govor.
U kasnu jesen je automobil okružkoma, kojim su putovali Korčagin i dva druga radnika u jedan
od udaljenih rejona, sletio s druma u jarak i prevrnuo se.
Svi su bili povrijeđeni. Korčaginu je zgnječeno koljeno desne noge. Za nekoliko dana dovezli su
ga u hirurški institut u Harkov. Poslije pregleda oteklog koljena i rentgenskih snimaka, ljekarski
konzilijum se izjasnio za hitnu operaciju.
Korčagin je pristao.
– Onda sutra ujutro – reče na kraju ugojeni profesor koji se nalazio na čelu konzilijuma i ustade.
Za njim izađoše i ostali.
Mala svijetla bolesnička soba za jednoga. Besprijekorna čistoća i davno već zaboravljeni
specifični bolnički zadah. Korčagin razgleda oko sebe. Noćni ormarić sa pokrivačem, bijelim kao
snijeg, bijela šamlica – i to je sve.
Bolničarka mu donese večeru.
Pavle odbi da večera. U polusjedećem stavu pisao je pisma u krevetu. Bol u nozi mu je smetao da
misli.
Upravo kada je završio četvrto pismo, otvoriše se vrata, i Korčagin ugleda kod svoga kreveta
mladu ženu u bijelom mantilu i u istoj takvoj kapi.
 U pred večernjem sumraku vidje njene tanke obrve i krupne oči, koje su izgledale crne. U jednoj
ruci je držala tašnu, u drugoj list papira i olovku.
– Ja sam vaš ordinarijus, – reče ona – danas sam dežurna. Sad ćemo se prihvatiti pitanja i vi ćete,
htjeli ne htjeli, morati da mi sve ispričate o sebi.
Ordinator se ljubazno nasmiješi, i taj osmijeh učini »ispitivanje« manje neprijatnim. Cijeli sat je
Korčagin pričao ne samo o sebi nego i o svojim prababama.
*
U operacionoj sali nalazi se nekoliko ljudi sa gazom preko nosa.
Bljesak nikla na hirurškim instrumentima, uski sto i pod njim ogroman lavor. Kada je Korčagin
legao na sto, profesor je završio pranje ruku. Iza njega se vršile brze pripreme za operaciju. Pavle se
okrenu. Sestra je ređala lancete i kliješta. Ordinator Bažanova odmotavala je zavoj na nozi.
– Druže Korčagine, ne gledajte ovamo, to neprijatno djeluje na nerve – tiho mu dobaci ona.
– Doktore, o čijim vi to nervima govorite? – Korčagin se ironično nasmiješi.
Nekoliko minuta kasnije gusta maska mu pokri lice. Profesor mu reče:
– Ništa nemojte da se uzbuđujete, sada ćete dobiti hloroform. Dišite duboko, kroz nos, i brojte.
Prigušeni glas ispod maske mirno odgovori:
– Dobro. Samo unaprijed molim da me izvinete za moguće nepristojne izraze.
Profesor nije mogao a da se ne nasmiješi.
Prve kapljice hloroforma, zagušljivi i odvratni zadah.
Korčagin duboko udahnu i, trudeći se da izgovara jasno, poče da broji.
Tako je on ulazio u prvi čin svoje tragedije.
*
Ni sam ne znajući zašto je tako uzbuđen, Artjom gotovo napola pocijepa koverat. Pročitavši prve
redove, on više nije mogao da odvoji pogleda od pisma.
Artjome! Mi vrlo rijetko pišemo jedan drugome. Jedanput, ponekad dvaput godišnje. Ali zar je
stvar u broju? Pišeš mi da si iz Šepetovke sa porodicom preselio u kazatinsku ložionu da bi iščupao
žile. Kako se meni čini, te žile su – nazadna, sitnoposjednička psihologija Stjoše, njena porodica i
drugo. Prevaspitavati ljude Stjošinog tipa teška je stvar i bojim se da ti to neće poći za rukom. Kažeš:
teško je učiti pod starost. Ali to kod tebe ne ide baš tako slabo. Ti nisi u pravu što tako uporno odbijaš
da sa proizvodnje odeš na dužnost predsjednika Gradskog sovjeta. Ti si se borio za vlast. Nemoj da
odbijaš, nego još sutra preuzmi Gradski sovjet i počinji da djeluješ.
Sada – malo o sebi. Sa mnom se događa nešto neprijatno.
Postao sam česti bolnički gost, dva puta su me rezali, mnogo je krvi proliveno, izgubljeno
mnogo snage, a niko još ne može da mi kaže kada će tome doći kraj.
Napustio sam posao i našao sebi novu profesiju – profesiju »bolesnika«. Podnio sam gomilu
patnji, a rezultat svega toga je – ukočenost u koljenu desne noge, nekoliko šavova na tijelu i, najzad,
posljednje ljekarsko otkriće: udarac koji sam prije sedam godina zadobio u kičmu, kako mi sada
kažu, može me skupo koštati. Spreman sam da izdržim sve moguće samo da mi se vratiti na rad.
Za mene nema ništa strašnije od pasivnog života. Na tako nešto ne mogu čak ni da pomislim. Eto
zašto pristajem na sve, ali poboljšanja nema i oblaci su sve gušći. Poslije prve operacije, čim sam
prohodao, vratio sam se na posao, ali su me uskoro vratili nazad. Sada sam dobio uputnicu za
sanatorijum »Majnak« u Evpatoriji. Sutra odlazim. Nemoj da se brineš, Artjome, mene nije lako
otjerati u grob. Ja imam životne snage za trojicu. Još ćemo mi da radimo, bato. ćuvaj zdravlje, nemoj
da vučeš po deset pudova. Partiju kasnije skupo stoji remont. Godine nam daju iskustvo, učenje –
znanje, a sve to ne radi toga da bismo gostovali po raznim bolnicama. Stežem ti ruku.
Pavle Korčagin.
U vrijeme kada je Artjom, mršteći svoje guste obrve, čitao bratovljevo pismo, Pavle se u klinici
opraštao od Bažanove. Pružajući mu ruku, ona ga pitala:
– Vi sutra putujete za Krim? Gdje ćete da provedete današnji dan?
Korčagin je odgovorio:
– Upravo treba da dođe drugarica Rodkina. Današnji dan i noć ću provesti u njenoj porodici, a
ujutro će me ona otpratiti na stanicu.
Bažanova je poznavala Doru, koja je često dolazila Pavlu.
– A sjećate li se, druže Korčagine, našeg razgovora o tome da ćete se prije odlaska vidjeti s
mojim ocem? Ja sam mu sve podrobno ispričala o vašem zdravlju. Željela bili da vas on pregleda. To
biste mogli večeras učiniti.
Korčagin odmah pristade;
Te iste večeri Irina Vasiljevna je uvela Pavla u prostrani kabinet svoga oca.
Čuveni hirurg je u prisustvu svoje kćeri pažljivo pregledao Pavla. Irina je iz klinike donijela sve
rentgenske snimke i analize. Pavle nije mogao da ne primijeti iznenadno blijedilo na licu Irine
Vasiljevne poslije očevog objašnjenja na latinskom jeziku. Pokušavajući da nešto pročita u njegovim
pronicavim očima, Pavle je posmatrao profesorovu veliku ćelavu glavu, ali Bažanov je bio potpuno
nedokučiv.
Kada se Pavle obukao, Bažanov se učtivo oprostio s njim i pošao na neku sjednicu. Kćeri je
naložio da Korčaginu kaže njegov nalaz.
U sobi Irine Vasiljevne, koja je bala neobično ukusno namještena, Korčagin prileže na divan
očekujući da ona progovori. A njoj je bilo teško, ona nije znala ni kako da počne ni šta da mu kaže.
Otac joj je rekao da medicina još uvijek nema sredstva koje bi bilo u stanju da zaustavi ubitačni
proces upale koja se razvijala u Korčaginovom organizmu. On je bio protiv hirurških intervencija.
»Tog mladog čovjeka – rekao joj je – očekuje tragedija nepokretnosti, i mi smo nemoćni da to
spriječimo.«
Kao ljekar i prijatelj, ona nije mogla da mu kaže sve i oprezno se izražavajući rekla mu je samo
mali dio istine.
– Druže Korčagine, ja sam uvjerena da će evpatorijsko blato napraviti preokret, i vi ćete u jesen
moći da se Vratite na posao.
Govoreći ovo, ona je zaboravila da je prate dva oštra oka.
– Iz vaših riječi, tačnije, iz svega toga što vi ne iskazujete do kraja, shvatam svu ozbiljnost svoga
položaja. Sjećate li se, ja sam vas molio da sa mnom uvijek govorite otvoreno. Od mene ne treba
ništa da krijete, ja neću pasta u nesvijest i neću se ubiti. Ali ja hoću da znam šta me očekuje – reče
Pavle.
Bažanova je pribjegla šali.
Tako te večeri Pavle ne saznade istinu o svojoj sutrašnjici. Kada su se rastajali, Bažanova mu tiho
reče:
 – Druže Korčagine ne zaboravljajte na moje prijateljstvo, u vašem životu svašta se može dogoditi.
Ako vam bude potrebna moja pomoć ili savjet, pišite mi. Ja ću učiniti sve što je moguće.
Ona je gledala kroz prozor kako visoka figura u kožnom kaputu, s naporom se poštapajući,
hramlje od ulaza prema fijakeru.
*
Opet Evpatorija. Južna žega. Bučni preplanuli ljudi u okruglim vezenim kapicama. Automobil za
deset minuta dovozi putnike do jednospratne zgrade od sivog krečnjaka, do sanatorijuma »Majnak«.
Dežurni ljekar razmješta novodošle po sobama.
– Druže, sa čijom uputnicom vi dolazite? – upita on Korčagina kada se zaustavi ispred sobe broj
11.
– CK KP (b) U.
– Onda ćemo vas ovdje smjestiti zajedno sa drugom Ebnerom. On je Nijemac i molio je da mu
damo za sobnog druga nekog Rusa – objasni ljekar i pokuca na vrata.
Iz sobe se začu odgovor na nepravilnom ruskom jeziku.
– Slobodno.
Ostavivši svoj kofer, Pavle se okrenu plavokosom muškarcu lijepih, živih, plavih očiju, koji je
ležao na krevetu. Nijemac ga dočeka s osmijehom.
– Guten Morgen, Genossen. Htio sam da kažem, zdravo – popravi se on i pruži Pavlu blijedu ruku
sa dugačkim prstima.
Nekoliko minuta kasnije Pavle je već sjedio pored njegovog kreveta i među njima se vodio živ
razgovor na onom »međunarodnom« jeziku u kome riječi igraju pomoćnu ulogu, a nerazumljivu
rečenicu dopunjuje pretpostavka, gestikulacija i mimika – uopšte sva sredstva nepisanog esperanta.
Pavle je već znao da je Ebner njemački radnik.
U dane hamburškog ustanka 1923. godine Ebner je dobio metak u bedro, a sada se, eto, otvorila
stara rana i oborila ga u postelju. Bez obzira na bolove, on se držao bodro, time je odmah stekao
Pavlovo poštovanje.
Boljeg susjeda Korčagin nije mogao ni zamisliti. Ovaj se neće jadati i pričati o svojim bolestima
od jutra do mraka. Naprotiv, s njim će zaboraviti i svoju sopstvenu nevolju.
»Šteta samo što ja njemački ne umijem ni da beknem« žalio je Pavle.
*
U uglu bašte nekoliko naslonjača, sto od bambusove trske i dvoja kolica. Ovdje su poslije
ljekarske procedure po čitav dan provodili petorica koje su bolesnici prozvali »Izvršni komitet
Kominteme«.
U jednim kolicima, u poluležećem stavu, nalazio se Ebner, u drugima – Korčagin, kome je
zabranjeno da hoda, troje ostalih su bili: nezgrapni Estonac Vajman, službenik Narodnog
komesarijata trgovine Krimske Republike, Marta Laurin – Letonka, tamnooka mlada žena slična
osamnaestogodišnjoj djevojci, i Ledenjev – Sibirac, visoka ljudeskara sijedih sljepoočnica. Stvarno,
ovdje je bilo pet nacionalnosti: Nijemac, Estonac, Letonka, Rus i Ukrajinac. Marta i Vajman su
govorili njemački i služili su Ebneru kao prevodioci. Pavla i Ebnera sprijateljila je zajednička soba,
Martu i Vajmana je zbližilo s Ebnerom znanje jezika, a Ledenjeva s Korčaginom – šah.
Sve do dolaska Inokentija Pavloviča Ledenjeva Korčagin je bio šahovski »prvak« sanatorijuma.
Poslije uporne borbe za prvenstvo, on je ovu titulu osvojio od Vajmana. Vajman je bio pobijeđen i to
je flegmatičnog Estonca izbacilo iz ravnoteže. On dugo nije mogao da oprosti Korčaginu ovaj poraz.
Ali uskoro se u sanatorijumu pojavio visok starac, neobično mladalačkog izgleda za svojih pedeset
godina, i predložio Korčaginu da odigraju partiju. I ne pomišljajući na opasnost koja ga očekuje,
Korčagin spokojno poče kraljičinim gambitom, na koji Ledenjev odgovori otvaranjem centralnih
pioma. Pošto je bio »prvak«, Pavle je morao da igra sa svakim novodošlim šahistom, i mnoštvo ljudi
se okupljalo da gleda ove partije. Već poslije devetog poteza Korčagin je primijetio kako ga
nastupajući, sistematski koče pioni Ledenjeva, i on shvati da se pred njim nalazi opasan partner. Pavle
je sada žalio što je tako neoprezno počeo ovu partiju.
Poslije tročasovne borbe, bez obzira na sve njegove napore i naprezanja, Pavle je bio prisiljen da
se preda prije nego ma ko od prisutnih on je uvidio da gubi partiju, i pogledao je svoga partnera.
Ledenjev mu se očinski dobrodušno nasmiješio. Pavle je shvatio da je i on vidio njegov poraz.
Estonac, koji je ovu partiju pratio s uzbuđenjem i neprikrivenom željom da Korčagin izgubi, još ništa
nije primjećivao.
– Ja se uvijek držim do posljednjeg piona – reče Pavle, i Ledenjev odobravaj uče klimnu glavom
na ovo samo njemu shvatljive riječi.
U toku pet dana Korčagin je s Inokentijem Pavlovičem odigrao deset partija – sedam je izgubio,
dvije dobio i jednu remizirao.
Vajman je trijumfovao:
– E, baš vam. hvala, druže Ledenjeve! Dobro ste ga udesili! Tako mu i treba. On je udesio sve nas,
stare šahiste, ali sada je i sam naletio na starca. Ha-ha-ha!...
– Neprijatno kada se gubi, ha? – peckao je on svog pobijeđenog pobjednika.
Korčagin je izgubio titulu »prvaka«, ali je, umjesto ove beznačajne počasti, u Inokentiju
Pavloviču našao čovjeka koji mu je docnije postao drag i blizak. Korčaginov poraz na šahovskom
polju nije bio slučajan. On je shvatio samo površnu strategiju šahovske igre, i sada je izgubio od
majstora koji je znao sve tajne šahovske igre.
Korčagin i Ledenjev imali su jedan zajednički datum: Korčagin se rodio iste godine kada je
Ledenjev stupio u Partiju. Oni su bili tipični predstavnici mlade i stare boljševičke garde. Jedan je
imao – veliko životno i političko iskustvo, mnoge godine ilegalnog rada, carskih tamnica, a onda –
odgovoran državnički rad; drugi – vatrenu mladost i samo osam godina borbe, koje su bile u stanju
da spale mnoge živote. I obojica su – i stari i mladi – imali vatreno srce i upropašteno zdravlje.
Uveče se Ebnerova i Korčaginova soba pretvarala u klub. Odavde su izlazile sve političke
novosti. Uveče je u sobi broj 11 bilo bučno. Obično je Vajman pokušavao da ispriča neki masan vic,
ali bi odmah dospio pod unakrsnu vatru Marte i Korčagina. Marta je umjela da ovog ljubitelja viceva
ućutka svojom duhovitom ironijom, a kada ovo nije pomagalo, umiješao bi se Korčagin.
– Vajmane, zašto ti ne bi pitao? Možda se nama uopšte ne sviđaju tvoje »duhovitosti« ...
– Ja uopšte ne razumijem kako se to kod tebe uklapa... – uzbuđenim tonom počeo bi Korčagin.
Vajman bi otromboljio mesnatu usnu i njegove uske oči ironično su klizile s lica na lice.
– Mora ćemo da organizujemo inspekturu morala pri Glavnopolitprosvjetu i da preporučimo
Korčagina za glavnog inspektora. Ja razumijem Martu, ona je, po svojoj profesiji, ženska opozicija,
ali Korčagin glumi nevinog dječaka, nešto kao komsomolsko mladunče ... I, onda, uopšte ne volim
kada pile kokoš uči.
Poslije ovakve uzbudljive prepirke o komunističkoj etici pitanje masnih viceva bilo je postavljeno
na principijelno razmatranje. Marta je prevela Ebneru gledišta učesnika diskusije.
 – Erotiše vice to ne dobra stvar, ja solidaran s Pavluša – izjavio je Adam.
Vajman je morao kapitulirati. On je od toga pravio šale, ali viceva više nije bilo.
Martu je Korčagin smatrao kornsomolkom, mislio je da nema više od devetnaest godina. Bio je
veoma iznenađen kada je jednog dana u razgovoru s njom saznao da je ona član Partije od
sedamnaeste godine, da ima trideset i jednu godinu i da je bila jedan od aktivnih radnika letonske
Kompartije. Osamnaeste godine bijeli su je osudili na smrt, ali ju je sovjetska Vlada, zajedno s
ostalim drugovima, spasla putem razmjene. Sada je radila u »Pravdi« i istovremeno završavala
visoku školu. Korčagin nije ni primijetio kako je počelo njihovo zbližavanje, ali ona je često dolazila
Ebneru i postala nerazdvojan član njihove »petorke«.
Ilegalac Eglit, takođe Letonac, lukavo je zadirkivao:
– Martočka, a šta je s jadnim Ozolom u Moskvi? Ne valja tako!
Svako jutro, minutu prije ustajanja, u sanatorijumu bi zvonko zakukurijekao pijetao. Ebner je to
tako vješto činio da je personal išao po čitavom sanatorijumu i tražio pijetla koji je na neki nepoznat
način dospio u sanatorijum, ali sva njihova traganja bila su uzaludna. To je Ebneru činilo veliko
zadovoljstvo.
Krajem mjeseca stanje Pavlovog zdravlja naglo se pogoršalo. Ljekari su mu naredili da se ne diže
iz postelje. To je Ebnera veoma ožalostilo. Zavolio je ovog mladog boljševika, koji nikada nije
padao duhom, uvijek bio pun životne radosti i energije a koji je tako rano izgubio zdravlje. A kada
mu je Marta rekla da ljekari predskazuju Korčaginu tragičnu budućnost, Ebner se neobično uzbudio.
Sve do odlaska iz sanatorijuma Korčaginu nije bilo dozvoljeno kretanje.
Pavlu je polazilo za rukom da sakrije od drugih svoje patnje, samo se Marta, po blijedilu njegova
lica, dosjećala koliko se muči. Nedjelju dana pred istek roka, Pavle je dobio od Ukrajinskog CK
pismo u kome mu se saopštavalo da mu se odmor produžuje za dva mjseca i da je, prema zaključku
sanatorijurnske komisije, njegovo vraćanje na posao pri sadašnjem stanju zdravlja nemoguće.
Zajedno s pismom stigao mu je i novac.
Pavle je ovaj udarac primio kao što je nekad primao Žuhrajeve udarce kada ga je ovaj učio
boksu: tada je takođe padao, ali se odmah dizao.
Neočekivano je dobio pismo od matere. Starica je pisala da nedaleko od Evpatorije u
pristanišnom gradu, živi njena stara prijateljica Albina Kljucam, s kojom se nije vidjela već petnaest
godina, i da ga ona veoma moli da ode kod nje. Ovo slučajno pismo odigralo je veliku ulogu u
Pavlovu životu.
Nedjelju dana kasnije drugovi iz sanatorijuma toplo su ispratili Korčagina na pristanište.
Rastajući se od njega, Ebner ga kao brata zagrlio i poljubio. Marta je nestala, i Pavle je otputovao ne
oprostivši se s njom.
Stigavši u fijakeru pred malu kuću u bašti, Korčagin posla svog pratioca da upita da li tu stanuju
Kjucamovi.
Porodica Kjucam se sastojala od pet članova: Albina Kjucam – majka, puna postarija žena, sa
teškim pogledom crnih očiju i tragovima nekadašnje ljepote na starom licu, njene dvije kćeri – Ljolja
i Taja, mali Ljoljin sinčić i stari Kjucam, neprijatan debeljko, sličan nerastu.
Kjucam je radio u kooperativi, mlađa kći, Taja, radila je kao prosta radnica, starija, Lolja, bivša
daktilografkinja, nedavno se razišla s mužem, pijanicom i grubijanom, i sada je bila bez posla.
Njegovala je sinčića i pomagala majci u domaćim poslovima.
 Osim kćerki, imali su i sina Žorža, ali on se sada nalazio u Lenjingradu.
Porodica Kjucam srdačno je primila Korčagina. Samo je stari Kjucam omjerio gosta neprijatnim
i suzdržljivim pogledom.
Pavle je strpljivo ispričao Albini sve što je znao iz porodične hronike Korčaginovih a uzgred se
raspitivao o njihovom životu.
Ljolja je imala dvadeset i dvije godine. Podšišana, jednostavna, kesten jave kose i otvorena lica,
odmah se sprijateljila s Pavlom i rado ga upoznavala sa svim porodičnim tajnama. Od nje je saznao
da je stari despotski grubo pritegao čitavu porodicu, da guši svaku inicijativu i najmanje ispoljavanje
volje. Ograničen, cjepidlaka, prije porodicu držao u vječitom strahu i time izazvao neprijateljstvo
djece i mržnju žene, koja se već dvadeset pet godina borila protiv njegovog despotizma. Kćerke su
uvijek bile na materinoj strani, i ove stalne porodične svađe trovale su im život. Tako su njihovi dani
prolazili u beskrajnim sitnim i krupnim uvredama.
Drugi izrod njihove porodice bio je Žorž. Prema Ljoljinim riječima, to je tipični vjetropir,
hvalisavac, ljubitelj dobra jela i elegantne odjeće, a isto tako volio je i da popije. Završivši srednju
školu, Žorž – majčin ljubimac – zatražio je od matere da mu nabavi novac za njegov odlazak u
prijestornicu.
– Hoću da se upišem na univerzitet. Neka Ljolja proda svoj prsten, a i ti prodaj svoje stvari. Meni
su potrebne pare, a gdje ćete ih vi naći, mene se ne tiče.
On je vrlo dobro znao da ga majka ni u čemu ne može odbiti, i on je tu njenu slabost
zloupotrebljavao na najbezobzimiji način. Prema sestrama se odnosio s omalovažavanjem i smatrao
ih nižim od sebe. Sve što je mogla da izvuče od muža, mati je, zajedno sa Tajinom zaradom, slala
sinu. A on je, propavši na ispitu, veselo živio kod svoga ujaka i terorisao majku svojim telegramima
da mu šalje novac.
Mlađu kćerku, Taju, Pavle je vidio tek kasno uveče. Mati joj je u predsoblju šapatom ispričala o
dolasku gosta. Pozdravljajući se s Pavlom, ona mu zbunjeno pruži ruku i do ušiju pocrvenje pred
nepoznatim mladićem. Pavle nije odmah pustio njenu čvrstu ruku, na kojoj su se osjećali žuljevi.
Ta osamnaestogodišnja djevojka nije bila neka ljepotica, ali njene krupne smeđe oči, tanke obrve
mongolskog tipa, lijepa linija nosa i svježe jogunaste usne činili su je privlačnom; mladim jedrim
grudima bilo je tijesno pod prugastom radnom bluzom.
Sestre su živjele u dvjema malim sobama. U Tajinoj sobici se nalazio – uzan željezni krevet,
komoda sa raznim sitnicama i malim ogledalom na njoj, a na zidu, vjerovatno, trideset fotografija i
razglednica. Na oknu dvije saksije sa crvenim geranijumom i blijedoružičastim lijepim katama.
Zavjesa od muslina opšivena plavom vrpcom.
– Taja ne voli da pušta u svoju sobu predstavnike muškog pola, a za vas, vidite, pravi izuzetak –
šalila se Ljolja sa svojom sestrom.
Slijedeće veče pili su čaj u sobi u kojoj su živjeli stari. Taja je bila u svojoj sobici i slušala
razgovor. Kjucam je pažljivo miješao šećer u čaši i preko naočala ljutito pogledao gosta, koji je
sjedio prema njemu.
– Nimalo mi se ne sviđaju ovi sadašnji porodični zakoni! – govorio je on. – Hoćeš da se ženiš –
ženi se, hoćeš da se razvedeš – razvodi se. Potpuna sloboda.
Zagrcnu se i zakašlja se. Odahnuvši, pokaza na Ljolju:
– Eto, ona, vezala se sa svojim, ni pitala nije, a sada se rastala, i opet bez pitanja. Pa sada, raduj se,
hrani i nju i još nečije tamo dijete. Bezobrazluk!
 Ljolja pocrvenje i sakri oči pune suza.
– A šta, zar je ona, po vašem mišljenju, morala da živi s tim parazitom? – upita Pavle ne skidajući
s njega svoj divlji, plamteći pogled.
– Trebalo je gledati za koga polazi.
U razgovor se umiješa Albina. S mukom uzdržavajući negodovanje, ona poče isprekidano:
– Stari, zašto pred tuđim zapodjevaš takav razgovor? Mogli bismo da razgovaramo o nečem
drugom, a ne o tome.
On se trže prema njoj.
– Ja znam što govorim! Otkad ste vi to počeli da mi prigovarate?
Te noći je Pavle dugo razmišljao o porodici Kjucam, slučajno dospjevši ovamo, bio je primoran
da učestvuje u ovoj porodičnoj drami. Razmišljao je kako da pomogne majci i kćerkama da se izbave
iz tog ropstva. Njegov lični život ga ograničavao, nikada mu nije bilo teže da preduzima neke
odlučne mjere, jer pred njim samim iskrsavala su neriješena pitam ja.
Bio je samo jedan izlaz: da se razdvoji ta porodica i da majka sa svojim kćerkama zauvijek ode
od Kjucama. Ali to nije bilo tako jednostavno. On nije mogao da se bavi ovom porodičnom
revolucijom: za nekoliko dana on odlazi odavde i možda se nikada više neće vidjeti s ovim ljudima.
Nije li bolje da se sve prepusti normalnom toku i da ne diže prašinu u ovoj niskoj i tijesnoj kućici?
Ali odvratni lik domaćina kuće nije mu davao mira. Pavle je stvorio nekoliko planova, ali su svi
izgledali neizvedivi.
Sutradan je bila nedjelja, i kada se Pavle vratio iz grada, kod kuće je zatekao samo Taju: ostali su
otišli rođacima u goste.
Pavle je ušao u njenu sobu i, onako umoran, sjeo na stolicu.
– Zašto ti ne ideš da se prošetaš, da se razonodiš? – pitao je Pavle.
– Ne ide mi se nikuda – tiho odgovori ona.
Pavle se sjeti svojih sinoćnjih planova, i odluči da ih provjeri.
Žureći da ga neko ne bi pomeo, poče otvoreno:
– Slušaj, Taja, daj da govorimo jedno drugom »ti« – šta će nam te kineske ceremonije? Ja uskoro
odlazim. Sreo sam se s vama kada sam i sam u teškom položaju, a da nije tako, mi bismo čitavu tu
stvar malo drukčije okrenuli. Da je ovo ispalo prije godinu dana, mi bismo odavde otputovali svi
zajedno. Za takve ruke kao što su tvoje i Ljoljine našao bi se posao! Sa starim treba likvidirati, njega
je nemoguće obraditi. Ali sada je to nemoguće. Ja sam još ne znam šta će sa mnom da bude, eto zašto
se osjećam, tako reći golorukim. Šta sada da se radi? Ja ću pokušati da se vratim na rad. Ljekari su mi
napisali sam vrag zna šta, i sada me drugovi ganjaju da se liječim do beskonačnosti. Ali to ćemo mi
već da preokrenemo... Ja ću pisati materi, i mi ćemo da vidimo kako ćemo dokrajčiti s tom gužvom.
Ja vas tako neću ostaviti. Samo, evo šta, Tajuša: vaš život, a osobito tvoj, mora se naglavačke
prevrnuti. Imaš li ti za tako nešto snage i volje?
Taja podiže glavu i odgovori tiho:
– Htjela bih, a ne znam da li imam snage.
Ova neodlučnost Pavlu je bila razumljiva.
– Ništa, ništa, Tajuša! Sve ćemo mi to udesiti, glavno je da bi ti htjela. Reci mi, Taja, da li te
porodica mnogo veže?
 Iznenađena takvim pitanjem, Taja ne odgovori odmah.
– Mnogo mi je žao matere – reče najzad. – Otac je čitav život mučio, a sada joj Žorka dušu
pojede. Žao mi je, iako ona mene ne voli kao Žorku.
Mnogo su razgovarali, i pred sam dolazak ostalih, Pavle joj reče u šali:
– Čudo da te stari nije natjerao da se udaš za nekoga.
Talja uplašeno odmahnu rukom:
– Ja se neću udavati. Nagledala sam se Ljolje. Nipošto se ne bih udala!
Pavle se nasmiješi:
– Znači, zarekla se za čitav život? A šta ako ispadne neki dobar momak?
– Ni onda. Svi su oni dobri dok se vrte pod prozorima.
Pavle joj prijateljski stavi ruku na rame.
– Dobro. I bez muža se može prilično proživjeti. Samo ti si nekako suviše neljubazna prema
mladićima. Dobro je da ne podozrijevaš kod mene neke ženidbene namjere, tada bih izvukao deblji
kraj – i on prijateljski prevuče hladnim dlanom preko ruke zbunjene djevojke.
– Takva kao ti traže malo drukčije. Šta ćemo im mi? – reče ona tiho.
*
Nekoliko dana kasnije Korčagin se vraćao u Harkov. Na stanicu su ga pratile Taja, Ljolja i Albina
sa svojom sestrom Rozom. Na rastanku je obećao Albini da neće zaboraviti njenu djecu i da će joj
pomoći da se iskobeljaju iz te jazbine. Oprostili su se s njim kao s rođakom, a Taja se čak nije mogla
uzdržati od suza. Dugo je vidio s prozora bijelu maramicu u Ljoljinoj ruci i prugastu Tajinu bluzu.
Ne želeći da uznemirava Doru, u Harkovu je odsjeo kod svog prijatelja Peće Novikova. Kada se
odmorio, pošao je u CK. Sačekao je Akima i kada su ostali sami, zamolio je da ga odmah upute na
rad.
Akim odmahne glavom.
– Pavle, ne možemo! Mi smo dobili odluku ljekarske komisije i CK Partije gdje je rečeno: »Zbog
teškog zdravstvenog stanja uputiti ga u Neuropatološki institut radi liječenja, ne dopuštati povratak na
rad.«
– Akime, svašta oni mogu da napišu! Ali ja tebe molim – daj mi mogućnost da radim! Ovo lutanje
po raznim klinikama potpuno je uzaludna stvar.
Akim je odbijao:
– Mi ne možemo da kršimo odluke. Pavluška, ti moraš razumjeti da je to za tebe bolje.
Ali Pavle je tako navaljivao da Akim nije izdržao i pristao je.
Već sljedećeg dana Korčagin je radio u povjerljivom odjeljenju Sekretarijata CK. Njemu se činilo
da je glavno da počne da radi i da će mu se vratiti izgubljena snaga. Ali već prvog dana uvidio je da
se prevario. On je u svom odjeljenju radio po osam sati a da ništa nije jeo, jer mu je teško bilo da se
sa trećeg sprata spušta u susjednu menzu na doručak i ručak: Često mu se kočilo čas ruka, čas noga.
Ponekad se čitavo tijelo kočilo i hvatala ga groznica. Kada je trebalo da ide na posao, najednom bi ga
izdala snaga, i nije mogao da se digne iz postelje. Kada bi ga to prošlo, on bi sav očajan konstatovao
da je zakasnio na posao čitav sat. Najzad je bio opomenut zbog ovih zakašnjavanja, i on je shvatio da
je to početak onog najstrašnijeg u njegovu životu – izlazak iz stroja i nesposobnost za rad.
Akim mu je dvaput pomogao – davao mu lakši posao, ali se ipak dogodilo ono neizbježno:
sljedećeg mjeseca Pavle je pao u postelju. Tada se sjetio oproštajnih riječi Bažanove i napisao joj
pismo. Ona je došla istog dana. Od nje je saznao ono najvažnije – neće morati ležati u klinici.
– Znači, moje stvari stoje tako dobro da nije potrebno ni da se liječim – htio je da se našali, ali mu
šala nije uspjela.
Čim mu se snaga djelimično povratila, on se opet našao u CK. Ali ovoga puta Akim je bio
neumoljiv. Na njegov odlučni prijednog da leži u klinici, Korčagin promuklo odgovori:
– Nikuda neću da idem. Sve je to uzaludno. Saznao sam iz mjerodavnih izvora. Meni ostaje jedno
– da podnesem ostavku i da idem u penziju. Ali to vam neće upaliti. Ne možete vi mene otrgnuti od
posla. Meni je svega dvadeset i četiri godine, ja ne mogu da završim svoj život sa radnom
invalidskom knjižicom i da se klatarim po lječilištima, znajući da je to sve beskorisno. Vi morate da
mi date odgovarajući posao. Ja mogu da radim kod kuće ili da živim u nekoj ustanovi... Samo ne kao
neki ćato koji numeriše akte. Taj rad mora biti takav da ja ne osjećam kako sam odbačen.
Korčaginov je glas zvučao sve uzbuđenije i jače.
Akim je vrlo dobro shvatao kakva osjećanja pokreću ovoga još sasvim nedavno vatrenog
mladića. On je shvatio Pavlovu tragediju, znao je da je za njega, koji je čitav svoj kratki život dao
Partiji, odvajanje od borbe i prelazak u duboku pozadinu bilo nešto užasno, i on je odlučio da učini
sve što je u njegovoj moći
– Dobro, Pavle, nemoj da se sekiraš. Sutra je sastanak Sekretarijata. Ja ću pokrenuti tvoje pitanje.
Dajem ti riječ da ću sve učiniti.
Pavle se s mukom diže i pruži mu ruku.
– Akime, zar ti možeš zamisliti da mene život zatjera u zapećak i da me spljeska kao neku lepinju?
Sve dok u meni ovdje kuca srce, – on silom potegnu Akimu ruku na svoje grudi, i Akim jasno osjeti
potmule brze udarce – sve dok ono kuca, mene od Patrije niko ne može otrgnuti. Samo smrt može da
me izbaci iz stroja. Zapamti to, brajko!
Akim je ćutao. On je shvatio da to nije bilo fraziranje, nego jauk teško ranjenog borca. Znao je da
ovakvi ljudi ne mogu drukčije ni govoriti ni osjećati.
Dva dana kasnije Akim je javio Pavlu da mu se daje mogućnost vršenja odgovorne dužnosti u
redakciji centralnog organa, ali da je potrebno provjeriti da li se može iskoristiti na novinarskom
polju. U redakcionom kolegijumu Korčagina su dočekali predusretljivo. Zamjenik glavnog urednika,
stara ilegalka, član prezidijuma CKK24 Ukrajine, postavi mu nekoliko pitanja:
– Vaše obrazovanje, druže?
– Tri godine osnovne škole.
– U partijsko-političkim školama niste bili?
– Nisam.
– Pa ništa, događa se da se i bez toga izgradi dobar žurnalist.
O vama nam je govorio drug Akim. Mi možemo da vam damo posao koji ne morate ovdje raditi,
možete da radite kod kuće. Mi ćemo vam obezbijediti uslove za rad. Ali za ovaj posao ipak je
potrebno opsežno znanje. Osobito u oblasti literature i jezika.
Sve ovo nagovještavalo je poraz. U razgovoru od pola sata pokazalo se da Pavle nema dovoljnog
znanja, a u članku koji je napisao crvenom olovkom je bilo podvučeno više od trideset stilskih
nepravilnosti i mnogo pravopisnih grešaka.
– Druže Korčagine! – rekla mu ova drugarica. – Vi imate vrlo dobre sposobnosti. Ako se
prihvatite dubljeg izgrađivanja, možete da postanete literarni radnik, ali sada vi pišete nepismeno. Iz
vašeg članka se vidi da ne poznajete ruski jezik. To nije ni čudo, vi niste imali vremena da učite. Na
žalost, mi vas ne možemo iskoristiti. Ali još jednom ponavljam: vi imate dara. Ako bi se vaš članak
obradio, ne mijenjajući sadržine, on bi bio vrlo dobar. Ali nama su potrebni ljudi koji će sami
obrađivati tuđe članke.
Oduprijevši se o štap, Korčagin ustade. Desna obrva mu je grčevito podrhtavala.
– Slažem s vama. Kakav sam ja literat? Bio sam dobar ložač, priličan monter. Umio sam dobro da
jašem, da raspaljujem komsomolce, ali na vašem frontu ja sam neprikladan borac.
Oprostivši se, iziđe.
Na zaokretu u hodniku umalo da ne pade. Pridrža ga neka žena sa tašnom.
– Šta vam je, druže? Zašto ste tako blijedi?
Nekoliko minuta mu je bilo potrebno da dođe k sebi A onda lagano otkloni ženu i pođe
poštapajući se.
Od ovoga dana Korčaginov život je pošao nizbrdo. O radu više nije moglo biti ni riječi. Sve
češće je provodio dane u krevetu. CK ga je oslobodio od posla i zamolio Glavnu upravu za socijalno
osiguranje da mu odobri penziju. Dobio je penziju zajedno s invalidskom knjižicom. CK mu dade
novaca i isprave da putuje kuda god zaželi. Dobio je pismo od Marte. Ona ga zvala da dođe njoj u
goste i da se odmori. On se i bez toga spremao da putuje u Moskvu, s nejasnom nadom da će naći
sreću u Svesaveznom CK, to jest da će naći posao za koji nije potrebno kretanje. Ali i u Moskvi su mu
predložili da se liječi i obećali da će ga smjestite u dobro lječilište. On je to odbio.
Neprimjetno je proletjele devetnaest dana koje je proveo kod Marte i njene prijateljice Nadje
Peterson. Čitave dane ostajao je sam. Marta i Nad ja odlazile su ujutro, a vraćale se uveče. Marta je
imala mnogo knjiga, i Pavle je neprekidno čitao. Uveče su dolazile njihove prijateljice i poneko od
prijatelja.
Iz pristanišnog grada stizala su pisma. Porodica Kjucam zvala ga k sebi. Život je stezao svoj čvor,
i oni su očekivali njegovu pomoć.
Jednog jutra Pavla je nestalo iz tihog srama u Gusjatnikovoj ulici. Voz ga je nosio na jug, na
more, vozio ga iz vlažne i kišovite jeseni prema toplim obalama južnog Krima. Gledao je kako pored
prozora promiču stubovi. Čvrsto su bile stegnute obrve, a u tamnim očima pritajila se upornost.


 GLAVA OSMA

Dolje, pored gomila kamenja, talasa se more. U lice piri suh morski vjetar koji dolazi iz daleke
Turske. Kao krivi luk u obalu se urezalo pristanište, ograđeno od mora armiranobetonskim molom.
Nad samim morem lomio se greben gorskog lanca. Daleko gore, uzbrdo, penjale se bijele kućice
gradskih predgrađa.
Tiho ie u starom parku iza grada. Zarasli su u travu već davno nečišćeni puteljci na njih lagano
pada žuto klenovo lišće koje je umorila jesen.
Korčagina je iz grada ovamo dovezao stari Perzijanac i, iskrcavajući ovog čudnog putnika iz
fijakera, ne uzdrža se, i upita:
– Zašto si ovamo došla? Gospođicu ovdje nema, pozorištu nema. Samo šakali... Šta ćeš radiiš, ne
znam! Hajdemo natrag, gospodin drug.
Korčagin je platio i starac je otišao.
U parku nigdje nikoga. Pavle nađe klupu pored samog mora, sjede, okrete lice suncu, koje više
nije pržilo.
On je došao u ovu tišinu da razmisli o tome šta se to događa u njegovom životu i šta će da radi s
tim svojim životom. Bilo je već vrijeme da napravi rezime i donese odluku.
Od njegovog drugog dolaska ovamo nesuglasice u porodici Kjucam do krajnosti se zaoštrile.
Saznavši za njegov dolazak, stari Kjucam se razbjesnio i podigao čitavu uzbunu. Korčaginu je samo
po sebi palo u dio da rukovodi otporom. Stari Kjucam je neočekivano naišao na odlučan otpor od
strane svojih kćeri i žene, i od prvog dana drugog Korčaginovog dolaska kuća se podijelila na dva
neprijateljska dijela, puna mržnje. Hodnik i dio kuće u kome je živio stari Kjucam bio je zakovan, a
jedna od pobočnih sobica bila je iznajmljena Korčaginu. Kiriju za sobicu on je dobio unaprijed, i
uskoro se čak umirio time što kćerke, koje su se odvojile od njega, neće tražiti sredstava za žvot.
Albina je iz diplomatskih razloga ostala da živi u starčevoj polovini kuće. Ne želeći da se susreće
s mrskim mu čovjekom, stari nije navraćao svojim kćerima, ali zato je u dvorištu frkao i gunđao
pokazujući na taj način da je on ovdje gospodar.
Prije služenja u kooperativi on se bavio sa dva zanata – obućarskim i drvodjelskim, i sada je u
slobodno vrijeme radio uzgred, pretvorivši šupu u svoju novu radionicu. Iz pakosti prema stanaru,
sada je upravo pod njegov prozor prenio svoju tezgu. Bijesno je zabijao eksere i naslađivao se time,
jer je dobro znao da to smeta Korčaginu pri čitanju.
– Pričekaj samo malo, odletjećeš ti odavde... – gunđao je sebi pod nos.
Daleko, gotovo na samom horizontu, kao neki oblačič ostajao je pepeljasto sivi trag iza
parobroda. Uz piskave krike, jato galebova se bacalo u more.
Pavle je obuhvatio glavu rukama i zamislio se. Pred očima mu je prošao čitav njegov život, od
djetinjstva pa do posljednjih dana. Kako je proživio svoje dvadeset i četiri godine – dobro ili slabo?
Pretresajući u sjećanju sve godinu za godinom, provjeravao je svoj život kao nepristrasni sudija i sa
velikim zadovoljstvom je zaključio da nije baš tako slabo proživio život. Ali bio je i priličan broj
grešaka koje je učinio iz gluposti, zbog mladosti, a najviše iz neznanja. Ali što je najvažnije nije
prespavao odlučne dane, našao je svoje mjesto u čeličnoj borbi za vlast, i na crvenoj zastavi
revolucije ima nekoliko kapi njegove krvi.
Stroj nije napuštao sve dok ga nije izdala snaga. A sada je slomljen, ne može više da ostane na
liniji fronta, i njemu je ostalo samo jedno – pozadinska lječilišta. Sjetio se kako je tane prorezalo
borca kada su bujice jurile prema Varšavi. Borac je pao na zemlju, pod noge konja. Drugovi su
uskoro previli ranjenika, predali ga bolničarima i pojurili dalje – da sustižu neprijatelja. Eskadron
nije zaustavio juriš zbog gubitka jednog borca. U borbi za veliku stvar tako je bilo i tako mora da
bude. Istina, bilo je i izuzetaka. Na mitraljeskim taljigama vidio je on mitraljesce bez nogu – za
neprijatelja to su bili strašni ljudi, njihovi mitraljezi su nosili smrt i uništenje. Zbog željezne
izdržljivosti i sigurnog oka oni su bili ponos svojih pukova. Ali takvi su bili rijetkost.
A kako da postupi sada, kada je slomljen i kada više nema nade na povratak u borbene redove?
Ta, on je postigao da mu Bažanova najzad prizna da ga u budućnosti očekuje nešto još užasnije. Pa šta
da radi? Kao prijeteća tamna provalija pred njim je stajalo ovo neriješeno pitanje.
Radi čega da živi kada je već izgubio ono najdraže – sposobnost za borbu? Čime da opravda svoj
život sada i u beznadnoj sutrašnjici? Čime da ispuni svoju sutrašnjicu? Jednostavno da jede, pije i
diše? Da bude bespomoćni svjedok toga kako se njegovi drugovi bore i probijaju naprijed? Da
postane teret za svoj odred? Ili – da otpiše tijelo, koje ga je izdalo? Metak u srce – i gotovo! Umio si
lijepo da živiš, onda treba da umiješ i na vrijeme da umreš. Ko će da osudi borca koji nije želio da
živi u agoniji?
Ruka je napipala u džepu pljosnato tijelo brauninga, prsti su naviknutim pokretom stegli dršku.
Lagano je izvukao revelver.
– Ko je mogao pomisliti da ćeš doživjeti takav dan?
Cijev revolvera prezrivo ga pogleda u oči. Stavi revolver na koljeno i ljutite opsova.
– Brajko moj, pa to je papirnati heroizam! Najobičnija budala može da se ubije uvijek i U svako
doba. To je najkukavičniji i najlakši izlaz iz situacije. Teško ti da živiš – ubij se! A da li si ti pokušao
da pobijediš taj život. Da li si učinio sve što se moglo učiniti da se istrgneš iz tog željeznog obruča?
Jesi li zaboravio kako smo sedamnaest puta za jedan dan jurišali na Novograd – Volinsk i kako smo
ga zauzeli uprkos svemu? Sakrij svoj revolver, i nikada nikome ni riječi da nisi o tome rekao. Nauči
se da živiš i onda kada ti život postaje neizdrživ. Učini ga korisnim.
Ustade i pođe putem. Neki gorštak ga je na svojoj dvokolici dovezao do grada. Na raskrsnici kupi
mjesni list. U njemu se saopštavalo o sastanku Gradskog partijskog kolektiva u klubu Demjana
Bijednog. Kući se vratio kasno noću. Istupao je na sastanku aktiva, a ni slutio nije da je to bio njegov
posljednji govor na većem skupu.
*
Taja nije spavala. Ona je bila uznemirena zbog duge Korčaginove odsutnosti. Šta je s njim. Gdje
je? U njegovim uvijek živim očima danas je zapazila nešto surovo i hladno. On je malo pričao o sebi,
ali ona je osjećala da preživljava neku nesreću.
Časovnik u majčinoj sobi otkucao je već dva sata kada su lupnule vratnice. Ona nabaci kaputić i
pođe da mu otvori vrata. Ljolja je spavala u svojoj sobici i nešto gunđala u snu.
– A ja sam se već bila zabrinula za tebe – obradovana što je došao, prošapta Taja kada je Pavle
ušao u predsoblje.
– Tajuša, do same smrti sa mnom se ništa neće dogoditi. Šta je, Ljolja spava? A, znaš, meni se
uopšte ne spava. Ja hoću da ti ispričam koješta o svom današnjem danu. Hajdemo kod tebe, inače
ćemo probuditi Ljolju – i on odgovori šapatom.
Taja se kolebala. Kako će oca noću da razgovara s njim? Ako mama sazna o tome, šta će
pomisliti? Ali njemu ne može to da kaže, on će se uvrijediti. A šta hoće da joj kaže? Misleći o tome,
već je išla prema svojoj sobici.
– Evo o čemu se radi, Tajo – poče Pavle prigušenim glasom kada u mračnoj sobi sjedoše jedno
prema drugom tako blizu da Taja osjeti njegovo disanje. – Život se tako okrenuo da mi sve izgleda
čak pomalo čudnovato. Sve ove dane sam rđavo proživio. Bilo mi je nejasno kako dalje da živim.
Nikada još u mom životu nije bilo tako mračno kao ovih dana. Ali danas ja sam sazvao zasjedanje
»Politbiroa« i donio veoma važnu odluku. Nemoj da se čudiš što ja tebe upoznajem s tim stvarima...
I on joj ispriča sve što je proživio posljednjih mjeseci i mnogo od toga što je danas u parku
razmišljao.
– Eto, takva je moja situacija. A sada prelazimo na glavno. Gužva u porodici tek počinje. Odavde
se treba izvući na čist vazduh, što dalje od ove jazbine. Treba počinjali novi život. Kad sam se već ja
upleo u tu borbu, ja ću i da je dovedem do kraja. I moj i tvoj lični život sada je žalostan. Ali ja sam
odlučio da naš život pretvorim u požar. Razumiješ li ti šta to znači? To bi značilo da ti postaneš moja
drugarica, moja žena.
Taja ga slušala s uzbuđenjem, ali kada ču posljednju riječ, ona uzdrhta od neočekivanosti.
– Taja, ja ne tražim odgovor odmah danas. Ti o svemu dobro promisli. Ja znam, tebi je
neshvatljivo kako se o takvoj stvari može govoriti bez nekog prethodnog udvaranja. Tu su fraziranja
nepotrebna. Djevojko, ja ti dajem ruku, evo je. Ako ovaj put povjeruješ, nećeš se prevariti. Ja imam
dosta toga što je tebi potrebno, a ti što je meni. Ja sam već odlučio: naš savez se zaključuje na vrijeme
dok se ti ne razviješ u pravog, našeg čovjeka. Ja ću to da učinim. Inače ne bih vrijedio ni pet para.
Dotle mi ne smijemo da prekinemo savez. A kada se razviješ, – slobodna si od svih obaveza. Ko zna,
može se dogoditi da ja fizički postanem samo jedna ruševina, i znaj da u tom slučaju neću vezati tvoj
život.
Poćutavši nekoliko trenutaka, reče toplo i nježno:
– A sada ja ti nudim svoje prijateljstvo i ljubav.
On nije puštao njene prste iz svoje ruke i bio je tako spokojan kao da je ona već pristala,
– A nećeš me ostaviti?
– Tajo, riječi nisu dokaz. Tebi ostaje samo jedno: da vjeruješ da ovakvi kao ja ne izdaju svoje
prijatelje... samo da oni mene ne izdaju – završi on gorko.
– Danas ništa ne mogu da ti kažem, sve je to ispalo tako neočekivano.
Korčagin ustade.
– Lezi, Tajo, skoro će da svane.
Ode u svoju sobu. Ne svukavši se, leže, i tek što mu se glava spustila na jastuk, zaspa.
Na njegovom stolu kod prozora gomile knjiga iz partijske biblioteke, svežanj novina i nekoliko
ispisanih bilježnica. Krevet, dvije stolice, a na vratima koja vode u Taj inu sobu velika mapa Kine
načičkana crnim i crvenim zastavicama. U komitetu Partije Pavle se dogovorio da ga snabdijevaju
literaturom iz partkabineta, obećali su da će mu upravnik pristanišne biblioteke, najveće u gradu,
pomoći što se tiče knjiga. Uskoro je otuda počeo da dobija čitave gomile. Ljolja je sa čuđenjem
pratila kako on od ranog jutra, s malim prekidom za doručak i ručak, čita i zapisuje do same večeri,
koje su oni uvijek utroje provodili u njenoj sobi. Pavle je pričao sestrama o knjigama koje je
pročitao.
Kasno poslije pola noći, izlazeći u dvorište, stari Kjucam je uvijek vidio svijetlu traku između
kapaka na prozoru nezvanog stanara. Tiho, na prstima je prilazio prozoru i kroz pukotine posmatrao
glavu nagnutu nad sto.
»Ljudi spavaju, a kod njega svjetlo gori po čitavu noć. Ponaša se u kući kao da je on domaćin.
Curetine su počele da pokazuju zube«, ozlojeđeno razmišljajući, vraćao se Kjucam u svoju sobu.
Prvi put za posljednjih osam godina Pavle je imao tako mnogo slobodnog vremena i nikakve
dužnosti. Za njega je to bilo sve novo, i on je požudno čitao. Po osamnaest sati je svakodnevno
provodio nad knjigom. I ko zna kako bi se to odrazilo na njegovom zdravlju da nije uslijedilo ovih
nekoliko Taj inih riječi:
– Komodu sam premjestila na drugo mjesto, vrata u tvoju sobu sada se otvaraju. Ako ti bude
potrebno da nešto razgovaraš sa mnom, ne moraš više da prolaziš kroz Ljoljinu sobu.
Pavle porumenje. Taja se radosno nasmiješi – savez je bio zaključen.
*
Stari Kjucam nije više vidio u ponoćnim satima svijetlu traku na Pavlovom prozoru, a majka je
počela zapažati u Tanjinim očima nevješto prikrivenu radost i pod očima, blistavim od unutarnje
vatre, jedva primjetne tamne obrube – tragove neprospavanih noći. Zvuk gitare i Tajine pjesme sve
češće su odjekivali u malom stanu.
Probuđena žena u Taji patila je od toga što je njena ljubav bila kao ukradena... Ona je drhtala od
svakog šušnja, stalno joj se činilo da čuje majčine korake. Mučila se time šta će da odgovori ako je
zapitaju zašto je vrata svoje sobe počela da zatvara rezom. Pavle je to primijetio i umirivao je nježno:
– Zašto se bojiš? Ako ćeš pravo, mi smo ovdje gospodari. Spavaj mirno. Drugima je zabranjen
pristup u naš život.
Umirena, ona bi pripila obraz uz njegove grudi i, zagrlivši ga zaspala. On je dugo slušao njeno
disanje i nije se micao bojeći se da poremeti njen mirni san; obuzimala ga duboka nježnost prema
djevojci koja mu je povjerila svoj život.
Razlog neugasivog plamsanja Tajinih očiju prva je saznala njena sestra, i od tog dana između
sestara se pojavila sjenka otuđenosti. Saznala je i majka. Tačnije – dosjetila se. Napregla je pažnju.
Tako nešto ona nije očekivala od Korčagina.
– Tajuša nije za njega – rekla je Ljolji. – Šta će od svega toga da bude?
Uznemirujuće misli nisu joj dale mira, ali nije mogla da se odluči da govori s Korčaginom.
Kod Korčagina se počela skupljati omladina. Ponekad je bila puna njegova mala soba. Starom
Kjucamu se činilo da čuje brujanje pčelinjeg roja. Često su pjevali u horu:
Samotno je naše more, ono šumi dan i noć... i Pavlovu omiljenu:
Svijet beskrajni gorke suze lije...
To se skupljao kružok Radničkog partijskog aktiva, koji mu Komitet partije povjerio poslije
njegovog pisma, u kome je zahtijevao da mu daju propagandistički posao.
Tako su sada prolazili Pavlovi dani. Opet je objema rukama uhvatio kormilo, i život, koji je bio
napravio nekoliko oštrih krivulja, uputio prema novom cilju. To je bio san o povratku u život
pomoću učenja i literature.
Ali život je gomilao jednu prepreku za drugom, i on ih je dočekivao uznemireno misleći u
kolikoj će mjeri one da ometu njegovo napredovanje.
Iznenada je zajedno sa ženom stigao iz Moskve propali student Žorž. Nastanio se kod svoga tasta
advokata i dolazio je k majci da iznuđava novac.
Žoržov dolazak umnogom je pogoršao unutarnje porodične odnose. On je odmah stao na očevu
stranu i zajedno s antisovjetski nastrojenim porodicom svoje žene počeo da rovari da Korčagina
istjera iz kuće i da od njega odvoji Taju.
Dvije nedjelje poslije Žoržovog dolaska Ljolja je dobila posa u jednom od najbližih rejona. Ona
se preselila tamo sa majkom sinom, a Pavle i Taja otputovali su u jedan udaljeni primorah gradić.
*
Rijetko je Artjom dobijao pisma od brata, i kada bi na stolu u Gradskom sovjetu zatekao sivi
koverat sa poznatim ćoškastim rukopisom, nije ga mogao čitati bez uzbuđenja. I sada, otvarajuć
koverat, pomislio je s prikrivenom nježnošću:
»Eh, Pavluša, Pavluša! Kako bi bilo dobro da si bliže, kako bi mi dobro došli tvoji savjeti.«
»Artjome, hoću da ti ispričam što sam preživio. Osim tebi, čini mi se, nikome ne pišem takva
pisma. Ti me poznaješ i razumiješ svaku moju riječ. Život me i dalje tuče na frontu borbe za zdravlje.
Dobijam udarac za udarcem. Tek što se podignem od jednog udarca, na mene se sruči novi,
nemilosrdniji od prvoga. Ali najstrašnije je to što sam nemoćan da se suprotstavim. Lijeva ruka mi je
otkazala poslušnost. Već to je bilo teško, ali odmah zatim iznevjerile su me i noge, i ja, koji sam se i
bez toga teško kretao (u granicama sobe), sada se s mukom dovučem od kreveta do stola. Ali ni to,
očevidno, nije sve. Još se ne zna šta će mi sutrašnjica donijeti.
Iz kuće više ne izlazim, i kroz prozor posmatram samo jedan djelić mora. Zar može biti strašnije
tragedije nego, kada su u jednom čovjeku spojeni izdajničko tijelo koje otkazuje poslušnost i srce
boljševika, volja koja nezadrživo vuče radu, vama, u radnu armiju koja napreduje duž čitavog fronta,
onamo gdje željezna lavina krči puteve naprijed.
Ja još uvijek vjerujem da ću se vratiti u stroj i da će se u jurišnim kolonama pojaviti i moj
bajonet. Ja ne mogu da ne vjerujem, niti imam prava da ne vjerujem. Deset godina su me Komsomol i
Partija vaspitavali kako treba pružati otpor, i riječi našeg vođe odnose se i na mene: 'Nema takvih
tvrđava koje boljševici ne bi mogli da osvoje'.
Čitav moj život je sada – učenje. Knjige, knjige i samo knjige. Mnogo sam uradio, Artjome.
Prošao sam osnovna djela klasične književnosti. Završio sam i predao radove za prvu godinu
Komunističkog univerziteta. Uveče – kružok s partijskom omladinom. Preko ovih drugova održavam
vezu sa praktičnim radom Organizacije. A onda Tajuša, njeno razvijanje i napredovanje, pa i ljubav,
nježnosti moje drugarice. Slažemo se. Naša ekonomika je prosta i jednostavna – trideset dvije rublje
moje penzije i njena zarada. U Partiju Taja ide mojim putem: radila je kao kućna pomoćnica, a sada
pere posuđe u restoranu (ovdje nema industrije).
Ovih dana mi trijumfalno pokazala prvu delegatsku kartu Ženskog odjeljenja. Za nju to nije
obično parče kartona. Ja pratim kod nje rađanje novog čovjeka i pomažem koliko mogu. Doći će
vrijeme i neka velika fabrika ili radnički kolektiv završiće njeno formiranje. Dok smo ovdje ona ide
jedinim mogućim putem.
Dvaput nam je dolazila Tajina mati. Njena majka ni sama ne primjećuje da vuče Taju nazad u
sitničavi život, u ono usko, lično i zatvoreno. Trudio sam se da ubijedim Albinu da njen teški život ne
treba da bude crna sjenka na putu njene kćeri. Ali sve je bilo uzalud. Predosjećam da će se majka
popriječiti na putu svoje kćeri u novi život i da je borba s njom neizbježna.
 Stežem ti ruku.
Tvoj Pavle.«
*
Stara Macesta. Sanatorij um broj 5. Dvospratna kamena zgrada na zaravanku urezanom u hridinu.
Svuda okolo šuma. Serpentinom se spušta put u dolinu. Otvoreni su sobni prozori i povjetarac donosi
odozdo miris sumpornih izvora. Korčagin je sam u svojoj sobi. Sutra dolaze novi drugovi i on će
dobiti susjeda. Pod prozorom čuje nečiji poznat glas. Razgovara nekoliko ljudi. Gdje je on čuo tu
duboku oktavu? Napregnu sjećanje i iz samotnog skrovišta izvuče skriveno, ali nezaboravljeno ime:
»Ledenjev Inokentij Pavlovič. To je on i niko drugi.« I, uvjeren u to, Pavle ga pozva. Samo malo
kasnije Ledenjev je već sjedio kod njega i radosno mu tresao ruku.
– Ah, živ i čitav! Čime ćeš da me obrađuješ? Šta je to, odlučio da ozbiljno boluješ? Ne
odobravam ti to. Ugledaj se na mene. I meni su ljekari prorokovali ostavku, a ja se za inat i dalje
držim.
– Ledenjev se dobrodušno nasmija.
U tom smijehu Korčagin je osjetio skriveno saučešće i prizvuk žalosti.
Dva sata su proveli u živom razgovoru. Ledenjev mu je pričao moskovske novosti. Od njega je
Korčagin prvi put čuo o važnim odlukama Partije – o kolektivizaciji poljoprivrede, o reorganizaciji
sela, i on je požudno gutao svaku njegovu riječ.
– A ja sam mislio da ti već posluješ negdje u svojoj Ukrajini. Kad ono, takva nezgoda! Ali ništa,
sa minom je bilo još gore, ja nisam mogao da se dignem iz postelje, pa, evo, vidiš, držim se.
Sada, razumiješ, nikako ne ide da se čovjek hvata hladovine. Da ti pravo kažem, ovako ponekad
pomislim, trebalo bi da se malo odmorim, da predahnem. Godine su poodmakle, ponekad je teško
izgurati deset-dvanaest sati rada. Ali tek što to pomislim i počnem pregledati posao da bih se malo
rasteretio, svaki put izlazi na jedno te isto. Počnem da se »rasterećujem« – i tako zasjednem u vezi s
tim rasterećenjem da kući ne stignem prije dvanaest sati. Ukoliko je usiljeniji rad mašine, utoliko je
veća brzina točkova, a kod nas je svakim danom rad sve usiljeniji, i izlazi da mi starci moramo da
živimo kao u mladosti.
Ledenjev pređe rukom preko visokog čela i reče očinski toplo:
– Pričaj kako stoje tvoje stvari.
Ledenjev je slušao Korčaginovu priču o prošlosti, i Pavle je osjećao na sebi njegov živi i
odobravajući pogled.
*
Na kraju terase, u sjenci granatog drveća – grupa bolesnika. Nabravši obrve, za malim stolom je
čitao »Pravdu« Hrisanf Černokozov. Njegova crna bluza, stari kačket, crno, mršavo, davno
neobrijano lice duboko upalih plavih očiju – sve odaje starog rudara. Pozvan da upravlja oblašću,
ovaj čovjek je još prije dvanaest godina ostavio čekić, a izgledao je kao da je sasvim nedavno izišao
iz rudnika. To se osjećalo u njegovom držanju, u načinu govora i rječniku.
Černokozov je član Biroa Pokrajinskog komiteta Partije i član Vlade. Teška bolest, gangrena
noge, iznuravala je njegove snage. Mrzio je svoju bolesnu nogu, koja ga je primorala da gotovo pola
godine provede u postelji.
Zamišljeno pušeći cigaretu, prema njemu je sjedila Žigirjova. Aleksandra Aleksejevna Žigirjova
ima trideset sedam godina, devetnaest godina je Član Partije. »Šuročka metalac«, kako su je zvali
petrogradski ilegalci, još kao djevojčica upoznala je sibirsko progonstvo.
Treći za stolom je Panjkov. Nagnuvši svoju lijepu glavu antičkog profila, čitao je njemački
časopis s vremena na vrijeme popravljajući ogromne naočale. Neprijatno je gledati kako ovaj
tridesetogodišnji atleta s mukom podiže nogu koja mu je otkazala poslušnost. Mihail Vasiljevič
Panjkov je urednik, književnik i službenik Narodnog komesarijata prosvjete, poznaje Evropu i
govori nekoliko stranih jezika. U njegovoj glavi bilo je toliko znanja da se čak rezervisani
Černokozov prema njemu odnosio s poštovanjem.
– To je tvoj sobni drug? – tiho upita Žigirjova Černokozova pokazujući glavom na kolica u
kojima je sjedio Korčagin.
Černokozov odloži novine, njegovo lice zasja.
– Da, to je Korčagin. Vi biste trebali da se upoznate s njim. Bolest ga je sasvim skovala, a on bi
nam vrlo dobro došao u teškim trenucima. Komsomolac iz prvog pokoljenja. Kratko rečeno, ako mi
tom mladiću pomognemo – a ja sam to odlučio – on će još da radi.
Panjkov je slušao njihov razgovor.
– Od čega on boluje? – isto tako tiho upita Žigirjova.
– Posljedice dvadesete. Povreda kičme. Razgovarao sam s ljekarom, on se plaši da će ga ta
kontuzija dovesti do potpune nepokretnosti. Pomisli samo!
– Odmah ću da ga dovezem ovamo – reče Šura.
Tako je počelo njihovo poznanstvo. Pavle nije ni slutio da će Žigirjova i Černokozov postati
njegovi bliski prijatelji i da će mu u godinama teške bolesti, koja ga je očekivala, biti glavni oslonac.
*
Život je tekao svojim starim tokom. Taja je radila, u Pavle je učio. Nije još bio počeo ni rad s
kružokom, a već se neprimjetno privukla nova nesreća. Obje noge su se paralizirale. Sada se mogao
služiti samo desnom rukom. Do krvi je grizao usne kada je poslije uzaludnih naprezanja shvatio da
više ne može da se kreće Taja je junački skrivala svoje očajanje i bol zbog nemoći da mu pomogne.
A on se smiješio i govorio tonom krivca:
– Tajuša, mi se moramo razvesti. Naš ugovor nije predviđao tvoje robovanje. Još danas ću ja,
djevojko moja, da razmislim o tome.
Ona mu nije dala da govori. Nije mogla da se uzdrži od plača. Jecala je pritiskujući njegovu glavu
na svoje grudi.
Saznavši o novoj bratovoj nesreći, Artjom je napisao majci, i Marija Jakovljevna je bacila sve i
doputovala. Utroje su počeli da žive. Starica i Taja su živjele u prijateljstvu.
Korčagin je nastavio učenje.
Jedne burne zimske večeri Taja je donijela vijest o svojoj prvoj pobjedi – dobila je kartu člana
Gradskog sovjeta. Od toga dana Korčagin ju je počeo rijetko viđati. Iz sanatorijurnske kuhinje, gdje
je prala suđe, odlazila je u Žensko odjeljenje ili Sovjet i vraćala se kasno uveče, umorna, ali puna
utisaka. Približavao se dan njenog prijema za kandidata Partije. Ona se sa velikim uzbuđenjem
pripremala za taj dan. Ali upravo tada došla je nova nesreća. Bolest je činila svoje. Oganj neizdržive
boli planuo je u desnom oku, od njega se upalilo i lijevo. I prvi put u životu Pavle shvati šta je to
sljepilo – tamni veo sve je prekrio oko njega.
Na njegovom putu nečujno se ispriječila strašna nesavladijiva prepreka. Majčinom i Tajinom
očajanju nije bilo granica, a on je sasvim mirno odlučio:
 »Treba pričekati. Ako stvarno više nema mogućnosti za moje kretanje naprijed, ako je sve to što
sam ja učinio da se vratim radu sljepilo izbrisalo i ako je moj povratak u stroj nemoguć – onda treba
dokrajčiti.«
Pisao je svojim prijateljima. Oni su mu odgovarali i pozivali ga da bude jak i da nastavi borbu.
Upravo u te teške za njega dane, uzbuđena od sreće, Taja mu je saopštila:
– Pavluša, ja sam kandidat Partije!
I Pavle se, slušajući njeno pričanje o tome kako je ćelija u svoje redove primala novog člana,
sjećao svojih prvih partijskih koraka.
– Dakle, drugarice Korčagina, ja i ti sada predstavljamo komfrakciju – reče on stežući joj ruku.
Sljedećeg dana je napisao pismo sekretaru Rejkoma i zamolio ga da svrati do njega. Uveče se
pred kućom zaustavio uprskan blatom automobil. Bradati Volmer, postariji Letonac, tresao je
Korčaginovu ruku.
– Pa kako živimo? Kakav je to bezobrazluk? Ustaj, odmah ćemo da te pošaljemo na zemlju! – i on
se nasmija.
Zaboravivši čak na večernji sastanak, sekretar Rejkoma je kod Korčagina proveo puna dva sata.
Koračajući po sobici, on je slušao uzbuđene Pavlove riječi i, najzad, reče:
– Baci ti tu priču o kružoku. Ti treba da se odmoriš, a onda da vidiš šta je s tvojim očima. Možda
još nije sve propalo. Šta veliš da odeš do Moskve, ha? Razmisli ti...
Korčagin ga prekide:
– Druže Volmere, meni su potrebni ljudi, živi ljudi! Ja ne mogu da izdržim sam. Sada su mi ljudi
potrebniji nego ma kada ranije. Daj mi ovamo omladinu, omladinu što zeleniju. Omladina u selima
gura ulijevo, u komunu – njoj je tijesno u kolhozima. Komsomolija ti je takva, ako ne motriš kako
treba, ona će da iskoči pred rudu. Ja to dobro znam i sam sam bio takav.
Volmer stade.
– Odakle ti to znaš? Mi smo tek danas iz rejona donijeli tu vijest.
Korčagin se nasmiješi.
– Možda se sjećaš moje žene? Juče ste je u Partiju primili Ona mi pričala.
– A, Korčagina, sudopera? Znači, to je tvoja žena? Ah, pojma nisam imao! – razmislivši malo,
Volmer se udari rukom po čelu.
– Lava Bersenjeva ćemo da ti pošaljemo! Ne treba ti boljeg druga. Vi ste čak po svojoj prirodi
slični. To će biti nešto nalik na dva transformatora visoke frekvencije. Razumiješ, ja sam ti nekad bio
monter, odatle kod mene takve riječi i takva poređenja. Da, da, Lav će ti i radio smajstoriti, on ti je
čitav profesor u toj oblasti. Ja često do dva sata poslije ponoći kod njega ostanem sa slušalicama na
ušima. Žena čak počela da podozrijeva: gdje si se ti to, veli, stari đavole, počeo klatariti noću?
Smiješeći se Korčagin upita:
– A ko je taj Bersenjev?
Umorivši se već od svog hodanja, Volmer sjede i poče da priča:
– Bersenjev je naš bilježnik, ali on je isto takav bilježnik kao što sam ja balerina. Još sasvim
nedavno on je bio krupan funkcioner. U revolucionarnom pokretu je od dvanaeste godine, u Partiji
od revolucije. Za vrijeme građanskog rata u Armiji je čeprkao, bio je u revolucionarnom ratnom
sudu Druge konjičke; po Kavkazu je tamanio bijelu gamad. Bio je u Caricinu i na južnom frontu; na
Dalekom istoku bio je sve i sva u republičkom Vrhovnom vojnom sudu. Prošao je, kako se kaže, i
sito i rešeto. Tuberkuloza ga oborila. Sa Dalekog istoka ovamo je stigao. Ovdje, na Kavkazu, bio je
predsjednik Gubernijskog suda, zamjenik predsjednika Pokrajinskog suda. Pluća su mu sasvim
propala. Pod prijetnjom da je gotovo s njim, primorali su ga da dođe ovamo. Eto odakle kod nas
takav neobičan bilježnik. Posao mu je miran, pa, eto tako i životari. Dali smo mu, u početku, ćeliju,
onda smo ga uveli u Rejkom, gurnuli ga u Politškolu, zatim u KK. On ti je stalni član svih
odgovornih komisija u zapletenim i zamršenim stvarima. Pored svega toga, on je lovac, zatim strasni
radio-amater i, mada nema jednog plućnog krila, teško je povjerovati da je to bolesnik. U njemu
ključa energija. On će po svoj prilici i da umre negdje na putu trčeći iz Rejkoma u sud.
Pavle ga prekide oštrim pitanjem:
– A zašto ste ga tako natovarili? On kod vas radi više nego što je ranije radio.
Prižmirivši, Volmer ispreči očima.
– A tebi da damo kružok i još štogod, Lav bi rekao: »Šta ga tovarite?« A on sam govori: »Bolje je
godinu dana proživjeti u intenzivnom radu nego pet godina životariti u nekim bolničkim uslovima.«
Očevidno, ljude ćemo moći čuvati tek kada izgradimo socijalizam.
– To je tačno. I ja dajem pet godina životarenja za jednu godinu života. Ali mi se ponekad
zločinački razbacujemo svojom snagom. Tek sada ja sam shvatio da u tome ima više spontanosti i
neodgovornosti nego heroizma. Tek sada sam postao svjestan toga kako nisam imao prava da se tako
nemilosrdno odnosim prema svom zdravlju. Pokazalo se da u tome nema nikakvog heroizma. Možda
bih proživio još nekoliko godina da kod mene nije bilo toga spartanstva. Kratko rečeno, dječja bolest
ljevičarstva – to je jedna od glavnih opasnosti za moj položaj.
»Eto, sada govori tako, a da se izliječi, zaboravio bi sve na svijetu« pomisli Volmer, ali ništa ne
reče.
Već sutradan uveče došao je Lav. Rastali su se u ponoć. Lav je odlazio od novog prijatelja s
takvim osjećanjem kao da je sreo brata izgubljenog prije mnogo godina.
Ujutro su se ljudi popeli na krov da pričvrste radio-antenu, a Lav je montirao u stanu i pričao
interesantne epizode iz svoje prošlosti. Pavle ga nije vidio, ali, prema Tajinom pričanju, je znao da je
Lav plavokos, svijetlih očiju, stasit, energičnih pokreta, to jest upravo onakav kakvim ga je zamišljao
prvih minuta njihovog poznanstva.
U sumrak se u sobi zapališe tri »mikroa«. Lav trijumfalno pruži Pavlu slušalice. U eteru je vladao
haos zvukova. Kao ptice su cvrkutale pristanišne »morzovke«, negdje (očevidno blizu na moru)
sjeckao je parobrodski radio-telegrafski predajnik. U tom kolopletu šumova i zvukova kalem
variometra je našao i približio miran i uvjeren glas:
– Slušajte, slušajte, govori Moskva...
Taj aparatić je svojom antenom hvatao šezdeset stanica svijeta. Život, od koga je Pavle bio
odbačen, probijao se kroz čeličnu membranu, i on je osjetio njegovo moćno disanje.
Videći kako Pavlove oča zasijaše, umorni Bersenjev se nasmiješi.
*
U velikoj kući svi spavaju. Taja nešto nemirno šapuće u snu. Ona kasno dolazi kući, dolazi
umorna i ozebla. Ona je malo sa Pavlom. Što se više udubijuje u rad, time je kod nje manje slobodnih
večeri, i Pavle se sjeća Bersenjevljevih riječi:
»Ako boljševik ima za ženu – partijskog druga, oni se rijetko viđaju. Tu su dva plusa: ne dosađuju
jedno drugom i nemaju vremena za svađanje!«
Šta može da kaže protiv toga? To se moralo i očekivati. Bili su dani kada mu Taja poklanjala sve
svoje večeri. Tada je bilo više topline i nježnosti. Ali tada mu je bila samo prijateljica i žena, a sada je
ona njegova vaspitanica i partijski drug.
On je znao: ukoliko se Taja bude više razvijala, utoliko će manje vremena njemu poklanjati, i on
je to primao kao nešto neminovno.
Pavle je dobio kružok.
U kući je opet postalo bučno. Večernji časovi koje je provodio s omladinom bodrili su ga.
U slobodno vrijeme majka mu je s mukom oduzimala slušalice da bi ga nahranila.
Radio mu je davao ono što je sljepilo oduzelo – mogućnost da uči. U ovoj svojoj nezajaživoj
težnji on je zaboravljao na iznurujuće bolove upaljenog tijela, na požar u očima i čitav svoj tako
surov i nemilosrdan život.
Kada je antena prenijela iz Magnitostroja vijest o podvizima mlade braće, koja su pod zastavom
Omladinske komunističke internacionale zamijenila Korčaginovo pokoljenje, njega je obuzelo
osjećanje neizmjerne sreće.
Pred njim je iskrsla mećava – uralska ciča, svirepa kao čopor vučica. Zavija vjetar, a u noći, zasut
snijegom i obasjan reflektorima, odred drugog pokoljenja komsomolaca pokriva staklom krovove
džinovskih zgrada i spasava od snijega i studeni prve hale ovog kombinata svjetskih razmjera.
Sićušna je sada izgledala ona šumska akcija u kojoj se sa vijavicom borilo prvo pokoljenje kijevskih
komsomolaca. Razvila se zemlja, razvili se i ljudi.
A na Dnjepru voda je probila čelične prepone i jurnula da potapa mašine i ljude. I ponovo se
komsomolija bacila u susret stihiji i poslije žestoke dvodnevne borbe bez sna i odmora prisilila je
stihiju da se povuče za čelične brane. U ovoj grandioznoj borbi prednjačilo je novo pokoljenje
komsomolije. Među imenima heroja Pavle je sa radošću čuo drago mu ime – Ignjata Pankratova.


 GLAVA DEVETA

U Moskvi su nekoliko dana stanovali u arhivskom skladištu jedne ustanove čiji je šef pomagao da
se Korčagin smjesti u specijalnu kliniku.
Tek sada je Pavle shvatio da je prilično lako biti otporan kada si mlad i imaš snažno tijelo, ali
zadržati sada kada život steže svojim željeznim obručem – to je bilo pitanje časti.
*
Prošla je godina i po dana od onog doba kada je Pavle stanovao u arhivskom skladištu,
Osamnaest mjeseci neizrecivih mučenja.
Na klinici je profesor Averbah otvoreno rekao Pavlu da nema nikakve mogućnosti da mu se
povrati vid. U neodređenoj budućnosti kada prestane upala, može se pokušati operacija zjenica. Radi
suzbijanja upale, predložili su mu hirurške mjere.
Zatražili su njegov pristanak. Pavle je dozvolio da s njim rade sve što ljekari nađu za potrebno.
U satima provedenim na operacionim stolovima, kada su mu lancetom sjekli vrat i vadili štitnu
žlijezdu, triput ga je smrt dotakla svojim crnim krilom. Ali život u Korčaginu držao se čvrsto. Poslije
strašnih sati očekivanja, Taja je nalazila svoga prijatelja mrtvački blijedog, ali živog i, kao uvijek;
spokojnog i nježnog.
– Djevojčice moja, ne uznemiravaj se, mene nije tako lako otjerati u grob, ja ću još da živim i
prkosim aritmetičkim proračunima učenih eskulapa. U svemu što se tiče mog zdravlja oni imaju
pravo, ali su se grozno prevarili kada su napisali uvjerenje o mojoj stoprocentnoj radnoj
nesposobnosti. To ćemo mi još da vidimo.
Pavle je nepokolebivo izabrao put bojim je odlučio da se vrati u redove graditelja novog života.
Prošla je zima, i proljeće je otvorilo prozore. Preživjevši posljednju operaciju, iznureni
Korčagin je shvatio da više ne može ostati u bolnici. Proživjeti toliko mjeseci okružen ljudskim
patnjama, među vapajima i naricanjima već izgubljenih ljudi bilo je neuporedivo teže nego podnositi
svoje sopstvene muke.
Na pitanje da se podvrgne novoj operaciji, on je odgovorio hladno i oštro:
– Tačka. Dosta je od mene. Ja sam nauci već dao dobar dio krvi, a ovo što je ostalo, potrebno mi
je u druge svrhe.
Tog istog dana Pavle je napisao pismo u CK, u kome je zamolio da mu pomognu da ostane u
Moskvi, gdje radi njegova drugarica, jer da su njegova dalja skitanja, potpuno beskorisna. To je bilo
prvi put da se on obratio Partiji za pomoć. Kao odgovor na njegovo pismo Moskovski sovjet mu je
dao sobu. I Pavle je napustio kliniku sa jedinom željom da se u nju više nikada ne vrati.
Skromna soba u tihom sokačiću Kropotkinske ulice izgledala mu je kao vrhunac raskoši. I često,
budeći se noću, Pavle nije mogao da vjeruje da se više ne nalazi u bolnici.
Taja je već postala član Partije. Uporna u radu, ona je, bez obzira na svu tragediju ličnog života,
išla u korak sa udarnicama, i kolektiv je ovu ćutljivu radnicu nagradio svojim povjerenjem: bila je
izabrana za člana Fabričkog komiteta. Pavle se ponosio svojom drugaricom, koja se pretvarala u
boljševika, i to mu je olakšavalo njegov teški položaj.
*
Posjetila ga je Bažanova, koja je službeno doputovala u Moskvu. Dugo su razgovarali. Pavle joj
je sa zanosom pričao o putu kojim će se u skoroj budućnosti vratiti u redove boraca.
Bažanova je primijetila srebrnaste krajeve Korčaginovih sljepoočnica i reče tiho:
– Vidim, mnogo ste preživjeli. Ali ipak niste izgubili svoj neugasivi entuzijazam, šta ćete više? To
je vrlo dobro što ste odlučili da počnete rad za koji ste se spremali pet godina. Ali kako ćete da
radite?
Pavle se umirujuće nasmiješio.
– Sutra će mi donijeti transparent isječen od kartona. Bez njega ne bih mogao da pišem: miješali
bi se redovi. Dugo sam tražio izlaz i našao sam ga – pruge izrezane u kartonu onemogući će mojoj
olovci da ide preko linije. Teško je pisati ne videći napisano ali nije nemoguće. Ja sam se u to uvjerio.
Dugo vremena to mi nije polazilo za rukom, ali sam počeo da pišem sporije, da pažljivo izvodim
svako slovo, i sada ispada prilično dobro.
Pavle je počeo da radi.
Zamislio je da napiše roman posvećen herojskoj diviziji Kotovskog. Naslov je došao sam od
sebe:
»Rođeni u buri.«
Od tog dana čitav njegov život je bio posvećen pisanju knjige. Polako, redak po redak, rađale su
se stranice. Na sve je zaboravljao nalazeći se u vlasti svojih likova i prvi put u životu preživljavajući
stvaralačke muke – kada izrazite i nezaboravne slike, koje je tako jasno osjećao, nije uspijevao da
prenese na papir i kada su mu redovi ispadali blijedi i lišeni žara i strasti.
Sve što je pisao morao je da pamti od slova do slova. Svaki gubitak veze kočio je rad. Majka je sa
strahom pratila rad svoga sina.
U toku rada on je morao napamet čitati cijele stranice, a ponekad i čitave glave, i majci se po neki
put činilo da joj je sin poludio. Dok je on pisao ona se bojala da mu priđe, i samo kada bi sabirala
listove koji su skliznuli na pod, rekla bi bojažljivo:
– Pavluša, zar ne bi bilo bolje da se nečim drugim pozabaviš? Ko je još vidio da se bez prestanka
piše...
On se od svega srca smijao njenoj zabrinutosti i uvjeravao je da još nije sasvim »pošašavio«.
*
Završio je tri glave zamišljene knjige i poslao ih u Odesu starim kotovcima na ocjenu. Uskoro je
od njih dobio pismo sa pozitivnim ocjenama, ali je prilikom povratka rukopis izgubljen u pošti.
Šestomjesečni rad je propao. To je za njega bio veliki potres. Sada je gorko žalio što je poslao jedini
primjerak i nije ostavio kopiju. Rekao je Ledenjevu šta mu se dogodilo.
– Zašto si tako neoprezno postupio? Umiri se, tu psovke ne pomažu. Počinji iznova.
– Ali, Inokentije Pavloviču, ukrađen mi je šestomjesečni rad! To je svaki dan osam sati
naprezanja. Paraziti jedni, triput prokleti bili!
Ledenjev se starao da ga umiri.
Morao je da počne sve iznova. Ledenjev mu je nabavljao papir i pomagao da se otkuca ono što je
napisao. Za mjesec i po dana ponovo se rodila prva glava.
 U istom stanu živjela je i porodica Aleksejevih. Stariji sin, Aleksandar, radio je kao sekretar
jednog od gradskih rejonskih komiteta Komsomola. Imao je osamnaestogodišnju sestru Galju, koja
je završila fabričku školu. To je bila djevojka puna životne radosti Pavle je dao zadatak materi da
razgovara s njom ne bi li ona pristala da mu pomogne u svojstvu »sekretara«. Galja je vrlo rado
pristala. Ona je došla vesela i susretljiva, i, kada je saznala da Pavle piše roman, rekla je:
– Druže Korčagine, ja ču vam sa zadovoljstvom pomagati. Pa to je nešto sasvim drugo nego
pisati za oca dosadne cirkulare o održavanju čistoće u stanovima.
Od tog dana Pavlov književni rad je krenuo naprijed dvostrukom brzinom. Za mjesec dana bilo je
tako mnogo urađeno da se i sam Pavle čudio. Galja mu je s iskrenom susretijivošću i saosjećanjem
pomagala u radu. Tiho je šuštala njena olovka po papiru, i ono što joj se osobito sviđalo, čitala je po
nekoliko puta i iskreno se radovala Pavlavom uspjehu. U čitavoj kući ona je bila gotovo jedini čovjek
koji je vjerovao u Pavlov rad. Svi ostali su mislili da od toga ništa neće biti i da se on samo trudi da
nečim popuni svoje prinudno besposličarenje.
Kada se Ledenjev sa službenog putovanja vratio u Moskvu i pročitao prve glave, rekao je:
– Prijatelju, produži! Pobjeda je tu. Druže Pavle, tebe očekuju velike radosti. Ja čvrsto vjerujem da
će tvoj san o povratku u stroj uskoro biti ostvaren. Sinko, ne gubi nade!
Ledenjev je odlazio zadovoljan: nalazio je Pavla punog energije.
Dolazila je Galja, šuštala je njena olovka po papiru i nizali se redovi o nezaboravnoj prošlosti. U
trenucima kada bi se Pavle zamislio obuzet svojim uspomenama, Galja je posmatrala kako drhture
njegove trepavice, kako se mijenjaju njegove oči odražavajući promjene misli, i teško joj je bilo da
vjeruje kako on ne vidi – u njegovim čistim, bez najmanje pjegice zjenicama osjećao se život.
Po završetku rada ona mu je čitala što su napisali tokom dana i vidjela je kako se Pavle mršti
pažljivo slušajući.
– Druže Korčagine, zašto se mrštite? Pa lijepo je napisano!
– Nije, Galja. Slabo je to.
Poslije neuspjelih stranica počinjao je sam da piše. Okovan uskom prugom transparenta, ponekad
nije mogao da izdrži i prestajao je da piše. I tada bi u divljem bijesu na život, koji mu je oduzeo oči,
lomio olovke, a na ugrizenim usnama se pojavljivale kapljice krvi.
Kako se njegov rad više bližio kraju, sve češće su se iz mangela njegove nepokosne volje otimala
zabranjena osjećanja života. Zabranjeni su bili – tuga i niz običnih ljudskih osjećanja, toplih i nježnih,
osjećanja na koja imao pravo svako živ samo ne on. Ako bi podlegao samo jednom od tih osjećanja,
sve bi se završilo tragedijom.
Kasno uveče dolazila je Taja iz fabrike i, izmijenivši nekoliko poluglasnih riječi s Marijom
Jakovljevnom, legla bi da spava.
*
Završena je posljednja glava. Nekoliko dana mu je Galja čitala roman.
Sutra će poslati rukopis u Lenjingrad u Kultprop obkoma. Ako tamo dadu knjizi »putnicu u
život«, rukopis će biti predan izdavačkom preduzeću – i tada...
Nemirno je lupalo srce. Tada... počinje novi život, život koji je on izvojevao godinama
napregnutog i upornog rada.
Sudbina knjige rješavala je Pavlovu sudbinu. Ako rukopis bude odbačen, to će biti njegov
posljednji sumrak. Ako neuspjeh bude samo djelimičan, takav koji će moći otkloniti daljim radom,
on će odmah preći u novu ofanzivu.
Majka je odnijela na poštu taj teški svežanj. Nastali su dani napregnutog iščekivanja. Nikada još u
svom. životu nije Pavle sa takvim nestrpljenjem očekivao pisma. Živio je od jutarnje do večernje
pošte. A Lenjingrad je ćutao.
Ćutanje izdavačkog preduzeća pretvorilo se u opasnost. Predosjećanje poraza pojačavalo se
svakim danom, i Korčagin je priznao sebi da će bezuslovno odbacivanje knjige biti njegova pogibija.
Tada je nemoguće dalje živjeti. Niti se ima radi čega živjeti.
U tim trenucima sjećao se parka pored mora, i ponovo je postavljao sebi pitanje:
»Da li si ti učinio sve što se moglo učiniti da se istrgneš iz željeznog obruba, da se vratiš u život i
da svoj život učiniš korisnim«.
I odgovarao je sam sebi:
»Da, izgleda mi, sve sam učinio!«
Mnogo dana kasnije, kada je iščekivanje već postalo neizdrživo, uzbuđena ne manje od svog sina
uzviknula je majka žureći u sobu:
– Pošta iz Lenjingrada!!!
To je bio telegram Obkoma. Nekoliko isprekidanih riječi na blanketu: »Roman je toplo primljen.
Priprema se izdavanje. Čestitamo pobjedu.«
Srce je zamlatilo. Evo, davni san postaje stvarnost! Raskinut je željezni obruč, i on se opet – sada
već sa novim oružjem – vraća u stroj i život.

KRAJ
Notes
[1] – Ljudi koji vuku lađu. (Prim. prev.)
[2] – Ukrajinski: seljačka kuća. (Prim. prev.)
[3] – Petljura – rukovodilac kontrarevolucionarnog buržoasko-nacionalističkog pokreta u Ukraniji. (Prim. prev.)
[4] – Ruska socijaldemokratska radnička partija – boljševika. (Prim. prev.)
[5] – Komiteti sirotinje, stvoreni 1918. na Lenjinov prijedlog. Oni su odigrali veoma važnu ulogu u borbi s kulacima i snabdijevanju
hranom stanovništva i Crvene armije. (Prim. prev.)
[6] – Revolucionarni komitet. (Prim. prev.)
[7] – Izvanredna komisija – za borbu protiv kontrarevolucije. (Prim. prev.)
[8] – Mahno – vođa kontrarevolucionarnih anarhističko-kulačkih bandi. (Prim. prev.)
[9] – Politički rukovodilac. (Prim. prev.)
[10] – Transportni odsjek Čeke. (Prim. prev.)
[11] – Agitaciona baza. (Prim. prev.)
[12] – Evakuaciona baza. (Prim. prev.)
[13] – Odred za specijalne zadatke. (Prim. prev)
[14] – Kombinacija od tri prsta: šipak. (Prim. prev.)
[15] – Lazaron – odrpanac, lijenčina. (Prirn. prev.)
[16] – Čizme od valjane vune. (Prim. prev.)
[17] – Hebrejski: nečist, zabranjeno za jelo. (Prim. prev.)
[18] – Komunistička omladinska Intemacionala. (1919–1943.) (Prim. prev.)
[19] – Državna politička uprava. (Prim. prev.)
[20] – Narodni komesarijat za inostrane poslove. (Prim. prev.)
[21] – Komitet za zbrinjavanje sirotinje. (Prim. prev.)
[22] – KIM – Omladinska Komunistička Internacionala (Prim. prev.)
[23] – Moskovska tehnička škola Baumana. (Prim. prev.)
[24] – Centralna kontrolna komisija. (Prim. prev.)