Vasilij Grossman

Život i sudbina

preveo s ruskog
Fikret Cacan

2
PRVI DIO

3
 1.

Nad zemljom je visjela magla. Na visokonaponskim žicama koje su se njihale iznad ceste
bliještali su automobilski farovi.
Kiše nije bilo, ali je zemlja u zoru bila vlažna, i kada je bljesnuo semafor zabrane, na
mokrom se asfaltu pojavila velika crvenkasta mrlja. Disanje logora osjećalo se na nekoliko
kilometara - prema njemu su se vukle, zgušnjavajući se, žice, ceste i željezničke pruge. To je
bio prostor popunjen ravnim crtama, prostor pravokutnika i paralelograma koji rasijecaju
zemlju, jesensko nebo, maglu. Otegnuto i tiho zavijale su daleke sirene.
Cesta se primicala željezničkoj pruzi i kolona automobila napunjenih papirnatim
paketima s cementom išla je neko vrijeme gotovo jednako brzo kao i beskonačno dugački
teretni ešalon. Šoferi u vojnim kabanicama nisu gledali vagone pored sebe ni blijede mrlje
ljudskih lica.
Iz magle je iskrsnula logorska ograda - nizovi bodljikave žice nategnute između željeznih
betonskih stupova. Barake su se vukle tvoreći široke ravne ulice. U njihovoj jednolikosti
izražavala se neljudskost ogromnog logora.
U milijunima ruskih seoskih izba nema i ne može biti dviju koje sliče jedna drugoj bez
razlike. Sve što postoji neponovljivo je. Nezamisliva je istovjetnost dvoje ljudi, dvaju šipkovih
grmova... Život zagluhne ondje gdje nasilje nastoji ukinuti iznimnost i osebujnost.
Pozorno i bezbrižno oko sijedog strojovođe pratilo je prolazak betonskih stupova,
visokih jarbola s obrtnim reflektorima i betonskim kulama gdje se u staklenoj kabini vidi
čuvar kraj strojnice na postolju. Strojovođa je namignuo pomoćniku, i parna
lokomotiva upozorila je signalom. Bljesnuli su stražarnica osvijetljena strujom, niz
automobila kraj spuštene prugaste rampe i bikovski crveno svjetlo semafora.
Izdaleka su se čule sirene stroja koji dolazi ususret. Strojovođa je rekao pomoćniku:
“Ide Cuker, poznajem ga po živahnom glasu, istovario se i goni u München na prazni
kolosijek.”
Pružna se kompozicija grmeći srela s ešalonom koji kreće u logor, potrgani je zrak
zatutnjio, zabljeskale su sive pruge između vagona, odjednom su se iskidane prnje prostora i
jesenskoga jutarnjeg svjetla ponovo sjedinile u odmjereno trkaće platno.
Strojovođin pomoćnik, izvadivši džepno zrcalo, promotrio je svoj prljavi obraz.
Strojovođa pokretom ruke zatraži od njega zrcalo.
Pomoćnik reče uznemirenim glasom:
“Ah, Genosse’ Apfel1, vjerujte mi, mogli bismo se vratiti do ručka, a ne u četiri ujutro,
trošeći svoje snage, samo da nema te dezinfekcije vagona. I kao da se dezinfekcija ne može
izvesti bez nas na konopcu.”
Starcu je dojadila vječna priča o dezinfekciji.
“Daj, nastavi”, reče on, “ne postavljaju nas na pričuvno, nego na glavno mjesto za istovar.”

1
Njem. Genosse - druže (op. pev.)

1
 2.

U njemačkom se logoru Mihail Sidorovič Mostovskoj prvi put nakon Drugoga kongresa
Kominterne morao ozbiljno prisjetiti svoga znanja stranih jezika. Živeći prije rata u
Lenjingradu, nije često imao priliku razgovarati sa strancima. Sada se sjetio
godina londonske i švicarske emigracije, gdje je u drugarstvu s revolucionarima govorio,
svađao se i pjevao na mnogim jezicima Europe.
Susjed na prični2 i talijanski svećenik Gardi rekao je Mostovskoju da u logoru žive ljudi
pedeset šest nacionalnosti.
Sudbina, boja lica, odjeća, koračanje, zajednička juha od kelja i umjetne prekrupe koju su
ruski zatvorenici nazivali “riblje oči” - sve je to bilo jednako za desetke tisuća stanovnika
logorskih baraka.
Za upravu su se ljudi u logoru razlikovali po brojevima i bojom platnenog našivka na
jakni: crvena - za političke, crna - za sabotere, a zelena - za lopove i ubojice.
Ljudi nisu razumjeli jedan drugog u svojim jezicima, ali ih je vezivala jedna sudbina.
Znalci molekularne fizike i drevnih rukopisa ležali su na pričnama pored talijanskih seljaka i
hrvatskih pastira, koji se nisu znali ni potpisati. Onaj koji je nekoć naručivao od kuhara
doručak i uznemirivao gazdaricu lošim apetitom i onaj koji je jeo slani bakalar zajednički su
jedan uz drugog išli na rad lupkajući drvenim potplatima i tužno se pogledavali ne idu
li Kosttrager nositelji zalistaka, ili “ostriženi”, kako su ih nazivali ruski stanovnici blokova.
U sudbini logoraša sličnost se rađala iz razlika. Povezivale su ih uspomene na vrt kraj
prašnjave talijanske ceste, na tmurnu buku Sjevernog mora ili narančasti papirnati abažur u
domu uprave u okolici Bobrujska - svi zatočenici do jednog imali su prekrasnu prošlost.
Što je čovjeku bio teži život prije logora, to je uzbuđenije lagao. Ta laž nije služila
praktičnim ciljevima, nego slavljenju slobode: čovjek izvan logora ne može biti nesretan...
Taj se logor prije rata zvao logorom za političke zločince.
Nastao je novi tip političkih zatvorenika, koji je stvorio nacionalsocijalizam - zločinci koji
nisu počinili zločin.
Mnogi zatvorenici dospjeli su u logor zato što su u razgovoru s prijateljima iznijeli
kritičke primjedbe o hitlerovskom režimu ili zbog vica političkog sadržaja. Oni nisu raznosili
letke, nisu bih u ilegalnim strankama. Optuženi su za nešto što bi bilo tko mogao učiniti.
Zatvorenici za vrijeme rata u političkom koncentracijskom logoru bih su također novi
fenomen fašizma. To su bih engleski i američki zrakoplovci koji su pali na teritorij Njemačke
i bih predmet interesa Gestapa te zapovjednici i komesari Crvene armije. Od njih su tražili
informacije, suradnju, konzultacije, potpise na svakakvim deklaracijama.
U logoru su se nalazili saboteri - šetači koji su pokušavah samovoljno napustiti rad u
vojnim tvornicama i pogonima. Zatvorenici u koncentracijskom logoru koji su loše radili
također su bih izum nacionalsocijalizma.

2
Njem. Pritische - drveni ležaj (op. prev.)

5
 U logoru je bilo ljudi s našivcima u boji jorgovana na vjetrovkama - njemački emigranti
koji su pobjegli iz fašističke Njemačke. I to je bio novi fenomen fašizma - koliko god bih lojalni
u inozemstvu, oni koji su ostavili Njemačku postali bi političkim neprijateljima.
Ljudi sa zelenim trakama na vjetrovci, lopovi i provalnici, bih su u političkom logoru
privilegirani sloj; zapovjedništvo se oslanjalo na njih u nadzoru nad političkim zatvorenicima.
U nadmoći kriminalaca nad političkim zatvorenicima također se otkriva novatorstvo
nacionalsocijalizma.
U logoru su se nalazili ljudi takve neobične sudbine da nije izumljena boja našivka koja
bi odgovarala takvoj sudbini. Ali i Hindusu, krotitelju zmija, i Perzijancu koji je došao iz
Teherana proučavati njemačko slikarstvo, i Kinezu studentu fizike nacionalsocijalizam
pripremio je mjesto na prični, kotlić čorbe i dvanaest sati rada na plantaži.
Danju i noću kretao se ešalon prema logorima smrti, koncentracijskim logorima. U zraku
su odjekivale lupa kotača, huka parnih vlakova i škripa čizama stotinu tisuća logoraša koji
idu na rad s peteroznamenkastim brojevima prišivenim na odjeću. Logori su postali
gradovima nove Europe. Rasli su i širili se po svom planu, sa svojim ulicama i trgovima,
bolnicama, svojim tržnicama, staretinarnicama, krematorijima i stadionima.
Kako su naivne, i čak dobrodušno patrijarhalne bile staljinističke tamnice, koje su se
nalazile na gradskim periferijama, u usporedbi s tim logorskim gradovima, s crveno-crnim
bljeskovima, od kojih čovjek ludi, nad pećima za kremiranje.
Činilo se da za upravljanje gomilom potlačenih treba imati spremnu milijunsku vojsku
nadglednika i kontrolora. Ali to nije bilo tako. Tjednima se unutar baraka nisu pojavljivali
ljudi u odorama SS-a! Sami zatvorenici preuzeli su policijsku službu u logorskim gradovima.
Sami zatvorenici održavali su raspored u barakama, pratili da u kodovima imaju samo gnjili
i smrznuti krumpir, a da se krupni i dobri sortira za prodaju vojnim bazama.
Zatvorenici su bili liječnici, bakteriolozi u tamničkim bolnicama i laboratorijima, vratari,
higijeničari, koji su meli tamničke pločnike, bilo je i inženjera, koji su osiguravali tamničko
svjetlo i tamničku toplinu, održavali dijelove tamničkih strojeva.
Okrutna i djelatna logorska policija - kapoi - nosila je na lijevom rukavu široki žuti povez,
a lagerelteri, blokelteri, tubenelteri pod svoju su kontrolu uzeli vertikalu logorskog života, od
općelo-gorskih poslova do privatnih događaja koji se odvijaju na pričnama. Zatvorenici su se
bavili skrivenim poslovima logorske države - čak i sastavljanjem popisa za selekciju, za
obradu osumnjičenih u dunkel-sobama - u betonskim kanalima. Činilo se, i da nestane
uprave, zatvorenici bi održavali visoki napon u bodljikavoj žici da se ne razbježe, nego
nastave raditi.
Ti kapoi i blokelteri služili su zapovjedniku, ali su uzdisali, a ponekad čak i plakali za
onima koje su vodili u peći za kremiranje... No razdvajanje se nije provodilo do kraja, svoja
imena nisu stavljali na popise za selekciju. Posebno se zloguko činilo Mihailu Sidoroviču to
što nacionalsocijalizam nije dolazio u logor s monoklom, glumački nadmen, stran narodu.
Nacionalsocijalizam je živio u logorima svojski, nije bio udaljen od običnog naroda, šalio se
narodski, i njegovim su se šalama smijali, bio je plebejac i ponašao se jednostavno, odlično je
poznavao jezik i dušu i um onih koje je lišio slobode.

6
 3.

Mostovskoja, Agripinu Petrovnu, ratnu liječnicu Levinton i voditelja Semjonova

otpremili su u štab pješačke divizije nakon što su ih Nijemci uhitili jedne kolovoške noći
pored Staljingrada.
Agripinu Petrovnu otpustili su nakon ispitivanja i, po uputama suradnika poljske
žandarmerije, prevoditelj ju je opskrbio paketićem grahova kruha i dvjema crvenim
trideseticama; Semjonova su pridružili koloni zatvorenika koja je upućena u vojni logor
u rajonu sela Vertjačevo. Mostovskoja i Sofiju Osipovnu Levinton odvezli su u štab armijske
grupe.
Ondje je Mostovskoj posljednji put vidio Sofiju Osipovnu - stajala je usred prašnog
dvorišta bez jakne, s potrganim činovima, i zadivila je Mostovskoja tmurnim, zlobnim
izrazom očiju i lica.
Nakon trećeg ispitivanja Mostovskoja su potjerali pješke prema željezničkoj stanici, gdje
je tovaren ešalon sa žitom. Deset vagona djevojaka i mladića određeno je za slanje na rad u
Njemačku - Mostovskoj je čuo ženske krike kad je ešalon krenuo. Zatvorili su ga u mali
službeni kupe ženskog vagona. Vojnik koji ga je pratio nije bio grub, ali na pitanja koja mu je
postavljao Mostovskoj na njegovu se licu pojavljivao nekakav gluhonijem izraz. Osjećalo
se pritom da je ipak posve zabavljen jedino Mostovskojem. Tako se iskusni zaposlenik
zoološkog vrta nalazi u stalnoj šutljivoj napetosti i prati kako u kavezu šušti, kreće se zvijer
koja putuje željezničkom prugom. Kada je vlak prelazio preko teritorija poljskoga general-
gubernatorstva, u kupeu se pojavio novi putnik - poljski biskup, sijedi visoki ljepotan
tragičnih očiju i punih mladićkih usta. Odmah je počeo pripovijedati Mostovskoju o Hitlerovu
suđenju poljskom svećenstvu... Govorio je ruski s jakim akcentom. Nakon što je Mihail
Sidorovič Mostovskoj opsovao katoličanstvo i papu, zašutio je i na Mostovskojeva pitanja
odgovarao kratko, na poljskome. Za nekoliko sati izvukli su ga iz vlaka u Poznanju.
Mostovskoja su doveli u logor, nakon što su prošli Berlin... Činilo se da su već godine
prošle u bloku gdje su se nalazili zatvorenici koji su Gestapu bili posebno zanimljivi. U
posebnom bloku odvijao se sitiji život nego u radnom logoru, ali je to bio lagan život
laboratorijskih mučenika-životinja. Dežurni pozove čovjeka do vrata - pokaže se da znanac
predlaže razmjenu sljedovanja po povoljnim uvjetima, i čovjek se raznježen od zadovoljstva
vraća na svoju pričnu. A drugoga isto tako pozovu i on, prekinuvši razgovor, odlazi do vrata,
a sugovornik mu i ne dočeka kraj pripovijesti. Sutradan kapo dođe do prične, kaže dežurnom
da skupi prnje, i netko će uporno moliti Stubeneltersa Keisea da zauzme oslobođenu pričnu.
U naviku im je ušla nemoguća smjesa razgovora o selekciji, kremiranju leševa i o logorskim
nogometnim momčadima - najbolje je kopanje - Moorsoldaten3, stroga zona, napad kraj
kuhinje, poljska ekipa “pracefiks” bez obrane. Navikli su se i na desetke, stotine glasina o
novom oružju, o razdorima među nacionalsocijalističkim vođama. Glasine su uvijek bile
dobre i lažne - opijum za logorski narod.

3
Njem. Moorsoldaten - moČvarni vojnici (op. prev.)

7
 4.

Ujutro je pao snijeg i ne topeći se odležao do popodne. Rusi su osjetili radost i tugu. Rusija
je puhnula na njihovu stranu, bacila pod jadne i izmučene noge majčinski rubac, zabijelila
krovove baraka pa su izdaleka izgledali domaće, seoski.
Ali radost koja je na trenutak bljesnula pomiješala se s tugom i potonula u nju.
Mostovskoju je prišao dnevni španjolski vojnik Andrea i rekao mu na lošem francuskom
da je njegov prijatelj pisar vidio papir o ruskom starcu, ali pisar ga nije uspio pročitati, jer ga
je načelnik ureda odnio sa sobom.
“Pa i odluka o mom životu je na tom papiru”, pomisli Mostovskoj i obradova se svome
spokoju.
“Ma ništa”, reče šapatom Andrea, “još se može doznati.”
“Od zapovjednika logora?” upita Gardi i njegove ogromne oči crno sijevnuše u
polumraku. “Ili od predstavnika Glavne uprave sigurnosti Lissa?”
Mostovskoja je zadivila razlika između dnevnog i noćnog Gardija. Danju je svećenik
govorio o juhi, o novodošlima, dogovarajući se sa susjedima o razmjeni sljedovanja, sjećao se
oštre talijanske hrane sa češnjakom.
Zarobljeni crvenoarmejci, srećući se s njim na logorskom dvorištu, znali su za njegovu
omiljenu uzrečicu “Turi kaputi”, i sami su mu izdaleka vikali “Papaša, padre, turi kaputi”, i
smijali se kao da te riječi daju nadu. Zvali su ga papaša Padre, misleći da mu je “padre” ime.
Nekako kasno uvečer sovjetski zapovjednici i komesari koji su se nalazili u posebnom
sovjetskom bloku počeli su se šaliti s Gardijem drži li se on doista celibata.
Gardi je ozbiljno slušao sve te francuske, njemačke i ruske riječi.
Zatim je progovorio, a Mostovskoj je preveo njegove riječi. Ta ruski su revolucionari za
ideju išli na robiju i u progonstvo. Zašto njegovi sugovornici sumnjaju da zbog religiozne ideje
čovjek ne bi mogao odustati od bliskosti sa ženom. To se ipak ne može usporediti sa
žrtvovanjem života.
“No, no, recite”, navaljivao je brigadni komesar Osipov.
Noću kad su logoraši spavali, Gardi se preobražavao. Klečao je na prični i molio se. Činilo
se da u njegove izbezumljene oči, u njihovu brokatnu i ispupčenu crninu, može potonuti sva
patnja robijaškoga grada. Žile su se naprezale na njegovu smeđem vratu kao da radi, a
dugačko apatično lice poprimalo je izraz tmurne sretne tvrdoglavosti. Molio se dugo i Mihail
Sidorovič utonuo bi u san pod Talijanovim tihim i brzim šapatom. Mostovskoj se
budio obično nakon sat i pol do dva, a tada je Gardi već spavao. Talijan je spavao budno, kao
da u snu sjedinjuje obje svoje biti - dnevnu i noćnu - hrkao je, coktao usnama, škripao zubima,
gromko ispaljivao želučane plinove, a onda otegnuto izgovarao divne molitvene riječi koje
govore o milosrđu Boga i Bogomajke.
Nikada nije korio staroga ruskog komunista zbog bezbožnosti, a često se raspitivao o
Sovjetskoj Rusiji.

8
 Talijan je slušajući Mostovskoja kimao kao da odobrava pripovijesti o zatvorenim
crkvama i samostanima, o golemim zemaljskim posjedima koje je sovjetska država oduzela
Sinodu.
Njegove crne oči tužno su gledale staroga komunista i Mihail Sidorovič ljutito je upitao:
“Vous me comprenez?4”
Gardi se smješkao svojim običnim dnevnim osmijehom, onim koji je govorio o raguu i
umaku od rajčice.
“Je comprends tout ce que vous dites, je ne comprends pas seulement, pourquoi vous
dites cela.5”
Ruski vojni zarobljenici koji su bili smješteni u posebni blok nisu bili oslobođeni od rada,
i zato se Mostovskoj s njim sretao i razgovarao samo u večernje i noćne sate. Na rad nisu išli
general Gudz i brigadni komesar Osipov.
Čest Mostovskojev sugovornik bio je čudni čovjek - Ikonikov-Morž, neodređenih godina.
On je spavao na najgorem mjestu u cijeloj baraci - kraj ulaznih vrata, gdje je puhao hladni
propuh i gdje je jedno vrijeme stajao veliki uhati kabao sa zveketavim poklopcem - kibla.
Ruski zatvorenici nazivali su Ikonikova “starac padobranac”, smatrali ga jurodivim6 i
ponašali se prema njemu zgađeno-sažaljivo. On je bio nevjerojatno trpeljiv, kao što to mogu
biti samo luđaci i idioti. Nikada se ne bi prehladio, iako prije spavanja nije skidao odjeću koju
bi namočila jesenja kiša. Činilo se da tako zvonkim i jasnim glasom doista može govoriti samo
luđak.
Evo kako se on upoznao s Mostovskojem. Ikonikov-Morž prišao je Mostovskoju i šutke
mu se dugo zagledao u lice.
“Što će dobro reći drug?” upita Mihail Sidorovič i osmjehnu se, a onda Ikonikov prozbori
pjevuckajući:
“Reći dobro? A što je dobro?”
Te su riječi Mihaila Sidoroviča odjednom vratile u djetinjstvo, kada je stariji brat došavši
s predavanja započinjao s ocem raspravu o bogoslovnim temama.
“Pitanje sa sijedom bradicom”, reče Mostovskoj, “o njemu su razmišljali budisti i prvi
kršćani. Pa i marksisti su se znali truditi nad njegovim rješenjem.”
“Jesu Ii riješili?” s intonacijom koja je nasmijala Mostovskoja upita Ikonikov.
“Evo, Crvena armija”, reče Mostovskoj, “upravo ga rješava. A vaš ton, oprostite, odiše
svetim uljem, nečim takvim, ili popovskim ili tolstojevskim.”
“Ne može drukčije ni biti”, reče Ikonikov, “pa ja sam bio tolstojevac.”
“Eto čuda”, reče Mihail Sidorovič. Čudni ga je čovjek zainteresirao.
“Vidite”, reče Ikonikov, “ja sam uvjeren da progoni koje su boljševici proveli poslije
revolucije Crkve bijahu korisni za kršćansku ideju, jer je Crkva došla u ono žalosno stanje
prije revolucije.”
Mihail Sidorovič dobrodušno reče:

4
Franc. - Shvaćate li me? (op. prev.)
5
Franc. - Shvaćam to što govorite, a ne shvaćam zašto to govorite, (op. prev.)
6
Rus, jurodivyj - čudak-isposnik koji kroz ludost opominje na moral, lik iz ruske književnosti i povijesti (op. prev.)

9
 “Pa vi ste pravi dijalektičar. Znači, i ja sam u poznim godinama ugledao evanđeosko
čudo.”
“Niste”, tmurno reče Ikonikov, “ta za vas cilj opravdava sredstva, a vaša su sredstva
nemilosrdna. U meni ne gledajte čudo - ja nisam dijalektičar.”
“Onda”, iznenada se uznemirivši, reče Mostovskoj, “pa čime vam onda mogu pomoći?”
Ikonikov, stojeći u vojničkoj pozi, kao nakon zapovijedi, mirno reče:
“Ne smijte mi se!” Njegov tužni glas zazvučao je tragično. “Nisam vam za šalu prišao.
Petnaestog rujna prošle godine vidio sam strijeljanje dvadeset tisuća Židova - žena, djece i
staraca. Tog dana sam shvatio da Bog ne bi mogao dopustiti ništa slično i postalo mi je očitim
da ga nema. U današnjemu mraku ja vidim vašu snagu, ona se bori s vašim zlom...”
“Pa što ćemo”, reče Mihail Sidorovič, “popričajmo.”
Ikonikov je radio na dubokom kopanju, na močvarnom terenu logorske zemlje, gdje se
širio sustav velikih betonskih cijevi za odvod rijeke i prljavih potoka koji natapaju dolinu.
Radnike na tom terenu zvali su “Moorsoldaten”, a ovamo su obično stizali ljudi na koje bi se
uprava razljutila. Ikonikovljeve ruke bile su male, s tankim prstima i dječjim noktima. Vraćao
se s posla zamazan glinom, mokar, prilazio Mostovskojevoj prični i pitao:
“Dopuštate li da posjedim kraj vas?”
Sjeo bi i osmjehnuo se, ne gledajući sugovornika, pa bi povukao rukom po čelu. Čelo mu
je bilo nekako neobično - neveliko, ispupčeno, svijetlo, tako svijetlo kao da postoji odvojeno
od prljavih ušiju, tamnosmeđeg vrata i ruku s polomljenim noktima.
Sovjetskim zarobljenicima, ljudima s običnim životopisom, izgledao je kao nejasan i
taman čovjek.
Ikonikovljevi su preci od vremena Petra Velikog iz generacije u generaciju bili svećenici.
Tek je posljednji naraštaj Ikonikova pošao drugim putem. Sva Ikonikovljeva braća po očevoj
su želji dobila svjetsku naobrazbu.
Ikonikov je studirao na Peterburškom tehnološkom institutu, ali ga je privukla
tolstojevština, napustio je posljednju godinu i uputio se na sjever Permske gubernije kao
narodni učitelj. Proživio je na selu nekih osam godina, zatim se prebacio na jug, u Odesu, gdje
je stupio na teretni parobrod kao tesar, kao kovač u stolarskom odjelu, zatim je pošao u
Indiju, Japan, živio u Sidneyju. Nakon revolucije vratio se u Rusiju i ušao u seosku
poljoprivrednu komunu. To je bio njegov davni san, vjerovao je da seosko-gospodarski
komunistički trud vodi prema Božjem carstvu na zemlji. Za vrijeme opće kolektivizacije vidio
je ešalone pune obitelji raskulačenih. Vidio je kako su iscrpljeni ljudi padali u snijeg i više se
nisu dizali. Vidio je “zatvorena” izumrla naselja sa zakucanim prozorima i vratima, vidio je
uhićenu seljanku, slomljenu ženu žilava vrata, s trudbeničkim tamnim rukama, koju su
vojnici užasnuto promatrali: izbezumljena od gladi, pojela je svoje dvoje djece.
U to je vrijeme stao, ne napuštajući komunu, propovijedati evanđelje, moliti Boga za spas
stradalnika. Stvar je završila tako da su ga zatvorili, ali se pokazalo da su mu nevolje tridesetih
godina pomutile razum. Nakon godine prisilnog liječenja u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici
izašao je na slobodu i nastanio se u Bjelorusiji kod starijeg brata, profesora biologije. Uz
bratovu pomoć zaposlio se u tehničkoj knjižnici. Ali mračni događaji ostavili su na
njemu dubok trag.

10
 Kada je počeo rat i Nijemci osvojili Bjelorusiju, Ikonikov je vidio muke zarobljenika,
strijeljanja Židova u bjeloruskim gradićima i naseljima. Ponovo je pao u histeriju i stao moliti
poznate i nepoznate da kriju Židove, sam je počeo spašavati židovsku djecu i žene. Ali su ga
uskoro prijavili te je, čudom izbjegnuvši vješanje, dospio u logor.
U glavi slomljenog i prljavog padobranca carevao je kaos, iznosio je ružne i komične
primjere morala koji je iznad klasa.
“Tamo gdje ima nasilja”, objašnjavao je Ikonikov Mostovskoju, “caruje muka i lije se krv.
Ja sam vidio velike patnje kršćanstva, a kolektivizacija je išla u ime dobra. Ja ne vjerujem u
dobro, vjerujem u dobrotu.
Hajdemo se po vašem savjetu užasavati, pa će u ime dobra svrgnuti Hitlera i Himmlera.”
“Užasavajte se odsad bez mene”, odgovarao je Mihail Sidorovič.
“Pitajte Hitlera”, rekao je Ikonikov, “i on će vam objasniti da je i ovaj logor radi dobra.”
Mostovskoju se činilo da je tijekom rasprava s Ikonikovom rad njegove logike postao
sličan besmislenom naporu noža koji se bori s meduzom.7
“Svijet nije iznad više istine koju je iznio sirijski krščanin još u šestom stoljeću”, tvrdio je
Ikonikov, “osudi grijeh i oprosti grešniku.”
U baraci se nalazio još jedan ruski starac - Černecov. Bio je jednook. Zaštitar je razbio
njegovo umjetno stakleno oko i prazna crvena očna duplja čudno je izgledala na njegovu
blijedom licu. U razgovoru je tu prazninu očne duplje skrivao dlanom.
To je bio menjševik koji je bježao iz Sovjetske Rusije 1921. Dvadeset godina proživio je
u Parizu radeći kao računovođa u banci. Dospio je u logor na poziv službenicima banke da
pomognu sabotirati raspored naredbe nove njemačke administracije. Mostovskoj se trudio
ne kvačiti s njim.
Jednookog menjševika očito je uzbuđivala Mostovskojeva popularnost, i vojnik
Španjolac, i Norvežanin koji je upravljao pisarskom tezgom, i odvjetnik Belgijac prilazili su
starom boljševiku i zapitkivali ga.
Jednom je Mostovskoju na pričnu sjeo major Eršov, uglednik među ruskim
zarobljenicima. Malo se nagnuvši prema Mostovskoju i položivši mu ruku na rame, govorio
je brzo i rječito.
Mostovskoj se odjednom osvrnu - s udaljene prične gledao ih je Černecov. Mostovskoj je
pomislio da je izraz tuge u njegovu zdravom oku strašniji nego crvena otvorena jama na
mjestu izbijenog oka.
“Pa, brate, nije ti Iako”, pomislio je Mostovskoj bez ikakve zluradosti.
Ne slučajno, naravno, ali zakon je odredio da je Eršov svima uvijek potreban. “Gdje je
Eršov? Jeste li vidjeli Eršova? Druže Eršove! Majore Eršove! Eršov je rekao... Upitaj Eršova...”
K njemu dolaze iz drugih baraka. Oko njegove prične uvijek je pokret.
Mihail Sidorovič okrstio je Eršova “gospodarom misli”. Bili su i ranije neki gospodari
misli - prvo šezdesetaši, pa onda osamdesetaši XIX. stoljeća. Bili su narodnjaci, to je bio
Mihajlovski, koji se istaknuo. I u Hitlerovu konclogoru ostao je pravim gospodarom misli!
Osamljenost jednookoga u tom logoru činila se kao tragičan simbol.

7
Aluzija na mitsku Meduzu kojoj ponovo rastu odsječene glave (op. prev.)

11
 Deseci su godina prošli od tog doba kad je Mihail Sidorovič prvi put sjedio u carskom
zatvoru, čak je i stoljeće bilo drugo - devetnaesto.
Sada se sjećao toga, kad se vrijeđao zbog nepovjerljivosti partijskih vođa u njegovu
sposobnost da vodi praktični rad. Osjećao se jakim, svaki dan vidio je kako je njegova riječ
bila značajna za generala Gudza i za brigadnoga komesara Osipova, pa i za uvijek tmurnog i
tužnog majora Kirilova.
Prije rata tješilo ga je što se tako udaljen od prakse manje dotiče svega onoga što izaziva
njegove prosvjede i odbijanja: i Staljinova i partijska samovolja, i krvavi procesi nad
opozicijom, i nedovoljno poštovanje stare partijske garde. Teško je podnio osudu
Buharina, kojega je dobro poznavao i jako volio. Alije znao da će suprotstavljajući se u tome
Partiji, svatko u tom pitanju, mimo svoje volje, stati na stranu suprotnu od Lenjinove stvari,
kojoj je dao život. Ponekad su ga mučile sumnje - možda je iz slabosti, iz kukavičluka šutljiv i
ne istupa protiv onoga sa čime se ne slaže. Pa štošta je u životu bilo užasno i prije rata! Često
se sjećao pokojnog Lunačarskog, tako da ga je htio ponovo vidjeti. S Anatolijem
Vasiljevičem bilo je lako razgovarati, tako su brzo s pola riječi shvaćali jedan drugog.
Sada se u strašnom njemačkom logoru osjećao uvjerenim i čvrstim. Ali ga jedan tegoban
osjećaj nije napuštao. I u logoru je mogao steći mladenački, jasan i potpun osjećaj: svoj je
među svojima, tuđi među tuđima.
Ali stvar nije bila u tome što ga je jedanput engleski oficir upitao ne smeta li mu baviti se
filozofijom pošto je u Rusiji zabranjeno iznositi protumarksističke poglede.
“Možda nekome to i smeta. A meni marksistu ne smeta”, odgovorio je Mihail Sidorovič.
“Postavio sam to pitanje imajući u vidu da ste stari marksist”, rekao je Englez. I premda
se Mostovskoj namrštio od bolnog osjećaja koji su mu donijele te riječi, ipak je uspio
odgovoriti Englezu.
Nije se radilo o tome da ga ljudi, kao Osipov ili Eršov, nisu ponekad gnjavili, premda su
mu bili krvno bliski. Nevolja je bila u tome što je štošta u njegovoj vlastitoj duši bilo za njega
tuđe. Događalo se da se, radujući se, u mirna vremena sretne sa starim prijateljem, a na kraju
susreta u njemu vidi tuđinca.
Ali kako postupiti kada je tuđinstvo danas živjelo u njemu samom, bilo dio njega
samoga... Sa sobom ipak ne možeš raskinuti, ne možeš sebe prestati viđati.
U razgovoru s Ikonikovom ljutio se, bio grub i podsmješljiv, nazivao ga mrljom,
pudingom, krpom. Ali smijući mu se, istodobno bi žalio kad ga ne bi dugo vidio.
U tome je bila i glavna razlika između njegovih zatvorskih godina u mladosti i danas.
U mladenačko je doba među prijateljima i istomišljenicima sve bilo blisko, shvatljivo.
Svaka misao i svaki pogled neprijatelja bili su strani i divlji.
A sada odjednom u tuđinskim mislima prepoznaje ono što mu je bilo drago prije deset
godina, a tuđinsko je odjednom na neobičan način izbijalo u mislima i prijateljskim riječima.
“To bi moralo biti od toga što već predugo živim na svijetu”, reče Mostovskoj.

12
 5.

Američki pukovnik je živio u odvojenom boksu posebne barake. Dopuštali su mu da

navečer slobodno izlazi iz barake, hranili ga posebnim jelom. Pričalo se da je u vezi s njim
stigao upit iz Švedske - predsjednik Roosevelt pitao je za nj preko švedskoga kralja.
Pukovnik je jedanput odnio tablu čokolade bolesnome ruskom majoru Nikonovu. Njega
su u posebnoj baraci zanimali prije svega ruski vojni zarobljenici te je nastojao povesti s
Rusima razgovor o njemačkoj taktici i razlozima neuspjeha prvih godina rata.
Često bi se zapričao s Eršovom i gledajući pritom u pametne i istodobno vesele oči ruskog
majora zaboravljao da ovaj uopće ne razumije engleski.
Sve mu je izgledalo čudno, kako to da ga ne razumije čovjek s tako pametnim licem, a i
ne razumije razgovor o temama koje se toliko tiču obojice.
“Nije valjda da vi nimalo ne razumijete?” ogorčeno je pitao.
Eršov mu je odgovarao na ruskome:
“Naš poštovani zastavnik vladao je svim jezicima osim stranih.”
Ali ipak, na jeziku koji se sastojao od smijeha, pogleda, lupkanja po ramenu i desetak,
petnaestak iskrivljenih ruskih, njemačkih, francuskih i engleskih riječi, razgovarali su o
drugarstvu, sućuti, pomoći, ljubavi prema domu, ženama, djeci - ruski logoraši s logorašima
više desetaka raznih nacionalnosti.
Kamrad, gut, brot, župe, kinder, sigaret, arbajt - i još tuce njemačkih riječi nastalih u
logorima: revir, blokelterste, kapo, fernih-tungslager, appel, appelplac, vahraum, flugpunkt,
lageršuce, bili su dovoljni da se izrazi ono najvažnije u jednostavnom i zamršenom životu
logoraša.
Bilo je i ruskih riječi - drug, momci, duhan - kojima su se služili zatvorenici mnogih
nacionalnosti. A ruska riječ “mrcina”, koja imenuje stanje logoraša koji se približio smrti,
postala je zajedničkom svima, osvojivši svih pedeset šest logorskih nacionalnosti.
S popisom od desetak-petnaestak riječi veliki njemački narod upleo se u gradove i sela
koje je naseljavao veliki ruski narod, i milijuni ruskih seoskih baba, staraca i djece te milijuni
njemačkih vojnika objašnjavali su se riječima matka, pan, ruke gore, kokoš, jaje, kaput.
Ništa dobro nije se iz tih objašnjenja dobivalo. Ali velikom njemačkom narodu bile su
dovoljne te riječi za posao koji obavlja u Rusiji. Isto ničega dobrog nije bilo u tome što
Černecov pokušava razgovarati s ruskim zarobljenicima - premda za dvadeset godina
emigracije nije zaboravio ruski jezik, nego je izvanredno vladao ruskim govorom. On nije
mogao razumjeti ruske vojne zarobljenike, a oni su se tuđili od njega.
I isto se tako nisu mogli dogovoriti sovjetski ratni zarobljenici - jedni spremni umrijeti,
ali ne izdati, i drugi koji su pomišljali stupiti u vlasovsku8 vojsku. Što su više razgovarali i

8
Nazvana po generalu A. A. Vlasovu, pripadniku Crvene armije koji je nakon njemačkog zarobljavanja 1942. osnovao
vojsku ruskih zatvorenika za borbu protiv Crvene armije (op. prev.)

13
svađali se, to su manje shvaćali jedni druge. A zatim su samo šutjeli, puni mržnje i uzajamnog
prezira.
U toj šutnji nijemih i tim riječima slijepih, u tom gustom miješanju ljudi ujedinjenih
užasom, nadom i nevoljom u neshvaćanju, ljudskoj mržnji ljudi koji govore jednim jezikom
tragično se izražavala jedna od nevolja dvadesetog stoljeća.

14
 6.

Na dan kad je pao snijeg, večernji su razgovori ruskih vojnih zarobljenika bili posebno
tužni.
Čak su pukovnik Zlatokrilec i brigadni komesar Osipov, koji su uvijek bili pripravni i puni
duševne snage, postali tmurnima i šutljivima. Čežnja ih je sve utukla.
Topnik major Kirilov sjedio je na pričnama do Mostovskoja i opustivši ramena tiho
njihao glavom. Činilo se da nisu pune tuge samo njegove tamne oči nego i cijelo veliko tijelo.
Sličan izraz u očima imaju beznadno oboljeli od raka - gledajući u takve oči, čak i njihovi
najbliži, pateći s njima, misle kako bi bilo bolje da što prije umru.
Žutoliki i svugdje prisutni Kotikov šapnu Osipovu pokazujući na Kirilova:
“Ili će se objesiti, ili će prijeći vlasovcima.”
Mostovskoj reče trljajući sijede čekinjave obraze:
“Slušajte me, babe. Ma dajte, dobro me slušajte. Zar doista ne shvaćate? Svaki dan života
države koju je stvorio Lenjin nepodnošljiv je za fašizam. On nema izbora - ili će nas požderati,
uništiti, ili će sam poginuti. Ta u fašističkoj mržnji prema nama i jest provjera ispravnosti
Lenjinove stvari. Još jednom da vam kažem, i to bez šale. Shvatite da što je veća mržnja fašista
prema nama, možemo biti uvjereniji u svoju ispravnost. I tako ćemo ojačati.” Oštro se okrenu
prema Kirilovu i reče:
“A što je pak s vama, ha? Sjećate se Gorkog, kada je hodao po tamničkom dvorištu, a neki
Gruzijac dovikne: ‘Što ti tamo ideš kao kokoš, glavu gore!’”
Svi se nasmijaše.
“Stvarno, stvarno dajte glave gore”, reče Mostovskoj. “Pomislite: golema velika sovjetska
država brani komunističku ideju! Neka se Hitler obračuna s njom. Staljingrad stoji, drži se.
Nekad nam se činilo, prije rata - nije li previše oštro, nismo li previše oštro zategnuli vijke?
Ali sada doista i slijepci vide - cilj je opravdao sredstva.”
“Da, dobro su nas prišarafili. To ste dobro rekli”, reče Eršov.
“Malko previše”, dometnu general Gudz, “a da su još malo jače, ne bi nam do Volge došli.”
“Nije na nama da učimo Staljina”, reče Osipov.
“No da”, reče Mostovskoj, “ako budemo morali izginuti u tamnicama i mokrim jamama,
onda se tu nema što učiniti. Ali ne valja o tome misliti.”
“A o čemu ćemo?” glasno upita Eršov.
Svi koji su sjedili osvrnuše se i šutke pogledaše.
“Eh, Kirilove, Kirilove”, odjedanput reče Eršov. “Istinito je naš otac rekao, morali bismo
se radovati što nas fašisti mrze. Mi njih, a oni nas. Shvaćaš? A ti razmisli - pasti k svojima u
logor, to je svoj k svome. Eto ti nevolje. A ovdje, gle! Mi čvrsti ljudi još dajemo Nijemcu života.”
 7.

Cijeli dan zapovjedništvo 62. armije nije bilo u vezi s postrojbama. Ispali su iz stroja
mnogi štapski radioprijamnici; žičana veza posvuda se prekidala.
Bilo je trenutaka kada su ljudi, gledajući Volgu kako teče prekrivena lakim sitnim
valovima, osjećali rijeku kao nepomičnost u čije se obale zabila treperava zemlja. Stotine
sovjetskih teških oružja pucale su iz Zavolžja. Ispod njemačkog položaja na južnom obronku
Mamajeva brda podizale su se gomile zemlje i gline. Podignuti zemljani oblaci, prolazeći
kroza čarobno nevidljivo sito stvoreno silom teže, stvarali su rasjed - teške gromade u
hrpama su se rušile na zemlju, a lagana koprena podizala se u nebo.
Nekoliko puta na dan crvenoarmejci s upaljenim očima dočekivali su njemačke tenkove
i pješaštvo.
Za štab, odvojen od svoje vojske, dan se vukao beskrajno mučno i dugo.
Što sve nisu poduzimali Čujkov, Krilov i Gurov da ispune taj dan - odavali su dojam
zaposlenosti, pisali pisma, prepirali se o mogućim kretanjima protivnika, šalili se i pili votku
sa zakuskom i bez zakuske, pa šutjeli osluškujući huku bombardiranja. Željezni vihor dizao
se oko skloništa i kosio sve živo što bi na trenutak podignulo glavu iznad površine zemlje.
Štab je bio paraliziran.
“Dajte da zaigramo na karte”, reče Čujkov i odgurnu u kut stola zamašnu pepeljaru punu
opušaka.
Čak je i načelnika štaba vojske Krilova izdao mir. Kuckajući prstom po stolu, reče:
“Nema gore situacije - bolje čekati nego se požderati.”
Čujkov podijeli karte, objavi “Srce je adut”, a onda promiješa špil i reče:
“Sjedimo ko zečići i kartamo se. Ne, ne mogu!”
Sjedne zamislivši se. Lice mu se pokazalo užasnim, sa silnim izrazom mržnje i muke.
Gurov, kao da doslovce pogađa svoju sudbinu, ponavljao je zamišljeno:
“Da, poslije takvoga dana možeš umrijeti od kljenuti srca.”
Zatim se nasmija i reče:
“U diviziji danju izaći u zahod - strašna, nezamisliva stvar! Pričali su mi da je načelnik
štaba kod Ljudnikova pljusnuo u kantu i viknuo: ‘Hura, momci, ja se posrao...’ Osvrne se, a
pored njega stoji doktorica u koju je bio zaljubljen.”
S dolaskom mraka prestadoše naleti njemačkog zrakoplovstva. Vjerojatno bi čovjek koji
stigne noću na staljingradsku obalu, zaglušen hukom i treskom, pomislio da ga je zla sudbina
dovela u Staljingrad u trenutku presudnog napada, ali za prekaljene vojnike to je bilo vrijeme
brijanja, pranja, pisanja pisama, vrijeme kada su frontovski kovači, tokari, čistači i urari
popravljali upaljače, muštikle, svjetiljke od topovskih čahura s fitiljima od sukna kabanica ili
pak zidne satove.

16
 Treptavo svjetlo eksplozija osvjetljivalo je obalnu kosu, razvaline grada, naftne
platforme, tvorničke dimnjake i u tim su kratkim bljeskovima i obala i grad izgledali zlokobno
i tmurno.
U mraku je oživjela vojnička veza, počeli su kucati pisači strojevi, namnožene kopije
ratnih izvještaja, zazujali su motorčići, zalupao telegraf, a telefonisti su se počeli dovikivati
po linijama - uključivali su se u mrežu zapovjedni punktovi divizija, pukova, baterija, četa...
Postupno su kašljucali vezisti koji su stigli u vojni štab i referirali operativnim dežurnim
oficirima za vezu.
Požurio je na referat k Čujkovu i Krilovu starac Požarski, zapovjednik topničke vojske,
zatim načelnik inženjerije za opasna forsiranja general Tkačenko, novi zapovjednik sibirske
divizije Gurtev u zelenoj vojničkoj kabanici te staljingradski veteran potpukovnik Batjuk, koji
se držao sa svojom divizijom pod Mamajevim brdom. U političkom izvještaju su se navodili
članovi Vojnog vijeća vojske koji su Gurovu zazvučali kao poznata staljingradska imena -
minobacač Bezditko, snajperisti Vasilij Zajcev i Anatolij Cehov, kaplar Pavlov, a pored njih
navodila su se imena ljudi za koje se prvi put čulo u Staljingradu - Šoljin, Vlasov, Brisin,
kojima je taj prvi staljingradski dan donio slavu. A na prednjem kraju poštarima su predavali
papirnate istokračne trokute - “Leti, listiću, sa zapada na istok... Leti s pozdravom, vrati se s
odgovorom... Dobar dan, a možda i večer...” Na prednjem kraju sahranjivali su poginule i
ubijeni su provodili prvu noć svojega vječnog sna pored bandaža i pokrivala, gdje su njihovi
drugovi pisali pisma, brijali se, jeli kruh, pili čaj i umivali se u pripravljenim kupeljima.

17
 8.

Stigli su najteži dani za branitelje Staljingrada.

U zbrci gradske borbe, napadima i protunapadima, u borbi za Dom specijalista, za mlin,
zgradu državne banke, u borbi za podrume, dvorišta, trgove - već je bila nesumnjiva prednost
njemačkih snaga.
Njemački se klin, zabijen u južni dio Staljingrada kraj vrta Lapšinih, Kuporosne balke i
Elšanke širio, a njemački mitraljesci, skriveni pokraj vode, gađali su lijevu obalu Volge južnije
od Crvene Slobode. Operativci su svaki dan crtali na kartama liniju bojišnice i vidjeli kako
plava oznaka nezadrživo puzi i sve se više topi, stanjuje traka između crvene crte sovjetske
obrane i plavetnila Volge.
Inicijativa, duša rata, tih je dana bila u njemačkim rukama. Oni su vukli i vukli naprijed, i
sva žestina sovjetskih protunapada nije mogla zaustaviti njihov usporen ali odvratno
neupitan pokret.
A na nebu su se od izlaska do zalaska vrtjeli njemački lovci probijajući žalosnu zemlju
fosfornim bombama. I u stotinama glava živjela je oštra, žestoka misao o tome što će biti
sutra, kroz tjedan, kada se trakica sovjetske obrane pretvori u nit, kada se prekine - potrgana
željeznim zubima njemačkog napada.

18
 9.

Kasno noću general Krilov prilegao je na klupi u svom skloništu. U sljepoočnicama mu je

bubnjalo, u grlu mu je gorjelo od desetaka popušenih cigareta. Povukao je jezikom po suhom
nepcu i okrenuo se zidu. Drijemež mu je u svijesti pomiješao sevastopolske i odeske bitke,
krike rumunjskog pješaštva koje napada, s kamenjem prekrivenim mahovinom, s odeskim
dvorištima obraslim bršljanom i mornarskom ljepotom Sevastopola.
Sve mu se pomiješalo, sve je zamišljao ponovo na zapovjednome mjestu u Sevastopolu i
u sanjivoj magli bljeskao je binokl generala Petrova; sjajno staklo zablistalo je tisućama
krhotina i već se njihalo more, a siva prašina od kamene stijene koju su razbili
njemački plotuni nad glavama mornara i vojnika, podigla se, uzdigla nad Sapun-planinom.
Začuli su se bezdušno pljuskanje vala o palubu broda i grubi glas mornara provodnika:
“Skači!” Činilo se da je skočio u val, ali se noga istog trenutka dotaknula tijela podmornice... I
posljednji pogled na Sevastopol, na zvijezde na nebu, na obalne požare...
Krilov je zaspao. U snu se nastavljala vlast rata. Podmornica je odlazila iz Sevastopola u
Novorossijsk... Stezao je otekle noge, prsa i leđa natopio je znoj, huka motora tukla je u
sljepoočnicama. I onda je motor zamro - podmornica je mekano legla na dno. Zagušljivost je
postala nepodnošljivom, pritiskao je metalni svod, zakovicama podijeljen na kvadrate...
Začuo je višeglasnu buku, pljuštanje, odjeknula je dubinska bomba, voda je udarila i
zbacila ga s klupe. Krilov progleda, uokolo je bila vatra, kraj raširenih vrata skloništa prema
Volgi jurila je plamena bujica, čuli su se krici ljudi, štektanje strojnica.
“Kabanicu, kabanicu preko glave!” poviknu Krilovu nepoznati crvenoarmejac pružajući
mu kabanicu. Ali Krilov odgurujući ga upita:
“Gdje je zapovjednik?”
Odjednom shvati: Nijemci su zapalili naftnu platformu, i zapaljena nafta jurnula je u
Volgu.
Činilo se, nije više kadar izvući se živ iz te tekuće vatre. Vatra je bubnjala, odvajala se
pucketajući od nafte, popunjavajući jame i kanale, šikljajući po tokovima veze. Zemlja, glina i
kamen natopljen naftom počeli su se dimiti. Nafta se prelijevala crnim uglačanim strujama iz
spremišta probijenih zapaljivim mecima i činilo se da raspaljuje velike gromade ognja i dima
sabijene u cisternama.
Život koji je vladao na zemlji prije stotinu milijuna godina, grubi i strašni život prvobitnih
čudovišta izbijao je iz grobljanskih rupa, ponovo je hučao, ponovo je režao, topćući
nožurdama, zavijao, gladno žderao sve oko sebe. Vatra se dizala po više stotina metara,
odnoseći oblake vrele pare koji su eksplozivno jurili visoko k nebu. Ta masa plamena bila je
tolika da zračni vihor nije uspijevao dodavati kisik zapaljenim ugljikovim molekulama, i
čvrsti zanjihani crni svod razdijelio je jesenje zvjezdano nebo od goruće zemlje. Jezivo je bilo
gledati dolje taj mlaz masne i crne zemlje.
Ognjeni i zadimljeni stupovi jureći uvis čas su dobivali crte živih biča zahvaćenih očajem
i bijesom, čas se činilo da su to treperave jasike i drhtave topole. Crno i crveno kružili su u
pramenovima vatre, kao raspojasane djevice u crno-riđem plesu.

19
 Goruća nafta širila se po vodi i zahvaćena tokom šumila, dimila se i razlijevala.
Začudo, u tim minutama već su mnogi borci znali kako se može stići do obale. Vikali su:
“Ovamo, ovamo potrči. Evo, po ovoj stazi!” Neki su se ljudi uspijevali po dva-tri puta popeti
do zapaljenih skloništa, pomagali su u proboju do obale, gdje se u vatrenoj stihiji naftne
bujice koja se upire u Volgu skupljala već grupica spašenih.
Ljudi u gunjevima pomagali su zapovjedniku vojske i štapskim oficirima da se spuste na
obalu. Ti su ljudi na rukama iznijeli iz vatre generala Krilova, kojega se već smatralo
poginulim, i zatreptavši zagorjelim trepavicama, ponovo su prodirali kroz guštik crvenog
šipka prema štapskim skloništima.
Do jutra su radnici štaba 62. armije prostajali na malenom odjeljku zemlje kraj same
Volge. Skrivajući lice od vreloga zraka, stresavši s odjeće iskre, pogledavali su zapovjednika.
On je bio u crvenoarmijskoj kabanici prebačenoj preko ramena, ispod kape su mu padale
vlasi na čelo. Namršten, smrknut, činio se mirnim i zamišljenim.
Gurov reče gledajući ljude:
“Evo, ni u vatri, izgleda, ne gorimo...” Opipa vrele gumbe kabanice.
“Eh, borac s lopatom”, kriknu načelnik inženjerske službe general Tkačenko, “prokopajte
što prije ovdje potok, još bi mogla poteći vatra s tog brdašca!”
Zatim reče Krilovu:
“Sve se pomiješalo, druže generale, vatra teče kao voda, a Volga vatrom pali. Sreća da
nema jakoga vjetra, jer bi nas sve spalio.”
Kad bi vjetrić stizao s Volge, oteščali šator požara zanjihao bi se, nagnuo, i ljudi bi se
razbježali od vrelog plamena.
Neki su silazeći s obale namakali čizme i voda je isparavala s vrelih goljenica. Neki su
šutjeli promatrajući zemlju, drugi su se osvrtali, dok su treći prevladavajući napetost tjerali
šalu: “Ovdje ti žigice ne trebaju, možeš zapaliti i od Volge i od vjetrića”, četvrti su se pipali,
mahali glavama osjećajući žar metalnih zakovica na remenima.
Začulo se nekoliko eksplozija, to su odjekivale ručne granate u skloništima štapske
obrane. Zatim su zatreskale patrone u mitraljeskim redenicima. Zazviždala bi kroz vatru
njemačka mina i odjeknula daleko na Volgi. Kroz dim bi se nazrele daleke figure ljudi na obali,
očito je poneko htio skrenuti vatru od zapovjednog mjesta, a onda bi za trenutak ponovo sve
nestalo u dimu i vatri.
Krilov, gledajući uokolo klizavu vatru, više se nije sjećao, nije uspoređivao... Nisu li se
Nijemci domislili pridružiti požaru svoj napad? Nijemci ne znaju u kakvom je položaju
zapovjedništvo vojske, jučerašnji zarobljenik nije vjerovao da se štab vojske nalazi na desnoj
obali... Očito, čista operacija - znači, imaju šanse da izdrže do jutra. Samo da se ne digne vjetar.
Osvrnu se na Čujkova, koji je stajao kraj njega, a ovaj je promatrao bučni požar; njegovo
lice istočkano mrljama činilo se rastopljenim, mjedenim. Svukao je jaknu, provukao ruku kroz
kosu i postao nalik na znojnoga seoskog kovača; iskre su skakale iznad njegove kuštrave
glave. Evo, pogledao je uvis bučnu vatrenu kupolu pa se osvrnuo na Volgu, gdje su se
pojavljivali tamni proboji među zmijastim vatrama.
Krilov je pomislio da zapovjednik napeto rješava pitanja koja i njega muče: hoće li
Nijemci noću početi veliki napad... Kamo smjestiti štab ako bude trebalo preživjeti do jutra...

20
 Čujkov, osjetivši pogled načelnika štaba, osmjehnu mu se i reče, načinivši široki krug
iznad glava:
“Neobično lijepo, dovraga, ha?”
Plamen požara dobro se vidio iz Crvenog vrta u Zavolžju, gdje se nalazio štab
Staljingradske bojišnice. Načelnik štaba general--pukovnik Zaharov s prvim vijestima o
požaru izvijestio je o tome Eremenka, i zapovjednik je zamolio Zaharova da osobno krene
na čvor veze i razgovara s Čujkovom. Zaharov je šumno dišući užurbano hodao po stazi.
Pomoćnik je svijetleći fenjerčićem s vremena na vrijeme govorio “Oprezno, druže generale” i
razmicao rukom grane jabuke koje su se nadvijale nad stazu. Udaljena svjetlost osvjetljivala
je stabla drveća padajući u ružičastim mrljama na zemlju. To nejasno svjetlo punilo je dušu
nemirom. Tišinu koja se uokolo širila prekidali su tek tihi krikovi stražara, pridajući
neku posebnu tegobnu snagu nijemome blijedom ognju.
Na čvoru veze dežurna je rekla gledajući teško zadihanog Zaharova da sa Čujkovom nije
u vezi, ni telefonskoj, ni telegrafskoj, niti bežičnoj.
“A s divizijama?” isprekidano upita Zaharov.
“Bila je samo, druže general-pukovniče, veza s Batjukom.”
“Dajte življe!”
Dežurna, bojeći se i pogledati Zaharova, već uvjerena da će se teški i razdražljivi
generalov karakter začas zaigrati, odjednom radosno reče:
“Evo, izvolite, druže generale.” Pa doda slušalicu Zaharovu.
Sa Zaharovom je razgovarao načelnik štaba divizije. On se, kao i djevojka vezistica,
naježio slušajući teški dah i samosvjesni glas načelnika štaba bojišnice.
“Što se to kod vas događa, izvijestite. Imate li vezu sa Čujkovom?”
Načelnik štaba divizije izvijestio je o požaru na naftnim nalazištima, o tome da se vatreni
val obrušio na zapovjedno mjesto armijskog štaba, da u diviziji nema veze sa zapovjednikom,
da su očito svi ondje izginuli jer se kroz vatru i dim vidjelo ljude koji stoje na obali, ali ni s
kopna ni s Volge nije se moglo stići do broda - Volga gori. Batjuk je pošao obalom sa četom za
zaštitu štaba prema požaru da pokuša skrenuti vatrenu bujicu i pomogne ljudima s obale da
se izbave iz vatre.
Saslušavši načelnika štaba, Zaharov reče:
“Predajte Čujkovu, ako je živ, predajte Čujkovu...” I zašutje. Djevojka vezistica, začuđena
dugačkom stankom i očekujući da odjekne hripavi generalski glas, oprezno pogleda Zaharova
- on je stajao pritisnuvši rupčić očima.
Te je noći četrdeset štapskih zapovjednika poginulo usred vatre u urušenim skloništima.

21
 10.

Krimov je stigao u Staljingrad odmah nakon požara na naftnom nalazištu.

Čujkov je novo zapovjedno mjesto vojske smjestio pod volškom kosom, na položaju
streljačkog puka koji je ulazio u sastav Batjukove divizije. Posjetio je bunker zapovjednika
puka kapetana Mihailova pa razgledajući široku zemunicu poduprtu s puno greda zadovoljno
kimnuo. Gledajući ogorčeno lice riđega pjegavoga kapetana, zapovjednik vojske veselo mu je
rekao:
“Druže kapetane, niste baš prema svom činu napravili bunker.”
Štab puka, ponijevši svoj jednostavni namještaj, premjestio se nekoliko desetaka metara
po toku Volge; ondje je riđi Mihailov sa svoje strane odlučno potisnuo zapovjednika svojeg
bataljona.
Zapovjednik bataljona, ostavši bez stana, nije dirao zapovjednike svojih četa (i oni su vrlo
tijesno živjeli), nego je zapovjedio da mu iskopaju novu zemunicu na samoj kosini.
Kada je Krimov došao na zapovjedno mjesto 62. armije, ondje su se razmahali inženjerski
radovi, probijali su se kanali veze između odjela štaba, ulice i uličice, koje spajaju stanovnike
političkog odjela, operativaca i topnika.
Dvaput je Krimov vidio svojega zapovjednika - izlazio je pogledati gradnju.
Nigdje na svijetu nisu se, izgleda, odnosili prema gradnji boravišta tako ozbiljno kao u
Staljingradu. Staljingradski bunkeri nisu bili građeni ni zbog topline ni za primjer potomstvu.
Vjerojatnost da se dočeka zora i vrijeme ručka grubo je ovisila o debljini bunkerskih slojeva,
o dubini kanala veze, o blizini poljskog zahoda, o tome je li bunker uočljiv iz zraka.
Kada su govorili o čovjeku, govorili su i o njegovu skloništu.
“Pametno je danas Batjuk odradio minama na Mamajevu brdu... A bunkerčić mu je bio,
među ostalim, s hrastovim vratima podebeo, kao u senatu, pametan je on...”
A događalo se da o nekome govore ovako:
“No što, potisnuli su ga noću, izgubio je ključni položaj, nije imao veze s postrojbama.
Zapovjedno mjesto ugledali su mu iz zraka, a plašt-paviljon umjesto vrata - zaštita od muha,
moglo bi se reći. Prazan čovjek, čuo sam da ga je žena napustila još prije rata.”
Puno je raznih priča bilo povezano sa staljingradskim bunkerima i zemunicama. I
razgovor o tome kako je u cijev u kojoj je živio Rodimcevljev štab odjednom nahrupila voda,
i cijeli je ured isplivao na obalu, a šaljivci su na karti obilježili mjesto upada Rodimcevljeva
štaba u Volgu. I priča o tome kako je izbilo poznata vrata u Batjukovu bunkeru. Onda priča o
tome kako je Žoludeva u tvornici traktora zasulo skupa sa štabom u bunkeru.
Staljingradska obalna kosa, gusto i čvrsto posuta bunkerima, podsjećala je Krimova na
veliki vojni brod; na jednoj palubi ležala je Volga, a na drugoj čvrsti zid neprijateljske vatre.
Krimov je imao zapovijed Političke uprave da obradi spor koji je nastao između
zapovjednika i komesara streljačkog puka u Rodimcevljevoj diviziji.
Upućujući se Rodimcevu, spremao se referirati štapskim zapovjednicima, a zatim i
razraditi zamršeni slučaj.

22
 Posilni iz političkog odjela vojske doveo ga je do kamenog ušća široke cijevi u kojoj se
smjestio Rodimcevljev štab. Stražar je izvijestio o dolasku Krimova, komesara bataljona iz
štaba bojišnice, i nečiji je debeli glas izgovorio:
“Zovi ga ovamo. Sigurno je nenaviknut napunio hlače.” Krimov je došao pod niski svod i,
osjećajući na sebi poglede članova štaba, predstavio se nevelikom komesaru puka u
vojničkom gunju koji je sjedio na konzervi.
“A vrlo je ugodno poslušati referat, dobra stvar”, reče komesar puka. “A čuli smo da su
Manuilski i još netko stigli na lijevu obalu, i da i ne namjeravaju prijeći do Staljingrada.”
“A ja osim toga imam zapovijed od načelnika Političke uprave”, reče Krimov, “da
raščistim stvar između zapovjednika streljačkog puka i komesara.”
“Bila je u nas takva stvar”, odgovori komesar. “Jučer smo dokučili: na zapovjedno mjesto
puka pala je bomba od tone, poginulo je osamnaest ljudi, među njima i zapovjednik puka i
komesar.” Zatim reče s povjerljivom jednostavnošću:
“Sve je u njih nekad bilo nekako naopako, čak i vanjština. Zapovjednik je bio jednostavan
čovjek, seljačko dijete, a komesar je nosio rukavice, čak i prsten. A sada leže jedan do drugog.”
Kao čovjek koji zna upravljati svojim i tuđim raspoloženjem, a ne potpadati poda nj, on
je oštro promijenivši ton rekao veselim glasom:
“Kada je naša divizija stajala kod Kotlubanje, trebao sam dovesti u svome autu na
bojišnicu moskovskog referenta Pavla Fjodoroviča Judina. Član Vojnog vijeća mi je rekao:
‘Ako vlas izgubi, glavu ću ti skinuti.’ Petljao sam se s njim. Tek što se pojavi zrakoplov - odmah
su pikirali u jarak. Sačuvao sam ga. Ne da mi se gubiti glavu, ali i drug Judin se čuvao, pokazao
je inicijativu.” Ljudi koji su slušali njihov razgovor osmjehivali su se, i Krimov je ponovo
osjetio izazovni ton njegove ponizne podsmješljivosti.
Obično je Krimov gradio dobre odnose sa zapovjednicima stroja, posve podnošljive sa
štapskima, a razdražljive i ne posve iskrene sa svojom braćom političkim djelatnicima. Evo i
sad ga komesar divizije ljuti: jedva godinu dana na bojišnici, a predstavlja se veteranom,
vjerojatno je i u Partiju ušao prije rata, i Engels mu nije dosta.
Ali očito je i Krimov nečim ljutio komesara divizije.
Taj osjećaj nije napustio Krimova ni dok mu je pomoćnik pripremao ležaj ni kada su mu
dali čaj.
Skoro u svakoj vojnoj postrojbi postoji neki posebni stil u odnosima, drukčiji od drugih.
U štabu Rodimcevljeve divizije stalno su se ponosili svojim mladim generalom.
Nakon što je Krimov završio razgovor, počeli su ga ispitivati.
Načelnik štaba Beljski, koji je sjedio pored Rodimceva, upita:
“Kada će, druže izvjestitelju, saveznici otvoriti drugu frontu?”
Komesar divizije, nalakćen na uskim pričnama prilijepljenima na kamene oplate cijevi,
sjede razgrnuvši rukama sijeno i reče:
“Čemu žurba, mene više zanima kad se naše zapovjedništvo sprema djelovati.”
Krimov se nezadovoljno obrecnu na komesara i reče:
“Kad vaš komesar postavlja takvo pitanje, onda ne bih trebao odgovarati ja, nego
general.”
Svi pogledaše Rodimceva i on reče:
23
 “Visok čovjek se ovdje mora sagnuti. Jednom riječju - cijev. Obrana, što reči, u njoj nema
velike zasluge. A napadati iz ovakve cijevi se ne može. Bilo bi dobro, ali u cijevi ne možeš
nakupiti pričuvu.”
Odjednom zazvoni telefon. Rodimcev podiže slušalicu.
Svi su ga gledali.
Položivši slušalicu, Rodimcev se nagnu prema Beljskom i tiho reče nekoliko riječi. On
priđe telefonu, ali Rodimcev položi ruku na telefonski aparat i reče:
“Zašto, zar niste čuli?”
Štošta se moglo čuti pod kamenim svodovima galerija osvijetljenih treptavim dimnim
svjetlom lampa napravljenih od granata. Česti strojnički rafali grmjeli su nad glavama ljudi
kao taljige po mostu. S vremena na vrijeme odjekivale su eksplozije ručnih granata. Zvuci u
cijevi vrlo su glasno odjekivali.
Rodimcev je pozivao sebi čas jednog, čas drugog djelatnika štaba i ponovno prinosio uhu
nestrpljivu telefonsku slušalicu:
“Razmahalo se volško vrijeme, druže izvjestitelju.”
A telefon je već neprekidno zvonio. Slušajući Rodimcevljev razgovor, Krimov je otprilike
shvaćao što se događa. Zamjenik zapovjednika divizije mladi pukovnik Borisov prišao je
generalu i nagnuvši se nad kutiju na kojoj je bio položen plan Staljingrada slikovito je i oštro
povukao masnu plavu crtu po okomici koja do same Volge rasijeca crvenu točkastu crtu
sovjetske obrane. Borisov je izražajno gledao Rodimceva tamnim očima. Rodimcev odjednom
ustane ugledavši čovjeka u plaštu koji mu prilazi iz polutame.
Po hodu i izrazu lica tog čovjeka odmah se moglo shvatiti odakle je došao. Bio je ovijen
nevidljivim vrelim oblakom i činilo se da pri brzim pokretima njegov ogrtač šušti, da pucketa
elektricitet kojim je nabijen taj čovjek.
“Druže generale”, povika žaleći se, “potisnuo me, pas, u jaruzi sam zapeo, pritisnuo k
Volgi. Treba mi pojačanje.”
“Zadržite protivnika po svaku cijenu. Nemam više pričuva”, reče Rodimcev.
“Zadržati po svaku cijenu”, odgovori čovjek u ogrtaču, i kada se okrenuo i pošao k izlazu,
svima je bilo jasno da on zna cijenu koju valja platiti.
“Ovdje blizu?” upita Krimov i pokaza na karti izvijenu žilu obale.
Ali Rodimcev mu nije uspio odgovoriti. Na ušću cijevi začuli su se pucnji iz revolvera,
zablistale su crvene iskrice ručnih granata.
Začuo se prodorni zapovjednički zvižduk. Prema Rodimcevu se baci načelnik štaba i
poviče:
“Druže generale, neprijatelj se probio do vašeg zapovjedništva!”
I odjednom nestade zapovjednika divizije, koji se malko poigrao svojim mirnim glasom i
olovkom u boji obilježavao na karti promjenu situacije. Nestalo je osjećaja da je rat u
kamenim razvalinama i jarugama obraslim korovom povezan s kromiranim čelikom,
katodnim lampama i radioaparaturom. Čovjek tankih usana prodorno uzviknu:
“Ma gle, divizijski štab! Provjerite osobno oružje, ponesite granate, i za mnom, odbit
ćemo protivnika!”

24
 I u njegovu glasu i očima koje su brzo i nadmoćno kliznule po Krimovu bilo je puno
trpkog ledenog ratnog špirita. Na trenutak se pokazalo da nije u iskustvu i u kartografiji, nego
u žestokoj i nezadrživoj burnoj duši glavna snaga tog čovjeka!
Nekoliko minuta štapski oficiri, pisari, vezisti i telefonisti, gurajući se nevoljko i
užurbano, ispadali su iz štapske cijevi, a sprijeda osvijetljen bojnim treperavim svjetlom
lakim je korakom trčao Rodimcev žureći prema jaruzi otkuda su odjekivale eksplozije, pucnji,
krici i psovke.
Kada je, zadihan od trka, Krimov među prvima stigao do kraja jaruge i pogledao dolje,
njegovo je uzdrhtalo srce osjetilo pomiješane gađenje, strah i mržnju. Na dnu rasjeda
promicale su nejasne sjene, svjetlucale su i gasnule iskre pucnjeva, palilo se čas zeleno, čas
crveno oko, a u zraku se čuo neprekidni željezni zvižduk. Činilo se da jeKrimov upao u veliku
zmijsku jamu, gdje stotine uznemirenih otrovnih bića šišteći i svjetlucajući očima brzo pužu,
šuškajući usred suhe trave.
S osjećajem bijesa, odvratnosti i straha on poče pucati iz puške po svjetlima koja su
bljeskala u tami, po brzim sjenama koje pužu po rubu jaruge.
Nekoliko metara od njega Nijemci su se pojavili na kosini jaruge. Česta grmljavina ručnih
granata potresala je zrak i zemlju - njemačka napadačka skupina pokušavala se probiti do
ušća cijevi.
Sjene ljudi, čiji su pucnjevi svjetlucali u magli, te krici i stenjanje čas su odjekivali, čas se
gasili. Činilo se da vrije veliki crni kotao i Krimov je cijelim tijelom i dušom potonuo u to
uzbibano vrenje s mjehurićima, i više nije mogao misliti i osjećati kako je nekoć mislio i
osjećao. Čas mu se činilo da upravlja pokretom vrtloga koji ga je zahvatio, a čas ga je
obuzimao osjećaj pogibije, pa mu se činilo da gusta smolasta tama zalijeva njegove oči, a u
nosnicama više nema zraka i nema zvjezdanoga neba nad glavom, nego su samo mrak, jaruga
i čudna bića koja šušte u travi.
Činilo se da nije kadar razabrati što se događa i istodobno je u njemu jačao, očito drevan,
jasni osjećaj veze s ljudima koji pužu po kosi, osjećaj vlastite snage sjedinjene sa snagom
strijelaca pored njega, osjećaj radosti što se negdje pokraj njega nalazi Rodimcev.
Taj čudni osjećaj koji je nastao u noćnom boju, gdje na tri koraka ne uočavaš tko je pored
tebe - drug ili neprijatelj spreman ubiti te - spajao se s drugim, jednako čudnim i
neobjašnjivim osjećajem zajedničkog tijeka bitke, onim osjećajem koji je vojnicima
omogućivao da sude o stvarnom odnosu snaga u bici, da predviđaju njezin tijek.

25
 11.

Osjećaj zajedničkog ishoda bitke, rođen u čovjeku odijeljenom od drugih dimom i ognjem
te zaglušenom, često se pokazuje puno pravednijim i opravdanijim nego prosudba o ishodu
bitke nastala na štapskoj karti.
U trenutku ratnog prijeloma ponekad se događa nevjerojatna promjena, kada je vojnik u
napadu i čini se da se u trenutku kada doseže svoj cilj zbunjeno ogleda i odjednom ne vidi one
s kojima je zajednički počeo kretanje prema cilju, a protivnik, koji je sve vrijeme bio za njega
pojedinačan, slab, glup, odjednom bude brojan i zato nesavladiv. U tom, za svakoga tko ga je
proživio, jasnom trenutku prijeloma bitke, a tajanstvenom i neobjašnjivom za one koji ga
izvana pokušavaju predvidjeti i shvatiti, događa se duševna promjena u recepciji: snažno i
pametno “mi” pretvara se u drhtavo i krhko “ja”, a nesretni protivnik, koji je izgledao kao
pojedinačni objekt lova, pretvara se u užasno i jezivo zbijeno “oni”.
Nekoć su se svi ratni događaji gledali kao napadačko i uspješno svladavanje pojedinačnih
napada po odvojenosti: eksplozija mine... strojnički rafal... evo on, onaj, puca iza bedema, sad
će potrčati, ne može potrčati, jer je sam, udaljen od onog udaljenog topa, od onog svog
udaljenog mitraljeza, od onog, susjednog mu vojnika koji puca također udaljen, a ja - to smo
mi, ja - to je cijela gromada, gromadno pješaštvo koje kreće u napad, ja - to je topništvo koje
me podupire, ja - to su tenkovi koji me podupiru, ja - to je raketa koja osvjetljava našu
zajedničku ratnu stvar. I odjednom ja ostajem sam, a sve što je bilo odjelito i zato slabo, slijeva
se u užasno jedinstvo neprijateljskog puščanog, strojničkog, topničkog ognja, i nema više
snage koja bi mi pomogla da svladam to jedinstvo. Spas je u mojemu bijegu, u tome da
sačuvam svoju glavu, da skrijem rame, čelo, čeljust. A u noćnoj tami onaj koji je bio
izložen iznenadnom udaru i ispočetka se osjećao slabim i udaljenim počinje uočavati
razjedinjenost neprijatelja koji se na njih obrušio i osjećati vlastito jedinstvo, u kojemu i jest
snaga pobjede.
U shvaćanju toga prijelaza često i leži ono što daje pravo vojnome poslu da se naziva
umjetnošću.
U tom osjećaju pojedinačnosti i mnoštvenosti, u prijelazu svijesti od pojma
pojedinačnosti do pojma mnoštvenosti ne samo da je veza događaja u noćnim napadima četa
i bataljona nego je i znak ratnih napora vojske i naroda.
Postoji još jedan osjećaj koji gotovo u cjelini gube sudionici bitke - to je osjećaj za vrijeme.
Djevojčica koja do jutra pleše na novogodišnjem balu ne može odgovoriti kakav joj je bio
osjećaj za vrijeme na balu - dug ili, naprotiv, kratak.
I Šliserburžanin, koji provede dvadeset pet godina u zarobljeništvu, reći će: “Čini mi se
da sam u tvrđavi proveo vječnost, ali istodobno mi se čini da sam u tvrđavi proveo kratke
tjedne.”
Djevojčici je noć bila puna trenutačnih događaja - pogleda, glazbenih odlomaka,
osmijeha, dodira - svaki taj događaj činio se toliko strelovitim da nije ostavljao u sjećanju
osjećaj protežnosti u vremenu, ali zbroj tih kratkih događaja stvorio je osjećaj
velikog vremena, u koji se smješta cijela radost ljudskog života.

26
 Kod Šliserburžanina se događa obrnuto - njegovih dvadeset pet tamničkih godina slagalo
se od tegobno dugačkih pojedinih odsječaka vremena, od jutarnje do večernje prozivke, od
doručka do ručka, ali zbroj tih jadnih događaja, pokazuje se, stvara novi osjećaj, u kojemu se
sumračna jednoličnost smjene mjeseci i godišnjih doba sažima, zgušnjava... Tako nastaje
istodobni osjećaj kratkoće i beskonačnosti, tako nastaje sličnost tog osjećaja u
ljudi novogodišnje noći i ljudi tamničkih desetljeća. U oba slučaja zbroj događaja stvara
istodobni osjećaj duljine i kratkoće.
Složeniji je pak proces deformacije osjećaja duljine i kratkoće vremena koji doživljava
čovjek u bici. Ovdje je riječ o nečemu drugom, ovdje se unakazi, iskrivi pojedinačni prvotni
osjećaj. U bici se sekunde rastežu, a sati zbijaju. Osjećaj duljine povezuje se s munjevitim
događajima - zviždukom topovskih udara i avio-bomba, s eksplozijama pucnjeva i topovskih
pogodaka.
Osjećaj kratkoće odnosi se na protegnute događaje - pokrete po uzoranom polju pod
vatrom, puzanje od skloništa do skloništa. A bitka prsa u prsa događa se izvan vremena. Ovdje
se neodređenost pokazuje i u sastavnicama i u rezultatu, ovdje se deformiraju i zbroj i svaka
sastavnica.
A sastavnica ima beskonačno mnoštvo.
Osjećaj protežnosti bitke u cjelini toliko je duboko deformiran da nastaje posvemašnja
neodređenost - ne povezuje se ni s duljinom ni s kratkoćom.
U kaosu u kojemu se miješaju blještavo svjetlo i blještava tama, krici i grmljavina
eksplozija, brzopis strojnica, u kaosu koji na djeliće razdire osjećaj vremena, Krimov je
izvanredno jasno shvatio: Nijemci su pometeni, Nijemci su odbijeni. Shvatio je to isto onako
kao i oni pisari i vezisti koji su pucali pored njega - unutrašnjim osjećajem.

27
 12.

Prošla je noć. U spaljenoj travi valjala su se tijela ubijenih. Žalosno i tmurno disala je pri
obalama teška voda. Tuga je zahvaćala srca pri pogledu na iskopanu zemlju, na prazne kutije
izgorjelih kuća.
Počinjao je novi dan i rat se pripremao da ga darežljivo - do samoga kraja - napuni
dimom, šljunkom, željezom i prljavim, okrvavljenim zavojima. A i dani koji su prošli bili su
isti takvi. I ničega više nije bilo na svijetu osim te zemlje uzorane željezom, osim neba u vatri.
Krimov je sjedio na ladici naslonivši glavu na kamenu oplatu cijevi i drijemao. Čuo je nejasne
glasove suradnika štaba i zveket pehara-čašica. Komesar divizije i načelnik štaba pili su čaj
razgovarajući sanjivim glasovima. Govorili su da je zarobljenik bio inženjerac; njegov je
bataljon prije nekoliko dana zrakoplovom prebačen iz Magdeburga. U Krimovljevu mozgu
zablistala je sličica iz dječjeg udžbenika - dva zdepasta teretna konja koje natjeravaju goniči
sa zašiljenim kapama pokušavaju raskinuti polulopte koje su se prilijepile jedna za drugu.
Mučnina, koju je u djetinjstvu izazvala ta slika, ponovno ga je dotaknula.
“To je dobro”, reče Beljski, “doveli su pričuve.”
“Da, naravno, to je dobro”, suglasi se Vavilov, “štab divizije kreće u protunapad.”
I onda Krimov začu Rodimcevljev tihi glas.
“Cvjetića, cvjetića i plodova će biti u tvornicama.”
Činilo se da je Krimov potrošio sve duševne snage u toj noćnoj bici. Da bi vidio
Rodimceva, valjalo je okrenuti glavu, ali to Krimov nije učinio. “Tako se vjerojatno prazno
osjeća zdenac iz kojeg je iscrpljena sva voda”, pomisli on. Ponovo zadrijema, i tihi
glasovi, zvuci pucanja i eksplozija slili su se u jednolično zujanje.
Ali već novi osjećaj uđe u Krimovljev mozak te mu se zato učini kako leži u sobi sa
zatvorenim rebrenicama i prati mrlje jutarnjeg svjetla na tapetama. Mrlja je dopuzala do
rebra zidnog zrcala i pretvorila se u dugu. Dječakovo srce zadrhta, čovjek sa sijedim zaliscima
i s teškim pištoljem na pojasu pogleda i osvrnu se.
Posred cijevi, u staroj trenirci, u kapi sa zelenom frontovskom zvjezdicom i nagnuvši
glavu, stajao je glazbenik i svirao violinu.
Vavilov, vidjevši da se Krimov probudio, nagnu se prema njemu i reče:
“To je naš brico, Rubinčik, ve-e-liki stručnjak!”
Ponekad je netko grubo prekidao sviranje šaljivom grubom riječju, a ponekad je netko,
zaglušujući muzičara, pitao “Dozvolite da se obratim” pa raportirao načelniku štaba, ili je
kuckala žličica u limenoj čaši, netko bi otegnuo “Oho-ho-ho-ho... ” i počeo vršiti sijeno.
Brico je pozorno pratio ne smeta li njegova svirka zapovjednicima, spreman u svakom je
trenutku prekinuti.
Ali zašto je Jan Kubelik, kojeg se Krimov sjetio te minute, sijed u crnom fraku, odstupio
pred štapskim bricom? Zašto je tanki treperavi zvuk violine koji pjeva nezamislivu pjesmicu,
kao mali izvor, djelovao izražavajući u tim minutama, jače od Bacha i Mozarta, jednostavno
svu širinu i dubinu ljudske duše?

28
 Ponovo je, po tisućiti put Krimov osjetio bol samoće. Ženja je otišla od njega.
Ponovo je žalosno pomislio da je Ženjin odlazak izrazio svu mehaniku njegova života, a
on je ostao i njega nema. I ona je otišla.
Ponovo je pomislio da mora samome sebi reći puno toga strašnog, bespoštedno oštroga...
Dosta je drhtanja, prikrivanja rukavicom...
Glazba je, učinilo mu se, izazvala u njemu shvaćanje vremena.
Vrijeme je prozirna sredina u kojoj izmiču, kreću se, nestaju ljudi bez traga...
U vremenu niču i nestaju masivi gradova. Vrijeme ih donosi i odnosi.
A u njemu je nastajalo sasvim posebno, drukčije shvaćanje vremena. To je shvaćanje koje
govori: “Moje vrijeme... nije naše vrijeme.”
Vrijeme utječe u čovjeka i u državu-carstvo, gnijezdi se u njima, i evo, vrijeme odlazi,
nestaje, a čovjek, carstvo ostaje... Carstvo je ostalo, a njegovo vrijeme otišlo... Čovjek jest, a
njegovo je vrijeme nestalo. Gdje je ono? Evo čovjeka, on diše, misli, plače, a ono jedinstveno,
posebno, samo s njim povezano vrijeme otišlo je, otplovilo, oteklo. I on ostaje.
Najteže je bilo biti posinak vremena. Nema teže sudbine posinka nego da ne živi u svom
vremenu. Posinke vremena odmah se prepoznaje - u kadrovskim odjelima, u rajonskim
komitetima Partije, u vojnim političkim odjelima, u redakcijama, na ulici... Vrijeme voli samo
one koje je ono porodilo - svoju djecu, svoje junake, svoje trudbenike, nikada neće zavoljeti
djecu prošloga vremena, ni žene ne vole junake prošloga vremena, ni maćehe ne vole tuđu
djecu.
Eto, takvo je vrijeme - sve odlazi, a ono ostaje. Sve ostaje, međutim vrijeme odlazi. Kako
lako, bešumno odlazi vrijeme. Još jučer bio si samouvjeren, veseo, jak, sin vremena. A danas
je došlo drugo vrijeme, samo ti to još nisi shvatio.
Vrijeme, rastrgano u bici, izniklo je iz furnirske violine brice Rubinčika. Violina je
priopćavala jednima da je njihovo vrijeme došlo, a drugima da njihovo vrijeme odlazi.
“Otišlo je, otišlo je”, pomisli Krimov.
Pogledao je mirno, dobrodušno, veliko lice komesara Vavilova. Vavilov je srkao čaj iz
čaše, brižno i sporo žvakao kruh s kobasicom, njegove nepronične oči bile su zaklopljene i
okrenute prema mrlji svjetla koja svijetli u ušću cijevi.
Rodimcev, ozeblo podignuvši rub kabanice na rame, mirna i jasna lica pozorno je
netremice gledao svirača. Rohavi sijedi pukovnik, načelnik topničke divizije, namrštivši čelo,
od čega mu se lice činilo zlim, gledao je kartu pred sobom i samo po njegovim tužnim, milim
očima bilo je očito da ne vidi kartu, nego sluša. Beljski je brzo pisao izvještaj u štab vojske;
činilo se da je zauzet samo poslom, ali je pisao nagnuvši glavu i uho prema violinistu.
A podalje su sjedili crvenoarmejci - vezisti, telefonisti i pisari - i na njihovim iznemoglim
licima, u njihovim očima bila je ozbiljnost kakva nastaje na licu seljaka koji žvače kruh.
Odjedanput se Krimov sjeti ljetne noći, velikih tamnih očiju mlade kozakinje, njezina
vrelog šapata... Ipak je lijep taj život!
Kada je violinist prestao svirati, začuo se tihi žubor - pod drvenim gredama curila je voda,
i Krimovu se pokazalo da je njegova duša upravo taj nevidljivi zdenac, koji je ostao prazan,
suh, a sada se u njega tiho ulijeva voda.

29
 Pola sata kasnije violinist gudač brijao je Krimova i s pretjeranom ozbiljnošću koja
obično zbunjuje posjetitelje brijačnica ispitivao ne smeta li Krimovu britva, ne štipa li
Krimova dlanom, jesu li mu obrazi dobro izbrijani. U tmurnom carstvu zemlje i
željeza prodorno je, čudno, ružno i tužno zamirisalo na kolonjsku vodu i puder.
Rodimcev se namršteno osvrnu na Krimova, napudrana i poprskana kolonjskom vodom,
zadovoljno kimnu i reče:
“Eto, gosta je savjesno obrijao. Daj sada mene obradi.” Tamne velike gudačeve oči
napuniše se srečom. Razgledajući Rodimcevljevu glavu, strese bijelu salveticu i zausti:
“A da možda zaliske ipak popravimo, druže general-majore garde?”

30
 13.

Nakon požara na naftnom crpilištu general-pukovnik Eremenko spremao se Čujkovu u

Staljingrad.
Taj opasni put nije imao nikakva praktičnog smisla.
No duševna, ljudska nužnost u njemu je bila velika, i Eremenko je izgubio tri dana
očekujući premještaj.
Mirno su izgledali svijetli zidovi bunkera u Crvenom vrtu, ugodna je bila sjena jabuke za
vrijeme zapovjednikovih jutarnjih šetnja.
Daleki tutanj i vatra Staljingrada slijevali su se s hukom krošnje i tugom tršćaka, i u tom
jedinstvu bilo je nešto neizrecivo teško, i zato je zapovjednik za vrijeme jutarnjih šetnja
kašljao i psovao.
Ujutro je Eremenko priopćio Zaharovu svoju odluku da se uputi u Staljingrad i naredio
mu da preuzme zapovjedništvo.
Našalio se s konobaricom koja je raširila stolnjak za doručak, dopustio zamjeniku
načelnika štaba da odleti na dva dana u Saratov, uvažio molbu general-majora Trufanova,
zapovjednika jedne od stepskih armija, da bombardira moćno rumunjsko topničko gnijezdo.
“Dobro, dobro, dat ćemo ti dalekometne zrakoplove”, rekao je.
Pomoćnici su pogađali što je izazvalo zapovjednikovo dobro raspoloženje. Dobre vijesti
od Čujkova? Ugodni telefonski razgovor s Izvanrednim vijećem? Pismo od kuće? Ali sva takva
i slična izvješća obično nisu prolazila mimo pomoćnika - Moskva nije pozivala zapovjednika,
a vijesti od Čujkova nisu bile vesele.
Nakon doručka general-pukovnik obukao je gunj i uputio se u šetnju. Na desetak koraka
od njega išao je pomoćnik Parhomenko. Zapovjednik se šetao uobičajeno sporo, nekoliko
puta češao je butinu i pogledavao prema Volgi.
Eremenko je prišao borcima radnog bataljona, koji su kopali iskop. To su bili ljudi u
godinama, s potiljcima smeđim od sunca. Lica su im bila tmurna i nevesela. Radili su šutke i
ljutito zagledali debeljuškastog čovjeka u zelenoj jakni kako besposliči na kraju iskopa.
Eremenko ih upita:
“Recite mi, momci, tko od vas najgore radi?”
Borcima radnog bataljona pitanje se pokazalo pogodnim, već im je dojadilo mahati
lopatama. Borci se svi skupa osvrnuše na mužika, koji je izvrnuo džep i sipao na dlan mrve
od krdže i krušne mrvice.
“Pa, evo, on”, rekoše dvojica i osvrnuše se na ostale.
“Onda”, ozbiljno reče Eremenko, “znači, onaj. Upravo onaj Ljadačij.”
Borac dostojanstveno uzdahnu, pogleda odozdo Eremenka ozbiljnim krotkim očima i
očito zaključivši da se taj pitalac zanima svim tim ne zbog posla, nego samo tako radi priče ili
popunjavanja naobrazbe, ne htjede se uplesti u razgovor.
Eremenko upita:

31
 “A tko od vas najbolje radi?”
Tad svi pokazaše na sijedog čovjeka; prorijeđene vlasi nisu sačuvale njegovu glavu od
sunca kao što zemlju od sunčanih zraka čuva uvela trava.
“Trošnikov, evo on”, reče jedan, “jako se trudi.”
“Navikao se raditi, ne može si u tome pomoći”, potvrdiše ostali kao da se ispričavaju za
Trošnikova.
Eremenko zavuče ruku u džep, izvuče zlatni sat, koji zablista na suncu i, s naporom se
nagnuvši, pruži ga Trošnikovu. Ovaj je, ne shvaćajući, gledao Eremenka.
“Uzmi, to ti je nagrada”, reče Eremenko.
Gledajući i dalje Trošnikova, reče:
“Parhomenko, ispiši povelju o nagradi.”
Zatim pođe dalje osluškujući kako su iza njegovih leđa zabrujili uzbuđeni glasovi, kopači
su uzdisali i smijali se neviđenoj sreći radnika Trošnikova priviknutog na posao.
Dva je dana zapovjednik bojišnice očekivao premještaj. Veza s desnom obalom tih je dana
bila skoro prekinuta. Brodovi koji su se uspijevali probiti do Čujkova dobivali su u nekoliko
minuta plovidbe od pedeset do osamdeset rupa i stizali do obale zaliveni krvlju.
Eremenko se srdio, uzbuđivao.
Slušajući njemačku paljbu na 62. prijelazu, Uprava se nije toliko bojala bomba i mina
koliko zapovjednikova gnjeva. Eremenku se činilo da su nemarni majori i neuredni kapetani
krivi za zločine njemačkih minobacača, topova i zrakoplovstva.
Noću je Eremenko izašao iz zemunice i stao na pješčani humak pored vode.
Karta rata, koja je ležala pred zapovjednikom bojišnice u bunkeru u Crvenom vrtu, ovdje
je grmjela, dimila se, disala životom i smrću.
Činilo se da prepoznaje ognjeno punktiranje koje je svojom rukom zacrtao na prednjem
kraju, prepoznavao je debele klinove Paulusovih proboja prema Volgi, čvorove obrane koje
je sam zabilježio bojicama i mjesta grupiranja topničkih sredstava, ali gledajući kartu
raširenu na stolu, osjećao je u sebi snagu da pritišće, pomiče liniju bojišnice, mogao je
natjerati da se teško topništvo lijeve obale digne u zrak. Ondje se osjećao gazdom,
mehaničarom.
A ovdje ga je preuzeo posve drugi osjećaj...
Zora nad Staljingradom, spori grom nad nebom - sve je to potresalo svojom golemom
strašću i snagom, koje ne ovise o zapovjedniku.
Usred grmljavine, pucnjeva i eksplozija, iz smjera tvornica čuo se otegnuti zvuk A-a-a-a-
a...
U tom otegnutom kriku staljingradskog pješaštva koje je kretalo u protunapad bilo je
nešto ne samo strašno nego i tužno i žalosno.
A-a-a-a-a - odjekivalo je nad Volgom... Ratno “Hura”, prolazeći nad hladnom noćnom
vodom pod zvijezdama jesenjeg neba, kao da je gubilo gorljivost strasti, mijenjalo se, i u
njemu se odjednom otkrivalo posve drugo biće - ne prkos, ni hrabrost, već tuga duše, kao da
se doslovce oprašta od sviju dragih, ili poziva svoje bližnje na buđenje, da podignu glavu s
jastuka, posljednji put poslušaju glas oca, muža, sina ili brata...

32
 Vojnička tuga stezala je general-pukovnikovo srce.
Rat, koji je zapovjednik gurao po navici, odjednom ga je uvukao u sebe; stajao je ondje,
na sipkom pijesku, osamljeni vojnik potresen golemošću vatre i groma, stajao kao što su
ondje na obali stajali deseci tisuća vojnika, osjećao da je narodni rat veći od njegove vještine,
njegove vlasti i volje. Možda je u tom osjećaju i bilo ono, samo više, do čega je bilo suđeno
uspeti se generalu Eremenku u shvaćanju rata.
Ujutro se Eremenko prebacio na desnu obalu. Čujkov, koji je bio upozoren telefonski,
prišao je k vodi prateći strelovito kretanje oklopljenog broda. Eremenko je sporo sišao
savijajući svojom težinom trap izbačen na obalu i nevoljko stupajući po kamenitoj obali pa
prišao Čujkovu.
“Zdravo, druže Čujkove”, reče Eremenko.
“Zdravo, druže general-pukovniče”, reče Čujkov.
“Došao sam pogledati kako ovdje živite. Dakle, nisi izgorio u naftnom požaru. Takav
dlakav. Nisi čak ni smršavio. Dobro te hranimo.”
“A gdje da smršavim, dan i noć sjedim u skloništu”, odgovori Čujkov i, budući da su mu
se zapovjednikove riječi da ga se dobro hrani pokazale uvredljivima, reče:
“Pa eto, i ja gosta primam na obali.”
I doista se Eremenko naljutio što ga je Čujkov nazvao staljingradskim gostom. Kada je
Čujkov rekao “Izvolite u moju kolibu”, Eremenko odgovori: “Meni je i ovdje dobro, na svježem
zraku.” U taj čas oglasio se iz Zavolžja razglasni aparat.
Obala je bila osvijetljena požarima i raketama, bljescima eksplozija, i činila se pustom.
Svjetlo je čas tamnjelo, čas se razgorijevalo, a na trenutke je bljeskalo s blještavom bijelom
snagom. Eremenko je buljio u obalnu kosu, koja je bila izrovana kanalima veze, i skloništima,
u grudama kamenja nakupljenoga kraj vode, koje je istupalo iz tame pa se lako i brzo vraćalo
u tamu. Golemi glas sporo je i teško pjevao:

Neka bijes plemenit kipi, kao val,

Ide narodni rat, posvećeni rat...

Budući da se ljudi na obalnoj kosi nisu vidjeli i budući da je sve naokolo - i zemlja, i Volga,
i nebo - bilo osvijetljeno plamenom, činilo se da tu sporu pjesmu pjeva sam rat, pjeva je bez
ljudi, kotrljajući mimo njih bremenite riječi.
Eremenko je osjećao nezgodu svojega interesa u slici koja mu se otvara, zapravo,
doslovce je stigao u goste staljingradskom gazdi. Ljutio se što je Čujkov očito shvatio duševni
nemir koji ga je natjerao da se prebaci preko Volge, znao je kako se mučio zapovjednik
bojišnice šećući u šumi suhog tršćaka u Crvenom vrtu.
Eremenko je stao pitati domaćina o cijeloj toj vatrenoj nevolji u manevriranju pričuvama,
o uzajamnom djelovanju pješaštva i topništva i koncentraciji Nijemaca u tvorničkom
području. Samo je postavljao pitanja, a Čujkov je odgovarao kao što se i mora odgovarati na
pitanja starijeg oficira.
Zašutjeli su, pa je Čujkov poželio upitati:
“U povijesti je najuzvišenija obrana, ali kako je, ipak, što se tiče napada?”

33
 Ali se nije odlučio dalje ispitivati, da Eremenko ne pomisli kako branitelji Staljingrada
gube strpljenje pa mole da im se skine teret s ramena.
Odjednom Eremenko upita:
“Tvoj otac i mati, izgleda, žive u Tulskoj oblasti, na selu?”
“U Tulskoj, druže zapovjedniče.”
“Piše li ti starac?”
“Piše, druže zapovjedniče. Još uvijek radi.”
Pogledaše jedan drugoga, stakla Eremenkovih očala rudjela su od vatre požara.
Činilo se da će tog trenutka nastupiti, obojici jedino potreban, razgovor o jednostavnoj
biti Staljingrada. Ali Eremenko reče:
“Ti se, naravno, zanimaš pitanjem koje uvijek zadaju zapovjedniku bojišnice - glede
popunjavanja živom silom i topničkim streljivom?”
Razgovor koji je u tom trenutku jedino imao smisla tako se nije ni dogodio.
Stojeći na kresti kose, stražar je gledao dolje, a Čujkov je, slijedeći zvižduk mine,
podignuo oči i rekao:
“Crvenoarmejac se vjerojatno pita kakva to dva čudaka stoje kraj vode.”
Eremenko uzdahnu frkćući nosom.
Došao je trenutak da se oproste. Po nepisanom običaju, načelnik koji je pod vatrom
obično odlazi tek kada ga podređeni počnu moliti za to. Ali Eremenkova ravnodušnost prema
opasnosti bila je tako potpuna i prirodna da ga se ta pravila nisu ticala.
On rastreseno i istodobno oštro okrenu glavu u smjeru zvižduka mine koja prolijeće.
“No, Čujkove, vrijeme mi je ići.”
Čujkov je stajao nekoliko trenutaka na obali, prateći brod koji se udaljavao - trag od pjene
za krmom podsjećao ga je na bijeli rubac, kao da žena maše za oproštaj.
Eremenko je na palubi gledao obalu Zavolžja - valovito se njihao u nejasnom svjetlu, koje
se udaljava od Staljingrada, a rijeka po kojoj je skakao brod pružala se kao kamena ploča.
Eremenko s mučninom prijeđe s palube na palubu. Deseci običnih misli iskrsnuše u
njegovoj glavi. Nove su zadaće stajale pred bojišnicom. Sada je bilo glavno grupiranje
oklopnih tenkovskih snaga, priprema udara po lijevom boku koja mu je zapovjeđena. Ni riječi
o tome nije rekao Čujkovu.
A Čujkov se vratio u svoj bunker. I mitraljezac koji je stajao na ulazu, i povjerenik u veži,
i načelnik štaba Gurovljeve divizije koji je došao na poziv - svi koji su poskočili začuvši teški
Čujkovljev korak - vidjeli su da im je zapovjednik rastresen. I imao je od čega biti.
Ta divizije se tope, tope u smjenjivanju napada i protunapada, kad njemački klinovi
neprekidno režu dragocjene metre staljingradske zemlje. Dvije svježe pješačke divizije u
punom sastavu stigle su iz njemačke pozadine i usmjerene su u rajon Tvornice traktora,
zlokobno čekajući. Ne, nije Čujkov izrekao pred zapovjednikom bojišnice sve svoje bojazni,
nemire i mračne misli.
Ali ni jedan ni drugi nisu znali što je bio razlog njihova nezadovoljstva tim susretom.
Glavno u njihovu susretu bilo je nešto iznad poslova, ono što nijedan od njih nije umio
naglas izreči.

34
 14.

Major Berezkin probudio se u listopadsko jutro, pomislio na ženu i kćer, na

krupnokalibarske strojnice, na tutnjavu koja je postala redovita u mjesecu njegova
staljingradskog života, pozvao strijelca Gluškova i zapovjedio da mu donese pribor za
umivanje.
“Hladna, kako ste zapovjedili”, reče Gluškov osmjehujući se zbog zadovoljstva koje je
Berezkin uživao pri jutarnjem umivanju.
“A na Uralu, gdje su žena i kći, vjerojatno je već snježić zapao”, reče Berezkin, “ne pišu
mi, eto. Shvaćaš?”
“Napisat će”, reče Gluškov.
Dok se Berezkin otirao i navlačio trenirku, Gluškov mu je pripovijedao o događajima tih
jutarnjih sati.
“U kuhinjski blok je udarila ‘mina’, ubila skladištara, a u Drugom bataljonu se pomoćnik
načelnika štaba izašao spremiti, ali ga je krhotina pogodila u rame, u Tragačkom bataljonu
borci su ulovili oko pet kilograma smuđa, ugušena bombom, išao sam vidjeti, zapovjedniku
bataljona drugu kapetanu Movšoviču odnijeli su ga na dar. Dolazio je drug komesar,
zapovjedio da mu telefonirate kad se probudite.”
“Jasno”, reče Berezkin. Popio je čašu čaja, pojeo komad telećih nožica, telefonirao
komesaru i načelniku štaba, rekao im da kreće u bataljon, navukao gunj i pošao prema
vratima.
Gluškov je otresao ručnik, objesio ga o čavao, opipao redenik na boku, potapšao se po
džepu - je li mu kesa na mjestu - i uzevši iz kuta strojnicu, pošao za zapovjednikom puka.
Berezkin je izašao iz polumračnog bunkera i zažmirio od bijelog svjetla. Pred njim je
ležala ista poznata slika cijelog mjeseca - glinasta sipina, suha kosa sva u mrljama od
zamašćenih cerada koje pokrivaju vojničke zemunice, zadimljene cijevi priručnih peći. Povrh
nje su se tamnjeli tvornički blokovi s urušenim krovovima.
Lijevo, bliže Volgi, uzdizali su se tvornički dimnjaci Crvenog Oktobra, nakupljeni tovarni
vagoni kao zbunjeno stado koje se okuplja oko tijela ubijenog tornjaka što leži na boku
parnog vlaka.
A nešto dalje vidjela se široka čipka mrtvih gradskih ruševina i jesenje se nebo naziralo
kroz pukotinu prozora u tisućama plavih mrlja.
Među zavodskim cehovima dizao se dim, bljeskao je plamen i jasni zrak bio je pun čas
otegnutog šuma, čas suhog i sitnog štektanja. Činilo se da tvornice rade punom parom.
Berezkin je pažljivo razgledao svojih tristo metara zemlje - obranu puka koja se protezala
između kućica radničkog naselja. Unutrašnji osjećaj pomagao mu je da kroza zbrku ruševina
i uličica zna u kojoj kući kuhaju kašu crvenoarmejci, a u kojoj jedu špek i kartaju šnaps
njemački mitraljesci.
Berezkin sagnu glavu i povi se, jer je u zraku zazujala mina.

35
 Na suprotnoj strani jaruge dim je zatvorio ulaz u jedan bunker i u tom trenutku zvonko
je odjeknula eksplozija. Iz bunkera je ispao oficir za vezu susjedne divizije - bio je bez ogrtača,
u pidžami. Jedva je učinio korak, kad je ponovo zazviždalo, i oficir za vezu brzo je odstupio i
lupnuo vratima - mina je bubnula na desetak metara. Na vratima bunkera, smještenog na uglu
jaruge i volškog otkosa, stajao je Batjuk i pratio što se događa.
Kada je oficir za vezu pokušao zakoraknuti naprijed, Batjuk je poviknuo “Vatra!”, a
Nijemac je kao po zapovijedi ispaljivao mine.
Batjuk ugleda Berezkina i doviknu mu:
“Zdravo, susjede!”
Ta šetnja po pustoj stazi u svojoj je biti bila užasna, smrtonosna stvar - Nijemci su,
naspavavši se i pojevši fruštik, promatrali stazu s posebnim interesom i bez žaljenja bacali
streljivo po svakome. Najednom obratu Berezkin je stajao na gomili metalnih otpadaka i
odmjerivši pogledom lukavo zamišljeni prostor rekao:
“Hajde, Gluškove, potrči prvi.”
“Što vam je, pa možda imaju snajperista”, reče Gluškov.
Pretrčati prvi opasno mjesto smatralo se povlasticom načelnika - Nijemci obično nisu
uspijevali otvoriti vatru po prvom trkaču.
Berezkin se osvrnu na njemačke kuće, namignu Gluškovu i potrča. Dok je trčao prema
nasipu, koji je pokrivao pregled iz mačkih kuća, iza njegovih leđa oštro je kvrcnulo, zveknulo
- Njemac je gađao dumdum-metkom.
Berezkin je stojeći pod nasipom, već zapalio. Gluškov potrča dugačkim brzim korakom,
rafal mu je zapucao pod noge, činilo se da je sa zemlje uzletjelo jato vrabaca. Gluškov se baci
ustranu, spotaknu se, padne, ponovo skoči i pritrča Berezkinu.
“Zamalo da me sasiječe”, reče pa odahnuvši objasni: “Mislio sam da će vas promašiti i
onda od muke zapaliti cigaretu, a on, gad, očito ne puši.”
Gluškov opipa poderani rever gunja i opsuje Nijemca.
Kada su prišli zapovjednoj točki bataljona, Berezkin upita:
“Jeste li ranjeni, druže Gluškove?”
“Odgrizao mi je petu, posve je ogolio, podlac”, reče Gluškov.
Zapovjedno mjesto bataljona nalazilo se u podrumu skladišta tvornice Gastronom, i u
vlažnom zraku mirisalo je na kiseli kupus i jabuke.
Na stolu su gorjele dvije visoke lampe od minskih čahura. Nad vratima je visio plakat:
“Prodavač i kupac uzajamno su uslužni”.
U podrumu su smješteni štabovi dvaju bataljona - Streljačkog i Izviđačkog. Oba
zapovjednika bataljona, Podčufarov i Movšovič, sjedila su za stolom i doručkovala. Otvarajući
vrata, Berezkin začu živahni Podčufarovljev glas:
“Ja ne volim otopljeni spiridon, što se mene tiče, ne treba ga ni biti.”
Oba zapovjednika bataljona dignuše se i uspraviše. Načelnik štaba skrio je pod hrpom
ručnih granata frtalj votke, a kuhar je svojim tijelom pokrio smuđa o kojemu je minutu prije
s njim razgovarao Movšovič. Podčufarovljev kurir, koji je sjedio na prstima i spremao se, po
uputi svoga zapovjednika, staviti na gramofonski disk ploču Kineska serenada, poskoči tako
brzo da je uspio samo skinuti ploču, a gramofonski motorčić nastavio je zujati
36
uprazno. Gledajući izravno i ravno, kao što i mora ratni vojnik, lovio je kutom oka zli
Podčufarovljev pogled dok je prokleti gramofon posebno radno zavijao i škripao.
Oba zapovjednika bataljona i ostali sudionici doručka dobro su znali načelničke
predrasude; stariji su smatrali da ljudi u bataljonu moraju ili ratovati ili kroz durbin gledati
protivnika ili mozgati nad kartom. Ali ljudi ne mogu dvadeset četiri sata gađati i telefonski
razgovarati s podređenima i nadređenima - nekada valja i jesti.
Berezkin se osvrnu prema škripavom gramofonu i osmjehnu. “Onda”, reče i doda:
“Sjednite, drugovi, i nastavite.”
Te su riječi možda imale obrnuti, a ne direktni smisao, i na Podčufarovljevu licu pojavi
se izraz tuge i kajanja, a samo tuge bez kajanja na licu Movšoviča, koji je zapovijedao
posebnim izviđačkim bataljonom i zato nije bio izravno podređen zapovjedniku
puka. Otprilike taj izraz dijelili su i svi njemu podređeni.
Berezkin nastavi posebno neugodnim tonom:
“A gdje vam je vaš šaran od pet kilograma, druže Movšoviču, o njemu svi u diviziji već
znaju.”
Movšovič s istim tužnim izrazom reče:
“Kuharu, molim vas, pokažite ribu.”
Kuhar, koji se jedini nalazio na svome izravnom zadatku, prostodušno reče:
“Drug kapetan je rekao da je pripremim na židovski način; paprika, lovorov list, to imam,
ali nemam bijeloga kruha, a ni hrena...”
“Aha”, jasno reče Berezkin, “filovanu ribu sam jeo u Bobrujsku kod jedne stare Aronovne
i, ruku na srce, nije mi se baš svidjela.” I odjednom su ljudi u podrumu shvatili da zapovjednik
puka nije imao na pameti nikakvu ljutnju. Berezkin je znao da je Podčufarov noću odbijao
Nijemce i da ga je ujutro zasula zemlja, a pratilac, onaj koji je vrtio Kinesku serenadu, otkapao
ga je i vikao “Ne sumnjajte, druže kapetane, da ću vas spasiti...”
Dobro je znao da je Movšovič puzao s izviđačima po tanušnoj opasnoj ulici te zasipao
zemljom i lomljenom ciglom šahovsku šaru protutenkovskih mina...
Njihova se mladost radovala još jednom jutru, da se može još jednom podignuti željezni
peharčič i reći “Eh, uzdravlje, i tome slično”, i da se može žvakati kupus, dimiti cigaretu.
Zapravo, ništa se nije dogodilo - minutu su domaćini podruma stajali pred starijim
zapovjednikom, zatim mu ponudili da pojede s njima, zadovoljno gledajući kako zapovjednik
puka jede kupus.
Berezkin je često uspoređivao staljingradsku bitku s proteklom godinom rata - dosta je
toga vidio. Shvatio je da izdržava takvu napetost samo zato što u njemu samom žive tišina i
spokoj. I crvenoarmejci su mogli jesti juhu, čistiti obuću, razgovarati o ženama, o lošim i
dobrim načelnicima, popravljati žlice u takvim danima i satima kada se činilo da ljudi mogu
osjećati samo bijes, užas ili nemoć. On je vidio da oni koji ne nose u sebi spokojnu duševnu
dubinu ne izdrže dugo, koliko god očajni i nepromišljeni bili u ratu. Plahost i kukavičluk činili
su se Berezkinu privremenim stanjem, nečim poput prehlade koju se može izliječiti.
Što je to hrabrost, a što kukavičluk, on zasigurno nije znao. Jedanput na početku rata
zapovjedništvo je prekorilo Berezkina zbog plahosti - samovoljno je izvukao puk iz njemačke
vatre. A kratko prije Staljingrada Berezkin je naredio zapovjedniku bataljona da uputi i

37
povede ljude na suprotnu kosinu brežuljka da ih ne bi uzalud gađali njemački huligani
minobacači. Zapovjednik divizije prekorio ga je:
“Što je to, druže Berezkine, a meni su vas spominjali kao hrabrog i mirnog čovjeka.”
Berezkin je šutio, uzdahnuo, valjda su se ti prevarili u njemu.
Podčufarov, jarko riđ, jarkih plavih očiju, s naporom se obuzdavao da se po običaju brzo
smije i neočekivano ljuti. Movšovič, mršav, s dugačkim pjegavim licem i s mrljama sijedih
vlasi na tamnoj glavi, sipljivo je odgovarao na Berezkinove upite. Izvukao je blok i stao crtati
novu shemu sa svojim prijedlogom miniranja terena opasnih za tenkove.
“Istrgnite mi taj crtež za uspomenu”, reče Berezkin nadvivši se nad stol pa će u pola glasa:
“Mene je izazvao zapovjednik divizije. Po podacima armijskih obavještajaca, Nijemci
povlače snage iz gradskog rajona usmjerujući ih protiv nas. Tenkova ima puno. Shvaćate li?”
Berezkin osluhnu eksploziju u blizini, koja strese podrumske zidove, i osmjehnu se:
“A kod vas je tu mirno. U mojoj bi jaruzi za isto vrijeme obvezno bila barem tri čovjeka iz
štaba vojske, cijelo vrijeme idu razne komisije.”
U međuvremenu novi udar uzdrma zgradu, sa stropa se saspu komadi žbuke.
“Stvarno je mirno, nitko se posebno ne brine”, reče Podčufarov.
“Pa u tome i jest stvar što se ne brinu”, reče Berezkin.
On nastavi povjerljivo, u pola glasa, iskreno zaboravljajući da je on zapovjedništvo, i to
zbog navike da bude podčinjen i nenaviknutosti da bude nadređen.
“Znate kako gleda uprava? Zašto ne napadaš? Zašto nisi zauzeo kotu? Čemu gubici? Zašto
bez gubitaka? Zašto ne javljaš? Zašto spavaš? Zašto...”
Berezkin se diže.
“Idemo, druže Podčufarove, želim pogledati vašu obranu.”
Prodorna tuga bila je u toj ulici radničkog naselja, u naseljenim unutrašnjim zidovima
oblijepljenim šarenim tapetama, u vrtovima koje su uzorali tenkovi, u osamljenim ponegdje
preostalim jesenskim georginama, koje cvjetaju bogzna zašto.
Neočekivano Berezkin reče Podčufarovu:
“Eto, druže Podčufarove, nema pisma od žene. Našao sam je na cesti, a sada opet nema
pisama, znam samo da je pošla na Ural sa kćeri.”
“Napisat će, druže majore”, reče Podčufarov.
U podrumu dvokatne kuće pod gomilama cigle ležali su ranjenici očekujući noćnu
evakuaciju. Na podu su stajali vjedro s vodom i vrč, između prozora nasuprot vratima na zidu
je bila slika-razglednica “Major u svatovima”.
“To je pozadina”, reče Podčufarov. “Prednji kraj je dalje.”
“Hajdemo i do prednjega kraja”, reče Berezkin.
Prođoše kroz hodnik u sobu s razvaljenim stropom i tad ih zahvati osjećaj koji imaju ljudi
kad dolaze iz tvorničke hale na vrata radionice. U zraku se vio nemirni i papreni vonj prašnih
plinova, pod nogama su škripale ispaljene patrone. U dječjim žućkastim kolicima bile su
složene protutenkovske mine.
“Kakve mi je razvaline napravio noću Nijemac”, reče Podčufarov prilazeći prozoru. “Šteta
je ove zgrade, dobra je, prozori gledaju na jugozapad. Cijeli svoj lijevi kraj držim pod vatrom.”

38
 U prozorima s uskim prorezima obzidanim ciglom stajao je podbočeni mitraljez,
strojničar bez kape sa zavezanim progorenim i zadimljenim zavojem na glavi, namještao je
novi redenik, a prvi pomoćnik, pokazujući bijele zube, žvakao je komad kobasice spremajući
se za pola minute opet zapucati.
Prišao je zapovjednik čete, poručnik. U džepovima njegove trenirke bila je bijela zvijezda.
“Orao”, smiješeći se reče Berezkin.
“Evo, dobro je što vas vidim, druže majore”, reče poručnik, “kao što sam vam noćas rekao,
tako i jest, opet su pošli na zgradu ‘šest kroz jedan’. Upravo u devet su počeli”, i pogleda na
sat.
“Ovdje stoji zapovjednik puka, njemu referirajte.”
“Kriv sam, nisam priznao”, brzo izlanu poručnik.
Prije šest dana protivnik je odrezao u rajonu puka nekoliko zgrada i počeo ih njemački
temeljito žvakati. Sovjetska je obrana gasnula pod ruševinama, gasnula skupa sa životom
crvenoarmejaca koji je brane. Ali u jednoj tvorničkoj zgradi s dubokim podrumima sovjetska
se obrana i dalje držala. Čvrsti su zidovi podnosili udarce premda su na mnogim mjestima bili
probijeni plotunima i progrizeni minama. Nijemci su pokušali srušiti tu zgradu iz zraka, i
tri su puta zrakoplovi nosači raketa bacali na nju razorne mine. Cijeli se kutni dio zgrade
srušio. Ali podrum je pod ruševinom ostao čitav, i obrana je raščistivši krhotine postavila
strojnice, laki top, minobacače i nije propuštala Nijemce. Ta je zgrada imala sretan položaj -
Nijemci joj nisu mogli pronaći skrivenih prilaza.
Zapovjednik čete koji referira Berezkinu reče:
“Pokušali smo se noću probiti do njih - nismo uspjeli. Jednoga su nam ubili, a dva ranjena
su se vratila.”
“Legni!” jezivim glasom povikne u taj čas crvenoarmejac. Izviđač i nekoliko ljudi
popadaše na zemlju, a zapovjednik čete ne doreče, uzmahnu rukama kao da se sprema
zaroniti i pljusnu na pod.
Zavijanje je prodorno naraslo i odjednom se oglasilo treskom smradnih i zagušljivih
eksplozija koje potresaju zemlju i dušu. Debela crna klada pade na pod, poskoči i dokotrlja se
Berezkinu pod noge. On pomisli da ga je klada, izbačena snagom eksplozije, zamalo udarila
po nozi.
I odjednom vidje - ta granata nije eksplodirala. Napetost te sekunde bila je nepodnošljiva.
Ali granata nije eksplodirala i njezina crna sjena, koja je progutala nebo i zemlju,
prekrivajući prošlost, obrubila je budućnost i nestala.
Zapovjednik čete diže se na noge.
“Eh, to je kozle”, reče nečiji rastrojeni glas, a drugi se nasmija: “Gle, a ja mislio, da sam se
pokrio...”
Berezkin obrisa znoj koji mu je odjednom izbio na čelu, podiže s poda bijelu zvijezdu,
strese s nje ciglastu prašinu pa reče pričvrstivši je za džep poručničke bluze:
“Vjerojatno dar...” Počne objašnjavati Podčufarovu:
“Zašto je kod vas tako mirno? Načelnici ne dolaze. Ipak, oni uvijek nešto od tebe traže:
ako imaš dobroga kuhara, uzet će ti kuhara. Imaš dobrog bricu ili nekog krojača - daj ga meni.

39
Gotovani! Iskopao si sebi dobar bunker - izlazi iz njega, imaš dobroga kiseloga kupusa -
pošalji ga meni.”
Iznenada upita poručnika:
“A zašto su se dvojica vratila. Nisu stigli do opkoljenih?” “Ranjeni su, druže zapovjedniče
puka.”
“Shvaćam.”
“Vi ste sretni”, reče Podčufarov kad su izašavši iz kuće prolazili po vrtovima gdje su
između žutih krumpirovih stabljika bili iskopi i zemunice druge čete.
“Tko zna jesam li sretan”, reče Berezkin i skoči na dno iskopa.
“Kao u odmaralištu”, izgovori on tonom kakvim se govori u turističkim uvjetima.
“Zemlja je najbolje opremljena za rat”, potvrdi Podčufarov.
Vračajući se na razgovor koji je započeo zapovjednik puka, doda:
“Ne samo kuhare, nego se događalo da uprava odvuče i babu.”
Cijeli je iskop brujio uzbuđen dovikivanjima, grmio je puščanim rafalima, kratkim
rafalima strojnica i mitraljeza.
“Zapovjednik čete je ubijen, politički rukovodilac Soškin zapovijeda”, reče Podčufarov,
“evo njegovog bunkera.”
“Jasno, jasno”, reče Berezkin provirivši kroz napola otvorena vrata bunkera. Pored
mitraljeza ih je potjerao crvenoliki s crnim obrvama, politički rukovodilac Soškin, i
pretjerano glasno uzvikujući neke riječi, izvijestio da četa puca po Nijemcima da ih omete u
pripremi napada na zgradu “šest kroz jedan”. Berezkin uze od njega dvogled pa se zagleda u
kratke bljeskove pucnjeva i jezičavi plamen iz minobacačkih ždrijela.
“Eno drugi prolaz na trećem katu, ondje je, čini mi se, zasjeo snajperist.” I samo što je to
uspio izgovoriti, s prozora na koje je pokazivao bijesnu vatra, metak odjeknu i zabi se u zid
iskopa upravo između Berezkinove i Soškinove glave.
“Sretni ste vi”, reče Podčufarov.
“Tko zna jesam li sretan”, odgovori Berezkin.
Prođu po iskopu prema lokalnom četnom izumu: protutenkovski top bio je učvršćen
lopaticama na kotaču od kolica.
“Vlastita četna raketa”, reče desetar s prašnom čekinjom i nemirnim očima.
“Tenk na sto metara, kraj zgrade sa zelenim krovom!” poviče nastavničkim tonom
Berezkin.
Desetar brzo okrenu kotač, i dugačka cijev protutenkovskog topa spusti se prema zemlji.
“A kod Dirkina je jedan borac”, reče Berezkin, “osposobio snajperski nišan za
protutenkovski top i za tri dana onesposobio tri mitraljeza.”
Desetar slegne ramenima.
“Dirkinu je dobro, sjedi u radionicama.”
Pođoše dalje po iskopu i Berezkin, nastavljajući razgovor sa samog početka obilaska,
reče:

40
 “Skupio sam im dobru pošiljku, vrlo dobru. I shvaćate sad, ne piše žena. Odgovora nema
i nema, ja čak i ne znam jesu li dobili pošiljku. A možda se razboljela? Lako je u evakuaciji
upasti u nevolju.”
Podčufarov se neočekivano sjeti kako je u davno prošlo vrijeme na selu izgledao
povratak stolara koji su išli na rad u Moskvu pa donosili ženama, starcima i djeci darove.
Njima su sklad i toplina seoskog domaćeg života uvijek značili više nego moskovska
mnogoljudna huka i noćne vatre.
Za pola sata vratili su se na zapovjedno mjesto bataljona, ali Berezkin nije htio ući u
podrum, nego se oprostio od Podčufarova na dvorištu.
“Pružite zgradi ‘šest kroz jedan’ svu moguću potporu”, reče, “ne pokušavajte se probiti
do njih - to ćemo mi učiniti noću, snagama puka.” Nakon toga reče: “Onda tako... Ne sviđa mi
se vaš odnos prema ranjenicima. Kod vas su u štabu divani, a ranjenici na podu. Sad ovako.
Po svježi kruh nije poslano, ljudi jedu suharke. To je dva. Sad ovo. Vaš politički rukovodilac
Soškin bio je pijan kao letva. To je tri. Sad ovako...”
I Podčufarov je slušao diveći se kako je zapovjednik puka prošao obranom i sve uočio...
Na pomoćniku zapovjednika tvornice njemačke su hlače... U zapovjednika prve čete po dva
sata na ruci.
Berezkin reče nastavničkim tonom:
“Nijemac će navaliti. Je li jasno?”
On priđe tvornici i Gluškov, koji je uspio nabiti petu i zašiti rupu na gunju, upita:
“Jesmo li pošli kući?”
Berezkin, ne odgovarajući mu, reče Podčufarovu: “Telefonirajte komesaru puka, recite
da sam pošao k Dirkinu, u treću radionicu, u tvornicu”, i namignuvši doda: “Kupusa
mi pošaljite, dobar je, hoćeš-nećeš, i ja sam uprava.”

41
 15.

Pisma od Tolje nije bilo... Ujutro je Ljudmila Nikolaevna ispraćala majku i muža na posao,
a Nadju u školu. Prvo je odlazila mati, koja je radila kao kemičarka u laboratoriju poznate
kazanske tvornice sapuna. Prolazeći pored zetove sobe, Aleksandra Vladimirovna obično je
ponavljala šalu koju je čula od radnika u tvornici: “Gazde na posao u šest, a sluge u devet.”
Nakon nje je išla u školu Nadja, točnije nije išla, nego galopirala, zato što nije bila kadra ustati
iz kreveta na vrijeme, nego je u posljednjoj minuti iskakala, lovila čarape, odoru, knjigu, teke,
zatim se doručkujući gušila čajem pa trčeći po stepenicama omatala šal i natezala kaput. Kada
bi Viktor Pavlovič sjeo doručkovati, čajnik se nakon Nadjina odlaska već počinjao hladiti, pa
ga je morao ponovo grijati.
Aleksandra Vladimirovna se ljutila kad je Nadja govorila: “Da se što prije izbavimo iz ove
vražje rupe.” Nadja nije znala da je Deržavin nekoć živio u Kazanu, da su tu živjeli Aksakov,
Tolstoj, Lenjin, Zinin, Lobačevski, da je Maksim Gorki nekoć radio u kazanjskoj pekarnici.
“Kakva staračka ravnodušnost”, rekla je Aleksandra Vladimirovna i bilo je čudno čuti da
starica tako kori adolescenticu.
Ljudmila je vidjela da se mati nastavlja zanimati za ljude, za novi posao. Istodobno s
oduševljenjem pred majčinom duševnom snagom u njoj je živio i sasvim drukčiji osjećaj -
kako se mogla u nevolji zanimati za hidrogenizaciju masti, za kazanske ulice i muzeje.
I odjednom, kada je Štrum rekao ženi nešto glede duševne mladosti Aleksandre
Vladimirovne, Ljudmila je nesuzdržano odgovorila:
“Nije to kod mame mladost, nego starački egoizam.”
“Baka nije egoistkinja, ona je narodnjak”, dometnu Nadja i nastavi: “Narodnjaci su dobri
ljudi, ali ne baš pametni.”
Svoja mišljenja Nadja je izražavala kategorično i, vjerojatno zbog neprekidnog manjka
vremena, u kratkom obliku. “Zavrzlama ”, govorila je s velikom količinom “r”. Pratila je
izvještaje Sovinformbiroa, bila u tijeku s vojnim događajima, upletala se u razgovore o
politici. Nakon ljetnog odlaska u kolhoz Nadja je tumačila materi razloge loše proizvodnosti
kolhoznog rada.
Svoje školske ocjene nije pokazivala majci i samo je jednom rastreseno iznijela:
“Znaš, zalijepili su mi četvorku za ponašanje, zamisli, matematičarka me istjerala iz
razreda. A ja sam izlazeći bubnula ‘Good bye!’, i svi su se odvalili smijati.”
Kao mnoga djeca iz bolje stojećih obitelji, koja prije rata nisu znala za brige ni u
materijalnim ni u kuhinjskim stvarima, Nadja je u evakuacijskom razdoblju često govorila o
sljedovanjima, zaslugama i nedostacima djelitelja, znala je prednosti posnog maslaca pred
kravljim, jake i slabe strane obrane krupice, prednosti šećera u komadu pred sitnim.
“Znaš što?” govorila je majci. “Odlučila sam: spremaj mi od danas čaj s medom umjesto
čaja sa zgusnutim mlijekom, čini mi se to za mene bolje, a tebi je svejedno.”
Ponekad je Nadja bila žalosna i s prezirnim je osmijehom ružno razgovarala sa starijima.
Jedanput je u majčinoj nazočnosti rekla ocu:

42
 “Ti si budala.” Rekla je to tako zlobno da se Štrum uznemirio.
Ponekad je mati vidjela da Nadja plače čitajući knjigu. Smatrala je sebe zaostalim bićem,
nesretnim, osuđenim da proživi tmuran i težak život.
“Nitko se ne želi sa mnom družiti, glupa sam, nikoga ne zanimam”, rekla je jedanput za
stolom. “Nitko me neće oženiti, završit ću ljekarnički tečaj i otići na selo.”
“U udaljenim selima nema ljekarna”, rekla je Aleksandra Vladimirovna.
“Što se tiče udaje, tvoja prognoza je izvanredno mračna”, rekao je Štrum, “a popravila si
se u posljednje vrijeme.”
“Bez veze”, rekla je Nadja i zlobno pogledala oca.
A noću je mati vidjela da je Nadja držeći knjigu u goloj tanušnoj ruci izvučenoj ispod
pokrivača, čitala stihove.
Jedanput je donoseći iz akademskog skladišta torbu s dva kilograma putra i veliki paket
riže Nadja rekla:
“Ljudi, pa i ja među njima, podlaci smo i gadovi - koristimo se time. I tata podlo
razmjenjuje talent za maslac. Kao da bolesni i slabo obrazovani ljudi i slaba djeca moraju
živjeti gladujući zato što ne znaju fiziku ili ne mogu prebaciti plan za tristo posto... Žderati
maslac mogu izabrani.”
A za večerom je izazovno rekla:
“Mama, daj mi dupli med i maslac, ja sam cijelo jutro prespavala.”
Nadja je umnogome podsjećala na oca. Ljudmila Nikolaevna zapažala je da Viktora
Pavloviča posebno razdražuju one kćerine crte koje podsjećaju na njega.
Jedanput je Nadja, točno ponavljajući očevu intonaciju, rekla o Postojevu:
“Gad, netalentirani karijerist!”
Štrum se uzbunio:
“Kako ti nedoučena školarka smiješ tako govoriti o akademiku?”
Ali Ljudmila se sjećala da je Viktor još kao student o mnogim akademskim uglednicima
govorio: “Ništavan čovjek, netalentiran, pohaban, karijerist!”
Ljudmila Nikolaevna je shvaćala da Nadji život nije lagan, jer joj je karakter tako zamršen,
samotan i težak.
Nakon Nadjina odlaska čaj je pio Viktor Pavlovič.
Iskosivši oči, gutao je bez žvakanja, glupo se čudeći, napipavao prstima čašu ne
odvajajući oči od knjige i govorio: “Nalij mi, ako može, vrelijega.”
Ona je znala sve njegove pokrete, kad bi počešao glavu, kad bi izbacio usnu ili iskrivio
njušku, kad bi coktao zubima. Govorila je:
“Gospode, Vitja, kad ćeš više zube liječiti?”
Znala je da se on češe i izbacuje usnu misleći o svom radu, a uopće ne zato što bi ga
svrbjela glava ili nos. Znala je da ako mu kaže “Vitja, ti uopće ne slušaš što ti govorim”, on će
iskosa pogledati knjigu i reći “Ja sve čujem, mogu ponoviti: ’Kad ćeš, Vitja, napokon izliječiti
zube’”, a onda se opet začuditi, gutati, shizofrenično se mrštiti i sve će to značiti da je,
promatrajući rad poznatog fizičara, u ponečem suglasan s njime, a u po nečemu
nisu istomišljenici. Zatim će Viktor Pavlovič dugo nepokretno sjediti, zatim će početi kimati,

43
nekako pokorno, starački tužno - takav izraz lica i očiju vjerojatno imaju ljudi s tumorom na
mozgu. I opet će Ljudmila Nikolaevna znati: Štrum misli na majku.
Kada bi pio čaj, mislio na svoj rad, hrkao, zahvaćen tugom, Ljudmila Nikolaevna gledala
je oči koje je ljubila, kudravu kosu koju je mrsila, usne koje su je ljubile, trepavice, obrve, ruke
s malenim slabim prstima, na kojima je rezala nokte govoreći “O, prljavko moj.”
Ona je o njemu znala sve - njegovo čitanje dječjih knjiga u krevetu pred sinom, njegovo
lice kada bi išao čistiti zube, njegov zvonki, malko drhtavi glas kada bi u svečanom odijelu
počinjao referat o neutronskom zračenju. Znala je da voli ukrajinsko varivo s grahom, znala
je kako tiho stenje u snu okrećući se s boka na bok. Kako brzo troši petu lijeve cipele i prlja
rukave košulja, znala je da ne voli spavati na dva jastuka, za njegov tajni strah dok
prelazi gradske trgove, znala je miris njegove kože, oblik njegovih nosnica. Znala je kako
pjeva, kada je gladan i čeka ručak, kojeg su oblika nokti na njegovim velikim nožnim prstima,
znala je nadimak kojim ga je zvala majka kao dvogodišnjaka; znala je njegov hod
praćen struganjem; znala je imena dječaka s kojima se tukao dok je učio u starijem
pripremnom razredu. Znala je njegovu podsmješljivost, naviku da ljuti i izaziva Tolju, Nadju,
drugove. Čak i danas, kada je gotovo uvijek bio u teškom raspoloženju, Štrum ju je ljutio
riječima da njezina bliska prijateljica Marija Ivanovna Sokolovna malo čita, jer je u jednom
razgovoru pobrkala Balzaca s Flaubertom.
A Ljudmilu je umio izazivati majstorski, ona se uvijek ljutila. I sada mu je srdito i ozbiljno
protuslovila braneći prijateljicu:
“Ti se uvijek rugaš onima koji su meni bliski. A Mašenjka ima nepogrešiv ukus, ona ne
mora puno čitati, uvijek osjeća knjigu.” “Naravno, naravno”, govorio je, “ona je uvjerena da je
Maxa i Moritza napisao Anatole France.”
Ona je znala njegovu ljubav prema glazbi, njegove političke poglede. Jedanput ga je
vidjela kako plače, vidjela kad je u bijesu potrgao košulju na sebi i zapetljan u dugačke gaće
na jednoj nozi doskakao k njoj pa podigao šaku, spreman je udariti. Ona je vidjela njegovu
žestoku, smjelu izravnost, njegovo nadahnuće; vidjela ga je kako recitira stihove; vidjela ga
slaboga u pijanstvu.
Ona je osjećala da se muž uvrijedio na nju, premda se u njihovim odnosima ništa nije
promijenilo, ali promjene je bilo i izražavala se u jednome - prestao je razgovarati s njom o
svom radu. Razgovarao je s njom o pismima znanaca, o prodajnim i dućanskim limitima.
Govorio je ponekad i o poslovima u Institutu, o laboratoriju, o prosudbi plana radova,
pripovijedao o suradnicima: Savostjanov je došao na posao nakon noćne pijanke i zaspao,
laborantice su varile krumpir u kutu. Markov sprema novu seriju pokusa.
Ali o svom radu, o onome unutrašnjem, o kojem je na cijelom svijetu razgovarao samo s
Ljudmilom, o tome je prestao govoriti. Nekad se tužio Ljudmili Nikolaevnoj da je čitajući čak
i najbližim prijateljima svoje još nedovršene zapise, sutradan osjećao neugodu - rad bi mu
izblijedio, teško bi mu se vraćao.
Jedini čovjek kojem je povjeravao svoje sumnje, čitao odlomke zapisa, fantastične i
neutemeljene pretpostavke, ne osjećajući poslije nikakvog zastoja, bila je Ljudmila
Nikolaevna. Sada je prestao razgovarati s njom.
U tuzi je nalazio olakšanje u tome da okrivljuje Ljudmilu. Stalno je i neprestano mislio o
majci. Mislio je na ono o čemu nikad nije mislio i o čemu ga je fašizam natjerao razmišljati: o
svome židovstvu, o tome da mu je majka Židovka.

44
 U duši je prekoravao Ljudmilu zato što se hladno odnosila prema njegovoj majci;
jedanput joj je rekao:
“Kad bi umjela urediti odnos s mamom, ona bi živjela s nama u Moskvi.”
A ona je prebirala u pameti sve grubo i nepravedno što je Viktor Pavlovič imao u odnosu
na Tolju i naravno da se imala čega sjetiti.
Srce joj je bjesnjelo, tako je nepravedan bio prema posinku, toliko je u Tolji vidio lošega,
tako mu je teško opraštao mane. A Nadji je otac opraštao i grubost, i lijenost, i neurednost, i
odbijanje da pomaže majci u kućnim poslovima. Ona je mislila na majku Viktora Pavloviča -
njezina je sudbina užasna, ali kako je Viktor mogao zahtijevati od Ljudmile da se sprijatelji s
Anom Semjonovnom - ta Ana Semjonovna se nije dobro odnosila prema Tolji. Svako njezino
pismo i svaki njezin dolazak u Moskvu bili su zbog toga Ljudmili nepodnošljivi. Nadja, Nadja,
Nadja... Nadja ima Viktorove oči.... Nadja je rastresena, Nadja je oštroumna, Nadja je
zamišljena... Nježnost i ljubav Ane Semjonovne prema sinu sjedinjavale su se s ljubavlju i
nježnošću prema unuci, a Tolja nije držao vilicu onako kako ju je držao Viktor Pavlovič, i
čudno, u posljednje vrijeme ona se češće nego prije sjećala Toljina oca, svojega prvog muža.
Htjela je tražiti njegove bliže rođake, njegovu stariju sestru, i oni bi se radovali Toljinim
očima. Abarčukova sestra prepoznala bi u Toljinim očima, u iskrivljenom velikom palcu,
širokom nosu - oči, ruke i nos svojega velikoga brata.
I onda kad nije htjela podsjetiti Viktora Pavloviča na sve dobro u njegovu odnosu prema
Tolji, opraštala je Abarčuku sve loše, čak i to što ju je ostavio s dojenčetom i uskratio Tolji
svoje prezime Abarčuk.
Ujutro je Ljudmila Nikolaevna ostajala doma sama. Čekala je taj sat, jer su joj bližnji
smetali. Svi događaji u svijetu, rat, sudbina sestara, muževljev posao, Nadjin karakter,
majčino zdravlje, njezina žalost prema ranjenima, bol za poginulima u
njemačkom zarobljeništvu - sve je rađalo njezinu bol zbog sina, njezinu brigu za njega.
Osjećala je da su sasvim drukčijega kova osjećaji majke te muža i kćeri. Njihova
privrženost Tolji i ljubav prema njemu činile su joj se plitkima. Njezin je svijet bio u Tolji, a za
njih je Tolja bio samo dio svijeta. Išli su dani, išli su tjedni, a pisma od Tolje nije bilo.
Svaki dan radio je prenosio izvještaje Sovinformbiroa, svaki dan novine su bile pune rata.
Sovjetska se vojska povlačila. U izvještajima i novinama pisalo je o topništvu, Tolja je služio u
topništvu. Pisma od Tolje nije bilo.
Njoj se činilo da samo jedan čovjek doista shvaća njezin nemir - Marija Ivanovna,
Sokolovljeva žena.
Ljudmila Nikolaevna nije se voljela družiti s profesorskim ženama, ljutili su je razgovori
o znanstvenim uspjesima muževa, haljinama, kućnim pomoćnicama. Ali vjerojatno zato što je
mekani karakter stidljive Marije Ivanovne bio suprotan njezinu karakteru i zato što ju je
dirao odnos Marije Ivanovne prema Tolji, jako se za nju vezala.
S njom je Ljudmila razgovarala o Tolji slobodnije nego s mužem i majkom, i svaki put bilo
joj je mirnije, lakše na duši. I premda je Marija Ivanovna skoro svaki dan dolazila Štrumovima,
Ljudmila Nikolaevna čudila se zašto joj prijateljica tako dugo ne dolazi, gledala bi kroz prozor
hoće li ugledati mršavu figuru Marije Ivanovne, njezino milo lice.
A pisma od Tolje nije bilo.

45
 16.

Aleksandra Vladimirovna, Ljudmila i Nadja sjedile su u kuhinji. S vremena na vrijeme

Nadja je umetala u peć zgužvane listove školske teke, i crveno svjetlo koje je tinjalo tada bi
planulo, peć bi se napunila šumorom kratkotrajnog plamena. Aleksandra Vladimirovna,
iskosa gledajući kćer, reče:
“Jučer sam svratila jednoj laborantici doma, Gospode, kakva tjesnoća, bijeda, glad, a mi
smo ovdje kao carevi. Skupili su se susjedi, krenuo razgovor tko je što dobio prije rata. Jedna
kaže teletinu, druga rasol. A djevojčica te laborantice kaže: A ja sam najviše od svega voljela
prekid uzbune.’”
Ljudmila je Nikolaevna šutjela, a Nadja progovori:
“Bakice, ovdje se već stvorilo više od milijun poznatih.”
“A kod tebe nikoga.”
“No i to je dobro”, reče Ljudmila Nikolaevna. “Vitja je počeo češće ići Sokolovu. Ondje se
skuplja svakakva gomila i ja ne shvaćam kako Vitja i Sokolov mogu cijele sate brbljati s tim
ljudima. Kako im ne dojadi mlatiti jezikom slamu i kako ne žale Mariju Ivanovnu, njoj treba
mira, a uz njih ne može ni prileći ni posjediti, a još cijelo vrijeme dime.”
“Tatar Karimov mi se sviđa”, reče Aleksandra Vladimirovna.
“Oduran tip.”
“Mama je na mene, nitko joj se ne sviđa”, reče Nadja, “eto, samo Marija Ivanovna.”
“Čudan ste vi narod”, reče Aleksandra Vladimirovna, “mi imamo nekakvu svoju
moskovsku sredinu, koju ste vi sa sobom dovezli. U vlakovima, u klubu, u teatru - to nije vaš
krug, a vaši su oni koji su s vama u istome mjestu izgradili vile, to sam i kod Ženje zapazila...
Postoje beznačajne naznake po kojima određujete ljude svojega kruga. Ah, ona je ništavna,
ne voli Bloka, a on je primitivac, ne shvaća Picassa... Ah, ona je njemu darovala kristalnu vazu.
Nema ukusa... Evo, Viktor je demokrat, on je iznad takve dekadencije.”
“Glupost”, reče Ljudmila, “kakve sad tu vile - ima malograđana s vilama i bez vila, i ne
treba se s njima sretati, odvratno je.”
Aleksandra Vladimirovna zapažala je da se kći sve češće na nju ljuti.
Ljudmila Nikolaevna davala je mužu savjete, iznosila primjedbe Nadji, prigovarala joj za
propuste i opraštala propuste, milovala je i prekidala milovanje, i osjećala da se majka nekako
odnosi prema njezinim postupcima. Aleksandra Vladimirovna nije izražavala taj svoj odnos,
ali je to postojalo. Događalo se da se Štrum pogleda s punicom i u njezinim se očima
pojavljivao izraz podsmješljivog shvaćanja, kao da on unaprijed osuđuje čudaštvo Ljudmilina
odnosa s Aleksandrom Vladimirovnom. I tu uopće nije bilo bitno jesu li to razmatrali ili nisu,
nego je riječ bila o tome da se u obitelji pojavila nova snaga koja samom svojom nazočnošću
mijenja uobičajene odnose. Viktor Pavlovič jedanput je rekao Ljudmili da bi on na njezinu
mjestu ustupio majci prvenstvo, neka se osjeća domaćicom, a ne gošćom.

46
 Ljudmili Nikolaevnoj te su se muževljeve riječi učinile neiskrenima, čak je osjetila da on
želi istaknuti svoj posebni srdačan odnos s njezinom majkom i time nehotice podsjeća na
Ljudmilin hladni odnos prema Ani Semjonovnoj.
Smiješno bi i sramno bilo da on to prizna, ona je nekad bila ljubomorna na djecu zbog
njega, posebno na Nadju. Ali sada to više nije bila ljubomora. Kako priznati čak samoj sebi da
majka koja je izgubila krv i pronašla utočište u njezinoj kući, nju ljuti i tlači. Čak je i čudna bila
ta razdražljivost jer je doista postojala usporedo s ljubavlju, usporedo sa spremnošću da da
Aleksandri Vladimirovnoj ako treba svoju posljednju haljinu, podijeli s njom posljednji
komadić kruha.
A Aleksandra Vladimirovna odjednom je osjećala da se želi bezrazložno rasplakati, ili
umrijeti, a u drugom trenu ne vratiti se navečer doma i prenoćiti na podu kod sluškinje, ili se
odjednom uputiti prema Staljingradu, tražiti Serjožu, Veru, Stepana Fedoroviča.
Aleksandra Vladimirovna uglavnom je odobravala zetove postupke i izraze, a Ljudmila
to uopće nije činila. Nadja je to zapazila i rekla ocu:
“Idi, molim te, baki jer te mama vrijeđa.”
Evo, i sad je Aleksandra Vladimirovna rekla:
“Vi živite kao sove. A Viktor je normalan čovjek.”
“To su samo riječi”, rekla je Ljudmila mršteći se. “A doći će dan odlaska u Moskvu... A vi i
Viktor ćete biti sretni.”
Aleksandra Vladimirovna odjednom je rekla:
“Znaš što, draga moja, kada dođe dan povratka u Moskvu, ja neću poći s vama, ostat ću
ovdje, za mene u Moskvi u tvojoj kući nema mjesta. Shvaćaš Ii? Nagovorit ću Ženju da se
prebaci ovamo, ili ću se uputiti u Kujbišev.”
To je bio težak trenutak u odnosima majke i kćeri. Sve što je ležalo teško u duši
Aleksandre Vladimirovne bilo je rečeno u tom odbijanju da pođe u Moskvu. Sve što se teško
skupilo u duši Ljudmile Nikolaevne postalo je otada očitim, kao da jeto izgovorila. Ali
Ljudmila se Nikolaevna uvrijedila, doista ni u čemu nije bila kriva pred majkom.
A Aleksandra Vladimirovna gledala je Ljudmilino patničko lice i osjećala se krivom.
Noćima je ponajčešće mislila na Serjožu - čas se sjećala njegovih ispada, svađa, čas ga je
zamišljala u vojničkoj odori, njegove su oči vjerojatno postale još većima, jako je smršavio,
obrazi mu upali. Poseban osjećaj budio joj je Serjoža - sin njezina nesretnog sina, kojega je
voljela, činilo se, najviše na svijetu. Govorila je Ljudmili:
“Ne muči se ti toliko zbog Tolje, vjeruj da seja brinem za njega koliko i ti.”
Nešto lažno što vrijeđa njezinu ljubav prema kćeri bilo je u tim riječima - nije se ona
toliko brinula o Tolji. Evo i sada obje, tvrdoglave do žestine, uplašile su se svoje izravnosti i
odbacile je.
“Istina je dobra, a ljubav je bolja, nova drama Ostrovskog”, izgovorila je Nadja.
Aleksandra Vladimirovna neprijazno je, čak s nekim strahom pogledala djevojčicu desetog
razreda, koja se uspjela snaći u onome u čemu se ona sama ne snalazi. Uskoro je došao Viktor
Pavlovič. Otvorio je vrata svojim ključem i odjednom se našao u kuhinji.
“Ugodno iznenađenje”, reče Nadja. “Mi smo računali da ćeš dokasna zaglaviti kod
Sokolovih.”

47
 “A-a, svi su već doma, svi kraj peći, baš mi je drago, čudesno, čudesno”, reče on pružajući
ruku prema peći.
“Obriši nos”, reče Ljudmila, “što je tu čudesno, uopće ne shvaćamo?”
Nadja je poskočila i rekla oponašajući majčinu intonaciju: “No, obriši nos, lijepo ti
kažemo ruski.”
“Nadja, Nadja”, upozoravajući reče Ljudmila Nikolaevna. Ona ni s kim nije dijelila svoje
pravo da odgaja muža.
Viktor Pavlovič reče:
“Da, da, vrlo hladan vjetar.”
Uđe u sobu. Kroz otvorena se vrata vidjelo kako sjeda za stol. “Tata opet piše na omotu
knjige”, reče Nadja.
“Nije tvoja stvar”, dobaci Ljudmila i stade tumačiti majci: “Zašto se obradovao što smo
svi doma? Ima psihičkih problema, nemiran je ako nekoga nema doma. A sada je nešto
ondje smislio i obradovao se, ne treba ga odvlačiti neredom.”
“Tiše, doista mu smetamo”, reče Aleksandra Vladimirovna. “Obrnuto”, reče Nadja,
“govoriš glasno, a on ne obraća pažnju, a ako prozboriš šapatom, on se javi i pita: "Što vi to
tamo šapćete?’” “Nadja, govoriš o ocu kao vodič koji opisuje životinjske instinkte.”
Istodobno se nasmijaše i pogledaše.
“Mama, kako si me mogla tako uvrijediti”, reče Ljudmili Nikolaevnoj.
Mati je šutke pogladi po glavi.
Zatim su večerali u kuhinji. Viktoru Pavloviču činilo se da je nekakva posebna ljepota
zavladala te večeri u kuhinjskoj toplini. To što je činilo temelj njegova života nastavljalo se.
Misao o proturječnim pokusima koji su se nakupili u laboratoriju, neprekidno ga je obuzimala
u posljednje vrijeme. Sjedeći za kuhinjskim stolom, osjećao je čudnu nestrpljivost - prsti su
se savijali od nezadržive želje da dohvati olovku.
“Sjajna je danas heljdina kaša”, reče on kuckajući žličicom po praznom tanjuru.
“To je znak?” upita Ljudmila Nikolaevna.
Dodajući ženi tanjur, on upita: “Ljuda, ti se, naravno, sjećaš Proutove hipoteze.” Ljudmila
Nikolaevna u nedoumici podiže žlicu.
“Nešto o nastanku elemenata”, reče Aleksandra Vladimirovna.
“Ah, da”, prozbori Ljudmila, “svi elementi su od ugljika - a kakve veze ima kaša?”
“Kaša?” ponovo upita Viktor Pavlovič. “Evo što se dogodilo s Proutom. Iznio je ispravnu
hipotezu u značajnoj mjeri zato što je u njegovo vrijeme postojala gruba pogreška u
određenju atomskih masa. Da su u njegovo vrijeme točno odredili atomske mase, što su
postigli Dumas i Stas, on se ne bi usudio pretpostaviti da je atomska masa elemenata
višekratnik ugljiku. Bio je u pravu zato što je griješio.”
“Kaša?” ponovo začuđeno upita Štrum i sjetivši se reče: “Kaša nema nikakve veze... U toj
se kaši teško snaći, trebalo je sto godina da se snađemo.”
“Je li to tema vašeg današnjeg predavanja?” upita Aleksandra Vladimirovna.
“Ne, ništa, ja više ne predajem ni na selu ni u gradu.”

48
 On uhvati ženin pogled i osjeti da ga je shvatila: zanimanje za posao ponovo ga je
osvajalo.
“Kako život?” upita Štrum. “Je li ti dolazila Marija Ivanovna? Je li ti čitala Madame Bovary,
naravno, Balzacovo djelo?”
“Ne gnjavi”, reče Ljudmila Nikolaevna.
Noču je Ljudmila Nikolaevna čekala da joj muž počne govoriti o svom poslu, ali on je
šutio, a ona ga ništa nije pitala.

49
 17.

Kako su se naivnima činile Štrumu ideje fizičara sredinom devetnaestog stoljeća,

Helmholtzov pogled koji je probleme fizikalne znanosti svodio na proučavanje snaga
privlačenja i odbijanja koje zavise samo od udaljenosti.
Polje sile je duša materija! Jedinstvo vala energije i materijalne korpuskule... Zrnatost
svjetla... Je li to pljusak svijetlih kapljica ili svjetlosni val?
Kvantna teorija postavila je na mjesto zakona koji upravljaju fizičkim individualnostima
nove zakone - zakone vjerojatnosti; zakone posebne statistike koja odbacuje pojam
individualnosti, a priznaje samo ukupnost. Fizičari prošlog stolječa podsjećali su Štruma na
ljude s obojenim brkovima, u odijelima s uspravljenim uštirkanim kragnama i tvrdim
manšetama, okupljene oko biljarskog stola. Dubokoumniji muževi naoružani ravnalima i
kronometrima, nabirući guste obrve, mjere brzinu i ubrzanje, određuju mase gipkih kugla
koje popunjavaju svjetski zeleni sukneni prostor.
Ali prostor mjeren metalnim stošcima i crtama i vrijeme izmjereno najsavršenijim
satovima odjednom su se počeli kriviti, rastezati i zbijati. Njihova stalnost i nepokolebljivost
nije više bila fundament znanosti, nego rešetke i zidovi njezine tamnice. Došlo je vrijeme
strašnog suda, tisućljetne istine proglašene su zabludama. U starim predrasudama,
netočnostima i zabludama istina je stoljećima spavala kao u čahurama.
Svijet je prestao biti Euklidovim, njegova geometrijska priroda formirala se masama i
njihovim brzinama.
S pojačanom brzinom kretao se znanstveni pokret u svijetu, koji je Einstein oslobodio od
okova apsolutnog vremena i prostora.
Dva se toka, jedan koji stremi skupa sa svemirom i drugi koji nastoji proniknuti u
atomsku jezgru, mimoilazeći se, nisu međusobno izgubila, iako je jedan trčao u svijetu
parseka, a drugi se mjerio milimikronima. Što su fizičari dublje zalazili u atomsku jezgru, to
su im jasniji postajali zakoni koji određuju zvjezdani sjaj. Crveni pomak po kutu motrenja u
spektru dalekih galaksija uzrokovao je predodžbu o svemirima koji se razilaze u
beskonačnom prostoru. Ali valjalo je pretpostaviti konačni prostor, koji poput leće iskrivljuju
brzine i mase, i onda je moguće zamisliti da je širenjem zahvaćen sam prostor koji uvlači u
sebe galaksije.
Štrum nije sumnjao da u svijetu nema čovjeka koji je sretniji od znanstvenika... Ponekad
ga je ujutro, putem u Institut, i za vrijeme večernje šetnje kao noćas, kada je mislio o svom
poslu, preplavljivao osjećaj sreće, spokoja i ushita.
Snage koje pune svemir tihim svjetlom zvijezda oslobađale su se prilikom pretvaranja
vodika u helij...
Dvije godine prije rata dva mlada Nijemca razvalila su neutronima teške atomske jezgre
i sovjetski su fizičari u svojim istraživanjima, dolazeći drugim putovima do sličnih rezultata,
odjednom osjetili ono što je sto tisuća godina prije osjetio špiljski čovjek zapalivši svoju prvu
vatru.

50
 Napokon u dvadesetom stoljeću glavni smjer određuje fizika... Eto, upravo tako, kao što
je 1942. smjerom glavnog udara za sve bojišnice postao Staljingrad.
Ali po istom tragu, čvrsto za petama, Štruma su pratile sumnje, patnje, nevjerica.

51
 18.

“Vitja, vjerujem da će moje pismo doći do tebe iako sam iza crte bojišnice i iza bodljikave
žice židovskoga geta. Tvoj odgovor nikada neću dobiti, neće me biti. Želim da znaš o mojim
posljednjim danima, s tom mi je misli lakše napustiti život.
Ljude je, Vitja, teško shvatiti istinski... Dne 7. srpnja Nijemci su se probili u grad. U
gradskom vrtu radio je prenosio posljednje vijesti, ja sam se vraćala iz poliklinike, nakon
prijema bolesnika, kad su nas zaustavili da poslušamo. Spikerica je čitala ukrajinski članak o
bitkama. Čula sam udaljenu pucnjavu, zatim su kroz vrt protrčali ljudi, prišla sam zgradi i
začudila se kako to da sam propustila znak zračne uzbune. I odjedanput sam vidjela tenk, i
netko je kriknuo: ‘Nijemci prodiru!’
Rekla sam: ‘Ne širite paniku’; prethodnog dana bila sam kod sekretara gradskog vijeća,
zamolila ga za dopust, a on se naljutio - ‘O tome je rano govoriti, mi čak ni popise nismo
sastavljali.’ Doslovce, to su bili Nijemci. Svu noć su susjedi išli jedni drugima, najmirnija su
bila mala djeca i ja. Odlučila sam - što će biti sa svima, to neka bude i sa mnom. Prvo sam se
užasnula shvativši da te nikada neću vidjeti, i strasno sam poželjela da te još jednom
pogledam, poljubim ti čelo, oči, a onda sam pomislila - prava je sreća da si na sigurnome.
Pred jutro sam usnula, i kada sam se probudila, osjetila sam strašnu tugu. Bila sam u
svojoj sobi, u svojoj postelji, ali sam osjetila kao da sam u tuđini, izgubljena, sama.
Toga su me jutra podsjetili na ono što sam zaboravila za godina sovjetske vlasti, da sam
Židovka. Nijemci su se vozili na kamionu i vikali ‘Juden kaputt!’
A zatim su me na to podsjetili neki moji susjedi. Vratareva žena stajala je pod mojim
prozorom i govorila susjedi: ‘Hvala Bogu, Židovima je kraj.’ Otkuda to? Sin joj je oženio
Židovku, i starica je odlazila sinu u goste, pripovijedala mi o unucima.
Moja susjeda, udovica, ima djevojčicu od šest godina, Aljonušku divnih plavih očiju,
pisala sam ti o njoj jedanput, došla je do mene i rekla: ‘Ana Semjonovna, molim vas da do
večeri skupite stvari, ja prelazim u vašu sobu.’ ‘Dobro, onda ja prelazim u vašu.’ ‘Ne, vi idete
u sobicu iza kuhinje.’
Odbila sam, ondje nema ni prozora ni peći.
Pošla sam u polikliniku, a kad sam se vratila, vidjela sam da su vrata u moju sobu
slomljena i moje stvari pobacane u sobičak. Susjeda mi je rekla: ‘Ostavila sam sebi otoman, i
tako ne stane u vašu novu sobicu.’
Čudno, ona je završila tehničku školu i njezin je pokojnik bio krasan i tih čovjek,
računovođa u Ukopspilki. ‘Vi iste izvan zakona’, rekla je, takvim tonom kao da joj je to vrlo
drago. A njezina je Aljonuška sjedila kod mene cijelu večer, i ja sam joj pričala bajke. To je bila
moja proslava useljenja i ona nije htjela ići na spavanje, mati ju je odnijela na rukama. A zatim,
Vitjenjka, opet su otvorili našu polikliniku, a mene i još jednog liječnika Židova
otpustili. Zatražila sam novce za odrađeni mjesec, a novi mi je direktor rekao: ‘Neka vam
Staljin plati za ono što ste zaradili pod sovjetskom vlašću, pišite mu u Moskvu.’ Spremačica
Marusja zagrlila me i tiho počela naricati:

52
 ‘Gospode Bože moj, što će s vama biti, što će s vama svima biti.’ Doktor Tkačenko mi je
stisnuo ruku. Ja ne znam što je teže - zluradost ili tužni pogledi kojima se promatra šugavu
mačku na izdisaju. Nisam mislila da ću ikada takvo nešto doživjeti.
Mnogi su me ljudi zapanjili. I ne samo mračni, zlobni i nepismeni. Evo, starac, pedagog,
umirovljenik, ima 75 godina, uvijek je pitao za tebe, molio da se prenese pozdrav, govorio o
tebi ‘On je naš ponos.’ A tih prokletih dana, kad bi me sreo, nije ni pozdravljao, okrenuo bi se.
A onda su mi pričali da je na sastanku u zapovjedništvu govorio: ‘Zrak se očistio, ne smrdi na
češnjak.’ Čemu sve to - pa te riječi prljaju njega, i na tom istom sastanku koliko je kleveta na
Židove bilo... No, Vitjenjka, nisu svi došli na taj sastanak, mnogi su odbili. I znaš, u mojoj je
svijesti od carskih vremena antisemitizam povezan s gnjilim patriotizmom ljudi iz
Saveza Mihaila Arhangela. A ovdje sam vidjela - oni što galame o spašavanju Rusije od Židova
ponižavaju se pred Nijemcima, lakejski su jadni. Spremni su prodati Rusiju za trideset
njemačkih srebrnjaka. A mračni ljudi iz predgrađa prisvajaju stanove, pokrivače,
haljine; takvi su vjerojatno ubijali liječnike za vrijeme buna zbog kolere. A ima i duševno
kilavih ljudi, koji kimaju na sve loše, samo da ih se ne bi stavilo pod sumnju za neslaganje s
vlašću.
Meni neprekidno dolaze znanci s novostima, oči su im lude, ljudi su kao u bunilu. Pojavio
se čudan izraz: ‘prikrivati stvari’. Čini se da je kod susjeda sigurnije. Prikrivanje stvari
podsjeća me na igru.
Uskoro su proglasili preseljavanje Židova, dopustili su da se sa sobom uzme petnaest
kilograma stvari. Na zidovima zgrada visjele su žute obavijesti: ‘Svim se stanarima predlaže
preseljenje u rajon staroga grada, najkasnije do šest sati uvečer 15. srpnja 1941. godine.’ Tko
se ne preseli - strijeljaju ga.
Eto, Vitjenjka, spremila sam se i ja. Uzela sam sa sobom jastuk, malo rublja, čašu koji si
mi ti nekoć darovao, žlicu, nož i dva tanjura, zar je čovjeku potrebno više? Uzela sam nekoliko
medicinskih instrumenata, uzela sam tvoja pisma, pokoju fotografiju mame i ujaka Davida i
onu na kojoj ste ti i tata, zatim svezak Puškina, Pisma iz mog mlina, svezak Maupassanta, gdje
je ‘Jedan život’, rječničić, uzela Čehova, gdje su ‘Dosadna priča’ i ‘Arhijerej’ - i eto, ispalo da
sam napunila košaru.
Koliko sam ja pod ovim krovom tebi pisama napisala, koliko sati noću proplakala, a sada
ću ti reći o svojoj samoći.
Oprostila sam se s kućom, s vrtićem, posjedila nekoliko minuta pod drvetom, oprostila
se sa susjedima. Čudno su ustrojeni neki ljudi. Dvije susjede preda mnom su se stale svađati
tko će uzeti stolce, tko pisaći stol, a kad sam se stala s njima opraštati, obje su zaplakale.
Zamolila sam susjede Basanjko, ako nakon rata dođeš pitati za mene, neka ti ispričaju
detaljno - i obećale su mi. Dirnuo me psić, dvorišni Tobik - posljednje mi se večeri nekako
posebno umiljavao.
Ako dođeš, nahrani ga za dobar odnos prema staroj Židovki.
Kada sam se spremala na put i mislila kako da dovučem košaru do staroga grada,
iznenada mi je prišao moj pacijent Ščukin, tužan, a čini mi se čvrst čovjek. Uzeo je moje stvari
da ih ponese, dao mi trista rubalja i rekao da će mi jednom tjedno donositi kruh do ograde.
Radi u tipografiji, a na bojišnicu ga nisu uzeli zbog bolesti očiju. Prije rata se liječio kod mene
i kad bi mi ponudili da nabrojim ljude s dobrodušnom čistom dušom, navela bih nekoliko

53
imena, ali ne i njegovo. Znaš, Vitjenjka, nakon njegova dolaska ponovo sam se osjetila
čovjekom, znači da se prema meni još netko može ponašati ljudski, a ne samo dvorišni pas.
On mi je ispričao da se u gradskoj tiskari tiska zapovijed: ‘Židovima se zabranjuje ići
kolnikom, moraju nositi na prsima žutu traku u obliku šestokrake zvijezde, nemaju prava
voziti se gradskim prometalima, odlaziti u kupelji, ambulante, ići u kino, zabranjuje im se
kupovati maslo, jaja, mlijeko, jagode, meso, bijeli kruh, sve povrće, isključujući krumpir;
kupovati na tržnici smiju samo nakon šest uvečer (dotle seljaci odu s tržnice). Stari grad će
biti okružen bodljikavom žicom i izlaz iza žice se zabranjuje, osim u koloni na prisilni rad.
Ako se pronađe Židova u ruskoj kući, domaćina će strijeljati kao da je krio partizana.’
Ščukinov punac, stari seljak, došao je iz susjednoga gradića Čudnova i vidio svojim očima
da su sve mjesne Židove sa zavežljajima i kuferima potjerali u šumu, i otuda su se cijeli dan
čuli pucnjevi i divlji krici, a nitko se nije vratio. A Nijemci, koji su bili u punčevu stanu, došli
su kasno uvečer - pijani, i još su pili do jutra, pjevali i pred starcem dijelili među sobom
broševe, prstenje, narukvice. Ne znam je li to slučajna samovolja ili najava sudbine koja i nas
čeka?
Kako je tužan bio moj put, sine, u srednjovjekovni geto. Išla sam po gradu u kojem sam
radila dvadeset godina. Prvo smo išli praznom Svečnom ulicom, ali kada smo izašli na
Nikoljsku, vidjela sam stotine ljudi kako idu u taj prokleti geto. Ulica se zabijeljela od
zavežljaja, od jastuka. Bolesne su vodili pod ruku. Paraliziranog oca doktora Margulisa nosili
su u pokrivaču. Jedan je mladić nosio na rukama staricu, a za njim su išli žena i djeca zatrpani
zavežljajima. Upravitelj dućana Bakalej Gordon, debeljko s astmom, išao je u kaputu s
krznenim ovratnikom, a po licu mu je tekao znoj. Zapanjio me jedan mladić: išao je bez stvari,
dignuvši glavu, držeći pred sobom otvorenu knjigu, s ponosnim i mirnim licem. Ali koliko je
drugih bilo ludih, ispunjenih užasom.
Išli smo po kaldrmi, a na nogostupu su stajali ljudi i gledali.
Jedno vrijeme išla sam s Margulisima i slušala sućutne uzdahe žena. A Gordonu u
zimskom kaputu su se smijali, premda, vjeruj mi, nije bio smiješan, nego jeziv. Vidjela sam
puno poznatih lica. Jedni su mi lagano kimali opraštajući se, a drugi su se okretali. Čini mi se
da u toj masi nije bilo ravnodušnih očiju; bilo je znatiželjnih, bilo je nemilosrdnih, ali samo
nekoliko puta i onih zaplakanih.
Pogledala sam - dvije skupine: Židovi u kaputu, s kapama, sa šeširima, žene u toplim
ogrtačima, a druga skupina na nogostupu odjevena ljetno. Svijetle jakne, muškarci bez
kaputa, neki u prošivenim ukrajinskim košuljama. Činilo mi se da za Židove koji idu po ulici
već i sunce odbija sjati, da idu usred prosinačke noćne studeni.
Na ulazu u geto oprostila sam se sa svojim suputnikom, a on mi je pokazao mjesto pokraj
žice gdje ćemo se sretati.
Znaš, Vitja, što sam osjećala kad sam došla iza žice? Pomislila sam da ću osjetiti užas. Ali,
zamisli, u tom zabranu za stoku meni je postalo lakše pri duši. Nemoj misliti da je to zato što
imam ropsku dušu. Ne. Oko mene su bili ljudi iste sudbine i u getu nisam morala kao konj ići
po ulici, i nema zlobnih pogleda, i poznati ljudi gledaju me u oči i ne izbjegavaju susret sa
mnom. U tom zabranu svi nose biljeg koji su na nas postavili fašisti i zato ovdje taj biljeg ne
prži dušu. Ovdje se nisam osjetila kao stoka bez prava, nego kao nesretan čovjek. Od toga mi
je postalo lakše.

54
 Smjestila sam se sa svojim kolegom, doktorom terapeutom Sperlingom u zamazanoj
kućici s dvije sobe. Šperling je imao dvije odrasle kćeri i sina, dvanaestogodišnjeg dječaka.
Dugo sam gledala njegovo mršavo lice i tužne velike oči. Zvao se Juraja sam ga par puta
nazvala Vitja, a on me ispravljao: ‘Ja sam Jura, a ne Vitja.’
Kako su različiti ljudski značaji! Šperling sa svojih 58 godina, pun energije, nabavio je
madrace, plin, taljige drva. Noću su donijeli u kućicu vrećicu brašna i pola vrećice graha. On
se raduje svakom svojemu uspjehu kao mladoženja. Uvečer je prostirao tepihe. ‘Ništa, ništa,
sve ćemo preživjeti’, ponavlja on, ‘glavno je da se opskrbimo namirnicama i drvima.’
Rekao mi je da sad u getu treba osnovati školu. Čak mi je predložio da Juri dajem sate
francuskog jezika i da će mi za svaki sat platiti tanjurom juhe. Složila sam se.
Šperlingova žena, debela Fani Borisovna, uzdiše: ‘Sve je izginulo, propali smo’, a potom
pazi da starija kći Ljuba, dobro i milo biće, ne bi nekome dala šaku graha ili komadić kruha. A
mlađa, majčina ljubimica Alja - pravi je izrod pakla. Nadmena, sumnjičava, škrta; dere se na
oca, na sestru. Prije rata je došla u goste iz Moskve i zaglavila. Bože moj, kakva oskudica
okolo! Kad bi oni koji pričaju o židovskom bogatstvu i o tome da uvijek imaju nakupljenoga
za crne dane pogledali naš crni grad! Evo, došao je i taj dan, da crnji ne može biti. U starom
gradu nisu bili samo doseljenici s petnaest kilograma prtljage, ovdje su uvijek živjeli obrtnici,
starci, radnici, bolničarke. U kakvoj su užasnoj stisci živjeli i žive. Kako jedu! Kad bi pogledao
samo te napola razvaljene kućerke, urasle u zemlju.
Vitjenjka, ovdje vidim puno loših ljudi - gladnih, lukavih, čak spremnih na izdaju. Bio je
ovdje jedan strašan čovjek Epštajn, koji je stigao iz nekoga poljskoga gradića. Nosi povez na
rukavu i ide s Nijemcima u obilazak, sudjeluje u ispitivanjima, pije s ukrajinskim policajcima,
a oni ga šalju po kućama da nađu votke, novaca, namirnica. Vidjela sam ga par puta - visok,
lijep, u momačkom krem odijelu, čak i žuta zvijezda prišivena za njegov kaput izgleda kao
žuta krizantema.
Ali htjela sam ti pričati o nečem drugom. Ja se nikada nisam osjećala Židovkom, od malih
nogu rasla sam među ruskim prijateljicama, više od svih pjesnika voljela sam Puškina,
Njekrasova i predstave na kojima sam plakala skupa s cijelim gledalištem. Na kongresu
ruskih mjesnih liječnika bio je Ujak Vanja sa Stanislavskim. A nekoć, Vitjenjka, kada sam bila
četrnaestogodišnja djevojčica, naša obitelj se spremala emigrirati u Južnu Ameriku, a ja
sam rekla tati: ‘Neću nikamo iz Rusije, radije ću se utopiti.’ I nisam otišla.
A evo, ovih užasnih dana moje se srce ispunilo majčinskom nježnošću prema židovskom
narodu. Ranije nisam poznavala tu ljubav. Ona me podsjeća na moju ljubav prema tebi, dragi
sine.
Posjećujem bolesnike. U sitnim sobicama stisnuti su deseci ljudi: poluslijepi starci,
dojenčad, trudnice. Navikla sam u ljudskim očima tražiti simptome bolesti - glaukome,
katarakte. A sada ne mogu gledati ljudima u oči - u očima vidim samo odraz duše. Dobre duše,
Vitjenjka! Tužne i dobre, podsmješljive i osuđene, pobijeđene nasiljem i istodobno
trijumfalne nad nasiljem. Snažne, Vitja, duše!
Da si vidio kako brižno starice i starci pitaju za tebe. Kako me srdačno tješe ljudi kojima
se ni na što ne žalim, ljudi čija je situacija užasnija od moje.
Ponekad mi se čini da ne idem k bolesnicima, obrnuto, narodni dobri liječnik liječi moju
dušu. A kako mi samo brižno uručuju za liječenje komadić kruha, lukovicu, šaku graha.

55
 Vjeruj mi, Vitjenjka, to nije plaća za posjete! Kada radnik u godinama stišće moju ruku i
stavlja u torbicu dva-tri krumpirića pa kaže ‘No-no, doktorice, ja vas molim’, suze mi izbijaju
na oči. U nečem takvom ima nešto čisto, očinsko, dobro, ne mogu ti to riječima prenijeti.
Ne želim te tješiti time da sam lako živjela u to vrijeme. Čudi se kako mi se srce nije
raspalo od boli, ali se nemoj mučiti mišlju da sam gladovala, jer za to vrijeme nijednom nisam
bila gladna. I još više - nisam se osjećala osamljenom.
Što da ti ispričam o ljudima! Ljudi me zapanjuju i dobrim i lošim. Neobično su različiti,
premda svi doživljavaju istu sudbinu. Ali zamisli, ako se za vrijeme oluje većina trudi skloniti
od pljuska, to još uvijek ne znači da su svi ljudi jednaki. Pa i kriti se od kiše svatko nastoji na
svoj način.
Doktor Šperling uvjeren je da su progoni Židova privremeni, samo dok je rat. Takvih kao
što je on nema puno i vidim da što je u ljudima više optimizma, to su sitniji, a time i
egoističniji. Ako za vrijeme ručka dođe netko, Alja i Fani Borisovna hitro kriju hranu.
Prema meni se Šperlingovi ponašaju dobro, tim više što jedem malo i donosim više
namirnica nego što trošim. Ali sam odlučila otići od njih, neugodni su mi. Tražim sebi kutak.
Što je više tuge u čovjeku, što se manje nada preživjeti, to je širi, bolji, draži.
Siromašci, limari, krojači, osuđeni na pogibao, daleko su plemenitiji, širi i pametniji nego
oni koji mudruju kako sačuvati nekakva dobra. Mlade učiteljice, čudak, stari učitelji i šahist
Špiljberg, tihe knjižničarke, inženjer Rejvič, koji je bespomoćniji od djeteta i sanja da će
okružiti geto priručnim granatama, kakvi su to čudni, divni, nepraktični, mili, dragi, dobri
ljudi.
Ovdje vidim da nada gotovo nikada nije povezana s razumom, ona je besmislena, mislim
da ju je rodio instinkt.
Ljudi, Vitja, žive kao da ih čekaju duge godine. Ne smije se misliti da jeto glupo ili
pametno, jednostavno je tako. I ja sam se pokorila tom zakonu. Ovamo su došle dvije žene iz
okolice i pripovijedaju ono isto što je pripovijedao moj prijatelj. Nijemci u okolici ubijaju sve
Židove, ne pošteđujući ni djecu ni starce. Dolaze u automobilima Nijemci policajci i uzimaju
nekoliko desetaka muškaraca za poljske radove, koji kopaju jame, a zatim za dva-tri dana
Nijemci dotjeraju židovsko stanovništvo do tih jama i strijeljaju jednog po jednog. Posvuda u
naseljima oko našega grada izrastaju ta židovska brda.
U susjednoj zgradi živi djevojka iz Poljske. Ona priča da u njih ubojstva teku postojano,
Židove kolju jednog po jednog i ostalo ih je samo u nekoliko geta - u Varšavi, Lodzu i Radomlji.
I kad sam sve to promislila, postalo mi je posve jasno da nas nisu skupili ovdje da nas sačuvaju
kao dabrove u Beloveškoj Pušči, nego radi klanja. Po planu će i na nas doći red za tjedan-dva.
Ali zamisli, ja shvativši to nastavljam liječiti bolesne i kažem: ‘Ako budete redovito mazali
mlijekom oči, svakako ćete za dva-tri tjedna ozdraviti.’ Posjećujem starca kojemu bih za pola
godine-godinu mogla otkloniti kataraktu.
Juri držim lekcije iz francuskog jezika i ljutim se na njegov krivi izgovor.
A tamo Nijemci upadaju u geto i pljačkaju, stražari iz zabave pucaju iza žice u djecu i sve
novi i novi ljudi potvrđuju da se naša sudbina može odlučiti u bilo kojem danu. Tako se to
događa - a ljudi nastavljaju živjeti. Nedavno smo ovdje imali čak i svadbu. Nastaje na desetke
glasina. Čas zadihan od radosti susjed javlja da je naša vojska prešla u napad i da Nijemci
bježe, čas se rađa glasina da je sovjetska Vlada s Churchillom poslala Nijemcima ultimatum, i

56
Hitler je zabranio da se ubijaju Židovi, čas donose da će se Židove razmjenjivati za njemačke
zarobljenike.
Pokazuje se da nigdje nema toliko nade kao u getu. Svijet je pun događaja i svi događaji,
njihov smisao i razlog, uvijek su jedno - spašavanje Židova. Kakvo bogatstvo nade! A izvor tih
nada samo je jedan - životni nagon, koji se bez ikakve logike suprotstavlja strašnoj nužnosti
da svi izginemo bez straha. I evo, gledam i ne vjerujem: zar smo svi mi osuđenici koji čekaju
kaznu? Frizeri, čizmari, vratari, liječnici, pećari, svi rade. Otvoreno je čak malo rodilište,
točnije nešto nalik na takvu kuću. Suši se rublje, pere se, priprema ručak, djeca od prvog rujna
kreću u školu, i majke pitaju učitelje za dječje ocjene. Starac Špiljberg dao je uvezati
nekoliko knjiga. Alja Šperling bavi se ujutro fiskulturom, a pred spavanje zamata kosu u
papiriće, svađa se s ocem tražeći za sebe nekakva dva komada ljetne tkanine.
Ja sam od jutra do noći zauzeta - idem bolesnicima, dajem sate, štopam, perem,
pripremam se za zimu, ušivam vatu pod jesenski kaput. Slušam pripovijesti o kazni koja se
obrušila na Židove - znanicu, pravnikovu ženu, izbili su do nesvijesti jer je kupila pačje jaje za
sina; dječaku, sinu ljekarnika Sirote, prostrijelili su rame kad se pokušao provući ispod žice i
dohvatiti loptu koja se otkotrljala, a onda ponovo glasine, glasine, glasine.
A nisu samo glasine. Danas su Nijemci potjerali osamdesetak mladića na rad, tobože da
kopaju krumpir, i neki ljudi su se obradovali - moći će donijeti malo krumpira za svoje. Ali ja
sam shvatila o kakvom je krumpiru riječ.
Noć je ljeti posebno vrijeme, Vitja, znaš, dragi moj, uvijek sam te učila da govoriš istinu,
sin mora majci uvijek govoriti istinu. Ali i majka mora sinu govoriti istinu, nemoj misliti,
Vitjenjka, da je tvoja majka jak čovjek. Ja sam slaba. Bojim se bola i strašim se kad sjedam u
zubarski stolac, u djetinjstvu sam se bojala groma i mraka. Kao starica sam se bojala bolesti,
samoće, da neću moći raditi kada se razbolim, da ću ti postati teret i da ćeš pustiti da
to osjetim, bojala sam se rata. Danas me po noći, Vitja, preplavljuje užas od onoga što ledeni
srce. Mene čeka smrt. Želim te pozvati u pomoć.
Kada si bio dječak, trčao si do mene tražeći zaštitu. A sada u trenutku slabosti ja želim
skriti svoju glavu na tvojim koljenima, da me ti, pametan i jak, sačuvaš i zaštitiš. Ne samo da
nisam jaka duhom, Vitja, slaba sam. Često mislim o samoubojstvu, ali ne znam zadržava li me
to slabost ili snaga, ili besmislena nada.
Ali dosta. Zaspim i sanjam. Često vidim pokojnu mamu, razgovaram s njom. Noćas sam u
snu vidjela Sašenjku Šapošnikovu kada smo skupa živjele u Parizu. Ali tebe nijednom nisam
vidjela u snu, premda stalno mislim na tebe, čak i kad se užasno uzrujavam. Budim se, i
odmah taj strop, i ja se sjećam i podsjetim se da su u našoj zemlji Nijemci, i čini mi se da se
neću probuditi, nego da sam, naprotiv, usnula i da sanjam.
Ali prolazi nekoliko minuta i onda čujem kako se Alja i Ljuba svađaju čiji je red da ide na
bunar, čujem razgovore da su Nijemci noću u susjednoj ulici razbili starcu glavu. Došla mi je
znanica, studentica pedagoške škole, i pozvala me k bolesniku. Pokazalo se da skriva
poručnika, ranjenog u rame, sa spaljenim okom. Drag, izmučen mladić s volškim okajućim
govorom. Noću se provukao kroza žicu i našao utočište u getu, oko mu nije bilo jako
ozlijeđeno, uspjela sam zaustaviti gnojenje. Pun je priča o bitkama, o bijegu naše vojske,
rastužio me. Želio bi odahnuti i proći kroz liniju bojišnice, s njim će poći nekoliko mladića,
jedan od njih bio je moj učenik. Oh, moj Vitjenjka, kad bih i ja mogla poći s njima! Tako sam

57
se radovala pružajući pomoć tome momku, činilo mi se, eto, da i ja sudjelujem u ratu protiv
fašizma.
Donijeli su mu kruha, krumpira, graha, a neka bakica isplela mu je vunene čarape.
Danas je dan ispunjen dramom, a jučer je Alja preko svoje ruske znanice nabavila
putovnicu mlade Ruskinje koja je umrla u bolnici. Noću će Alja otići i danas smo od poznatog
seljaka koji je prolazio kraj ograde geta doznali da Židovi poslani kopati krumpir
kopaju duboke jame pedesetak kilometara od grada, pored aerodroma, na putu za
Romanovku. Zapamti, Vitja, taj naziv, ondje ćeš naći masovnu grobnicu gdje će ležati tvoja
mati.
Čak je i Šperling shvatio sve, cijeli je dan blijed, usne drhte, rastreseno me pita ‘Ima li
nade da bar stručnjake ostave na životu?’ Doista pričaju da u nekim mjestima bolje vratare,
čizmare i liječnike nisu podvrgnuli kazni.
Pa ipak je uvečer Šperling pozvao starca pećara i ovaj je napravio spremnik u zidu za
brašno i sol, a ja sam navečer s Jurom čitala Pisma iz mog mlina. Sjećaš se da smo naglas čitali
moju omiljenu priču ‘Selo’ i kad smo se pogledali, nasmijali smo se, jer smo oboje imali suze
u očima. Zatim sam zadala Juri zadaću za prekosutra. Tako valja. Ali imala sam nekakav
mučan osjećaj dok sam gledala njegovo tužno lišće, prste svoga učenika koji zapisuju u teku
brojeve zadanih mu paragrafa gramatike.
I koliko je te djece: divne oči, tamne kuštrave kose, među njima vjerojatno ima budućih
učenjaka - fizičara, medicinskih profesora, glazbenika, možda i pjesnika. Gledam kako trče
ujutro u školu, uopće nisu dječje ozbiljni s raširenim tragičnim očima, a nekad se uskomešaju,
deru, smiju, i od toga u duši nije veselije, nego užas preteže.
Kažu da su djeca naša budućnost, ali što reći o toj djeci? Ona neće postati glazbenici, ni
čizmari, ni krojači. Večeras sam jasno zamislila kako će cijeli taj bučni svijet bradatih
zabrinutih očeva, brbljavih starica, spremačica - medenjaka, guščjih vratova, svijet svadbenih
običaja, poslovica, subotnjih blagdana - zauvijek otići u zemlju, i da će poslije rata život
ponovo krenuti, a nas neće biti, nestat ćemo kao što su nestali Azteci.
Seljak koji je donio vijest o pripremi grobova priča da je jednom njegova žena noću
plakala i proklinjala: ‘Oni i šiju, i čizmari su, i kožu obrađuju, i satove popravljaju, i lijekove u
ljekarnama prodaju... Što će biti kada ih sve pobiju?’
I tada sam jasno vidjela kako će prolazeći pokraj ruševine netko reći: ‘Sjećaš se, tu su
nekad živjeli Židovi, pećar Boruh, u subotnju večer njegova je starica sjedila na klupici, a
pokraj nje su se igrala djeca’, a drugi će reći: ‘A, eno pod onom starom kiselom
kruškom obično je sjedila doktorica, zaboravio sam joj prezime, a nekoć mi je liječila oči,
nakon posla je uvijek iznosila pleteni stolac i sjedila s knjigom.’ Tako će biti, Vitja.
Kao da je strašni lahor prošao po licima, svi su osjetili da se približava rok.
Vitjenjka, hoću ti reći... Ne, ne to, ne to.
Vitjenjka, sad završavam svoje pismo i odnijet ću ga do ograde geta i predati ga svome
prijatelju. To pismo neće biti lako poderati, ono je moj posljednji razgovor s tobom, i kad ga
pošaljem, zauvijek ću otići od tebe, i ti više nikada nećeš doznati za moje posljednje sate. To
je naš konačni rastanak. Što ću ti reći na oproštaju, prije vječnog rastanka? Tih dana, kao i
cijelog života, ti si bio moja radost, noćima sam te se sjećala, tvoje dječje odjeće, tvojih
prvih knjiga, tvojih pisama, prvog školskog dana, svega sam se sjećala od prvog dana tvog

58
života do posljednje vijesti od tebe, telegrama koji je stigao 30. lipnja. Pokrivala sam oči i
činilo mi se - ti si me zaklonio od prijetećeg užasa, dragi moj. A kada bih se sjetila što se oko
mene događa, radovala bih se što nisi kraj mene - neka te mimoiđe takva užasna sudbina.
Vitja, uvijek sam bila osamljena. U besanim noćima plakala sam od tuge. Moja je utjeha
bila misao da ću tebi ispričati svoj život, ispričat ću zašto sam se rastala od tvoga tate, zašto
sam tako duge godine živjela sama i često sam mislila kako će se Vitja začuditi kada dozna da
je njegova mama griješila, ludovala, bila ljubomorna, da su bili na nju ljubomorni, da je bila
onakva kakvi su svi mladi. Ali moja je sudbina skončati život sama, ne dijeleći ga s tobom.
Ponekad mi se činilo da ne moram živjeti daleko od tebe, previše sam te voljela, mislila
da mi ljubav daje pravo da budem s tobom u starosti, ponekad mi se činilo da ne moram
živjeti skupa s tobom, previše sam te voljela.
No, enfin... Budi uvijek sretan s onima koje voliš, tko te okružuje, tko ti je postao bliži od
majke. Oprosti mi.
S ulice se čuje ženski plač, policijske psovke, a ja gledam ove stranice i čini mi se da sam
zaštićena od strašnog svijeta, od pune patnje.
Kako da završim svoje pismo? Otkud mi snage, sinko? Ima li ljudskih riječi koje mogu
izraziti moju ljubav prema tebi? Ljubim te, tvoje oči, tvoje čelo, kosu.
Pamti da je uvijek u danima sreće i u danima žalosti majčinska ljubav s tobom, nju nitko
nije kadar ubiti.
Vitjenjka... Evo i zadnjega retka zadnjega maminog pisma tebi. Živi, živi vječno... Mama.”

59
 19.

Nikada prije rata Štrum nije mislio o tome da je Židov, da je njegova mati Židovka, nikada
mu mati nije govorila o tome - ni u djetinjstvu, ni u studentskim godinama. Nikada za vrijeme
studija na Moskovskom sveučilištu nijedan mu profesor, voditelj seminara, nije natuknuo o
tome.
Nikada prije rata ni u Institutu ni u Akademiji znanosti nije čuo razgovore o tome.
Nikada, nijednom nije poželio razgovarati o tome s Nadjom - objasniti joj da joj je mati
Ruskinja, a otac Židov.
Stoljeće Einsteina i Plancka pokazalo se stoljećem Hitlera. Gestapo i znanstvena
renesansa rođeni su u isto vrijeme. Koliko je čovječan bio devetnaesti vijek, vijek naivne
fizike, u usporedbi s dvadesetim - a dvadeseto je stoljeće ubilo njegovu majku. Postoji užasna
sličnost načela fašizma i načela suvremene fizike.
Fašizam se udaljio od pojma posebne individualnosti, od pojma čovjek, i operirao je
golemim ukupnostima. Suvremena fizika govori o velikim i malim vjerojatnostima pojava u
ovim ili onim ukupnostima fizičkih individua. A zar se fašizam u svojoj užasnoj mehanici ne
temelji na zakonima kvantne politike, političke vjerojatnosti?
Fašizam je došao na ideju uništavanja cijelih slojeva stanovništva, nacionalnih i rasnih
zajednica, na temelju toga što je vjerojatnost skrivenog i javnog protudjelovanja u tim
slojevima i skupinama veća nego u drugim skupinama ili slojevima. Mehanika vjerojatnosti i
ljudskih ukupnosti.
Ali ne, naravno! Fašizam će zato i poginuti što se zakoni atoma i oblutaka ne mogu
primijeniti na čovjeka!
Fašizam i čovjek ne mogu se suživjeti. Kada pobjeđuje fašizam, prestaje postojati čovjek,
ostaju samo iznutra preobražena bića koja podsjećaju na čovjeka, ali kada pobjeđuje čovjek
obdaren razumom i dobrotom - fašizam gine i ljudi ponovo postaju smireni.
Zar to nije priznanje Čepižinove misli o kaši, protiv čega se bunio tog ljeta! Vrijeme
razgovora sa Čepižinom činilo mu se beskonačno dalekim, činilo mu se da desetljeća leže
između moskovske ljetne večeri i današnjega dana.
Činilo mu se da je neki drugi čovjek, a ne Štrum, išao po Trubnom trgu, uzbuđujući se,
slušajući, prepirući se gorljivo i samouvjereno.
Mati... Marusja... Tolja...
Bilo je trenutaka kada mu se znanost činila prijevarom koja smeta promatranju
bezumnosti i oštrine života.
Možda znanost nije slučajno postala suputnicom strašnoga stoljeća, jer je njegova
saveznica. Kako se samo osamljenim osjetio. Ni s kim nije mogao podijeliti misli. Čepižin je
bio daleko. Postoevu je sve to bilo čudno i nezanimljivo.
Sokolov je bio sklon mistici, nekakvoj čudnoj religioznoj pokornosti pred carskom
okrutnošću i nepravdom.

60
 U laboratoriju su s njime radila dva izvanredna znanstvenika - fizičar eksperimentator
Markov i pijandura, pametni Savostjanov. Ali da s njima razgovara o svemu tome - proglasili
bi ga psihopatom.
Vadio je iz stola majčino pismo i ponovno ga čitao.
“Vitja, vjerujem da će moje pismo doći do tebe iako sam iza crte bojišnice...”
I ledeno sječivo ponovo ga udari po grlu...

61
 20.

Ljudmila Nikolaevna izvadila je iz poštanskog sandučića vojničko pismo.

Velikim je koracima ušla u sobu i, prinoseći kuvertu svjetlu, otkinula rub grubog papira
kuverte.
Na trenutak joj se učinilo da iz kuverte ispadaju Toljine fotografije - dok je bio sitan, kad
mu se glava još nije držala, gol na jastuku s podignutim medvjeđim nožicama, s naškubljenim
usnama.
Na neobičan način činilo joj se, ne udubljujući se u riječi, nego upijajući ih, kao da čita
lijepim rukopisom napisane riječi priglupoga pisca, shvatila je: živ je, život!
Pročitala je da je Tolja teško ranjen u prsa, u bok, da je izgubio puno krvi, slab je, sam ne
može pisati, četiri tjedna ima temperaturu... ali sretne suze izbijale su joj iz očiju, takav je bio
trenutačni očaj.
Izašla je na stubište, pročitala prve retke pisma i umirena pošla u drvenu šupu. Ondje je
u hladnom sumraku pročitala sredinu i kraj pisma i pomislila da je to pismo predsmrtni
oproštaj s njom.
Ljudmila Nikolaevna stala je slagati drva u vreću. I premda joj je doktor kod kojega se
liječila u moskovskoj Gagarinovoj ulici, u poliklinici CEKUBU-a, zabranio da diže više od tri
kilograma, i to samo sporim povezanim pokretima, Ljudmila Nikolaevna seljački je zabacila
na leđa vreću punu mokrih cjepanica i začas se popela na drugi kat. Spustila je vreću na pod,
i posuđe na stolu streslo se i zazvonilo.
Odjenula je kaput, stavila na glavu rubac i izašla na ulicu.
Ljudi su prolazili kraj nje osvrćući se.
Prešla je ulicu, tramvaj je oštro zazvonio, i vozačica tramvaja zaprijetila joj je šakom.
Ako okrene nadesno, tom ulicom može doći do tvornice gdje joj radi majka.
Ako Tolja pogine, to njegov otac neće doznati - u kojem ga logoru tražiti, možda je davno
umro...
Ljudmila Nikolaevna stigla je u Institut k Viktoru Pavloviču. Prolazeći pored kuće
Sokolovih, ušla je u dvorište, pokucala na prozor, ali zavjesa je ostala spuštenom - Marije
Ivanovne nije bilo doma.
“Viktor Pavlovič je upravo otišao u svoj ured”, rekao joj je netko i ona je zahvalila iako
nije shvatila tko razgovara s njom - poznati ili nepoznati muškarac ili žena - i pošla je po
laboratorijskoj dvorani, gdje joj se kao i uvijek činilo da se malo tko bavi poslom. Obično su,
kako se kaže, u laboratoriju muškarci ili brbljali ili pušeći gledali u knjigu, a žene su uvijek
zauzete: ili u retortama kuhaju čaj, ili skidaju rastvorom lak s noktiju, ili pak vezu.
Zapažala je sitnice, desetke sitnica, čak i papir od kojega je laborant motao cigaretu.
U kabinetu Viktora Pavloviča bučno su je pozdravili i Sokolov joj je brzo prišao, gotovo
dotrčao mašući bijelom kuvertom, pa rekao:

62
 “Daju nam nadu, postoji plan, perspektiva reevakuacije u Moskvu sa svom aparaturom i
s obiteljima, nije loše, ha? Doduše rokovi još nisu posve uređeni. Ali ipak!”
Njegovo živahno lice i oči učinili su joj se mrskima, ne bi li joj i Marija Ivanovna isto tako
radosno pritrčala? Ne, ne! Marija Ivanovna odmah bi shvatila, sve bi pročitala na njezinu licu.
Da je znala kako će vidjeti samo sretna lica, sigurno ne bi pošla k Viktoru. I Viktor se
raduje i njegova će radost uvečer doći doma - i Nadja će biti sretna, poći će iz mrskoga Kazana.
Vrijede li svi ljudi, koliko ih god ima, te mlade krvi kojom je kupljena sva ta radost?
I ona prijekorno diže oči na muža, i njezine mračne oči pogledale su njegove - shvaćajući,
pune nemira.
Kada su ostali sami, on joj reče da je odmah shvatio, čim je ušla, da se dogodila nesreća.
Pročitao je pismo i ponovio:
“Što ćemo sad, što činiti?”
Viktor Pavlovič odjenu kaput i pođe prema izlazu.
“Neču doči više danas”, reče Sokolovu, koji je stajao kraj njega s novim, nedavno
imenovanim načelnikom kadrovskog odjela Dubenkom, glavatim visokim čovjekom u
širokome modernom sakou, preuskom za njegova široka ramena.
Štrum na trenutak ispusti Ljudmilinu ruku pa u pola glasa reče Dubenkovu:
“Htjeli smo početi sastavljati moskovske popise, ali danas neću uspjeti, objasnit ću
kasnije.”
“Ne, ne brinite se, Viktore Pavloviču”, reče Dubenkov, “zasad nema žurbe, to je plan za
budućnost, a ja ću uzeti na se sav dosadni posao.”
Sokolov mahnu rukom, kimnu, i Štrum je shvatio da su se dosjetili o nevolji koja je
pogodila Štruma.
Hladni je vjetar puhao ulicama, podizao prašinu, čas je vrtio kao traku, čas odjednom
motao, čas je rasipao kao crnu pokvarenu krupicu. Neumoljiva je okrutnost bila u toj studeni,
koštanom pucketanju grana, u ledenom plavetnilu tramvajskih pruga.
Žena mu se okrenu, pomlađena od patnje, te se pozorno i smrznuto i uporno molečivo
zagleda u Viktora Pavloviča.
Kada su imali mladu mačku, u svom prvom porođaju nije mogla omaciti mačiča, pa je
umirući dopuzala do Štruma i ječala gledajući ga širom otvorenim svijetlim očima, ali koga
sada moliti, koga pitati na tom golemom praznom nebu, u toj nemilosrdnoj prašnoj zemlji?
“Evo bolnice u kojoj sam radila”, reče ona.
“Ljuda”, odjednom on reče,“ otiđi u bolnicu, sigurno će ti dešifrirati vojnu poštu. Kako se
toga ranije nisam sjetio?”
Vidje kako se Ljudmila Nikolaevna penje stubama i objašnjava s vratarom.
Štrum zamaknu za ugao pa se vrati do ulaza u bolnicu. Prolaznici su trčali pored njega s
vrećicama, mrežicama, sa staklenkama u kojima su u sivoj juhi plivali sivi makaroni i
krumpirići.
“Vitja”, pozva ga žena. Po njezinu je glasu shvatio da je došla k sebi.
“Znači, ovako, to je u Saratovu, čini se, zamjenik glavnog liječnika bio je ondje nedavno.
Zapisao mi je ulicu i kućni broj.”

63
 Odjednom je nastalo mnoštvo poslova, pitanja - kada ide parobrod, kako nabaviti kartu,
kako skupiti stvari, namirnice, kako skupiti novac, kako isposlovati nekakav službeni put.
Ljudmila Nikolaevna otišla je bez stvari i namirnica, skoro bez novca, stigla je na
parobrod bez karte u općoj gužvi i vrevi koja se podigla kod ukrcaja.
Ponijela je samo sjećanje na oproštaj s majkom i mužem, te Nadjom, u tamnoj jesenskoj
večeri. Kraj palube su zahučali valovi, nizinski je vjetar navalio podižući mlazove riječne vode.

64
 21.

Sekretar komiteta jedne ukrajinske oblasti pod njemačkom okupacijom Dementij

Trifonovič Getmanov imenovan je za komesara tenkovskoga korpusa koji se formirao na
Uralu.
Prije nego što je stigao na mjesto službe, Getmanov je na douglasu sletio u Ufu, gdje se
nalazila njegova obitelj u evakuaciji.
Drugovi, radnici iz Ufe, brižno su se ponijeli prema njegovoj obitelji; životne i stambene
uvjete dobro su im osigurali. Getmanovljeva žena Galina Terentevna prije rata se zbog lošeg
metabolizma isticala punoćom, a ni sada nije smršavjela, čak se donekle popunila u
evakuaciji. Dvije kćeri i mali sin, još predškolac, izgledali su zdravo.
Getmanov je proveo u Ufi pet dana. Prije odlaska su mu došli na oproštaj bliski ljudi:
ženin mlađi brat Nikolaj, zamjenik uprave Ukrajinskog sovjetskog narodnog komiteta, za
njim stari Getmanovljev drug Kijevljanin Mašuk, radnik sigurnosnih tijela, te Sagajdak,
zemljak Dementija Trifonoviča i odgovorni dužnosnik promidžbenog odjela Ukrajinskog CK-
a.
Sagajdak je došao u jedanaest, kada su djeca već zaspala i razgovor se vodio u pola glasa.
Getmanov je rekao:
“A kako bi bilo, drugovi, da popijemo po gutljaj moskovske rakije?”
Kod Getmanova je sve pojedinačno bilo veliko - osijedjela živahna glava-tikva, široko
prostrano čelo, mesnati nos, dlanovi, prsti, ramena i debeli moćni vrat. Ali on sam, jedinstvo
velikih i masivnih dijelova, bio je nevelika rasta. I čudno da su se na tom velikom licu
privlačnošću posebno isticale malene oči; bile su uske, jedva vidljive ispod oteklih vjeđa. Boja
im je bila nejasna - ne možeš se odlučiti čega ima više, sivoga ili plavoga. Ali u svemu je
bilo puno prodorne, žive, moćne pronicljivosti.
Galina Terentevna, lagano podignuvši svoje teško tijelo, izašla je iz sobe i muževi su
utihnuli, kako to često biva, i u seoskoj izbi i u gradskom društvu, kada se na stolu treba
pojaviti piće. Uskoro se Galina Terentevna vratila noseći pladanj. Činilo se neobičnim kako su
njezine debele ruke umjele za to kratko vrijeme otvoriti toliko konzerva i skupiti toliko
posuđa.
Mašuk je razgledao zidove okićene ukrajinskim plahtama, pogledao široku klupu,
gostoljubive boce i konzerve pa rekao:
“A ja se sjećam te klupe u vašem stanu, Galina Terentevna, i čestitam vam što ste je uspjeli
donijeti, imate određeni organizacijski talent.”
“A još računaj”, reče Getmanov, “kad smo se evakuirali, mene nije bilo doma, ona je to
sve sama!”
“Neće je valjda zemljaci baciti Nijemcima”, reče GalinaTerentevna. “I Dima je tako
navikao kod nas. Dolazi iz ureda oblasnoga komiteta i odmah sjeda na nju, čita materijale.”
“Ma kakvi čita, spava”, reče Sagajdak.
Ona se vrati u kuhinju, a Mašuk obješenjački reče, obraćajući se Getmanovu u pola glasa:

65
 “Oh, a ja zamišljam doktoricu, vojnu liječnicu s kojom će se Dementij Trifonovič
upoznati.”
“Da, on zna živjeti”, reče Sagajdak.
Getmanov odmahnu:
“Pustite, što vam je - invalid.”
“Kako to”, reče Mašuk, “a tko se u Kislovodsku u tri sata noću vračao u paviljon?”
Gosti se nasmijaše i Getmanov na trenutak, ali pozorno pogleda ženina brata.
Uđe Galina Terentevna i reče pogledavši vesele muževe:
“Tek što žena izađe, a oni već mog jadnog Dimu uče vrag zna čemu.”
Getmanov poče nalijevati votku u čašice i svi počeše brižljivo birati zakusku.
Getmanov, pogledavši Staljinov portret koji je visio na zidu, diže čašu i reče:
“Onda, drugovi, prva zdravica za našega oca, neka nam bude zdrav.”
Te riječi izreče pomalo grubim drugarskim glasom. Bit tog jednostavnog tona bila je u
tome što je svakome bila poznata Staljinova veličina, ali ljudi za tim stolom pili su za njega
ponajprije voleći u njemu jednostavnog, skromnog i osjetljivog čovjeka. Staljin na portretu
razgledao je mršteći se stol i bujna prsa Galine Terentevne, i činilo se da kaže:
“Pa, momci, i ja bih zapalio i sjeo s vama pobliže.”
“I stvarno, neka i naš otac živi”, reče domaćičin brat Nikolaj Terentevič. “Što bismo mi
bez njega činili?”
On se osvrnu na Sagajdaka, koji je držao čašu uz usta, neće li taj nešto pridodati, ali
Sagajdak je samo pogledao portret: “O čemu, oče, još govoriti, ti sve znaš”, i popio. Svi popiše.
Dementij Trifonovič Getmanov bio je rodom iz Livena, Voronješka oblast, ali je imao
trajne veze s ukrajinskim drugovima, jer je godinama vodio partijski rad u Ukrajini. Njegove
veze s Kijevom učvršćene su ženidbom s Galinom Terentevnom - njezini brojni rođaci
zauzimali su visoka mjesta u partijskom i sovjetskom aparatu Ukrajine.
Život DementijaTrifonoviča bio je prilično jadan po vanjskim obilježjima. Nije sudjelovao
u Građanskom ratu. Nisu ga pratili žandari, niti ga je carski sud ikada poslao u Sibir. Referate
na konferencijama i kongresima obično je čitao s papira. Čitao je dobro, bez zapinjanja,
izražajno, iako nije sam pisao referate. Istina, lako ih je bilo čitati, onako napisane krupnim
rukopisom, s dvostrukim proredom, i Staljinovo je ime bilo uvijek napisano posebno
lijepim rukopisom. Nekoć je bio pametan, discipliniran dečko, htio je studirati na Fizikalnom
institutu, ali su ga mobilizirali za rad u sigurnosnim tijelima i uskoro je postao osobnim
čuvarom tajnika oblasnoga komiteta. Zatim su ga izvukli i poslali na partijski rad, a onda je
došao na rad u partijskom aparatu - prvo u organizacijsko-instruktorskom odjelu oblasnoga
komiteta, a zatim i u Kadrovskoj upravi CK-a. Dogodine je postao i instruktor
odjela rukovodećih kadrova. A uskoro, nakon 1937., postao je tajnikom oblasnoga
partijskoga komiteta, kako se govorilo - gazda oblasti.
Njegova riječ mogla je riješiti sudbinu šefa sveučilišne katedre, inženjera, direktora
banke, predsjednika sindikata, seoskoga kolektivnoga gazdinstva, kazališne družine.
Povjerenje Partije! Getmanov je znao krupno značenje tih riječi. Partija je vjerovala
njemu! Sav njegov životni trud, u kojemu nije bilo ni velikih knjiga, ni znamenitih otkrića, niti
slavnih pobjeda, bio je trud velik, uporan, svrhovit, osobit, uvijek napregnut i budan. Glavni

66
 visoki smisao tog truda činilo je to što se on pojavljivao na zahtjev Partije i u ime interesa
Partije. A glavna i visoka nagrada za taj trud sastojala se u jednome - u povjerenju Partije.
Duhom partijnosti, interesima Partije morale su biti prožete sve odluke u svim
okolnostima, bilo da je riječ o sudbini djeteta koje se šalje u dječji dom, o reorganizaciji
katedre za biologiju na sveučilištu, o iseljavanju iz zgrade koja pripada biblioteci,
zadruge koja proizvodi plastične proizvode. Rukovoditelj je morao biti prožet duhom
partijnosti prema svakom pitanju, filmu ili knjizi i zato je on, koliko god to bilo teško, morao
bez kolebanja odbaciti uobičajene poslove, voljene knjige, ako samo partijski interesi dođu u
proturječnost s njegovim osobnim simpatijama. Ali Getmanov je znao: postojao je i najviši
stupanj partijnosti; bit je bila u tome da čovjek uopće nema ni sklonosti ni simpatija koje
bi mogle doći u proturječnost s duhom partijnosti - sve blisko i drago za partijskog
rukovodioca zato je i blisko njemu, zato mu je i drago što izražava duh partijnosti.
Katkad su oštre i okrutne bivale žrtve koje je Getmanov prinosio u ime duha partijnosti.
Tu nema više ni zemljaka ni učitelja, kojima je od mladosti bio dužan, tu se više nije smjelo
računati ni s ljubavlju ni s milosrđem. Tada više ne moraju dirati riječi kao što su “udaljio se”,
“nije izdržao”, “uništio”, “izdao”... Ali duh partijnosti pojavljuje se u tome da žrtve nekad i ne
mora biti - ne mora zato što se osobni osjećaji - ljubav, prijateljstvo, zemljaštvo - prirodno ne
mogu očuvati ako proturječe duhu partijnosti. Nije uočljiv trud ljudi koji uživaju povjerenje
Partije. Ali golem je to trud - treba i um i dušu gubiti velikodušno, vedro, bez ostatka. Snaga
partijskog rukovodioca nije tražila znanstvenički talent ni spisateljski dar. Ona se pokazivala
iznad talenta, iznad dara. Rukovodeću, odlučnu Getmanovljevu riječ željno se slušalo
među stotinama ljudi koji imaju dar za istraživanje, pjevanje, pisanje knjiga, iako Getmanov
ne samo da nije znao pjevati, svirati na klaviru, postavljati kazališne predstave, nego nije znao
ni s ukusom i dubinom shvaćati djela znanosti, poezije, glazbe, slikarstva...
Snaga njegove presudne riječi svodila se na to da je Partija njemu povjerila svoje interese
u sferi kulture i umjetnosti.
Takvom količinom vlasti, koju je obnašao kao tajnik oblasne partijske organizacije, teško
da bi mogao vladati narodni tribun i mislilac.
Getmanovu se činilo da je najdublja bit pojma povjerenja Partije sadržana u Staljinovu
mišljenju, osjećanju i odnosu. U njegovu povjerenju u svoje suborce, narodne odbore i
maršale i jest bila bit partijske linije.
Gosti su uglavnom govorili o novom vojnom zadatku koji predstoji Getmanovu. Shvaćali
su da bi Getmanov mogao računati na visoko mjesto: ljudi njegova partijskog položaja obično
su prelazeći na vojni posao postajali članovima vojnih vijeća Armije, a nekada čak i bojišnica.
Dobivši raspored za korpus, Getmanov se uznemirio i ogorčio. Raspitivao se preko
jednog od svojih prijatelja, člana organizacijskog biroa CK-a, ima li netko gore išta protiv
njega. Ali činilo se da se nema zašto brinuti.
Tada je Getmanov, tješeći se, počeo nalaziti dobre strane u svom imenovanju - ipak će
tenkovska vojska rješavati sudbinu rata, njima se pristoji da krenu odlučnim smjerom. U
tenkovski korpus neće poslati bilo koga, radije će poslati člana vojnog vijeća u
iscrpljenu vojsku na drugostupanjskom terenu nego u tenkovski korpus. Time mu je Partija
izrazila povjerenje. Ali je svejedno bio ogorčen - jako mu se svidjelo da odjenuvši uniformu i
gledajući se u zrcalu kaže:
“Član vojnog vijeća Armije brigadni komesar Getmanov.”

67
 Zbog nečega ga je najviše izazivao zapovjednik korpusa pukovnik Novikov. On još
nijednom nije vidio pukovnika, ali što je više o njemu doznavao, sve mu se manje sviđao.
Prijatelji koji su sjedili s njim za stolom shvaćali su njegovo raspoloženje i sve ono što su
mu govorili o njegovu imenovanju bilo je lijepo čuti.
Sagajdak je rekao da će korpus vjerojatno poslati u Staljingrad, da se zapovjednik
staljingradske fronte general Eremenko zna s drugom Staljinom još od Građanskog rata, još
iz Prve konjičke armije, i često razgovaraju telefonski. A kada se general nađe u Moskvi, drug
Staljin ga prima... Nedavno je zapovjednik bio u vili druga Staljina u blizini Moskve, i njihov je
razgovor trajao dva sata. Dobro je ratovati pod zapovjedništvom čovjeka prema kojemu se s
tolikim povjerenjem odnosi drug Staljin.
Zatim su pričali da Nikita Sergejevič pamti Getmanova na poslu u Ukrajini i da je za
Getmanova veliki uspjeh doći na tu bojišnicu gdje je Nikita Sergejevič član vojnog vijeća.
“Nije slučajno”, rekao je Nikolaj Terentevič, “drug Staljin u Staljingrad poslao Nikitu
Sergejeviča, ta bojišnica presuđuje, a koga bi drugoga poslao?”
Galina Terentevna prodorno je rekla:
“A šalje li moga DementijaTrifonoviča drug Staljin slučajno u tenkovski korpus?”
“Pa da”, reče prostodušno Getmanov,“ kad ja stignem u korpus, to je kao da prvi tajnik
oblasnoga komiteta stigne do tajnika rajonskoga komiteta. Nevelika radost.”
“Ne, ne”, ozbiljno reče Sagajdak. “U tom imenovanju leži povjerenje Partije. Rajonski
komitet nije običan, nije seoski, već magnitogorski9. Korpus nije uopće obični, već
tenkovski!” Mašuk je rekao da su zapovjednika korpusa, kamo ide Getmanov kao komesar,
nedavno imenovali i da on ranije nije zapovijedao postrojbama. To mu je rekao radnik
posebnog odjela na bojišnici, koji je nedavno stigao u Ufu.
“A znate što mi je još rekao”, reče Mašuk i doda sam sebe prekidajući, “a što bih vam
pričao, Dementije Trifonoviču, pa vi o njemu sigurno više znate nego što on sam o sebi zna.”
Getmanov zažmiri uskim, prodornim, pametnim očima, mrdnu mesnatim nosnicama pa
reče:
“Pa, podosta.”
Mašuk se jedva uočljivo osmjehnu, i svi koji su sjedili za stolom zapazili su taj osmijeh.
To je bilo čudno i neobično, ali iako je Mašuk bio šurjak u obitelji Getmanovih i mogao se na
obiteljskim susretima pokazati kao skroman, mio i šaljiv čovjek, ipak su Getmanovi osjećali
nekakvu napetost slušajući njegov mekani umilni glas, promatrajući njegove tamne spokojne
oči i blijedo dugačko lice. Sam Getmanov, osjećajući to, nije se čudio, nije shvaćao snagu koja
stoji iza Mašuka, koji zna nešto što Getmanov u tom trenutku ne zna.
“I kakav je to čovjek?” upita Sagajdak.
Getmanov ponizno odgovori:
“Pa eto takav, pripadnik ratnoga doba, prije rata se ničim posebnim nije isticao.”
“Je li bio u vlasti?” upita domaćičin brat smiješeći se.

9
Magnitogorsk - grad u Čeljabinskoj oblasti na južnom dijelu Urala (op. prev.)

68
 “Ma gdje on, nomenklatura”, Getmanov odmahnu rukom, “ali je koristan čovjek, tenkist,
kažu, dobar. Načelnik štaba korpusa je general Neudobnov. Ja sam se s njim upoznao na
Osamnaestom kongresu Partije. Pametan čovjek.”
Mašuk reče:
“Neudobnov, Ilarion Inokentevič. Zar ne? Ja sam kod njega počeo raditi, zatim nas je
sudbina razdvojila. Prije rata sam se sreo s njim kod Lavrentija Pavloviča u prijamnom
uredu.”
“Eh, razdvojila”, smiješeći se reče Sagajdak, “a ti pogledaj dijalektički, potraži istovjetnost
i jedinstvo, a ne suprotnost.”
Mašuk reče:
“Čudno je sve u ratno vrijeme, pukovnik, pa ga šalju u zapovjedništvo korpusa, i
Neudobnov mu se ima podčiniti!”
“Nema vojnog iskustva. Valja to uvažiti”, reče Getmanov.
A Mašuk se sve više čudio:
“Šala, Neudobnov, što je sve o jednoj njegovoj riječi ovisilo! Član Partije sa stažem prije
revolucije, veliko vojno iskustvo i državni posao! Jedno vrijeme su mislili da će postati članom
Kolegija.”
Ostali su ga gosti podržavali.
Ali njima se htjelo sućut prema Getmanovu izraziti razumijevanjem za Neudobnova.
“Da, pobrkao rat, da što prije završi”, reče domaćičin brat.
Getmanov podiže ruku s raširenim prstima prema Sagajdaku i reče:
“Jeste li znali Krimova, Moskovljanin, radio je u Kijevu referat o međunarodnom položaju
u uredničkoj skupini CK-a?”
“Prije rata je dolazio! Tog zastranjivača? U Kominterni je nekoč radio.”
“Da, točno on. Evo, moj zapovjednik korpusa sprema se oženiti njegovom bivšom
ženom.”
Novost je zbog nečega sve razveselila, iako nitko nije znao ni bivšu Krimovljevu ženu ni
zapovjednika korpusa koji se spremao njome oženiti.
Mašuk reče:
“Da, šurjak nije uzalud prvu kvrgu zaradio kod nas, u tijelima, i od nas zna za ženidbu.”
“Kvrga je, da tako kažemo, prava”, progovori Nikolaj Terentevič.
“Nego kako... Vrhovno glavno zapovjedništvo ne žali zijala.”
“Da, ali naš Getmanov nije zijalo”, progovori Sagajdak.
Mašuk je rekao ozbiljno i budno kao da sjedi u svom službenom kabinetu:
“Toga Krimova, dok je još dolazio u Kijev, pamtim, ali nejasno. Spominju se njegove veze
i s desnima i s trockistima od najranijih vremena. A doznati istinu...”
Govorio je jednostavno i otvoreno, činilo se da tako jednostavno može govoriti o svome
radu direktor trikotažne tvornice ili nastavnik u tehničkoj školi. Ali svi su znali da su ta
jednostavnost i sloboda s kojima je govorio samo umjetne - on je kao nitko znao o čemu se
smije, a o čemu ne smije govoriti. A Getmanov, koji je sam volio zapanjiti sugovornika

69
hrabrošču, jednostavnošću, iskrenošću, dobro je znao skrivenu dubinu koja šuti pod
površinom živoga neposrednog razgovora.
Sagajdak, koji je obično bio zabrinutiji, zauzetiji od drugih gostiju, želio je vratiti
opušteno raspoloženje i veselo je tumačio Getmanovu:
“Njega je i žena ostavila, kao nedovoljno provjerenoga.” “Dobro je ako je zbog toga”, reče
Getmanov, “ali meni se čini da taj moj zapovjednik korpusa ženi posve čudnu osobu.”
“Da, i neka, da je meni tvoje brige”, reče Galina Terentevna. “Glavno je da vole jedno
drugo.”
“Ljubav je, naravno, najvažnija, to svi znaju i pamte”, reče Getmanov, “ali osim toga ima
stvari koje neki sovjetski ljudi zaboravljaju.”
“Istina je to”, reče Mašuk, “a mi ne smijemo ništa zaboravljati.” “A onda se čude zašto CK
nije utvrdio čemu to, a čemu ne. A sami ne zaslužuju povjerenje.”
Odjednom je Galina Terentevna začuđeno i glasno rekla:
“Ma čudno mi je slušati vaš razgovor - kao da rata nema, nego samo briga - koga će taj
zapovjednik korpusa oženiti, i tko je bivši muž njegove buduće žene. S kime se to ti, Dima,
spremaš ratovati?” Ona podsmješljivo pogleda muškarce, i sive su joj se oči zbog nečega
učinile slične muževljevim očima - mora da su i sličile po pronicljivosti.
Sagajdak reče tužnim glasom:
“Ma kakvi, rat zaboraviti... Odsvuda naša braća i sinovi idu u rat - od posljednje kolhozne
kuće do Kremlja. Rat je velik i... domovinski.”
“Drug Staljin ima sina Vasilija, zrakoplovca u lovcu, zatim drug Mikojan ima sina u
zrakoplovstvu, Lavrentij Pavlovič, čuo sam, ima sina na bojišnici, samo ne znam u kojem rodu.
Zatim, Timur Frunze je poručnik, čini se u pješaštvu... Zatim je onoj Dolores Ibaruri sin
poginuo kod Staljingrada.”
“Drug Staljin ima dva sina na bojišnici”, reče Galinin brat. “Drugi Jakov je zapovijedao
topničkom baterijom. Zapravo, on je prvi, Vaska je mlađi, a Jakov stariji, nesretni mladić, pao
je u zarobljeništvo.”
On ušutje osjetivši da je to tema o kojoj se, po mišljenju starijih drugova, ne smije
govoriti.
Želeći prekinuti šutnju, Nikolaj Terentevič reče prostodušno i bezbrižno:
“Među ostalim, Nijemci šire posve lažljive letke da im tobože Jakov Staljin rado odaje
informacije.”
Ali praznina oko njega bila je sve neugodnija. Progovorio je o onome što se nije smjelo
spominjati ni u šali ni ozbiljno, o čemu je valjalo samo misliti. Pomišlju da će se netko
uznemiriti zbog glasina o odnosu Josifa Visarionoviča sa ženom ovaj iskreni poricatelj glasina
učinio bi krupniji propust nego širitelj glasina - razgovor uopće nije dopušten.
Getmanov, odjednom se okrenuvši prema ženi, reče:
“Srce moje, ondje gdje je stvar u svoje ruke uzeo drug Staljin, i to čvrsto uzeo, neka se
tamo Nijemci uzrujavaju.”
A Nikolaj Terentevič lovio je Getmanovljev pogled svojim okrivljeničkim pogledom.
Ali, naravno, nisu glupani sjedili za stolom, nisu se zato sastali da od nastale neugode
stvaraju ozbiljnu priču ili slučaj.
70
 Sagajdak reče s dobrodušnom i drugarskom intonacijom, podržavajući pred
Getmanovom Nikolaja Terenteviča:
“No to je ispravno, a dajte da se mi pobrinemo da se ne dogode gluposti na našem terenu.”
“I da ne brbljamo nepotrebno”, doda Getmanov.
U tome što je gotovo izravno rekao svoj prijekor, a nije ga prešutio, bilo je izraženo
opraštanje Nikolaju Terenteviču, te su i Sagajdak i Mašuk kimnuli s odobravanjem. Nikolaj
Terentevič znao je da će se taj površni slučaj zaboraviti, ali je znao i da se neće zaboraviti do
kraja. Odjedanput će iskrsnuti u razgovoru o kadrovima, o promicanju, o posebno
odgovornim preporukama, te će na ime Nikolaja Terenteviča i Getmanov i Sagajdak i Mašuk
kimnuti, ali će se pritom jedva malo osmjehnuti i na upit zatečenog sugovornika reći “Mrvicu
možda lakomislen” i pokazati mrvicu na vrhu prsta.
U dubini duše svi su shvaćali da Nijemci baš toliko i ne lažu na Jakovljev račun. I upravo
se zato i nije smjelo doticati tu temu.
Posebno se dobro u te stvari razumio Sagajdak. Dugo je radio u novinama, prvo je
upravljao odjelom informacija, zatim seosko-gospodarskim odjelom, zatim je skoro dvije
godine bio urednik republičkoga lista. Glavnim ciljem svojih novina smatrao je odgoj čitatelja,
a ne da bez pregleda nude kaotičnu informaciju o najrazličitijim, često i slučajnim
događajima. Ako je urednik Sagajdak smatrao svrhovitim zanemariti neki događaj, prešutjeti
očajno slab urod, idejno neodrživu poemu, formalističku sliku, pomor stoke, potres,
potonuće broda, ne vidjeti snagu oceanskih valova koji su iznenada pomeli sa zemlje tisuće
ljudi, ili veliki požar na platformi - ti događaji nisu za njega imali nikakvog značenja, činilo se
da ne trebaju zabavljati umove čitatelja, novinara i pisaca. Ponekad mu je trebalo da posebno
objasni ovaj ili onaj događaj u životu - događalo se da je to objašnjenje bilo neobično hrabro,
neočekivano, da je proturječilo životnim predodžbama. Činilo mu se da njegova urednička
snaga, iskustvo, vještina i jesu u tome da umije do čitateljeve svijesti dovoditi potrebne
poglede, koji služe odgojnim ciljevima.
Kada je krenula tvrda kolektivizacija te su nastali grubi lomovi, Sagajdak je prije pojave
Staljinova članka “Vrtoglavica od uspjeha” pisao da je glad u razdoblju snažne kolektivizacije
došla zbog toga što su kulaci za inat skrivali žito, za inat se odricali kruha i zbog toga se
nadimali, za inat državi umirala cijela sela, s malom djecom, staricama i starcima.
I onda bi podmetnuo materijale da u kolhoznim jaslicama djecu svakodnevno hrane
kokošjom juhom, pitama i rižinim kotletima. A djeca su se dotle sušila i nadimala.
Počeo je rat, jedan od najokrutnijih i najstrašnijih ratova koji je pogodio Rusiju u tisuću
godina njezina života. I evo, tijekom vrlo okrutnih kušnja prvih tjedana i mjeseci rata, njegova
je razorna vatra postavila na prvo mjesto realni, istinski, sudbinski tijek događaja, rat je
odredio sve sudbine, čak sudbinu Partije. To je sudbinsko doba prošlo. I već sada dramatičar
Kornejčuk objašnjava u svojoj drami Bojišnica da su vojni neuspjesi bili posljedica
glupih generala koji nisu znali provesti ukaze visokoga zapovjedništva, koje nikada ne griješi.
Te večeri nije samo Nikolaj Terentevič morao proživjeti neugodne trenutke. Mašuk,
listajući veliki album u kožnom uvezu, gdje su na debele kartonske stranice bile nalijepljene
fotografije, odjednom tako izražajno nabra obrve da su svi nehotice virnuli u album. Na
fotografiji je bio Getmanov u svojem prijeratnom kabinetu u oblasnom komitetu - sjedio je
iza pisaćeg stola prostranoga kao stepa u jakni poluvojnog tipa, a nad njim je bio
Staljinov portret, tako velik kakav može biti samo u kabinetu tajnika oblasnoga komiteta.

71
Staljinovo lice na portretu bilo je obojeno bojicama, uz podbradak mu je docrtana uska
bradica, a na ušima su mu visjele plave naušnice.
“Oh, kakav dječak”, uskliknu Getmanov i čak ženski pljesnu rukama.
Galina Terentevna se uznemirila te je ponavljala pred gostima:
“I da znate, jučer je pred spavanje rekao: ‘Ja ujka Staljina volim kao tatu.”’
“To je dječja vragolija”, reče Sagajdak...
“Ne, to nije šala, to je zlobno huliganstvo”, uzdahnu Getmanov.
On pogleda Mašuka znatiželjnim očima i oba su se tog trenutka sjetila istoga prijeratnog
slučaja - rođak njihova zemljaka, student politehničar u studentskom domu, pucao je iz
zračne puške na Staljinov portret.
Oni su znali da student tikvan luduje, da nema nikakvih političkih ni terorističkih ciljeva.
Zemljak, dobar čovjek, direktor MTS-a, molio je Getmanova da spasi rođaka.
Getmanov je nakon sjednice biroa oblasnoga komiteta razgovarao s Mašukom o tom
slučaju.
Mašuk je rekao:
“Dementije Trifonoviču, mi nismo djeca, kriv, nije kriv, što bi to značilo... A evo, da
skratim, sutra će u Moskvi možda Lavrentiju Pavloviču samo prenijeti: Mašuk se liberalno
odnosi prema portretu velikog Staljina. Danas sam u tom kabinetu, a sutra sam logorska
prašina. Želite li uzeti na sebe tu odgovornost, i o vama će reći: danas po portretu, a sutra ne
po portretu, pa Getmanovu je zbog nečega taj mladić simpatičan, ili mu se pak taj postupak
sviđa. Ha! Hoćete li to uzeti na sebe?”
Za mjesec ili dva Getmanovje upitao Mašuka:
“A što je s onim pucanjem?”
Mašuk reče gledajući ga mirnim očima:
“Ne treba za njega pitati, pokazao se gad, kulački isprdak, priznao je na saslušanju.”
I danas je Getmanov upitno gledajući Mašuka ponovio:
“Ne, to nije šala.”
“Nego što je”, reče Mašuk, “dečku je pet godina, treba i dob uzeti u obzir.”
Sagajdak je, tako duševno da su svi osjetili toplotu njegovih riječi, dometnuo:
“Otvoreno ću vam reći, nemam snage biti principijelan prema djeci... Trebalo bi, ali
klonem duhom. Evo kako ja gledam: neka su zdravi...”
Svi sućutno pogledaše Sagajdaka. On je bio nesretan otac. Njegov stariji sin Vitalij još se
u devetom razredu loše ponašao, jedanput ga je privela milicija jer se upleo u kavansku tuču,
i otac je morao zvati zamjenika narodnoga komiteta unutrašnjih poslova i smirivati skandal
u kojemu su sudjelovali sinovi uglednih ljudi - generala, akademika, onda piščeva kći pa kći
narodnoga komiteta zemljoradnje. Za vrijeme rata mladi je Sagajdak htio poći u vojsku kao
dobrovoljac, a otac ga je upisao u dvogodišnju topničku školu. Vitalija su ondje isključili zbog
loše discipline i zaprijetili mu da će ga poslati na bojišnicu u marširnoj četi.
Sada je mladi Sagajdak već mjesec dana polaznik minobacačkog učilišta i s njim se zasada
ništa ne događa - otac i mati radovali su se i nadali, ali im je u duši živio nemir.

72
 Drugi Sagadajkov sin Igor kao dvogodišnjak je obolio od dječje paralize i posljedice te
bolesti pretvorile su ga u bogalja - kretao se na štakama, suhe tanke nožice bile su mu
slabašne. Igor nije mogao ići u školu, učitelji su mu dolazili doma, a učio je rado i pozorno.
Nije bilo te zvijezde neuropatologa, ne samo u Ukrajini nego i u Moskvi, Lenjingradu,
Tomsku, s kojim se Sagajdak nije posavjetovao o Igoru. Nije bilo inozemnog lijeka koji
Sagajdak nije dobio preko trgovačkog predstavništva ili veleposlanstva. On je znao za
izvanrednu roditeljsku ljubav. Njega se može i mora koriti, ali je istodobno znao da njegov
grijeh nije smrtni grijeh. Ta i on je, nailazeći na jaki očinski osjećaj kod nekih oblasnih
radnika, imao u vidu da ljudi novoga tipa posebno duboko vole svoju djecu. On je znao i da će
mu se oprostiti iscjeliteljica koja je za Igora dovedena iz Odese avionom, i trava koja je stigla
u Kijev u liječničkom paketu od nekakvog svetog dalekoistočnog djeda.
“Naši vođe su posebni ljudi”, reče Sagajdak. “Ja ne govorim o drugu Staljinu, što bih o
tome i mogao reći, ali i najbliži njegovi pomoćnici... Oni znaju i u tom pitanju uvijek staviti
Partiju iznad očinskog osjećaja.”
“Da, oni shvaćaju: ne možeš od svakoga to tražiti”, reče Getmanov i napomenu o
okrutnosti koju je pokazao jedan sekretar CK-a prema svome oglobljenom sinu.
Razgovor o djeci krenu na novi način, duševno i jednostavno.
Činilo se da je sva unutrašnja snaga tih ljudi, sva njihova sposobnost da se raduju,
povezana samo s time jesu li njihovi Tanječke i Vitaljiki rumeni, donose li dobre ocjene iz
škole, prelaze li sretno iz godine u godinu njihovi Vladimiri i Ljudmile.
Galina Terentevna spomene svoje kćeri:
“Svjetlana je do četvrte godine bila lošega zdravlja - kolike, kolike, mučila se curica. A
izliječile su je jedino izgnječene sirove jabuke.”
Getmanov reče:
“Danas prije škole reče mi: ‘Mene i Zoju u razredu zovu generalske kćeri.’' A Zoja, drznica,
smije se: ‘Zamisli, kakva velika čast, generalska kći! A mi u razredu imamo maršalsku kćer! I
to stvarno!”’
“Vidite”, veselo reče Sagajdak, “njima nećeš doskočiti. Igor mi je neki dan kazao: ‘Treći
sekretar - zamisli, nije velika riba.’”
Nikolaj je također mogao pričati o svojoj djeci štošta smiješno i veselo, ali je znao da ne
smije govoriti o bistrini svoje djece kada se govori o bistrini Sagajdakova Igora i
Getmanovljevih kćeri.
Mašuk zamišljeno reče:
“Našim starima na selu bilo je jednostavnije s djecom.”
“A svejedno su voljeli djecu”, reče Galinin brat.
“Voljeli su, naravno da su voljeli, ali su i tukli, mene stvarno jesu.”
Getmanov reče:
“Sjećam se kako je pokojni otac petnaeste godine išao u rat. Bez šale, doslužio je do nižeg
oficira, dva ordena Georgija je imao. Mati ga je opremala: stavljala mu u vreću obojke,
potkošulju, kuhanih jaja, stavila kruha, a ja i sestra ležimo na daskama i gledamo kako u zoru
posljednji put sjedi za stolom. Donio je bure, koje je stajalo na trijemu, vode, drva nasjekao.
Mati se kasnije svega sjećala.”

73
 On pogleda na sat i reče:
“Oho...”
“Onda, sutra”, reče Sagajdak i ustade.
“U sedam sati zrakoplov.”
“S civilnog?” upita Mašuk.
Getmanov kimnu.
“To je bolje”, reče Nikolaj Terentevič i također ustade, “jer do vojnog ima petnaest
kilometara.”
“Što bi to imalo značiti vojniku?” reče Getmanov.
Stadoše se opraštati, ponovo su bučali, smijali se, grlili, a već u hodniku, dok su gosti
stajali u kaputima i kapama, Getmanov reče:
“Na sve se vojnik može naviknuti, vojnik se dimom grije i šilom brije. Ali živjeti bez djece,
e, na to se vojnik ne može naviknuti.” I po njegovu glasu, po izrazu lica, po tome kako su ga
gledali njegovi gosti - vidjelo se da se više ne šale.

74
 22.

Noću je Dementij Trifonovič u odori pisao za stolom. Žena u ogrtaču sjedila je pored njega
prateći mu ruku. Kad je složio pismo, reče:
“To je za upravnika oblasne zdravstvene zaštite, ako ti bude trebalo specijalno liječenje
i dolazak na konzultaciju. Propusnicu će ti brat srediti, a on će samo dati uputnicu.”
“A jesi li napisao potvrdu za dopuštenje limita?” upita žena.
“To ne treba”, odgovori on, “pozovi upravnika poslova u oblasnom komitetu, ili još bolje,
izravno samog Puzičenka, on će to učiniti.”
Pregledao je hrpu napisanih pisama, punomoći i bilježaka te reče:
“No, reklo bi se - sve.”
Pošutješe.
“Bojim se za tebe, moj ljubljeni”, reče ona. “Ipak ideš u rat.”
On ustade govoreći:
“Čuvaj se, draga. I djecu čuvaj. Jesi li stavila konjak u kufer?”
Ona reče:
“Stavila sam, stavila. Sjećaš li se, prije otprilike dvije godine, kako si mi u zoru prije
odlaska ispisivao punomoći prije odlaska u Kislovodsk.”
“Sad su u Kislovodsku Nijemci”, reče on.
Getmanov prođe po sobi i osluhnu.
“Spavaju?”
“Naravno, spavaju”, reče Galina Terentevna.
Uđoše k djeci u sobu. Bilo je čudno kako se te dvije punašne masivne figure u polumraku
bešumno pomiču. Na bijelom platnu jastuka crnjele su se glave djece. Getmanov posluša
njihovo disanje.
On pritisnu dlan na prsa da ne uznemiri spavače jakim udarima srca. Ovdje u polumraku
zatekao ga je bolan i prodoran osjećaj nježnosti, brige i sažaljenja prema djeci. Strasno je htio
zagrliti sina i kćer. Tu je osjećao bespomoćnu nježnost, nerazumnu ljubav, i tu je stajao
zbunjen i slab.
Nisu ga plašile ni uznemirivale misli o novome poslu koji mu predstoji. Često je morao
prelaziti na novi posao. Lagano je prelazio na novu liniju, koja je bila i glavna linija. Znao je da
će i u tenkovskom korpusu znati ostvariti tu liniju.
Ali kako ovdje povezati željeznu okrutnost i nepokolebljivost s nježnošću i ljubavlju koja
ne zna ni zakona ni linije.
Osvrnu se na ženu. Ona je stajala, seljački poduprijevši dlanom obraz. U polumraku joj se
lice doimalo mršavim i mladim, kakva je bila kada su prvi put nakon vjenčanja pošli na more
i boravili u sanatoriju Ukrajina nad strmom morskom obalom.

75
 Pod prozorom je delikatno zatrubila sirena - to je stigao auto iz oblasnoga komiteta.
Getmanov se opet okrenuo prema djeci i raširio ruke.
U hodniku je nakon oproštajnih poljubaca odjenuo bundicu i šubaru pa stajao očekujući
da vozač iznese kufere.
“Eto ga”, reče i odjednom skinu s glave šubaru, koraknu prema ženi, ponovo je zagrli, i u
tom novom oproštaju kroz poluotvorena vrata, miješajući se s vlažnim i hladnim uličnim
zrakom, kada je štavljena koža bunde dotaknula mirisnu svilu njezina ogrtača, oboje je
osjetilo da se njihov život, koji je izgledao jedinstveno, odjednom razlomio, i tuga im je spržila
srca.

76
 23.

Evgenija Nikolaevna Šapošnikova nastanila se u Kujbiševu kod stare Njemice Ženni

Genrihovne Genrihson, koja je u davna vremena služila kao odgojiteljica u domu
Šapošnikovih.
Evgeniji Nikolaevnoj učinilo se čudnim nakon Staljingrada se naći u tihoj sobici pokraj
starice, koja se sve čudila što je malena djevojčica s dvije pletenice postala odraslom ženom.
Ženni Genrihovna živjela je u polumračnoj sobici, nekoć izdvojenoj za poslugu u velikom
trgovačkom stanu. Ovdje je u svakoj sobi živjela obitelj i svaka se soba dijelila pregradama,
zavjesama, tepisima i leđima otomana na kutove i zakutke gdje su spavali, jeli, primali goste,
gdje je medicinska sestra davala injekciju paraliziranome starcu.
Kuhinja je uvečer brujila od glasova stanara.
Evgeniji Nikolaevnoj sviđala se ta kuhinja sa zadimljenim svodovima gdje je gorio
crveno-crni plamen iz kuhala.
Među rubljem što se sušilo na konopcima bučali su stanari u kaputićima, bluzama,
svjetlucali su noževi. Pralje su dizale paru naginjući se nad korita i kante. Veliki štednjak
nikada nisu grijali, njegovi bokovi obloženi pločicama hladno su se bijeljeli, kao snježne
padine vulkana koji se ohladio u davnoj geološkoj epohi.
U stanu su živjeli obitelj radnika kamiondžije koji je otišao na bojišnicu, liječnik
ginekolog, inženjer iz poznatog instituta, samohrana majka blagajnica iz dućana za
raspodjelu, udovica brijača ubijenog na bojišnici, upravitelj pošte, a u najvećoj sobi,
bivšoj primaćoj, živio je direktor poliklinike.
Stan je bio velik, kao grad, i u njemu je čak imao sobu domaći čudak - tihi starčić s očima
miloga dobroga psića. Ljudi su živjeli tijesno, ali svatko po svojemu, ne baš prijateljski,
vrijeđajući se, mireći se, tajeći jedan od drugoga svoj život i odmah zatim bučno i darežljivo
dijeleći sa susjedima sve okolnosti svoga života.
Evgenija Nikolaevna htjela je nacrtati, ali ne predmete, ni stanare, nego osjećaj koji su
oni izazivali u njoj.
Taj je osjećaj bio zamršen i višestruko težak. Činilo se da ga ni veliki umjetnik ne bi uspio
izraziti. Nastajao je iz sjedinjenja moćne vojne snage naroda i države s tom mračnom
kuhinjom, bijedom, spletkama, sitničavošću, sjedinjenja hrđavog vojnog čelika s kuhinjskim
loncima i listovima kupusa.
Izraz tog osjećaja lomio je liniju, nagrđivao obrise, prelijevao se u nekakvu izvanjski
besmislenu vezu polomljenih slika i svijetlih mrlja.
Starica Genrihson bila je plaho biće, krotko i uslužno. Nosila je crnu haljinu s bijelim
ovratnikom. Obrazi su joj stalno bili rumeni, iako je uvijek bila polugladna.
U njezinoj glavi živjele su uspomene o izlascima brucošice Ljudmile, o smiješnim riječima
koje je govorila mala Marusja, o tome kako je dvogodišnji Mitja dolazio u blagovaonicu
sprijeda i plješćući rukama vikao “Ručak, ručak!”

77
 Sada je Ženni Genrihovna služila u obitelji žene zubara, domarke koja je tu dolazila,
odlazila je gazdaričinoj bolesnoj majci. Gazdarica je otišla na pet-šest dana u rajon po uputnici
gradskoga zdravstvenog ureda i onda je Ženni Genrihovna noćila u njezinoj kući da pomaže
bespomoćnoj starici koja se jedva dizala nakon nedavnog infarkta.
Njoj je jako nedostajao osjećaj vlasništva, sve se vrijeme ispričavala Evgeniji Nikolaevnoj,
molila je da joj dozvoli otvoriti prozorčič zbog potreba njezina starog trobojnog mačka. Glavni
njezini interesi i nemiri bili su povezani s mačkom - koliko god je vrijeđali susjedi.
Susjed u stanu, inženjer Dragin, šef radionice, sa zlobnim je podsmijehom gledao njezino
naborano lice, djevičanski čvrst suhi struk, njezin prsluk koji je visio na crnoj vezici. Njegovu
je plebejsku prirodu zbunjivalo što je starica ostala predana uspomenama i s idiotski
blaženim osmijehom pripovijedala kako je prije revolucije vozila svoje gojence na šetnju u
kočiji, kako je pratila madam u Veneciju, Pariz i Beč. Mnogi “malci” koje je ona podigla
postali su denikinovci i vrangelovci10, mnoge su ubili crveni momci, ali staricu su zanimale
samo uspomene o šarlahu, proljevu, grčevima od kojih su patili njezini malci.
Evgenija Nikolaevna govorila je Draginu:
“Nikada nisam vidjela čovjeka s manje zlobe, pomirljivijega. Vjerujte, ona je bolja od svih
koji žive u ovom stanu.”
Dragin je uporno, muški otvoreno i nasilno, piljio u oči Evgenije Nikolaevne
odgovarajući:
“Pjevaj ti, lastavice, pjevaj. Prodali ste se, drugarice Šapošnikova, Nijemcima za stambeni
prostor.”
Ženni Genrihovna očito nije voljela zdravu djecu. O svom najdražem gojencu, sinu Židova
tvorničara, osobito je često pripovijedala Evgeniji Nikolaevnoj, čuvala je njegove crteže i
tekice te zaplakala svaki put kada bi pripovijest došla do mjesta na kojem opisuje smrt tog
tihog djeteta. Kod Šapošnikovih je živjela prije puno godina, ali je pamtila sva dječja imena i
nadimke i zaplakala je čuvši da je Marusja umrla. Stalno je švrakopisom pisala
pismo Aleksandri Vladimirovnoj u Kazan, ali ga nikako nije mogla završiti.
Štukinu ikru nazivala je “kavijar” i pripovijedala Evgeniji kako su njezini do revolucijski
gojenci dobivali za doručak čašu krepke juhe i komadić srnetine.
Svoje sljedovanje štedjela je za mačka, kojega je zvala “moje drago srebrno dijete”. Mačak
u njezinoj duši nije očajavao, i premda je bio gruba i tmurna životinja, ugledavši staricu,
iznutra se preobražavao i postajao mio i radostan.
Dragin je Ženni stalno ispitivao kako gleda na Hitlera: “Što, zar vam nije drag?”, ali se
lukava starica proglasila antifašistom i Fiihrera je zvala ljudožderom.
Uglavnom je bila posve nesposobna. Nije znala prati ni kuhati, a kada bi išla u dućan,
obično bi joj pri kupnji žigica prodavač glatko odrezao s kartice mjesečnu opskrbu šećerom
ili mesom.
Suvremena djeca uopće nisu sličila njezinim gojencima onoga doba, koje je ona nazivala
“spokojnim”. Sve se promijenilo, čak i igre - djevojčice spokojnog vremena igrale su se
obručem i lakiranim palicama s konopčićem, bacale su gumene karike, igrale se mekanom

10
Denikinovci - pripadnici protuboljševičkih “bijelih” snaga pod vodstvom A. I. Denikina 1919.-1920. na Donu i
Sjevernom Kavkazu; vrangelovci - sljedbenici vođe “Bijelih snaga” P. N. Vrangelja. (op. prev.)

78
šarenom loptom koju su nosile u bijeloj mrežici. A sadašnje su igrale odbojku, plivale kraul, a
zimi su u skijaškim hlačama igrale hokej, vrištale i zviždale.
One su bolje od Ženni Genrihovne znale za alimentacije, pobačaje, za lopovski stečene i
nabavljene radničke kartice, za starije poručnike i potpukovnike koji su s bojišnice donosili
mast i konzerve tuđim ženama.
Evgenija Nikolaevna voljela je kada se stara Njemica sjećala njezinih dječjih godina,
njezina oca, brata Dmitrija, kojega se Ženni Genrihovna posebno dobro sjećala - on je uz nju
bolovao od hripavca i difterije.
Jedanput je Ženni Genrihovna rekla:
“Sjećam se posljednjih gazda sedamnaeste godine. Monsieur je bio drug ministru
financija - išao je po blagovaonici i govorio ‘Sve je propalo, imanja gore, tvornice su stale,
valuta je pala, sefovi su pokradeni.‘ I evo, kao danas kod vas, obitelj se raspala. Evo, monsieur,
madame i mademoiselle otišli su u Švicarsku, moj gojenac je dobrovoljno pošao generalu
Kornilovu. Madame je plakala: ‘Cijele dane se opraštamo. Došao je kraj.‘”
Evgenija Nikolaevna žalosno se osmjehnula i ništa nije odgovorila.
Jedanput se uvečer javio kvartovski milicajac i uručio Ženni Genrihovnoj raspored. Stara
je Njemica stavila kapicu s bijelim cvjetićem, zamolila Ženječku da nahrani mačka - pošla je u
miliciju, a otuda na posao k zubarovoj majci, obećavajući da će se vratiti sutradan. Kada je
Evgenija Nikolaevna došla s posla, zatekla je pustoš u sobi, a susjedi su joj rekli da jeŽenni
Genrihovnu pokupila milicija.
Evgenija Nikolaevna pošla se raspitati o njoj. U miliciji su joj rekli da starica odlazi s
konvojem Nijemaca na sjever.
Sutradan su došli kvartovski milicajac i domar te uzeli raspečaćenu košaru punu starih
prnja, požutjelih fotografija i starih pisama.
Ženja je pošla u NKVD da dozna kako da preda starici topli rubac. Čovjek u prozorčiću
upita je:
“A tko ste vi, Njemica?”
“Ne, ja sam Ruskinja.”
“Idite kući. Ne uznemirujte ljude preporukama.”
“Ja sam tu zbog zimskih stvari.”
“Je li vam jasno?” upita čovjek u prozorčiću takvim tihim glasom da se Evgenija
Nikolaevna uplašila.
Te je večeri slušala kako stanari razgovaraju u kuhinji, govorili su o njoj.
Jedan je glas rekao: “Ipak je ružno postupila.”
Drugi je glas odgovorio: “A meni se čini pametno. Prvo je jednu nogu podmetnula, zatim
je izvijestila o starici gdje treba, istisnula je, i sada je vlasnica sobe.”
Muški je glas rekao: “Kakva soba? Sobica.”
Četvrti je glas rekao: “Da, takva neće propasti i s takvom nećeš propasti.”
Tužnija je bila mačkova sudbina. Sjedio je sanjiv i utučen u kuhinji dok su se ljudi
prepirali što će s njim.
“Dođavola i taj Nijemac”, govorile su žene.

79
 Dragin je neočekivano objavio da je spreman sudjelovati u prihrani mačka. Ali mačak nije
dugo živio bez Ženni Genrihovne - jedna susjeda, slučajno ili od muke, polila ga je vrelom
vodom, i mačak je uginuo.

80
 24.

Evgeniji Nikolaevnoj sviđao se osamljenički život u Kujbiševu.

Nikada zapravo nije ni bila tako slobodna kao danas. Osjećaj lakoće i slobode nastao je
bez obzira na težinu života. Dugo, dok se nije uspjela registrirati, nije dobivala kartice i jela je
samo jedanput na dan u blagovaonici na točkice za ručak. Od jutra je mislila na doba kada će
ući u blagovaonicu i dobiti tanjur juhe.
U to doba malo je mislila o Novikovu. O Krimovu bi mislila češće i više, gotovo
neprestano, ali unutrašnja srdačna i svijetla snaga tih misli nije bila velika.
Sjećanje na Novikova iskrsavalo je i nestajalo, ali je nije tištalo.
Ali jedanput na ulici izdaleka je ugledala visokog vojnika u dugoj kabanici i na trenutak
joj se učinilo da je to Novikov. Postalo joj je teško disati, noge su oslabjele, zbunila se od
sretnog osjećaja koji ju je obuzeo. Za tren je shvatila, pribrala se i odmah zaboravila na to
uzbuđenje.
A noću se iznenada prenula i pomislila:
“Zašto ne piše, ta znade mi adresu?”
Živjela je sama, u blizini nije bilo ni Krimova, ni Novikova, niti rođaka, i činilo joj se da je
u toj slobodnoj osamljenosti njezina sreća. Ali to joj se samo činilo.
U Kujbiševu su se u to doba nalazili mnogi moskovski narodni komiteti, ustanove i
redakcije moskovskih novina. To je bila privremena, evakuirana moskovska prijestolnica, s
diplomatskim zborom, s baletom Boljšoj teatra, s uglednim piscima, s
moskovskim voditeljima, sa stranim novinarima.
Sve te tisuće Moskovljana zbijale su se u sobicama, u hotelskim sobama, u prenoćištima
i bavile se svojim običnim poslovima - voditelji odjela, načelnici uprava i glavnih uprava,
narodni komesari rukovodili su svojim podređenima i narodnim gospodarstvom, izvanredni
i opunomoćeni veleposlanici jurili su u raskošnim automobilima na prijmove s voditeljima
sovjetske vanjske politike. Ulanova, Lemešev, Mihailov radovali su baletnu i opernu publiku;
gospodin Shapiro - predstavnik agencije United Press - postavljao je na konferencijama za
tisak podmukla pitanja načelniku Sovinformbiroa Solomonu Abramoviču Lozovskom; pisci
su pisali bilješke za domaće i strane novine i radio; novinari su obrađivali vojne teme po
materijalima prikupljenim u bolnicama.
Ali život Moskovljana bio je ovdje posve drukčiji - lady Cripps, žena izvanrednog i
opunomoćenog veleposlanika Velike Britanije, odlazeći s večere, koju je dobivala s blokićem
u hotelskom restoranu, zamatala je nepojedeni kruh i komadiće šećera u novinski papir te
nosila to u svoju sobu; predstavnici svjetskih novinskih agencija išli su na tržnicu, gurali se
među ranjenicima, nadugo razmatrali kvalitetu domaćeg duhana motajući probne
cigarete, ili su stajali premještajući se s noge na nogu u redu za kupelj; pisci, poznati po
gostoprimstvu, razmatrali su svjetska pitanja, sudbinu književnosti uz čašicu samotoka, a za
zakusku su imali kruh iz sljedovanja.

81
 Goleme ustanove stiskale su se u tijesnim kujbiševskim katovima; voditelji glavnih
sovjetskih novina primali su stranke za stolovima na kojima su nakon radnog vremena djeca
pisala zadaće, a žene se bavile šivanjem.
U toj smjesi državne gromade i evakuacijskog boemstva bilo je nešto privlačno.
Evgenija je morala preživjeti puno uzbuđenja zbog registracije.
Načelnik građevinskog biroa u kojemu je počela raditi potpukovnik Rizin, visoki
muškarac tiha šuštava glasa, od prvih je dana počeo uzdisati o odgovornosti načelnika koji je
primio radnicu s nepropisnom registracijom. Rizin joj je zapovjedio da pođe u miliciju i dao
joj potvrdu o radnom rasporedu.
Suradnik rajonskog odjela milicije uzeo je od Evgenije Nikolaevne putovnicu i potvrde te
joj rekao da dođe po odgovor za tri dana.
U naznačeni dan Evgenija Nikolaevna ušla je u polumračni hodnik gdje su sjedili ljudi
čekajući prijam s onim posebnim izrazom lica kakav biva u ljudi koji su došli u miliciju
povodom putovnice ili prijave. Prišla je šalterčiću. Ženska ruka s tamnocrvenim nalakiranim
noktima gurnula je putovnicu, a mirnije glas rekao: “Odbijeni ste.”
Odmah je stala u red da pita načelnika ureda za putovnice. Ljudi su se došaptavali
ogledajući se za uredskim djevojkama s namazanim usnicama koje su prolazile hodnikom
odjevene u bluze i čizme. Škripeći čizmama, sporo je prošao čovjek u jesenskom kaputu i kapi,
s ovratnikom vojne jakne koji je izvirivao ispod šala, pa otvorio ključićem englesku ili
francusku bravu u vratima - to je bio Grišin, načelnik ureda za putovnice. Počeo je prijam.
Evgenija Nikolaevna zapazila je da se ljudi koji su dočekali svoj red ne raduju kao što to
obično biva nakon dugog čekanja, nego su se prilazeći vratima osvrtali kao da žele pobjeći u
posljednji trenutak.
Čekajući u redu, Evgenija Nikolaevna naslušala se pripovijesti o kćerima koje nisu
prijavili kod majki, o paraliziranome koji nije prijavljen kod svojega brata, o ženi koja je došla
pratiti invalida rata, a prijava joj je odbijena.
Evgenija Nikolaevna ušla je u Grišinov kabinet. Šutke joj je pokazao stolac, pogledao
papire i upitao:
“Odbijeni ste, što biste još htjeli?”
“Druže Grišine”, rekla je i glas joj je zadrhtao, “shvaćate, cijelo ovo vrijeme nisam
dobivala točkice.”
Gledao ju je netremice, njegovo široko mlado lice izražavalo je zamišljenu ravnodušnost.
“Druže Grišine”, rekla je i glas joj je drhtao. “Razmislite sami na što to sliči, u Kujbiševu
ima Ulica Šapošnikova. To je moj otac, jedan od inicijatora revolucionarnog pokreta u Samari,
a njegovoj kćeri odbijate prijavu...”
Mirne su je oči gledale; slušao je što govori.
“Treba poziv”, rekao je, “bez poziva ne odobravam.”
“Ali ja radim u vojnoj ustanovi”, rekla je Ženja.
“A po vašim se uputama to ne vidi.”
“A hoće li to pomoći?”
On je nevoljko odgovorio:
“Moguće je.”
82
 Ujutro je Evgenija Nikolaevna čim je došla na posao rekla Rizinu da joj je odbijena
prijava. On je raširio ruke i promrmljao: “Ah, kakva ludost, zar ne shvaćaju da ste vi kod nas
od prvog dana neophodan radnik, da obavljate posao obrambenog značaja.” “Eto tako”, rekla
je Ženja. “On je rekao da treba potvrda kako je naš ured podređen narodnom komitetu
obrane. Molim vas lijepo, napišite to, a ja ću navečer poći s time u miliciju.”
Za neko vrijeme Rizin je došao Ženji i s krivnjom u glasu rekao: “Nama milicijski ured
treba poslati dopis, bez dopisa mi je zabranjeno napisati takvu potvrdu.”
Uvečer je pošla u miliciju i odsjedivši u redu, mrzeći sebe zbog molećivog osmijeha, stala
moliti Grišina da napiše dopis Rizinu. “Nikakve dopise ne mislim pisati”, rekao je Grišin.
Rizin, kad je čuo da Grišin odbija, stade uzdisati govoreći zamišljeno:
“Znate što, zamolite ga neka me bar telefonski zamoli.” Sljedeće večeri Ženja se imala
sresti s moskovskim piscem Limonovom, koji je nekoć poznavao njezina oca. Odmah
nakon posla pošla je u miliciju i stala moliti ljude u redu da joj dopuste uči načelniku ureda
za putovnice doslovno na minutu, samo da postavi pitanje. Ljudi su slijegali ramenima,
okretali glavu. Ona je uvrijeđeno upitala:
“Ah tako, dobro, tko je zadnji?...”
Tog su dana Ženjini dojmovi iz milicije bili osobito teški. Žena s otečenim nogama u sobi
načelnika ureda za putovnice dobila je napadaj i glasno kričala: “Ja vas molim, ja vas molim.”
Čovjek bez ruke psovao je Grišina u sobi prostačkim riječima, sljedeći iza njega također je
bučao, a doprle su samo njegove riječi: “Ne odlazim odavde.” Ali otišao je vrlo brzo. U toj buci
jedino se Grišina nije čulo, nijednom nije povisio glas, činilo se da ga uopće nema - ljudi su
sami za sebe vikali i prijetili.
Ženja je odsjedila u redu sat i pol i opet je, mrzeči svoje milo lice i svoje užurbano “hvala
velika” kojim je odgovorila na sitno kimanje “sjednite”, stala moliti Grišina da telefonira
njezinu načelniku. Rizin je prvo sumnjao ima li pravo napraviti potvrdu bez pismenog upita
s brojem i pečatom, ali se zatim suglasio - napisat će potvrdu navodeći “kao odgovor na vaš
usmeni upit od tog i tog nadnevka tog i tog mjeseca”.
Evgenija Nikolaevna položila je pred Grišina pripremljenu bilješku gdje je krupnim oblim
rukopisom napisala Rizinov broj telefona, ime i patronimik, njegovo zvanje i dužnost, a
sitnim rukopisom “pauza za ručak” i “od - do”, ali Grišin je bez gledanja na papir pred sobom
rekao:
“Nikakve dopise neću slati.”
“Ali zašto?” upita ona.
“Nije zapovjeđeno.”
“Potpukovnik Rizin kaže da bez dopisa, makar usmenog, nema pravo napraviti potvrdu.”
“Ako nema prava, neka ne piše.”
“A što će biti sa mnom?”
“Ja uopće ne znam.”
Ženja se gubila od njegova spokoja, činilo joj se da bi bilo lakše kad bi se on ljutio ili
razdražio zbog njezine nesnalažljivosti, a on je sjedio, u poluokretu, ni da trepne, nikamo nije
žurio.

83
 Muškarci bi u razgovoru s Evgenijom Nikolaevnom uvijek zapazili da je lijepa, ona je to
uvijek osjećala. Ali Grišin ju je gledao isto kao i zaplakanu staricu ili invalida. Ulazeći u
njegovu sobu, ona više nije bila čovjek, mlada žena, nego samo nositeljica molbe.
Gubila se od te svoje slabosti. Od golemosti te željezno-betonske snage. Evgenija
Nikolaevna išla je ulicom, žurila kasneći Limonovu više od sata, ali se u žurbi više nije
radovala tom susretu. Osjećala je vonj milicijskoga hodnika, u očima su joj bila lica ljudi koji
čekaju, Staljinov portret osvijetljen slabim svjetlom, i Grišin pod njim. Grišin, miran,
jednostavan, skupio je u svoju smrtnu dušu svemoć državnoga Granita.
Limonov, debeljuškast i visok, s velikom glavom i mladićkim viticama oko velike ćele,
dočekao ju je radosno.
“A ja sam se bojao da nećete doći”, govorio je pomažući Ženji da skine kaput.
Počeo je ispitivati o Aleksandri Vladimirovnoj.
“Vaša mama je za mene od studentskih vremena bila uzor Ruskinje s muževnom dušom.
Ja uvijek o njoj pišem u knjigama, to jest, ne konkretno o njoj, nego uopće, riječju, shvaćate
me.”
Snizivši glas i osvrnuvši se na vrata, upita:
“Čujete li što o Dmitriju?”
Zatim su počeli razgovarati o slikarstvu i udvoje počeli psovati Rjepina. Limonov je pošao
peći kajganu na električnoj ploči tvrdeći da je najbolji stručnjak za omlet u zemlji - kuhar iz
restorana Nacional učio je kod njega.
“No, kakva je?” upitao je pun nemira ugošćavajući Ženju i dodao s uzdahom: “Moj grijeh,
volim žderati.”
Kako je velik bio teret milicijskih dojmova! Došavši u toplu Limonovljevu sobu punu
knjiga i časopisa, kamo su uskoro došla još dvojica oštroumnih ljudi u godinama, ljubitelji
umjetnosti, sve je vrijeme ledenim srcem osjećala Grišina.
Ali velika je snaga slobodne pametne riječi, i Ženja je povremeno zaboravljala na Grišina,
na brižna lica u redu. Činilo joj se da nema ničega u životu osim razgovora o Rubljovu, o
Picassu, o stihovima Ahmatove i Pasternaka, o Bulgakovljevim dramama...
Čim je izašla je na ulicu, zaboravila je pametne razgovore.
Grišin, Grišin... U stanu je nitko nije pitao je li se prijavila, nitko nije tražio da pokaže
putovnicu s biljegom o prijavi, ali već za nekoliko dana učinilo joj se da jeprati nadzornica
stana Glafira Dmitrievna, dugonosa, uvijek ljubazna žena, lukava, s lopovskim, neobično
lažnim glasom. Svaki se čas sudarajući s Glafirom Dmitrievnom i gledajući njezine tamne i
istodobno ljubazne tužne oči, Ženja se plašila. Činilo joj se da u njezinoj odsutnosti Glafira
Dmitrievna s rezervnim ključem ulazi u njezinu sobu, kopa po papirima, pravi kopije njezinih
dopisa za miliciju, čita pisma.
Evgenija Nikolaevna počela je bešumno otvarati vrata, ići hodnikom na prstima, bojeći
se sresti nadzornicu. Evo sad će je upitati: “Zašto kršite zakon, morat ću za vas odgovarati?”
Ujutro je Evgenija Nikolaevna ušla u kabinet k Rizinu te mu ispričala o svom novom
neuspjehu u prijamnom uredu.
“Molim vas da mi pomognete nabaviti kartu za brod do Kazana, ili će me ovdje vjerojatno
potjerati na tresetište zbog kršenja propisa o prebivalištu.”

84
 Više uopće nije molila potvrdu, govorila je podsmješljivo, zlobno.
Veliki crveni čovjek tiha glasa gledao ju je srameći se svoje plahosti. Neprekidno je
osjećala na sebi njegov žalosni, nježni pogled. Razgledao je njezina ramena, noge, vrat,
potiljak, i ona je ramenima i potiljkom osjećala taj uporni, ushićeni pogled. Ali snaga
zakona, koja određuje kretanje papira koji ulaze i izlaze, očito nije snaga koja zna za šalu.
Tijekom dana Rizin je došao do Ženje i šutke spustio na crtaći list legendarnu potvrdu.
Ženja ga je također šutke pogledala i suze su joj grunule na oči. “Ja sam zamolio tajnim
putem”, rekao je Rizin, “ali se nisam nadao i iznenada sam dobio odobrenja od načelnika.”
Kolege su joj čestitali riječima: “Napokon završiše vaše muke.” Došla je u miliciju. Ljudi
u redu kimali su joj, neke je već znala, pitali su “Kako ide?...” Nekoliko je glasova reklo:
“Prođite odmah.. . Kod vas je stvar trenutačna, zašto da opet čekate dva sata?” Uredski stol,
neprobojni ormar i pod sa smeđe obojenim drvenim fugama nisu više izgledali tako žalosno,
državno.
Grišin je gledao kako užurbani Ženjini prsti spuštaju preda nj potrebni papir pa je jedva
uočljivo sa zadovoljstvom kimnuo: “No, ostavite putovnicu, potvrde, za tri dana čete u
uredovno vrijeme dobiti dokumente o registraciji.”
Njegov je glas zvučao obično, ali svijetle Grišinove oči, učini se Ženji, osmjehnuše se dok
su se pozdravljali.
Išla je kući i mislila kako se Grišin pokazao istim čovjekom kao i svi, mogao je činiti dobro
i osmjehnuti se. Ispalo je da ima srca i bi joj neugodno zbog svega lošega što je mislila o
načelniku ureda za prijavu.
Za tri dana velika je ženska ruka s tamnocrvenim lakiranim noktima gurnula putovnicu
s uredno položenim papirima u njoj. Ženja je pročitala jasnim rukopisom napisanu odluku:
“Prijava se odbija, jer se ne odnosi na navedeno prebivalište.”
“Kučkin sin”, glasno je rekla Ženja i, bez snage da se suzdrži, nastavi: “Pakosnik, bezdušni
mučitelj!”
Govorila je glasno, tresući u zraku nepropisnu putovnicu i obraćajući se ljudima koji stoje
u redu, htjela je njihovu potporu, ali je vidjela kako se okreću od nje. Duh buntovništva na
trenutak je izbio iz nje, duh očaja i bijesa. Tako su isto ponekad vikale žene lude od očaja u
repovima trideset sedme godine, stojeći s potvrdama o osuđenicima bez prava na dopisivanje
u polumračnoj dvorani Butirske tamnice, u Matroskoj Tišini, u Sokolnicima.
Milicajac koji je stajao u hodniku uhvati Ženju za lakat i stade je gurati prema vratima.
“Pustite me, ne dirajte me!” I ona istrgnu ruku gurajući ga od sebe.
“Građanko”, sipljivo joj reče, “dosta je bilo, zaradit čete deset godina!”
Učinilo joj se da u milicajčevim očima bijesnu sućut i sažaljiv izraz.
Brzo je pošla prema izlazu. Na ulici su gurajući je išli ljudi, svi su bili prijavljeni, imali su
kartice za hranu i prijave za opskrbne dućane.
Noću je sanjala požar, kako se nadvila nad ležećeg ranjenika koji se zabio licem u zemlju,
trudila se izvući ga i znala je, još ne vidjevši njegovo lice, da je to Krimov.
Probudila se izmučena, zagušena.
“Kad bi došao što brže”, pomislila je odijevajući se i mrmljala: “Pomozi mi, pomozi mi.”

85
 I ona je do boli i strasno htjela vidjeti ne Krimova, kojega je noću spašavala, nego
Novikova, onakvoga kakav je bio ljetos u Staljingradu.
Njezin bespravni život bez prijave, bez kartica, u vječnom strahu pred vratarom,
domarom, nadzornicom Glafirom Dmitrievnom, bio je težak, nepodnošljivo mučan. Ženja se
dovlačila u kuhinju kada su svi spavali, ujutro se trudila umiti prije nego što se probudi ijedan
stanar. A kada bi stanari razgovarali s njom, glas joj je postajao nekako odbojno ljubazan, kao
u baptistkinje, kao da nije njezin.
Ženja je zatim napisala izjavu o istupanju iz službe.
Čula je da nakon odbijenice u uredu za putovnice dolazi kvartovski milicajac i uzima
potvrdu o odlasku iz Kujbiševa u roku od tri dana. U tekstu potvrde stoji: “Osobe koje se
zateknu u kršenju režima prebivališta podliježu...” Ženja nije htjela “podlijegati...” Pomirila se
s tim da mora napustiti Kujbišev. Odmah joj je bilo mirnije u duši, misao o Grišinu, o Glafiri
Dmitrievnoj, o njezinim mekanim očima poput gnjilih maslina, prestala ju je mučiti,
plašiti. Odbijala je bezakonje, pokoravala se zakonu.
Kada je napisala izjavu i htjela je odnijeti Rizinu, pozvali su je na telefon - zvao je
Limonov.
Upita je li slobodna sutra uvečer. Došao je čovjek iz Taškenta i vrlo smiješno pripovijeda
o tamošnjem životu, donio je Limonovu pozdrav od Alekseja Tolstoja. Opet joj je zamirisao
drugi život.
Ženja iznese Limonovu, bez razmišljanja, svoj slučaj s prijavom.
On je slušao bez prekidanja pa rekao:
“Gle slučaja, baš zanimljivo: tata ima svoju ulicu u Kujbiševu, a kćer izbacuju, odbijaju
prijavu. Čudno. Čudno.”
Malo razmisli i reče:
“Znate što, Evgenija Nikolaevna, vi svoju izjavu nemojte danas predati, ja ču se uvečer
sastati s tajnikom oblasnoga komiteta i ispričat ću vaš slučaj.”
Ženja je zahvalila, ali je pomislila da će Limonov zaboraviti na nju čim spusti slušalicu.
Ali ipak nije dala Rizinu potvrdu, nego je samo upitala može li joj preko štaba vojnog okruga
nabaviti kartu za brod do Kazana.
“Ta nema ništa jednostavnije”, reče Rizin i raširi ruke, “nevolja je to s milicijom. Što god
da uradiš, Kujbišev je u posebnom režimu, imaju posebne propise.”
On je upita:
“Jeste li slobodni večeras?”
“Ne, zauzeta sam”, srdito odgovori Ženja.
Išla je kući misleći da će uskoro vidjeti majku, sestru, Viktora Pavloviča, Nadju, da će joj
u Kazanu biti bolje nego u Kujbiševu. Čudila se zašto se toliko vrijeđa, zamire od straha kad
ide u miliciju. Odbili su je i što je briga, a ako Novikov pošalje pismo, možda može zamoliti
susjede - proslijedit će ga u Kazan.
Ujutro, tek što je stigla na posao, pozvaše je na telefon i nečiji je ljubazni glas zamoli da
dođe u ured za putovnice gradske milicije po prijavu.

86
 25.

Ženja je razvila poznanstvo s jednim od stanara - sa Šarogorodskim. Kada se

Šarogorodski oštro okretao, reklo bi se da će se njegova velika sijeda alabastrena glava
otkinuti s tankoga vrata i bučno pasti na pod. Ženja je uočila da se blijeda koža na
starčevu licu prelijeva mekim plavetnilom. To jedinstvo plavetnila kože i hladnog plavetnila
očiju jako je zanimalo Ženju. Starac potječe iz visokog plemstva i nju je nasmijavala misao da
se starca može nacrtati plavim.
Vladimir Andrejevič Šarogorodski prije rata je živio lošije nego za vrijeme rata. Sada je
našao nekakav posao. Sovinformbiro je od njega naručivao bilješke o Dmitriju Donskom,
Suvorovu, Ušakovu, o tradicijama ruskoga oficirstva, o pjesnicima devetnaestog stoljeća - o
Tjutčevu, Baratinskom.
Vladimir Andrejevič rekao je Ženji da je po majčinoj liniji pripadnik starijega kneževskog
roda, još starijega od Romanova.
Kao mladić služio je u gubernijskom zemstvu i propovijedao među vlastelinskim
sinovima, seoskim učiteljima i mladim svećenicima, usavršeno volterijanstvo i čaadajevštinu.
Vladimir Andrejevič ispričao je Ženji svoj razgovor s gubernijskim voditeljem plemstva
- otprije 44 godine: “Vi, predstavnik jedne od najstarijih ruskih loza, upeli ste se dokazivati
kmetovima da potječete od majmuna. Mužik vas pita: ’A veliki knezovi? A carevič-nasljednik?
A carica-gospodarica? A sam gospodar?’...”
Vladimir Andrejevič nastavljao je zbunjivati glave i stvar je završila time da su ga poslali
u Taškent. Dogodine su mu oprostili, pa je otputovao u Švicarsku. Ondje se sreo s mnogim
revolucionarnim djelatnicima - čudnovatoga kneza znali su i boljševici, i menjševici, i eseri,
pa i anarhisti. Išao je na diskusije i prijmove, s nekima je bio ljubazan, ali se ni s kim nije
slagao. U to se doba družio sa studentom Židovom, crnobradim bundovcem11 Lipecom.
Malo prije Prvoga svjetskog rata vratio se u Rusiju i nastanio na svom imanju, povremeno
tiskajući članke na povijesne i književne teme u Njižnegorodskom listu.
Nije se bavio gospodarstvom, imanjem je upravljala njegova mati.
Šarogorodski je bio jedini vlastelin čije imanje nisu napali seljaci. Komesar za siromašne
dodijelio mu je drva i izdao četrdeset glavica kupusa. Vladimir Andrejevič sjedio je u jedinoj
staklenoj sobi zgrade, koja se grijala, čitao i pisao stihove. Jednu pjesmu pročitao je Ženji.
Zvala se “Rusija”:

Bezumna bezbrižnost
na sve četiri strane.
Ravnica. Beskonačnost.
Kriče zlokobne vrane.

11
Bund - Opći židovski radnički savez, lijevo orijentirana organizacija osnovana krajem XIX. stoljeća (op. prev.)

87
 Provod. Požari. Skritost.
Tupa ravnodušnost.
I posvud samobitnost,
i jeziva veličajnost.

Čitao je brižno izgovarajući riječi i postavljajući točke i zareze, visoko podižući svoje
dugačke obrve, od čega se njegovo široko čelo uopće nije činilo manjim.
Godine 1926. Šarogorodski je nakanio predavati povijest ruske književnosti, poricati
Demjana Bednog i slaviti Feta, zauzimajući se u diskusijama za ljepotu i istinu života, koje su
tada bile u modi, proglasio se protivnikom svake države, nazvao je marksizam ograničenim
učenjem, govorio o tragičnoj sudbini ruske duše, raspravljao i dotjerao do toga da je na
državni račun ponovo otišao u Taškent. Ondje je živio čudeći se snazi geografskih
argumenata u teorijskom sporu i tek je krajem trideset treće godine dobio dopuštenje da
prijeđe u Samaru, svojoj starijoj sestri Eleni Andrejevnoj. Ona je umrla kratko prije rata.
Šarogorodski nikada nije pozivao Ženju u svoju sobu. Ali jedanput je ona povirila u
kneževu sobu. Gomile knjiga i starih novina stajale su kao bregovi po kutovima, starinske
fotelje bile su jedna na drugoj gotovo do stropa, portreti u pozlaćenim okvirima ležali su na
podu. Na otomanu pokrivenom crvenim baršunom ležala je smotana posteljina sa čupercima
vate koji ispadaju iz nje.
To je bio čovjek mekan, bespomoćan u poslovima praktičnog života. O takvim ljudima
obično se kaže da su dječje duše, anđeoske dobrote. Ali on je mogao ravnodušno proći,
mrmljajući omiljene stihove, pokraj gladnog djeteta ili odrpane starice koja pruža ruku za
komadićem kruha.
Slušajući Šarogorodskog, Ženja se često sjećala svoga prvog muža, iako stari poklonik
Feta i Vladimira Solovjova nije baš sličio kominternovcu Krimovu.
Nju je čudilo što je Krimov, posve ravnodušan prema ljepotama ruskog pejzaža i ruske
bajke, Fetova i Tjutčevljeva stiha, bio isto takav Rus kao starac Šarogorodski. Sve što je
Krimovu od djetinjstva bilo drago u ruskom životu, imena bez kojih nije u sebi mislio na
Rusiju, sve je to bilo nepotrebno, čak i neprijateljsko za Šarogorodskog.
Za Šarogorodskog je Fet bio bog, i to ruski bog. Jednako su božanstvene za njega bile
bajke o Finistu, Jasnom Sokolu, Glinkinim “Sumnjama”. I koliko se god oduševljavao Danteom,
taj mu nije imao božanstvenost ruske glazbe i ruske poezije.
A Krimov nije pravio razliku između Dobroljubova i Lassallea, Černiševskog i Engelsa. Za
njega je Mara bio iznad ruskih genija, za njega je herojska Beethovenova simfonija neupitno
nadvisivala rusku glazbu. Doduše barem je Njekrasov bio za njega izuzetak, prvi pjesnik na
svijetu. Ponekad se Evgeniji Nikolaevnoj činilo da joj Šarogorodski pomaže shvatiti ne samo
Krimova nego i sudbinu njezinih odnosa s Nikolajem Grigorevičem.
Ženji se sviđalo razgovarati sa Šarogorodskim. Obično bi razgovor počinjao nemirnim
prosudbama koje je Šarogorodski umetao u razmišljanja o sudbini Rusije.
“Rusko plemstvo”, govorio je, “krivo je pred Rusijom, Evgenija Nikolaevna, ali je znalo
ljubiti Rusiju. Za onoga prvog rata nama ništa nisu oprostili, svakog su spustili pod crtu - i
naše budale, tikvane, i pospane žderonje, i Rasputina, i pukovnika Mjasojedova, i aleje lipa, i
bezbrižnost, i crne kolibe, i rekete... Šest sinova moje sestre poginulo je u Galiciji, u istočnoj

88
Pruskoj, moj brat, stariji bolestan čovjek, ubijen je u bici, ali im to povijest ne bilježi... a trebala
bi.”
Često je Ženja slušala njegova promišljanja o književnosti koja se uopće ne slažu sa
suvremenima. Feta je uzdizao iznad Puškina i Tjutčeva. Poznavao ga je, naravno, bolje i od
koga u Rusiji, pa vjerojatno ni sam Fet potkraj života nije znao o sebi sve što je o njemu znao
Vladimir Andrejevič.
Lava Tolstoja smatrao je previše realnim i, priznajući mu poetičnost, nije ga cijenio.
Turgenjeva je cijenio, ali njegov talent nije smatrao dovoljno dubokim. U ruskoj prozi najviše
su mu se sviđali Gogolj i Ljeskov.
Smatrao je da su prvi uništavači ruske poezije bili Bjelinski i Černiševski.
Rekao je Ženji da osim ruske poezije još voli samo tri stvari, i to sve na “s”: slatkoću, sunce
i san.
“Zar ću umrijeti, a da ne vidim u tisku nijednu svoju pjesmu?” pitao se. Vraćajući se iz
službe, Evgenija Nikolaevna srela je Limonova. Išao je ulicom u raskopčanom zimskom
kaputu oslanjajući se na suhi štap, s kvrgavim ovratnikom koji mu se njihao na vratu. Čudno
je izgledao u kujbiševskoj gomili taj masivni čovjek u plemićkoj kapi od dabrovine.
Limonov je otpratio Ženju do kuće. Pozvala ga je da uđe, da popije čaj, a on ju je pozorno
pogledao i rekao: “A što, hvala, i tako ste dužni pola litre za sređenu prijavu.” Teško dišući,
počeo se penjati stubama.
Limonov je ušao u malenu Ženjinu sobu i rekao: “Da, tjelesini mojoj ovdje je tijesno, pak
će mislima biti prostrano.”
Odjednom progovori nekakvim ne baš prirodnim glasom, počinjući objašnjavati svoju
teoriju ljubavi i ljubavnih odnosa.
“Avitaminoza, duhovna avitaminoza!” rekao je otpuhujući. “Shvaćate, takva moćna glad
kao kod bikova, krava i jelena kad traže sol. To čega u meni nema, to čega nema u mojih
bližnjih, u mojoj ženi, ja tražim u predmetu svoje ljubavi. Žena je razlog avitaminoze! I
muškarac se trudi naći u svojoj voljenoj ono što godinama i desetljećima ne nalazi u svojoj
ženi. Shvaćate li?”
Uhvati je za ruku i stade joj gladiti dlan, zatim je pogladi po ramenu, dotaknu se vrata i
potiljka.
“Shvaćate li me?” povjerljivo je upitao. “To je vrlo jednostavno. Duhovna avitaminoza!”
Ženja je nasmijanim i zbunjenim očima gledala kako velika i bijela ruka s poliranim
noktima otputova s njezina ramena na prsa pa reče:
“Očito da avitaminoza nije samo duhovna nego i tjelesna.” I poučnim glasom nastavnice
prvog razreda doda: “Nemojte me drpati, stvarno, nemojte.”
On je preneraženo pogleda i umjesto da se zbuni, poče se smijati. I ona se zasmija skupa
s njim.
Pili su čaj i razgovarali o umjetniku Sarjanu. Na vrata pokuca starac Šarogorodski.
Pokazalo se da je Limonov čuo za Šarogorodskog po nečijim rukopisnim bilješkama i
nečijim pismima koja se čuvaju u arhivu. Šarogorodski nije čitao Limonovljeve knjige, ali je
čuo njegovo prezime, koje se obično spominjalo u novinskim popisima autora koji pišu na
vojno-povijesne teme.
 Popričali su, uzbudili se, obradovali se osjećaju zajedništva, u razgovoru im proletješe
imena Solovjeva, Merežkovskog, Rozanova, Gippijuson, Bjelog, Berdjaeva, Ustrjalova,
Baljmonta, Miljukova, Evreinova, Remizova, Vjačeslava Ivanova.
Ženja je pomislila da su ta dva čovjeka doslovce podignula s dna potonuli svijet knjiga,
slika, filozofskih sustava, kazališnih predstava...
A Limonov je odjednom naglas izrazio njezinu misao:
“A mi smo vam pravu Atlantidu podignuli s morskog dna.”
Šarogorodski je tužno kimnuo:
“Da, da, ali vi ste samo istraživač ruske Atlantide, a ja sam njezin stanovnik, skupa s njom
spustio sam se na oceansko dno.”
“Što čete”, reče Limonov, “rat je ponekoga i podignuo s Atlantide na površinu.”
“Da, dogodilo se”, reče Šarogorodski, “da tvorci Kominterne u ratnom trenutku nisu ništa
bolje smislili, nego ponavljaju: sveta ruska zemlja.”
On se osmjehnu.
“Pričekajte, rat će se završiti pobjedom i onda će internacionalisti objaviti: ‘Naša majčica
Rusija cijelom svijetu glava.’” Čudna stvar, Evgenija je osjećala da govore tako oživljeno,
rječito i oštroumno ne samo zato što su se obradovali susretu već i što su našli temu blisku
obojici. Shvaćala je da su oba - i vrlo stari, u visokim godinama - sve vrijeme osjećala da ih
ona sluša, da im se sviđa. Kako je to sve bilo čudno. Čudno zato što je bila posve ravnodušna
prema tome, čak joj je bilo smiješno, a u isto vrijeme čak ne posve ravnodušno, nego ugodno.
Ženja ih je promatrala i mislila: “Nemoguće je shvatiti samu sebe... Zašto mi je tako bolno
zbog prošloga života, zašto mi je tako žao Krimova, zašto tako neumoljivo mislim o njemu?”
I isto kao što su joj se nekoć činili stranima kominternovski Nijemci i Krimovljevi Englezi,
sada je tužno i neprijateljski slušala Šarogorodskog kada je podsmješljivo govorio o
kominternovcima. U tome se ni Limonovljeva teorija avitaminoze ne može razabrati. Pa i
nema u tim stvarima teorije.
I odjednom joj se učinilo da sve vrijeme misli o Krimovu i uznemiruje se zbog njega samo
zato što čezne za drugim čovjekom, kojega se valjda skoro uopće ne sjeća.
“Zar ga doista ne volim?” začudi se ona.

90
 26.

Noću se nebo nad Volgom očistilo od oblaka. Sporo su plovili pod zvijezdama humovi,
raskoljeni gustom tamom jaruga.
Ponekad bi bljesnuli meteori, a Ljudmila Nikolaevna nečujno je govorila: “Neka Tolja
ostane živ.”
To je bila njezina jedina želja, više ništa nije željela od neba. Jedno vrijeme, dok je
studirala na fizikalno-matematičkom, radila je kao operaterka u Astronomskom institutu.
Tada je doznala da se meteori kreću u bujicama, koje presreću zemlju u raznim mjesecima -
perzeide, orinoide, čini se još heminide, leonide. Već je zaboravila koja se bujica meteora
sudara sa Zemljom u listopadu i u studenom... Ali samo neka Tolja bude živ!
Viktor ju je korio što ne voli pomagati ljudima, što se loše ponaša prema rođacima. On
smatra da kad bi Ljudmila htjela, Ana Semjonovna došla bi k njima i ne bi ostala u Ukrajini.
Kada su Viktorova bratića pustili iz logora i otjerali u progonstvo, ona ga nije pustila na
konak bojeći se da za to ne dozna uprava zgrade. Znala je: mama se sjeća da je Ljudmila bila
u Gaspi kad je otac umirao i da nije prekidala odmor, nego je došla u Moskvu dan nakon
sahrane.
Mati je ponekad razgovarala s njom o Dmitriju užasavajući se zbog onoga što mu se
dogodilo.
“On je bio pravedan dječak, takav je ostao cijeli život, i odjednom špijunaža, pripreme za
ubojstvo Kaganoviča i Vorošilova... Strašna mahnita laž, kome je potrebna? Kome treba da
uništava iskrene, čestite...”
Jedanput je rekla majci: “Ne možeš se posve zakleti za Mitju, ne zatvaraju nevine.” I danas
se sjeća tog majčina pogleda. Jedanput je rekla majci o Dmitrijevoj ženi:
“Ja je cijeli život nisam podnosila - reći ću ti otvoreno - ni danas je ne podnosim.”
I sada se sjeća majčina odgovora:
“Shvaćaš li sama što to zapravo znači, zatvoriti ženu na deset godina zato što ne svjedoči
protiv muža!”
Zatim se sjetila kako je jednom donijela psića nađenoga na ulici i Viktor ga nije htio uzeti,
a ona mu je doviknula:
“Ti si okrutan čovjek!”
A on joj je odgovorio:
“Ah, Ljuda, ja ne želim da budeš mlada i lijepa, nego samo da imaš dobro srce, ne samo
za mačke i pse.”
Danas, sjedeći na palubi, sjećala se, prvi put ne voleći sebe, ne želeći kriviti druge, gorkih
riječi koje je imala priliku čuti u životu.
Jedanput je muž smijući se rekao preko telefona: “Tek otkad smo uzeli mačića, čujem
nježan glas svoje žene.”

91
 Mati joj je jednom rekla: “Ljuda, kako možeš odbiti prosjaka. Pa razmisli: gladni te moli,
a ti sita...”
Ali ona nije bila škrta, voljela je goste, njezini ručkovi bili su poznati među znancima.
Nitko nije vidio da plače sjedeći noću na palubi. Neka je čvrsta, zaboravila je sve što je učila,
ni sa čim se ne snalazi, nikome se više ne može sviđati, udebljala se, kosa joj je siva od sjedina,
ima visoki tlak, muž je ne voli zato što mu se čini nemilosrdnom. Ah, kad bi samo Tolja bio
živ! Spremna je sve priznati, pokajati se za sve loše što joj pripisuju bližnji - samo kad bi on
bio živ!
Zašto se sve vrijeme sjeća svojega prvog muža, gdje je on, gdje ga naći? Zašto nije pisala
njegovoj sestri u Rostov, a sada se ne može pisati jer su ondje - Nijemci. Sestra bi mu javila o
Tolji.
Huka parobroda, podrhtavanje palube, pljuštanje vode, blistanje zvijezda na nebu - sve
se smiješalo i slilo, i Ljudmila je Nikolaevna zadrijemala.
Približavala se zora. Magla se njihala nad Volgom i činilo se da je sve živo utonulo u nju,
i odjednom je izašlo sunce kao da se propela nada! Nebo se odrazilo u vodi i tamna je jesenska
voda zamirisala, a sunce je doslovce bljeskalo na riječnom valu. Obalna strmina bila je oštro
zasoljena od noćnog mraza i nekako su posebno veselo izgledala smeđa stabla u inju. Naletio
je vjetar, podigla se magla, svijet je postao staklen i prodorno proziran, pa nije bilo topline ni
na jasnom suncu ni u plavetnilu vode i neba.
Zemlja je bila velika i čak je šuma na njoj stajala bez kraja, vidjeli su se i njezin početak i
kraj, a zemlja se vukla i otezala.
I takva ista, golema i vječna kao zemlja, bila je žalost.
Vidjela je putnike za Kujbišev u kabinama prvog razreda, rukovoditelje narodnoga
komesarijata u bundama maskirne boje, u kapama od sivog pukovničkog astrahanskoga
krzna. U kabinama drugog razreda putovale su odgovorne žene, odgovorne
punice uniformirane po činu, kao da je postojala posebna odora za žene, a posebna za punice
i svekrve. Žene u krznenim bundicama, s bijelim vunenim rupcima, punice i majke u sivim
suknenim bundama sa crnim astrahanskim ovratnicima, sa smeđim rupcima. S njima su
putovala djeca s dosadnim nezadovoljnim očima. Kroz prozore kabina vidjele su se namirnice
koje prate te putnike - iskusno Ljudmilino oko lako je prepoznalo sadržaj vrećica.
U zavežljajima, u zavrnutim teglama, u tamnim velikim bocama sa začepljenim grlima plovili
su po Volgi med i rastopljeno maslo. Po odlomcima razgovora klasnih putnika koji šeču po
palubi, bilo je jasno da ih sve zanima i brine moskovski vlak koji dolazi iz Kujbiševa.
Ljudmili se činilo da žene ravnodušno gledaju crvenoarmejce i poručnike koji sjede u
hodnicima, kao da nemaju sinove i braću u ratu.
Kada su ujutro prenosili izvješče Sovinformbiroa, one nisu stajale pod razglasom skupa
s crvenoarmejcima i palubnim mornarima, nego su išle za svojim poslovima, žmirkajući
pospanim očima na razglas.
Od mornara je Ljudmila doznala da je cijeli parobrod predan obiteljima odgovornih
radnika koji se vraćaju kroz Kujbiševo u Moskvu i da su u Kazanu po zapovijedi vojnih vlasti
na njega ukrcali vojna zapovjedništva i građanske osobe. Zakoniti putnici napravili su
skandal, odbili pustiti vojnike, telefonirali odgovornome u velikom državnom Komitetu
obrane.

92
 Nešto neopisivo čudno bilo je u krivnji na licima crvenoarmejaca što idu u Staljingrad i
osjećaju da su stisnuli zakonite putnike.
Ljudmili Nikolaevnoj činili su se nepodnošljivima ti mirni ženski pogledi. Bake su
pozivale unuke i nastavljajući razgovor naviknutim pokretom gurale kolače unucima u usta.
Kada bi iz kabine koja se nalazila na pramcu izašla niska starica u bundi od sibirske kune da
prošeće dva dječaka, žene su joj se strpljivo klanjale, osmjehivale, a na licima državničkih
muževa pojavljivao se ljubazan i nemiran izraz.
Da sad radio objavi vijest o otvaranju druge bojišnice ili da je probijena blokada
Lenjingrada, nitko od njih neće uzdrhtati, ali da im netko kaže da jeu moskovskom vlaku
ukinut međunarodni vagon, sve bi ratne događaje progutale goleme strasti zbog rezervacija
za prvi ili drugi razred.
Neobično! I Ljudmila Nikolaevna svojom je odorom - sivom ovčjom bundom i vunenim
rupcem - podsjećala na putnike prvog i drugog razreda. Nedavno je i ona osjetila željezničke
strasti uzrujavajući se što Viktoru Pavloviču nisu omogućili kartu prvog razreda za put u
Moskvu.
Ispričala je poručniku topniku da njezin sin, isto poručnik-topnik, leži s teškim ranama u
saratovskoj bolnici. Razgovarala je s bolesnom staricom o Marusji i Veri, o svekrvi koja je
nestala na zaposjednutom teritoriju. Njezina žalost bila je ista kao i žalost koja se podizala na
gornjoj palubi, koja je uvijek nalazila svoj put od bolnica, od frontovskih grobova prema
seoskim kolibama, prema baraci bez broja koja stoji na bezimenoj pustari.
Odlazeći iz kuće, nije ponijela sa sobom šalicu, nije uzela ni kruha. Činilo joj se da cijelim
putem neće ni jesti ni piti.
Ali na parobrodu je već ujutro očajnički ogladnjela i shvatila da će joj biti teško. Drugi
dan puta crvenoarmejci su u dogovoru s ložačima skuhali u strojarskom odjelu juhu s
prekrupom i pozvali Ljudmilu da joj naliju u kotlić juhe. Ljudmila je sjedila na praznoj kutiji
kusajući iz tuđe zdjelice i tuđom žlicom vrelu juhu.
“Dobra juhica!” reče joj jedan kuhar. Kad je Ljudmila Nikolaevna odšutjela, izazovno je
upita: “A zar nije takva, nije valjda da nije masna?”
Upravo u tom zahtjevu za pohvalom upućenom čovjeku kojega je crvenoarmejac
nahranio osjećala se prostodušna širina.
Zatim je pomogla borcu nategnuti oprugu u neispravnom automatu, što nije mogao
učiniti čak ni oficir s ordenom Crvene zvijezde.
Slušajući svađu poručnika topnika, Ljudmila Nikolaevna uzela je olovku i pomogla im da
izvedu trigonometrijsku formulu.
Nakon te zgode poručnik, koji ju je zvao “građankicom”, iznenada je upitao kako joj je
ime i patronimik. A navečer se Ljudmila Nikolaevna šetala po palubi.
Rijeka je odisala ledenom studeni, iz tame je nalijetao nizinski nemilosrdni vjetar, a nad
glavom su svijetlile zvijezde i nije bilo utjehe ni spokoja u tom okrutnom nebu od ognja i leda,
koje stoji nad njezinom nesretnom glavom.

93
 27.

Pred dolazak parobroda na privremeno ratno odredište kapetan je dobio raspored da

produži put do Saratova i ukrca na parobrod ranjenike iz tamošnjih bolnica.
Putnici koji su putovali u kabinama počeli su se pripremati za iskrcaj, iznosili su kufere i
pakete pa ih slagali na palubi.
Postali su vidljivi obrisi tvornica, zgrada pod željeznim krovovima te barake i činilo se
da je drukčije zahučala voda ispod krme, nekako drukčije, nemirnije je počeo brektati
parobrodski stroj, a onda je polako počela puzati gromada Samare, siva, riđa, crna
s blještavim staklima, u krpama tvorničkog i parobrodskog dima.
Putnici koji su izlazili u Kujbiševu stajali su kraj palube.
Oni koji su silazili na obalu nisu se opraštali, nisu kimali prema onima koji ostaju -
tijekom puta nisu se začela poznanstva.
Staricu u bundi od sibirske kune i njezina dva unuka čekao je automobil ZIS-101. Žutoliki
čovjek u bundi od generalskog sukna salutirao je starici i pozdravio se s dječacima
rukovanjem.
Prošlo je nekoliko minuta i putnici s djecom, kuferima i paketima nestali su kao da ih nije
ni bilo.
Na parobrodu su ostali samo gunjevi i kabanice. Ljudmili Nikolaevnoj činilo se da joj je
sada lakše i da će bolje živjeti među ljudima koje ujedinjuju jedna sudbina, trud i nevolja.
Ali je pogriješila.

94
 28.

Grubo je i oštro Ljudmilu Nikolaevnu dočekao grad Saratov.

Odmah na pristaništu sudarila se s nekakvim pijancem odjevenim u kabanicu -
spotaknuvši se, on je gurnu i ružno opsova.
Ljudmila Nikolaevna stala se penjati po oštrom usponu popločenom oblucima i
zaustavila se teško dišući i osvrćući se. Parobrod se bijelio između sivih skladišta pristaništa
i doslovce, kao da je shvaća, tiho ali odsječno zatrubi: “Idi, idi već jednom.” I ona pođe.
Pri ukrcaju u tramvaj mlade su žene sa šutljivom brižnošću gurkale stare i slabe. Slijepac
u crvenoarmijskoj kapi, očito nedavno otpušten iz bolnice, ne umijući još nasamo nositi svoju
sljepoću, prometao se nemirnim koracima, sitno kuckajući štapom pred sobom. Onda je dječji
žudno dograbio rukav postarije žene. Ona istrgnu ruku zvoneći po kaldrmi potkovanim
čizmama, a on užurbano objasni i dalje se držeći za njezin rukav:
“Pomozite da se ukrcam, ja sam iz bolnice.”
Žena opsova, odgurnu slijepca, a on izgubi ravnotežu i sjede na pločnik. Ljudmila pogleda
ženino lice.
Otkuda taj neljudski izraz, što ga je rodilo: glad 1921., koju je proživjela u djetinjstvu;
pomor 1930.? Život, prepun krajnjih odricanja?
Na trenutak slijepac zamre, zatim skoči i poviče ptičjim glasom. Vjerojatno je
nepodnošljivo prodorno vidio samog sebe, s kapom koja mu je spala na bok i s besmisleno
uzdignutim štapom.
Slijepac je tukao štapom po zraku i u tim njegovim okruglim kružnim zamasima
izražavala se sva mržnja prema nemilosrdnom svijetu koji vidi. Ljudi su gurajući se ulazili u
vagone, a on je stajao plačući i podvikujući. A oni koje je Ljudmila s nadom i ljubavlju ujedinila
u obitelj rada, potrebe, dobra i nevolje kao da su se dogovorili da se ne ponašaju ljudski.
Točno kao po dogovoru opovrgnuli su gledanje da se unaprijed može potvrditi dobro u
srcima onih koji nose zamašćenu odjeću, čije su ruke potamnjele od rada.
Nešto mučno i tamno dotaknulo je Ljudmilu Nikolaevnu te je samim svojim dodirom
ispunilo hladnoćom i tamom stokilometarskih bijednih ljudskih prostora, osjećajem
bespomoćnosti u životnoj tundri.
Ljudmila je upitala kondukterku gdje treba izaći, a ova je mirno uzvratila:
“Već sam objavila, jeste li gluhi?”
Putnici koji su stajali u tramvajskom prolazu nisu odgovarali na pitanje izlaze li i oni, već
su stajali kao okamenjeni ne želeći se pomaknuti.
Nekoć je Ljudmila učila u pripremnom “abecednom” razredu saratovske ženske
gimnazije. U zimsko jutro sjedila je za stolom mašući nogama i pila čaj, a otac, kojega je
obožavala, mazao joj je maslom komadić toplog kolača... Lampa se odražavala na
debelom obrazu samovara i ona se nije željela maknuti od očeve tople ruke, od toploga kruha,
od topline samovara.

95
 I činilo joj se da u tom trenutku u gradu nije bilo novembarskog vjetra, gladi,
samoubojica, djece koja umiru u bolnicama, već postoji samo toplina, toplina, toplina.
Ovdje na groblju bila je sahranjena njezina starija sestra Šonja, koja je umrla od gušobolje
- Aleksandra Vladimirovna nazvala ju je Šonja u čast Sofije Lavovne Perovske. Na istom tom
groblju, čini se, sahranjen je i djed.
Stigla je do školske zgrade, a to je bila bolnica u kojoj je ležao Tolja.
Kraj vrata nije bilo stražara i njoj se učinilo da je to dobar znak. Osjetila je bolnički zrak,
tako težak i ljepljiv da se čak i ljudi izmučeni mrazom nisu radovali njegovoj toplini, nego su
opet htjeli umaknuti od njega na zimu. Prošla je pored garderoba gdje su se čuvale kutije “za
dječake” i “za djevojčice”. Prošla je po hodniku na kojem je mirisalo po kuhinji, zatim je prošla
još dalje i kroza zamagljeni prozor ugledala pravokutne ljesove složene po unutrašnjem
dvorištu, i opet kao doma u predvorju s neotvorenim pismom pomisli: “O Bože, kad bih sada
pala mrtva.” Ali je ipak pošla krupnim koracima dalje, stupila je na sivu stazicu tepiha, i dok
je prolazila pored lonaca s poznatim joj sobnim biljkama - asparagusima i filodendronima -
prišla je vratima gdje je pored daščice “četvrtog razreda” visio rukom izvedeni natpis
“Registratura”.
Ljudmila je dohvatila kvaku, i sunčano svjetlo, probivši se kroz oblake, udarilo je u
prozor, i sve je uokolo zasjalo.
A nakon nekoliko minuta govorljivije pisar, prebirući kartice u dugačkoj ladici koja sjaji
na suncu, već govorio:
“Tako, tako, znači Šapošnikov A. Vo... Anatolij Ve... Tako... Sreća vaša što niste sreli našeg
zapovjednika prije razodijevanja, u kaputu, on bi vam dao života... Tako, tako... No što, znači,
Šapošnikov. .. Da, da, to je taj, poručnik, ispravno.”
Ljudmila je gledala prste koji su istiskivali karticu iz dugačke ladice od furnira i činilo joj
se da stoji pred Bogom i njegovom voljom da joj kaže riječ života ili riječ smrti, i evo na
trenutak oklijeva bez odluke hoće li njezin sin živjeti ili umrijeti.

96
 29.

Ljudmila Nikolaevna stigla je u Saratov tjedan dana nakon što su Tolji izveli još jednu,
treću operaciju. Operaciju je vodio Majzel, vojni liječnik drugoga ranga, a bila je komplicirana
i duga. Više od pet sati Tolja je bio pod općom narkozom, dvaput je trebalo pustiti heksonal u
venu. Nitko od bolničkih vojnih i kliničkih sveučilišnih kirurga još nije obavio takvu operaciju
u Saratovu. Znali su za nju samo po knjiškim izvorima, a Amerikanci su u vojno-
medicinskom časopisu za 1941. godinu donijeli njezin podrobni opis. Zbog iznimne
kompliciranosti te operacije s poručnikom je nakon redovitog rendgenskog pregleda dugo i
otvoreno razgovarao doktor Majzel. Objasnio mu je značenje patoloških procesa koji se
događaju u njegovu organizmu nakon teškog ranjavanja. Istodobno je kirurg otvoreno
pripomenuo o riziku koji prati operaciju. Rekao je da liječnici s kojima se konzultirao nisu
jednoglasni u svojoj odluci, stari kliničar profesor Dionov bio je protiv operacije. Poručnik
Šapošnikov postavio je doktoru Majzelu dva-tri pitanja i ondje se u rendgenskom kabinetu
nakon kratkog razmišljanja suglasio s operacijom. Pet dana otišlo je na pripremu. Operacija
je počela u jedanaest ujutro i završila tek u četiri popodne. Bio je nazočan i načelnik bolnice,
vojni liječnik Dimitruk. Po reakcijama liječnika koji su pratili operaciju, prošla je blistavo.
Majzel je ispravno donosio odluke stojeći kraj operacijskog stola, i to neočekivane, i one koje
su bile predviđene i one koje nisu bile predviđene u literaturi u opisu teškoća. Bolesnikovo
stanje za vrijeme operacije zadovoljavalo je, puls je bio dobroga ritma, bez prekida. Oko dva
sata doktor Majzel, čovjek u godinama i težak, osjetio se loše i morao je na nekoliko minuta
prekinuti rad. Doktorica terapeutkinja Klestova dala mu je validol, nakon čega Majzel do
kraja više nije prekidao rad. No odmah nakon operacije, kada je poručnik Šapošnikov
prevezen u odjeljak, doktora Majzela pogodio je težak napadaj stenokardije. Tek ponovljene
injekcije kamfora i tekućeg nitroglicerina likvidirale su u noći grčeve klijetaka. Napadaj je
očito bio izazvan živčanim uzbuđenjem, pretjeranim opterećenjem bolesnog srca.
Medicinska sestra Terentevna, koja je dežurala uz Šapošnikova, prema uputama je
pratila poručnikovo stanje. U odjeljak je došla Klestova i provjerila poručnikov puls dok je
ležao u nesvijesti. Njegovo je stanje zadovoljavalo, kako je doktorica Klestova i rekla sestri
Terentevnoj:
“Majzel je poručniku dao putovnicu za život, a sam je zamalo umro.”
Sestra Terentevna odgovorila je:
“Oh, kad bi se samo taj poručnik Tolja iščupao.”
Šapošnikov je disao gotovo nečujno, lice mu je bilo nepokretno, tanke ruke i vrat činili su
se dječjima, na blijedoj je koži kao jedva uočljiva sjena ležala osunčanost, koja se sačuvala od
poljskih poslova i stepskoga kretanja. Stanje u kojem se nalazio bilo je nešto između nesvijesti
i sna. Teška omama od neprevladanog djelovanja narkoze i iznemoglosti tjelesnih i duševnih
snaga.
Bolesnik je nerazumljivo izgovarao pojedine riječi, a ponekad i cijele fraze. Terentevnoj
se učinilo da je brzogovorom rekao “Dobro da me nisi vidjela onakvoga.” Nakon toga je ležao
tiho, kutovi usana opustili su se i činilo se da u nesvijesti plače. Oko osam uvečer bolesnik je
otvorio oči i razumljivo zamolio da se napije, na što se medicinska sestra Terentevna
97
obradovala i začudila. Sestra je rekla bolesniku da ne smije piti i dodala da mu je operacija
sjajno prošla i da ga čeka ozdravljenje. Upitala ga je kako se osjeća, a on je odgovorio da ga
malo boli na boku i u leđima. Ponovo mu je provjerila puls te obrisala usne i čelo vlažnim
ručnikom. Za to vrijeme u paviljon je ušao sanitarac Medvedev i predao poruku da načelnik
kirurškog odjela, vojni liječnik Platonov zove na telefon sestru Terentevnu. Sestra je ušla u
sobu katnog dežurnog i dignuvši slušalicu referirala vojnom liječniku Platonovu da se
bolesnik probudio i da mu je stanje uredno nakon teške operacije.
Sestra Terentevna zamolila je za smjenu, jer bi morala poći u gradski vojni komesarijat
u vezi sa zbrkom koja je nastala zbog krive adrese novčane uputnice koju joj je muž izdao.
Vojni liječnik Platonov obećao je da će je pustiti, ali je zamolio da nadgleda Šapošnikova dok
ga sam Platonov ne obiđe. Sestra Terentevna vratila se u paviljon. Bolesnik je ležao u istoj
pozi u kojoj ga je ostavila, ali izraz patnje više nije bio tako oštro očit na njegovu licu -
kutovi usana uzdigli su se, a liceje izgledalo mirno i nasmiješeno. Stalni izraz patnje očito je
postarao Šapošnikovo lice i sada kada se osmjehivalo zapanjilo je sestru Terentevnu - mršavi
obrazi, malko uzdignuti, pune blijede usne, visoko čelo bez ijedne bore, kao da nije pripadalo
odraslom čovjeku, čak ne ni dječaku, nego djetetu. Sestra Terentevna upitala ga je kako se
osjeća, ali on nije odgovorio - očito je spavao.
Sestru je donekle uznemirio izraz njegova lica. Uzela je poručnika Sapošnikova za ruku,
puls se nije osjećao, ruka je još bila topla od te nežive a još zamjetne topline koju ujutro čuva
u sebi već davno dogorjela peć što je grijala noću. I premda je medicinska sestra Terentevna
cijeli život proživjela u gradu, sada je pavši na koljena, tiho, da ne uznemiruje žive, seljački
počela zavijati: “Rođeni naš cvjetiću, rođeni, što nas napusti?”

98
 30.

U bolnici su čuli da je došla majka poručnika Šapošnikova. Majku umrlog poručnika

primio je komesar bolnice, bojni komesar Šimanski. On, lijep čovjek, s izgovorom koji je
svjedočio o poljskom podrijetlu, mrštio se čekajući Ljudmilu Nikolaevnu - činile su mu se
neizbježnima njezine suze, a možda i nesvjestica. Oblizivao je nedavno izrasle brkove žaleći
umrlog poručnika, žaleći njegovu majku, i zato se ljutio i na poručnika i na njegovu majku -
ako se bude organizirao prijam za majku svakog umrlog poručnika, gdje ćeš skupiti živce?
Posadivši Ljudmilu Nikolaevnu, Šimanski je prije početka razgovora gurnuo do nje bokal
s vodom, a ona je rekla:
“Hvala vam, ali ne želim piti.”
Poslušala je njegovu pripovijest o konziliju koji je prethodio operaciji (bojni komesar nije
smatrao potrebnim govoriti joj da je jedan glas bio protiv operacije), o teškoćama operacije i
o tome da je operacija prošla dobro; kirurzi smatraju da tu operaciju treba obavljati na teškim
ranjenicima, kao što je bio poručnik Šapošnikov. Rekao je da je njegova smrt nastupila od
paralize srca i kao što je zaključio anatomski patolog, vojni liječnik trećeg ranga
B, predviđanje i otklanjanje tog iznenadnog egzitusa bili su izvan moći liječnika. Zatim je
bojni komesar rekao da kroz bolnicu prolaze stotine bolesnika, ali je rijetko koga osoblje
zavoljelo kao poručnika Šapošnikova - svjesni, kulturni i povučeni bolesnik, uvijek se
ustručavao zamoliti za bilo što, gnjaviti osoblje. Šimanski je rekao da se mati treba ponositi
što je odgojila sina koji je bespoštedno i čestito dao život za domovinu. Zatim je Šimanski
upitao ima li kakvu molbu za upravu bolnice.
Ljudmila Nikolaevna zamolila je za oprost što oduzima vrijeme komesaru i, izvadivši iz
torbice list papira, stala čitati svoje molbe.
Zamolila je da joj pokažu mjesto gdje joj je sahranjen sin.
Major je kimnuo i zapisao u bilježnicu.
Htjela je razgovarati s doktorom Majzelom.
Bojni komesar rekao je da se doktor Majzel, doznavši za njezin dolazak, sam poželio
susresti.
Zamolila je za susret s medicinskom sestrom Terentevnom.
Komesar je kimnuo te i to zabilježio u svoju bilježnicu.
Zatim je zamolila za dopuštenje da uzme sinovljeve stvari za uspomenu.
Opet je komesar napravio bilješku.
Zatim je zamolila da se ranjenicima predaju stvari koje je donijela za sina pa položila na
stol dvije kutije srdela i paketić bombona. Njezine oči sretoše se s komesarovim očima i on
nevoljko zažmiri od bljeska njezinih velikih plavih očiju.
Šimanski je zamolio Ljudmilu da dođe u bolnicu sutradan u devet i trideset - svim
njezinim molbama bit će udovoljeno. Bojni komesar pogleda zatvorena vrata, pogleda darove
koje je Šapošnikova predala ranjenicima - opipa bilo na svojoj ruci, ne nađe ga, odmahnu
rukom i poče piti vodu koju je na početku razgovora ponudio Ljudmili Nikolaevnoj.

99
 31.

Činilo se da Ljudmila Nikolaevna nema slobodnog trenutka. Noću je hodala ulicama,

sjedila na klupi u gradskom vrtu, odlazila na kolodvor ugrijati se, ponovo hodala praznim
ulicama brzim poslovnim korakom.
Šimanski je udovoljio svim njezinim molbama.
U devet i trideset Ljudmilu Nikolaevnu dočekala je medicinska sestra Terentevna.
Ljudmila Nikolaevna zamolila ju je da joj ispriča sve što zna o Tolji.
Skupa s Terentevnom Ljudmila Nikolaevna prošla je u ogrtaču, penjući se na drugi kat,
hodnikom kojim su nosili njezina sina u dvoranu za operacije, stala kraj vrata jednokrevetne
bolničke sobe pa pogledala ležaj, koji je tog jutra bio prazan. Sestra Terentevna išla je pokraj
nje i brisala nos rupcem. Ponovo su se spustile i Terentevna se oprostila od nje. Uskoro je u
prijamnu sobu, teško dišući, ušao sijedi oblačni čovjek s tamnim krugovima ispod crnih očiju.
Uškrobljeni bijeli ogrtač kirurga Majzela izgledao je bjelje u usporedbi s garavim licem i
izbuljenim tamnim očima.
Majzel je rekao Ljudmili Nikolaevnoj zašto je profesor Rodionov bio protiv operacije. On
je, činilo se, pogađao sve o čemu ga je htjela pitati Ljudmila Nikolaevna. Ispričao joj je o svojim
razgovorima s poručnikom Toljom prije operacije. Shvaćajući Ljudmilino stanje, s oštrom je
izravnošću ispričao tijek operacije te da je sam prema poručniku Tolji osjećao nekakvu
očinsku nježnost, pri čemu je u dubokom kirurgovu glasu tanko i žalosno zapucketalo staklo.
Ona je prvi put pogledala njegove ruke, bile su osobite, živjele su odijeljeno od čovjeka
žalosnih očiju - okrutne, teške, s velikim i jakim tamnim prstima.
Majzel povuče ruke sa stola. Kao da čita njezinu misao, reče:
“Učinio sam sve moguće, ali pokazalo se da su moje ruke približile njegovu smrt umjesto
da je potisnu.” Ponovo položi ruke na stol.
Ona je shvatila da je istina sve što je kazao Majzel.
Svaka njegova riječ o Tolji, koju je ona strasno željela, mučila je i pržila. Ali razgovor je
imao još jednu mučnu težinu - osjećala je da kirurg ne želi susret s njom zbog nje, nego zbog
sebe. I to je izazvalo u njoj loš osjećaj prema Majzelu.
Opraštajući se s kirurgom, rekla je da vjeruje kako je on učinio sve što se moglo za spas
njezina sina. Teško je uzdahnuo, i osjetila je da su mu njezine riječi donijele olakšanje, jer je
smatrao da je imao pravo čuti od nje te riječi i zato je htio susret, i zato se sastao s njom.
Prijekorno je pomislila: “Zar se od mene još očekuje utjeha?”
Kirurg je otišao, a Ljudmila je pošla čovjeku u kapi, zapovjedniku. On joj je odao priznanje
te sipljivo referirao da je komesar zapovjedio da je se odvede na mjesto sahrane u laganom
autu. Auto se zadržao desetak minuta zbog toga što su vozili popis civila u kartoteku.
Poručnikove stvari već su pripremljene i bit će zgodnije da se uzmu po povratku s groblja.
Svim molbama Ljudmile Nikolaevne bilo je udovoljeno vojnički, jasno i točno. Ali u
odnosu komesara, sestre i zapovjednika prema njoj osjećalo se da i ti ljudi žele od nje dobiti
nekakvo umirenje, oproštaj, utjehu. Komesar je osjetio svoju krivnju zato što u bolnici umiru

100
ljudi. Do dolaska Šapošnikove to ga nije uznemirivalo, zato i postoji bolnica za vrijeme rata.
Uspostava medicinske posluge nije izazivala prijekor kod vlasti. Gnjavili su ga zbog
nedovoljne organizacije političkog rada, zbog loše informiranosti o raspoloženju ranjenika.
Nije se dovoljno borio s nevjericom u pobjedu kod dijela ranjenika, s neprijateljskim
ispadima u zaostalom dijelu ranjenika, koji su negativno raspoloženi prema kolhoznom
sustavu. U bolnici je bilo slučajeva otkrivanja vojne tajne među ranjenicima. Šimanskog su
pozivali u politički odjel Sanitarne uprave vojnog okruga i prijetili da će ga poslati na
bojišnicu ako iz posebnog odjela opet izvijeste o neredima u bolničkoj ideologiji.
A sada se pak komesar osjetio krivim pred majkom umrlog poručnika, zbog toga što su
jučer umrla tri bolesnika, a on se navečer tuširao, naručio od kuhara svoj omiljeni kuhani
složenac od kiselog kupusa te popio limenku piva koju je dobio u saratovskoj gradskoj
trgovini. Sestra Terentevna bila je kriva pred majkom umrlog poručnika zato što njezin muž,
vojni inženjer, služi u vojnom štabu, nije bio na prvoj crti, a sin, koji je godinu dana stariji od
Šapošnikova, radi u konstruktorskom birou zrakoplovnog zavoda. I zapovjednik je znao
svoju krivnju - on, kadrovski vojnik, služio je u pozadinskoj bolnici, domaje poslao dobar
materijal od gabardena i pustene čizme, a od ubijenog poručnika majci je ostala samo odora
od nekvalitetne tkanine.
I oficir debelih usana i mesnatih crvenih ušiju, koji je upravljao sahranom umrlih
bolesnika, osjećao je krivnju pred ženom s kojom je pošao na groblje. Ljesovi su se izrađivali
od tankih, škartiranih dasaka. Umrli su se polagali u ljesove u donjem rublju, obične vojnike
trpali su tijesno u bratske grobove, natpisi na grobovima izrađivali su se ružnim rukopisom
na neistesanim daščicama i pisali se kratkotrajnom bojom. Doduše umrle u divizijskim
medicinskim baterijama zakapali su u jame bez ljesova, a natpise su izrađivali kemijskom
olovkom, do prve kiše. A one što su poginuli u ratu, u šumama, u močvarama, u jarugama, na
čistom polju - njih, događalo se, nisu ni nalazili grobari, sahranjivao ih je pijesak, suhi list,
mečava.
Ali starješina je ipak osjetio krivnju zbog lošeg materijala, loše kvalitete drvene građe,
pred ženom koja je sjedila pored njega u autu i ispitivala ga kako sahranjuju umrle - skupa, u
što odijevaju leševe, govori li se nadgrobni govor.
Neugodno je bilo i zbog toga što je prije polaska otrčao prijatelju u kantinu pa popio
konzervu razblaženog medicinskog alkohola i pojeo kruha s lukom. Dosjetio se da u
automobilu njegov dah daje na votku s primjesom luka, ali koliko god to imao na pameti, nije
se mogao odreći disanja.
Tmurno je gledao u zrcalo koje je visjelo pred vozačem - u tom četverokutnom zrcalu
odražavale su se nasmijane oči vozača koje smućuju starješinu.
“Gle, šef se nažderao”, govorile su nemilosrdno vozačeve vesele mladenačke oči.
Svi su ljudi bili krivi pred majkom koja je u ratu izgubila sina i uzaludno se pokušavaju
opravdati pred njom kroz cijelu povijest čovječanstva.

101
 32.

Borci Radničkog bataljona iskrcavali su ljesove s kamiona. U njihovoj šutljivoj

usporenosti bila je očita vještina stečena iskustvom. Jedan, stojeći na karoseriji, gurao je lijes
kraju, drugi ga je prihvaćao na rame i podizao u zrak, tada je šutke dolazio treći i
prihvaćao drugi kraj lijesa na rame. Škripeći cipelama po smrznutoj zemlji, nosili su ljesove
prema širokoj bratskoj mogili pa se nakon postavljanja lijesa pored jame vraćali do kamiona.
Kada je prazni kamion otišao u grad, borci su sjeli na ljesove koji stoje kraj otvorenoga groba
i stali motati cigarete od velike količine papira i male količine duhana.
“Danas smo, reklo bi se, slobodniji”, reče jedan i stade izbijati vatru iz čestito složenog
ognjila - guba u obliku trakice bila je provučena kroz mjedenu čahuru, a kremen postavljen u
okvir. Borac je zamahnuo gubom, i dimčić se pojavio u zraku.
“Starješina je rekao da neće biti više od jednoga auta”, reče drugi i pripali puštajući puno
dima.
“Tada ćemo i zaokružiti mogilu.”
“Jasno, odmah je lakše i popis ću ja donijeti i provjeriti”, reče treći, koji nije pušio, nego
izvadi iz džepa komad kruha, otrese ga, lagano otpuhnu i stade žvakati.
“Ti reci starješini neka nam da polugu, jer je mraz gadno stisnuo zemlju, sutra moramo
pripremati novu, teško da ćeš takvu zemlju kopati lopatom.”
Onaj što je palio vatru lupi glasno dlanovima, izbi iz drvene muštikle opušak pa lagano
kucnu muštiklom o poklopac lijesa.
Sva su trojica zašutjela kao da osluškuju. Bilo je tiho.
“Stvarno, hoće li Radničkom bataljonu davati ručak od suhog sljedovanja?” upita borac
koji je žvakao kruh snizivši glas da ne smeta pokojnicima u ljesovima razgovorom koji ih ne
zanima.
Drugi pušač, ispuhnuvši opušak iz dugačke osušene muštikle od trske, pogleda u njega
prema svjetlu i zanjiše glavom. Opet je bilo tiho - ništa od današnjeg dana, samo vjetar.
“Čuješ, došao je auto, ovako ćemo raditi do ručka.”
“Ne, to nije naš, to je lagani auto.”
Iz automobila je izašao poznati im starješina, iza njega žena u rupcu i pošli su prema
željeznoj ogradi, gdje su se prošloga tjedna obavljale sahrane, a zatim prestale zbog
pomanjkanja prostora. “Sahranjuju snagu, a nitko je ne prati”, rekao je jedan.
“U mirno vrijeme tu znaš kako je - jedan lijes, a za njim možda stotina ljudi nosi cvijeće.”
“Plaču i za takvima.” Borac debelim ovalnim noktom, okovanim radom kao šljunak
morem, delikatno pokuca po dasci. “Samo da ne vidimo te suze... Gle, šef se sam vraća.”
Ponovo zapušiše, ovaj put sva trojica. Starješina im priđe i dobrodušno reče:
“Svi pušimo, momci, a tko će za nas raditi?”
Šutke pustiše tri oblaka dima, zatim jedan, vlasnik kresiva, reče: “Samo odeš zapaliti i
znaš da kamion već dolazi, evo, poznajem ga po motoru.”

102
 33.

Ljudmila Nikolaevna došla je do grobljanskoga humka te pročitala na furnirskoj daščici

ime svojega sina i njegovo vojničko zvanje.
Jasno je osjetila da joj se kosa pod rupcem stala kostriješiti, kao da je prebiru hladni prsti.
Pored nje, nadesno i nalijevo pa sve do ograde, pružali su se isti takvi sivi humci, bez
trave, bez cvijeća, s istom drvenom ravnom stabljikom koja strši iz grobljanske zemlje. Na
koncu te stabljike stajao je furnir s nečijim imenom. Furnira je bilo puno i
njihova jednoličnost i gustoća podsjećale su na stroj klasova koji gusto izbijaju na polju...
I evo, napokon je našla Tolju. Puno puta nastojala je pogoditi što čini i na što misli - spava
li njezin maleni, naslonjen na zid rova, ide li po cesti, pije li čaj držeći u jednoj ruci čašu, a u
drugoj komadić šećera, trči li po polju pod vatrom... Htjela bi biti pored njega, bila mu je
potrebna - dolila bi čaja u čašu i rekla “Pojedi još kruha”... Izula bi ga i natrljala mu nagnječene
noge, omotala mu šal oko vrata... I svaki bi put nestao i ne bi ga mogla naći, i evo, sad je našla
Tolju, ali mu sada više nije bila potrebna.
Dalje su se vidjeli grobovi s predrevolucijskim granitnim križevima. Grobljanski kameni
stajali su kao gomila staraca koji nikome nisu potrebni i nitko ih ne prepoznaje - jedni su se
svalili na bok, drugi su se bespomoćno naslanjali na stabla.
Nebo se doimalo kao da su iz njega iscijedili zrak, pa je nad glavom stajala praznina, suhi
prah, a bezvučni moćni usisavač koji je izvukao zrak iz neba i dalje je radio, radio, pa za
Ljudmilu više nije bilo ni neba, nije više bilo ni vjere niti nade - u ogromnoj praznini bez zraka
ostao je samo zemljani humak u sivim smrznutim grudicama.
Sve živo - mati, Nadja, Viktorove oči, vojni izvještaji - sve je prestajalo živjeti.
Živo je postajalo neživo. Živ je na cijelom svijetu bio samo Tolja. Ali kakva je tišina stajala
uokolo. Zna li on zašto je došla...
Ljudmila se spustila na koljena, lagano, da ne uznemiri sina, popravila daščicu s njegovim
imenom, uvijek se ljutio kada bi popravljala kragnu njegove jakne prateči ga na nastavu.
“Evo, došla sam, a ti si sigurno mislio da mama ne dolazi...”
Progovorila je ispod glasa bojeći se da je ne čuju ljudi iza grobljanske ograde.
Po cesti su jurili kamioni, tamna granitna mećava kružila je dimeći se po asfaltu,
kovrčajući se i uvijajući... Lupajući vojničkim čizmama, išle su mljekarice s kantama, ljudi s
vrećama, trčali su školarci u kaputićima i zimskim vojničkim kapama.
Ali dan pun pokreta činio joj se kao maglovito priviđenje.
Kakva tišina.
Razgovarala je sa sinom, spominjala detalje njegova proteklog života i one uspomene
koje su postojale samo u njezinoj svijesti ispunile su prostor dječjim glasom, suzama,
šuštanjem slikovnica, kuckanjem žličice o rub bijelog tanjura, zujanjem ručno
rađenih radioprijamnika, škripom skija, škripom vesala na čamcu na ladanjskim jezercima,
šuštanjem papirića od bombona, bljeskanjem dječačkog lica, leđa i prsa.
Njegove suze ogorčenja, njegovi dobri i loši postupci, oživljeni njezinim očajem, postojali
su, ispupčeni, opipljivi.

103
 Nisu je obuzele uspomene o proteklome, već uzbuđenje stvarnoga života.
Čemu čitati cijelu noć na tom užasnom svjetlu, što je to da u takvim mladim godinama
valja nositi naočale...
I evo, on leži u laganoj pamučnoj košulji, bos, jer pokrivač nisu dali, zemlja je posve
smrznuta, i noću je jaki mraz.
Odjedanput Ljudmili izbije krv na nos. Rubac je postao težak, sav natopljen. Zavrti joj se
u glavi, u očima se pomuti, i na trenutak joj se učini da gubi svijest. Zažmirila je, a kada je
otvorila oči, svijet oživljen njezinom patnjom posve je nestao, samo siva prašina koju diže
vjetar kruži nad grobovima; čas jedan, a čas drugi grob počinje se dimiti. Živa voda, što je
jurnula povrh leda i iznijela iz tame Tolju, pobjegla je, nestala, i ponovo se pokrenuo onaj
svijet koji je na trenutak, zbacivši okove, sam htio postati realnošću, svijet koji je stvorio
majčin očaj. Njezin je očaj, poput Boga, podignuo poručnika iz groba i ispunio prazninu novim
zvijezdama.
U tim proteklim minutama on je jedini živio na svijetu i tek zahvaljujući njemu bilo je sve
ostalo.
Ali moćna sila majke nije izdržala ogromnu ljudsku masu, mora, putove, zemlju, gradove,
u podčinjenosti pred mrtvim Toljom.
Ona prinese rubac očima, oči su bile suhe, a rubac mokar od krvi. Osjetila je da joj je lice
zamazano ljepljivom krvi i sjedila je pogurena, smirivši se, nevoljno čineći malene prve
korake u spoznaji da Tolje nema.
Ljude u bolnici zapanjivali su njezin spokoj i njezina pitanja. Oni nisu shvaćali da sama
ne može osjetiti ono što je njima bilo očito - Toljinu odsutnost među živima. Njezin osjećaj
prema sinu bio je tako jak da uopće nije mogla podijeliti taj osjećaj moći onoga što se dogodilo
- on je nastavljao živjeti. Bila je izvan sebe, a to nitko nije vidio, što je napokon našla Tolju.
Kao mačka kad nađe svog mrtvog mačića, raduje se i oblizuje ga.
Duge muke prolazi duša dok godinama, ponekad desetljećima, kamen po kamen, sporo
podiže svoj grobljanski hum, polako dolazi k osjećanju vječnoga gubitka, smiruje se pred
snagom onoga što se dogodilo.
Završivši rad, otišli su borci Radničkog bataljona, sunce se spremalo zaći, pa su se sjene
od grobljanskih pločica izdužile. Ljudmila je ostala sama. Pomislila je da o Toljinoj smrti valja
javiti rođacima, ocu u logor. Obvezno ocu, rođenom ocu. Što je on mislio prije operacije? Kako
su ga hranili, žličicom? Je li spavao barem malo na boku, na leđima? On voli vodu s limunom
i šećerom. Kako leži sada, je li mu glava obrijana?
Mora biti da je od neizdržive duševne boli sve uokolo postajalo sve tamnije. Porazila ju
je misao o vječnosti njezine žalosti. Umrijet će Viktor, umrijet će unuci njezine kćeri, a ona će
sve žaliti.
I kada je tuga postala tako nepodnošljiva da joj srce nije moglo izdržati, ponovno se
podigla granica između realnosti i svijeta koji živi u Ljudmilinoj duši, i vječnost je ustuknula
pred ljubavlju. Zašto je, pomisli, potrebno javiti rođenom ocu o Toljinoj smrti, te Viktoru,
svim bližnjima, kad još ništa nije sigurno. Bolje je pričekati, možda će sve biti posve drukčije.
I onda prošapta:
“Nikome ne govori, još se ništa ne zna, sve će još biti dobro.”

104
 Ljudmila pokri rubom kaputa Toljine noge. Skinula je maramu s glave i pokrila sinova
ramena.
“Gospode, ne može se tako, zašto ti nisu dali pokrivač? Bar noge bolje pokrij.”
Izgubila se, u polusnu je nastavila razgovarati sa sinom, korila ga zato što su mu pisma
bila tako kratka. Budila se, popravljala na njemu rubac koji je ponio vjetar.
Kako je dobro što su sami, i nitko im ne smeta. Njega nitko nije volio. Svi su govorili da
nije lijep - da ima napuhnute debele usne, da se čudno ponaša, da je besmisleno plah,
uvredljiv. Ni nju nitko nije volio, svi su bližnji vidjeli samo njezine mane... Moj jadni dječak,
plahi, nespretni, dobri sinčić... On ju je jedini volio, i sada noću na groblju sam je s njom,
nikada je neće ostaviti. I kada bude starica koja nikome nije potrebna, on će je voljeti... Kako
je samo nepripremljen za život. Nikada ništa neće zamoliti, stidljiv, smiješan; učiteljica kaže
da je u školi postao predmetom sprdnje - izazivaju ga, razbješnjuju, i onda plače kao malac.
Tolja, Tolja, ne ostavljaj me samu.
A zatim je došao dan - crvena ledena zora razgorjela se nad volškom stepom. S hukom je
prošao kamion po cesti.
Bezumlje je prošlo. Sjedila je pored sinovljeva groba. Toljino tijelo zasuto je zemljom.
Njega nema.
Vidjela je svoje blatne prste, maramu koja se valja po zemlji, noge su joj otekle, osjećala
je da joj je lice zamrljano. U grlu ju je peklo.
Bilo joj je svejedno. Da joj netko kaže da je rat završio, da joj je umrla kći, da joj daju čašu
vrelog mlijeka, komadić toploga kruha, ne bi se pomaknula, ne bi pružila ruke. Sjedila je bez
nemira, bez misli. Sve joj je bilo svejedno, nevažno, samo joj je neka ravna muka stiskala srce,
pritiskala joj sljepoočnice. Ljudi iz bolnice, liječnik u bijelom ogrtaču, nešto su govorili o Tolji,
vidjela je kako zijevaju, ali nije čula njihove riječi. Na zemlji je ležalo pismo koje je ispalo iz
džepa kaputa, ono što je dobila u bolnici, i nije ga mogla podignuti, stresti s njega prašinu.
Nije bilo misli o tome kako je Tolja kao dvogodišnjak teturajući išao ukoso, strpljivo i uporno,
ukorak za kovačem, za zrikavcem koji skače s mjesta na mjesto, i o tome da nije pitala sestru
kako je ležao ujutro prije operacije, posljednjeg dana svojega života - na boku ili na leđima.
Vidjela je dnevno svjetlo. Nije ga mogla ne vidjeti.
Odjednom se sjetila: Tolji su bile tri godine, uvečer su pili čaj uz slatku pitu i on je upitao:
“Mama, zašto je tamno, pa danas je rođendan?”
Vidjela je grane drveća, polirani grobljanski kamen koji blješti na suncu, daščicu sa
sinovljevim imenom - “Šapošn” bilo je napisano krupno, a “ikov” se prilijepilo sitno, slovo po
slovo. Nije mislila, nije imala volje. Ničega više nije imala.
Podigla se, podigla pismo, stresla ukočenim rukama grudicu zemlje s kaputa, očistila ga,
protrljala cipele, dugo otresala rubac dok ponovo nije pobijelio. Stavila je rubac na glavu,
njegovim rubom skinula prašinu s obrva, istrljala krvave usne i podbradak. Pošla je prema
kapiji, ne osvrćući se, ni sporo ni brzo.

105
 34.

Po povratku u Kazan Ljudmila Nikolaevna počela je mršavjeti i stala sličiti svojim

mladenačkim fotografijama iz studentskog doba. Dobivala je namirnice sa skladišta i
pripremala ručak, grijala peći, prala pod i rublje. Činilo joj se da su jesenski dani vrlo dugi i
da nema čime ispuniti njihovu prazninu. Na dan povratka iz Saratova ispričala je svojima o
putu, o tome da je mislila o svojoj krivnji pred bliskim ljudima, ispričala o svom dolasku u
bolnicu, otvorila paket s krvavom sinovljevom odorom, izbušenom gelerima.
Dok je pripovijedala, Aleksandra Vladimirovna teško je disala, Nadja je plakala, a Viktoru
Pavloviču drhtale su ruke, nije mogao uzeti sa stola čašu čaja. Marija Ivanovna, koja je
dotrčala da je posjeti, poblijedjela je, usta su joj bila poluotvorena i u očima joj se pojavio
mučenički izraz. Samo je Ljudmila govorila mirno, gledajući jarkim, širom otvorenim plavim
očima.
Više se nije ni s kim prepirala, a cijeli je život bila velika svađalica; ako je ranije trebalo
nekome reći kako da dođe do kolodvora, Ljudmila bi, uzrujavajući se i ljuteći, počinjala
dokazivati da treba ići drugim ulicama i drugim trolejbusima.
Jedanput je Viktor Pavlovič upita:
“Ljudmila, a s kim ti to noću razgovaraš?”
Rekla je:
“Ne znam, može biti da ti se učinilo.”
Više je nije pitao, ali je ispričao Aleksandri Vladimirovnoj da gotovo svaku noć Ljudmila
otvara kufere, prostire pokrivač na otomančić koji stoji u kutu te zabrinuto i tiho govori
naglas.
“Imam osjećaj kao da je ona danju sa mnom, Nadjom, s vama, u snu, a tek noću je njezin
oživljeni glas onakav kao prije rata”, rekao je Viktor. “Čini mi se da je bolesna, da postaje drugi
čovjek.” “Ne znam”, reče Aleksandra Vladimirovna. “Svi mi trpimo nevolju. Svi jednako i svaki
na svoj način.”
Njihov razgovor prekinuše udarci o vrata. Viktor Pavlovič ustade, ali je Ljudmila
Nikolaevna kriknula iz kuhinje: “Ja ču otvoriti.” Nije bilo jasno u čemu je stvar, ali domaći su
zapazili da nakon povratka iz Saratova Ljudmila nekoliko puta na dan provjerava ima li pisma
u poštanskom sandučiću. Kada netko pokuca, brzo pojuri k vratima.
I sada se, slušajući njezine ubrzane, gotovo trčeće korake, Aleksandra Vladimirovna i
Viktor Pavlovič pogledaše.
Zatim su čuli razdraženi glas Ljudmile Nikolaevne:
“Ne, nemamo danas ništa i ne dolazite tako često, prekjučer sam vam dala pola kile
kruha.”

106
 35.

Poručnika Viktorova pozvali su u štab k majoru Zakabluki, zapovjedniku lovačko-

letačkog puka, koji je stajao u pričuvi. Dežurni u štabu poručnik Velikanov reče da je major
odletio na U-2 u štab Zračne armije u rajon Kalinjina i da će se vratiti uvečer. Na upit zašto ga
se poziva Velikanov je namignuo i rekao da je stvar možda povezana s pijankom i skandalom
u blagovaonici.
Viktorov je pogledao iza zavjese napravljene od cerade i variranog pokrivača prikvačena
za plašt, a otuda je odjekivalo kucanje pisaćeg stroja. Voditelj ureda Vokolski, ugledavši
Viktorova, preduhitri njegovo pitanje i reče:
“Nema, nema pisma, druže poručniče.”
Honorarna daktilografkinja Lenočka osvrnula se na poručnika, pogledala u trofejno
zrcalo sa srušenoga njemačkog zrakoplova, dar pokojnog lovca Demidova, popravila kapu,
pomaknula ravnalo koje je ležalo na izvještaju koji je prepisivala te ponovno udarila po
tipkama stroja.
Taj dugoliki poručnik, koji je postavljao voditelju jedno te isto žalosno pitanje, žalostio je
Lenočku.
Viktorov, idući natrag na aerodrom, skrenu u stranu na rub šume.
Već je cijeli mjesec kako je puk povučen iz bitaka radi popune materijalnog stanja i
primitka u zamjenu ljetnog sastava umjesto onoga što je ispao iz stroja.
Prije mjesec dana taj se sjeverni kraj Viktorovu odjednom učinio posve nepoznatim.
Život šume - mlade rijeke koja gipko hita između oštrih humova, miris stelje, gljiva, njihanje
stabala - uznemirivao ga je i danju i noću.
Za vrijeme leta činilo se da zemaljski mirisi dosežu do kabine lovca. Ta šuma i jezera
disali su životom drevne Rusije o kojoj je Viktorov čitao prije rata. Ovdje među jezerima i
šumama ležali su starinski putovi, od te šume ravnih stabala gradile su se zgrade i crkve te
tesali jarboli za brodove. Davnina se zamislila i utihnula još u onim vremenima kada je ovuda
trčao sivi vuk i plakala Aljonuška na obali kojom je Viktorov sada išao u blagovaonicu
vojne trgovine. Činilo mu se da je ta davnina koja nestaje nekako naivna, jednostavna, mlada
i da su ne samo djevojke koje žive u kolibama nego i sjedobradi trgovci, đakoni i patrijarsi po
tisuću godina mlađi od prepametnih momaka-letača iz svijeta brzih strojeva, automatskih
strojnica, dizela, kina i radija, koji su stigli u te šume sa zrakoplovnim pukom majora
Zakabluke. Znak te nestale mladosti bila je Volga, brza, mršava među šarenim oštrim
obalama, u zelenilu šuma, u plavim i crvenim cvjetnim uzorcima... Koliko njih, poručnika,
vodnika, pa i samo momaka bez čina, ide po vojnoj cesti. Puše dopušteni im broj cigareta,
zvone bijelom žlicom u limenoj porciji, kartaju u vagonu, u gradu se lakome na sladoled na
štapiću, piju kašljući svoj maleni udio od deci votke, pišu dopušteni broj pisama, deru se u
poljski telefon, gađaju, netko iz malokalibarske puščice, netko grune iz krupnoga kalibra, a
netko vikne kad stisne akcelererator u tenku tridesetčetvorci...
Zemlja je škripala pod čizmom i pružala se kao stari madrac - to je ležalo lišće, odozgo
lagano, krhko, odijeljeno jedno od drugoga i u smrti, a pod njima već unatrag suhe godine,

107
sjedinjene u jednu krhku slivenu smeđu masu - pepeo od onog života koji razvaljuje pupove,
huči u oluji, blista na suncu nakon kiša. Sagnjila, gotovo bestežinska stelja osipa se pod
nogama. Tiho svjetlo stiže do šumske zemlje pokrivene krošnjastim abažurom. Zrak u
šumi bio je zasićen, gust; to je posebno osjećao letač-lovac koji se naviknuo na zračne vihore.
Zagrijano znojno drvo mirisalo je vlažnom svježinom drvenine. Ali miris umrlog drveća i
stelje zaboravljao je miris žive šume. Ondje gdje su stajale jele u oktavu se urezala visoka
terpentinska nota. Jasika je mirisala slatkasto, a gorko je mirisala joha. Šuma je živjela
odijeljeno od ostalog svijeta, i Viktorovu se činilo da ulazi u kuću, u zgradu gdje uopće nije
onako kao na ulici. I mirisi i svjetlo kroza spuštene zavjese, čak i zvuci, drukčije odjekuju u
tim zidovima, i dok ne izađeš iz šume, stalno se osjećaš drukčije, kao među nepoznatim
ljudima. Gotovo s dna gledaš kroz visoki debeli sloj šumskog zraka, trepere listovi i čini ti se
da je krckava paučina, koja se hvata za zelenu zvjezdicu na kapi, vodeno bilje obješeno
između površine i dna bazena. Čini se kao da brze debeloglave muhe i mlitavi roj mušica kao
i tetrijebi koji se kokošje deru između grana, miču perajama i nikako se ne mogu izdignuti
iznad šume, kao što se ne mogu izdignuti ribe iznad površine vode; a ako svraka prhne nad
vrškom jasike, onda će taj čas ponovo zaroniti između grana - riba na trenutak bljesne bijelim
bokom na suncu i opet pljusne u vodu, i nekako se čudno doima mahovina u kapljama rose,
plavima, zelenima, koje gasnu u sumraku šumskog dna.
Dobro je iz te tihe polutame odjednom izaći na svijetlu poljanu. Sve odjednom izgleda
drukčije, i topla zemlja, i miris borovice zgrijane suncem, i pokretnost zraka, i veliki zvončići
poniknuli i izliveni od ljubičaste kovine, i cvijeće divljega karanfila na ljepljivim smolastim
peteljkama. U duši postaje bezbrižno i poljana je kao sretni dan u bijednom životu. Čini se da
žuti leptiri, crno-sive uglačane bube, mravi koji šušte u travi više ne brbljaju svaki o sebi, nego
svi skupa rade jedan zajednički posao. Dotakne lice brezova grana posuta sitnim listićima;
skakavac poskoči, pogodi čovjeka kao stablo, uhvati se za njegov remen, ne žureći se ispružiti
zelena ticala, sjedi s okruglim kožnim očima, s izlivenom ovčjom njuškom. Zakašnjelo cvijeće
šumske jagode, dugmeta i pređa pojasnog remena ugrijani od sunca. Vjerojatno nad tom
poljanom nikada nisu proletjeli ni JU-88 ni noćni Heinkel.

108
 36.

Često se noću sjećao mjeseci koje je proveo u staljingradskoj bolnici. Nije se sjećao
košulje mokre od znoja, slane vode koja je izazivala mučninu, nije se sjećao teškoga zadaha
koji ga je mučio. Ti bolnički dani činili su mu se kao sreća. Ovdje u šumi slušajući huku drveća
razmišljao je: “Zar sam doista čuo njezine korake?” Je li se to doista dogodilo? Ona ga je grlila,
gladila njegove kose, plakala, a on je ljubio njezine mokre slane oči.
Ponekad je Viktorov razmišljao kako će se na Jaku dokopati Staljingrada, za tek nekoliko
sati, u Rjazanu se može natovariti, zatim stići do Engelsa, ondje ima poznatog momka koji
radi kao odgovorni dežurni. No, neka onda strijeljaju.
Sjećao se priče koju je pročitao u staroj knjizi. Braća, bogataši Seremetjevi, feldmaršalovi
sinovi, udali su svoju šesnaestogodišnju sestru za kneza Dolgorukova, djevojčica ga jevaljda
prije svadbe vidjela samo jednom. Braća su dala nevjesti velik miraz, darovano srebro
zauzelo je tri sobe. A dva dana nakon svadbe ubijen je Petar II. Odmah su Dolgorukova,
njegova pomoćnika, uhvatili, poslali na sjever i zatvorili u drvenu kulu. Mlada žena nije
poslušala nagovore - da se taj brak može raskinuti jer je djevojčica proživjela s njim samo dva
dana. Krenula je za mužem i nastanila se u šumskom gluhom kraju, u drvenoj kolibi. Svaki
dan tijekom deset godina dolazila je do kule gdje je tamnovao Dolgorukov. Jedanput je ujutro
vidjela: prozorčić na kuli otvoren, vrata nisu zatvorena. Mlada kneginja potrčala je ulicom,
padala na koljena pred svakim prolaznikom, tko god da je bio - mužik, vojnik, i molila i pitala
za muža. Ljudi su joj rekli da su Dolgorukova odvezli u Njižni Novgorod. Puno je prepatila na
teškom pješačkom putu. A u Njižnom Novgorodu doznala je da je Dolgorukov raščetvoren.
Tada je Dolgorukova odlučila poći u manastir, izabrala je Kijev. Na dan striženja dugo je
hodala obalom Dnjepra, ali nije Dolgorukova žalila za slobodom, morala je prihvaćajući
monaštvo skinuti s prsta zaručnički prsten, a nije se mogla s njim rastati... Satima je hodala
obalom, a onda, kada je sunce stalo zalaziti, skinula je s prsta prsten, bacila ga u Dnjepar i
pošla prema manastirskoj kapiji. Poručniku zračnih snaga, koji je odrastao u dječjem domu,
stolaru u mehaničkoj radionici Stalgresa, cijeli život bila je u sjećanju kneginja Dolgorukova.
Hodao je šumom i činilo mu se: evo, njega nema, zakopan je, i zrakoplov koji je fric zapalio, i
koji se nosom zabio u zemlju, zahrđao je, raspao se, obrastao travom, i po tim mjestima ide
Vera Šapošnikova - zaustavlja se, spušta po kosini prema Volgi, promatra vodu... A dvjesto
godina prije ovdje je mladenka Dolgorukova išla poljanom, prolazila kroz lan,
razmicala rukama grmove posute crvenim bobicama. I bilo mu teško i gorko, beznadno i
slatko.
Ide šumom poručničić uskih ramena u staroj jakni - koliko ih je zaboravljeno u
nezaboravno vrijeme.

109
 37.

Viktorov je još prilazeći zračnoj luci shvatio da su se zbili neki važni događaji. Automobili
i cisterne razišli su se po uzletnoj pisti, a tehničari i motoristi iz bataljona aerodromske
posluge motali su se oko zrakoplova koji su stajali pod maskirnim mrežama. Obično šutljivi
impuls uzbune kucao je jasno i usredotočeno.
“Jasno”, pomislio je Viktorov ubrzavajući korake.
I tu se sve potvrdilo. Presreo ga je poručnik Solomatin s ružičastim opeklinama na obrazu
i rekao:
“Izlazimo iz pričuve, imamo zapovijed.”
“Na bojišnicu?” upita Viktorov.
“Nego kamo, u Taškent?” otpovrnu Solomatin i krenu prema selu.
Bio je vidljivo uzrujan, upetljao se u ozbiljnu vezu s domaćicom stana i sada je očito žurio
onamo.
“Solomatin se mora dijeliti: kolibu babi, kravu sebi”, progovori pokraj Viktorova poznati
glas. To je po stazi išao poručnik Eremin, s kojim je Viktorov išao u paru.
“Kamo će s nama, Rema?” upita Viktorov.
“Možda će Sjeverozapadni krenuti u napad. Sada je došao zapovjednik divizije na R-5.
Kod mene je poznati zrakoplovac na Douglasu u štabu Zračne. Možemo ga pitati, on sve zna.”
“Čemu pitati, kazat će sami.”
Dotle je uzbuna već zahvatila ne samo štab i zrakoplovce na uzletištu nego i selo. Crnooki
mlađi poručnik Korolj, punih usana, najmlađi zrakoplovac u puku, nosio je po ulici oprano i
izglačano rublje povrh kojega su ležali košarica i zavežljaj sa suhim plodinama.
Salili su se s Koraljem zato što su ga domaćice, dvije obudovjele starice, mazile
medenjacima. Kada je odlazio na zadatke, starice su išle do aerodroma, dočekivale ga na pola
puta - jedna visoka i prava, druga povijenih leđa; on je išao među njima zlovoljan, zbunjeni
razmaženi dječak, a zrakoplovci su pričali da Korolj ide u lancu s uskličnikom i upitnikom.
Zapovjednik eskadrile Vanja Martinov izašao je u kabanici iz zgrade noseći u jednoj ruci
kuferčić, a u drugoj paradnu jaknu koju je izvadio iz kufera bojeći se da je ne zgužva. Riđa
domaćinova kći bez marame, sa zavojem na ruci, gledala je za njim takvim pogledom da uopće
nije trebalo opisivati što je to među njima.
Hromi dječak raportirao je Viktorovu da su politički rukovodilac Golub i poručnik Vanja
Skotnoj, s kojim je stanovao, otišli sa stvarima.
Viktorov se preselio u taj stan prije nekoliko dana, a dotad je živio s Golubom kod loše
gazdarice, žene visoka ispupčena čela i izbuljenih žutih očiju. Pogledavši u te oči, čovjek bi
gubio svaku volju.
Da se oslobodi stanara, puštala je u kolibu dim, a jedanput im je nasula pepela u čaj. Golub
je nagovarao Viktorova da se o toj domaćici napiše dopis komesaru puka, ali Viktorov nije
htio pisati raporte.

110
 “Neka je kolera udavi”, složio se Golub i dodao riječi koje je još kao dječak čuo od majke:
“Što na našu obalu pristane - ako nije govno, bakalar je.”
Prebacili su se u novi stan, koji im se učinio rajem. Ali gle, u raju su kratko boravili.
Uskoro je i Viktorov s vrećom stvari i kupovnim kuferom prošao pored visokih, gotovo
dvokatnih sivih koliba, a hromi dječak skakao je pored njega ciljajući kokoši i zrakoplove koji
su kružili nad šumom trofejnom kuburom koju mu je Viktorov darovao. Prošao je pored
kolibe iz koje ga je Evdokija Mihejevna izgonila dimljenjem i iza mutnog stakla ugledao
njezino nepomično lice. Nitko nije razgovarao s njom kada bi stala da odahne noseći s bunara
dva drvena vjedra. Nije imala ni kravu, ni ovce, niti laste pod krovom. Golub se raspitivao o
njoj trudeći se otkriti njezin kulački rodoslov, ali se pokazalo da je iz siromaške obitelji.
Žene su pričale da se nakon muževljeve smrti doslovce izgubila: pošla je u hladno jesensko
vrijeme na jezero i presjedila u njemu cijeli dan. Ljudi su je silom izvukli otuda. Ali žene su
pričale da ni prije njegove smrti, a ni prije udaje, nije bila govorljiva.
Evo, ide Viktorov po ulici šumskoga sela i za nekoliko sati zauvijek će odletjeti otuda, i
sve to - bučna šuma, selo gdje losovi dolaze do ograde, paprat, žuti curci smole i kukavice,
prestat će za njega postojati. Nestat će starci, djevojčice, razgovori o tome kako su provodili
kolektivizaciju, priče o medvjedima koji babama otimaju košare s malinama, o dječacima koji
golom petom gaze zmijske glavice... Nestat će to selo, za njega čudno i neobično, posve
okrenuto šumi kao što je tvornici bilo okrenuto radničko selo u kojem se rodio i odrastao.
A onda će lovac prizemljiti, i u trenutku će se pokazati novi aerodrom, seosko ili
tvorničko naselje sa svojim staricama, djevojčicama, sa svojim suzama i šalama, mačkama s
nosovima golim od ožiljaka, sa svojim pričama o prošlosti, o istoj kolektivizaciji, sa svojim
dobrim i lošim gazdaricama u stanu.
I ljepotan Solomatin, na novom položaju, u slobodno će vrijeme odjenuti jaknu, proći
ulicom, pjevati uz gitaru i zaluditi djevojku.
Zapovjednik puka major Zakabluka, s brončanim licem i obrijanom bijelom lubanjom,
zvoneći s pet medalja Crvene zastave, promećući se na krivim nogama, pročitao je
zrakoplovcima zapovijed o izlasku iz pričuve i rekao da se zapovijeda noćenje u bunkerima
te da će se raspored sljedovanja objaviti prije polijetanja, na uzletištu.
Zatim je rekao da zapovjedništvo zabranjuje udaljavanje od aerodromskih bunkera i da
se s prekršiteljima neće šaliti.
“Da ne zaspimo u zraku, nego da se dobro ispavamo pred let”, objasni on na
ukrajinskome.
Riječ je uzeo komesar puka Berman, kojega nisu voljeli zbog uznositosti premda je znao
pametno i lijepo govoriti o detaljima zrakoplovnog posla. Posebno su se loše počeli odnositi
prema Bermanu nakon slučaja sa zrakoplovcem Muhinom. Muhin se upleo u ljubavnu priču
s lijepom vezisticom Lidom Vojnovom.
Njihova se romansa svima sviđala - ako je bilo slobodna časa, sastajali su se, odlazili
prošetati do rijeke i uvijek hodali držeći se za ruke. Nisu im se uopće smijali, kad je i tako sve
bilo jasno u njihovim odnosima.
I odjednom krenu glasina, i to od same Lide, koja je to ispričala prijateljici, a od
prijateljice se raširilo u cijelom puku - za vrijeme redovite šetnje Muhin je silovao Vojnovu
prijeteći joj vatrenim oružjem.

111
 Kad je Berman doznao za taj slučaj, razbjesnio se i pokazao toliko energije da je za
desetak dana Muhin dospio pred sud i osuđen na strijeljanje.
Pred izvršenje kazne u puk je doletio član Vojnog vijeća Zračne armije general-major
zrakoplovstva Aleksejev i stao utvrđivati okolnosti Muhinova zločina. Lida je generala
potpuno zbunila pavši pred njim na koljena i moleći ga da se uvjeri kako je cijeli slučaj protiv
Muhina ružna laž. Ona mu je ispričala cijelu priču - ležala je s Muhinom na šumskoj poljani,
ljubili su se, a zatim je ona zaspala, a Muhin joj je, želeći se našaliti, neprimjetno gurnuo
između koljena pištolj i opalio u zemlju. Ona se probudila, kriknula, a Muhin ju je ponovo
počeo ljubiti, i već u prepričavanju, koje je krenulo od prijateljice kojoj je Lida sve to ispričala,
stvar je počela izgledati vrlo jezivo. Istina je u cijeloj toj priči samo jedna, i to neobično
jednostavna - njezina ljubav s Muhinom. Sve se riješilo sretno, presuda je odbačena, a Muhina
su prebacili u drugi puk.
Ali otada zrakoplovci više nisu voljeli Bermana.
Jednom je u blagovaonici Solomatin rekao da Rus ne bi tako postupio.
Neki je zrakoplovac, izgleda Molčanov, odgovorio da loših ljudi ima u svim nacijama.
“Evo, uzmi Korolja. Židov je, a s njim je dobro ići u paru. Ideš na zadatak i znaš - u repu
sjedi prijatelj kojemu vjeruješ”, reče Vanja Skotnoj.
“Ma kakav ti je Korolj Židov”, reče Solomatin. “Korolj je svoj momak - ja njemu u zraku
više vjerujem nego sebi. On je meni iznad Rževa izvukao moga Messera ispod samog repa. I
ja sam dva puta bacao nesretnog pogođenog frica zbog Borke Korolja. A znaš i sam, ja
zaboravim mati rođenu kad idem u bitku.”
“Onda, kako izlazi”, reče Viktorov, “ako je Židov, dobar je, a ti kažeš da nije Židov.”
Svi se nasmijaše, a Solomatin reče:
“Dobro, ali Muhinu nije bilo smiješno kad mu je Berman prišio strijeljanje.”
Za to vrijeme u blagovaonicu je ušao Korolj i jedan od zrakoplovaca pristojno ga je
upitao:
“Slušaj, Borja, jesi li ti Židov?”
Korolj se zbuni i odgovori:
“Da, jesam.”
“Je li to točno?”
“Posve točno.”
“Obrezan?”
“Pa da, kvragu i ti”, odgovori Korolj. Svi se ponovo nasmijaše. A kad su zrakoplovci pošli
s aerodroma u selo, Solomatin je išao pokraj Viktorova.
“Znaš li”, reče on, “uzalud si držao govor. Kad sam radio u tvornici sapuna, kod nas su bili
sami Židovi, cijela uprava; nagledao sam seja tih Samuila Abramoviča - i svi za jednog, ruka
ruku mije, vjeruj mi.”
“Kud si navalio?” slegnu ramenima Viktorov. “Što ti mene upisuješ u njihov kolegij?”
Berman je nastavio s time da se u životu letačkog sastava otvara nova era, završava život
u rezervi. Sve su to shvaćali i bez njega, ali su pomno slušali neće li mu u govoru iskrsnuti

112
naznaka ostaje li puk na Sjeverozapadnoj bojišnici i hoće li ga prebaciti samo kod Rževa ili na
zapad, ili jug.
Berman nastavi.
“I tako, prva osobina ratnog zrakoplovca jest poznavati materijale, znati ih kao za igru;
druga je ljubav prema svojemu stroju, ljubiti ga kao sestru, kao majku; treća je hrabrost, a
hrabrost čine hladni um i vrelo srce; četvrta je osjećaj drugarstva, on se razvija u cijelom
našem sovjetskom životu; peta je odlučnost u boju! Uspjeh je u zbijenosti para! Idi prati
vodećega! Pravi zrakoplovac i na zemlji uvijek razmišlja i analizira prošlu bitku, promišlja:
‘Eh, bolje bi bilo onako, eh, da nije bilo onako!’”
Zrakoplovci su s lažnim izrazom zanimanja gledali komesara i tiho razgovarali.
“Možda na eskort Douglasa, koji nose namirnice u Lenjingrad?” reče Solomatin, koji je u
Lenjingradu imao znanicu.
“Prema Moskvi?” upita Molčanov, čiji su rođaci živjeli u podmoskovskom Kuncevu.
“A možda do Staljingrada?” izvali Viktorov.
“Ah, to teško”, reče Skotnoj. Njemu je bilo svejedno kamo će baciti puk - svi njegovi rođaci
bili su u okupiranoj Ukrajini.
“A ti, Borja, kamo letiš?” upita Solomatin. “U svoju židovsku prijestolnicu Berdičev?”
Odjednom Koraljeve tamne oči posve potamnješe od bijesa te glasno prostački opsova.
“Mlađi poručniče Koralj”, viknu komesar.
“Razumijem, druže bojni komesare...”
“Tišina...”
Koralj više nije govorio.
Major Zakabluka slovio je kao poznati poznavatelj i ljubitelj prostota, i zato što je
zrakoplovac psovao u nazočnosti višeg oficira, ne bi pokretao slučaj. I sam je svako jutro vikao
svome posilnome “Mazjukine - tvoga ti Boga i vjere...” - i posve mirno završavao: “...dodaj mi
ručnik.”
No znajući nezgodnu komesarovu narav, zapovjednik puka nije se usudio odmah
amnestirati Koralja. Berman bi u izvještaju napisao kako je Zakabluka diskreditirao političko
vodstvo pred letačkim sastavom. Berman je već pisao političkom odjelu da je Zakabluka u
pričuvi uveo osobno domaćinstvo, pio votku s upravom štaba i spleo se s veterinarskom
tehničarkom Ženjom Bondarevom iz mjesnoga žiteljstva.
Zato je zapovjednik puka počeo izdaleka. Prvo je strašno i hripajući povikao:
“Kako to stojite, mlađi poručnice Korolj? Dva koraka naprijed. Kakav je to bezobrazluk?”
Zatim je razvio stvar.
“Politički rukovodioče Golub, izvijestite komesara zašto je Korolj narušio disciplinu.”
“Dopustite da izvijestim, druže majore, da je opsovao Solomatina, a zašto, ja ne znam,
nisam čuo.”
“Stariji poručniče Solomatine!”
“Izvolite, druže majore!”
“Izvijestite. Ne meni! Bojnom komesaru!”

113
 “Referirajte”, kimnu Berman ne gledajući Solomatina. On osjeti da zapovjednik puka ide
nekom svojom linijom. Znao je za Zakablukinu neobičnu lukavost i na zemlji i u zraku - gore
on umije brže od svih otkriti protivnički cilj i taktiku te ga nadmudriti. A na zemlji je znao da
je snaga uprave u slabostima, a slabost podčinjenih u njihovoj snazi. I znao je kako se treba
okrenuti i učiniti prostakom ili se lagodno ceriti nekoj dosjetki koju izvali glupan. A znao je
držati u šaci očajne zračne poručnike.
U pričuvi je Zakabluka pokazao sklonost prema seoskom gospodarstvu sa stokom i
pticama. Bavio se i uzgojem plodina; pravio je sok od malina, solio i sušio gljive. Njegovi su
ručkovi bili slavni, a zapovjednici mnogih pukova voljeli su u slobodno vrijeme priskočiti mu
na U-2, popiti i blagovati. Ali major nije priznavao isprazno gostoprimstvo.
Berman je znao za još jednu majorovu osobinu, koja je posebno otežavala odnose s njim.
Naime promućurni, oprezni i lukavi Zakabluka bio je istodobno gotovo lud čovjek, koji ide
naprijed energično, ne žaleći života.
“Svađati se s upravom isto je što i pišati uz vjetar”, rekao je Bermanu, i odjednom
poduzimao ludi potez na svoju štetu, a komesar se samo čudio.
Kada bi se dogodilo da obojica budu dobro raspoložena, razgovarali bi i namigivali jedan
drugome, lupkali se po leđima ili čak po trbuhu.
“O, lukav je momak naš komesar”, govorio je Zakabluka.
“O, jak je naš herojski major”, govorio je Berman.
Zakabluka nije volio komesara zbog skliskosti i radišnosti s kojima je u izvještaju
ispisivao svaku neopreznu riječ. Ismijavao je Bermanovu slabost prema dobrim curama,
njegovu ljubav prema kuhanoj kokoši, “Dajte mi batačić”, i ravnodušnost prema
votki, osuđivao je njegovu nezainteresiranost za životne prilike drugih ljudi i vještinu da sebi
osigura osnovne životne uvjete. Cijenio je Bermanov um i spremnost da uđe u sukob s
upravom zbog koristi stvari, njegovu hrabrost - kao da ponekad ni sam Berman ne
shvaća kako lako može izgubiti život.
I evo, ta dva čovjeka, usred priprema da izvedu zračni puk na vatrenu liniju, iskosa
gledaju jedan drugoga slušajući što iznosi poručnik Solomatin.
“Moram otvoreno reći, druže bojni komesare, da je mojom krivnjom Korolj prekršio
disciplinu. Ja sam mu se rugao, on je trpio, a onda se napokon upleo.”
“Što ste mu rekli, iznesite komesaru puka”, prekinu ga Zakabluka.
“Pa tu su momci nagađali kamo će poći puk, na koju bojišnicu, a ja sam Korolju rekao: cTi
vjerojatno želiš u svoju prijestolnicu, u Berdičev?’”
Zrakoplovci su se osvrnuli na Bermana.
“Ne shvaćam, u kakav glavni grad?” reče Berman i odjednom mu, zbunjenome, sinu, svi
su to osjetili, a posebno je zapanjilo zapovjednika puka što se to dogodilo čovjeku koji je sličio
oštrici opasne britve. Ali nastavak je isto bio neobičan.
“No, čega tu uopće ima?” reče Berman. “A da ste vi, Korolju, rekli Solomatinu, koji, kako
je poznato, potječe iz sela Dorohove, Novoruski rajon, da želi ratovati nad selom Dorohove,
bi li vas morao zato lupiti po njušci? Čudna malograđanska etika, nespojiva sa statusom
komsomolca.”

114
 On je govorio riječi koje su uvijek i neizbježno nekom hipnotičkom snagom djelovale na
ljude. Svi su shvaćali da je Solomatin htio uvrijediti i uvrijedio je Korolja, a Berman je uvjereno
objašnjavao zrakoplovcima da se Korolj nije riješio nacionalističkih predrasuda i da je
njegovo ponašanje zanemarivanje prijateljstva naroda. Tako Korolj ne bi smio zaboraviti da
se upravo fašisti služe nacionalističkim predrasudama, da računaju na njih.
Sve što je govorio Berman bilo je samo po sebi pravedno i točno. Revolucija i demokracija
rađale su ideje o kojima je on govorio trenutačno uzbuđenim glasom. Ali se Bermanova
snaga u tim trenucima svodila na to da nije služio ideji, nego je ona služila njegovu današnjem
lošem cilju.
“Vidite, drugovi”, rekao je komesar, “ondje gdje nema idejne jasnosti nema ni discipline.
To objašnjava i današnji Koroljev postupak.”
On razmisli i doda:
“Bezobrazni Koroljev postupak, bezobrazno nesovjetsko Koraljevo ponašanje.”
Tu se više, naravno, Zakabluka nije mogao umiješati, čim je komesar povezao Koroljev
postupak s političkim pitanjem, u djelovanje političkih tijela.
“Evo kakva je stvar”, reče da pojača dojam svojih riječi i onda završi. “Odgovornost za taj
bezobrazluk pada na neposrednoga krivca, ali ona pada i na mene, koji nisam znao pomoći
pilotu Koralju da prevlada ono zaostalo odvratno i nacionalističko. Pitanje je ozbiljnije nego
što mi se učinilo na početku, zato ga neću kazniti zbog kršenja discipline, nego uzimam na se
preodgoj mlađeg poručnika Korolja.”
Svi se zanjihaše, udobnije se namještajući, osjetiše da je prošlo, nešto je bilo u njegovu
pogledu, a navečer je Solomatin rekao Viktorovu:
“Jedan za drugoga. Da si ti ili Vanja Skotnoj upao u takav slučaj, pokrenuo bi, budi
uvjeren, kaznenu odredbu.”

115
 38.

Uvečer u bunkeru zrakoplovci nisu spavali, pušili su ležeći na pričnama i razgovarali.

Skotnoj je za večeru popio oproštajne decilitre i zapjevao:

Avion pikira i kruži,

grmi i leti zemlja,
ne plači, rođena,
ne ruži, zaboravi me željna.

Velikanov nije uopće izdržao, izbrbljao se, i svi su doznali da se puk prebacuje do
Staljingrada.
Mjesec se dignuo nad šumom, i nemirna mrlja zasvijetlila je između drveća. Selo,
smješteno dva kilometra od uzletišta, ležalo je kao u pepelu, tamno i utihnulo. Zrakoplovci,
koji su sjedili kraj ulaza u bunker, razgledali su divni svijet zemaljskih orijentira. Viktorov je
promatrao laganu mjesečevu sjenu od krila i repova Jakova, tiho prateći pjevače.

Izvući će nas ispod stroja

i na ruke nas podignut,
jastrebovi će, mila moja,
ispratit nas na zadnji put.

A oni što su ležali na daskama razgovarali su. Nisu se vidjeli u polumraku, ali su dobro
znali jedan drugog po glasu te su ne navodeći imena odgovarali i pitali.
“Dimidov je sam tražio zadatak, bez zraka bi smršavio.” “Sjećaš se kod Rževa kada smo
pratili ‘petljakovce’, osam Messerschmitta na njega navališe, a on je prihvatio bitku, držao se
u zraku sedamnaest minuta.”
“Da, pametna je stvar promijeniti lovca za Junkersa.”
“Ide, plovi zrakom i pjeva. Ja se svaki dan sjetim njegove pjesme. Pjevao je i Vertinskoga.”
“Razvijen, Moskovljanin!”
“Da, taj ni u zraku ne pušta. Uvijek je pratio zaostaloga.”
“Ti ga nisi dobro ni poznavao.”
“Upoznao sam ga. Partnera prepoznaš po letu stroja. Pokazao mi se.”
Skotnoj je završio strofu pjesme i svi su utihnuli očekujući da ponovo zapjeva. Ali Skotnoj
nije nastavio.
Ponovio je poznatu poslovicu s uzletišta, koja je uspoređivala život zrakoplovca lovca s
kratkom dječjom košuljicom.

116
 Započeli su s Nijemcima.
“Njega odmah prepoznaš, kako je jak, uporan, kako lovi nevješte, pljuje otpozadi, štiti
zaostaloga.”
“A njihovi parovi uglavnom nisu tako čvrsti.”
“Ma nemoj reći.”
“Fric će se u ranjenika zabiti zubima, a od aktivnoga bježi.” “Jedan na jedan, neka ima i
dupla jaja, ja ću ga srušiti!” “Nemoj se vrijeđati, ali ja se ne bih hvalio kad srušim
Junkersa.” “Ovan - to je ruska priroda.”
“A što bih se ljutio, nećeš mi oduzeti naslov.”
“A što se tiče ovna, imam jednu davnu misao... Ja bih ga pogodio elisom!”
“Ovan u napadu - eto ti ovna! Zabiti ga u zemlju: s dimom, s plinom!”
“Zanimljivo, zapovjednik puka će uzeti sa sobom na Douglas kravu i kokoši?”
“Ma već su to sredili, sole ih!”
“Da mi je dobar klub, da se pođem stiskati s curom, posve sam se odviknuo.”
“Zato se Solomatin ne srami.”
“A zavidiš li mu, Ljonja?”
“Zavidim faktu, a ne objektu.”
“Jasno, vjeran do groba.”
Zatim su se stali sjećati bitke kod Rževa, posljednje prije odlaska u pričuvu, kada se
sedam lovaca potuklo s velikom skupinom Junkersa koji su išli u bombardiranje u smjeru
Messerschmitta. I činilo se da je svaki govorio o sebi, ali je ispalo da su govorili o istome.
“Na pozadini šume nisu se vidjeli, a kad su se digli, odmah vidiš - idu u tri reda! Odmah
sam prepoznao JU-87: noge strše, nos žut. Onda sam se namjestio: bit će posla.”
“A ja sam prvo pomislio: to su eksplozije od Zenita.”
“Sunce je, naravno, pomoglo u toj stvari! Ja sam se pravo sa sunca na njih strmoglavio.
Išao sam kao lijevi vodeći. Odjednom me pogodilo s trideset metara. Zanjišem se - ništa,
zrakoplov sluša. Raspalim po Junkersu iz sveg oružja, pogađam ga, a onda se dugački
Messerschmitt, kao žutonosa štuka, okrene, ali kasno. Vidim po sebi vatru, ide plava traka.”
“A ja vidim, moja se traka završava u njegovim crnim.” “Zanosiš se!”
“Ja sam još u djetinjstvu puštao zmajeve, otac me zato tukao! A kad sam bio u tvornici,
išao sam poslije posla sedam kilometara u aeroklub, jezik do poda, ali nijedno predavanje
nisam propustio.” “Ne, slušaj ovo. Onaj me zapalio: masni nos, benzinske cijevi. Unutra planu.
Dimi! A još me pogodio u okvir naočala, razbile se, stakla lete iz okvira, suze grunu, a ja što?
Jurnem ispod njega, strgnem naočale! Solomatin me pokrio. I znaš - gorim, a straha
nema, nemam vremena! Svejedno sam sjeo, nisam izgorio, čizme su mi izgorjele, i zrakoplov
izgorio.”
“A ja vidim - sad će srušiti našeg momka. I još sam dva zaokreta izveo, a on mi mahnu:
idi! Nisam bio parni, gledao sam izbijati Messerschmitte, svakome kome treba.”
“Oh, i ja sam tada izveo proboje, istukli su me kao staru mlakušu.”
“Ja sam dvanaest puta išao na tog frica, nadimio se! Vidim”, vrti glavom, “moja mušterija!
Na udaljenosti od dvadeset pet metara srušio sam ga topom.”

117
 “Da, valja reći - Nijemac ne voli bitku na horizontalama, nastoji prijeći na vertikalu.”
“E, to si baš izvalio! A zašto?”
“A tko to ne zna?”
“I seoske cure znaju. Izbjegava oštre zaokrete.”
“Eh, Galebove bi tada trebalo bolje pokriti, to su dobri ljudi.”
Onda utihnuše i netko reče:
“Idemo sutra čim svane, a Demidov ostaje ovdje sam.”
“No, momci, tko kuda, a ja u štednu kasu. Treba u selo otići.”
“Oproštajni posjet - idemo?”
Noću je sve naokolo - rijeka, polja, šuma - bilo tako tiho i prekrasno, činilo se da u svijetu
ne može biti ni neprijateljstva, ni izdaje, niti starosti, nego samo jedna sretna ljubav. Oblaci
su plovili do mjeseca, a on se njihao u sivom dimu i dim je lijegao na zemlju. Malo tko je noćio
u bunkeru. Na šumskoj mahovini, kraj seoskih ograda, zabijeljeli bi se rupci i začuo smijeh. U
tišini je podrhtavalo drvo, uplašeno noćnim snom, ponekad je riječna voda nerazumljivo
žuborila, a onda ponovo bešumno kliznula.
Došao je gorki čas za ljubav - čas rastanka, čas sudbine - jednu, koja plače, zaboravit će
sutradan, druge će razdvojiti smrt, nekome će sudba donijeti vjernost i susret.
I tako dođe jutro. Zabrujiše motori, ravni iznenadni vjetar podignu zbunjenu travu, i
tisuće vodenih kaplja zatreptaše na suncu... Borbeni su se zrakoplovi jedan za drugim dizali
na plavo brdo, podizali u nebo topove i mitraljeze, kružili, čekali drugove, redali se u lance...
I ono što se noću činilo neobuhvatnim odlazi, tone u plavetnilu...
Vidjele su se sive kutijice kuće, pravokutnici ograda promiču ispod krila zrakoplova...
Više se ne vidi stazica obrasla travom, ne vidi se Demidovljev grob... Odoše! I eno, šuma
zadrhta, podvi se pod krilo zrakoplova.
“Zdravo, Vera!” reče Viktorov.

118
 39.

U pet ujutro dnevni su stali buditi zatvorenike. Bila je duboka noć, barake su bile
osvijetljene nemilosrdnim svjetlom koje je osvjetljavalo tamnice, čvorne željezničke postaje,
prijamna utočišta u gradskim bolnicama.
Tisuće su ljudi šmrčući, kašljući pritezale pustene hlače, navlačile na noge obojke, češale
bokove, trbuhe i vratove.
Kada se onaj što je s gornjega kata drvenih prična doticao nogama glave onih što se
odijevaju dolje, oni nisu psovali, nego su šutke odmicali glavu, odgurivali rukom noge koje ih
dodiruju.
U noćnom buđenju mase ljudi, u bljeskanju obojaka, kretanju leđa, glava, dima od krdže,
u upaljenom jarkom električnom svjetlu bila je prodorna neprirodnost: stotine kvadratnih
kilometara tajge zastale su zamrznute u ledenoj tišini, a logor je bio nabijen ljudima, pun
pokreta, dima i svjetla.
Cijelu prvu polovinu noći padao je snijeg i nanosi su zatrpali vrata baraka i zameli cestu
koja vodi do okana...
Sporo su se oglasile rudarske sirene i možda su negdje u tajgi vukovi zavijali na njihov
široki i žalosni glas. Na logorskom polju sipljivo su lajali psi i čula se buka traktora koji
raščišćavaju put prema rudarskim zgradama, a stražari su se dovikivali...
Suhi snijeg, osvijetljen reflektorima, blistao je nježno i krotko. Na širokom logorskom
polju pod neprekidnim lavežom pasa počinjala je provjera. Glasovi stražara zvučali su
promrzlo i razdraženo... Ali evo, široka i napuhnuta od obilja, živa se bujica pokrenu prema
rudarskim oknima, škripale su cipele i obojci. Izbuljivši svoje jedino oko, stražarska je kućica
svijetlila.
A sirene su zavijale, daleke i bliske - sjeverni zborni orkestar.
Zvučao je nad smrznutom krasnojarskom zemljom, nad Autonomnom republikom Komi,
nad Magadanom, nad Sovjetskom Havanom, nad snjegovima Kolimskoga kraja, nad
Čukotskom tundrom, nad logorima murmanskog sjevera i sjevernog Kazahstana...
U pratnji sirena i lupe željezničkog praga obješena na drvo išli su kopači solikamskoga
kalija, riderovske i balhaške mjedi, kolimskoga nikla i olova, kuzimskog i saharskog ugljena,
išli su graditelji željezničke pruge koja ide povrh vječnog leda duž obale Ledenog oceana,
kolimskih baršunastih trasa, drvosječe Sibira i sjevernog Urala, Murmanskoga i
Arhangelskoga kraja...
U taj snježni noćni čas počinjao je dan na logorskim točkama u tajgi i zapovjedništvima
velike logorske gromade Daljstroja.

119
 40.

Noću je kažnjenik Abarčuk imao napadaj čežnje. Ne one obične i žalosne logorske čežnje,
već one što prži kao malarija, tjera na krik i skakanje s prična, lupanje po moždanima i šakom
po lubanji.
Ujutro je Abarčuka, dok su se zatvorenici žurno i istodobno bezvoljno spremali na rad,
dugonogi susjed Neumolimov, plinarski desetar, u Građanskom ratu konjički zapovjednik
brigade, upitao:
“Što si noćas tako đipao? Jesi li babu sanjao? Čak si rzao.” “Tebi je samo do baba”,
odgovori Abarčuk.
“A ja sam mislio da plačeš u snu”, reče drugi susjed na prični, budalasti Monidze, član
predsjedništva Komunističke internacionale mladeži, “i htio sam te probuditi.”
A treći Abarčukov logorski drug, liječnik Abraša Rubin, ništa nije dobacio, nego tek reče
dok su izlazili u mraznu tamu:
“Ja sam, znaš, noćas sanjao Nikolaja Ivanoviča Buharina, kako nam je došao u Institut
crvene profesure, veseo i živahan, i kako se digla velika galama oko Entchmeneove teorije.”
Abarčuk dođe na rad u skladište aparata. Dok je njegov pomoćnik Barhatov, koji je nekoć
radi grabeža poklao šesteročlanu obitelj, ložio peć cedrovim opiljcima - strugotinama od
rezalice drva - Abarčuk je slagao instrumente koji su ležali u kutijama. Činilo mu se da
bodljikava oštrina brusilica i sječiva, prožetih vatrenom studeni, odaje osjećaj koji ga je morio
noću.
Dan se ni po čemu nije razlikovao od prošlih. Računovođa je ujutro poslao potvrde o
dalekim logorskim točkama koje je odobrio tehnički odjel. Trebalo je odabrati materijale i
alat, spakirati ih u kutije i sastaviti popratne papire. Neke pošiljke nisu bile kompletne i zato
je trebalo sastaviti posebne dokumente.
Barhatov kao ni inače nije ništa radio i bilo ga je nemoguće natjerati. Po dolasku u
skladište počinjao bi se baviti samo pitanjima prehrane, i danas je od ranoga jutra kuhao u
loncu juhu od krumpira i listova kupusa. Na minutu mu je dotrčao profesor latinskog iz
Harkovskog farmaceutskog instituta - kurir u prvom kompleksu - i drhtavim crvenim prstima
istresao na stol malo prljave pšenice. Barhatov je zbog nekih poslova uzimao od njega otkup.
Danju su Abarčuka pozvali u financijski odjel - u izvještaju nisu štimali brojevi. Zamjenik
ureda vikao je na njega prijeteći da će napisati izvješće načelniku. Od tih prijetnja Abarčuku
je pozlilo. Sam, bez pomoćnika, nije izlazio na kraj s poslom, a nije se usudio žaliti na
Barhatova. Umorio se u strahu da ne izgubi posao u skladištu, pa da opet mora u okno ili na
rušenje stabala. Već je posijedio i prilično oslabio... Evo, vjerojatno ga je i zbog toga
uhvatila tuga - život je otišao pod sibirski led.
Kada se vratio iz financijskog odjela, Barhatov je spavao podmetnuvši pod glavu obojke
koje mu je donio neki kriminalac; pored njegove glave bio je prazni lonac, a na obrazu mu
ostalo malo trofejne pšenice.

120
 Abarčuk je znao da Barhatov ponekad odnosi alat iz skladišta, pa su se možda obojci i
pojavili kao rezultat razmjenske operacije s imovinom iz skladišta. Kad je jednom Abarčuk
zapazio da fale tri brusilice, rekao mu je: “Kako te nije sram za vrijeme Domovinskog rata
krasti deficitarni metal”, a Barhatov mu je odgovorio: “Ti, uši jedna, šuti, ili ćeš dobiti!”
Abarčuk nije smio otvoreno buditi Barhatova, nego je stao bučiti, preslagivati motorne
pile, kašljati, a jednom je ispustio i čekić na pod. Barhatov se probudi i stade ga pratiti mirnim
nezadovoljnim očima.
Zatim tiho reče:
“Dečko iz jučerašnjega konvoja pričao mi je da ima i gorih logora nego što je Ozerni.
Zatvorenici u okovima, obrijano pola glave. Nema prezimena, samo brojevi na prsima, na
koljenima, a na leđima zatvorenički crni kvadrat.”
“Izmišljotine”, reče Abarčuk.
Barhatov sanjarski nastavi:
“Valjalo bi sve fašiste političke ovamo dovesti, a tebe podlaca prvog, da me više ne budiš.”
“Oprostite, građanine Barhatove, što sam omeo vaš spokoj”, reče Abarčuk.
Jako se bojao Barhatova, ali ponekad nije mogao suspregnuti ljutnju.
Nakon smjene u skladište je došao Neumolimov, crn od ugljene prašine.
“Kako ide natjecanje?” upita Abarčuk. “Je li se narod uključio?”
“Razigravamo. Jedan kutak ide za vojne potrebe - svi to shvaćaju. Donijeli su danas
plakate iz KVČ-a; pomoći ćemo Domovini udarničkim radom.”
Abarčuk uzdahnu i reče:
“Znaš, trebalo bi napisati rad o logorskoj čežnji. Jedna čežnja guši, druga se navaljuje,
treća pritišće, ne da disati. A ima i jedna posebna, koja ne guši i ne pritišće, ne navaljuje se,
nego iznutra razara čovjeka kao što oceanski tlak razara čudovišta u dubini.”
Neumolimov se tužno osmjehnu, ali njegovi zubi ne bljesnuše jer su bili potrošeni i bojom
su odgovarali ugljenu.
Barhatov mu priđe i Abarčuk osvrnuvši se reče:
“Ti uvijek tako nečujno ideš da protrnem: odjednom si tu.”
Barhatov, kao čovjek bez osmijeha, zabrinuto upita:
“Otišao bih u prodajno skladište, ne buniš se?”
On ode, a Abarčuk reče prijatelju:
“Sjetio sam se sinoć sina svoje prve žene. On je sigurno pošao na bojišnicu.”
Nagnuo se prema Neumolimovu.
“Htio bih da moj momak izraste u dobroga komunista. Mislio sam kako bih se sastao s
njime da mu kažem: shvati, sudbina tvojega oca je slučaj, sitnica. Partijska stvar je svetinja!
Viša zakonomjernost epohe!”
“Nosi Ii tvoje prezime?”
“Ne”, odgovori Abarčuk, “smatrao sam da će od njega ispasti malograđanin.”

121
 Sinoć i noćas mislio je na Ljudmilu, poželio ju je vidjeti. Tražio je komade moskovskih
novina, nadajući se da će odjednom pročitati “poručnik Anatolij Abarčuk”. I onda će mu biti
jasno da je sin htio nositi očevo prezime.
Prvi put u životu poželio je da se netko sažali nad njim i zamišljao kako će prići sinu, dah
će se prekinuti i onda će pokazati rukom na grlo: “Ne mogu govoriti.”
Tolja će ga zagrliti i on će položiti glavu na sinova prsa i zaplakati bez srama, gorko,
pregorko. I tako će dugo stajati, sin za glavu viši od njega...
Sin je neprekidno mislio na oca. Tražio je očeve drugove, doznao da je otac sudjelovao u
bitkama za revoluciju. Tolja će reći: “Tata, tata, posve si pobijelio, kako ti je samo vrat mršav
i naboran... Borio si se sve te godine, vodio si veliku osamljenu borbu.”
Za vrijeme istrage davali su mu tri dana slano, a nisu davali vode, nego su ga tukli.
Shvatio je da nije riječ o tome da ga natjeraju potpisati svjedočenje o diverzijama i
špijunaži, ni o tome da osudi ljude. Glavno je bilo da posumnja u ispravnost stvari kojoj je dao
život. Kada je išla istraga, činilo mu se da je pao u ruke bandita i da se samo treba sastati s
načelnikom odjela - i bandit-istražitelj bit će uhićen.
Ali je vrijeme samo teklo i onda je shvatio da nije riječ o samo nekoliko sadista.
Upoznao je zakone konvoja i zakone zarobljeničkoga brodskog potpalublja. Vidio je kako
su se kriminalci kockali na karte, ne samo za tuđe stvari nego i za tuđi život. Vidio je grozan
razvrat i izdaju. Vidio je kriminalnu “Indiju”12, histeričnu, krvavu, osvetničku, praznovjernu,
nevjerojatno okrutnu. Vidio je strašne okršaje između “kučki”, koje rade, i “lopova”,
pravovjernih koji odbijaju rad.
I govorio je “Ne zatvaraju za ništa”, držeći da je pogreškom zatvorena mala skupina ljudi,
a među njima i on, a ostali su represirani s razlogom: pravosudni mač kaznio je neprijatelje
revolucije.
Vidio je uslužnost, vjerolomstvo, pokornost, okrutnost... Te je crte nazivao urođenim
mrljama kapitalizma i smatrao da ih posjeduju bivši ljudi, bijeli oficiri, kulaštvo i buržujski
nacionalisti.
Njegova je vjera bila nepokolebljiva, a predanost Partiji beskrajna...
Neumolimov se spremao poći iz skladišta, ali iznenada reče:
“Da, zaboravih, netko se raspitivao o tebi.”
“A gdje to?”
“Iz jučerašnjega konvoja. Slali su ih na rad. Jedan je pitao za tebe. Ja kažem: ‘Slučajno ga
znam, slučajno četvrtu godinu spavam na prični pored njega.’ Predstavio mi se, ali mi je
prezime izletjelo iz glave.”
“A kako je izgledao?” upita Abarčuk.
“Pa znaš, odbojan, ožiljak na sljepoočnici.”
“Oh”, kriknu Abarčuk, “je li možda Magar?”
“Da, da.”
“Pa to je moj stariji drug, učitelj moj, uveo me u Partiju! Što je pitao? Što kaže?”

12
Baraka u logoru u kojoj spavaju profesionalni kriminalci (op. prev.)

122
 “Obične stvari: koliko ležiš? Ja rekoh: tražio pet, dobio deset. Sada kažem: počeo kašljati,
oslobodit će se ranije.”
Abarčuk je ponavljao ne slušajući Neumolimova:
“Magar, Magar... On je radio jedno vrijeme u VČK-u... To je bio izniman čovjek, znaš,
poseban. Sve bi dao drugu, kabanicu zimi svukao sa sebe, zadnji komad kruha dao drugu. A
pametan, naobražen. I čiste proleterske krvi, sin kerčenskog ribara.” “Sjećaš se, govorili smo,
komunisti u logoru trebaju stvoriti organizaciju, pomagati Partiji, a Abraška Rubin je upitao:
‘A koga za sekretara?’ Evo njega.”
“A ja ću za tebe glasati”, reče Neumolimov, “njega ne znam. I gdje bih ga našao - deset
strojeva s ljudima otišlo je na logorske točke, sigurno je i on otišao.”
“Ništa, naći ćemo ga, ah, Magar, Magar. Znači, pitao je za mene?”
Neumolimov reče:
“Zamalo sam zaboravio zašto sam ti došao. Daj mi čistog papira. Gle, pamet mi stala.”
“Za pismo?”
“Ne, dopis Semi Budjoniju. Molit ću ga da idem na bojišnicu.” “Neće te pustiti.”
“Mene Sema pamti.”
“Političke ne uzimaju u vojsku. Neka naša okna daju više ugljena - za to će borci reći hvala,
to će biti naš udio.”
“A ja hoću u vojsku.”
“Tu Budjoni neće pomoći. Ja sam pisao Staljinu.”
“Neće pomoći? Šališ se - Budjoni! Ili ti je žao papira? Ne bih te pitao, ali meni u KVČ-u ne
daju papira. Svoju sam normu potrošio.”
“Dobro, dat ću listić”, reče Abarčuk.
On je imao puno papira za koji nije morao odgovarati. A u KVČ-u papir su izdavali na broj
i onda je trebalo pokazati kako je potrošen.
Uvečer je u baraci tekao obični život.
Stariji konjički gardist Tungusov pričao je trepčući beskrajnu ljubavnu pripovijest:
kažnjenici su pozorno slušali, češali se i kimali s odobravanjem. Tungusov je pleo domišljatu
musaku uvodeći u nju imena poznatih balerina, znamenitoga Laurencea, opise dvoraca, život
triju mušketira i plov Nautilusa Julesa Verna.
“Čekaj, čekaj”, upade jedan slušatelj, “kako je sada prešla u Perziju, kad si jučer rekao da
su joj otrovali goniče?”
Tungusov zašutje, kratko pogleda kritičara pa bodro nastavi:
“Nadin položaj samo je izgledao beznadno. Napori tibetanskog vrača, koji joj je u
poluotvorene usne ulio nekoliko kapi dragocjenog napitka, koji se dobiva od plavih
planinskih trava, vratili su je u život. Ujutro se toliko oporavila da je mogla hodati po sobi bez
ičije pomoči. Snaga joj se vratila.”
Objašnjenje je zadovoljilo slušatelje. “Jasno... bubaj dalje”, rekoše.
U kutu, koji se zvao kolhozni sektor, hihotali su se slušajući staroga budalaša, njemačkog
starostu Gasjučenka, koji je naglas pjevao prostačke bećarce:

123
 Zasjeo i mrdnuo
djedica na peći...

Dalje su išle takve rime da su se slušatelji kočili od smijeha. Moskovski novinar i pisac,
dobar, pametan i plah čovjek koji je patio od kile, sporo je žvakao bijeli dvopek - jučer je dobio
paket od žene. Očito su ga okus i hrskanje dvopeka podsjećali na prošli život - u očima su mu
sjale suze.
Neumolimov se svađao s tenkistom koji je dospio u logor zbog ubojstva iz niskih pobuda.
Tenkist je zabavljao slušatelje, rugao se konjici, a Neumolimov, blijed od mržnje, stade vikati:
“Mi smo svojim klinovima znaš što činili dvadesete godine!” “Znam, klali ukradene
kokoši. Jedan stroj KV može zavrnuti glavom cijeloj vašoj Prvoj konjičkoj. Nemojte Građanski
rat uspoređivati s buvljakom.”
Mladi lopov Koljka Ugarov navalio nagovarati Abrašu Rubina da promijeni cipele za
potrgane šlape s odvaljenim potplatima.
Rubin, osjećajući nevolju, živčano je zijevao osvrćući se na susjede i tražeći potporu.
“Gledaj, Židove”, govorio je Koljka sličeći na prevrtljivog svjetlookog divljeg mačka,
“gledaj, podlače, potrgat ćeš mi zadnje živce.”
Zatim Ugarov upita:
“Zašto mi ne napišeš poštedu od posla?”
“Pa zdrav si, nemam pravo.”
“Nećeš potpisati?”
“Kolja, mili, kunem ti se, rado bih, ali ne mogu.”
“Nećeš potpisati?”
“Ali, shvati. Ne misliš valjda, kad bih mogao...”
“Dobro, gotovo.”
“Čekaj, čekaj, shvati me.”
“Shvatio sam. Sad ćeš ti shvatiti.”
Rusificirani Šveđanin Šteding, za koga se pričalo da je pravi špijun, odvojivši na trenutak
pogled od slike na komadu kartona koji je dobio u kulturno-odgojnom odjelu, pogleda Koljku
pa Rubina, zanjiše glavom i opet se posveti slici. Slika se zvala Tajga-majčica. Šteding se nije
bojao kriminalaca - zbog nečega ga nisu dirali.
Kad je Koljka otišao, Šteding reče Rubinu:
“Ludo se ponašate, Abrame Efimoviču.”
Nije se kriminalaca bojao ni Bjelorus Konaševič, koji je prije logora bio zrakoplovni
mehaničar na Dalekom istoku i osvajač titule prvaka u boksu poluteške kategorije u
Tihooceanskoj mornarici. Konaševiča su kriminalci poštovali, ali on nikada nije branio one
koje su lopovi vrijeđali.
Abarčuk je sporo išao uskim prolazom između dvokatnih prična-križeva, i čežnja ga
ponovo obuze. Stražnji kraj stometarske barake tonuo je u oblaku krdže i svaki mu se put
činilo da će kad dođe do barakaškog obzora, vidjeti novo, ali je uvijek bilo ono isto - streha
gdje su nad drvenim žljebovima-umivaonicima zatvorenici prali obojke, metle naslonjene na

124
gipsani zid, obojena vjedra, strunjače na pričnama nabijene strugotinama koje su virile iz
tkanine, ravni žagor razgovora i ispijena zatvorenička lica iste boje.
Većina zatvorenika, očekujući signal za povečerje, sjedila je na pričnama razgovarajući o
juhi, babama, nečovječnosti rezača kruha, o sudbini svojih pisama Staljinu i dopisa
Tužiteljstvu SSSR-a, novim normama za kopanje i vađenje ugljena, o današnjoj zimi te o
sutrašnjoj zimi.
Abarčuk je išao sporo, slušajući odlomke razgovora - i činilo mu se da to jedan te isti
neprekidni razgovor traje godinama među tisućama ljudi u etapama, u konvojima, u
logorskim barakama - kod mladih o babama, a kod starih o jelu. Osobito je bilo ružno kad su
o ženama pohotno govorili starci, a mladi momci o ukusnoj hrani na slobodi.
Samo da odzvoni, pa leći na pričnu, pokriti glavu bluzom, ne gledati, ne slušati.
Abarčuk pogleda vrata - evo sad će ući Magar. Nagovorio bi starješinu da ih stavi skupa i
onda će noćima razgovarati, otvoreno i iskreno - dva komunista, učitelj i učenik, članovi
Partije.
Na pričnama kamo su se smjestili gazde barake - brigadir kriminalne brigade Perekrest,
Barhatov i starješina barake Zarokov - počela je gozba. Planer Željabov, Perekrestov lakej i
slugan, prostro je na ormariću ručnik pa poredao salo, haringe, medenjake - otkup koji je
Perekrest dobio od onih koji su radili u njegovoj brigadi.
Abarčuk je prošao pokraj gazdinskih prična osjećajući kako mu zamire srce - samo da ga
zovnu, pozovu. Jako bi volio pojesti štogod ukusno. Podlac Barhatov! Eto, radi što god hoće u
skladištu, kao da Abarčuk ne zna da krade čavle, ukrao je i tri brusilice, ali Abarčuk ni riječi
nije rekao dežurnome... A mogao je zovnuti: “Hej, glavni, sjedni s nama.” I prezirući se,
Abarčuk je osjećao da ne samo da želi pojesti nego ga uznemiruje i drugi osjećaj, sitni i podli
logorski osjećaj. Biti u krugu jakih, jednostavno razgovarati s Perekrestom, pred kojim drhti
cijeli golemi logor. I Abarčuk je pomislio - podlac sam. A isto je mislio i o Barhatovu - podlac
je.
Nisu ga pozvali, pozvali su Neumolimova i on je, smiješeći se smeđim zubima, prišao
pričnama, konjički zapovjednik brigade i nositelj dvaju ordena Crvene zastave. Čovjek koji je
s osmijehom prilazio lopovskom stolu prije dvadeset je godina vodio u bitku konjički puk radi
osnutka svjetske komune...
Zastoje danas govorio Neumolimovu o Tolji, o onome što mu je najdraže.
A nije li i on išao u bitku za komunu, i on je iz svojega kabineta na kuzbaskom gradilištu
raportirao Staljinu, i on je strepio hoće li ga pozvati kad se pognuto, s namjerno ravnodušnim
licem, vukao pored ormarića pokrivenog opšivenim prljavim ručnikom.
Abarčuk dođe do Monidzeove prične i obrati mu se dok je ovaj krpao čarapu:
“Znaš što sam pomislio? Više ne zavidim onima što su na slobodi. Zavidim onima koji su
dospjeli u njemački konclogor. Kako je to dobro! Robijaš i znaš da te tuče fašist. A kod nas je
ono najstrašnije, najteže - svoji, svoji, svoji, kod svojih.”
Monidze podiže na njega tužne velike oči:
“A meni je danas Perekrest rekao: ‘Imaj na umu, kaco, dat ćemo ti šakom po tikvi, javiti
dežurnom, i neću imati milosti - ti si zadnji izdajnik.’”
Abraša Rubin, koji je sjedio na susjednoj prični, reče:

125
 “I to nije najgore.”
“Da, da”, reče Abarčuk, “jesi li vidio kako zapovjednik brigade cvate kada su ga pozvali?”
“A tebi muka što nisu tebe?” upita Rubin.
Abarčuk mu odvrati s onom posebnom mržnjom koja se rađa u boli od opravdane sumnje
i prijekora:
“Čitaj svoju dušu, a u moju ne viri.”
Rubin kokošje zaškilji:
“Ja? Ja se ne smijem ljutiti. Ja sam najniža kasta, nedodirljivi. Jesi li čuo moj razgovor s
Koljkom?”
“Ne bih o tome, ne bih”, odmahnu Abarčuk, ustade i ponovno pođe prema ormariću u
prolazu između prični, i ponovo su do njega doprle riječi dugačkog beskrajnog razgovora.
“Varivo sa svinjetinom, i radnim danom i na blagdan.”
“A ima sise da ne povjeruješ.”
“A ja bih jednostavno ovčetinu s kašom, što će meni vaše majoneze, građani...”
Opet se vratio do Monidzea, sjeo i poslušao razgovor.
Rubin je govorio:
“Nisam shvatio zašto je rekao ‘Postat ćeš kompozitorom.’ A to je on mislio na cinkaroše -
pišu operativnom, operu, no, operopunomoćenom.”
Monidze doda, i dalje štopajući:
“Dovraga s time, cinkariti je zadnja stvar.”
“Kako cinkariti?” upita Abarčuk. “Pa ti si komunist.”
“Isti kao ti”, odgovori mu Monidze, “bivši.”
“Ja nisam bivši”, reče Abarčuk, “a nisi ni ti.”
I opet ga je Rubin naljutio izražavajući opravdanu sumnju koja je uvredljivija i teža od
nepravedne:
“Nije tu stvar u komunizmu. Dojadile su mi kukuruzne pomije tri puta na dan. Ja tu čorbu
vidjeti ne mogu. To je za, a protiv je: ne želim da me u tamnoj noći srede, a ujutro nađu, kao
Orlova u čistionici, spuštenog u petlju. Jesi li čuo moj razgovor s Koljkom Ugarovom?”
“Glava dolje, noge gore!” reče mu Monidze i poče se smijati, valjda zato što se nije imalo
čemu smijati.
“Ti misliš valjda da mene vode životinjski instinkti?” upita Abarčuk i osjeti histeričnu
želju da udari Rubina.
Ponovo se udalji i krenu po baraci.
Naravno, dojadile su mu kukuruzne splačine. Koliko već dana on gata o budućem ručku
za dan Oktobarske revolucije: ragu od povrća, mornarski makaroni i musaka. Naravno, puno
ovisi o operopunomoćenom, i tajanstvene su i maglovite stazice prema visinama života -
načelnik kupaonice, rezač kruha. Može on raditi u laboratoriju - bijeli mantil, direktorica iz
civilstva, ne ovisiti o kriminalcima, može raditi u planskom odjelu, upravljati oknom... Ali
Rubin nije u pravu. Rubin želi poniziti, Rubin potkopava snagu, tražeći u čovjeku ono što se
lopovski prikrada iz podsvijesti, Rubin je diverzant.

126
 Cijeli život Abarčuk je bio nepomirljiv prema oportunistima, mrzio je dvolične i socijalno
tuđe ljude.
Njegova duševna snaga i vjera uzele su pravo da sude. Posumnjao je u ženu i rastao se
od nje. Nije vjerovao da odgaja sina kao nepokolebljivog borca i zato mu je uskratio svoje
prezime. Žigosao je one kolebljivce, prezirao kilavce koji pokazuju slabost u vjeri. Davao je na
sud iterovce, koji u Kuzbasu tuguju za obiteljima u Moskvi. Osudio je četrdeset socijalno
nejasnih radnika koji su na gradilište stigli sa sela. Odrekao se oca malograđanina.
Slatko je biti nepokolebljiv. Osuđujući, potvrđivao je svoju unutrašnju snagu, svoj ideal,
svoju čistoću. U tome su bile njegova utjeha i njegova vjera. Nijednom nije izmaknuo
partijskoj mobilizaciji. Dobrovoljno je odbio partijsku maksimalnu opskrbu. U njegovu
samoodricanju bila je njegova samopotvrda. U svojoj nepromjenjivoj bluzi i čizmama išao je
na rad, na sjednice kolegija narodnoga komiteta, u kazalište, šetao u Jalti po obali kamo ga
je Partija poslala na liječenje. Htio je sličiti Staljinu.
Gubeći pravo da sudi, gubio je sebe. I Rubin je to osjećao. Gotovo svaki dan podsjećao ga
je na slabosti, na kukavičluk, na jadne željice koje se probijaju u logorskoj duši.
Prekjučer je rekao:
“Barhatov opskrbljuje bandu skladišnim metalom, a naš Robespierre šuti. Pilići isto hoće
živjeti.”
Kada je Abarčuk, spremajući se osuditi nekoga, osjećao da bi se i njemu moglo suditi,
počinjao bi se kolebati i obuzimao ga je očaj; stao bi se gubiti.
Abarčuk se zaustavio kod prični gdje je stari knez Dolgorukij razgovarao s mladim
profesorom ekonomskog instituta Stepanovom. Stepanov se u logoru ponašao nadmoćno,
odbijao je ustati kad u baraku ulazi vlast, otvoreno je iznosio nesovjetske poglede. Ponosio se
time što je za razliku od mase političkih zatvorenika sjedio za nešto stvarno: napisao je članak
pod naslovom “Država Lenjina-Staljina” i davao ga na čitanje studentima. Već treći ili četvrti
čitatelj prijavio ga je.
Dolgorukij se vratio u Sovjetski Savez iz Švedske. Prije Švedske dugo je živio u Parizu i
zaželio se domovine. Uhićenje tjedan dana nakon povratka. U logoru se molio, družio s
pripadnicima sekta i pisao stihove mističnog sadržaja.
Sada je Stepanovu čitao stihove.
Abarčuk se oslonio ramenom o prekrižene daske, nabijene između prična prvoga i
drugoga kata, i slušao čitanje. Dolgorukij je poluotvorenih očiju čitao drhtavim usnama. I
njegov tihi glas također je drhtao i tresao se:

Nisam li sam izabrao čas rođenja,

godinu i oblast, carstvo i narod,
da prođem sve muke i krštenja
savjesti, ognja i voda.
Apokaliptičkoj zvijeri
bačen sam u razjapljene ralje,
pao niže no što se može pasti,
u gnoju i smradu - vjeruj mi!
127
 Vjerujem u pravdu vrhovnih sila,
koje su iskovale drevne stihije,
i iz njedara spaljene Rusije
govorim: pravo je kako sudiš!
Treba do dijamantnog kaljenja
kaliti svu grudu postojanja.
A kad drva u peći bude malo,
Gospode, evo mojega tijela!

Završivši čitanje, ostade sjediti napola sklopljenih očiju, a usne su mu se i dalje nečujno
micale.
“Zapetljaj, dekadencija”, reče Stepanov.
Dolgorukij pokaza oko sebe blijedom i beskrvnom rukom. “Vidite li kamo su Ruse doveli
Černiševski i Gercen? Sjećate se što je pisao Čaadajev u svom trećem ‘Filozofskom
pismu’?” Stepanov mu se obrati učiteljskim tonom:
“Vi ste mi u svome mističnome mračnjaštvu jednako odbojni kao i organizatori ovoga
logora. I vi i oni zaboravljate na treći, najprirodniji put za Rusiju: put demokracije i slobode.”
Abarčuk se više puta svađao sa Stepanovom, ali sada mu se nije dalo upletati u razgovor,
žigosati neprijatelja i unutrašnjeg emigranta u Stepanovu. Skrenuo je u kut gdje su se molili
baptisti da posluša njihovo mrmljanje.
U tom trenutku odjeknu prodorni glas starješine Zarokova: “Ustajte!”
Svi poskakaše s mjesta - u baraku je ušla vlast. Škiljeći, Abarčuk ugleda blijedo dugačko
lice mrcine Dolgorukija, koji je stajao s rukama na šalovima, a usne su mu šaptale. Vjerojatno
je ponavljao svoje stihove. Pored njega je sjedio Stepanov i, kao uvijek iz anarhističkih
pobuda, nije se podvrgavao razumskim pravilima unutrašnjeg poretka.
“Pretres, pretres”, šaptali su zatvorenici.
Ali pretresa nije bilo. Dva mlada vojnika iz pratnje u crveno-plavim bluzama prođoše
između prični razgledavajući zatvorenike. Jedan od njih, poravnavši se sa Stepanovom, reče:
“Sjediš, profesore, bojiš se prehladiti guzicu.”
Stepanov okrenu svoju široku njušku tupasta nosa i glasno poput papige izbaci naučenu
frazu:
“Građanine načelnice, molim vas da mi se obraćate sa vi, jer sam politički zatvorenik.”
Noću se u baraci dogodila izvanredna situacija - ubijen je Rubin.
Dok je spavao, ubojica mu je stavio na uho veliki čavao i snažnim ga udarcem zabio u
mozak. Pet ljudi, među kojima i Abarčuk, pozvani su operopunomoćenome. “Opera” je očito
zanimalo otkuda potječe čavao. Takvi su čavli nedavno stigli na skladište i u proizvodnji još
nisu bili ni traženi.
Za vrijeme umivanja Barhatov je stao kraj drvenoga žlijeba pored Abarčuka. Okrenuvši
mu mokro lice, Barhatov, oblizujući kaplje s usana, tiho reče:

128
 “Zapamti, skote, ako me otkucaš operu - meni ništa neće biti. A tebe ću iste noći srediti
tako da će logor zadrhtati.”
Obrisavši se ručnikom, pogleda svojim spokojnim umivenim očima Abarčuku u oči i kad
u njima pročita ono što je htio pročitati, stegnu Abarčuku ruku. U menzi je Abarčuk dao
Neumolimovu svoju porciju kukuruzne juhe.
Neumolimov reče drhtavim usnama:
“Kakva zvijer. Abrašu našega! Kakav čovjek!” I primače sebi Abarčukovu juhu.
Abarčuk se šutke dignu od stola. Na izlazu iz menze gomila se raširi; u menzu je ulazio
Perekrest. Morao se sagnuti dok je prekoračivao prag, jer logorski stropovi nisu bili
predviđeni za njegovu visinu.
“Danas mi je rođendan. Dođi se poveseliti. Votkice ćemo popiti.”
Užas! Desetak ljudi čulo je sinoćnju prepirku i vidjelo čovjeka koji je došao do Rubinove
prične. Što je koštalo skočiti, dignuti uzbunu u baraci. Stotine snažnih ljudi, ujedinjenih,
mogle su za dvije minute spriječiti ubojicu i spasiti druga. Ali nitko nije dignuo glavu, ni
poviknuo. Ubili su čovjeka kao ovcu. Ljudi su ležali pretvarajući se da spavaju, natežući na
glave jakne, trudeći se da ne kihnu, da ne čuju kako se umirući batrga u nesvijesti.
Kakva podlost, kakva ovčja pokornost!
Ta ni on nije spavao, i on je šutio i pokrio glavu bluzom... Odlično je znao da njegova
pokornost nije niotkuda, nego je rođena iz iskustva i poznavanja logorskih zakona.
Da se on noćas dignuo da zaustavi ubojicu, ipak bi čovjek s nožem bio jači od čovjeka koji
ga nema. Snaga barake trenutačna je snaga, a nož je uvijek nož.
I Abarčuk je mislio na istragu koja slijedi; operopunomoćenome je jednostavno tražiti
elemente, on ne spava noću u baraci, ne pere se u koritu podmećući leđa pod udarac, ne hoda
po hodnicima u oknu, ne ulazi u praonicu u baraci, gdje vas začas napadnu namičući na glavu
vreću.
Da, da, vidio je kako noću ide čovjek prema uspavanome Rubinu. Čuo je kako hriplje
Rubin, kako umirući lupeta rukama i nogama po prični.
Operopunomoćeni kapetan Mišanin pozva Abarčuka u kabinet, zatvori vrata i reče:
“Sjednite, zatvoreniče.”
Počeo je postavljati prva pitanja, na koja od političkih zatvorenika uvijek dobiva brze i
točne odgovore.
Zatim podiže umorne oči na Abarčuka i, unaprijed shvaćajući da iskusni zatvorenik, u
strahu od neminovne osude u baraci, nikada neće reći otkuda čavao u ubojičinoj ruci,
nekoliko ga je trenutaka gledao.
Abarčuk je također gledao mlado kapetanovo lice, njegovu kosu i obrve, madeže na nosu
i mislio kako je kapetan stariji od njegova sina uvrh glave dvije-tri godine.
Kapetan postavi pitanje zbog kojega je i pozvao zatvorenika, pitanje na koje nisu
odgovorila već trojica prije Abarčuka.
Abarčuk je neko vrijeme šutio.
“Jeste li gluhi?”
Abarčuk nastavi šutjeti.

129
 Kako je samo želio da mu operopunomoćeni, makar i neiskreno, nego tek primjenjujući
utvrđenu istraživačku proceduru, kaže: “Slušaj, druže Abarčuk, pa ti si komunist. Danas si u
logoru, a sutra ćemo nas dvojica u istoj organizaciji plaćati članarinu. Pomozi mi, kao drug
drugu, kao članu Partije.”
Ali kapetan Mišanin reče:
“Zaspao si, valjda, sad ću te probuditi.”
Ali Abarčuka nije trebalo buditi.
Sipljivim glasom ispriča:
“Čavle je iz skladišta krao Barhatov. Uzeo je osim toga iz skladišta i tri brusilice. Ubojstvo
je, mislim, izveo Nikolaj Ugarov. Znam da mu je Barhatov dao čavao, a Ugarov je nekoliko
puta prijetio Rubinu da će ga ubiti. I jučer mu je to obećao: Rubin mu nije htio dati poštedu
od bolesti.”
Zatim uze pruženu cigaretu i reče:
“Smatram svojom partijskom dužnošću iznijeti vam, druže operopunomoćeni, drug
Rubin je stari član Partije.”
Kapetan Mišanin dade mu da zapali pa poče brzo i šutke pisati. Zatim mu se obrati
mekanim glasom:
“Morate znati, zatvoreniče, da vam se ne dopušta spominjati nikakvo partijsko članstvo.
Zabranjeno vam je i obraćanje s ‘druže’. Ja sam za vas građanin načelnik.”
“Pogriješio sam, građanine načelniče”, reče Abarčuk.
Mišanin mu reče:
“Par dana, dok ne završim istragu, kod vas će biti mirno. A onda, znate... kako bi bilo da
vas prebacimo u drugi logor.”
“Ne, ne bojim se, građanine načelniče”, reče Abarčuk.
Išao je u skladište znajući da ga Barhatov ništa neće pitati. Barhatov će netremice gledati
za njim, izvlačiti istinu prateći njegove pokrete, poglede i kašljucanje.
Bio je sretan, pobijedio je sebe.
Ponovo je stekao pravo da sudi. Sjećajući se Rubina, Abarčuk je žalio što mu ne može
iznijeti sve ono što je mislio jučer.
Prošla su tri dana, a Magar se nije pojavljivao. Abarčuk se raspitivao o njemu u upravi
rudnika, ali ni na jednom popisu Abarčuku poznati pisari nisu našli prezime Magar.
Uvečer, kad se pomirio s time da ih je sudbina razdvojila, u snijegom zametenu baraku
dođe sanitarac Trjufelev i otirući inje s trepavica reče Abarčuku:
“Čujte, u našu ambulantu došao je jedan zatvorenik, moli vas da dođete do njega.”
Trjufelev doda:
“Najbolje da te odmah odvedem. Zamoli načelnika, a znaš kako je u našeg zatvorenika,
nikakva svijest - pokrije se brzo, pa ti utjeraj dug kad mu navuku drvenu mantiju.”

130
 41.

Bolničar povede Abarčuka bolničkim hodnikom, gdje je odisalo posebno lošim zadahom,
drukčijim nego u baraci. Prošli su u polumraku pored naslonjenih drvenih nosila i starih
mantila povezanih u svežnjeve, koji su očito čekali dezinfekciju.
Magar je ležao u izolaciji - komori sa zidovima od dasaka, gdje su gotovo jedan uz drugog
ležala dva željezna kreveta. U izolaciju su obično stavljali ili zaražene bolesnike ili umiruče
mrcine. Tanke nožice kreveta izgledale su kao kabeli, ali se ni one nisu savijale, punašniji ljudi
nikada nisu ležali na tim krevetićima.
“Ne ovamo, ne ovamo, ravnije”, odjeknu glas, koji je Abarčuku bio toliko poznat da mu se
učinilo kako nema sjedina, nema muke, već je opet ono zbog čega je živio i za što bi radosno
dao život.
Zagledavši se u Magarovo lice, ushićeno i sporo reče:
“Zdravo, zdravo, zdravo...”
Magar, u strahu da neće podnijeti uzbuđenje, reče naglašeno obično:
“Ma sjedni, sjedni, odmah tu preko puta, na ležaj.”
I presrevši pogled kojim se Abarčuk osvrnuo na susjedni ležaj, dodade:
“Nećeš ga uznemiriti, više ga nitko neće uznemiriti.”
Abarčuk se prignu da bolje pogleda drugovo lice, a onda se ponovo osvrnu na pokrivenog
pokojnika:
“Je li davno?”
“Prije dva sata, sanitarci ga zasad ne diraju, čekaju liječnika, to je bolje, da ne bi položili
drugoga, živi neče progovoriti.”
“Doista”, reče Abarčuk i ne postavi pitanja koja su ga živo zanimala: “Što, jesi li prošao po
Bubnovljevu ili po Sokoljnikovljevu slučaju? A koliko si dobio godina? Jesi Ii bio u
Vladimirovskom ili Suzdaljskom politizolatoru? Posebno viječe ili vojni kolegij? Jesi li
potpisao priznanje?”
Osvrnu se na pokriveno tijelo i upita:
“A tko je on? Od čega je umro?”
“Umro od logora, raskulačeni. Zvao je nekakvu Nastju, stalno htio nekamo otiči...”
Abarčuk je u polumraku postupno razaznavao Magarovo lice. Ne bi ga prepoznao, koliko
se samo promijenio - starac na umoru!
Osječajuči leđima dodir pokojnikove tvrde i u laktu svijene ruke, s Magarovim pogledom
na sebi, pomisli: “I on sigurno misli: u životu ga ne bih prepoznao.”
A Magar reče:
“Tek sam sad shvatio - buncao je nešto poput bi, bi, bi, bi... A to je on molio ‘piti, piti’ -
čaša je pored njega, da sam mu barem ispunio posljednju želju.”
“Vidiš, i mrtav se isto miješa.”

131
 “A tako je to”, reče Magar, i Abarčuk začu poznatu intonaciju koja ga je uvijek dirala; tako
je Magar obično počinjao ozbiljni razgovor. “Iako govorimo o njemu, razgovor je o nama.”
“Ne, ne!” Abarčuk dohvati Magarov vreli dlan, stisnu ga, obgrli mu ramena i zagrcnu se
potresen od nijemog ridanja.
“Hvala ti”, grcao je, “hvala ti, hvala, druže, prijatelju.”
Šutjeli su, oba teško dišuči. Njihov se dah pomiješao u jedno, a Abarčuku se činilo da im
se nije spojio samo dah.
Magar progovori prvi.
“Slušaj, slušaj, prijatelju, ja te ovako posljednji put zovem.”
“Ma pusti, živjet ćeš”, reče Abarčuk.
Magar zasjede na postelji.
“Ne da mi se mučiti, ali moram reći. A ti slušaj”, reče on pokojniku, “i tebe se tiče, i tvoje
Nastje. To je moja posljednja revolucionarna dužnost, i ja ću je obaviti. Ti, druže Abarčuk,
posebna si narav. A i upoznali smo se nekoć u posebno vrijeme - meni se čini, u svoje najbolje
doba. Zato ću ti reći... pogriješili smo. Evo do čega je dovela naša pogreška - vidiš... ti i ja
moramo njega zamoliti za oproštaj. Daj mi da zapalim. Ma kakvo kajanje. Ne može ga se
iskupiti nikakvim kajanjem. To sam ti htio reći. Prvo. A sada - drugo. Nismo shvaćali slobodu.
Mi smo je ugušili. Ni Marx je nije ocijenio: ona je osnova, smisao, temelj nad temeljima.
Bez slobode nema proleterske revolucije. To je dva, a sad slušaj tri. Idemo kroz logor, kroz
tajgu, ali je naša vjera jača od svega. To nije snaga, nego slabost, to je samoodržanje. Ondje,
iza žice, ljudima ravna samoodržanje, da se mijenjaju, inače će poginuti, dopasti logora - i zato
su komunisti stvorili idola, prišili epolete, sašili mundire, propovijedaju nacionalizam, na
radničku klasu digli ruke i morat će stići i do crne reakcije... A ovdje, u logoru, isti instinkt ne
tjera ih da se mijenjaju - ako ne želiš u drvenu mantiju, onda se ne mijenjaj desetljećima
provedenim u logoru, u tome je spas... dvije strane sitnog novčića...”
“Prestani!” kriknu Abarčuk i skoči podnoseći pod Magarovo lice stisnutu šaku. “Tebe su
slomili! Nisi izdržao! Sve što si rekao jest laž, buncanje.”
“Dobro bi to bilo, samo ja ne buncam. Ali ponovo te pozivam! Kako sam te prije dvadeset
godina zvao! Ako ne možemo živjeti kao revolucionari - umrimo, gori je ovakav život.”
“Prestani, dosta!”
“Oprosti mi. Shvaćam te. Sličim ti na staru heteru koja plače za izgubljenim ugledom. Ali
kažem ti: shvati! Dragi moj, oprosti
“Da oprostim? Bolje da sam ja, bolje da si ti, kao ovaj mrtvac ovdje ležao, ne dočekavši
našega sastanka...”
Stojeći na vratima, Abarčuk progovori:
“Doći ću ti ja još... Popravit ću ti mozak, sad ću ja biti tvoj učitelj.”
Ujutro je sanitarac Trjufelev sreo Abarčuka na logorskom dvorištu dok je vukao na
sanjkama kantu s mlijekom zavezanu konopcem. Čudno je bilo da se znoji čovjek iza
polarnoga kruga.
“Tvoj prijatelj neće više piti mljekeca”, reče on, “objesio se sinoć.”
Ugodno je šokirati čovjeka novošću, i sanitarac je s prijateljskim trijumfom gledao
Abarčuka.

132
 “Je li ostavio pismo?” upita Abarčuk i udahnu ledenog zraka. Činilo mu se da bi Magar
morao svakako ostaviti pismo - ono jučerašnje slučajno ga je spopalo.
“Čemu pismo? Što god napisao - dolazi operu.”
To je bila najteža noć u Abarčukovu životu. Ležao je bez mrdanja, stisnuvši zube,
gledajući širom otvorenim očima zid s tamnim tragovima zgaženih stjenica.
Obraćao se sinu, kojemu nikada nije htio dati svoje prezime, pozivajući ga: “Ti si mi sada
jedini, ti si jedini - moja nada. Vidiš, moj prijatelj i učitelj htio mi je ugušiti um i volju, a sam
se ugušio. Tolja, Tolja, ti si jedan, jedini si mi ti na svijetu. Vidiš li me, čuješ li me? Hoćeš li
ikada doznati da se ni ove noći tvoj otac nije slomio, ni pokolebao?”
A okolo, kraj njega, spavao je logor - spavao je teško, glasno, ružno, u teškom i
zagušljivom zraku, s hripanjem, tepanjem, pospanim zviždanjem, sa škrgutom zubi, s dugim
stenjanjem i krikovima.
Abarčuk se odjednom izdiže na pričnama, učinilo mu se da je pored njega šmugnula
nečija brza i nečujna sjena.

133
 42.

Krajem ljeta 1942. vojska Kleistove kavkaske grupe zauzela je prvu sovjetsku naftnu
industriju u blizini Majkopa. Njemačka vojska bila je u Nordkapu i na Kreti, u sjevernoj
Finskoj i na obali La Manchea. Narodni maršal, vojnik na suncu, Erwin Rommel nalazio se
osamdeset kilometara od Aleksandrije. Na vrh EIbrusa gorski su lovci zabili zastavu s
kukastim križem. Mainstein je dobio zapovijed da pokrene gigantske topove i bacače -
novo reaktivno topništvo - na kulu boljševizma Lenjingrad. Skeptik Mussolini razrađivao je
plan napada na Kairo i trenirao jahanje na arapskom ždrijepcu. Vojnik u snijegu Dietl stajao
je na sjevernim širinama do kojih nije stigao nijedan europski osvajač. Pariz, Beč, Prag i
Bruxelles postali su njemačkim provincijskim gradovima.
Stigao je trenutak da se ostvare najokrutniji planovi nacionalsocijalizma usmjereni
protiv čovjeka, njegova života i slobode. Fašistički vođe lažu tvrdeći da ih ratni napori tjeraju
na okrutnost. Naprotiv, opasnost ih trijezni, a nepovjerenje u vlastite snage tjera ih na
suzdržanost.
Svijet će se okupati u krvi onoga dana kada fašizam bude potpuno uvjeren u svoj konačni
trijumf. Ako fašizam ostane bez naoružanih neprijatelja na zemlji, onda če se krvnici koji
ubijaju djecu, žene i starce samo raspojasati. Zato što je glavni neprijatelj fašizma - čovjek.
Ujesen 1942. Imperijalna vlada donijela je niz posebno okrutnih i nečovječnih zakona.
Primjerice 12. rujna 1942., na vrhuncu vojnih uspjeha nacionalsocijalizma, europski
Židovi potpuno su izuzeti iz jurisdikcije sudova i predani Gestapu.
Vodstvo stranke i Adolf Hitler osobno odlučili su istrijebiti židovski narod.

134
 43.

Sofija Osipovna Levinton ponekad je razmišljala o tome što je bilo nekoć - pet godina
Zuriškog sveučilišta, ljetno putovanje u Pariz i Italiju, koncerti u konzervatoriju i ekspedicije
u planinske predjele Srednje Azije, liječnički posao koji je trajao 32 godine, omiljena jela,
prijatelji čiji se život, s teškim i veselim danima, spleo s njezinim životom, svakodnevni
telefonski pozivi, obične ukrajinske riječce poput “hoš”... kartanje, stvari koje su ostale u
njezinoj moskovskoj sobi.
Sjećala se staljingradskih mjeseci - Aleksandra Vladimirovna, Ženja, Serjoža, Vera,
Marusja. Što su joj bliže bili ti ljudi, to su, činilo joj se, dalje otišli od nje.
Nekako predvečer u zatvorenom tovarnom vagonu konvoja, koji je stajao na sporednom
kolosijeku nekakve čvorne postaje nedaleko od Kijeva, tražila je uši u ovratniku svoje bluze
dok su kraj nje dvije žene u godinama brzo i tiho razgovarale na jidišu. Upravo je u tom
trenutku neobično jasno shvatila da se to baš s njom, sa Sonječkom, Sonjkom, Sofijom,
Sofijom Osipovnom Levinton, majorom medicinske službe - doista događa.
Glavna promjena u ljudima događala se upravo u tome što je slabio osjećaj vlastite
posebne naravi, naravi i ličnosti, a jačao je i rastao osjećaj sudbine.
“Tko je zapravo istinska ja, ja, ja?” mislila je Sofija Osipovna. “Ona kusava, sipljiva, koja
se bojala tate i bake, ili ona debela, plaha, sa činovima na ovratniku, ili ona prhutava, ušljiva.”
Zelja za srećom nestala je, a pojavilo se mnoštvo sanjarija: pobiti uši... progurati se do
otvora i nadisati zraka... popišati se... oprati barem jednu nogu... i želja koja živi cijelim tijelom
- piti.
Gurnuli su je u vagon i tada, osvrnuvši se u polumraku koji joj se u početku činio tamom,
začu tihi smijeh.
“Ovdje se smiju luđaci?” upita ona.
“Ne”, odgovori muški glas, “ovdje pričaju viceve.”
Netko melankolično prozbori:
“Još jedna Židovka upala u naš nesretni konvoj.”
Sofija Osipovna, žmireći kraj vrata da se privikne na tamu, odgovarala je na pitanja.
Odmah je, skupa s plačem, stenjanjem i zadahom, nju, Sofiju Osipovnu, odjednom
preplavila atmosfera zaboravljenih riječi i intonacija iz djetinjstva...
Sofija Osipovna htjede zakoraknuti unutar vagona, ali nije mogla. Napipala je u tami
mršavu nogu u kratkim hlačama i rekla: “Oprosti, dečko, jesam li te nagazila?”
Ali dječak joj ništa ne odgovori. Sofija Osipovna reče u tamu: “Majčice, možete li
pomaknuti svoga nijemog mladića? Pa ne mogu cijelo vrijeme stajati na nogama.”
Iz kuta histerični glumački muški glas progovori:
“Trebalo je ranije poslati telegram da vam pripremimo sobu s kupatilom.”
Sofija Osipovna jasno reče:
“Budalo.”

135
 Žena, čije je lice već mogla razaznati u polumraku, reče: “Sjednite pokraj mene, ovdje ima
puno mjesta.”
Sofija Osipovna osjeti da joj prsti brzo i sitno drhte.
To je bio svijet koji je znala od djetinjstva, svijet židovskoga gradića, i osjeti kako se sve
promijenilo u tom svijetu.
U vagonu su bili radnici iz radionice, radiomonter, studentice pedagogije, predavači u
višim školama, inženjer u tvornici konzerva, tehničar iz zoološkog vrta, djevojka veterinarka.
Nekoć u takvom gradiću nije bilo tih profesija. Ali se Sofija Osipovna nije promijenila, ista je
ona koja se nekoć bojala tate i bakice. A možda je i taj novi svijet nepromjenjiv? Uglavnom,
nije li svejedno: židovski gradić, bio nov ili star, ide pod kosu, u bezdan.
Čula je kako mladi ženski glas reče:
“Suvremeni Nijemci su divljaci, nisu čak ni čuli za Heinricha Heinea.”
A iz drugoga kuta muški glas podsmješljivo dobaci:
“I na kraju nas divljaci voze kao stoku. Ne pomaže tu Heine.”
Sofiju Osipovnu pitali su za stanje na bojišnici i, budući da ništa dobro nije ispričala,
objasnili joj da ne govori istinu, a ona je shvatila da stočni vagon ima svoju strategiju koja se
temelji na žarkoj želji za opstankom na zemlji.
“Zar vi ne znate da je Hitleru poslan ultimatum da hitno pusti sve Židove?”
Da, da, naravno da je tako. Kada osjećaj kravlje tuge i osuđenosti smjenjuje oštar osjećaj
užasa, ljudima u pomoć dolazi besmisleni opijum - optimizam.
Uskoro prođe zanimanje za Sofiju Osipovnu i ona ostade putnica koja ne zna kamo je i
zašto voze, ista kao i svi drugi. Za ime i patronimik nitko je nije pitao, prezime joj nitko nije
zapamtio.
Sofija Osipovna čak se začudi kako je samo nekoliko dana trebalo da se prođe obratnim
putom od čovjeka do prljave i nesretne stoke bez imena i slobode, dok je put do čovjeka trajao
milijunima godina.
Zgranula se što ljude u golemoj nevolji koja ih je pogodila i dalje muče životne sitnice i
jedan drugoga ljute zbog sitnica.
Starija joj je žena šapnula:
“Gledajte, doktorice, tu veliku damu, sjedi kraj otvora kao da samo njezinom djetetu valja
disati kisik. Gospođa ide na plažu.”
Noću se vlak dvaput zaustavio i svi su slušali kako škripe koraci vojnika, loveći
nerazumljive ruske i njemačke riječi.
Užasno je zvučao Goetheov jezik na ruskim noćnim postajama, ali se još zlokobnijim činio
rođeni ruski govor ljudi koji služe u njemačkoj obrani.
Do jutra je Sofija Osipovna patila sa svima od gladi i maštala o gutljaju vode. I njezin je
san bio jadan i plah, zamišljala je zgaženu konzervu koja na dnu ima malo tople kašice.
Češljala se brzim i kratkim pokretima kao što pas iščešljava buhe.
Sada joj se činilo da je shvatila razliku između života i opstanka.
Život je završio, prekinuo se, a opstanak se vukao i nastavljao. I premda je bio žalostan i
ništavan, misao o nasilnoj smrti punila joj je dušu jezom.

136
 Padala je kiša i nekoliko je kapi poletjelo kroz rešetkasti otvor. Sofija Osipovna otparala
je od svoje košulje tanku traku i primaknula se zidu vagona gdje je bila mala pukotina,
provukla je traku i čekala da se krpica natopi kišnom vlagom. Zatim je izvukla krpu iz
pukotine i žvakala hladnu mokru tkaninu. A kraj zidova i po kutovima vagona ljudi stadoše
trgati krpice i Sofija Osipovna osjeti ponos - izumila je način hvatanja i uživanja kiše.
Dječak kojega je Sofija Osipovna sinoć nagazila sjedio je nedaleko od nje i pratio kako
ljudi utiskuju krpice u procjepe između vrata i poda. U nejasnom svjetlu vidjela je njegovo
mršavo lice s oštrim nosom. Odoka je imao oko šest godina. Sofija Osipovna pomislila je da za
sve vrijeme njezina boravka u vagonu s tim dječakom nitko nije razgovarao, a on je sjedio
nepomično ne izustivši ni riječi. Gurne mu svoju mokru krpu i reče:
“Uzmi, momčiću.”
On je šutio.
“Uzmi, uzmi”, govorila je, i on neodlučno pruži ruku.
“Kako se zoveš?” upitala ga je.
On tiho odgovori:
“David.”
Susjeda Musja Borisovna ispriča kako je David došao u goste bakici iz Moskve i rat ga je
odsjekao od majke. Baka je poginula u getu, a Davidova rođakinja Revekka Buhman, koja ide
s bolesnim mužem, čak ne dopušta dječaku da sjedi kraj nje.
Navečer se Sofija Osipovna naslušala puno razgovora, pripovijesti i svađa, i sama je
govorila i prepirala se. Obraćala se sugovornicima:
“Brider Iden13, evo što ću vam reći.”
Mnogi su s nadom čekali kraj puta, držeći da ih voze u logore gdje će svaki raditi u struci,
a bolesne će rasporediti u bolesničke barake. Svi su neprekidno govorili o tome. Ali tajni užas,
nijemo i šutljivo zavijanje, nije prolazio, nego je živio u duši.
Sofija Osipovna doznala je iz pripovijesti da u čovjeku ne živi samo ono ljudsko.
Pripovijedali su joj o ženi koja je stavila paraliziranu sestru u korito i izvukla je zimske noći
na ulicu da se smrzne. Čula je o majkama koje su ubijale svoju djecu, i da je u vagonu
jedna takva žena. Pripovijedali su joj o ljudima koji kao štakori tajno mjesecima žive u
kanalizacijskim cijevima i jedu nečist, spremni na svaku patnju samo da prežive.
Život Židova u fašizmu bio je užasan, a Židovi nisu bili ni sveci ni zločinci, bili su samo
ljudi.
Osjećaj žalosti koji je Sofija Osipovna imala prema ljudima posebno ju je jako obuzimao
kad bi gledala malenog Davida.
Dječak je obično šutio i nepomično sjedio. Ponekad bi vadio iz džepa spljoštenu kutijicu
žigica i zavirivao u nju, a onda je opet vraćao u džep.
Nekoliko noći Sofija Osipovna uopće nije spavala, nije htjela. I noćas je sjedila bez sna u
smrdljivoj tami. “A gdje je sada Ženja Šapošnikova?” odjednom pomisli. Slušala je mrmljanje,
krikove i mislila da u uspavanim vrućim glavama sada s užasnom živom snagom prolaze slike

13
Jid. - “Braćo Židovi” (op. prev.)

137
koje se riječima ne mogu opisati. Kako ih sačuvati, kako ih zabilježiti - ako čovjek ostane
živjeti na zemlji i poželi doznati što se dogodilo?...
“Zlatka! Zlatka!” poviče plačni muški glas...

138
 44.

...U četrdesetogodišnjemu mozgu Nauma Rozenberga odvijao se uobičajeni

računovodstveni posao. Išao je po cesti i računao: na prekjučerašnjih 110 - jučerašnjih 61, na
njih 612 za petodnevku, ukupno 783... Šteta što nije vodio račun za muškarce, djecu i žene...
Žene lakše gore. Iskusni ložač slaže tijela tako da koščati starci bogati pepelom gore uz
ženska tijela. Sad će zapovjediti da se skrene s puta - tako su isto zapovijedali prije godinu
dana onima koje oni sad otkopavaju i počinju vaditi iz jama kukama privezanim za konopce.
Iskusni ugljenar može po neiskopanom humku odrediti koliko tijela leži u jami - pedeset, sto,
dvjesto, šesto, tisuću... Scharfuhrer14 Elf zahtijeva da se tijelo zove figurom - sto
figura, dvjesto figura, ali Rozenberg ih zove ljudi, ubijeni čovjek, kažnjeni dječak, kažnjeni
starac. On ih tako zove samo za sebe, da ne bi Scharfuhrer u njega pustio devet grama metala,
ali on uporno mrmlja: “Evo, izlaziš iz jame, kažnjeni čovječe... Ne drži se rukama za mamu, bit
ćete skupa, nećeš daleko od nje...” “Što ti tamo mrmljaš?” “Ja, ništa, samo vam se čini.” A on
mrmlja: “Bori se, to je njegova malena borba...” Prekjučer je bila jama u kojoj je ležalo osam
ljudi. Scharfuhrer viče: “To je bezobraština, ekipa od dvadeset ložača spali osam figura.” U
pravu je, što da se čini kad su u seocu bile samo dvije židovske obitelji? Ali zapovijed je
zapovijed - raskopati sve grobove i spaliti sva tijela. Evo, skrenuli su s puta, idu po travi i opet
se po sto petnaesti put usred zelene poljane diže sivi humak - grob. Osmorica kopaju,
četvorica valjaju hrastova stabla i režu ih na cjepanice duljine ljudskog tijela, dvojica ih
kalaju sjekirama i klinovima, dvojica donose s puta suhe stare daske, potpalu, kante s
benzinom, četvorica pripremaju mjesto za vatru, kopaju jarak za odušak - valja pogoditi
otkuda puše vjetar.
Odjednom nestaje mirisa šumske stelje i pratnja se smije, psuje i začepljuje nosove,
Scharfuhrer pljuje i odlazi u kraj. Ložači bacaju lopate, hvataju se za krpe, začepljuju usta i
nos... Zdravo, djedice, opet imate prigodu pogledati sunce, kako ste samo teški...
Ubijena majka i troje djece - dva dječaka, jedan već školarac, a djevojčica rođena 1939.,
rahitičari - ništa, sada ga nema... Ne drži se rukama za mamu, dijete, neće ona nikamo...
“Koliko je figura?” kriči izdaleka Scharfuhrer. “Devetnaest” - a tiho za sebe: “ubijenih
ljudi.” Svi psuju - prošlo je podne. A za to su prošlog tjedna iskopali grobnicu - dvjesto žena,
sve mlade. Kad su skinuli gornji sloj zemlje, nad grobom se podiže siva para, i pratnja se
zacerekala: “Vruće babe!” Povrh jaraka po kojima struji zrak slažu suha drva, zatim hrastove
cjepanice, koje daju bogat vrući ugljen, onda ubijene žene, zatim drva pa ubijene muškarce,
opet drva, onda nepovezane komade tijela, kantu benzina, pa u sredinu
zrakoplovnu zapaljivu bombu, a onda Scharfuhrer izdaje zapovijed, i pratnja se unaprijed
smije - ložači će zborno zapjevati. Lomača gori! Onda će pepeo baciti u jamu. Ponovo je tiho.
Bilo je tiho i opet je tiho. Zatim su ih doveli u šumu, a oni nisu vidjeli humak u
zelenilu; Scharfuhrer je zapovjedio da se kopa jama četiri sa dva, svi su shvatili - ispunili su
zadatak: 89 sela, osamnaest gradića, na to četiri naselja, uz to dva rajonska gradića, pa još
sovhoza - dva žitna, a jedan mliječni; sve u svemu, 116 naseljenih mjesta, 116
humaka raskopali su ložači... Dok računovođa Rozenberg kopa jamu za sebe i druge ložače,
14
Scharfuhrer - čin u paravojnim organizacijama Nacističke stranke od 1925. do 1945.; “vođa skupine” (op. prev.)

139
računa: posljednji tjedan - 773, prije toga su tri dekade iznosile 4826 spaljenih ljudskih tijela,
zajednički rezultat: 5609 spaljenih tijela. On računa i računa i od toga neprimjetno teče
vrijeme, računa prosjek figura, ne, ne figura, broj ljudskih tijela - 5609 dijeli po broju grobova
- 116, dobiva se 48 i 3500 ljudskih tijela u zajedničkoj grobnici, zaokruženo, to će biti 48
ljudskih tijela u grobnici. Ako uzmemo da je radilo dvadeset ložača tijekom 37 dana, onda na
jednoga ložača dolazi... “Postroji se”, viče stariji vojnik, a Scharfuhrer Elf zvonko zapovijeda:
“In die grube Marsch!” Ali on ne želi u grob. On trči, pada, ponovo trči, bježi lijeno, jer
računovođa ne zna bježati, ali ga nisu mogli ubiti, i leži u šumi na travi, u tišini, i ne misli o
nebu nad glavom, ni o Zlatici, koju su ubili trudnu u šestome mjesecu, on leži i računa ono
što nije stigao izračunati u jami: dvadeset ložača, 37 dana, iznosi ložač - dana... - to je jedno;
dva - valja uzeti u obzir koliko kubika drva na čovjeka; tri - valja uzeti u obzir koliko sati
gorenja u prosjeku po jednoj figuri, koliko...
Sljedećeg tjedna ulovili su ga policajci i odveli u geto.
I sada ovdje u vagonu sve vrijeme mrmlja i računa, dijeli i množi. Godišnji obračun! Mora
ga predati Buhmanu, glavnom računovođi državne banke. I odjednom noću, u snu, kroz
krastu koja mu pokriva mozak i srce, brižnu vrele suze.
“Zlatka! Zlatka!” zove on.

140
 45.

Okno njezine sobe izlazilo je na bodljikavu ogradu geta. Noću se knjižničarka Musja
Borisovna prenula, podigla zavjesicu i vidjela kako dva vojnika vuku strojnicu; na njezinu
poliranom tijelu bljeskale su sive mrlje mjesečine, a naočale oficira koji je išao sprijeda isto
su se sjajile. Čula je tihu huku motora. Automobili su se približili getu s ugaslim farovima, a
teška je noćna prašina srebreno sjala kovitlajući se oko kotača - kao da duhovi lebde
u oblacima.
U tim tihim mjesečevim trenucima, kad su postrojbe SS-a i SD-a, odreda ukrajinskih
policajaca, podređene postrojbe i automobilska kolona pričuve Uprave imperijalne
sigurnosti stigle do kapije uspavanoga geta, žena je odvagnula sudbinu dvadesetog stoljeća.
Mjesečina, lagano veličanstveno gibanje oružanih postrojba, crni moćni kamioni, zečje
kuckanje zidnoga sata, jakna smrznuta na stolcu, grudnjak, čarape, topli miris života - spojilo
se sve nespojivo.

141
 46.

Nataša, kći uhićenoga doktora Karasika, koji je i poginuo te 1937. godine, u vagonu je s
vremena na vrijeme pokušavala pjevati. Ponekad je pjevala i noću, ali se ljudi nisu ljutili na
nju.
Bila je stidljiva, uvijek je govorila jedva čujnim glasom i poniklih očiju, a u goste je išla
samo bliskim rođacima diveći se hrabrosti djevojaka koje plešu na zabavama. Kad su birali
ljude koji podliježu istrebljenju, nju nisu uvrstili u skupinu obrtnika i liječnika, kojima su
sačuvali njihov korisni život - opstanak uvele i sijede djevojke nije im bio potreban.
Policajac je gurnu prema prašnome humku kod tržnice, na kojem su stajala tri pijana
čovjeka, a jednoga od njih, sada policijskog načelnika, znala je prije rata; bio je upravnik
nekakvog željezničkog skladišta. Uopće nije shvatila da ta trojka donosi presudu života i
smrti naroda; policajac je potisne u buku gomile od tisuće djece, žena i muškaraca koji su
ocijenjeni kao beskorisni.
Zatim su došli u zračnu luku pod svojim posljednjim kolovoskim znojem, pored prašnih
jabuka kraj ceste, i posljednji su put glasno vikali, trgali sa sebe odjeću i molili se. Nataša je
išla šutke.
Nikada ne bi pomislila da je krv tako porazno crvena pod suncem. Kada bi na trenutak
utihnuli krikovi, pucnjevi i hropci - iz jame se čulo klokotanje krvi - trčala je po bijelim tijelima
kao po bijelom kamenju.
Zatim je bilo ono najmanje strašno - tihi škljocaj strojnice i krvnik obična, nimalo zlobna
lica, izmučena radom, koji je strpljivo čekao da mu ona plašljivo priđe bliže i stane na rub
klokotave jame.
Noću se, ocijedivši smočenu košulju, vratila u grad - mrtvi ne ustaju iz groba, znači, bila
je živa.
I evo, dok se Nataša provlačila dvorištima do geta, vidjela je narodno veselje na trgu -
pomiješani puhački i gudački orkestar svirao je tužnu i sanjarsku melodiju valcera koji joj se
uvijek sviđao i pri mutnome mjesecu i mutnim svjetiljkama na prašnom trgu zavrtjeli su se
parovi - djevojke i vojnici, prepletanje nogu pomiješalo se s glazbom. Klonuloj se djevojci u
tom trenutku duša obradova i obodri, pa je zapjevala tiho, predosjećajući sreću, a povremeno
je, ako je nitko ne bi vidio, čak pokušavala plesati valcer.

142
 47.

David je slabo pamtio sve što je bilo prije rata, ali nekako u noći, u vagonu, u dječakovu
je mozgu prodorno jasno izniknulo ono što je nedavno proživio.
U tami ga baka vodi do Buhmanovih. Nebo je osuto sitnim zvijezdama, a rub neba ima
svijetli zelenkasto-limunski sjaj. Lišće lopuha dodiruje obraze kao da su to nečiji vlažni
dlanovi.
Na čardaku, u skloništu, iza lažnog ciglenog zida sjede ljudi. Crni listići željeza u krvi
danju se tope. Ponekad se tavansko sklonište napuni dimom. Geto gori. Danju u skloništu svi
leže nepomično. Samo Buhmanova kći Svetlanočka jednolično plače. Buhman ima bolesno
srce, i danju ga svi smatraju mrtvim. A noću jede i svađa se sa ženom.
I odjedanput lavež psa. Tuđinski glasovi: “Asta, Asta! Wo sind die Juden?”, i nad glavom
se pojačava lupa, to se Nijemci kroz krovni prozorčić penju na krov.
Zatim utihne njemački kovani grom na crnome limenom nebu. Ispod zidića čuli su se
lukavi lagani udarci - netko je kuckao po zidu.
U skloništu nastade tišina, napeta tišina, sa zapetim leđnim i vratnim mišićima, s očima
ispupčenim od napetosti, sa zubatim ustima.
Malena Šveđana nastavlja svoju žalopojku bez riječi, dok se čuje potajno kuckanje po
zidu. Njezin plač naglo zamre, David pogleda na njezinu stranu i sretne se s bijesnim očima
Svetlanine majke Revekke Buhman.
Nakon toga je jedanput ili dvaput nakratko zamišljao te oči i glavu djevojčice, otkinutu
kao krpenoj lutki.
A ono što je bilo prije rata pamtio je podrobno i sjećao se toga često. U vagonu je, kao
pravi starac, živio u prošlosti, nunao je i volio.

143
 48.

Dvanaestog prosinca, na Davidov rođendan, mama mu je kupila knjigu bajki. Na šumskoj

poljani stajao je sivi jarić, a šumska tama u pozadini činila se posebno zlokobnom. Među crno-
smeđim stablima, muharama i ludarama vidjele su se crvene zubate čeljusti i zelene vučje oči.
Samo je David znao da slijedi neminovno ubojstvo. Zato je lupao šakom po stolu,
pokrivao dlanom poljanu pred vukom, ali je shvaćao da ne može ograditi jarića.
Noću je vikao:
“Mama, mama, mama!”
Majka bi se probudila i prilazila mu kao oblak u noćnome mraku - i on je blaženo zijevao
osjećajući da ga najveća snaga na svijetu čuva od tame noćne šume.
Kada je malo odrastao, plašili su ga crveni psi iz Knjige o džungli. Tako bi se noću soba
napunila crvenim grabežljivcima i David bi se bosonog prebacio po izvučenoj ladici komode
u majčinu postelju.
Kada bi ga uhvatila vrućica, imao je jednu jedinu moru. Ležao je na pješčanoj morskoj
obali i najsitniji valovi na obali škakljali su mu tijelo. Odjednom bi se na obzoru podigla plava
nečujna planina vode, sve je više rasla i strelovito se približavala. David je ležao na toplom
pijesku, a crno-plava planina vode nadvila se nad njega. To je bilo strašnije od vuka i crvenih
pasa.
Ujutro je mama išla na posao, a on je išao na crno stepenište i izlijevao u konzervu od
račića čašu mlijeka, kako bi očekivala mršava mačka prosjakinja s tankim dugačkim repom,
blijedim nosom i zaplakanim očima. Jedanput je susjeda rekla da su u zoru došli ljudi s
kutijom i, hvala Bogu, napokon odvezli u institut odvratnu mačku bijednicu.
“Kamo da idem, gdje je taj institut?”
“Pa to je posve nezamislivo, zaboravi na tu nesretnu mačku”, govorila je mama gledajući
njegove molećive oči. “Kako ćeš živjeti na svijetu? Ne smiješ biti tako ranjiv.”
Mati ga je htjela dati u dječji ljetni kamp, a on je plakao moleći je i u očaju plješćući
rukama, i vikao:
“Obećavam ti da ću ići baki, samo ne u taj kamp!”
Kada je s mamom išao baki u Ukrajinu, u vlaku skoro da ništa ne bi jeo - sramio se jesti
kuhano jaje ili uzeti kotlet iz masnog papira.
Kod bake su mama i David bili pet dana, a onda se mama spremala na posao. Oprostio se
s njom bez suza, samo ju je tako jako zagrlio oko vrata da je mama rekla:
“Ugušit ćeš me, glupane. Ovdje ima toliko jeftinih jagoda, a za dva mjeseca ću doći po
tebe.”
Pored kuće bake Rože bilo je autobusno stajalište jer je autobus vozio iz grada u kožarsku
tvornicu. Stajalište se na ukrajinskom zvalo zupinka.
Pokojni djed bio je bundovac, poznat čovjek, nekad je živio u Parizu. Baku su zbog toga
poštovali i često tjerali iz službe.

144
 Kroz otvoreni prozor čuo se radio: “Uvaga, uvaga, govori Kiiv...”
Danju je ulica bila pusta, a živnula bi kad prolaze studenti i studentice kožarskog
tehnikuma vičući jedan drugom preko ulice: “Beela, jesi li položila! Jaška, dođi da spremamo
marksizam!”
Navečer su se doma vraćali radnici iz kožare, prodavači i monter iz gradskog radiocentra
Sork. Baka je radila u mjesnoj poliklinici.
David se nije dosađivao bez bake.
Pored kuće, u starom ničijem voćnjaku, među starim neplodnim jabukama, pasla je stara
koza, prolazile su kokoši obilježene bojom, a nečujni mravi penjali se po travčicama. Bučni i
samouvjereni bili su stanovnici tog vrta: vrane, vrapci i poljske ptice, čija imena David nije
znao, kao plahe seoske cure zalijetali su se u vrt.
Čuo je puno novih riječi: glečik... dikt... kaljuža... rjaženka... rjaska... pužalo... ljadače...
košenja... U tim riječima čuo je odjeke i odraze materinjega ruskog govora. Čuo je jidiš i
zapanjio se kad su mama i baka pred njim govorile na jidišu. Nikada nije čuo da mama govori
na jeziku koji on ne razumije.
Baka je odvela Davida u goste svojoj rođakinji, debeloj Revekki Buhman. U sobu kojoj se
David začudio zbog obilja pletenih bijelih zavjesa, ušao je glavni knjigovođa Državne banke
Eduard Isaakovič Buhman, odjeven u bluzu i čizme.
“Haime”, rekla je Revekka, “evo nam gosta iz Moskve, Rain sin.” I doda: “No, pozdravi se
s ujakom Eduardom.”
David upita glavnoga knjigovođu:
“Ujače Eduarde, zašto vas teta Revekka zove ‘Haime’?”
“O, to je pitanje”, reče Eduard Isaakovič. “Zar ti ne znaš da su u Engleskoj svi Haimi
Eduardi?”
Zatim je zagrebla mačka, i kada je napokon uspjela pandžama odmaknuti vrata, svi su
ugledali usred sobe djevojčicu sa zabrinutim očima kako sjedi na loncu.
U nedjelju je David pošao s bakom na tržnicu. Putem su išle starice s crnim rupcima i
pospane tmurne željezničke kondukterke, bahate žene rajonskih rukovodilaca s plavim i
crvenim torbama i seljanke u čizmama.
Židovski prosjaci vikali su ljutitim grubim glasovima i činilo se da im daju milostinju od
straha, ne od žalosti. A po kaldrmi su išli kolhozni kamioni s vrećama krumpira i mekinja, s
pletenim košarama u kojima su sjedile kokoši kričeći na prečkama kao stare bolesne Židovke.
Najviše ga je privlačio i dovodio do očaja i užasavao mesni red.
David je vidio kako su s kuke skidali tijelo ubijenog telca s poluotvorenim blijedim
ustima, s kudravom bijelom čekinjom navratu, umrljanom krvlju.
Baka je kupila šarenu mladu kokoš i ponijela je za noge svezane bijelom krpicom, a David
je išao pokraj nje i htio dlanom pomoći koki da podigne nemoćnu glavu, i čudio se otkud
odjednom u baki takva neljudska okrutnost.
Sjetio se nerazumljivih maminih riječi da je rodbina s djedove strane sastavljena od
inteligentnih ljudi, a da su rođaci s bakine strane varošani i trgovci. Sigurno zato baka nije
žalila kokoš.

145
 Kad su stigli u dvorište, dočekao ih je starčić u košulji i baka je s njim progovorila jidiš.
Starac je uzeo kokoš, stao mrmljati, kokoš je povjerljivo kvocala, a onda je starac učinio nešto
vrlo brzo i nezamjetljivo, ali očito užasno, hitnuo je kokoš preko ramena - ona je kriknula i
potrčala lupajući krilima, a dječak je vidio da nema glave: trčalo je neko bezglavo kokošje
tijelo, starac je ubio koku. Nakon nekoliko koraka trup je pao grebući jakim mladim
kandžicama zemlju, i prestao biti živ.
Noću se dječaku činilo da u sobu prodire vlažni zadah koji dolazi od ubijenih krava i
njihove zaklane djece.
Smrt koja živi u nacrtanoj šumi, gdje se nacrtani vuk prikrada nacrtanom jariću,
napustila je tog dana stranice bajke. David je prvi put osjetio da je smrtan, ali ne bajkovito, ne
kao u knjizi s crtežom, nego doista, nevjerojatno očito.
Shvatio je da će jedanput i njegova mama umrijeti. Smrt će mu doći, ali ne iz bajkovite
šume gdje u polumraku stoje jelke - doći će iz toga zraka, iz života, iz rođenih zidova, i od nje
se neće moći skriti.
Osjetio je smrt s jasnošću i dubinom koja je svojstvena samo maloj djeci i velikim
filozofima čija se snaga misli približava jednostavnosti i snazi dječjeg osjećanja.
Od stolaca uglačanih sjedenjem, na kojima su bile furnirske daščice, od debelog ormara
za odjeću dopirao je mirni dobri miris, onakav kao od bakine kose i odjeće. Topla, varljivo-
spokojna noć stajala je uokolo.

146
 49.

Tog je ljeta život sišao s rubova kocaka, sa sličica nacrtanih u slovarici. Vidio je kako
plavetno sjaji crno patkovo krilo i koliko ima vesele podsmješljivosti u njegovu osmijehu i
kvakanju. Bijele trešnje svijetlile su u krošnji i on se penjao po hrapavom stablu, stigao do
ploda te ga otkinuo. Došao je do telića privezanog na ledini i pružio mu komadić šećera -
skamenio se od sreće kad je vidio mile oči golemog dojenčeta.
Riđi Pinčik dođe do Davida i očajno frfljajući predloži:
“Dođi se tući!”
Židovi i Ukrajinci u bakinu dvorištu sličili su jedni drugima. Starica Partinjska dolazila je
do bake i otegnuto govorila:
“Jeste P čuli, Roza Nusinovna, Sonja ide u Kijev, opet se pomirila s mužem.”
Bakica se, pljesnuvši rukama, smijala odgovarajući:
“No, vidjet ćete komedije.”
Taj je svijet Davidu izgledao dražim i boljim nego Kirovska ulica, gdje se kraj asfaltiranog
zdenca šetala s pudlicom umotana namazana starica prezimena Drako-Drakon, gdje je ujutro
kraj šofera stajao automobil ZIS-101, gdje je susjeda s cvikerom i cigaretom u namazanim
usnama bijesno šaptala nad zajedničkom plinskom pločom: “Trockistkinja, opet si
pomaknula moju kavu s kuhala.”
Mama ga je noću dovela s kolodvora. Prošli su po kaldrmi osvijetljenoj mjesečinom pored
bijele tvrđave, gdje je u niši stajao mršavi Isus Krist s trnovom krunom i visine
dvanaestogodišnjeg dječaka, i pored Pedagoškog tehnikuma, gdje je nekoć studirala mama.
Za nekoliko dana, u petak uvečer, David je vidio kako starci idu u sinagogu u zlatnom
prahu koji su na ledini podigli bosi nogometaši.
Beskrajna ljepota rodila se iz toga jedinstva ukrajinskih bijelih kuća, škripavih bunarskih
ždralova i starih čipaka na bijelo-crnoj molitvenoj odjeći, bezdanom biblijskom starinom od
koje se vrti u glavi. A tu su odmah Kobzar, Puškin i Tolstoj, udžbenici fizike, Dječja bolest
ljevičarstva u komunizmu, sinovi čizmara i krojača, koji su se vratili iz Građanskog rata, uz
njih instruktori rajonskih komiteta, spletkari i govornici iz rajonskih sindikata,
kamiondžije, agenti kriminalnog odsjeka, predavači marksizma.
Tek kod bake David je doznao da je njegova mama nesretna. To mu je prva rekla debela
tetka Rahilj, koja je imala takve crvene obraze kao da se uvijek stidi:
“Pustiti takvu krasnu ženu, kao tvoju mati, da je više ne dočeka.”
A sutradan je David već znao da je njegov otac otišao s Ruskinjom koja je od njega starija
osam godina, da zarađuje u filharmoniji dvije i pol tisuće na mjesec, da je mama odbila
alimentaciju i živi samo od onoga što sama zaradi - 310 rubalja mjesečno.
David je jednom pokazao baki kukuljicu koju je čuvao u kutijici za žigice.
Ali baka je rekla:
“Fuj, što će ti ta gadost, baci je odmah.”

147
 Dvaput je David išao na tovarnu postaju i gledao kako u vagone tovare bikove, ovnove i
svinje. Čuo je kako bik glasno muče, ili se žali ili moli milost. Dječakova duša ispunila se jezom,
a pokraj vagona išli su željeznički radnici u potrganim masnim bluzama i ne bi okrenuli mrka
mršava lica prema biku koji muče.
Tjedan nakon Davidova dolaska bakina je susjeda Debora, žena bravara Lazara
Jankeleviča iz tvornice za poljoprivredne strojeve, rodila. Prošle godine Debora je pošla u
goste sestri u Kodimu i za vrijeme oluje pogodio ju je grom; osvijestili su je, zasuli zemljom, i
dva je sata ležala kao mrtva, a te je godine rodila. Petnaest je godina čekala dijete. O tome je
baka pripovijedala Davidu dodajući: “Tako kažu ljudi, ali njoj su osim toga prošle godine izveli
i operaciju.”
I evo, baka i David pošli su susjedima.
“No, Luzja, no, Deba”, rekla je baka pogledavši dvonogu zvjerčicu koja leži u košari za
rublje. Izgovorila je te riječi nekakvim groznim glasom, kao da upozorava oca i majku da se
nikada ne odnose lakomisleno prema tom čudu.
U kućici kraj željezničke pruge živjela je starica Sorkina s dva sina, gluhonijema brijača.
Njih su se bojali svi susjedi, a stara Partinjska pripovijedala je Davidu:
“Vani su tihi, tihi, dok se ne napiju, a kad se napiju - kidišu jedan na drugog, dohvate
noževe i viču, vrte se kao konji!”
Jedanput je baka poslala po Davidu knjižničarki Musji Borisovnoj teglu vrhnja... Soba joj
je bila sićušna. Na stoluje bila mala čaša, na zidu je visjela mala polica, na kojoj su bile male
knjige, a nad krevetićem je visjela mala fotografija. Na fotografiji je bila mama s Davidom
zamotanim u pelene. Kada je David ugledao fotografiju, Musja Borisovna pocrvenjela je i
rekla:
“Ja i tvoja mama sjedile smo u istoj klupi.”
Naglas joj je pročitao basnu o cvrčku i mravu, a ona je njemu tihim glasom pročitala
početak pjesme “Plakala Šaša kad su šumu sjekli”.
Ujutro je dvorište zabrujilo: slijepcu Solomonu ukrali su noću bundu, šivanu ljetos i
posutu naftalinom.
Kad je baka doznala da je slijepac ostao bez bunde, samo je rekla:
“Dragi Bože, da je nečim tog razbojnika kazniti.”
David je doznao da je slijepac bio doušnik i kad se oduzimalo valutu i zlatne petake, izdao
je puno ljudi. A 1937. ponovo je izdavao ljude. Od onih koje je izdao dvoje je ljudi strijeljano,
a jedan je umro u zatvorskoj bolnici.
Užasni noćni šumovi, nevina krv i pjev ptica - sve se to spojilo u vrelu kašu. David bi to
mogao shvatiti za puno desetljeća, ali je tegobnu ljepotu i užas toga danju i noću osjećao tek
svojim malenim srcem.

148
 50.

Za klanje zaražene stoke provode se preventivne mjere: transport, prikupljanje na

mjestima za klanje, obuka kvalificiranih radnika, otvaranje opkopa i jama.
Stanovništvo koje pomaže vlastima u dostavi zaražene stoke na mjesta klanja, ili pomaže
u lovu odbjegle stoke, ne čini to zbog mržnje prema telićima i kravama, nego zbog osjećaja
samoodržanja.
Pri masovnom klanju ljudi stanovništvo također ne podliježe krvožednoj mržnji prema
starcima, djeci i ženama kojima slijedi istrebljenje. Zato kampanju za masovno klanje ljudi
valja specijalno pripremiti. Ovdje nema osjećaja samoodržanja, nego se u stanovništvu
moraju potaknuti odvratnost i mržnja.
Upravo u takvoj atmosferi odvratnosti i mržnje pripremalo se i provodilo istrebljenje
ukrajinskih i bjeloruskih Židova. Svojedobno je u istoj toj zemlji, mobilizacijom i
napuhavanjem bijesa mase, Staljin provodio akciju uništenja kulaka kao klase, kampanju za
uništenje trockističko-buharinovskih izroda i diverzanata.
Iskustvo je pokazalo da najveći dio stanovništva u takvim akcijama postaje hipnotički
poslušan svim uredbama vlasti. U masi stanovništva postoji i mali dio koji stvara zrak
kampanje: krvožedni, obradovani i zluradi idejni idioti koji su zainteresirani za osobno
razračunavanje i grabež stvari iz stanova ili za stjecanje povlastica. Većina ljudi u sebi se
užasava masovnih ubojstava i skriva svoje duševno stanje ne samo od svojih bližnjih nego i
od samih sebe. Ti ljudi pune dvorane gdje se događaju zborovi posvećeni kampanjama za
istrebljenje i koliko god bili česti ti zborovi, i koliko god velike dvorane - skoro da nije bilo
slučaja da itko naruši šutljivo jednoglasno biranje. I napokon, još su rjeđi bili slučajevi da
čovjek ne odvrati pogled od molećivoga pogleda psa optuženog za bjesnilo, nego da prihvati
tog psa optuženog za bjesnilo u kuću, gdje živi sa svojom ženom i djecom. Ali ipak je bilo i
takvih slučajeva.
Prva polovina dvadesetog stoljeća bit će zabilježena kao epoha velikih znanstvenih
otkrića, revolucija, grandioznih društvenih prevrata i dvaju svjetskih ratova.
Ali prva polovina dvadesetog stoljeća ući će u povijest čovječanstva kao epoha
pojedinačnog istrebljenja ogromnih slojeva europskog stanovništva utemeljena na
socijalnim i rasnim teorijama. Suvremenost s razumljivom skromnošću šuti o tome.
Jednom od najčudnijih osobina ljudske prirode, u to vrijeme skrivene, pokazala se
pokornost. Bilo je slučajeva da su se prema mjestu kazne stvarali ogromni redovi, a žrtve su
same uredovale oko gibanja reda. Bilo je slučajeva kada je trebalo od jutra do kasne noći
čekati kaznu, i za dugoga vrelog dana, a majke, koje su znale za to, pažljivo su uzimale boce s
vodom i kruh za djecu. Milijuni nevinih, osjećajući kako se bliže uhićenja, unaprijed su
pripremali zavežljaje s rubljem i ručnikom, unaprijed se opraštajući s bližnjima. Milijuni su
živjeli u gigantskim logorima koje su ne samo izgradili nego i sami čuvali.
I nisu samo deseci tisuća ljudi, ni deseci milijuna, nego su ogromne mase bile pokorni
svjedoci uništenja nevinih. Ali ne samo pokorni svjedoci; kada su zapovijedali istrebljenje i

149
glasovali za nj, žamorom glasova izražavali su odobravanje masovnih ubojstava. U toj
golemoj pokornosti ljudi otkrilo se nešto nečuveno.
Naravno, bilo je suprotstavljanja, bilo je hrabrosti i tvrdoglavosti osuđenih, bilo je
ustanaka, požrtvovnosti, kada je radi spasa dalekog nepoznatog čovjeka drugi čovjek riskirao
svoj život i život svoje obitelji. Pa ipak je neosporno da se očitovala masovna pokornost!
O čemu ona govori? O novoj crti koja je iznenada nastala, iznenada se pojavila u ljudskoj
prirodi? Ne, ta pokornost govori o novoj užasnoj snazi koja je utjecala na ljude. Vrhunasilje
totalitarnih društvenih sistema pokazalo se sposobnim paralizirati ljudski duh na cijelim
kontinentima.
Ljudska duša, koja je stala u službu fašizmu, objavila je kao jedino i istinsko dobro -
zlokobno ropstvo koje nosi smrt. Duša izdajnica, koja se ne odriče ljudskih osjećaja,
proglašava fašističke zločine najvišim oblikom humanosti, slaže se da se ljude podijeli na
čiste i dostojne te na nečiste i nedostojne života. Želja za samoodržanjem izrazila se u suglasju
instinkta i savjesti.
U pomoć instinktu dolazi hipnotička sila svjetskih ideja. One pozivaju na svaku žrtvu, na
sva sredstva radi postizanja uzvišenoga cilja: buduće veličajnosti domovine, sreće
čovječanstva, nacije, klase ih svjetskoga napretka.
I skupa s instinktom života, skupa s hipnotičkom snagom velikih ideja radila je treća sila:
užas pred beskrajnim nasiljem moćne države, pred ubojstvom koje je postalo temeljem
državne svakodnevice.
Nasilje totalitarne države tako je veliko da prestaje biti sredstvo i pretvara se u predmet
mističnog i religioznog štovanja i zanosa. Kako se drukčije može objasniti shvaćanje nekih
umnih inteligentnih Židova o tome da je ubojstvo Židova neophodno radi sreće čovječanstva
i da su oni koji to shvaćaju spremni povesti na stratište vlastitu djecu - radi sreće domovine
spremni su prinijeti žrtvu kao nekoć Abraham? Čime se drugim može objasniti da pjesnik,
seljak po rođenju, koji ima pameti i dara, s iskrenim osjećajem piše poemu koja opjevava
krvavo doba seljačke patnje, doba koje je požderalo njegova čestita i prostodušna trudbenika
oca?...
Jedno od sredstava fašističkog utjecaja na čovjeka bilo je njegovo potpuno ih skoro
potpuno sljepilo. Čovjek ne vjeruje da ga čeka uništenje. Čudno je koliki je bio optimizam onih
koji su stajali pred grobom. Na tlu bezumne, ponekad i nečiste, a ponekad i podle nade
nastajala je pokornost koja odgovara toj nadi: jadna, a ponekad i podla.
Varšavski ustanak, ustanak u Treblinki, ustanak u Sobiboru, male pobune i ustanci ložača
- nastajali su iz okrutnog beznađa.
Ali napokon, puno i jasno beznađe nije rađalo samo ustanke i pobune, rađalo je i u
normalnom čovjeku nepoznatu težnju da se podvrgne kazni.
Ljudi su se čak i svađali u redu prema krvavom rovu, i u zraku se čuo uzbuđeni, luđački,
gotovo trijumfalni glas:
“Židovi, ne bojte se, ništa strašno, pet minuta - i gotovo!”
Sve, sve je rađalo pokornost - i beznađe i nada. Iako ljudi jednake sudbine nisu jednaki i
po značaju.
Valja se zamisliti nad time što mora proživjeti i podnijeti čovjek da dođe do sretne
spoznaje skore kazne. O tome se valja zamisliti mnogim ljudima, posebno onima koji su skloni

150
poučavati kako se trebalo boriti u uvjetima o kojima, sretnim slučajem, taj isprazni učitelj i
nema predodžbe.
Utvrdivši pokornost čovjeka pred beskrajnim nasiljem, valja izvesti posljednji zaključak
koji če imati značenje za shvaćanje čovjeka i njegove budućnosti.
Otrpi li ljudska priroda promjenu, postaje li zato nečim drugim u kotlu totalitarnog
nasilja? Gubi li čovjek urođeni osjećaj težnje da bude slobodan? U odgovoru na to leže ljudska
sudbina i sudbina totalitarne države. Promjena same ljudske prirode predviđa svjetsko i
vječito slavlje diktature države, a u nepromjenjivosti ljudske težnje prema slobodi leži osuda
totalitarne države.
Eto, veliki ustanak u Varšavskom getu, u Treblinki i Sobiboru, i golemi partizanski
pokret, koji je buknuo u desetak zemalja koje je porobio Hitler, poststaljinistički Berlinski
ustanak 1953. i Mađarski ustanak 1956., ustanci koji su zahvatili sibirske i dalekoistočne
logore nakon Staljinove smrti, istodobne poljske bune, studentski prosvjed protiv gušenja
slobode misli koji se zakotrljao mnogim gradovima i štrajkovi u mnogim tvornicama pokazali
su tu neugasivu ljudsku težnju za slobodom. Bila je ugušena, ali je postojala. Čovjek koji je
gurnut u ropstvo postaje robom po sudbini, a ne po svojoj prirodi.
Prirodnu ljudsku težnju slobodi ne može se uništiti, može se gušiti, ali neće nestati.
Totalitarizam ne može odbaciti nasilje, a da odbaci nasilje - totalitarizam bi uginuo. Vječno,
neprekidno, izravno ili zamaskirano, vrhunasilje jest temelj totalitarizma. Čovjek nikada
dobrovoljno neće odustati od slobode. U tom je zaključku svjetlo našega vremena, svjetlo
budućnosti.

151
 51.

Električni stroj izvodi matematičke proračune, pamti povijesne događaje, igra šah,
prevodi knjige s jednog jezika na drugi. On nadilazi čovjeka u vještini brzoga rješavanja
matematičkih zadaća, njegovo je pamćenje besprijekorno.
Ima li granica progresu koji stvara stroj na čovjekovu sliku i priliku? Očito, granice nema.
Možemo zamisliti stroj budućih vjekova i tisućljeća. Slušat će glazbu, procjenjivati
slikarstvo, sam slikati, komponirati, pisati stihove.
Ima li granica njegovu savršenstvu? Može li se usporediti s čovjekom, hoće li ga nadići?
Stroj koji je stvorio čovjek tražit će sve veći i veći rast elektronike, težine i prostora.
Uspomene djetinjstva... suze sreće... žalost rastanka... ljubav prema slobodi... milost
prema bolesnom štencu... zamišljenost... majčinsku nježnost... misao o smrti... tugu...
prijateljstvo... ljubav prema slabima... iznenadnu nadu... sretnu dosjetku...
žalost... bezrazložnu radost... iznenadnu zbunjenost...
Sve, sve će to proizvesti stroj! Ali svi trgovi cijele zemlje neće dostajati da se smjesti stroj,
koji se povećava volumenom i masom, toliki da može proizvesti osobitosti razuma i duše
običnog, neprimjetnog čovjeka.
Fašizam je uništio desetke milijuna ljudi.

152
 52.

U prostranoj, svijetloj i čistoj kući u šumskom uralskom selu zapovjednik tenkovskoga

korpusa Novikov i komesar Getmanov završavali su pregled izvještaja zapovjednika brigada,
koji su dobili zapovijed o izlasku iz pričuve.
Besani rad posljednjih dana zamijenili su tihi sati.
Novikovu i njegovim podčinjenima, kao i uvijek u sličnim slučajevima, činilo se da nije
dostajalo vremena za potpuno i savršeno svladavanje nastavnih programa. Ali završila je
epoha učenja, ovladavanja režimom rada motora i pokretnih postrojba, topničke tehnike,
optike i radioopreme; završili su treninzi upravljanja vatrom, procjene, izbora i utvrđivanja
ciljeva, izbora načina paljbe, određivanja trenutka otvaranja vatre, praćenja eksplozija,
unošenja ispravaka te promjene ciljeva.
Novi učitelj - rat - brzo poučava, gura zaostale i popunjava propuste.
Getmanov se uputi ormariću, koji je stajao između prozora, pokuca po njemu prstom i
reče:
“Hej, prijatelju, izađi u prednji kraj.”
Novikov otvori vratašca ormara, izvadi bocu konjaka te nalije u dvije oveće plave čaše.
Komesar korpusa zamišljeno upita:
“Kome ćemo nazdraviti?”
Novikov je znao za koga se mora nazdraviti, a zato je Getmanov i pitao za koga će popiti.
Kolebajući se trenutak, Novikov reče:
“Dajte, druže komesare korpusa, ispijmo za one koje ćemo skupa povesti u boj, neka
proliju što manje krvi.”
“Pravilno, prije svega briga o povjerenim kadrovima”, reče Getmanov, “ispijmo za naše
momke!”
Kucnuše se, popiše.
Novikov, u žurbi koju nije mogao skriti, ponovo nalije u čaše i reče:
“Za druga Staljina! Da opravdamo njegovo povjerenje!”
On ugleda skriveni podsmijeh u ljubaznim i pažljivim Getmanovljevim očima te ljuteći se
na sebe pomisli: “Eh, požurio sam.”
Getmanov dobrodušno reče:
“Pa dobro, za staroga, za taticu našeg. Doplivali smo do Volge pod njegovim vodstvom.”
Novikov pogleda komesara - ali što ćeš pročitati na debelom nasmijanom licu pametnog
četrdesetogodišnjaka s naškiljenim, veselim i zlobnim očima.
Getmanov odjednom poče o načelniku štaba korpusa generalu Neudobnovu:
“Krasan, dobar čovjek. Boljševik. Staljinist pravi. Teorijski potkovan. Veliko iskustvo
rukovodećeg rada. Velika izdržljivost. Sjećam ga se iz 1937. godine. Njega je Ježov poslao da

153
raščisti stvari u vojnom okrugu, a ja, znate, nisam tada ravnao jaslicama... ali on je odradio.
Nije on ujak, nego sjekira, po popisu rashodovao, ništa gore od Urliha, Vasilja Vasiljiča,
opravdao je povjerenje Nikolaja Ivanoviča. Treba ga, treba ovamo pozvati, još bi se mogao i
uvrijediti.”
U njegovu tonu kao da se čula osuda borbe s neprijateljima naroda, borbe u kojoj je, kao
što je Novikov i znao, sam Getmanov sudjelovao. I ponovno je Novikov promatrao Getmanova
i nije ga mogao shvatiti.
“Da”, reče Novikov, malko sporo i nevoljko, “netko se nasjekao drva u to doba.”
Getmanov odmahnu rukom.
“Stigao danas generalštabni izvještaj, nezgodan: Nijemac prilazi Elbrusu, gura naše u
Staljingradu u vodu. Ja ću izravno reći, u tim stvarima ima i naše krivnje - po svojima smo
gađali, polomili kadrove.”
Novikov iznenada osjeti priljev povjerenja prema Getmanovu, pa reče:
“Da, eto, ti momci su potukli značajne ljude, druže komesare, puno, puno su nevolja
donijeli vojsci. Evo, zapovjedniku korpusa Krivoručku iskopali su oči u istrazi, a on je
isljedniku razbio tikvu tintarnicom.”
Getmanov sućutno kimnu i reče:
“Našeg Neudobnova jako cijeni Lavrentij Pavlovič. A Lavrentij Pavlovič se ne vara u
ljudima - pametna je to glavica, oh, pametna.”
“Da, da”, dugo je mislio Novikov, ali ništa ne reče.
Zašutješe osluškujući tihe šištave glasove iz susjedne sobe.
“Lažeš, to su naše čarape.”
“Kako vaše, druže poručniče, jeste li prolupali do kraja?” isti glas dometnu, već prelazeći
na ti. “Kamo to trpaš, ne diraj, to su naši ovratnici.”
“Ma ne, druže mlađi politički, kako vaši - gledaj!” To su se Novikovljev pobočnik i
Getmanovljev ađutant prepirali oko opranoga rublja svojih načelnika.
Getmanov reče:
“Ja te vragove cijelo vrijeme pratim. Idem ja s vama, a oni otraga, na gađanju, u
Fatovljevoj vojni. Ja po kamenju prelazim preko potoka, a vi ste preskočili i nogom otresli da
otpadne blato. Gledam - moj ađutant prešao po kamenju preko potoka, a vaš skoknuo i nogom
otresao.”
“Hej, vojnici, tiše se svađajte”, reče Novikov, i glasovi iz susjedstva odmah utihnuše.
U sobu uđe general Neudobnov, blijed čovjek velika čela i guste, jako posijedjele kose.
Pogleda čašice i bocu, položi na stol hrpu papira te upita Novikova:
“Što ćemo, druže pukovniče, s načelnikom štaba u Drugoj brigadi? Mihalev će se vratiti
za mjesec i pol, dobio sam pismeno izvješće iz okružne bolnice.”
“Ma kakav vam je to načelnik štaba bez crijeva i bez cijelog želuca”, reče Getmanov, nalije
čašu konjaka i pruža je Neudobnovu. “Popijte, druže generale, dok su crijeva na mjestu.”
Neudobnov uzdignu obrve, upitno gledajući Novikova svijetlosivim očima.
“Izvolite, druže generale”, reče Novikov.

154
 Ljutila ga je Getmanovljeva manira da se svugdje osjeća gazdom, uvjerenim u svoje pravo
da se rječito očituje na sastancima o tehničkim pitanjima u koja se uopće ne razumije. I tako
je samouvjereno, uvjeren u svoje pravo, Getmanov mogao nuditi tuđim konjakom, slati gosta
da se odmori na tuđem ležaju, čitati na stolu tuđe papire.
“Onda ćemo majora Basangova privremeno imenovati”, reče Novikov, “on je pametan
zapovjednik, sudjelovao je u tenkovskim bitkama još kod Novograd-Volinskog. Protivi li se
brigadni komesar?”
“Naravno da nemam primjedaba”, reče Getmanov, “kakvih bih ja imao primjedaba... Ali
imam napomenu: zamjenik zapovjednika Druge brigade potpukovnik je Armen, a načelnik
njegovog štaba bit će Kalmik. Dodajte tome da je u Trećoj brigadi načelnik štaba potpukovnik
Lifsic. Možemo li bez toga Kalmika?”
On pogleda Novikova pa Neudobnova.
Neudobnov progovori:
“Životno je to tako, po srcu govoreći, ali ipak nam je marksizam dao drukčiji pristup po
tom pitanju.”
“Važno je kako će određeni drug ratovati s Nijemcem, eto u čemu je moj marksizam”,
reče Novikov, “a gdje mu se djed Bogu molio, u crkvi ili džamiji...” Razmisli i doda: “Ili u
sinagogi, meni je svejedno... Ja i tako držim da je u ratu najvažnije - gađati.”
“Da, da, zaista”, veselo reče Getmanov. “Što bismo mi u tenkovskom korpusu podizali
sinagogu ili još nekakvo tamo svetište? Ipak mi Rusiju branimo.” Odjednom se namršti i
zlobno reče: “Reći ću vam po istini, dostaje! Stvarno me muči! U ime prijateljstva naroda
uvijek žrtvujemo Ruse. Manjinac jedva svlada abecedu, a mi ga već u komitet guramo. A naš
Ivane, makar bio čestito glavat, odmah po tikvi, makni se s puta manjincu! Veliki ruski
narod pretvorili su u nacionalnu manjinu. Ja sam za prijateljstvo naroda, ali ne za takvo. Dosta
toga!”
Novikov razmisli, pogleda papire na stolu, kucnu po čašici noktom i reče:
“A je li ja to potiskujem Ruse iz posebne sklonosti prema kalmičkoj naciji?” Okrenuvši se
prema Neudobnovu, reče: “Onda, zapovjedite, majora Sazonova u načelnika štaba Druge
brigade.”
Getmanov tiho reče:
“Odličan je zapovjednik Sazonov.”
I ponovno Novikov, iako naučen da bude grub, moćan i oštar, osjeti nesigurnost pred
komesarom... “Dobro, dobro”, pomisli tješeći se, “ja se ne razumijem u politiku. Ja sam
proleterski vojni stručnjak. Naš je posao sitan: Nijemce pomlatiti.”
Samo, iako se u duši rugao Getmanovu, koji ne shvaća vojne stvari, bilo mu je neugodno
priznati svoju plahost pred njim.
Taj čovjek velike glave, zamršene kose, ne visok, ali plećat, s velikim trbuhom, ali vrlo
okretan, glasan i podsmješljiv, bio je neumorno poslovan.
Premda nikada nije došao na bojišnicu, u brigadama su o njemu govorili: “Oh, imamo
ratnoga komesara!”
Volio je organizirati crvenoarmijske mitinge; voljeli su njegove govore, jer je bio
jednostavan, puno se šalio, rabeći tu i tamo prilično žestoke i grube riječi. Hodao je gegajući

155
se, obično oslonjen o štap, i ako ga zamišljeni tenkist ne bi pozdravio, Getmanov
se zaustavljao pred njim pa, oslonjen o znameniti štap, skidao kapu i nisko se klanjao poput
seoskog djeda.
Bio je zapaljiv i nije volio protivljenje; kad bi se prepirali s njim, dahtao je i mrštio se, a
jedanput se čak razljutio, zamahnuo i, zapravo u nekom smislu, zapeo šakom na načelnika
štaba teškog puka kapetana Gubenkova, tvrdoglavog čovjeka i, kao što su o njemu govorili
drugovi, tvrdo principijelnoga.
O tvrdoglavom kapetanu očitovao se s osudom i Getmanovljev ađutant: “Uzrujao vrag
našega komesara.”
Getmanov nije imao poštovanja prema onima koji su vidjeli teške prve dane rata.
Jedanput je za Novikovljeva ljubimca, zapovjednika Prve brigade Makarova rekao:
“Izbit ću ja njemu filozofiju četrdeset prve.”
Novikov je odšutio, premda je volio popričati s Makarovom o groznim, ali nekako
privlačnim, prvim danima rata.
Getmanov je po smjelosti i oštrini svojih prosudaba bio, izgleda, izravna suprotnost
Neudobnovu.
Novikov bi se ražalostio od bezizražajnog ali pažljivog Neudobnovljeva pogleda, od
njegovih glatkih fraza i uvijek jednako mirnih riječi.
A Getmanov je kroz hihot govorio:
“Naša je sreća da su se Nijemci seljaku za godinu dana zgadili više nego komunisti za
dvadeset pet godina.”
Ili bi se odjednom podsmjehnuo:
“Eto, naš tatica voli kad ga zovu genijem.”
Ta hrabrost ne bi zarazila sugovornika, već bi mu, naprotiv, unijela nemir.
Prije rata Getmanov je vodio kotar, istupao u pitanjima proizvodnje šamotne cigle i
organizacije znanstvenoistraživačkog rada u filijali instituta za ugljen, govorio o kvaliteti
pečenja kruha u gradskoj pekarnici, o neistinitom romanu Plave vatre, tiskanom u mjesnom
časopisu, zatim o popravku traktorskog voznog parka, o niskoj kvaliteti čuvanja robe u
kotarskim skladištima te o epidemiji kokošje kuge na kolhoznim farmama.
Sada je samouvjereno govorio o kvaliteti goriva, o normama izdržljivosti motora, pa o
taktici tenkovske bitke, o suradnji pješaštva, tenkova i topništva u probijanju dugotrajne
protivničke obrane, o tenkovskome maršu, o medicinskoj posluzi u bici, o radiošiframa, o
vojnoj psihologiji tenkista, o osobitostima odnosa unutar svakog sastava i sastava među
sobom, o prioritetima i generalnom remontu, o evakuaciji oštećenih strojeva s bojnog
polja. Jedanput su se Novikov i Getmanov zaustavili u bataljonu kapetana Fatova pored stroja
koji je zauzeo prvo mjesto na gađanjima u korpusu.
Zapovjednik tenka, odgovarajući na oficirska pitanja, neprimjetno je gladio dlanom
oklop stroja.
Getmanov upita tenkista je 1’ mu bilo teško zauzeti prvo mjesto. A ovaj odjednom živnu
i reče:
“Ne, kakvi teško? Jako sam ga zavolio. Kad sam došao sa sela u školu, vidio i odmah
nemoguće zavolio.”

156
 “Ljubav na prvi pogled”, reče Getmanov i nasmija se, i u njegovu podsmješljivom smijehu
bilo je nekakve osude smiješne ljubavi momka prema stroju.
Novikov tog trenutka osjeti da je i sam loš kad isto zna glupo voljeti. Ali o toj sposobnosti
da se glupo voli nije htio raspravljati s Getmanovom. Ovaj, uozbiljivši se, poučno reče
tenkistu:
“Bravo, ljubav prema tenku je velika snaga. Zato si i postigao uspjeh što voliš svoj stroj.”
Novikov na to podsmješljivo doda:
“A što bi ga zapravo volio? To je krupan cilj, lakše ga je potući nego lako topništvo, buči
kao lud, sam sebe demaskira, i tenkovska mu posluga ludi od buke. Kad ide, trese se, ne možeš
dobro ni gledati, a ni nišaniti.”
Getmanov se podsmjehnu gledajući Novikova. I sada se Getmanov lijući u čaše isto
podsmjehnuo s okom na Novikovu i rekao:
“Maršruta nam ide kroz Kujbišev. Naš će se zapovjednik moći s nekim vidjeti. Popijmo za
sastanak.”
“Samo mi je to trebalo”, pomisli Novikov osjećajući da jako, dječački crveni.
Generala Neudobnova rat je zatekao u inozemstvu. Tek početkom 1942., vrativši se u
Moskvu, u narodni komitet obrane, vidio je barikade blizu Moskve, protutenkovske ježeve i
čuo signale zračne uzbune.
Neudobnov, kao ni Getmanov, nikada nije pitao Novikova o ratu, možda se srameći svoga
frontovskog neznanja.
Novikov je želio shvatiti s kojim je kvalitetama Neudobnov postao general, i zamišljao je
život načelnika štaba korpusa kao brezicu kraj jezerca koja se ogleda na listovima formulara.
Neudobnov je bio stariji i od Novikova i od Getmanova i još je 1916. dopao carskog
zatvora zbog sudjelovanja u boljševičkom kružoku.
Nakon Građanskog rata po partijskoj je mobilizaciji neko vrijeme radio u OGP-u, služio u
graničarskoj vojsci, otišao studirati na akademiju, za vrijeme studija bio sekretar partijske
organizacije na godini... Zatim je radio u vojnom odjelu CK-a i u centralnom aparatu
narodnoga komiteta obrane.
Prije rata je dvaput išao u inozemstvo. Bio je dužnosnik, posebno poštovan, a Novikov
prije nije dobro shvaćao što to znači, kakve prednosti i povlastice imaju partijski dužnosnici.
Neobično brzo Neudobnov je svladavao obično duga razdoblja između prijedloga čina i
imenovanja, činilo se da narodni komesar samo i čeka Neudobnovljev prijedlog da ga potpiše.
Podaci u karakteristici imali su čudno svojstvo - objašnjavali su sve tajne ljudskog života,
razloge uspjeha i neuspjeha, a za minutu, u novim okolnostima, izgledalo je da ništa ne
objašnjavaju, nego, naprotiv, zamućuju bit.
Rat je na svoj način pretresao dotične popise, životopise, karakteristike i nagradne
popise... I tako je zaslužni Neudobnov postao podčinjen pukovniku Novikovu.
Neudobnovu je bilo jasno da će rat završiti, isto kao i ta nenormalna situacija...
Donio je sa sobom na Ural lovačku pušku, i svi su se ljubitelji u korpusu sledili, a Novikov
je rekao da je valjda car Nikica u svoje doba lovio s takvom puškom.
Neudobnov ju je dobio 1938. po nekakvoj zapovijedi isto kao što je po tome dobio iz
posebnih skladišta namještaj, tepihe, stolni porculan i vilu.

157
 Kad bi se govorilo o ratu, o kolhoznim stvarima, o knjizi generala Dragomirova, o
kineskoj naciji, o prednostima generala Rokosovskog, o sibirskoj klimi, o svojstvima ruskog
sukna za kabanice ili o prednostima ljepote plavuša nad ljepotom crnki - on nikada u svojim
prosudbama ne bi prestupio standardnu crtu.
Teško je bilo shvatiti je li to suzdržanost ili izraz njegove istinske nutrine.
Ponekad, nakon večere, bio bi razgovorljiv i pričao priče o raskrinkanim štetočinama i
diverzantima, koji su djelovali u najneočekivanijim područjima: u proizvodnji medicinskih
instrumenata, u vojnim radionicama čizama, u slastičarnicama, u kotarskim dvorcima
pionira, u konjušnicama moskovskoga hipodroma, u Tretjakovskoj galeriji.
Imao je izvanredno pamćenje te je očito puno čitao i proučavao Lenjinova i Staljinova
djela. U prepirci bi obično rekao “Drug Staljin je još na Sedamnaestom kongresu...” i navodio
bi citat.
Jedanput mu je Getmanov odvratio:
“Citat pobija citat. Što sve nije rečeno! Rečeno je i: Tuđe nećemo, svojeg ni pedlja ne
damo. A gdje je sad Nijemac?”
Ali Neudobnov slegnu ramenima kao da Nijemci, koji se nalaze na Volgi, ništa ne znače u
usporedbi s riječima da ni pedlja svoje zemlje ne damo.
I odjedanput sve nestade - tenkovi, ratni sastavi, gađanja, šuma, Getmanov, Neudobnov...
Ženja! Zar će je ponovno vidjeti?

158
 53.

Novikovu je bilo čudno što je Getmanov rekao kad je pročitao pismo koje mu je stiglo od
doma: “Supruga nas žali, opisao sam joj u kakvim uvjetima živimo.” A taj život što je komesaru
izgledao teškim Novikova je zbunjivao raskošnošću.
On je prvi put sebi izabrao obitavalište. Jedanput je rekao odlazeći u brigadu da mu se ne
sviđa seljački divan, i kada se vratio, umjesto divana je stajala fotelja s drvenim leđima, i
njegov pobočnik Verškov brinuo se hoće li se zapovjedniku svidjeti ta fotelja. Kuhar je pitao:
“Kakav je boršč, druže pukovniče?”
Od dječjih godina volio je životinje. I sada mu je pod krevetom živio jež, domaćinski
kuckajući šapicama, trčao noću po sobi, a u krletki s tenkovskim znakom, koju su mu izradili
majstori, prebirala je orahe mlada sibirska vjeverica. Vjeverica se brzo naviknula
na Novikova i ponekad mu je sjedala na koljeno gledajući ga dječjim, povjerljivim i upitnim
očima. Svi su prema njoj bili pažljivi i dobri - i pobočnik Verškov, i kuhar Orlenev, pa i vozač
wyllisa15 Haritonov.
Sve to Novikovu nije bilo neprimjetno, ni sitnica. Kada je prije rata donio štenca u zgradu
zapovjedne postrojbe, a ovaj izgrizao cipelu susjedi pukovnici i za pola sata učinio tri mlake,
u zajedničkoj se kuhinji digla takva galama da se Novikov morao odmah rastati sa psom.
Došao je dan odlaska i ostala je nedovršenom zamršena prepirka između zapovjednika
tenkovskog puka i njegova načelnika štaba.
Počeli su ga brinuti budući susjedi čiji streljački i topnički pukovi danas izlaze iz pričuve
i kreću prema željezničkoj pruzi, a brinula ga je misao o čovjeku pred kojim će stati na
zapovijed mirno i reći: “Druže general-pukovniče, dopustite da izvijestim...”
Došao je dan odlaska - nije uspio vidjeti ni brata ni rođakinju. Išao je na Ural misleći da
mu je brat blizu, a pokazalo se da za njega nije našao vremena.
Već su zapovjedniku korpusa raportirali o kretanju brigada, o platformama za teške
strojeve, o tome da su jež i vjeverica poslani u šumu, na slobodu.
Teško je biti gazda koji odgovara za svaku sitnicu, provjerava svaki detalj. Tenkovi su već
podignuti na platforme. Ali jesu li zaboravili postaviti strojeve na kočnice, jesu li uključili prvi
prijenos, jesu li učvrstili kupole s topom prema naprijed, jesu li čvrsto zatvoreni poklopci
otvora? Jesu li pripremili drvene klipove da učvrste tenkove, da spriječe razdvajanje vagona?
“Eh, složimo oproštajni preferansić”, reče Getmanov.
“Nemam ništa protiv”, reče Neudobnov.
Ali Novikov je htio izaći na zrak, malo se osamiti.
U taj tihi predvečernji sat zrak je imao neobičnu prozračnost, i najnezamjetniji i
najskromniji predmeti izgledali su jasno i izražajno. Dim se dizao iz cijevi bez širenja, klizio
je uvis savršenim vertikalnim strujama. Pucketala su drva u poljskim kuhinjama. Nasred
ulice je stajao crnomanjasti tenkist s djevojkom koja ga je zagrlila, položila mu glavu na prsa

15
Američki bojno-obavještajni automobil, vrlo uspješan u 2. svjetskom ratu (op. prev.)

159
i plakala. Iz štapskih zgrada iznosili su kutije i kufere, pisaće strojeve u crnim futrolama.
Vezisti su skidali antenu, podignutu nad brigadnim štabom, i motali crnu žicu u smotke.
Štapski tenk, koji je stajao iza trijema i dahtao, dimio se i spremao na put. Vozači su nalijevali
gorivo u nove teretne fordove, svlačeći s kupola nategnute pokrivače. A svijet je naokolo
zamro.
Novikov je stajao na trijemu, ogledajući se na sve strane, i gruda žurbe i briga otkotrlja
se od njega u stranu.
Uvečer je na wyllisu izašao na cestu koja vodi prema postaji.
Tenkovi su izlazili iz šume. Zemlja koju je zahvatio mraz zvonila je pod njihovom
težinom. Večernje sunce osvjetljivalo je vrhove daleke jelove šume otkuda je išla brigada
potpukovnika Karpova. Makarovljevi su išli između mladih breza. Tenkisti su ukrasili oklop
granama drveća i činilo se da su jelove grančice i brezovi listići rođeni skupa s oklopom
tenkova, brujenjem motora i srebrnim škrgutom gusjenica.
Kada vojska gleda kako pričuva ide prema bojišnici, samo kaže: “Bit će svadbe!”
Novikov, sišavši s ceste, gledao je vozila kako prolaze pored njega.
Koliko se drama te čudnih i smiješnih priča ovdje dogodilo! O koliko su mu samo
izvanrednih situacija referirali... Na doručku u štapskom bataljonu našli su u juhi žabu... Mlađi
poručnik Roždestvenski, koji je nedavno završio školovanje, čistio je strojnicu, slučajno ranio
u trbuh druga te zbog toga počinio samoubojstvo. Crvenoarmejac motornog streljačkog puka
odbio je zakletvu rekavši:
“Zaklinjem se samo u crkvi.”
Plavosivi dim hvatao se za grmlje pored ceste.
Puno raznih misli bilo je u glavama pod tim kožnim kacigama. Bilo je i onih zajedničkih
cijelom narodu - ratna tuga, ljubav prema svojoj zemlji, ali je bilo i neobične različitosti, zbog
čega je divno ono zajedničko kod ljudi.
Ah, Bože moj, Bože moj... koliko ih je - u crnim kombinezonima i opasanih širokim
remenima. Uprava je birala momke širokih pleća, nevisoka rasta, da se lakše provlače kroz
otvor i motaju po tenku. Koliko jednakih odgovora u njihovim formularima i o očevima i o
majkama, i o godini rođenja, i o završetku škole, i o traktorskim tečajevima. Zeleni plosnati
tenkovi “tridesetčetvorke” slijevali su se s jednako izdignutim kupolama s jednako
pričvršćenim šatorskim krilom za zeleni oklop.
Jedan tenkist pjeva; drugi žmiri pun straha i lošeg predosjećaja; treći misli na rodnu
kuću; četvrti žvače kruh s kobasicom i misli na kobasicu; peti zinuvši pokušava prepoznati
pticu na drvetu - je li pupavac; šesti se brine je li jučer uvrijedio druga grubim riječima; sedmi
pun lukave i nemirne zlobe sanja da mlatne šakom po njušci nemilog zapovjednika
“tridesetčetvorke”, koji ide sprijeda; osmi slaže u glavi stihove o oproštaju s jesenjom šumom;
deveti misli na djevojačke sise; deseti tuguje za psom, sjetivši se da mu je ostao među praznim
bunkerima i bacao se na oklop tenkova, nagovarajući tenkista brzo i žalosno mašući repom;
jedanaesti misli kako bi bilo dobro otići u šumu i živjeti sam u izbi, hraniti se
šumskim plodovima, piti izvorsku vodu i hodati bos; dvanaesti se domišlja kako bi se
prikazao bolesnim i zapeo negdje u bolnici; trinaesti ponavlja bajku iz djetinjstva; četrnaesti
se sjeća razgovora s djevojkom i ne žalosti se što je rastanak vječan, drago mu; petnaesti misli
na budućnost - kako bi bilo da nakon rata bude direktor menze.

160
 “Oh, momci”, misli Novikov.
Oni ga gledaju. Vjerojatno provjerava je li ispravna vojna odora, sluša motor i na sluh
pogađa iskustvo i neiskustvo mehaničara i vozača, prati poštuju li zadani razmak između
strojeva i postrojba, ne pretječu li nestrpljivci jedan drugoga.
A on ih gleda takav isti kao oni, i ono što je u njima to je i u njemu; i misao na flašu konjaka
koju je na svoju ruku podijelio Getmanov, i o tome kakav je težak čovjek Neudobnov, i da
više neće loviti na Uralu, a posljednji lov bio je neuspješan - s treštanjem strojnica, s puno
votke, s glupim vicevima... I misao da će ugledati ženu koju voli mnogo godina... Kada je prije
šest godina doznao da se udala, napisao je raport: “Odlazim na neodređeni dopust, prilog ‘nož
VR 10322’”, tada je služio u Nikolsk-Usurijskom - i zamalo da nije okinuo okidač...
Plahi, mračni, podsmješljivi i hladni, zamišljeni, ženoljupci, hladnokrvni egoisti, lutalice,
tvrdice, mudraci, dobrice... Svi oni idu u bitku za zajedničku pravu stvar. Ta je istina toliko
jednostavna da izgleda neugodno i razgovor o njoj. Ali na tu jednostavnu istinu zaboravljaju
upravo oni koji bi morali od nje polaziti.
Ovdje je negdje rješenje staroga spora: živi li čovjek za subotu?16
Kako su sitne misli o čizmama, o napuštenom psiću, misao o izbi u gluhom selu, mržnja
prema drugu, ostavljenom djevojčetu... Ali evo u čemu je bit...
Ljudske zajednice i njihov smisao određeni su samo njihovim glavnim ciljem - da ljudi
osvoje pravo da budu različiti, posebni, svaki svoj, da različito osjećaju, misle i žive na svijetu.
Da izbore to pravo ili ga obrane, ili prošire, upravo se zato ljudi ujedinjuju. I onda se rađa
užasna ali moćna predrasuda da se u toj zajednici u ime rase, Boga, Partije, države - krije
smisao života, a ne sredstvo. Ne, ne i ne! U čovjeku, u njegovoj skromnoj posebnosti, u
njegovu pravu na tu posebnost leži jedini istinski i vječni smisao borbe za život.
Novikov je osjećao da će oni postići svoje - svladati, izvarati, nadigrati neprijatelja u boju.
Ta gromada pameti, radišnosti, hrabrosti i proračuna, radne vještine, zlovolje, to je duhovno
bogatstvo narodnih momaka - studenata, osnovnoškolaca, tokara, traktorista, učitelja,
električara, vozača autotransporta - zlih, dobrih, tvrdih, podsmješljivih, raspjevanih,
skladnih, opreznih, sporih, odvažnih - sjedinit će se, sliti skupa, ujediniti, oni
moraju pobijediti, vrlo su bogati.
Ako ne jedan, onda drugi, ako ne u centru, onda na krilu, ako ne u prvom času bitke, onda
u drugome, ali će dobiti, nadigrati i cijelom tom gromadom slomiti i svladati... Uspjeh u bici
dolazi upravo od njih, oni ga postižu u prahu, u dimu, onog trenutka kad uzmognu shvatiti,
razviti, pohrliti, udariti djelić sekunde ranije, djelić centimetra točnije, veselije, čvršće nego
protivnik.
Oni imaju odgonetku, u momcima na strojevima s topovima i strojnicama glavna je snaga
rata.
Ali bit je bila i u tome hoće li se sjediniti i složiti u jednu silu unutrašnje bogatstvo svih
tih ljudi.
Novikov ih je gledao, gledao, a u duši mu se pojačavao sretni i uvjereni osjećaj prema
ženi: “Moja će biti, bit će moja.”

16
“Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” - Mk 2,27, prijevod Bonaventura Duda i Jerko Fučak (op.
prev.)

161
 54.

Kako su to divni dani bili.

Krimovu se činilo da je knjiga povijesti prestala biti knjiga, već se ulila u život, pomiješala
s njim.
Izoštreno je osjećao boju neba i staljingradskih oblaka, bljesak sunca na vodi. Ti su ga
dojmovi podsjećali na djetinjstvo, kada je izgled prvog snijega s tutnjavom ljetne kiše prije
duge ispunjavao dječaka srećom. Taj divni osjećaj s godinama napušta gotovo sva živa bića,
koja se naviknu na čudo svojega života na zemlji.
Sve ono što je u suvremenom životu Krimovu izgledalo pogrešnim i nezbiljskim, ovdje u
Staljingradu nije tako osjećao. “Eto, tako je to bilo u Lenjinovo doba”, mislio je.
Činilo mu se da se ovdje ljudi prema njemu ponašaju drukčije, bolje nego prije rata. Nije
se osjećao pastorčetom vremena - onako kao u doba okupacije. Još donedavno u Zavolžju se
zaneseno spremao za referate i smatrao prirodnim što ga je Politička uprava prebacila na
predavački posao.
A sada mu se svaki čas u duši kovitlao težak osjećaj uvrijeđenosti. Zašto su ga smijenili iz
ratnoga komesarstva? Reklo bi se da nije izlazio na kraj gore od drugih, nego čak bolje od
mnogih...
U Staljingradu su odnosi među ljudima bili dobri. Ravnopravnost i dostojanstvo živjeli
su na toj glinenoj kosi zalivenoj krvlju.
Zanimanje za poratno uređenje kolhoza te buduće odnose među velikim narodima i
vladama dijelili su svi u Staljingradu. Ratni život crvenoarmejaca i njihov rad s lopatom,
kuhinjskim nožem kojim se čisti krumpir ili s nožem za kožu, kojim su baratali ratni čizmari
- sve je to naizgled imalo izravan odnos s poratnim životom naroda, drugih naroda i država.
Gotovo su svi vjerovali da će dobro pobijediti u ratu i da će čestiti ljudi, ne žaleći svoje krvi,
znati izgraditi dobar i pravedan život. Tu su dirljivu vjeru očitovali i ljudi koji nisu smatrali
da će sami dočekati mirno vrijeme, svakodnevno se čudeći što su proživjeli na zemlji od
jutra do večeri.

162
 55.

Uvečer se Krimov nakon redovitog izvješća našao u bunkeru kod potpukovnika Batjuka,
zapovjednika divizije koja je bila razmještena po obroncima Mamajeva brda i kraj Banove
jaruge.
Batjuk, onizak čovjek s licem izmučenog vojnika, obradovao se Krimovu.
Na njegovu stolu za večeru bila je poslužena dobra, vruća domaća pita. Pita od hladetine.
Nalijevajući Krimovu votku, Batjuk mu škiljeći reče:
“A ja sam čuo da ste nam stigli s referatima, i mislio sam kome ćete prvo poći - Rodimcevu
ili meni. Ispadne ipak Rodimcevu.”
On se zakašlja pa nasmija.
“Mi ovdje živimo kao na selu. Navečer utihne, a mi se počnemo dozivati sa susjedima: te
što si ručao, te tko ti je došao, kome ideš, što ti kaže starješinstvo, čija je kupelj bolja, koga
spominju u novinama; nikada ne pišu o nama, samo o Rodimcevu - sudeći po novinama, u
Staljingradu on sam ratuje.”
Batjuk je častio gosta, a sam je uzeo tek čaja s kruhom - vidjelo se da je ravnodušan prema
kulinarstvu.
Krimov zapazi da mirnoća pokreta i ukrajinska sporost u govoru ne odgovaraju teškim
mislima kojima se pozabavio Batjuk.
Nikolaja Grigoreviča uvrijedilo je što Batjuk nije postavio nijedno pitanje u vezi s
referatom. Kao da se referat uopće ne tiče onoga što je doista zanimalo Batjuka. Zgranula ga
je Batjukova priča o prvim satima rata. Za vrijeme zajedničkog povlačenja od granice Batjuk
je poveo svoj puk na zapad da odbije njemačku prethodnicu. A visoko zapovjedništvo koje je
odmicalo cestom umislilo je da se on ide predati Nijemcima. Odmah ondje, na cesti, nakon
ispitivanja koje se svelo na prostačke uzvike i histeriju, pade zapovijed da ga strijeljaju. U
posljednjem trenutku, kad je već stajao uz drvo, crvenoarmejci su odbili zapovijed svojega
zapovjednika.
“Da”, reče Krimov, “kritična stvar, druže pukovniče.”
“Srce nije otkazalo”, odgovori Batjuk, “ali porok sam ipak zaradio, uspjelo mi je.”
Krimov se zatim oglasi pomalo teatralnim tonom:
“Čujete pucnjavu u Rimku? Gorohov nešto tamo radi?”
Batjuk zaškilji na nj:
“A to što radi, vjerojatno se karta.”
Krimov reče da su ga upozorili na skup snajperista koji se priprema kod Batjuka - bilo bi
mu zanimljivo da sudjeluje.
“Pa jasno da je zanimljivo, zašto ne bi bilo?” reče Batjuk. Nastaviše o situaciji na bojišnici.
Batjuka je brinulo tiho noćno grupiranje njemačkih snaga na sjevernom dijelu.
Kada su se snajperisti skupili u bunkeru zapovjednika divizije, Krimov se dosjeti za koga
se pekla pita.

163
 Na klupice pokraj zida i oko stola sjedali su ljudi u bluzama, puni suzdržanosti, nelagode
i dostojanstva. Novi koji su stizali, nastojeći ne bučati, kao radnici koji odlažu lopate i sjekire
stavljali su u kut svoje strojnice i puške.
Lice čuvenog snajperista Vasilija Zajceva bilo je domaće krasno: drag i usporen seljački
momak. Ali kad je Zajcev okrenuo glavu i namrštio se - ukazale su se oštre crte njegova lica.
Krimov se sjeti slučajnoga dojma prije rata. Jednom je svojega davnog znanca vidio na
sjednici; odjednom mu je uvijek okrutno lice bilo drukčije. Treptavo oko, opušteni nos,
poluotvorena usta i neveliki podbradak spojili su se u bezvoljan i neodlučan crtež.
Pokraj Zajceva su sjedili poslužitelj minobacača Bezdidko, čovjek uskih pleća te sivih i
stalno nasmijanih očiju, i mladi Uzbek Sulejman Halimov, dječački pućeći debele usne.
Snajperist, topnik Macegura, dok briše rupčićem znoj s čela, izgleda kao čovjek s velikom
obitelji čiji značaj nema ništa zajedničko s jezivim snajperskim poslom.
A ostali snajperisti koji su stigli u bunker, topnik poručnik Šuklin, Tokarev, Manžulja,
Solodkij, samo su izgledali kao plahi i stidljivi momci.
Batjuk ih je propitivao poniknute glave, izgledajući kao znatiželjan učenik, a ne kao jedan
od najiskusnijih i najmudrijih staljingradskih zapovjednika. Kada bi se obratio Bezdidku, u
očima svih sudionika pojavilo bi se veselo iščekivanje šale:
“Nu, nu, kako vojno delo, Bezdidko?”
“Jučer sam Nijemcu priredio zabavu, drug potpukovnik, ma ste čuli, od jutra ubio pet
friceva, a stratio četiri metka.”
“Dobar, a gle, Šuklinova posla, jednim topom četrnaest tenkova probio.”
“Zato on tuče jednim topom što u bateriji ima samo jedan top.”
“On je Nijemcima gnijezdo razbio”, reče ljepotan Bulatov i pocrvenje: “A ja mu zapisao
kao običan bunker.”
“Da, bunker”, reče Batjuk. “Danas mi je mina izbila vrata.” I okrenuvši se prema Bezdidku,
prekori ga ukrajinski:
“A ja dumam da kučkin sin Bezdidko okolo puca, jer sam gaja učio tako gađati.”
Posebno stidljivi nišandžija topa Manžulja tiho reče dižući komad pite:
“Dobro tijesto, druže pukovniče.”
Batjuk kucnu puščanom čahurom po čaši:
“Dajte, drugovi, malo ozbiljnije.”
To je bio radni sastanak, isti kao u tvornicama ili na poljskim postajama. Ali ovdje nisu
sjedili ni tkalci, ni pekari, niti krojači, i nisu govorili ni o kruhu ni o mlačenju žita. Bulatov je
ispričao kako je ugledao Nijemca da ide cestom grleći ženu, pa ih natjerao da padnu na zemlju
i, prije nego što ih je ubio, dao im triput da ustanu, a onda ih opet natjerao da legnu, podižući
pucnjevima oblačić praha dva-tri centimetra od nogu.
“A ubio sam ga kad je bio iznad nje, tako su prekriženi i legli na cestu.”
Bulatov je pripovijedao lijeno i njegova je priča bila užasna onako kao što nikada ne biva
u vojničkim pričama.
“Daj, Bulatove, ne brbljaj”, prekinu ga Zajcev.

164
 “Ja ne brbljam”, reče zbunjeno Bulatov, “moj današnji račun je sedamdeset osam. Drug
komesar ne da slagati, evo njegovog potpisa.”
Krimov se htio umiješati, reći da su među njegovim ubijenim Nijemcima mogli biti
radnici, revolucionari, internacionalisti... To treba imati na pameti, inače se možeš pretvoriti
u ekstremnog nacionalista. Ali je Nikolaj Grigorevič šutio. Te misli nisu bile potrebne u ratu -
one ne naoružavaju, nego razoružavaju.
Šušljetavi ćelavko Solodkij iznese da je jučer ubio osam Nijemaca. Zatim doda:
“Ja sam inače kolhoznik iz Umanja, fašisti su napravili čudo veliko u mom selu, izgubio
sam sitno krvi, triput bio ranjen. I tako se od kolhoznika prometnuo u snajperista.”
Mračni Tokarev rastumači kako je bolje birati mjesto kraj ceste, kamo Nijemci idu po
vodu i u kuhinje, pa među ostalim reče: “Žena piše da ginu u zarobljeništvu kod Možaja, sina
su mi ubili zato što sam ga nazvao Vladimir Iljič.”
Halimov je zabrinuto pričao:
“Ja se nikada ne žurim, ako srce drži, gađam. Došao sam na bojišnicu, sprijateljio se s
vodnikom Gurovom - ja sam njega učio uzbečki, a on mene ruski. Njega je Nijemac ubio, a ja
dvanaest svalio. Skinem oficiru dvogled, sebi ga stavim o vrat; vašu zapovijed sam ispunio,
druže politički.”
Pa ipak su jeziva bila ta stvaralačka izvješća snajperista. Krimov je cijeli život ismijavao
intelektualne slinavce, Evgeniju Nikolaevnu i Štruma, koji su uzdisali zbog patnja
raskulačenih za vrijeme kolektivizacije. Pričao je Evgeniji Nikolaevnoj o događajima 1937.:
“Nema veze kad se tuče neprijatelja, k vragu s njime, strašno je kad tuku po svojima.” I sada
je htio reći da je uvijek nepokolebljivo bio spreman gaziti bjelogardejsku gamad, menjševičko
i eserovsko smeće, popove i kulake, da nikada nikakve milosti nije imao prema neprijateljima
revolucije, ali ne može se radovati što se osim fašista ubija i njemačke radnike. Svejedno ga
je prolazila jeza od snajperskih razgovora, premda oni znaju svoj posao.
Zajcev je stao pričati o svojem višednevnom natjecanju s njemačkim snajperistom u
podnožju Mamajeva brda. Nijemac je znao da ga Zajcev prati, a sam je pratio Zajceva.
Pokazalo se da su ravnopravni po snazi i da ne mogu jedan s drugim izaći na kraj.
“Taj dan je pogodio trojicu naših, a ja sjedim u čeki i nijednom ne zapucam. I on gađa
posljednji put, ne promašuje, pada ratnik, prevrne se na bok, ruku mu otkinuo. Ide s njihove
strane vojnik s papirom, sjedim i gledam... a on, ja to znam, misli da kad bi ovdje bio
snajperist, ubio bi tog s papirom, a on bi prošao. A ja znam da on ratnika kojega je srušio ne
vidi i da bi ga rado pogledao. Tišina. I drugi Nijemac protrči s vjedrom - onaj šuti i čeka. Prođe
još nekih šesnaest minuta - i stade se pridizati. Ustade. Ja se dignem cijelim rastom...”
Ponovno proživljavajući situaciju, Zajcev se podiže od stola - taj posebni izraz snage koja
je preletjela njegovim licem sada je postao njegov jedini i glavni izraz. To više nije bio
dobrodušni nosati momak - nešto moćno, lavlje i zloguko bilo je u tim raširenim nosnicama,
u širokom čelu, u očima punim jeziva pobjedničkog nadahnuća.
“Shvatio je - prepoznao me. Opalim.”
Na trenutak je bilo tiho. Tako je vjerojatno bilo tiho nakon kratkog pucnja koji je jučer
odjeknuo, i kao da se opet čuo tresak ljudskoga tijela u padu.
Batjuk se odjednom okrenu prema Krimovu i upita:
“I onda, je li vam zanimljivo?”

165
 "Dobro je”, reče Krimov i ništa ne doda.
Prenoćio je kod Batjuka.
Domaćin je mičući usnama odbrojavao u čašicu kapi lijeka za srce i nalijevao vodu u vrč.
Zijevajući, pripovijedao je Krimovu o divizijskim stvarima, ali ne o bitkama, nego o
raznim životnim slučajevima.
Krimovu se činilo da se sve ono što je govorio Batjuk odnosi na slučaj koji se dogodio s
Batjukom prvih dana rata, otuda su se vukle njegove misli.
Od prvih staljingradskih sati Nikolaja Grigoreviča nije napuštao nekakav čudan osjećaj.
Činilo mu se da je stigao u bespartijsko carstvo. Ali, s druge strane, činilo mu se da diše
zrak prvih dana revolucije.
Krimov odjednom upita:
“Jeste li dugo u Partiji, druže potpukovniče?”
Batjuk odgovori:
“Ma što, druže bojni komesare, je l’ vam se čini da ja ne guram tu liniju?”
Krimov ne odgovori odmah.
Zatim uzvrati zapovjedniku divizije:
“Znate, ja se smatram dobrim partijskim govornikom, istupao sam na velikim radničkim
mitinzima. A ovdje sve vrijeme imam osjećaj da mene vode, a ne da ja vodim. Tako neka čudna
šala. Da, upravo, netko gura liniju, a nekoga linija gura. Htio sam se uplesti u razgovor vaših
snajperista, unijeti jedan ispravak. A onda pomislim: učiti znalce - znači kvariti... A, ruku na
srce, nisam zato prešutio. Politička uprava navodi referente da borcima razvijaju svijest da je
Crvena armija osvetnička vojska. A ja ovdje počnem o internacionalizmu i klasnom pristupu.
Glavno je pak - mobilizirati bijes masa protiv neprijatelja! I onda bi ispalo kao s budalom
u bajci - došao na svadbu, a počeo pojati za upokojenje...”
Malo razmisli pa nastavi:
“To je navika... Partija obično mobilizira bijes masa, žestinu usmjerava na istrebljenje
neprijatelja. Kršćanski humanizam ne paše našem poslu. Naš je sovjetski humanizam
okrutan... Mi se ne libimo...”
Još razmisli i reče:
“Prirodno, ne mislim na onaj slučaj kad su vas neopravdano htjeli strijeljati... Događalo
se i 1937. da se tuklo po svojima: u tome je naša nevolja. A Nijemci su krenuli na domovinu
radnika i seljaka, čuj ti! Rat je rat. Dat ćemo mi njima.”
Krimov je očekivao Batjukov odgovor, ali ovaj odšutje, ne zato što je bio ganut
Krimovljevim riječima, nego jer je zaspao.

166
 56.

U pogonu tvornice Crveni oktobar u kasnom sumraku sanjali su ljudi u bluzama,

odjekivali su pucnjevi, bljeskao je brzi plamen, a u zraku visjela čas prašina, čas magla.
Zapovjednik divizije Gurev razmjestio je zapovjedne točke pukova kraj Martinovih peći.
Krimov je pomislio da su ljudi koji sjede kraj peći gdje su nedavno topili čelik osobiti ljudi, da
su im srca od čelika.
Ovdje se više nisu čuli koraci njemačkih čizama, ni uzvici zapovijedi, ni tiho zveketanje i
zveckanje - Nijemcima su zahrđale rogate strojnice.
I kada je Krimov glave uvučene u ramena ušao na vrata peći gdje je bila zapovjedna točka
zapovjednika streljačkog puka te dlanovima osjetio toplinu koja se nije ohladila nekoliko
mjeseci, pritajena u vatrostalnoj cigli, obuze ga nekakva plahost - učinilo mu se da će sad
otkriti tajnu velikog otpora.
U polumraku je ugledao čovjeka koji sjedi na prstima, široko mu lice, i začuo divni glas:
“Evo nam je stigao gost u granitnu palaču, usrdno vas molimo - deci votke, pečeno jajce
za zakusku.”
U prašnoj i zagušljivoj izmaglici Nikolaj Grigorevič pomisli da nikada neće Evgeniji
Nikolaevnoj ispričati kako je se sjetio u staljingradsko-martinovskom brlogu. Prije se stalno
htio udaljiti od nje, zaboraviti je. A sada se pomirio s time da ga ona prati u stopu. Eto se i u
peć zavukla, vještica, ne možeš se skriti od nje.
Napokon, sve je izgledalo prostije od kuhane repe. Kome trebaju pastorci vremena?
Među invalide s njima, na pranje, u penziju! Njezin je odlazak potvrdio i osvijetlio svu
beznadnost njegova života - čak ni ovdje u Staljingradu on nema pravoga, ratnog posla... A
navečer u istom tom pogonu Krimov je nakon referata razgovarao s generalom Gurevom.
Gurev je sjedio bez koporana, svaki čas otirući crveno lice rupcem, te je hripavim glasom
glasno nudio Krimova votkom. Istim tim glasom vikao je na telefon naredbe zapovjednicima
pukova; istim tim glasnim hripavim glasom prigovarao je kuharu koji mu nije ispravno
ispekao ražnjić, zvao susjeda svojega Batjuka, ispitivao ga igraju li domino na
Mamajevu brdu.
“Naš je narod društven, veseo, ma dobar”, reče Gurev,“Batjuk je pametan muž, a general
Žoludev u traktorskom, moj je stari prijatelj. A na ‘barikadama‘ Gurtev, pukovnik, isto krasan
čovjek, ali to je već monah, posve se odbio od votke. A to uopće nije ispravno.”
Zatim stade tumačiti Krimovu da nitko nema tako malo aktivnih bajuneta kao on, šest do
osam ljudi u četi; nikom nije teže forsirati kao njemu, biva i to da na skuteru trećina boraca
bude ranjena - možda tako prolazi samo Gorohov u Rinku.
“Jučer je Čujkov pozvao mojeg načelnika štaba Šubu, jer nešto nije štimalo kod
preciziranja linije prednjega kraja, pa se moj pukovnik Šuba vratio posve bolestan.”
Pogleda Krimova pa reče:
“Mislite da ga je ispsovao?” Nasmija se. “Kakvo psovanje, pa ja svaki dan strašno psujem.
Zube mu izbio, cijeli prednji dio.” “Da”, otegnuto izusti Krimov. To “da” govorilo je da je

167
ljudsko dostojanstvo očito znalo biti ugroženo na staljingradskoj kosi. Zatim je Gurev
razmotrio kako novinari loše pišu o ratu.
“Zasjede se, pasji sinovi, ništa sami ne vide, sjede iza Volge, u dubokoj pozadini, i pišu.
Tko ga bolje ugosti, o tome on i piše. Evo, Lav Tolstoj je napisao Rat i mir i ljudi to sto godina
čitaju i još će sto godina čitati. A zašto? Sam sudjelovao, ratovao, pa zna, zna o kome pisati.”
“Dopustite, druže generale”, reče Krimov, “Tolstoj nije sudjelovao u Domovinskom ratu.”
“Ma kako to ‘nije sudjelovao‘?” upita general.
“Ma jednostavno, nije sudjelovao”, nastavi Krimov. “Tolstoj se nije ni rodio kad je bila
bitka s Napoleonom.”
“Nije se rodio?” opet upita Gurev. “Kako to nije se rodio? A tko je za njega pisao ako se on
nije rodio? Ha? Kako vi to mislite?” I onda odjednom izbi žestoka svađa. To je bila prva svađa
koja je izbila nakon Krimovljeva referata. Na veliko čudo Nikolaja Grigoreviča, ispalo je da
nije razuvjerio sugovornika.

168
 57.

Sutradan je Krimov došao u tvornicu Barikade, gdje se držala Sibirska streljačka divizija
pukovnika Gurteva.
Svakog je dana sve više sumnjao jesu li njegovi referati potrebni. Ponekad mu se činilo
da ga slušaju iz ljubaznosti, kao što starog svećenika slušaju nevjernici. Doduše radovali su
se njegovu dolasku, ali je shvaćao da mu se raduju ljudski, a ne zbog njegovih govora. Postao
je jednim od onih vojnih političkih djelatnika koji se bave papirnatim stvarima, brbljaju i
smetaju onima koji ratuju. Na mjestu su samo oni politički radnici koji ne pitaju, ne
tumače, ne sastavljaju dugačke izvještaje i dopise, ne bave se agitacijom, nego ratuju.
Sjećao se predratne nastave na Sveučilištu marksizma-lenjinizma. I njemu i njegovim
slušateljima bilo je nasmrt dosadno studirati Kratki kurs povijesti Partije kao katehezu.
Ali u miru je ta dosada bila zakonita i neizbježna, a ovdje u Staljingradu postala je ružna
i besmislena. Čemu sve to?
Krimov je sreo Gurteva na ulazu u štapski bunker i nije prepoznao zapovjednika divizije
u tome mršavom čovjeku u ovčjim čizmama, odjevenom u vojničku ali neprikladnu običnu
kabanicu.
Krimovljev referat odvijao se u prostranom bunkeru s niskim stropom. Nikada za
cijeloga boravka u Staljingradu Krimov nije čuo toliko topničke vatre kao taj put. Morao je
sve vrijeme vikati.
Komesar divizije Svirin, čovjek skladna i glasna govora punog dosjetljivih i veselih riječi,
prije referata predloži:
“A zašto da ograničimo slušateljstvo na stariji zapovjedni kadar? Evo, topografi, slobodni
borci obrambene čete, vezisti i vezistice izvan dežurstva, izvolite na referat o međunarodnom
položaju! Poslije referata kino. Ples do jutra.”
On namignu Krimovu, kao da kaže: “Eto, bit će to još jedan izvrstan događaj; zgodno za
izvještaj vama i nama.”
Po tome kako se Gurtev osmjehnuo gledajući bučnog Svirina, i po tome kako je Svirin
popravio Gurtevljevu kabanicu na ramenima, Krimov je shvatio prijateljski duh koji je vladao
u tom bunkeru. I po tome kako je Svirin, stisnuvši i tako uske oči, pogledao načelnika štaba
Savrasova, a ovaj zlovoljno i s nezadovoljnim licem pogledao njega, Krimov je shvatio da ima
još nečeg osim duha prijateljstva i drugarstva u tom bunkeru.
Zapovjednik i komesar divizije odmah su nakon referata pošli po hitnom pozivu
zapovjedništva vojske. Krimov je razgovarao sa Savrasovom. To je bio čovjek očito teška i
oštra značaja, častoljubiv i uvrijeđen. Štošta u njemu - i častoljublje, i oštrina, i podsmješljivi
cinizam s kojim je govorio o ljudima - nije bilo dobro.
Savrasov je, gledajući Krimova, izgovarao monolog:
“U Staljingradu dođeš u bilo koji puk i znaš: u puku je najjači i najodlučniji zapovjednik
puka! I to je točno. Tu se više ne gleda koliko ujak ima krava. Gledaju jedno - glavu... Ima lije?
Onda je dobar. Tu nema izmotavanja. A kako je bilo u mirno vrijeme?” Osmjehnu se svojim

169
žutim očima ravno u lice Krimovu. “Znate, ja politiku ne trpim. Svi ti desni, lijevi oportunisti-
teoretičari. Ne podnosim crkvenjake. Ali mene su i bez politike deset puta htjeli satrti. Još je
dobro što nisam u Partiji - ili me proglase pijancem, ili se pokaže da sam ženskar. Neću se
valjda pretvarati? Ne umijem.”
Krimov je htio reći Savrasovu da mu se, evo, ni u Staljingradu sudbina ne popravlja, da
samo brblja bez pravoga posla. Zašto je Vavilov, a ne on, komesar u diviziji kod Rodimceva?
Zašto Svirinu Partija vjeruje više nego njemu? Zapravo - on je i pametniji, i širih pogleda, i s
više partijskog iskustva, ima i hrabrosti, a ako treba, i oštrine, ruka neće zadrhtati... Da, doista
- oni su u usporedbi s njime analfabeti! Vrijeme vam je isteklo, druže Krimove, maknite se.
Raspalio je, kresnuo, rastrojio ga taj žutooki pukovnik.
Što se tu ima sumnjati, Bože, evo, raspao mu se i osobni život, potonuo... Nije uopće stvar
u tome što je Ženja shvatila njegovu materijalnu bespomoćnost. Njoj nije do toga. On je čist
čovjek. Odljubila se! U bivše, u premlaćene se ne zaljubljuje. Čovjek bez aureole. Da, da, ispao
iz struktura... A zapravo. Čista je ona, čista, ali i njoj materijalno znači. Svi po zemlji hodaju.
Pa i Evgenija Nikolaevna. Neće valjda poći za jadnog umjetnika, makar farbao svoje lude
mazarije koje ona smatra genijalnima... Štošta od tih misli mogao je Krimov izraziti
žutoglavom pukovniku, ali je iznio primjedbu samo o onome u čemu se s njime slagao.
“Što vam je, druže pukovniče, jako ste to pojednostavili. U predratno doba nije se gledalo
samo koliko ima krava u ujke. A birati kadrove samo po poslovnom kriteriju, isto se ne može.”
Ali rat nije dao da se povede razgovor o tome što je bilo prije rata. Odjekne teška
eksplozija, a iz magle i prašine iskrsne zabrinuti kapetan i oglasi se telefonist - zvali su iz puka
u štab. Njemački tenk raspalio je po štabu puka, a vojnici sa strojnicama, iskočivši iz tenka,
prodrli su u kamenu kuću gdje se nalazila uprava teške topničke divizije; uprava je s drugoga
kata povela bitku s Nijemcima. Tenk je zapalio drvenu kuću u susjedstvu, jak vjetar s
Volge nosio je plamen na zapovjedno mjesto zapovjednika puka Čamova, koji se sa svojim
štabom stao gušiti i odlučio promijeniti zapovjednu točku. Ali bilo je teško danju mijenjati
zapovjednu točku pod topničkom vatrom i stalnim rafalima teških strojnica.
Sve to događalo se istodobno na području divizijske obrane. Jedni su tražili savjet, drugi
podršku topništva, treći su molili dopuštenje za uzmak, četvrti su informirali, peti tražili
informaciju. I svatko je imao posebni posao, a svima je zajedničko bilo to što se radilo o životu
i smrti.
A kad je malko utihnulo, Savrasov upita Krimova:
“Hoćete li ručati s nama, druže bojni komesare, dok se oficiri ne vrate iz štaba vojske?”
On nije poštovao pravilo koje su uveli zapovjednik i komesar divizije - nije ukinuo votku.
Zato je radije ručao odvojeno.
“Gurtev je odličan vojnik”, reče pripiti Savrasov, “pismen, čestit. Ali evo nevolje - gadan
asket! Uveo samostan. A ja za cure imam vučji interes, volim taj posao kao pauk. Kad je tu
Gurtevne dao bog da ispričaš vic. Ali mi s njim ratujemo ustvari složno. A komesar me ne voli,
iako po prirodi nije uštogljeniji od mene. Mislite da me Staljingrad postarao? Tu su mi
prijatelji, ja sam se, naprotiv, popravio.”
“Ja sam istoga komesarskoga roda”, reče Krimov.
Savrasov odmahnu glavom.

170
 “Toga, ali ne toga. Nije stvar u ovoj votki, nego u ovoj.” Kucnu prstom po boci, a onda sebe
po čelu.
Završili su s ručkom, kadli se vratiše sa Čujkovljeve zapovjedne točke zapovjednik i
komesar divizije.
“Što je nova?” brzo i strogo upita Gurtev razgledavši stol.
“Ranilo nam oficira za vezu, Nijemci naletjeli u bitku sa Žoludevom, zapalili zgradu u bici
sa Čamovom i Mihaljovom. Čamov kihao, dima se nagutao, a zapravo ništa posebno”,
odgovori Savrasov.
Svirin, gledajuči zacrvenjelo Savrasovljevo lice, laskavo i otegnuto predloži:
“Samo votkicu, votkicu, druže pukovniče, pijemo.”

171
 58.

Zapovjednik divizije upita zapovjednika puka majora Berezkina o situaciji u zgradi

“šest kroz jedan”: je li bolje ljude izvesti otuda?
Berezkin posavjetova zapovjednika divizije da ne izvodi ljude, premda je zgradi prijetilo
da padne u okruženje. U njoj se nalaze obavještajne točke prekovolškog topništva, koje da je
važne podatke o protivniku. U zgradi se nalazi izviđačka postrojba koja može paralizirati
Nijemce u smjeru kretanja tenkova. Teško da će Švabe početi opći napad dok ne likvidiraju tu
kariku obrane, to je njihovo pravilo dobro poznato. A uza stanovitu potporu zgrada “šest kroz
jedan” mogla bi se dugo održati i tako remetiti njemački plan. Dobro bi bilo onamo poslati
radista s predajnikom, jer se vezisti mogu ubaciti u opkoljenu zgradu u sitnim noćnim satima, a
žičana se veza stalno kida.
Zapovjednik divizije suglasio se s Berezkinom. Uvečer se politički rukovodilac Soškin sa
skupinom crvenoarmejaca uspio probiti u zgradu “šest kroz jedan” te predati obrani nekoliko
kutija streljiva i ručnih granata. Istodobno je Soškin ubacio u zgradu “šest kroz jedan”
djevojku radisticu i predajnik preuzet sa čvora veze.
Politički rukovodilac koji se vratio ujutro rekao je da zapovjednik odreda odbija napisati
službeno očitovanje s riječima:
“Nemam ja vremena za papirnate budalaštine, a sada se očitujem samo pred fricevima.”
“Ništa se kod njih ne može shvatiti”, reče Soškin, “svi se boje toga Grekova, a on s njima
kao parnjak leži usporedo, između drugih, govore mu i ‘ti’ i ‘Vanja’. Oprostite, druže
zapovjedniče puka, to nije vojna postrojba, nego nekakva pariška komuna.”
Berezkin mašući glavom upita:
“Izvještaj odbio napisati? To je - momčina!”
A onda komesar puka Pivovarov održa govor o zapovjedničkoj partizanštini.
Berezkin pomirljivo nastavi:
“Pa što, partizanština? Inicijativa, samostalnost. I sam ponekad maštam: kao, padnem u
okruženje, i odahnem od sve te papirnate besposlice.”
“Uostalom, kad smo kod papirologije”, reče Pivovarov, “napišite mi podroban izvještaj za
komesara divizije.”
U diviziji su ozbiljno prihvatili Soškinov raport.
Komesar divizije zapovjedio je Pivovarovu da isposluje podroban pregled stanja u zgradi
“šest kroz jedan” i Grekovu natrlja nos. Onda je komesar divizije izvijestio člana Vojnoga
vijeća i načelnika Političkog odjela armije o tome moralno-političkom posrnuću.
U armiji su još ozbiljnije nego u diviziji gledali na političkog rukovodioca. Komesar
divizije dobio je uputu da se neodgodivo pozabavi opkoljenom zgradom. Načelnik Političkog
odjela armije, brigadni komesar, napisao je hitnu prijavu načelniku Političke uprave bojišnice
i divizijskom komesaru.
Radistica Katja Vengrova stigla je u zgradu “šest kroz jedan” noću. Ujutro se predstavila
upravitelju Grekovu, a ovaj se slušajući prijavak pogurene djevojke zagledao u njezine oči,
zbunjene, preplašene i istodobno podsmješljive.

172
 Imala je velika usta s blijedim usnama. Grekov je nekoliko sekunda otezao da joj odgovori
na pitanje “Dopuštate li da odem?”
Za tih sekunda kroz njegovu šefovsku glavu prostrujiše misli koje nisu imale vojni
smisao: “Ah, hvala Bogu, dobra je... Noge lijepe... Strah ju je... Vidi se, mamina kći. Koliko ima,
bit če osamnaest. Samo da se moji momci ne počnu motati oko nje...”
Svi ti uvidi koji su prošli kroz njegovu glavu neočekivano su završili mišlju: “Tko je tu
gazda, zbog koga ovdje Nijemci lude, ha?”
Zatim joj odgovori na pitanje:
“Kamo biste vi, curo? Ostanite uza svoj aparat. Nešto ćemo poslati.”
On kucnu prstom po radiopredajniku pa zaškilji prema nebu, otkuda su grmjeli njemački
bombarderi.
“Jeste li iz Moskve, djevojko?” upita.
“Da”, odgovori ona.
“Sjednite ovako, kao mi, jednostavno seljački.”
Radistica koraknu u stranu, i cigla je zaškripala pod njezinim čizmama, a sunce zasjalo
na cijevima strojnica i crnom tijelu Grekovljeva trofejnog pištolja. Sjedećči, promatrala je
kabanice poslagane kraj srušenoga zida i na trenutak se začudila što u toj slici za nju nema
više ništa čudno. Znala je da su strojnice, koje gledaju kroz rupu u zidu, marke Degtjarev, da
u bubanj trofejnog Waltera ide osam metaka, da Walter tuče jako, ali se cilja loše, da
kabanice poslagane u kutu pripadaju ubijenima i da su ubijeni sahranjeni plitko - miris gareži
miješao se s onim drugim mirisom na koji se već naviknula. I radiopredajnik koji je noćas
dobila podsjeća na onaj s kojim je radila kod Kotlubanje - ista skala prijema, isti prekidač.
Sjećala se kako je u stepi gledajući se u zaprašeno staklo ampermetra popravljala kosu koja
joj je ispadala iz šapke.
S njom nitko nije razgovarao, činilo se da bujni i strašni život zgrade prolazi pokraj nje.
Ali kada je sijedi čovjek, iz razgovora je shvatila da radi s minobacačem, opsovao ružnim
riječima, Grekov mu dobaci:
“Tata, ne ide to. Tu je naša cura. Valja pristojnije.”
Katja se naježi, ne od starčevih psovki, nego od Grekovljeva pogleda. Osjeti da su u zgradi
uznemireni zbog njezine pojave, premda s njom i ne razgovaraju. Ona je, činilo se, kožom
osjećala napetost koja nastaje oko nje. To se nastavilo i kad su zahučali bombarderi, i bombe
stale padati sasvim blizu, a komadi cigle počeli ih zasipati.
Ipak se donekle priviknula na bombardiranje i zvižduk krhotina, ostajala je mirna. A ono
što bi osjećala kada bi vidjela na sebi teške i pozorne muške poglede i dalje bi je činilo
rastresenom.
Sinoć su je požalile djevojke-vezistice:
“Oh, jezivo će ti biti ondje?”
Noću ju je posilni doveo u štab puka. Ondje su se posebice osjećale blizina protivnika i
krhkost života. I ljudi su izgledali nekako krhko - sad ih ima, a za minutu nema.
Zapovjednik puka skrušeno je zanjihao glavom rekavši:
“Zar se i djecu može slati u rat?”

173
 Zatim reče:
“Ne brinite se, mila, ako nešto ne bude u redu, odmah mi javite po predajniku.”
Rekao je to takvim dobrim i domaćim glasom da je Katja jedva zadržala suze.
Zatim je drugi pomoćnik odvede u štab bataljona. Ondje je svirao gramofon i riđi
zapovjednik bataljona predložio je Katji da popiju i zaplešu uz ploču Kineska serenada.
U bataljonu je bilo vrlo gadno, i Katja je pomislila da zapovjednik uopće nije popio zbog
veselja, nego da zaguši nepodnošljivu tjeskobu i zaboravi na svoju staklenu lomljivost.
A danas je već sjedila na hrpi cigala u zgradi “šest kroz jedan” i nekako nije osjećala strah
misleći na svoj bajkoviti, prekrasni predratni život.
Ljudi u okruženoj kući bili su posebno samouvjereni, snažni, i ta ih je samouvjerenost
smirivala. Takvu čvrstu samouvjerenost imaju poznati doktori, zaslužni radnici u metalurgiji,
krojači koji kroje skupocjena sukna, vatrogasci te stari učitelji koji tumače pred pločom.
Prije rata je Katja zamišljala da bi morala proživjeti nesretan život. Do rata je gledala na
prijateljice i znanice koje se voze autobusom kao na rasipnice. Ljudi koji izlaze iz loših
restorana činili su joj se kao neobična biča i ponekad je išla iza nekoga društva koje izlazi iz
Darjala ili Tereka te slušala njihov razgovor. Vrativši se iz škole doma, svečano je govorila
majci:
“Znaš što je danas bilo, jedna djevojka me počastila gaziranom vodom sa sirupom,
prirodnim, miriše na pravi crni ribiz!”
Teško im je bilo graditi budžet s novcem koji je ostao od majčinih primanja od četiristo
rubalja, nakon otplate prireznog i kulturnog poreza, i nakon otplate državnog zajma. Nove
stvari nisu kupovale, krpale su stare, nisu sudjelovale u isplati spremačice Marusje, koja je u
stanu čistila mjesta kojima se svi služe, a kada bi došao njihov dan za čišćenje, Katja je prala
podove i iznosila smeće; mlijeko nisu uzimale od mljekarice, nego u državnom dućanu,
gdje su redovi bili vrlo veliki, ali se tako štedjelo do šest rubalja na mjesec; a kada u državnom
dućanu nije bilo mlijeka, Katjina majka je išla uvečer na tržnicu - ondje su mljekarice, žureći
se na vlak, davale mlijeko jeftinije nego ujutro, i mogla se postići cijena skoro kao državna.
Autobusom se nikada nisu vozile, to je bilo preskupo, a u tramvaj su ulazile kada je trebalo ići
doista daleko. Katja nije išla u frizeraj, mama ju je sama šišala; prale su se same,
naravno, gorjele su male žarulje jedva malo svjetlije nego one u zajedničkim prostorijama.
Ručak su spremale za tri dana. Sastojao se od juhe, ponekad od kaše s posnim maslom, a kad
bi Katja pojela tri tanjura juhe, rekla bi: “Gle, danas smo imale ručak od tri jela.”
Majka se nije sjećala kako su živjele s ocem, a ni Katja se toga više nije sjećala. Tek je
ponekad Vera Dmitrievna, mamina prijateljica, govorila gledajući kako se majka i kći
spremaju ručati: “Da, i mi smo nekoć bili kasači17.”
Ali mama se ljutila, pa Vera Dmitrievna nije širila priču o tome što se događalo tada kada
su Katja i njezina mama bile kasači. Jedanput je Katja našla u ormaru očevu fotografiju. Prvi
put vidjela je njegovo lice i odmah, kao da joj je netko rekao, shvatila da je to otac. Na poleđini
fotografije stajalo je: “Lidi - ja sam iz zgrade jadnih Azra, što umiru kada ljube18”.

17
Aluzija na popularnu romansu “Dva dorata” (rus. “Para gnedyh”, op. prev.)
18
Aluzija na Heineovu pjesmu “Der Asra”, poznatu u Šantićevu prijevodu “Kraj tanana šadrvana” (op. prev.)

174
 Nije ništa rekla majci, ali je nakon škole vadila fotografiju pa dugo promatrala tamne i,
činilo joj se, tužne očeve oči.
Jedanput je upitala majku:
“Gdje je sada tata?”
Majka odvrati:
“Ne znam.”
A kad je Katja otišla u vojsku, majka joj je prvi put ispričala o ocu, i Katja je doznala da je
otac uhićen 1937. te da se zatim ponovo oženio.
Svu noć nisu zaspale, razgovarale su. I sve joj se pomiješalo - majka, obično suzdržana,
pripovijedala je kćeri kako ju je ostavio muž, govorila o svojoj ljubomori, poniženju, uvredi,
ljubavi i žalosti. Katja se začudila kako svijet ljudske duše izgleda tako golem da pred njim
uzmiče čak i grohotni rat. A ujutro su se oprostile. Majka je pritisnula Katjinu glavu k sebi, a
vreća sa stvarima potezala joj je ramena. Katja reče: “Mamice, i ja sam iz roda jadnih Azra, što
umiru šutke kada ljube...” Majka je lagano kucnu po ramenu:
“Vrijeme je, Katja, idi.”
I Katja je pošla kao što su u to doba milijuni mladih i starijih pošli iz majčinskog doma da
se možda nikada onamo ne vrate ili da se vrate kao neki drugi, zauvijek odijeljeni od vremena
svojega žalosnog i milog djetinjstva.
Evo, i ona sjedi kraj staljingradskog zapovjednika zgrade Grekova gledajući njegovu
veliku glavu, i njegovu namrštenu njušku s krupnim usnama.

175
 59.

Prvog dana radila je žičana veza.

Od duge besposlice i otuđenosti od života zgrade “šest kroz jedan” djevojci-radistici bilo
je nepodnošljivo tužno.
Ali tog prvoga dana u zgradi “šest kroz jedan” štošta ju je pripremilo na zbližavanje sa
životom koji joj predstoji.
Doznala je da u ruševinama drugoga kata sjede promatrači topnici, koji šalju podatke iza
Volge, da je starješina na drugom katu poručnik u prljavoj bluzi, kojemu naočale stalno klize
s prćastog nosa.
Doznala je da je srditi starac-psovač stigao ovamo iz reda dobrovoljaca i da se ponosi
svojim zvanjem zapovjednika minobacačkog izračuna. Između visokog zida i gomile
ciglenoga krša skrivali su se izviđači, među kojima je vladao punašan čovjek koji je hodao
hračući i mršteći se kao da ga muče žuljevi.
Jedinim topom u toj zgradi upravljao je ćelavi čovjek u mornarskoj majici. Zvao se
Kolomejcev. Katja je čula kad je Grekov viknuo:
“Hej, Kolomejceve, vidim da si opet prespavao svjetski cilj.”
Poručnik sa svijetlom bradom vodio je pješaštvo i strojnice. Njegovo lice obrubljeno
bradom izgledalo je posebno mlado, a poručnik je vjerojatno smatrao da mu brada daje zreliji
izgled tridesetogodišnjaka.
Danju su je nahranili, pojela je kruha i ovčje kobasice. Zatim se sjetila da u džepu bluze
ima bombon i neprimjetno ga je strpala u usta. Nakon jela joj se prispalo, iako se pucalo vrlo
blizu. Zaspala je, u snu nastavila sisati bombon, nastavila se mučiti, tugovati i čekati nevolju.
Odjednom joj do ušiju dopre otegnuti glas. Ne otvarajući oči, slušala je riječi:

“A kao vino tuga prošlih dana

u duši mi je još neprevladana...19”

U kamenom zdencu, osvijetljenom noćnim plinovitim jantarom, stajao je raščupani

prljavi malac i držao pred sobom knjigu. A na crvenoj cigli sjedilo je pet-šest ljudi. Grekov je
ležao na kabanici, poduprijevši podbradak šakama. Momak koji je sličio
Gruzijcu nepovjerljivo je slušao, kao da kaže “Ne, mene nećeš kupiti tom glupošću, pusti.” Od
bliske eksplozije podiže se oblak ciglaste prašine i činilo se da se uzvitlala bajkovita magla, a
ljudi na krvavim hrpama cigle i njihovo oružje u crvenoj magli postali su kao oni na grozni
dan o kojem se govori u Slovu o vojevanju Igorovu. I iznenada djevojčino srce zadrhta od
besmislene uvjerenosti da je čeka sreća.
Dan drugi. Tog se dana dogodilo nešto što je uznemirilo stanare, koji su se dosad na sve
naviknuli.

19
Iz Puškinove pjesme “Ludo veselje mojih mladih ljeta” (op. prev.)

176
 Na drugom je katu predstavnik stanara bio poručnik Batrakov. Uz njega su bili brojač i
promatrač. Katja ih je viđala nekoliko puta dnevno - žalosnog Lampasova i bistrog i
prostodušnog Bunčuka, čudnog poručnika koji se sve vrijeme smije samome sebi.
Kad bi bilo tiho, odozgo su se, kroz pukotinu u stropu, čuli njihovi glasovi.
Lampasov se prije rata pomalo bavio peradarstvom, pa je razgovarao s Bunčukom o
kokošjoj pameti i pokvarenoj naravi. A Bunčuk, dohvativši se stereocijevi, dugo je pjevački
referirao: “Javljam - iz Kalača ide fricevska automobilska kolona... Ide sredina tenka... Idu
fricevi pješke, kao bataljon... Na tri mjesta, kao i jučer, dime se kuhinje, idu fricevi s
kotletima...” Neki njegovi uvidi nisu imali strateško značenje, nego su predstavljali samo
životni interes. Tada bi pjevao: “Javljam... Fricevski zapovjednik šeće sa psom, pas njuši drvo,
hoće dalje, tako i jest, kuja čini, oficir stoji i čeka; gle, dvije gradske cure pričaju s fricevskim
vojnicima, smješkaju se, vojnik vadi cigarete, jedna cura uzima, dimi, druga maše glavom, kao
da će reći: ja ne pušim...”
I odjednom Bunčuk istim pjevuckavim glasom referira: “Javljam... Na trgu postrojeno
punokrvno pješaštvo... Skoro orkestar... Na sredini nekakva tribina, a dolje poslagana
drva...” Zatim je malo šutio, a onda glasom punim očaja, ali jednako zvonko, nastavi: “Oh,
javljam, druže poručniče, vode ženu, u bluzi, vrišti... Orkestar svira... Ženu vežu za stup, oh,
druže poručniče, pokraj nje momak, i njega vežu... Druže poručniče, da me oči ne izdaju, dva
frica liju benzin iz bačve...”
Batrakov prenese iza Volge telefonom što se događa...
Priđe stereocijevi i svojom manirom momka iz Kaluge, oponašajući Bunčukov glas,
poviče: “Oh, momci, sve u dimu i orkestar svira... Vatra!” poviče strašnim glasom i okrenu se
prema Zavolžju.
Ali Zavolžje je šutjelo... A za nekoliko minuta stratište je zasula koncentrirana vatra
teškoga vojničkog puka. Trg pokriše oblaci dima i praha.
Nakon nekoliko sati obavještajac Klimov javio je da su Nijemci htjeli spaliti Ciganku i
Ciganina optužene za špijunažu. Prethodnog dana Klimov je starici koja živi u podrumu s
unukom i kozom ostavio nešto prljavog rublja i čarape te obećao sutradan doći po čisto
rublje. Htio je doznati od starice za Ciganku i Ciganina, jesu li ih ubile sovjetske mine ili su
stigli izgorjeti na njemačkoj vatri. Klimov je puzao između ruševina po samo njemu znanim
stazama, ali na mjesto gdje se nalazila zemunica sovjetski noćni bombarder poslao je tešku
bombu - nije više bilo ni bakice, ni unuke, ni koze, niti Klimovljevih košulja i gaća. Jedino je
među rascijepljenim gredama i komadima žbuke našao prljava mačića. Mačić je bio jadan,
ništa nije molio i ni na što se nije žalio, smatrajući da ta grmljavina, glad i vatra i jesu život na
zemlji. Zato Klimov nije mogao shvatiti zašto je odjednom gurnuo mačića u džep.
Katja se čudila ljudskim odnosima u zgradi “šest kroz jedan”. Obavještajac Klimov
izvješčivao je Grekova mimo propisa, sjedeči pokraj njega, a razgovarali su kao drug s
drugom. Klimov je palio svoju cigaretu na njegovoj.
Nakon izvještaja Klimov priđe Katji i reče:
“Djevojko, vidiš kakvih strašnih stvari ima na svijetu.”
Ona uzdahnu i pocrvenje, osjetivši na sebi njegov bockavi i oštri pogled.
On izvuče iz džepa mačiča i stavi ga na ciglu pored Katje.

177
 Tog je dana desetak ljudi dolazilo do nje i razgovaralo na temu mačke, ali nitko nije
spominjao Ciganku, iako ih je taj slučaj sve uznemirio. Oni koji su htjeli s Katjom započeti
osjećajan i otvoren razgovor razgovarali su s njom podsmješljivo i grubo. A oni koji su
zamišljali da s prostodušnom jednostavnošću spavaju s njom, počeli bi govoriti
ceremonijalno, popovski delikatno.
Mačič je dobio drhtavicu, tresao se cijelim tijelom, očito je bio nagnječen. Starac s
minobacača namršteno dobaci:
“Zatući ga, i gotovo.” Pa dometne: “Daj mu bar buhe istrijebi.” Drugi poslužitelj
minobacača, lijepi i tamni dobrovoljac Čencov, posavjetova Katju:
“Bacite tog smrada, curo. Da je bar sibirski.”
A mračni izviđač Ljahov, tankih usana i zlobna lica, jedini se doista zainteresirao za mače,
a ostao ravnodušan prema radističinoj ljepoti.
“Kad smo bili u stepi”, reče on Katji, “nešto sijevne pored mene, ja pomislio slučajna mina.
A to bio zec. Do večeri je sjedio sa mnom, a kad je utihnulo - otišao.”
I nastavi:
“Evo, vi ste cura, a ipak znate - to tuče iz sto osam milimetarskog, evo sad ‘vanjuša’ svira,
obavještajac nad Volgom leti. A zec, ludica, ništa ne shvaća. On ne razlikuje minobacač od
haubice. Nijemac pušta rakete, on se trese, kako ćeš mu objasniti? Eto, zato mi ga je žao.”
Ona osjeti njegovu ozbiljnost, pa jednako ozbiljno odgovori:
“Ne slažem se posve. Psi se na primjer razumiju u zrakoplovstvo. Kada smo bili na selu,
tamo jedan Kerzon, dvorišni pas, idu naši ‘IP, on leži i glave ne diže. A čim se začuje Junker,
taj Kerzon bježi u rupu. Nepogrešivo je razlikovao.”
Zrak zadrhti od gadne oštre škripe - zasvirao je njemački “vanjuša” s dvanaest cijevi.
Lupio je željezni bubanj, crni dim pomiješao se s krvavom ciglenom prašinom, rasulo se
kamenje. A za minutu, kad se stala slijegati prašina, radistica i Ljahov nastavili su razgovor,
kao da se nisu bacali na pod. Očito je i Katju zarazila samouvjerenost koju su širili ljudi u
okruženoj zgradi. Činilo se da vjeruju kako je u toj srušenoj zgradi sve krhko i lomljivo -
i željezo, i kamen, samo ne oni.
A pokraj pukotine u kojoj su sjedili raspali mitraljeski rafal zavijajući i zviždučući, a za
njim drugi.
Ljahov reče:
“Proljetos smo bili kod Svjatogorska. I odjednom zazviždi iznad glave, a ne čuje se pucanj.
Ništa ne shvaćaš. A to je bilo, čvorci su se naučili oponašati metak... Imali smo zapovjednika,
starijeg poručnika, dizao nas na uzbunu kad oni zazvižde.”
“Doma sam ovako zamišljala rat: ljudi viču, sve u vatri, mačke bježe. Stigla sam u
Staljingrad, a sve i jest tako.”
Uskoro je radistici Vengrovoj stigao bradati Zubarev.
“Pa kako je?” upita nekako bolećivo. “Živ li je mladić s repom?” I podiže komad bluze
kojim je pokrivao mače. "O, kako je jadan, kako je slab”, govorio je, a u očima mu je blistao
pokvaren izraz.
Uvečer nakon kratke bitke Nijemci su uspjeli malo pomaknuti krilo prema zgradi “šest
kroz jedan”, pregraditi mitraljeskom vatrom cestu između zgrade i sovjetske obrane.

178
Prekinula se žičana veza sa štabom streljačkog puka. Grekov je zapovjedio da se probije
prolaz iz podruma prema podzemnom tvorničkom tunelu koji se nalazio u blizini zgrade.
“Postoji krater”, reče Grekovu krupni starješina Anciferov držeći u jednoj ruci šalicu s
čajem, a u drugoj komadić šećera.
Stanari zgrade, koji su sjedili u jami pored nosivoga zida, razgovarali su među sobom.
Osuda Ciganke sve ih je uznemirila, ali više nitko nije govorio o tome. Izgledalo je da ljude
više ne zanima okruženje.
Katju je čudio taj spokoj koji je podčinjavao sebi, i najstrašnija riječ “okruženje” nije joj
bila strašna među samouvjerenim stanarima zgrade. Nije joj bilo strašno ni kada je u blizini
zaštektala strojnica i Grekov povikao: “Tuci, tuci, krenuli su.” Nije joj bilo strašno ni kad je
Grekov govorio: “Tko što voli - granata, nož, lopata. Vas učiti - isto što i kvariti. Samo vas
molim, tucite čime tko voli.”
Kada je bilo tiho, stanari zgrade razmatrali su, bez žurbe i detaljno, radističin izgled.
Batrakov, koji je izgledao kao s onoga svijeta, a još i kratkovidan, pokazao je upućenost u sve
detalje Katjine ljepote.
“Meni je kod te damice najvažnija figura”, reče on.
Topnik Kolomejcev suprotstavio mu se, po Zubarevljevim riječima, “brbljajući
neuvijenim tekstom”.
“No, a je li se pričalo o mačetu?” upita Zubarev.
“Nego što”, odgovori Batrakov, “kroz djetetovu dušu do majčinog tijela. Čak je i tatica
spomenuo mačka.”
Stari minobacač pijunu i protrlja dlanom prsa.
“A gdje je kod nje ono što bi cura zapravo morala imati? Ha? To vas ja pitam.”
Posebno se naljutio kad je čuo aluzije da se radistica sviđa samom Grekovu.
“Naravno, u našim uvjetima i takva Katka dat će ruke, u besptičju je i dupe slavuj. Noge
duge kao u ždrala, a straga ništa. Oči velike kao kod krave. Zar je to cura?”
Čencov se usprotivi:
“Ti bi samo sisatu. To je zaostali predrevolucijski pogled.”
A Kolomejcev, koji je volio prostački, noseči u svojoj velikoj ćelavoj glavi mnoštvo
osobina i svojstava, smijući se i škiljeći mutnosivim očima, uključi se:
“Curica je zgodna, ali ja, recimo, imam osobit pristup. Ja volim malene, Armenke i
Židovke, s krupnim očima, okretne, brze, ošišane.”
Zubarev je zamišljeno gledao tamno nebo koje osvjetljavaju reflektori i tiho upitao:
“Ipak me zanima kako će se ta stvar odviti.”
“Je li, kome će dati?” upita Kolomejcev. “Grekovu - zna se.”
“Ne, nije sigurno”, reče Zubarev, podigne sa zemlje komad cigle i snažno ga tresnu o zid.
Drugovi pogledaše njega i njegovu bradu i počeše se hihotati.
“Čime ćeš je ti zavesti, dlakama?” zanimao se Batrakov.
“Pjevanjem?” ispravi ga Kolomejcev. “Radijski studio: pješaštvo kraj mikrofona. On pjeva,
ona prenosi vijesti u eter. Par su - gle!”

179
 Zubarev se osvrnu na momka koji je sinoć čitao stihove.
“A što ti kažeš?”
Starac s minobacača svadljivo reče:
“Ako šuti, znači da ne želi govoriti.” Očinskim tonom, kojim se kori dijete kad sluša
razgovor odraslih, doda: “Hajde ti u podrum, odspavaj kad situacija dopušta.”
“Tamo sada Anciferov misli probijati prolaz TNT-om”, reče Batrakov.
A za to vrijeme Grekov je diktirao Vengrovoj izvještaje.
Javljao je štabu armije da, po svim naznakama, Nijemci spremaju udar, kako izgleda, po
Tvornici traktora. Jedino nije javio da je, po njegovu mišljenju, zgrada u kojoj sjedi sa svojim
ljudima na osi njemačkog udara. Ali gledajući djevojčin vrat, usne i poluspuštene trepavice,
zamišljao je, i to vrlo živo, da je taj mršavi vrat slomljen, da biserno bijela kralježnica izlazi iz
razderane kože i da su te trepavice nad zastakljenim ribljim očima, i usne mrtve, kao od
sivoga i prašnoga kaučuka.
I onda ju je poželio obgrliti, osjetiti njezinu toplinu i život, dok i on i ona još nisu otišli,
dok nisu nestali, dok ima još toliko ljepote u tome mladom biću. Činilo mu se da je samo iz
sažaljenja htio zagrliti tu djevojku, ali zar mu to od sažaljenja bubnja u ušima i krv udara u
sljepoočnice?
Štab nije odmah odgovorio.
Grekov se protegnuo tako da su mu kosti slatko zapucate, glasno uzdahnuo i pomislio:
“Dobro, dobro, noć je pred nama.” Potom je laskavo upitao:
“Kako je mali mačak što ga jeKlimov donio, je li se oporavio, očvrsnuo?”
“Ma kakvi očvrsnuo”, odgovori radistica.
Kad je Katja zamišljala Ciganku i dječaka na vatri, prsti bi joj počeli drhtati i onda bi se
osvrtala prema Grekovu, vidi li on to?
Jučer joj se činilo da s njom nitko neće razgovarati u zgradi “šest kroz jedan”, a danas,
dok je jela kašu, kraj nje protrči netko bradat sa strojnicom u ruci i doviknu kao stari znanac:
“Katja, življe!” Zatim pokaza rukom kako treba sa zamahom spuštati žlicu u zdjelicu.
Momka koji je jučer čitao stihove vidjela je dok je vukao mine na šatorskom krilu. Drugi
se put osvrnula i ugledala ga - stajao je pored kotla s vodom, i shvatila je da i on nju gleda, i
zato se osvrnula, ali se on uspio okrenuti.
Već je pogađala tko će joj sutra pokazivati pisma i fotografije, tko će uzdisati i gledati
šutke, tko će joj donijeti dar - pola čuturice vode, bijelih dvopeka, a tko će pripovijedati kako
ne vjeruje u žensku ljubav i kako više nikada neće voljeti. A bradati će je pješak vjerojatno
htjeti pipati.
Napokon štab odgovori - Katja poče prenositi Grekovu: “Zapovijedamo vam da
svakodnevno u devetnaest-nula-nula detaljno izvješćujete...”
Odjednom je Grekov lupi po ruci, odbi joj dlan s prekidača, a ona uplašeno kriknu.
On se osmjehnu i reče:
“Šrapnel pao na radiopredajnik, veza će se uspostaviti kad bude trebala Grekovu.”
Radistica ga jezbunjeno gledala.
“Oprosti, Katjuša”, reče Grekov i uze njezinu ruku.

180
 60.

Ujutro je iz Berezkinova puka javljeno u divizijski štab da su okruženi iz zgrade “šest kroz
jedan” probili prolaz, kojim se naišlo na tvornički betonirani tunel, i stigli u pogon
Traktorskog zavoda. Dežurni u divizijskom štabu izvijestio je o tome u Štab armije, a ondje
su izvijestili generala Krilova, koji je zapovjedio da mu radi ispitivanja pošalju jednoga od tih
koji su se probili. Oficir za vezu poveo je dečka, kojega je izabrao dežurni u štabu, u
zapovjednu točku armije. Pošli su jarugom prema obali i momak se putem vrpoljio,
postavljao pitanja, sav nemiran.
“Morao bih se vratiti kući, ja sam trebao samo otkriti tunel da se izvedu ranjenici.”
“Ništa”, odgovara mu oficir za vezu, “ideš zapovjedniku koji je stariji od tvoga, što
zapovjede, to ćeš i činiti.”
Putem je momčić rekao oficiru za vezu da u zgradi “šest kroz jedan” sjede već treći tjedan,
hranili su se jedno vrijeme krumpirom sačuvanim u podrumu, vodu su uzimali iz kotla
parnoga grijanja i dotad su se dosađivali Nijemcima, koji su poslali parlamentarca s
prijedlogom da propuste opkoljene u tvornicu, ali, naravno, zapovjednik je (momak ga je zvao
domarom) naredio da se odgovori paljbom iz sveg oružja. Kad su stigli do Volge, momak je
legao i pio vodu, a kad se napio, pažljivo je stresao s ovratnika kaplje i polizao ih kao gladuš
mrvice kruha. Rekao je da se voda u kotlu parnoga grijanja usmrdjela i da su prvih dana svi
patili od želuca, ali je “domar” zapovjedio da se voda mora provjerit, nakon čega se želučana
bol više nije javljala. Zatim su išli šutke. Momak je slušao noćno bombardiranje, gledao nebo
osvijetljeno crvenim i zelenim raketama, trakama koje određuju putanju mecima i minama.
Pogledao je tinjajući plamen još neugaslih gradskih požara, bijelih topničkih bljeskova i
plavih bljeskova teških mina u tijelo Volge i stalno usporavao dok ga oficir veze nije pozvao:
“Hajde, hajde, veselije!”
Išli su kraj obalnoga kamenja, mine su zviždeći letjele nad njima, stražari su im dovikivali.
Zatim su se počeli penjati stazom po padini, između izvijenih prolaza, među bunkerima
ukopanim u glinenu planinu, čas se penjući po zemljanim stepenicama, čas lupajući petama
po daščanim poklopcima, i napokon stigli do prolaza omotanoga bodljikavom žicom - to je
bila zapovjedna točka 62. armije. Vezist je popravio remen i pošao prolazom za izvješćivanje
prema bunkerima Vojnog vijeća, koji su imali brvna posebne debljine.
Stražar je otišao zvati pobočnika i na trenutak je iza poluotvorenih vrata slatko bljesnulo
svjetlo stolne električne lampe pokrivene sjenilom.
Pobočnik je osvijetlio lampom, upitao momka za prezime i zapovjedio mu da čeka.
“A kako ću stići doma?” upita momak.
“Pa znaš, tko pita - ne skita”, reče pobočnik i strogo doda: “Maknite se u zaklon, još bi
mogla udariti mina, pa da moram odgovarati generalu.”
U toplom polumračnom zaklonu momak je sjeo na zemlju, oslonio se bokom o zid i
zaspao.

181
 Nečija ga ruka jako potrese i u sanjivo bunilo, u kojemu su se pomiješali ratni, žestoki
vapaji prošlih dana sa spokojnim šapatom rođene kuće, koja odavno ne postoji, probi se srditi
glas:
“Šapošnikove, brže generalu...”

182
 61.

Serjoža Šapošnikov proveo je dva dana u bunkeru obrane štaba. Štapski ga je život mučio,
činilo se da se ljudi od jutra do večeri valjaju u besposlici.
Sjetio se kako je jednom s bakom sjedio osam sati u Rostovu, čekajući vlak za Soči, misleći
kako ga sadašnje čekanje podsjeća na to predratno presjedanje. A zatim mu je došlo smiješno
od usporedbe zgrade “šest kroz jedan” s odmaralištem u Sočiju. Zamolio je majora
zapovjednika štaba da ga pusti, ali je ovaj otezao, jer general ništa ne odlučuje; kad je pozvao
Šapošnikova, general mu je postavio samo dva pitanja i odmah prekinuo razgovor - zazvonio
je telefon iz zapovjedništva vojske. Zapovjednik štaba nije htio pustiti momka, jer će ga se
možda general sjetiti.
Zapovjednik štaba, ulazeći u bunker, lovio je na sebi Šapošnikovljev pogled, pa bi rekao:
“Dobro, imam na pameti.”
Ponekad su ga momkove molećive oči ljutile, pa bi rekao:
“Što ti tu fali? Savjesno te hrane, sjediš u toplom. A ondje te još stignu ubiti.”
Kada je dan pun grmljavine i čovjek bude do ušiju utopljen u ratni kotao, nema snage
shvatiti i vidjeti svoj život ako ne korakne malo ustranu. I onda, kao s obale, njegove oči
ugledaju ogromnost rijeke. Zar je u toj bijesnoj vodi i pjeni on do maločas plivao?
Serjoži se život u dobrovoljačkom puku činio tihim: noćna straža u tamnoj stepi, daleka
zora na nebu, razgovori dobrovoljaca.
Samo tri dobrovoljca dospjela su u naselje Tvornice traktora. Poljakov, koji nije volio
Čencova, znao bi reći: “Od cijele dobrovoljačke vojske ostali su starac, dečko i budala.”
Život u zgradi “šest kroz jedan” prekrio je sve što je nekoć bilo. Premda je taj život bio
nevjerojatan, postao je jedina stvarnost, a sve otprije postalo je nestvarno.
Samo su mu ponekad noću iskrsavali u sjećanju sijeda glava Aleksandre Vladimirovne i
podsmješljive oči tete Ženje, i zadrhtalo bi srce preplavljeno ljubavlju.
Prvih dana u zgradi “šest kroz jedan” mislio je kako bi bilo čudno i ludo da u njegov
domaći život odjednom uđu Grekov, Kolomejcev ili Anciferov... A sada je ponekad zamišljao
kako bi se njegove tetke, rođakinja i ujak Viktor Pavlovič loše uklapali u njegov sadašnji život.
Oh, kad bi baka čula kako Serjoža psuje...
Grekov!
Nije bilo posve jasno jesu li se u zgradi “šest kroz jedan” skupili divni i posebni ljudi, ili
su obični ljudi stigavši u tu zgradu postali posebnima...
Dobrovoljac Krjakin ne bi ondje šefovao ni dana. Dok Čencov, iako ga ne vole, ostaje. Ali
ni on nije više isti kao kad je stigao iz dobrovoljaca - izgubio je administrativnu žicu.
Grekov! Kakvo je to čarobno jedinstvo snage, odvažnosti i vlasti sa životnim svagdanom.
Sjeća se koliko su prije rata stajale dječje cipele i koliku plaću dobiva spremačica ili kovač, i
koliko su davali za trudodan žita i novca u kolhozu, ili gdje radi njegov ujak.

183
 Čas bi govorio o predratnim vojnim stvarima oko čistki, o potvrdama i mitu u dobivanju
stanova, govorio o nekim ljudima koji su postali generali 1937. tako što su napisali desetke
prijava i dostava u kojima su raskrinkavali zamišljene neprijatelje naroda.
Činilo se da je njegova snaga u lavljoj smjelosti i veselom očaju s kojim je, iskočivši iz
rupe u zidu, vikao:
“Ne puštam, kujini sinovi!”
I bacao granate na Nijemce koji bježe.
U drugom se trenu činilo da je njegova snaga u veselom i jednostavnom drugarstvu i
prijateljstvu sa svim stanovnicima zgrade.
U njegovu predratnom životu nije bilo ništa osobito, radio je kao predradnik u rudniku,
zatim kao građevinac, pa je postao kapetan u pješaštvu jedne vojne postrojbe kod Minska,
predavao u polju i u vojarni, išao u Minsk na pripremna predavanja, uvečer čitao knjige, pio
votku, išao u kino, igrao s drugovima preferans, svađao se sa ženom, koja je s punim
opravdanjem bila ljubomorna na mnoge rajonske djevojke i dame. O svemu tome sam je
pripovijedao, i odjednom je u Serjožinoj predodžbi, i ne samo njegovoj, postao vitezom,
borcem za pravdu.
Novi su ljudi okružili Serjožu i potisnuli iz njegove duše one najbliže.
Topnik Kolomejcev bio je školovani mornar, plovio je na ratnom brodu, triput tonuo u
Baltičkome moru.
Serjoži se sviđalo što Kolomejcev često prezrivo govori o ljudima o kojima se tako ne
govori, a neobično poštuje znanstvenike i pisce. Svi načelnici, po njegovu mišljenju, kakvu
god dužnost ili zvanje imali, ne zavređuju spomena pred nekim ćelavim Lobačevskim ili
sasušenim Romainom Rollandom.
Ponekad je Kolomejcev pričao o književnosti. Njegove riječi uopće nisu sličile
Čencovljevim razgovorima o poučnoj i domoljubnoj književnosti. Njemu se sviđao čas neki
američki, čas engleski pisac. Iako Serjoža nikada nije čitao toga pisca, a Kolomejcev je
zaboravio kako se zove, Serjoža je bio uvjeren da taj dobro piše, jer je Kolomejcev o njemu
lijepo govorio, vrlo sočno i veselo, nepristojnim riječima.
“Što mi se sviđa kod njega”, priča Kolomejcev, “to je što me ne poučava. Krene muž k babi
- i gotovo, napije se vojnik - to je to, umre starcu starica - opisano točno. I smijeh i žalost i, što
je zanimljivo, svejedno ne znaš zašto ljudi žive.”
S Kolomejcevom se družio obavještajac Vasja Klimov.
Jednom su se Klimov i Šapošnikov probijali do njemačkih položaja, prešli su željeznički
nasip, prema jami od njemačke bombe gdje je sjedio sastav njemačkog teškog mitraljeza i
oficir izviđač. Stigavši do ruba jame, gledali su njemački život. Jedan se mali, mitraljezac,
brijao rastegnuvši bluzu i gurnuvši u ovratnik košulje crveni karirani rubac. Serjoža je čuo
kako pod britvom škripe prašne i oštre čekinje. Drugi je Nijemac jeo iz plosnate konzerve i
Serjoža je u kratkom ali jasnom trenutku vidio njegovo veliko lice, koje je izražavalo
usredotočeno zadovoljstvo. Oficir izviđač navijao je ručni sat. Serjoži se prohtjelo tiho, da ne
uplaši oficira, upitati: “Hej, čujte, koliko je sati?”
Klimov je izvukao osigurač iz ručne granate i bacio je u jamu. Dok se još dizala prašina,
Klimov je ubacio drugu granatu i odmah nakon eksplozije skočio u jamu. Nijemci su bili mrtvi
kao da minutu ranije nisu živjeli na svijetu. Klimov je kihao od plinova i praha, pokupivši sve

184
što mu je trebalo - poklopac teškog mitraljeza, dvogled, sat s tople oficirske ruke, oprezno, da
ih ne umrlja krvlju, izvadio je vojničke knjige iz potrganih vojničkih odora.
Predao je pokupljene trofeje, ispričao o događaju, zamolio Serjožu da mu nalije malo
vode na ruke, sjeo pokraj Kolomejceva i rekao:
“A sad ćemo zapaliti.”
Za to vrijeme dotrčao je Perfiljev, koji je o sebi govorio:
“Ja sam mirni stanovnik Rjazana, ribolovac amater.”
“Čuješ, Klimove, što si zasjeo”, poviknu Perfiljev. “Traži te upravitelj, valja opet poči do
njemačkih zgrada.”
“Sad ču, odmah”, okrivljeničkim glasom reče Klimov i stade skupljati svoju imovinu:
strojnicu, kožnu torbu s granatama. Prema stvarima se odnosio brižno, kao da im se boji
nanijeti bol. Mnogima se obraćao sa “vi”, i nikada nije psovao.
“Jesi li ti baptist?” jednom ga je upitao starac Poljakov, iako je Klimov ubio 110 ljudi.
Klimov nije bio šutljiv i osobito je volio pripovijedati o svojem djetinjstvu. Otac mu je bio
radnik u Putilovskoj tvornici. Sam Klimov, univerzalni tokar, prije rata je predavao u
tvorničkom zanatskom učilištu. Serjožu je nasmijavala Klimovljeva priča o tome kako se
jedan majstor gušio vijkom, stao hroptati, poplavio, a Klimov je prije dolaska hitne pomoći
kliještima izvukao vijak iz njegova grla.
Ali je jedanput Serjoža vidio Klimova koji se napio trofejnog šnapsa - bio je strašan,
izgledalo je da i sam Grekov strepi pred njim.
Najneuredniji čovjek u kući bio je poručnik Batrakov. Nije čistio čizme, jedan mu je
potplat lupkao u hodu - crvenoarmejci su ne okrečući glavu prepoznavali približavanje
topničkog poručnika. Zato je poručnik desetak puta na dan brisao kožnom krpicom svoje
naočale, a one mu nisu odgovarale, pa se Batrakovu učinilo da mu prašina i dim od eksplozija
kvare stakla. Klimov mu je nekoliko puta donosio naočale skinute s ubijenih Nijemaca, ali
Batrakov nije imao sreće - okvir je bio dobar, ali stakla nisu odgovarala.
Prije rata Batrakov je predavao matematiku u tehničkoj školi, bio je vrlo samouvjeren i
o lošim je učenicima govorio bahatim glasom.
Sastavio je Serjoži ispit iz matematike, ali se Serjoža obrukao. Stanovnici zgrade počeli
su se smijati i prijetiti da će Šapošnikova svrstati u ponavljače.
Jedanput za vrijeme njemačkoga zrakoplovnog napada, kada su bjesomučni čekićari tukli
batovima po kamenu, zemlji i željezu, Grekov je vidio Batrakova kako sjedi na stepenicama i
čita nekakvu knjižicu.
Grekov reče:
“Nema što, baš ništa Nijemci neće postići. Što i mogu učiniti s takvom budalom?”
Sve što su činili Nijemci nije stanarima zgrade izazivalo užas, nego prezirno-
podsmješljivi odnos: “Gle, što se fric trudi”, “Gledaj, gledaj što se banda dosjetila... ”, “Baš je
bedast, što tuče bombama...”
Batrakov se sprijateljio sa zapovjednikom izviđačkog voda Anciferovom,
četrdesetogodišnjakom koji je volio pričati o svojim kroničnim bolestima - rijetka pojava na
bojišnici - a pod vatrom su se same od sebe liječile rane i išijas.

185
 Ali je Anciferov u staljingradskom paklu nastavljao patiti od brojnih bolesti koje su se
gnijezdile u njegovu ovećem tijelu. Ni njemački ga doktor nije izliječio.
Fantastično neprirodno izgledao je taj punašni čovjek ćelave okrugle glave i okruglih
očiju kada je pio čaj sa svojim izvidnicima, osvijetljen zlokobnim svjetlima požara. Obično je
sjedio bos, jer mu je obuvenome dosađivao žulj; bez vojne bluze Anciferovu je uvijek bilo
vruće. Iz čaše s plavim cvjetićima pio je vreli čaj, otirao ćelu širokim rupcem, uzdisao,
osmjehivao se i ponovo puhao u čašu dok je tmurni ratnik Kljahov, zavezane glave, svaki čas
nalijevao iz ogromnog okovanog čajnika vrelu bujicu ustajale vode. Ponekad se Anciferov, ne
nazuvši čizme i zlovoljno kašljucajući, penjao na brdašce cigala da pogleda što se događa u
bijelom svijetu. Stajao je bos, bez bluze i hlača, nalik na seljaka koji je izašao na obilni olujni
pljusak na prag kolibe da razgleda svoju domaćinsku okućnicu.
Prije rata je radio kao predradnik. Sada je njegovo građevinsko iskustvo steklo nekakav
obrnuti znak. U mozgu su mu se stalno javljala pitanja rušenja zgrada i zidova, podrumskih
pregrada.
Glavna tema Batrakovljevih razgovora s izvidnikom bila su filozofska pitanja. U
Anciferova se, budući da je s gradnje prešao na rušenje, pojavila potreba da osmisli taj
neobični prijelaz.
Ponekad se njihov razgovor s filozofskih visina - što je cilj života, postoji li sovjetska vlast
i u zvjezdanim svjetovima i kakva je prednost muškoga umnog ustrojstva nad umnim
ustrojstvom žene - prebacivala na obične životne odnose.
Ovdje u staljingradskim ruševinama sve je bilo drukčije, i mudrost koja je potrebna
ljudima često je bila na strani neurednog Batrakova.
“Vjeruj, Vanja”, govorio je Anciferov Batrakovu,“ja sam s tvojom pomoći počeo ponešto
shvaćati. A ranije sam smatrao da svu mehaniku shvaćam do kraja - kome treba dostaviti pola
kile votke sa zakuskom, komu novu ceradu za auto, a kome jednostavno gurnuti stotku.”
Batrakov, koji je ozbiljno smatrao da je upravo on sa svojim mračnim razmišljanjima, a
ne Staljingrad, otvorio Anciferovu novi odnos prema ljudima, ponizno je odgovarao:
“Da, poštovani, moguće je uglavnom i u cjelini zažaliti što se nismo upoznali prije rata.”
A u podrumu je boravilo pješaštvo, ono koje je odbijalo njemački prodor, i sami su po
Grekovljevu prodornom glasu prelazili u protunapad.
Pješaštvom je zapovijedao poručnik Zubarev. On je prije rata studirao pjevanje na
konzervatoriju. Ponekad se noću približavao njemačkim zgradama pa zapjevao “O, ne budi
me, proljetni dahu” ili ariju Lenskog.
Zubarev bi samo odmahnuo na pitanje zašto se penje na ciglene humke i pjeva riskirajući
da ga ubiju. Možda je ovdje, gdje je mrtvački zadah dan i noć stajao u zraku, želio dokazati ne
samo sebi i svojim drugovima nego i neprijatelju da moćne sile uništenja nikada neće uništiti
ljepotu života.
Zar se moglo živjeti ne znajući za Grekova, Kolomejceva, Poljakova, Klimova, Batrakova,
bradatog Zubareva?
Serjoži, koji je cijeli život proživio u intelektualnoj sredini, otkrila se ispravnost bakine
tvrdnje da su obični radnici - dobri ljudi.
Ali pametni Serjoža znao je uočiti bakin grijeh - ona je ipak obične ljude smatrala
običnima.

186
 U zgradi “šest kroz jedan” ljudi nisu bili obični. Grekov je jednom zgranuo Serjožu
riječima:
“Ne može se čovjekom upravljati kao ovcom, ma kako Lenjin bio pametan, ni on to nije
shvatio. Revoluciju se diže zato da čovjekom nitko ne upravlja. A Lenjin je govorio: ‘Nekoć su
vama upravljali glupo, a ja ću pametno.”’
Još nikada Serjoža nije čuo da se tako hrabro osuđuje milicijske komitetlije koji su 1937.
pogubili desetke tisuća nevinih ljudi.
Još nikada Serjoža nije čuo da su ljudi s takvom boli govorili o nevoljama i mukama koje
su dopale seljaštvo u razdoblju najgore kolektivizacije. Glavni govornik na te teme bio je
upravo upravitelj Grekov, ali često su takve razgovore vodili i Kolomejcev i Batrakov.
Danas, u bunkeru, Serjoži se svaka minuta provedena izvan zgrade “šest kroz jedan”
činila mučno dugom. Činilo mu se nezamislivim slušati razgovore o dangubljenju, o pozivima
načelnicima odjela.
Stao je zamišljati što sada rade Poljakov, Kolomejcev, Grekov.
Uvečer, u tihi čas, ponovo razgovaraju o radistici.
Više se ni Grekova, ako krene, nikako ne može zaustaviti, pa da mu i sam Buda ili Čujkov
zaprijete.
Stanovnici zgrade bili su izvanredni, snažni i očajni ljudi. Sigurno je Zubarev i noćas
izvodio arije... A ona sjedi bespomoćna, čeka svoju sudbinu.
“Ubit ću ga!” pomisli on, uopće ne shvaćajući koga će to ubiti.
Kud će njemu, koji nikad nije poljubio djevojke, a oni vragovi su iskusni, naravno da će je
prevariti i zablesati.
Čuo je on puno priča o medicinskim sestrama, telefonisticama, mjeriteljicama i
skladištarkama, te školarkama koje su protiv volje postale priležnicama zapovjednicima
puka ili topničkih divizija. Te ga priče nisu ni dirale ni zanimale.
Pogledao je vrata bunkera. Kako se ranije nije dosjetio - da bez pitanja ustane i ode?
On ustade, otvori vrata i pođe.
A za to vrijeme operativnom dežurnom telefoniraše u štabu vojske po zapovijedi
načelnika političkog odjela Vasiljeva da se komesaru hitno pošalje borca iz okružene zgrade.
Priča o Dafnisu i Hloji neprekidno dira ljudska srca ne zato što se njihova ljubav rodila
pod plavim nebom usred vinograda.
Priča o Dafnisu i Hloji ponavlja se uvijek i svuda - i u zagušljivom podrumu koji miriše na
pečeni bakalar, i u bunkeru koncentracijskog logora, i dok zvekeću računi u računovodstvu
poduzeća, i u prašnoj magli tvornice prediva.
I ta se priča ponovno začela usred ruševina, s njemačkim lovcima u pozadini, ondje gdje
ljudi svoja prljava i znojna tijela nisu hranili medom, nego gnjilim krumpirom i vodom iz
staroga kotla za grijanje, rodila se ondje gdje nije bilo zamišljene tišine, nego samo tučenoga
kamena, grmljavine i smrada.

187
 62.

Starcu Andrejevu, koji je radio kao stražar u StalGRES-u, sa zakašnjenjem su predali

bilješku iz Lenjinska - nevjesta je pisala da je Varvara Aleksandrovna umrla od upale pluća.
Nakon vijesti o ženinoj smrti Andrejev se posve snuždio, rijetko je odlazio
Spiridonovima, uvečer je sjedio kraj ulaza u radnički internat promatrajući topovske
bljeskove i svjetlucanje reflektora na oblačnom nebu. Ponekad su u internatu razgovarali s
njim, a on je šutio. Kada bi netko, misleći da starac slabo čuje, glasnije ponovio pitanje,
Andrejev bi mrko izustio:
“Čujem, čujem nisam gluh”, i opet bi šutio.
Ženina ga je smrt potresla. Njegov se život odražavao u ženinu životu, sve loše i dobro
što se s njim događalo, njegovo veselo i tužno raspoloženje, postojalo je odraženo u duši
Varvare Aleksandrovne.
Za vrijeme jakoga bombardiranja, kada su odjekivale eksplozije bomba teških tonu,
Pavel Andrejevič mislio bi, s pogledom na zemljani i dimni val koji se dizao među pogonima
StalGRES-a: “Da ovo vidi moja stara... oh, Varvara, da samo znaš...” A nje u to vrijeme više nije
bilo među živima.
Činilo mu se da su te zgrade koje su srušile bombe i razorile mine, dvorište preorano
ratom - gomile zemlje, potrganog željeza, gorki i vlažni dim i žuti podmukli puzeći plamen
zapaljenih uljnih izolatora - izraz njegova života, ono što mu je ostalo da doživi.
Nije li nekoć sjedio u svijetloj sobi, doručkovao prije posla, a uz njega je stajala žena i
gledala ga: da mu još malo doda?
Da, suđeno mu je da umre sam.
I odjednom bi se sjetio nje mlade, s osunčanim rukama i veselim očima.
Pa dobro, stići će čas, nije više daleko.
Jednom je uvečer sporo, škripavim stepenicama, sišao u bunker Spiridonovima. Stepan
Fedorovič pogledao je starčevo lice i rekao:
“Je Ii loše, Pavele Andrejeviču?”
“Vi ste još mladi, Stepane Fedoroviču”, odgovori Andrejev, “imate manje snage, još ćete
se smiriti. A ja imam dosta: sam ću doći.”
Vera, koja je za to vrijeme prala lonac, pogleda starca ne shvaćajući odmah smisao
njegovih riječi.
Andrejev poželi odmah promijeniti temu, jer mu nije trebala ničija sućut, pa reče:
“Vrijeme vam je, Vera, da odete, ovdje nema bolnice, samo tenkovi i zrakoplovi.”
Ona se osmjehnu i raširi mokre ruke. Stepan Fedorovič ljutito reče:
“Već joj i neznanci to kažu, tko god je pogleda: vrijeme je da se prebaci na lijevu obalu.
Jučer je dolazio član Vojnog vijeća armije, sišao nam u bunker, pogledao Veru, ništa ne
govoreći, a kad je sjeo u auto, stao me psovati: ‘Kakav ste vi to otac, hoćete li da je
oklopnjakom prevezemo preko Volge.’ A što da ja radim, ona neće i gotovo.”

188
 Govorio je brzo i skladno kao što govore ljudi koji se iz dana u dan svađaju o jednom te
istom. Andrejev je gledao rukav svojega kaputa s poznatim širokim šavom i šutio.
“Kakva tu mogu biti pisma”, nastavljao je Stepan Fedorovič, “zar tu ima neke pošte?
Otkad smo samo ovdje, pa nijedne vijesti ni od bake, ni od Ženje, niti od Ljudmile... Gdje je
Tolja, gdje Serjoža, kako ćeš ovdje doznati.”
Vera reče:
“Evo je Pavel Andrejevič dobio pismo.”
“Dobio je vijest o smrti.” Stepan Fedorovič uplaši se svojih riječi, pa stade razdražljivo
govoriti pokazujući rukom na tijesne zidove bunkera, na zavjesu koja razdvaja Verin ležaj:
“Kako da ona ovdje živi, djevojka je, žena, a tu se stalno muški prepiru, danju i noću, čas
radnici, čas vojni zaštitari, napuni se naroda, brbljaju, puše.”
Andrejev reče:
“Sažalite se na djetešce, propast će ovdje.”
“Zamisli samo da Nijemci odjednom prodru! Što će onda biti”, reče Stepan Fedorovič.
Vera je šutjela.
Uvjerila je sebe da će Viktorov ući kroz razvaljenu StalGRES-ovu kapiju i da će ga ona
izdaleka ugledati u ljetnom kombinezonu. Izlazila je na cestu da vidi ide li. A crvenoarmejci
koji su prolazili na kamionima vikali su za njom:
“Hej, curo, koga čekaš? Sjedni s nama.”
Bilo bi joj na trenutak veselo, pa bi odvratila:
“Neće me kamion odvesti.”
Kada su letjeli sovjetski zrakoplovi, gledala je lovce koji nadlijeću StalGRES i činilo joj se
da će svaki čas prepoznati Viktorova. Jednom je lovac prelijećući iznad StalGRES-a mahnuo
krilima u pozdrav, a Vera je povikala kao očajna ptica, potrčala, spotaknula se i pala, i nakon
tog pada nekoliko su je noći boljela križa. Krajem listopada vidjela je zračnu bitku iznad
elektrane, nije bilo nikakvih žrtava, sovjetski su strojevi odletjeli u oblake, a njemački se
razišli prema zapadu. A Vera je stajala gledajući prazno nebo, i u njezinim raširenim očima
bila je takva luda napetost da je monter koji je prolazio dvorištem dobacio:
“Drugarice Spiridonova, je li vas to možda uhvatilo?” Vjerovala je u svoj susret upravo
ovdje u StalGRES-u, ali je mislila da će se sudbina, ako to spomene ocu, naljutiti na nju i omesti
susret. Ponekad je bila toliko uvjerena da je žurno išla peći ražene kolače s krumpirom, žurno
mela pod, slagala stvari i čistila prljavu obuću... Ponekad je, sjedeći s ocem za stolom i
osluškujući, iznenada govorila:
“Pričekaj, na minutu ću.” Bacivši kaput na ramena, iz podzemlja se izvlačila na površinu,
gledajući stoji li u dvorištu pilot i pita kako stići do Spiridonovih.
Nijednom, ni na trenutak nije pomislila da bi je on mogao zaboraviti. Bila je uvjerena da
isto tako napeto i uporno Viktorov i dan i noć misli na nju kao ona na njega.
Stanica je skoro svaki dan gađana iz teških njemačkih oružja - Nijemci su se priučili, ciljali
su i slali mine točno po zidovima pogona, pa je grmljavina pogodaka svaki čas potresala
zemlju. Često su nadlijetali pojedinačni lutalice bombarderi i bacali bombe. Messeri su u
niskom letu ispaljivali mitraljeske rafale iznad stanice. A ponekad su se na udaljenim

189
brdašcima pojavljivali njemački tenkovi i onda se jasno čulo užurbano topovsko-
mitraljesko štektanje.
Stepan Fedorovič kao da se naviknuo na paljbu i bombardiranje, kako su se, izgleda,
naviknuli i drugi radnici stanice. Ali i on i oni, unatoč navici, istodobno su gubili zalihe
duševnih snaga, i ponekad je Spiridonova zahvaćala nemoć, da poželi leći na ležaj, nabaciti na
glavu bluzu i tako ležati nepomično zaklopljenih očiju. Ponekad bi se napio. Ponekad je htio
otrčati na obalu Volge, prebaciti se na Tumak i poći stepom po lijevoj obali, nijednom se ne
osvrnuvši na StalGRES, prihvatiti dezertersku sramotu, samo da ne čuje strašno zavijanje
njemačkih mina i bomba. Kada se Stepan Fedorovič preko štaba koji se nalazio u blizini 64.
armije spajao telefonski s Moskvom i kad bi mu zamjenik narodnoga komesara govorio
“Druže Spiridonove, pozdravite iz Moskve herojski kolektiv na čijem ste čelu”, Stepanu
Fedoroviču bilo bi neugodno - kakav to heroizam? A tu su se još sve vrijeme širile glasine da
Nijemci pripremaju masovni napad na StalGRES, obećavajući ga razvaliti
čudovišnim bombama od tone. Od tih su se glasina hladile ruke i noge. Danju su oči stalno
bježale na sivo nebo - lete li već. A noću bi odjednom skakao, sanjao bi gusto otegnuto
zavijanje njemačke zračne eskadrile koja se približava. Leđa i prsa znojili su mu se od straha.
Očito da nije samo on gubio živce. Glavni inženjer Kamišov rekao mu je: “Nemam više
snage, sve zamišljam nekakvo bunilo, gledam cestu i mislim: samo da se kidne.” A partijac iz
CK-a Nikolaev došao mu je jednom navečer i zamolio: “Nalijte mi, Stepane Fedoroviču, čašu
votke, moja je sva otišla, a ja nekako bez tog ‘protubombina’ u posljednje vrijeme uopće ne
mogu spavati.” Stepan Fedorovič reče mu nalijevajući votku: “Uči se dok si živ.
Treba znati izabrati struku u kojoj se postrojenja lako evakuiraju, a ovdje, vidiš, turbine
su ostale i mi s njima. A narod iz drugih tvornica odavno se provodi u Svetlovsku.”
Jedanput je Stepan Fedorovič nagovarao Veru da ode:
“Ja se stvarno čudim, dolaze mi naši ljudi i mole s raznim izlikama da se izvuku odavde,
a ja tebe pošteno nagovaram i ti nećeš. Da mi dopuste, ni minute se ne bih zadržao.”
“Ja zbog tebe ostajem”, grubo mu odgovori, “bez mene bi se sasvim propio.”
Ali, naravno, nije Stepan Fedorovič samo drhtao zbog njemačke vatre. Bilo je u StalGRES-
u i hrabrosti, i teškoga rada, i smijeha, i šale, i bezbrižnog osjećaja okrutne sudbine.
Vera je neprekidno strepila za dijete. Hoće li se roditi bolesno, hoće li mu naškoditi što
Vera živi u zagušljivom i zadimljenom podzemlju i što zemlja svaki čas podrhtava od
bombardiranja. U posljednje vrijeme često joj je bilo mučno, vrtjelo joj se u glavi. Kako se
tužan i zaplašen, kako žalostan ima roditi dječak ako majčine oči sve vrijeme gledaju ruševine,
vatru, raskopanu zemlju, zrakoplove s crnim križevima na sivom nebu. Možda čak i čuje odjek
eksplozija, možda njegovo maleno zgrčeno tijelo zamire dok zvižde bombe i glavica se uvlači
u ramena.
A pored nje su trčali ljudi u zamašćenim i prljavim kaputima, opasani vojničkim kožnim
remenima, mahali joj usput rukom, smijali se i vikali:
“Vera, kako život? Vera, misliš li na mene?”
Osjećala je nježnost zbog njihova odnosa prema njoj, budućoj majci. Možda njezin maleni
isto osjeća tu nježnost i njegovo će srce biti čisto i dobro.

190
 Ponekad je zalazila u mehaničarski pogon, gdje su se popravljali tenkovi, tu je nekoć
radio Viktorov. Nagađala je kraj kojeg li je aparata stajao. Pokušavala ga je zamisliti u
radničkoj odjeći, ili u ljetnoj odori, ali joj se uvijek prikazivao u bolničkome mantilu.
U radionici su je znali ne samo StalGRES-ovi radnici nego i tenkisti iz armijske baze.
Teško ih je bilo razlikovati - radnici iz tvornice i radnici rata bili su vrlo slični: u zamašćenim
bluzama, sa zgužvanim kapama i crnim rukama.
Vera je bila obuzeta mislima o Viktorovu i novorođenčetu, čije je postojanje danju i noću
osjećala, a briga za baku, tetu Ženju, Serjožu i Tolju iščeznula je iz njezina srca, samo je
ponekad osjećala tešku tjeskobu pri pomisli na njih.
Noću je čeznula za majkom, zvala je, tužila se i molila pomoć šapćući joj “Majčice, mila,
pomozi mi.”
U tim se trenucima osjećala bespomoćnom, slabom, a ne kao u onim trenucima kada je
mirno odgovarala ocu:
“Ne moli me, ne idem nikamo odavde.”

191
 63.

Za ručkom je Nadja zamišljeno rekla:

“Tolja je više volio kuhani krumpir nego pečeni.”
A Ljudmila će Nikolaevna na to:
“Sutra bi mu se napunilo ravno devetnaest godina i sedam mjeseci.”
Uvečer je rekla:
“Kako bi se Marusja ozlojedila da je čula o fašističkim zvjerstvima u Jasnoj Poljani.”
Odmah nakon tvorničkog sastanka došla je Aleksandra Vladimirovna i rekla Štrumu dok
joj je pomagao skinuti kaput:
“Izvrsno vrijeme, Vitja, zrak je suh i hladan. Vaša bi mama rekla: kao vino.”
Štrum joj odgovori:
“A za kiseli kupus mama bi rekla: grožđe.”
Život se kretao nalik na ledenu gromadu koja plovi morem, a njezin podvodni dio, koji
klizi u hladnome mraku, daje čvrstinu gornjem dijelu, koji odražava valove, sluša huku i
pljuskanje vode, diše...
Kada je mladež iz poznatih obitelji polagala magisterije, branila disertacije, zaljubljivala
se i ženila, u čestitkama i obiteljskim razgovorima našlo bi se i tuge.
Kada bi Štrum čuo da je u ratu poginuo neki znanac, kao da je i u njemu umirala živa
čestica, izblijedjela boja. Ipak, u huci života ostajao je glas umrloga.
Ali doba s kojim je bila vezana Štrumova misao i duša bilo je užasno, okrenuto protiv
žena i djece. Evo, i u njegovoj obitelji ubilo je dvije žene i mladića, skoro dječaka.
I Štrum se sjećao stihova pjesnika Mandeljštama koje je čuo od povjesničara Madjarova,
Sokolovljeva rođaka:

Na ramena mi se zaskače vijek-vučjak,

ali ja nisam krvi vučje...20

A taj vijek bilo je njegovo doba, s njim je živjelo, s njim će biti povezano i nakon smrti.
Štrumov posao i dalje je išao loše.
Pokusi koji su bili započeti davno prije rata nisu davali rezultate koje je pretkazivala
teorija.
U šarenilu pokusnih činjenica, u tvrdoglavosti s kojom su zabacivali teoriju pronalazio je
kaos i mutljag, koji su ga obeshrabrivali.

20
Iz pjesme “Za budućih doba plemenitost burnu” (op. prev.)

192
 Najprije je Štrum bio uvjeren da je razlog njegova neuspjeha u nedovoljno dobro
izvedenim pokusima ili pomanjkanju nove aparature. Ljutio se na suradnike u laboratoriju
jer mu se činilo da se ne unose dovoljno u posao, da ih odvlače svagdašnji poslovi.
Ali nije bilo riječi o tome da se nadareni, veseli i dragi Savostjanov neprekidno trudi
nabaviti bon za votku i što o svemu obaviješteni Markov predaje u radno vrijeme ili tumači
suradnicima kakvo sljedovanje dobiva ovaj ili onaj akademik i kako se sljedovanje nekog
akademika dijeli između dviju bivših žena i treće, sadašnje žene, pa čak ni o tome da je Ana
Naumovna nepodnošljivo detaljno pripovijedala o svojim odnosima s domarkom zgrade.
Savostjanovljeva misao bila je živa i jasna. Markov je i nadalje oduševljavao Štruma
širinom znanja i umjetničkom vještinom izvođenja zamršenih pokusa pomoću svoje
spokojne logike. A Ana Naumovna, premda je živjela u hladnoj, prolaznoj sobi -
ćumezu, radila je nadljudski uporno i marno. A Štrum se i dalje ponosio time što Sokolov radi
s njim.
Ni točnost u provedbi pokusnih uvjeta, ni kontrolne odrednice, niti ponovno baždarenje
mjerača nisu unosili jasnoću u rad. Kaos se upleo u istraživanje koje je izloženo utjecaju
pretjeranog lučenja organskih soli teškog metala. Ta čestica soli činila se ponekad Štrumu
kao nekakav patuljak koji je izgubio oblik i razum - patuljak s kapuljačom koja mu je pala na
uho, krevelji se crvenom njuškom i izvodi nepristojne pokrete pušući u cijev koju je
napravio prstima pred strogim licem teorije. U stvaranju teorije sudjelovali su svjetski
priznati fizičari, njihov matematički aparat bio je besprijekoran, pokusni materijal, nakupljen
kroz desetljeća u slavnim laboratorijima Njemačke i Engleske, dobro se uklapao u nju. Kratko
prije rata u Cambridgeu je izveden pokus koji je morao potvrditi teorijom predviđeno
ponašanje čestica u posebnim uvjetima. Uspjeh toga pokusa bio je najveći trijumf teorije.
Štrumu se činio jednako poetičnim i uzvišenim kao i pokus koji je potvrdio otklon svjetlosne
zrake pretkazan teorijom relativnosti, svjetlosne zrake koja ide sa zvijezde u gravitacijsko
polje Sunca. Dovesti u pitanje teoriju izgledalo je nezamislivo, kao da vojnik trga zlatne
činove s maršalovih ramena.
A patuljak se kao dotad krivio i pravio fige i nikako ga se nije moglo opametiti. Nešto prije
nego što je Ljudmila Nikolaevna otputovala u Saratov, Štrum se dosjetio da se mogu proširiti
okviri teorije, ali za to doduše treba učiniti dva samovoljna ustupka i značajno otežati
matematički aparat. Nove jednadžbe ticale su se one grane matematike u kojoj je Sokolov bio
posebno jak. Štrum gaje zamolio da mu pomogne, sam se nije osjećao dovoljno sigurnim u
tome matematičkom području. Sokolov je prilično brzo uspio izvesti nove jednadžbe za
proširenu teoriju.
Činilo se da je pitanje riješeno - podaci iz pokusa više nisu proturječili teoriji. Štrum se
obradovao uspjehu i čestitao Sokolovu. Sokolov je čestitao Štrumu, ali su ga nemir i
nezadovoljstvo i dalje mučili.
Uskoro je Štruma ponovno obuzeo očaj.
Rekao je Sokolovu:
“Zapazio sam, Petre Lavrenteviču, da mi se kvari raspoloženje kad navečer Ljudmila
Nikolaevna počne krpati čarape. To me podsjeti na nas dvojicu - skupa smo zakrpali teoriju,
ali je rad grub, konac je druge boje, loša rabota.”
Izlagao je svoje sumnje jer, na sreću, nije znao sebe varati, osjećajući instinktivno da
tješenje dovodi do vlastitog poraza.

193
 Ničega dobrog nije bilo u širenju teorije. Zakrpljena teorija gubila je unutrašnji sklad, i
samovoljni ustupci oduzimali su joj nezavisnu snagu, samostalni život, a jednadžbe su postale
glomaznima i teško se njima baratalo. Nešto talmudsko, uvjetno i anemično rodilo se u njoj.
Kao da je ostala bez žive muskulature.
A nova serija pokusa, koje je izveo sjajni Markov, ponovno je pokazala proturječnost s
izvedenim jednadžbama. Da se objasni ta nova proturječnost, trebalo bi dopustiti još jedan
samovoljan ustupak, opet podupirati teoriju žigicama i štapičima pa sve podvezivati
špagicama.
“Glupost”, reče Štrum sebi. Shvatio je kako ide neispravnim putom. Stiglo mu je pismo od
inženjera Krimova, koji mu je pisao kako lemljenje i okivanje Štrumove aparature valja na
neko vrijeme odgoditi, jer je tvornica zatrpana vojnim narudžbama - očito će se za mjesec i
pol do dva prekoračiti rok izrade aparature.
Ali Štruma to pismo nije naljutilo jer više nije nestrpljivo kao dotad čekao novu
aparaturu, ne vjerujući da se njome mogu promijeniti rezultati pokusa. A na trenutke ga je
preplavljivala zloba, pa je htio što prije dobiti novu aparaturu i napokon se uvjeriti
kako obilni i razrađeni pokusni materijal beznadno i konačno proturječi teoriji.
Neuspjesi u poslu povezali su se u njegovoj svijesti s osobnim nevoljama, a sve se slilo u
sivi mrak.
Tjednima se vukla ta potištenost, činio se razdražljivim, pokazujući čak i zanimanje za
domaće sitnice, upletao se u kuhinjske poslove, čudeći se kako to Ljudmila troši toliko novca.
Počeo se baviti Ljudmilinim sporom s nadstojnicima stana, koji su podigli naknadu za
uporabu šupe za drva.
“No, kako idu pregovori s Ninom Matvejevnom?” upitao je i, saslušavši Ljudmilinu priču,
rekao: “Ah, dovraga, gle podle babe...” Sada više nije mislio o vezi znanosti s ljudskim životom,
o tome je li ona sreća ili nevolja. Za takve se misli trebalo osjećati gazdom, pobjednikom. A on
se sam sebi tih dana činio nespretnim naučnikom.
Činilo mu se da više nikada neće moći raditi kao nekoć, a proživljena muka oduzela mu
je istraživačke snage.
Prebirao je po sjećanju imena fizičara, matematičara i pisaca čiji su glavni radovi
dovršeni u mladim godinama, a koji nakon 35 do 40 godina više ništa značajno nisu izgradili.
Oni su se imali čime ponositi, a on je morao starjeti bez mladenačkih uspjeha kojih bi se
mogao sjećati u starosti. Galois, koji je odredio mnoge putove razvoja matematike za sto
godina unaprijed, poginuo je u dvadeset prvoj godini, a dvadesetšestogodišnji Einstein
objavio je rad O elektrodinamici tijela u kretanju. Hertz je umro ne dočekavši četrdesetu.
Kakav je bezdan pukao između Štruma i sudbine tih ljudi!
Štrum je rekao Sokolovu da bi htio privremeno prekinuti laboratorijski rad. Ali Petr
Lavrentevič smatrao je da rad treba nastaviti, jer je puno očekivao od nove aparature. A
Štrum mu je čak zaboravio odmah reći za pismo koje je dobio iz tvornice.
Viktor Pavlovič zapazio je da se žena dosjeća o njegovim neuspjesima, ali i dalje ne
razgovara s njim o poslu.
Bila je tako ravnodušna prema onome glavnom u njegovu životu, a nalazila je vremena
za domaćinstvo, razgovore s Marijom Ivanovnom, za prepirke s nadstojnicom, šivanje haljina

194
za Nadju i sastanke s Postoevljevom ženom. Vrijeđao se na Ljudmilu Nikolaevnu ne
shvaćajući njezino stanje.
Činilo mu se da se žena vratila svojem uobičajenom životu, a ona je sve obavljala po
navici upravo zato što je bilo tako obično, što ne zahtijeva duševnih snaga, koje više nije
imala.
Kuhala je juhu sa sitnim tijestom i pričala o Nadjinim cipelama jer se godinama bavila
domaćinstvom i sada je mehanički ponavljala ono na što se naviknula. Ali on nije vidio da
Ljudmila nastavlja svoj prijašnji život, a da uopće u njemu ne sudjeluje. Putnik obuzet mislima
ide po uobičajenoj cesti obilazeći jame i preskačući rupe, a sve vrijeme uopće ih ne zapaža.
Da porazgovara s mužem o njegovu poslu, trebala bi imati novi dnevni duševni naboj,
novu snagu. A ona snage nije imala. Štrumu se činilo da je Ljudmila Nikolaevna očuvala
zanimanje za sve, samo ne za njegov posao.
Vrijeđalo ga ješto u razgovoru o sinu obično spominje slučajeve kada Viktor Pavlovič nije
bio dovoljno dobar prema Tolji. Kao da je i doslovce zaključivala rezultat Toljinih odnosa s
poočimom, i rezultat nije išao u prilog Viktoru Pavloviču.
Ljudmila je jedanput rekla majci:
“Kako se on, jadnik, jedno vrijeme mučio s prištevima na licu. Čak je molio da mu od
kozmetičarke donesem nekakvu kremu. A Viktor ga jecijelo vrijeme izazivao.”
Tako je doista i bilo.
Štrumu se sviđalo dražiti Tolju, i kad se ovaj po dolasku kući pozdravljao s poočimom,
Viktor Pavlovič obično ga je pažljivo razgledao njišući glavom i zamišljeno govoreći:
“Baš si, brate, sav ozvjezdan.”
U posljednje vrijeme Štrum nije volio navečer sjediti doma. Ponekad je svraćao k
Postoevu da igraju šah ili posluša glazbu - njegova je žena bila dobra pijanistica. Ponekad je
svraćao do Karimova, svojega novog znanca iz Kazana. Ali najčešće je bio kod Sokolova.
Sviđala mu se njihova malena soba, zatim mili osmijeh gostoljubive Marije Ivanovne, a
posebno su mu se sviđali razgovori koji su se vodili za stolom.
A kada se kasno uvečer iz posjeta vraćao doma, ponovno bi ga zahvatila tuga, koja je
privremeno utihnula.

195
 64.

Štrum se iz Instituta uputio ravno svojem novom znancu Karimovu, kako bi skupa pošli
k Sokolovu.
Karimov je bio rohav i ružan čovjek. Tamninu njegove kože isticale su sijede vlasi, a od
njih je tmina izgledala još gušćom.
Karimov je dobro govorio ruski, i samo se pažljivim slušanjem mogla zapaziti lagana
sjena koja otkriva pomake u izgovoru i gradnji rečenica.
Štrum nije čuo za njegovo prezime, ali je, izgleda, Karimov bio poznat i izvan Kazana.
Preveo je na tatarski jezik Božanstvenu komediju i Gulliverova putovanja, a u posljednje
vrijeme radio je na prijevodu Ilijade.
Izlazeći iz sveučilišne čitaonice, često su se sretali u sobi za pušenje, dok se još nisu
poznavali.
Štrumu je puno detalja o Karimovu iznijela knjižničarka, nemarno odjevena i brbljava
starica s namazanim usnama. Da je diplomirao na Sorbonni, i da ima vilu na Krimu, i da je
prije rata veći dio godine živio na moru. Na Krimu je za vrijeme rata zapela njegova žena s
kćeri - i on nema vijesti o njima. Starica je iznijela Štrumu da je u životu toga čovjeka bilo
teških muka koje su se vukle po osam godina, ali je Štrum te podatke dočekao
zbunjenim pogledom. Očito je starica i Karimovu pripovijedala o Štrumu. Znajući jedan za
drugog, bilo im je nelagodno što se još ne poznaju, ali se pri susretima nisu osmjehivali, već,
naprotiv, mrštili. Završilo je tako da su se nekako sudarili u hodniku knjižnice, istodobno
se nasmijali i zapodjenuli razgovor.
Štrum nije znao zanima li Karimova njegova priča, ali je sam Štrum rado pričao kada bi
ga Karimov slušao. Viktor Pavlovič znao je iz tužnog iskustva kako se često nailazi na
sugovornika koji zna biti i pametan i oštrouman, a istodobno nepodnošljivo dosadan.
Bilo je ljudi u čijoj nazočnosti Štrum čak nije mogao ni progovoriti, glas mu se ledio,
razgovor činio besmislenim i bezbojnim, nekako slijepogluhonijemim.
Bilo je ljudi u čijoj je nazočnosti svaka iskrena riječ zvučala lažno.
Bilo je i ljudi, davnih znanaca, u čijoj je nazočnosti Štrum posebno osjećao samoću.
Zašto je bilo tako? Pa zato što se odjednom sretalo čovjeka, makar na kratkom putu, ili
susjeda na pričnama, sudionika slučajne svađe, u čijoj je nazočnosti unutrašnji svijet drugog
čovjeka gubio svoju osamljeničku nijemost.
Išli su jedan pored drugog razgovarajući i Štrum je pomislio kako se sada satima ne sjeti
svojega posla, osobito za vrijeme večernjih razgovora kod Sokolova. Ranije mu se to nikada
nije događalo, jer je uvijek razmišljao o svom poslu - u tramvaju, za ručkom, slušajući glazbu,
brišući lice nakon jutarnjeg umivanja. Mora biti da je vrlo teška slijepa ulica u koju je upao, i
podsvjesno je odbijao od sebe misli o poslu...
“Kako vam je danas išlo, Ahmete Osmanoviču?” upita on.
Karimov mu odgovori:

196
 “Ništa mi ne ide u glavu. Cijelo vrijeme sam mislio o ženi i kćeri, čas mi se čini da će sve
biti dobro, vidim ih, a čas imam osjećaj da su poginule.”
“Shvaćam vas”, reče Štrum.
“Znam”, doda Karimov.
Štrum pomisli: čudno je kako je sa čovjekom koji ga poznaje samo nekoliko tjedana već
spreman pričati o onome o čemu ne razgovara sa ženom i kćeri.

197
 65.

U maloj sobi Sokolovih za stolom su se gotovo svaku večer okupljali ljudi koji bi se teško
susreli u Moskvi.
Sokolov, čovjek istaknuta dara, o svemu je govorio rječito, književnim riječima. Teško bi
se povjerovalo da potječe iz obitelji volškoga mornara, tako mu je gladak bio govor. Bio je
dobar i ponosan čovjek, ali mu je izraz lica bio lukav i oštar.
A Petr Sokolov nije sličio volškome mornaru ni po tome što uopće nije pio, bojao se
propuha, čuvao infekcije, neprestano prao ruke i obrezao bi koricu kruha na mjestu koje je
dirao prstima.
Štrum se uvijek čudio čitajući njegove radove: čovjek je tako raskošno i hrabro mislio,
sažeto se izražavao i dokazivao najsloženije i tanane ideje, a tako dosadno i rječito
praznoslovio za vrijeme čaja.
I sam je Štrum, kao i mnogi ljudi koji su odrasli u knjiškoj intelektualnoj sredini, volio
ubaciti u razgovor riječi kao “pljuga”, “guzičar”, ili nazvati u razgovoru sa starim akademikom
svadljivu znanstvenicu “strvinom” ili čak “krvopijom”.
Sokolov prije rata nije trpio političke razgovore. Čim bi se Štrum dotaknuo politike,
ušutio bi ili bi naglašeno zlovoljno nastojao promijeniti temu.
Pokazivao je nekakvu čudnu pokornost, dobrohotnost pred okrutnim događajima iz
doba kolektivizacije i 1937. godine. Kao da je državni bijes prihvaćao kao bijes prirode ili
božanstva. Štrumu se činilo da Sokolov vjeruje u Boga i da se ta vjera očituje u njegovu radu,
u pokornoj smirenosti pred ovosvjetskim silnicima te u osobnim odnosima s ljudima.
Jedanput ga je Štrum izravno upitao:
“Vjerujete li u Boga, Petre Lavrenteviču?”
Ali Sokolov se namršti i ništa ne odgovori.
Čudno je bilo da su se sada kod Sokolova navečer skupljali ljudi i razgovarali o političkim
temama, a Sokolov ne samo da je trpio takve razgovore nego je i sam u njima ponekada
sudjelovao.
Marija Ivanovna, malena i mršava kao nedorasla ženica, nespretnih pokreta, slušala je
muža nekako posebno pozorno. U toj dirljivoj pozornosti spajali su se plaho poštovanje
djevojčice-učenice, ushit zaljubljene žene kao i majčinska ponizna brižnost i nemir.
Razgovori su svakako počinjali vojnim izvještajem, a onda bi se odalečili od rata. I sve o
čemu god su ljudi govorili bilo je povezano s time da su Nijemci došli do Kavkaza i do donjeg
toka Volge.
A s nemirnim mislima o vojnom neuspjehu miješali su se očaj i bezbrižnost - eh, propada
li se, propada!
Navečer se u malenoj sobi kod Sokolova govorilo o mnogočemu; činilo se da se zidovi
razmiču u zatvorenom i ograničenom prostoru i da ljudi ne govore na običan način. Glavati
povjesničar Madjarov, debelih usana i kože kao izlivene od tamnoplavoga mikrošupljikavoga
kaučuka, muž Sokolovljeve pokojne sestre, ponekad je pričao o Građanskom ratu ono što nije

198
zabilježeno u povijesti: o Mađaru Gavru, zapovjedniku međunarodnog puka, o
zapovjedniku korpusa Krivoručku, o Boženku, o mladom oficirčiću Ščorsevu, koji je
zapovjedio da se u njegovu vagonu bičuje članove izaslanstva koje je poslalo revolucionarno
Vojno viječe da provjeri njegov štab. Pripovijedao je o strašnoj i čudnoj sudbini Gavrove
majke, mađarske starice seljanke, koja je, ne znajuči nijedne ruske riječi, došla sinu u SSSR.
Kada je Gavro uhićen, svi su se micali od nje, bojali je se, a ona je kao luda, ne znajuči jezik,
lutala Moskvom.
Madjarov je pričao o narednicima i podoficirima u crvenim jahačim hlačama s kožnim
resama, s plavim obrijanim glavama, koji su postali načelnicima divizija i zapovjednicima
korpusa, o tome kako su ti ljudi kažnjavali i opraštali i, napuštajući konjicu, nestajali za
voljenom ženom... Pripovijedao je o komesarima pukova i divizija u crnim kožnim jaknama,
koji su čitali Nietzscheova Zaratustru i upozoravali borce na Bakunjinovu herezu...
Pripovijedao je o carskim zastavnicima koji su postali maršali i zapovjednici vojske prvog
ranga.
Jedanput je snizivši glas rekao:
“To se dogodilo onda kada je Lev Davidovič bio samo Lev Davidovič 21.” U njegovim
tužnim očima, kakve imaju pametni bolesni debeljci, pojavio se poseban izraz.
Zatim se osmjehnuo i rekao:
“U svojemu puku smo organizirali orkestar: gomila truba te gudačkih i žičanih
instrumenata. Svirali su uvijek jedan isti motiv: ‘Ulicom ide velik krokodil, kako li je samo
zelen bil...’ i u svakoj prigodi, i kad su išli u napad i kad su sahranjivali junake, gudili su istog
‘Krokodila’. Kad smo jadno uzmicali, došao nam je jednom Trocki podizati duh - cijeli puk su
potjerali na miting, cijeli gradič prašnjav, dosadan, psi se okolo vuku, a tribinu postavili
nasred trga, i sjećam se, vrućina, pospanost te hvata, a dolazi Trocki s velikom crvenom
mašnom i blistavih očiju uzviknu ‘Drugovi crvenoarmejci’, i to tako gromko kao da nas je oluja
protresla... A onda je orkestar zagrmio svoga ‘Krokodila’. Čudna stvar, ali taj žičani ‘Krokodil’,
više nego pravi orkestar koji svira ‘Internacionalu’, tjera na ludilo, pa bih na Varšavu, ili Berlin
- išao goloruk... ” Madjarov je govorio mirno i bez žurbe, ne pravdajući te načelnike i
zapovjednike koji su zatim strijeljani kao neprijatelji naroda i izdajnici domovine, nije
pravdao Trockog, ali u njegovu divljenju Krivoručkom i Dubovu, i u tome kako je s
poštovanjem i jednostavno navodio imena zapovjednika i armijskih komesara koji
su posmicani 1937., osjećalo se da ne vjeruje kako su maršali Tuhačevski, Bljuher i Egorov,
zapovjednik Moskovskog vojnog okruga Muralov te zapovjednik vojske drugoga ranga
Levandovski, Gamarnik, Dibenko, Bubnov, zatim prvi zamjenik Trockog Skljanski i Unšliht
bili neprijatelji naroda i izdajnici domovine.
Mirna običnost njegova glasa izgledala je nezamislivo. Ta državna moć stvorila je novu
prošlost, po svojoj volji ponovno pokretala konjicu, ponovo imenovala junake davno
odigranih događaja, otpuštala istinske junake. Država je posjedovala dovoljnu moć
da ponovo odigra ono što je već jednom bilo i na vijeke vjekova učinjeno, da preobrazi i
prekuje granit i broncu, stare govore, da promijeni raspored figura na dokumentarnim
fotografijama. To je bila zapravo nova povijest. Čak su i živi ljudi, koji su preživjeli to doba,

21
Aluzija na L. D. Trockog i kasniji utuživi “trockizam” (op. prev.)

199
nanovo proživljavali svoj već proživljeni život, pretvarajući same sebe kao junake u kukavice
i revolucionare u inozemne agente.
A slušajući Madjarova, činilo se da će neminovno doći još moćnija logika, logika istine.
Nikada se takvi razgovori nisu vodili prije rata.
Jedanput je rekao:
“Eh, svi bi se ti ljudi danas nemilosrdno tukli s fašizmom, ne žaleći svoje krvi. Bez veze
su ih zatukli...”
Vladimir Romanovič Artelev, kazanski inženjer kemije, bio je vlasnik stana iznajmljenog
Sokolovima. Njegova se žena tek navečer vraćala s posla. Oba sina bila su na bojišnici. Sam
Artelev radio je kao načelnik pogona u kemijskoj tvornici. Bio je loše odjeven - nije imao
zimski kaput ni kapu, pa je ispod gumenog ogrtača navlačio pustenu bundicu. Na glavi je
nosio masnu nagnječenu kapu i jače je natezao na uši dok je išao na posao.
Kad bi dolazio Sokolovima, pušući u crvene promrzle prste, plašljivo se osmjehivao
ljudima koji sjede za stolom pa se Štrumu činilo da to nije vlasnik stana, načelnik velikog
pogona u velikoj tvornici, nego siromašni susjed, pokućarac.
Tako je i te večeri stajao kraj vrata i slušao Madjarova, neobrijanih upalih obraza i očito
se bojeći čak i škripnuti podnom daskom. Na putu u kuhinju Marija Ivanovna prišla mu je i
nešto šapnula na uho. On je plašljivo odmahnuo glavom - očito je odbio hranu.
“Jučer je”, pripovijedao je Madjarov, “jedan pukovnik koji se ovdje liječi pričao da je
protiv njega pokrenut proces u partijskom odboru bojišnice: razbio je njušku poručniku. Za
vrijeme Građanskog rata takvih slučajeva nije bilo.”
“Vi ste sami pričali da je Ščors sasjekao komisiju revolucionarnog Vojnog vijeća”, reče
Štrum.
“A to je podčinjeni kaznio vlast”, reče Madjarov, “razlika je.” “Evo, i u industriji”, reče
Artelev, “naš direktor svim iteerovcima kaže ‘ti’, a kad mu kažeš drug Šurjev - uvrijedi se, valja
reći ‘Leontij Kuzmič’. Ovih dana ga jeu tvornici razljutio jedan stari kemičar. Šurjev je
opsovao i viknuo: ‘Ako sam rekao, onda učini, ili ću ti dati koljenom u g..., letit ćeš ti meni iz
tvornice’, a starcu su sedamdeset dvije.”
“A sindikat šuti?” upita Sokolov.
“Ma kakav tamo sindikat?” reče Madjarov. “Sindikat poziva na žrtvu; prije rata traju
pripreme za rat, za vrijeme rata sve za bojišnicu, a poslije rata sindikat će pozvati na
otklanjanje posljedica rata. Gdje bi se oni bavili starcem?”
Marija Ivanovna u pol glasa upita Sokolova:
“Možda je vrijeme za čaj?”
“Naravno, naravno”, reče Sokolov, “daj nam čaja.”
“Kako se samo nečujno kreće”, pomisli Štrum, rastreseno gledajući mršava ramena
Marije Ivanovne kako kliznuše kroz odškrinuta kuhinjska vrata.
“Ah, drugovi rođeni”, reče odjednom Madjarov, “zamišljate li vi što je to sloboda tiska?
Evo, u mirno poratno jutro otvarate novine i umjesto trijumfalne prve strane, umjesto
radničkog pisma Staljinu, umjesto članka o tome da brigada varilaca silazi u okno u čast
izbora u Vrhovno vijeće, i da su radnici u Sjedinjenim Državama dočekali Novu godinu krajnje

200
žalosni u ozračju nezaposlenosti i bijede - vi nalazite u novinama, znate što,
informaciju! Zamišljate li takve novine? Novine koje daju informaciju!
I evo, recimo, čitate: podbacilo u Kurskoj oblasti, inspektorski izvještaj o režimu u
Butirskom zatvoru, rasprava o tome je li potreban Bjelomorsko-baltički kanal, čitate kako je
radnik Golopuzov iznio primjedbu protiv raspisivanja novog zajma.
Zapravo, doznate sve što se događa u zemlji: žetva i podbacivanje; polet i krah s lomom;
otvaranje okna i nesreća u oknu; spor između Molotova i Malenkova; čitate izvješća o štrajku
u povodu uvrede koju je direktor tvornice nanio sedamdesetogodišnjem starcu kemičaru;
čitate Churchillov i Bloomov govor, a ne ono što su tobože ‘izjavili’; pratite izvještaje o
prepirci u vijeću općina; znate koliko se ljudi jučer ubilo u Moskvi; koliko se pijanaca moralo
odvesti navečer do Sklifosovskog. Znate zašto nema heljdine krupice, a ne samo da je iz
Taškenta u Moskvu zrakoplovom stigla prva jagoda. Koliko se grama kruha dobiva u kolhozu
za radni dan, doznajete iz novina, a ne od čistačice kojoj je došla rodica sa sela da kupi u
Moskvi kruha. Da, da, i pritom u cjelini i potpuno ostajete sovjetski čovjek.
Ulazite u knjižaru i kupujete knjigu, ostajući sovjetskim čovjekom, a čitate američke,
engleske, francuske filozofe, povjesničare, ekonomiste, političke komentatore. Sami
razmatrate u čemu nisu u pravu; sami, bez dadilje, šećete ulicama.”
U tom trenutku, kad je Madjarov završavao govor, uđe Marija Ivanovna noseći hrpu
posuđa za čaj.
Sokolov odjednom lupi šakom po stolu i reče:
“Dosta! Čvrsto i dosljedno molim da prekinemo ovakve razgovore.”
Marija Ivanovna zinuvši je gledala muža. Posuđe joj je zazveckalo u rukama - očito su joj
ruke zadrhtale. Štrum se stade hihotati: “Evo, Petr Lavrentevič likvidirao slobodu tiska!
Kratko je trajala. Dobro da Marija Ivanovna nije čula to smeće.”
“Naš je sustav”, razdražljivo dobaci Sokolov, “pokazao svoju snagu. Buržujska
demokracija je propala.”
“Da, eto, pokazao je”, reče Štrum, “ali je propala buržujska demokracija u Finskoj
pogodila četrdesete godine naš centralizam, pa stvari po nas nisu dobro završile22. Ja nisam
zastupnik buržujske demokracije, ali činjenice su činjenice. A kakve veze tu ima
starac kemičar?”
Štrum se osvrnu i ugleda dobroćudne i pozorne oči Marije Ivanovne, koja ga je slušala.
“Nije se radilo o Finskoj, nego o finskoj zimi”, reče Sokolov.
“Ma pusti, Petja”, izusti Madjarov.
“Recimo ovako”, nastavi Štrum, “za vrijeme rata sovjetska država je pokazala i svoje
prednosti i svoje slabosti.”
“Ma kakve to slabosti?” upita Sokolov.
“Pa eto, makar te da su preseljeni mnogi koji bi sada ratovali”, reče Madjarov, “evo, vidite
li da ratujemo na Volgi.”
“Ali što to ima sa sustavom?” upita Sokolov.

22
Aluzija na Rusko-finski rat 1940. (op. prev.)

201
 “Kako nema?” reče Štrum. “Po vama, Petre Lavrenteviču, podoficirova se udovica sama
ustrijelila 1937. godine?”
I on ponovno ugleda pozorne oči Marije Ivanovne. Pomislio je kako se u toj prepirci on
čudno ponaša: tek što Madjarov počne s kritikom države, Štrum mu se suprotstavi; a kada se
Sokolov baci na Madjarova, Štrum krene kritizirati Sokolova.
Sokolov je volio ponekad ismijavati glupav napis ili nepismen govor, ali bi ostao tvrd kao
kamen ako bi razgovor dotaknuo glavnu liniju. A Madjarov, naprotiv, nije skrivao nazore.
“Vi pokušavate objasniti naše ustupke u nesavršenosti sovjetskog sustava”, nastavi
Sokolov, “ali udar koji su Nijemci poduzeli protiv naše zemlje bio je takve snage da ga je
država podnijela dokazujući prekrasno jasno svoju snagu, a ne slabost. Vi vidite sjenu koju
baca gigant, i kažete: pogledajte kakva sjena. Ali zaboravljate na samoga giganta. Naš je
centralizam - socijalni motor gigantske energetske snage koji može postići čuda. I on ih je
već postigao. I postizat će ubuduće.”
“Ako niste potrebni državi, ona će vas iscrpiti, potisnuti sa svim vašim idejama,
planovima i djelima”, ubaci se Karimov, “ali ako se vaša ideja poklapa s interesom države,
onda možete letjeti na letećem tepihu!”
“Evo, gle”, doda Artelev, “ja sam mjesec dana bio u prekomandi na obrambenom objektu
posebne važnosti. Staljin je sam pratio rad tvornice, telefonirao direktoru. Oprema! Sirovine,
detalji, pričuvni dijelovi - sve po višoj sili! A uvjeti! Kupelj, vrhnje nam ujutro doma dovozili.
U životu nisam tako uživao. Radnička opskrba bila vrhunska! A glavno, nikakvog
birokratizma. Sve se obavljalo bez ijednog papira.”
“Zapravo, državni birokratizam je kao div iz bajke koji služi ljudima”, reče Karimov.
“Ako su na obrambenim objektima državne važnosti postigli takvo savršenstvo, onda je
načelno jasno: takav se sustav može ugraditi u cijelu industriju”, reče Sokolov.
“Rezervati”, reče Madjarov. “To su dva isključivo različita načela, a ne jedno načelo.
Staljin gradi ono što treba državi, a ne čovjeku. Teška industrija treba državi, a ne narodu.
Bjelomorsko-baltički kanal ne treba ljudima. Na jednom polu su državne potrebe, a na
drugom ljudske potrebe. To nikada nećeš pomiriti.” “Evo, samo koraknimo u stranu od tih
rezervata, počne raspašoj”, reče Artelev. “Ako moja proizvodnja treba susjedima Kazancima,
ja po planu moram odvesti proizvode prvo u Čitu, a onda će ih iz Čite voziti sebi natrag u
Kazan. Meni trebaju montažeri, a nisam potrošio kredit za dječje jaslice, pa dovodim
montažere kao da su dadilje za dječje jaslice. Udavi nas centralizacija! Ako izumitelj predloži
direktoru da se tisuću i pol detalja smanji na dvjesto, direktor mu priprijeti: plan se ispunjava
u kompletnom obimu, tako si miran. Ako mu se obustavi cijeli rad, a repromaterijal
može kupiti na tržnici za trideseticu, on će radije imati gubitak od dva milijuna nego riskirati
da kupi građu za trideseticu.”
Artelev se brzo osvrnu na slušatelje i ponovo ubrza kao da se boji da mu neće dopustiti
da dovrši:
“Radnik dobiva malo, ali za trud. Prodavač vode sa sirupom dobiva pet puta više od
inženjera. A rukovodstvo, direktori i narodni komiteti znaju samo za jedno - daj plan! Hodaj
debeo ili gladan, samo ispuni plan! Evo, imali smo direktora Šmatkova, koji se derao na
sastancima: ‘Tvornica je važnija nego rođena mati, moraš sam sebi tri kože oderati da ispuniš
plan. A tko ne bude svjestan, ja ću mu tri kože oderati.’ I odjednom čujemo da Šmatkov prelazi

202
u Voskresensk. Ja ga pitam: ‘Kako vi to ostavljate tvornicu u stisci, Afanasije Lukiču?’Aon meni
jednostavno, bez demagogije, kaže: ‘Da, znate, djeca nam studiraju u Moskvi, a Voskresensk
je bliže Moskvi. I osim toga daju mi dobar stan, s vrtom, a žena mi pobolijeva, treba joj zraka.’
Pa se ja čudim - zašto takvim ljudima povjeravaju državu, a radnicima i poznatim učenjacima
izvan Partije uvijek fali koji novčić do cijelog rublja.”
“To je jednostavno”, reče Madjarov, “tim je momcima povjereno nešto više nego što su
tvornice i instituti, njima je povjereno srce sustava, glavna svetinja: životna snaga sovjetskog
birokratizma.”
“Ja vam to i kažem”, nastavi Artelev ne obraćajući pozornost na šalu, “ja svoj pogon volim,
sebe ne žalim. A uvijek mi fali ono najvažnije - ne mogu ja oderati tri kože živim ljudima. Svoju
kožu još mogu, a radnika mi žao.”
Štrum, nastavljajući ono što mu je i samom bilo nerazumljivo, osjećao je potrebu da se
usprotivi Madjarovu, premda mu se sve što je taj govorio činilo ispravnim.
“Kod vas se nešto ne poklapa”, reče on, “zar ljudskim interesima ne odgovara ono isto što
danas posve odgovara interesima države koja je izgradila obrambenu industriju? Meni se čini
da su topovi, tenkovi i zrakoplovi kojima su naoružana naša djeca i braća potrebni svakome
od nas.”
“Posve točno”, reče Sokolov.

203
 66.

Marija Ivanovna stade nalijevati čaj. Poče rasprava o književnosti.

“Kod nas su zaboravili Dostojevskog”, reče Madjarov, “u knjižnicama vam ga nerado
izdaju, a nakladnici ga ne tiskaju.”
“Zato što je reakcionaran”, reče Štrum.
“Točno, nije trebao napisati Bjesove”, složi se Sokolov.
Ali ga Štrum upita:
“Stvarno mislite, Petre Lavrenteviču, da mu nije trebalo pisati Bjesove? Prije će biti da mu
nije trebalo pisati Piščev dnevnik.” “Genijima se ne prigovara”, reče Madjarov, “Dostojevski
ne paše u našu ideologiju. Evo Majakovskog. On je sama državnost u svojim emocijama. A
Dostojevski je sama čovječnost, čak i u svojoj državnosti.”
“Kad bismo tako sudili”, reče Sokolov, “onda nam uopće ne paše cijela književnost
devetnaestog stoljeća.”
“No, ne bih rekao”, ubaci se Madjarov. “Evo, Tolstoj je poetizirao ideju narodnog rata.
Kako je rekao Ahmet Osmanovič, ideje su se poklopile, i pojavio se leteći tepih: Tolstoja i na
radiju i na večerima čitaju, i tiskaju, i vođe ga citiraju.”
“Najlakše je Čehovu, njega priznaje i prošla epoha i naša.” “Ma to si lupnuo!” uzviknu
Madjarov i pljesnu rukom po stolu. “Čehovje kod nas priznat iz nerazumijevanja. Isto onako
kako je u nekom smislu i Zoščenko.”
“Ne shvaćam”, reče Sokolov,“ Čehov je realist, a kod nas postaje dekadent.”
“Zar ne shvaćaš?” upita Madjarov. “Onda ću ti objasniti.” “Nemojte vi Čehova vrijeđati”,
reče Marija Ivanovna, “ja ga volim više od svih pisaca.”
“I u pravu si, Mašenjka”, reče Madjarov, “ti, Petre Lavrenteviču, tražiš čovječnost i kod
dekadenata.”
Sokolov mu srdito odmahnu.
Ali Madjarov također odmahnu na njega rukom, njemu je bilo važno da izrazi svoju
misao, a za to je bilo važno da Sokolov traži čovječnost od dekadenata.
“Individualizam, a ne čovječnost! Pobrkali ste. Sve se brka. Vama se čini da dekadente
stišću. Oni nisu protiv države, naprosto nisu potrebni, neprepoznati. Uvjeren sam da između
socrealizma i dekadencije nema ponora. Sporili su se što je to socrealizam. To je zrcalo koje
na pitanje Partije i Vlade ‘Tko je na svijetu najdraži, najljepši i najbjelji?’ odgovara: ‘Ti, ti,
Partijo, Vlado, državo, najrumenija si i najbjelja!’
A dekadenti na to pitanje odgovaraju: ‘Ja, ja, ja dekadent najrumeniji sam i najbjelji.’
Nema tu velike razlike. Socrealizam je potvrda državne isključivosti, a dekadencija
individualne isključivosti. Metode su razne, ali je bit jedna. Genijalna država može bez ostatka
pljuvati na sve koji joj ne odgovaraju. A dekadentna čipkasta ličnost duboko je ravnodušna
prema svim drugim ličnostima, osim dviju - s jednom vodi pametni razgovor, a s drugom se
ljubi i miluje. A izvana se čini da se individualizam i dekadencija bore za čovjeka. Uopče se

204
zapravo ne bore za čovjeka. Dekadenti su ravnodušni prema čovjeku i država je ravnodušna.
Tu nema ponora.”
Sokolov je namršten slušao Madjarova osjećajuči da će ovaj priječi na zabranjene stvari,
pa ga prekinu.
“Ma reci, molim te, što je tu sa Čehovom?”
“Pa o njemu i govorimo. Eto, između njega i suvremenosti zjapi velika provalija. Sam
Čehov podignuo je na svoja ramena slabašnu rusku demokraciju. Čehovljev put jest put ruske
slobode. A mi smo pošli drugim putom. Pokušajte samo, zamislite sve njegove junake. Možda
je samo Balzac uveo u društvenu svijest takvu ogromnu masu ljudi. Koga samo nema!
Zamislite: liječnici, inženjeri, odvjetnici, profesori, vlastelini, dućandžije,
tvorničari, guvernante, lakeji, studenti, činovnici svih dobi, prekupci, kondukteri,
snubiteljice, đakoni, arhijereji, seljaci, radnici, čizmari, vrtlari, zoolozi, glumci, nadstojnici
dvoraca, lovci, prostitutke, ribari, poručnici, oficiri, umjetnici, kuharice, pisci, vratari,
monahinje, vojnici, primalje, sahalinski utamničenici...”
“Dosta, dosta”, poviče Sokolov.
“Je li dosta?” komično prijeteći upita Madjarov. “Ne, nije dosta! Čehov je uveo u našu
svijest cijelu golemost Rusije, sve njezine klase, staleže i dobi... Ali još i više! On je sve te
milijune uveo kao demokrat, shvaćate li, kao ruski demokrat! On je rekao kako nitko prije
njega, čak ni Tolstoj, nije rekao: mi smo prije svega ljudi, shvaćate li, ljudi, ljudi, ljudi! Obraćao
se Rusiji onako kako nitko prije njega nije govorio. Rekao je: najvažnije je to da su ljudi -
ljudi, a tek onda arhijereji, Rusi, trgovci, Tatari, radnici. Shvaćate - ljudi nisu dobri i loši zato
što su arhijereji ili radnici, Tatari ili Ukrajinci - ljudi su ravnopravni zato što su ljudi. Unatrag
pola stoljeća ljudi su, zaslijepljeni partijskom uskoćom, smatrali da je Čehov
izrazio bezvremenost. A Čehov je nosilac zastave, i to najveće zastave koja je ikada podignuta
u Rusiji, za tisuću godina njezine povijesti - istinske, ruske, dobre demokracije, shvaćate li,
ruskoga ljudskog dostojanstva, ruske slobode. Ta naša čovječnost uvijek je
sektaški nepomirljiva i okrutna. Od Avvakuma do Lenjina naša čovječnost i sloboda partijske
su i fanatične, nemilosrdno polažu čovjeka na žrtvenik apstraktne čovječnosti. Čak i Tolstoj
sa svojom propovijedi nesuprotstavljanja zlu nasiljem nije podnošljiv, jer u onom glavnom
ne polazi od čovjeka, nego od Boga. Njemu je važno da caruje ideja koja utvrđuje dobrotu, a
svi bogonosci uvijek gledaju nasilno usaditi Boga u čovjeka, a u Rusiji se neče ustuknuti ni
pred čime, zaklat će, ubiti, a da se ne osvrnu.
Čehov je rekao: ‘Neka se Bog odmakne, neka se odmaknu takozvane velike progresivne
ideje, počnimo sa čovjekom, budimo dobri, pažljivi prema čovjeku ma tko da je on: arhijerej,
seljak, tvorničar, milijunaš, sahalinski utamničenik, lakej iz restorana; počnimo od toga da
poštujemo, žalimo i volimo čovjeka, bez toga nam ništa neće uspjeti.’ Eto, to se zove
demokracijom, demokracijom ruskog naroda koja se nije dogodila. Ruski se čovjek puno toga
nagledao za tisuću godina - i veličajnosti, i vrhunske veličajnosti, ali jedno on nikada nije vidio
- demokraciju. Eto, usput, i razlike između dekadencije i Čehova. Dekadentu država može
dati po ušima ako se naljuti, šutnuti ga u guzicu. Ali Čehovljevu bit država ne shvaća, zato ga
i podnosi. Demokracija nije pozvana u naše dvorište - zato što je istinska i čovječna.”
Bilo je očito da se oštrina Madjarovljevih riječi uopće ne sviđa Sokolovu. A Štrum,
zapazivši to, s nekakvim mu neshvatljivim zadovoljstvom reče:

205
 “Krasno rečeno, točno, pametno. Molim samo oproštaj za Skrjabina, izgleda da pripada
dekadentima, a ja ga volim.”
On učini pokret odbijanja prema Sokolovljevoj ženi, koja mu je prinijela tanjurić sa
slatkim, i reče:
“Ne, ne, hvala, ne bih.”
“Crna borovnica”, reče ona.
On pogleda njezine sivo-žućkaste oči pa upita:
“Zar sam vam pričao o svojoj slabosti?”
Ona šutke kimne i osmjehne se. Zubi su joj bili neravni, usne tanke i blijede. A blijedo i
pomalo sivo lice od osmijeha je postalo milo i privlačno.
“Baš je zgodna i dobra, samo da joj se nos ne crveni cijelo vrijeme”, pomisli Štrum.
Karimov reče Madjarovu:
“Leonide Sergejeviču, kako uskladiti vaš strasni govor o Čehovljevoj čovječnosti s vašom
himnom Dostojevskom? Za Dostojevskog nisu svi ljudi u Rusiji jednaki. Hitler je nazvao
Tolstoja izrodom, a portret Dostojevskog navodno drži u kabinetu. Ja sam manjina,Tatarin,
rodio sam se u Rusiji, i ne opraštam ruskom piscu njegovu mržnju prema Poljačićima i
Židovima. Ne mogu, pa makar bio i veliki genij. I previše nam je ostalo iz carske Rusije
krvi, pljuvanja u oči, istrebljenja. U Rusiji veliki pisac nema pravo vrijeđati manjince, prezirati
Poljake i Tatare, Židove, Armence ili Čuvaše.”
Sijedi crnooki Tatar reče Madjarovu sa zlim i ponosnim mongolskim podsmijehom:
“Jeste li možda čitali Tolstojeva Hadži Murata? Jeste li čitali Kozake? Sve je to pisao ruski grof,
više ruski negoli Litavac Dostojevski. Dok god budu živi Tatari, molit će se Alahu za Tolstoja.”
Štrum pogleda Karimova:
“Gle ti njega”, pomisli, “gle ti njega.”
“Ahmete Osmanoviču”, reče Sokolov,“ja duboko cijenim vašu ljubav prema svom narodu.
Ali dopustite mi također da se ponosim time što sam Rus, dopustite mi voljeti Tolstoja ne
samo zato što je dobro pisao o Tatarima. Nama Rusima nekako ne dopuštaju da se ponosimo
svojim narodom, odmah postajemo natražnjaci.”
Karimov ustade, lice mu je blistalo od znoja, i reče:
“Reći ću vam istinu, doista, zašto bih lagao ako postoji istina. Ako se sjetimo kako su
dvadesetih godina spaljivali sve one kojima se tatarski narod ponosi, sve naše velike kulturne
ljude, valja se zamisliti zašto bi se zabranjivao Piščev dnevnik.”
“Nisu samo vaše, tukli su i naše”, reče Artelev.
Karimov doda:
“A kod nas nisu istrijebili samo ljude, istrijebili su nacionalnu kulturu. Današnja tatarska
inteligencija, to su divljaci spram onih ljudi.”
“Da, da”, podsmješljivo reče Madjarov, “oni su mogli stvoriti ne samo kulturu nego i svoju
tatarsku vanjsku i unutrašnju politiku. A to ne ide.”
“A vi sada imate svoju državu”, reče Sokolov, “imate institute, škole, opere, knjige,
tatarske novine, sve vam je dala Revolucija.” “Pravilno, ima i državna opera, i operna država.
A našu žetvu ubire Moskva i zatvara nas Moskva.”

206
 “No, znate, ako bi vas zatvarao Tatarin, a ne Rus, ne bi vam bilo lakše”, ubaci se Madjarov.
“A kada uopće ne bi zatvarali?” upita Marija Ivanovna.
“Gle Mašenjke, što bi htjela”, reče Madjarov.
On pogleda na sat i reče:
“Oho, kasno je.”
Marija Ivanovna brzo doda:
“Lenočka, ostanite noćiti. Složit ću vam na pomoćnom ležaju.” On se jednom požalio
Mariji Ivanovnoj da mu posebno teško pada samoća kad se navečer vraća, a nitko ga ne čeka
doma, kad ulazi u praznu mračnu sobu.
“Dobro”, reče Madjarov, “nisam protiv. Petre Lavrenteviču, jesi li ti?”
“Ne, što ti je”, reče Sokolov. A Madjarov šaljivo dobaci:
“Reče gazda bez entuzijazma.”
Svi se digoše od stola, stadoše se opraštati.
Sokolov je pošao pratiti goste, a Marija Ivanovna ispod glasa reče Madjarovu:
“Kako je dobro što Petr Lavrentevič ne izbjegava ovakve razgovore. U Moskvi zašuti i
zatvori se ako samo netko nešto spomene.”
Ona je s posebnom nježnošću i poštovanjem izgovarala muževljevo ime i patronimik:
“Petr Lavrentevič”. Noćima je rukom prepisivala njegove radove, čuvala rukopise i lijepila na
karton njegove usputne zabilješke. Smatrala ga je velikim čovjekom, a istodobno joj se činio
kao bespomoćno dijete.
“Sviđa mi se taj Štrum”, reče Madjarov. “Ne shvaćam zašto ga smatraju neugodnim
čovjekom.”
Zatim šaljivo doda:
“Ja sam zapazio da on počinje govoriti kad ste vi tu, Mašenjka, a kad se maknete u kuhinju,
pritaji svoju ljeporječivost.”
Stajala je licem prema vratima, šutjela kao da ne čuje Madjarova, a onda reče:
“Ma čini vam se, Lenja, on me gleda kao mušicu. Petja ga smatra lošim, podsmješljivim i
bahatim, zbog toga ga ne vole fizičari, a neki ga se boje. Ali ja se ne slažem, čini mi se da je vrlo
dobar.”
“No, ponajmanje dobar”, reče Madjarov, “sve je vrijeđao, ni s kim se ne slaže. Ali misli
slobodno, nije povodljiv.”
“Ne, on je dobar i bespomoćan.”
“Ali valja reći”, nastavi Madjarov, “Petenjka ni danas neće reći suvišne riječi.”
U tom trenutku Sokolov uđe u sobu. Čuo je Madjarovljeve riječi.
“Evo što ću te zamoliti, Leonide Sergejeviču”, poče on, “nemoj me učiti, a drugo, molim te
da ne počinješ onakve razgovore u mojoj nazočnosti.”
Madjarov reče:
“Znaš, Petre Lavrenteviču, ne uči ni ti mene. Ja sam odgovaram za svoje riječi, kao i ti za
svoje.”
Sokolov je očito htio odgovoriti oštro, ali se suzdržao i ponovo izašao iz sobe.

207
 “Pa onda, idem ja kući”, reče Madjarov.
Marija Ivanovna se oglasi:
“Vi me stvarno ljutite. Dobro znate njegovu dobrotu. Sad će se cijelu noć mučiti.”
Stala mu je tumačiti da Petr Lavrentevič ima ranjivu dušu, da je puno propatio kad su ga
1937. oštro ispitivali, nakon čega je proveo četiri mjeseca u psihijatrijskoj klinici.
Madjarov je slušao kimajući pa reče:
“Dobro, dobro, Mašenjka, nagovorili ste me.” Odjednom ljutito doda: “Sve je to točno,
naravno, ali nisu zvali samo vašega Petrušu. Sjećate se kad su mene u Lubjanki zadržali
jedanaest mjeseci? Za to je vrijeme Petr telefonirao mojoj Klavi samo jedanput. Rođenoj
sestri, ha? I ako se sjećate, i vama je zabranio da je zovete. Klavu je to jako pogodilo... Možda
je on za vas veliki fizičar, ali mu je duša lakejska.”
Marija Ivanovna sjedila je šutke, pokrivši lice rukama.
“Nitko, nitko ne shvaća kako me to boli”, reče ona tiho.
Samo je ona znala kako su mu odvratne bile 1937. godina i okrutnost gole kolektivizacije,
kako je on duševno čist. Alije isto znala kako je velika njegova okovanost, njegova ropska
pokornost vlasti.
Zato je i bio doma tako prkosan, ohol, naviknut da mu Mašenjka čisti cipele, maše
rupčićem kad je vruće, i kada se šeću u slobodne dane, grančicom tjera komarce od njegova
lica.

208
 67.

Jedanput je na zadnjoj godini studija Štrum iznenada rekao seminarskom kolegi:

“Pa to se uopće ne može čitati - splačine i grozna dosada.” Zatim je bacio na pod primjerak
Pravde. I tek što je to rekao, obuzeo ga je strah. Podignuo je novine, otresao ih i podsmjehnuo
se neobično podlo; nakon puno godina sjećanje na taj pasji podsmijeh tjerao mu je crvenilo u
lice.
Za nekoliko dana pružio je istome drugu Pravdu i živahno predložio:
“Griška, pročitaj tu naslovnicu, sjajno napisana.”
A drug mu, uzimajući novine, tužno reče:
“Kukavico, Vitja jadni. Misliš da ću te prijaviti?”
Tada se, kao student, Štrum zavjetovao da će ili šutjeti ili ne iznositi opasne misli, ili da
neće strahovati dok ih iznosi. Ali nije održao riječ. Često je gubio oprez, planuo bi pa
“lupetao”, a lupnuvši, događalo se da je gubio hrabrost i počinjao gasiti vatru koju je sam
upalio.
Godine 1938., nakon procesa Buharinu, rekao je Krimovu: “Kako god hoćete, ali Buharina
znam osobno, razgovarali smo dvaput - velika glava, mili pametni osmijeh, uglavnom
najčestitiji i najzanosniji čovjek.”
I odmah je, zbunjen tmurnim Krimovljevim pogledom, promrmljao:
“Uostalom, vrag bi znao, špijunaža, agent sigurnosti, otkud tu čistota i zanos - gnusoba!”
I opet se morao petljati - Krimov mu je s istim tmurnim izgledom kao i dok ga je slušao,
nastavio:
“Koristeći se time što smo rođaci, reći ću vam: Buharin i sigurnost ne idu mi u glavu skupa
i neće ići.”
I Štrum je s iznenadnim bijesom protiv samoga sebe, protiv sile koja ne da ljudima da
budu ljudi, kriknuo:
“Ma Bože moj, ne vjerujem u taj užas! Ti procesi su košmar mojega života. Zašto priznaju,
zašto to priznaju?”
Ali Krimov nije nastavio razgovor, očito je i tako previše rekao...
O divna, jasna snago otvorenog razgovora, snago istine! Kakvu su strašnu cijenu platili
ljudi zbog nekoliko hrabrih nesmotrenih riječi.
Koliko je puta Štrum noću ležao u postelji i slušao zvuke automobila u ulici. Evo, Ljudmila
Nikolaevna bosonoga prilazi prozoru i odmiče zavjesu. Gleda, čeka, a onda nečujno - čini joj
se kako Viktor Pavlovič spava - ide k postelji, liježe. A ujutro pita: “Kako si spavao?”
“Hvala, dobro. A ti?”
“Bilo je malo zagušljivo. Išla sam do prozora.”
“Aha.”
Kako opisati taj noćni osjećaj nevinosti i osjećaj osuđenosti.

209
 “Znaj, Vitja, svaka riječ im je znana, osuđuješ i sebe, i mene, i djecu.” Ili drugi razgovor:
“Ja ti ne mogu sve reći, ali, za ime Boga, čuj me - ni riječi ni s kim. Viktore, živimo u strašnom
dobu, ti nemaš pojma ni o čemu. Zapamti, Viktore, ni riječi ni s kim...”
I pred Viktorom Pavlovičem izniču tamne mučne čovjekove oči, nekoga koga zna od
djetinjstva, i pojavljuje se strah, ne od njegovih riječi, nego od toga što stari prijatelj
prešućuje, od toga što se Viktor Pavlovič ne usudi postaviti izravno pitanje: “Ti si agent, tebe
pozivaju?”
Sjeća se lica svojega asistenta pred kojim se nepromišljeno našalio da je Staljin
formulirao zakone gravitacije puno prije Newtona.
“Vi niste ništa rekli, a ja ništa nisam čuo”, veselo je rekao mladi fizičar.
Zašto, zašto, čemu te šale? Ta šaliti se, u svakom slučaju, glupo je, postalo je isto kao
kuckati po posudi s nitroglicerinom.
O, jasna snago slobodne i vesele riječi! Ona se tako javlja da je odjednom izgovaraju
usprkos strahu.
Je li Štrum shvaćao tragičnost sadašnjih slobodnih razgovora - svi su oni, sudionici tih
razgovora, mrzili njemački fašizam i bojali ga se... Zašto je sloboda bljesnula u dane rata koji
je došao do Volge, kada su svi patili zbog ratnih neuspjeha koji su prijetili mrskim njemačkim
ropstvom?
Štrum je šutke išao uz Karimova.
“Neobična stvar”, odjednom će on, “kad čitaš inozemne romane o inteligenciji, evo ja sam
čitao Hemingwaya, kod njega intelektualci za vrijeme razgovora neprekidno piju. Kokteli,
viski, rum, konjak, opet kokteli, opet konjak, opet viski svih sorta. A ruska je inteligencija svoj
glavni razgovor vodila uz čašu čaja. Tako su se uz poznatu čašu vrućeg čaja dogovarali
narodovoljci, i narodnjaci, i socijaldemokrati, i Lenjin je veliku revoluciju razmotrio s
prijateljima uz čašu čaja. Doduše kažu da Staljin bira konjak.”
Karimov reče:
“Da, da, da. Današnji se razgovor također vodio uz čaj. U pravu ste.”
“Eto vidite. Pametni Madjarov! Hrabri! Jako zanose ti njegovi do ludila neobični
razgovori.”
Karimov uze Štruma pod ruku.
“Viktore Pavloviču, jeste li zapazili da i najnevinija stvar kod Madjarova izgleda kao
uopćavanje? To me uznemiruje. Njega su 1937. godine zatvorili na nekoliko mjeseci i pustili.
A tada nikoga nisu puštali. Nisu uzalud puštali. Shvaćate li?”
“Shvaćam, shvaćam, kako ne bih”, sporo se nadoveza Štrum, “mislite da otkucava?”
Rastadoše se na uglu, i Štrum krenu prema svojoj kući.
“Dovraga on, neka, neka”, mislio je, “bar smo popričali ljudski, bez straha, o svemu, svim
srcem, bez uvjetovanosti i licemjerja. Vrijedilo je...”
Dobro je da nisu izumrli takvi ljudi, da ih još ima, kao što je Madjarov, s unutrašnjom
duhovnom nezavisnošću. Ni Karimovljeve riječi koje je čuo na rastanku nisu mu ohladile srce
kao inače.
Pomislio je kako je ponovo zaboravio ispričati Sokolovu o pismu koje je dobio s Urala.
Išao je tamnom praznom ulicom.
210
 Iznenada mu sinu misao. I odjednom, ne sumnjajući, shvati, osjeti, da je misao istinita.
Ugledao je novo, nevjerojatno novo objašnjenje onih nuklearnih pojava, koje, izgleda, nisu
imale objašnjenja - odjednom su provalije postale mostovima. Kakva jednostavnost, kakvo
svjetlo! Ta je misao bila čarobno draga, dobra, činilo se da je nije on rodio, nego se podigla
jednostavno, lagano kao bijeli vodeni cvijet iz mirne jezerske tame, i on uzdahnu usrećen
njezinom ljepotom... I kako ju je čudno, slučajno i iznenada pomislio, došla mu je kada je
njegov um bio tako daleko od znanstvenih misli, kada su rasprave o životu koje su ga obuzele
bile raspravama slobodnog čovjeka, kada je jedino gorka sloboda određivala njegove riječi i
riječi njegovih sugovornika.

211
 68.

Kalmička travnata stepa izgleda jadno i žalosno kada je prvi put ugledaš, kada je čovjek
u automobilu pun nemira i briga, a oči mu rastreseno prate narastanje i nestajanje niskih
humaka koji sporo izmiču iz obzora i sporo zamiču za obzor... Darenskom se činilo da stalno
jedan te isti humak obrijan vjetrom pliva i pliva pred njim, da se stalno jedna te ista okuka
uvija i uvija, i podvija i podvija pod automobilske gume od kaučuka. I jahači u stepi činili su se
kao jedni te isti, jednaki, iako je bilo i golobradih i mladih, čas sa sivim sjedinama, čas na
riđanu, čas na vrancu...
Automobil je jurio kroza seoca i naselja, pokraj kućica s malim prozorima, na kojima su
bile iglice, kao u akvarijima - činilo se, ako razbiješ prozorsko staklo, poteći će u okolnu
pustinju živi zrak, i osušit će se i uginuti zelenilo; auto je jurio pored okruglih juta namazanih
glinom, zatim posred polegloga kovilja, kroz bodljikavu limunsku travu, kroz mrlje slane
zemlje, pored ovaca koje grabe malenim nogama, pored vatri bez dima koje se njišu
na vjetru...
Za putnikov pogled, dok se kotrlja na gumama napuhanim gradskim dimnim zrakom,
ovdje se sve spajalo u jadnu i sivu jednoličnost, sve je postajalo monotono i jednako...
Solnjača, čičak, kovilje, trava, pelin... Humovi su se protezali po ravnici uzdignuti, poravnati
valjkom golemih vremena. Ta kalmička jugoistočna stepa ima neobično svojstvo da postupno
prelazi u pješčanu pustinju, koja se prostire na istok od Eliste do Jaškula, do samoga ušća
Volge, do obale Kaspijskoga jezera... U toj su stepi zemlja i nebo tako dugo gledali jedno drugo
da su postali sličnima, kao što su slični muž i žena koji skupa prožive život. I više ne možete
razlikovati što je to - je li prašnjava aluminijska sjedina kovilja izrasla na dosadnoj,
kukavičkoj plaveti stepskoga neba ili je počela svjetlucati plavet stepe, i više ne razlikuješ
nebo od zemlje, pomiješali su se u mliječnom prahu. I kada gledaš gustu tešku vodu jezera
Caca i Barmancak, čini se da je sol izbila na zemljinu površinu, a kad pogledaš slano ozemlje,
čini ti se da to nije zemlja, nego jezerska voda...
U danima studenog i prosinca neobična je bez snijega cesta u kalmičkoj stepi - isto suho
sivo-zeleno raslinje, ista se prašina diže nad cestom - i ne shvaćaš je li kaljena ili je stepa
isušena od sunca ili mraza.
Možda zato ovdje nastaju prividi - izbrisana je granica između zraka i zemlje, između
vode i slane zemlje. Taj se svijet po impulsu koji daje mozak žednoga čovjeka, po nagnuću
misli, odjednom počne kristalizirati, a vreli zrak postaje plavkasti građevni kamen, a mršava
zemlja giba se kao tiha voda, i do obzora se steru vrtovi palma, i sjaj užasnoga nemilosrdnog
sunca miješa se s oblacima praha i pretvara u zlatne kupole hramova i dvoraca... Čovjek sam u
trenutku iscrpljenosti stvara od zemlje i neba svijet svojih želja.
Auto juri i juri po cesti, po dosadnoj stepi. I odjednom se taj svijet stepske pustinje posve
drukčije, sasvim po novome, otkriva čovjeku...
Kalmička stepa! Drevna plemenita tvorba prirode, gdje nema nijedne napadne boje, gdje
nema nijedne reske i oštre crte u reljefu, gdje se rijetka tuga od sjaja sivoga i plavoga može

212
natjecati s titanskom kolornom lavinom jesenje ruske šume, gdje mekane jedva valovite linije
humaka očaravaju dušu dublje nego vijenci Kavkaza, gdje mršava jezerca, puna tamne i mirne
drevne vode, čini se, izražavaju bit vode bolje nego sva mora i oceani... Sve prolazi, a golemo
željezno teško sunce u večernjem dimu, taj gorki vjetar, do kraja pun pelina, neće se
zaboraviti. A onda, ne u bijedi, nego u bogatstvu ustaje stepa...
Evo je u proljeće, mlada, tulipanska, ocean u kojemu ne huče valovi, nego boje. I zla
bodljikava trava ukrašena je zelenilom, i njezini su mladi oštri izboji još nježni i mekani, nisu
stigli okoštati... A u ljetnoj noći u stepi vidiš kako se nadvija galaktički neboder - od plavih i
bijelih zvjezdanih gruda temelja do dimne oblačnosti koja odlazi pod svjetski krov i lakih
kupola zvjezdanih kuglastih nakupina...
Stepa ima jednu posebno neobičnu osobinu. Ona živi u njoj neprestano - i u zoru, zimi i
ljeti, i u tamnim burnim noćima, i u svijetlim noćima. Uvijek i prije svega stepa govori čovjeku
o slobodi... Stepa podsjeća na slobodu onoga koji ju je izgubio.
Darenski je izašavši iz auta gledao jahača koji je izjahao na brdašce. U ogrtaču povezanom
konopom oko pasa sjedio je na kosmatom konjiću i razgledavao stepu uokolo. Bio je star, lice
mu je izgledalo kameno oštro.
Darenski pozva starca i prilazeći mu izvuče tabakeru. Starac se brzo okrenu cijelim
tijelom u sedlu, spajajući u sebi gibljivost momka i pametnu usporenost starca, razgleda ruku
s pruženom tabakerom, zatim oficirovo lice, onda pištolj mu na boku, zatim tri
potpukovnička širita i njegove gizdelinske čizme. Zatim tankim tamnim prstima, tako
malenim i tankim da ih se može nazvati prstićima, uze cigaru i zavrti je u zraku.
Široko i kameno oštro lice staroga Kalmika posve se izmijenilo, i iz bora progledaše dva
dobra i pametna oka. I pogled tih starih sivih očiju, istodobno ispitivačkih i povjerljivih, očito
je skrivao u sebi nešto krasno. Darenskom je postalo beskrajno veselo i ugodno. Starčev konj,
koji je negostoljubivo strignuo ušima na dolazak Darenskog, odjednom se umirio, pa
znatiželjno naćulio prvo jedno, zatim drugo uho, a onda se osmjehnuo cijelom svojom
krupnozubom njuškom i prekrasnim očima.
“Hvala”, tankim glasom reče starac.
Potapša dlanom Darenskog po ramenu i reče:
“Imao sam dva sina u konjičkoj diviziji, jedan ubijen, stariji”, pokaza rukom iznad konjske
glave, “a drugi, mlađi”, pokaza niže od konjske glave, “mitraljezac, s tri medalje.” Zatim upita:
“Imaš li oca?”
“Mati je živa, a otac mi je umro.”
“Ah, loše”, zanjiše glavom starac, i Darenski pomisli kako se nije sažalio iz pristojnosti,
nego iz duše, doznavši da je ruskom potpukovniku, koji ga je počastio cigaretom, umro otac.
A onda starac odjednom skviknu, bezbrižno mahnu rukom, i konj jurnu s brdašca
neviđeno brzo i neviđeno lako.
O čemu je mislio jašući stepom taj jahač: o sinovima, o tome da je ruskom potpukovniku,
koji je ostao kraj potrošenog automobila, umro otac?
Darenski je gledao kako starac juri, a u moždanima mu nije tukla riječ, nije tukla krv,
nego samo jedna riječ: “Sloboda... sloboda... sloboda...”
I preplavi ga zavist prema starom Kalmiku.

213
 69.

Darenski je pošao iz štaba bojišnice na dugi službeni put u vojsku koja se nalazila na
krajnjem lijevom krilu. Odlasci u tu vojsku smatrali su se među radnicima štaba posebno
neugodnima - plašili su ih pomanjkanje vode, smještaja, loša opskrba, velika udaljenost
i grozne ceste. Zapovjedništvo nije imalo točnih podataka o rasporedu u vojsci koja se
zametnula u pijesku između kaspijske obale i kalmičke stepe, i uprava je poslala Darenskog
u to područje uz mnoštvo uputa.
Projahavši stotine kilometara po stepi, Darenski je osjetio kako ga je čežnja osnažila.
Ovdje nitko ne pomišlja na napad, položaj vojske čini se bezizlaznim jer su ih Nijemci natjerali
na kraj svijeta... Nisu li sanjali nedavnu napetost koja ni dan ni noć nije slabjela - slutnje o
blizini napada, kretanje pričuva, telegrami, šifrirana pisma, neprekidni rad frontovskog čvora
veze, huka automobilskih i tenkovskih kolona koje idu sa sjevera?
Slušajući mučne razgovore topničkih i pješačkih zapovjednika, skupljajući i
provjeravajući podatke o stanju materijalnih dijelova, provjeravajući topničke divizije i
baterije, gledajući tmurna lica crvenoarmejaca i zapovjednika, motreći kako se sporo i
lijeno kreću ljudi po stepskoj prašini, Darenski se postupno pokoravao monotonoj tuzi tih
mjesta. Evo, mislio je, stigla Rusija do stepa s devama, do čupavih pješčanih dina, i legla
nemoćna na lošu zemlju, i više ne može ustati, ni uzdignuti se.
Darenski je stigao u štab i uputio se visokoj upravi.
U prostranoj polumračnoj sobi proćelavi mladić sa sitim licem u bluzi bez činova kartao
je s dvjema ženama u vojnim odorama. Mladić i žene s poručničkim kvadratićima nisu
prekinuli igru kad je potpukovnik ušao, nego su, rastreseno ga pogledavši, nastavili burnu
prepirku:
“Što ne baciš aduta? A dečka nećeš?”
Darenski je pričekao dok ne završi dijeljenje pa upitao:
“Je li vam ovdje zapovjednik?”
Jedna od dviju mladih žena odgovori mu:
“Otišao je na desno krilo, vratit će se tek uvečer.” Razgleda Darenskog iskusnim
vojničkim pogledom i upita: “Vi ste vjerojatno iz štaba, druže potpukovniče?”
“Točno”, odgovori Darenski i, gotovo nevidljivo namignuvši, upita: “A, oprostite, mogu li
vidjeti člana Vojnoga vijeća?”
“Otišao je sa zapovjednikom, vratit će se uvečer”, odgovori druga žena i dobaci: “Jeste li
vi iz topničkog štaba?”
“Točno”, odgovori Darenski.
Prva žena, koja je rekla za zapovjednika, učinila se Darenskom vrlo zanimljivom, premda
je očito bila znatno starija nego ona što je odgovorila o članu Vojnoga vijeća. Ponekad se takve
žene čine vrlo lijepima, a ponekad pri slučajnom okretu glave odjednom postaju uvele,

214
nezanimljive i u godinama. I ova tu žena bila je te vrste, s lijepim ravnim nosom i plavim
prepredenim očima, koje potvrđuju da ta žena zna točnu cijenu i ljudima i sebi.
Njezino se lice činilo posve mladim, ne bi joj dao više od 25 godina, a tek što se namršti
ili zamisli, iskrsnu bore u kutovima usana i obješena koža na podbratku - i ne bi joj dao manje
od 45. Ali su noge u kromiranim čizmama po mjeri bile doista dobre.
Sve te okolnosti o kojima bi se moglo dugo pripovijedati odjedanput su bile jasne
iskusnom oku potpukovnika Darenskog.
Druga je bila mlada ali popunjena, velika tijela - sve njezino pojedinačno nije bilo tako
lijepo - ni rijetka kosa, ni široki obrazi, niti oči neodređene boje, ali je bila mlada i ženstvena,
i to toliko ženstvena da se činilo kako bi i slijepac da se nađe pokraj nje, morao osjetiti njezinu
ženstvenost.
I Darenski je to zapazio odmah, za sekundu.
I više od toga, u istoj sekundi na neki je način odvagnuo prednosti prve, koja je odgovorila
o zapovjedniku, i druge žene, koja je odgovorila o članu Vojnoga vijeća i učinio onaj izbor koji
uvijek učine muškarci gledajući žene, iako nema nikakvih praktičnih posljedica. Darenskoga
su mučile misli kako da nađe zapovjednika i hoće li dobiti potrebne podatke, gdje da ruča, a
gdje da nađe konak, je li dalek i težak put u diviziju na krajnjem desnom krilu - pa ipak je
uspio nekako samo po sebi i, uostalom, istodobno ne baš među ostalim, pomisliti: “Evo, ova!”
I tako se dogodilo da uopće nije odmah pošao do načelnika štaba vojske po potrebne
upute, nego je ostao kartati.
Za vrijeme igre (za partnericu je dobio plavooku ženu) pokazalo se mnoštvo stvari -
partnerica se zvala Ala Sergejevna, druga, ona mlađa, radila je u štapskoj ambulanti, a punački
mladić bez vojničkog čina zvao se Volodja, očito u rodu s nekim iz zapovjedništva, i radio je
kao kuhar u blagovaonici Vojnog vijeća.
Darenski je odmah osjetio snagu Ale Sergejevne - to je bilo očito po tome kako su joj se
obraćali ljudi koji uđu u sobu. Očito je zapovjednik vojske bio njezin zakoniti, a da uopće nije
u njega zaljubljena kao što se na početku učinilo Darenskom.
Nije mu bilo jasno zašto je Volodja toliko familijaran s njom. A onda se Darenski
odjednom dosjetio da je vjerojatno Volodja brat prve zapovjednikove žene. Naravno, i dalje
je ostalo nejasno je li živa prva žena i je li se zapovjednik od nje formalno rastao.
Mlada žena, Klavdija, očito nije bila u zakonskom braku sa članom Vojnoga vijeća. Kad bi
joj se obraćala Ala Sergejevna, izbijale bi note nadmenosti i poniznosti: “Nije da se mi ne
kartamo s tobom, i jednostavno se tikamo, jer to traže interesi rata, u kojemu sudjelujemo.”
Ali i kod Klavdije je bilo nekakve nadmoćnosti nad Alom Sergejevnom. Darenskom se
učinilo otprilike ovo: ako ja i nisam vjenčana, nego sam ratna prijateljica, svejedno sam vjerna
svojemu članu Vojnog vijeća, a ti, iako si zakonita, ponešto o tebi ipak znamo. Pokušaj samo,
reci tu riječcu “priležnica”...
Volodja nije krio kako mu se jako sviđa Klavdija. Njegov se odnos izražavao otprilike
ovako: moja je ljubav beznadna, ja, kuhar, ne bih se mogao natjecati sa članom Vojnoga
vijeća... Ali iako sam kuhar, ja te volim čistom ljubavi, i ti sama osjećaš: samo kad pogledam u
tvoje oči, a to zbog čega te voli član Vojnog vijeća mene se ne tiče.
Darenski je loše kartao, i Ala Sergejevna počela ga je uzimati u zaštitu. Ali Sergejevnoj
svidio se suhonjavi potpukovnik; govorio je “zahvaljujem se”, mumljao “oprostite, za ime

215
Boga” kad bi im se ruke dodirnule u dijeljenju karata, a tužno bi pogledao Volodju kad taj
otare nos prstima, a onda prste obriše rupčićem, i pristojno se smješkao tuđim dosjetkama, a
sam se odlično šalio.
Saslušavši jednu njegovu šalu, ona reče:
“Vrlo fino, nisam uopće shvatila. Oglupjela sam od stepskoga života.”
Rekla je to tiho, kao da mu daje da shvati, točnije osjeti da se njih dvoje mogu upustiti u
razgovor u kojemu bi jedino njih dvoje i moglo sudjelovati, razgovor od kojega se ledi u
grudima, onaj posebni, iznimno važni razgovor između muškarca i žene.
Darenski je nastavio griješiti, a ona ga je ispravljala, te se dotle među njima razvijala
jedna druga igra i u toj igri Darenski nije griješio jer ju je znao jako dobro... I premda među
sobom ništa nisu rekli osim onoga “Riješite se sitnoga pika”, “U glavu, u glavu, ne žalite
aduta...”, ona je već znala i ocijenila sve privlačno, sve ono što je bilo u njemu: i mekoću, i
snagu, i suzdržanost, i drskost, i plahost... Sve je to Ala Sergejevna osjetila, i zato što je uočila
u Darenskome te crte, i zato što ih je on znao njoj pokazati. I ona je znala njemu pokazati da
shvaća njegove poglede, osmijehe koje joj upućuje, kretnje ruku, slijeganje ramenima,
pokazati mu svoje grudi u svečanoj bluzi od gabardena, svoje noge i manikuru svojih nokata.
Osjetio je kako njezin glas pretjerano, neprirodno oteže i da je osmijeh pretjerano razvučen
za razliku od običnog osmijeha, da bi uspio ocijeniti i mili glas, i bjelinu njezinih zuba, i rupice
u obrazima.
Darenski je bio uzbuđen i potresen tim iznenadnim osjećajima. Nikako se nije mogao
naviknuti na taj osjećaj, činilo mu se kao da ga uvijek pogađa prvi put. Veliko iskustvo
njegovih odnosa sa ženama uopće nije obraćalo pažnju na tu naviku - iskustvo je bilo za sebe,
a sretna privlačnost pak sama za sebe. Upravo se po tome razlikuju istinski, a ne lažni
ženoljupci.
Nekako je ispalo da je te noći ostao na zapovjednome mjestu vojske.
Ujutro je otišao do načelnika štaba, šutljivog pukovnika koji ga nijednom riječju nije pitao
za Staljingrad, za novosti s fronte, za situaciju sjeverozapadno od Staljingrada. Nakon
razgovora Darenski je shvatio da štapski načelnik malo čime može udovoljiti njegovoj
inspektorskoj znatiželji, pa je zamolio da mu se potpiše službena objava da ode iz vojske. Sjeo
je u automobil sa čudnom prazninom i lakoćom u rukama i nogama, bez ijedne misli i
želje, spajajući u sebi najpotpuniju zasićenost i potpunu opustošenost... Činilo mu se da je sve
naokolo postalo sirovo i prazno: i nebo, i kovilje, i stepski humovi, koji su mu se do jučer tako
sviđali. Nije mu se dalo ni našaliti s vozačem. Misli o bližnjima, čak i misli o majci, koju je
Darenski volio i poštovao, bile su mučne i hladne... Razmišljanja o bici u pustinji, na rubu
ruske zemlje, nisu ga uzbuđivala, bila su uvela. Darenski je svaki čas pijuckao, njihao glavom i
nekako udivljeno mrmljao “Kakva žena...”
U tim su mu se trenucima po glavi motale misli da takvi zanosi ne vode dobru, sjećao se
riječi, koje je nekoć pročitao ili kod Kuprina ili u nekom prevedenom romanu, da je ljubav
nalik na ugljen, dok je vruća, pali, a kad je hladna - prlja... Htjelo mu se čak i plakati, zapravo
ne plakati, nego tako, cmoljiti, požaliti se nekome kako uopće nije svojom voljom ovamo
došao, a sudbina ga je, jadnog potpukovnika, gurnula u takvu ljubav... Zatim je zaspao, a kada
se probudio, odmah je pomislio: “Ako me ne ubiju, obvezno ću na povratku svratiti do
Aločke.”

216
 70.

Major Eršov, vrativši se s posla, zastade pokraj prične kod Mostovskoja i reče:
“Amerikanac slušao radio - naš protunapad kod Staljingrada kvari Nijemcu račune.”
Namršti se i doda:
“I nekakvo izvješće iz Moskve - o likvidaciji Kominterne, valjda.”
“Što vam je, šenuli ste?” upita Mostovskoj gledajući u Eršovljeve pametne oči nalik na
hladnu i mutnu jesensku vodu.
“Možda je Amerikanac pobrkao”, reče Eršov i poče noktima češati prsa. “A možda se,
naprotiv, Kominterna širi.”
Mostovskoj je u svojemu životu znao puno ljudi koji su se postavljali kao membrana,
tumači ideala, strasti i misli cijeloga društva. Pored tih ljudi, činilo se, nikada ne prolazi
nijedan ozbiljan događaj u Rusiji. Takav tumač misli i ideala logorskoga društva bio je Eršov.
Ali glasina o likvidaciji Kominterne uopće nije bila zanimljiva logorskome gospodaru misli.
Brigadni komesar Osipov, koji je upravljao političkim odgojem velike vojne postrojbe,
također je bio ravnodušan prema toj vijesti.
Osipov je rekao:
“General Gudz mi je priopćio: evo, preko vašeg internacionalnog odgoja, druže komesare,
počeo je kvar, valjalo je u patriotskom duhu odgajati narod, u ruskom duhu.”
“A kako valja - za Boga, cara i domovinu?” podsmjehnu se Mostovskoj.
“Sve je to glupost”, živčano zijevajući reče Osipov. “Nije tu riječ o ortodoksiji, stvar je u
tome da će nas Nijemci žive odrati, druže Mostovskoj, dragi oče.”
Španjolski vojnik, kojega su Rusi zvali Andrjuška, i koji je spavao na pričnama trećega
kata, ispisao je “Staljingrad” na drvenoj pločici i noću gledao taj zapis, a ujutro prevrtao
pločicu da kapo koji pretražuje baraku ne ugleda čuvenu riječ.
Major Kirilov rekao je Mostovskoju:
“Kada me nisu tjerali na posao, danima sam se valjao na pričnama, a sada sam oprao
košulju i žvačem borove trijeske protiv skorbuta.”
A kazneni esesovci, koje su prozvali “veselim momcima” (zato što su na posao uvijek išli
pjevajući), još su oštrije pritisnuli Ruse.
Nevidljive veze spajale su žitelje logorskih baraka s gradom na Volgi. A Kominterna se
tako nikoga nije ticala.
Tada je Mostovskoju prvi put prišao emigrant Černecov.
Pokrivajući dlanom praznu očnu duplju, spomenuo je radioemisiju koju je slušao
Amerikanac.
Tako je velika bila potreba za tim razgovorom da se Mostovskoj obradovao.
“Takvi izvori nisu baš vjerodostojni”, reče Mostovskoj, “glupost, glupost.”

217
 Černecov uzdignu obrve, što je vrlo ružno izgledalo - zbunjena i neurastenična bila je
obrva iznad praznoga oka.
“A zašto?” upita jednooki menjševik. “Što je tu nevjerojatno? Gospoda boljševici su
stvorili Treću Internacionalu, i gospoda boljševici su stvorili teoriju takozvanoga socijalizma
u jednoj zemlji. Taj spoj je potpuna besmislica. Vrući led... Georgij Valentinovič u jednom je
od svojih posljednjih članaka napisao: ‘Socijalizam može postojati kao svjetski sistem,
međunarodni, ili uopće ne postojati.’”
“Takozvani socijalizam?” upita Mihail Sidorovič.
“Da, da, takozvani. Sovjetski socijalizam.”
Černecov se osmjehnu i vidje da se i Mostovskoj osmjehnu. Oni se osmjehnuše jedan
drugome zato što su prepoznali svoju prošlost u zlobnim riječima, u podsmješljivim i
omrznutim intonacijama.
Kao da je poderala pokrov desetljeća, bijesnu oštrica njihova mladenačkog
neprijateljstva, i taj susret u hitlerovskom konclogoru nije ih podsjetio samo na višegodišnju
mržnju nego i na mladost.
Taj logoraš, neprijateljski i tuđ, volio je i znao ono što je znao i volio i Mostovskoj u
mladosti. On, a ne Osipov, i ne Eršov, sjećao se pripovijesti o vremenima Prvoga kongresa,
imena ljudi koji su im obojici još uvijek značili. Obojicu je brinuo Marxov odnos prema
Bakunjinu i ono što je Lenjin govorio, a i Plehanov, o mekanim i tvrdim iskrovcima. Kako se
srdačno ponio slijepi stari Engels prema mladim ruskim socijaldemokratima koji su ga
posjetili, i kakva je u Zürichu rana bila Ljubočka Akseljrod?!
Osjećajući očito ono što je osjećao Mostovskoj, jednooki menjševik podsmješljivo dobaci:
“Pisci su dirljivo opisivali susret prijatelja iz mladosti, a što je sa susretom neprijatelja iz
mladosti, i to ovakvih sijedih izmučenih starih pasa kao što smo vi i ja?”
Mostovskoj ugleda suzu na Černecovljevu obrazu. Oba su shvaćala: logorska smrt ubrzo
će poravnati i zasuti pijeskom sve što je bilo u dugom životu - i ispravnost, i pogreške, i
neprijateljstvo.
“Ta”, reče Mostovskoj, “onaj koji se bori s tobom cijeli svoj život, postaje i nehotice
sudionikom tvojega života.”
“Čudno”, reče Černecov, “sresti se ovako u ovoj vučjoj jami.”
I neočekivano doda:
“Kakve divne riječi: pšenica, žito, sitna kiša...”
“Oh, kako je strašan taj logor”, reče kroza smijeh Mostovskoj, “u usporedbi s njim sve se
čini dobrim, čak i susret s menjševikom.”
Černecov tužno kimnu.
“Da, doista, nije vam lako.”
“Hitlerizam”, progovori Mostovskoj, “hitlerizam! Ja nisam zamišljao takav pakao!”
“Čemu se čudite”, reče Černecov, “vas se ne može zadiviti terorom.”
I kao da je vjetar otpuhao sve tužno i dobro što je izniklo među njima. Posvađaše se s
nepoštednom zlobom.

218
 Černecovljeva kleveta bila je užasna zato što je nije hranila samo laž. Oštrinu koja prati
sovjetsku izgradnju i pojedine propuste Černecov je uzdizao do opće zakonitosti. Pa je tako i
rekao Mostovskoju:
“Vas, naravno, zadovoljava misao da je 1937. godine bilo prijeloma, a u kolektivizaciji i
vrtoglavice od uspjeha i da je vaš dragi i veliki vođa donekle oštar i vlastoljubiv. A bit je
upravo obrnuta: čudovišna neljudskost Staljinova i jest ga učinila nastavljačem Lenjina. Kao
što kod vas vole pisati, Staljin - to je Lenjin danas. Vama se sve čini da su seoska bijeda i
radnička obespravljenost nekakve privremene pojave, teškoće rasta. Pšenica koju ste vi,
pravi kulaci i monopolisti, kupovali od seljaka za petak po kilogramu, prodaje se istome
seljaku po rubalj za kilogram, a to je cijeli temelj vaše izgradnje.”
“Eto i vi, menjševik i emigrant, govorite da je Staljin - današnji Lenjin”, reče Mostovskoj.
“Mi smo nasljednici svih naraštaja ruskih revolucionara od Pugačova i Razina. Nisu
menjševici otpadnici koji su pobjegli u inozemstvo, nego je Staljin nasljednik
Razina, Dobroljubova i Gercena.”
“Da-da, nasljednici, baštinici”, reče Černecov. “Znate što su za Rusiju značili slobodni
izbori za Osnivačku skupštinu! U zemlji tisućljetnog ropstva! U tisuću godina Rusija je bila
slobodna malo više od pola godine. Vaš Lenjin nije baštinio, nego pogubio rusku slobodu.
Kada mislim na procese 1937. godine, pomišljam na posve drugu baštinu; sjećate se
pukovnika Sudejkina, načelnika Trećeg odjela, koji je skupa s Degajevom htio inscenirati
urote da uplaši cara i na taj način osvoji vlast. A vi Staljina držite za Gercenovog nasljednika?”
“Jeste li vi stvarno budala?” upita Mostovskoj. “Vi to ozbiljno o Sudejkinu? A
veličanstvena socijalna revolucija, eksproprijacija eksproprijatora, tvornice, pogoni oduzeti
kapitalistima, a zemlja oduzeta zemljoposjednicima, jeste progledali? Čija je to baština -
Sudejkinova možda? A opća pismenost, a teška industrija? A uzdizanje četvrtog staleža,
radnika i seljaka, u sve sfere ljudske djelatnosti? Tata, što je to - Sudejkinova baština! Žao mi
vas je.” “Znam, znam”, reče Černecov, “ne sporim činjenice. Njih valja objašnjavati. Vaši
maršali, i pisci, i doktori znanosti, i umjetnici, i narodni komesari nisu sluge proletarijata. Oni
su sluge države. A one koji rade na polju i u pogonima, ni vi se nećete, mislim, usuditi zvati
gazdama. Kakvi su oni gazde! “
Odjednom se nakloni Mostovskoju i reče:
“Uostalom, ja među vama jedino i poštujem Staljina. On je vaš graditelj, a vi ste njegovi
ispljuvci. Staljin pak znade: željezni teror, logori, srednjovjekovni procesi vješticama - eto na
čemu se gradi socijalizam u jednoj posebno uzetoj zemlji.”
Mihail Sidorovič reče Černecovu:
“Dragi, svu tu gnusobu smo već čuli. Ali vi o njoj, moram vam to otvoreno reći, govorite
nekako posebno podlo. Tako blatiti, gaditi, može samo čovjek koji je od djetinjstva živio u
vašoj kući, a onda bio istjeran iz nje. Znate tko je onda taj istjerani čovjek?... Lakej!”
Uporno promatrajući Černecova, nastavi:
“Ne krijem, prvo sam se htio sjetiti onoga što nas je vezivalo u 1898. godini, a ne onoga
što nas je odvojilo u 1903.”
“Probrbljati o onom dobu kada lakeja još niste istjerali iz kuće?”
Ali Mihail Sidorovič posve se razljutio.

219
 “Da, da, upravo tako! Izbačeni lakej koji bježi! S končanim rukavicama! A mi ne skrivamo:
nemamo rukavice. Ruke u krvi, i u blatu! Pa što! Došli smo u radnički pokret bez
plehanovskih rukavica. Što su vama dale lakejske rukavice? Judine škude za napise u vašem
Socijalističkom vjesniku? Ovdje u logoru Englezi, Francuzi, Poljaci, Norvežani i Nizozemci
vjeruju u nas. Spas svijeta u našim je rukama! U snazi Crvene armije! To je armija slobode!” “Je
li”, prekinu ga Černecov, “uvijek bilo tako? A osvajanje Poljske u dogovoru s Hitlerom 1939.
godine? A vašim tenkovima zgažene Latvija, Estonija i Litva? A upad u Finsku? Vaša vojska
i Staljin otimali su malim narodima ono što im je dala Revolucija. A pokoravanje seljačkih
ustanaka u Srednjoj Aziji? A pokoravanje Kronštata? Zar je sve to bilo zbog slobode i
demokracije? Ma nemojte?”
Mostovskoj prinese ruke Černecovljevu licu i reče:
“Evo ih, bez lakejskih rukavica!”
Černecov mu kimnu:
“Sjećate li se žandarskog pukovnika Streljnikova? Također je radio bez rukavica; pisao
lažna priznanja umjesto revolucionara koje je pretukao do smrti. Što vam je trebala 1937.
godina? Spremali ste se boriti s Hitlerom, jesu li vas tome Streljnikov ili Marx učili?”
“Vaše pogane riječi mene ne čude”, reče Mostovskoj, “vi ništa drugo i ne možete reči.
Znate što mene doista čudi! Zašto vas hitlerovci drže u logoru, zašto? Nas oni mrze do ludila;
tu je sve jasno. Ali zašto vas i slične Hitler uopće drži u logoru?”
Černecov se osmjehnu, a lice mu je postalo onakvo kakvo je bilo na početku razgovora.
“Da, eto, vidite, drže nas”, reče. “Ne puštaju. A vi se zauzmite za me, pa će me možda i
pustiti.”
Ali Mostovskoj se nije htio šaliti.
“Vi sa svojom mržnjom prema nama ne biste trebali sjediti u hitlerovskom logoru, i ne
samo vi nego ni onaj subjekt.” Pokaza na Ikonikova-Morža, koji im je prilazio.
Njegovo lice i ruke bili su zamazani glinom.
On gurnu Mostovskoju nekoliko prljavih ispisanih listića papira i reče:
“Pročitajte, možda ću već sutra poginuti.”
Mostovskoj, krijući listiće pod jastuk, razdraženo upita: “Pročitat ću, a zašto se spremate
napustiti ovaj svijet?” “Znate što sam čuo? Iskopi koje su iskopali nisu predviđeni za plinaru.
Danas su već počeli betonirati temelje.”
“O tome se pričalo”, reče Černecov,“još kada su probijali široku trasu.”
On se osvrnu i Mostovskoj se upita što Černecova zanima - vide li oni koji su došli s posla
kako on jednostavno razgovara sa starim boljševikom. On se vjerojatno time ponosi pred
Talijanima, Norvežanima, Španjolcima i Englezima. Ali više od svega vjerojatno se time
ponosi pred ruskim zarobljenicima.
“A mi smo nastavili raditi?” upita Ikonikov-Morž. “Sudjelovati u pripremi užasa?”
Černecov slegnu ramenima:
“Što vi mislite - da smo u Engleskoj? Osam tisuća će odbiti posao, i sve ih pobiju za jedan
sat.”
“Ne, ne mogu”, rekao je Ikonikov-Morž. “Ne idem i ne idem.” “Ako odbijete posao,
dokrajčit će vas za dvije minute”, reče Mostovskoj.
220
 “Da”, reče Černecov, “možete vjerovati tim riječima, drug zna što znači pozivati na štrajk
u zemlji bez demokracije.”
Uzrujala ga je svađa s Mostovskojem. Ovdje u Hitlerovu logoru u njegovim su ušima lažno
i besmisleno zazvučale riječi, one koje je toliko puta izgovarao u svojemu pariškom stanu.
Slušajući razgovore logoraša, često je lovio riječ “Staljingrad”, s kojom se, htio-ne htio,
vezala sudbina svijeta.
Mladi Englez pokazao mu je znak pobjede i rekao:
“Molim se za vas - Staljingrad je zaustavio lavinu.” Černecov je osjetio sretno uzbuđenje
čuvši te riječi.
On reče Mostovskoju:
“Znate, Heine je govorio da samo budala pokazuje svoju slabost neprijatelju. No dobro,
ja sam budala, vi ste posve u pravu, jasno mi je veliko značenje borbe koju vodi vaša armija.
Gorko je ruskom socijalistu shvaćati to i shvaćajući radovati se i ponositi, i patiti, i mrziti vas.”
On pogleda Mostovskoja, kojemu se učinilo da je i drugo, zdravo Černecovljevo oko oblila
krv.
“Ali zar niste i ovdje iskusili na vlastitoj koži da čovjek ne može živjeti bez demokracije i
slobode? Tamo, doma, zaboravili ste na to!” upita Černecov.
Mostovskoj se namršti.
“Slušajte, dosta histerije.”
On se osvrnu, a Černecov pomisli da je Mostovskoj zabrinut hoće li ga oni koje se vraćaju
s posla vidjeti dok s njim jednostavno razgovara emigrant menjševik. Vjerojatno se toga
sramio pred strancima. Ali se toga još više sramio pred ruskim zarobljenicima.
Krvava slijepa rana uporno je gledala Mostovskoja.
Ikonikov je zatresao izuvenu nogu svećenika koji je sjedio na drugome katu i na lošem
francuskom, njemačkom i talijanskom stao pitati: “Que dois-je faire, mio padre? Nous
travaillons dans una Vernichtungslager23.”
Gardijeve antracitne oči šetale su po tri ljudska lica.
“Tout le monde travaille la-bas. Et moi je travaille la-bas. Nous sommes des esclaves24”,
sporo je rekao. “Dieu nous pardonnera25.” “C’est son metier26”, doda Mostovskoj. “Mais ce
n’est pas votre metier27”, prijekorno reče Gardi.
Ikonikov-Morž brzo dometnu:
“Evo, gle,Mihaile Sidoroviču, s vašega stajališta također je tako, a ja ne želim oprost
grijeha. Nemojte reći - krivi su oni koji te tjeraju, ti si rob, nisi kriv zato što nisi slobodan. Ja
sam slobodan! Ja gradim Vernichtungslager, ja odgovaram pred ljudima koje će gušiti plinom.
Ja mogu reći ‘ne’! Kakva snaga može meni zabraniti da se ne bojim uništenja ako u sebi nađem
snage. Ja ću reći ‘ne’! Je dirai non, mio padre, je dirai non!”

23
Franc. “Što ja trebam, padre? Mi radimo u Vernichtungslageru.” (op. prev.)
24
Franc “Svi ondje rade. I ja radim ondje. Mi smo robovi.” (op. prev.)
25
Franc. “Bog će nam oprostiti.” (op. prev.)
26
Franc. “To je njegova profesija.” (op. prev.)
27
Franc. “Ali to nije vaša profesija.” (op. prev.)

221
 Gardijeva ruka dotaknu Ikonikovljevu sijedu glavu.
“Donnez-moi votre main28”, reče on.
“Gle, sad će pastir poučiti ovcu koja je zalutala u gordost”, reče Černecov, i Mostovskoj s
nevoljnim suosjećanjem kimnu na njegove riječi.
Ali Gardi nije poučavao Ikonikova, nego je prinio njegovu ruku usnama i poljubio je.

28
Franc. “Dajte mi ruku.” (op. prev.)

222
 71.

Sutradan je Černecov razgovarao s jednim od svojih malobrojnih sovjetskih znanaca

crvenoarmejcem Pavljukovom, koji je radio kao zahodski sanitarac.
Pavljukov se stao žaliti Černecovu da će ga uskoro istjerati iz zahoda i poslati na kopanje
iskopa.
“To sve partijci grade”, rekao je, “ne podnose da se ja ubacim na dobro mjesto; dadu kome
treba. Oni su i u ostavu za metle, i u kuhinju, i u praonicu, svugdje namještali svoje. Vi se,
tatice, sjećate kako je bilo u mirno doba? U rajonskom komitetu svoji. U mjesnom komitetu
svoji. Zar nije tako? A ovdje oni isto namještaju stvari, svoju kuhinju, svojima daju porcije.
Starog boljševika drže kao u sanatoriju, a vi baš propadate kao pas, nitko ne bi pogledao na
vašu stranu. A je li to pravedno? I vi ste cijeli svoj vijek prokockali na sovjetsku vlast.”
Černecov mu je zbunjeno rekao da dvadeset godina nije ni živio u Rusiji. Već je zapazio
da riječi “emigrant” i “inozemstvo” odmah tjeraju od njega sovjetske ljude.
Ali Pavljukov se nije naljutio zbog Černecovljevih riječi.
Sjedoše na hrpu dasaka, i Pavljukov, široka nosa i čela, pravi narodni sin, kao što je
pomislio Černecov gledajući prema stražaru koji je hodao u betoniranoj kuli, reče:
“Nemam kuda, samo u dobrovoljnu skupinu. Ili u mrcine i pokriti se.”
“Da spasiš život, znači?” upita Černecov.
“Ja uopće nisam kulak”, reče Pavljukov, “nisam se kalio na sječi drva, ali sam na
komuniste svejedno uvrijeđen. Nema slobodnoga kretanja. Ovo ne sij, ovu ne ženi, taj posao
nije tvoj. Čovjek postane kao guzica. Ja sam od malih nogu htio otvoriti svoj dućan, da svatko u
njemu kupuje. Uz dućan da bude zalogajnica, kupiš što ti treba i izvoli: hoćeš - popij čašicu,
hoćeš - žesticu ili hoćeš - pivce. Znate kako bih ja posluživao - jeftino! U restoranu bih nudio
i seljačku hranu - izvolite pečeni krumpir, loj sa češnjakom! Kiseli kupus! Ja bih, znate, tako
nudio ljudima evo što - mozak iz kostiju! Kuhaju u kodu, izvolite, popij decilitar - i evo ti kost,
crni kruh, no, jasno, i sol. A posvuda kožne fotelje da se uši ne nakupe. Sjediš, odmaraš se, a
tebe služe. Ali da ja to iznesem, odmah bi me poslali u Sibir. A evo što mislim, u čemu je to
posebna šteta za narod? Pa ja bih stavio cijene dvaput niže nego država.”
Pavljukov se otrese na slušatelja:
“U našoj se baraci četrdeset momaka zapisalo za dobrovoljnu grupu.”
“A s kojim razlogom?”
“Za juhu, za bluzu, da ne rade dok im ne pukne lubanja.”
“A zašto još?”
“A poneko iz idealizma.”
“Kakvog?”
“Pa raznog. Neki za pobijene u logorima. Drugima dojadila seoska bijeda. Ne podnose
komunizam.”
Černecov reče:

223
 “Stvarno podlo!”
Sovjetski čovjek zainteresirano je pogledao emigranta i ovaj je zapazio to podsmješljivo-
zbunjeno zanimanje.
“Nečasno, neplemenito, ružno”, reče Černecov. “Nije vrijeme da se svodi račune, ne svode
se tako. Nije dobro pred samim sobom, pred svojom zemljom.”
Ustade s dasaka i počeša stražnjicu.
“Mene ne možeš optužiti za ljubav prema boljševicima, doduše nije vrijeme da se svodi
račune. A Vlasovu nemojte ići.” Odjedanput zape i doda: “Čujte, druže, nemojte ići.” Zato što
je izgovorio, kao davno u mladosti, riječ “drug”, više nije mogao skriti uzbuđenje pa ne
skrivajući ga promrmlja: “Bože moj, Bože moj, jesam li mogao...”
Vlak je krenuo s perona. Zrak je bio maglovit od prašine, mirisa jorgovana i proljetnoga
gradskog smetlišta, od željezničkog dima, od čađe koja je dolazila iz kuhinje kolodvorskog
restorana.
Fenjer se njihao, udaljavao, a onda se počeo doimati nepokretnim između drugih zelenih
i crvenih vatara.
Student je stajao na peronu pa pošao kroz pobočna vratašca. Žena ga je opraštajući se
zagrlila oko vrata i ljubila u čelo i kosu, uzbuđena kao i on iznenadnom snagom osjećaja... On
je išao s perona i sreća je rasla u njemu, vrtjelo mu se u glavi, činilo mu se da je to početak -
klica onoga što će ispuniti cijeli njegov život...
Sjećao se te večeri kad je napuštao Rusiju, putom prema Slavutu. Sjećao je se u pariškoj
bolnici gdje je ležao nakon operacije vađenja oka koje je oboljelo od glaukoma, sjećao se
ulazeći u polumračni hladni pothodnik banke u kojoj je služio.
O tome je pisao pjesnik Hodasevič, koji je kao i on pobjegao iz Rusije u Pariz:
Stranac ide, oslanjajući se na štap - Zbog nečeg sam se sjetio tebe,
Ide kočija na crvenim kotačima - Zbog nečeg sam se sjetio tebe.
Uvečer su lampu upalili u hodniku - Zbog nečeg sam se sjetio tebe.
Što god da se dogodi: na kopnu, na moru Ili na nebu - sjetim se tebe...
Htio je ponovo prići Mostovskoju i upitati: “A jeste li poznavali jednu Natašu Zadonsku?
Je li živa i zar ste sva ta desetljeća hodali po istoj zemlji kao i ona?”

224
 72.

Za večernje prozivke Stubenelter, hamburški sitni provalnik Keise, koji je nosio žute
hlače i karirani smeđi kaput s izvrnutim džepovima, bio je dobro raspoložen. Izvrćući ruske
riječi, tiho je pjevao: “Da je sutra rat, da pođem u pohod...”
Njegovo naborano lice boje šafrana sa sivim plastičnim očima izražavalo je te večeri
dobrodušnost. Debela bijela ruka bez ijedne dlačice, s prstima koji mogu ugušiti konja, lupala
je zatvorenike po ramenima i leđima. Za njega je ubiti bilo jednako jednostavno kao za šalu
podmetnuti nogu. Nakratko bi se uzbudio nakon ubojstva, kao mačić kad se poigra hruštem.
Najčešće je ubijao po zapovijedi Sturmführera Drottenhara, koji je vodio sanitarni odjel
u bloku istočnog rajona.
Najteže je u tom poslu bilo odvući tijela ubijenih na kremaciju, ali se Keise nije time bavio,
i nitko mu se ne bi usudio ponuditi takav posao. Drottenhar je bio iskusan i nije dopuštao da
ljudi oslabe toliko da ih se mora na nosilima vući do gubilišta.
Keise nije požurivao žrtve na operaciju, nije im zlobno dobacivao, i nikada nikoga nije
gurnuo ni udario. Više od četiristo puta Keise se penjao po dvjema betoniranim stepenicama
specijalne sobe i uvijek se živo zanimao za čovjeka nad kojim izvodi operaciju: za pogled
užasa i netrpeljivosti, pokornosti, muke, plahosti i strasnog zanimanja kojim je osuđenik
dočekivao svoga krvnika.
Keise nije mogao shvatiti zašto mu se toliko sviđa upravo običnost kojom je izvodio svoj
posao. Specijalna komora izgledala je oskudno: tabure, sivi kameni pod, odvodni slivnik, pipa,
crijevo, sobica s bilježnicom.
Operaciju su uhodali do potpune običnosti, i o njoj su govorili u poslušali. Ako bi se
operacija izvodila pištoljem, Keise je to zvao “pogoditi glavu zrnom kave”, a ako bi se izvodila
ulijevanjem fenola, Keise je to zvao “mala porcija eliksira”.
Neobično se i jednostavno, činilo se Keiseu, otkriva tajna ljudskog života u kavenom zrnu
i eliksiru.
Njegove sive oči, kao od plastike, izgledale su kao da ne pripadaju živom biću. To je bila
otvrdnula žutosmeđa smola... I kada bi se u njegovim betonskim očima pojavio veseo izraz,
ljudima je bilo strašno, kao što je vjerojatno strašno ribici koja lagano dopliva do panja napola
zasutog pijeskom i odjednom otkrije da tamna skliska masa ima oči, zube i pipke.
Ovdje u logoru Keise je osjetio nadmoć nad umjetnicima, revolucionarima,
znanstvenicima, generalima, vjerskim propovjednicima koji žive u barakama. To više nije bila
stvar kavenog zrna i porcije eliksira. To je bio osjećaj prirodne nadmoći, koji je donosio puno
radosti.
On se nije radovao svojoj krupnoj tjelesnoj snazi, ni svojoj vještini da lomi, ruši s nogu,
trga čelik blagajne. Divio se svojom dušom i umom, bio je zagonetan i složen. Njegov bijes i
raspoloženje nisu samo tako dolazili, kako se činilo, bez logike. Kada su u proljeće iz
transporta ruski zarobljenici koje je odabrao Gestapo dotjerani u posebnu baraku, Keise ih je
zamolio da mu otpjevaju omiljene pjesme.

225
 Četiri Rusa s grobljanskim izgledom i nabuhlim rukama zapjevaše:

Gdje si ti, moja Suliko 29?

Keise ih je pogrbljen slušao gledajući čovjeka širokih obraza koji stoji na kraju. Iz
poštovanja prema artistima nije prekidao pjevanje, ali kada su pjevači ušutjeli, obrati se
onome koji nije pjevao u zboru neka sada pjeva solo. Gledajući prljavi ovratnik bluze tog
čovjeka s tragovima željezničkih pragova, Keise upita:
“Verstehen Sie, Herr Major - jesi li shvatio, stoko?”
Čovjek kimnu - shvatio je.
Keise ga dohvati za vrat i lagano pretrese kao što se stresa neispravna budilica, a
zarobljenik iz transporta lupi Keisea šakom po obrazu i opsova.
Činilo se da je Rusu odzvonilo. Ali Gauleiter specijalne barake nije ubio majora Eršova,
nego ga odnese do prična u kutu kod prozora. Bile su prazne, predviđene za čovjeka koji je
drag Keiseu. Istog dana Keise je donio Eršovu tvrdo kuhano guščje jaje i dao mu ga smijući
se: “Ihre Stimme wird schon!”
Otada se Keise dobro ponašao prema Eršovu. I u baraci su Eršova gledali s poštovanjem,
njegova nesalomljiva oštrina bila je jedno s njegovim mekanim značajem. Na Eršova se nakon
slučaja s Keiseom ljutio samo brigadni komesar Osipov, jedan od izvođača pjesme “Suliko”.
“Težak čovjek”, govorio je on.
Ubrzo po tom događaju Mostovskoj je prozvao Eršova gospodarom misli.
Osim Osipova prema Eršovu je bio zloban samo smrknuti i uvijek šutljivi zarobljenik
Kotikov, koji je znao sve o svima. Kotikov je bio nekako bezbojan - i glas bezbojan, i oči, i usne.
A bio je toliko bezbojan da se i ta bezbojnost isticala kao posebno jaka.
Te je večeri Keiseovo veselje na prozivci izazivalo kod ljudi pojačan osjećaj napetosti i
straha. Stanovnici baraka uvijek su čekali nešto loše, i strah, predosjećaj i muka živjeli su u
njima i danju i noću, čas jačajući, čas slabeći.
Pred kraj večernje provjere u posebnu je baraku ušlo osam logorskih policajaca kapoa u
bedačkim klaunovskim bluzama s jarkožutim povezom na rukavima. Po njihovim se licima
vidjelo da svoje zdjelice ne pune iz zajedničkoga logorskoga kotla.
Zapovjednik im je bio visoki plavokosi ljepotan koji je nosio kabanicu čelične boje sa
sportskim našivcima. Ispod kabanice su se vidjele svijetle lakirane čizme koje blistaju kao
dijamantnim bljeskom.
To je bio načelnik logorske policije Konig - esesovac koji je zbog kriminala izgubio čin i
bio zatvoren u logor.
“Mütze ab!” kriknu Keise.
Počeo je pretres. Kapoi su uobičajeno, kao tvornički radnici, razmicali stolove, otkrivali
izdubljene rupe, tresli prnje, brzim i pametnim prstima provjeravali šavove na odjeći,
zavirivali u zdjelice.

29
Vrlo popularna gruzijska pjesma (op. prev.)

226
 Ponekad su u šali, nabivši ponekoga koljenom u stražnjicu, govorili “Nazdravlje.”
Rijetko su se obraćali Konigu, dodajući mu pronađeni zapis, blok ili oštricu bezopasne
britve. Konig bi mahnuo rukavicom dajući znak zanima li ga nađeni predmet.
Za vrijeme pretresa zatvorenici su stajali postrojeni u vrstu.
Mostovskoj i Eršov stajali su jedan pored drugoga gledajući Koniga i Keisea. Figure dvaju
Nijemaca izgledale su kao skupa slivene.
Mostovskoju se vrtjelo u glavi, pa bi se zanjihao. Pokazavši prstom prema Keiseu, reče
Eršovu:
“Ah kakav tip!”
“Čisti arijac”, reče Eršov. Ne želeći da ga čuje Černecov, koji je stajao blizu, rekao je
Mostovskoju na uho: “Ali i naših momaka ima, Bože pomozi!”
Černecov, sudjelujući u razgovoru koji nije čuo, reče:
“Sveto je pravo svakoga naroda imati svoje junake, svece i podlace.”
Mostovskoj mu je odgovarao obraćajući se Eršovu:
“Naravno, i kod nas ima gadova, ali ima nešto u njemačkom ubojici neponovljivo, što
može biti samo kod Nijemaca.”
Završio je pretres. Pala je zapovijed za ostav. Zatvorenici su se počeli penjati na prične.
Mostovskoj leže i protegnu noge. Pomislio je kako nije provjerio je li mu sve ostalo cijelo
nakon pretresa - kašljući se pridigao da pretrese prnje.
Činilo mu se da nema lente, ili platna krpe. A onda je našao i lentu i krpe, ali mu je
uznemirenost ostala.
Uskoro mu priđe Eršov i tiho reče:
“Kapo Nedzeljski kaže da će naš blok rasuti, dio će ostaviti za obradu, a većinu u
zajednički logor.”
“Pa što”, reče Mostovskoj, “briga me.”
Eršov sjede na pričnu pa reče tiho i jasno:
“Mihaile Sidoroviču!”
Mostovskoj se nalakti i pogleda ga.
“Mihaile Sidoroviču, zamislio sam veliku stvar, pa ću vam je reći. Ako propadaš, onda s
muzikom!”
Govorio je šapatom, i Mostovskoj se slušajući ga stao uzbuđivati - dotaknuo ga je čudan
vjetar.
“Vrijeme je skupo”, govorio je Eršov. “Ako Nijemci osvoje taj vražji Staljingrad, ljudi će
opet popljesniviti. Vidi se po takvima kao što je Kirilov.”
Eršov je predlagao da se osnuje zarobljenički ratni savez. Izgovarao je programske točke
napamet kao da čita tekst.
.. .Uspostava discipline i jedinstva svih sovjetskih ljudi u logoru, izgon izdajnika iz naše
sredine, nanošenje štete neprijatelju, stvaranje komiteta borbe među poljskim, francuskim,
jugoslavenskim i češkim zatvorenicima...
Gledajući povrh prična u slabo svjetlo barake, reče:

227
 “Ima momaka iz vojne tvornice, oni mi vjeruju, prikupit ćemo oružje. Razmahat ćemo se.
Veza s desecima logora, teror protiv izdajnika. Konačni cilj, opći ustanak, jedinstvena
slobodna Europa...”
Mostovskoj je ponavljao:
“Jedinstvena slobodna Europa... Ah, Eršove, Eršove.”
“Ja ne treperim, ja se ne žurim. Naš razgovor je početak posla.”
“Stupam u stroj”, reče Mostovskoj i njišući glavom ponovi: “Slobodna Europa... Evo, i u
našem logoru postoji sekcija Komunističke Internacionale, a u njoj su dva čovjeka, jedan od
njih je vanpartijac.”
“Vi znate i njemački i engleski i francuski, uspostavlja se tisuću veza”, reče Eršov. “Kakva
tu Kominterna - logoraši svih zemalja, ujedinite se!”
Gledajući Eršova, Mihail Sidorovič izgovori davno zaboravljene riječi:
“Narodna volja!” Začudi se zašto se odjednom sjetio baš tih riječi.
A Eršov reče:
“Treba pregovarati s Osipovom i pukovnikom Zlatokrilecom. Osipov je velika snaga! Ali
mene ne voli, bolje da vi s njim razgovarate. A s pukovnikom ću ja danas razgovarati. Sastavit
ćemo četvorku.”

228
 73.

Mozak majora Eršova nepopustljivo je napeto radio i danju i noću.

Eršov je promišljao plan podzemlja, koji bi zahvatio logorsku Njemačku, zatim tehniku
veze podzemnih organizacija, pamtio nazive radnih i koncentracijskih logora te željezničkih
postaja. Razmišljao je o stvaranju šifre, mislio kako pomoću logorskih birokrata uključiti u
transportne popise organizatore koji bi se prebacivali iz logora u logor.
A u njegovoj je duši živio san! Rad tisuću pozivnih agitatora, junaka - štetočina koji
pripremaju osvajanje logora ustaničkom oružanom snagom! Pobunjeni logoraši moraju
ovladati zenitnim topništvom, koje brani logorske objekte, i pretvoriti ga u protu-tenkovsko
i protupješačko oružje.
Treba proizvesti topnike i pripremiti proračune za oružje koje osvoje napadačke
skupine.
Major Eršov poznavao je logorski život, vidio je snagu podmićivanja, straha, želju da se
napuni želudac, vidio kako mnogi ljudi mijenjaju čestite logorske bluze za vlasovske plave
kabanice s činovima.
Vidio je poniženost, pokornost, vjerolomstvo i poniznost; vidio je užas prije užasa, vidio
kako su se ljudi kamenih pred strašnim djelima Sicherheitendiensta.
Pa ipak u mislima dronjavog zarobljenog majora nije bilo fantazije. U mračno vrijeme
prodornoga njemačkoga kretanja na Istočnoj fronti on je sve drugove podržavao veselim i
drskim riječima, nagovarao klonule da se bore za svoje zdravlje. U njemu je živio neugasli i
uporni neuništivi prezir prema nasilju.
Ljudi su osjećali vesele vibracije koje je širio Eršov - jednostavna toplina koja svakome
treba dolaziti od ruske peći u kojoj gori brezovina.
Mora da je ta dobra toplina, a ne samo snaga uma i hrabrosti, omogućila majoru Eršovu
da postane čelnikom sovjetskih zarobljenih zapovjednika.
Eršovje davno shvatio da je Mihail Sidorovič prvi čovjek kojemu će otkriti svoje misli.
Ležao je na pričnama raširenih očiju, gledajući čupavi daščani strop, kao da gleda poklopac u
grobu, a srce je tuklo.
Ovdje, u logoru, za svoje 33 godine života još nikada nije tako osjećao vlastitu snagu.
Život prije rata nije bio lijep. Njegova oca, seljaka Voronješke gubernije, raskulačili su
1930. Eršovje tada služio vojsku.
Nije izgubio vezu s ocem. Nisu ga primili na akademiju, premda je prijamne ispite položio
s odličnim. Jedva je uspio završiti vojno učilište. Poslali su ga u rajonski vojni komitet. Njegov
otac, specijalni iseljenik, dotle je živio s obitelji na sjevernom Uralu. Eršov je uzeo dopust i
pošao k ocu. Od Sverdlovska je putovao dvjesto kilometara po uskoj cesti. S obje strane ceste
pružale su se šume i močvare, a kao otrovne gljive na visokim su nogama stajali stražarski
tornjevi. Dvaput su zaustavljali vlak - stražarska pratnja tražila je odbjegloga zatvorenika.
Noću je vlak stajao na križanju čekajući na suprotni vlak i Eršov nije spavao, slušao je lavež

229
pasa Narodnoga komiteta unutrašnjih poslova i zvižduke stražara - pored stanice se nalazio
veliki logor.
Eršov je stigao do krajnje točke uske pruge tek trećega dana, i premda su mu na
ovratniku bile poručničke oznake, a dokumenti i papiri bili propisno izdani, pri provjeri
dokumenata uvijek je očekivao da mu kažu “A, uzmi vreću” i odvedu ga u logor. Očito je čak i
zrak u tim mjestima bio nekako zatvorenički.
Zatim je putovao sedamnaest kilometara u kabini usputnoga kamiona po stazi koja ide
kroz močvaru. Stroj je pripadao sovhozu po imenu OGPU, gdje je radio njegov otac. U kabini
je bilo tijesno jer su na logorsko mjesto putovali specijalni iseljenici - radnici koji su se
prebacivali na sječu šume. Eršov ih je pokušao ispitati, ali oni su jedva odgovarali, očito se
bojeći njegove vojne odore.
Navečer je kamion stigao u seoce koje se stisnulo između šumice i močvare. Zapamtio je
zalazak, tako tih i krotak usred logorske sjeverne močvare. Kolibe su na večernjem svjetlu
izgledale posve crne, kao otopljene u smoli.
Ušao je u zemunicu, skupa s njim ušlo je večernje svjetlo, a ususret su mu se digli vlaga,
zagušljivost, miris bijedne hrane, bijedne odjeće i postelje, zadimljena toplina...
Iz te tame izniknu otac, mršavo lice i lijepe oči, koje su svojim neobičnim izrazom
pogodile Eršova.
Stare mršave i grube ruke zagrlile su sina i u tom drhtavom pokretu izmučenih staračkih
ruku koje su obgrlile vrat mladog zapovjednika bile su izražene takva plašljiva žalba i takva
bol, takva povjerljiva molba za zaštitu, da je Eršov na sve to mogao odgovoriti jedino plačem.
Zatim su stajali iznad triju grobova - majka je umrla prve zime, starija sestra Anjuta
druge, a Marusja treće.
Groblje se u logorskom kraju spojilo sa selom, i ista mahovina rasla je na zidovima koliba
i na rubovima zemunica, na grobljanskim humcima i na močvarnim sprudovima. Tako će i
ostati mati i sestre pod tim nebom - i zimi kad studen zamrzne vlagu, i ujesen kad se
grobljanska zemlja napuhne od tamnoga močvarnog mulja koji se podvuče.
Otac je stajao pored šutljivog sina, šutio je, a onda podignu oči, pogleda sina i raširi ruke:
“Oprostite mi, i mrtvi i živi, ali nisam mogao sačuvati one koje sam volio.” Noću je otac
pripovijedao. Govorio je mirno i tiho. O onome o čemu je razgovarao samo se mirno i može
govoriti - vapajem i suzama to nećeš izreći.
Na ladici pokrivenoj novinama ležala je ponuda koju je donio sin, i boca od pola litre.
Starac je govorio, a sin je sjedio pored njega i slušao.
Otac je pripovijedao o gladi, o smrti seoskih znanaca, o poludjelim staricama, o djeci čija
su tijela postala lakša od balalajki, lakša od pilića.
Pripovijedao je kako se gladni vapaj dizao nad selo danju i noću, pripovijedao o
zatvorenim kućama sa slijepim oknima.
Pripovijedao je sinu o pedesetodnevnom zimskom putu u vagonu sa šupljim krovom, o
umrlima koji su danima putovali u ešalonu skupa sa živima. Kako su iseljenici išli pješke, a
žene nosile djecu na rukama. Pješke je prošla taj put Eršovljeva bolesna majka, vukla se u
vrućici, pomućena razuma. Pripovijedao kako su ih usred zime doveli u šumu, gdje nema ni
zemunice ni salaša, i kako su ondje počeli novi život, palili vatru, slagali postelju od
jelovih grana, u zdjelicama topili snijeg, kako su sahranjivali umrle...

230
 “Sve Staljinova volja.” U njegovim riječima nije bilo ni gnjeva ni uvrede - tako govore
jednostavni ljudi o moćnoj sudbini koja se ne koleba.
Eršov se vratio s dopusta i napisao dopis Kalininu, molio ga za visoku nezamislivu milost
- oprostiti nevinome, molio da dopuste starcu da dođe k sinu. Ali njegovo pismo nije ni stiglo
do Moskve, a Eršova su već pozvali u upravu, stigla je dojava o njegovu putu na Ural.
Eršova su izbacili iz vojske. Došao je na gradilište, odlučio zaraditi novac i poći k ocu. Ali
uskoro je stiglo pisamce s Urala - izvješće o očevoj smrti.
Drugoga dana rata pričuvni poručnik Eršov bio je pozvan.
U bici kod Roslavlja zamijenio je ubijenog zapovjednika puka, prikupio bjegunce, udario
po protivniku, odbio riječni prebačaj i osigurao uzmak teškog oružja iz pričuve Glavnog
zapovjedništva.
Što je veća bila težina koja mu je padala na ramena, to su jača bila njegova ramena. Ni
sam nije znao svoju snagu. Činilo se da pokornost nije svojstvena njegovoj naravi. Što je
golemije bilo nasilje, to je zlobnija i tvrdoglavija bila želja da se potuče.
Ponekad se pitao zašto toliko mrzi vlasovce. Vlasovski pozivi pisali su isto ono što mu je
pripovijedao otac i on je znao da je to istina. Znao je, ali je znao i da je ta istina u ustima
Nijemaca i vlasovaca - laž.
Osjećao je, bilo mu je jasno da se borbom protiv Nijemaca bori za slobodni ruski život, da
će pobjeda nad Hitlerom postati i pobjedom nad logorima u kojima su poginuli njegova mati,
sestre i otac.
Eršov se osjećao gorko i dobro - ovdje gdje ne vrijede podaci iz upitnika on je pokazivao
snagu, za njim su išli. Ovdje nisu imala značenja ni visoka zvanja, ni ordeni, ni specijalne
postrojbe, ni prvi odjel, ni kadrovska uprava, ni komisije za dozvole, ni telefonski pozivi iz
rajonskoga komiteta, niti mišljenje zamjenika političkog odjela.
Mostovskoj mu je jedanput rekao:
“Jednom je davno Heinrich Heine rekao: ’Svi mi idemo goli ispod svoje odjeće’... Ali kad
jedan svuče odoru, pokazuje anemično i žalosno tijelo, druge pak uska odjeća unakazi -
maknu je, i vidi se kako izbija prava snaga!”
Ono o čemu je Eršov sanjao postalo je današnja stvar i on je o toj stvari mislio po novome
- koga uputiti, koga privući, promišljao je u glavi, vagao dobro, vagao loše, što zna o ljudima.
Tko bi ušao u podzemni štab? Po glavi mu se motalo pet imena. Sitne životne slabosti,
čudaštva - sve mu je izgledalo novo, ono beznačajno dobivalo je na težini.
U Gudza je generalski autoritet, ali on je bezvoljan, plašljiv, očito neobrazovan, dobar je
kada uza se ima pametnog zamjenika, ili štab, on čeka da mu zapovjednici ponude usluge,
nahrane ga i prihvaća njihove usluge kao dužnost, bez zahvalnosti. Čini se da svoga kuhara
spominje češće nego ženu i djecu. Puno govori o lovu - patke, guske, službu na Kavkazu pamti
po lovu na veprove i koze. Očito jako pije. Hvalisavac. Često govori o bitkama 1941.; svi
naokolo, nitko oko njega nije bio u pravu, ni susjed zdesna, ni susjed slijeva, general Gudz
uvijek je bio u pravu. Za neuspjehe nikada ne okrivljuje visoku vojnu upravu. U životnim je
poslovima iskusan, fin kao iskusni pisar. A zapravo, da je po Eršovu, on generalu Gudzu ne bi
dao ni da zapovijeda pukom, a kamoli korpusom.
Brigadni je komesar Osipov pametan. Čas odjednom podsmješljivo kaže kako su se
pripremali oprezno ratovati na tuđem teritoriju, bljesne sivim okom. A za sat vremena već

231
kameno žestoko opomene sumnjičavca, očita propovijed. A sutra će opet ušmrknuti i šaptavo
reći:
“Da, drugovi, mi letimo iznad sviju, dalje od sviju, brže od sviju - baš smo poletjeli.”
O vojnom porazu prvih mjeseci rata govorio je pametno, ali u njemu nema muke, govori
nekako šahovski nemilosrdno.
S ljudima razgovara slobodno, lako, ali s nekakvom zaigranom i nestvarnom drugarskom
jednostavnošću. Zapravo ga zanimaju razgovori s Kotikovom.
Zašto bi Kotikov bio zanimljiv brigadnom komesaru?
Osipov je imao golemo iskustvo. Znanje ljudi. To je iskustvo bilo vrlo potrebno, a bez
Osipova se nije moglo u podzemnom štabu, ali njegovo iskustvo ne samo da može pomoći
nego može i smetati.
Ponekad je Osipov pripovijedao smiješne pričice o poznatim oficirima, nazivao ih: Sema
Budjonij, Andrjuša Eremenko.
Jedanput je rekao Eršovu:
“Tuhačevski, Egorov, Bljuher krivi su koliko ti i ja.”
A Kirilovje pripovijedao Eršovu da je Osipov 1937. bio zamjenik načelnika Akademije -
bespoštedno je raskrinkavao desetke ljudi - proglašavao ih neprijateljima naroda.
On se jako boji bolesti - štipa se, plazi jezik i iskosivši oči gleda nije li pobijelio. A smrti se
očito nije bojao.
Pukovnik Zlatokrilec - tmuran, prav, jednostavan, zapovjednik vojnog puka. Drži da je
visoka uprava kriva za uzmak 1941. Njegovu ratnu zapovjedničku i vojničku snagu svi
osjećaju. Tjelesno je krepak. I glas mu je snažan, samo takvim glasom možeš zaustaviti
bjegunce, krenuti u napad. Rado psuje.
Ne voli objašnjavati, zapovijeda. Drug. Spreman iz zdjelice odliti vojniku. Ali je i vrlo grub.
Ljudi uvijek osjećaju njegovu volju. Na radu je starješina, kad povikne, svi ga slušaju.
Njega nećeš provesti ako sam ne dopusti. S njim se može skuhati kaša. Ali je i vrlo grub!
Kirilov - taj je pametan, ali je nekako brbljav. Uočava svakakve sitnice, a njegove umorne
poluzatvorene oči već su sve vidjele... Ravnodušan, ne voli ljude, ali im oprašta slabost i
podlost. Smrti se ne boji, a povremeno joj i teži.
O povlačenju je govorio pametnije od svih zapovjednika, on nepartijac jedanput je rekao:
“Ne vjerujem da komunisti mogu ljude učiniti boljima. Takvog slučaja u povijesti nije
bilo.”
Kao da je ravnodušan prema svemu, a noću je plakao na pričnama i na Eršovljevo pitanje
dugo je šutio, a onda rekao tiho: “Rusije mi žao.” Ali je nekako voštan, mekan. Jedanput je
rekao: “Oh, zaželio sam se glazbe.” A jučer je s nekakvim ćaknutim osmijehom rekao: “Eršove,
poslušajte, pročitat ću vam pjesmicu.” Eršovu se stihovi nisu svidjeli, ali ih je zapamtio, jer su
napadno ušli u glavu.

Moj druže, u smrtnoj agoniji

Ne zovi u pomoć ljude.
Daj da bolje zgrijem dlanove

232
 Nad tvojom krvi što se puši.
I ne plači od straha, kao malac,
Nisi ranjen, samo si ubijen.
Daj bolje da ti skinem obojke,
Ja moram još ratovati.
Nije li ih on sam napisao?

Ne, ne, nije za Kirilova štab. Kako da privlači ljude, jedva sam sebe vuče.
A Mostovskoj! On ima i naobrazbu, da zineš, i željeznu volju. Govorili su da se u istrazi
držao kao kamen. Ali začudo - nema ljudi na koje Eršov ne bi imao prigovora. Ovih je dana
prekorio Mostovskoja:
“Zašto vi, Mihaile Sidoroviču, s tom bandom vodite razgovore, eto s tim Ikonikovom-
Moržem bezveznim i s tim emigrantom, jednakim podlacem?”
Mostovskoj podsmješljivo reče:
“Vi mislite da ću seja pokolebati u svojim pogledima - postati evangelist ili čak
menjševik?”
“A vrag bi znao”, reče Eršov, “ne diraj govno da ne zasmrdi. Taj je Morž ležao u našim
logorima. A sada ga Nijemci vuku na ispitivanje. Sebe prodaje, i vas, i one koji vam teže...”
A zaključak je ispao ovako - za rad u podzemlju nema idealnih ljudi. Treba mjeriti snagu
i slabost svakoga od njih. To nije teško. Ali samo po ljudskoj osnovi možeš odlučiti odgovara
li on ili ne. A osnovu se ne može odmjeriti. Osnovu se može nagađati, osjećati. Zato je i počeo
od Mostovskoj a.

233
 74.

Teško dišući, general-major Gudz prišao je Mostovskoju. Cupkao je, hripao, pućio donju
usnu, sivi nabori kože njihali su se na njegovim obrazima i vratu. Sitni pokreti, geste, zvukovi
sačuvali su se od njegove nekadašnje moćne debljine, i nekako je čudno sve to izgledalo u
njegovoj sadašnjoj nemoći:
“Dragi oče”, reče on Mostovskoju, “meni dojenčetu iznositi primjedbe vama isto je kao i
majoru da uči general-pukovnika. Otvoreno govoreći, uzalud ste vi s tim Eršovom uspostavili
bratstvo naroda - on je do kraja nejasan čovjek. Bez vojnih znanja. Po pameti poručnik, a gura
se u zapovjedništvo, postavlja se za učitelja pukovnicima. Trebalo bi s njim opreznije.”
“Parate krpu, vaša uzvišenosti”, reče Mostovskoj.
“Naravno, krpu”, kašljući reče Gudz. “Naravno, kučinu. Izvijestili su me - u zajedničkoj
baraci jučer se dvanaest ljudi zapisalo u tu kurvinsku oslobodilačku rusku armiju. A
pogledajte koliko je od njih kulaka? Ja vam ne govorim samo svoje osobno mišljenje, nego
sam opunomoćen još od nekoga tko ima političko iskustvo.” “Nije li to Osipov, časkom?” upita
Mostovskoj.
“Pa makar i on, vi ste čovjek teorijski, vi i ne shvaćate sve što se ovdje događa.”
“Čudan ste razgovor poveli”, reče Mostovskoj. “Počinje mi se činiti da ovdje od ljudi ne
ostaje ništa, sama budnost. Tko bi to pogodio!”
Gudz je osluhnuo kako mu bronhi škripe i trepću u prsima, pa strašno tužno reče:
“Neću dočekati slobodu, ne, neću.”
Mostovskoj, gledajući za njim, odjednom uzmahnu i lupi se dlanom po koljenu, odjednom
je shvatio zašto je imao onakav nemirni i mučni osjećaj - u pretrazi su mu nestali papiri koje
mu je dao Ikonikov.
Što li je tamo, dovraga, napisao? Možda je Eršov u pravu. Jadni Ikonikov postao je
sudionikom provokacije - podmetnuo mu je, gurnuo te stranice. Što li je ondje napisao?
Došao je do njegove prične. Ali Ikonikova nije bilo, a susjedi nisu znali kamo se djeo. I od
svega toga - od nestanka papira, od praznih Ikonikovljevih prična - odjednom mu je bilo jasno
da se loše ponio upuštajući se u razgovor s lupnutim bogotražiteljem.
Sa Černecovom se svađao, ali, naravno, nije se trebalo ni svađati, nisu to neke rasprave.
Ali Ikonikov mu je dao te papire dok je bio Černecov - postoji dojavljivač, pa i svjedok.
Njegov je život bio potreban zbog posla, zbog borbe, a on bi ga mogao besmisleno
izgubiti.
“Stari luđak, petljao se s otpadnicima i provalio se onog dana kada se trebalo pozabaviti
revolucionarnim poslom”, mislio je i njegov je gorki nemir rastao.
U praonici se sudario s Osipovom. Brigadni je komesar pri mutnom svjetlu slaboga
napona prao obojke nad limenim žlijebom.
“Dobro je da sam vas sreo”, reče Mostovskoj. “Trebao bih porazgovarati s vama.”

234
 Osipov kimnu. Osvrnu se, obrisa mokre ruke o bokove. Sjeli su na cementirani podest
zida.
“Tako sam i mislio, naš vlak svugdje stiže”, reče Osipov kada je Mostovskoj započeo
razgovor o Eršovu.
Pogladi Mostovskojevu ruku svojim vlažnim dlanom.
“Druže Mostovskoju”, reče, “zadivljuje me vaša odlučnost. Vi ste boljševik iz Lenjinove
kohorte, gdje bi vam bio kraj? Vaš primjer ćemo svi slijediti.”
Zatim tiho nastavi:
“Druže Mostovskoju, naša je ratna organizacija već stvorena, odlučili smo da vam zasad
ne govorimo o tome, htjeli smo sačuvati vaš život, jer očito za Lenjinovog suborca nema
starosti. Reći ču vam otvoreno: Eršovu se ne možemo povjeriti. Kako se kaže, karakteristika
mu je vrlo loša: kulačić razljućen represijom. Ali mi smo realisti. Zasad bez njega ne možemo.
Prikupio je jeftinu popularnost. Valja računati na njega. Vi bolje od mene znate kako se Partija
znala na pojedinim etapama okoristiti takvim ljudima, ali morate znati naš pogled na njega:
koliko-toliko i do određenog vremena.”
“Druže Osipove, Eršov će ići do kraja, ja ne sumnjam u njega.”
Čulo se kako padaju kapi na cementni pod.
“Evo što, druže Mostovskoju”, sporo reče Osipov. “Nemamo tajni prema vama. Ovdje se
nalazi drug prebačen iz Moskve. Mogu ga imenovati - Kotikov. To je i njegovo stajalište o
Eršovu, ne samo moje. Njegove postavke su za sve nas komuniste zakon - zapovijed Partije,
Staljinova zapovijed u izvanrednim uvjetima. Ali mi smo s tim vašim Kresnikom, gospodarom
misli, radit ćemo, odlučili smo i bit će tako. Važno je samo jedno: biti realisti, dijalektičari. Ne
možemo mi vas učiti.”
Mostovskoj je šutio. Osipov ga je zagrlio i triput poljubio u usne. U očima su mu zablistale
suze.
“Ljubim vas kao rođenog oca”, reče. “A htio bih vas i prekrstiti kao što me u djetinjstvu
krstila mati.”
Mihail Sidorovič osjetio je kako nepodnošljivi, mučni osjećaj kompliciranosti života
nestaje. Ponovo mu se kao u mladosti svijet učinio jasnim i jednostavnim, dijelio se na svoje i
tuđe.
Noću su u specijalnu baraku stigli esesovci i odveli šest ljudi. Među njima je bio Mihail
Sidorovič Mostovskoj.

235
DRUGI DIO

236
 1.

Kada ljudi iz pozadine vide da se prema bojišnici kreću vojni konvoji, obuzima ih radosno
uzbuđenje; čini im se da su upravo ti topovi, ti svježe obojeni tenkovi predviđeni za ono
glavno, zavjetno, što će odmah približiti sretni ishod rata.
Onima koji izlaze iz pričuve i ukrcavaju se u konvoje u duši buja posebna napetost.
Mladim zapovjednicima vodova pričinjaju se Staljinove zapovijedi u zapečaćenim
omotnicama... Naravno, iskusniji ljudi ni na što takvo ne pomišljaju, piju provrelu
vodu, lupkaju osušenu ribu o stolac ili o potplat čizme, razmatraju majorov privatni život ili
perspektive robne razmjene na obližnjem raskršću. Iskusniji ljudi već su vidjeli kako se to
događa: postrojba se istovari na terenu blizu bojišnice, na gluhoj postaji poznatoj njemačkim
lovcima, i pri prvom bombardiranju novaci pomalo gube blagdansko raspoloženje... Ljudima,
putem podbuhlima od sna, ne daju spavati ni trenutka, marš traje danima, nema se
kada popiti i pojesti, u sljepoočnicama bubnja od neprekidne huke pregrijanih motora i ruku
nemoćnih da drže upravljač. A zapovjednik se već načitao šifara, naslušao krikova i psovki iz
radioprijamnika - zapovjedništvo mora što prije začepiti rupu, i ovdje se nikoga više ne tiče
kakve su ocjene bile u nove postrojbe na vježbama gađanja. “Hajde, hajde, hajde”, samo ta
riječ odjekuje u ušima zapovjednika postrojbe, i on tjera, bez zadržavanja - zdušno tjera. I
događa se da upravo u hodu, ne ispitavši okolinu, postrojba krene u borbu, a nečiji umorni i
živčani glas kaže: “Hitno u protunapad, eno duž onih visova, nema tu za nas ničega, oni samo
tuku, sve će otići dovraga.”
A u glavama vozača, mehaničara, vezista i strijelaca pomiješali su se klepetanje i
grmljavina višednevnoga puta sa zavijanjem njemačkih zračnih ptica i s eksplozijama mina.
Ovdje se posebno jasno pokazuje ratno ludilo - prođe sat, i evo toga golemog truda-, dime
se izgorjeli prevrnuti strojevi s razvaljenim oruđem i potrganim gusjenicama.
Gdje su mjeseci besane nastave, gdje je posao, strpljivi rad varilaca i električara...
Stariji načelnik, da prikrije nepromišljenu žurbu s kojom je postrojba tek pristigla iz
pričuve bačena u vatru, da skrije njezinu gotovo beskorisnu pogibao - šalje gore standardni
izvještaj: “Akcija u hodu, ubačene pričuvne postrojbe zaustavile na neko vrijeme protivničko
kretanje i omogućile pregrupiranje povjerene mi vojske.”
A da nije vikao “Hajde, hajde”, omogućio bi da se ispita okolina, da se ne nalijeće na
minsko polje, pa se tenkovi, a da čak ništa ključno ne obave, ne bi potrgali, nego izazvali
Nijemcima neugodu i stanovite probleme. Novikovljev tenkovski korpus kretao je
na bojišnicu.
Neispucanim, naivnim momcima tenkistima činilo se da će upravo oni sudjelovati u
presudnom poslu. Bojovnici, koji znaju pošto je ništa, stali im se rugati - zapovjednik Prve
brigade Matarov i najbolji zapovjednik tenkovskog bataljona u korpusu Fatov dobro su znali
o čemu je riječ, jer su to vidjeli više puta.
Skeptici i pesimisti realni su ljudi, ljudi gorkog iskustva, krvi i patnje, čime su upotpunili
shvaćanje rata. U tome je njihova prednost nad golobradim brbljavcima. Ali ljudi gorkog

237
iskustva pogriješili su. Tenkovi pukovnika Novikova sudjelovat će u poslu koji je odredio i
sudbinu rata i poratni život mnogih stotina milijuna ljudi.

238
 2.

Novikovu je zapovjeđeno, kada stigne u Kujbišev da se poveže s predstavnicima Glavnog

štaba i general-majorom Rjutinom te razmotri niz pitanja koja zanimaju glavno
zapovjedništvo.
Novikov je mislio da će ga dočekati na kolodvoru, ali upravitelj kolodvora, major s
nekakvim divljim, živahnim i istodobno posve sanjivim pogledom, reče da se za Novikova
nitko nije raspitivao.
Nije uspio telefonirati generalu s kolodvora, jer je generalski telefon bio tako blokiran da
se nije mogao s njime spojiti.
Zato je pošao pješke u štab okruga.
Na kolodvorskom trgu osjetio je onu plahost koju osjećaju zapovjednici strojnih
postrojba kada se odjednom nađu u gradskoj situaciji na koju se nisu navikli. Urušio mu se
osjećaj vlastitog centralnog položaja u životu - ovdje nije bilo ni telefonista koji dodaje
slušalicu ni vozača koji skače upaliti auto.
Po ulici popločenoj ispupčenim oblucima trčali su ljudi prema novom redu koji se stvarao
kraj dućana za raspodjelu: “Tko je zadnji?... Ja sam iza vas.”
Činilo se da nema ništa važnije od tih ljudi koji zveckaju vrećicama u redu kraj zamrljanih
vrata dućana. Novikova su posebno srdili vojnici koje je sretao, jer je gotovo svaki u rukama
imao ili kuferčić ili zavežljaj. “Da ih je skupiti sve, kučkine sinove, pa konvojem na bojišnicu”,
pomislio je.
Zar je ni danas neće vidjeti? Išao je ulicom i mislio na nju. Ženja. Halo. Sastanak s
generalom Rjutinom u kabinetu zapovjednika okruga nije bio dug. Tek što je počeo razgovor,
generalu su telefonirali iz generalštaba s porukom da hitno doleti u Moskvu.
Rjutin se ispričao Novikovu i dohvatio gradski telefon.
“Mašo, sve se promijenilo. Douglas ide u zoru, prenesi Anni Aristahovnoj. Ne stignemo
uzeti krumpir, vreće su u sovhozu...”
Njegovo se blijedo lice gadljivo i patnički namrštilo i, očito prekidajući bujicu riječi koje
su mu stizale žicom, reče:
“Što ćemo, morat ćeš izvijestiti glavno zapovjedništvo da zbog nedošivene damske
haljine ne mogu letjeti.”
General odloži slušalicu i reče Novikovu: “Druže pukovniče, držite li da pokretni dio
strojeva odgovara zahtjevima koje smo stavili pred konstruktora?”
Novikova je tištao taj razgovor. Tijekom mjeseci koje je proveo u korpusu naučio je točno
procjenjivati ljude, točnije njihovu poslovnu težinu. U trenutku i nepogrešivo odvagnuo bi
snagu tih povjerenika, voditelja komisija, predstavnika, inspektora i instruktora koji su mu
se javljali u korpus.
Znao je značenje tihih riječi: “Drug Malenkov je zapovjedio da vam javimo...” i znao je
kako ljudi s medaljama i generalskim činovima, rječiti i bučni, mogu ne biti kadri nabaviti
tonu ribe, imenovati skladištara ili otpustiti s posla pisara.

239
 Rjutin nije djelovao na glavnom katu te državne gromade. Radio je za statistiku i
predstavništvo, za zajedničko osvjetljavanje, i Novikov je razgovarajući s njim stao
pogledavati na sat.
General zaklopi veliki notes.
“Nažalost, druže pukovniče, vrijeme je, u zoru letim u glavni štab. Prava nevolja, jedino
da vas pozovem u Moskvu.”
“Da, druže general-majore, stvarno, jedino ako mogu u Moskvu skupa s tenkovima
kojima zapovijedam”, hladno reče Novikov.
Oprostiše se. Rjutin je zamolio da prenese pozdrav generalu Neudobnovu, s kojim je
nekoć služio. Novikov krenu po zelenoj stazici u prostranom kabinetu i osluhnu kako Rjutin
govori u telefon:
“Spojite me s upraviteljem sovhoza broj jedan.”
“Spašava svoj krumpir”, pomisli Novikov.
Krenuo je k Evgeniji Nikolaevnoj. U zagušljivoj ljetnoj noći stigao je do njezine
staljingradske kuće, dolazeći iz stepe zahvaćene dimom i prašinom povlačenja. I evo, ponovo
je stigao njezinoj kuči, i činilo se da puca provalija između onog i ovog čovjeka, a on je išao
isto onako sam i bio isti čovjek.
“Bit ćeš moja”, pomislio je, “bit ćeš moja.”

240
 3.

Bila je to jedna od onih tvrdoglavih zgrada debelih zidova koje ne propadaju s godinama,
čuvajući ljeti prohladnu vlažnost, a u jesenskoj se hladnoći ne rastajući sa zagušljivom i
prašnjavom toplinom.
On pozvoni, iz otvorenih vrata zapahnu ga toplina, a u hodniku, zatrpanom prošupljenim
košarama i kutijama, ugleda Evgeniju Nikolaevnu. Ugledao ju je ne primjećujući ni bijeli rubac
na njenoj kosi, ni crnu haljinu, ni njezine oči i lice, niti ruke i ramena... Doslovce je nije vidio
očima, nego slijepim srcem. A ona je uzdahnula i nije malko uzmaknula kao ljudi koje zapanji
iznenađenje.
Pozdraviše se i ona mu nešto odgovori.
On korakne prema njoj sklopivši oči, osjećajući i sreću života i spremnost da odmah ovdje
umre, a njezina ga toplina dodirne.
Da osjeti ono što nije poznavao - sreću, pokazalo se da ne treba imati ni vid, ni misao, niti
riječi.
Ona ga nešto upita, i on odgovori prateći je po tamnom hodniku i držeći je za ruku, kao
dječak koji se boji ostati sam u gomili.
“Vrlo širok hodnik”, pomisli on, “ovuda može proći teški tenk.”
Uđoše u sobu s golemim prozorom koji gleda na suhi zid susjedne zgrade.
Kraj prozora su bila dva kreveta - jedan sa spljoštenim ravnim jastukom, pokriven sivim
prekrivačem, a drugi pokriven bijelom čipkastom prostirkom i jastučićima. Nad bijelim
krevetom visjele su razglednice s novogodišnjim i božićnim ljepotanima u smokinzima i
pilićima koji probijaju ljusku jajeta.
Na kutu stola pokrivenog debljim papirom smotanim u cijev ležali su komad kruha, uvela
polovica luka i boca s posnim maslom.
“Ženja… ”, reče on.
Njezin pogled, obično podsmješljiv, bio je posebno i čudno pozoran.
Ona upita:
“Gladni ste, jeste li s puta?”
Očito je htjela razvaliti, razbiti to novo što je već nastalo i što se nije smjelo tek tako
razbiti. Kako je on postao drukčijim, ne onakvim kakav je bio, nego čovjekom koji ima vlast
nad stotinama ljudi, nad teškim strojevima rata, a ima žalosne oči nesretnog mladca. I ona se
od te neskladnosti gubila, htjela je osjetiti prema njemu poniznost, čak sažaljenje, a ne misliti
na njegovu snagu. Njezina sreća bila je sloboda. Ali sloboda ju je napuštala, a bila je sretna.
Odjednom on progovori:
“Pa što je, zar još uvijek ne razumiješ!” I opet je prestao slušati svoje i njezine riječi. I opet
su mu u duši bili sreća i s njom povezani osjećaj - da barem sad umrem. Ali ona mu obgrli
vrat. Njezina kosa, baš kao topla voda, dotaknu njegovo čelo, obraze, i u polumraku tih tamnih
rasutih kosa Novikov joj ugleda oči.

241
 Njezin šapat zagluši rat i škripu tenkova.
Uvečer su pili provrelu vodu i jeli kruh, i Ženja reče:
“Odviknuo se zapovjednik od crnoga kruha.”
Donese mu lonac heljdine kaše, ostavljen na prozoru - krupna zaleđena zrna heljde sad
su bila ljubičasta i plava. Na njima se uhvatio hladni znoj.
“Kao perzijski jorgovan”, reče Ženja.
Novikov okusi perzijski jorgovan pomislivši: “Jeziva stvar!”
“Odviknuo se zapovjednik”, opet reče ona, a on pomisli: “Dobro je što nisam poslušao
Getmanova, da nisam donio hrane.” Pa reče:
“Kad je počeo rat, bio sam kod Velikih Bresta u jednom zrakoplovnom puku. Zrakoplovci
su krenuli na aerodrom, a ja sam čuo kako neka Poljakinja viče ‘Tko je to?’, dječak Poljačić joj
odgovara ‘To je ruski žolnež30’, a ja sam iznimno osjetio: Rus, ja sam Rus... Shvaćaš, pa ja cijeli
život znam da nisam Turčin, a tu duša zatreperi: ja sam Rus, Rus sam. Istinu govoreći, u
drukčijem su nas duhu odgajali prije rata... Danas, upravo sada moj je najbolji dan -
evo, gledam te, i opet kao onda, ruska nevolja, ruska sreća... Eto, to sam ti htio reći...” Onda je
upita:
“A kako je s tobom?”
Pred njim promaknu Krimovljeva kuštrava glava. Bože, je li se zauvijek rastala od njega?
Upravo u tim sretnijim trenucima njoj se činio nepodnošljivim vječni rastanak od njega.
Na trenutak se učinilo da će Ženja baš sada, na ovaj današnji dan, sjediniti riječi
današnjeg čovjeka koji je voli s onim prošlim vremenom, da će odjednom shvatiti tajni hod
svojega života i vidjeti ono što joj nije dano vidjeti - dubinu svojega vlastitog srca, ondje gdje
se odlučuje sudbina.
“Ta soba”, reče Ženja, “pripada Njemici koja me primila. Ovo je njezina anđeoska bijela
postelja. U životu nisam srela bezazlenije i bespomoćnije osobe... Zar nije baš čudno, evo, za
vrijeme rata s Nijemcima, uvjerena sam da je ona najbolji čovjek u ovom gradu. Čudno, zar
ne?”
“Hoće li uskoro doći?” upita on.
“Ne, rat je s njom gotov, deportirana je.”
“Ah, što možemo?”, reče Novikov.
Htjela mu je pripovijedati o svom sažaljenju prema Krimovu, koji nema kome pisati
pisma, nema kome težiti, ostale su mu samo tuga, beznadna čežnja i samoća.
S tim se miješala želja da ispripovijeda o Limovu, o Šarogorodskom, o onome novom,
zanimljivom i neshvatljivom što ju je povezalo s tim ljudima. I htjela je nekako ispripovijedati
kako je Ženni Genrihovna zapisivala smiješne riječi koje su izgovarali mali Sapošnikovi, ti
zapisi leže na stolu, može ih pročitati. Htjela je ispričati slučaj s prebivalištem i načelnikom
ureda za prijavu. Ali još nije imala u njega povjerenje, sramila se pred njim. Što će njemu to,
što da kaže?
I neobično... Doslovce je ponovno proživljavala svoj raskid s Krimovom. Uvijek joj se u
dubini duše činilo da će biti moguće popraviti, vratiti prošlost. To ju je smirivalo. I sada kada

30
Polj. - vojnik (op. prev.)

242
je osjetila snagu koja je obuzima stiže mučni nemir - je li to zauvijek, zar je nepopravljivo?
Jadni, jadni Nikolaj Grigorevič. Čemu toliko patnje za njega?
“Što će to biti?” upita ona.
“Evgenija Nikolaevna Novikova”, reče on.
Nasmija mu se i zagleda u lice.
“Stranac, pa ti si za mene stranac. Zapravo, tko si ti?”
“Ni ja to ne znam. Ali ti si - Novikova, Evgenija Nikolaevna.” Više nije bila iznad života.
Nalijevala mu je u čašu vruće vode, upitala ga je:
“Još kruha?”
Odjednom mu reče:
“Ako se s Krimovom nešto dogodi, ako ga osakate ili zatvore, ja ću mu se vratiti. Imaj to
u vidu.”
“A zašto bi ga zatvorili!” mrko upita on.
“Ah, ima svega, stari kominternovac, Trocki ga je poznavao, za jedan njegov članak rekao
je: ‘Mramorno!’”
“Pokušaj, vrati se, on će te otjerati.”
“Ne brini se. To je moja stvar.”
Reče joj da će nakon rata biti domaćica u velikoj kući, koja će biti lijepa, a pored kuće će
biti vrt.
“Je li to zauvijek, za cijeli život?”
Zbog nečeg je htjela da Novikov jasno shvati da je Krimov pametan i nadaren, da je
vezana za Krimova, što ćeš - voli ga. Nije htjela da bude ljubomoran na Krimova, ali je
nesvjesno činila sve da izazove tu ljubomoru. Evo, ispripovijedala je upravo njemu, jedino
njemu što je pripovijedao Krimov o riječima Trockoga. “Kad bi u svoje vrijeme itko znao za
taj slučaj, teško bi Krimov preživio 1937. godinu.” Njezin osjećaj prema Novikovu tražio
je visoko povjerenje, i ona mu je povjerila sudbinu čovjeka kojega je uvrijedila.
Glava joj je bila puna misli, mislila je na budućnost, na današnji dan, na prošlost, mljela
je, radovala se, sramila, uzbuđivala, tugovala, užasavala se. Mati, sestre, rođaci, Vera, deseci
ljudi bili su povezani s izdajom koja se dogodila u njezinu životu. Kako bi Novikov razgovarao
s Limonovom, slušao razgovore o poeziji i slikarstvu? On se ne srami, premda ne zna za
Chagalla i Matissea... Jak je, jak, jak, i ona se pokoravala. Evo, završit će rat. Zar nikada, nikada
više neće vidjeti Nikolaja. Bože, Bože, što je to učinila? Ne treba o tome sada misliti. Još se ne
zna što će biti, kako će se posložiti.
“Upravo sam sada shvatila - pa ja te uopće ne znam. Ne šalim se: tuđinac. Dom, vrt - čemu
sve to? Je l’ ti to ozbiljno?”
“Hoćeš da se poslije rata demobiliziram i pođem kao desetar na gradilište, nekamo u
istočni Sibir. Da živimo u obiteljskoj baraci?”
Te su riječi bile istina, nije se šalio.
“Ne mora u obiteljskoj. Ne mora.”
“Poludio si. Čemu to?” I pomisli: “Koljenjka.”
“Kako čemu?” uplašeno upita on.

243
 A nije mislio ni na budućnost ni na prošlost. Bio je sretan. Čak ga nije plašila misao ni o
tome da će se za nekoliko minuta rastati. Sjedio je pored nje, gledao je... Evgenija Nikolaevna
Novikova. Bio je sretan. Nije mu trebalo da bude pametna, lijepa, mlada. Doista ju je volio.
Prvo se nije usuđivao sanjati da postane njegovom ženom. Zatim je duge godine maštao o
tome. Ali i danas, kao nekoć, spokoj no je i nemirno lovio njezin osmijeh i podsmješljivu riječ.
Ali je vidio da se pojavilo nešto novo.
Pratila je kako se sprema na put:
“Došlo je vrijeme da se uputiš družini koja kuka, a mene baciš u valove.”
Kada se Novikov stao opraštati, ona shvati da više nije tako jaka i da je žena uvijek žena,
čak i kad joj je Bog dao jasnu i podsmješljivu pamet.
“Toliko sam toga htjela reči i ništa nisam rekla”, progovori napokon.
Ali to nije bilo tako - ono važno, što rješava život ljudi, počelo se odlučivati tijekom
njihova sastanka. On ju je doista volio.

244
 4.

Novikov je išao na kolodvor.

...Ženja, njezin rastreseni šapat, njezine bose noge, umilni šapat, suze u času rastanka,
njezina vlast nad njim, njezina oskudica i čistoća, miris kose, mila stidljivost, toplina njezina
tijela, njegov nemir od spoznaje svoje radničko-vojničke jednostavnosti i ponos zbog
pripadnosti toj radničko-vojničkoj jednostavnosti.
Novikov je pošao prema željeznici i u vreli i mutni oblak njegovih misli žabi se prodorna
igla - vojnikov strah na putu - je li konvoj otišao?
Izdaleka je ugledao peron, pravokutne tenkove s metalnim mišicama koje vire ispod
platnenih cerada, stražare pod crnim kacigama, štapski vagon s prozorima iza bijelih
zavjesica.
Ušao je u vagon pored usnuloga stražara.
Pobočnik Verškov, uvrijeđen što ga Novikov nije poveo sa sobom u Kujbišev, šutke položi
na stol šifrirano pismo Glavnoga štaba - krenuti na Saratov, a dalje astrahanskom prugom.
U odjeljak uđe general Neudobnov i ne gledajući Novikova, nego telegram u njegovim
rukama, reče:
“Maršruta potvrđena.”
“Da,Mihaile Petroviču”, reče Novikov, “nisu maršrutu potvrdili, nego sudbinu:
Staljingrad.” I doda: “Pozdravio vas general-pukovnik Rjutin.”
“A-a-a”, reče Neudobnov, i nije se moglo razabrati na što se odnosi njegovo ravnodušno
“a-a-a”, na generalski pozdrav ili na staljingradsku sudbinu.
Čudan je to bio čovjek, Novikova je prolazila jeza od njega; što god da se dogodi na putu,
zadrži li ih vlak koji dolazi ususret, ili je u nekom vagonu neispravan ventil, izostane li
raspored kretanja konvoja od putnog dispečera - Neudobnov živne govoreći: prezime,
prezime zapišite, svjesni štetočina, treba ga zatvoriti, gada jednog.
Novikov se u dubini duše odnosio ravnodušno i bez mržnje prema onima koje su zvali
neprijateljima naroda, simpatizerima kulaka i kulacima. Nikada nije osjetio želju da nekoga
strpa u zatvor, otjera na sud, raskrinka na sastanku. A ta dobrodušna ravnodušnost, smatrao
je, potječe od slabe političke budnosti.
A Neudobnov, činilo se Novikovu gledajuči čovjeka, odmah je i prije svega pokazivao
budnost sumnjičavo misleči: “Oh, a da to nije neprijatelj, dragi drug?” Poslije bi pričao
Novikovu i Getmanovu o štetočinama arhitektima koji su glavne moskovske magistrale htjeli
pretvoriti u sletne piste za neprijateljsku avijaciju.
“Meni se čini da je to glupost”, reče Novikov, “vojnički nepismeno.”
Sada se Neudobnov zapričao s Novikovom o drugoj omiljenoj temi, domaćem životu.
Popipavši cijevi od grijanja u vagonu, počeo je pripovijedati o svome parnom grijanju, koje je
izradio u kući za odmor kratko prije rata.
Taj se razgovor Novikovu iznenada učinio zanimljivim i važnim, pa zamoli Neudobnova
da mu nacrta shemu parnoga grijanja, a onda smota crtež i položi ga u unutrašnji džep bluze.

245
 “Jednom će dobro doći”, reče.
Uskoro u odjeljak uđe Getmanov te veselo i glasno pozdravi Novikova:
“Evo nas opet sa zapovjednikom, a već smo skoro htjeli sebi birati novog atamana - mislili
smo, napustio Stenjka Razin svoju družinu.”
Namršti se, dobrodušno gledajući Novikova, koji se smijao komesarovim riječima, a u
duši mu iskrsnu onaj osjećaj napetosti na koji se već navikao.
U Getmanovljevim šalama bila je čudna posebnost, on je doista puno znao o Novikovu i
upravo je u šalama na to podsjećao. I sada je ponovio Ženjine riječi na rastanku, ali to je
svakako bila slučajnost.
Getmanov pogleda na sat i reče: “Moj je red da idem u grad, ima li primjedaba?”
“Izvolite, nećemo se bez vas dosađivati”, reče Novikov.
“To je točno”, reče Getmanov, “vi se, druže zapovjedniče, u Kujbiševu uopče ne
dosađujete.”
A u toj šali uopće nije bilo slučajnosti.
Stojeći na vratima odjeljka, Getmanov upita:
“Kako se osjeća Evgenija Nikolaevna, Petre Pavloviču?”
Lice mu je bilo ozbiljno, oči se nisu smijale.
“Hvala, dobro, puno radi”, reče Novikov i, želeći promijeniti temu, upita Neudobnova:
“Mihaile Petroviču, zašto ne biste pošli u Kujbišev na sat vremena?”
“A što ja ondje nisam vidio?” odgovori Neudobnov.
Sjedili su jedan pored drugoga i Novikov je slušajuči Neudobnova pregledavao papire te
ih sklanjao u stranu, s vremena na vrijeme govoreći “Da-da, nastavite...”
Cijeli je život Novikov referirao vlastima, i vlast je za vrijeme referata pregledavala
papire, rastreseno mrmljajući “Da, da - nastavite...” i to je uvijek vrijeđalo Novikova i činilo
mu se da on nikada neće tako činiti...
“Evo kakva je stvar”, reče Novikov, “valja nam unaprijed sastaviti remontnoj upravi
zahtjev za inženjerima remonta, imamo majstore za kotače, a za gusjenice nemamo.”
“Ja sam već sastavio, mislim da je bolje adresirati general-pukovniku, ipak će to svejedno
doći njemu na potvrdu.”
“Da, da, da”, reče Novikov. Potpisa zahtjev pa reče:
“Treba provjeriti protuzračna sredstva u brigadama, poslije Saratova mogući su naleti.”
“Ja sam već predao raspored u štab.”
“Ne valja tako, treba na osobnu odgovornost načelnicima konvoja, neka izvijeste
najkasnije do šesnaest sati, osobno, osobno.” Neudobnov reče:
“Potvrđeno je imenovanje Sazonova na mjesto načelnika štaba u brigadi.”
“Brzo, telegrafski”, procijedi Novikov.
Ovaj put Neudobnov nije gledao u stranu, nego se osmjehnu shvaćajući Novikovljev
zamor i neugodu.
Obično Novikov nije nalazio u sebi hrabrosti da se uporno zauzima za ljude koji su, po
njegovu mišljenju, bili poželjni za zapovjedne dužnosti. Čim bi se stvar dotaknula političke

246
podobnosti zapovjednika, on bi klonuo, a poslovne sposobnosti ljudi odjednom bi prestale
biti važne.
Ali sada se naljutio. Danas nije tražio spokoja. Gledajući Neudobnova, reče:
“Moja pogreška, žrtvovao sam vojno znanje podacima iz upitnika. Na bojišnici ćemo
ispraviti - ondje nećeš ratovati pomoću podataka iz upitnika. Ako se što dogodi - prvi dan ću
sve otjerati k vragu!”
Neudobnov slegnu ramenima i reče:
“Osobno nemam ništa protiv Kalmika Basangova, ali prednost treba dati Rusu.
Prijateljstvo naroda sveta je stvar, ali, shvaćate, među nacionalistima je velik postotak
neprijateljski raspoloženih, klimavih i nejasnih ljudi.”
“Trebalo je o tome misliti 1937. godine”, reče Novikov. “Imao sam tako znanca, Mitku
Evseeva. Stalno je vikao: ‘Ja sam Rus, i to prije svega.’ I dali su mu ‘ruskog čovjeka’, ode na
robiju.”
“Svako zelje u svoje vrijeme”, reče Neudobnov, “a zatvaraju gadove i neprijatelje. Kod nas
se za ništa ne zatvara. Jednom smo sklopili s Nijemcima Brestovski mir, i to je bio boljševizam,
a sada je drug Staljin pozvao da potučemo sve Nijemce okupatore do zadnjeg koji su prodrli
u našu sovjetsku domovinu, i u tome isto leži boljševizam.”
Poučnim glasom doda:
“U naše vrijeme boljševik je prije svega - ruski patriot.”
Novikova je ljutilo što je on, Novikov, okajao svoj ruski osjećaj u teškim danima rata, a
Neudobnov ga je, izgleda, posudio iz nekakvog ureda, kamo Novikov ne bi mogao ni ući.
Razgovarao je s Neudobnovom, srdio se misleći na mnoge stvari, uzbuđivao se. A obrazi
su mu gorjeli kao od vjetra i sunca, i srce je tuklo glasno, jako, nije se htjelo smiriti.
Činilo se da je njegovim srcem išao rat, i da su muklo i skladno bubnjale čizme: “Ženja,
Ženja, Ženja.”
U odjeljak proviri Verškov, koji se već oprostio od Novikova, i reče povjerljivim glasom:
“Druže pukovniče, dopustite da izvijestim, kuhar nas gnjavi: već treći sat podgrijava jelo.”
“Dobro, dobro, samo neka požuri.”
Tad u odjeljak utrča oznojeni kuhar pa s izrazom muke, sreće i uvrede stade servirati
hranu s uralskim prilozima.
“A meni daj bocu piva”, tmurno reče Neudobnov. “Razumijem, druže general-majore”,
izusti sretni kuhar. Novikov osjeti da mu od želje za jelom nakon dugoga posta izbijaju suze
na oči. “Naviknuo si se, druže načelniče”, pomisli sjećajući se nedavnoga hladnog perzijskog
jorgovana.
Novikov i Neudobnov zajedno pogledaše kroz prozor. Putem je glasno uzvikujući,
teturajući i spotičući se išao pijani tenkist, kojega je podupirao milicajac s puškom o kožnom
remenu. Tenkist se stao otimati da udari milicajca, ali ga ovaj uhvati za ramena, i tenkist, očito
pijane glave, u potpunoj zbrci zaboravi da se htio tući pa s iznenadnom nježnošću poče
milicajcu ljubiti obraz. Novikov reče pobočniku:
“Hitno izvijestite i referirajte mi o tom bezobrazluku.”
“Valja strijeljati gada, dezorganizatora”, reče Neudobnov namičući zavjesu.

247
 Na Verškovljevu inače bezizražajnom licu pojavili su se pomiješani osjećaji. Prije svega
se žalostio što zapovjednik korpusa sebi kvari apetit. Ali je istodobno osjećao sućut prema
tenkistu, koja je imala u sebi raznovrsne nijanse - podsmijeh, zlobu, drugarski ushit, očinsku
nježnost, tugu i srdačni nemir. Raportirao je: “Razumijem, ispitati i izvijestiti.” Pa taj čas
izvješćujući, dometnu: “Majka mu ovdje živi, a zar Rus zna mjeru, rastrojio se, htio se sa
staricom toplije oprostiti i nije odmjerio dozu.”
Novikov počeša potiljak i privuče si tanjur. “Vrag još jedan, nikud više neću otići iz
konvoja”, pomisli obraćajući se ženi koja ga je čekala.
Getmanov se vrati pred polazak konvoja, sav rumen, veseo, lišivši se večere; samo je
zamolio pomoćnika da mu otvori bocu njegove omiljene limunade.
Kašljucajući, izuo je čizme i prilegao na otoman, a nogom u čarapi čvršće zatvorio
vratašca odjeljka.
Stade pripovijedati Novikovu novosti od staroga druga, sekretara okružnoga komiteta -
taj se neki dan vratio iz Moskve, gdje ga je primio jedan od onih što se na blagdan penju do
mauzoleja, ali kod mauzoleja ne stoje pokraj mikrofona uza Staljina. Čovjek koji je
pripovijedao novosti nije, naravno, znao baš sve i nije rekao ni sve što zna, nego je ponešto
ispripovijedao sekretaru komiteta, jer ga je poznavao još otkad je sekretar radio kao
instruktor rajonskoga komiteta u malom gradu na Volgi. Ponešto od toga što je čuo sekretar
komiteta ispričano je komesaru tenkovskoga korpusa, tek kad ga je sugovornik odvagnuo na
nevidljivoj apotekarskoj vagi. I na koncu, ponešto od toga što je čuo od sekretara rajonskoga
komiteta ispripovijedao je pukovniku Novikovu komesar korpusa Getmanov...
On je te večeri razgovarao s Novikovom posebno povjerljivim tonom, kao nikada do tada.
Činilo se da je pretpostavljao kako Novikov potanko zna za golemu Malenkovljevu izvršnu
vlast, i da osim Molotova jedino on, Lavrentij Pavlovič, govori “ti” drugu Staljinu, i da drug
Staljin posebno ne voli samovoljne akcije, i da drug Staljin voli sir suluguni, i da drug Staljin
zbog loših zuba umače kruh u vino, i da je, među ostalim, rohav od ospica koje je odbolovao
u djetinjstvu, i da Vječeslav Mihailovič odavno nije druga osoba u Partiji, i da Josif
Visarionovič u posljednje vrijeme baš ne žali Nikitu Sergejeviča i čak ga je u telefonskom
razgovoru opsovao.
Taj povjerljivi ton u razgovoru s ljudima glavne državne visine, vesela Staljinova riječca,
kad se smijući prekrižio u razgovoru s Churchillom, te Staljinovo nezadovoljstvo samovoljom
jednoga maršala činili su se važnijim nego napola aluzivno izrečene riječi koje dolaze od
čovjeka koji stoji blizu mauzoleja - riječi za čijim je dolaskom žudjela i kojima se nadala
Novikovljeva duša, stiglo je vrijeme da se probije! S nekakvim glupim
samozadovoljnim unutrašnjim osmijehom, kojega se Novikov sam postidio, pomislio je: “Evo
ga, i ja sam upao u strukturu.” Uskoro krenu konvoj, bez zvonca, bez objave.
Novikov izađe na hodnik, otvori vrata i zagleda se u tamu koja je stajala nad gradom. I
opet pješaštvo stade glasno stupati: “Ženja, Ženja, Ženja.” Iz smjera parnog vlaka kroz buku i
grmljavinu čule su se razvučene riječi vojničke pjesme.
Grmljavina čeličnih kotača po čeličnim tračnicama, i željezna zvonjava vagona koji nose
čeličnu masu tenkova na bojišnicu, i mladenački glasovi, i hladni vjetar s Volge, i golemo
zvjezdano nebo nekako su ga drukčije dirnuli, ne onako kao sekundu prije, ne onako kao
cijele te godine od prvog dana rata - u duši su treptale ponosna radost i oštra, vesela sreća od
osjećaja ratne, olujne i grube snage, kao da se lice rata promijenilo, postalo

248
drukčijim, unakaženo još jedino mukom i mržnjom... Tužno i tmurno otežući se iz tame,
pjesma je zazvučala grozno i ponosito.
Ali čudno, njegova današnja sreća nije izazivala u njemu dobrote, želje za oprostom. Ta
je sreća uzvitlala mržnju, gnjev, želju da pokaže svoju snagu, da uništi sve što toj snazi staje
na put.
Vrati se u odjeljak i kako ga je maloprije obuhvatila atmosfera jesenske noći, tako ga je
sada obuzela zagušljivost vagona, duhanski dim i miris zagorjeloga kravljeg masla i osušene
paste za čizme, miris znojnih, dobro ugojenih ljudi iz štaba. Getmanov, u pidžami raskopčanoj
na bijelim prsima, ležao je na boku.
“No, što ćemo, zaboraviti klipana? Generalitet se slaže.”
“Pa dobro, može”, odgovori Novikov.
Getmanov, tiho podrignuvši, zabrinuto reče:
“Sigurno negdje imam čir, kad pojedem, gadno me muči žgaravica.”
“Nije trebalo poslati doktora u drugom konvoju”, reče Novikov.
Mučeći samoga sebe, pomisli: “Htio sam jednom Darenskog zaposliti, namrštio se
Fedorenko - ja se povučem. Rekao sam Getmanovu i Neudobnovu, oni se namrštiše, što će
nam bivši zatvorenik, ja se uplašim. Predložim Basangova - što će nam netko tko nije Rus,
opet se povučem... Slažem li seja, ili ne!” Gledajući Getmanova, pomisli kako namjerno dovodi
misao do ružnoće: “Danas on mojim konjakom mene hoće počastiti, a sutra će doći k
meni moja baba i on će htjeti spavati s mojom babom.”
I zašto je on, koji nije sumnjao da mora lomiti kičmu njemačkom vojnom stroju,
neizostavno osjećao svoju slabost i plahost u razgovoru s Getmanovom i Neudobnovom?
Toga sretnog dana osjetio je ljutnju i mržnju koje su se u njemu skupljale dugih godina
prošloga života, ogorčenje jer su vojno nepismeni momci, ali blizu vlasti, hrane i medalja,
slušali njegova izvješća, milostivo se zauzimali da mu se dodijeli sobica u zgradi zapovjednog
sastava, iznosili dosjetke. Ljudi koji nisu znali kalibre topništva, koji nisu znali pismeno
naglas pročitati govor napisan za njih tuđom rukom, koji su se gubili na karti, umjesto
procent govorili “procenat”, “ugledni vojnovođa”, “Brlin”, uvijek su mu bili rukovodioci. On je
njima raportirao. Njihova slaba pismenost nije ovisila o radničkom porijeklu, ta i njegov je
otac bio rudar, djed je bio rudar, brat je bio rudar. Nepismenost je, ponekad mu se činilo, bila
snaga tih ljudi. Ona im je zamjenjivala naobrazbu; njegova znanja, ispravni govor i zanimanje
za knjige bili su njegova slabost. Prije rata mu se činilo da ti ljudi imaju više volje i vjere nego
on. Ali rat mu je pokazao da to nije tako.
Njega je rat izdignuo na visoku zapovjednu dužnost. Ali se pokazalo da nije postao gazda.
Dva čovjeka, njemu podčinjena, koja nisu imala pravo zapovijedati, bila su izraz te snage, one
snage. I evo, gudio je od zadovoljstva kada je Getmanov dijelio s njim priče o tom svijetu, gdje
je očito disala snaga kojoj se mora pokoriti.
Rat će pokazati kome je Rusija dužna - onima kao što je on ili onima kao što je Getmanov.
Ono o čemu je maštao i dogodilo se: žena koju je volio duge godine postat će njegovom
ženom... I taj dan njegovi su tenkovi dobili zapovijed da idu na Staljingrad.
“Petre Pavloviču”, iznenada reče Getmanov, “znate, ovdje, dok ste vi išli u grad, ja sam se
zakvačio s Mihailom Petrovičem.” Odmaknu se od naslona otomana, otpi piva i reče:

249
 “Ja sam prostodušan čovjek, pa vam otvoreno kažem: poveo se razgovor o drugarici
Šapošnikovoj. Njezin brat je 1937. godine potonuo”, Getmanov kucnu prstom o pod, “izlazi da
ga je Neudobnov poznavao u to doba, no, a ja znam njezinog prvog muža, Krimova, priča se
da je čudom ostao čitav. Bio je u lektorskoj skupini CK-a. Evo, Neudobnov kaže da uzalud drug
Novikov, kojemu su sovjetski narod i drug Staljin ukazali visoko povjerenje, vezuje svoj
osobni život s čovjekom nejasne socijalno-političke sredine.” “A što se njega tiče moj osobni
život?” upita Novikov.
“Evo zašto”, progovori Getmanov, “sve su to ostaci 1937. godine, treba šire gledati na te
stvari. Ne, ne, vi mene ispravno shvatite. Neudobnov je značajan čovjek, kristalno pošten,
nesalomljiv komunist staljinističkog ustroja. Ali on ima maleni grijeh - ponekad ne vidi rast
novoga, ne osjeća. Za njega su najvažniji citati iz klasika. A čemu život uči, ne vidi uvijek.
Ponekad se čini da ne zna, ne shvaća u kakvoj državi živi, toliko se citata načitao. A nas rat uči
svačemu novome. General-poručnik Rokosovski, general Gorbatov, general Pultus, general
Belov - svi su oni robijali. A drug Staljin našao je mogučim da im povjeri zapovjedništvo. Meni
je danas Mitrič, u kojega sam se gostio, ispričao kako su Rokosovskog ravno iz logora doveli
u zapovjedništvo. Stajao je kraj korita u baraci i prao čarape, a za njim viču: brže! No, misli
on, ne dadu mu oprati čarape jer ga je jučer ispitivao jedan načelnik i izgrdio. A njega odmah
na Douglas i ravno u Kremlj. I koji bismo mi zaključak iz toga izveli? A naš Neudobnov, on je
entuzijast 1937. godine, njega načitanoga nećeš s te pozicije pomaknuti. Ne zna se za što je
brat Evgenije Nikolaevne bio optužen, možda bi ga drug Berija također sad pustio da
zapovijeda vojskom... A Krimov je u vojsci. Čovjek u redu, ima partijsku iskaznicu. U čemu je
stvar?”
Ali te su riječi upravo i razjarile Novikova.
“Briga mene!” glasno reče i sam se začudi čuvši prvi put takvu grmljavinu u svom glasu.
“Što se mene tiče je li Šapošnikov bio neprijatelj ili nije? Ja ga uopće ne znam! Tom je istom
Krimovu Trocki rekao za njegov članak da je ‘mramorno’. A što se to mene tiče? Mramorno,
pa mramorno. Neka su njega ludo voljeli i Trocki, i Rikov, i Buharin, i Puškin - kakve veze to
ima s mojim životom? Ja nisam čitao njegove mramorne članke. A ni Evgenija
Nikolaevna nema ništa s tim, je li ona radila u Kominterni do 1937. godine? Rukovoditi -
možete, a probajte, drugovi, ratovati, poraditi! Dosta je, momci! Dojadilo mi!”
Obrazi su mu gorjeli, srce je glasno tuklo, misli su bile jasne, zle i čiste, a u glavi je bila
magla: “Ženja, Ženja, Ženja.”
Slušao je samoga sebe i čudio se - zar to nije da on prvi put u životu bez obzira, slobodno,
odreže tako visokom partijskom radniku. Pogleda Getmanova osjećajući radost, i gušeći
kajanje i bojazan.
Getmanov odjednom skoči s otomana, uzmahnu debelim rukama i reče:
“Petre Pavloviču, daj da te zagrlim, ti si pravi čovjek.”
Novikov, zbunivši se, zagrli ga, poljubiše se i Getmanov viknu kroz hodnik:
“Verškove, daj nam konjaka, zapovjednik korpusa će s komesarom sada popiti za
pobratimstvo!”

250
 5.

Počistivši sobu, Evgenija Nikolaevna zadovoljno je pomislila “Evo, gotovo je”, kao da je
istodobno sve uređeno i u sobi s prekrivenom posteljom i jastukom koji nije zgužvan, pa i u
duši Evgenije Nikolaevne. Kad više nije bilo pepela pored uzglavlja i posljednja je mrvica bila
počišćena s ruba ormara, Ženja je shvatila kako pokušava prevariti sebe, a ništa joj na svijetu
ne treba osim Novikova.
Prohtjelo joj se ispričati o novosti svog života Sofiji Osipovnoj, upravo njoj, a ne majci, pa
ni sestri. Mutno je shvaćala zašto je poželjela razgovarati o tome sa Sofijom Osipovnom.
“Ah, Sonjička, Sonjička, Levintoniha”, naglas izgovori Ženja.
Zatim je pomislila kako nema Marusje. Shvaćala je da bez njega ne može živjeti, te je
očajno lupila rukom po stolu. Zatim je rekla “Ma ništa, meni nitko ne treba”, nakon čega je
pala na koljena pred mjestom gdje je nedavno visjela Novikovljeva kabanica i rekla: “Budi
živ.”
Zatim je pomislila: “Komedijaštvo, ja sam prostakuša.”
Počela je namjerno sebe mučiti, izgovarala šutke govor kojim se obraća sama sebi u ime
nekakvoga niskoga i zlobnog bića, čas ženskog, a čas muškog spola:
“Dosadilo dami, jasno, bez muškarca, navikla se na maženje, a onda takve sve godine...
Jednoga odbacila, naravno, kud će Krimov, htjeli su ga i iz Partije isključiti. A sad bi bila
zapovjednica korpusa. I još kakav čovjek! Svaka bi ga poželjela, kako ne... Kako ćeš ga sada
zadržati, zar nisi dala, ha? Jasno, slijede noći bez sna, jesu li ga ubili ili si je našao
devetnaestogodišnju vezisticu.” Ugađajući, činilo se, i samoj Ženji nepoznatu misao, zlobno i
cinično biće doda: “Ništa, ništa, uskoro ćeš ti k njemu.”
Evo, nije shvaćala zašto je prestala voljeti Krimova. A sada ne treba ništa shvaćati -
postala je sretnicom.
Odjednom je pomislila kako Krimov smeta njezinoj sreći. On sve vrijeme stoji između
Novikova i nje, truje njezinu radost. Nastavlja uništavati njezin život. Zašto bi se morala stalno
mučiti, čemu ta grižnja savjesti? Što da čini, odljubila se! Što bi on htio od nje, zašto je prati u
stopu? Ima pravo biti sretna, ima pravo voljeti onoga kojega voli. Zašto Nikolaj Grigorevič
izgleda tako slab, bespomoćan, izgubljen, sam? Nije on tako slab! Nije ni tako dobar!
Obuzela ju je zlovolja protiv Krimova. Ne, ne, neće mu žrtvovati svoju sreću... Oštar,
uskogrudan, nepokolebljivo fanatičan. Nikada se nije mogla pomiriti s njegovom
ravnodušnošću prema ljudskoj patnji. Kako je to sve strano njoj, njezinoj majci i ocu...
“Kulake se ne žali”, govorio je kada su u jezivim mukama gladi umirali deseci tisuća žena
i djece u ruskim i ukrajinskim selima. “Nevine se ne zatvara”, govorio je još u doba Jagode i
Ježova. Kada je Aleksandra Vladimirovna pripovijedala kako su 1918. u Kamišinu trajektom
povezli i u Volgi potopili trgovce i kućevlasnike s djecom - među njima su bili Marusjini
prijatelji i drugovi iz gimnazije Minaevi, Gorbunovi, Kasapkini, Šapošnikovi -
Nikolaj Grigorevič uzrujano je rekao: “A što zapovijedate da činimo s mrziteljima naše
revolucije, da ih još i kolačima hranimo?” Zašto pak ona ne bi imala pravo na sreću? Zašto se
mora mučiti, žaliti čovjeka koji se nikad nije sažalio nad slabima?

251
 Ali u dubini duše, ljuteći se i negodujući, znala je kako nema pravo, da Nikolaj Grigorevič
nije tako okrutan.
Svukla je toplu suknju koju je trampila na kujbiševskoj tržnici i odjenula svoju ljetnu
haljinu, jedinu koja je preživjela staljingradski požar i u kojoj je navečer stajala s Novikovom
na staljingradskoj obali kraj spomenika Holjzunovu.
Kratko prije deportacije upitala je Ženni Genrihovnu je li bila u koga zaljubljena.
Ženni Genrihovna zbunila se i rekla: “Jesam, u dječaka sa zlatnim viticama i plavim očima.
Nosio je kaputić od baršuna s bijelim ovratnikom. Imala sam jedanaest godina, i nismo se
poznavali.” Gdje je sada taj kudravi baršunasti dječak, gdje je sada Ženni Genrihovna?
Evgenija Nikolaevna sjela je na krevet, pogledala na sat. Obično joj je u to doba svraćao
Šarogorodski. Oh, danas joj se neće pametnih razgovora.
Brzo je odjenula haljinu, stavila rubac. Ali to nije imalo smisla - konvoj je davno otišao.
Kraj kolodvorskih zidova nalazila se gomila ljudi koji su sjedili na vrećama i zavežljajima.
Evgenija Nikolaevna lutala je po kolodvorskim zakucima, neka je žena upita o bonu za
putnički kruh, a druga o propusnici za ukrcaj... Nekoliko ju je ljudi sanjivo i sumnjičavo
razgledalo. Na prvom kolosijeku teško je prošla tovarna kompozicija, zatresli su se
kolodvorski zidovi, zazvečala stakla na kolodvorskim prozorima. Tada je i njezino srce
zadrhtalo. Kraj kolodvorske ograde stajale su otvorene tovarne platforme, a na njima su bili
tenkovi.
Odjednom je preplavi sreća. A tenkovi su se nizali i nizali i kao zalijepljeni na njima su
sjedili crvenoarmejci s kacigama i strojnicama na prsima.
Pošla je kući, dječački mašući rukama, raskopčana ogrtača, gledajući svoju ljetnu haljinu.
Večernje sunce odjednom je osvijetlilo ulice, i taj prašni, hladni, zlobni i zapušteni grad koji
čeka zimu učinio joj se svečanim, ružičastim i svijetlim. Ušla je u zgradu i načelnica stana
Glafira Dmitrievna, koja je jutros u hodniku vidjela pukovnika, koji je bio kod Ženje, laskavo
se osmjehnu i reče:
“Stiglo vam je pismo.”
“Da, sve se okrenulo na sreću”, pomislila je Ženja i poderala kuvertu. Pismo je bilo iz
Kazana, od majke.
Pročitala je prve retke i tiho kriknula, zbunjeno zovući: Tolja, Tolja.

252
 6.

Misao koja je noću na ulici zapanjila Štruma ugrađena je u temelje nove teorije.
Jednadžbe, koje je izveo za nekoliko tjedana rada, uopće nisu poslužile širenju klasične teorije
kakvu prihvaćaju fizičari, nisu je dopunjavale. Naprotiv, klasična teorija sama je postala tek
odjelitim slučajem u Štrumovu novom širokom rješenju; njegove su jednadžbe uključivale u
sebe teoriju koja je izgledala sveobuhvatnom.
Štrum je privremeno prestao ići u Institut, a radom u laboratoriju rukovodio je Sokolov.
Gotovo da nije izlazio iz kuće, koračao je po sobi, satima sjedio za stolom. Ponekad, uvečer,
pošao bi se šetati birajući gluhe ulice blizu kolodvora da ne bi sreo kojega znanca. Doma je
živio kao inače - jeo, umivao se, šalio za stolom, čitao novine, slušao izvještaje
Sovinformbiroa, zamjerao Nadji, ispitivao Aleksandru Vladimirovnu o tvornici, razgovarao sa
ženom.
Ljudmila Nikolaevna osjećala je kako muž tih dana počinje sličiti njoj, i on je činio sve što
i obično, uhodano, ne sudjelujući dušom u životu, kojim je lagano živio samo zato što je bio
priviknut. Ali ta zajednička crta nije zbližavala Ljudmilu Nikolaevnu s mužem, bila je
nestvarna. Upravo su suprotstavljeni razlozi određivali njihovu unutrašnju otuđenost od
doma - život i smrt.
Štrum nije sumnjao u svoje rezultate. Nikada nije bio tako uvjeren. Ali upravo sada, kada
je formulirao najvažnije znanstveno rješenje koje je otkrio u životu, nijednom nije posumnjao
u njegovu istinitost. Tog trenutka, zbog misli na sustav jednadžba kojim se na novi način može
tumačiti široku skupinu fizičkih pojava, palo mu je na pamet, nekako je osjetio, bez
uobičajenih sumnja i kolebanja, da je ta misao istinita.
Ni sada, privodeći kraju svoj složeni matematički rad i nadalje provjeravajući korake
svojih razmišljanja, nije osjećao više uvjerenosti nego u onom trenutku kada ga je zapanjila
iznenadna ideja na praznoj ulici.
Ponekad je pokušavao pogoditi put kojim je išao. Izvana se sve činilo prilično
jednostavno.
Pokusi koji su se izvodili u laboratoriju morali bi potvrditi predviđanja teorije. No to se
nije događalo. Proturječnost između rezultata pokusa i teorije prirodno je izazivala sumnju i
u točnost pokusa. Teorija, koja je izvedena na temelju desetogodišnjeg rada mnogih
istraživača, i koja je sa svoje strane objašnjavala puno njihovih pokusnih radova, činila se
neoborivom. Ponovljeni pokusi ponovno su pokazali da otkloni koje trpe nabijene čestice što
sudjeluju u nuklearnoj uzajamnosti, kao i prije, uopće ne odgovaraju teorijskim
predviđanjima. Nijedan, pa ni najvelikodušniji popust glede netočnosti pokusa, ili
manjkavosti mjerne aparature i foto-emulzije koja se primjenjuje u fotografiranju nuklearnih
eksplozija, nije mogao objasniti tako velika razilaženja.
Tada je postalo očito da rezultati pokusa nisu podložni sumnji, i Štrum se potrudio
zakrpati teoriju, ugraditi u nju slobodna odstupanja koja omogućuju podčinjavanje teoriji
novoga pokusnog materijala, dobivena u laboratoriju. Sve što je činio polazilo je od priznanja
onoga temeljnog i glavnog: teorija je izvedena iz pokusa, i zato pokus ne može proturječiti

253
teoriji. Veliki trud uložen je u dobivanje spona teorije s novim pokusima. Ali zakrpana teorija,
koju je bilo nemoguće odbaciti i otkloniti, i dalje nije pomagala u objašnjavanju neprestano
novih proturječnih podataka iz pokusa. Zakrpana, ostala je bespomoćnom kao i nezakrpana.
I tada je došlo ono novo! Štrum je skinuo činove s maršalovih ramena!
Stara teorija prestala je biti temelj, fundament, sveobuhvatna cjelina. Ona nije bila
pogrešna, niti se pokazala ružnom zabludom, nego je kao pojedinačno rješenje ušla u novu
teoriju... Purpurna udovica poklonila se novoj carici. Sve se to dogodilo u trenutku.
Kada je Štrum počeo misliti o tome kako je u njegovu mozgu iznikla nova teorija, ta ga je
iznenadnost zapanjila.
Pokazalo se da je posve izostala jednostavna logika koja povezuje teoriju s iskustvom.
Ovdje kao da završavaju tragovi na zemlji i on sam ne shvaća put kojim ide. Ranije mu se
uvijek činilo da teorija nastaje iz pokusa; pokus je rađa. Proturječnosti između teorije i novih
činjenica iz pokusa, činilo se Štrumu, prirodno ga dovode do nove, šire teorije.
Ali, začudo, uvjerio se da sve što se događa uopće nije tako. Postigao je uspjeh upravo
onda kada se nije trudio povezati ni pokus s teorijom ni teoriju s pokusom.
Činilo se kako novo ne nastaje iz pokusa, nego iz Štrumove glave. On je to prekrasno oštro
shvaćao. Novo je nastalo slobodno. Glavurda je rodila teoriju. Njezina logika, njezine uzročne
veze uopće nisu bile povezane s pokusima koje je Markov izvodio u laboratoriju. Teorija je
naizgled nastala sama po sebi iz slobodne igre misli i ta igra misli, koja se doslovce odalečila
od pokusa, omogućila je objašnjavanje cijeloga bogatstva staroga i novoga pokusnog
materijala.
Iskustvo je bilo vanjski poticaj koji je natjerao misao da radi. Ali on nije određivao sadržaj
misli.
To je bilo neobično...
Glava mu je bila puna matematičkih veza, diferencijalnih jednadžba, zakona
vjerojatnosti, zakona više algebre i teorije brojeva. Te matematičke komponente sudjelovale
su same po sebi u praznini, izvan svijeta atomskih jezgra i zvijezda, izvan elektromagnetskih
polja i polja privlačenja, izvan prostora i vremena, izvan ljudske povijesti i geološke povijesti
zemlje... Ali one su bile u njegovoj glavi...
A istodobno je njegova glava bila puna drugih veza i zakona - kvantnih uzajamnosti, polja
sile, konstanta koje određuju živu bit nuklearnih procesa, kretanja svjetla, zbijanja i
rastezanja vremena i prostora. I neobična stvar - u glavi fizičara teoretičara
procesi materijalnog svijeta bijahu tek odraz zakona koji nastade u matematičkoj pustoši. U
Štrumovoj glavi nije matematika odražavala svijet, nego je svijet bio projekcija
diferencijalnih jednadžba, svijet je bio odraz matematike...
I u isto vrijeme njegova je glava bila puna rezultata brojača i pribora, točkastih linija koje
bilježe kretanje čestica i nuklearnih eksplozija u emulziji i na fotopapiru...
Istodobno su u njegovoj glavi živjeli šumor lišća, i mjesečina, i pšenična kaša s mlijekom,
i pucketanje vatre u peći, i odlomci melodija, i lajanje pasa, i rimski senat, i izvješća
Sovinformbiroa, i mržnja prema ropstvu, i ljubav prema bundevinim sjemenkama...
I eto, iz te je kaše izašla teorija, isplivala, izronila iz one dubine gdje nije bilo ni
matematike, ni fizike, ni pokusa u fizikalnom laboratoriju, niti životnog iskustva, gdje nije bilo
svijesti, nego je bio samo vreli treset podsvijesti...

254
 Matematička logika, nepovezana sa svijetom, odrazila se i izrazila, utjelovila u stvarnosti
fizikalne teorije, a teorija se odjednom svela na složeni točkasti uzorak otisnut na
fotografskom papiru.
Čovjek, u čijoj se glavi dogodila ta stvar, gledajući diferencijalne jednadžbe i komade
fotografskog papira koji potvrđuju istinu koju je on rodio, jecao je i otirao uplakane sretne
oči...
I tako bi - da nije bilo tih nesretnih pokusa, da nisu nastali kaos i besmislica - on i Sokolov
nekako zalemili i pokrpali staru teoriju te svakako pogriješili.
Kakva sreća da je besmislica ustuknula pred njihovom upornošću, pa je novo objašnjenje
ipak, premda se rodilo iz glave, bilo povezano s Markovljevim pokusima. I doista, da nije u
svijetu bilo atomskih jezgra i atoma, ne bi ih bilo ni u ljudskome mozgu. Da, da, da nije bilo
sjajnog Markova, da nije bilo mehaničara Nozdrina, da nije bilo velikih staklopuhača
Petuškovih, da nije bilo MOGES-a, da nije bilo metalurških peći i proizvodnje čistih reagensa,
ne bi bilo u glavi fizičara teoretičara te matematike koja predviđa stvarnost.
Štruma je čudilo što je svoj najveći znanstveni uspjeh postigao u vrijeme kad ga je
pritiskala nevolja, kada je neprekidna tuga pritiskala njegov mozak. Kako se to moglo
dogoditi?
I zašto je upravo nakon opasnih, hrabrih i žestokih razgovora koji su ga uznemirivali,
iako nemaju nikakve veze s njegovim radom, sve nerazrješivo odjedanput našlo rješenje
tijekom kratkih trenutaka? No, naravno, to je obična podudarnost.
Teško se bilo u svemu tome snaći...
Rad je bio završen, i Štrum je poželio govoriti o njemu - dotada nije ni mislio na ljude s
kojima će podijeliti svoje misli.
Poželio je vidjeti Sokolova, pisati Čepižinu, stao je zamišljati kako će dočekati nove
jednadžbe Mandeljštam i Ioffe, pa Landau, Tamm i Kurčatov, kako će ih primiti suradnici
odjela, sektora, laboratorija, kako će se dojmiti Lenjingrađana. Počeo je razmišljati pod kojim
će naslovom obraditi rad. Razmišljao je kako će reagirati veliki Danac, što će reći Fermi. A
možda će mu i sam Einstein napisati nekoliko riječi. Tko će joj se protiviti, kakva će
pitanja moći riješiti?
Nije želio razgovarati sa ženom o svom radu. Obično, prije nego što pošalje poslovno
pismo, čitao bi ga naglas Ljudmili. Kada bi iznenada sreo na ulici znanca, prva bi mu misao
bila - evo, začudit će se Ljudmila. Sporeći se s direktorom Instituta i rekavši oštru frazu, mislio
je: “Ispričat ču Ljudmili kako sam mu odrezao.” Nije zamišljao sebe kako gleda film, sjedi u
kazalištu, a da ne zna kako Ljudmila sjedi kraj njega da joj može šapnuti: “Gospode, kakva
bedastoća.” I sve što ga je potajno uznemirivalo dijelio je s njom; još kao student govorio je:
“Znaš, čini mi se da sam idiot.”
A zašto je sada šutio? Možda se potreba da s njom dijeli život temeljila na uvjerenju da
ona živi njegov život više nego svoj, da njegov život jest njezin život? A sada te uvjerenosti
više nema. Je li ga prestala voljeti? Možda je on prestao voljeti nju?
Pa ipak je ispripovijedao ženi o svom radu, premda nije htio razgovarati s njom.
Shvaćaš li, rekao je, kakav je to divan osjećaj. Što god da se sada sa mnom dogodi, imam
to u srcu - nisam uzalud živio. Shvaćaš, upravo sada mi nije strašno umrijeti, evo ove minute,
postoji to, ono se doista i rodilo!

255
 I pokaza joj ispisanu stranicu na stolu - ne pretjerujem: to je novi pogled na prirodu
nuklearnih snaga, novo načelo, stvarno, stvarno, to je ključ za mnoga zatvorena vrata... I
shvaćaš, u djetinjstvu, ne, nije ono, ali znaš, takav osjećaj kao da je iz tamne tihe vode
odjednom isplivao vrč, ah, Bože moj...
Vrlo mi je drago, vrlo mi je drago, Vitenjka, govorila je ona i osmjehivala se.
I vidio je da misli svoje, da ne doživljava njegovu radost i uzbuđenje.
I nije podijelila ni s majkom ni s Nadjom to što joj je iznio, očito je zaboravila.
Uvečer je Štrum pošao k Sokolovu.
Htio je razgovarati sa Sokolovom ne samo o svojemu radu. Htio je s njim podijeliti neke
svoje osjećaje.
Dragi će ga Petr Lavrentevič shvatiti, on nije samo pametan nego ima i dobru i čistu dušu.
Istodobno se bojao da ga Sokolov ne počne grditi, podsjećati kako je bio malodušan.
Sokolov voli objašnjavati tuđe postupke i rječito poučavati.
Odavno nije bio kod Sokolova. Vjerojatno su se za to vrijeme barem tri puta skupili gosti
kod Petra Lavrenteviča. Na trenutak je zamislio izbuljene Madjarovljeve oči. “Hrabar je, vrag”,
pomisli. Čudno da se za sve to vrijeme nijednom nije sjetio tih večernjih okupljanja. Pa ni sada
nije htio misliti o njima. Nekakav nemir, strah i očekivanje vezali su neminovne nevolje s tim
večernjim razgovorima. Doduše već su se jako raspojasali. Graktali su, graktali, a Staljingrad
se drži, Nijemci su zaustavljeni, evakuirani se vraćaju u Moskvu.
Uoči odlaska rekao je Ljudmili da se sada ne boji umrijeti, evo, ove minute. A strašno mu
je bilo sjećati se svojih kritizerskih govora. A Madjarov, taj se već jako raspustio. Jezivo je i
sjećati se. A Karimovljeve sumnje posebno su strašne. A da je Madjarov doista provokator?
“Da, da, umrijeti nije strašno”, pomisli Štrum, “ali ja sam sada proleter koji ima što
izgubiti, ne samo lance.”
Sokolov je sjedio u kućnom ogrtaču za stolom i čitao knjigu.
“A gdje je Marija Ivanovna?” u čudu upita Štrum i sam se sebi začudi. Ne našavši je doma,
on se spetlja kao da nije mislio s Petrom Lavrentevičem, nego s njom razgovarati o teorijskoj
fizici.
Sokolov, sklapajući naočale u futrolu, s osmijehom reče:
“Zar bi Marija Ivanovna morala uvijek sjediti doma?”
I onda je mucajući i brkajući riječi, kašljući i uzrujavajući se, Štrum stao iznositi Sokolovu
svoje misli, izvoditi jednadžbe.
Sokolov je bio prvi čovjek koji je doznao njegove misli, i Štrum je ponovo, posve drukčije
osjetio što se dogodilo.
“No, to je sve”, reče Štrum i glasno zadrhta, osjetio je da se Sokolov uzbudio.
Šutjeli su, i ta se tišina Štrumu činila divnom. Sjedio je spustivši glavu, mrštio se i ganuto
njihao glavom. Napokon je brzo, plaho pogledao Sokolova - učinilo mu se da su u očima Petra
Lavrenteviča izbile suze.
U toj jadnoj sobi za vrijeme strašnoga rata koji je zahvatio cijeli svijet sjedila su dva
čovjeka i između njih i onih koji žive u drugim zemljama i među onim ljudima koji su živjeli
prije stotinu godina, čija je čista misao stremila prema onome najuzvišenijem i prekrasnom
što je čovjeku suđeno da otkrije, bila je neobična veza.
256
 Štrum je poželio da Sokolov i dalje šuti. U toj je tišini bilo nešto božansko...
Dugo su šutjeli. Zatim je Sokolov prišao Štrumu, stavio mu ruku na rame, i Viktor Pavlovič
osjetio je da će zaplakati.
Petr Lavrentevič reče:
“Ljepota, čudo, kakva predivna ljepota. Od sveg vam srca čestitam. Kakva čarobna snaga,
logika, ljepota! Vaši zaključci su čak estetski savršeni.”
Tada je, zahvaćen uzbuđenjem, Štrum pomislio: “Ah, Bože moj, Bože, pa to je kruh, nije
stvar u ljepoti.”
“No, eto vidite, Viktore Pavloviču”, rekao je Sokolov, “koliko niste bili u pravu klonuvši
duhom, kad ste htjeli sve odgoditi do odlaska u Moskvu.”
Tonom učitelja Božjega zakona, što Štrum nije podnosio, nastavio je govoriti:
“Vjere vi imate premalo, premalo strpljenja. To vama često smeta...”
“Da, da”, užurbano je rekao Štrum, “znam to. Mene je ta slijepa ulica toliko ugnjetavala,
sve mi je bilo teško.”
Sokolov je nastavio razmatrati i nije se sve što je govorio sviđalo Štrumu, premda je Petr
Lavrentevič odmah shvatio značenje Štrumova rada i ocjenjivao ga izvrsnom ocjenom. Ali su
se Viktoru Pavloviču sve ocjene činile nepriličnima kao da su zanatski površne.
“Vaš rad obećava izvrsne rezultate.” Kakva glupa riječ “obećava”. Štrum i bez Petra
Lavrenteviča zna da “obećava”. I zašto - obećava rezultate? To je sam rezultat, što onda
obećavati? “Primijenili ste originalnu metodu za rješenje.” Ali nije stvar u originalnosti...
Kruh, kruh, crni kruh.
Štrum je namjerno počeo pričati o tekućem radu u laboratoriju.
“Usput, zaboravio sam vam reći, Petre Lavrenteviču, dobio sam pisamce s Urala, otegnut
će se odgovor na našu narudžbu.”
“Eto vidite”, reče Sokolov. “Aparatura će stići, a mi ćemo već biti u Moskvi. Ima u tome
pozitivan element. Mi je u Kazanu svejedno ne bismo montirali, i optužili bi nas da kočimo
ispunjavanje tematskoga plana.”
Raspričao se o laboratorijskim poslovima, o provedbi tematskoga plana. I premda je
Štrum sam naveo razgovor na tekuće poslove Instituta, ipak se ogorčio što je Sokolov tako
lako pustio glavnu veliku temu.
Izvanredno je jako tog trenutka Štrum osjetio svoju samoću.
Zar Sokolov ne shvaća da je riječ o nečemu nemjerljivo većem nego što je obična
institutska tematika?
To je bilo vjerojatno Štrumovo najvažnije znanstveno rješenje, koje utječe na teorijske
poglede fizičara. Sokolov je po Štrumovu licu očito shvatio da je previše voljko i lako prešao
na razgovor o tekućim poslovima.
“Zanimljivo je”, nastavio je, “da ste vi na novi način potvrdili tu priču s neutronima i
teškom jezgrom”, i učini pokret dlanom koji podsjeća na oštar i gladak spust sanjki s oštre
krivine. “Eto, za to nam i treba nova aparatura.”
“Da, stvarno”, rekao je Štrum, “meni se to čini nečim posebnim.”

257
 “Pa naravno”, reče Sokolov, “ta posebnost je prilično velika, prava gigantska energija,
složit ćete se.”
“Ah, neka joj bude”, reče Štrum, “meni se čini zanimljivim da je to promjena pogleda na
prirodu mikrosila. To bi moglo nekoga obradovati, spasiti od slijepog tapkanja.”
“Pa obradovat će se”, reče Sokolov. “Jednako kako se sportaši raduju kada netko drugi
postavi rekord, a ne baš oni.”
Štrum nije odgovorio. Sokolov se dotaknuo predmeta nedavne svađe koja se dogodila u
laboratoriju.
Tada je Savostjanov tvrdio da znanstveni rad podsjeća na sportski trening - znanstvenici
se pripremaju, treniraju, napetost u rješavanju znanstvenih pitanja ne razlikuje se od
sportske. Isti rekordi.
Štrum i pogotovo Sokolov naljutili su se na Savostjanova zbog te izjave.
Sokolov je čak održao govor u kojemu je Savostjanova nazvao mladim cinikom, o tome
da je znanost gotovo srodna s religijom. Kao da u znanstvenom radu postoji težnja čovjeka
prema božanskome.
Štrum je shvatio da se u tom sporu nije ljutio na Savostjanova samo zato što nije bio u
pravu. I sam je ponekad osjećao sportsku radost, sportsko uzbuđenje i zavist.
Ali je znao da žurba, zavist i napetost, osjećaj rekorda, i sportsko uzbuđenje, nisu bit,
nego samo površnost njegova odnosa prema znanosti. Nije se naljutio na Savostjanova zato
što je bio u pravu, nego zato što nije.
O svom pravom osjećaju prema znanosti, koji se nekoć rodio u njegovoj mladoj duši, nije
razgovarao ni s kim, čak ni sa ženom. I bilo mu je drago što je Sokolov tako ispravno i uzvišeno
govorio o znanosti u sporu sa Savostjanovom.
Zašto je onda sad Petr Lavrentevič odjednom progovorio o tome da su znanstvenici nalik
na sportaše? Zašto je to rekao? I to je rekao upravo u tom za Štruma izuzetnom i izvanrednom
trenutku?
Osjećajući rastresenost i uvrijeđenost, oštro upita Sokolova:
“A zar se vi, Petre Lavrenteviču, ne radujete tome o čemu smo govorili, iako niste vi
postavili rekord?”
Sokolov je tog trenutka mislio koliko je Štrumovo otkriće bilo jednostavno, i posve se
podrazumijevalo da je već postojalo i u njegovoj glavi, pa je to neminovno morao i Sokolov
iznijeti.
Sokolov reče:
“Da, upravo onako kako Lorentz nije bio oduševljen što je Einstein, a ne on, preinačio
njegove, Lorentzove jednadžbe.”
Neobična je bila jednostavnost toga priznanja, pa se Štrum pokajao zbog svog ružnog
osjećaja.
Ali Sokolov odmah dometnu:
“Šala, naravno da je šala. Nema Lorentz ništa s tim. Ne mislim tako. I opet sam ja u pravu,
a ne vi, premda ja ne mislim tako.”
“Naravno da nije tako, nije tako”, rekao je Štrum, ali ga uopće nije prolazila razdraženost
i napokon shvati da je upravo tako Sokolov i mislio.
258
 “Nema u njemu iskrenosti”, mislio je Štrum,“a čist je kao dijete i odmah se vidi njegova
neiskrenost.”
“Petre Lavrenteviču”, upita, “hoćemo li se kao inače okupiti kod vas u subotu?”
Sokolov zatrese debelim razbojničkim nosom, spreman nešto reći, ali ništa ne kaza.
Štrum ga je upitno gledao.
Sokolov progovori:
“Viktore Pavloviču, među nama govoreći, meni su se nekako prestale sviđati te čajanke.”
Sada je on upitno gledao Štruma, i premda je Štrum šutio, reče:
“Vi se pitate zašto? Sami shvaćate... To više nisu šale. Raspustili se jezici.”
“Ali vi ga niste raspustili”, reče Štrum, “više ste šutjeli.”
“No, znate, u tome i jest stvar.”
“Dobro, onda kod mene, bit će mi vrlo drago”, reče Štrum.
Neshvatljivo! Ni on nije bio iskren! Zašto je lagao? Zašto se svađao sa Sokolovom, a u duši
se s njim slagao? Ta i on se uplašio tih susreta, nije ih sada trebao.
“Zašto kod vas”, upita Sokolov, “ne govorimo o tome. Pa i reći ću vam otvoreno -
posvađao sam se sa svojtom, s glavnim govornikom Madjarovom.”
Štrum je jako poželio upitati: “Petre Lavrenteviču, jeste li sigurni da je Madjarov pošten
čovjek? Možete li za njega jamčiti?”
Alije rekao:
“Što je to sad? Sami ste sebe uvjerili da se od svake hrabre riječi država ruši. Žao mi je
što ste se posvađali s Madjarovom. On se meni sviđa. Jako!”
“Nije plemenito u teško doba za Rusiju da se Rusi bave kritizerstvom”, reče Sokolov.
Štrum je ponovo htio upitati: “Petre Lavrenteviču, stvar je ipak ozbiljnija, zar ne vjerujete
da je Madjarov doušnik?”
Ali nije postavio to pitanje, nego je rekao:
“Dopustite, sad mi je odmah lakše. Staljingrad je - obrat na prolječe. Evo, nas dvojica smo
sastavili popise za reevakuaciju. A sjećate se, par mjeseci ranije? Ural, Tajga, Kazahstan - eto
što je bilo u glavi.”
“Tim više”, rekao je Sokolov, “ne vidim zašto bi onda trebalo kukati.”
“Kukati?” ponovi za njim Štrum.
“Upravo kukati.”
“Što vam je, zaboga, Petre Lavrenteviču?” reče Štrum.
Oprosti se sa Sokolovom, a u duši se osjećao nedomišljeno i žalosno.
Zahvatila ga je nepodnošljiva osamljenost. Od jutros se stao brinuti, misliti na susret sa
Sokolovom. Osjećao je da će to biti poseban susret, a gotovo sve što je Sokolov rekao učinilo
mu se neiskrenim i sitnim.
A ni on nije bio iskren. Osjećaj samoće nije ga napuštao, nego se pojačao.
Izašao je na ulicu, kad ga na vanjskim vratima pozva tihi ženski glas. Štrum ga prepozna.

259
 Lice Marije Ivanovne, osvijetljeno uličnom svjetiljkom, njezini obrazi i čelo blistali su od
kišne vlage. U starom kaputu, s glavom pokrivenom vunenim rupcem, ona, žena doktora
znanosti i profesora, činila se utjelovljenjem vojnog evakuacijskog siromaštva.
“Kondukterka”, pomisli on.
“Kako je Ljudmila Nikolaevna?” upita ona i svoj uporni pogled iz tamnih očiju uperi u
Štrumovo lice.
On odmahnu rukom i reče:
“Onako isto.”
“Ja ću sutra ranije doći k vama”, reče ona.
“Pa niste vi liječnica čuvarica”, reče Štrum, “dobro to Petr Lavrentevič trpi, dijete koje ne
može ni časa bez vas živjeti, a vi tako često dolazite Ljudmili Nikolaevnoj.”
Nastavila ga je zamišljeno gledati, kao da sluša i ne sluša njegove riječi, pa nastavi:
“Danas vam je lice nekako posebno, Viktore Pavloviču. Dogodilo vam se nešto dobro?”
“Zašto tako mislite?”
“Oči su vam drukčije nego inače.” Neočekivano reče: “Je li sve u redu s vašim radom? Eto
vidite, a mislili ste da više niste radnik zbog svoje velike nevolje.”
“A otkud vi to znate?” upita on i pomisli: “Oh, kako su babe brbljave, zar joj je Ljudmila
izbrbljala?” “A što se to vidi u mojim očima?” upita prerušavajući ljutnju u podsmješljivost.
Ona razmisli razmatrajući njegove riječi i onda reče ozbiljno, ne prihvaćajući njegov
podrugljivi ton:
“U vašim je očima uvijek patnja, a danas je nema.”
I on joj stade govoriti:
“Marija Ivanovna, kako je to čudno. Evo, osjećam, danas sam obavio glavnu stvar svog
života. Jer znanost je - kruh, kruh za dušu. I evo, to se dogodilo u takvo gorko, teško vrijeme.
Kako je čudno da je sve u životu zapetljano. A kako bih ja htio... Ma svejedno, kako je tamo...”
Ona je slušala neprestano ga gledajući u oči pa mu tiho rekla: “Kad bih ja mogla odagnati
nevolju s vašega kućnog praga.” “Hvala, draga Marija Ivanovna”, reče Štrum opraštajući
se. Odjednom se umiri kao da je doista išao k njoj ispričati ono što je rekao.
A sljedećeg trenutka, zaboravivši na Sokolove, koračao je tamnom ulicom dok je studen
puhala ispod crnih kapija, a vjetar je na križanjima podizao rubove kaputa. Štrum je slijegao
ramenima i mrštio čelo - zar mama neće nikada, nikada doznati o današnjim poslovima
svojega sina.

260
 7.

Štrum je pozvao suradnike laboratorija - znanstvenike fizičare Markova, Savostjanova,

Anu Naumovnu Vajspapir, mehaničara Nozdrina, električara Perepelicina - i rekao im da
sumnje u manjkavosti aparature nisu utemeljene. Upravo je posebna točnost mjerenja
dovodila do istovrsnih rezultata, koliko su god varirali uvjete pokusa.
Štrum i Sokolov bili su teoretičari, a eksperimentalni rad u laboratoriju vodio je Markov.
On je imao neobičan dar za rješavanje zamršenih eksperimentalnih problema, da bez
pogreške točno određuje načela nove složene aparature.
Štrum se divio samouvjerenosti s kojom je Markov, bez ikakvih objašnjenja, sam za
nekoliko minuta nalazio glavna načela i jedva uočljive detalje na posve nepoznatu priboru.
On je očito gledao na fizikalne aparate kao na živa tijela - činilo mu se prirodnim
da pogledavši mačku uoči njezine oči, rep, uši, pandže, opipa joj srčano bilo, da može reći
čemu sve služi u mačjem tijelu. Kada se u laboratoriju konstruirala nova aparatura i kad je
trebalo potkovati buhu, glavni adut bio je nadmeni mehaničar Nozdrin.
Plavokosi veseli Savostjanov govorio bi o njemu kroza smijeh: “Kad umre Stepan
Stepanovič, njegove će ruke odnijeti na istraživanje u Institut za mozak.”
Ali Nozdrin nije volio šalu, svisoka se odnoseći prema znanstvenicima i znajući da bez
njegovih jakih radničkih ruku laboratoriju ne bi dobro išlo.
Miljenik laboratorija bio je Savostjanov. Dobro su mu išla i teorijska i eksperimentalna
pitanja.
Sve je radio u šali, brzo i bez napora.
Njegova svijetla pšenična kosa izgledala je kao osunčana čak i u najtmurnijim jesenjim
danima. Diveći se Savostjanovu, Štrum je pomišljao kako mu je kosa svijetla zato što mu je i
um jasan i svijetao. I Sokolov je cijenio Savostjanova - da, nije on par ni vama ni nama,
Kaldejcima i talmudistima, pa ćemo pomrijeti - spojit će u sebi i vas, i mene, i Markova - rekao
je Sokolovu Štrum.
Anu Naumovnu laboratorijski su šaljivci okrstili kokicom ždrebicom jer je imala
nadljudsku radnu energiju i strpljenje - jednom je odsjedila osamnaest sati za mikroskopom
istražujući fotoemulzijske slojeve.
Mnogi voditelji institutskih odjela smatrali su da je Štrum imao sreće - vrlo su se sretno
okupili suradnici u njegovu laboratoriju. Štrum je obično u šali govorio: “Svaki šef ima
suradnike kakve zaslužuje...”
“Svi smo se uzrujavali i jedili”, reče Štrum, “a sada se možemo skupa radovati - pokuse je
profesor Markov vodio besprijekorno. U tome su, naravno, i zasluge mehaničarske radionice,
kao i laboranata, koji su izveli golemu količinu promatranja i dovršili stotine i tisuće
proračuna.”
Markov je kašljucajući dodao:
“Viktore Pavloviču, htjeli bismo čuti, ako je moguće što podrobnije, vaše stajalište.”
Snizivši glas, dometnu:

261
 “Čuo sam da Kočkurovljevi radovi u bliskom području izazivaju praktične nade.”
Markov je obično znao tajne svih mogućih događaja. Kada je konvoj sa suradnicima
Instituta kretao u evakuaciju, Markov je donosio u vagon mnoštvo novosti: o zastojima,
promjenama vlakova, o prodajnim točkama na njihovu putu.
Neobrijani Savostjanov zabrinuto izusti:
“Morat ćemo popiti sav laboratorijski alkohol u tom povodu.”
Ana Naumovna, koja je bila vrlo društvena, progovori:
“Eto, vidite kakva sreća, a nas su već na radničkim sastancima i u mjesnom komitetu
optuživali za smrtne grijehe.”
Mehaničar Nozdrin šutio je gladeći upale obraze, a mladi jednonogi električar
Perepelicin lagano je pocrvenio cijelim licem i nije rekao ni riječi, nego je s treskom pustio
štake na pod.
Štrumu je taj dan bio i ugodan i radostan.
Ujutro je s njim telefonski razgovarao mladi direktor Pimenov, pri čemu mu je rekao
puno lijepih riječi. Pimenov je letio zrakoplovom u Moskvu, upravo su trajale posljednje
pripreme za povratak u Moskvu skoro svih odjela Instituta.
“Viktore Pavloviču”, na oproštaju reče Pimenov, “uskoro ćemo se vidjeti u Moskvi. Sretan
sam i ponosan što vodim Institut u ovom razdoblju kad ste vi dovršili svoje izvanredno
istraživanje.”
I na sastanku suradnika laboratorija Štrumu je bilo veoma drago.
Markov se obično rugao laboratorijskom ustroju govoreći:
“Doktora i profesora imamo cijeli puk, magistara i mlađih znanstvenih suradnika imamo
cijeli bataljon, a vojnik je samo jedan - Nozdrin!”
U toj je šali bilo nepovjerenje prema fizičarima teoretičarima.
“Mi smo kao čudna piramida”, objašnjavao je Markov, “u kojoj je široko i prostrano na
vrhu, a sve uže i uže prema temelju. Klimavo je, njišemo se, a trebala bi nam široka osnova -
Nozdrinov puk.”
A nakon Štrumova referata Markov mu reče:
“Evo ti sad i puka, evo ti i piramide.”
U Savostjanova, koji je propovijedao kako je znanost srodna sportu, nakon Štrumova
izvješća oči su postale neobično dobre: sretne i mile.
Štrum je shvatio da ga Savostjanov u tim trenucima ne gleda kao nogometaš trenera,
nego kao vjernik apostola.
Sjetio se svog nedavnog razgovora sa Sokolovom, sjetio se njegove svađe sa
Savostjanovom i pomislio: “Možda u prirodi nuklearnih sila i mogu nešto izmisliti, ali u
ljudskoj prirodi stvarno nikakvoga vraga ne mogu.”
Krajem radnoga dana u Štrumov kabinet uđe Ana Naumovna: “Viktore Pavloviču, novi
kadrovski načelnik nije me uključio u reevakuaciju. Upravo sam vidjela popis.”
“Znam, znam”, reče Štrum, “nemojte se ljutiti, ta evakuacija će se provoditi po dvama
popisima - vi ćete poći u drugoj turi, samo nekoliko tjedana kasnije.”

262
 “Ali samo ja iz naše skupine zbog nečega nisam upala na prvi popis. Čini mi se da ću
poludjeti, toliko mi se ogadila evakuacija. Svaku noć sanjam Moskvu. A onda, kako to da u
Moskvi počne montaža bez mene?”
“Da, da, stvarno je tako. Ali, shvaćate, taj je popis utvrđen, teško ga je mijenjati. Svečin iz
magnetskog laboratorija već se zauzima za Borisa Izrailjeviča, s njime je isti slučaj kao s vama,
ali se pokazalo da je veoma teško mijenjati. I vama bi bilo bolje da pričekate.” On odjednom
plane i poviče:
“Vrag bi znao čime oni to razmišljaju, popunili su popis nepotrebnim ljudima, a vas, koja
ćete mi odmah trebati za glavnu montažu, zbog nečeg su zaboravili.”
“Nisu me zaboravili”, reče Ana Naumovna i oči joj se napuniše suzama, “još gore...”
Ana Naumovna osvrnu se nekakvim čudnim, brzim i plahim pogledom na odškrinuta
vrata pa reče:
“Viktore Pavloviču, zbog nečega su iz popisa izbacili samo židovska prezimena, a rekla
mi je Rima, tajnica u kadrovskom odjelu, da su u Uli, na popisu Ukrajinske akademije,
prekrižili skoro sve Židove, izuzevši samo doktore znanosti.”
Štrum zinu i trenutak je rastreseno pogleda, a onda se nasmija: “Ma vi ste, draga, šenuli!
Pa, hvala Bogu, ne živimo više u carskoj Rusiji. Kakav to imate malograđanski kompleks
manje vrijednosti, izbacite te besmislice iz glave!”

263
 8.

Prijateljstvo! Koliko je u njemu različitosti.

Prijateljstvo u radu. Prijateljstvo u revolucionarnom radu, prijateljstvo na dugom putu,
vojničko prijateljstvo, u istražnom zatvoru, gdje su poznanstvo i rastanak udaljeni jedno od
drugog dva-tri dana, a sjećanje na njih čuva se duge godine. Prijateljstvo u radosti,
prijateljstvo u nevolji. Prijateljstvo u ravnopravnosti i prijateljstvo u neravnopravnosti.
U čemu je prijateljstvo? Je li bit prijateljstva u zajedničkom poslu i sudbini? Ne događa li
se nekada mržnja među ljudima, članovima iste stranke, čiji se pogledi razlikuju samo u
nijansama, a ima je više nego mržnje tih ljudi prema neprijateljima Partije. Ponekad ljudi koji
idu skupa u bitku mrze jedan drugoga više nego zajedničkog neprijatelja. Ta ponekad je
mržnja među zatvorenicima veća nego mržnja zatvorenika prema svojim tamničarima.
Doduše više ćeš prijatelja naći među ljudima zajedničke sudbine, iste profesije,
zajedničkih misli, a ipak je preuranjeno zaključivati da to zajedništvo određuje prijateljstvo.
Zato što mogu prijateljevati, i događa se da prijateljuju ljudi koje zbližava odbojnost
prema vlastitoj profesiji. A ne prijateljuju samo junaci rata, junaci rada, prijateljuju i dezerteri
rata i rada. No u temeljima prijateljstva, i ovoga i onoga, leži nešto zajedničko.
Mogu li prijateljevati dva suprotna značaja? Naravno!
Ponekad je prijateljstvo upravo bezinteresna veza.
Ponekad je prijateljstvo egoistično, ponekad je samo požrtvovno, ali, začudo, egoizam
prijateljstva velikodušno donosi korist onome s kime prijateljuješ, a samopožrtvovnost
prijateljstva u temelju je egoistična.
Prijateljstvo je zrcalo u kojemu čovjek vidi sebe. Ponekad u razgovoru s prijateljem
prepoznaješ sebe - razgovaraš sa sobom, družiš se sa sobom.
Prijateljstvo je ravnopravnost i srodnost. Ali istodobno je prijateljstvo i neravnopravnost
i nesrodnost.
Prijateljstvo može biti poslovno, djelatno, u zajedničkom radu, u zajedničkoj borbi za
život, za komad kruha.
Postoji prijateljstvo za visoki ideal, filozofsko prijateljstvo sugovornika mislilaca,
prijateljstvo ljudi koji rade razne poslove, nesrodne, ali zajednički sude o životu.
Moguće je da najviše prijateljstvo ujedinjuje aktivno prijateljstvo, prijateljstvo rada i
borbe s prijateljstvom sugovornika.
Prijatelji uvijek trebaju jedan drugome, ali prijatelji ne dobivaju uvijek isto od
prijateljstva. Razni prijatelji ne žele uvijek isto od prijateljstva. Jedan prijateljuje i daruje
iskustvo, drugi se u prijateljstvu obogaćuje iskustvom. Jedan pomažući slabijemu,
neiskusnijemu mladom prijatelju, upoznaje svoju snagu i zrelost, a drugi, slabiji, prepoznaje
u prijatelju svoj ideal - snagu, iskustvo, zrelost. Tako jedan u prijateljstvu daruje, a drugi se
raduje darovima. Događa se da je prijatelj šutljiva instanca s čijom pomoći čovjek ostaje
sam sa sobom, nalazi radost u sebi, u svojim mislima, koje zvuče, čuju se, vide zahvaljujući
odrazu u prijateljevoj duši, koja to odražava.

264
 Prijateljstvo uma, misaono i filozofsko prijateljstvo obično traže od ljudi jedinstvo
pogleda, ali ta srodnost ne mora biti sveobuhvatna. Ponekad se prijateljstvo pojavljuje u
sporu, u nesrodnosti prijatelja ako se slažu u svemu, ako uzajamno odražavaju jedan drugog,
onda je spor s prijateljem isto što i spor sa samim sobom.
Prijatelj je onaj koji opravdava tvoje slabosti, nedostatke, pa čak i poroke, koji potvrđuje
tvoju ispravnost, talent, zasluge.
Prijatelj je onaj koji te voleći raskrinkava u tvojim slabostima, nedostacima i porocima. I
evo, prijateljstvo se zasniva na srodnosti, a otkriva u različitosti, proturječjima, razilaženjima.
I tako čovjek u prijateljstvu sebično nastoji dobiti od prijatelja ono što sam nema. I onda
čovjek u prijateljstvu nastoji velikodušno dati ono čime raspolaže.
Želja za prijateljstvom leži u ljudskoj prirodi i onaj koji ne zna prijateljevati s ljudima
prijateljuje sa životinjama - psima, konjima, mačkama, miševima, paukovima.
Apsolutno jako biće ne treba prijateljstvo, a očito je da takvo biće može biti samo Bog.
Istinsko prijateljstvo ne ovisi o tome nalazi li se tvoj prijatelj na prijestolju ili je svrgnut
s prijestolja, je li u zatvoru, jer se istinsko prijateljstvo obraća unutrašnjim osobinama duše i
ravnodušno je prema slavi i vanjskoj snazi.
Raznovrsne su forme prijateljstva, raznovrstan je sadržaj, ali postoji jedan čvrst temelj
prijateljstva - to je vjera da prijatelj neće izdati, da će biti vjeran. I zato je posebno lijepo ono
prijateljstvo kojemu se čovjek posvećuje. Ondje gdje se prijatelja i prijateljstvo žrtvuje u ime
viših interesa, kada je čovjek prokazan kao neprijatelj viših ideala, i dok gubi sve prijatelje,
ipak vjeruje da neće izgubiti jedinoga pravog prijatelja.

265
 9.

Došavši doma, Štrum ugleda na vješalici poznati kaput - to ga je čekao Karimov.

Karimov odloži novine i Štrum pomisli da Ljudmila Nikolaevna očito nije htjela
razgovarati s gostom.
Karimov progovori:
“Dolazim iz kolhoza, držao sam predavanje.” I doda: “Samo, molim vas, ne brinite se, u
kolhozu su me dobro nahranili - znate kako je naš narod izvanredno gostoljubiv.”
Štrum pomisli da Ljudmila Nikolaevna nije ponudila Karimova ni čajem.
Tek kad se pažljivo zagledao u ravno Karimovljevo lice sa širokim nosom, Štrum uoči na
njemu jedva zamjetljivi otklon od običnoga ruskoga, slavenskog tipa. A u kratkim trenucima,
u neočekivanim pomacima glave, svi ti sitni otkloni ujedinjavali su se, i lice se pretvaralo u
mongolsko.
Tako je isto ponekad na ulici Štrum prepoznavao, pogađao Zidove u nekim ljudima
svijetle kose, svijetlih očiju i povijenih nosova. Nešto jedva uočljivo otkrivalo je židovsko
podrijetlo tih ljudi - ponekad je to bio osmijeh, ponekad manira da se začuđeno namršti čelo,
zaškilji, ponekad samo slegne ramenima. Karimov stade pripovijedati o svojem susretu s
poručnikom koji je nakon ranjavanja došao roditeljima na selo. Očito je zbog te priče Karimov
i došao Štrumu.
“Dobar dečko”, reče Karimov, “sve mi je otvoreno ispričao.”
“Na tatarskom?” upita Štrum.
“Naravno”, reče Karimov.
Štrum pomisli da kad bi on sreo tako ranjenog poručnika Židova, ne bi počeo s njim
razgovarati jidiš; nije znao ni deset riječi na jidišu, a još su mu i služile samo radi šale u
razgovoru - poput “bekicer31”, “halojmes32”.
Poručnik je ujesen 1941. zarobljen kod Kerča. Nijemci su ga poslali da skuplja
nepožnjeveno žito pod snijegom - za krmu konjima. Poručnik je iskoristio trenutak, skrio se
u zimskom sutonu pa otrčao. Skrivalo ga je rusko i tatarsko seljaštvo.
“Sada sam pun nade da ču vidjeti ženu i djecu”, reče Karimov, “pokazuje se da Nijemci
imaju, kao i mi, kartice s raznim kategorijama. Poručnik kaže da puno krimskih Tatara bježi
u planinu, premda ih Nijemci ne diraju.”
“Ja sam nekoć kao student hodao velikim krimskim gorama”, dodade Štrum sjećajući se
kako mu je mama poslala novaca za taj put. “A je li vaš poručnik vidio Židova?”
Kroz vrata proviri Ljudmila Nikolaevna i reče:
“Mama još nije stigla, brinem se.”
“Da, da, ta gdje je ona?” rastreseno upita Štrum, i kad je Ljudmila Nikolaevna zatvorila
vrata, ponovno upita: “Što poručnik kaže za Židove?”

31
Jid. - požuri, brže (op. prev.)
32
Jid. - tlapnja, izmišljotina (op. prev.)

266
 “Vidio je kako su potjerali na strijeljanje židovsku obitelj, staricu i dvije cure.”
“Bože moj”, reče Štrum.
“Da, osim toga čuo je i za nekakve logore u Poljskoj kamo odvoze Židove, ubijaju ih i
rasijecaju tijela, kao u živodernicama. Ali to je očito izmišljotina. Ja sam ga posebno ispitivao
o Židovima znajući da vas to zanima.”
“A zašto samo mene?” pomisli Štrum. “Zar to ne zanima i druge.”
Karimov se na trenutak zamisli pa reče:
“Da, zaboravio sam, još mi je ispričao kako Nijemci zapovijedaju da se u zapovjedništvo
donosi židovska dojenčad, ondje im namažu usnice nekakvom bezbojnom tvari, od koje
odmah umru.”
“Novorođenčad?” upita Štrum.
“Meni se čini da je to isto izmišljotina, kao i fantazija o logorima gdje rasijecaju leševe.”
Štrum se ushoda po sobi i reče:
“Kada pomisliš da se danas ubija novorođenčad, onda su svi dometi kulture uzaludni. No,
čemu su naučili ljude Goethe i Bach? Ubijaju novorođenčad!”
“Da, strašno”, izusti Karimov.
Štrum je vidio njegovu sućut, ali i radosno uzbuđenje - poručnikova priča učvrstila mu je
nadu da će vidjeti ženu. A Štrum je znao da nakon pobjede neće sresti svoju majku.
Karimov se spremao doma i Štrumu bi žao da se rastanu, pa je odlučio ispratiti ga.
“Znate”, odjednom će Štrum, “mi sovjetski znanstvenici smo sretni ljudi. Što može
osjećati čestit njemački fizičar ili kemičar znajući da njegova otkrića idu u Hitlerovu korist?
Možete li zamisliti fizičara Židova, čiju rodbinu ubijaju kao bijesne pse, a on je sretan zbog
svojega otkrića, koje će, mimo njegove volje, povećati vojnu moć fašizma? On sve vidi, shvaća
i ne može se ne radovati svojemu otkriću. Užasno!”
“Da, da”, reče Karimov, “ali čovjek koji misli ne može to sebi zabraniti.”
Izašli su na ulicu. Karimov nastavi:
“Neugodno mi je da me pratite. Užasno je vrijeme, vi ste maloprije došli doma, a sad
ponovo izlazite na ulicu.”
“Ma ništa”, odgovori Štrum, “samo ču vas otpratiti do ugla.” Zagleda se u svog suputnika
i reče:
“Ugodno mi je s vama ići ulicom iako je loše vrijeme.” Karimov je išao šutke, a Štrum mu
se učinio tako zamišljenim da nije ni čuo što mu je rekao. Došavši do ugla, Štrum se zaustavi i
reče:
“Onda, da se ovdje oprostimo.”
Karimov mu čvrsto stisnu ruku govoreći otegnutim riječima: “Uskoro ćete se vratiti u
Moskvu, i morat ćemo se rastati. A ja jako cijenim naše sastanke.”
“Da, da, da, vjerujte mi, i ja sam žalostan”, reče Štrum.
Štrum se vraćao doma i nije čuo kad je pozvan.
Madjarov ga je gledao tamnim očima, ovratnik njegova kaputa bio je visoko podignut.

267
 “Što je bilo”, upita, “prekinule se naše skupštine? Vi ste posve nestali, a Petr Lavrentevič
se na mene duri.”
“Da, žao mi je, svakako”, reče Štrum, “ali puno smo gluposti nas dvojica tamo izgovorili u
vatri.”
Madjarov dometne:
“Zar netko obraća pažnju na to što se govori u vatri?”
On se približi Štrumu, a njegove raširene velike i tužne oči postale su još tamnije i tužnije:
“Nešto je doista dobro u tome što smo prekinuli svoje skupštine.”
Štrum upita:
“A što to?”
Madjarov predahnu i reče:
“Moram vam reći, starac Karimov, čini mi se, radi posao. Shvaćate li? A vi se s njim,
izgleda, često srećete.”
“Ne vjerujem u to, dosta!” reče Štrum.
“A zar niste pomislili, svi njegovi prijatelji, svi prijatelji njegovih prijatelja već su deset
godina samljeveni u prah, nema traga nikome u njegovoj okolini, ostao je sam i još cvjeta:
doktor znanosti.”
“Pa što?” upita Štrum. “Ja sam također doktor, i vi ste doktor znanosti.”
“Pa u tome i jest stvar. Razmislite o toj divnoj sudbini. Naravno, jesam i ja, a kakav ste tek
vi krupan gazda.”

268
 10.

“Vitja, mama je tek sad došla”, reče Ljudmila Nikolaevna.

Aleksandra Vladimirovna sjedila je za stolom s rupcem na leđima, primaknula k sebi čašu
čaja i odmah je odgurnula govoreći:
“Evo, sad sam razgovarala sa čovjekom koji je vidio Mitju još prije rata.”
Zbog uzbuđenja je govorila posebno mirnim odmjerenim glasom, pripovijedajući da je
kod susjeda njezine pomoćnice, tvorničke laborantice, na nekoliko dana došao jedan zemljak.
Pomoćnica je slučajno u njegovoj nazočnosti spomenula prezime Aleksandre Vladimirovne i
on je upitao ima li Aleksandra Vladimirovna rođaka po imenu Dmitrij.
Aleksandra Vladimirovna otišla je nakon posla toj laborantici doma. I odmah utvrdila da
je taj čovjek nedavno oslobođen iz logora, bio je korektor, odgulio je sedam godina, jer je
dopustio pogrešku na prvoj stranici novina - slagari su u prezimenu druga Staljina
promijenili jedno slovo. Prije rata su ga zbog kršenja discipline preveli iz logora u Republici
Komi u režimski logor na Daleki istok u sustav velikih jezerskih logora i ondje mu je
taj Šapošnikov bio susjed u baraci.
“Od prve riječi sam shvatila da je to Mitja. Pričao je kako leži na pričnama i stalno
zvižduče ‘Di si bio, vrapčiću’. Mitja je prije samog uhićenja dolazio meni i na sva moja pitanja
se smješkao i zviždukao svog ‘Vrapčića’... Uvečer je taj čovjek trebao kamionom ići u Laiševo,
gdje živi njegova obitelj. Kaže da je Mitja obolio od skorbuta, a ni sa srcem nije bio dobro.
Kaže da Mitja ne vjeruje da će izaći na slobodu. Pripovijedao mu je o nama, o Serjoži.
Mitja radi u kuhinji, što se smatra odličnim poslom.”
“Da, zato mu je trebalo da završi dva fakulteta”, reče Štrum.
“Ne mogu se zakleti, a možda je on poslani provokator?” upita se Ljudmila.
“Kome treba provocirati staricu?”
“Zato se u stanovitoj ustanovi prilično zanimaju za Viktora.”
“No, Ljudmila, pa to je glupost”, uzbuđeno reče Viktor Pavlovič.
“A zašto je taj na slobodi, je li objasnio?” upita Nadja.
“Nevjerojatno je to što pripovijeda. To je golem svijet. Meni izgleda kao nekakva
sablazan. On je doslovce čovjek iz druge zemlje. Oni imaju svoje običaje, svoju povijest
Srednjeg i Novog vijeka, svoje poslovice...
Pitala sam ga zašto je oslobođen, a on se začudio: kako, zar ne razumijete, mene su
odriješili; opet nisam shvatila, pokazalo se da oslobađaju umiruće mrcine. Imaju takvu neku
podjelu unutar logora - šljakere, glupane, kučke... Pitala sam ga kakva je to osuda: deset
godina bez prava na dopisivanje, što su dobile tisuće ljudi 1937. godine? On kaže da nije sreo
nijednog čovjeka s tom osudom, a bio je u desetak logora. Gdje su ti ljudi? Kaže da ne zna, u
logorima ih nema.
Krčenje šume, dodavanje kazne, specijalci... Takvu mi je tjeskobu navalio na dušu. Znači
da je i Mitja ondje živio i isto govorio - mrcina, glupan, kučke... Pripovijedao je o načinima
samoubojstva - u Kolimskoj močvari prestaju jesti i samo nekoliko dana piju vodu; umiru u

269
oteklinama, od vodenke, tako se kod njih zove - piti vodu, stalno piti vodu, no, naravno, ima
bolesno srce.”
Vidjela je napregnuto i žalosno Štrumovo lice i namrštene kćerine obrve.
Uzbuđujući se, osjećajući kako joj gori glava i usta se suše, nastavila je pripovijedati:
“On kaže da su putni konvoji strasniji od logora, ondje su kriminalci svemogući, ogole
zatvorenike, otimaju im hranu, kartaju se u život političkih osuđenika, tko izgubi, ubije
čovjeka nožem, a žrtva čak do posljednjeg trenutka nije ni znala da se kockaju u njezin život...
Još je užasno, izgleda, da u logorima sva zapovjedna mjesta drže kriminalci - oni su starješine
u baraci, brigadiri na krčevinama, a politički osuđenici nemaju prava, njima govore
ti, kriminalci su Mitju zvali fašistom... Našega Mitju su ubojice i lopovi zvali fašistom.”
Aleksandra Vladimirovna glasno, kao da se obraća narodu, reče:
“Tog čovjeka su prebacili iz logora gdje je bio Mitja u Siktivkar33. U prvim godinama rata
u tu skupinu logora, gdje je ostao Mitja, došao je čovjek iz centra s prezimenom Kašketin i
organizirao pogubljenje desetak tisuča zatvorenika.”
“O, Bože moj”, reče Ljudmila Nikolaevna, “pitam se zna li Staljin za taj užas?”
“O, Bože moj”, ljutito ponavljajući majčinu intonaciju, ubaci se Nadja, “zar ne shvaćaš?
Staljin je zapovjedio ubojstvo.”
“Nadja”, uzviknu Štrum, “prekini!”
Kao što se događa s ljudima koji osjećaju da netko sa strane shvaća njihovu unutrašnju
slabost, Štrum je odjednom pobjesnio te stao vikati na Nadju:
“Ne zaboravi da je Staljin vrhovni zapovjednik vojske koja se bori protiv fašizma, tvoja
se baka do posljednjeg dana svojega života uzdala u Staljina, i svi mi živimo i dišemo zato što
postoje Staljin i Crvena armija... Radije nauči sebi sama brisati nos, a onda ćeš moći poricati
Staljina, koji je zapriječio put fašizmu u Staljingradu.”
“Staljin sjedi u Moskvi, a tko je priječio u Staljingradu, znaš i sam”, reče Nadja. “I tko bi
tebe shvatio, sam si dolazeći od Sokolova govorio isto što i ja sad...”
On osjeti novu navalu ljutnje prema Nadji, činilo mu se tako jaku da će je biti dosta za
čitav život.
“Ništa od toga nisam govorio dolazeći od Sokolova, ne izmišljaj, molim te”, reče.
Ubaci se Ljudmila Nikolaevna:
“Čemu navoditi sve te užase kada sovjetska djeca ginu za domovinu u ratu.”
Ali tada Nadja izrazi ono tajno, onu tajnu slabost što je bila u duši njezina oca.
“No, naravno, nisi ništa govorio”, reče, “a posebno ne sada, kad imaš takav uspjeh na
poslu, a Nijemci su zaustavljeni u Staljingradu...”
“Ma kako možeš”, reče Viktor Pavlovič, “kako možeš sumnjičiti oca za nečasnost!
Ljudmila, čuješ li je!” Čekao je ženinu potporu, ali ga Ljudmila Nikolaevna nije poduprla.
“Što se čudiš”, reče ona, “naslušala se baš toga što si govorio sa svojim Karimovom, i s
onim odvratnim Madjarovom. Meni je Marija Ivanovna pripovijedala o vašim razgovorima.
Pa i sam si doma napričao dosta toga. Oh, da mi je što brže u Moskvu.”

33
Glavni grad Republike Komi (op. prev.)

270
 “Dosta”, reče Štrum, “unaprijed znam sve lijepo što ćeš reći.”
Nadja ušutje, lice joj je izgledalo starački uvelo i ružno, okrenu se od oca, ali kada joj je
uhvatio pogled, zapanjila ga je mržnja s kojom ga je kći pogledala.
Postalo je zagušljivo, toliko je toga teškoga i lošega bilo u zraku. Sve što godinama živi u
sjeni u svakoj obitelji - a i kad se uznemiri, obično brzo utihne, smireno ljubavlju i duševnim
povjerenjem - izbilo je sada na površinu probivši se, široko razlilo i ispunilo život doslovce
kao da su između oca, majke i kćeri jedino postojali nerazumijevanje, sumnjičenje, zloba i
prijekori.
Je li njihova zajednička sudbina rađala razdvojenost i otuđenost?
“Bakice!” reče Nadja.
Štrum i Ljudmila istodobno pogledaše Aleksandru Vladimirovnu. Ona je sjedila
pritiskujući dlanovima čelo, kao da trpi neizdrživu glavobolju.
Nešto neopisivo žalosno bilo je u njezinoj bespomoćnosti, u tome da ni ona ni njezina
nevolja, činilo se, nikome nisu potrebni, nego samo smetaju i ljute, služe obiteljskom razdoru,
pa je ona, cijeli život jaka i tvrda, tih minuta sjedila stara, osamljena i bespomoćna.
Nadja odjednom padne na koljena pa naričući pritisnu čelom noge Aleksandre
Vladimirovne.
“Bakice, mila i dobra bakice...”
Viktor Pavlovič priđe zidu, uključi radio, i iz kartonskog je mikrofona zakrčalo, počelo
zavijati, zviždati. Činilo se da radio prenosi jesensko noćno nevrijeme koje se diže iznad
prednjega kraja rata, iznad spaljenih sela, vojničkih grobova, iznad Kolime i Vorkute, nad
poljskim aerodromima, nad krovovima bolnica mokrima od hladne vode i snijega.
Štrum pogleda ženino namršteno lice pa priđe Aleksandri Vladimirovnoj, uze njezine
ruke u svoje, stade ih ljubiti. Zatim nagnuvši se pogladi Nadju po glavi.
Činilo se da se ništa nije promijenilo za tih nekoliko trenutaka, isti su ljudi bili u sobi, ista
ih je nevolja gnjela, ista ih sudbina vodila. I samo su oni sami znali kakvom se čudnom
toplinom u tim sekundama napuniše njihova razljućena srca...
U sobi odjednom odjeknu prodorni glas:
“Tijekom dana naša je vojska vodila bitke s protivnikom u rajonu Staljingrada,
sjeveroistočnoj Tuapsi i u rajonu Naljčika. Na drugim bojišnicama nije bilo nikakvih
promjena.”

271
 11.

Poručnik Peter Bach stigao je u bolnicu kao ranjenik pogođen metkom u rame. Rana nije
bila opasna, i drugovi, koji su ispratili Bacha do bolničkoga furgona, čestitali su mu na sreći.
S osjećajem blaženstva i istodobno jaučući od bolova, Bach se uputio, podupiran od
bolničara, na tuširanje.
Naslada od dodira tople vode bila je velika.
“Bolje nego u rovu?” upita bolničar i, u želji da ranjeniku kaže nešto ugodno, doda:
“Kada vas otpuste, vjerojatno će ondje biti sve u redu.” Mahnu rukom prema strani
otkuda je dopirala ravnomjerna slivena huka.
“Vi ste ovdje odnedavno?” upita Bach.
Protrljavši krpom poručnička leđa, bolničar reče:
“Zašto mislite da sam odnedavno tu?”
“Ovdje nitko ne misli da će stvar brzo završiti. Nego upravo misle da će se oduljiti.”
Bolničar pogleda gologa oficira u kupaonici. Bach se sjeti: osoblje u bolnicama ima
instrukciju da izvješćuje o raspoloženju ranjenika, a u poručnikovim se riječima otkrila
nevjerica u moć oružanih snaga. Bach razumljivo ponovi:
“Da, bolničaru, kako će to završiti, zasad nitko ne zna.”
Zašto je ponovio te opasne riječi? To bi mogao shvatiti samo čovjek koji živi u
totalitarnom imperiju.
Ponovio ih je izazvan time što se uplašio izgovarajući ih prvi put. Ponovio ih je i radi
zaštite - da svojom bezbrižnošću prevari mogućega doušnika.
Zatim, da razbije štetni dojam o svojoj oporbenosti, reče: “Takvu snagu koju smo do
danas prikupili vjerojatno nitko nije nikada od početka rata. Vjerujte mi, bolničaru.”
Zatim mu se zgadila ta zamorna složena igra i on se posveti dječjoj zabavi; pokušavao je
stisnuti u ruci toplu sapunsku vodu - a voda je špricala čas na rub kade, čas u lice samom
Bachu.
“Princip vatrometa”, reče bolničaru.
Kako je smršavio! Promatrao je svoje gole ruke i prsa te mislio na mladu Ruskinju koja
ga je ljubila prije dva dana. Je li i sanjao da će u Staljingradu imati romansu s Ruskinjom.
Doduše teško je to nazvati romansom. Slučajna vojnička veza. Neobična, fantastična situacija,
sreću se u podrumu, on ide prema njoj u ruševinama, osvijetljen bljeskovima eksplozija.
Takve susrete bilo bi dobro opisati u knjizi. Jučer je trebao doći k njoj. Vjerojatno je zaključila
da je ubijen. Kada ozdravi, opet će joj doći. Zanimljivo, tko će zauzeti njegovo mjesto. Priroda
ne trpi prazninu...
Ubrzo nakon kupanja poslali su ga u rendgenski kabinet i rendgenolog postavi Bacha
pred ekran rendgenskog aparata.
“Je li vruće, poručniče?”

272
 “Rusima je vruće nego nama”, odgovori Bach želeći se svidjeti liječniku i dobiti dobru
dijagnozu, s kojom će i operacija proći lagano i bezbolno.
Uđe kirurg. Oba momka virila su u Bachovu utrobu i razgledala svu tu štetnu nečist koja
se godinama nakupljala u njegovu prsnom košu.
Kirurg dohvati Bacha za ruku i poče je vrtjeti, čas je približavajući ekranu, čas
udaljavajući. Zanimalo ga je ranjavanje gelerom, a to što je rana na visokoobrazovanome
mladiću bila je slučajna okolnost.
Oba stažista progovoriše ubacujući latinske riječi i njemačke šaljive prostote, te Bach
shvati da mu stanje nije tako loše - ruka će mu ostati cijela.
“Pripremite poručnika za operaciju”, reče kirurg, “a ja ću pogledati onaj teži slučaj - teško
ranjavanje u glavu.”
Bolničar smaknu Bachu ogrtač, a kirurška ga sestra posjedne na tabure.
“Kvragu”, reče Bach žalosno se smješkajući posramljen svojom golotinjom, “trebalo bi da
frajla zagrije stolac prije nego sudionika staljingradske bitke posadite golom stražnjicom.”
Ona mu odgovori bez osmijeha:
“Nemamo takav propis, bolesnice.” Stade vaditi iz staklenog ormarića instrumente koji
se Bachu učiniše užasnima.
No otklanjanje gelera prošlo je lagano i brzo. Čak se i uvrijedio na liječnika - prijezir
prema laganoj operaciji ovaj je prenio i na ranjenika.
Kirurška sestra upita Bacha treba li ga otpratiti u paviljon.
“Sam ću stići”, odgovori.
“Nećete se kod nas nasjediti”, reče ona pomirljivim tonom.
“Lijepo”, odgovori on, “već sam se počeo dosađivati.”
Ona se osmjehnu. Sestra je očito zamišljala ranjenike prema novinskim člancima. U njima
su pisci i novinari pripovijedali o ranjenicima koji tajno bježe iz bolnica u svoje bojne i ćete;
neprekidno moraju pucati po protivniku, bez toga im život nije pravi.
Možda su novinari i nalazili takve ljude u bolnicama, ali Bach je osjetio sramotno
blaženstvo kada je legao u postelju prekrivenu svježom posteljinom, pojeo tanjur rižine kaše
te se zapalivši cigaretu (a u paviljonu je bilo strogo zabranjeno pušiti) upustio u razgovor sa
susjedima.
Bila su četiri ranjenika u sobi - trojica su bila oficiri s bojišnice, a četvrti bijaše činovnik
s upalim prsima i napuhanim trbuhom koji je stigao službeno iz pozadine i u rajonu Gumraka
doživio prometnu nesreću. Kada je ležao na leđima, prekriživši ruke na trbuhu, činilo se kako
su mršavom Uviki za šalu gurnuli pod odjeću nogometnu loptu.
Očito su ga ranjenici zbog toga prozvali Vratarom.
Ranjenik je jedini uzdisao zato što ga je rana izbacila iz stroja. Govorio je uzvišenim
tonom o domovini, vojsci i dužnosti, o tome da se ponosi ranom dobivenom u Staljingradu.
Oficiri s bojišnice, koji su prolili krv za narod, podsmješljivo su gledali taj patriotizam.
Jedan od njih, koji je ležao na trbuhu zbog ranjavanja u stražnjicu, zapovjednik
obavještajne čete Krap, bljedolik, krupnih usana i ispupčenih sivih očiju, reče mu:
“Vi ste očito vratar koji voli i potjerati loptu, a ne je samo odbiti.”

273
 Obavještajac je bio vješt na erotskom terenu - govorio je uglavnom o spolnim odnosima.
Vratar ga, u želji da mu uzvrati za uvredu, upita:
“Zašto vi niste preplanuli? I vi vjerojatno radite u uredu?”
Ali Krap nije radio u kancelariji.
“Ja sam noćna ptica”, reče, “moj se lov događa noću. A za razliku od vas, s babama spavam
danju.”
U paviljonu su psovali birokrate koji uvečer automobilima idu iz Berlina u vile; psovali
su intendantske vojnike koji su dobivali ordene brže od frontaša, pripovijedali o nevoljama
frontaških obitelji, čije su kuće srušene bombama; psovali su pozadinske ždrijepce koji se
dovlače vojničkim ženama; psovali su dućane na bojišnici u kojima se prodaju kolonjska voda
i britvice za brijanje.
Pored Bacha je ležao poručnik Gerne. Bachu se učinilo da je podrijetlom plemić, ali se
pokazalo da je Gerne seljak, jedan od onih koji su izveli nacionalsocijalistički prevrat. Bio je
zamjenik načelnika štaba puka, a ranila ga je krhotina noćne avionske bombe.
Kada su Vratara odnijeli na operaciju, stariji poručnik Fresser, jednostavan čovjek koji je
ležao u kutu, reče:
“U mene pucaju od 1939. godine, a ja nijednom nisam drečao o svom domoljublju. Hrane
me i odijevaju - a ja se borim. Bez filozofije.”
Bach reče:
“Ne, zašto? U tome što su se frontaši narugali Vratarevom falšu već ima neke filozofije.”
“Ma nemojte!” reče Gerne. “Zanimljivo, kakve to filozofije?” Po neprijateljskom izrazu
njegovih očiju Bach je po navici osjetio u Gerneu čovjeka koji mrzi predhitlerovsku
inteligenciju. Puno je Bach pročitao i saslušao riječi o tome da stara inteligencija
teži američkoj plutokraciji, da gaji simpatije prema talmudizmu i židovskoj apstrakciji,
židovskom stilu u slikarstvu i književnosti.
Obuze ga zloba. Sada kada je spreman maknuti se pred grubom silom novih ljudi, zašto
ga gledati s teškom, vučjom sumnjičavošću? Zar njega nisu grizle uši, nije mučila studen, kao
i njih? Njega, oficira iz prvih redova, ne smatraju Nijemcem! Bach je sklopio oči i okrenuo se
prema zidu...
“Čemu toliko otrova u vašem pitanju?” ljutito je promrmljao.
Gerne mu odvrati s prezrivim i nadmoćnim osmijehom:
“A vi kao da ne razumijete?”
“A ja sam vam rekao da ne razumijem”, uvrijeđeno odgovori Bach i doda:
“To jest, domišljam se.”
Gerne se, naravno, nasmija.
“Aha, dvoznačnost?” viknu Bach.
“Doista, doista dvoznačnost”, veselio se Gerne.
“Vojna impotencija?”
Tu se Fresser poče grohotom smijati. A Krap, nalaktivši se, odjednom poče bezizražajno
gledati Bacha.

274
 “Degenerici”, gromovitim glasom reče Bach,“obojica su izvan okvira ljudskog mišljenja,
ali vi, Gerne, već ste negdje na pola puta između majmuna i čovjeka... Budimo ozbiljni.”
I on se zaledi od mržnje, zatvorivši oči.
“Netko vam napiše brošuru o ne znam kako sitnom pitanju - a vi već mrzite one koji su
polagali temelje i podizali zidove njemačke znanosti. Treba napisati debelu povijest kako
pljujete po slavi njemačke književnosti. Vama se čini da su znanost i umjetnost nešto poput
ministarstava u kojima vam činovnici staroga kova ne daju da dobijete činove. Vama već bude
tijesno sa svojom knjižicom, smetaju vam Koch, Nernst, Planck, Kellerman... Znanost
i umjetnost nisu ured, to je parnaski brežuljak pod širokim nebom, gdje je sve prostrano, gdje
ima mjesta za sve nadarene tijekom cijele povijesti čovječanstva, dok se ne pojavite ondje vi
sa svojim isušenim plodovima. Ali to nije tjesnoća, vama jednostavno ondje nije mjesto.
Bacate se raščišćavati teren, ali se od toga vaši jadni, slabo napuhani baloni neće dignuti ni za
metar više. Izbacivši Einsteina, neće zauzeti njegovo mjesto. Da, da, Einstein je, naravno,
Židov, ali, oprostite velikodušno, ipak je genij. Nema vlasti na svijetu koja bi vam pomogla da
zauzmete njegovo mjesto. Razmislite, isplati li se potrošiti toliko snage na uništavanje onih
čija će mjesta zauvijek ostati prazna. Ako vam vaša obezvrijeđenost smeta na putu koji je
otvorio Hitler, onda ste za to sami krivi i nemojte plamtjeti zlobom prema puno vrjednijim
ljudima. Metodom policijske mržnje ništa se ne može učiniti na polju kulture! Vidite li kako
to duboko shvaćaju Hitler i Goebbels? Oni nas uče svojim primjerom. Koliko ljubavi i
strpljenja i takta pokazuju razvijajući njemačku znanost, slikarstvo i književnost. Na njih
se ugledajte, idite putem konsolidacije, ne unosite raskol u našu zajedničku njemačku stvar!”
Izgovorivši šutke svoj zamišljeni govor, Bach otvori oči. Susjedi su spavali pod dekama.
Fresser reče:
“Drugovi, pogledajte ovamo.” Mađioničarskim pokretom izvuče ispod jastuka litrenjaču
talijanskoga konjaka Tri dečka.
Iz Gerneova grla začu se takav čudan zvuk kakav bi mogao pustiti samo pravi pijanica, i
to seljački, pogledavši bocu.
“On uopće nije loš čovjek, očito da nije loš”, pomisli Bach i postidi se svog i izgovorenoga
i neizgovorenoga histeričnoga govora.
A za to je vrijeme Fresser, skačući na jednoj nozi, nalijevao konjak u visoke čaše.
“Vi ste zvijer”, osmjehujući se, reče obavještajac.
“To se zove ratni poručnik”, reče Gerne.
Fresser reče:
“Neki medicinski čin zapazio moju bocu i pita ‘Što to imate u novinama?’, a ja njemu: ‘To
su pisma od mame, od njih se nikad ne rastajem.’”
On podiže čašu:
“Onda, s frontaškim pozdravom, natporučniče Fresser!”
I svi ispiše.
Gerne se oglasi, iako je htio odmah popiti:
“Eh, valjalo bi i Vrataru ostaviti.”
“Dovraga i s Vratarom, je li tako, poručniče?” upita Krap. “Neka on vraća dug domovini,
a mi ćemo jednostavno popiti”, reče Fresser, “svatko voli život.”

275
 “Moja stražnjica je baš živnula”, reče obavještajac, “sad bih pak srednje uhranjenu damu.”
Ovlada veselo i lagano raspoloženje.
“No, idemo”, i Gerne podiže čašu.
Ponovno su ispili.
“Dobro je da smo u istom paviljonu.”
“A ja sam odmah vidio, čim sam vas promotrio: to su pravi momci, prekaljeni frontaši.”
“A ja sam, ruku na srce, imao sumnji na Bachov račun”, reče Gerne, “pomislio sam: ‘No,
to je neki pripadnik Stranke.’”
“Ne, nisam u Stranci.”
Ležali su otkriveni. Svima je bilo vrućče. Krenu razgovor o stanju na bojišnici.
Fresser je ratovao na lijevom krilu, u području sela Okatovka. “Vrag bi ih znao”, reče on,
“Rusi uopće ne znaju napadati. Evo, već je početak studenog, a mi i dalje stojimo. Koliko smo
u kolovozu popili votke i stalno nazdravljali: ‘Hajde da se ne izgubimo poslije rata, treba
osnovati društvo staljingradskih veterana.’” “Znaju oni dobro napadati”, reče obavještajac,
koji je ratovao u tvorničkom području, “ali se ne znaju utvrđivati. Istjeraju nas iz zgrade i
odmah legnu spavati, ili počnu žderati, a zapovjedništvo se zapije.”
“Divljaci”, reče Fresser i namignu, “mi smo na te staljingradske divljake potrošili više
željeza nego na cijelu Europu.”
“Ne samo željeza”, reče Bach, “mi u puku imamo onih koji plaču bez razloga i kukuriču
kao pijevci.”
“Ako se do zime stvar ne riješi”, reče Gerne, “počet će kineski rat. Nekakva besmislena
gužva.”
Obavještajac reče u pola glasa:
“Znate, priprema se naš napad u tvorničkom području, prikupljene su snage kakvih ondje
nikada nije bilo. Sve će to roknuti za koji dan. Dvadesetog studenog svi ćemo spavati sa
saratovskim curama.”
Iza pokrivenih prozora čuli su se široka, veličanstvena i spora huka topništva te zvižduk
noćnih zrakoplova.
“A gle kako su zabubnjali”, progovori Bach, “u ovo vrijeme bombardiraju. Neki to zovu
pila za živce.”
“A kod nas u štabu ih zovu dežurni podoficir”, reče Gerne.
“Tiše!” Obavještajac dignu prst. “Čujete li, veliki kalibri!”
“A mi pijemo vince u paviljonu za lake ranjenike”, reče Fresser.
Razveseliše se treći put tog dana.
Krenu razgovor o Ruskinjama. Svatko je imao što pripovijedati. Bach nije volio takve
razgovore.
Ali te bolničke večeri Bach je pripovijedao o Zini, koja je živjela u podrumu srušene
zgrade, pripovijedao je sočno, pa su se svi smijali.
Uđe bolničar i bacivši pogled na vesela lica, poče skupljati posteljinu s Vratareva kreveta.
“Berlinskog braniča domovine ispisali kao simulanta?” upita Fresser.

276
 “Bolničaru, zašto šutiš”, reče Gerne, “svi smo muškarci, ako se s njim nešto dogodilo, reci
nam.”
“Umro je”, reče bolničar, “paraliza srca.”
“Eto, vidite do čega dovode domoljubni razgovori”, reče Gerne.
Bach reče:
“Nije dobro tako govoriti o pokojniku. Nije nam lagao. Nije imao zašto lagati pred nama.
Znači da je bio iskren. Nije dobro, prijatelji.”
“O”, reče Gerne, “uzalud mi se činilo da nam je poručnik došao sa stranačkim govorom.
Odmah sam shvatio da je on iz novog idejnog roda.”

277
 12.

Noću Bach nije mogao zaspati, bilo mu je previše neugodno. Čudno je bilo sjećati se
bunkera, drugova, Lenardova dolaska - skupa su gledali zalazak kroz otvorena vrata bunkera,
pili kavu iz termosice i pušili.
Jučer je sjedajući u bolnički furgon obuhvatio Lenarda zdravom rukom, pogledali su se u
oči i nasmijali.
Je li mislio da će ikada piti s esesovcem u staljingradskom bunkeru, ići između ruševina
osvijetljenih požarima k svojoj ruskoj ljubavnici.
Čudna se stvar dogodila s njim. Godinama je mrzio Hitlera. Dok je slušao sramotne sijede
profesore, koji su izjavljivali da su Faraday, Darwin ili Edison - skupina bandita koji su srozali
njemačku znanost, da je Hitler najveći učenjak svih vremena i naroda, zlurado je pomišljao:
“Što je to, zar nije raspad, pa to mora propasti.” Iste takve osjećaje izazivali su mu romani u
kojima su se s potresnom lažnošću opisivali ljudi bez mana, sreća idejnih radnika i idejnih
seljaka, mudri odgojni rad Stranke. Ah, kakvi su se jadni stihovi tiskali u časopisima! To ga je
posebno diralo - u gimnaziji je sam pisao stihove.
A ovdje, u Staljingradu, želi stupiti u Stranku. Kada je bio dječak, iz straha da će ga otac
razuvjeriti u sporu, pokrivao je uši dlanovima i vrištao “Ne čujem, ne čujem, ne čujem...”
Kao nekada gadile su mu se promašene predstave i filmovi. Možda narod može biti
nekoliko godina ili desetljeća bez poezije, što da se čini? Ali i danas se može pisati istina! Ta
njemačka duša jest glavna istina, smisao svijeta. Zar nisu majstori renesanse znali izraziti
veličanstvene duhovne vrijednosti i u djelima napravljenima po narudžbi knezova i biskupa...
Obavještajac Krap, nastavljajući spavati i istodobno voditi noćnu bitku, poviče tako
glasno da se njegov krik vjerojatno čuo i na ulici: “Granatom, granatom ga!” Htio je puzati,
nehotice se okrenuo, vrisnuo od bola, zatim ponovo usnuo i zahrkao.
Čak i osuda Židova, zbog koje je nekoć drhtao, sada mu se činila drukčijom. O, da je on na
vlasti, hitno bi prekinuo masovno ubojstvo Židova. Ali valja otvoreno reći, premda je imao
puno prijatelja među Židovima: postoje njemački karakter i njemačka duša, a ako oni postoje,
onda postoje i židovski karakter i židovska duša.
Marksizam je propao! Tu si je misao teško mogao priznati onaj kojemu su otac, stričevi i
mati bili socijaldemokrati.
Marx, pravi fizičar, koji je utemeljio teoriju izgradnje materije na snazi odbijanja,
zanemario je snagu svjetskog privlačenja. Odredio je snage klasne borbe, istražio je to bolje
od svih u čitavoj povijesti. Ali on je, kako se to često događa s ljudima koji nešto krupno
otkriju, umislio da snage klasne borbe, koje je utvrdio, jedine rješavaju razvoj društva i hod
povijesti. Nije vidio moćne snage natklasnoga srodstva, i njegova socijalna fizika,
izgrađena na zanemarivanju zakona svjetskog nacionalnog privlačenja, nije uspjela.
Država nije posljedica, država je razlog!

278
 Tajanstveni i divni zakon određuje rođenje nacionalne države! Ona je živo jedinstvo,
jedina izražava ono što postoji u milijunima ljudi kao posebno vrijedno i besmrtno - njemački
karakter, njemačko ognjište, njemačku volju, njemačku požrtvovnost.
Neko je vrijeme Bach ležao sklopivši oči. Da bi zaspao, počeo je zamišljati stado ovaca -
jedna bijela, druga crna, opet bijela i opet crna, zatim bijela i onda crna...
Ujutro, nakon doručka, pisao je pismo majci. Mrštio je čelo, uzdisao - sve što piše bit će
joj neugodno. Ali upravo joj on mora reći ono što osjeća u posljednje vrijeme. Odlazeći na
dopust, ništa joj nije rekao. Ali vidjela je njegov nemir, da ne želi stalno slušati beskonačne
uspomene na oca - stalno jedno te isto.
Otpadnik od očeve vjere, pomislit će ona. Ali ne, ovaj put ne pristaje na otpadništvo.
Bolesnici, umorni od jutarnjih procedura, ležali su tiho. Noću su na krevet koji je
oslobodio Vratar položili teškog ranjenika. Ležao je u nesvijesti i nisu mogli doznati iz koje je
postrojbe.
Kako objasniti majci da su ljudi nove Njemačke njemu danas bliži nego prijatelji iz
djetinjstva?
Uđe bolničar i upita:
“Poručnik Bach?”
“Ja sam”, reče Bach i pokri dlanom započeto pismo.
“Gospodine poručniče, Ruskinja se raspituje za vas.”
“Za mene”, upita zgranuti Bach i dosjeti se da je došla njegova staljingradska Zina.
Kako je mogla doznati gdje se nalazi? Odmah je shvatio da joj je to rekao vozač bolničkog
furgona. Obradova se, ganut - trebalo je izaći iz tame, zaustavljati usputne automobile pa
proći pješke šest do osam kilometara. Onda je zamislio njezino blijedo lice s krupnim očima,
mršavi vrat, sivi rubac na glavi.
A u paviljonu odjeknu smijeh.
“To je naš poručnik Bach!” rekao je Gerne. “To se zove rad u mjesnom stanovništvu.”
Fresser je tresao rukama kao da štrca vodu s prstiju i govorio:
“Bolničaru, zovi je ovamo. Poručnik ima prilično širok krevet. Mi ćemo ih vjenčati.”
A obavještajac Krap dometnu:
“Žena kao pas ide u stopu za muškarcem.”
Odjednom se Bach spetlja. Što je zamislila? Kako se mogla javiti u bolnicu? Ta oficirima
su zabranjene veze s Ruskinjama. A kad bi u bolnici radili njegovi rođaci ili znanci obitelji
Forster? U takvom površnom odnosu čak se ni Njemica ne bi usudila posjetiti ga...
Činilo se da se i onesviješteni teški ranjenik gadljivo podsmjehuje.
“Recite toj ženi da ne mogu izaći”, reče on tmurno i, da izbjegne veseli razgovor, odmah
dohvati olovku i stade čitati ono što je napisao.
“...neobična stvar, puno godina sam smatrao da me država guši. A sada sam shvatio da je
upravo ona izraz moje duše... Ne želim laganu sudbinu. Ako treba, raskinut ću sa starim
prijateljima. Ja znam da me oni kojima ću se vratiti nikada neće smatrati do kraja svojim. Ali
ja ću pregorjeti sebe radi onoga glavnog što je u meni...” Veselje se u paviljonu nastavljalo.

279
 “Tiše, ne smetajte mu. Piše pismo svojoj nevjesti”, reče Gerne. Bach se poče smijati.
Nekoliko sekunda suspregnuti smijeh podsjećao je na jecanje i pomislio je da bi tako kako se
sada smije isto mogao i plakati.

280
 13.

Generali i oficiri, koji nisu često viđali zapovjednika 6. pješačke Paulusove armije,
smatrali su da nema promjena u general-pukovnikovim mislima i raspoloženju. Njegovo
držanje, karakter zapovijedi i osmijeh s kojim je slušao i sitne privatne primjedbe i ozbiljne
pritužbe svjedočili su da general-pukovnik i nadalje sebe podčinjava ratnoj situaciji. A samo
ljudi koji su posebno bliski zapovjedniku, njegov pobočnik pukovnik Adams i načelnik
štaba vojske general Schmidt, shvaćali su koliko se Paulus promijenio za vrijeme
staljingradskih bitaka.
I dalje je mogao biti milo oštrouman i ponizan prema bahatima, ili se prijateljski
raspitivati za život svojih oficira, i dalje je bio u stanju uvoditi u bitku pukove i divizije,
promicati i udaljavati s položaja, potpisivati nagrade, kao nekoć pušiti svoje najdraže cigare...
Ali ono glavno, skriveno, duševno, mijenjalo se iz dana u dan i bilo je spremno konačno se
promijeniti.
Napuštao ga je osjećaj vlasti nad situacijom i rokovima. Donedavno bi mirnim pogledom
kliznuo po izvještajima obavještajnog odjela Štaba vojske - je li važno to što su zamislili Rusi,
ima li uopće smisla kretanje njihovih pričuva?
Sada je i Adams vidio da iz fascikla s izvještajima i dokumentima, koji je ujutro stavljao
na stol zapovjedniku, ovaj prvo uzima obavještajne podatke o ruskim noćnim kretanjima.
Adams je jednom, promijenivši redoslijed kojim su se slagali papiri, prvo položio izvještaj
obavještajnog odjela. Paulus je otvorio fascikl i pogledao samo gornji papir. Dugačke su se
Paulusove obrve uzvile, a zatim je sklopio fascikl.
Pukovnik Adams shvatio je da se ponio netaktično. Iznenadio ga je brz, reklo bi se
žalostan general-pukovnikov pogled.
Za nekoliko dana Paulus je, pogledavši izvještaj i dokumente položene uobičajenim
redom, smiješeći se rekao svojemu pobočniku:
“Gospodine inovatore, vi ste očito pozoran čovjek.”
Te tihe jesenske večeri general Schmidt uputio se na referat k Paulusu u donekle
svečanom raspoloženju.
Schmidt je išao širokom kolodvorskom ulicom prema zapovjednikovoj zgradi,
zadovoljno udišući hladni zrak koji zasipa grlo nadimljeno noćnim duhanom, i gledao u nebo
obojeno tamnim bojama stepskoga zalaska. Duša mu je bila spokojna, mislio je na slikarstvo
i kako ga je prestalo mučiti podrigivanje poslije ručka.
Koračao je tihom i pustom večernjom ulicom i u njegovoj glavi pod šubarom s velikim
teškim šiltom smještalo se sve ono što bi se moralo iskazati u najžešćoj bici koja se ikada
pripremala za vrijeme staljingradskog rata. On je upravo tako i rekao, kada se spremio slušati
zapovjednika koji ga je pozvao da sjedne.
“Doista, u povijesti našega oružja događalo se da mobiliziramo za napad neusporedivo
veću količinu tehnike. Ali na tako ograničenom terenu bojišnice nikada nisam morao stvarati
toliku čvrstinu na zemlji i u zraku.”

281
 Slušajući načelnika štaba, Paulus je sjedio povijajući ramena, nimalo generalski, žurno i
poslušno okrećući glavu za Schmidtovim prstom koji zabada u stupce grafikona i kvadrate
karata. Taj je napad zamislio Paulus. Paulus je odredio njegove parametre. Ali sada, slušajući
Schmidta, najblistavijeg načelnika štaba s kojim je ikada radio, više nije prepoznavao svoje
misli u podrobnostima razrade buduće operacije.
Činilo se da Schmidt ne izlaže Paulusove zamisli razvijene u ratni program, nego nameće
svoju volju Paulusu, i protiv njegove želje priprema za udar pješaštvo i tenkove izvidničkog
bataljona.
“Da, da, čvrstinu”, rekao je Paulus, “ona je posebno dojmljiva kad je usporediš s
prazninom na našem lijevom krilu.”
“Ne može se ništa”, reče Schmidt, “previše ima zemlje na istoku, više nego njemačkih
vojnika.
To ne muči samo mene. Von Weichs mi je rekao: ‘Nismo tukli šakom, nego se raširenim
prstima razilazimo po beskrajnom istočnom prostoru.’ To ne brine samo Weichsa, ne samo
njega...”
Nije dovršio.
Sve je išlo onako kako mora, i ništa nije išlo kako mora.
U slučajnim nejasnostima i zlim sitnicama posljednjih ratnih tjedana činilo se daće se
svaki čas rasplesti posve drukčije, žalosno i beznadno, neka istinska bit rata.
Obavještajci uporno javljaju o koncentraciji sovjetske vojske na sjeverozapadu.
Zrakoplovstvo ih nije u stanju spriječiti. Weichs na krilu Paulusove armije nema njemačkih
pričuva. Pokušava dezinformirati Ruse uspostavljajući njemačke radiopostaje u rumunjskim
postrojbama. Ali od toga Rumunji neće postati Nijemci.
U početku se afrička akcija činila pobjedonosnom kao i blistavi obračun s Englezima u
Dunkirku, u Norveškoj, Grčkoj, koji se nije završio osvajanjem britanskih otoka; kolosalne
pobjede na istoku, tisuću kilometara dug proboj prema Volgi, isto nije završen konačnim
razbijanjem sovjetske vojske. Uvijek se čini da je glavno već učinjeno i ako stvar nije bila
dovedena do kraja, onda je to bio slučajni, isprazni zastoj...
Što znači tih nekoliko stotina metara koji ga odvajaju od Volge, polusrušene tvornice,
spaljene, puste kutije zgrada u usporedbi s veličanstvenim prostorom osvojenim za vrijeme
ljetnog napada... Ali i od egipatske oaze Rommela je dijelilo samo nekoliko kilometara
pustinje. I za puni uspjeh u pokorenoj Francuskoj falilo je nekoliko dunkirških sati i
kilometara... Uvijek i svuda fali nekoliko kilometara do konačnog slamanja protivnika, uvijek
i svuda prazna krila, ogromna prostranstva iza leđa pobjedonosne vojske, pomanjkanje
pričuva.
Proteklo ljeto! To što je on proživio tih dana očito se doživi samo jednom u životu. Na
licu je osjetio dah Indije. Kad bi lavina koja ruši šume i izbacuje rijeke iz korita mogla osjećati,
osjećala bi upravo što je on osjećao tih dana.
Tih ga je dana obasjala misao da se njemačko uho naviklo na ime Friedrich - naravno,
šaljiva, neozbiljna misao, ali je to ipak bila ona. Ali upravo je tih dana zlo, oštro zrnce pijeska
škripnulo ili pod nogom ili pod zubima. U štabu je vladala svečana i sretna napetost. Primao
je od zapovjednika postrojba pismene raporte, usmena izvješća, radijska i telefonska izvješća.
Činilo se da to više nije teški bojni rad, nego simbolični izraz njemačkoga slavlja...

282
 Paulus je dignuo telefonsku slušalicu. “Gospodin general-pukovnik...” Po glasuje
prepoznao tko govori, intonacija vojnih dana uopće nije bila u harmoniji sa zvoncima u zraku
i u eteru.
Zapovjednik divizije Weller izvijestio je da su Rusi na njegovu terenu prešli u napad te
da se njihova pješačka jedinica, kao otprilike pojačani bataljon, uspjela probiti na zapad i
zauzeti staljingradski kolodvor.
Upravo uz taj ništavni događaj čvrsto se vezalo rođenje mučnog osjećaja.
Schmidt je naglas pročitao projekt ratne zapovijedi, lagano ispravio ramena i podignuo
podbradak u znak da ga ne napušta osjećaj službenosti, premda su on i zapovjednik u dobrim
osobnim odnosima.
Neočekivano snizivši glas, nimalo vojnički ni generalski, general-pukovnik izreče čudne
riječi koje su zbunile Schmidta:
“Ja vjerujem u uspjeh. Ali znate što? Naša borba u ovom gradu uopće nije potrebna,
besmislena je.”
“Prilično neočekivano od zapovjednika vojske u Staljingradu”, reče Schmidt.
“Neočekivano, smatrate? Staljingrad je prestao biti centar komunikacije i centar teške
industrije. Što ćemo tu raditi poslije toga? Sjeveroistočno krilo kavkaske vojske može se
pokriti po liniji Astrahan-Kalač. Staljingrad zato nije potreban. Ja vjerujem u uspjeh,
Schmidte. Osvojit ćemo Tvornicu traktora. Ali time nećemo zatvoriti svoje krilo. Von Weichs
ne sumnja da će Rusi udariti. Njih neće zaustaviti blef.”
Schmidt progovori:
“U kretanju događaja mijenja se njihov smisao, ali Führer nikada nije uzmicao ne
dovršivši zadatak.”
Paulusu se činilo da je nevolja upravo u tome što najblistavije pobjede nisu dale ploda,
zato što nisu uporno i odlučno dovedene do kraja, a istodobno je držao kako se istinska snaga
vojskovođe pokazuje u odbijanju da rješava zadaće koje su izgubile smisao.
Ali gledajući u uporne i pametne oči generala Schmidta, ipak reče:
“Nije naše da namećemo svoju volju velikom strategu.” “Četiri primjerka, pod posebnom
tajnošću”, reče Schmidt.

283
 14.

Postrojba u koju je Darenski stigao iz štaba stepske vojske nalazila se na jugoistočnom

krilu Staljingradske bojišnice u bezvodnim kaspijskim pijescima.
Darenskom su se stepe pokraj jezerske riječne vode sada činile kao nekakva obećana
zemlja - ondje je raslo kovilje, ponegdje je bilo stabala, rzali su konji.
U pustinjskoj pješčanoj ravnici smjestile su se tisuće ljudi naviknutih na vlažni zrak, rosu
u zoru, šušanj sijena. Pijesak ih siječe po koži, ulazi im u uši, škripi u žitu i u kruhu, pijesak je
i u soli i u okidačima pušaka, u satnim mehanizmima, pijesak je i u vojničkim snovima...
ljudskom tijelu, nosnicama, grlu, potkoljenicama. Tijelo je ovdje živjelo kao što živi zaprega
koja je sišla s utabanoga kolosijeka te se škripeći vuče mimo puta.
Darenski je sve vrijeme išao po topničkim položajima, razgovarao s ljudima, pisao,
snimao sheme, promatrao oruđa i skladišta topničkog streljiva. Navečer bi se zadihao, glava
mu je brujila, boljele su ga noge nenaviknute ići po sipkom pješčanom tlu.
Davno je zapazio da generali u danima povlačenja bivaju posebno pozorni prema
potrebama svojih podčinjenih; zapovjednici i članovi vojnih vijeća velikodušno pokazuju
samokritičnost, skepticizam i skromnost.
Nikada se u armiji ne pojavi toliko pametnih ljudi koji sve razumiju kao u vrijeme
žestokog uzmaka, ni toliko protivničke nadmoći i gnjeva Glavnog štaba kao kada traži krivce
za nevolje.
Ali ovdje, u pustinji, ljudi su bili neuočljivi kao u snu. Štapski i ratni zapovjednici doslovce
su se uvjerili da se nemaju čime na svijetu baviti, jer će svejedno i sutra i prekosutra i za
godinu biti samo pijesak.
Darenskog je pozvao k sebi na konak potpukovnik Bova, načelnik štaba topničkog puka.
Bova je, bez obzira na svoje plemenitaško prezime, bio pognut, ćelav i slabo je čuo na jedno
uho. Kad god bi dolazio na poziv u štab topništva bojišnice, sve bi ih zadivio neobičnim
pamćenjem. Činilo se da se u njegovoj ćelavoj glavi, usađenoj u uska pogrbljena ramena, ništa
nije moglo smjestiti osim brojeva baterija i divizija, imena naselja, prezimena zapovjednika i
obilježenih visova.
Bova je živio u daščanoj kolibi sa zidovima premazanima glinom i gnojem, a pod je bio
pokriven potrganim listićima kartona.
Koliba se ničim nije razlikovala od drugih zapovjedničkih smještaja razbacanih po
pješčanoj ravnici.
“A, zdravo!” reče Bova i zamašnim pokretom stisnu Darenskom ruku. “Dobro je, a?”
Pokaza na zidove. “Ovdje ću zimovati u psećoj kućici premazanoj govnom.”
“Pa i to je neki smještaj!” reče Darenski čudeći se što tihi Bova ne sliči sebi.
Posjede Darenskog na kutiju od američkih konzerva i nali mu votke u mutnu čašu, s
rubovima umrljanim osušenim zubnim praškom, te mu doda zeleni smočeni paradajz koji je
ležao na mokrom novinskom listu.
“Izvolite, druže potpukovniče, vino i voće!” reče.

284
 Darenski je oprezno, kao svi koji inače ne piju, otpio malo, odgurnuo čašu dalje od sebe i
počeo ispitivati Bovu o vojničkim stvarima. Ali Bova je uzmicao pred poslovnim razgovorima.
“Eh, druže potpukovniče”, reče, “prepunio sam si glavu službom, ničim se ne razonodim,
a kakve su babe bile kad smo došli u Ukrajinu, a u Kubanu, Bože moj... I kako su rado davale,
samo namigni! A ja se, budala, zalijepio stražnjicom u operativnom odjelu, a pribrao se kasno,
usred pijeska!”
Darenski, koji se prvo ljutio što Bova ne želi razmatrati prosječnu gustoću vojske po
kilometru bojišnice i prednosti minobacača nad topništvom u uvjetima pješčane pustinje,
ipak se zainteresirao za obrat u razgovoru.
“Kako da ne”, reče, “u Ukrajini su žene neobično zanimljive. Godine 1941., kad nam je
štab bio u Kijevu, viđao sam se s jednom posebnom Ukrajinkom, ženom djelatnika
tužiteljstva, pravom ljepoticom!”
Ustade, podiže ruku, dotaknu prstima niski strop pa doda:
“Što se tiče Kubana, ni u tome vam ne proturječim. Kuban se može u tom smislu izdići na
prvo mjesto po neobično visokom postotku ljepotica.”
Na Bovu su njegove riječi silno djelovale.
On opsova i plačnim glasom poviče:
“A sada Kalmikinje, molim vas.”
“Nemojte reći!” prekinu ga Darenski i prilično skladno održa govor o ljepoti tamnih i
širokih obraza koji mirišu na pelin i stepski dim. Sjetio se Ale Sergejevne iz štaba stepske
vojske i završi svoj govor: “Tako zapravo niste u pravu, svugdje ima žena. U pustinji doduše
nema vode, u pravu ste, ali dama ima.”
Ali mu Bova nije odgovorio. Tada Darenski ugleda Bovu kako spava i tek je u tom
trenutku shvatio da je njegov domaćin totalno pijan.
Bova je u snu hrkao podsjećajući na vapaje umirućega, a glava mu je visjela s ležaja.
Darenski je s onim posebnim strpljenjem i dobrotom koje ruski muškarci pokazuju prema
pijanima podmetnuo Bovi pod glavu jastuk, prostro mu pod noge novine, obrisao slinava usta
i stao se ogledati kamo bi se smjestio.
Darenski je položio na pod domaćinovu kabanicu, a odozgo svoju, pod glavu je
podmetnuo svoju napuhanu poljsku torbu, koja mu je na putu služila i kao ured, i skladište
robe, i spremište higijenskih potrepština.
Izašao je na ulicu, udahnuo hladni noćni zrak, otpuhnuo promatrajući nestvarni plamen
na crnom azijskom nebu, obavio malu nuždu stalno gledajući zvijezde, pomislio “Da, svemir”
pa pošao spavati.
Legao je na domaćinovu kabanicu, pokrio se svojom i umjesto da sklopi oči, široko ih je
otvorio - iznenadila ga je tužna misao.
Okružuje ga mračno siromaštvo! Evo, leži na podu, gleda odgriske mokrih rajčica,
kartonski kufer u kojemu vjerojatno leži ručnik s velikim crnim pečatom, zgužvane
okovratnice, praznu futrolu, probušeni lavor.
Koliba u Verhne-Pogrobnom, gdje je ujesen noćio, sada mu se činila bogatom. A za godinu
dana današnje će mu se sklonište učiniti raskošnim kad ga se sjeti u nekakvoj jami gdje neće
biti ni britve, ni kufera, niti potrganih obojaka.

285
 Za mjeseci u kojima je radio u topničkom štabu u njegovoj su se duši dogodile velike
promjene. Želja za radom, koja se javljala kao nekakva moćna potreba poput želje za hranom,
bila je zadovoljena. Više se ne osjeća sretnim zato što je radio, jer se ni stalno sit čovjek ne
osjeća sretnim.
Darenski je radio dobro, uprava ga je jako cijenila. U prvo vrijeme to ga je radovalo - nije
bio naviknut da ga smatraju nezamjenjivim, nužnim. Za dugih godina naviknuo se na obrnuto.
Darenski nije razmišljao zašto osjećaj prednosti nad službenicima, koji je nastao u njemu,
nije rađao u njemu nadmoćnu dobroćudnost prema drugovima u radu - što je crta istinski
jakih ljudi. Ali očito nije bio jak.
Često se uzrujavao, vikao i psovao, a onda patnički gledao ljude koje je uvrijedio, nikada
se ne ispričavajući za to. Na njega su se vrijeđali, ali ga nisu smatrali lošim čovjekom. Prema
njemu su se u štabu Staljingradske bojišnice odnosili čak i bolje nego svojedobno prema
Novikovu u štabu Jugozapadne bojišnice. Pričalo se da se cijele stranice njegovih raportnih
bilježaka iskorišćuju u izvještajima velikih ljudi pred još većim ljudima u Moskvi. Pokazalo se
da su u teško vrijeme njegov um i rad bili važni i korisni. A žena ga je pet godina prije rata
napustila držeći da je neprijatelj naroda koji je uspio od nje prijetvorno prikriti svoju kilavu
dvoličnu bit. Često nije dobivao posao zbog loših karakteristika - i po očevoj i po majčinoj
liniji. Na početku se vrijeđao doznavši da je mjesto na kojemu je odbijen zauzeo netko poznat
po gluposti ili neznanju. Zatim se Darenskom činilo da njemu doista ne valja povjeravati
odgovorni operativni posao. Nakon logora je posve ozbiljno počeo osjećati svoju manju
vrijednost.
A onda se u vrijeme užasnog rata pokazalo da nije tako.
Natežući na ramena kabanicu, od čega su noge odmah osjećale hladni zrak koji je strujio
s vrata, Darenski je mislio kako su se sada njegova znanja i sposobnosti pokazali potrebnima,
dok se valja na podu u kokošinjcu, čuje prodorni odvratni krik deva, ne maštajući o
odmaralištima i vilama, nego o čistom paru gaća i mogućnosti da se umije komadićem
običnog sapuna.
Ponosio se što njegov uspon nije bio povezan ni sa čime materijalnim. Ali ga je to
istodobno uzrujavalo.
Njegova samouvjerenost i mišljenje o sebi stalno su se preklapali s neprekidnom
životnom plahošću. Životna mu blaga, činilo se Darenskom, nisu suđena.
Taj osjećaj stalnog nepovjerenja u sebe, neprekidna, prelazeći u naviku, novčana
oskudica i vječni osjećaj svoje bijedne, stare odjeće, pratio ga je od malih nogu. Ni sada, u
vremenu uspjeha, taj ga osjećaj nije napuštao.
Misao da će po dolasku u blagovaonicu Vojnog vijeća konobarica reći “Druže
potpukovniče, vi ćete se hraniti u vojnoj blagovaonici” ispunjavala ga je strahom. A onda će
na nekoj sjednici neki šaljivi general namignuti: “Onda, potpukovniče, kakvo je varivo u
menzi?” Uvijek se divio domaćinskoj samouvjerenosti s kojom su ne samo generali nego i
novinski fotografi jeli, pili, tražili benzin, odore i cigarete na mjestima gdje nisu imali pravo
ni na benzin ni na cigarete.
Tako je išao život, i njegov je otac godinama tražio posao, mati, koja je bila tipkačica,
godinama je bila jedina hraniteljica obitelji.

286
 Usred noći Bova je prestao hrkati, a Darenski se uznemiri osluškujući tišinu koja zrači s
njegova ležaja.
Bova ga iznenada upita:
“Ne spavate, druže potpukovniče?”
“Ne, ne spava mi se”, odgovori Darenski.
“Oprostite što vas nisam bolje smjestio, popilo se”, reče Bova. “A sada je glava bistra kao
da nisam ni pio. Evo, shvaćate, ležim i mislim: tko nas gurnu na ovakvo jezivo mjesto. Tko
nam pomože da upadnemo u takvu rupu?”
“Tko je pomogao, Nijemci”, odgovori Darenski.
“Prijeđite vi na ležaj, a ja ću leći na pod”, reče Bova.
“Ma što vam je, meni je i ovdje dobro.”
“Pa neugodno mi je, kavkaski je običaj da gost spava na ležaju, a domaćin na podu.”
“Ništa, ništa, nismo mi Kavkažani.”
“Skoro pa Kavkažani, planine uz Kavkaz. Nijemci, kažete, pomogli, ali evo, shvaćate, nisu
samo Nijemci, i mi smo sebi pomogli.”
Bova je očito ustao: ležaj je silno zaškripao.
“M-m, d-da”, reče on.
“Da, da, da”, reče s poda Darenski.
Bova je gurnuo razgovor u posebno neobično korito i obojica su šutjela razmišljajući
treba li početi takav razgovor sa slabo poznatim čovjekom. Očito je razmišljanje dovelo do
zaključka da takav razgovor ne treba voditi sa slabo poznatim čovjekom.
Bova je zapalio.
Kada je žigica planula, Darenski je vidio Bovino lice, koje mu se učinilo zgužvanim i
tmurnim, čak stranim.
Darenski je također zapalio.
Bova je na svjetlu žigice vidio njegovo lice, bio je nalakćen na podu, i učinilo mu se
hladnim i lošim, tuđim.
Upravo nakon toga razgovor je zbog nečega i krenuo kamo nije trebalo.
“Da”, reče Bova, ali ovaj put ne otegnuto, nego kratko i oštro, “birokratizam i birokrati
pomogli su nam da se ovamo dokotrljamo.”
“Birokratizam je”, reče Darenski, “loša stvar. Moj vozač je rekao da je prije rata na selu
bio takav birokratizam da u kolhozu bez pola litre nitko nije htio ni potvrdu napisati.”
“A vi se ne smijte, nije mi do smijeha”, prekinu ga Bova,“ znate, birokratizam nije šala, on
i u mirno vrijeme dovodi ljude vrag zna do čega. A u uvjetima prve linije birokratizam može
biti i gori. Evo u letačkoj postrojbi slučaja: zrakoplovac iskočio iz zapaljenoga stroja, Messer
ga srušio, on ostao čitav, a hlače mu izgorjele. I gle, neće mu dati hlače! Skandal pravi,
zamjenik za opskrbu odbija: nije prošao rok za iznošenje, i gotovo! I tri je dana pilot sjedio
bez hlača, dok stvar nije došla do zapovjednika.”
“No to je, oprostite glupost”, reče Darenski, “zato što se budala upetljala u izdavanje
hlača, od toga ne uzmiču od Bresta do Kaspijske pustinje. Praznina - zavlačenje.”

287
 Bova se kiselo zakašlja i reče:
“Zar ja kažem da dolazi od hlača? A evo vam slučaja: pješačka postrojba upala u
okruženje, stali ljudi gladovati. Letačka postrojba dobila zapovijed da im baca hranu
padobranima. A intendantura odbila predati hranu - kažu da im treba izdatnice potpisati, a
kako će se oni dolje potpisati ako im iz aviona budu bacali vreće? Upro intendant i ne da.
Uvjerili su ga - strogom zapovijedi.”
Darenski se osmjehnu.
“Komičan slučaj, ali opet sitnica. Pedanterija. U uvjetima prve linije birokratizam se može
jezivo ponijeti. Znate zapovijed ‘Ni koraka natrag’? Evo, mlati Nijemac po stotinama ljudi, i
valja ih povesti na drugu stranu uzvisine, i ljudi će biti na sigurnome, ni taktičkoga gubitka
nema, i tehnika će se sačuvati. Ali stoji zapovijed ‘Ni koraka natrag’ - i oni trpe pod vatrom i
gube tehniku, gube ljude.”
“Eto, eto, točno je tako”, reče Bova. “Godine 1941. dva pukovnika su nam poslali u vojsku
iz Moskve da provjere tu zapovijed ‘Ni koraka natrag’. A nisu imali auta, pa smo tri dana od
Gomelja bježali dvjesto kilometara. Ja sam pukovnike uzeo k sebi u kamiončić da ih Nijemci
ne zarobe, a oni se tresu u kabini i pitaju me: ‘Dajte nam materijale o provedbi zapovijedi Ni
koraka natrag...’ Reda mora biti, što se može.”
Darenski uhvati zraka, kao da se sprema zaroniti dublje pa, očito zaronivši, reče:
“Birokratizam je strašan kad crvenoarmejac, mitraljezac, braneći sam uzvisinu protiv
sedamdeset Nijemaca, zadrži napad, pogine, armija ga pokopa, pokloni mu se, a njegovu
sušičavu ženu izbace iz stana i predsjednik rajonskog vijeća viče na nju: ‘Van, prostakušo!’
Birokratizam je, znate, kada čovjeku zapovijeda da ispuni dvadeset četiri upitnika i on, na
kraju krajeva, sam priznaje na sastanku: ‘Drugovi, ja nisam naš čovjek.’ E, onda to je kad
čovjek kaže: ‘Da, da, država je radničko-seljačka, a moji tata i mama su plemići, neradni
element, ispljuvci, gonite me’, onda je to - red.”
“A ja u tome ne vidim birokratizma”, usprotivi se Bova. “Doista je tako, država je
radničko-seljačka i njome upravljaju radnici seljaci. Što je tu loše? To je pravedno. Buržujska
država pak ne vjeruje golotinji.”
Darenski se spetlja, učinilo mu se da sugovornik uopće ne misli u tom smjeru.
Bova zapali žigicu i, ne potežući cigaretu, posvijetli njome prema Darenskome.
Darenski zaškilji s osjećajem s kojim se na bojnom polju padne pod svjetlo
neprijateljskog reflektora.
A Bova reče:
“Ja sam pak čisto radničkog podrijetla, otac bio radnik, djed radnik. Moj upitnik kao
stakalce. A činilo se da nisam podoban sve do rata.”
“Zašto niste bili podobni?” upita Darenski
“Ja ne vidim birokratizma ako u radničko-seljačkoj državi pažljivije gledaju plemiće. Ali
evo, zašto mene, radnika, prije rata ščepaše za kragnu? Nisam znao hoću li ići tovariti krumpir
na skladištu Sojuz-povrća ili ću mesti ulice. A onda sam se očitovao s klasnog stajališta:
kritizirao sam vlast jer ona vrlo lijepo živi. Pa su mi dali po glavi. U tome je, po mome, glavni
korijen birokratizma: kad radnik pati u svojoj državi.”

288
 Darenski je odmah osjetio da se njegov sugovornik u tim riječima dotaknuo nečega vrlo
značajnog, i kako mu nije bio običaj govoriti o tome što ga dira, što mu pecne dušu, a nije se
ni navikao da to čuje od drugih, naslutio je nešto neobično dobro: sreću da bez osvrtanja i
straha izrazi i ospori ono što posebno tare um, što ga burgija, i upravo o tome da ga to
uznemiruje i burgija on ni s kim nije razgovarao.
Ali ovdje, na podu, u kolibi, noću u razgovoru sa skromnim pripitim pa otriježnjenim
vojnikom, osjećajući oko sebe nazočnost ljudi koji su iz zapadne Ukrajine stigli do ove
pustinje, sve mu se činilo nekako drukčije. I jednostavni, prirodni, željeni i potrebni, ali
nedostupni i nezamislivi - iskreni razgovor čovjeka s čovjekom - završi!
“U čemu vi niste u pravu?” reče Darenski. “U buržujski senat ne puštaju golje, i to je istina,
ali ako neki goljo postane milijunaš, puštaju ga u senat. Fordovi su potekli od radnika. Kod
nas na zapovjedna mjesta ne puštaju buržoaziju i vlasteline, i to je u redu. Ali ako stave
Kajinov pečat na čovjeka trudbenika samo zato što su mu otac ili djed bili kulaci ili svećenici,
onda je to posve druga stvar. U tome nema klasne točke gledanja. A mislite da nisam
svojedobno u svojim logorskim mukama sretao radnike - putilovce i rudare iz Donjecka?
Koliko hoćeš. Naš je birokratizam strašan, kad pomisliš: to nije izraslina na tijelu države -
izraslinu se može odrezati. On je strašan kad pomisliš: birokratizam jest država. A u ratu
nitko ne želi umirati za načelnike kadrovskog odjela. Napisati na molbu ‘odbijeno’ ili istjerati
iz kabineta vojničku udovicu može svaki slugan. A da istjera Nijemca, mora biti jak, pravi
čovjek.”
“To je točno”, reče Bova.
“Nisam uvrijeđen. Klanjam se, do zemlje se klanjam. I hvala! Sretan sam! Tu je nešto
drugo loše: zato da ja budem sretan i da mogu Rusiji dati svoje snage, trebalo je da dođe
ovakvo gadno vrijeme - gorko. Onda se opraštam i sa svojom srećom - neka je prokleta.”
Darenski je osjećao da se ipak nije dokopao onoga glavnog što je činilo bit njihova
razgovora, što bi osvijetlilo život jasnijim i jednostavnijim svjetlom, ali evo, razmišljao je i
govorio o tome o čemu obično nije razmišljao ni govorio, i to mu je pričinilo radost. Zato je
rekao sugovorniku:
“Znate, nikada u životu, što god da bude, neću zažaliti zbog ovog noćnog razgovora s
vama.”

289
 15.

Mihail Sidorovič proveo je više od tri tjedna u izolaciji pri reviru. Hranili su ga dobro,
dvaput ga je pregledao liječnik esesovac i propisao mu dohranu glukozom.
Prvih sati po zatvaranju Mihail Sidorovič, očekujući poziv za ispitivanje, neprekidno je
sebi dosađivao: zašto je razgovarao s Ikonikovom, očito ga je jurodivi izdao, podmetnuo mu
prije pretrage kompromitantne papire. Prolazili su dani, a Mostovskoja nisu pozivali.
Promišljao je teme političkih razgovora sa zatvorenicima, razmišljajući koga se od njih može
nagovoriti na posao. Noću, kad ne bi spavao, sastavljao je tekst letka birajući riječi za logorski
rječnik, kako bi olakšao komunikaciju između ljudi različitih nacionalnosti.
Prisjećao se starih pravila konspiracije, koja isključuju mogućnost potpune propasti u
slučaju dojave provokatora.
Mihail Sidorovič htio je ispitati Eršova i Osipova o prvim koracima organizacije. Bio je
uvjeren da će prevladati Osipovljove predrasude prema Eršovu.
Žalosnim mu se učinio Černecov, koji je mrzio boljševizam, a istodobno žudio za
pobjedom Crvene armije. Misleći na predstojeće ispitivanje, bio je skoro spokojan.
Noću je Mihail Sidorovič imao srčani napadaj. Ležao je uprijevši glavom u zid u užasnoj
tjeskobi kakva pogađa umiruće u zatvorima. Mostovskoj je povremeno gubio svijest od bola.
Kad je došao k sebi, bol je oslabila, a prsa, lice i dlanovi pokrili su se znojem. U mislima je
nastala prividna umišljena jasnost.
Razgovor o svjetskom zlu s talijanskim svećenikom podsjetio ga je na osjećaj sreće iz
djetinjstva kada je iznenada pala kiša, a on kao dječak utrčao u sobu gdje je mati šivala; na
ženu koja mu je došla u jenisejsko izgnanstvo, njezine oči mokre od suza a sretne; na
blijedoga Dzeržinskog, kojega je na partijskom kongresu upitao za sudbinu dragog mladića
esera. “Strijeljan”, rekao je Dzeržinski... Žalosne oči majora Kirilova na saonicama vuku
pokriven plahtom leš njegova prijatelja, koji u dane lenjingradske blokade nije prihvatio
njegovu pomoć.
Dječačka vihorasta glava, puna snova, i ta velika ćelava lubanja, pritisnuta na kuštrave
logorske daske.
Prošlo je neko vrijeme, i daleko je počelo odlaziti, nestajati, postajalo je plosnatijim,
gubilo boju. Činilo se da polako tone u hladnu vodu. Zaspao je da prije zore ponovo začuje
zavijanje sirena i dočeka novi dan.
Danju su Mihaila Sidoroviča poveli u revirsku kupelj. Nezadovoljno uzdišući, gledao je
svoje mršave ruke i upala prsa.
“Da, starost ne prolazi”, mislio je.
Kada je stražar vrteći u prstima cigaretu izašao na vrata, pjegavi logoraš uskih ramena
koji je meo cementni pod reče Mostovskoju:
“Eršov je zapovjedio da vam predam zaključak. U rajonu Staljingrada naši odbijaju sve
napade friceva. Major je zapovjedio da prenesem kako je stvar u redu. Još je zapovjedio da
napišete pisamce i predate ga na sljedećoj kupelji.”

290
 Mostovskoj je htio reći da nema olovku i papir, ali je u međuvremenu ušao čuvar.
Odijevajući se, Mihail Sidorovič napipao je u džepu paketić. U njemu je bilo deset komada
šećera, u krpicu umotani komad sala, komadić bijelog papira i odgrizak olovke.
Mostovskoja preplavi sreća. Može li se i željeti više! Da ne skonča život u ništavnim
brigama o sklerozi, želucu i srčanim napadajima.
Stisnu na prsa komadiće šećera i olovčicu.
Noću ga je podoficir esesovac poveo izvan revira, na ulicu. Hladni je vjetar na mahove
puhao u lice. Mihail Sidorovič osvrnu se prema uspavanim barakama i pomisli:
“Ništa, ništa, živci druga Mostovskoja neće popustiti, spavajte, momci, mirno.”
Ušli su na vrata logorske uprave. Ondje nije mirisalo na logorski amonijak, nego se
osjećao hladni duhanski miris. Mostovskoj uoči na podu oveći opušak i poželi ga dohvatiti.
Prolazeći drugim katom, popeli su se na treći, pratilac mu zapovjedi da otare noge o
otirač, a i sam je dugo trljao potplate. Mostovskoj se, zadihan od penjanja po stepenicama,
trudio umiriti dah.
Zakoraknuli su po stazi od tepiha koja je pokrivala hodnik. Milo, spokojno svjetlo širilo
se od lampe - malih poluprozirnih tulipana. Prošli su kraj poliranih vrata s daščicom
“Zapovjednik” i zaustavili se pred isto tako nakićenim vratima s natpisom “Sturmbannführer
Liss”.
Mostovskoj je često slušao to prezime. To je bio Himmlerov predstavnik u logorskoj
upravi. Zabavljalo ga je što se general Gudz ljutio kako Osipova ispituje sam Liss, a njega,
Gudza, neki njegov pomoćnik. Gudz je u tome vidio podcjenjivanje zapovjednog lanca.
Osipov je pričao kako ga je Liss ispitivao bez prevoditelja - bio je Nijemac iz Rige i znao
je ruski.
U hodnik je ušao mladi oficir, rekao nekoliko riječi pratiocu te pustio Mihaila Sidoroviča
u kabinet ostavljajući vrata otvorenima.
Kabinet je bio prazan. Tepih na podu, cvijeće u vazi, na zidu slika: šumski gaj, krovovi od
crvenih opeka na seoskim kućama.
Mostovskoj je pomislio da je stigao u kabinet direktora klaonice - čuje se krkljanje
umirućih životinja, utrobe se dime, ljudi su poprskani krvlju, a kod direktora je mir, tepisi, i
samo crni telefonski aparati na stolu potvrđuju vezu klaonice s tim kabinetom.
Dušmanin! Kakva jednostavna riječ. Ponovo se sjetio Černecova, kakva žalosna sudbina
u epohi “Sturm und Drang”. I to u končanim rukavicama. Mostovskoj pogleda svoje dlanove i
prste.
U dubini kabineta otvoriše se vrata. Odmah su škripnula vrata koja vode u hodnik - očito
ih je dežurni zatvorio kad je ugledao Lissa u kabinetu.
Mostovskoj je stajao namršten i čekao.
“Dobar dan”, tiho reče niski čovjek s esesovskim amblemom na rukavima sive odore.
Na Lissovu licu nije bilo ničega odbojnoga i zato je Mihailu Sidoroviču bilo strašno
pogledati ga: lice s grbavim nosom, pozornim tamnosivim očima, velikim čelom, s blijedim i
mršavim obrazima koji mu daju izraz radnog asketizma.
Liss je počekao da se Mihail Sidorovič iskašlje pa rekao:

291
 “Želim popričati s vama.”
“A ja ne želim razgovarati s vama”, odgovori Mostovskoj i pogleda u daleki kut, odakle su
se trebali pojaviti Lissovi pomoćnici - izvršitelji krvničkih poslova, da lupe starca po uhu.
“Posve vas razumijem”, rekao je Liss, “sjednite.”
Posjednu Mostovskoja u fotelju pa sjede nasuprot njemu.
Ruski je govorio nekako bestjelesno, pepeljasto hladno, kako se pišu
popularnoznanstvene brošure.
“Je li vam slabo?”
Mihail Sidorovič slegnu ramenima i ništa ne odgovori.
“Da, da, znam ja. Poslao sam vam liječnika, rekao mi je. Uznemirio sam vas usred noći. Ali
sam stvarno htio razgovarati s vama.” “Ma nemoj”, pomisli Mihail Sidorovič i reče:
“Ja sam pozvan na ispitivanje. A nemam o čemu s vama razgovarati.”
“Zašto?” upita Liss. “Gledate moju odoru. Ali ja se nisam rodio u njoj. Vođa, Stranka, i ljudi
idu, vojnici Stranke. Uvijek sam bio teoretičar u Stranci, zanimaju me pitanja filozofije i
povijesti, ali sam član Stranke. Zar svaki vaš radnik NKVD-a voli Lubjanku?” Mostovskoj je
motrio Lissovo lice i pomislio da to blijedo lice visoka čela valja nacrtati na dnu antropološke
tablice, a evolucija će od njega krenuti uvis i stići do neandertalskog čovjeka
obrasloga dlakom.
“Kad bi vam Centralni komitet zapovjedio da učvrstite rad u ČEKA-i, zar biste mogli
odbiti? Odložili biste Hegela i krenuli. I ja sam također odložio Hegela.”
Mihail Sidorovič zagledao se u sugovornika - strano i sramotno zazvučalo je Hegelovo
ime u tim prljavim ustima... U tramvajskoj gužvi prišao mu je opasni i iskusni lopov i zapodjeo
razgovor. Mjesto da slušaš - radije prati njegove ruke, jer svaki čas može sijevnuti britva,
pljuska po očima.
A Liss je podignuo dlanove, pogledao ih i rekao:
“Naše ruke, kao i vaše, vole teški rad, ne boje se prljavštine.” Mihail Sidorovič namrštio
se - tako su mu se nesnosnima pokazali ti pokreti i riječi koje ponavljaju njegove vlastite.
Liss je progovorio brzo, živahno, točno kao da je već razgovarao s Mostovskojem i sad se
raduje što može završiti, prekinuti nedovršeni razgovor.
“Treba letjeti dvadeset sati, i vi sjedite u fotelji u sovjetskom gradu Magadanu u svom
kabinetu. Kod nas ste doma, ali niste imali sreće. Mene zaboli kad vaša propaganda počne
skupa s propagandom plutokracije pisati o partitojusticiji.”
On zanjiše glavom. I ponovo osu ubojite, iznenadne, strašne i ružne riječi:
“Kada gledamo u lice jedan drugome, ne gledamo samo lice koje mrzimo, gledamo u
zrcalo. U tome je tragedija epohe. Kako to da ne prepoznajete sebe i svoju volju u nama? Zar
vaš svijet nije vaša volja, zar se vas može pokolebati, zaustaviti?”
Lissovo se lice približi Mostovskoju.
“Shvaćate li vi mene? Slabo govorim ruski, ali jako želim da me shvatite. Vama se čini da
nas mrzite, ali to je samo privid: mrzite samog sebe u nama. Užasno, zar ne? Shvaćate li to?”
Mihail Sidorovič odlučio je šutjeti. Neće ga Liss uvući u razgovor.

292
 Ali na trenutak mu se učinilo da ga čovjek koji mu se zagleda u oči uopće ne pomišlja
prevariti, nego se iskreno napreže birajući riječi. Činilo mu se da se žali, traži pomoć kako bi
se snašao u onome što ga muči.
Tegobno je loše postalo Mihailu Sidoroviču. Činilo mu se da mu se igla zabila u srce.
“Shvaćate li, shvaćate?” brzo je govorio Liss i više nije vidio Mostovskoja koliko je bio
uzrujan. “Udaramo po vašoj vojsci, ali tučemo po sebi. Naši su tenkovi pregazili ne samo vašu
granicu nego i svoju, gusjenice naših tenkova guše njemački nacionalsocijalizam. Užasno, kao
nekakvo samoubojstvo u snu. To može tragično završiti za nas. Shvaćate li? Ako pobijedimo!
Mi pobjednici ostat ćemo bez vas, sami protiv tuđinskoga svijeta koji nas mrzi.”
Lako je bilo opovrgnuti riječi tog čovjeka. A njegove su se oči još više približile
Moskovskoju. Ali je još nešto bilo gadnije, opasnije nego riječi iskusnog esesovskog
provokatora. Bilo je nešto što je čas bojažljivo, a čas zlobno treptalo, grebalo po duši i
mozgu Mihaila Sidoroviča. To su bile gadne i prljave sumnje, koje Mostovskoj nije nalazio u
tuđim riječima, nego u svojoj duši.
Tako se čovjek boji bolesti, zloćudnog tumora, ne ide liječniku, trudi se ne zapažati svoju
nemoć, izbjegava razgovor s bližnjima o bolesti. I onda mu kažu: “Recite, imate li evo takve
boli, obično ujutro, obično nakon što... Da, da...”
“Shvaćate li me, učitelju?” upita Liss. “Jedan njemački čovjek, vi dobro znate njegov
pametni rad, rekao je da je tragedija cijeloga Napoleonova života bila u tome što je izrazio
dušu Engleske i upravo je u Engleskoj našao svoga smrtnog neprijatelja.”
“O, bolje je da su me odmah počeli mlatiti”, pomisli Mihail Sidorovič, i sjeti se: to on o
Spengleru.
Liss zapali i gurnu cigaru Mostovskoju.
Mihail Sidorovič odbojno izusti:
“Neću.”
Smirila ga je misao da se svi žandari svijeta, i oni koji su ga ispitivali prije četrdeset
godina, i oni koji govore o Hegelu i Spengleru, koriste istim idiotskim postupkom: nude
zatvoreniku cigaretu. Da, naravno, sve je to od rastrojenih živaca, od neočekivanosti -
očekivao je da ga premlate, a kad tamo - ružni, odvratni razgovor. Pa i neki su se carski
žandari razumjeli u politička pitanja, pa je među njima bilo stvarno školovanih ljudi, jedan je
čak proučavao Kapital. Ali zanimljivo - je li se tome što je proučavao Marxa događalo da mu
je odjednom u dubini iskrsnula misao: a možda je Marx u pravu? Što bi onda žandar osjećao?
Odvratnost, užas pred svojom sumnjom, ali ipak, u svakom slučaju, žandar ne bi postao
revolucionar. Pogazio bi svoju sumnju, ostajući žandarom... A ja pak, ja ipak također gazim
svoje sumnje. I ipak ostajem revolucionar.
Liss, ne zapazivši da je Mostovskoj odbio cigaretu, nastavi drobiti:
“Da, da, izvolite, naravno, vrlo dobar duhan.” Zatvori tabakeru i posve se zbuni. “Zašto
vas tako čudi moj razgovor? Očekivali ste neki drugi razgovor? A zar vi u Lubjanki nemate
obrazovanih ljudi? Takvih koji bi mogli razgovarati s akademicima Pavlovom ili
Oldenburgom? Ali oni imaju cilj. A ja nemam tajnog cilja. Dajem vam časnu riječ. Mene muči
to što muči vas.”
Osmjehnu se i doda:
“Časna gestapovska riječ, a to nije šala.”

293
 Mihail Sidorovič ponavljao je za sebe: “Šutnja, glavno je šutjeti, ne upuštati se u razgovor,
ne buniti se.”
Liss je nastavio govoriti, i ponovo se učinilo da zaboravlja na Mostovskoja.
“Dva plusa! Naravno, tako! Kad to ne bi bilo posve točno, ne bi danas trajao naš užasni
rat. Mi smo vaši smrtni neprijatelji, da, da. Ali naša pobjeda - to je vaša pobjeda. Shvaćate li?
Ako pobijedite vi, a mi izginemo, ipak ćemo živjeti u vašoj pobjedi. To je kao paradoks:
izgubivši rat, dobit ćemo ga, razvijat ćemo se u drugoj formi, a u istom biću.”
Zašto taj svemoćni Liss, umjesto da gleda pobjedničke filmove, pije votku, piše referat
Himmleru, proučava knjige o botanici, čita kćerina pisma, zabavlja se s mladim djevojkama
izvučenima iz novoga konvoja, ili uzme lijek koji pomaže metabolizmu pa spava u svojoj
prostranoj spavaonici, umjesto svega toga poziva k sebi noću starog ruskog boljševika koji
smrdi logorskim vonjem.
Što je taj zamislio? Zašto skriva svoj cilj, što želi ispitati?
Sada Mihaila Sidoroviča nisu plašile muke. Strašno je bilo pomisliti, što ako Nijemac ne
laže, ako iznenada govori iskreno. Jednostavno se čovjeku prohtjelo porazgovarati.
Kakva odvratna misao: oba su bolesna, obojicu muči ista bolest, ali jedan nije izdržao, pa
govori, razmjenjuje misli, a drugi šuti, pritajen, ali sluša, sluša.
Liss, kao da napokon odgovara na njegovo šutljivo pitanje, otvori fascikl koji je ležao na
stolu i gadljivo, s dva prsta, izvuče mapu prljavih papira. Mostovskoj ih odmah prepozna. To
su bili Ikonikovljevi papiri.
Liss je očito računao da će Mostovskoj biti zbunjen kad iznenada ugleda te papire koje je
bacio Ikonikov... Ali Mihail Sidorovič nije se spetljao. Gotovo radosno gledao je stranice koje
je ispisao Ikonikov; sve je postalo jasno, idiotski grubo i jasno i jednostavno, kao što je uvijek
bilo na policijskim ispitivanjima.
Liss je gurnuo na rub stola Ikonikovljeve papire, a zatim privukao rukopis k sebi.
“Vidite, to smo kod vas našli u pretrazi. Od prvih sam riječi shvatio da to smeće niste vi
pisali, premda ne znam vaš rukopis.”
Mostovskoj je šutio.
Liss je kucnuo prstom po papirima pozivajući - prihvatno, uporno, dobrohotno.
Ali Mostovskoj je šutio.
“Zar griješim?” začuđeno je upitao Liss. “Ne, ne griješim. I vi i mi imamo isto gađenje
prema onome što je tu napisano. I vi i mi stojimo skupa na strani suprotnoj od ovoga smeća!”
Pokaza na Ikonikovljeve papire.
“Hajte, hajte”, žurno i zlobno progovori Mostovskoj, “prijeđimo na stvar. Ti papiri? Da,
da, kod mene ste ih našli. Hoćete znati tko ih je donio? Nije vaša stvar. Možda sam ih ja sam
napisao. Možda ste rekli svome agentu da ih neprimjetno gurne pod moj madrac. Jasno?”
Na trenutak se učinilo da će Liss prihvatiti izazov, razbjesnjeti se i kriknuti: “Imam ja
načina da vas natjeram na odgovor!”
Tako je to želio, a onda bi sve bilo jednostavno i lako. Tako kao jednostavna i jasna riječ:
dušmanin.
Ali je Liss rekao:

294
 “Što će tu ti jadni papiri? Zar nije svejedno tko ih je pisao? Ja znam da niste vi, a nisam ni
ja. Kako je to žalosno. Razmislite! Tko je u vašim logorima, kad nema rata, kad u njima ne
sjede ratni zarobljenici? U našim logorima, kad nema rata, sjede neprijatelji Stranke,
neprijatelji naroda. Poznati vam ljudi sjede i u vašim logorima. I ako u mirno doba naša
Uprava imperijalne sigurnosti uključi u njemački sustav vaše zatvorenike, mi ih nećemo
pustiti, vaši su kontingenti i naši kontingenti.”
Osmjehnu se.
“Iste njemačke komuniste koje smo mi posadili u logor vi ste poslali u logor 1937. godine.
Ježov ih je zatvorio, a prije njega Reichsführer Himmler... Budite hegelijanac, učitelju.”
Namignu Mostovskoju:
“Ja mislim da bi vam u vašim logorima znanje stranih jezika jednako dobro došlo kao i u
našima. Danas vas plaši naša mržnja prema judaizmu. Možda čete sutra vi iskoristiti naša
iskustva. A prekosutra ćemo mi biti trpeljiviji. Ja sam prošao dug put, i vodio me veliki čovjek.
Vas je također vodio veliki čovjek, vi ste također prošli dug i težak put. Vjerovali ste da je
Buharin protivnik. Samo je veliki čovjek mogao voditi tim putem. Ja sam također
znao Roehma, vjerovao sam mu. Ali tako valja. I evo što mene muči: vaš teror je ubio milijune
ljudi, a samo smo mi Nijemci u cijelom svijetu znali. Tako valja. Posve točno! Imajte u vidu
kako ja to shvaćam. Taj rat vas mora užasavati. Napoleon nije smio ratovati protiv Engleske.”
Nova misao porazi Mostovskoja. Čak je zažmirio - ili od iznenadnog sijevanja u očima ili
se htio osloboditi te mučne misli. Ta njegove sumnje možda nisu bile znak slabosti, nemoći,
prljavog dvojstva, zamora i nevjerice. Možda su ga te sumnje, ponekad plašljivo, a ponekad
zlobno, odjednom obuzimale i bile ono najpoštenije i najčistije što je živjelo u njemu. A on je
to gušio, odbijao, mrzio. Možda u njima i ima zrnce revolucionarne istine? U njima je dinamit
slobode!
Zato da bi odbio Lissa, njegove skliske i ljepljive prste, valja samo prestati mrziti
Černecova, prestati prezirati jurodivog Ikonikova! Ali ne, ne, treba još više! Treba odustati od
svega kako je živio cijeli život, osuditi ono što je branio i opravdavao...
Ali ne, ne, nego još više! Ne osuditi, nego svom snagom duše, cijelom revolucionarnom
strasti svojom zamrziti - logore, Lubjanku, krvavog Ježova, Jagodu, Beriju! I još je malko -
Staljina, njegovu diktaturu!
Ali ne, ne, još više! Valja osuditi Lenjina! Kraj provalije! Evo je, Lissove pobjede, pobjede
ne u ovom ratu, koja se ne događa na bojnom polju, nego u onome, punom zmijskog otrova,
ratu bez pucnjeva, koji sada protiv njega vodi gestapovac.
Činilo se da će ga sada obuzeti ludilo. Odjednom je lako i radosno uzdahnuo. Misao, koja
ga je na trenutak užasnula i oslijepila, pretvori se u prah i učini smiješnom i žalosnom. Napast
je trajala nekoliko sekundi. Ali zar je čak i na sekundu, na djelić sekunde mogao ozbiljno
posumnjati u ispravnost velike stvari?
Liss ga pogleda te stisnu usne nastavljajući govoriti:
“Nas se danas gleda s užasom, a vas s ljubavlju i nadom? Vjerujte, onaj koji nas gleda s
užasom - i vas gleda s užasom.”
Sada više ništa nije bilo strašno Mihailu Sidoroviču. Sada je znao cijenu svojim sumnjama.
Nisu ga vukli u močvaru kao što je prije mislio, nego u provaliju!
Liss uze u ruku Ikonikovljeve papire.

295
 “Zašto imate posla s takvim ljudima? Taj prokleti rat sve je zamrsio, sve izmiješao. Ah,
kad bih imao snage raspetljati tu zbrku.”
“Nema tu zbrke, gospodine Liss. Sve je jasno, sve je jednostavno. Nećemo mi vas svladati
u savezu s ikonikovima i černecovima. Dovoljno smo jaki da se obračunamo i s vama i s
njima.”
Mostovskoj je vidio: Liss je ujedinjavao sve tamno, a otpadne jame jednako smrde, sve
krhotine, cjepke, razbijeni crijep, isti su. Ne valja u smeću tražiti bit razlike i srodnosti, nego
u zamisli graditelja, u njegovoj misli.
Obuze ga svečana i sretna zloba ne samo protiv Lissa i Hitlera nego i protiv engleskog
oficira bezbojnih očiju koji ga je propitivao o kritici marksizma, protiv odvratnih govora
jednookog, protiv kiselog propovjednika koji se pokazao policijskim agentom. Gdje ljudi nađu
te idiote koji će povjerovati da ima i sjena sličnosti između socijalističkih država i fašističkog
imperija? Gestapovac Liss jedini je kupac te njihove gnjile robe. U tom je trenutku, kao nikada
dotad, Mihail Sidorovič shvatio unutrašnju vezu između fašizma i njegovih agenata.
I nije li u tome, pomisli Mihail Sidorovič, Staljinov genij. Mrzeći i uništavajući podobne,
on je jedini vidio tajno bratstvo fašizma s farizejima, propovjednicima lažne slobode. I ta mu
je misao postala toliko očita daju je poželio reći Lissu, objasniti mu ružnoću njegove
konstrukcije. Ali se samo osmjehnuo, on je stara kuka, nije on budala Goldenberg, koji je
brbljao o narodovoljskim stvarima sa sudskim tužiteljem.
Zabuljivši se u Lissa, glasno - vjerojatno je njegov glas čula i straža pored vrata - reče:
“Savjetujem vam da ne gubite vrijeme sa mnom. Stavite me uza zid, odmah ubijte,
ukokajte.”
Liss ubrzano reče:
“Neće vas nitko ukokati. Smirite se, molim vas.”
“Nisam nemiran”, veselo reče Mostovskoj,“i ne mislim se uzrujavati.”
“Treba se, treba uzrujati! Neka moja nesanica bude vaša nesanica. U čemu je razlog našeg
neprijateljstva, ne mogu to shvatiti... Adolf Hitler nije Führer, već lakej Stinnesa i Krupova? Vi
nemate privatnog vlasništva na zemlji? Tvornice i banke pripadaju narodu? Vi ste
internacionalisti, a mi zagovaramo rasnu mržnju? Mi smo zapalili, a vi se trudite zagasiti? Nas
mrze, a vaš Staljingrad čovječanstvo gleda s nadom? Tako se kaže kod vas? Glupost!
Nema razlike! Izmislili su je. Mi smo isti oblik jedinstvenog bića - partijske države. Naši
kapitalisti nisu gazde. Država im daje plan i program. Država uzima njihove proizvode i dobit.
Oni imaju šest posto od prihoda za sebe - to im je zarada i plaća. Vaša partijska država također
određuje plan, program, uzima proizvode. Oni koje vi nazivate gazdama, radnici - također
dobivaju zaradu od vaše partijske države.”
Mihail Sidorovič gledao je Lissa i mislio: “Zar me je ta podla brbljarija i na trenutak
zbunila? Zar sam se mogao zagrcnuti u toj bujici smrdljive prljavštine?”
Liss beznadno odmahnu rukom.
“I nad našom narodnom državom vije se radnička zastava, i mi zovemo na nacionalni i
radni podvig i jedinstvo, i mi kažemo ‘Stranka predstavlja san njemačkog radnika.’ A vi kažete
‘Narod, trud.’ I vi i mi znamo: nacionalizam je glavna snaga dvadesetog stoljeća. Nacionalizam
je duša epohe. Socijalizam u jednoj zemlji najviši je izraz nacionalizma.

296
 Uopće ne vidim razloga našem neprijateljstvu! Ali genijalni učitelj i vođa njemačkog
naroda, naš otac, najbolji prijatelj njemačkih majki, veličanstveni i mudri strateg počeo je ovaj
rat. Ali ja vjerujem u Hitlera! Vjerujem da glava vašega Staljina nije zaluđena od gnjeva i boli.
On vidi istinu kroz dim i oganj rata. On poznaje svojega neprijatelja. Zna, zna, čak i sada kada
razmatra strategiju rata protiv nas i pije čašu za njegovo zdravlje. Na zemlji postoje samo dva
velika revolucionara: Staljin i naš vođa. Njihova je volja rodila nacionalni socijalizam države.
Za mene je bratstvo s vama važnije nego rat s vama zbog istočnog prostranstva. Mi
gradimo dvije kuće, one trebaju stajati jedna pored druge. Ja želim, učitelju, da poživite u
spokojnoj samoći i da mislite, mislite prije našeg novog razgovora.”
"Zašto? Glupo! Besmisleno! Ružno!” reče Mostovskoj. “I čemu to idiotsko obraćanje
‘učitelju’!”
“O, nije ono idiotsko. To i vi morate shvatiti: budućnost se ne rješava na bojnom polju.
Osobno ste poznavali Lenjina. On je stvorio Partiju novoga tipa. Prvi je shvatio da samo Partija
i vođa izražavaju impuls nacije i zato je srušio Osnivačku skupštinu. Ali Maxwell u fizici,
rušeći Newtonovu mehaniku, mislio je da je utvrđuje, kao što je Lenjin stvarajući veliki
nacionalizam dvadesetog stoljeća smatrao sebe tvorcem Internacionale. Zatim nas je Staljin
mnogočemu naučio. Za socijalizam u nekoj zemlji treba likvidirati seosku slobodu da se sije i
prodaje, i Staljin nije zadrhtao - likvidirao je milijune seljaka. Naš je Hitler uvidio -
njemačkom nacionalnom socijalističkom pokretu smeta neprijatelj - židovstvo. I zato je
odlučio likvidirati milijune Židova. Ali Hitler nije samo učenik. On je genij. Vaše čišćenje
Partije 1937. godine Staljin je vidio u našem čišćenju od Roehma - Hitler također nije
zadrhtao... Morate mi vjerovati. Ja sam govorio, a vi ste šutjeli, ali ja znam, za vas sam kirurško
zrcalo.”
Mostovskoj reče:
“Zrcalo? Sve što ste rekli - laž je od prve do zadnje riječi. Ispod je moga dostojanstva da
pobijam vašu prljavu, smrdljivu, provokatorsku brbljariju. Zrcalo! Pa jeste li vi posve
poludjeli? Staljingrad će vas prizvati pameti.”
Liss ustade i Mostovskoj u zbunjenosti, ushitu, u mržnji pomisli: “Sad će me ustrijeliti - i
kraj!”
Ali Liss doslovce nije čuo njegove riječi, s poštovanjem se i nisko nakloni pred njim.
“Učitelju”, reče, “uvijek ćete nas učiti i uvijek ćete od nas učiti. Skupa ćemo razmišljati.”
Njegovo je lice bilo tužno i ozbiljno, a oči su se smijale.
I opet se otrovna iglica zabila u srce Mihaila Sidoroviča. Liss pogleda na sat.
“Vrijeme ne prolazi tek tako, uzalud.”
Pozvoni i tiho reče:
“Uzmite ako želite taj sastavak. Vidjet ćemo se uskoro. Gute Nacht.”
Mostovskoj, ni sam ne znajući zašto, uze papire sa stola i gurnu ih u džep.
Kad su ga izveli iz upravne zgrade, udahnu hladni zrak - kako je dobra bila ta vlažna noć,
zavijanje sirena u mraku prije zore nakon gestapovskoga kabineta, tihoga glasa
nacionalsocijalističkog teoretičara.

297
 Kad su ga doveli u revir, po prljavom je asfaltu prošao lagani auto s ljubičastim farovima.
Mostovskoj je shvatio da Liss ide na odmor i tuga obuze Mihaila Sidoroviča s novom snagom.
Stražar ga je odveo u boks i zatvorio vrata.
Kad je sjeo na prične, pomislio je:
“Kad bih vjerovao u Boga, mislio bih da mi je taj strašni sugovornik poslan kao kazna za
moje sumnje.”
Nije mogao zaspati, a počinjao je novi dan. Uprijevši leđima u zid sklepan od iverastih
neotesanih jelovih dasaka, Mihail Sidorovič stade čitati Ikonikovljeve papire.

298
 16.

“Većina ljudi na zemlji ne pomišlja kako da odredi ‘dobro’. U čemu je to dobro? Kome je
dobro? Od koga je dobro? Ima li tog dobra koje je zajedničko, primjenjivo na sve ljude, na sva
plemena, na sve situacije u životu? Ili je moje dobro u zlu prema tebi, dobro mojega naroda u
zlu prema tvojemu narodu? Je li vječno i nepromjenjivo to dobro, ili je jučerašnje dobro danas
postalo porokom, a jučerašnje zlo današnje je dobro?
Dolazi vrijeme Strašnoga suda, i o dobru i zlu ne promišljaju samo filozofi i propovjednici
nego i svi ljudi, pismeni i nepismeni.
Jesu li se tijekom tisućljeća ljudi pomaknuli u svojim predodžbama o dobru? Ako je to
pojam zajednički za sve ljude, a ne samo Helene i Židove, kao što su držali evanđeoski
apostoli. Ne za klase, nacije, ni države? A možda je pojam još širi, zajednički i za životinje, za
drveće, mahovinu, onaj najširi pojam dobra koji su imali u vidu Buda i njegovi učenici. Onaj
Buda koji je morao doći do njegova poreknuća da bi obuhvatio dobrom i ljubavlju sam život.
Ja vidim: predodžbe moralno-filozofskih vođa čovječanstva, koje su nastajale u smjeni
tisućljeća, vode k sužavanju pojma dobra.
Kršćanske predodžbe, pet stoljeća dalje od budističkih, sužavaju živi svijet na koji se
odnosi dobro. Nije sve živo, nego samo ljudi! Dobro prvih kršćana, dobro svih ljudi
promijenjeno je za dobro samo kršćana, a pored njega je živjelo dobro za muslimane, dobro
za Židove.
Ali su prošla stoljeća, i kršćansko dobro raspalo se na dobro katolika, dobro protestanata,
na dobro pravoslavlja. I u dobru pravoslavlja nastajalo je i rađalo se dobro stare i nove vjere.
I usporedo je išlo dobro bogatih i dobro siromaha, usporedo se rađalo dobro žutih, crnih,
bijelih.
I stalno se drobeći, rađalo se dobro u krugu sekte, rase, klase. Svi koji su bili iza zaobljene
krivulje nisu više ulazili u krug dobra.
I ljudi su uvidjeli da je puno krvi proliveno zbog toga maloga, lošega dobra u ime borbe
tog dobra sa svime onim što je ono malo dobro smatralo - zlom.
I ponekad je sam pojam takvoga dobra postajao bićem života, većim zlom nego zlo.
Takvo je dobro prazna ljuska iz koje je ispalo, izgubilo se sveto zrnce. Tko će ljudima
vratiti izgubljeno zrno?
Što je onda dobro? Ovako su govorili: dobro je pomisao i djelovanje povezano s pomišlju
što vodi slavi, snazi čovječanstva, obitelji, nacije, države, klase, vjerovanja.
Oni koji se bore za svoje privatno dobro nastoje mu pridati izgled sveukupnosti. Zato
kažu: moje dobro poklapa se sa sveopćim dobrom, moje dobro neophodno je ne samo meni
nego i svima. Čineći pojedinačno dobro, služim sveukupnom dobru. Tako je dobro, izgubivši
sveukupnost, postalo dobro sekte, klase, nacije, države, stremeći da sebi prida lažnu
ukupnost, da opravda svoju borbu sa svime onim što se iza njega javlja kao zlo.

299
 Ali već je Herod prolijevao krv ne zbog zla, nego zbog svoga vlastitoga dobra. Nova je
snaga došla na svijet i prijetila mu pogibiju, njegovoj obitelji, njegovim ljubimcima i
prijateljima, njegovu carstvu i vojsci.
Ali nije se rodilo zlo, rodilo se kršćanstvo. Nikada čovječanstvo nije čulo te riječi. ‘Ne
sudite da ne budete osuđeni... Jer kakvim sudom sudite, takvim će vam se suditi, i kakvom
mjerom mjerite, takvom će vas se mjeriti... Volite neprijatelje svoje, blagoslovite one koji vas
proklinju, ljubite one koji vas mrze, i molite se za one koji vas vrijeđaju i progone. Tako i u
svemu kako želite da s vama postupaju ljudi, tako i vi postupajte s njima; jer je u tome zakon
i proroci.’
Što je ljudima donijelo to učenje mira i ljubavi? Bizantsko ikonoklastvo, mučenje
inkvizicije, borbu s herezom u Francuskoj, Italiji, Flandriji, Njemačkoj, borbu protestantizma
i katoličanstva, lukavstvo monaških redova, borbu Nikona i Avvakuma, višestoljetnu tlaku
koja je pritiskala znanost i slobodu, kršćanske zatirače politeističkog stanovništva Tasmanije,
zločince koji su spalili crnačka sela u Africi. Sve je to donijelo više patnje nego zločini
razbojnika i zločinaca koji su činili zlo zbog zla...
Takva je potresna i vatrena sudbina najčovječnijeg učenja čovječanstva, ne izbjegavši
zajedničku sudbinu da se također raspadne na dugove pojedinačnoga, maloga dobra.
Okrutnost života rađa dobro u velikim srcima, ona nose dobro natrag u život puna želje
da promijene život na priliku dobra koje živi u njima. Ali ne mijenjaju se samo krugovi života
po obrascu i liku ideje dobra, nego se ideja dobra, potonula u životnu močvaru, drobi i gubi
svoju sveukupnost, služi današnjem životu, a ne stvara lijep život po lijepom, nego po
bestjelesnom obrascu.
Kretanje života uvijek se u ljudskoj svijesti gleda kao borba dobra i zla, ali je li tako? Ljudi
koji čovječanstvu žele dobro nemaju snage da smanje zlo života.
Nužne su velike ideje da izruju nova korita, prevrnu kamenje, sruše stijene, povaljaju
šume, nužni su snovi o sveopćemu dobru da bi velike vode zajednički tekle. Ako bi more bilo
oplemenjeno mišlju, onda bi se za svake bure u njegovim vodama rađali ideja i san sreće i
svaki bi morski val lomeći se o stijenu držao da gine radi dobra morskih voda, a da njoj i ne
padne na pamet kako je podiže snaga vjetra, jer snaga vjetra podiže tisuću vala koji su bili
prije nje i podiže tisuću onih koji će doći nakon nje.
Mnoštvo je knjiga napisano o tome kako se boriti sa zlom, i o tome što je zlo, a što je
dobro.
Ali nema sumnje u tugu svega toga - i evo je: ondje gdje grane zora dobra koje je vječno i
nikada neće biti pobijeđeno zlom, onim zlom koje je također vječno, ali nikada neće pobijediti
dobro, ondje ginu djeca i starci i lije se krv. Ne samo ljudi nego je i Bog nemoćan da smanji zlo
života.
U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi
jer više ih nema34’, i njoj, koja je izgubila svoju djecu, svejedno je što mudraci smatraju
dobrom, a što smatraju zlom.
A možda je život - to zlo? Vidio sam nepokolebljivu snagu ideje zajedničkoga dobra koja
se rodila u mojoj zemlji. Vidio sam tu snagu u razdoblju opće kolektivizacije. Vidio sam je
1937. godine. Vidio sam kako se u ime ideala, toliko divnoga i čovječnoga kao što je ideal
34
Mt 2,18, prijevod Bonaventura Duda i Jerko Fućak (op. prev.)

300
kršćanstva, uništavaju ljudi. Vidio sam sela koja umiru gladnom smrću, vidio sam kršćansku
djecu kako umiru u sibirskom snijegu, vidio sam konvoje koji voze u Sibir tisuće muževa i
žena iz Moskve, Lenjingrada, iz svih gradova Rusije, proglašenih neprijateljima velike i
svijetle ideje društvenoga dobra. Ta je ideja bila prekrasna i velika, ali je bespoštedno pobila
jedne, razbila živote drugima, otrgnule žene od muževa, djecu od roditelja.
Sada je veliki užas njemačkog fašizma ustao nad svijetom. Vapaji i stenjanje osuđenih
napunili su zrak. Nebo je postajalo crno, sunce se ugasilo u dimu krematorijskih peči.
Ali se i ti zločini, koji nikada nisu viđeni u cijelom svemiru, a ni na cijeloj zemlji, čine u
ime dobra.
Nekoć sam i ja, živeći u sjevernim šumama, zamislio da dobro nije u čovjeku, nego u
grabežljivome svijetu životinja i kukaca, u šutljivome carstvu drveća. Ali nije! Vidio sam
kretanje šume, njezinu lukavu bitku za zemlju s travama i grmovima. Milijarde letećih
sjemenki prerastajući ubijaju travu, izrezuju prijateljski grm, milijuni izboja pobjedničkoga
korova stupaju u bitku jedan s drugim. I samo oni koji prežive stvaraju jedinstveni pokrivač
mlade svjetoljubive šume, stupaju među sobom u savez ravnih po snazi. Jele i bukve
smrzavaju se u sumračnoj robiji pod pokrivačem šume koja voli svjetlo.
Ali i za one koji vole svjetlo dolazi razdoblje drhtavosti, ispod njihova pokrivača na svijet
se probijaju teške jele, kažnjavajući johu i brezu.
Tako živi šuma u vječnoj borbi sviju protiv svih. Samo slijepci promišljaju svijet dobra u
carstvu stabala i trava. Nije li onda život - zlo?
Dobro nije u prirodi, ni u propovijedima vjerskih učitelja i proroka, ni u učenjima velikih
sociologa i vođa, niti u etici filozofa... I evo, obični ljudi nose u svojim srcima ljubav prema
živome, prirodno i dobrovoljno ljube i čuvaju život, raduju se toplini ognjišta nakon
trudbeničkog radnog dana i ne pale vatre i požare na trgovima. I evo, osim gromadnoga
velikog dobra postoji i životna ljudska dobrota. To je dobrota starice koja nudi komad
kruha zarobljeniku, dobrota vojnika koji iz čuture napoji ranjenog neprijatelja, to je dobrota
mladosti koja se sažali nad starošću, dobrota seljaka koji na sjeniku skriva starca Židova. To
je dobrota stražara koji pod prijetnjom gubitka svoje slobode iznose pisma zatvorenima, ne
svojim drugovima po uvjerenjima, nego majkama i ženama.
Ta pojedinačna dobrota pojedinog čovjeka prema drugome čovjeku dobrota je bez
svjedoka, mala, bez misli. Nju se može nazvati besmislenom dobrotom. Ljudska je dobrota
izvan religijskoga i društvenoga dobra.
Ali ako se zamislimo, vidjet ćemo: besmislena, privatna, slučajna dobrota vječna je. Ona
se širi na sve živo, čak na miša, na granu koju, odjednom se zaustavivši, popravlja prolaznik
da pogodnije i lakše ponovo priraste k stablu.
U užasna vremena, usred bezumlja koje se vodi u ime slave država i nacija i svjetskoga
dobra, u razdoblju kada ljudi više ne sliče ljudima, nego se samo njišu kao grane stabala i
kotrljaju kao kamenje koje za sobom povlači kamenje, popunjavajući rupe, u to doba užasa i
bezumlja ta besmislena jadna dobrota, kao zrnca radija, razdrobljena usred života, ne nestaje.
U selo su došli Nijemci, krvnici. Dan ranije na cesti su ubijena dva njemačka vojnika.
Uvečer su potjerali žene da iskopaju jamu u blizini šume. Jednoj ženi u godinama poslali su
na stan nekoliko vojnika. Njezina muža pozvao je policajac i odveo ga u dućan, gdje su već
dotjerali dvadesetak seljaka. Ona do ujutro nije zaspala - Nijemci su ispod poda našli

301
spremište s jajima i teglicu meda, sami su upalili peć, pekli kajganu, pili votku. Zatim je onaj
stariji zasvirao na usnoj harmonici, ostali su toptali nogama i pjevali. Domaćicu nisu ni gledali,
kao da nije čovjek, nego mačka. Ujutro, kad je svanulo, stali su provjeravati strojnice, a jedan,
onaj stariji, nevješto je potegnuo okidač i pogodio sebe u trbuh. Stali su vikati, nastala zbrka.
Nekako su Nijemci povezali ranjenika, položili ga na krevet. A onda su ih sve pozvali.
Znakovima su zapovjedili ženi da pazi na ranjenika. Žena vidi, Iako ga može ugušiti: nešto
mrmlja, čas sklapa oči, čas plače, cokće usnama. Odjednom otvori oči i jasno kaže: ‘Majčice,
vode.’ ‘Oh ti, jadnice’, reče žena, ‘dođe mi da te ugušim.’ I dade mu vode. A on je uhvati za ruku,
pokazuje, posadi me, krv mi ne da disati. Ona ga podigne, a on joj se rukama držao za vrat. I
tada zapuca po selu, pa i babu zdrma.
Kasnije je pričala kako je bilo, ali nitko nije shvatio, a ni sama nije mogla objasniti.
To je dobrota, zbog svoje besmislenosti osuđena u basni o pustinjaku koji je na prsima
zgrijao zmiju. To je dobrota koja miluje tarantulu koja će ugristi dječaka. Bezumna, štetna,
slijepa dobrota!
Ljudi sa zadovoljstvom biraju u basnama i pričama primjere takve štete koju donosi i
može donijeti ta besmislena dobrota. Ne treba je se bojati! Bojati se nje isto je što i bojati se
slatkovodne ribe, slučajno prenesene iz rijeke u slani ocean.
Šteta, koju rijetko pretrpi društvo klasa, rasa, država od besmislene dobrote, tamni na
svjetlu koje dolazi od ljudi koji su njome obdareni.
Ona, ta glupa dobrota, jest ono ljudsko u čovjeku, ona odlikuje čovjeka, ona je ono najviše
što je postigao ljudski duh. Život nije zlo, kaže ona.
Ta je dobrota nesvjesna i besmislena. Ona je instinktivna i slijepa. Onog časa kada ju je
kršćanstvo odjenulo u učenja crkvenih otaca potamnjela je, zrno se pretvorilo u ljusku. Jaka
je dok je nijema, nesvjesna i besmislena, dok je u živome mraku ljudskoga srca, dok ne
postane oruđem i tovarom propovjednika, dok se njezino rudarsko zlato ne prekuje u monetu
svetosti. Jednostavna je kao život. Čak ju je i Isusova propovijed lišila te snage - njezina je
snaga u nijemosti ljudskoga srca.
Ali posumnjavši u ljudsko dobro, posumnjao sam i u dobrotu. Žalim zbog njezine nemoći!
Kakva je korist od nje, kad nije zarazna?
Pomislio sam - nemoćna je, prekrasna i nemoćna kao rosa.
Kako je pretvoriti u snagu, a da ne presuši, ne ispari, kako ju je isušila i raspuhala crkva.
Dobrota je jaka kada je nemoćna! Kada je čovjek hoće pretvoriti u snagu, gubi se, tamni,
mrkne, nestaje.
Tek sada vidim stvarnu snagu zla. Na nebesima je pusto. Na zemlji je samo čovjek. Čime
suzbiti zlo? Kapljama žive rose, ljudskom dobrotom? Ali taj se plamen ne može ugasiti vodom
svih mora i oblaka, a ni skupom pregršti rose skupljenom od evanđeoskih vremena do
današnjega željeznoga dana... Tako, izgubivši vjeru da ću naći dobro u Bogu i u prirodi, počeo
sam gubiti vjeru i u dobrotu.
No što mi se šire i više otkrivala tama fašizma, to sam jasnije vidio - ljudsko, neuništivo,
nastavlja postojati u ljudima na rubu krvave gline kraj ulaza u krematorij.
Prekalio sam svoju vjeru u paklu. Moja je vjera izašla iz vatre krematorijskih peći, prošla
kroz beton krematorija. Vidio sam da čovjek nije nemoćan u borbi sa zlom, vidio sam da je
moćno zlo nemoćno u borbi s čovjekom. U nemoći besmislene dobrote tajna je njezine

302
besmrtnosti. Ona je nepobjediva. Što je gluplja, što je besmislenija, što je bespomoćnija, to je
krupnija. Zlo je nemoćno pred njom! Proroci, vjeroučitelji, reformatori, lideri, vođe
nemoćni su pred njom. Ona slijepa i nijema ljubav jest smisao čovjeka. Ljudska povijest nije
bila bitka dobra koje nastoji pobijediti zlo. Povijest čovjeka bitka je velikoga zla koje nastoji
smrviti zrno ljudskosti. Ali ako sve do sada ljudsko nije ubijeno u čovjeku, onda zlo više i ne
može postići pobjedu.”
Završivši čitanje, Mostovskoj je nekoliko minuta sjedio, skoro sklopivši oči.
Da, to je napisao rastresen čovjek. Katastrofa jadnoga duha! Jadnik je objavio da su
nebesa prazna... On vidi život kao rat sviju protiv svih. A na kraju se poigrao starim zvoncima,
dobrotom starica i sprema se klistiranom špricom gasiti svjetski oganj. Kako je sve to
ništavno!
Gledajući sivi zid samoće, Mihail Sidorovič sjetio se plave fotelje, razgovora s Lissom, i
tad ga preplavi teški osjećaj. To nije bila glavobolja, rastužilo se srce, postalo mu je teško
disati. Očito je krivo posumnjao na Ikonikova. Luđakovo pisanje izazvalo je prezriv odnos ne
samo kod njega nego i kod njegova odvratnoga noćnog sugovornika. Ponovno je pomislio na
svoje osjećaje prema Černecovu i na prezir i mržnju s kojima je gestapovac razgovarao o tim
ljudima. Mutna tjeskoba koja ga je obuzela činila se težom od tjelesne patnje.

303
 17.

Serjoža Šapošnikov pokaza na knjižicu koja je ležala na cigli pored vreće za stvari i reče:
“Jesi li čitala?”
“Čituckala.”
“Sviđa li ti se?”
“Više volim Dickensa.”
“No, Dickens”, govorio je podsmješljivo svisoka.
“A sviđa li ti se Parmski kartuzijanski samostan?”
Razmišljao je što da odgovori pa reče:
“Danas ću poći s pješaštvom tjerati Nijemce iz susjedne kuće.” Shvati njezin pogled i
doda:
“Grekov, naravno, zapovjedio.”
“A drugi minobacači, Čencov?”
“Ne, samo ja.”
Zašutješe.
“A dovlači li se k tebi?”
Ona kimne.
“Ti valjda znaš”, i pomisli o jadnim Azrama.
“Čini mi se da će me danas koknuti.”
“Zašto tebe kraj pješaštva, ti si minobacač?”
“A zašto te ovdje drži? Predajnik je sav smrskan. Davno ga je trebalo poslati u puk, čak
na lijevu obalu. Nemaš ti ovdje što činiti. Nevjesta bez mjesta.”
“Zato se i vidimo svaki dan.”
On odmahnu rukom i krene.
Katja se osvrnu. S drugoga kata virio je i podsmjehivao se Bunčuk.
Očito ga je i Šapošnikov vidio i zato odjednom otišao. Dovečer su Nijemci gađali zgradu
topovima, troje je bilo lako ranjeno, svalio se unutrašnji zid i zasuo izlaz iz podruma,
raskopali su to, a mina je ponovo odvalila komad zida i ponovo zasula izlaz iz podruma, pa su
ga opet stali otkapati.
Anciferov pogleda u prašni polumrak i upita:
“Hej, drugarice vezistice, jeste li živi?”
“Jesam”, odgovori iz polumraka Vengrova pa kihnu te ispljune crveno.
“Nazdravlje”, reče izviđač.
Kada je pao mrak, Nijemci su stali bacati rakete, gađati iz strojnica, nekoliko puta
dolijetao je bombarder i bacao mine. Nitko nije spavao. Grekov je sam gađao iz strojnice, a

304
dva puta pješaštvo, strašno psujući i pokrivajući lice izviđačkim lopaticama nastojalo je
odbiti Nijemce.
Nijemci su doslovce osjećali da se sprema napad na ničiju zgradu koju su nedavno
zauzeli.
Kada bi se stišala paljba, Katja je slušala kako galame, a čak im se i smijeh čuo dovoljno
jasno. Nijemci su jako račlali, ne izgovarajući riječi kao predavači na tečaju stranih jezika.
Zapazila je da je mačak spuznuo sa svoga jastučića. Stražnje šape bile su mu nepokretne, pa
je puzao samo na prednjima žureći do Katje.
Zatim je prestao puzati, čeljusti su mu se nekoliko puta otvorile i zatvorile... Katja je
pokušala otvoriti njegovu opuštenu vjeđu. “Izdahnuo je”, pomisli osjećajući gađenje.
Odjednom je shvatila da je zvjerčica, obuzeta predosjećajem nestanka, mislila na nju
i dopuzala već gotovo paralizirana... Spusti tjelešce u jamu i posu ga komadićima cigle.
Podrum obasja raketno svjetlo i učini joj se da nema zraka, nego da udiše nekakvu krvavu
tekućinu koja teče sa stropa, probijajući se iz svake cigle.
Evo, Nijemci stižu iz dalekih kutova, probijaju se do nje, sad će je uhvatiti i povući.
Neobično blizu, gotovo pokraj nje, štektale su strojnice. Možda Nijemci već raščišćavaju drugi
kat? Možda se neće pojaviti odozdo, nego prosuti odozgo iz rupe na stropu?
Da se umiri, pokušala je zamisliti karticu prikucanu na vrata: “Tihomirovi - zvoni
jedanput, Dzirovi - dva puta, Čeremuškini - tri puta, Fajdberg - četiri puta, Vengrov - pet puta,
Andrjuščenko - šest puta, Pegov - jednom dugačko...” Potrudila se zamisliti veliki Fajdbergov
lonac koji stoji na kuhalu pokriven šperpločom, korito Anastasije Stepanovne Andrjuščenko
pokriveno vrećom, Tihomirovljevu tavu s napuknutim emajlom što visi na uhu od konopca.
Evo, i ona sebi sprema postelju i stavlja pod posteljinu na posebno oštre pritke smeđi mamin
rubac, komad vate i rasparani polusezonski kaput.
Zatim je razmišljala o zgradi “šest kroz jedan”. Sada kada hitlerovci stižu, pužu ispod
zemlje, nisu je više vrijeđali grubi psovači, nije ju plašio pogled na Grekova, od kojega se
crvenjela ne samo licem nego i vratom, ramenima ispod odore. Koliko je samo puta morala
čuti prostote tih vojnih mjeseci! Koliko je samo loših razgovora morala voditi sa ćelavim
potpukovnikom “bežičnom vezom” dok je on, bljeskajući metalom zuba, aludirao da je njoj na
volju da ostane na volškom čvoru veze... Djevojke su u pola glasa pjevale tužnu pjesmu:

...a jednom jesenje noći

komandir je pomazio sam.
Do jutra nazvao kćerkicom,
a otad je pošla po rukama...

Ona nije kukavica, samo joj je došlo da se tako osjeća.

Prvi put vidjela je Šapošnikova kad je ovaj čitao stihove, a tad je pomislila: kakav idiot.
Zatim je nestao na dva dana, a ona se sramila upitati za njega ne znajući je li živ ili su ga ubili.
Zatim se pojavio noću, iznenada, i čula je kako je rekao Grekovu da je bez dopuštenja otišao
iz štapskog bunkera.
“Ispravno”, rekao je Grekov, “dezertirao nam na onaj svijet.”

305
 Odlazeći od Grekova, Šapošnikov je prošao pokraj nje, a da je nije ni pogledao, niti se
osvrnuo. Zbunila se, zatim naljutila i opet pomislila: “Budala.”
Zatim je čula razgovor stanara koji su nagađali tko ima više izgleda da prvi spava s
Katjom. Jedan je rekao: “Jasno, Grekov.”
Drugi je rekao: “To nije činjenica. Evo tko je na popisu na posljednjemu mjestu, ja mogu
reći Serjoška minobacač. Što je djevojka mlađa, to je više vuče iskusnome muškarcu.”
Zatim je vidjela kako su se igre i šale s njom gotovo prekinule. Grekov nije skrivao kako
mu je neugodno kada stanari zgrade zadirkuju Katju.
Jedanput ju je bradati Zubarev pozvao: “Hej, upraviteljeva suprugo.”
Grekov nije žurio, ali je očito bio uvjeren, a ona je osjećala njegovu uvjerenost. Kada je
krhotina zrakoplovne bombe razbila radiopredajnik, zapovjedio joj je da se smjesti u jednom
odsjeku dubokog podruma.
Jučer joj je rekao: “Ja takvu curu kao što si ti nisam nikada vidio u životu.” I dodao: “Da
sam te sreo prije rata, oženio bih te.”
Htjela je reći da bi i nju trebalo pitati o tome, ali je odšutjela, ne odlučivši se.
Nije joj učinio ništa nažao, nije rekao grube prostačke riječi, ali je misleći o njemu ipak
osjećala strah.
Jučer joj je tužno rekao:
“Uskoro će Nijemac krenuti u napad. Teško da će ostati čitav ijedan naš stanar. U našu
zgradu se zabio njemački klin.”
On sporim pozornim pogledom razgleda Katju, i njoj se smuči od toga sporog spokojnog
pogleda, a ne od misli o narednom njemačkom napadu.
“Svratit ću k tebi”, reče on. Činilo se da nije bilo veze između tih riječi i onih da će teško
itko preživjeti njemački napad, ali veze je bilo i Katja je to shvatila.
Nije sličio onim zapovjednicima kakve je viđala kod Kotlubanja. S ljudima je razgovarao
bez vike i prijetnja, a slušali su ga svi. Sjedi, puši, razgovara, sluša, sve kao drugi vojnici. A
autoritet velik.
Sa Šapošnikovom uopće nije razgovarala. Ponekad joj se činilo da je zaljubljen u nju i
nemoćan kao i ona pred čovjekom koji ih oboje oduševljava i plaši. Šapošnikov je bio slab i
neiskusan, a ona ga je htjela zamoliti za zaštitu, reći mu “Sjedni pokraj mene...” To ga je ona
sama htjela utješiti. Neobično je čudno bilo razgovarati s njim - kao da nije bilo rata i zgrade
“šest kroz jedan”. A on, kao da to osjeća, namjerno se trudio učiniti grubljim, čak je
jedanput opsovao pred njom.
Sada joj se činilo da je između njezinih nejasnih misli i osjećaja te onoga da je Grekov
poslao Šapošnikova u napad na njemačku zgradu bila nekakva oštra veza.
Osluškujući pucnjavu iz strojnica, zamišljala je da Šapošnikov leži na crvenome ciglenom
humku, objesivši mrtvu neošišanu glavu.
Obuze je prodorno sažaljenje prema njemu, u duši su joj se pomiješale i šarene noćne
vatre, i užas pred Grekovom, i ushit pred njim, koji je započeo napad na njemačke željezne
divizije iz osamljenih ruševina, te misli o majci.
Pomisli da će sve u životu dati samo da vidi Šapošnikova živa.
“A da mi kažu: mamu, ili njega?” pomisli.
306
 Zatim je začula nečije korake, prstima se zalijepila za ciglu i osluškivala.
Paljba je utihnula, zavlada tišina.
Škakljala su je leđa, ramena, noge ispod koljena, ali se bojala počešati, zašuškati.
Batrakova su pitali zašto se češe, a on je odgovorio: “Od živaca.” A jučer je rekao: “Našao
sam na sebi jedanaest uši.” Kolomejcev se nasmija: “Živčana uš napala Batrakova.”
Ubijena je, i borci je vuku prema jami govoreći:
“Jadna cura se zaušljivila.”
A možda su to doista živci? I onda shvati da joj iz mraka dolazi čovjek, ali ne zamišljeni,
nestvarni, koji izmiče iz šušnja, iz bljeskova svjetla i komadića tame, iz zamiranja srca. Katja
upita:
“Tko ide?”
“To sam ja, naš”, odgovori tama.

307
 18.

“Danas neće biti napada. Grekov je odgodio za sljedeću noć. Danas Nijemci sami cijelo
vrijeme prilaze. Zapravo, hoću reći da Samostan još nisam čitao.”
Ona ne odgovori.
Trudio se da je razgleda u tami, a vatra eksplozije, ispunjavajući mu želju, osvijetli joj lice.
A za sekundu se ponovno smrknu te su, šutke se slažući, očekivali novu eksploziju i bljesak
svjetla. Sergej je uhvati za ruku. Stisnu je prstima. Prvi put u životu držao je djevojačku ruku.
Prljava i ušljiva vezistica sjedila je tiho, a vrat joj je svijetlio u tami.
Bijesnu raketno svjetlo i oni približiše glave. On je zagrli, a ona sklopi oči, oboje su znali
školsku izreku: tko se ljubi otvorenih očiju, taj ne voli.
“To nije šala, zar ne?” upita on.
Ona stisnu dlanovima njegove sljepoočnice, okrenu mu glavu prema sebi.
“To je za cijeli život”, sporo reče on.
“Čudno”, reče ona, “evo čega se bojim: da netko ne naiđe. A do maloprije činilo mi se
srećom da netko dođe: Ljahov, Kolomejcev, Zubarev...”
“Grekov”, došapnu on.
“Oh, ne”, reče ona.
Poče joj ljubiti vrat pa napipa prstima te otkvači željezni gumb na njezinoj odori, dotaknu
se usnama njezine ispale ključne kosti, a grudi se nije usudio poljubiti. A ona je gladila njegovu
oštru prljavu kosu, kao da je dječak, već znajući da je neizbježno sve što će se dogoditi, jer to
tako i mora biti.
On pogleda na svijetleći brojčanik sata.
“Tko će vas sutra povesti?” upita ona. “Grekov?”
“Zašto o tome? Sami ćemo poći, čemu nas voditi.”
On je ponovo zagrli, a prsti su mu se odjednom ohladili, ohladilo mu se u prsima od
odlučnosti i uzbuđenja. Ona je napola ležala na kabanici, činilo se da ne diše. Čas je dirao
tkaninu odore i suknje grubu i prašnjavu na dodir, a čas čupave pustene čizme. Pod rukom je
osjetio toplinu njezina tijela. Ona je pokušavala sjesti, ali ju je on nastavio ljubiti. Ponovno
bijesnu svjetlo i na trenutak je osvijetlilo Katjinu bluzu koja je pala na cigle, i lice, koje mu se
u tim sekundama učinilo nepoznatim. I opet je zavladala tama, nekakva posebna tama...
“Katja!”
“Što je?”
“Ništa, samo sam ti htio čuti glas. Zašto me ne pogledaš? Nemoj, nemoj, ugasi!”
Ona ponovno pomisli o njemu i o majci - tko joj je draži.
“Oprosti mi”, reče, a on je ne shvati, pa kaza:
“Ne boj se, to je za cijeli život, samo ako bude života.”
“To sam se ja mame sjetila.”

308
 “A moja je mati umrla. Tek sada sam shvatio, zatvorili su je zbog tate.”
Zaspali su na kabanici, zagrljeni. Domar im je prišao i pogledao kako spavaju - glava
minobacača Šapošnikova ležala je na vezističinu ramenu, ruka mu je obgrljivala njezina leđa,
kao u strahu da je ne izgubi. Grekovu se učinilo da su oboje mrtvi, tako su tiho i nepokretno
ležali.
U zoru Ljahov proviri u odsjek podruma vičući:
“Hej, Šapošnikove, hej, Vengrova, domar zove, požurite, galopom, ali sagnuti!”
Grekovljevo je lice u oblačnom ledenom sumraku bilo neumoljivo, okrutno. Naslonio se
velikim ramenom na zid, nakostriješena kosa svijala mu se nad niskim čelom.
Stajali su pred njim premještajući se s noge na nogu, ne primjećujući da stoje držeći se
za ruke.
Grekov frknu širokim nosnicama spljoštena lavljeg nosa i reče:
“Evo što, Šapošnikove, sad ćeš se uputiti u štab puka, ja te prekomandiram.”
Serjoža osjeti kako su djevojčini prsti zadrhtali, i on ih stisnu, na što je ona osjetila da
njegovi prsti drhte. On udahnu zrak, osušili su mu se jezik i nepce.
Tišina preplavi oblačno nebo i zemlju. Činilo se da ljudi koji povaljeni leže pokriveni
kabanicama ne spavaju, nego čekaju bez daha.
Prekrasno je i srdačno bilo sve naokolo, i Serjoža je pomislio: “Izgon iz raja, kako kmetove
razdvajaju”, te s molbom i mržnjom gledao Grekova.
Grekov zaškilji gledajući djevojčino lice i njegov se pogled Serjoži učinio odvratnim,
nemilosrdnim i napadnim.
“No, to je sve”, reče Grekov, “s tobom će poći vezistica, što će tu bez predajnika, vodi je
do štaba puka.”
On se osmjehnu.
“A ondje ćete već naći svoj put, uzmi papir, napisao sam vam zajednički, ne volim pisanije.
Je li jasno?”
I odjednom Serjoža ugleda kako ga gledaju divne ljudske pametne i tužne oči, kakve
nikada nije vidio u životu.

309
 19.

Komesar streljačkoga puka Pivovarov nije uspio stići u zgradu “šest kroz jedan”. Bežična
se veza sa zgradom prekinula, ili je predajnik ispao iz stroja, ili je kapetanu Grekovu, koji
upravlja zgradom, dojadilo slušati stroge zapovjedne upute.
Jedno su se vrijeme izvještaji o opkoljenoj zgradi dobivali preko minobacača komunista
Čencova, koji je javljao da se “upravnik” posve raspustio - govori borcima vrag zna kakvu
herezu. Doduše Grekov je s Nijemcima oštro ratovao, to informator nije poricao.
Noću, kada se Pivovarov spremao probiti do zgrade “šest kroz jedan”, teško se razbolio
zapovjednik puka Berezkin.
Ležao je u bunkeru s vrućim licem i neljudskim, kristalno jasnim besmislenim očima.
Doktor se zbuni pogledavši Berezkina. Naviknuo se imati posla s otkinutim udovima,
probijenim lubanjama, a ovdje se odjedanput čovjek sam od sebe razbolio.
Doktor reče:
“Trebalo bi postaviti konzerve, ali gdje da ih nađem?”
Pivovarov je odlučio izvijestiti upravu o bolesti zapovjednika puka, ali je komesar divizije
telefonirao Pivovarovu i zapovjedio mu da se hitno javi u štab.
Kada je Pivovarov, malo se zapuhavši (morao je barem dva puta padati zbog eksplozija
u blizini), ušao u bunker komesara divizije, ovaj je razgovarao s komesarom bataljona, koji se
prebacio s lijeve obale. Pivovarov je čuo za tog čovjeka, koji je referirao u postrojbama
smještenim u tvornicama.
Glasno se najavio:
“Javljam se po vašoj zapovijedi.” Odmah u hodu izvijestio je o Berezkinovoj bolesti.
“Da-a, zaguljeno”, rekao je komesar divizije, “vi, druže Pivovarove, morat ćete se
prihvatiti zapovijedanja pukom.”
“A što ćemo s opkoljenom zgradom?”
“Pa kud ćete”, reče komesar divizije, “tamo su skuhali takvu kašu oko te opkoljene
zgrade. Stvar je stigla do štaba bojišnice.” Mahne šifriranim pismom pred Pivovarovom.
“Ja sam vas zbog tog posla zapravo i pozvao. Evo, drug Krimov je dobio raspored Političke
uprave bojišnice da se uputi u opkoljenu zgradu, uvede ondje boljševički poredak, postane
tamo ratnim komesarom, a ako treba, udalji toga Grekova i sam preuzme zapovjedništvo...
Budući da se to gazdinstvo nalazi na terenu vašega puka, vi osigurajte sve neophodno, kako
se dobaciti do te zgrade i ostale veze. Je li jasno?”
“Jasno je”, reče Pivovarov, “bit će odrađeno.”
Nakon toga je upitao običnim, ne službenim, nego životnim glasom:
“Druže bojni komesare, je li to vaš profil imati posla s takvim momcima?”
“Upravo moj”, osmjehnu se komesar, koji je stigao s lijeve obale, “ja sam 1941. vodio
dvjesto ljudi iz okruženja po Ukrajini, puni smo partizanskog iskustva.”
Komesar divizije reče:

310
 “Onda, druže Krimove, počnite akciju. Držite sa mnom vezu. Država u državi - to baš ne
ide.”
“Da, ima još nekakav prljav slučaj s curom vezisticom”, reče Pivovarov. “Naš Berezkin se
uznemirio, njihov radiopredajnik šuti. A tamo su momci od kojih se može svašta
očekivati.” “Dobro, snaći ćete se na mjestu događaja.”
“Gurajte, želim vam uspjeh”, završi komesar divizije.

311
 20.

Dan nakon što je Grekov udaljio Šapošnikova i Vengrovu, Krimov se, praćen čovjekom sa
strojnicom, uputio u slavnu zgradu u njemačkom okruženju.
Te svijetle i hladne večeri krenuli su iz štaba streljačkog puka. Tek što je Krimov
zakoračio na asfaltirano dvorište staljingradske Tvornice traktora, osjetio je pogibeljnu
opasnost jasnije i jače nego ikada.
U isto ga vrijeme osjećaj poleta i radosti nije napuštao. Šifrirano pismo koje je stiglo iz
štaba bojišnice kao da mu je potvrdilo da ovdje u Staljingradu sve ide drukčije, da su ovdje
odnosi i ocjene drukčiji, drukčiji zahtjevi prema ljudima. Krimov je ponovo bio Krimov, ne
bogalj iz invalidskog zapovjedništva, nego ratnik, komesar, boljševik. Opasni i teški zadatak
nije ga strašio. Tako je ugodno i slatko ponovno vidjeti u očima komesara divizije Pivovarova
ono što je on uvijek vidio u svojih partijskih drugova.
Kraj razvaljena asfalta i slomljena pukovskog minobacača ležao je ubijeni
crvenoarmejac.
Zbog nečega ga je sada, kad je Krimovljeva duša bila puna žive nade i likovala, porazio
izgled toga tijela. Vidio je on puno mrtvaca i postao ravnodušan prema njima. A sada se
stresao - tijelo puno vječite smrti ležalo je ptičje bespomoćno, pokojnik je podvio noge kao da
mu je hladno. Pored njega je, držeći kraj sljepoočnice debelu poljsku torbu, protrčao drug
politički u sivom raširenom ogrtaču, crvenoarmejci su vukli na kabanici-šatoru
protutenkovske mine pomiješane sa štrucama kruha.
A mrtvacu nisu trebali kruh i oružje, nije želio pisma od vjerne žene.
On nije bio jak svojom smrću, bio je najslabiji mrtvi vrapčić kojega se ne boje ni mušice
ni moljci.
U proboju tvorničkoga zida topnici su uglavljivali pukovski top i sprdali se s izračunom
teškog mitraljeza. Po gestikulaciji uzrujanih vojnika jasno se razabiralo o čemu zapravo
govore.
“Naš mitraljez, znaš, otkad ovdje stoji? Vi ste još brbljali na onoj obali, a mi smo već
gađali.”
“Prostaci ste vi, eto kakvi ste!”
Zrak je zabrujio, a mina eksplodirala u kutu tvornice. Krhotine su udarale u zidove. A
strojničar koji je išao ispred Krimova osvrnu se da nije pogodilo komesara. Dočekavši
komesara, reče:
“Ne uznemirujte se, druže komesare, držimo da je tu drugi konvoj, duboka pozadina.”
Uskoro je i Krimov shvatio da je dvorište kraj tvorničkog zida - mirno mjesto.
Morali su i trčati i padati, zabijati se licem u zemlju, ponovno trčati i ponovno padati. Dva
su puta uskakali u iskope u kojima je sjedilo pješaštvo; trčali su i između izgorjelih zgrada
gdje više nije bilo ljudi, nego je samo zavijalo i zviždalo željezo... Strojar je ponovo utješno
rekao Krimovu:
“A glavno je da ne pikiraju.”

312
 Onda je predložio:
“Dajte, druže komesare, da pojurimo eno do one minske jame.”
Krimov skliznu na dno jame od bombe, pogledavši uvis - plavo nebo bilo je nad glavom,
a glava nije bila otkinuta, i dalje je stajala na ramenima. Čudno je bilo osjećati nazočnost ljudi
samo u tome da smrt koju oni šalju s dviju strana zavija i pjeva nad tvojom glavom.
Čudan je i taj osjećaj sigurnosti u jami koju je u svom nastupu iskopala smrt.
Strojar, ne dajući mu predaha, viknu:
“Legnite iza mene.” Poče puzati u tamni hodnik koji se našao na dnu jame. Krimov krenu
za njim, a niski se prolaz raširi, krov se podignuo i oni uđoše u tunel.
Pod zemljom se čula huka bure nad zemljom, svod se tresao i huka je odjekivala u
podzemlju. Ondje, gdje su posebno gusto ležale željezne cijevi i granali se tamni kabeli
debljine ljudskih ruku, na zidu je mineralnom bojom bilo napisano “Mahov šljaker”. Strojar
osvijetli svjetiljkom i reče:
“Ovdje iznad nas hodaju Nijemci.”
Uskoro su krenuli u uski prolaz u smjeru jedva uočljive svijetlosive mrlje; sve je jasnija i
svjetlija postajala mrlja u dubini prolaza, sve su žešće odjekivale eksplozije i mitraljeski rafali.
Krimovu se na trenutak učinilo da se približava stratištu. Ali su onda izašli na površinu i
prvo što je Krimov vidio bila su lica ljudi - učinila su mu se božanski spokojnima.
Neizreciv osjećaj preplavio je Krimova, radostan i lagan. Čak mu je i rat koji je grmio
izgledao kao oluja nad glavom putnika koji je mlad, silan i pun života, a ne kao sudbinska
granica života i smrti.
Nekakva jasna i prodorna uvjerenost da će doživjeti čas novoga i sretnog prijeloma svoje
sudbine učas ga je obuzela.
Kao da je na tom jasnom dnevnom svijetlu vidio svoju budućnost - ponovno je mogao
živjeti cijelom snagom svoga uma, volje i boljševičke strasti.
Osjećaj samouvjerenosti i mladosti pomiješao mu se s tugom zbog žene koja je otišla,
učinivši mu se sada beskrajno milom. Ali sada mu više nije izgledala zauvijek izgubljenom.
Skupa sa snagom, skupa s prijašnjim životom, vratit će mu se i ona. On je išao za njom!
Starac s kapom nasađenom na čelo stajao je nad vatrom zapaljenom na podu i prevrtao
bajunetom lepinjice od krumpira koje je pekao na komadu krovnog lima; gotove lepinjice
slagao je u metalnu kacigu. Ugledavši vezu, brzo upita:
“Je li Serjoža tamo?”
A veza strogo reče:
“Načelnik je stigao!”
“Koliko ti je godina, oče?” upita Krimov.
“Šezdeset”, odgovori starac i objasni, “ja sam iz radničke rezerve.”
Opet se obrecnu na vezu.
“Je li Serjožka tamo?”
“Nije u puku, očito je stigao k susjedu.”
“Eh”, s mukom izusti starac, “propast će.”

313
 Krimov se pozdravljao s ljudima, razgledao i provjeravao podrumske niše s napola
razbacanim drvenim priborom. Na jednome mjestu stajao je pukovski top gledajući iz
puškarnice probijene u zidu.
“Kao na ratnom brodu”, reče Krimov.
“Da, samo fali vode”, odgovori crvenoarmejac.
Podalje u kamenim jamama i pukotinama stajali su minobacači. Na podu su ležale repate
mine. A malo dalje na šatorskom krilu ležala je harmonika.
“Evo-evo, broj ‘šest kroz jedan’ se drži, ne predaje se fašistima”, glasno reče Krimov,
“cijeli svijet, milijuni ljudi se tome raduju.” Ljudi su šutjeli.
Starac Poljakov donese Krimovu metalnu kacigu punu lepinjica.
“A ne javljaju o tome kako Poljakov peče lepinjice?” “Nazdravlje vam smijeh, a Serjožku
našeg su potjerali.” Miner upita:
“Je li otvorena druga bojišnica? Čuje li se štogod?”
“Zasad nije”, odgovori Krimov.
Čovjek u majici i razdrljenoj bluzi reče:
“Kad je počelo po nama tući teško topništvo preko Volge, Kolomejceva je oborilo s nogu
kao val, a on ustade i kaže: ‘No, momci, otvorila se druga bojišnica.’”
Crvenokosi momak reče:
“Čemu puste riječi, da nije topništva, ne bismo ovdje sjedili. Pojeo bi nas Nijemac.”
“A gdje vam je uopće zapovjednik?” upita Krimov.
“Eno tamo, smjestio se u samim prvim redovima.” Zapovjednik odreda ležao je na visokoj
hrpi cigle i gledao kroz dvogled.
Kada ga Krimov pozva, on nevoljko okrenu lice, lukavo urotnički primaknu prst usnama
pa ponovno dohvati dvogled. Za nekoliko trenutaka ramena mu se zatresoše, smijao se.
Zatim spuznu i u smijehu reče:
“Gore je od šaha.” Razgledavši zelene “recke” i komesarsku zvijezdu na Krimovljevoj
odori, reče:
“Zdravo u našoj kući, druže bojni komesare.” Predstavi se: “Zapovjednik zgrade Grekov.
Jeste li došli kroz naš prolaz?”
Sve njegovo - i pogled, i bistri pokreti, i široke nosnice spljoštena nosa bilo je drsko, sama
drskost.
“Ništa, ništa, slomit ču ja tebe”, pomisli Krimov.
Krimov ga stade ispitivati. Grekov je odgovarao lijeno, rastreseno, zijevajući i osvrćući
se, kao da mu Krimovljeva pitanja smetaju da se sjeti nečega doista važnog i potrebnog.
“Da vas smijenimo?” upita Krimov.
“Zašto?” odgovori Grekov.
“Samo da nam je goriva, no, mina i granata, i ako ne žalite votke, doturite...” Nabrajajući,
svijao je prste na ruci.
“Znači, ne mislite otići?” ljuteći se i nevoljko diveći GrekovIjevu ružnom licu, upita
Krimov.

314
 Šutjeli su i u toj kratkoj šutnji Krimova je preplavila duševna pokornost ljudima u
opkoljenoj zgradi.
“Vodite li dnevnik ratnih djelovanja?” upita on.
“Nemam papira”, odgovori Grekov, “nemam na čemu pisati, nemam kad, a i nemam
zašto.”
“Vi ste podčinjeni zapovjedniku 176. streljačkog puka”, rekao je Krimov.
“Da, druže bojni komesare”, odgovori Grekov i podsmješljivo dobaci:
“Kad se naselje održalo, a ja u ovoj zgradi skupio ljude i oružje, odbio trideset napada i
spalio osam tenkova, nada mnom nije bilo zapovjedništva.”
“Znate li točno današnji ljudski sastav u svojoj postrojbi, jeste li provjerili?”
“Zašto da provjeravam, ne zamišljam strojne bilješke, zar se ja opskrbljujem iz logistike?
Sjedimo na gnjilom krumpiru i na gnjiloj vodi.”
“Imate li žena u zgradi?”
“Druže komesare, vi ste meni, kao, ispitivanje priredili?” “Jesu li vaši ljudi kad
zarobljeni?”
“Ne, nismo imali takvog slučaja.”
“A gdje vam je vezistica?”
Grekov ugrize usnu, obrve mu se stisnuše pa odgovori:
“Ta djevojka je njemačka špijunka, mene je vrbovala, a ja je onda silovao pa strijeljao.”
Izduživši vrat, upita:
“Jeste li možda takav odgovor trebali?” Podsmješljivo doda: “Vidim da stvar miriše na
kaznenu bojnu, je li tako, druže načelnice?”
Krimov ga je nekoliko trenutaka šutke gledao pa reče: “Grekove, Grekove, zavrtjelo vam
se u glavi. I ja sam bio opkoljen, i mene su ispitivali.”
Pogleda Grekova i lagano reče:
“Nosim zapovijed da vas u slučaju potrebe udaljim od zapovjedništva i preuzmem
zapovjedništvo nad ljudima. Zašto sami srljate na ražanj, gurate me u to?”
Grekov je šutio, mislio, osluškivao, pa reče:
“Utihnulo, smirio se Nijemac.”

315
 21.

“Pa dobro, sjednimo nas dvojica”, reče Krimov, “da vidimo kako dalje.”
“A zašto sjediti u paru”, reče Grekov, “mi ovdje ratujemo svi skupa i sve nadalje skupa
određujemo.”
Grekovljeva drskost sviđala se Krimovu, ali ga je istodobno i ljutila. Htio je ispričati
Grekovu o ukrajinskom okruženju, o svom predratnom životu, da ga Grekov ne gleda kao
činovnika. Ali u takvoj bi se priči, osjećao je Krimov, pokazala njegova slabost. A Krimov je
ovamo došao da pokaže svoju snagu, a ne slabost. On nije bio politički činovnik, nego vojni
komesar.
“Ništa”, pomisli, “komesar neće podbaciti.”
U zatišju su ljudi sjedili i ležali na gomilama cigle. Grekov reče: “Danas Nijemac više neće
krenuti.” Ponudi Krimova:
“Hajde, druže komesare, da jedemo.”
Krimov sjede s Grekovom kraj ljudi koji se odmaraju.
“Evo, gledajući vas sve”, reče Krimov, “sve mi prolazi kroz glavu: Rusi su Pruse uvijek
tukli.”
Tihi lijeni glas potvrdi:
“Točno!”
U tome “To-o-očno” bilo je toliko poniznoga ruganja floskulama da je sve prisutne
uhvatio skupni tihi smijeh. Oni su znali bolje od čovjeka koji je prvi rekao da “Rusi Pruse
uvijek tuku” kakvu snagu u sebi kriju Rusi, i da su oni doista i najjasniji izraz te snage. Ali su
znali i imali u vidu da nisu Prusi došli do Volge i Staljingrada zbog toga što su ih Rusi uvijek
tukli.
S Krimovom se u tom trenutku događalo nešto čudno. On nije volio kad politički radnici
slave stare ruske vojskovođe, jer su se njegovu revolucionarnom duhu gadili navodi u
člancima Crvene zvijezde “O Dragomirovu”, i smatrao je nepotrebnim uvođenje ordena
Suvorova ili Kutuzova ili Bogdana Hmeljnickog. Revolucija je revolucija, i njezinoj vojsci treba
samo jedna zastava - crvena.
Nekoć je, kao član Odeskoga revolucionarnoga komiteta, sudjelovao u mimohodu lučkih
nosača i gradskih komsomolaca koji su išli zbaciti s pijedestala brončani kip velikog
vojskovođe koji je vodio pohod kmetske ruske vojske u Italiju.
I upravo ovdje, u zgradi “šest kroz jedan”, Krimov je prvi put u životu izgovorio
Suvorovljeve riječi, osjetivši jedinstvenu slavu naoružanog ruskog naroda koja traje
vjekovima. Učinilo mu se da je na novi način osjetio temu svojih referata, temu svojega života.
Ali zašto ga je upravo danas, kada je ponovo disao bliski zrak lenjinske revolucije,
obuzela ta bujica osjećaja i misli.
Podsmješljivo i lijeno “točno”, koje je izgovorio neki borac, bolno ga je ubolo.

316
 “Ne treba mene, drugovi, učiti kako se ratuje”, rekao je Krimov, “to vi možete svakoga
učiti. Ali zašto je zapovjedništvo smatralo potrebnim da me pošalje k vama? Zašto sam, evo,
recimo, ja došao k vama?”
“Na juhu, zar ne, na juhu?” tiho i prijateljski netko ponudi rješenje.
Ali smijeh kojim su slušatelji dočekali tu plahu ponudu nije bio tih. Krimov je pogledao
Grekova.
Grekov se smijao skupa sa svima.
“Drugovi”, reče Krimov i zlobna boja izbi na njegovim obrazima, “ozbiljnije, drugovi,
mene je k vama poslala Partija.”
Što je to bilo? Slučajno raspoloženje ili pobuna? Odbijanje da se sasluša komesara, pod
utjecajem osjećaja vlastite snage, vlastitog iskustva? A možda veselje tih slušatelja nije imalo
ništa loše, naprosto je nastalo od osjećaja prirodne ravnopravnosti, koji je u Staljingradu bio
tako jak.
Ali zašto je taj osjećaj prirodne ravnopravnosti, koji je nekoć oduševljavao Krimova, sada
izazivao u njemu zlobu, želju da ga uguši i slomi?
Ovdje se nije uspostavljala veza između Krimova i ljudi zato što su se osjećali jakima, i
samouvjerenima, nego zato što su bili pritisnuti, izgubljeni i uplašeni. Nije li osjećaj snage
slabio njihovu vezu s komesarom Krimovom, izazivajući otuđenost i odbojnost prema njemu
i njegovu prema njima?
Starac koji je pekao lepinjice reče:
“Evo, ja odavno hoću pitati partijskog čovjeka. Kažu, druže komesare, da će u komunizmu
svi dobivati po potrebi, a kako će to onda biti ako svatko, posebno ujutro, po potrebi - sve
popije?”
Krimov se okrenu prema starcu i na njegovu licu uoči istinsku zabrinutost.
A Grekov se smijao, smijale su mu se oči, velike široke nosnice širile se od smijeha.
Izvidnik s glavom povezanom krvavim prljavim zavojem upita: “A što se tiče kolhoza,
druže komesare, kako bi bilo da ih likvidiramo poslije rata.”
“Pa ne bi bilo loše napisati referade o tome”, reče Grekov. “Nisam vam došao čitati
predavanja”, reče Krimov. “Ja sam vojni komesar i došao sam svladati vašu nedopuštenu
partizanštinu.”
“Svladajte”, reče Grekov, “no tko če onda Nijemce svladati?” “Naći će se tko, ne brinite se.
Nisam došao na juhu, kako ste se izrazili, nego skuhati vam boljševičku kašu.”
“Dobro, svladavajte”, reče Grekov, “kuhajte kašu.”
A Krimov ga kroza smijeh jednako ozbiljno prekinu:
“A ako treba, i vas, Grekove, pojest će u boljševičkoj kaši.” Sada je Nikolaj Grigorevič bio
miran i samouvjeren. Kolebanja o tome koja će odluka biti najispravnija prošla su. Grekova
treba udaljiti iz zapovjedništva.
Krimov je sada već jasno vidio u Grekovu ono neprijateljsko i strano što nisu mogla
umanjiti ni zaglušiti herojska djela, ni sve što se događa u opkoljenoj zgradi. Znao je da će se
obračunati s Grekovom. Kad se smrknulo, Krimov je došao zapovjedniku zgrade i rekao:
“Hajde, Grekove, popričajmo ozbiljno i načisto. Što vi hoćete?” Grekov brzo, odozdo - on
je sjedio, a Krimov stajao - pogleda i veselo reče:
317
 “Hoću slobode, za nju se i borim.”
“Svije mi želimo.”
“Manite se!” odmahnu rukom Grekov. “Što će vama ona? Vi se samo želite obračunati s
Nijemcima.”
“Ne šalite se, druže Grekove”, reče Krimov, “zašto ne prekidate neistinite političke iskaze
nekih boraca? Ha? Uza svoj autoritet možete to postići bolje od svakog komesara. A meni se
čini da ljudi lupetaju i gledaju vas kao da čekaju vaše odobrenje. Evo onaj što spomenu
kolhoze. Zašto ste ga podržali? Otvoreno vam govorim: hajde da skupa to popravimo. Ako ne
želite - također vam otvoreno govorim: sa mnom nema šale.”
“Što se tiče kolhoza, o čem je riječ? Doista, ne vole ih, vi to znate bolje od mene.”
“A vi, Grekove, hoćete li mijenjati tijek povijesti?”
“A vi biste htjeli sve vratiti u stari kolosijek?”
“Što to sve?”
“Sve. Sve. Na sveopću prinudu.”
Govorio je lijenim glasom bacajući riječi, rugajući se. Odjednom se dignu i reče:
“Druže komesare, pustite. Ništa ja nisam zamislio. Ja to samo da vas naljutim. Isti sam
sovjetski čovjek kao i vi. Vrijeđa me nepovjerenje.”
“Onda, dajte, Grekove, bez šale. Popričajmo ozbiljno, kako da otklonimo štetan,
nesovjetski, zeleni duh. Vi ste ga izrodili, pomozite mi da ga ubijem. Još morate slavno
ratovati.”
“Spava mi se. I vi se trebate odmoriti. Vidjet ćete kako kod nas počinje jutro.”
“Dobro, Grekove, onda sutra. Ne mislim otići od vas. Nikamo ne žurim.”
Grekov se nasmijao.
“Naravno, dogovorit ćemo se.”
“Sve je jasno”, pomisli Krimov, “neću se baviti travarstvom. Odradit ću kirurškim nožem.
Političke grbavce neću ispravljati nagovaranjem.”
Grekov iznenada reče:
“Imate dobre oči. Vi tugujete.”
Krimov od iznenađenja raširi ruke i ne reče ništa. A Grekov, kao da je čuo potvrdu svojih
riječi, nastavi:
“I ja, znate, tugujem. Ali to je tako, glupost, osobno. O tome ne možeš u izvještaju.”
Noću je u snu Krimov ranjen slučajnim metkom u glavu. Metak je oderao kožu i posjekao
lubanju. Rana nije bila opasna, ali mu se jako vrtjelo u glavi i nije mogao stajati na nogama.
Sve vrijeme bilo mu je mučno.
Grekov je dao napraviti nosila i u mirniji čas prije zore evakuirali su ranjenika iz
opkoljene zgrade.
Krimov je ležao na nosilima, u glavi mu je brujilo i vrtjelo se, u sljepoočnicama kucalo i
zvektalo.
Grekov je ispratio nosila do podzemnog prolaza.
“Niste imali sreće, druže komesare”, reče.

318
 Odjednom Krimova presiječe misao - nije li ga Grekov pogodio noću?
Navečer Krimov poče povraćati, pojačala mu se glavobolja.
Dva je dana ležao u divizijskom sanitarnom bataljonu, a onda su ga prenijeli na lijevu
obalu i smjestili u vojnu bolnicu.

319
 22.

Komesar Pivovarov probio se do tijesne zemunice medicinskog bataljona i ugledao tešku

situaciju - ranjenik je ležao prevrnut. Krimova ondje nije našao jer je jučer evakuiran na lijevu
obalu.
“Kako ga je to odmah ranilo?” pomisli Pivovarov. “Ili nije imao sreće ili je imao sreće.”
Pivovarov je istodobno htio riješiti treba li poslati bolesnog zapovjednika puka u
medicinski bataljon. Probivši se obratno u štapski bunker, Pivovarov je (po putu ga je skoro
ubila krhotina njemačke mine) ispričao strojaru Gluškovu da u medicinskom bataljonu nema
nikakvih uvjeta za liječenje ranjenika. Uokolo se nalaze gomile krvavih zavoja i vate - strašno
je prići. Slušajući komesara, Gluškov je rekao:
“Naravno, druže komesare, ipak je bolje u svome bunkeru.”
“Da”, kimnu komesar, “ni ondje se ne zna tko je zapovjednik puka, tko borac, svi su na
podu.”
Gluškov, koji bi po činu morao ležati na podu, reče:
“Naravno, kamo to vodi?”
“Je li što govorio?” upita Pivovarov.
“Ne”, odmahnu Gluškov, “kakav razgovor. Donijeli su pismo od žene, leži, ali ga ne vidi.”
“Ma što kažeš?” upita Pivovarov. “Znači da se razbolio. Ozbiljna stvar, ne vidi!”
Uze pismo, odvagnu omotnicu na ruci, primaknu pismo Berezkinovu licu i strogo
opominjući reče:
“Ivane Leonteviču, stiglo vam je pismo od supruge.” Malo pričeka pa drugim tonom doda:
“Vanja, shvaćaš, od žene, zar ne shvaćaš, o Vanja?”
Ali Berezkin nije shvaćao.
Lice mu je bilo rumeno, blistave oči prodorno su i besmisleno gledale Pivovarova.
S upornom snagom rat je taj dan zveketao u bunkerima gdje je ležao bolesni zapovjednik
puka. Gotovo sve telefonske veze noću su bile prekinute; jedino je u Berezkinovoj zemunici
telefon normalno radio, pa su se ovamo javljali iz divizije, iz operativnog odjela štaba vojske,
zvao je susjed - zapovjednik puka iz Gurevljeve divizije, zvali su Berezkinovi zapovjednici
bataljona Podčufarov i Dirkin. U bunkeru su se sve vrijeme gurali ljudi, škripala su vrata i
njihalo se šatorsko krilo koje je Gluškov objesio na ulaz. Nemir i iščekivanje od jutra su
zahvatili ljude. Tog dana u kojem je odjekivala lijena topnička paljba, rijetki i nemarno
neprecizni vojni napadi, u mnogih se rodila prodorno tužna uvjerenost da će njemački udari
prestati. Ta je uvjerenost jednako mučila i Čujkova, i komesara puka Pivovarova, i ljude koji
su sjedili u zgradi “šest kroz jedan”, i zapovjednika streljačkog voda, koji je od jutros pio votku
slaveći svoj rođendan pored tvorničke cijevi u staljingradskoj Tvornici traktora.
Svaki put kad je u Berezkinovu bunkeru u razgovoru odjeknuo smijeh ili bilo zanimljivo,
svi bi pogledali zapovjednika puka - zar ni to ne čuje?

320
 Zapovjednik čete Hrenov glasom promuklim od noćne studeni pričao je Pivovarovu kako
je pred zoru izašao iz podruma gdje se nalazio njegov zapovjedni punkt i sjeo na kamen
osluškujući bave li se Nijemci glupostima. I odjednom s neba odjekne srditi zlobni glas: “Hej,
kvragu, što nisi upalio uljanicu?”
Hrenov se na trenutak spetljao - netko na nebu zna njegovo prezime, čak se uplašio, a
onda se pokazalo - to je kukuruzar pilot isključio motor i nad samom mu se glavom
prizemljuje; očito je za zgradu “šest kroz jedan” htio baciti hranu i ljutio se što mu
nije obilježena prednja točka.
Svi u bunkeru osvrnuše se na Berezkina: je li se nasmijao? Ali samo se Gluškovu učinilo
da u sjajnim staklenim bolesnikovim očima svijetli živa točka. Došao je čas objeda, bunker je
opustio. Berezkin je ležao tiho, a Gluškov je uzdisao - Berezkin leži, a kraj njega očekivano
pisamce. Pivovarov i major - novi načelnik štaba, koji je zamijenio ubijenog Košenkova - pošli
su jesti, jedu svjetsko varivo, piju po deci. A zapovjednik puka, domaćin, ne jede, samo gucne
vode iz bokala...
Gluškov otvori omotnicu i prišavši samome ležaju, jasno sporo i tiho pročita: “Zdravo,
dragi moj Vanja, zdravo, lijepi moj, zdravo, dobri moj.”
Gluškov se namršti i nastavi naglas razabirati što je napisano.
Čitao je zapovjedniku koji je ležao u nesvijesti ženino pismo, pismo koje su pročitali
cenzori u vojnoj cenzuri, nježno, žalosno i dobro - pismo koje je mogao pročitati samo jedan
čovjek na svijetu - Berezkin.
Gluškov se nije jako začudio kad se Berezkin pomaknuo, rekao “Daj ovamo” i pružio ruku.
Pismo je drhtalo u velikim drhtavim prstima:
“Vanja, tu je vrlo lijepo, Vanja, toliko te želim. Ljuba stalno pita zašto tata nije s nama.
Živimo na obali jezera, doma je toplo, domaćica ima kravu, mlijeka, imamo novaca koje si nam
poslao, ujutro idem i po hladnoj vodi plove žuti i crveni listovi javora, a okolo je snijeg i od
toga je voda posebno plava, i nebo je plavo, a lišće je nevjerojatno žuto, neobično crveno. I
Ljuba me onda pita: zašto plačeš? Vanja, Vanja, dragi moj, hvala ti za sve, hvala ti za sve, sve, za
dobrotu. Zašto plačem - kako da objasnim? Plačem zato što živim, plačem od tuge što Slave
nema, a ja živim, od sreće - što si ti živ, plačem kad se sjetim mame, sestara, plačem od
jutarnjeg svjetla, zato što je tako lijepo okolo i takva je žalost posvuda, i kod svih, i kod mene,
Vanja, Vanja, dragi moj, lijepi moj, dobri moj...”
U glavi se vrti, sve se okolo slijeva, drhte prsti, pismo drhti skupa s rastopljenim zrakom.
“Gluškove”, reče Berezkin, “moram danas ozdraviti.” (Tamara nije voljela tu riječ.) “Kako
je tamo, je li kuhalo razbijeno?”
“Kuhalo je čitavo. Kako ćete ozdraviti za jedan dan - temperatura četrdeset stupnjeva,
kao u pola litre votke, kako da odmah izađe?”
Borci su utovarili u bunker zveketavu metalnu bačvu od benzina. Nalili su je do pola
mutnom riječnom vodom koja se pušila od vreline. Vodu su ulijevali kutlačom i vjedrom.
Gluškov je pomogao Berezkinu da se razodjene i doveo ga do bačve.
“Jako je vruća, druže potpukovniče”, govorio je pipajući s vanjske strane bačve i trzajući
ruku, “još ćete se opeci. Zvao sam druga komesara, a on zapovjednika divizije na vijećanje,
bolje da pričekamo druga komesara.”

321
 “Što čekati?”
“Ako vam se štogod dogodi, sam ću se ustrijeliti. A ako se ne usudim, onda će me drug
komesar Pivovarov ustrijeliti.”
“Hajde, pomozi mi.”
“Dopustite da bar pozovem načelnika štaba.”
“No”, reče Berezkin, i premda je to hripavo kratko “no” izgovorio golać koji jedva stoji na
nogama, Gluškov se odmah ukočio.
Ulazeći u vodu, Berezkin zastenja, uzdahnu, promeškolji se, a Gluškov je gledajući stenjao
i kružio oko bačve.
“Kao u rodilištu”, zbog nečega pomisli.
Berezkin je povremeno gubio svijest, sve mu se pomiješalo u magli - i vojna uzbuna i
vrelina bolesti. Odjednom je zamrlo, zaustavilo se srce, i prestala ga je nestrpljivo pržiti
savjesno ugrijana voda. Došao je k sebi pa rekao Gluškovu:
“Treba obrisati pod.”
Ali Gluškov nije vidio kako je voda iscurila iz bačve. Crveno je zapovjednikovo lice
poblijedjelo, usta su se napola otvorila, na ogrijanoj glavi izbile su krupne kaplje znoja, koje
su se Gluškovu učinile plavima. Berezkin je ponovo gubio svijest, ali kad se Gluškov potrudio
da ga izvuče iz vode, on jasno izgovori:
“Nije vrijeme.” Nakašlja se. Kada je prošao napadaj kašlja, Berezkin reče bez predaha:
“Nalij još vrele vode.”
Kad se napokon izvukao iz vode, Gluškov je gledajući ga posve klonuo duhom. Pomogne
Berezkinu da se obriše i legne na ležaj, zatim ga pokri posteljinom i kabanicama, a onda poče
tovariti na njega sve krpe koje je našao u bunkeru - šatorska krila, šinjele, hlače.
Kada se vratio Pivovarov, bunker je bio pospremljen. Samo je zrak bio pun vlažnoga
kupeljnog mirisa. Berezkin je tiho ležao i spavao. Pivovarov stade nad njim.
“A krasno mu je lice”, pomisli Pivovarov. “Taj nije pisao izvještaja.”
Cijeli ga je dan mučila stara uspomena o tome kako je raskrinkavao svoga druga na
studiju Šmeljova - danas kada je vladalo to zlo, tegobno i mučno zatišje, svaka mu se glupost
motala po glavi, ušao je u glavu i Šmeljov koji ga gleda iskosa sa žalosnim i tužnim licem
slušajući kako se na sastanku čita izjava njegova prijatelja Pivovarova.
Oko ponoći je Čujkov telefonirao, mimo zapovjednika divizije, u puk koji je stajao u
naselju Tvornice traktora - taj ga je puk silno brinuo - obavještajci su javljali da se u tom
rajonu nastavlja uporno gomilanje njemačkih tenkova i pješaštva.
“Kako je tamo kod vas?” uzrujano se raspitivao. “Tko kod vas zapravo zapovijeda pukom?
Meni je Batjuk rekao da vaš zapovjednik puka ima nekakvu upalu pluća, da se hoće prebaciti
na lijevu obalu.”
Odgovori mu sipljivi glas:
“Ja zapovijedam pukom, potpukovnik Berezkin. Bio sam se malo prehladio, a sad je opet
sve u redu.”
“Čujem, čujem”, neskriveno zlurado reče Čujkov. “Jako hripaš, sad će ti Nijemci donijeti
vrelog mlijeka. Pripremili su, računaj, i zalit će.”

322
 “Shvatio sam, druže, prvi”, reče Berezkin.
“A, shvatio”, zaprijeti mu Čujkov, “onda imaj u vidu, ako pomisliš uzmaknuti, ja ću ti
poslužiti šato, bolji od njemačkog mlijeka.”

323
 23.

Poljakov se dogovorio s Klimovom da pođu noću u puk, jer se starcu htjelo raspitati o
Šapošnikovu.
Poljakov je kazao o svojoj želji Grekovu i ovaj se obradovao. “Kreni, kreni, oče, malo ćeš
se odmoriti u pozadini, a onda nam ispričaj kako je tamo.”
“Misliš s Katjicom?” upita Poljakov, shvativši zašto je Grekov odobrio njegovu molbu.
“Pa nema njih u puku”, reče Klimov, “čuo sam da ih je zapovjednik puka prekomandirao
u Zavolžje. Vjerojatno su u Ahtubu, i to već registrirani.”
Poljakov, zluradi starac, upita Grekova:
“Možda me više ne puštate ili ipak dajete pismo?”
Grekov ga brzo pogleda, ali mirno reče:
“U redu, idi. Dogovorili smo se.”
“Jasno”, pomisli Poljakov. U pet ujutro počeli su puzati kroz prolaz. Poljakov je svaki čas
zapinjao glavom o nadsvođe i prostačkim riječima psovao Serjožku Šapošnikova, jer ga je
ljutilo i zbunjivalo što mu taj momak nedostaje.
Kad se prolaz proširio, sjeli su da se malo odmore. Klimov podrugljivo reče:
“Zar nemaš paketa sa sobom, neki darak?”
“Ma gle njega, sipljivca”, reče Poljakov, “ako dohvatim ciglu pa ti s njome dadnem.”
“Jasno”, reče Klimov.
“Ti samo zbog njega ideš, spreman si plivati u Zavolžje. A možda Katju, starce, hoćeš
vidjeti, lud od ljubomore?”
“Idemo”, reče Poljakov.
Uskoro ispuzaše na površinu, krenuše po ničijoj zemlji. Uokolo je bila tišina.
“Možda je rat najednom završio?” pomisli Poljakov i neobično snažno zamisli svoju sobu:
tanjur variva na stolu, žena čisti ribu koju je ulovio. Odjedanput mu bi vruće.
Te je noći general Paulus zapovjedio napad u rajonu staljingradske Tvornice traktora.
Dvije pješačke divizije trebale su proći kroz prolaz koji su probili zrakoplovstvo,
topništvo i tenkovi. Od ponoći su se zažarene cigarete crvenjele u prekriženim dlanovima
vojnika.
Nad tvorničkim halama sat i pol prije zore zabrujili su motori Junkersa. U bombardiranju
koje je nastupilo nije bilo pauza ni predaha - ako bi se trenutačno u toj zvučnoj gromadi
pokazala pukotina, istog bi časa bila popunjena zviždukom bomba koje svom svojom
željeznom teškom silom jure k zemlji. Neprekidni gusti grohot mogao je, izgleda, kao željezo
probiti čovjeku lubanju, slomiti kralježnićni stup.
Počelo je svitati, a nad područjem tvornice i dalje je trajala noć.
Činilo se da je zemlja sama od sebe zračila munje, grmljavinu, dim i crnu prašinu.
Osobito je jak udar pogodio Berezkinov puk i zgradu “šest kroz jedan”.

324
 Po cijelom pukovskom terenu zaglušeni su ljudi iskakali kao ludi, pomišljajući da je
Nijemac pokrenuo novo, ubojito huliganstvo još neviđene snage.
Dostignuti bombardiranjem, Klimov i starac pomaknuli su se prema ničijoj zemlji, gdje
su se nalazile jame krajem rujna izrovane višetonskim bombama. Prema ničijoj zemlji trčali
su borci Čufarovljeva bataljona, koji su uspjeli iskočiti iz zatrpanih iskopa.
Razmak između njemačkih i ruskih rovova toliko se smanjio da je dio udara pogodio
njemačku prethodnicu, obogaljujući vojnike udarne njemačke divizije koja je krenula u
napad.
Poljakovu se učinilo da se po burnoj Volgi iz sve snage zalijeće nizinski astrahanski
vjetar. Nekoliko puta Poljakova je rušilo s nogu, padao je, zaboravivši u kojem se svijetu
nalazi, je li mlad ili star, gdje je gore, a gdje dolje. Ali Klimov ga je stalno vukao i vukao - hajde,
hajde, pa su se svalili u duboku jamu i skliznuli na vlažno, ljepljivo dno. Ovdje je tama bila
trostruka, spletena od noćne, dimne i prašne tame, tame dubokoga groba.
Ležali su jedan uz drugog - u staroj i mladoj glavi živjelo je željeno, milo svjetlo, molba za
život. To svjetlo, dirljiva nada, bilo je onakvo kakvo gori u svim glavama, u svim srcima, ne
samo ljudskim nego i u najjednostavnijim srcima životinja, zvijeri i ptica.
Poljakov je tiho psovao tvrdeći da sva nevolja ide od Seijožke Šapošnikova. Mrmljao je:
“Doveo me Serjožka.” A u duši mu se činilo da se on to moli.
Ta gusta eksplozija nije mogla trajati dugo, tako puna neke vrhunske napetosti. Ali
vrijeme je išlo, a hučna grmljavina nije jenjavala, i crna dimna magla, ne rijedeći se, nego
zgušnjavajući, sve je čvršće vezivala zemlju i nebo. Klimov je napipao grubu radničku ruku
staroga ratnika i stegnuo je, a njezin dobri uzvratni stisak na trenutak je utješio Klimova u
nezatrpanome grobu. Obližnja eksplozija ubacila je u jamu grumen zemlje i komadiće
kamenja; komadi cigle bubnuli su starca po leđima. Postalo im je mučno kad je zemlja u
hrpama skliznula po zidovima jame. To je ta jama u koju je čovjek morao upuzati, i više ne
vidi svjetla - Nijemac s neba zasipa, poravnava rubove.
Kada je išao u obavještajnu akciju, Klimov je obično loše podnosio partnera, žureći da što
brže ode u tamu - tako se hladnokrvni iskusni pomorac žuri odmaknuti od kamenite obale u
tmurnu dubinu otvorenoga mora. A ovdje u jami radovao se Poljakovu, koji je ležao kraj
njega.
Vrijeme je izgubilo svoj ravnomjerni hod, poludjelo je hrleći naprijed kao val eksplozije,
ili se odjednom kočilo, svijeno kao ovnujski rog.
Ali onda ljudi u jami podignuše glave - nad njima je bio mutni polumrak, vjetar je nosio
dim i prah... Zemlja je utihnula, zvučna gromada raspala se na pojedine eksplozije. Tmurna
nemoć ovladala je dušom; činilo se da su joj sve životne snage isisane i da je ostala samo tuga.
Klimov se podignuo, pored njega je ležao Nijemac pokriven prašinom, zgažen i
prožvakan ratom od bluze do čizama. Klimov se nije bojao Nijemaca, jer je bio postojano
uvjeren u svoju snagu, u svoju sjajnu vještinu da pritisne okidač, baci granatu, udari
kundakom ili nožem sekundu prije nego što to uspije protivnik.
Ali sada se zbunio, pogodilo ga je što se tješio, zaglušen i oslijepljen, osjećajući pored sebe
Nijemca, što je njegovu ruku pobrkao s Poljakovljevom rukom. Gledali su jedan drugoga.
Obojicu je pritisnula jedna te ista sila, obojica su bila bespomoćna u borbi s njom i pokazalo
se da nije zaštitila jednoga od njih, nego da je jednako prijetila i jednome i drugome. Šutjela

325
su obojica, dva ratna stanovnika. Savršeni i bespoštedni automatizam - ubiti - kojim su
obojica vladala nije odradio svoje.
A Poljakov je sjedio malko dalje i također gledao Nijemca obraslog čekinjama. Iako
Poljakov nije volio dugo šutjeti, sada je šutio.
Život je bio užasan, i u dubini njihovih očiju bljesnuo je žalosni uvid da ta sila koja ih je
zatjerala u jamu, nabivši im njuške u zemlju, ni nakon rata neće gaziti samo ozlijeđene.
Kao po dogovoru ispuzali su iz jame, izlažući leđa i lubanje laganoj paljbi, nepokolebljivo
uvjereni u svoju sigurnost.
Poljakov se poskliznuo, ali Nijemac, koji je puzao pored njega, nije mu pomogao, pa se
starac skotrljao dolje, psujući i proklinjući bijelo svjetlo, prema kojem je ipak i dalje uporno
puzao. Klimov i Nijemac ispuzali su gore i obojica pogledala: jedan na istok, drugi na zapad,
ne vidi li zapovjedništvo da izlaze iz iste jame, a ne ubijaju jedan drugog. Ne osvrnuvši se i
bez “adio”, pođoše svaki svojim rovovima, humovima i dolinama izrovane i još
zadimljene zemlje.
“A naše zgrade više nema, sravnili je sa zemljom”, uplašeno prozbori Klimov Poljakovu,
koji doklipše za njim. “Zar ste svi pobijeni, braćo moja?”
U tom trenutku zaštektaše topovi i strojnice, stadoše zavijati i jaukati. Njemačka vojska
krenula je u veliki napad. To je bio najstrašniji dan Staljingrada.
“Doveo me prokleti Serjožka”, mrmljao je Poljakov. Još nije shvaćao da u zgradi “šest kroz
jedan” nitko nije preživio i uzrujavali su ga Klimovljevi uzdasi i usklici.

326
 24.

U trenutku zračnoga napada bomba je udarila po komori podzemnog plinovoda, gdje se

nalazilo zapovjedno mjesto bataljona, te zasula zapovjednika puka Berezkina, zapovjednika
bataljona Dirkina i njihova telefonista, koji su se u tom trenutku zatekli ondje. Našavši se u
potpunoj tami, zaglušeni i zadihani od kamene prašine, Berezkin je prvo pomislio da više nije
živ, ali je Dirkin u trenutku kratkog zatišja kihnuo i upitao:
“Jeste li živi, druže potpukovniče?”
Berezkin je odgovorio:
“Živ sam.”
Dirkin se razveselio čuvši glas zapovjednika puka, i odmah mu se vratilo dobro
raspoloženje koje ga godinama nije napuštalo.
“Ako si živ, onda je u redu”, reče gušeći se prašinom, kašljući i hripajući, premda mnogo
toga nije bilo u redu. Dirkin i telefonist bili su zasuti šutom, i nije bilo jasno jesu li kosti čitave,
jer se nisu mogle opipati. Nad glavom im je bila željezna greda smetajući im da ispruže leđa,
ali ih je očito ta greda i spasila. Dirkin je upalio svjetiljku i onda je doista postalo strašno. U
prašini je visjelo kamenje, svijeno željezo, popucali beton namazan mazivim uljem, potrgani
kabeli. Činilo se da fali samo jedan bombaški poticaj, i neće biti uske pukotine, neće biti ljudi
- stopit će se željezo i kamen.
Privremeno su utihnuli, naježili se - bijesna sila mlatila je po pogonima.
“Ti pogoni”, pomisli Berezkin,“i svojim mrtvim tijelima radili su za obranu.”
Bilo je preteško razbiti beton, željezo, potrgati armaturu. Sve su zatim prekucali,
isprepipali i shvatili da se svojim snagama nikako neće izvući. Telefon je bio čitav, ali je šutio
- žica je bila samljevena.
Gotovo uopće nisu mogli razgovarati - grmljavina eksplozija zaglušivala je glasove, zbog
prašine bi se zagrcnuli i kašljali.
Berezkin, koji je dan prije ležao u vrućici, sada nije osjećao slabost. Njegova je snaga
obično u bici hrabrila i zapovjednike i crvenoarmejce, a njezina bit nije bila vojna i ratna - to
je bila obična rasudna ljudska snaga. Nju su u paklu rata mogli sačuvati i pokazivati samo
rijetki ljudi, i to upravo oni koji vladaju civilnom, domaćom i rasudnom ljudskom snagom, ti
istinski gospodari rata.
Ali bombardiranje utihnu, i zasuti ljudi čuše željeznu grmljavinu.
Berezkin otre nos, nakašlja se i reče:
“Zavija vučji čopor, krenuli su traktorski tenkovi.” I doda: “A mi ovdje sjedimo na cesti.”
Zbog toga što je izgledalo da se ništa gore ne može smisliti, zapovjednik Dirkin, odjednom
glasno, nekakvim nestvarnim glasom zapjeva, zakašlja pjesmu iz filma:

327
 Milo, braćo, milo, milo, braćo, živjeti,
s našim atamanom nećemo tugovati...

Telefonist je pomislio da je zapovjednik poludio, ali je svejedno, hripajući i kašljući,

prihvatio:

...žena će tugovati, poći za drugoga,

poći za drugoga, mene zaboraviti...

A na površini, u hučnoj pukotini pogona, napunjena dimom, prašinom i grmljavinom

tenkova, Gluškov je, derući kožu s okrvavljenih dlanova i prstiju, razbacivao kamenje,
komade betona, savijao šipke armature. Gluškov je radio s luđačkim bijesom, i samo mu je
ludilo pomagalo savijati teške šipke, obavljati posao za desetoricu.
Berezkin je ponovno vidio neuočljivo dimno, prašno svjetlo pomiješano s grmljavinom
eksplozija, s hukom njemačkih tenkova, s topničkom i strojničkom paljbom. Sve je to bilo
jasno tiho svjetlo, i gledajući ga, Berezkin je najprije pomislio: “Vidiš, Tamara, uzalud se
brineš, govorio sam ti da to nije ništa posebno.” Obgrlile su ga Gruškovljeve čvrste jake ruke.
Dirkin je žalosnim glasom viknuo:
“Dopustite da izvijestim, druže zapovjednice puka - zapovijedam mrtvim bataljonom.”
Načini krug rukom oko sebe.
“Nema Vanje, nema našega Vanje.” Pokaza na leš komesara bataljona, koji je ležao na
boku u crnoj baršunastoj mlaci krvi i strojnog ulja. Na zapovjednoj točki puka sve je izgledalo
razmjerno sretno - samo su stol i ležaj bili zasuti zemljom.
Pivovarov, ugledavši Berezkina, opsova sretnim glasom i baci se prema njemu.
Berezkin ga stade ispitivati:
“Ima li veze s bataljonima? Kako posebna zgrada? Što je s Podčufarovom? Upao s
Dirkinom kao u mišolovku, ni veze ni svjetla. Tko živ, tko mrtav, gdje smo, gdje je Nijemac,
ništa ne znam - dajte situaciju! Dok ste vi ratovali, mi smo tamo pjevali pjesme.”
Pivovarov stade pripovijedati o gubicima, da su ljudi u zgradi “šest kroz jedan” izgubljeni,
izginuli skupa sa svađalicom Grekovom, a da su preživjela samo dvojica - obavještajac i stariji
ratnik.
Puk je izdržao njemački napad, živi su oni koji su ostali na životu.
U tom trenutku zazuja telefon i članovi štaba, pogledavši vezista, shvatiše po njegovu licu
da zove najviši staljingradski načelnik.
Vezist preda Berezkinu slušalicu, čulo se dobro, i ljudi koji su utihnuli u zemunici
prepoznaše Čujkovljev napeti niski glas:
“Berezkine? Zapovjednik divizije ranjen, ubijen je zamjenik i načelnik štaba, zapovijedam
vam da preuzmete zapovjedništvo divizije.” Nakon pauze dodade sporo i teško:
“Zapovijedao si pukom u neviđenim paklenim uvjetima, izdržao napor. Hvala ti. Grlim te,
dragi. Želim uspjeh.”
Počeo je rat u pogonima Tvornice traktora. Živi su bili živi.

328
 Šutjela je zgrada “šest kroz jedan”. Nijedan pucanj nije se čuo iz ruševina. Očito se glavna
snaga zračnog udara obrušila na zgradu - rušili su se ostaci zidova, poravnavao kameni
brežuljak. Njemački tenkovi otvorili su paljbu po Podčufarovljevu bataljonu prikrivajući se
ostacima mrtve zgrade.
Ruševine Nijemcima još nedavno strašnog skloništa, zgrade koja ih je bespoštedno tukla,
sada su za njih bile bezopasno sklonište.
Izdaleka su se crvene ciglene hrpe činile kao golemi ostaci zadimljenog vlažnog mesa,
sivozeleni njemački vojnici uzbuđeno i bistro zujeći puzali su i pretrčavali kroz ciglene hrpe
skršene ubijene zgrade.
“Daj ti zapovijedaj pukom”, reče Berezkin Pivovarovu i nastavi: “Cijelog rata uprava nije
mnome zadovoljna. A tu sam besposleno odsjedio pod zemljom, pjevao pjesme, i gle sad,
stekao Čujkovljevu zahvalnost i, za šalu, poručili mi da zapovijedam divizijom. Sad više ne
opraštam.”
A Nijemac je tukao, nikom nije bilo do šale.

329
 25.

Štrum je sa ženom i kćeri stigao u Moskvu u hladne snježne dane. Aleksandra

Vladimirovna nije htjela prekidati posao u tvornici i ostala je u Kazanu, premda se Štrum
trudio da je zaposli u Institutu Karpova.
Bili su to čudni dani - u duši je istodobno bilo radosno i nemirno. Činilo se da su Nijemci
kao nekoć strašni i jaki te da spremaju nove žestoke udare.
Činilo se da još nema prijeloma u ratu. Ali prirodna je i razumna bila ljudska težnja prema
Moskvi, logičnom se činila reevakuacija u Moskvu nekih ustanova, što je poduzimala vlada.
Ljudi su već osjećali tajni znak ratnog proljeća. Pa ipak je žalosno i tmurno izgledao glavni
grad te druge ratne zime.
Prljavi snijeg ležao je duž kolnika na hrpama. U pokrajnjim ulicama staze su kao na selu
povezivale zgrade s tramvajskim postajama i prodavaonicama. Iz mnogih prozora dimile su
se željezne cijevi, a zidovi zgrada bili su pokriveni žutom zadimljenom poledicom.
U bundama i ogrtačima Moskovljani su izgledali provincijski i seoski.
Vraćajući se s kolodvora, Viktor Pavlovič razgledavao je, sjedeći sa stvarima u
kamionskoj prikolici, namršteno lice Nadje, koja je sjedila kraj njega.
“Što je, mademoiselle?” upita Štrum. “U kazanskim snovima nisi zamišljala takvu
Moskvu?”
Nadja se ljutnu što je otac pogodio njeno raspoloženje, pa ništa ne odgovori.
Viktor Pavlovič stade joj objašnjavati:
“Čovjek ne shvaća da gradovi koje je podigao nisu normalni dijelovi prirode. Čovjek ne
smije puštati iz ruku puške, lopate i metle da obrani svoju kulturu od vukova, mećava i
korova. Počnete zijevati, zabavite se godinu-dvije, i stvar propada - iz šuma stignu vukovi,
izbije korov, gradove zatrpa snijeg, zaspe prah. Koliko je već velikih prijestolnica zatrpano
prašinom, snijegom i korovom.” Štrum je poželio da i Ljudmila, koja je sjedila u kabini
pored vozača, čuje njegova razmatranja, pa se nagnu preko ograde kamiona i kroz napola
spušteni prozorčić upita:
“Je li ti udobno, Ljuda?”
Nadja reče:
“Jednostavno vratari ne čiste snijeg, kakva propast kulture?” “Luda si”, reče Štrum,
“pogledaj ti te gomile.”
Kamion se jako zatresao, i svi zavežljaji i kuferi u prikolici poskočiše, a skupa s njima
poskočiše i Štrum i Nadja. Pogledaše se i nasmijaše.
Čudno, čudno, je li mogao misliti da će u godini rata, nevolje, beskućništva, u kazanskoj
evakuaciji dovršiti svoj najveći glavni posao.
Činilo se da će osjećati samo svečano uzbuđenje približavajući se Moskvi, činilo se da će
se žalost za Anom Semjonovnom, Toljom i Marusjom i misli o žrtvama, koje je podnijela
gotovo svaka obitelj, spojiti s radošću povratka, ispunjavajući dušu.

330
 Ali nije sve išlo onako kako su zamišljali. U polasku se Štrum ljutio zbog sitnica. Ljutilo
ga je što Ljudmila Nikolaevna puno spava.
U snu je glasno hrkala, pa je ranjeni vojnik prolazeći kroz vagon osluhnuo njezino
hrkanje i rekao:
“Oho, ovo je baš gardijski.”
Ljutila ga je Nadja: mati je skupljala za njom ostatke hrane, a ona je divljački egoistično
birala iz torbe najrumenije medenjake. U vlaku je prema ocu usvojila nekakav budalast,
podsmješljiv ton. Štrum je čuo kako je u susjednom odjeljku rekla: “Moj tatica je veliki
poklonik glazbe i sam drnda po klaviru.”
Susjedi u vagonu razgovarali su o moskovskoj kanalizaciji i centralnom grijanju, o
neurednim ljudima koji nisu plaćali moskovsku stanarinu i gubili stanarsko pravo, te da je
bolje donijeti hranu u Moskvu. Štruma su ljutili razgovori o životnim temama, ali je i on
razgovarao o kućnom vijeću, cijevima za vodu, a noću, kad nije mogao zaspati, razmišljao je
o uključenju u moskovski sustav opskrbe i o tome je li im isključen telefon.
Zlobna baba kondukterka metući odjeljak izvukla je ispod klupe pileću kost koju je bacio
Štrum i rekla:
“No, čisto svinjski, a još se broje u kulturne.”
U Muromu su Štrum i Nadja, šećući se po peronu, prošli kraj mladića u jaknama s
krznenim ovratnicima. Jedan je mladić dobacio:
“Abram se vraća iz evakuacije.”
Drugi je objasnio:
“Požurio, Abraša, dobiti medalju za obranu Moskve.”
A na postaji Kanaš vlak se zaustavio pored konvoja sa zatvorenicima. Kraj vagona su išli
stražari, a na malene rešetkaste prozore privijala su se blijeda lica zatvorenika koji su vikali
“Zapaliti!”, “Duhana!” Stražari su psovali odbijajući zatvorenike od prozorčića.
Navečer je prešao u susjedni vagon, u kojem su putovali Sokolovi. Marija Ivanovna s
glavom povezanom šarenim rupcem zastirala je postelju - Petru Lavrenteviču dolje, a sebi
gore. Brinula se hoće li biti udobno Petru Lavrenteviču, a na Štrumova pitanja odgovarala je
neredovito i uopće nije upitala kako je Ljudmila Nikolaevna.
Sokolov je zijevao i žalio se da ga je ugnjavila vagonska zagušljivost. Štruma je nekako
neobično uvrijedilo što je Sokolov rastresen i što se nije obradovao njegovu dolasku.
“Prvi put u životu vidim”, reče Štrum, “da muž tjera ženu da se penje na gornji ležaj, a
sam spava dolje.”
Izreče to ljutito i sam se začudi koliko ga je ta okolnost rasrdila.
“A mi uvijek tako”, reče Marija Ivanovna, “Petru Lavrenteviču je gore zagušljivo, a meni
svejedno.”
I poljubi Sokolova u sljepoočnicu.
“Onda, idem ja”, reče Štrum. Ponovo se uvrijedi što ga Sokolovi nisu stali zadržavati.
Noću je u vagonu bilo zagušljivo. Sjećao se Kazana, Karimova, Aleksandre Vladimirovne,
razgovora s Madjarovom, tijesnoga kabinetića na sveučilištu... Kakve je mile i zabrinute oči
imala Marija Ivanovna kada je Štrum navečer kod Sokolova bistrio politiku. Ali nisu bili tako
rastreseni i otuđeni kao danas u vagonu.
331
 “Vrag zna što je”, pomisli. “Sam spava dolje, gdje je udobnije i svježije, to je domaći red.”
Naljutivši se na Mariju Ivanovnu, koju je smatrao najboljom od poznatih mu žena,
krotkom i dobrom, pomisli: “Crvenonosa zečica. Težak je čovjek Petr Lavrentevič, mekan,
suzdržan i ujedno svojeglav i samouvjeren, skriven i zlopamtilo. Da, muči se jadnica.”
Nikako nije mogao zaspati pokušavajući misliti na susrete s prijateljima, sa Čepižinom -
mnogi već znaju za njegov rad. Što ga čeka, ta on dolazi pobjednički, što će mu reći Gurevič i
Čepižin? Pomisli da će Markov, koji je novu pokusnu aparaturu izradio do detalja, stići u
Moskvu tek za tjedan dana, a bez njega se ne može započeti posao. Loše je i što smo Sokolov
i ja Kaldejci, teoretičari s nespretnim slijepim rukama...
Da, pobjednik, pobjednik.
Ali te su misli išle lijeno, jedva se probijajući.
Pred očima su stajali ljudi koji su vikali “Zapaliti, duhana”, mladići koji su ga prozvali
Abramom. Čudnu je frazu rekao Postoev o Sokolovu; Sokolov je pripovijedao o radu mladog
fizičara Landesmana, a Postoev je kazao: “Ma kakav tamo Landesman, evo je Viktor Pavlovič
zadivio svijet prvoklasnim otkrićem”, i zagrlivši Sokolova, dodao, “a ipak je glavno da smo nas
dvojica Rusi...”
Je li uključen telefon, ima li plina? Jesu li i prije sto i nešto godina ljudi na povratku u
Moskvu nakon Napoleonova izgona mislili na takve gluposti?
Kamion se zaustavio pokraj zgrade, i Štrumovi su ponovno vidjeli četiri prozora svojega
stana s plavim papirnatim križevima na staklima, koje su nalijepili prošlog ljeta, svečana
vrata, lipe na rubovima kolnika, natpis “Mljekarstvo”, pločicu na vratima kućnog vijeća.
“Lift sigurno ne radi”, reče Ljudmila Nikolaevna i upita vozača: “Druže, možete li nam
pomoći da odnesemo stvari na treći kat?”
Vozač odgovori:
“Kako da ne, mogu. Samo ćete mi za taj posao platiti kruhom.” Istovariše stroj. Nadju su
ostavili da čuva stvari, a Štrum i žena popeli su se u stan. Penjali su se sporo, čudeći se što je
sve ostalo isto - vrata na drugom katu oblijepljena crnom ljepenkom, poznati poštanski
sandučići. Kako je čudno da ulice, zgrade, stvari na koje zaboravljaš ne nestaju, i evo, opet i
opet čovjek je među njima.
Jednom je Tolja, ne čekajući lift, otrčao na treći kat vičući odozdo Štrumu: “Aha, a ja sam
već doma!”
“Odahnimo na stubištu, zadihala si se”, reče Viktor Pavlovič. “Bože moj”, reče Ljudmila
Nikolaevna, “u što se pretvorilo stubište. Sutra ću poći kućnom vijeću i natjerati Vasilja
Ivanoviča da organizira čišćenje.”
Evo ih, ponovo stoje pred vratima svojega doma: muž i žena. “Možda hoćeš sama otvoriti
vrata?”
“Ne, ne, zašto, otvori ti, ti si glava kuće.”
Uđoše u stan, prođoše sobama ne razodijevajući se, ona je popipala radijator, dignula
telefonsku slušalicu, puhnula u nju pa rekla: “A telefon, izgleda, radi!”
Zatim prođe u kuhinju i reče:
“Evo, ima i vode, možemo se pozabaviti čišćenjem.”
Prišla je kuhinjskoj ploči, isprobala pipe kraj ploče, plin je bio isključen.

332
 “Bože moj, Bože moj, sve je gotovo. Neprijatelj je zaustavljen. Vratili smo se doma. Kao
da je jučer bila subota, dvadeset prvog lipnja 1941. godine... Kako je sve nepromjenjivo, kako
se sve promijenilo! Drugi ljudi su ušli u zgradu, već imaju druga srca, druge sudbine, žive u
drugoj epohi. Zašto je sve nemirno, tako svakodnevno... Zašto se izgubljeni predratni život
činio tako divnim i sretnim...” Zašto je tako muče misli o sutrašnjem danu - prijavni biro,
registracija, limiti za struju, lift radi, lift ne radi, pretplata na novine... Ponovo će noću u svojoj
postelji slušati poznato otkucavanje sata.
Štrum je išao ukorak za ženom i odjedanput se sjetio svojega ljetnog dolaska u Moskvu,
lijepe Nine koja je pila s njime vino, a prazna boca i danas je stajala u kuhinji pored sudopera.
Sjetio se noći nakon čitanja majčina pisma, koje je donio pukovnik Novikov, svojega
iznenadnog odlaska u Čeljabinsk. Evo ovdje je ljubio Ninu i ukosnica je ispala iz njezine kose,
pa je nisu mogli naći. Zahvatio ga je nemir, hoće li se ta ukosnica pojaviti na podu, a možda je
Nina ovdje zaboravila olovku za usne, pudrijeru.
Ali je u tom trenutku šofer teško dišući spustio kufer, razgledao sobu i upitao:
“A vi zauzimate cijeli prostor?”
“Da”, s krivnjom odgovori Štrum.
“A nas je šestero u osam kvadrata”, reče vozač, “baka spava danju, kad su svi na poslu, a
noću sjedi na stolcu.”
Štrum priđe prozoru, Nadja je stajala kraj stvari složenih pored kamiona, cupkala i
hukala u prste.
Mila Nadja, bespomoćna Štrumova kćerkica, to je njezin rodni dom.
Vozač je donio vreću s hranom i zavežljaj s posteljinom, sjeo na stolac i stao motati cigaru.
Očito ga je ozbiljno zanimalo stambeno pitanje, i stalno je zapodijevao sa Štrumom
razgovor o sanitarnoj normi, o podmićenima u rajonskoj stambenoj upravi.
Iz kuhinje se začula lupa lonaca.
“Domaćica”, reče vozač i namignu Štrumu.
Štrum ponovno pogleda kroz prozor.
“Reda, reda”, reče vozač. “Sad će razbiti Nijemce kod Staljingrada i vratiti se iz evakuacije,
sa stanovima će biti još gore. Kod nas se nedavno vratio radnik u tvornicu poslije dva
ranjavanja, naravno, zgrada je srušena, nastanio se s obitelji u nemogućem podrumu, žena,
naravno, zatrudnjela, dvoje tuberkulozne djece. Zalila ih voda u podrumu, preko koljena.
Dignuli daske na tabure i po daskama idu od kreveta k stolu i od stola štednjaku. Stao
on urgirati - i u partijski komitet, i u rajonski komitet, i Staljinu pisao. Svi obećavaju,
obećavaju. A on noću dohvatio ženu, djecu, prnje i zauzeo stan na petom katu, pričuvu
rajonskog sovjeta. Soba od osam metara i četrdeset tri stotnine. Tu se podigao slučaj!
Tužitelj ga je pozvao - za dvadeset četiri sata oslobodi stan, ili ideš u logor na pet godina, a
djeca ti u sirotište. A što je on učinio? Imao je vojni orden, i onda ga sebi u prsa zabio, u živo
meso, i odmah se ondje u pogonu objesio za vrijeme pauze za ručak. Momci ga
ugledali, odmah prerezali konop, hitna ga odvezla u bolnicu. Odmah poslije toga su mu dali
rješenje, dok je još bio u bolnici, imao čovjek sreće - soba jest mala, ali sa svim potrebnim.
Pametno ispalo.”
Kad je vozač ispričao svoju priču, pojavila se Nadja.

333
 “Ako ukradu stvari, tko će odgovarati?” upita vozač.
Nadja slegnu ramenima i stade obilaziti sobe pušući u promrzle prste.
Tek što je Nadja ušla u zgradu, odmah je počela ljutiti Štruma.
“Daj bar spusti ovratnik”, reče on, ali Nadja odmahnu vičući prema kuhinji:
“Mama, strašno sam gladna!”
Ljudmila Nikolaevna tog je dana bila toliko energična da se Štrumu činilo kako bi se s
takvom snagom u ratnim poslovima Nijemci odbili na sto kilometara od Moskve.
Vodoinstalater je uključio grijanje, cijevi su se pokazale u redu, doduše malo su i bile
grijane. Nije bilo lako pozvati plinara. Ljudmila Nikolaevna uspjela je dozvati direktora
plinske mreže, a ovaj je poslao majstora iz ekipe za hitne slučajeve. Ljudmila
Nikolaevna upalila je sve plinske plamenike, postavila na njih pegle, i premda je plin slabo
gorio, u kuhinji je otoplilo, pa se moglo sjediti bez kaputa. Nakon vozačeva truda, zatim
vodoinstalaterova i plinarova, vreća s kruhom jako je olakšala.
Do kasne večeri Ljudmila se Nikolaevna bavila kućanskim poslovima. Omotala je četku
krpom i otrla prašinu sa stropova i zidova. Obrisala je prašinu s lustera, iznijela na tamni
hodnik osušeno cvijeće, skupila hrpu starudije, starih papira i krpa. Stalno hropćući, Nadja je
tri dana iznosila vjedra na ispiranje.
Ljudmila Nikolaevna oprala je kuhinjsko i blagovaoničko posuđe, a Viktor Pavlovič oprao
je pod i pod njezinim vodstvom tanjure, viljuške i noževe, ali mu posuđe za čaj nije povjerila.
Uredila je pranje u kupaonici, pretapala na štednjaku maslo, prebirala krumpir koji su dovezli
iz Kazana.
Štrum je telefonirao Sokolovu, a Marija Ivanovna došla je i rekla:
“Stavila sam Petra Lavrenteviča na spavanje, umorio se od puta, ali ako je nešto hitno,
probudit ću ga.”
“Ne, ne, malo sam bio besposlen”, reče Štrum.
“Tako sam sretna”, rekla je Marija Ivanovna, “cijelo mi se vrijeme plače.”
“Dođite k nama”, reče Štrum, “kako je kod vas, jeste li slobodni večeras?”
“Ma što vam je, danas je nemoguće”, kroza smijeh reče Marija Ivanovna, “toliko posla
imamo Ljudmila Nikolaevna i ja.”
Upita ga o limitu za struju, o opskrbi vodom, a on neočekivano grubo reče:
“Sad ću pozvati Ljudmilu, ona će nastaviti razgovor o vodi.” Zatim istaknuto šaljivo doda:
“Šteta, šteta što ne dolazite, mogli smo čitati Flaubertovu poemu Max i Moritz.”
Ali ona ne odgovori na šalu, nego reče:
“Zvat ću vas kasnije. Imam toliko posla u jednoj sobi koliko ga Ljudmila Nikolaevna ima
ukupno.”
Štrum je shvatio da se uvrijedila od njegova grubog tona. I odjednom je poželio biti u
Kazanu. Kako je sve čudno u čovjeku.
Štrum pozva Postoeve, ali njima je bio isključen telefon.
Zato je pozvao doktora fizike Gureviča, ali susjedi su mu rekli da je Gurevič otišao k sestri
u Sokoljnike.
Zatim je zvao Čepižina, ali je telefon uzalud zvonio.

334
 Odjednom je zazvonio telefon i dječački glas zatražio je Nadju, ali je Nadja u to doba bila
na putu s kantom za smeće.
“Tko je traži?” strogo upita Štrum.
“To nije važno, jedan znanac.”
“Vitja, dosta brbljanja na telefon, pomozi mi da gurnem ormar”, pozva ga Ljudmila
Nikolaevna.
“Ma s kim da brbljam, nikome u Moskvi nisam potreban”, reče Štrum, “kad bi mi bar dala
štogod pojesti. Sokolov se već nažderao i spava.”
Činilo se da je Ljudmila još više uneredila stan - posvuda su ležale gomile rublja, posuđe
izvađeno iz ormara ležalo je na podu; lonci, korita i vrećice smetali su po sobama i hodniku.
Štrum je mislio da Ljudmila u prvo vrijeme neće ući u Toljinu sobu, ali se prevario.
Sa zabrinutim očima i crvenim licem rekla je:
“Vitja, Viktore, stavi u Toljinu sobu, na ormar s knjigama, kinesku vazu, oprala sam je.”
Ponovno je zazvonio telefon, i čuo je kako Nadja kaže:
“Zdravo, ma nisam nikamo išla, mama me potjerala s kantom za smeće.”
A Ljudmila ga je Nikolaevna požurivala:
“Vitja, pomozi mi, ne spavaj, vidiš koliko je posla.”
Kakav moćan instinkt živi u ženinoj duši, kako je snažan i kako jednostavan taj instinkt.
Dovečer je nered bio pobijeđen, sobe su se zgrijale, i počele pomalo izgledati kao prije
rata.
Večerali su u kuhinji. Ljudmila Nikolaevna ispekla je popečke i pšenične lepinjice od već
skuhane kaše.
“Tko te zvao?” upita Štrum Nadju.
“Pa dečko”, odgovori Nadja i nasmija se, “već četvrti dan zove, napokon me dobio.”
“Zar si se s njime dopisivala? Javila mu da dolaziš?” upita Ljudmila Nikolaevna.
Nadja se već uzrujano namršti, slegnu ramenima.
“A da mene bar pas zovne”, reče Štrum.
Noću se Viktor Pavlovič probudio. Ljudmila je stajala u košulji pred otvorenim vratima
Toljine sobe i govorila:
“Evo, vidiš, Toljenka, sve sam stigla, uredila, i tvoju sobu, kao da nije bilo rata, dječače
moj dobri...”

335
 26.

U jednoj dvorani Akademije znanosti skupili su se učenjaci koji su stigli iz evakuacije.

Svi ti starci i mladići, blijedi, ćelavi, velikih očiju i prodornih malih očiju, širokih i uskih
čela, koji su se skupili ovdje, osjetili su visoku poeziju koja je nekoć postojala u životu - poeziju
proze. Vlažna posteljina, vlažne stranice knjiga i predavanja koji su odležali u negrijanim
sobama, čitani u kaputu s podignutim ovratnicima, zatim formule napisane crvenim
promrzlim prstima, moskovski ocat, napravljen od gnjiloga krumpira i potrganoga
lišća kupusa, guranje za bonove, neugodne misli o popisima za slanu ribu i dodatno posno
maslo - sve je to odjednom uzmaknulo. Znanci su se sretali i glasno pozdravljali.
Štrum ugleda Čepižina odmah pored akademika Šišakova.
“Dmitriju Petroviču! Dmitrije Petroviču”, ponovi Štrum gledajući to drago lice. Čepižin ga
zagrli.
“Pišu li vam vaši momci s bojišnice?” upita Štrum.
“Zdravi su, pišu, pišu.”
Po tome kako se namrštio, a ne osmjehnuo, Štrum je shvatio da Čepižin već zna za Toljinu
smrt.
“Viktore Pavloviču”, reče,“ prenesite svojoj supruzi da se nisko klanjam, do zemlje se
klanjam, i također Nadeždi Fedorovnoj.”
Odmah zatim Čepižin reče:
“Čitao sam vaš rad, zanimljivo, vrlo značajan, značajniji nego što se čini. Shvaćate li,
zanimljiviji nego što sada uopće možemo zamisliti.”
I poljubi Štruma u čelo.
“Ma nije baš, prazno je, prazno”, reče Štrum zbunjeno, a sreća ga zapljusnu. Dok je išao
na sastanak, uznemirivale su ga brižne misli: tko je čitao njegov rad, što će se o tome reći? A
što ako ga nitko nije pročitao?
Odmah nakon Čepižinovih riječi preplavila ga je samouvjerenost - samo o njemu, samo
o njegovu radu danas će se voditi razgovor.
Šišakov je stajao kraj njih, a Štrum je htio pričati Čepižinu o mnogočemu što se ne govori
pored neznanaca, osobito pred Šišakovom.
Gledajući Šišakova, Štrum se obično sjećao šaljivih riječi Gleba Uspenskog: “Piramidalni
bivol.”
Šišakovljevo kvadratno lice, s velikom količinom mesa, nadmena mesnata usta, mesnati
prsti s poliranim noktima, srebrnastosiva i čvrsta naježena kosa, uvijek odlično skrojena
odijela - sve je to ugnjetavalo Štruma. Srećući Šišakova, svaki se put lovio u misli: “Hoće li me
prepoznati! Pozdraviti se?” Ljuteći se na samoga sebe, radovao se kada se Šišakov sporo
javljao izgovarajući mesnatim usnama također goveđe mesnate riječi.
“Bahati bik!” govorio je Sokolovu Štrum kad bi se spomenulo Šišakova. “Ja pred njim
drhtim kao provincijski Židov pred konjičkim pukovnikom. Još kad pomisliš da je poznat po

336
tome što ne poznaje pozitron kad se pojavi fotografija. A svaki asistent znade da je to
pogreška akademika Šišakova.”
Sokolov je vrlo rijetko govorio loše o ljudima, ili iz opreza ili religijskog osjećaja da je
zabranjeno osuđivati bližnje. Ali Šišakov ga je nezadrživo uzrujavao, i Petr Lavrentevič često
mu se izrugivao i ismijavao ga, ne mogavši se suzdržati.
Poče razgovor o ratu.
“Zaustavili smo Nijemca na Volgi”, reče Čepižin, “to je ta volška snaga. Živa voda, živa
snaga.”
“Staljingrad, Staljingrad”, reče Šišakov, “u njemu su se spojili i trijumf naše strategije i
čvrstina našega naroda.”
“A vi, Alekseju Aleksejeviču, jeste li se upoznali s novim radom Viktora Pavloviča?”
odjednom upita Čepižin.
“Čuo sam za njega, naravno, ali ga još nisam pročitao.”
Na njegovu se licu nije moglo očitati da je upravo čuo o Štrumovu radu.
Štrum pogleda Čepižinu u oči dugim pogledom - neka njegov stari prijatelj i učitelj vidi
sve što je proživio Štrum, neka upozna njegove gubitke i sumnje. Ali i Štrumove su oči vidjele
tugu i teške misli, i Čepižinov starački zamor.
Stigao je Sokolov, i dok mu je Čepižin stiskao ruku, akademik Šišakov letimice je skliznuo
očima po starom kaputu Petra Lavrenteviča. A kada je stigao Postoev, Šišakov se radosno
osmjehnu svim mesom svojega velikog lica i reče:
“Dobar dan, zdravo, dragi moj, evo koga ja želim vidjeti.” Popričaše o zdravlju, ženama,
djeci, vikendicama - veliki, uzvišeni vlastelini.
Štrum potiho upita Sokolova:
“Kako ste se smjestili, je li toplo doma?”
“Zasad nije bolje nego u Kazanu. Maša vam jako zahvaljuje. Vjerojatno će sutra po danu
doći k vama.”
“Stvarno čudo”, reče Štrum, “već smo vas se zaželjeli, privikli smo se u Kazanu viđati
svaki dan.”
“Pa da, svaki dan”, reče Sokolov, “meni se čini da je Maša k vama po tri puta dnevno
svraćala. Već sam joj predlagao da se preseli k vama.”
Štrum se nasmija i pomisli kako mu smijeh nije posve prirodan. U dvoranu uđe akademik
matematičar Leontev, nosat, s velikom obrijanom glavom i ogromnim naočalama u žutom
okviru. Nekoć su oni, dok su živjeli u Gaspri, pošli u Jaltu, ispili puno vina u vinarskoj
prodavaonici, pa došli u gasprinski restoran pjevajući neprilične pjesme, plašeći osoblje i
nasmijavajući sve goste. Ugledavši Štruma, Leontev se osmjehnu. Viktor Pavlovič malo se
stisnu očekujući da Leontev spomene njegovu studiju.
Ali Leontev se očito sjetio njihovih gasprinskih pustolovina, pa mašući rukom viknu:
“Kako ide, Viktore Pavloviču, da zapjevamo?”
Uđe crnokosi mladić u crnom odijelu i Štrum opazi kako mu se akademik Šišakov
momentalno klanja.

337
 Mladiću priđe Suslakov, koji je vodio važne ali nepoznate poslove u predsjedništvu - bilo
je poznato da se s njegovom pomoći lakše nego s predsjednikovom može dovesti doktora
znanosti iz Alma Ate u Kazan ili dobiti stan. To je bio čovjek s umornim licem, koji radi noću,
s opuštenim sivim obrazima, čovjek koji je uvijek i svakome bio potreban.
Svi su bili naviknuti da Suslakov na sjednicama puši “Palmiru”, a akademici duhan i krdžu
i da mu se izlazeći iz Akademijina prilaza, ne nude poznati ljudi: “Hajte, povest ću vas”, nego
on prilazeći svojemu ZIS-u dobaci poznatim ljudima: “Hajte, povezem vas.”
Sada Štrum, prateći kako Suslakov razgovora s crnokosim mladićem, opazi da ovaj ništa
ne moli Suslakova - koliko god graciozno bila izražena molba, uvijek se može pogoditi tko
moli, a koga se moli. Naprotiv, mladić se žurio što brže završiti razgovor sa Suslakovom.
Mladić se s naglašenim poštovanjem poklonio Čepižinu, ali se i u tom poštovanju mogao
nazreti neulovljiv, ali ipak nekako primjetan nehaj.
“Zapravo, tko je taj mladi velmoža?” upita Štrum.
Postoev odgovori u pola glasa:
“Odnedavno radi u Odjelu znanosti Centralnoga komiteta.”
“Znate”, reče Štrum, “imam neobičan osjećaj. Meni se čini da je naša tvrdoglavost u
Staljingradu, Newtonova tvrdoglavost, Einsteinova tvrdoglavost, da pobjeda na Volgi znači
pobjedu Einsteinovih ideja, riječju, shvaćate li, eto takav osjećaj.”
Šišakov se zbunjeno osmjehnu, lagano njišući glavom.
“Zar me ne shvaćate, Alekseju Aleksejeviču?” reče Štrum.
“Da, tamna voda u oblacima”, reče osmjehujući se mladić iz znanstvenog odjela, koji se
našao blizu. “Očito da nam takozvana teorija relativnosti i može pomoći da pronađemo vezu
između ruske Volge i Alberta Einsteina.”
“Takozvana?” začudi se Štrum i namršti od podsmješljive nedobrohotnosti prema njemu.
Tražeći podršku, pogleda Šišakova, ali se očito i na Einsteina proširio spokojni nehaj
piramidalnog Alekseja Aleksejeviča.
Zloguki osjećaj i mučna uzrujanost zahvate Štruma. Tako se ponekad događalo da ga
kosne uvreda i da se jedva uspijeva suzdržati. A zatim doma kasno noću smišlja što bi
odgovorio onima koji su ga uvrijedili i koči se, srce mu zamire. Ponekad je, zanijevši se, vikao,
gestikulirao, braneći u tim zamišljenim govorima svoju ljubav, ismijavajući neprijatelja. A
Ljudmila Nikolaevna govorila bi Nadji: “Tata opet drži govor.”
U tom trenutku osjetio je uvredu ne samo zbog Einsteina. Svaki znanac, činilo mu se,
morao bi popričati s njime o njegovoj raspravi, on bi morao biti u središtu pozornosti svih
sudionika. Osjećao se uvrijeđenim i ranjenim. Shvatio je da je smiješno vrijeđati se na takve
stvari, ali bio je uvrijeđen. Samo je dakle Čepižin spomenuo njegov rad.
Krotkim glasom Štrum reče:
“Fašisti su prognali genijalnog Einsteina i zato je njihova fizika postala majmunskom
fizikom. Ali mi smo, hvala Bogu, zaustavili fašistički prodor. I sve skupa: Volga, Staljingrad i
prvi genij naše epohe Albert Einstein, i najmračnija koliba, i nepismena seljačka starica, i
sloboda koja je potrebna svima... Eto, sve se to ujedinilo. Ja sam, izgleda, rekao zbrkano, ali
vjerojatno nema ništa jasnije od te zbrke...”

338
 “Meni se čini, Viktore Pavloviču, da u vašem panegiriku o Einsteinu postoji jak prijeboj”,
reče Šišakov.
“Pa i ja bih rekao”, veselo če Postoev, “da postoji prijeboj.”
A mladić iz znanstvenog odjela tužno pogleda Štruma.
“Eto, druže Štrum”, reče, i Štrum ponovo osjeti nedobrohotnost njegova glasa. “Vama se
čini prirodnim u takve dane važne za naš narod sjediniti u svome srcu Einsteina i Volgu, a
kod vaših oponenata nešto posve drugo utječe u srce. Ali nitko nije gazda srcu, i tu se nema o
čemu sporiti. A što se tiče ocjene Einsteina - tu pak možemo, zato što isticanje idealističke
teorije za visoki znanstveni doseg, meni se čini, nije u redu.”
“Ma pustite vi”, prekinu ga Štrum nadmenim učiteljskim glasom pa nastavi:
“Alekseju Aleksejeviču, suvremena je fizika bez Einsteina - majmunska fizika. Nemamo
se pravo šaliti s imenima Einsteina, Galileija ili Newtona.”
I upozori Alekseja Aleksejeviča pokretom prsta, zapazivši kako je Šišakov zatreptao.
Uskoro je Štrum kraj prozora, čas šaptom, čas glasno, prenosio Sokolovu o svom
iznenadnom sukobu.
“A vi ste bili vrlo blizu i uopće niste ništa čuli”, reče Štrum. “I Čepižin je, na nesreću, otišao,
pa nije čuo.”
On se namršti i ušutje. Kako je naivno i dječački sanjao svoj današnji trijumf. Izlazi da je
opću uzbuđenost izazvao dolazak nekakvoga mladića iz vlasti.
“A znate li vi prezime toga momka?”
Odjednom, kao da mu pogađa misao, Sokolov upita:
“Čiji je on rođak?”
“Pojma nemam”, odgovori Štrum.
Sokolov približi usne njegovu uhu i šapnu.
“Ma nemojte reći!” uskliknu Štrum. I sjetivši se kako nije shvaćao zašto se piramidalni
akademik i Suslakov tako odnose prema mladiću studentske dobi, otegnuto izusti:
“A tako, a ja sam se sve vrijeme čudio.”
Sokolov mu podrugljivo reče:
“Od prvog dana ste sebi osigurali prijateljske veze u znanstvenom odjelu i u akademskoj
upravi. Vi ste kao junak Marka Twaina, koji se hvalio svojim prihodima pred poreznim
inspektorom.” Ali se Štrumu nije svidjelo njegovo ubadanje, pa upita:
“A vi doista niste čuli naš prijepor, a bili ste mi blizu? Ili se niste htjeli umiješati u moj
razgovor s financijskim inspektorom?” Sitne Sokolovljeve oči osmjehnuše se Štrumu,
podobriše se i, otuda, proljepšaše.
“Viktore Pavloviču”, reče, “ne uzrujavajte se, nije valjda da mislite kako Šišakov može
ocijeniti vaš rad? Ah, Bože moj, Bože moj, koliko je tu životne zbrke, a vaš je rad - ono pravo.”
I u njegovim očima i glasu bilo je one ozbiljnosti i topline koje je od njega očekivao Štrum
kada mu je u Kazanu došao one jesenske večeri, a tada, u Kazanu, Viktor Pavlovič to nije
dobio.
Počela je sjednica. Govornici su opisivali zadaće znanosti u teško ratno vrijeme, govorili
o svojoj spremnosti da ulože snage za narodnu stvar, pomognu vojsci u njezinoj borbi s

339
njemačkim fašizmom. Bilo je govora o radu Akademijinih instituta, o pomoći koju će
Centralni komitet Partije ponuditi učenjacima, o tome da je drug Staljin, rukovodeći vojskom
i narodom, nalazio vremena da se pozabavi pitanjima znanosti te da i učenjaci moraju
opravdati povjerenje Partije i druga Staljina osobno.
Spomenuli su i organizacijske promjene koje se naziru u novoj situaciji. Fizičari su, na
svoje čuđenje, shvatili da znanstveni planovi njihova Instituta ne zadovoljavaju; previše
pozornosti poklanjaju čisto teorijskim pitanjima. U dvorani su šapatom prenosili jedan
drugom Susakovljeve riječi: “Institut udaljen od života.”

340
 27.

U Centralnom komitetu Partije razmatralo se pitanje stanja znanstvenog rada u zemlji.

Govorili su da će Partija glavnu pozornost obratiti na razvoj fizike, matematike i kemije.
Centralni komitet smatrao je da se znanost mora okrenuti licem prema proizvodnji, bliže
se i tješnje povezati sa životom.
Rekli su da je na sjednicu došao Staljin, po običaju šetao po dvorani, držeći u ruci cigaru,
zamišljeno se zaustavljajući u svojim šetnjama, osluškujući ili govornikove riječi ili vlastite
misli.
Sudionici sjednice oštro su istupili protiv idealizma i podcjenjivanja domaće filozofije i
znanosti.
Staljin se na sjednici osvrnuo s dvije replike. Kada se Ščerbakov zauzeo za smanjivanje
proračuna Akademiji, Staljin je odrečno zanjihao glavom i rekao:
“Razvijati znanost - nije kuhati sapun. Nećemo štedjeti na Akademiji.”
Drugu je repliku iznio kada se na sjednici došlo na štetne idealističke teorije i pretjeranu
poniznost dijela učenjaka pred zapadnom znanosti. Staljin je kimnuo i rekao:
“Treba napokon obraniti naše ljude od arakčejevaca.”
Znanstvenici koji su pozvani na tu sjednicu pričali su to prijateljima, dajući riječ da će o
tome šutjeti. Za tri je dana cijela znanstvena Moskva u desecima obiteljskih i prijateljskih
kružoka u pola glasa razmatrala detalje sjednice.
Šaptalo se da je Staljin sijed, da su mu u ustima crni potrošeni zubi, da ima lijepe ruke
tankih prstiju i lice rohavo od ospica.
Maloljetnike koji su čuli te priče svi su upozoravali:
“Gledaj, ako budeš brbljao, uništit ćeš ne samo sebe nego i sve nas.”
Svi su smatrali da će se položaj učenjaka značajno poboljšati, a velike su se nade polagale
u Staljinove riječi o arakčejevštini.
Za nekoliko dana uhićen je ugledni botaničar i genetičar Četverikov. O razlozima njegova
uhićenja krenule su razne glasine; jedni su pričali da se razotkrio kao špijun, drugi da se za
vrijeme putovanja u inozemstvo sastajao s ruskim emigrantima, treći da se njegova žena,
Njemica, prije rata dopisivala sa sestrom, koja živi u Berlinu, četvrti su govorili da se trudio
uvesti nepovoljne pšenične sorte kako bi izazvao pomor i podbačaj žetve, peti su
njegovo uhićenje povezivali s frazom o prstu koji opominje, šesti - s političkim vicem koji je
ispričao drugu iz djetinjstva.
Za vrijeme rata razmjerno se rijetko čulo za politička uhićenja, i mnogi su kao i Štrum
nagađali da su te strašne stvari zauvijek završile.
Sjećali su se 1937. godine, kada su gotovo svakodnevno navodila prezimena ljudi
uhićenih noć prije. Sjetili su se kako su govorili jedan drugom na telefon: “Sinoć se razbolio
muž Ane Andrejevne...” Sjećali su se kako su susjedi odgovarali telefonom kada ih neko upita
za uhićenoga: “Otputovao i ne zna se kad će se vratiti...” Sjetili su se priča o tome kako su

341
uhićivali: dođu doma, baš kad on kupa dijete, ili odvedu s posla, iz kazališta, u gluhoj noći...
Sjećali su se:
“Pretraga je trajala dva dana, sve su prevrnuli, čak su podigli pod... Gotovo ništa nisu
gledali, tako su radi reda prelistali knjige...”
Sjećali su se desetaka prezimena onih koji su otišli i nisu se vratili: akademik Vavilov...
Vize... pjesnik Mandeljštam, pisac Babelj... Boris Piljnjak... Mejerholjd, bakteriolozi Koršunov
i Zlatogorov... profesor Pletnev... doktor Levin... Ali nije bila riječ o tome da su uhićeni bili
slavni i znameniti. Radilo se o tome da su i znameniti i nepoznati, i skromni i neprimjetljivi
bili nevini, svi su oni čestito radili.
Zar će sve to ponovno početi, zar će i nakon rata duša zamirati od noćnih koraka, od
brujanja automobila?
Kako je teško povezati rat za slobodu i ovo... Da, da, uzalud smo se tako razbrbljali u
Kazanu.
A tjedan dana nakon uhićenja Četverikova svoj odlazak iz Instituta fizike potvrdio je
Čepižin, a na njegovo je mjesto postavljen Šišakov.
Doma je k Čepižinu dolazio predsjednik Akademije, pričalo se da je Čepižina pozivao k
sebi ili Berija ili Malenkov, ali je Čepižin odbio promijeniti tematski plan Instituta.
Govorilo se da nisu poduzeli krajnje mjere prema njemu zbog velikih znanstvenih
zasluga. Istodobno je udaljen i direktor tajnik, mladi liberal Pimenov, jer da ne odgovara
imenovanju.
Akademiku Šišakovu dodijeljeni su i direktorska funkcija i znanstveno rukovodstvo, što
je dotad obnašao Čepižin.
Krenula je glasina da je Čepižin nakon tih događaja imao srčani napadaj. Štrum je odmah
krenuo k njemu, telefonirao mu; domaćica je rekla na telefon da se Dmitrij Petrovič doista
posljednjih dana osjeća loše, da je prema liječnikovu savjetu otputovao s Nadeždom
Fedorovnom izvan grada i da će se vratiti za dva-tri tjedna.
Štrum je govorio Ljudmili:
“Eto tako, kao kad dječarca izbacuju iz tramvaja, a to zovu obranom od arakčejevštine.
Kakve veze za fiziku ima je li Čepižin marksist, budist ili lamaist. Čepižin je stvorio školu.
Čepižin je Rutherfordov prijatelj. Čepižinove jednadžbe zna svaki vratar.”
“No, što se tiče vratara, tata, pretjerao si”, rekla je Nadja.
A Štrum reče:
“Gledaj, ako budeš brbljala, uništit ćeš ne samo sebe nego i sve nas.”
“Da, znam, to su razgovori samo za domaće.”
Štrum reče pomirljivo:
“Jao, Nadjenka, što ja mogu učiniti da promijenim odluke CK-a? Da tučem glavom u zid?
Ta i sam je Dmitrij Petrovič izrazio želju da ode. I, kao što kažu, narod nije odobrio njegovu
djelatnost.”
Ljudmila Nikolaevna obrati se mužu:
“Nemoj se uzrujavati. A osim toga i sam si se prepirao s Dmitrijem Petrovičem.”
“Tko se ne svađa, nije pravi prijatelj.”

342
 “Upravo to”, rekla je Ljudmila Nikolaevna, “i vidjet ćeš, tebe će s tvojim jezikom još i
udaljiti iz vodstva laboratorija.”
“Mene to ne brine”, reče Štrum. “Nadja je u pravu, doista su svi moji razgovori za
unutrašnju uporabu, figa u džepu. Zovni Četverikovu, otiđi k njoj! Poznajete se.”
“To ne ide, a i nismo bliske znanice”, reče Ljudmila Nikolaevna, “ne mogu joj nikako
pomoći. I nije joj sada do mene. Jesi li ti koga zvao poslije takvih slučajeva?”
“A ja mislim da treba”, reče Nadja.
Štrum se namrštio.
“Da, pozivi su zapravo ta figa u džepu.”
On je htio razgovarati sa Sokolovom o Čepižinovoj ostavci, jer to nisu stvari za žene i
kćeri. Ali se prisilio da ne zove Petra Lavrenteviča, to nije bio razgovor za telefon.
Pa ipak je bilo čudno. Zašto Šišakova? Posve je jasno da je posljednji Štrumov rad -
događaj u znanosti. Čepižin je na znanstvenom vijeću rekao da je to najznačajniji događaj
posljednjeg desetljeća u sovjetskoj fizikalnoj teoriji. A na čelo Instituta stavljaju Šišakova. Je
li to šala? Čovjek gleda stotine fotografija, prati tragove elektrona koji se pomiču ulijevo, a
odjednom pred njim fotografije istih takvih tragova, istih tih čestica, koje se pomiču udesno.
Može se reći da je stisnuo pozitron u ruci! Evo, i mladi Savostjanov bi shvatio! A Šišakov je
napućio usne i odložio fotografiju na stranu kao pogrešnu. “Eh”, reče Selifan, “pa to jest
nadesno, pa ne znaš gdje je desno, a gdje lijevo.”
Ali najčudnije je bilo što takve stvari nikoga ne čude. Na neki su način postale prirodne.
I svi Štrumovi prijatelji, i njegova žena, i on sam smatraju tu situaciju normalnom. Štrum nije
podoban za direktora, a Šišakov jest.
Kako je rekao Postoev? Aha, da... “Glavno je da smo nas dvojica Rusi.”
Da, ali je, čini se, jako teško biti veći Rus od Čepižina.
Ujutro, idući u Institut, Štrum je zamišljao da će ondje svi suradnici, od doktora do
laboranata, govoriti samo o Čepižinu.
Pred prilazom Instituta stajao je ZIS, a vozač, stariji čovjek s naočalama, čitao je novine.
Starac stražar, s kojim je Štrum ljeti pio čaj u laboratoriju, sreo ga je na stubama i rekao:
“Stigao je novi upravitelj.” Skrušeno je dodao: “Onaj naš Dmitrij Petrovič, zar ne?”
U dvorani su laboranti razgovarali o montaži opreme koja je jučer stigla iz Kazana. Velike
kutije zatrpale su glavnu laboratorijsku dvoranu. Skupa sa starom opremom stigla je i nova
aparatura, izrađena na Uralu. Nozdrin je s bahatim licem, kako se učinilo Štrumu, stajao
pokraj goleme daščane kutije.
Perepelicin je skakao oko kutije na jednoj nozi, držeći pod miškom štaku.
Ana Stepanovna rekla je pokazujući na kutije:
“Pogledajte, Viktore Pavloviču!”
“Takvu makinu i slijepac će vidjeti”, reče Perepelicin.
Ali Ana Stepanovna nije mislila na kutije.
“Vidim, vidim, naravno da vidim”, reče Štrum.
“Za sat vremena će doći radnici”, rekao je Nozdrin, “dogovorili smo se s profesorom
Markovom.”

343
 Izgovorio je te riječi mirnim i sporim glasom domaćina. Stigao je trenutak njegove snage.
Štrum prođe k svojemu kabinetu. Markov i Savostjanov sjedili su na otomanu, Sokolov je
stajao kraj prozora, voditelj susjednoga magnetskog laboratorija Svečin sjedio je za pisaćim
stolom i pušio smotanu cigaru.
Kada je Štrum ušao, Svečin ustade ustupajući mu fotelju.
“Domaćinovo mjesto.”
“Ništa, ništa, sjednite”, reče Štrum i odmah upita:
“O čemu je razgovor u visokom vijeću?”
Markov reče:
“Eto, o ograničenjima. Kažu da se za akademike limit podiže na tisuću i pol, a za smrtnike
će povećati do petsto, kao i za narodne umjetnike i velike pjesnike tipa Lebedev-Kumača.”
“Počinjemo montažu opreme”, reče Štrum, “a Dmitrija Petroviča nema u Institutu. Kako
se kaže: kuća gori, a sat kuca.”
Ali oni nisu prihvatili temu koju je Štrum ponudio za razgovor.
Savostjanov reče:
“Jučer je dolazio moj bratić, na putu iz bolnice na bojišnicu, htio je popiti, kupio sam kod
susjede pola litre votke za tristo pedeset rubalja.”
“Fantazija”, reče Svečin.
“Razvijati znanost - nije kuhati sapun”, veselo reče Savostjanov, ali po licima sugovornika
shvati da mu je šala neumjesna.
“Novi je šef već ovdje”, reče Štrum.
“Čovjek velike energije”, oglasi se Svečin.
“S Aleksejem Aleksejevičem nećemo propasti”, reče Markov. “On je kod druga Ždanova
doma pio čaj.”
Čudan je čovjek bio Markov - činilo se da slabo koga poznaje, a uvijek je znao sve: i da je
u susjednom kabinetu trudna postdiplomantica Gabričevska, i da je muž spremačice Lide
ponovno dospio u bolnicu, i da VAK nije Smorodincevu potvrdio doktorsku titulu.
“Što ćemo”, reče Savostjanov, “svi znamo za Šišakovljevu slavnu pogrešku. A on uopće
nije loš čovjek. Znate li, usput, razliku između dobrog i lošeg čovjeka? Dobar čovjek nevoljko
čini podlosti.”
“Greška je greška”, reče voditelj magnetskog laboratorija, “ali se za pogrešku čovjeka ne
čini akademikom.”
Svečin je bio član partijske ćelije Instituta, u Partiju je stupio ujesen 1941. i, kao mnogi
koji su nedavno stupili u partijski život, bio je nepokolebljivo pravolinijski, na partijske je
upute gledao s molitvenom ozbiljnošću.
“Viktore Pavloviču”, reče on, “imam vam nešto prenijeti: partijska ćelija vas moli da
govorite na sjednici u vezi s novim zadaćama.”
“Pogreške vodstva, obrađivanje Čepižina?” upita Štrum uzrujano kad je razgovor krenuo
posve drukčije nego što je on htio. “Ne znam jesam li dobar ili loš, ali podlosti obavljam
nevoljko.” Okrenuvši se prema suradnicima laboratorija, upita:

344
 “A vi se, drugovi, na primjer slažete sa Čepižinovim odlaskom?” Unaprijed je bio uvjeren
u njihovu podršku i zbunio se kad je Savostjanov neodređeno slegnuo ramenima:
“Ostario, pa se pokvario.”
Svečin reče:
“Čepižin je objavio da neće pokretati nikakve nove radove. Što su mogli učiniti? A osim
toga je sam otišao, a oni su ga, naprotiv, molili da ostane.”
“Arakčejev?” upita Štrum. “Evo, napokon su otkrili.”
Markov, snizivši glas, reče:
“Viktore Pavloviču, priča se da je svojedobno Rutherford bacio kletvu da se ne počinje
raditi s neutronima, bojeći se da se pomoću njih može dobiti golema eksplozivna snaga.
Plemenito ali besmisleno čistunstvo. A Dmitrij Petrovič, kako se priča, razgovarao je u
sličnom baptističkom duhu.”
“Gospode”, pomisli Štrum, “otkuda on znade sve.” Pa dobaci: “Petre Lavrenteviču, izlazi
da smo nas dvojica u manjini.” Sokolov zanjiše glavom:
“Viktore Pavloviču, meni se čini da u ovakvo vrijeme nisu dopušteni individualizam ili
goropadnost. Ipak je rat. Ni na sebe ni na svoje interese nije Čepižin smio misliti kada su s
njim razgovarali stariji drugovi.”
Sokolov se nabrusio, i sve ružno na njegovu licu bilo je posebno zamjetljivo.
“Ah, zar i ti, Brute?” reče Štrum krijući u podsmješljivoj frazi rastresenost.
Ali evo što je bilo čudno: on se nije samo pomeo nego se i doslovce obradovao: “Ah,
naravno, pa to sam znao”, pomisli, ali zašto “Ah, naravno”? Ta nije pretpostavljao da će mu
Sokolov odgovoriti na taj način. A da je pretpostavljao, zašto bi se onda radovao?
“Vi morate istupiti”, reče Svečin, “a niste uopće obvezni kritizirati Čepižina. Ali makar
nekoliko riječi o perspektivama vašeg rada glede odluka CK-a.”
Štrum se prije rata viđao sa Svečinom na koncertima u konzervatoriju. Pričalo se da je
kao mladić, studirajući fiziku i matematiku, Svečin pisao zaumne stihove i nosio krizantemu
u zapučku. A sada je govorio o odlukama partijskog tijela kao da je riječ o formuliranju
konačnih istina.
Štrum mu je ponekad htio namignuti, lagano ga ubosti prstom u slabine pa reći: “Hej,
stari, popričajmo ljudski.” Ali znao je da se sa Svečinom više ne može jednostavno popričati.
Pa ipak je, zgranut Sokolovljevim riječima, progovorio jednostavno.
“Zatvaranje Četverikova”, upita, “također je u vezi s ovim zadaćama? A stari Vavilov je
također u vezi s tim uhićenjem? A ako se ja usudim izjaviti da je Dmitrij Petrovič za mene veći
autoritet u fizici nego drug Ždanov ili šef znanstvenog odjela CK-a, i čak...”
Ugledao je oči ljudi koji su ga gledali i čekali da izgovori Staljinovo ime, ali odmahnu
rukom i reče:
“No, dostaje, dobro, idemo u laboratorijsku dvoranu.”
Kutije s novom aparaturom koja je stigla s Urala već su bile otvorene, a iz piljevine, papira
i slomljenih neotesanih dasaka oprezno su oslobodili glavni teški dio postrojenja od tri
četvrtine tone. Štrum je položio dlan na poliranu metalnu površinu.
Iz tog metalnog crijeva rađat će se, kao Volga ispod zvonika na Seligeru, brzinski snop
čestica.
345
 Dobre su bile oči ljudi u tim trenucima. Dobro je kad osjećaš da na svijetu postoji takav
čudesan stroj, što ćeš više?
Nakon posla su Štrum i Sokolov ostali sami u laboratoriju.
Sokolov je prigovorio Štrumu:
“Viktore Pavloviču, zašto iskačete kao pijetao? Nemate mira. Ispričao sam Maši o vašim
uspjesima na sjednici u Akademiji, kad ste za pola sata uspjeli pokvariti odnose s novim
direktorom i velikim dječakom iz znanstvenog odjela. Masa se užasno uzrujala, čak nije
uspjela zaspati. Poznajete vrijeme u kojem mi živimo. Evo, sutra ćemo početi montažu novog
postrojenja. Vidio sam vaše lice dok ste ga gledali. I sve to hoćete žrtvovati radi prazne
fraze?” “Stanite, stanite”, reče Štrum, “ne mogu disati.”
“Ah, Gospode”, prekinu ga Sokolov, “u radu vam nitko neće smetati. Dišite punim
plućima.”
“Znate, dragi moj”, reče Štrum i kiselo se osmjehnu. “Vi me prijateljski upozoravate, hvala
vam iz duše. Dopustite i meni, na račun uzajamne iskrenosti. No zašto ste se vi, zaboga, pred
Svečinom onako izrazili o Dmitriju Petroviču? Mene to nekako jako boli poslije kazanskog
slobodnog mislilaštva. A o meni: na žalost, nisam tako očajan. Nisam Danton - kako smo
govorili u studentska vremena.”
“Pa hvala Bogu što niste Danton. Otvoreno govoreći, ja sam uvijek smatrao da su politički
govornici oni ljudi koji se ne mogu izraziti u stvaralaštvu, u izgradnji. A nas dvojica možemo.”
“A gledajte ovo”, reče Štrum, “kamo ćete s Francuzićem Galoisom? A kamo ćete s
Kibaljčićem?”
Sokolov odgurnu stolac i reče:
“Kibaljčić je, znate, pošao na stratište, a ja govorim o ispraznom brbljanju. Evo, onom
kojim se bavio Madjarov.”
Štrum upita:
“To znači da sam ja isprazni brbljavac?”
Sokolov šutke slegnu ramenima.
Činilo se da će svađa biti zaboravljena kao što su bili zaboravljeni mnogi njihovi sukobi i
svađe. Ali zbog nečega je taj kratki bljesak ostavio trag, nije bio zaboravljen. Kada se život
jednog čovjeka prijateljski poklapa s tuđim životom, oni se ponekad svađaju i bivaju
nepravedni u raspravi, pa ipak njihove uzajamne uvrede nestaju bez traga. Ali ako se pojavi
unutrašnja pukotina između ljudi, koji još ne razumiju tu unutrašnju podjelu, onda
se slučajna riječ, sitna nepažljivost u odnosima pretvara u smrtonosno sječivo za
prijateljstvo.
I često unutrašnji razlaz leži tako duboko da nikada ne izlazi na svjetlo, ljudi ga nikada
ne shvate. Prazna hučna svađa i slučajna ružna riječ učine se tada kao sudbinski razlog koji
poništava višegodišnje drugarstvo.
Ne, nisu se zbog gusaka posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič*.

346
 28.

Novom zamjeniku direktora Instituta Kasjanu Terenteviču Kovčenku govorili su da je

“vjerni Šišakovljev kadar”. Ljubazni Kovčenko, koji je u razgovor ubacivao ukrajinske riječi,
začudno je brzo dobio stan i osobni automobil.
Markov, kao znalac mnoštva priča o akademicima i akademskoj upravi, pripovijedao je
da je Kovčenko dobio Staljinovu nagradu za rad koji je prvi put pročitao nakon što je objavljen
- njegovo sudjelovanje u radu sastojalo se u tome da je dobivao deficitarni materijal i
ubrzavao prihvaćanje rada na višim instancama.
Šišakov je zadao Kovčenku da organizira natječaj za popunu slobodnih mjesta. Objavljen
je popis starijih znanstvenih suradnika, slobodni su bili položaji voditelja vakuumskog
laboratorija i laboratorija niskih temperatura.
Vojna uprava dodijelila je materijal i radnike, preuređivale su se mehaničke radionice,
obnavljala zgrada Instituta, moskovska plinara opskrbljivala je Institut neograničenom
energijom, posebni instituti dodjeljivali su deficitarni materijal. Svim tim poslovima također
je upravljao Kovčenko.
Obično su za novoga načelnika koji dolazi u ustanovu ljudi znali govoriti s poštovanjem
kako “dolazi prije svih, a odlazi nakon svih”. Tako su govorili i o Kovčenku. Ali još veće
poštovanje službenika postiže novi načelnik za kojega kažu: “Evo, već su dva tjedna kako je
imenovan, a nije svratio ni na pola sata. Uopće ga nema.” To svjedoči da upravitelj izrađuje
nove tablice, da lebdi u državnoj stratosferi.
Tako su u prvo vrijeme u Institutu govorili o akademiku Šišakovu.
A Čepižin je otišao raditi u vikendici, kao što je rekao, u kolibi laboratoriju. Ugledni
kardiolog profesor Fajngard savjetovao mu je da ne čini nagle pokrete i ne podiže ništa teško.
Čepižin nije cijepao drva ni kopao kanale i osjećao se posve dobro, jer mu, kako je pisao
Fajngardu, strogi režim pomaže.
U gladnoj i hladnoj Moskvi Institut je postao toplom i sitom oazom. Suradnici, koji bi noću
promrzli u vlažnim stanovima, ujutro na poslu s nasladom su grijali ruke na vrućim
radijatorima.
Institutskoj publici posebno se svidjela nova menza, organizirana u polupodrumskoj
zgradi. Ondje je bio bife gdje su se prodavale mlaćenica, slatka kava i kobasice. Nudeći te
proizvode, blagajnica nije uzimala bonove za meso i maslo na potrošačkim karticama, što je
institutska publika posebno cijenila.
Ručak se u menzi dijelio na šest kategorija: za doktore znanosti, za starije znanstvene
savjetnike, za mlađe znanstvene savjetnike, za starije laborante, za tehničko osoblje i za
drugo poslužiteljsko osoblje.
Glavno uzbuđenje nastajalo je oko ručkova dviju najviših kategorija, koje su se jedna od
druge razlikovale samo po kompotu od suhog voća ili pudingu. Bilo je uzbuđenja i zbog
paketa s proizvodima, koje su doktori, šefovi odjela, nosili doma.

347
 Savostjanov je govorio da o Kopernikovoj teoriji vjerojatno nije održano toliko govora
koliko o tim paketima.
Ponekad se činilo da u stvaranju mističnih tablica za raspodjelu sudjeluju ne samo
direkcija i partijski komitet nego i još više, tajanstvene snage.
Uvečer je Ljudmila Nikolaevna rekla:
“Čudno je ipak, kad sam danas podizala tvoj paket - da je Svečin, potpuna znanstvena
ništica, dobio dvadeset jaja, a tebe zbog nečega ide samo petnaest. Čak sam i na popisu
provjerila. Tebi i Sokolovu po petnaest.”
Štrum je održao šaljivi govor:
“Vrag zna kako to ide! Kako je poznato, učenjaci se kod nas dijele po kategorijama:
izvanredni, veliki, znameniti, ugledni, krupni, poznati, značajni, iskusni, kvalificirani i na
kraju stariji. Budući da izvanrednih i velikih nema među živima, jaja im ne treba izdavati,
svima drugima kupus, griz i jaja izdaju se u skladu sa znanstvenom težinom. A kod nas se sve
brka: društveno pasivan, vodi marksistički seminar, blizak upravi. Postiže se tupež.
Šef Akademijine garaže izjednačen je sa Zelinskim: dvadeset pet jaja. Jučer se u Svečinovom
laboratoriju jedna vrlo draga žena čak rasplakala od uvrede i kao Gandhi odbila uzeti hranu.”
Nadja se smijala slušajući oca, a onda je rekla:
“Znaš, tata, čudno je kako se vi ne sramite kusati svoje sljedovanje skupa sa
spremačicama. Baka se nipošto ne bi složila.” “Vidiš”, reče Ljudmila Nikolaevna, “u tome je
princip: svakome prema trudu.”
“Ma ne, glupost. Socijalizam ne miriše iz te menze”, reče Štrum i doda: “No, dosta o tome,
muka mi je od svega. A znate li”, reče odjednom, “što mi je danas ispričao Markov? Moj rad,
ne samo ljudi u našem Institutu nego i u Institutu za matematiku i mehaniku, prepisuju na
strojevima, daju jedan drugome na čitanje.” “Kao Mandeljštamove stihove?” upita Nadja.
“Ne smij se”, reče Štrum, “i studenti starijih godina mole da im se održi specijalno
predavanje.”
“Eto”, reče Nadja, “meni je i Alka Postoeva rekla: ‘Tvoj tata prešao u genije.’”
“No, recimo da sam još daleko od genija”, reče Štrum.
Ode u svoju sobu, ali se ubrzo vrati i reče ženi:
“Ne izlazi mi iz glave ta besmislica. Svečinu su propisali dvadeset jaja. Sjajno u nas znaju
uvrijediti čovjeka!”
Na njegovu sramotu, ali Štruma je bocnulo i što je Sokolov stajao na popisu u istoj
kategoriji s njim. Naravno, Štrumovu je prednost trebalo obilježiti barem jednim jajetom. Dati
Sokolovu četrnaest, samo obilježiti.
Rugao se sebi, ali žalosna uzrujanost od jednakosti sljedovanja sa Sokolovom bila je
nekako uvredljivija nego Svečinova prednost. Sa Svečinom je stvar bila jednostavna - on je
član partijske organizacije, njegova je prednost išla po državnoj liniji. Štrum je prema tome
bio ravnodušan.
A sa Sokolovom se stvar ticala znanstvene snage, znanstvenih zasluga. A prema tome
Štrum već nije bio ravnodušan. Mučna razdraženost, koja je potjecala iz dubine duše, uskoro
ga je obuzela. Ali u kakvoj su samo smiješnoj i žalosnoj formi nastajale te ocjene. On je to
shvaćao. No što ćeš kad čovjek nije uvijek velik, nego biva i jadan.

348
 Kad su pošli spavati, Štrum se sjetio svog nedavnog razgovora sa Sokolovom o Čepižinu
pa ljutito glasno rekao:
“Homo lakejus.”
“O kome ti to?” upita Ljudmila Nikolaevna čitajući knjigu u krevetu.
“Pa o Sokolovu”, reče Štrum, “on je lakej.”
Ljudmila stavi prst u knjigu i reče ne okrećući glavu prema mužu:
“Dočekat ćeš ti i da te izbace iz Instituta, i sve zbog oštrih riječi. Osjetljiv si, svakog
poučavaš... Posvađao si se sa svima, a sada, vidim, hoćeš se i sa Sokolovom posvađati. Uskoro
neće biti nijednoga gosta u našoj kući.”
Štrum reče:
“No, nemoj, nemoj, Ljuda, draga. Kako da ti objasnim? Shvaćaš, ponovo nastupa onaj
predratni strah za svaku riječ, ona bespomoćnost. Čepižin? Ljuda, pa to je velik čovjek! Ja sam
mislio da će Institut brujiti, a pokazalo se da samo jedan stari stražar suosjeća s njim. Evo,
Postoev je rekao Sokolovu: ‘Glavno je da smo nas dvojica Rusi.’ Zašto je to rekao?”
Htio je dugo razgovarati s Ljudmilom, ispričati joj svoje misli. Sramio se što sve te stvari
sa sljedovanjem nehotice pogađaju i njega. Zašto to? Otkad je u Moskvi, doslovce se postarao,
potamnio, brinu ga životne sitnice, malograđanski interesi, službeni poslovi. Zašto je u
kazanskoj provinciji njegov duševni život bio dublji, značajniji i čistiji? Zašto mu se glavni
znanstveni interes i radost zamutiše, spetljaše sa sitnim častoljubivim mislima? “Ljuda, teško
mi je, tegobno. No, zašto šutiš?”
“A, Ljuda? Shvaćaš li me?”
Ljudmila je Nikolaevna šutjela. Spavala je.
On se tiho nasmijao, učinilo mu se smiješnim da jedna žena, doznavši za njegova
postignuća, nije spavala, a druga je zaspala. Zatim je zamislio mršavo lice Marije Ivanovne i
ponovio netom izgovorene riječi ženi:
“Shvaćaš li me, a, Mašo?”
“Dovraga, kakve mi gluposti ulaze u glavu”, pomislio je tonući u san.
Doista su mu u glavu ulazile bedastoće.

Štrum je imao nespretne ruke. Obično bi se popravcima, kad doma pregori električna
pegla ili nestane svjetla zbog kratkog spoja, bavila Ljudmila Nikolaevna.
Ljudmila Nikolaevna prvih se godina života sa Štrumom znala raznježiti zbog njegove
bespomoćnosti. Ali se u posljednje vrijeme počela ljutiti na njega i jedanput je, kada je stavio
prazan čajnik na vatru, rekla:
“Imaš glinene ruke, jesi li ti nekakav petljavac!”
Te se srdite i uvredljive riječi Štrum često sjetio kada se u Institutu obavljala montaža
aparature.
U laboratoriju su carevali Markov i Nozdrin. Savostjanov je prvi to osjetio i rekao na
radnom sastanku:
“Nema Boga, osim profesora Markova i Nozdrina, proroka njegovog!”

349
 Više nije bilo Markovljeve pritajenosti i suzdržanosti. Znao je zadiviti Štruma hrabrošću
misli, rješavanjem iznenadnih zadataka u hodu. Štrumu se činilo da je Markov kirurg koji radi
skalpelom u spletu krvnih žila i živčanih čvorova. Činilo se da se rađa razumno biče s jakim,
bistrim umom. Izgledalo je da novi, prvi u svijetu metalni organizam sa srcem i osjećajima
postaje sposoban radovati se i patiti jednako kao i ljudi koji su ga stvorili.
Štruma je uvijek pomalo nasmijavala Markovljeva upornost da njegov rad i pribor koji
napravi znače više nego puste stvari kojima su se bavili Buda i Muhamed, ili knjige koje su
napisali Tolstoj i Dostojevski. Tolstoj je sumnjao u korist svojega velikoga književnog rada!
Genij nije bio uvjeren da stvara djelo koje je potrebno ljudima! Ali fizičari nisu sumnjali da je
njihov posao potreban ljudima. Markov nije sumnjao.
Ali sada se ta Markovljeva uvjerenost Štrumu nije činila smiješnom.
Štrum je volio pratiti kako Nozdrin radi s brusilicom, kliještima, odvijačima, ili
zamišljeno prebire pređu kabela pomažući električarima da dovedu struju u novo
postrojenje.
Na podu su ležali smoci kabela, tamni i plavi časti listovi olova. Na sredini dvorane na
željeznoj ploči stajao je glavni dio postrojenja, dovezen s Urala, s probijenim okruglim i
pravokutnim prorezima. Postojala je nekakva tmurna, nemirna ljepota u toj gruboj gromadi
metala koja služi za fantastično fina istraživanja materije...
Na morskoj obali, tisuću ili dvije tisuće godina prije, nekoliko je ljudi gradilo splav od
debelih brvna vežući ih konopcima i klinovima. Na pješčanoj obali stajala su vrata i stolovi,
na vatri su se grijali lonci sa smolom... Približavao se čas otisnuća.
Uvečer su se graditelji splavi vraćali doma, udisali miris života, toplinu ognjišta, slušali
prepirku i smijeh žena. Ponekad su se upletali u domaće svađe, hučali, zamahivali na djecu,
svađali se sa susjedima. A noću u toploj magli mogla se čuti huka mora, i srce se stiskalo u
predosjećaju nepoznatog puta... Sokolov je prateći rad, obično šutio. Štrum je razgledajući
sretao njegov ozbiljni pažljivi pogled i činilo se da je ono dobro, važno što je uvijek bilo među
njima nastavljalo postojati.
Štrum je htio otvoreno porazgovarati s Petrom Lavrentevičem. A zapravo - ipak je bilo
čudno. Sve te strasti oko ograničenja i bonova, koje ponižavaju dušu, sitne misli o mjeri
uvažavanja, o ugledu kod uprave. I odmah se u duši nastavlja ono što ne ovisi o vlasti, o
službenom uspjehu i neuspjehu, ni o nagradama.
Sada se kazanske večeri ponovno čine dobrima, mladima, jer je u njima bilo nečega od
studentskih predrevolucijskih sastanaka. Samo kad bi se pokazalo da je Madjarov čestit
čovjek! Stvarno čudno: Karimov sumnja na Madjarova, Madjarov na Karimova... a obojica su
poštena! On je uvjeren u to. Uostalom, možda je i onako kako kaže Heine: “Die beiden
stinken35”.
Ponekad bi se sjećao razgovora sa Čepižinom o naćvama. Zašto mu se, sada kad se vratio
u Moskvu, u duši podiže sve ono sitno i ništavno? Zašto se uzdižu ljudi koje ne poštuje? Zašto
se pokazuju nepodobnima oni u čiju snagu, dar i poštenje vjeruje? Ta Čepižin je govorio o
hitlerovskoj Njemačkoj i sad Čepižin nije u pravu.

35
Njem. - “Obojica smrde.” (op. prev.)

350
 “Čudno je”, reče Štrum Sokolovu, “vidjeti kako na posao sklapanja našeg postrojenja
dolaze ljudi iz raznih laboratorija. A Šišakov nije našao vremena, nijednom ga nije bilo.”
“Ima puno posla”, reče Sokolov.
“Naravno, naravno”, požuri se složiti Štrum.
“Da, probaj zapodjenuti s Petrom Lavrentevičem u Moskvi iskren prijateljski razgovor.
Svoj svojega ne poznaje.”
Čudno, prestao se svađati sa Sokolovom u svakom povodu, a pojavila se želja da preskoče
svađu.
Ali nije bilo lako ni zaobići spor. Ponekad je nastajao iznenada, neočekivano za Štruma.
Štrum otežući reče:
“Sjetio sam se naših kazanskih razgovora... Usput, kako je Madjarov, piše li vam?”
Sokolov odmahnu glavom.
“Ne znam, ne znam kako je Madjarov. Pa rekao sam vam da smo se prestali viđati prije
odlaska. Sve mi je neugodnije sjećati se naših razgovora u to vrijeme. Od ugnjetenosti smo
pokušavali objasniti privremene vojne teškoće nekakvim izmišljenim porocima sovjetskog
života. Sve što se stavljalo u minus sovjetskoj državi pokazalo se njezinom prednošću.”
“Godina 1937. na primjer?” upita Štrum.
Sokolov reče:
“Viktore Pavloviču, vi u posljednje vrijeme svaki naš razgovor pretvarate u spor.”
Štrum mu je htio reći da, naprotiv, on razgovara miroljubivo, a Sokolov se uzrujava i da
ta unutrašnja uzrujanost i potiče svađu u svakom povodu.
Ali on reče:
“Moguće je, Petre Lavrenteviču, da je stvar u mom lošem karakteru, on iz dana u dan
postaje sve gori. To niste ustvrdili samo vi nego i Ljudmila Nikolaevna.”
Izgovarajući te riječi, pomisli: “Kako sam osamljen. I doma, i na poslu, i s prijateljem
svojim - sam.”

351
 29.

Vijeće za specijalne akcije koje je provodila Glavna uprava imperijalne sigurnosti trebalo
se održati kod Reichsführera SS-a Himmlera. Vijeću se pridavalo posebno značenje
povezujući ga s Himmlerovim putovanjem u poljski Glavni stan vođe.
Sturmbannführer Liss dobio je raspored iz Berlina da izvijesti o tijeku izgradnje
specijalnog objekta koji se nalazi u blizini logorske uprave.
Prije pregleda objekta Liss je morao poći u mehanizacijski zavod tvrtke Voss i u kemijsku
tvornicu koja je ispunjavala narudžbe Uprave sigurnosti. Zatim je u Berlinu trebao izvijestiti
o situaciji kod Obersturmbannführera SS-a Eichmanna, koji je vodio pripreme za vijeće.
Službeni ga je put obradovao jer ga je ugnjetavala logorska atmosfera, stalno bavljenje
grubim i primitivnim ljudima.
Sjedajući u auto, sjetio se Mostovskoja.
Vjerojatno je starac, sjedeći u samici, dan i noć pokušavao odgonetnuti s kojim ga je
ciljem Liss pozvao, napregnuto čekajući.
A to je samo potreba da provjeri nekakve misli, pa i želja da napiše članak “Neprijateljeva
ideologija i njegovi lideri”.
Kakav zanimljiv značaj! Doista, kada zadireš u jezgru atoma, na tebe počinju djelovati ne
samo privlačne sile nego i odbojne.
Automobil je prošao logorsku kapiju i Liss je zaboravio na Mostovskoja.
Sutradan ujutro Liss je stigao u Vossovu tvornicu.
Nakon doručka Liss je u Vossovu kabinetu razgovarao s konstruktorom Praschkeom, a
zatim s inženjerima koji vode proizvodnju; u računovodstvu mu je komercijalni direktor iznio
kalkulaciju cijene naručenih agregata.
Proveo je nekoliko sati u tvorničkim pogonima, putovao usred metalne grmljavine i na
koncu se veoma umorio.
Vossova tvornica obavljala je važan dio narudžbe Uprave sigurnosti, i Liss je bio
zadovoljan - voditelji poduzeća promišljeno su se ponijeli prema poslu, tehnički uvjeti točno
su ispunjeni, inženjeri mehaničari usavršavali su konstrukciju transportera,
tehničari grijanja razradili najštedljiviju shemu rada peći.
Nakon teškoga dana u tvornici večer u Vossovoj obitelji pokazala se vrlo ugodnom. Posjet
kemijskoj tvornici razočarao je Lissa, jer su uspjeli proizvesti malo više od četrdeset posto
planirane kemikalije.
Lissa su ljudi u tvornici naljutili bezbrojnim žalbama: proizvodnja je složena i nestalna;
za vrijeme zračnog napada pokvarila se ventilacija i u pogonu se otrovalo puno radnika;
neredovito dobivaju kremeno brašno kojim se natapa stabilizator; hermetički paketi
zadržavaju se na željeznici...
No u direkciji kemijskog društva jasno su shvaćali značenje narudžbe Uprave sigurnosti.
Glavni kemičar dioničkog društva doktor Kirchgarten rekao je Lissu da će narudžba Uprave

352
sigurnosti biti ispunjena na vrijeme. Vlada je računala da se i prikoči ispunjavanje zadaće
Ministarstva za bojno streljivo, što je bio slučaj bez presedana nakon rujna 1939.
Liss je odbio doći na stručno ispitivanje u laboratorij kemijskog društva, ali je pogledao
protokole koji su potpisali fiziolozi, kemičari i biokemičari.
Istog dana Liss se sastao sa znanstvenim suradnicima koji su vodili istraživanje. To su
bili mladi učenjaci, dvije žene - fiziologinja i biokemičarka - liječnik patološki anatom, zatim
kemičar, stručnjak za organske spojeve s niskim vrelištem, voditelj grupe - toksikolog,
profesor Fischer. Sudionici vijeća ostavili su na Lissa sjajan dojam.
Premda su svi bili zainteresirani da im se razrađena metodika odobri, ipak nisu skrivali
od Lissa slabe strane svojega rada i svoje sumnje.
Trećega dana Liss je zrakoplovom pošao na gradilište skupa s inženjerima montažne
tvrtke Obersteina. Osjećao se dobro, put ga je razonodio. Pred njim je tek bilo ono najugodnije
- nakon pregleda gradilišta trebao je skupa s tehničkim rukovoditeljima gradnje poći u Berlin
i o stanju radova izvijestiti Glavnoj upravi sigurnosti.
Vrijeme je bilo ružno, lila je hladna novembarska kiša. Zrakoplov se jedva prizemljio na
centralnom logorskom aerodromu, na maloj visini krila su se počinjala zamrzavati, a na
zemlji je bila magla. U zoru je pao snijeg i ponegdje je na grudama gline bilo i sivih, skliskih
pjega od snijega, koji nije smočila kiša.
Obodi podstavljenih kapa u inženjera su se savili, natopljeni kišom teškom kao živa.
Do gradilišta je vodila željeznička pruga koja je izlazila ravno na glavnu magistralu.
U blizini pruge nalazile su se skladišne zgrade. Otuda je počinjao inspektorski pregled.
Pod ceradom se obavljalo sortiranje tereta - detalji raznih mehanizama, potpornji i razbacani
dijelovi kružnih konvejerskih konstrukcija, cijevi raznih profila, zračna i ventilacijska
oprema, sivi mlinovi za mljevenje kostiju, kontrolna aparatura za mjerenje plina i struje, koja
još nije montirana na pultove, namotaji kabela, cement, samopokretni vagoneti, gomile šina,
uredski namještaj.
U posebnim prostorijama koje su čuvali esesovski oficiri, s mnoštvom usisavača i
ventilatora koji su nisko brujili, nalazilo se skladište produkcije kemijskog spoja koji je počeo
dolaziti - baloni s crvenim ventilima i konzerve od petnaest kilograma s crveno-plavim
naljepnicama, koje su izdaleka sličile konzervama s bugarskim džemom. Izlazeći iz pogona
dopola zabijenoga u zemlju, Liss i njegovi pratioci sreli su se s glavnim projektantom
kombinata profesorom Stalgangom, koji je tek stigao s vlakom iz Berlina s voditeljem radova
inženjerom Von Reinekeom, krupnim čovjekom u žutoj kožnoj bluzi.
Stalgang je teško disao, hladni zrak izazvao mu je napadaj astme. Inženjeri koji su ga
okružili stadoše ga koriti što se ne čuva; svi su oni znali da se album Stalgangovih radova
nalazi u Hitlerovoj osobnoj knjižnici.
Gradilište se ni po čemu nije razlikovalo od običnih kiklopskih gradnja sredinom 20.
stoljeća.
Pored iskopa čuli su se zviždanje stražara, klepetanje pokretnih stepenica, kruženje
dizalica i ptičji krici parnih kotlova.
Liss i njegovi pratioci došli su do pravokutne sive zgrade bez prozora. Cijeli niz
industrijskih zgrada, peči od crvene cigle, cijevi širokih grla, dispečerskih tornjeva i

353
sigurnosnih tornjeva sa staklenim kupolama - sve je to težilo toj sivoj, slijepoj zgradi
bez pročelja.
Cestovni radnici završavali su asfaltiranje puta - iz bagera se dizao sivi vreli dim i miješao
sa sivom hladnom maglom.
Reineke je rekao Lissu da rezultati provjere hermetičnosti na objektu broj jedan nisu
zadovoljili. Stalgang je uzbuđenim hripavim glasom, zaboravljajući na svoju astmu, tumačio
Lissu arhitektonsku ideju novog postrojenja.
Obična industrijska hidroturbina, naizgled jednostavna i malenih gabarita, postaje
središte ogromnih snaga, masa i brzina - u njezinim navojima geološka moć vode pretvara se
u rad.
Na principu turbine izgrađeno je i to postrojenje. Ono pretvara život i sve oblike energije
vezane s njim u neorgansku materiju. U turbini novoga tipa valja svladati snagu psihičke,
živčane, dišne, srčane, mišićne i krvne energije. U novom su postrojenju spojeni principi
turbine, klaonice i agregata za spaljivanje otpada. Sve te značajke valjalo je ujediniti u
jednostavnom arhitektonskom rješenju.
“Naš dragi Hitler”, rekao je Stalgang, “kako je poznato, ne zaboravlja na arhitektonsku
formu ni pri pregledu najprozaičnijih industrijskih objekata.”
Zatim je tako spustio glas da ga je mogao čuti samo Liss.
“Ta vi znate da je sklonost mističnoj strani arhitektonske konstrukcije logora kod
Varšave donijela Reichsführeru velike neugodnosti. Sve smo to imali u vidu.”
Unutrašnji sustav betonske komore odgovarao je industrijskoj epohi velikih masa i
brzina.
Život koji bi potekao u odvodne kanale, nalik na vodu, više se ne bi mogao zaustaviti, kao
ni poteći natrag - brzina njegova kretanja po betonskom hodniku proračunata je formulama
poput Stokesovih formula o kretanju tekućine u cijevi, koje ovisi o gustoći, volumenu,
viskoznosti, trenju, temperaturi. Električne lampe ugrađene su u strop i zaštićene debelim
mutnim staklom.
Što se ide dalje, to je svjetlo bilo jače i kraj ulaza u komoru, pregrađenu poliranim
čeličnim vratima, zasljepljivalo je svojom suhom bjelinom.
Kraj vrata je vladalo ono posebno uzbuđenje koje uvijek ovlada među graditeljima i
montažerima prije puštanja novog agregata u pogon. Radnici su crijevima prali pod. Postariji
kemičar u bijelome mantilu mjerio je tlak kraj zatvorenih vrata. Reineke je zatražio da se
otvore vrata komore. Ulazeći u široku dvoranu s niskim betonskim stropom, neki su inženjeri
skinuli kape. Pod komore izveden je od teških pomičnih ploča, umetnutih u metalne okvire i
čvrsto stisnutih jedna uz drugu.
Djelovanjem mehanizma kojim se upravlja iz dispečerske sobe, ploče koje čine pod
vertikalno su se uspravljale i sadržaj komore odlazio je u podzemnu prostoriju. Tu je
organska tvar stizala na obradu brigadi stomatologa koji su vadili vrijedne metale za
izradu proteza. Nakon toga se pokretala transportna traka koja vodi do krematorijskih peči,
gdje je organska tvar izgubljene svijesti i osjetljivosti pod djelovanjem toplinske energije
izlagana daljnjoj razgradnji - pretvarala se u fosfornu smjesu, vapno i pepeo, amonijev klorid,
ugljične i sumporne plinove.

354
 Lissu je prišao oficir veze i uručio mu telegram. Svi su vidjeli kako je
Sturmbannführerovo lice potamnjelo kad je pročitao telegram.
Telegram je javio Lissu da će se Obersturmbannführer SS-a Eichmann naći s njim večeras
na gradilištu, jer stiže automobilom po münchenskoj autocesti.
Propao je Lissov put u Berlin. A on je računao narednu noć provesti u svojoj vili, gdje je
živjela njegova bolesna žena, koja ga želi. Prije spavanja posjedio bi u fotelji, s mekanim
papučama na nogama, i na čas, dva u toplini i udobnosti zaboravio bi na okrutno doba. Kako
je bilo ugodno noću u krevetu vile izvan grada slušati daleku huku dalekometnih topova
berlinskog PZO-a.
A uvečer u Berlinu, nakon referata u Prinz Albert Strasse i prije odlaska iz grada u tihi
čas, kad nema zračnih uzbuna i napada, spremao se posjetiti mladu referenticu Instituta
filozofije - samo je ona znala kako mu je teško, kako je mutno u njegovoj duši. U torbu je već
položio flašu konjaka i kutiju čokolade za taj susret. A sada je sve to propalo. Inženjeri,
kemičari i arhitekti gledali su ga i nagađali kakve brige tjeraju na mrštenje inspektora
Glavne uprave sigurnosti. Tko bi to mogao znati?
Ljudima se na trenutak učinilo da komora izmiče ispod nadzora svojih tvoraca, oživljuje
i živi svojom betonskom voljom, betonskom žudnjom, počinje puštati otrove, čeličnim
čeljustima žvače vrata, počinje probavljati.
Stalgang je namignuo Reinekeu i šapnuo:
“Vjerojatno su Lissu javili da će Obersturmbannführer ovdje saslušati izvještaj, a ja sam
to znao već ujutro. Propao mu je odmor s obitelji i, vjerojatno, sastanak s nekom milom
damom.”

355
 30.

Liss se sastao s Eichmannom noću. Eichmann je imao oko 35 godina. Rukavice, šubara,
čizme - tri predmeta koja utjelovljuju poeziju, bahatost i nadmoć njemačkog oružja,
podsjećala su na one koje nosi Reichsführer SS-a Himmler.
Liss je poznavao Eichmannovu obitelj prije rata, bili su zemljaci. Kao student Berlinskog
sveučilišta radio je za novine, a onda u filozofskom časopisu, rijetko dolazeći u rodni grad. A
slabo je pratio svoje gimnazijske vršnjake. Jedni su se uzdizali na društvenom valu, zatim je
val odlazio i uspjeh nestajao, a onda bi se drugima osmjehnula slava donoseći materijalne
pogodnosti. Dotle je mladi Eichmann neprekidno živio tmurno i jednolično. Njegov jednolični
život ništa nije mijenjalo, ni oružja koja su tukla pod Verdunom i, kako se činilo, nastupajuća
pobjeda, onda poraz i inflacija, politička borba u Reichstagu, vihor lijevih i krajnje
lijevih pravaca u slikarstvu, teatru i glazbi, nove mode i nestanci novih moda.
Radio je kao agent provincijskog poduzeća. U obitelji i društvu bio je umjereno dobar i
ravnodušan ili grub i pažljiv. Svi veliki putovi u životu bili su puni bučne i neprijateljske mu
gomile koja gestikulira. U svemu je vidio brze i vješte ljude blistavih tamnih očiju, lukave i
iskusne, koji bi ga istiskivali u stranu prezirno se smješkajući...
U Berlinu se nakon polaganja mature nije uspio zaposliti. Direktori ureda i vlasnici
prijestolničkih poduzeća govorili su mu da nema slobodnog mjesta, ali je Eichmann sa strane
doznavao da je umjesto njega već primljen neki gnjili čovječuljak mutne nacionalnosti, ili
Poljak, ili Talijan. Pokušao se upisati na sveučilište, ali mu je ondje vladajuća nepravda u tome
zasmetala. Vidio je da ispitivači gube volju gledajući njegovo svjetlooko puno lice, svijetlu
ravnu kosu i kratki ravni nos. Činilo mu se da teže dugačkim licima, tamnookim, pogrbljenim
i uskoplećim degenericima. Puno je njih bačeno natrag u provinciju. To je bila sudbina
mnogih. Na svim katovima društva nailazilo se na taj rod ljudi, koji vladaju u Berlinu. Ali se
taj rod ponajviše plodio u kozmopolitskoj inteligenciji, koja je gubila nacionalne crte, ne
primjećujući razlike između Nijemca i Talijana ili Nijemca i Poljaka.
To je bila posebna vrsta, čudna rasa koja je gušila sve koji joj se pokušaju suprotstaviti -
umom, naobrazbom, prezrivom ravnodušnošću. Užasan je bio beznadni osjećaj žive i
neagresivne umne moći koja potječe od te vrste - ta se moć iskazivala u čudnim ukusima tih
ljudi, u njihovu životu u kojemu se praćenje mode spajalo s nehajem i ravnodušnošću u modi,
u njihovoj ljubavi prema životinjama, spojenoj s čisto gradskim načinom života, u
sposobnosti za apstraktno mišljenje, spojenoj sa strašću prema onome grubom u umjetnosti
i životu... Ti su ljudi pokretali njemačku kemiju boja i sinteze dušika, istraživanja
radioaktivnih zraka, proizvodnju kvalitetnog čelika. Radi njih su u Njemačku dolazili strani
učenjaci i umjetnici, filozofi i inženjeri. Ali upravo su ti ljudi ponajmanje sličili Nijemcima,
motali su se po cijelom svijetu, njihove prijateljske veze uopće nisu bile njemačke, njihovo
njemačko podrijetlo bilo je mutno.
Kako se tu mogao službenik provincijskog poduzeća probiti k boljem životu, kad je bilo
dobro što barem ne gladuje.
I tako on izlazi iz svojega kabineta ostavivši u sefu papire za koje u svijetu znaju samo tri
čovjeka: Hitler, Himmler i Kaltenbrunner. Veliki crni automobil čeka ga na prilazu. Stražari
356
ga pozdravljaju, pobočnik otvara vrata automobila - Obersturmbannführer odlazi. Vozač
smjesta da je puni gas i moćni gestapovski horch krene prema autocesti dok mu pokorna
gradska policija uključuje zelene semafore da projuri berlinskim ulicama. Kiša, magla,
signalni znaci, lagana skretanja autoceste...
U Smolevičima među vrtovima stoje tihe kućice i trava raste na kolnicima. Na ulicama
berdičevskog Jatoka u prašini trče prljave kokoši sa žutim kadmijskim nogama, obilježenima
ljubičastim i crvenim mastilom. Na Podolu i na Vasiljkovskoj u Kijevu u višekatnim zgradama
s neopranim prozorima stepeništa su obrisana milijunima dječjih čarapa i staračkih šlapa.
U Odesi na dvorištu stoji platana šarenoga tijela, suše se šareno rublje, košulje i hlače,
dime se na ognjištima tave s varivima, dere se u kolijevkama novorođenčad tamne kože, koja
još nije vidjela sunca.
U Varšavi, u koščatoj šestokatnoj zgradi uskih ramena, žive švelje, knjigoveže, kućni
učitelji, pjevačice noćnih kabarea, studenti i stražari.
U Stalindorfu se navečer pale vatre u kolibama, vjetar vuče iz smjera Perekopa, miriše na
sol, toplu prašinu, a muču krave, mašući teškim glavama...
U Budimpešti, u Fastovu, u Beču, u Melitopolu i Amsterdamu, u vilama sa zrcalnim
prozorima, u kućama koje se guše u tvorničkom dimu, živjeli su ljudi židovske nacije.
Logorska žica, zidovi plinare i glina protutenkovskog rova ujedinili su milijune ljudi
raznih dobi i profesija, jezika, životnih i duhovnih interesa, fanatičnih vjernika i fanatičnih
ateista, trudbenika, besposličara, liječnika i trgovaca, mudraca i idiota, lopova, idealista,
mislilaca, dobrodušnih, svetih i gramzivih. Sve njih čekala je osuda.
Gestapovski horch jurio je kružeći po jesenskim autocestama.

357
 31.

Sreli su se noću, Eichmann je ušao ravno u kabinet postavljajući usput brza pitanja i
sjedajući u fotelju.
“Nemam puno vremena, najkasnije sutra moram biti u Varšavi.”
Već je bio kod zapovjednika logora i razgovarao s glavnim građevincem.
“Kako rade pogoni, kakav je dojam na vas ostavio Voss, jesu li kemičari na visini
zadatka?” brzo je ispitivao.
Veliki bijeli prsti s velikim ružičastim noktima prevrtali su papire na stolu, a s vremena
na vrijeme Obersturmbannführer bilježio je kemijskom olovkom, i Lissu se činilo da
Eichmann uopće ne zapaža posebnost posla koji čak i u kamenim srcima izaziva tajnu jezu
užasa.
Liss je puno pio tih dana. Pojačala se zaduha i noću je osjećao srce. Ali mu se činilo da je
zlo od alkohola manje za njegovo zdravlje nego zlo od živčane napetosti u kojoj se sve vrijeme
nalazio.
Sanjao je da se vrati proučavanju uglednika koji se odupiru nacionalsocijalizmu, da
rješava teške i složene zadaće u kojima nema krvi. Tada će prestati s pićem i neće dnevno
pušiti više od dvije-tri lake cigarete. Nedavno je noću pozvao k sebi starog ruskog boljševika,
odigrao s njime partiju političkog šaha, i kad se vratio doma, zaspao je bez uspavljujućeg
sredstva te se probudio tek u deset ujutro.
Za Obersturmbannführera i Lissa uredili su prilikom noćnog pregleda plinske komore
malo iznenađenje. Nasred komore građevinci su postavili stolić s vinom i zakuskom, pa ih je
Reineke pozvao da ispiju čašu vina.
Eichmann se nasmijao zgodnoj dosjetki i rekao:
“Sa zadovoljstvom ću pojesti.”
Predao je kapu svojemu zaštitaru i sjeo za stol. Njegovo veliko lice odjedanput je postalo
dobrodušno zabrinuto, onakvo kakvo imaju milijuni muškaraca koji vole pojesti dok sjedaju
za prostrti stol.
Reineke je stojeći nalio vino i svi podigoše čaše očekujući Eichmannovu zdravicu.
U toj betonskoj tišini i u nalivenim čašama vladala je takva napetost da se Lissu činilo
kako mu srce neće izdržati. Htio je da glasna zdravica za njemački ideal oslabi napetost. Ali
napetost nije prolazila, nego je rasla - Obersturmbannführer žvakao je sendvič.
“Što je, gospodo?” upita Eichmann. “Odlična šunka.”
“Čekamo domaćinsku zdravicu”, reče Liss.
Obersturmbannführer podiže čašu.
“Za daljnje službene uspjehe koji, kako mi se čini, vrijede biti zabilježeni.”
On jedini skoro ništa nije pio, nego je puno jeo.
Ujutro je Eichmann u gaćama vježbao pred širom otvorenim prozorom. U magli su se
ocrtavali ravni redovi logorskih baraka i čule sirene parnih vlakova.

358
 Liss nije zavidio Eichmannu. On sam imao je visok položaj bez visokih dužnosti - smatrao
se pametnim čovjekom u Upravi imperijalne sigurnosti. Himmler je volio razgovarati s njim.
Visoki dužnosnici u većini su se slučajeva trudili ne pokazivati mu svoju službenu
nadmoć. Naviknuo se da ga ne poštuju samo u policiji i sigurnosti. Uprava imperijalne
sigurnosti osjećala se i živjela svuda - i na sveučilištu, i u potpisu direktora dječje bolnice, i na
prijamnim ispitima mladih pjevača u operi, i u odlukama žirija koji bira slike za jesenju
izložbu, i na popisu kandidata za izbore u Reichstag. Ovdje je bio stožer života. Rad državne
tajne policije bio je osnova vječne ispravnosti Stranke, pobjede njezine logike ili nelogičnosti
nad svakom logikom, njezine filozofije nad svakom drugom filozofijom. To je bio čarobni
štapić! Trebalo ga je podignuti, i čarolija je nestajala - veliki govornik pretvarao se u brbljavca,
korifej znanosti u popularizatora tuđih ideja. Taj čarobni štapić nije se smjelo ispuštati iz
ruke. Promatrajući Eichmanna, Liss je toga jutra prvi put u životu osjetio treperenje nemira
zavisti.
Nekoliko minuta prije odlaska Eichmann je zamišljeno rekao:
“Pa, Lisse, Lisse, nas dvojica smo zemljaci.”
Stali su nabrajati omiljena imena gradskih ulica, restorana i kina.
“Ponegdje, naravno, nisam ni ja zalazio”, reče Eichmann i navede klub u koji jednoga sina
vlasnika radionice nisu puštali.
Liss ga upita mijenjajući temu razgovora:
“Recite, može li se otprilike pretpostaviti o kojoj je količini Židova riječ?”
Znao je da je postavio vrhunsko pitanje na koje bi možda tri čovjeka u svijetu, osim
Himmlera i vođe, uopće mogla odgovoriti.
Ali upravo nakon uspomena o teškim mladićkim godinama iz Eichmannova vremena
demokracije i kozmopolitizma trebalo ga je i upitati za nešto što Liss nije znao - zapravo,
priznati vlastito neznanje. Eichmann mu odgovori.
Liss zgranuto upita:
“Milijuna?”
Eichmann slegnu ramenima.
“Neobično mi je žao što se nismo sreli u studentsko doba”, izrazi se Liss, “u razdoblju
studiranja, kako bi rekao Goethe.”
“Ja nisam bio berlinski student, studirao sam u provinciji, ne žalite”, reče Eichmann i
doda: “Taj sam broj, zemljače, prvi put izgovorio naglas. Ako ubrojimo Berchtesgaden,
Kancelariju Reicha i službu našeg Reichsführera, broj je izrečen sedam ili osam
puta.” “Shvaćam, nećemo to sutra pročitati u novinama.”
“I mislio sam upravo na novine”, reče Eichmann. Podsmješljivo pogleda Lissa, a ovaj se
uznemiri od osjećaja da je sugovornik pametniji od njega.
Eichmann nastavi:
“Osim što se naš tihi gradić sav kupa u zelenilu, bio je još jedan razlog zbog kojeg sam
vam naveo taj broj. Htio bih da nas povezuje u daljnjem zajedničkom radu.”
“Zahvalan sam”, reče Liss, “treba razmisliti, stvar je vrlo ozbiljna.”
“Naravno. Ponuda ne potječe samo od mene.” Eichmann podiže prst vertikalno uvis. “Ako
vi podijelite sa mnom posao, a Hitler izgubi, onda ćemo nas dvojica skupa visjeti.”
359
 “Krasna perspektiva, valja razmisliti”, odgovori Liss. “Zamislite, za dvije godine ponovno
ćemo sjediti u onoj komori za ugodnim stolićem govoreći: ‘Za dvadeset mjeseci riješili smo
pitanje koje čovječanstvo nije uspjelo za dvadeset stoljeća!’” Rastadoše se. Liss je pogledom
pratio automobil.
On je imao vlastite poglede na ljudske odnose u državi. Život u nacionalsocijalističkoj
državi nije se mogao razvijati slobodno - svakim njegovim korakom trebalo je upravljati.
Za upravljanje disanjem ljudi, majčinskim osjećajem, lektirom, tvornicama, pjevanjem,
vojskom, ljetnim izletima - trebali su predvodnici. Život je izgubio pravo da raste kao trava,
da se valja kao more. Predvodnici su, činilo se Lissu, potpadali pod četiri tipa značaja.
Prvi značaj - cjelovite prirode, obično lišene oštrine uma i sposobnosti analize. Ti su ljudi
lovili parole, izraze iz novina i časopisa, citate iz Hitlerovih govora i Goebbelsovih članaka, iz
Frankovih i Rosenbergovih knjiga. Oni su se gubili, ne osjećajući potporu. Ne bi se zamislili o
vezi pojava, a pokazivali su oštrinu i netrpeljivost u svakom pogledu. Sve gledaju ozbiljno: i
filozofiju, i nacionalsocijalističku znanost, i maglovita otkrića, i dosege novog teatra, i novu
glazbu, i kampanju za izbore u Reichstag. Kao školarci su bubali u kružocima Mein Kampf,
koncipirali referate i brošure. Obično su bili skromni u osobnom životu, ponekad
osjećajući oskudicu, a češće su nego druge kategorije bivali partijski mobilizirani, udaljavani
od obitelji.
Upravo je u tu kategoriju, isprva se činilo Lissu, pripadao i Eichmann.
Drugi su tip značaja pametni cinici. Oni su znali za postojanje čarobnog štapića. U
provjerenom krugu prijatelja podsmjehivali su se mnogočemu: neznalaštvu novih doktora i
magistara, pogreškama i naravima leitera i gauleitera. Nisu se smijali jedino vođi i njegovim
visokim idealima. Ti su ljudi obično živjeli zamašno, mnogo su pili. Na visokim stupnjevima
partijske hijerarhije ti su se značajevi sretali češće nego na niskima.
Dolje su carevali značajevi prvoga tipa. Na samome vrhu, činilo se Lissu, carevao je treći
značaj - ondje je boravilo osam do devet ljudi, a maksimalno još petnaest do dvadeset, tu je
vladao mir bez dogma, i slobodno su sudili o svemu. U njih nije bilo ideala, samo matematika,
i uzvišeni veseli majstori koji ne znaju za sažaljenje.
Ponekad se Lissu činilo da se sve u Njemačkoj događa radi njih i njihova blaženstva.
Liss je zapazio da je uzdizanje na vrh ograničenih ljudi uvijek najavljivalo zloćudne
događaje. Majstori socijalne mehanike uzvisivali su dogmatičare kako bi im preporučili
osobito krvava djela. Prostaci su se privremeno uvlačili u najvišu vlast, ali bi obično, obavivši
posao, nestajali, a ponekad i dijelili sudbinu svojih žrtava. Gore su uvijek ostajali veseli
majstori.
U prostacima, značajevima prvoga tipa, zatječemo izvanredno cijenjenu osobinu - bili su
narodni. Oni ne samo da su citirali klasike nacionalsocijalizma nego su i govorili jezikom
naroda. Njihova grubost činila se narodnom i kršćanskom. Šale su im izazivale smijeh na
radničkim zborovima.
Četvrti su tip značaja izvršitelji, posve ravnodušni prema dogmi, idejama, filozofiji, ali
također bez analitičkih sposobnosti. Nacionalsocijalizam im je platio i oni su mu služili.
Njihova jedina uzvišena strast bili su servisi posuđa, odijela, vile, dragocjenosti, namještaj,
automobili i hladnjaci. Novac baš nisu voljeli jer nisu vjerovali u njegovu čvrstinu.

360
 Liss je težio visokim vođama, maštao je da se s njima druži, bude u njihovoj blizini - ondje
u carstvu podsmješljivog uma i lascivne logike osjećao se lagano, prirodno i dobro.
Ali je vidio da i na strašnoj visini, iznad visokih rukovodilaca, iznad stratosfere leži
magloviti svijet, neshvatljiv, nejasan, koji muči svojom alogičnošću - u tom visokom svijetu
postojao je vođa Adolf Hitler.
U Hitleru se, i to je plašilo Lissa, na neshvatljiv način ujedinilo ono nespojivo - bio je
poglavar majstora - najviši mehaničar, šef monter, nadmajstor koji vlada i visokom logikom,
i visokim cinizmom, i visokom matematičkom oštrinom, čak u usporedbi sa svim svojim
najbližim pomoćnicima skupa. I istodobno su u njemu bile dogmatska borbenost, fanatična
vjera i sljepoća vjere te bikovska nelogičnost koju je Liss sretao samo na niskim
polupodrumskim katovima partijskog rukovodstva. On, tvorac čarobnog
štapića, prvosvećenik, bio je istodobno i tamni, strasni vjernik.
I evo sada, prateći automobil koji se udaljava, Liss je osjetio da je Eichmann neočekivano
izazvao u njemu taj nejasni osjećaj, koji ga plaši i privlači, onaj koji je u njemu izazvao samo
jedan čovjek na svijetu - vođa njemačkog naroda Adolf Hitler.

361
 32.

Antisemitizam se pojavljuje u raznim oblicima - u podsmješljivoj, gadljivoj

dobrohotnosti i u istrebljivačkim progonima. Raznovrsni su oblici antisemitizma: idejni,
unutrašnji, skriveni, povijesni, fiziološki-, raznovrsne su mu i forme: individualne, društvene
i državne.
Antisemitizam srećeš i na tržnici i na sjednici Predsjedništva Akademije znanosti, u duši
umnoga starca i u dječjim igrama na dvorištu. Antisemitizam se bez štete preselio iz vremena
ognjišta, jedrenjaka i rifljača u epohu mlaznih motora, atomskih reaktora i elektronskih
strojeva.
Antisemitizam nikada nije cilj, nego je uvijek samo sredstvo, on je mjerilo proturječja
koja nemaju rješenja.
Antisemitizam je zrcalo vlastitih nedostataka pojedinih ljudi, društvenih sustava i
državnih ustroja. Reci mi zašto okrivljuješ Židove, i reći ću ti što si sam kriv.
Mržnja prema domaćem kmetovskom pravu, čak i u svijesti borca za slobodu,
šliserburškog uhićenika, seljaka Oljeničuka izražavala se kao mržnja prema Poljacima i
Židovima. Čak je i genijalni Dostojevski vidio lihvarskog Židova ondje gdje bi morao
raspoznati nemilosrdne oči ruskog činovnika, vlastelina i tvorničara.
Nacionalsocijalizam, dodijelivši crte rasizma svojemu izmišljenom pojmu svjetsko
židovstvo, zatim žudnju da se ovlada svijetom i kozmopolitsku ravnodušnost prema
njemačkoj domovini, prikvačio je Židovima vlastite crte. Ali to je samo jedna strana
antisemitizma.
Antisemitizam je izraz nesposobnosti, nemoći da se pobijedi u ravnopravnoj životnoj
borbi, bilo gdje: u znanosti, trgovini, obrtu, slikarstvu. Antisemitizam je mjera ljudske
nesposobnosti. Države traže objašnjenje svoje nespretnosti u urotama svjetskoga židovstva.
Ali to je jedna strana antisemitizma.
Antisemitizam je izraz nesvjesnosti narodnih masa, nesposobnih da se snađu u
razlozima svojih nevolja i patnja. U Židovima, a ne u državnom i društvenom ustroju,
neupućeni ljudi vide razloge svojih nevolja. Ali i ta masovna pojava antisemitizma - samo
je jedna njegova strana. Antisemitizam je mjerilo religioznih predrasuda, koje gnjiju u donjim
slojevima društva. Ali i to je samo jedna strana antisemitizma.
Odvratnost prema vanjštini Židova, njegovu govoru i hrani nije, naravno, istinski razlog
fiziološkog antisemitizma. Ta čovjek koji s odbojnošću govori o vitičastoj židovskoj kosi, o
njegovoj gestikulaciji, ipak se divi crnim dječjim viticama na Murillovim slikama, ravnodušan
je prema grlenom govoru i gestikulaciji Armenaca, prijateljski gleda crnca punih usana.
Antisemitizam je posebna pojava u nizu maltretiranja koja trpe nacionalne manjine. To
je posebna pojava zato što se povijesna sudbina Židova odvijala na odvojen i poseban način.
Onako kako ljudska sjena daje predodžbu o ljudskoj figuri tako i antisemitizam daje
predodžbu o povijesnoj sudbini i putu Židova. Povijest židovstva splela se i ujedinila s
mnogim pitanjima svjetskoga političkog i religioznog života. To je prva osobitost židovske
nacionalne manjine. Židovi žive gotovo u svim zemljama svijeta. Tako neobično široka

362
rasprostranjenost nacionalne manjine na objema zemljinim polukuglama predstavlja drugu
osobitost Židova.
U vrijeme procvata trgovačkoga kapitala pojavili su se Židovi kao trgovci i lihvari. Za
vrijeme procvata industrije mnogi su se Židovi iskazali u tehnici i industriji.
U atomskoj eri puno Židova radi u atomskoj fizici.
U vrijeme revolucionarne borbe puno se Židova istakne kao vodeći revolucionari. Oni su
ona nacionalna manjina koja se ne gura na društvenu i zemljopisnu periferiju, nego se nastoji
uključiti u smjer glavnoga pokreta u razvoju ideoloških i proizvodnih snaga. U tome je treća
osobina židovske nacionalne manjine.
Dio židovske manjine asimilira se, rastvara u korijenskom stanovništvu zemlje, a
narodna, široka osnova židovstva čuva ono nacionalno u jeziku, religiji i životu.
Antisemitizam je usvojio kao pravilo da raskrinkava asimilirani dio židovstva kao tajne
nacionalne i religijske pravce, a organski dio židovstva, koji se bavi obrtom i fizičkim radom,
učini odgovornim za one koji sudjeluju u revoluciji, upravljanju industrijom, stvaranju
atomskih reaktora, dioničkih društava i banaka.
Navedene osobine zatječu se pojedinačno i kod ove ili one nacionalne manjine, ali se čini
da su samo Židovi ujedinili sve te osobine.
Antisemitizam je također odrazio u sebi te osobine, također se slio s glavnim pitanjima
svjetskog, političkog, ideološkog i religijskog života. U tome je zlokobna osobina
antisemitizma. Plamen njegovih vatri osvjetljava najužasnija povijesna razdoblja.
Kada je renesansa nahrupila u pustinju katoličkog srednjovjekovlja, spokoj mraka upalio
je vatru inkvizicije. Njihov oganj nije osvijetlio samo snagu zla nego i sliku njegove pogibije.
U dvadesetom je stoljeću stari nacionalni sustav fizički zaostalih i neuspješnih država,
osuđenih na propast, upalio vatre Auschwitza, lublinskih i treblinskih krematorija. Njihov
plamen nije samo obasjao kratko fašističko slavlje, taj je plamen pretkazao svijetu da
je fašizam osuđen. Antisemitizmu pribjegavaju prije svoga sudbinskoga kraja i
svjetskopovijesne epohe i vlade reakcionarnih, neuspješnih država, kao i pojedinci koji
nastoje popraviti svoj nesretni život.
Je li bilo slučajeva tijekom dvaju tisućljeća da su se sloboda i čovječnost poslužile
antisemitizmom kao sredstvom svoje borbe? Možda i jest, ali ja ne znam za to.
Svagdašnji antisemitizam beskrvni je antisemitizam. On samo svjedoči da u svijetu ima
zavidnih budala i nesretnika.
U demokratskim zemljama može nastati i društveni antisemitizam - pojavi se u tisku,
predstavljajući ove ili one reakcionarne skupine, u djelovanju tih reakcionarnih skupina,
recimo u bojkotu židovskog rada ili židovske robe, u religiji i ideologiji reakcionara.
U totalitarnim zemljama, kada ne postoji društvo, antisemitizam može biti samo država.
Državni antisemitizam svjedoči da se država pokušava osloniti na budale reakcionare i
nesretnike te na praznovjernu tamu i zlobu gladnih. Takav je antisemitizam u prvom stadiju
diskriminacijski - država ograničava Židove u izboru prebivališta, profesiji, pravu da
zauzimaju visoke položaje, u pravu da se upisuju na fakultete, postižu znanstvene titule i
stupnjeve i tako dalje.
A onda državni antisemitizam postane istrebljivački.

363
 U epohi kada svjetska reakcija stupa u unaprijed izgubljenu bitku sa snagama slobode,
antisemitizam za nju postaje državna i partijska ideja; tako se dogodilo u dvadesetom
stoljeću, u epohi fašizma.

364
 33.

Ponovno formirane postrojbe kretale su se prema Staljingradskoj bojišnici tajno u noćno

doba...
Sjeverozapadno od Staljingrada, u srednjem toku Dona, tiskala se i zgušnjavala snaga
nove bojišnice. Konvoji su se iskrcavali na ponovo izgrađenoj željeznici usred stepe.
Tek je svanjivalo, a željezne rijeke koje su hučale noću utišavale su se i samo je lagani
prašni oblak lebdio iznad stepe. Danju su topovske cijevi obrastali suhi korov i pregršti slame,
i činilo se da nema u svijetu šutljivijih bića nego što su te topovske cijevi stopljene s
jesenskom stepom. Zrakoplovi, raširivši krila kao mrtvi osušeni kukci, stajali su na
aerodromima pokriveni paučinom maskirnih mreža.
Dan za danom zgušnjavali su se probni trokuti, rombovi, kružnice, sve se više
zgušnjavala mreža brojeva na karti koju je vidjelo samo nekoliko ljudi na svijetu. To su se
stvarale, kristalizirale, izlazile na polazne granice nove vojske nove Jugozapadne bojišnice,
od sada napadačke bojišnice.
A po lijevoj obali Volge kroz pustinjsku slanu stepu išle su na jug tenkovske postrojbe i
topničke divizije, pored zadimljenog i hučnog Staljingrada prema tihim tvornicama i
zaljevima. Vojska koja se prebacivala preko Volge zasjedala je u kalmičkoj stepi, u slanom
predjelu između jezera, i tisuće Rusa počele su izgovarati čudne riječi: barmacak, caca... To se
odvijalo južno grupiranje snaga u kalmičkim stepama na njemačkom desnoj tangenti.
Sovjetsko Vrhovno zapovjedništvo pripremalo je opkoljavanje Paulusovih staljingradskih
divizija.
U tamnim noćima pod jesenskim oblacima i zvijezdama prebacivali su se na lijevu,
kalmičku obalu, južno od Staljingrada, parobrodi, trajekti i teglenice s Novikovljevim
tenkovskim korpusom...
Tisuće ljudi vidjele su na oklopu imena ruskih vojskovođa ispisana bijelom bojom:
Kutuzov, Suvorov, Aleksandar Nevski.
Milijuni ljudi vidjeli su kako su prema Staljingradu krenuli teški ruski topovi, minobacači
i kolone teretnih dodgeova i fordova, dobivenih na land-leasing36.
I premda je taj pokret vidjelo više milijuna, to usredotočivanje ogromne vojne snage
usmjerene u napad sjeverozapadno i južno od Staljingrada ipak je išlo tajno.
Kako se to moglo dogoditi? Ta i Nijemci su znali za taj golemi pokret. Ta nije ga se moglo
skriti, kako se ni stepski vjetar ne može skriti od čovjeka koji ide kroza stepu.
Nijemci su znali za vojne pokrete u Staljingradu, a staljingradski napad ostao je za njih
tajnom. Svaki njemački poručnik jednim pogledom na kartu gdje su pretpostavljena mjesta
grupiranja ruskih vojska mogao je dešifrirati najvišu vojno-državnu tajnu sovjetske Rusije,
za koju su znali samo Staljin, Žukov i Vasilevski. Pa ipak su za njemačke poručnike i
feldmaršale Nijemci u području Staljingrada bili iznenada opkoljeni. Kako se to moglo
dogoditi?

36
Land-leasing - program po kojem je SAD davao saveznicima u najam ratna vozila (op. prev.)

365
 Staljingrad se nastavljao držati, njemački napadi kao ni prije nisu dovodili do odlučnog
uspjeha, premda su u njima sudjelovale velike vojne mase. A u stanjenim staljingradskim
pukovima ostajali su tek deseci crvenoarmejaca. Te male desetine, koje su uzele na se
nadljudsku težinu strašnih bitaka, bile su ona snaga koja je Nijemcima zamućivala predodžbu.
Protivnik nije mogao zamisliti da se moć njegovih napora rasipa na šačicu ljudi. Činilo se
da se sovjetske pričuve spremaju održati i učvršćivati obranu. Vojnici koji su se branili
navolškoj kosi protiv pritiska Paulusove divizije bili su stratezi staljingradskog protunapada.
A neumoljivo lukavstvo povijesti skrivalo se još dublje, a u njegovoj dubini sloboda koja
rađa pobjedu ostajala je ciljem rata, pretvarajući se od dodira lukavih prstiju povijesti u
njezino sredstvo.

366
 34.

Starica sa svežnjem suhe trske stigla je kući, namršteno lice progutala je briga, prolazila
je pokraj zaprašenog wyllisa, pokraj štapskog tenka pokrivenoga ceradom koji podupire
ramenom daščani zid kuće. Išla je koščata i tegobna, i činilo se da nema ništa logičnije od te
starice koja ide pored tenka što joj podupire kuću. Ali ničega nije bilo značajnijeg u svjetskim
događajima nego što je veza te starice i njezine ružne kćeri, koja za to vrijeme pod trijemom
muze kravu, veza njezina plavokosog unuka koji kopa prstom po nosu gledajući kako mlijeko
prska iz kravljeg vimena, s vojskama koje stoje u stepi. I svi ti ljudi - poručnici iz korpusnih i
armijskih štabova, generali koji puše cigarete kraj tamnih seoskih ikona, generalski kuhari
koji peku ovčetinu u ruskim pećima, telefonistice koje u hambarima uvrću vitice na čahure i
čavle, vozač koji brije čekinje u dvorištu na limenom umivaoniku i jednim okom gleda zrcalo,
a drugim nebo - Leti li Nijemac? - i cijeli taj čelični, električni i benzinski svijet rata bijahu
neodvojivi dio dugog života stepskih sela, zaselaka i naselja.
Za staricu je postojala neprekidna veza između današnjih momaka na tenkovima i onih
mučaljivih, što bi ljeti stizali pješke, molili konaka i strahovali, ne spavajući noću, nego izlazeći
pogledati ima li koga. Neprekidna veza postojala je između te starice u seocetu u kalmičkoj
stepi i one što je na Uralu nosila u štab pričuvnoga tenkovskoga korpusa šištavi mjedeni
samovar, kao i one što je u lipnju kod Voronježa prostirala pukovniku slamu na pod i križala
se gledajući crveni osvit u prozorčiću. I ta je veza bila tako obična da je nisu zapažali ni starica
koja je ulazila u kuću da potpali drvljem peć ni pukovnik koji je izašao na trijem.
Čarobna tegobna tišina ležala je u kalmičkoj stepi. Jesu li znali ljudi koji su se toga jutra
motali po velikim Unter den Linden da je ovdje Rusija okrenula svoje lice na zapad
spremajući se udariti i zakoračiti?
Novikov je s trijema doviknuo Haritonovljevu vozaču:
“Dohvati kabanice, moju i komesarovu, kasno ćemo se vratiti.”
Na trijem su izašli Getmanov i Neudobnov.
“Mihaile Petroviču”, reče Novikov, “ako što bude, zovite Karpova, a poslije petnaest sati
Belova ili Makarova.”
Neudobnov reče:
“Što bi to moglo biti?”
“Tko zna što, može zapovjednik banuti”, odvrati Novikov.
Od sunca se odvojiše dvije ptičice i poletješe prema seocetu. I odmah se od njihove
narasle buke, od njihove skliske ubrzanosti razbi stepska nepomičnost.
Haritonov, iskočivši iz auta, otrča pod hambarski zid.
“Je li ti, budalo, plašiš svoje?” poviče Getmanov.
U tom trenutku jedan zrakoplov prosu mitraljeski rafal po seocetu, a od drugoga se
odvoji bomba. Počelo je zavijati, zvoniti, prodorno kriknu žena, zaplaka dijete, sitno se osuše
grumeni zemlje odignuti eksplozijom.

367
 Novikov se, čuvši zvižduk bombe koja pada, pognu. Na trenutak se sve pomiješalo u
prašini i dimu, i vidio je samo Getmanova kako stoji pokraj njega. Iz prašnog oblaka iskrsnu
figura Neudobnova, koji je stajao raširenih ramena kao urezan u drvetu, podignuvši glavu,
jedini koji se nije pognuo...
Getmanov, čisteći s hlača prašinu, pomalo blijed ali uzbuđen i veseo, umilno se hvaleći,
reče:
“Ništa, sreća, hlače su gotovo ostale suhe, a naš general se i ne pomaknu.”
Zatim su Getmanov i Neudobnov pošli gledati kako je nadaleko razbacalo zemlju oko
jame, čudeći se kako su popucala stakla u udaljenim kućama, a u bližima ostala cijela, i
promatrali svaljeni pleter.
Novikov se zagledao u ljude koji su prvi put vidjeli eksploziju bombe - očito ih je zgranulo
što su bombu iskovali, dignuli u zrak i bacili na zemlju samo s jednim ciljem: ubiti oca malih
Getmanovih i oca malih Neudobnovih. Time su se, izlazi, bavili ljudi u ratu.
Sjedajući u auto, Getmanov je i dalje pričao o napadu, a onda prekine sam sebe:
“Tebi je, Petre Pavloviču, očito smiješno mene slušati, na tebe su padale tisuće, a meni je
ova prva.” I opet prekinuvši samoga sebe, upita:
“Slušaj, Petre Pavloviču, taj Krimov, je li on bio stvarno zarobljen?”
Novikov upita:
“Krimov? A što će ti on?”
“Čuo sam o njemu jedan zanimljiv razgovor u štabu bojišnice.”
“Bio je okružen, čini mi se da nije bio u zarobljeništvu. Kakav razgovor?”
Getmanov, ne slušajući Novikova, lupnu Haritonova po ramenu i reče:
“Da je ovoga ljudinu u štab Prve brigade, mimo štange. Vidiš, imam frontovsko oko.”
Novikov se već naviknuo da Getmanov uopće ne prati razgovor - čas počne pričati, čas
postavi pitanje, ponovno pripovijeda, onda prekine priču pitanjem. Činilo se da njegova
misao ide bez pravila u cik-caku. Ali to nije bilo tako, samo se činilo.
Getmanov je često pripovijedao o svojoj ženi i djeci, nosio je sa sobom debeli snop
obiteljskih fotografija, dvaput je slao u Ufu kurira s pošiljkom.
A isto je započeo ljubav s crnom zlobnom doktoricom iz sanitarnog odjela Tamarom
Pavlovnom, i to ozbiljnu ljubav. Jednom je Verškov ujutro tragično kazao Novikovu:
“Druže pukovniče, doktorica je provela noć kod komesara, u zoru ju je pustio.”
Novikov reče:
“Nije vaša stvar, Verškove, bolje bi bilo da ne donosite ovamo kradom bombone.”
Getmanov nije krio svoju vezu s Tamarom Pavlovnom i sad se u stepi naslonio ramenom
na Novikova šapćući:
“Petre Pavloviču, jedan momčić zavolio vašu doktoricu.” Pogleda milo i žalosno
Novikova.
“Gle nam komesara”, reče Novikov zgledajući se s vozačem. “Što ćete, boljševici nisu
monasi”, šaptom je tumačio Getmanov, “shvaćaš, zavolio je, stara budala.”
Šutjeli su nekoliko minuta i Getmanov, kao da sam nije maloprije poveo povjerljiv i
prijateljski razgovor, reče:

368
 “A tebi nije loše, Petre Pavloviču, upao si u rodnu frontovsku sredinu. Evo, znaš, ja sam
na primjer stvoren za partijski rad - stigao sam u Oblasni komitet u najtežoj godini, drugi bi
sušicu zaradio: plan žetve propao, drug Staljin mi je dva puta telefonirao, a ja, zamisli,
debljam se, kao na odmoru. Evo, i ti tako.”
“A vrag bi ga znao za što sam ja stvoren”, reče Novikov, “možda baš za rat.”
On se nasmija.
“Ja gledam, čim se nešto zanimljivo dogodi, u prvom redu mislim da ne zaboravim
ispričati Evgeniji Nikolaevnoj. Na tebe i Neudobnova prvi put u životu Nijemci bacili bombu,
a ja mislim - treba njoj ispričati.”
“Sastavljaš politički izvještaj?” upita Getmanov.
“Tako nekako”, reče Novikov.
“Žena, jasno”, reče Getmanov, “ona je bliža od svih.”
Stigli su do položaja brigade i izašli iz auta.
U Novikovljevoj glavi neprestano se vukao lanac ljudi, prezimena, naziva naselja, zadaća,
zadačića, jasnosti i nejasnosti pretpostavljenih, ukinutih rasporeda.
Jednom se noću probudio i stao mučiti, obuzele ga sumnje: treba li pucati na razdaljini
koja nadilazi ciljni urez na skali ciljnika? Ima li smisla paljba u hodu? Smiju li zapovjednici
postrojba brzo i ispravno ocjenjivati promjene ratne situacije, poduzimati samostalna
rješenja, davati trenutačne zapovijedi?
Zatim je zamišljao kako konvoj za konvojem tenkova, probivši njemačko-rumunjsku
obranu, ulazi u proboj, prelazi u napredovanje ujedinjeno s napadačkom avijacijom,
samohodnim topništvom, motornom pješadijom i izvidnicom - idu sve dalje na
zapad, osvajajući riječne prijelaze, mostove, obilazeći minska polja, pritišćući čvorove
obrane. U sretnom uzbuđenju spustio je bose noge s kreveta, sjedeći u tami i teško dišući od
predosjećaja sreće.
Nikada nije poželio podijeliti te noćne misli s Getmanovom.
U stepi je češće nego na Uralu osjećao ljutnju na njega i Neudobnova.
“Stigli su na kolače”, mislio je Novikov. On više nije bio onaj kakav je bio 1941. Pio je više
nego prije. Ponekad psuje, uzrujava se. Jedanput je zamahnuo na načelnika opskrbe gorivom.
Vidio je da ga se boje.
“A vrag bi ga znao jesam li stvoren za rat”, rekao je. “Najbolje je s babom koju voliš živjeti
u šumi, u kolibi. Ideš u lov, a navečer se vratiš. Ona skuha kašu i legnete spavati. A ratom
čovjeka nećeš nahraniti.”
Getmanov ga je, pustivši glavu, pozorno gledao.
Zapovjednik Prve brigade pukovnik Karpov, muškarac punih obraza i riđe kose, s
prodorno svijetlim plavim očima kakve imaju samo vrlo riđi ljudi, dočeka Novikova i
Getmanova pokraj poljske radio-postaje.
Njegovo vojno iskustvo bilo je neko vrijeme vezano uz bitke na Sjeverozapadnoj
bojišnici; ondje je Karpov više puta morao zakapati svoje tenkove u zemlju pretvarajući ih u
nepokretne vatrene točke.
Išao je pokraj Novikova i Getmanova prema položaju prvoga puka i moglo se činiti da je
baš on glavni načelnik, tako su spori bili njegovi pokreti. Po njegovoj građi činilo se da bi
369
morao biti dobrodušan čovjek, sklon pivu i obilnom jelu. Ali on je bio posve druga priroda:
šutljiv, hladan, sumnjičav i sitničav. Goste nije primao, slovio je kao škrtac.
Getmanov je hvalio savjesnost s kojom su se kopale zemunice za skrivanje tenkova i
topova.
Sve je vidio zapovjednik brigade: i pravce opasne za tenkove, i mogućnost udara po krilu,
jedino nije vidio da će ga naredne bitke natjerati da prijeđe u brzi proboj s brigadom, u
potiskivanje.
Novikova su uzrujavali potvrdno kimanje i riječce.
A Karpov, kao da namjerno raspaljuje Novikova, nastavlja:
“Evo, dopustite, druže pukovniče, da ispričam. Kod Odese smo se izvrsno ukopali. Uvečer
prešli u protunapad, dali Rumunjima po tikvi, a noću po naredbi zapovjedništva cijela naša
obrana, kao jedan čovjek, pođe u luku ukrcati se na brod. Rumunji su se pribrali oko deset
ujutro, krenuli napadati napuštene rovove, a mi već plovili Crnim morem.”
“A tu vi ne biste ostali stajati pred praznim rumunjskim rovovima”, reče Novikov.
Može li Karpov u vrijeme napada danju i noću ići naprijed, ostavljajući iza sebe sposobne
protivničke postrojbe, čvorove obrane? Juriti naprijed, izlagati glavu udarima, bokove i
potiljak, može samo onaj koga obuzme strast potiskivanja. Nema on, nema takav značaj.
Cijela okolica imala je tragove protekle stepske vrućine i bilo je čudno što je zrak tako
hladan. Tenkisti su se bavili svojim vojničkim stvarima: netko se brijao sjedeći na oklopu i
učvrstivši zrcalo na kupoli, netko je čistio oružje, netko pisao pismo, drugi su se kartali na
raširenome šatorskom krilu, velika skupina stajala je zijevajući kraj jedne bolničarke. I sve se
u toj svakodnevnoj slici pod golemim nebom na golemoj zemlji punilo predvečernjom tugom.
A za to je vrijeme prema dužnosnicima koji su se približavali trčao, u hodu svlačeći bluzu,
zapovjednik bataljona i prodorno vikao:
“Bataljone, mirno!”
Novikov je, kao da mu proturječi, odgovorio:
“Voljno, voljno.”
Ondje kuda je prolazio komesar, izgovarajući riječcu, čuo se smijeh, tenkisti su se
pogledavali, a lica postajala veselija.
Komesar je upitao kako tko podnosi rastanak s uralskim djevojkama, koliko su papira
potrošili na pisma, dostavlja li se redovito u stepu “zvjezdica”.
Zatim se komesar dograbio intendanta:
“Što su danas jeli tenkisti? A što jučer? A što prekjučer? A jesi li ti tri dana jeo juhu od
krupice i zelenih rajčica? A, pozovite mi kuhara”, rekao je usred smijeha tenkista, “neka kaže
što je intendantu spremao za ručak.”
Svojim pitanjima o svakidašnjem životu tenkista nekako je i korio ratne zapovjednike:
“A što vi samo o tehnici, pa o tehnici?”
Intendant, mršavko u prašnjavim čizmama od antilopa, s crvenim rukama kao u pralje
koja pere rublje u hladnoj vodi, stajao je pred Getmanovom kašljucajući.
Novikov se sažali nad njim, pa upita:
“Druže komesare, hoćemo li skupa odavde k Belovu?”

370
 Getmanov se u predratno vrijeme opravdano smatrao dobrim kadrovikom,
predvodnikom. Tek što bi započeo razgovor, ljudi bi se počeli smijuckati - njegov priprosti,
živahni govor i grube riječi odmah bi ukidali razliku između sekretara oblasnoga komiteta i
zamazanog čovjeka u kombinezonu.
Odmah je dolazio do životno važnih stvari - ne kasni li plaća, ima li deficitarne robe u
seoskoj prodavaonici i radničkom skladištu, grije li se dobro spavaonica, je li postavljena
kuhinja na poljskom terenu.
Vrlo jednostavno i dobro razgovarao je s tvorničkim radnicima i kolhoznicima u
godinama - svima se sviđalo što je sekretar narodni sluga, što se žestoko odnosi prema
opskrbljivačima, skladištarima, načelnicima domova, a ako treba, i prema
direktorima tvornica i MTS-a kada zanemaruju interese radnog čovjeka. On je bio seljačko
dijete, sam je nekoć radio kao bravar u pogonu, i radni su ljudi to osjećali. Ali u vlastitom
oblasnom kabinetu jedino ga je brinula njegova odgovornost pred državom, moskovska
briga bila je njegova glavna briga; za to su znali i direktori velikih tvornica i sekretari seoskih
rajonskih komiteta.
“Rušiš državni plan, shvaćaš li? Hoćeš partijsku knjižicu staviti na stol? Znaš li što ti je
povjerila Partija? Treba li objašnjavati?”
U njegovu kabinetu nije bilo ni smijeha ni šale, nije se pričalo o vrućoj vodi u domovima
ni o ozelenjivanju tvornice. U njegovu kabinetu utvrđivali su se strogi proizvodni planovi,
govorilo se o povećavanju radnih norma i o tome da sa stambenom izgradnjom treba
pričekati, da treba jače pritegnuti remene, odlučnije smanjivati zaradu, povećavati cijene
naveliko. Snaga toga čovjeka posebno se osjećala kada je vodio sjednice u oblasnom komitetu.
Na tim se sjednicama stvarao osjećaj da ljudi nisu došli u njegov kabinet sa svojim mislima i
težnjama, nego zato da pomognu Getmanovu i da je cijeli tijek sjednice unaprijed određen
Getmanovljevim naporom, umom i voljom.
Govorio je tiho i bez žurbe, uvjeren u poslušnost onih kojima su upućene njegove riječi.
“Reci, de, u svome rajonu, dajmo, drugovi, riječ agronomu. Dobro bi bilo da ti, Petre
Mihailoviču, dodaš. Neka se izjasni Lazko, njemu ide dobro po toj liniji. Ti, Rodionove, vidim
da također hoćeš održati govor, a ja mislim da je pitanje jasno, valja zaokružiti, mislim da
primjedaba neće biti. Evo, drugovi, pripremljen je nacrt izjave, pročitaj, de, Rodionove.” I
Rodionov, koji je htio posumnjati i čak poricati, brižno čita izjavu pogledajući predsjednika -
čita li dovoljno tečno. “Eto, drugovi se slažu.” Ali najčudnije je bilo to što se činilo da je
Getmanov bio iskren, onakav isti kad je tražio plan sa sekretarom rajonskog komiteta, i kad
je rezao posljednje grame od kolhoznog trudodana, i kad bi smanjivao plaću radnicima, i kad
je tražio smanjivanje tvorničkih troškova, i kad je povećavao cijene naveliko, i kad je rastrzan
razgovarao sa ženama u seoskom vijeću, uzdisao o njihovu teškom životu, sramio se zbog
tjesnoće u radničkim nastambama. Teško je to bilo shvatiti, ali može li se išta u životu
shvatiti?
Kada su Novikov i Getmanov prišli automobilu, Getmanov se našali s Karpovom, koji ih
je pratio:
“Morat ćemo ručati kod Belova, od vas i vašeg intendanta nećemo dočekati ručak.”
Karpov reče:

371
 “Druže brigadni komesare, intendant nije ništa dobio iz frontovskih skladišta. A sam,
uostalom, uopće ne jede - boli ga želudac.”
“Boli ga, joj, joj, joj, kakva muka”, reče Getmanov pa zijevnu i mahnu rukom. “No, onda
krenimo.”
Belovljeva brigada bila je isturenija prema zapadu nego Karpovljeva.
Belov, mršav i nosat čovjek na krivim konjaničkim nogama, oštra britka uma i rafalnoga
govora, sviđao se Novikovu.
On se Novikovu činio kao stvoren za tenkovske proboje i brzinske ubačaje.
Imao je dobru karakteristiku premda nije dugo sudjelovao u borbenim akcijama - u
prosincu je kod Moskve izveo tenkovski upad u njemačku pozadinu.
Ali sada je Novikov u nervozi vidio samo mane zapovjednika brigade: pije kao konj,
lakomislen je, gleda žene, zaboravan, ne vole ga podčinjeni. Belov nije pripremio obranu.
Očito ga nije zanimala materijalno-tehnička sigurnost brigade. Zanimalo ga je samo kako se
opskrbiti gorivom i streljivom. Nije se dovoljno bavio ni pitanjima organizacije popravka i
evakuacije oštećenih strojeva s borbenog polja.
“Pa vi ste, druže Belove, ipak u stepi, a ne više na Uralu”, reče Novikovu.
“Da, čergarite kao Cigani”, doda Getmanov.
Belov brzo odgovori:
“Poduzeo sam mjere protiv zrakoplovstva, a kopneni protivnik, čini mi se, nije opasan, u
ovakvoj dubokoj pozadini.”
Udahnu zrak:
“Nije nam do obrane, htjeli bismo u proboj. Duša želi, druže pukovniče.”
Getmanov progovori:
“Bravo, bravo, Belove. Suvorov sovjetski, vojskovođa pravi.” Prelazeći na rikanje,
dobrodušno i tiho upita: “Načelnik političkog odjela javio je da si se spetljao sa sestrom iz
medicinskog bataljona. Je li istina?”
Belov nije otprve shvatio zbog Getmanova dobrodušnog tona koliko je to pitanje loše, pa
uzvrati:
“Kriv sam, što je rekao?”
Budući da su i bez ponavljanja riječi stigle do njegove svijesti, zbuni se:
“Muška stvar, druže komesare, u poljskim uvjetima.”
“Ali imaš ženu i dijete.”
“Troje”, mračno ispravi Belov.
“Eto vidiš, troje. Kako je u Drugoj brigadi zapovjedništvo smijenilo dobrog zapovjednika
Bulanoviča, poduzelo krajnju mjeru, pred izlazak iz rezerve zamijenio ga Kobivin samo zbog
te stvari. Kakav je to primjer podčinjenima, ha? Ruski zapovjednik, otac troje djece.”
Belov, ozlovoljen, glasno reče:
“Nikoga nije briga za to, jer nisam bio nasilan prema njoj. A primjer je poznat i od vas i
od mene i od vašega tatice.”

372
 Ne povisujući glas i ponovo prelazeći na “vi”,Getmanov reče: “Druže Belove, ne
zaboravite na svoju partijsku knjižicu. Stojte kako valja kad vam se obraća starješina.”
Belov stade na vojnički drveni način i reče:
“Kriv sam, druže brigadni komesare, svjestan sam, znam.” Getmanov mu dovrši:
“U tvoje ratne uspjehe, uvjeren sam, zapovjedništvo korpusa vjeruje, pa se nemoj brukati
po osobnoj liniji.” Pogleda na sat. “Petre Pavloviču, moram u štab, ne idem s tobom k
Makarovu. Uzet ću auto od Belova.”
Kada su izašli iz bunkera, Novikov ne izdrža da ne upita: “Što, zaželio se Tomočke?”
Zbunjeno ga pogledaše ledene oči i nezadovoljni glas procijedi: “Zove me član Vojnog
vijeća bojišnice.”
Pred povratak u štab korpusa Novikov je svratio do svog ljubimca Makarova,
zapovjednika Prve brigade.
Skupa su došli do jezerceta uz koje se ulogorio jedan bataljon. Makarov, blijeda lica i
tužnih očiju, koje, kako se činilo, nikako ne mogu pripadati zapovjedniku brigade teških
tenkova, reče Novikovu:
“Sjećate se močvare, bjeloruske, druže pukovniče, kad su nas Nijemci ganjali po trsci?”
Novikov se sjećao bjeloruske močvare.
Pomislio je na Karpova i Belova. Tu se nije radilo samo o iskustvu nego i o naravi.
Zapovjednici trebaju stjecati iskustvo koje zasad nemaju. Ali narav nikako ne treba gušiti. Ne
valja ljude iz lovačkog zrakoplovstva prebacivati u izviđačke postrojbe. Nisu svi kao Makarov
- on je dobar i u obrani i u prodoru.
Getmanov kaže da je stvoren za partijski rad. A Makarov je, eto, vojnik. Nećeš ga
prekrojiti. Makarov, Makarov, zlatan vojnik!
Od Makarova Novikov nije htio izvješća ni podataka. Htio se s njime posavjetovati,
razmijeniti mišljenje. Kako u napadu postići potpunu uigranost s pješaštvom i motoriziranim
pješaštvom, s izvidnicom i samohodnim topništvom? Poklapaju li se njihovi prijedlozi s
mogućim protivničkim zamislima i akcijama nakon što počne napad? Ocjenjuju li jednako
snagu njihove protutenkovske obrane? Jesu li točno odredili granice širenja?
Stigli su na zapovjednu točku bataljona.
Zapovjedna točka bila je smještena u plitkoj jaruzi. Zapovjednik bataljona Fatov zbuni se
kad ugleda Novikova i zapovjednika brigade - štapska zemunica nije mu se činila dovoljno
dobrom za tako visoke goste. A tu je još crvenoarmejac grijao drva barutom, i peć je krajnje
neugodno grmjela.
“Sjetite se, drugovi”, reče Novikov, “ da je korpusu povjerena jedna od najodgovornijih
postrojba zajedničkog zadatka na bojišnici, a ja izdvajam najtežu postrojbu za Makarova, a
Makarov mi prenosi da će najsloženiji dio svoga zadatka povjeriti Fatovu. A kako ćete riješiti
zadatak, to ćete sami smisliti. Ja vam neću nametati odluke u bici.”
Ispitao je Fatova o organizaciji veze sa štabom puka, zapovjednicima četa, o radu radija,
o količini streljiva, o provjeri motora, o kvaliteti goriva.
Prije nego što se oprostiše, Novikov reče:
“Makarove, jeste li gotovi?”
“Ne, nije još gotovo, druže pukovniče - je li vam dosta tri dana?”
373
 “Dosta je, druže pukovniče.”
Sjedajući u auto, Novikov upita vozača:
“Onda, Flaritonove, je li kod ovog Makarova sve u redu?” Haritonov, iskosivši se na
Novikova, odgovori:
“Naravno da je sve u najboljem redu, druže pukovniče. Načelnik opskrbe se napio, došli
su iz bojne po sljedovanja, a on je otišao spavati i odnio ključ. Tako su se i vratili, ne našavši
ga. A stariji mi je pričao - zapovjednik čete je dobio votku za borce i slavio svoj imendan, popio
im svu votku. Htio sam iz pričuve popraviti kabinu, a oni ni ljepila nemaju.”

374
 35.

Pogledavši kroz prozor štapske kolibe i vidjevši u oblaku prašine wyllis zapovjednika
korpusa, general Neudobnov se razveseli.
Tako je nekoć bilo u njegovu djetinjstvu, kada su odrasli išli u goste, a on ostajao kao
gazda u kući - a tek što bi se zatvorila vrata, počeli bi mu se priviđati lopovi, požar, pa je išao
od vrata do prozora, zamirao osluškujući i njuškajući miriše li dim.
Osjećao bi se bespomoćnim, a načini na koje je upravljao velikim stvarima ovdje nisu
prolazili.
Ako krene protivnik - ta od štaba do bojišnice ima šezdeset kilometara. Ne možeš
zaprijetiti skidanjem s dužnosti, ne možeš nikoga optužiti da šuruje s neprijateljima naroda.
Gaze tenkovi, gaze, kako ćeš ih zaustaviti? I ta očitost zgrozila je Neudobnova - moć
državnoga bijesa koja tjera na koljena i u strah milijune ljudi, ovdje na bojišnici, gdje Nijemac
gazi, ne vrijedi ni groša. Nijemci nisu ispunjavali karton, nisu iznosili svoj život na sastanku,
nisu petljali, bojeći se ispričati čime su se bavili roditelji prije 1917.
Sve što je volio, bez čega nije mogao živjeti, njegova sudbina i sudbina njegove djece, više
nije bilo pod pokrićem velike, grozne, njegove rođene države. I on je prvi put plaho i prijazno
pomislio na pukovnika.
Novikov reče ulazeći u štapsku kolibu:
“Meni je, druže generale, jasno - to je Makarov! On će u svakoj situaciji sam riješiti
iznenadni zadatak. Belov će se bez osvrtanja uputiti naprijed, on za drugo ne zna. A Karpova
treba gurati, on je teški kalibar, usporava.”
“Da, da, kadrovi, kadrovi, oni sve odlučuju; neprekidno proučavati kadrove, tome nas uči
drug Staljin”, ubaci se Neudobnov i živahno doda:
“Sve mislim, imamo ovdje njemačkog agenta, to je on, podlac, ujutro naveo zrakoplovstvo
na naš štab.”
Pričajući Novikovu o događajima oko štaba, Neudobnov reče:
“Spremali su nam se ovamo doći susjedi i zapovjednici postrojba za pojačanje, onako, bez
nekog posla, da se upoznamo, jednostavno u goste.”
“Šteta što je Getmanov otišao u štab bojišnice, što ga je to ponijelo?” upita Novikov.
Dogovorili su se da skupa ručaju, i Novikov krenu u stan da se umije i promijeni
zaprašenu odoru.
Na širokoj terenskoj ulici bilo je pusto, samo je kraj jame od eksplodirane bombe stajao
starac u čijoj je kolibi stanovao Getmanov. Starac je, kao da je jama iskopana za gospodarske
potrebe, nešto nad njom obavljao raširenim rukama. Poravnavši se s njim, Novikov upita:
“Što ti to čaraš, oče?”
Starac zauze vojnički stav i odgovori:
“Druže zapovjednice, bio sam u njemačkom zarobljeništvu petnaeste godine, radio tamo
kod jedne gazdarice.” Pokazavši jamu, a onda nebo, namignu:

375
 “Nema druge, već je moje kopile, kučkin sin, doletio da me posjeti.“
Novikov se stade smijati:
“Oh, starce.”
Tad se zagleda u Getmanovljeve prozore pokrivene zastorima, kimnu stražaru koji je
stajao na trijemu i odjednom pomisli: “Kojega vraga Getmanov ide u štab bojišnice? Kakvog
ima tamo posla?” I na trenutak ga u duši kosnu nemir: “Licemjeran je on, kako je Belovu
prigovorio za nemoralno ponašanje, a ja mu Tamaru samo spomenem, i sledi se.”
Ali tog su mu se časa misli učinile praznima, nije Novikovu pristajala sumnjičavost.
Zađe za ugao zgrade i ugleda na poljani nekoliko desetaka momaka, koje je valjda
mobilizirao rajonski vojni odjel, kako se odmaraju kraj zdenca.
Borac koji je pratio momke spavao je umoran, pokrivši lice bluzom, a kraj njega su na
hrpi ležale složene vreće i zavežljaji. Momci su se očito nahodali po stepi, nažuljali noge, pa
su se neki i izuli. Glave su im bile ošišane i izdaleka su sličili na seoske školarce koji se
odmaraju između sati. Njihova mršava lica i tanki vratovi, ruse nepostrižene kose, pokrpana
odjeća, prekrojena od očevih kaputa i hlača - sve je to bilo sasvim dječje. Nekoliko njih igralo
se tradicionalne dječje igre, koju je nekoć igrao i zapovjednik korpusa, bacali su novčiće
prema iskopanoj rupi i škiljeći ciljali. Ostali su gledali igru, ali njihove oči nisu bile dječje, nego
nemirne i tužne.
Ugledavši Novikova, obratiše pozornost na usnulog ujku, očito ga hoteći pitati smije li se
bacati novčiće i dalje sjediti ako kraj njih prolazi vojna uprava.
“Samo dajte, vitezovi”, reče baršunastim basom Novikov i prođe odmahnuvši na njih
rukom.
Obuze ga oštra žalost - tako oštra da se smeo od njezine snage. Mora da su mu ta mršava
dječja okata lišća, ta seoska jadna odjeća odjednom tako začudno jasno potvrdili da su to
djeca, dječaci... U vojsci je dječačko i ljudsko skriveno pod kacigom, u opremi, u škripi čizama,
u izrađenim pokretima i riječima... A ovdje je sve bilo čisto.
Ušao je u kuću i bilo mu je čudno što se od cijeloga naslaganog i nemirnog tereta
današnjih misli i dojmova najpotresnijim pokazao taj susret s dječacima novacima.
“Živa sila”, ponavljao je za sebe Novikov, “živa sila, živa sila.”
Cijeloga svojega vojničkog života strahovao je pred upravom zbog gubitka tehnike i
streljiva, zbog potrošenog vremena, zbog strojeva, motora, goriva, zbog napuštanja visova
bez dozvole i križanja cesta. Nikada se načelnici nisu ozbiljno ljutili na njega što su borbene
akcije trpjele od velikih gubitaka žive sile. A kada je načelnik slao ljude u vatru, da izbjegne
bijes višega zapovjedništva i opravdavajući se, širio je ruke: “Ništa nisam mogao učiniti, a
pola ljudi sam izgubio, i nisam zauzeo zacrtanu crtu...”
Živa sila, živa sila.
Nekoliko je puta vidio kako su tjerali živu silu u vatru čak bez potrebe za osiguranjem i
formalnim ispunjavanjem zapovijedi, nego samo od bijesa i tvrdoglavosti. Vrhunska tajna
rata, njegov tragični duh bio je u pravu jednoga čovjeka da pošalje u smrt drugoga čovjeka.
To se pravo držalo na tome da su ljudi išli u vatru za zajedničku stvar.
Ali evo, Novikovljev znanac, trijezan i pametan zapovjednik, nalazeći se na prvoj liniji
napadačkog položaja, nije propuštao svoje navike, nego je svaki dan pio svježe mlijeko. Ujutro

376
usred neprijateljske vatre borac iz druge postave donosi mu termosicu s mlijekom. Događalo
se da su Nijemci ubijali borca, i onda je taj Novikovljev znanac, dobar čovjek, ostajao bez
mlijeka. A sutradan novi pobočnik nosi pod vatrom termosicu s mlijekom. Mlijeko je pio
čovjek dobar, pravedan i brižan prema podčinjenima kojega su vojnici zvali ocem. Hajde sad,
snađi se u takvom poslu.
Uskoro je i Neudobnov stigao za Novikovom i Novikov, žurno se i brižno češkajući pred
zrcalom, reče:
“Da, druže generale, gadna je stvar rat! Jeste li vidjeli, momke su dotjerali za popunu?”
Neudobnov reče:
“Da, loš kadar, sipljivi su. Ja sam njihovog pratioca probudio, obećao mu da ću ga poslati
u kaznenu četu. Posve ih raspustio, nije to nikakva vojska, nego nekakva krčma.”

U Turgenjevljevim romanima pripovijeda se nekada o tome kako dolaze gosti susjedu

vlastelinu koji se ponovno doseljava...
U tami stigoše do štaba dva automobila i domaćica izađe dočekati goste na trijemu:
zapovjednika topničke divizije, zapovjednika puka haubica, zapovjednika brigade reaktivnih
minobacača.
... Dajte ruku, dragi čitatelju, pa ćemo se skupa uputiti na imanje Tatjane Borisovne...
Pukovnik-topnik, zapovjednik divizije, bio je Novikovu poznat po pričama s bojišnice i
po štapskim izvještajima - on ga je čak jasno zamišljao: rumenolik, okrugle glave. Ali kad se
napokon pojavio, bio je to pognut čovjek u godinama.
Činilo se da su njegove vesele oči slučajno dospjele na tmurno lice, a nekoć su mu se oči
tako pametno smijale da se činilo kako su te oči zapravo pukovnikova bit, a bore i tužna
povijena leđa slučajno su priključeni tim očima.
Zapovjednik puka haubica Lopatin nije mogao vrijediti samo za sina nego i za unuka
zapovjednika topničke divizije.
Zapovjednik brigade reaktivnih bacača Magid, taman s crnim brčićima nad napućenom
gornjom usnom, s visokim čelom od rane ćelavosti, pokazao se kao šaljivac i razgovorljiv
čovjek. Novikov pozva goste u sobu, gdje je stol već bio prostrt. “Molim vas da primite
pozdrav s Urala”, reče pokazujući im tanjure mariniranih i usoljenih gljiva.
Kuhar, koji je stajao kao naslikan pored pokrivenoga stola, pocrveni, uzdahnu i sakri se -
živci nisu izdržali.
Verškov se primaknu Novikovljevu uhu i šapne pokazujući stol: “Naravno, dajte, zar
ćemo to držati pod ključem.” Zapovjednik topničke divizije Morozov, pokazavši noktom malo
više od četvrtine svoje čaše, objasni:
“Ni kapi više, jetra.”
“A vi, potpukovniče?”
“Ništa, u mene jetra zdrava, nalijte do vrha.”
“Naš Magid je kozak.”
“A vi, majore, kako jetra?”
Zapovjednik puka haubica Lopatin pokri svoju čašu dlanom i reče:

377
 “Hvala, ne pijem.” Maknu dlan te doda: “Simbolično, koju kapljicu da se imam čime
kucnuti.”
“Lopatin je predškolski kadar, voli bombone”, reče Magid. Popiše za uspjeh zajedničkog
posla. Onda se, kako obično biva, pokazalo da svi imaju zajedničke znance iz akademija i
učilišta mirnodopskog vremena.
Popričaše o upravi bojišnice, o tome kako je ružno mirovati u hladnoj jesenskoj stepi.
“Pa onda, hoće li uskoro svadba?” upita Lopatin.
“Bit će svadbe”, reče Novikov.
“Da, da, gdje je kaćuša, tamo je uvijek svadba”, ubaci Magid.
Magid je imao visoko mišljenje o presudnoj ulozi oružja kojim je zapovijedao. Nakon čaše
votke bivao je ponizno dobroćudan i s mjerom podsmješljiv, skeptičan i rastresen, i uopće se
nije svidio Novikovu.
Novikov je u posljednje vrijeme sve u duši ocjenjivao onako kako bi se Evgenija
Nikolaevna ponijela prema ovom ili onom čovjeku na bojišnici i kako bi s njom razgovarao i
ponašao se ovaj ili onaj njegov ratni znanac.
“Magid bi”, pomisli Novikov, “svakako stao gnjaviti Ženju, udvarao bi se, hvalio, pričao
viceve.”
Novikov je osjetio nemirnu ljubomoru, kao da Ženja sluša Magidove doskočice dok se
trudi pokazati u najboljem svjetlu.
I sam se želeći pokazati što boljim pred njom, on prvo reče kako je važno shvaćati i
poznavati ljude uz koje ratuješ, unaprijed znati kako će se ponašati u ratnim uvjetima. Ispriča
o Karpovu, kojega treba pogurnuti, o Belovu, kojega treba susprezati, i o Makarovu, koji se
jednako lagano i brzo orijentira u uvjetima napada i obrane.
Iz prilično praznoga razgovora izbi svađa koja često izbije među zapovjednicima
različitih rodova vojske, spor koji je bio živahan, ali zapravo ipak prilično isprazan.
“Da, treba ljudima upravljati i popravljati ih, ali ne treba silovati njihovu volju”, reče
Morozov.
“Ljudima treba čvrsto rukovoditi”, reče Neudobnov.
“Ne treba se bojati odgovornosti, treba je prihvaćati.”
Lopatin reče:
“Tko nije bio u Staljingradu, taj rata uopće nije vidio.”
“Ma ne, oprostite vi”, usprotivi se Magid, “kakav Staljingrad? Herojstvo, čvrstina,
tvrdoglavost - ne osporavam, i smiješno bi bilo osporavati! Ali ja nisam bio u Staljingradu, a
ipak imam drskosti smatrati da sam vidio rata. Ja sam oficir za napade. U tri sam napada
sudjelovao i reći ću: sam sam se probijao, sam ulazio u proboj. Topovi su se iskazali, prestigli
su ne samo pješaštvo nego i tenkove, a ako želite znati, i zrakoplovstvo.”
“Ma pustite vi, potpukovniče, to ‘pretekli tenkove’”, žučno reče Novikov. “Tenk je gazda
manevarskog rata, tu nema razgovora.”
“Postoji još jedan jednostavan postupak”, reče Lopatin. “U slučaju uspjeha sve pripisati
sebi, a neuspjeh svaliti na susjeda.” Morozov reče:

378
 “Eh, susjedi, susjedi, gle kako je zapovjednik streljačke postrojbe, general, zamolio mene
da ga podržim vatrom: ‘Dajte, prijatelju, vatrice malo po onim visovima.’ ‘Kojega kalibra?’ A
on se zapsovao i kaže: ‘Raspali iz sve snage!’ A zatim se pokazalo da ne zna ni kalibar oruđa,
ni dometa vatre, i slabo se u kartu razumije: ‘Daj, raspali, vatre, idi u materinu...’A svojim
podčinjenima: ‘Naprijed, zube ću ti izbiti, strijeljat ću te!’ I vjeruje da je nadišao svu mudrost
rata. Eto vam susjeda, molim da ga volite i požalite. A još bi te mogli staviti pod njegovo
zapovjedništvo, kako ne: general.” “Eh, oprostite, govorite čudnim jezikom za naš duh”,
reče Neudobnov. “Nema takvih zapovjednika postrojba u Sovjetskim oružanim snagama, pa
još generala!”
“Kako nema?” reče Morozov. “Koliko sam za godinu dana sreo takvih mudraca koji
prijete pištoljem, psuju i besmisleno šalju ljude u vatru. Evo nedavno. Zapovjednik bataljona
upravo plače: ‘Kud ću ljude povesti pred vatru?’ Ja kažem: ‘Imate pravo, dajte da pritisnemo
vatrene točke topništvom.’ A zapovjednik divizije, general, sa šakama na tog zapovjednika:
‘Ili sada kreni, ili ću te strijeljati kao psa.’ I taj poveo ljude kao stoku na klanje!”
“Da, da, to se zove: ne stani mi pred rudo”, reče Magid, “a generali se ne razmnožavaju
cijepljenjem, nego troše cure vezistice.”
“Ne znaju napisati ni dvije riječi bez pet pogrešaka”, doda Lopatin.
"Evo što”, reče Morozov ne slušajući ih, “ratujte s njima s pola snage, cijela je njihova
snaga u tome što ne žale ljude.”
Sve što je govorio Morozov izazivalo je sućut u Novikova. On se cijeloga vojnog života
sretao s takvim i sličnim slučajevima.
Odjedanput reče:
“A kako to žaliti ljude? Ako čovjek žali ljude, ne treba ići u rat.”
Posve su ga razljutili današnji dječaci novaci, ponovo je htio pričati o njima i umjesto da
kaže to što je bilo dobro i plemenito u njemu, Novikov s iznenadnom, i njemu samom
nerazumljivom zlobom i grubošću ponovi:
“A kako to ljude žaliti? Pa to i jest rat, pa ni sebe ni ljude ne žališ. Glavna je nevolja:
pritjeraju u postrojbu nekakve priučene i daju im u ruke dragocjenu tehniku, pitanje je koga
onda žaliti?”
Neudobnov je brzo pratio očima sad jednog, sad drugog sugovornika.
Pogubio je puno dobrih ljudi kao što su ovi što sjede za stolom, i Novikova je zgranula
misao da je možda od tog čovjeka više nevolje nego one što na prvoj liniji čeka Morozova,
njega, Magida, Lopatina i one seoske momke što su se danas odmarali na terenskoj ulici.
Neudobnov im pedagoški reče:
“Ne uči nas tome drug Staljin. Drug Staljin nas uči da su najdragocjeniji ljudi, naši kadrovi.
Naš su najdragocjeniji kapital kadrovi, ljudi, i treba ih čuvati kao zjenicu oka.”
Novikov vidje da ga slušatelji gledaju s razumijevanjem i pomisli: “Gle, kako zanimljivo
ispada. Ja pred susjedima ispadoh zvijer, a Neudobnov, ispada, čuva ljude. Šteta što nema
Getmanova, e, to je već svetac. I uvijek mi je s njima tako.” Prekidajući Neudobnova, reče
posve grubo i zlobno:
“Ljudi imamo puno, a tehnike malo. Čovjeka može napraviti svaka budala, to nije ni tenk
ni avion. Ako žališ ljude, ne prihvaćaj se zapovjedne dužnosti!”

379
 36.

Zapovjednik Staljingradske bojišnice general-pukovnik Eremenko pozvao je k sebi

zapovjedništvo tenkovskoga korpusa: Novikova, Getmanova i Neudobnova.
Prije toga je Eremenko prošao kroz brigade, ali nije zalazio u štab korpusa.
Odazvavši se zapovjednikovu pozivu, sjedili su gledajući iskosa Eremenka, ne znajući
kakav ih razgovor čeka.
Eremenko uhvati Getmanovljev pogled dok je buljio u ležaj sa zgužvanim jastukom, pa
mu reče:
“Noga me jako zaboljela.” Zatim je ispsova.
Svi su šutjeli gledajući ga.
“Korpus je uglavnom pripremljen, uspjeli ste se pripremiti”, reče Eremenko.
Govoreći, iskosa je pogledao Novikova, ali ovaj ne poskoči radosno zato što čuje
zapovjednikovu pohvalu.
Eremenko je bio malo začuđen što je zapovjednik korpusa ravnodušan prema pohvali
zapovjednika koji u tome baš nije darežljiv.
“Druže general-pukovniče”, reče Novikov, “već sam vam referirao da su postrojbe našega
napadačkog zrakoplovstva dva dana bombardirale 137. tenkovsku brigadu, koja ulazi u
sastav korpusa, u području stepskih jaruga.”
Eremenko je razmišljao škiljeći, što ovaj hoće - osigurati sebe ili podmetnuti
zrakoplovnom zapovjedniku.
Novikov namršten doda:
“Dobro je da nije bilo izravnih pogodaka. Oni ne znaju bombardirati.”
Eremenko reče:
“Onda ništa. Oni će vas još podržati da zaglade svoju krivicu.”
Getmanov se umiješa u razgovor:
“Naravno, druže zapovjednice bojišnice, nećemo se svađati sa Staljinovim
zrakoplovstvom.”
“No, no, druže Getmanove”, reče Eremenko i upita: “No, onda, jeste li bili kod Hruščova?”
“Za sutra mi je Nikita Sergejevič zapovjedio da dođem.”
“Znaju li za Kijev?”
“Skoro dvije godine, druže zapovjednice, radio sam s Nikitom Sergejevičem.”
“Reci, molim te, druže generale, jesam li to ja tebe jednom vidio u stanu Ticijana
Petroviča?” iznenada Eremenko upita Neudobnova.
“Jeste”, odgovori Neudobnov, “to vas je Ticijan Petrovič pozvao skupa s maršalom
Voronovom.”
“Stvarno, stvarno.”

380
 “A ja sam, druže general-pukovniče, neko vrijeme bio u prekomandi kao narodni
komesar na molbu Ticijana Petroviča. Zato sam mu dolazio doma.”
“Eto, zato vidim poznato lice”, reče Eremenko i želeći mu iskazati ljubaznost, dodade: “Je
li ti dosadno, druže generale u stepi, jeste li se dobro smjestili?”
Zadovoljno kimnu ne saslušavši odgovor.
Kada su posjetitelji odlazili, Eremenko pozva Novikova:
“Pukovniče, dođi ovamo.”
Novikov se okrenu s vrata, i Eremenko se nadvi nad stol, uzdignu svoje tijelo udebljanoga
seljaka pa svadljivo reče:
“Evo što. Onaj je radio s Hruščovom, a onaj s Ticijanom Petrovičem, a ti, kučkin sine, ti si
vojnička kost - shvaćaš - ti ćeš povesti korpus u proboj.”

381
 37.

U tamno hladno jutro Krimova su otpustili iz bolnice. Ne zalazeći doma, uputio se

načelniku Političke uprave bojišnice generalu Toščejevu izvijestiti o svojemu putu u
Staljingrad.
Krimovje imao sreće - Toščejev je od jutra bio u službenom kabinetu, u zgradi obloženoj
sivim daskama, i bez otezanja je primio Nikolaja Grigoreviča.
Načelnik Političke uprave, čija su vanjština i prezime bili povezani37, motreći svoju novu
odoru, odjevenu nedavno po imenovanju za generala, udisao je karbolni bolnički miris koji
dolazi od posjetitelja.
“Zapovijedi o zgradi ‘šest kroz jedan’ nisam ispunio zbog ranjavanja”, reče Krimov, “a sad
se mogu uputiti onamo.”
Toščejev pogleda Krimova uzrujanim i nezadovoljnim pogledom i reče:
“Ne treba, napišite na moje ime detaljan referat.”
Nije postavio nijedno pitanje, a nije ni odobrio ni osudio Krimovljev referat.
Kao i uvijek, čudno su izgledale generalska odora i medalje u jadnoj seoskoj kolibi.
Ali nije samo to bilo čudno.
Nikolaj Grigorevič nije mogao shvatiti čime je izazvao tmurno nezadovoljstvo uprave.
Krimov je došao u opću službu Političke uprave da dobije bonove za ručak, učvrsti
potvrdu za sljedovanje, potvrdi povratak sa službenog puta i dobije odobrenje za dane
provedene u bolnici.
Dok su u uredu dogotavljali dokumente, Krimov je sjedio na tabureu i razgledao lica
službenika i službenica.
Ovdje se nitko za njega nije zanimao - njegov povratak iz Staljingrada, ranjavanje, sve što
je vidio i proživio, nisu imali značenja, ništa nisu značili. Ljudi u općim poslovima bili su
zauzeti poslom. Kucali su pisaći strojevi, šuštali papiri, oči službenika kliznule bi preko
Krimova pa odlazile u raširene fascikle i papire na stolovima.
Koliko namrštenih čela, kakva napetost misli u očima, u stisnutim obrvama, kakva
utonulost, koliko tečne poslovnosti u pokretima ruku koje preslaguju i listaju papire. I samo
iznenadni grozničav zijev, brzi okrivljenički pogled bačen na sat - je li dugo do ručka - i sivi
sanjivi mutljag koji bi se nakupio na ove ili one oči govorili su o smrtnoj dosadi ljudi koji gnjile
u uredskoj zagušljivosti.
U opće poslove zaviri i Krimovljev znanac, instruktor iz sedmog odjela Političke uprave
bojišnice. Izađoše zapaliti po jednu u hodniku.
“Jeste li stigli?” upita instruktor.
“Da, kao što vidite.”

37
Rus. tošće - deblje (op. prev.)

382
 Kad instruktor ne upita Krimova što je vidio u Staljingradu i što je ondje činio, Nikolaj
Grigorevič sam upita:
“Što je nova kod nas u Političkoj upravi?”
Glavna je novost bila ta da je brigadni komesar napokon prigodom novih imenovanja
dobio generalski čin. Instruktor je rugajući se ispričao da se Toščejev očekujući novi čin
razbolio od uzbuđenja - je li šala ili nije, ali dao je kod najboljega frontovskoga krojača šiti
generalsku odoru, a Moskva mu nikako nije davala čin. Kruže grozne priče o tome da će
prigodom novih imenovanja neki pukovski i stariji bojni komesari dobiti činove kapetana i
starijih poručnika.
“Možete zamisliti?” reče instruktor. “Eto, tako služiti, poput mene, osam godina u vojsci,
u političkim tijelima, a dobiti poručnički, a?”
Bilo je još novosti. Zamjenik načelnika informacijskog odjela Političke uprave bojišnice
pozvan je u Moskvu, u Glavnu političku upravu, gdje je promaknut - imenovan je zamjenikom
načelnika Političke uprave Kaliningradske bojišnice.
Stariji instruktori Političke uprave, koji su se ranije hranili u blagovaonici načelnika
odjela, poravnati su po instrukcijama člana Vojnog vijeća s instruktorima i sada se hrane u
zajedničkoj blagovaonici. Postoji uputa da se onima koji odlaze na službeni put uzimaju
bonovi za ručak, a ne kompenziraju suhim obrokom. Pjesnici frontovske organizacije
Talalaevski predloženi su za orden Crvene zvijezde, ali, po novoj uputi druga Ščerbakova,
nagrađivanje radnika frontovskoga tiska mora proći kroz glavnu Političku upravu i zato su
materijali o pjesnicima poslani u Moskvu, a frontovski popis za to je vrijeme potpisao
zapovjednik, i svi koji su se nalazili na tom popisu zalili su svoje državne nagrade.
“Vi još niste ručali?” upita instruktor. “Idemo skupa.”
Krimov odgovori da čeka izdavanje dokumenata.
“Onda idem sam”, reče instruktor i slobodoumno se našali opraštajući se: “Valja mi
požuriti, jer ćemo se izboriti za to da nas hrane u blagovaonici vojne opskrbe skupa s
građanskim osobama i curama tipkačicama.”
Uskoro je i Krimov, kad su mu izdali dokumente, izašao na ulicu i udahnuo vlažni jesenji
zrak.
Zašto ga je načelnik Političke uprave tako mračno dočekao? Čime nije bio zadovoljan?
Zato što nije proveo zapovijed? Načelnik Političke uprave možda nije povjerovao da je
Krimov ranjen, možda sumnja da je kukavica? Naljutilo ga je to što je Krimov došao k njemu
zaobilazeći svoju neposrednu upravu, pa još izvan uredovnih sati? Krimov ga je dvaput
prozvao “druže brigadni komesaru”, a ne “druže general-majore”? A možda nije ni riječ
o Krimovu - što sve može biti. Toščejev nije predložen za Kutuzovljevu medalju? Pismo od
bolesne žene? Tko zna zašto je načelnik Političke uprave bojišnice tog jutra bio tako loše
raspoložen?
Krimov se u staljingradskom tjednu odviknuo od Srednje Ahtube, od ravnodušnih
pogleda dužnosnika u Političkoj upravi, službenika instruktora i konobarica u menzama. U
Staljingradu nije bilo tako!
Uvečer je stigao u svoju sobu. Domaći pas bio je, izgleda, sastavljen od dviju različitih
pasjih polovica, kudravo-čupave riđe stražnjice i crno-bijele dugačke njuške, ali mu se jako
razveselio. Obje su se polovice radovale; vitlao je riđim repom zbijenim u vatirane čuperke, a

383
crno-bijelom njuškom zabijao se u Krimovljeve ruke umilno gledajući dobrim smeđim očima.
U večernjem polumraku činilo se da se s Krimovom maze dva psa. Pas je skupa s njim prošao
hodnikom. Domaćica, koja se zatekla u hodniku, zlobno dobaci psu: “Gubi se, grešniče”, a
zatim se mrko, kao načelnik Političke uprave, pozdravi s Krimovom.
Kako su mu se neudobnom i osamljeničkom učinili ta tiha sobica, krevet i jastuk u bijeloj
navlaci i čipkane zavjese na prozorima nakon dragih staljingradskih zemunica, brloga
pokrivenih šatorskim krilom, sivih zadimljenih bunkera.
Krimov sjedne za stol i prihvati se referata. Pisao je brzo, nakratko prevrćući bilješke
koje je napravio u Staljingradu. Najteže je bilo pisati o zgradi “šest kroz jedan”. Ustao je,
prošao po sobi, ponovno sjeo za stol, začas opet ustao, izašao u hodnik, nakašljao se, osluhnuo
neće li mu vražja starica ponuditi čaja. Zatim je bokalčićem uzeo vode iz bačve, voda je bila
dobra, bolja od staljingradske, a onda se vratio u sobu, sjeo za stol i razmišljao držeći pero u
ruci. Zatim je legao na ležaj i zatvorio oči.
Kako se to dogodilo? Grekov je pucao u njega!
U Staljingradu mu se pojačavao osjećaj veze, bliskosti s ljudima, ondje je Iako disao. Nije
bilo mutnih očiju koje ga ravnodušno gledaju. Činilo se da je po dolasku u zgradu “šest kroz
jedan” još snažnije osjetio Lenjinov dah. A kad je onamo stigao, odmah je osjetio
podsmješljivu neželjenost i sam se stao uzbuđivati, soliti ljudima pamet, prijetiti im. Zašto je
spomenuo Suvorova? Grekov je pucao u njega! On je posebno mučno danas osjećao svoju
osamljenost, bahatost i poniznost ljudi koji su mu se činili polupismenima, mladim
glupanima, žutokljuncima u Partiji. Kako je tužno sagibati se pred Toščejevom! Osjećati
njegov uzrujani, čas ironičan, čas preziran pogled. Ta Toščejev sa svim svojim činovima i
medaljama u pravom partijskom računu nije Krimovu ni do koljena. Ti su ljudi slučajno u
Partiji, izvan Lenjinove tradicije! Mnogi su se doista i proslavili 1937. godine: pisali su dojave,
raskrinkavali neprijatelje naroda. I on se sjeti divnog osjećaja vjere, lakoće i snage s kojim je
išao kroz tunel prema mrlji dnevnoga svjetla.
Počela ga je gušiti zlovolja - Grekov ga je izbacio iz željenoga života. Idući u tu zgradu,
radovao se svojoj novoj sudbini. Činilo mu se da lenjinska istina živi u toj zgradi. A Grekov je
pucao u lenjinskog boljševika! Šutnuo je Krimova natrag u ahtubski, uredski, naftalinski
život! Gad jedan!
Krimov ponovno sjede za stol. Nijedne neistinite riječi nije bilo u tome što je napisao. On
pročita što je napisao. Napokon, Toščejev će predati njegov referat u Posebni odjel. Grekov je
rastvorio, rasuo politički vojni ustroj i izveo teroristički čin: pucao je u predstavnika Partije,
vojnoga komesara. Krimova će pozvati radi izjave, vjerojatno i radi suočenja s uhićenim
Grekovom.
Zamislio je kako Grekov sjedi pred isljedničkim stolom, neobrijan, s blijedožutim licem,
bez remena na hlačama.
Kako bi Grekov rekao: “Tugujete, ali se o tome ne može pisati u raportu.”
Generalni sekretar marksističko-lenjinističke Partije proglašen je nepogrešivim, gotovo
božanskim! U 1937. godini Staljin nije poštedio staru lenjinističku gardu. Narušio je
lenjinistički duh svodeći partijsku demokraciju na željeznu disciplinu.
Je li bilo pametno, je li bilo moralno tako oštro prosuditi članove lenjinističke Partije?

384
 Evo, Grekova će strijeljati pred strojem. Strašno je kada tuku svoje, a Grekov nije naš, on
je neprijatelj.
Krimov nikada nije sumnjao u pravo Partije da udari diktatorskim mačem, u sveto pravo
revolucije da uništava svoje neprijatelje. On se nikada nije sažalio nad opozicijom! On nikada
nije ni smatrao da su Buharin, Rikov, Zinovjev i Kamenev išli lenjinističkim putom. Trocki,
uza sav sjaj svojega uma i revolucionarnog temperamenta, nije prevladao svoju menjševičku
prošlost, nije se uzdignuo do Lenjinovih visina. A snaga je - Staljin! Zato njega i zovu
Gospodarom. Njegova ruka nijednom nije zadrhtala, u njemu nije bilo Buharinove
intelektualističke kilavosti. Partija, koju je stvorio Lenjin gazeći neprijatelje, išla je za
Staljinom. Grekovljeve vojne zasluge ništa ne znače. S neprijateljima se ne prepire, njihove se
zaključke ne sluša. I koliko se god trudio ozlovoljiti, Nikolaj Grigorevič u tim trenucima
nikako nije osjećao zlobu prema Grekovu.
Stalno mu je padalo na pamet ono: “Vi tugujete.”
“Što je sad”, mislio je Krimov, “dojava, nego što, to što sam napisao? Iako nije lažna, ipak
je dojava... A ništa, druže dragi, član si Partije... Ispuni partijsku dužnost.”
Ujutro je Krimov predao zapis svojega referata Političkoj upravi Staljingradske bojišnice.
A za dva dana Krimova je pozvao voditelj odjela agitacije i propagande Političke uprave
bojišnice komesar puka Ogibalov, koji je zamjenjivao načelnika Političke uprave. Sam
Toščejev nije mogao primiti Krimova, bio je zauzet komesarom tenkovskog korpusa koji je
stigao s bojišnice.
Nosati, blijedi, metodični i pouzdani komesar puka Ogibalov rekao je Krimovu:
“Morat ćete ovih dana ponovo poći na desnu obalu, druže Krimove, ovaj put u 64. k
Šumilovu; usput, naš će auto ići do zapovjedne točke oblasnoga komiteta Partije, a otuda ćete
se uputiti do Šumilova. Sekretari oblasnih komiteta poći će na proslavu Oktobarske
revolucije u Beketovku.”
Bez žurbe je izdiktirao Krimovu sve što mu se zapovijeda učiniti u političkom odjelu 64.
armije - upute su bile do uvredljivosti sitne, nezanimljive, povezane s prikupljanjem
papirnatih izvješća, koja ne trebaju živome poslu, nego kancelarijskim običajima.
“A kako će biti s referatima?” upita Krimov. “Ja sam po vašoj uputi pripremao listopadski
referat, htio sam ga čitati u postrojbama.”
“Zasad ćemo se suzdržati”, reče Ogibalov i stade objašnjavati zašto se Krimov mora
suzdržati.
Kada se Krimov spremao otići, komesar mu se obrati:
“No, tu je i slučaj s vašim referatom, načelnik Političke uprave izvijestio me o tome.”
U Krimova zadrhta duša - vjerojatno se Grekovljev slučaj već pokrenuo. Komesar puka
dometnu:
“Imao je sreće taj vaš orao Grekov, jučer nam je javio načelnik političkog odjela 62. armije
da je Grekov ubijen u njemačkom napadu na Traktorski zavod, poginuo je skupa s cijelim
svojim odredom.”
Za utjehu Krimovu doda:
“Njegov vojni zapovjednik posmrtno ga je predložio za titulu heroja Sovjetskog Saveza,
ali sada, naravno, tu ćemo stvar prikočiti.”

385
 Krimov raširi ruke kao da kaže: “Što ćeš, sreća je sreća, ne može se tu ništa.”
Ogibalov spustivši glas reče:
“Načelnik Posebnog odjela drži da je on možda živ. Možda je prešao na protivničku
stranu.”
Doma je Krimova dočekalo pisamce - molili su ga da svrati u Posebni odjel.
Očito se nastavljao Grekovljev slučaj.
Krimov je odlučio odgoditi neugodni razgovor u Posebnom odjelu do svojega povratka -
nije bilo žurbe u posmrtnim poslovima.

386
 38.

U južnom dijelu Staljingrada, u selu Beketovka, u tvornici Sudoverf oblasna partijska

organizacija odlučila je održati svečanu sjednicu posvećenu 25. obljetnici Oktobarske
revolucije.
Rano ujutro 6. studenog u podzemnoj zapovjednoj točki Staljingradskoga oblasnoga
komiteta, u hrastiku na lijevoj obali Volge, skupili su se partijski rukovodioci oblasti. Prvi
sekretar komiteta, granski sekretari i članovi komitetskog ureda pojeli su trovrsni vrući
doručak i automobilima krenuli iz hrastika na veliku cestu koja vodi do Volge.
Po toj su cesti noću išli na južni Tumatski prijelaz tenkovi i topništvo. Stepa u smrzlim
pramenovima sivoga blata i baricama okovanim olovnim ledom izgledala je krajnje
nepopravljivo izrovana ratom. Po Volgi je plovio led, i njegova se škripa čula desetak metara
od obale. Puhao je jak nizinski vjetar i prijelaz preko Volge u otvorenom željeznom trajektu
tog dana nije bio vesela stvar.
Čekajući na prijelaz crvenoarmejci su u šinjelima, pripijenima od hladnog volškog vjetra,
sjedili na trajektu stisnuti jedan uz drugog, izbjegavajući dodir s navlaženim ledenim
željezom. Ljudi su plesali gorki ples, cupkali nogama, a kada je iz Astrahana potegnuo moćni
ledeni vjetar, nije bilo snage ni za puhanje u prste, ni lupkanje po bokovima, niti brisanje sline
- ljudi su se ledili. Nad Volgom se slijegao potrgani dim koji je izlazio iz parobrodske cijevi.
Izgledao je posebno crn na ledenoj pozadini, a led posebno bijel pod niskim pologom
parobrodskog dima. Led je nosio rat od staljingradske obale.
Glavati je gavran sjedio na komadu leda i mislio; imao je o čemu misliti. Pored njega je
na ledini ležala spaljena vojnička kabanica, na trećem komadu ležao je skamenjen obojak,
stršio karabin sa smrznutom cijevi u ledu. Automobili tajnika komiteta i članova biroa uspeli
su se na trajekt. Sekretari i članovi biroa izašli su iz automobila i stojeći na palubi promatrali
led koji se lagano micao i slušali njegovu škripu.
Starac plavih usana u crvenoarmejskoj kapi i crnom gunju, najstariji na trajektu, priđe
sekretaru oblasnoga komiteta za promet Laktionovu i s nezamislivom sipljivošću, urođenom
govornom sirovošću, dugotrajnom votkom i duhanom, progovori:
“Vi, druže sekretare, išli ste prvom jutarnjom turom, a mornar je ležao na ledu, momci su
ga čupali, skoro da su potonuli s njim, morali su lomiti led, eno ga, pod ceradom na obali.”
Starac pokaza prljavom rukavicom prema obali. Laktionov pogleda, ali ne vidje
pokojnika iskopanoga u ledu, pa, krijući neugodu grubom izravnošću pitanja, upita uprijevši
prstom u nebo:
“Pa kako vas je to? U koje doba najviše?”
Starac odmahnu rukom:
“Nije to više neko bombardiranje.”
Starac stade grditi oslabljenoga Nijemca i glas mu se od psovaka odjednom očisti od
sipljivosti pa zazvuča zvonko i veselo.

387
 A tegljač je tiho vukao trajekt prema beketovsko-staljingradskoj obali, koja nije izgledala
vojno, nego obično s nakrcanim skladištima, barakama i stražarnicama...
Sekretarima i članovima ureda koji su išli na slavlje dojadilo je stajati na vjetru i zato su
ponovno sjeli u automobile. Crvenoarmejci su ih gledali kroza staklo, kao ribice toplih mora
u akvariju.
A partijski vođe staljingradske oblasti u autima su pušili, češljali se, razgovarali...
Svečana sjednica održala se noću... Pozivnice su bile otisnute tipografski, a od
mirnodopskih su se razlikovale samo time što je sivi tanki papir bio vrlo loš te nije bilo
navedeno mjesto sjednice.
Partijski rukovodioci Staljingrada, gosti iz 64. armije, inženjeri i radnici iz susjednih
poduzeća išli su na sjednicu s pratiocima koji dobro znaju put: “Ovdje je okuka, još jedna,
oprezno, jama, tračnice, opreznije, tu je jama s vapnom...”
Odasvud su se u mraku čuli glasovi i struganje čizama.
Krimov, koji se uspio danju nakon prijelaza naći u vojno-političkom odjelu, stigao je na
proslavu s predstavnicima 64. armije.
U tome tajnom, usmjerenom kretanju ljudi koji se probijaju kroz noćnu maglu
tvorničkim labirintom bilo je nešto što podsjeća na revolucionarne blagdane stare Rusije.
Uzbuđenje je tjeralo Krimova da glasno diše, shvaćao je da bi sada mogao bez pripreme
održati govor i, kao iskusni govornik pred masama, znao je da bi ljudi doživjeli isto njegovo
uzbuđenje i radost zato što je staljingradski podvig srodan revolucionarnoj borbi ruskih
ratnika.
Da, da, da. Rat koji je podigao gromadu nacionalnih snaga bio je rat za Revoluciju. U tome
što je u opkoljenoj zgradi spomenuo Suvorova nije bilo izdaje Revolucije... Staljingrad,
Sevastopol, sudbina Radiščeva, moć Marxova manifesta, Lenjinovi pozivi s oklopnjače na
Finskom kolodvoru - bili su jedno.
Ugledao je Prjahina, kao i uvijek sporoga i tromoga. Zanimljivo je kako je ispadalo -
Nikolaj Grigorevič nikako nije uspijevao popričati s Prjahinom.
Došao je na podzemnu zapovjednu točku oblasnoga komiteta i odmah prišao Prjahinu -
htio mu je štošta iznijeti. Ali nije uspio popričati, telefon je skoro stalno zvonio, i prvom
sekretaru svaki su čas ulazili ljudi. Odjednom Prjahin upita Krimova:
“Jesi li znao nekog Getmanova?”
“Znao sam”, odgovori Krimov. “U Ukrajini, u CK-u Partije, bio je član biroa CK-a? Zašto?”
Ali Prjahin ništa nije odgovorio. A onda je počela žurba pred odlazak. Krimov se uvrijedi,
Prjahin mu nije ponudio da ide njegovim autom. Dvaput su se našli licem u lice, i Prjahin
uopće nije prepoznavao Nikolaja Grigoreviča, njegove su oči gledale hladno i ravnodušno.
Vojni dužnosnici išli su osvijetljenim hodnikom: zapovjednik armije Šumilov, s mekanim
i debelim prsima i trbuhom, te general, član Vojnog vijeća Abramov, maleni Sibirac izbuljenih
smeđih očiju. Generali su išli u prostodušnom demokratizmu muške zadimljene gomile u
jaknama, gunjevima, ogrtačima, a Krimovu se činilo da se iskazuje duh prvih godina
Revolucije, lenjinistički duh. Čim je koraknuo na staljingradsku obalu, Krimov je to
ponovno osjetio.

388
 Predsjedništvo je zauzelo mjesta, a predsjednik staljingradskog vijeća Piksin upro se
rukama u stol, kao svi predsjednici, sporo se nakašljao u stranu, gdje su posebno glasno
bučali, i objavio da otvara svečanu sjednicu staljingradskog vijeća i partijskih organizacija
grada skupa s predstavnicima vojnih postrojba i radnih staljingradskih tvornica posvećenu
dvadeset petoj obljetnici velike Oktobarske revolucije. Po oštrom zvuku pljeskanja osjećalo
se da plješću samo muški, vojnički i seljački dlanovi. A onda je prvi sekretar Prjahin, težak,
usporen, visoka čela, počeo svoj referat. I nestala je veza između davno prošlih i sadašnjih
dana.
Činilo se da je Prjahin započeo diskusiju s Krimovom pobijajući njegovo uzbuđenje
odmjerenošću svojih misli.
Poduzeća u oblasti poštuju državni plan. Seoski rajoni na lijevoj obali, uza stanovito
kašnjenje, koje se uglavnom može opravdati, ispunili su državnu narudžbu.
Poduzeća koja se nalaze u gradu i sjeverno od grada nisu ispunila svoje obveze pred
državom, jer se nalaze u području vojnih djelovanja.
Evo, onaj čovjek, koji je stajao pokraj Krimova, na frontovskom je mitingu skinuo kapu s
glave i viknuo:
“Drugovi vojnici, braćo, dolje krvavi rat! Živjela sloboda!”
Sada je gledajući u dvoranu govorio da oštar pad prinosa žita u državu iz oblasti nastaje
tako što Zimovničevski i Koteljničevski rajon nisu mogli ispuniti obveze, jer se nalaze na
poprištu vojnih djelovanja, a rajoni Kalača i Verhne-Kurmojarski djelomice su ili posve
okupirani.
Referent je nastavio s time da stanovništvo nastavlja raditi na ispunjavanju svojih obveza
pred državom, istodobno naširoko sudjelujući u ratnim djelovanjima protiv njemačko-
fašističkih okupatora. Naveo je brojčane podatke o sudjelovanju radnih gradova u pričuvnim
postrojbama, čitao je, ispričavajući se što su podaci nepotpuni, izvještaj o broju
Staljingrađana nagrađenih za primjereno obavljanje zapovjednih zadaća i za pritom
iskazanu hrabrost.
Slušajući mirni glas prvog sekretara, Krimov je shvaćao da nastali nesklad između
njegovih misli i osjećaja te govora o seoskim gospodarstvima i industriji u toj oblasti, koji
ispunjavaju svoje obveze pred državom, ne izražava besmisao nego smisao života.
Prjahinov govor upravo je kamenom hladnoćom potvrđivao neupitni trijumf države,
koja se brani ljudskom patnjom i strašću prema slobodi.
Lica radnika i vojnika bila su ozbiljna i mračna.
Kako je čudno i dirljivo bilo sjetiti se Staljingrađana, Tarasova i Batjuka, razgovora s
borcima u opkoljenoj zgradi “šest kroz jedan”. Kako je ružno i teško bilo misliti na Grekova,
koji je poginuo u ruševinama okružene kuće.
Tko je on Krimovu - taj Grekov koji je izgovarao buntovne riječi? Grekov je pucao u njega!
Zašto mu tako tuđe, tako hladno zvuče Prjahinove riječi, staroga druga, prvoga sekretara
staljingradskoga oblasnoga komiteta? Kakav čudan, složen osjećaj...
A Prjahin je već stizao do kraja referata:
“Sretni smo što referiramo Staljinu da su trudbenici oblasti ispunili svoje obveze pred
sovjetskom državom...”

389
 Nakon referata Krimov je, krećući se u gomili prema izlazu, tražio očima Prjahina. Nije
tako morao Prjahin napisati svoj referat u dane staljingradskih bitaka.
I odjednom ga je Krimov ugledao: Prjahin, spustivši se s pozornice, stajao je pokraj
zapovjednika 64. armije i upornim teškim pogledom gledao ravno u Krimova. A kad je
ugledao da Krimov njega motri, Prjahin sporo okrenu glavu...
“Što je sad?” pomisli Krimov.

390
 39.

Noću, nakon svečane sjednice, Krimov je stigao nečijim automobilom do StalGRES-a.

Zlokobno je izgledao kolodvor te noći. Dan ranije ovamo su naletjeli teški njemački
bombarderi. Eksplozije su iskopale jame, u gomilama dižući grudastu zemlju. Pogoni, koji su
se od potresa slegli, stajali su kao slijepi, bez stakala, a trokatna zgrada uprave bila je
razrušena. Masni transformatori dimili su se goreći lijenim zubatim slabim svjetlom.
Zaštitar, mladi Gruzijac, vodio je Krimova kroz dvorište osvijetljeno plamenom. Krimov
je zapazio kako drhte prsti vodiča koji je zapalio - ne ruše se samo kamene zgrade i gore od
golemih bomba - nego gori čovjek, pada u kaos.
Krimov je mislio na sastanak sa Spiridonovom od trenutka kada je dobio zapovijed da
ide u Beketovku.
Što ako je Ženja ovdje, u StalGRES-u? Možda Spiridonov zna za nju, možda je dobio od
nje pismo i ona je dopisala na kraju: “Znate li što o Nikolaju Grigoreviču?”
Uzbuđivao se i radovao. Možda će Spiridonov reći: “A Evgenija Nikolaevna tuguje.”
Možda će reći: “Znate, plakala je.”
Od jutra mu se pojačavala nestrpljiva želja da stigne u Stal-GRES. Danju je htio i na
nekoliko minuta svratiti k Spiridonovu.
Ipak se prisilio poći na zapovjedno mjesto 64. armije, premda mu je instruktor vojno-
političkog odjela šapnuo upozorenje: “Nemate se zašto sada žuriti članu Vojnog vijeća.
Odjutros je pijan...”
I doista je Krimov uzalud žurio do generala, umjesto da ode Spiridonovu. Sjedeći u
prijamnom uredu podzemnog zapovjednog mjesta, čuo je kako iza furnirske pregrade član
Vojnog vijeća diktira tipkačici pozdravno pismo njegovu susjedu Čujkovu. Svečano je počeo:
“Vasilije Ivanoviču, vojnice i prijatelju!”
Rekavši te riječi, general zaplaka i nekoliko puta jecajući ponovi: “Vojnice i prijatelju,
vojnice i prijatelju.”
Zatim strogo upita:
“Što si to tamo napisala?”
“Vasilije Ivanoviču, vojnice i prijatelju”, pročita tipkačica. Očito je njezina dosadna
intonacija izgledala neprikladnom članu Vojnog vijeća i on je ispravi izgovarajući visokim
glasom: “Vasilije Ivanoviču, vojnice i prijatelju.”
I opet ganut, promrmlja: “Vojnice i prijatelju.” Zatim je, svladavši suze, strogo upita:
“Što si tamo napisala?”
“Vasilije Ivanoviču, vojnice i prijatelju”, reče tipkačica. Krimov je shvatio da nije trebao
žuriti.
Nejasna vatra nije osvjetljavala, nego brkala cestu, činilo se da puzi iz dubine zemlje; a
možda je i sama zemlja gorjela, tako je vlažan, tako težak bio njezin niski plamen.
Stigli su do podzemne zapovjedne točke direktora StaIGRES-a.

391
 Bombe koje su pale u blizini iskopale su visoke zemljane brežuljke i do ulaza u sklonište
jedva se zapažala još neugažena staza.
Zaštitar reče:
“Baš ste nam došli na blagdan.”
Krimov pomisli da među ljudima ne bi mogao reći Spiridonovu ono što želi, ni pitati ga.
Rekao je zaštitaru da pozove direktora na površinu jer mu je došao komesar iz štaba
bojišnice. Kada je ostao sam, obuze ga snažno uzbuđenje.
“Što je to?” pomisli. “Mislio sam da sam se izliječio. Zar mi ni rat nije pomogao? Što da
činim?”
“Goni, goni, goni, odlazi, jer ćeš poginuti!” mrmljao je.
Ali nije bilo snage da ode ni snage da goni.
Iz bunkera izađe Spiridonov.
“Slušam vas, druže”, nezadovoljnim glasom reče on.
Krimov upita:
“Zar me ne poznaješ, Stepane Fedoroviču?”
Spiridonov nemirno progovori:
“Tko je to?” Zagledavši se Krimovu u lice, odjednom viknu: “Nikolaju, Nikolaju
Grigoreviču!”
Njegove ruke grozničavo zgrabiše Krimova za vrat.
“Rođeni moj, Nikolaju”, izusti i stade jecati.
I Krimov, obuzet tim sastankom usred ruševina, osjeti da plače. Sam, posve sam... U
Spiridonovljevoj povjerljivosti i radosti osjetio je bliskost prema obitelji Evgenije Nikolaevne
i u toj bliskosti ponovno izmjerio svoju duševnu bol. Zašto, zašto je otišla, zašto mu je nanijela
toliku patnju? Kako je to mogla učiniti?
Spiridonov reče:
“Što je rat učinio, uništio mi život. Poginula je moja Marusja.” On ispriča o Veri, reče da je
prije nekoliko dana napokon otišla iz StalGRES-a, prebacila se na lijevu obalu Volge. Zatim
reče:
“Budala je.”
“A gdje joj je muž?” upita Krimov.
“Vjerojatno ga odavno nema na svijetu - lovac zrakoplovac.”
Krimov upita, ne mogavši se više suzdržati:
"A Evgenija Nikolaevna, je li živa, gdje je?”
“Živa je, čas u Kujbiševu, čas u Kazanu.”
Gledajući Krimova, dometnu:
“Glavno je da je živa!”
“Da, da, to je ono glavno”, reče Krimov.
Ali on nije znao što je glavno, znao je samo jedno - bol u duši ne prolazi. Znao je da mu
sve u vezi s Evgenijom Nikolaevnom nanosi bol. I kada dozna da je ona dobro i mirno, i kada
dozna da pati i oskudijeva - njemu je svejedno loše.

392
 Stepan Fedorovič govorio je o Aleksandri Vladimirovnoj, Serjoži, Ljudmili, a Krimov je
kimao i tiho mrmljao:
“Da, da, da... da, da, da.”
“Hajdemo, Nikolaju”, reče Stepan Fedorovič. “Hajde k meni, ja sad nemam drugoga doma.
Samo ovaj.”
Titravo svjetlo lampica nije moglo osvijetliti podzemlje, zavaljeno ležajevima, ormarima,
aparatima, buteljama i vrećama s brašnom; na klupama, na ležajevima i kutijama sjedili su
ljudi uza zidove. U zagušljivom zraku brujio je razgovor.
Spiridonov je nalijevao alkohol u čaše, krigle, poklopce od kotlova. Utihnuli su prateći ga
posebnim pogledom. Pogled je bio dubok i ozbiljan, u njemu nije bilo nemira, nego samo vjere
u pravednost.
Gledajući ta lica, Krimov pomisli: “Dobro bi bilo da je ovdje Grekov, pa i njemu naliti.” Ali
Grekov je već popio onoliko deci koliko mu je suđeno. Neće više piti na ovome svijetu.
Spiridonov se diže s čašom u ruci, a Krimov pomisli: “Pokvarit će sve, sad će govor kao
Prjahinov.”
Ali Stepan Fjodorovič opisa osmicu čašom u zraku i reče: “Onda, momci, valja popiti.
Sretan blagdan.”
Zakuckaše čaše, zaklopotaše limene krigle, zakašljaše se oni što su popili i otresoše
glavom.
Bilo je tu raznih ljudi jer ih je država pred rat odasvud raselila, i nisu se našli za istim
stolom ni tapšali jedan drugog po ramenu da bi govorili “Ne, slušaj ti što ću ja tebi reći.”
Ovdje, u podzemlju, iznad razrušene elektropostaje u plamenu, nastalo je ono spontano
bratstvo, za koje nije žao dati života, tako je dobro.
Sijedi starac, noćni stražar, zapjeva staru pjesmu koju su još prije Revolucije voljeli
pjevati pripiti carinski momci iz francuske tvornice. Pjevao je prodorno, fino, glasom svoje
mladosti, i zato što mu je glas mladenačkog doba postao tuđim, sam je sebe slušao s nekakvim
podsmješljivim čuđenjem, kao što se sluša stranca koji je svratio.
Drugi, crnokosi starac, ozbiljno namršten slušao je pjesmu o ljubavi i ljubavnoj patnji.
I dobro je i dostojno bilo slušati pjevanje, dobar je bio divni i strašni čas koji je povezao
direktora i jahača iz poljske pekarnice, noćnog stražara i zaštitara, ljudski pomiješao Kalmika,
Rusa i Gruzijca.
A crni starac, samo što je stražar dopjevao ljubavnu pjesmu, još više namršti ionako
namrštene obrve pa sporo i bez sluha i glasa zapjeva: “Odričemo se staroga svijeta, otresamo
njegov prah s nogu...”
Partijac iz CK-a nasmija se, odmahnu glavom, i Spiridonov se nasmija i odmahnu glavom.
Krimov se osmjehnu i upita Spiridonova:
“Starčić je bio menjševik, nije li, ha?”
Spiridonov je znao Andrejeva i naravno da bi sve ispričao Krimovu, ali se bojao da će ga
čuti Nikolaev, i osjećaj jednostavnog bratstva napusti ga na trenutak, pa, prekinuvši pjevanje,
poviknu:
“Pavele Andrejeviču, to nije iz iste opere!”
Andrejev smjesta ušutje, pogleda okolo pa reče:
393
 “A ja sam mislio da jest, pobrkalo se.”
Zaštitar Gruzijac pokaza Krimovu ruku sa zguljenom kožom.
“Otkopavao sam prijatelja, Vorobev Serjoža.”
Njegove crne oči bljesnuše i on reče, zagrcnuvši se kao da je glasno viknuo:
“A ja sam njega, Serjožu, volio više nego brata.”
A sijedi noćni stražar, već pijan i sav znojan, navalio na partijca Nikolaeva iz CK-a:
“Ne, bolje ti mene čuj, Makuladze kaže da je Serjožku Vorobeva volio više od rođenog
brata, molim te! Znaš, radio sam u rudniku antracita, gazda me i poštovao i volio. Pio sa
mnom, a ja mu pjevao pjesme. On meni pravo govorio - ti si mi umjesto brata, neka si obični
rudar. I razgovarali smo i ručali skupa.”
“Gruzijac nekakav?” upita Nikolaev.
“Što će meni tvoj Gruzijac, sam gospodin Voskresenski, gazda svih rudnika. Shvaćaš li ti
koliko je on mene poštovao. A imao je milijunski kapital, eto, takav je bio čovjek. Shvaćaš?”
Nikolaev se pogleda s Krimovom i oba šaljivo namignuše, zakimaše.
“No, no”, reče Nikolaev, “to je doista tako. Cijeli se život uči.”
“Pa i uči se”, reče starac, ne zapažajući podsmijeh.
Čudna je to bila večer. Kasno noću, kad su ljudi počeli odlaziti, Spiridonov reče Krimovu:
“Nikolaju, ne hvatajte kabanicu, ne puštam, kod mene ćete noćiti.”
Prostro je Krimovu postelju bez žurbe, razmišljajući kamo sve prostrijeti: pokrivač,
ogrtač, šatorsko krilo. Krimov je izašao iz bunkera i stajao u tami gledajući treperavu vatru,
ponovno se spustio, a Spiridonov mu je još uvijek prostirao.
Kada je Krimov izuo čizme i legao, Spiridonov ga upita:
“Onda, je P udobno?”
Pa pogladi Krimova po glavi i osmjehnu se dobrim pijanim osmijehom.
Vatra koja je gorjela vani nekako je podsjećala Krimova na vatre koje su gorjele
siječanjske noći 1924. na Ohotnom rjadu, kada su sahranjivali Lenjina.
Činilo se da su svi koji su ostali noćiti u podzemlju usnuli, a mrak je bio neproničan.
Krimov je ležao raširenih očiju, ne zamjećujući tamu, mislio i mislio, sjećao se...
A vladala je velika hladnoća. Tamno zimsko nebo nad kupolama Strastnog samostana,
stotine ljudi pod kapama, u bundama, kabanicama i kožusima. Strastni trg odjednom se
zabijelio od tisuću letaka - Vladina izvješća.
Lenjinovo tijelo vozili su iz Gorkog do željezničke postaje na seljačkim saonicama. Sanjke
su škripale, frktali konji. Za lijesom je išla Krupska s okruglom krznenom kapom, zabrađena
sivim rupcem, Lenjinove sestre Ana i Marija, prijatelji i seljaci iz sela Gorki. Tako prate na
vječni spokoj dobre intelektualne trudbenike, seoske liječnike i agronome.
U Gorkom je pala tišina. Blistale su pločice holandskih peći, pored kreveta zastrtog
bijelim ljetnim pokrivačem stajao je ormarić, popunjen bočicama sa zavezanim signaturama
i mirisalo je na lijekove. U praznu sobu ušla je starija žena u liječničkom ogrtaču. Išla je po
navici na prstima. Prolazeći pored postelje, žena podiže sa stola vezicu s komadom novina, i
mlada mačka, što je spavala u fotelji, čuvši poznato šuštanje igračke, brzo podiže glavu,
pogleda praznu postelju i zijevajući opet zaleže.

394
 Za lijesom su išli rođaci i bliski drugovi, sjećajući se pokojnika. Sestre su se sjećale
plavokosog dječaka koji je imao težak karakter, ponekad je bio podsmješljiv, zahtjevan do
oštrine, ali je bio dobar, volio je mater, sestre i braću.
Žena se sjećala da je u Zürichu, sjedeći na koljenima, razgovarao s unučicom gazdarice
stana Tilli; domaćica se obrati Volodji sa švicarskim akcentom koji ga je nasmijavao:
“Trebate praviti djecu.”
On lukavo i brzo pogleda odozdo Nadeždu Konstantinovnu.
Radnici iz Dinama stigli su u Gorki, Volodja im je pošao u susret, zanio se, htio govoriti,
ali žalosno je zamukao i odmahnuo rukom; radnici su stajali uokolo i plakali gledajući ga kako
plače. I taj pogled prije kraja, uplašen i žalostan, bio je kao da dijete gleda majku.
U daljini su se nazirale kolodvorske zgrade, u snijegu se crnio parni vlak s visokim
dimnjakom.
Politički prijatelji velikoga Lenjina, koračajući iza saonica s bradama osutima injem -
Rikov, Kamenjev, Buharin - rastreseno su gledali ospičavog crnomanjastog čovjeka u dugoj
kabanici, u čizmama s mekim sarama. Obično su s prezrivim podsmijehom gledali odoru toga
Kavkažanina. Da je Staljin bio taktičniji, ne bi trebao doći u Gorki, gdje su se našli samo rođaci
i najbliži prijatelji velikoga Lenjina. Oni nisu shvaćali da će jedino on postati Lenjinovim
nasljednikom, odbaciti ih sve, čak i one najbliže, pa će i ženu udaljiti od Lenjinova nasljednika.
Nisu oni - Buharin, Rikov i Zinovjev - nosili Lenjinovu istinu. Nije je imao ni Trocki. Oni
su griješili. Nitko od njih nije bio nastavljač Lenjinova djela. Čak ni Lenjin do svojih posljednjih
dana nije ni znao ni shvaćao da će njegovo djelo postati Staljinovim djelom.
Gotovo su dva desetljeća prošla od dana kada su na škripavim saonicama vozili tijelo
čovjeka koji je odredio sudbinu Rusije, Europe, Azije i čovječanstva.
Krimovljeva misao uporno se vračala na to vrijeme, sjećao se ledenih siječanjskih dana
1924., pucketanja noćnih vatra, ledenih kremaljskih zidova, zaplakane gomile od sto tisuća
ljudi, tvorničkih sirena koje paraju srce, Evdokimovljeva zvučnoga glasa dok s pozornice čita
poslanicu radnom čovječanstvu, tijesne gomile ljudi koji nose lijes u drveni, nedavno sklepani
mauzolej.
Krimov se penjao po tepihom pokrivenim stepenicama Doma Sojuza, pored zrcala
pokrivenih crnim i crvenim lentama, i topli zrak pun četine bio je pun tužne glazbe. Ulazeći u
dvoranu, vidio je poniknute glave onih koje je znao gledati na tribini u Smoljnom, na Starom
trgu. Zatim je ovdje, u Domu Sojuza, ponovo vidio te poniknute glave 1937. godine. I
vjerojatno su se kao optuženici, slušajući neljudski zvonki glas Višinskog, sjećali kako su išli
za tim saonicama, stajali kraj Lenjinova lijesa, dok im je u ušima zvučala posmrtna glazba.
Zašto je odjednom počeo tu u StalGRES-u, na slavnu obljetnicu, misliti na te siječanjske
dane? Deseci ljudi koji su skupa s Lenjinom stvarali boljševičku partiju otkriveni su kao
provokatori, strani agenti obavještajnih služba, diverzanti, a samo jedan čovjek koji nikada
nije zauzeo centralni položaj u Partiji, nije poznat kao teoretičar, postaje spasiteljem partijske
stvari, nositeljem istine. Zašto to oni priznaju?
O svemu tome bilo je bolje ne misliti. Ali te noći Krimov je mislio upravo na to. Zašto
priznaju? A zašto ja šutim? Evo, šutim, mislio je Krimov, ne nalazim snage kazati: “Sumnjam
da je Buharin diverzant, ubojica i provokator.” A kad se glasalo, dignuo sam ruku. A odmah
zatim i stavio svoj potpis. A zatim sam napisao govor, pa napisao članak. Moja gorljivost

395
samom mi se činila iskrenijom. A gdje su u to doba bile moje sumnje i zbunjenost? Što je sad
to? Čovjek s dvije svijesti? Ili su to dva različita čovjeka i svaki ima svoju svijest, nespojivu s
onom drugom. Kako to shvatiti? Ali to je uvijek i svuda, ne samo kod mene, kod najrazličitijih
ljudi.
Grekov je iznosio ono što su tajno osjećali mnogi ljudi, ono što se nalazilo pod pokrovom,
što je uznemirivalo, zanimalo, ponekad privlačilo Krimova. Ali čim bi to potajno bilo izrečeno,
Krimov bi osjetio zlobu i neprijateljstvo, želju da savije, slomi Grekova. Kad bi trebalo, on bi,
bez kolebanja, strijeljao Grekova.
Prjahin je govorio službenim, hladnim, činovničkim riječima, govorio je u ime države o
postocima ispunjavanja plana, o pošiljkama, o obvezama. Takvi činovnički, bezdušni govori i
činovnički, bezdušni ljudi koji izgovaraju te riječi bili su uvijek tuđi i neugodni Krimovu, ali je
on s tim ljudima išao nogu uz nogu, oni su bili njegovi stariji drugovi. Lenjinovo djelo i
Staljinovo djelo utjelovili su se u tim ljudima, u državi. Krimov je bio spreman bez
kolebanja dati život za njihovu slavu i snagu.
Evo, i stari boljševik Mostovskoj. Nijednom nije istupio braneći ljude u čiju je
revolucionarnu čast bio uvjeren. Šutio je. Zašto je šutio?
A na primjer student na žurnalističkom fakultetu, gdje je nekoć predavao Krimov, mili i
čestiti momak Koloskov. Došavši sa sela, pričao je Krimovu o kolektivizaciji, o rajonskim
gadovima koji su stavljali na kulačke popise ljude na čije su kuće ili vrtove bacili oko, osobne
neprijatelje. Pripovijedao je o gladi u selu, kako je nepokolebljivo okrutno oduzeto žito do
posljednjeg zrna... Počeo je govoriti o čudnom seoskom starcu koji je poginuo kada je
htio spasiti život svojoj starici i unučici pa zaplakao. A uskoro je Krimov na zidnim novinama
pročitao Koloskovljev članak o kulacima koji zakapaju u zemlju žito i zvjerski mrze izdanke
novoga.
Zašto je tako pisao isti taj Koloskov koji je plakao od duševne boli? Zašto je Mostovskoj
šutio? Nije valjda samo zbog kukavičluka? Koliko je puta Krimov govorio jedno, a u duši je
bilo drugo. Ali onda kada je govorio i pisao činilo mu se da upravo tako i misli, i vjerovao je
da govori ono što misli. A ponekad je govorio o sebi: “Ne možeš ništa, revoluciji tako treba.”
Bilo je, bilo, svega je bilo. Slabo je Krimov branio svoje prijatelje u čiju je ispravnost
vjerovao. Ponekad je mučao, a ponekad mukao, ponekad je bilo i gore: nije ni mučao ni
mukao. Ponekad su ga pozivali u partijski komitet, u rajonski, u gradski, u oblasni, ponekad
su ga pozivala tijela sigurnosti, pitali ga za njegovo mišljenje o znancima, članovima Partije.
Nikada nije klevetao prijatelje, nikada nikoga nije ogovarao, nije pisao prijave, dojave...
Loše, slabo, loše je branio Krimov svoje prijatelje, boljševike. Ali pisao je objašnjenja...
Da, a Grekov? Grekov je neprijatelj. S neprijateljima Krimov nikad nije krzmao, nije ćutio
sažaljenja.
Ali zašto je prekidao odnose s obiteljima represiranih drugova? Prestao bi odlaziti k
njima, telefonirati im; ali ipak, kad bi sreo na ulici rođake svojih represiranih prijatelja,
nikada ne bi prelazio na drugu stranu ulice, nego bi pozdravio.
A ima i drukčijih ljudi - obično su to starice, domaćice, izvan-partijske malograđanke -
preko njih se u logore šalju pošiljke, na njihovu adresu dobivaju iz logora pisma i one se zbog
nečega ne boje. Ponekad te žene - domaćice, radnice, nepismene dadilje, pune religioznih
predrasuda, uzimaju k sebi siročiće koji ostaju od uhićenih očeva i majki, spašavaju djecu od
života u prihvatilištima i dječjim domovima. A članovi Partije boje se tih sirotana kao vatre.

396
Zar su te stare malograđanke, tete, nepismene dadilje časnije i hrabrije od boljševika
lenjinista, Mostovskoja ili Krimova?
Ali zašto, zašto, zar zbog straha? Samog kukavičluka?
Ljudi znaju prevladati strah - i djeca idu u mrak, i vojnici u bitku, i momak učini korak i
skače s padobranom u bezdan. A to je poseban strah, težak i neodoljiv za milijune ljudi, to je
onaj napisan zlokobnim slovima koja se prelijevaju crveno na zimskome olovnome
moskovskom nebu - državni strah...
Ne, ne! Sam po sebi strah nema snage učiniti takav ogromni posao. Revolucionarni cilj u
ime morala oslobađa od morala, imenom budućnosti opravdava današnje farizeje,
dojavljivače, licemjere, objašnjava zašto čovjek u ime sreće naroda mora nevine gurati u
jamu. Ta snaga u ime revolucije dopuštala je okretati glavu od djece čiji su roditelji dopali
logora. Strah objašnjava zašto revolucija hoće ženi koja ne želi prijaviti svoga nevinoga muža
oduzeti djecu i poslati je na deset godina u logor.
Snaga revolucije stupila je u savez sa strahom od smrti, s užasom pred patnjama, s tugom
koja obuzima one što osjećaju na sebi dah dalekih logora.
Nekoć su ljudi idući u revoluciju znali da ih čekaju tamnica, robija, godine beskućništva i
lutanja te stratište. I najgore je, najmutnije i najružnije bilo to da je revolucija za vjernost sebi,
za vjernost velikom cilju platila sitnim sljedovanjem, kremaljskim ručkom, komesarskim
paketima, osobnim automobilima, putovanjima u Barvihu, međunarodnim vagonima.
“Ne spavate, Nikolaju Grigoreviču?” upita iz tame Spiridonov.
Krimov odgovori:
“Da, skoro spavam, sad ću.” “Ma, oprostite, neću smetati.”

397
 40.

Prošlo je više od tjedan dana otkako je Obersturmbannführer pozvao noću Mostovskoja.

Grozničavo očekivanje i napetost zamijenila je teška tuga.
Mostovskoju se na trenutke stalo činiti da su ga zauvijek zaboravili i prijatelji i
neprijatelji, da ga i jedni i drugi smatraju nemoćnim i raspamećenim starim bezveznjakom,
beskorisnom mrcinom.
U svijetlo jutro bez vjetra poveli su ga na tuš. Ovog puta esesovski stražar nije ulazio u
prostoriju, sjeo je na stepenice, odložio kraj sebe strojnicu i zapalio. Dan je bio jasan, grijalo
je sunce, i vojniku se očito nije ulazilo u vlažnu kupaonicu.
Jedan vojni zatvorenik, koji je posluživao unutra, prišao je Mihailu Sidoroviču.
“Dobar dan, dragi druže Mostovskoj.”
Mostovskoj uzviknu od iznenađenja: pred njim je u službenoj bluzi s revirskim povezom
na rukavu, mašući krpom, stajao brigadni komesar Osipov.
Zagrliše se i Osipov brzo reče:
“Uspjelo mi je dobiti posao u kupelji, mijenjam stalnoga čistača, jer sam se htio s vama
vidjeti.
Pozdravljaju vas Kotikov, general, Zlatokrilec. Recite najprije što se s vama događa, kako
se osjećate, što hoće od vas? Svlačite se i pričajte.”
Mostovskoj ispripovijeda o noćnom ispitivanju.
Osipov mu reče stojeći pred njim izbuljenih tamnih očiju:
“Hoće vas obraditi, balvani.”
“Ali zašto? Cilj? Cilj?”
“Možda ih zanimaju nekakvi nalazi u povijesnom smislu, o karakteru osnivača i vođa
Partije. Možda je povezano s traženjem deklaracija, izjava, pisama.”
“Uzaludna zabava”, reče Mostovskoj.
“Mučit će vas, druže Mostovskoju.”
“Uzaludna, budalasta zabava”, ponovi Mostovskoj i upita: “Recite, kako je kod vas?”
Osipov šapnu:
“Bolje nego što smo očekivali. Glavno: uspjeli smo se povezati s radnicima u tvornici,
počeli smo dobivati oružje, strojnice i granate. Ljudi donose dijelove, a prikupljamo ih u
blokovima noću. Naravno, za sada u ništavnim količinama.”
“To je Eršov uredio, bravo!” reče Mostovskoj. Skinuvši košulju, razgleda prsa i ruke,
ponovo se rasrdi na svoju starost i skrušeno zanjiha glavom.
Osipov reče:
“Moram vas informirati kao starijeg partijskog druga - Eršov nije više s nama u logoru.”
“Što? Kako to da nije?”
“Deportiran je, logor Buchenwald.”

398
 “Ma nemojte!” uzviknu Mostovskoj. “A krasan momak!”
“I u Buchenwaldu će ostati krasan momak.”
“A kako to, zašto se dogodilo?”
Osipov tmurno reče:
“Odmah se otkrila podjela u rukovodstvu. U Eršova se osjećala stihijska težnja prema
mnogima, zavrtjelo mu glavom. Nizašto se nije htio podčiniti centru. On je nejasan čovjek, tuđ.
Sa svakim korakom stanje se kompliciralo. Ipak je prvo pravilo ilegale - čelična disciplina. A
kod nas se pojavila dva centra - nepartijski i partijski. Razmotrili smo situaciju i odlučili. Češki
drug koji radi u kancelariji stavio je Eršovljevu karticu među one koji idu Buchenwald, tako
je automatski unesen na popis.”
“Ništa jednostavnije”, reče Mostovskoj.
“To je bila jednoglasna odluka komunista”, reče Osipov.
Stajao je pred Mostovskojem u svojoj žalosnoj odjeći, držeći u ruci krpu, okrutan,
nepokolebljiv, uvjeren u svoju željeznu ispravnost, u svom strašnom pravu većem od Božjega
da stvar kojoj služi postavi kao viši sud nad ljudskim sudbinama.
A goli mršavi starac, jedan od osnivača velike Partije, sjedio je podignuvši mršava suha
ramena, nisko spustio glavu i šutio.
Navečer je opet bio pred Lissovim noćnim kabinetom. I ponovo ga je obuzeo strah: što
ako Liss nije lagao, ako je doista bez tajnoga žandarskog cilja htio razgovarati kao čovjek s
čovjekom?
Uspravio se i isto kao uvijek, i kao prije deset godina, u vremenu kolektivizacije, isto kao
u vremenu političkih procesa, koji su odveli na stratište njegove drugove iz mladosti, rekao:
“Podčinjavam se toj odluci, prihvaćam je kao član Partije.” Zatim je izvukao iz rukava
svoje jakne koja je ležala na klupi nekoliko komada papira - bilježnicu koju je sastavio.
Iznenada je pred njim izniknulo Ikonikovljevo lice, njegove kravlje oči, i Mihail Sidorovič
htio je ponovo čuti glas propovjednika besmislene dobrote.
“Htio bih pitati za Ikonikova”, reče Mihail Sidorovič, “je li Čeh premještao njegovu
karticu?”
“Stari jurodivi, Puding, kako ste ga zvali? On je kažnjen. Odbio je ići na rad, na gradilište
logora za usmrđivanje. Keiseu je bilo naređeno da ga strijeljamo.”
Te su noći na zidove logorskih blokova zalijepljeni Mostovskojevi listići o staljingradskoj
bici.

399
 41.

Odmah po okončanju rata u arhivu münchenskog Gestapa nađeni su istražni materijali o

slučaju ilegalne organizacije u jednom konc-logoru u zapadnoj Njemačkoj. U papiru kojim se
okončavao slučaj stajalo je da je osuda sudionika organizacije provedena tako da su njihova
tijela spaljena u krematoriju. Prvo ime na popisu bilo je Mostovskoj.
Proučavanjem istražnih materijala nije dokazano ime provokatora koji je izdao svoje
drugove. Moguće je da ga je Gestapo osudio skupa s onima koje je izdao.

400
 42.

U stambenom bloku Sonderkommande, koja opslužuje plinsku komoru te skladišta

otrovnih tvari i krematorijske peći, bilo je tiho i mirno.
Za zatvorenike koji stalno rade u objektu broj jedan također su uređeni dobri uvjeti. Kraj
svake postelje bio je stolić, bili su tu i bokali s vrućom vodom, a u prolazu između prični ležala
je otkana stazica.
Radnici koji su posluživali plinsku komoru bili su izvan rasporeda i ručali u posebnoj
prostoriji. Nijemce iz Sonderkommande hranili su po restoranskom sustavu, svaki je mogao
sastaviti sebi meni. Imali su i plaće izvan kategorije - gotovo tri puta veće nego vojni
službenici istog čina u aktivnim postrojbama. Njihove obitelji imale su stambene povlastice,
olakšice u opskrbi proizvodima po najvišim normama, i pravo brže evakuacije iz područja
ugroženih iz zraka.
Vojnik Rose dežurao je kraj promatračnice i kad je proces završavao, Rose je davao
zapovijed da se komora rastereti. Osim toga morao je pratiti rade li zubari savjesno i uredno.
Nekoliko puta referirao je načelniku objekta Sturmbannführeru Kaltluftu o teškoćama
istodobnog obnašanja dvaju zadataka - događalo se da Rose gore prati puštanje plina, zatim
dolje gdje rade zubari i ide utovar u transporter, a radnici ostaju bez nadzora, i počnu grabež i
lopovluk.
Rose se naviknuo na svoj rad, i nije se više uzrujavao, kao prvih dana, gledajući kroz
nadzorno staklo. Njegova su prethodnika jedanput zatekli kraj nadzornog stakla u zanimaciji
koja bi priličila dvadesetogodišnjemu momku, a ne vojniku SS-a na posebnom zadatku. Rose
prvo nije shvatio zašto su drugovi aludirali na nekakvu nepristojnost, a onda je shvatio u
čemu je stvar.
Roseu se novi posao nije svidio iako se navikao na to. Uzrujavala ga je ta neprilična počast
kojom su ga okruživali. Konobarice u menzi ispitivale su ga zašto je blijed. Uvijek, otkako Rose
zna za sebe, majka je plakala. Oca su zbog nečega stalno otpuštali, činilo se da su ga rjeđe
primali nego otpuštali. Rose je usvojio od odraslih prijetvoran i mekan hod koji nikome ne bi
trebao smetati, poprimio je zabrinut umilan osmijeh namijenjen vlasniku kuće,
direktoru škole i pozorniku koji stoji na uglu. Činilo se, prijetvornost i ljubaznost osnovne su
crte njegova značaja, a on sam čudio se koliko je u njemu bilo mržnje i kako je godinama nije
mogao iskaliti.
Dospio je u Sonderkommandu; načelnik kao znanac ljudskih duša shvatio je njegov
mekan ženskasti značaj.
Ničega privlačnoga nije bilo u gledanju kako se u komori gužvaju Židovi. Rose je bio
netrpeljiv prema vojnicima kojima se sviđao rad u objektu. Izvanredno neugodan bio je
zatvorenik Žučenko, koji je dežurao u jutarnjoj smjeni na ulazu u komoru. Sve je vrijeme imao
na licu nekakav dječji i zato posebno neugodan osmijeh. Rose nije volio svoj posao, ali je znao
sve njegove javne i tajne pogodnosti.
Svakodnevno je krajem radnog dana solidni čovjek, zubar, predavao Roseu papirnati
paketić s nekoliko zlatnih krunica. Paketići su činili jadan udio plemenitog metala koji je

401
dopadao logorske uprave, ali je Rose već dvaput predao ženi otprilike kilogram zlata. To je
bila njihova svijetla budućnost - ostvarenje sna o mirnoj starosti. On je u mladosti ipak bio
slab i plah, i nije se zapravo mogao boriti za život. I nikada nije sumnjao u to da Stranka
ima samo jedan cilj - dobrobit slabih i malih ljudi. Već je i na sebi osjećao blagotvorne
posljedice Hitlerove politike - iako je bio slab i sitan čovjek, njegov život i život njegove
obitelji postali su neusporedivo lakši i bolji.

402
 43.

U duši se Anton Hmeljkov ponekad užasavao svojega posla i navečer je, ležeći na
pričnama i slušajući smijeh Trofima Žučenka, osjećao tešku i ledenu zbunjenost.
Žučenkove ruke s dugačkim i debelim prstima, koje su zatvarale hermetička vrata
komore, uvijek su izgledale prljavo i nikako nije bilo ugodno uzimati kruh iz košare kojoj je
krenuo Žučenko.
Taj je osjećao navalu sreće odlazeći u jutarnju smjenu i očekujući kolonu ljudi sa
željezničke pruge. Izgledalo mu je da kolona ide neobično sporo i onda je iz grla ispuštao tanki
i žalosni zvuk, a čeljust mu je lagano škljocala, kao u mačke kad iza prozorskog stakla prati
vrapce.
Za Hmeljkova je taj čovjek postao razlogom nemira. Naravno, i Hmeljkov se isto mogao
napiti i pijan dohvatiti žene koja čeka red. Postojao je uski prolaz kroz koji su radnici
Sonderkommande prolazili do hodnika birati babu. Muškarac je muškarac. Hmeljkov je birao
ženu ili djevojčicu, vodio je u prazni odjel barake i za nekih pola sata vodio natrag u zbjeg te
predavao čuvaru. On je šutio i žena je šutjela. On ovdje nije bio zbog baba i vina, ni radi kaputa
od gabardena ni zbog zapovjedničkih kromnih čizama.
Srpanjskog dana 1941. bio je zarobljen. Tukli su ga kundakom po glavi i vratu, obolio je
od krvave dizenterije, tjerali su ga u šupljim čizmama po snijegu, napijali žutom vodom s
mrljama mazuta, otkidao je prstima komade smrdljivog crnog mesa s konjskog leša, žderao
gnjili kelj i krumpirovu koru. Birao je samo jedno - život, više od toga nije htio, odbijao se od
desetak smrti, od gladne i hladne, nije htio smrt od krvavog proljeva, nije htio pasti s
devet grama metala u tikvi, nije se htio naduti i utopiti svoje srce u vodi koja se diže iz nogu.
Nije bio zločinac, bio je brico iz grada Kerča i nikada nitko o njemu nije loše mislio - ni rođaci,
ni susjedi u dvorištu, ni majstori na poslu, niti drugovi s kojima je pio vino, jeo sušenu ribu i
igrao domino. I mislio je kako nema ništa zajedničko sa Žučenkom. Ali mu se ponekad činilo
da je razlika između njega i Žučenka u nekakvoj beznačajnoj gluposti; što bi uopće Bogu i
ljudima bilo važno s kakvim osjećanjima idu na posao, jedan veselo, a drugi neveselo - posao
je isti.
Ali on nije shvaćao da ga Žučenko uzrujava nečim drugim, a ne time što je krivlji od njega.
Zato mu je i bio strašan što ga je strašna urođena nakaznost opravdavala. A on, Hmeljkov, nije
bio izrod, bio je čovjek.
Mutno je shvaćao da se čovjeku koji želi ostati čovjek u fašističkom dobu nudi lakši izbor
od spašenoga života - smrt.

403
 44.

Načelnik objekta, zapovjednik Sonderkommande Sturmbannführer Kaltluft postigao je

da centralna dispečerska služba pomakne raspored dolaska konvoja za jedan dan naprijed.
Kaltluft je unaprijed instruirao svoje radnike o njihovu poslu: broju vagona, količini ljudi u
njima; ovisno o tome iz koje zemlje stiže konvoj, sastavljale su se odgovarajuće posebne ekipe
zatvorenika: brijača, vodiča i utovarivača.
Kaltluft nije volio raspuštenost; nije pio, nego se ljutio kad bi svoje podređene zatjecao u
pijanom stanju. Samo su ga dvaput vidjeli veseloga i poletnoga; kada je na Uskrs odlazio k
obitelji i kad je sjedeći u autu pozivao k sebi Sturmführera Gana te mu stao pokazivati
fotografije kćeri, koja svojim velikim licem i velikim očima sliči ocu.
Kaltluft je volio rad, izbjegavao je uzalud tratiti vrijeme, nije nakon večere zalazio u
klupske prostorije, kartao ni gledao filmove. Za Božić je u Sonderkommandi postavljan bor i
slagao se vlastiti zbor, a za večeru su dobivali po bocu francuskoga konjaka na dvojicu.
Kaltluft bi svratio u klub na pola sata i svi bi vidjeli na njegovim prstima svježi trag mastila -
radio je i na božićnu večer. Nekoć je živio u seoskoj roditeljskoj kući i činilo se da će u njoj
provesti čitav život - sviđao mu se seoski spokoj, a nije se bojao rada. Sanjao je da će proširiti
očevo gospodarstvo, ali mu se činilo da koliko god porasli prihodi od svinjogojstva, trgovine
keljom i pšenicom, on će cijeli život provesti u ugodnu i tihu očevu domu. Ali se
život preokrenuo. Krajem Prvog svjetskog rata stigao je na bojišnicu i pošao stazom koju mu
je sudbina odredila. Činilo se da ga je sudbina iz seljaka prebacila u vojnike, od rovova za
zaštitu štaba do pobočništva, od rada u središnjem aparatu Imperijalne sigurnosti na rad u
logorskoj upravi i napokon, prijelaz na dužnost načelnika Sonderkommande u logoru za
uništavanje.
Kad bi Kaltluft morao odgovarati pred nebeskim sudom, pravdajući svoju dušu, vjerno
bi ispričao sucu kako ga je sudbina gurnula na put krvnika koji je ubio 590.000 ljudi. Što je
mogao učiniti pred voljom moćnih snaga: svjetskog rata, velikog narodnog nacionalnog
pokreta, neumoljive Stranke, državne prisile? Tko je u stanju plivati po svojemu? On je -
čovjek, sam bi živio u očevu domu. Nije on išao, njega su gurali, on nije htio, vodili su ga, išao je
kao Palčić, sudbina ga je vodila za ruku. I tako bi isto ili otprilike tako pravdali sebe pred
Bogom i oni koje je Kaltluft poslao na rad i oni koji su poslali na rad Kaltlufta.
Kaltluft nije morao pravdati svoju dušu pred nebeskim sudom. I zato Bog nije potvrdio
Kaltluftu da u svijetu nema krivih...
Postoje nebeski sud i državni i društveni sud, ali postoji i najviši sud - to je sud grešnika
nad grešnikom. Grešni čovjek izmjerio je moć totalitarne države - beskrajno je velika;
promidžbom, gladi, osamljenošću, logorom, smrtnom prijetnjom, neizvjesnošću
i nepoznatošću okiva ta strašna sila ljudsku volju. Ali u svakom ljudskom koraku, koji se
odvija pod prijetnjom bijede, gladi, logora i smrti, uvijek se ukorak s uvjetovanošću pokazuje
i neokovana ljudska volja. Na životnom putu načelnika Sonderkommande - od sela prema
rovovima, od bespartijskog životarenja do svjesnosti člana Nacionalsocijalističke stranke,
uvijek i svuda pečatila se njegova volja. Sudbina vodi čovjeka, ali čovjek ide zato što hoće i
ima slobodu da neće. Sudbina vodi čovjeka, čovjek postaje oruđem snaga uništenja, ali on sam

404
pritom dobiva, a ne gubi. On zna za to, i ide k dobitku; strašna sudbina i čovjek imaju različite
ciljeve, ali zajednički put.
Neće nepogrešivi i milostivi nebeski sudac, ni mudri vrhovni državni sud, koji se
rukovodi boljitkom države i društva, neće ni svetac ni pravednik, nego će jadni, prljavi i grešni
čovjek, zgažen fašizmom, koji osjeća užasnu vlast totalitarne države, sam padajući, kloneći,
drhteći, pokoravajući se, iznijeti presudu.
I reći će:
“Ima u strašnom svijetu krivih! Ja sam kriv!”

405
 45.

Došao je posljednji dan puta. Vagoni su zaškripati, zaštektale kočnice i postalo je tiho, a
onda su zaštropotali otponci i začula se zapovijed: “Alle heraus!38”
Na peron mokar nakon nedavne kiše počeli su izlaziti ljudi.
Kako su im čudna postala poznata lica nakon vagonske tame!
Kaputi i rupci manje su se promijenili nego ljudi; ogrtači i haljine podsjećali su na kuće
gdje su ih odijevali, na zrcala u kojima su se ogledali...
Izlazeći iz vagona, zbijali su se u gomile, u skučenosti stada bilo je nešto domaće, što
umiruje; u poznatome mirisu, u poznatoj toplini, u poznatim izmučenim licima i očima, u
čvrstoj golemosti gomile koja izlazi iz 42 tovarna vagona...
Zvoneći po asfaltu okovanim čizmama, sporo su patrolirala dva esesovska vojnika u
dugim kabanicama. Koračali su bahati i zamišljeni, ne osvrnuvši se na mlade Židove koji
iznose na rukama mrtvu staricu bijele kose što se rasipa po bijelom licu, na vitičastog čovjeka
pudlicu, koji je stao na sve četiri i pio šakom vodu iz mlake, na grbavicu koja je zadignula
suknju da učvrsti traku otrgnutu od gaća.
Esesovci su se pogledavali s vremena na vrijeme, izgovarajući dvije-tri riječi. Išli su po
asfaltu isto kao što sunce ide po nebu. Sunce ne prati vjetar, oblake, morsku buru i šum
krošanja, nego u svome tečnom gibanju zna da se sve na zemlji događa zahvaljujući njemu.
Ljudi u sivim kombinezonima, s kapama velikih naušnjaka, s bijelim povezima na
rukavima vikali su i požurivali ljude na čudnom jeziku - smjesi ruskih, njemačkih, židovskih,
poljskih i ukrajinskih riječi. Brzo i vješto momci u sivim kombinezonima organiziraju gomilu
na peronu, odvajaju one koji spadaju s nogu, jače tjeraju da tovare polužive na furgone, lijepe
iz kaosa suprotstavljenih pokreta kolonu, unose joj ideju pokreta, daju tome pokretu smjer i
smisao.
Kolona se ustrojava s po šest ljudi u vrsti, i u vrstama prostruji vijest: “U kupelj, prvo u
kupelj.”
Reklo bi se da milostivi Bog ne bi smislio ništa bolje.
“No, Židovi, sad ćemo krenuti”, viče čovjek u kapi, najstariji u ekipi koja provodi istovar
konvoja, i razgledava gomilu.
Muškarci i žene dohvaćaju zavežljaje, djeca se hvataju za majčine suknje i rubove očevih
kaputa.
“Na kupanje... na kupanje...” Te riječi čaraju, hipnotički preplavljuju svijest.
U visokom čovjeku s kapom ima nešto svojski, privlačno, izgleda blizak nesretnom
svijetu, a ne onome u sivim kabanicama i kacigama.
Starica s molitvenim oprezom gladi rubovima prstiju rukav njegova kombinezona i pita:
“Ir zind a id a litvek, main kind?”

38
Njem. - “Svi van!” (op. prev.)

406
 “Da, da, mamice, ich bin aid, Prentko, Prentko, Panove!” I odjednom glasno, sipljivo,
sjedinjujući u jednoj zapovijedi riječi dviju vojska koje se bore među sobom:
“Die Kolonne marsch! Korakom marš!”
Peron je opustio, ljudi u kombinezonima metu s asfalta komade prnja, ostatke zavoja,
odbačenu potrganu kaljaču, izgubljenu dječju kocku, i s treskom zatvaraju vrata tovarnih
vagona. Željezni val škrguće po vagonima. Prazni se konvoj pokreće, ide na dezinfekciju.
Kada skupina završi rad, vraća se na službenu kapiju u logor. Konvoji s istoka najgori su,
u njima ima najviše mrtvaca i bolesnika, u vagonima se zaušljiviš, nadišeš smrada. U tim
konvojima nećeš naći, kao u mađarskim ili nizozemskim ili belgijskim, bočicu mirisa, paketić
kakaa, konzervu zgusnutog mlijeka.

407
 46.

Veliki grad puče pred putnicima. Njegov zapadni dio tonuo je u magli. Tamni dim dalekih
tvorničkih cijevi miješao se s maglom, a šahovsku mrežu baraka pokrio je dim i neobičnim se
učinio spoj magle s geometrijskom ravninom ulica između baraka.
Na sjeveroistoku se podizao visoki crno-crveni osvit i činilo se da je rastopljeno vlažno
jesenje nebo porumenjelo. Ponekad se iz vlažnog osvita probijao spori plamen, prljav i
isprekidan.
Putnici su stigli na prostrani trg. Usred trga na drvenoj pozornici, kakva se obično podiže
na mjestu narodnoga slavlja, stajalo je nekoliko desetaka ljudi. To je bio orkestar; ljudi su se
oštro razlikovali jedan od drugog, jednako kao njihova glazbala. Neki su pogledavali kolonu
koja se približava. Ali sijedi čovjek u svijetlom ogrtaču nešto reče i ljudi na pozornici
dohvatiše instrumente. I odjednom, kao da je plaho i drsko pisnula ptica, zrak
poderan bodljikavom žicom i zavijanjem sirena, smrdljiv od nečistoće i masne gareži, sav se
ispuni glazbom. Kao da se topla gruda ljetne ciganske kiše, ugrijane suncem, svjetlucajući
obrušila na zemlju.
Ljudi u logorima, ljudi u tamnicama, ljudi koji izlaze iz tamnica, ljudi koji idu u smrt znaju
potresnu snagu glazbe.
Nitko tako ne osjeća glazbu kao oni koji su iskusili logor i tamnicu i koji idu u smrt.
Kada glazba dodirne umirućega, odmah u njegovoj duši rađa ne misli i nade, nego samo
slijepo i prodorno čudo života. Jecaj prođe kolonom. Učinilo se da se sve preobrazilo, sve se
spojilo u jedinstvu, sve rasuto - dom, svijet, djetinjstvo, put, grohot kotača, žudnja, strah i taj
grad koji izniknu iz magle, ta tmurna crvena zora, sve se odjednom sjedinilo, a ne u sjećanju,
ni u slici, nego u slijepom, vrelom, tegobnom osjećanju proživljenog života. Ovdje, u odsjaju
peći, na logorskom trgu ljudi su osjećali da je život više nego sreća - život je i muka. Sloboda
nije samo blago. Sloboda je teška, ponekad je i tegobna - ona je život.
Glazba je umjela izraziti posljednju potresenost duše, koja u svojoj slijepoj dubini
ujedinjuje sve što se osjećalo u životu, njezinu radost i muku s tim maglovitim jutrom, s tim
osvitom nad glavom. Ali možda nije tako. Možda je glazba bila samo ključ za ljudske osjećaje,
raširila je njegovu nutrinu u tom strašnom trenutku, ali nije ispunila čovjeka.
Tako se događa da dječja pjesmica natjera starca na plač. Ali ne plače starac zbog
pjesmice, ona je samo ključ za ono što se nalazilo u duši.
Dok je kolona sporo ocrtavala polukrug na trgu, iz logorske kapije izašao je krem-bijeli
automobil. Iz njega je izašao oficir - esesovac s naočalama, u kabanici s krznenim ovratnikom,
učinio je nestrpljiv pokret i onda je dirigent koji ga je pratio odjednom nekako očajnički
spustio ruke - glazbe nestade.
Odjeknulo je višekratno ponovljeno: “Halt!”
Oficir je prolazio mimo redova. Pokazivao je prstom i predvodnik je pozivao ljude iz
redova. Oficir je razgledavao pozvane ravnodušnim pogledom, a predvodnik je tiho, da ne
naruši njegovu zamišljenost, ispitivao:

408
 “Koliko? Godine? Zanat?”
Odabrano je oko trideset ljudi.
Kroz redove se začu:
“Liječnici, kirurzi!” Nitko se ne odazva.
Opet nastupi tišina.
Oficir priđe automobilu izgubivši zanimanje za tisuće ljudi koji su stajali na trgu.
Odabrane su postrojili u redove po pet ljudi te ih okrenuli licem prema natpisu na
logorskoj kapiji: “Arbeit macht frei!”
U redovima se razgalami dječak, a divlje i prodorno povikaše žene. Odabrani su ljudi
stajali, šutke oborivši glave.
Kako prenijeti osjećaj čovjeka koji rastavlja ruku od ženine i taj posljednji brzi pogled na
njezino milo lice? Kako živjeti, nemilosrdno se sjećajući da su u trenutku nijemog rastanka
tvoje oči na nekakav djelić sekunde zatreptale da skriju grubu radost sačuvanog opstanka?
Kako potopiti sjećanje na to da je žena tutnula mužu u ruku zavežljajčić u kojemu su bili
vjenčani prsten, nekoliko komadića šećera i dvopek? Može li se uopće postojati vidjevši kako
je s novom snagom bljesnulo rumenilo na nebu - ili to gore ruke koje je ljubio, oči koje su mu
se radovale, kosa čiji je miris prepoznavao u tami, ili su to njegova djeca, žena, mati? Zar se
može u baraci moliti za sebe mjesto bliže peći, podmetati zdjelicu pod kuhaču koja
nalijeva litru sive tekućine, prikivati otpali potplat cipele? Kako se može biti krš, a disati i piti
vodu? A u ušima su dječji krik i majčin vapaj.
One koji nastavljaju postojati potjeraše prema logorskim vratima. Do njih stižu krici, oni
sami viču, trgaju košulje na prsima, a ususret im ide njihov novi život: bodljikave strujne žice,
betonske stražarnice sa strojnicama, barake, djevojke i žene blijedih lica koje ih gledaju kroz
žicu, idu ljudi u radnim kolonama, s crvenim, žutim i plavim dronjcima zašivenim na prsima.
Ponovno zasvira orkestar. Oni koji su odabrani za logorski rad ulaze u grad podignut na
močvari. Tamna voda u tmurnoj nijemosti probija sebi put u skliskim betonskim pločama,
među teškim kamenim gromadama. Ta je voda crnosmeđa, smrdi na gnjilež; s pramenovima
zelene kemijske pjene, s komadima zamrljanih krpica, s krvavim dronjcima otpalim u
logorskim dvoranama za operacije. Voda će otići pod logorsku zemlju, ponovno izaći
na površinu pa opet otići pod zemlju. Ali ona će proći svoj put, jer u njoj žive i morski val i
jutarnja rosa, u toj mračnoj logorskoj vodi.
A osuđeni su pošli u smrt.

409
 47.

Sofija Osipovna išla je ravnim teškim korakom, a dječak se držao za njezinu ruku.
Drugom rukom pipao je u džepu kutiju žigica, u kojoj je u prljavoj vati ležala tamnosmeđa
larva što je nedavno u vagonu izmiljela iz kukuljice. Pored njih je koračao mrmljajući bravar
Lazar Jankelevič, a njegova žena Debora Samuilovna nosila je na rukama dječaka.
Iza njezinih je leđa Revveka Buhman mrmljala: “O, Bože, o, Bože, o, Bože...” Peta u nizu
išla je knjižničarka Musja Borisovna. Kosa joj je bila počešljana, a ovratnik je izgledao bijelo.
Putem je nekoliko puta mijenjala porciju kruha za pola šalice tople vode. Ta Musja Borisovna
nikome ništa nije uskraćivala, u vagonu su je držali za sveticu, a starice koje se razumiju u
ljude ljubile su joj haljinu. Sprijeda se red sastojao od četiri čovjeka - pri odabiru je oficir
pozvao iz tog reda odmah dvojicu - oca i sina Slepih, a na upit o zanimanju uzviknuli su:
“Zahnarzt39!”
Oficir je kimnuo: odabraše Slepihe, osvojili su život. Ostalo troje u redu išlo je mašući
rukama, ali su im se ruke pokazale nepotrebnima; četvrti je išao dignuvši ovratnik kaputa, s
rukama u džepovima, neovisnim hodom i dignute glave. Sprijeda, možda na četiri-pet vrsta,
izdvajao se krupni starac u zimskoj crvenoarmejskoj kapi.
U potiljak Sofiji Osipovnoj išla je Musja Vinokur, koja je u vagonu napunila četrnaest
godina.
Smrt! Posve se udomaćila, postala je društvenom, jednostavno je zalazila k ljudima, u
dvorišta, u radionice, dočekivala domaćicu na tržnici i odvodila je s vrećicom krumpira,
upetljavala se u dječju igru, svraćala u radionicu gdje su damski krojači, uz pjesmu,
žurili došiti mantil za gebitskomesarovu ženu, stajala u repu za kruh, sjedala pored starice
koja krpa čarapu...
Smrt je obavljala svoje svakidašnje poslove, a ljudi svoje. Ponekad bi dopustila da se
dopuši, prožvače, a ponekad bi sustigla čovjeka, prijateljski, grubo, s glupim grohotom,
pljesnuvši ga dlanom po leđima.
Činilo se da su je ljudi napokon počeli shvaćati, a ona im je otkrila svoju svakidašnjost i
dječju jednostavnost. Već je vrlo lagan bio taj prijelaz, kao kroz neku rječicu preko koje su
prebačene drvene grede s obale gdje se dime kolibe na pustu šumsku stranu - pet-šest
koraka. I to je sve! Pa čega se onda trebalo bojati? Eto, po mostiću, tukući papcima, prošao je
telić, evo, lupkajući golim petama, protrčali su dječaci.
Sofija Osipovna osluhnu glazbu. Tu je glazbu prvi put čula kao dijete, zatim kao
studentica pa mlada liječnica; ta ju je glazba uvijek uzbuđivala predosjećajem budućnosti.
Glazba ju je prevarila. Sofija Osipovna nije imala budućnosti, ostao je samo proživljeni
život.
I to osjećanje svojega posebnog, odjelitog, proživljenog života na trenutak je zaklonilo
pred njom sadašnjost - kraj životnog sloma.

39
Njem. - zubar (op. prev.)

410
 Najčudniji od svih osjećaja jest onaj nerazdjeljivi, teško ga je podijeliti i s najbližim
čovjekom, ženom, majkom, bratom, sinom, prijateljem, ocem, on je tajna duše, i duša, čak i
kada to strasno želi, ne može odati svoju tajnu. Čovjek nosi osjećaj svojega života, i neće ga ni
s kim podijeliti. Čudo posebnog odjelitog čovjeka, onoga u čijoj je svijesti, u čijoj podsvijesti
skupljeno sve dobro i sve loše, smiješno, milo, sramotno, žalosno, stidljivo, umiljato, plaho,
začuđeno, sve što je bilo od djetinjstva do starosti, sliveno, sjedinjeno u nijemom i tamnom
osamljenom osjećaju jedinog svojega života.
Kada je zasvirala glazba, David je htio izvaditi iz džepa kutiju, na trenutak je otvoriti da
se larva ne smrzne i pokazati je glazbenicima. Ali nakon nekoliko koraka prestao je zapažati
ljude na pozornici, ostale su samo zora na nebu i glazba. Žalosna moćna melodija ispunila je
njegovu dušu tugom za majkom kao čašicu, sve do vrha. Njegova mati, ni jaka ni spokojna,
sramila se toga što ju je ostavio muž. Sašila je Davidu košuljicu, i susjedi u hodniku smijali su
se što David nosi košulju od cica na cvjetiće, s krivo prišivenim rukavima. Majka je bila
njegova jedina obrana i nada. Sve se vrijeme nepokolebljivo i besmisleno uzdao u nju. Ali
možda je muzika učinila da se prestao uzdati u mamu. On je nju volio, ali ona je bila
bespomoćna i slaba kao oni što su sada išli pored njega. A glazba, sanjiva i tiha, nalikovala mu
je na male valove koje je vidio u vrućici kada mu se dizala temperatura i kada je s
vreloga jastuka klizio na topli i vlažni pijesak.
Orkestar je zaječao, a oglasilo se golemo suho grlo.
Tamni zid koji se dizao iz vode kada je bolovao od angine, sada se uzdigao nad njim
zauzimajući cijelo nebo.
Sve, sve što je plašilo njegovo srdašce sjedinilo se i slilo u jedno. I strah pred slikom na
kojoj jarić ne zapaža vučju sjenu među stablima jela, i plavooke glave ubijenih telaca na
tržnici, i mrtva baka, i ugušena djevojčica Revekke Buhman, i prvi besmisleni noćni strah koji
ga tjera da očajnički viče i zove majku. Smrt je stajala cijelom gromadom neba i gledala:
maleni David išao je k njoj na svojim nožicama. Oko njega je bila samo glazba, iza koje se
nije mogao skriti, i za koju se nije moglo uhvatiti, na kojoj se nije moglo razbiti glavu.
A larva - nije imala ni krila, ni nožica, ni brčića, niti očiju, samo leži u kutijici, glupa i
povjerljivo čekajući.
Ako si Židov - gotov si!
Mucao je, zadihao se. Kad bi mogao, sam bi sebe ugušio. Glazba utihnu. Njegove malene
noge i deseci drugih nožica žurile su se i trčale. Nije imao misli, nije mogao ni vikati ni plakati.
Prsti mokri od znoja stiskali su u džepu kutijicu, ali se više nije sjećao larve, išle su samo
njegove nožice, išle, žurile i trčale.
Da je ta jeza koja ga je obuzela potrajala još nekoliko minuta, pao bi slomljena srca.
Kad je glazba stala, Sofija Osipovna obrisala je suze i ljutito rekla:
“Tako, reče jadnik!”
Zatim pogleda dječakovo lice, koje je bilo tako užasnuto da se čak i ovdje isticalo
posebnim izrazom.
“Što je? Što ti je?” kriknu Sofija Osipovna i oštro ga trznu za ruku. “Što ti je? Što? Vidiš da
se idemo istuširati.”
Kada su pozivali liječnike kirurge, šutjela je protiveći se omrznutoj sili.

411
 Pored nje je išla bravarova žena i glavato žalosno novorođenče na njezinim rukama
gledalo je okolicu nevinim i zamišljenim pogledom. Ta bravarova žena noću je u vagonu
ukrala za svoje dijete od jedne žene šaku šećera. Oštećena je bila vrlo slaba. Za nju se zauzeo
starac prezimena Lapidus, pored kojega nitko nije htio sjediti, jer je jako mokrio poda se.
I sada je Debora, bravarova žena, zamišljeno išla noseći dijete na rukama. I dječak je
šutio, a dotad je danju i noću plakao. Ženine žalosne i tamne oči činile su neprimjetnom
nakaznost njezina prljavog lica, njezinih mekih i blijedih usana.
“Majko Božja”, pomisli Sofija Osipovna.
Nekoć je, godinu-dvije prije rata, gledala kako sunce, koje je izlazilo iza tjanšanskih
borova, osvjetljava snježne vjeverice, a jezero leži u osvitu, kao iskovano od samoga
plavetnila zgusnutoga do kamene čvrstine; tada je pomislila da nema u svijetu čovjeka koji
joj ne bi pozavidio, i tada je osjetila sa snagom koja prži njezino pedesetogodišnje srce da bi
dala sve da je negdje u bijednoj tamnoj sobi niska stropa zagrle dječje ruke.
Mali David izazvao je u njoj posebnu nježnost koju nikada nije osjetila prema djeci, iako
je uvijek voljela djecu. U vagonu mu je davala dio svojega kruha, on joj je u polutami okretao
lice, i ona bi poželjela plakati, prigrliti ga, ljubiti čestim brzim poljupcima kojim majke obično
ljube malu djecu; šapatom bi, tako da je i ne čuje, ponavljala:
“Jedi, sine, jedi.”
Jedva bi malo razgovarala s dječakom, a čudni sram silio ju je da skriva svoj nastali
majčinski osjećaj. Ali je zapazila da je dječak uvijek nemirno prati ako se prebacuje na drugu
stranu vagona, a smiruje se kada bude blizu njega.
Htjela je priznati sebi zašto se nije odazvala kada su prozivali liječnike kirurge, nego je
ostala u koloni, i zašto ju je tog trenutka preplavio duševni polet.
Kolona je išla pored ograde s bodljikavom žicom, pored betoniranih kula s puškarnicama
za strojnice, pored rovova i ljudi koji su zaboravili slobodu, te se činilo da žica i strojnice nisu
zato da spriječe logoraše u bijegu, nego zato da se osuđeni na smrt ne uspiju skriti u
zarobljenički logor.
Put se udaljio od logorske žice i poveo prema niskim prizemnim zgradama ravnih
krovova; izdaleka su ti pravokutnici sa sivim zidovima bez prozora podsjećali Davida na
goleme kocke s kojih su odlijepljene slike.
Dječak je iza svijetlih traka koje bi se stvorile u redovima pri zaokretu ugledao zgrade
otvorenih vrata i, ne znajući zašto, izvukao iz džepa kutijicu s larvom te je bez oproštaja bacio
u stranu. Neka živi!
“Temeljiti su ljudi Nijemci”, rekao je onaj sprijeda, kao da je straža mogla čuti i priznati
njegovo laskanje.
Čovjek s podignutim ovratnikom nekako je čudno, neobično, što se vidjelo i sa strane,
slegnuo ramenima, okrenuo se nadesno, nalijevo i postao velik i visok, te odjednom, lagano
skočivši kao da širi krila, udario šakom u lice esesovskog stražara i svalio ga na zemlju. Sofija
Osipovna, zlobno kriknuvši, pojurila je naprijed, ali se spotaknula i pala. Odmah je dohvati
nekoliko ruku pomažući joj da se digne. A oni koji su išli odostrag gurali su, i David se osvrćući
bojao da ga ne sruše s nogu, ugledavši na trenutak kako stražari odvode u stranu muškarca.

412
 U trenutku kada je Sofija Osipovna pokušavala skočiti na stražara, kao da je zaboravila
na dječaka. Sada ga je ponovno držala za ruku. David je vidio kako jasne, zle i divne mogu biti
ljudske oči kada na djelić sekunde osjete slobodu.
A za to su vrijeme prvi redovi već stupali na asfaltirani trg pred ulazom u kupelj, i
drukčije su zazvučali koraci ljudi koji ulaze na širom raširena vrata.

413
 48.

U vlažnom i toplom hodniku pred kupaonicom, osvijetljenom nevelikim pravokutnim

prozorčićima, vladao je spokojni polumrak.
Drvene klupe od neobojenih debelih dasaka, s brojevima ispisanim masnom bojom,
gubile su se u tami. Posred dvorane, uza zid, na suprotnom ulazu nalazila se niska pregrada,
na čijoj su se jednoj strani razodijevali muškarci, a na drugoj žene s djecom.
Ta podjela nije uznemirila ljude, jer su se i dalje vidjeli i dozivali: “Manja, Manja, jesi li
ovdje?” “Da, da, vidim te.” Netko viknu: “Matilda, dođi sa četkom da mi istrljaš leđa!” Sve,
gotovo sve, zahvati osjećaj spokoja.
Između redova išli su ozbiljni ljudi u ogrtačima, nadgledali red i govorili razumne riječi
o tome da gaće, čarape i obojke treba složiti u cipele, i da treba obvezno zapamtiti broj reda i
broj mjesta.
Glasovi su zvučali tiho i prigušeno.
Kada se čovjek razodijeva do gola - približava se samome sebi. Gospode, još su oštrije i
gušće postale vlasi na prsima, i koliko je sijedih. Kako su ružni nokti na prstima. Goli čovjek
gledajući se ne zaključuje ništa osim jednoga: “To sam ja.” On se prepoznaje, određuje svoje
ja - ono je uvijek jedno. Dječak, prekriživši mršave ruke na rebrastim prsima, gleda svoje
žablje tijelo i misli: to sam ja, i onda će za pedeset godina, razgledajući čvoraste plave žile
na nogama i masna opuštena prsa, prepoznavati sebe: “To sam ja.” Ali Sofiju Osipovnu
zgranuo je čudan osjećaj. U golotinji mladih i starih tijela: i nosatog mršavog dječaka, o kojem
je starica njišući glavom rekla “Oh, nesretni husid”, i četrnaestogodišnje djevojčice, koju su
već, ovdje, diveći joj se, gledale stotine očiju, izazivajući u nakaznosti i nemoći molitveno
poštovanje starica i staraca, u snazi dlakavih muških leđa, žilavih ženskih nogu i velikih grudi
- obnažilo se pod prnjama skriveno tijelo naroda. Sofiji Osipovnoj učinilo se da je osjetila ono
što se ne tiče nje same, nego naroda: to sam ja. To je bilo golo tijelo naroda, istodobno i
mlado i staro, živo i rastuće, snažno i uvelo, s rudlavom i sijedom glavom, lijepo i bezoblično,
silno i nemoćno. Gledala je svoja debela bijela ramena, nitko ih nije ljubio, samo mama nekoć
u djetinjstvu, a onda je s krotkim osjećajem pogledala dječaka. Nije li se nekoliko trenutaka
prije, zaboravivši na njega, bacila s pijanim bijesom prema esesovcu... “Mlada židovska luda”,
pomisli ona, “i njezin stari ruski učenik propovijedali su neprotivljenje zlu nasiljem. Ali tada
nije bilo fašizma.” Više se ne srameći probuđenog materinskog osjećaja kod sebe djevice,
Sofija Osipovna uzela je sagnuvši se u svoje radničke velike dlanove Davidovo usko lišće i
učinilo joj se da je uzela u ruke njegove tople oči i poljubila ga.
“Da, da, dijete”, reče ona, “evo smo stigli do kupelji.”
U polumraku betonskoga hodnika učinilo joj se da su bljesnule oči Aleksandre
Vladimirovne Šapošnikove. Je li živa? Oprostile su se, i Sofija Osipovna je pošla, evo i stigla, i
Ana Štrum je došla...
Radnička žena htjela je pokazati mužu malenoga golog sina, ali muž je bio iza pregrade,
i ona pruži Sofiji Osipovnoj dječaka dopola pokrivenog pelenom i ponosno reče:
“Ogolili su ga, a on ne plače.”

414
 A muž iza pregrade, obrastao crnom bradom, koji je nosio potrganu pidžamu umjesto
hlača, kriknu bljesnuvši očima i zlatom umjetnih zuba:
“Manečka, ovdje prodaju kupaći kostim! Da kupim?”
Musja Borisovna, pokrivajući rukama grudi što su ispale iz širokog izreza košulje,
osmjehnu se šutke.
Sofija Osipovna već je znala da se u toj dosjetljivosti osuđenih ne iskazuje snaga duha, jer
strah nije tako strašan za slabe i plahe kada ga mogu ismijavati.
Revekka Buhman, s izmučenim posivjelim lijepim licem, okrećući od ljudi velike oči,
rasplela je svoje moćne kose i skrivala u njih prstene i naušnice. Njome je ovladala slijepa i
žestoka snaga života. Fašizam ju je, iako je bila nesretna i bespomoćna, pognuo do svoje
razine - ništa je više nije moglo zaustaviti u težnji da očuva vlastiti život. I sada je, krijući
prstenje, zaboravljala da je tim istim rukama stisnula grlo svojoj djevojčici iz straha da joj
plač ne otkrije skrovište na tavanu.
A kada je Revekka Buhman sporo uzdahnula kao životinja koja se napokon dokopala
sigurnoga gustiša, ugledala je ženu u ogrtaču koja škarama smiče kosu s glave Musji
Borisovnoj. A pored njih je žetelica kose strigla djevojčicu i svilena crna struja nečujno je
padala na betonski pod. Kosa je ležala na podu i činilo se da žene peru noge u tamnoj i svijetloj
vodi.
Žena u ogrtaču bez žurbe je spustila Revekkinu ruku, koja je pokrivala glavu, dohvatila
kosu na potiljku, rub škara dotaknuo je prsten skriven u kosi, i žena je ne prekidajući posao i
vješto kupeći prstima prstene spletene u kosi, rekla Revekki na uho “Sve će vam biti vraćeno”
i još tiše šapnula: “Nijemac je tu, treba gans ruhig.” Revekka nije zapamtila ženino lice, nije
imala očiju ni usana, bila je to samo jedna žuta ruka s plavim žilama.
S druge strane pregrade pojavio se sijedi muškarac s naočalama koje su krivo stajale na
krivom nosu, nalik na bolesnoga tužnog vraga, razgledao je klupe i razdjelito, slovkajući
glasom čovjeka koji se navikao razgovarati s gluhima, upitao:
“Mama, mama, mama, kako se osjećaš?”
Naborana malena starica, čuvši odjedanput sinovljev glas usred graje stotinu glasova,
nježno mu se osmjehnu odgovarajući na uobičajeno pitanje:
“Dobro, dobar puls, nikakvih prekida, ne brini se.”
Netko pored Sofije Osipovne reče:
“To je Gelman, poznati terapeut.”
A mlada gola žena, držeći za ruku djevojčicu velikih usana, u bijelim čarapama, vrištala
je glasno:
“Pobit će nas, pobit će nas, pobit će nas!”
“Tiše, tiše, smirite luđakinju”, govorile su žene. Ogledali su se, nisu vidjeli stražu. Uši i oči
odmarali su se u polumraku i tišini. Kakvo veliko blaženstvo, koje nisu osjetili mjesecima,
skinuti sa sebe odjeću odrvenjelu od prljavštine i znoja, i nagnjile sokne, čarape i obojke.
Otišle su žene, obavivši šišanje, i ljudi su još slobodnije uzdahnuli. Jedni su zadrijemali, drugi
promatrali šavove na odjeći, treći tiho razgovarali. Netko reče:
“Šteta da nemamo špil, mogli bismo baciti karte.”

415
 Ali u tome je trenutku načelnik Sonderkommande, dimeći cigaretu, podizao telefonsku
slušalicu, skladištar je tovario na motorne taljige boce “ciklona” s crvenim naljepnicama kao
na voćnom džemu, a dežurni posebnog odreda u svojoj je službenoj prostoriji gledao u zid -
evo, sad će se upaliti crvena signalna lampica. Zapovijed “Ustanite!” iznenada se začu s raznih
krajeva hodnika.
Ondje gdje su se završavale klupe stajali su Nijemci u crnim odorama. Ljudi su ušli u
široki hodnik, osvijetljen slabim lampama utaknutima u strop i pokriven debelim ovalnim
staklom. Tu se vidjela mišićava snaga betona koji se sporo povijao uvlačeći u se ljudsku
bujicu. Bilo je tiho, samo su šuštali koraci bosih ljudi.
Jedanput je prije rata Sofija Osipovna rekla Evgeniji Nikolaevnoj Šapošnikovoj: “Ako je
čovjeku suđeno da ga ubije drugi čovjek, zanimljivo je pratiti kako se postupno približavaju
njihovi putovi. Prvo su možda strašno daleko - evo, ja na Pamiru skupljam alpske ruže,
klikčem svojim ’kontaxom’, a on, moja smrt, u to je vrijeme osam tisuća vrsta od mene - poslije
škole lovi u rijeci ribe. Ja se spremala na koncert, a on tog dana kupuje na kolodvoru kartu,
ide teti, ali ćemo se svejedno jednom sresti, slučaj će završiti.” I sada se Sofija Osipovna sjetila
tog čudnog razgovora. Pogleda strop: kroz tu betonsku ploču nad glavom više neće čuti oluju,
ni vidjeti prevrnuti kabao Velike medvjedice... Išla je bosih nogu ususret okuci hodnika, a
hodnik je bešumno i tajno plovio ususret njoj; gibanje je išlo bez nasilja, samo po sebi,
nekakvo sanjivo klizanje, kao da je sve okolo i sve unutra premazano glicerinom i sanjivo klizi
samo od sebe.
Ulaz u komoru otvorio se i postupno i iznenada. Sporo je klizila narodna bujica. Starica i
starac koji su proživjeli skupa pedeset godina, podijeljeni u razodijevanju, sada su opet išli
skupa, radnikova žena nosila je probuđeno dijete, majka i sin gledali su povrh glava ljudi, ne
razgledajući prostor, nego vrijeme. Promaknulo je terapeutovo lice, a pored nje su bile oči
dobre Musje Borisovne i užasnuti pogled Revekke Buhman. Evo Ljusje Šterental, koja
ne može prigušiti ni umanjiti krasotu mladih očiju, lagano zadihanih nosnica, vrata i
poluotvorenih usana, a kraj nje ide starac Lapidus, sa smežuranim plavim usnama. Sofija
Osipovna opet je pritisnula dječaka uz rame. Takve nježnosti prema ljudima nikada još
nije imala u srcu.
Revekka, koja je išla pored nje, kriknu nepodnošljivo strašnim krikom, takvim koji
čovjeka pretvara u pepeo.
Kraj ulaza u plinsku komoru stajao je čovjek s komadom vodene cijevi u ruci. Imao je
smeđu košulju s remenom, s kratkim rukavima do lakta. Ugledavši taj nejasni, dječji i luđački,
zaneseni osmijeh, tako je strašno kriknula Revekka Buhman.
Njegove oči skliznuše po licu Sofije Osipovne: evo ga, napokon su se sreli!
Ona osjeti da bi njezini prsti morali dohvatiti taj vrat koji viri iz raširene kragne. Ali on je
s osmijehom kratko i brzo uzmahnuo štapom. Kroza zvonjavu zvona i lomljavu stakla čula je:
“Ne opiri se, ušljivice.”
Uspjela se zadržati na nogama i teškim sporim korakom skupa s Davidom prekoračila je
čelični prag.

416
 49.

David je prešao dlanom po čeličnom okviru vrata, osjećajući glatku hladnoću. Ugledao je
u čeličnom zrcalu svijetlosivu mutnu mrlju - odraz svojega lica. Bose pete odredile su da je
pod u komori hladniji nego u hodniku, jer je nedavno opran i poliven.
Išao je malenim sporim koracima po betonskoj kutiji s niskim stropom. Nije vidio lampe,
ali u komori je bilo sivo svjetlo, kao da se sunce probijalo kroza zategnuto betonsko nebo i
kameno svjetlo nije bilo za živa bića.
Ljudi koji su bili sve vrijeme skupa osuli su se gubeći jedno drugo. Promaknulo je lice
Ljusje Šterental. David ju je gledao u vagonu osjećajući slatku i tužnu zaljubljenost. Na
trenutak se na njezinu mjestu pojavila niska žena bez vrata. Odmah se na tome mjestu
pojavio plavooki starac s bijelom čupom na glavi. A onda se našao rašireni pogled mladoga
muškarca koji je zastao.
To je bilo neprirodno kretanje ljudi. To je bilo kretanje koje ne priliči ni nižim živim
bićima. U njemu nije bilo ni smisla ni cilja, u njemu se nije očitovala volja ničega živog. Ljudska
bujica dotekla je u komoru, oni koji ulaze gurali su one koji su već ušli, a ovi su gurali svoje
susjede, i iz tih besmislenih sitnih guranja laktom, ramenom ili trbuhom stvaralo se gibanje
koje se uopće ne razlikuje od molekularnoga gibanja koje je otkrio botaničar Brown.
Davidu se činilo da ga vode, jer se morao gibati. Kad je došao do zida, dotaknuo se njegove
hladne jednostavnosti, koljenom, zatim prsima, i puta više nije bilo. Sofija Osipovna stajala je
naslonjena na zid.
Nekoliko trenutaka gledali su ljude koji pristižu s vrata. Vrata su bila daleko i moglo se
naslutiti gdje su samo po neobično gustoj bjelini ljudskih tijela, zbijenih, učvršćenih na ulazu,
a zatim rasutih po plinskoj komori.
David je vidio njihova lica. Od jutra, čim se konvoj iskrcao, vidio je leđa, a sada vidi cijeli
konvoj, koji se, izgleda, kreće prema njemu licem. Odjednom je Sofija Osipovna izgledala
neobično - njezin glas u ravnom betonskom prostoru zazvučao je drukčije, a i cijela je po
ulasku u komoru postala drukčijom. Kada je rekla “Čvrsto se drži za mene, moj dečko”, osjetio
je kako se boji pustiti ga, da ne ostane sama, ali se nisu uspjeli održati kraj zida, bili
su odgurnuti i počeli su se micati sitnim koračićima. David je osjetio da se giba brže nego
Sofija Osipovna. Njezina ruka stisnula je njegovu ruku, potezala je k sebi. Ali je nekakva
mekana i postupna snaga udaljavala Davida, i prsti Sofije Osipovne stali su se rastvarati...
Sve je gušća bila gomila u komori, sve je sporije bilo gibanje, sve kraći koračići ljudi. Nitko
nije upravljao gibanjem u betonskoj ladici. Nijemcima je bilo svejedno stoje li ljudi u plinskoj
komori nepomično ili izvode besmislene polukrugove ili idu cik-cak. I goli je dječak išao
sitnim besmislenim koračićima. Krivulja gibanja njegova laganoga malog tijela više se nije
poklapala s krivuljom gibanja velikoga i teškog tijela Sofije Osipovne, i oni su se razdvojili.
Nisu se trebali držati za ruku, trebali su kao one dvije žene - majka i djevojka, grozničavo, s
tužnom upornošću ljubavi, pritisnuti obraz uz obraz, grudi uz grudi, postati jednim
nerazdvojnim tijelom.

417
 Sve je više bilo ljudi i molekularno gibanje počelo je odstupati od Avogadrova zakona.
Ispustivši ruku Sofije Osipovne, dječak je povikao. Ali Sofija Osipovna već je skliznula u
prošlost. Postojao je samo ovaj čas. Ljudi su disali usne na usne, tijela su im se zbijala, misli i
osjećaji stali spajati i spletati.
David je upao u onaj dio vrtnje koji se odgurnut od zida počeo kretati natrag k vratima.
Ugledao je troje ljudi koji su se spojili, dva muškarca i staricu: ona je branila djecu, a oni su
podupirali majku. I odjednom je novo, drukčije gibanje nastalo pored Davida. I buka je bila
nova, drukčija od žamora i mrmljanja.
“Maknite se s puta!”
Kroz jedinstvenu masu tijela probijao se čovjek s moćnim, nategnutim rukama, debela
vrata i pognute glave. Pokušavao se iščupati iz hipnotičkoga betonskog ritma, njegovo se
tijelo bunilo kao riblje tijelo na kuhinjskom stolu, slijepo i bez misli. Uskoro je utihnuo,
umorio se i stao tapkati nogama, čineći isto što su činili svi.
Od narušavanja koje je proizveo promijenile su se krivulje gibanja, i David se našao pored
Sofije Osipovne. Ona je pritisnula dječaka uza se s takvom snagom koju su otkrili i izmjerili
radnici u logorima za uništavanje - prazneći komoru, nikada se i ne trude razdvojiti tijela
bliskih ljudi koji su se zagrlili.
Iz smjera vrata počeli su odjekivati krici; ljudi su pred čvrstom ljudskom masom koja je
ispunila komoru odbijali ulaziti kroz raširena vrata.
David je vidio kako se zatvaraju vrata; čelik na vratima, kao da je privučen magnetom,
mekano se i tečno približio čeliku okvira i oni su se spojili, postali su jedno.
David je ugledao kako se na gornjem dijelu zida iza kvadratne metalne mreže pomaknulo
nešto živo, učinilo mu se sivi štakor, ali je dječak shvatio da se zavrtio ventilator. Osjetio se
slab slatkast miris. Utihnuo je šum koraka, sve su se rjeđe čule nerazumljive riječi, stenjanje
i jauci. Govor više nije služio ljudima, gibanje je bilo besmisleno, jer je upućeno u budućnost,
a u plinskoj komori budućnosti nije bilo. Gibanje Davidove glave i vrata nije kod
Sofije Osipovne izazvalo želju da pogleda onamo kamo gleda drugo živo biće.
Njezine oči, koje su čitale Homera, novine Izvestija, Huckleberryja Finna, Maynea Reida,
Hegelovu Logiku, koje su vidjele dobrih i loših ljudi, gledale guske na zelenim tratinama
Kurska, zvijezde u Pulkovskom refraktoru, bljesak kirurškog željeza, Giocondu u Louvreu,
rajčice i repu na tezgama tržnice, plavetnilo Issyk-kula, sada joj više nisu trebale. Da je netko
ovog trenutka oslijepi, ne bi osjetila gubitak.
Disala je, ali disanje je postalo težak posao, i gubila je snagu u proizvodnji disanja. Htjela
se usredotočiti na posljednje misli o glasnoj zvonjavi zvona. Ali misao se nije rađala. Sofija
Osipovna stajala je nijema, ne sklapajući oči koje više ne vide.
Dječakovo ju je gibanje ispunilo žalošću. Njezin osjećaj za dječaka bio je tako jednostavan
- riječi i oči više joj nisu trebali. Polumrtvi je dječak disao, ali zrak koji dobiva nije mu
produžavao život, nego ga je tjerao. Glava mu je padala, ali je još uvijek htio gledati. Vidio je
one koji su sjedali na zemlju, vidio je otvorena bezuba usta, usta s bijelim i zlatnim zubima,
vidio je tanku struju krvi, vidio je one koji gledaju u komoru kroza staklo; na trenutak su se s
Davidovim očima srele Roseove oči koje gledaju. Bio mu je potreban glas da upita tetu Šonju
o tim vučjim očima. I njegove su mu misli trebale. On je u svijetu učinio samo nekoliko
koraka, vidio je tragove bosih dječjih peta na vreloj prašnoj zemlji, u Moskvi je živjela njegova

418
mama, mjesec je gledao dolje, a odozdol su ga gledale oči, na ploči štednjaka vrio je čajnik;
svijet gdje je trčala bezglava kokoš; svijet gdje su bile žabe koje je tjerao na ples držeći ih za
prednje nožice, i jutarnje mlijeko, nastavljao ga je tištati.
Sve su vrijeme jake i vruće ruke grlile Davida, a dječak nije shvaćao što je postalo tamno
u očima, hučno i pusto u srcu, mučno i slijepo u mozgu. Ubili su ga i prestao je postojati.
Sofija Osipovna Levinton osjetila je kako se dječakovo tijelo opustilo u njezinim rukama.
Ponovno se udaljila od njega. U podzemnim pokusima s otrovanim zrakom odmah umiru
indikatori plina - ptice i miševi - jer imaju malena tijela, i dječak s malenim ptičjim tijelom
otišao je prije nje.
“Postala sam majkom”, pomisli ona.
To je bila njezina posljednja misao.
A u njezinu srcu bilo je još života: stiskao se, bolio, žalio vas, žive i mrtve ljude; nahrupila
je mučnina, a Sofija Osipovna pritiskala je uza se Davida, lutku, te je i sama postala mrtvom
lutkom.

419
 50.

Čovjek umire i prelazi iz svijeta slobode u carstvo ropstva. Život je sloboda i zato
umiranje i jest postupno uništavanje slobode: prvo slabi svijest, zatim se gasi; životni procesi
u organizmu s ugaslom svijesti još se neko vrijeme nastavljaju - odvijaju se kruženje krvi,
disanje, razmjena tvari. Ali to je taj nezaustavljivi otklon prema ropstvu - svijest se gasi, oganj
slobode utrne.
Ugasiše se zvijezde na noćnom nebu, nestade Mliječni put, zgasnu Sunce, ugasiše se
Venera, Mars i Jupiter, zamriješe oceani, zamriješe milijuni listova, i zamre vjetar, cvijeće
izgubi boju i miris, nestade kruha, nestade vode, hladnoće i mirisa zraka. Svemir koji postoji
u čovjeku prestaje biti. Taj je svemir potresno podsjećao na onaj jedinstveni što postoji mimo
ljudi. Taj je svemir potresno podsjećao na onaj koji se nastavlja odražavati u milijunima živih
glava. Ali taj je svemir posebno potresan bio time što je imao u sebi nešto što je isticalo huku
njegova oceana, mirise njegovih cvjetova, šum krošanja, nijanse njegovih granita, tugu
njegovih jesenjih polja između svih onih što su postojali i postoje u ljudima, i onoga što vječno
postoji izvan ljudi. U njegovoj neponovljivosti i jedinstvenosti leži duša posebnog života -
sloboda. Odraz svemira u ljudskoj svijesti čini osnovu ljudske moći, ali život postaje srećom,
slobodom i višim smislom tek kada čovjek postoji kao svijet, kada je jedinstven u
beskonačnosti vremena. Samo onda on osjeća slobodu sreće i dobrote, nalazeći u drugima
ono što je našao u samome sebi.

420
 51.

Šofer Semenov, koji je zarobljen skupa s Mostovskojem i Sofijom Osipovnom Levinton,

nakon deset tjedana gladovanja u logoru u blizini bojišnice upućen je skupa s velikom
skupinom zarobljenih crvenoarmejaca prema zapadnoj granici.
U logoru blizu bojišnice nijednom nije bio udaren šakom, ni kundakom, ni čizmom.
U logoru je vladala glad.
Voda grgolji u jarku, pljuska, uzdiše, huči kraj obale, i evo, voda grmi, rije, vuče kamene
gromade, kao slamke krši ogromne stupove i srce se ledi dok gledaš rijeku stisnutu između
tijesnih obala, koja potresa stijene, i čini se da to nije više voda, nego teške mase oživjeloga,
razbješnjenoga, propetoga - prozirnog olova.
Glad je, kao i voda, postojano i prirodno povezana sa životom i odjednom se pretvara u
snagu koja uništava tijelo, lomi i trga dušu, uništava višemilijunske žive mase.
Neuhranjenost, zaleđenost i snijeg, stepske i šumske suše, poplave i mora trijebe stada
ovaca i konja, ubijaju vukove, ptice pjevice i lisice, divlje pčele, deve, crvenperke i zmije. Ljudi
se za vrijeme elementarne nepogode u svojim patnjama izjednače sa životinjama.
Država je svojom voljom kadra prisilno i umjetno stezati i gušiti branama život i onda,
poput vode između tijesnih obala, strašna sila gladi trese, trga, lomi i uništava čovjeka, pleme
i narod.
Glad izažima molekulu bjelančevina i masti iz stanica tijela, glad razmekšava kosti, krivi
rahitične nožice djece, otapa krv, zavrti glavom, suši mišiće, izjeda živčano tkivo, glad
ugnjetava dušu, razgoni radost i vjeru, uništava snagu misli, rađa pokornost, niskost,
okrutnost, očaj i ravnodušnost.
Ono ljudsko ponekad posve nestane u čovjeku i gladno biće postane sposobno za
ubojstvo, za žderanje leševa, za ljudožderstvo.
Država je u stanju podići branu koja brani pšenicu i raž onima koji su je sijali, i time
izaziva strašan pomor, nalik na pomor koji je pobio milijune Lenjingrađana za vrijeme
hitlerovske blokade, pobio milijune vojnih zarobljenika u hitlerovskim logorskim zabranima.
Jelo! Hrana! Prehrana! Priprava i pretpriprava! Krkanje i ždranje! Krušno i pečeno!
Kušanje! Masni, obilni, dijetetski, skromni stol. Stol bogat i izdašan, nakrcan, jednostavan,
seljački! Krma. Žder. Žder...
Krumpirova kora, psi, žabe, puževi, gnjili listovi kupusa, osušena cikla, crknuta konjetina,
mačje meso, meso vrana i čavki, vlažno upaljeno žito, koža remenova, sare čizama, ljepilo,
zemlja, masne pomije iz vojničke kuhinje - sve je to hrana. To je ono što se cijedi kroz tijelo.
Tu hranu nalaze, dijele, razmjenjuju, kradu jedan drugome.
Jedanaestoga dana puta, kada je konvoj stao na postaji Salaš Mihailovski, pratnja je
izbacila onesviještenog Semenova iz vagona i predala ga željezničkim vlastima.
Stariji Nijemac, zapovjednik, nekoliko je trenutaka gledao polumrtvog crvenoarmejca
koji je sjedio uza zid požarne komore.

421
 “Neka puže u selo, u komori će umrijeti za jedan dan, a nema ga se za što strijeljati”, rekao
je zapovjednik prevoditelju.
Semenov je krenuo u selo koje se nalazilo blizu postaje.
U prvu ga kuću nisu pustili.
“Nema ničeg, idite odavde”, odgovori mu na ukrajinskom iza vrata starački glas.
U drugoj je kući dugo lupao, ali nitko nije odgovarao. Ili je kuća bila prazna, ili iznutra
zaključana.
U trećoj su kući vrata bila odškrinuta, stao je na trijem, nitko ga nije pozvao, i Semenov
uđe u sobu.
Zapuhnula ga toplina, u glavi se zavrtjelo, i on sjede na klupu pored vrata.
Teško je i brzo disao razgledajući bijele zidove, ikone, stol i peć. Sve ga je to diralo nakon
logorskog progona.
Kraj prozora prođe sjena, u kuću uđe žena i kriknu ugledavši Semenova.
“Tko ste?”
Ništa nije odgovorio. Bilo je jasno tko je.
Tog dana o njegovu životu i sudbini nisu odlučivale nemilosrdne snage moćnih država,
nego čovjek, stara Hristja Čunjak.
Sunce je iza sivih oblaka gledalo ratnu zemlju i vjetar koji je išao po prugama i bunkerima,
nad logorskom bodljikavom žicom, nad sudovima i posebnim odjelima - zavijao je pod
prozorom ukrajinske kuće.
Žena dade Semenovu kriglu mlijeka i on stade piti žudno i teško gutajući.
Popio je mlijeko i osjetio mučninu. Stiskalo ga je do povraćanja, oči su plakale te je, kao
da umire, jaučući uvlačio u se zrak, a trgalo ga opet i opet.
Trudio se ne povratiti, a u glavi mu je bila samo jedna misao - domaćica će ga izbaciti,
poganoga i prljavoga.
Upaljenim očima vidje da je donijela krpu i stala brisati pod.
Htio joj je reći da će sve sam očistiti i oprati, samo neka ga ne otjera. Ali je samo mrmljao,
pokazujući drhtave prste. Vrijeme je teklo. Starica je čas ulazila u kuću, čas iz nje izlazila. Nije
tjerala Semenova. Možda je molila susjedu da dovede njemačku patrolu ili pozove milicajca?
Starica je stavila na peć kotao s vodom. Postalo je vruće i para se dignula nad vodom.
Staričino lice izgledalo je namršteno i odbojno.
“Istjerat će me i onda obaviti dezinfekciju”, pomisli on.
Žena je donijela rublje i hlače iz škrinje. Pomogla je Semenovu da se razodjene i smotala
njegove krpe u zavežljaj. Osjetio je zadah svojega prljavog tijela namočenoga mokraćom i
krvavim izmetom gaća.
Pomogla je Semenovu da sjedne u korito, i njegovo tijelo izgrizeno od ušiju osjetilo je
dodir njezinih hrapavih i jakih dlanova, a po ramenima i prsima potekla je topla sapunska
voda. Odjednom se zagrcnuo, zatresao, pomeo, pa kriknu zviždeći i gutajući slinu: “Mama...
mamice... mamice...”

422
 Sivim platnenim ručnikom otirala je njegove suzne oči, kosu i ramena. Dohvativši ga
ispod pazuha, posjela ga je na klupu i nagnuvši se brisala njegove noge nalik na štapove,
odjenula mu košulju i duge gaće, zakopčala bijelu opšivenu dugmad.
Izlila je iz korita u vjedro crnu poganu vodu i odnijela je.
Prostrla je na peći ovčji kožuh, pokrila ga prugastim lanenim platnom, uzela s kreveta
veliki jastuk i položila mu za uzglavlje.
Zatim ga je lagano, kao pile podignula i pomogla mu da se popne na peć.
Semenov je ležao u bunilu. Njegovo je tijelo osjećalo nezamislivu promjenu - težnja
nemilosrdnoga svijeta da zgazi izmučenoga skota prestala je djelovati.
Ali ni u logoru ni u konvoju nije osjećao takvu patnju kao sada. Noge su trnule, bridjeli
prsti, lomilo ga je u kostima, podizala se mučnina, glava punila hladnom crnom kašom, a onda
odjednom, u laganoj i praznoj, počela bi vrtoglavica, oči su pekle, gušilo ga stenjanje, kapci
svrbjeli. Na trenutke je srce probadalo i zamiralo, a nutrina se punila dimom i izgledalo je da
dolazi smrt.
Prošla su četiri dana. Semenov je sišao s peći, stao hodati po sobi. Zgranulo ga je da je
svijet pun jela. U logorskom životu bilo je samo gnjile cikle. Činilo se da na svijetu postoji
samo mutna splačina - logorska juha, mutljag koji bazdi na gnjilež, a sada je ugledao pšenicu,
krumpir, kupus, loj, čuo je kukurijekanje pijetla.
Kao dječaku činilo mu se da u svijetu postoje dva čarobnjaka - dobri i zli, i uvijek se bojao
da zli čarobnjak opet ne svlada dobroga, i onda siti i topli, dobri svijet nestane i on će opet
prevrtati po zubima komad svojega remena.
Zabavio ga je ručni mlin s kojim je bilo užasno raditi - čelo bi se oznojilo dok namelješ
nekoliko pregršti sivoga vlažnog brašna.
Semenov je krpicom i kožicom očistio prijenos te pritegnuo klip koji povezuje
mehanizam sa žrvnjevima od ravnih kamenova. Sve je učinio kao što je i trebao pismeni
moskovski mehaničar, popravio grubi rad seoskog majstora, ali je mlin zatim počeo
raditi lošije.
Semenov je ležao na peći i razmišljao kako da bolje melje pšenicu.
Ujutro je ponovo rastavio mlin te pokrenuo kotače i dijelove staroga sata.
“Teta Hristja, pogledajte”, hvalisavo se oglasio i pokazao kako radi dvostruki zupčasti
prijenos koji je popravio.
Gotovo da nisu razgovarali. Nije mu ispričala kako joj je 1930. umro muž, a sinovi nestali
bez traga, kći otišla u Priluke i zaboravila na nju. Nije ga ispitivala kako je pao u zarobljeništvo,
otkuda je rodom, je li sa sela ili iz grada.
Bojao se izaći na ulicu, dugo je gledao kroz prozor prije no što izađe na dvorište i uvijek
se vraćao u kuću. Ako bi glasno lupila vrata ili pao vrč na pod, plašio se - činilo se da prestaje
dobro, prestaje djelovati snaga stare Hristje Čunjak.
Kada je susjeda dolazila do Hristjine kuće, Semenov bi se penjao na peć, ležao nastojeći
ne kašljati, ne disati glasno. Ali susjedi su im rijetko dolazili.
Nijemaca u selu nije bilo, stanovali su u selu koje se nalazilo kraj željezničke postaje.
Misao da živi u toplini i spokoju dok se okolo vodi rat, nije u Semenova izazivala grižnju
savjesti, jer se jako plašio da opet ne padne u svijet logora i gladi.

423
 Ujutro se budeći bojao odmah otvoriti oči, činilo mu se da je kroz noć čarolija nestala te
da će vidjeti logorsku žicu, stražare i čuti zveket prazne zdjelice.
Ležao bi sa sklopljenim očima osluškujući je li Hristja nestala.
Slabo je mislio na nedavno doba, nije se sjećao komesara Krimova, Staljingrada,
njemačkoga logora i konvoja. Ali je svaku noć vikao i plakao u snu.
Jedanput je noću sišao s peći, zavukao se pod klupu pužući po podu i ondje spavao do
jutra. A ujutro se nije mogao sjetiti što mu se to prisnilo.
Nekoliko puta vidio je kako seoskom ulicom prolaze kamioni s krumpirom i vrećama
žita, a jednom je vidio automobil - Opel Kapitan. Motor je dobro vukao, kotači nisu zapinjali
u seoskom blatu.
Srce je zamiralo kad bi zamišljao kako grleni glasovi odjekuju na trijemu, a onda u kuću
nahrupi njemačka patrola.
Ispitivao je tetu Hristju o Nijemcima.
Ona je odgovarala:
“A ima i dobrih Nijemaca. Kad je tu bila bojišnica, kod mene u kući bila dva - jedan
student, drugi umjetnik. Stalno su se igrali s djecom. A onda bio jedan šofer, stalno nosio
torbu. Vrati se s puta - izvadi mačku, daje joj sala i masla. Kaže da ide s njom od same granice.
Sjedi za stolom i drži je na rukama. I meni je bio dobar, drva mi dovezao, drugi put donio
vreću brašna. A ima Nijemaca koji ubijaju djecu, ubili su djeda susjeda, ne drže nas ljudima,
i prljaju kuće, idu goli pred ženama. A ima i tu naših seoskih, milicajci koji se iživljavaju nad
ljudima.”
“A kod nas nema takvih zvijeri kao što su Nijemci”, reče Semenov i upita: “Bojite li se, teta
Hristja, što živim kod vas?”
Ona odmahnu glavom i reče da u selu ima puno puštenih zarobljenika, doduše to su
Ukrajinci koji su se vratili doma. Ali ona može reći da je Semenov njezin rođak, sin njezine
sestre koja je otišla s mužem u Rusiju.
Semenov je već znao lica susjeda, znao je staricu koja ga prvi dan nije pustila k sebi. Znao
je da uvečer djevojke idu u kino na postaji, i da subotom u postaji svira orkestar - i da se pleše.
Jako ga je zanimalo kakve filmove Nijemci puštaju u kinu. Ali su k teti Hristji svraćali samo
starci, a oni ne idu u kino. Nije imao koga pitati.
Susjeda je donijela pismo od kćeri, koja je vrbovana u Njemačku. Neka mjesta u pismu
Semenov nije shvatio, pa su mu prevodili. Djevojka je pisala: “Doletjeli su Vanjka i Griška:
postaklili prozore.” Vanjka i Griška služili su u zrakoplovstvu. Znači da su njemački grad
nadlijetali sovjetski zrakoplovi.
Na drugom je mjestu djevojka pisala: “Padala je takva kiša kao u Bahmačima.” I to je isto
značilo da su stizali zrakoplovi, jer su početkom rata bili jaki napadi na postaju Bahmač.
Te je večeri Hristji svratio visoki mršavi starac. Ugledao je Semenova i upitao ga ruski:
“Otkuda si, junače?”
“Ja sam zarobljenik”, odgovori Semenov.
Starac reče:
“Svi smo zarobljenici.”

424
 On je u doba Nikolaja služio u vojsci, bio topnik, i neobično je točno stao nizati Semenovu
topničke zapovijedi. Zapovijedao je hripajući, na ruskome, a izvršni dio izgovarao je zvonko,
mladenački, s ukrajinskim izgovorom, očito zapamtivši intonaciju svojega i starješinskoga
glasa, koji su zvučali prije puno godina. Zatim je stao psovati Nijemce.
Ispripovijedao je Semenovu kako su se ljudi ponajprije ponadali da će im “poništiti”
kolhoze, a onda su se Nijemci dosjetili da su kolhozi i za njih dobra stvar. Uveli su petoljetke,
desetoljetke, iste lance i brigade. Teta Hristja je otegnutim tužnim glasom zajaukala:
“Kolhozi, kolhozi!”
Semenov reče:
“Pa što, kolhozi, poznata stvar, kod nas su svuda kolhozi.”
A onda je starica Čunjak rekla:
“Ti šuti. Sjećaš se kako si mi došao iz konvoja? Takva je cijela Ukrajina bila u konvoju
1930. godine. Koprivu smo pojeli, i zemlju smo jeli... Žito su nam uzeli do posljednjeg zrna.
Moj je čovjek umro, a ja sam se tako mučila! Nadula se, izgubila glas, nisam mogla hodati.”
Semenova je iznenadilo da je stara Hristja gladovala kao i on. Činilo mu se da su glad i
pomor nemoćni pred domaćicom dobre kuće.
“A možda ste bili kulaci?” upita on.
“Svi smo ovdje bili kulaci. Cijeli je narod propao gore nego u ratu.”
“A ti si sa sela?” upita starac.
“Ne”, odgovori Semenov, “rođeni sam Moskovljanin, kao i moj otac.”
“Evo”, hvalisavo reče starac, “da si ovdje bio za vrijeme kolektivizacije, propao bi, gradski,
odmah bi propao. Zašto sam ja ostao živ? Poznajem prirodu. Ti misliš žir, lipov list, kopriva,
loboda? Njih su odmah pobrali. A ja poznajem pedeset šest biljaka koje čovjek može jesti. I
evo, ostao sam živ. Proljeće tek stiglo, nema nijednog listića, a ja već kopam korijenje iz
zemlje. Ja ti, brate, sve znam: svaki korijen i koru, i cvjetiće i svaku travu znam. Krava, ovca i
konj, tko god hoćeš, crkava od gladi, a ja neću, bolji sam za travu od njih.”
“Moskovija?” sporo upita Hristja. “A ja nisam ni znala da si Moskovija.”
Susjed ode, Semenov legne spavati, a Hrista je sjedila podbočivši obraze rukama i gledala
kroza crni noćni prozor.
Te je godine žetva bila bogata. Pšenica je bila kao čvrsti zid visoka njezinu Vasilju do
ramena, a samoj Hristji preko glave.
Tihi se vapaj čuo kroza selo, živi kosturi, djeca, puzali su po podu, i jedva čujno cviljeli;
muškarci s nogama oteklim od vode išli su po dvorištima nemoćni od izgladnjelosti. Žene su
tražile što bi svarile za jelo - sve je bilo pojedeno i skuhano - kopriva, žirovi, lipov list, kopita,
kosti i rogovi koji su se našli iza kuće, neobrađene ovčje kože... A momci koji su stigli iz grada
išli su po dvorištima, pored mrtvih i polumrtvih, razvaljivali podove, kopali jame u
hambarima, zabijali željezne štapove u zemlju, tražili i kopali za kulačkim žitom.
Zagušljivoga ljetnog dana utihnuo je Vasilj Čunjak, prestao disati. Tog su trenutka u kuću
ponovo ušli gradski momci i plavooki čovjek, “ačući40” po ruski isto onako kako “aka”
Semenov, koji reče nagnuvši se nad umirućim:

40
Akanje - izgovaranje nenaglašenoga o kao a, značajka ruskoga govora (op. prev.)

425
“Upeo se kulak, života ne žali.”
Hristja uzdahnu, prekriži se i poče spremati postelju.

426
 52.

Štrum je držao da će njegov rad ocijeniti samo uski krug fizičara teoretičara. Ali se
pokazalo da nije tako. U posljednje su mu vrijeme telefonirali ne samo znanci među fizičarima
nego i matematičari i kemičari. Neki su zamolili za razjašnjenje - matematički izvodi bili su
vrlo složeni.
U Institut su mu se javili delegati studentskoga društva i zamolili da iznese referat pred
fizičarima i matematičarima viših fakultetskih godina. Dvaput je govorio u Akademiji. Markov
i Savostjanov pripovijedali su mu da se o njegovu radu raspravlja u mnogim institutskim
laboratorijima.
Ljudmila Nikolaevna čula je u specijalnoj prodavaonici kako je jedna supruga učenjaka
upitala drugu: “Iza koga ste vi?” A ova je odgovorila: “Evo, iza Štrumove žene.” A onda je ona
rekla: “Baš onoga Štruma?”
Viktor Pavlovič nije pokazivao da ga raduje neočekivano velik interes prema njegovu
radu. Ali nije bio ni ravnodušan prema slavi. Na znanstvenom vijeću Instituta rad je predložen
za Staljinovu nagradu. Štrum nije bio na toj sjednici, ali je navečer držao telefon na oku -
čekao je da ga zovne Sokolov. Ali ga je nakon sjednice prvi nazvao Savostjanov. Obično
podsmješljiv, čak i ciničan, ovaj je put Savostjanov govorio drukčije.
“To je trijumf, pravi trijumf!” ponavljao je.
Ispričao je o istupu akademika Prasolova. Starac je rekao da se od doba njegova pokojnog
prijatelja Lebedeva, koji je istraživao tlak svjetlosti, među zidovima Instituta za fiziku nije
dogodio rad takvoga značenja.
Profesor Svečin opisao je Štrumovu matematičku metodu dokazujući da i u samoj metodi
postoje inovativni elementi. Rekao je da samo sovjetski ljudi mogu u ratnim uvjetima tako
samozatajno predati svoje snage u službu naroda.
Govorili su mnogi, istupio je i Markov, ali je Gurevič održao najblistaviji i najsnažniji
govor.
“Junačina”, rekao je Savostjanov, “rekao je potrebne riječi, odradio bez ograničenja. Vaš
je rad ocijenio klasičnim i rekao da ga treba postaviti uz radove osnivača atomske fizike:
Plancka, Bohra, Fermija.”
“Jako”, pomisli Štrum.
Odmah nakon Savostjanova zvao je Sokolov.
“Vas se danas ne može dobiti, vrtim brojčanik već dvadeset minuta, stalno zauzeto”, reče.
Sokolov je također bio uzbuđen i obradovan.
Štrum reče:
“Zaboravio sam upitati Savostjanova kako je prošlo glasanje.”
Sokolov je rekao da je protiv njega glasao samo profesor Gavranov, koji se bavi poviješću
fizike. Po njegovu mišljenju, Štrumov rad nije znanstveno utemeljen, potječe iz idealističkih
pogleda zapadnih fizičara i praktično je besperspektivan.

427
 “To je čak dobro da je Gavranov protiv”, reče Štrum.
“Da, rekao bih”, složio se Sokolov.
Gavranov je bio čudan čovjek, kojega su u šali zvali Braća Slaveni: fanatički uporno
dokazivao je da su svi uspjesi fizike povezani s radovima ruskih učenjaka, i malo kome
poznata imena Petrova, Umova i Jakovljeva stavljao je iznad Faradaya, Maxwella i Einsteina.
Sokolov se našali:
“Vidite, Viktore Pavloviču, i Moskva je priznala značenje vašeg rada. Uskoro ćemo slaviti
kod vas.”
Slušalicu je dohvatila Marija Ivanovna i rekla:
“Čestitam, čestitajte Ljudmili Nikolaevnoj, tako mi je drago i zbog vas i zbog nje.”
Štrum reče:
“Sama taština nad taštinama.”
Ali taština nad taštinama radovala ga je i uzbuđivala.
Noću, kad se Ljudmila Nikolaevna već spremala na spavanje, zvao je Markov. Kao znalac
službene situacije drukčije je nego Savostjanov i Sokolov opisao znanstveno vijeće. Kovčenko
je nakon Burevičeva istupa kroz opći smijeh rekao:
“Evo, i u Matematičkom institutu udaraju na zvona, dižu buku oko rada Viktora
Pavloviča. Istina, procesije još nije bilo, ali su stijeg već podizali.”
U Kovčenkovoj šali sumnjičavije Markov osjetio nedobrohotnost. Ostali su se dojmovi
ticali Šišakova. Aleksej Aleksejevič nije se očitovao o Štrumovu radu. Slušajući govornike,
kimao je, ili odobravajući, ili u smislu “pas laje, karavana prolazi”.
Šišakov se usprotivio prijedlogu da se nagradi rad mladog profesora Molokanova. Njegov
je rad posvećen rendgenskoj analizi čelika i imao je samo usko praktično značenje za nekoliko
tvornica koje proizvode vrijedne kovine.
Zatim je Markov rekao da je Šišakov nakon sjednice prišao Gavranovu i razgovarao s
njim.
Štrum je rekao:
“Vi biste, Vjačeslave Ivanoviču, mogli raditi u diplomatskoj službi.”
Markov, koji nije imao smisla za šalu, odgovori:
“Ne, ja sam pokusni fizičar.”
Štrum uđe Ljudmili u sobu i reče:
“Predložili su me za Staljinovu nagradu. Pričaju o meni krasne stvari.”
Prenese joj kako se govorilo na sjednici.
“Sav je taj službeni uspjeh ništavan. Ali, znaš, mene muči vječiti kompleks manje
vrijednosti. Uđem u dvoranu za sjednice - prvi red je slobodan, ali ja se ne odlučim sjesti, idem
otraga. A Šišakov, Postoev, bez kolebanja sjednu u predsjedništvo. Briga mene za tu fotelju,
ali unutra, unutra bih htio osjetiti svoje pravo na nju.”
“Kako bi se Tolja radovao”, reče Ljudmila Nikolaevna.
“Neću ni mami to napisati.”
Ljudmila Nikolaevna nastavi:

428
 “Vitja, već je ponoć, a Nadje nema. Jučer se vratila u jedanaest.”
“Pa što onda?”
“Kaže da je kod prijateljice, ali me to brine. Još kaže da Majkin otac ima noćnu propusnicu
za auto i da će je dovesti do našeg ugla.”
“Zašto se brineš?” reče Viktor Pavlovič i pomisli: “Gospode, riječ je o velikom uspjehu, o
državnoj Staljinovoj nagradi, zašto prekidati razgovor tim životnim sitnicama.” On odšutje,
kratko uzdahnuvši.
Trećeg dana nakon sjednice znanstvenog vijeća Štrum je nazvao Šišakova na kućni
telefon da ga zamoli da primi na posao mladog fizičara Landesmana. Direkcija i kadrovski
odjel stalno su otezali primanje. Usto je htio zamoliti da Aleksej Aleksejevič ubrza poziv iz
Kazana za Anu Naumovnu Vajspapir. Sada, kada u Institutu kreće nova reorganizacija, nije
bilo smisla ostavljati kvalificirane radnike u Kazanu.
Odavno je htio razgovarati o svemu tome sa Šišakovom, ali mu se činilo da ovaj neće biti
s njime dovoljno ljubazan, pa će reći: “Obratite se mojemu zamjeniku.” I Štrum je stalno
odgađao taj razgovor.
Sada ga je ponio val uspjeha. Prije deset dana bilo mu je neugodno doći u Šišakovljev
ured, a sada mu je bilo jednostavno i prirodno telefonirati doma.
Javio se ženski glas:
“Tko pita?”
Štrum odgovori, i bilo mu je ugodno čuti svoj glas kako bez žurbe i mirno izgovara svoje
ime.
Žena kraj telefona spetlja se, a onda ljubazno reče: “Jedan trenutak.” Za trenutak isto tako
milo progovori:
“Molim vas, zovnite sutra u deset sati u Institut.”
“Oprostite, molim vas”, reče Štrum.
Svim tijelom i kožom osjećao je mučnu nelagodu.
Žalosno je pogađao da ga ni noću u snu neće ostaviti taj osjećaj te da će se ujutro
probuditi s mišlju “Što me muči?” i onda će se sjetiti: “Ah, da, taj blesavi poziv.”
Ušao je u ženinu sobu i ispričao o neuspjelom razgovoru sa Šišakovom.
“Da, da, nije magare za kantar, kako mi kaže za te mama.”
On stade psovati ženu koja mu se javila.
“Kvragu, kuja, ne podnosim odvratni običaj da se pita tko zove, a onda kaže da je gazda
zauzet.”
Ljudmila Nikolaevna obično se uzrujavala u takvim slučajevima, i zato ju je htio čuti.
“Sjećaš se”, reče on, “smatrao sam da je Šišakovljeva ravnodušnost povezana s time što
ne može izbiti kapital iz mojega rada, a sada mi se čini da kapital može steći na drugi način:
da me diskreditira. On znade da me Sadko ne voli.”
“Gospode, kako si sumnjičav”, reče Ljudmila Nikolaevna,“koliko je sati?”
“Devet i petnaest.”
“Vidiš, a Nadje nema.”

429
 “Bože”, reče Štrum, “koliko si ti sumnjičava.”
“Uostalom”, nastavi Ljudmila Nikolaevna, “danas sam čula u prodavaonici: ‘I Svečina su,
izgleda, isto predložili za nagradu.’” “Reci, molim te, on mi nije rekao. Pa zašto?”
“Za teoriju disperzije, čini se.”
“Nije mi jasno. Ali objavljena je prije rata.”
“Nema veze. Za prošlost isto daju. On će dobiti, a ti nećeš. Vidjet ćeš. Ti sve za to činiš.”
“Ti si budala, Ljuba. Sadko me ne voli!”
“Tebi mama fali. Ona ti je u svemu kadila.”
“Ne shvaćam tvoju ljutnju. Da si ti u svoje vrijeme prema mojoj mami pokazala bar dio te
topline kao ja prema Aleksandri Vladimirovnoj.”
“Ana Semenovna nikada nije voljela Tolju”, reče Ljudmila Nikolaevna.
“Nije istina, nije istina”, reče Štrum - i žena mu se učini tuđom, plašeći ga svojom
tvrdoglavom nepravednošću.

430
 53.

Ujutro u Institutu Štrum je od Sokolova doznao novost. Sinoć je Šišakov pozvao k sebi u
goste nekoliko suradnika Instituta. Kovčenko je došao autom po Sokolova.
Među pozvanima je bio i šef znanstvenog odjela CK-a mladi Badin.
Štruma obuze nelagoda - očito je zvao Šišakova kad su se već skupili gosti.
Podsmijevajući se, reče Sokolovu:
“Među uzvanicima je bio grof Saint Germaine, a o čemu su govorila gospoda?”
Sjetio se kako je tražeći Šišakova baršunastim glasom rekao svoje ime, uvjeren da će
Aleksej Aleksejevič kad čuje njegovo prezime radosno skočiti do telefona. Čak je zastenjao od
te uspomene pomislivši da tako tužno stenju psi kad uzalud pokušavaju
iščešati nepodnošljivo ljutu buhu.
“Uostalom”, reče Sokolov, “ponuda uopće nije bila vojnička. Kava i suho vino Gurdžaani.
I malo je bilo ljudi, desetak.”
“Čudno”, reče Štrum. Sokolov shvati na što se odnosilo to zamišljeno “čudno”, pa isto
zamišljeno reče:
“Da, ne shvaćam ni ja, zapravo, uopće ne shvaćam.”
“A je li bio Natan Samsonovič?” upita Štrum.
“Gurevič nije bio, čini se da su ga zvali, a on je radio s kandidatima.”
“Da, da”, reče Štrum i zabubnja prstom po stolu. A zatim, i za sebe neočekivano, upita
Sokolova:
“Petre Lavrenteviču, a je li se govorilo o mome radu?”
Sokolov stade petljati:
“Imam osjećaj, Viktore Pavloviču, da vam hvalitelji i poklonici čine medvjeđu uslugu -
vlast se ljuti.”
“Pa što šutite? No?”
Sokolov ispriča da je Gavronov počeo o tome da Štrumov rad proturječi Lenjinovim
pogledima na prirodu materije.
“No?” reče Štrum. “I onda?”
“Pa shvaćate da je Gavronov nevažan, ali neugodno je što ga podržava Vadim. Nešto kao
da vaš rad, uza svu nadarenost, proturječi postavkama nekoga znamenitog sastanka.”
On se osvrnu na vrata, zatim na telefon i reče u pola glasa: “Shvaćate, pomislio sam nisu
li naši institutski šefovi, u kontekstu kampanje za partijinost znanosti, pomislili vas uzeti
za žrtvenog jarca. Znate kako se kod nas provodi kampanja: izaberu žrtvu - i udri po njoj. To
bi bilo užasno. Ipak vam je rad izvanredan, poseban!”
“Što, zar se nitko nije usprotivio?”
“Zapravo, nije.”
“A vi, Petre Lavrenteviču?”
“Ja sam držao besmislenim upustiti se u spor. Nema smisla pobijati demagogiju.”

431
 Štrum se zbuni osjećajući zbunjenost svojega prijatelja i reče: “Da, da, naravno, naravno.
U pravu ste.”
Šutjeli su, ali njihova šutnja nije bila laka. Trnci straha prošli su Štruma, oni koji su uvijek
tajno živjeli u srcu, straha pred državnim gnjevom, straha da će postati žrtvom toga gnjeva
koji čovjeka pretvara u prah.
“Da, da, da”, zamišljeno reče, “samo nek je glava na ramenima.” “Jako bih želio da to
shvatite”, u pola glasa reče Sokolov. “Petre Lavrenteviču”, također ispod glasa upita Štrum,
“što je s Madjarovom, ide li mu? Piše li vam? Ponekad se jako brinem, ni sam ne znam zašto.”
U tom iznenadnom došaptavanju kao da su izrazili da ljudi imaju neke svoje posebne,
ljudske i nedržavne odnose.
Sokolov mirno i razdjelito odgovori:
“Ne, ja iz Kazana ništa ne dobivam.”
Njegov mirni i glasni ton kao da je rekao da im ne trebaju nikakvi posebni, ljudski odnosi,
odvojeni od države.
U kabinet uđoše Markov i Savostjanov i onda započe posve drugi razgovor. Markov je
stao navoditi primjere žena koje muževima kvare život.
“Svatko ima ženu kakvu zaslužuje”, reče Sokolov, pogleda na sat i izađe iz sobe.
Savostjanov reče podsmješljivo prateći ga:
“Ako u trolejbusu ima jedno slobodno mjesto, Marija Ivanovna će stajati, a sjedit će Petr
Lavrentevič. Ako noću netko telefonira - on se neće dignuti, nego Mašenjka trči u pidžami
pitati tko je. Jasno da je supruga najbolji čovjekov prijatelj.”
“Ja nisam sretnik”, reče Markov, “meni kaže: ‘Jesi gluh, idi otvoriti vrata.’”
Struni, odjednom se ozlovoljivši, reče:
“Pa što vam je, kakvi mi... Petr Lavrentevič je uzoran suprug!” “Što je vama, Vjačeslave
Ivanoviču”, reče Savostjanov, “vi ste sada dan i noć u laboratoriju, krajnje nedostupni.”
“A mislite da ja ne dobijem svoje zbog toga?” upita Markov. “Naravno”, reče Savostjanov
i obliznu usne, kao da kuša novu dosjetku, “sjedi doma! Kako kažu, moja kućica - moja
tvrđavica.” Markov i Štrum se nasmijaše, i Markov, očito se bojeći da će veseli razgovor
potrajati, ustade i reče samome sebi:
“Vječeslave Ivanoviču, hvataj se posla.”
Kada je izašao, Štrum reče:
“Tako služben, odmjerenih pokreta, a sada djeluje kao pijanac. Doista, dan i noć je u
laboratoriju.”
“Da, da”, potvrdi Savostjanov, “on je kao ptica koji gradi gnijezdo. Sav se unio u posao!”
Štrum se podsmjehnu:
“On čak ni svjetske novosti više ne prati, zaboravio ih prenositi. Da, da, sviđa mi se to,
kao ptica koja gradi gnijezdo.”
Savostjanov se oštro okrenu prema Štrumu.
Njegovo mlado lice svijetlih obrva bilo je ozbiljno.

432
 “Kad spominjemo svjetske novosti”, reče, “moram vam reći, Viktore Pavloviču, da je
jučerašnja skupština kod Šišakova, na koju niste pozvani, bila, znate, nešto tako čudno, nešto
gadno...” Štrum se namršti, takav ga je izraz sućuti ponižavao.
“Ma prekinite, čemu to?”, oštro reče.
“Viktore Pavloviču”, reče Savostjanov, “naravno, koga briga što vas Šišakov nije pozvao.
Ali valjda vam je Petr Lavrentevič ispričao kakvu je gadost rekao Gavronov? Treba biti sirov
pa reći da je u vašem radu duh judaizma i da ga je Gurevič nazvao klasičnim i hvalio samo
zato što je Židov. I svu tu ljigavost reći dok se uprava šutljivo podsmjehuje. Eto vam ‘brata
Slavena’.”
Za vrijeme stanke za ručak Štrum nije pošao u menzu, nego je stupao iz kuta u kut svojega
kabineta. Je li mislio koliko je smeća u ljudima? Ali, bravo za Savostjanova! A činilo se da je
bezvezan dečko, s vječnim dosjetkama i fotografijama cura u kupaćim kostimima. Ali,
zapravo, to su sitnice. Gavronovljeve su brbljarije beznačajne, on je psihopat, sitni zavidnik.
Nitko mu nije oponirao, jer je previše ružno i smiješno to što je izjavio.
Pa ipak su te sitnice i beznačajnosti uzrujavale i mučile Štruma. Kako ga to Šišakov nije
pozvao? Doista, grubo i glupo. A posebno ponižava što je Štrum posve ravnodušan prema
netalentiranom Šišakovu i njegovim zabavama, a ipak ga boli kao da se u njegovu životu
dogodila nepopravljiva nesreća. Shvaća da je to glupo, ali ne može si pomoći. Da, da, a još sam
htio dobiti jedno jaje više nego Sokolov. Kvragu i ja!
Ali jedna mu je stvar doista ozbiljno mučila srce. Htio je pitati Sokolova: “Kako vas nije
sram, prijatelju moj? Kako ste mi mogli zatajiti da se Gavronov baca blatom na mene? Petre
Lavrenteviču, ondje ste šutjeli kao što i sa mnom šutite. Sram vas, sram bilo!” Ali bez obzira
na svoju uzrujanost, odmah je rekao sam sebi: “Ali i ti šutiš. Nisi li i ti prešutio svojemu
prijatelju Sokolovu za što Karimov sumnjiči njegovog rođaka Madjarova? Prešutio!
Od neugode? Od delikatnosti? Lažeš! Zbog židovskoga straha.”
Očito je sudbina odredila da cijeli taj dan bude težak.
U kabinet uđe Ana Stepanovna i Štrum je upita kad vidje njezino zbunjeno lice:
“Što se dogodilo, Ana Stepanovna, draga?” “Nije valjda čula za moje nevolje?” pomisli.
“Viktore Pavloviču, što je to?” reče ona. “Eto tako, iza mojih leđa, čime sam to zaslužila?”
Anu Stepanovnu zamolili su da za vrijeme stanke za ručak dođe u kadrovski odjel, gdje
su joj ponudili da napiše izjavu o raskidu. Dobili su od direktora raspored o otpuštanju
laboranata koji nemaju visoku naobrazbu.
“Laži, ja o tome nemam pojma”, reče Štrum. “Sve ču poduzeti, vjerujte mi.”
Anu Stepanovnu posebno su uvrijedile Dubenkovljeve riječi da uprava nema ništa protiv
nje osobno.
“Viktore Pavloviču, što se može imati protiv mene? Oprostite mi, zaboga, smetam vam u
radu.”
Štrum nabaci na ramena kaput i krenu kroz dvorište prema dvokatnici u kojoj je bio
kadrovski odjel.
“Dobro, dobro”, mislio je, “neka, neka.” Više ništa nije mislio. Ali u to “dobro, dobro” bilo
je puno uloženo.
Dubenkov reče pozdravljajući se sa Štrumom:

433
 “Baš sam vas htio zvati.”
“U povodu Ane Stepanovne?”
“Ne, zašto, glede toga da zbog nekih okolnosti šefovi u Institutu moraju ispuniti evo ovaj
formularčić.”
Štrum pogleda snop formulara i reče:
“Oho! Pa to je tjedan dana rada.”
“Ma ne, Viktore Pavloviču. Samo, molim vas, u slučaju negativnog odgovora ne stavljajte
crticu, nego pišite: ’Ne, nije bio; ne, nema; ne, nemam’ i tako dalje.”
“Evo što, dragi”, reče Štrum, “treba poništiti ružni otkaz naše starije laborantice Ane
Stepanovne Lošakove.”
Dubenkov reče:
“Lošakove? Viktore Pavloviču, kako da ja poništim nalog direkcije?”
“Ma tko zna što je to! Ona je spašavala Institut, čuvala njegova dobra pod bombama. A
otpuštaju je iz formalnih razloga.”
“Bez formalnih razloga kod nas se nikoga ne otpušta s posla”, dostojanstveno reče
Dubenkov.
“Ana Stepanovna je ne samo divan čovjek već i jedna od najboljih suradnica našega
laboratorija.”
“Ako je stvarno nezamjenjiva, obratite se Kasjanu Terenteviču”, reče Dubenkov. “Usput,
raspravite s njime još dva pitanja iz svoga laboratorija.”
On gurnu Štrumu dva spojena papira.
“To je u povodu zamjene dužnosti znanstvenog suradnika po natječaju.” Pogleda papir i
sporo pročita: “Landesman Emilij Pinhusovič.”
“Da, to sam ja pisao”, reče Štrum prepoznavši papir u njegovim rukama.
“A evo zaključka Kasjana Terenteviča: ‘Zbog neodgovaranja potrebama’.”
“Kako to”, upita Štrum, “neodgovaranja? Pa ja znam odgovara li, otkud bi Kovčenko znao
tko meni odgovara?”
“To vi pretresite s Kasjanom Terentevičem”, reče Dubenkov. Pogleda drugi papir: “A tu
je dopis naših suradnika koji su ostali u Kazanu, i ovdje vaša molba.”
“Da, i što?”
“Kasjan Terentevič piše: ‘Nesvrhovito, budući da oni produktivno rade na Kazanskom
sveučilištu, odgoditi razmatranje pitanja do završetka školske godine.’”
Govorio je tiho, mekano, točno želeći laskavošću svojega glasa smekšati neugodno
izvješće, ali u njegovim očima nije bilo laskavosti, nego samo znatiželjne zlobe.
“Zahvaljujem, druže Dubenkove”, reče Štrum.
Štrum ponovo krenu dvorištem i ponovi: “Dobro, dobro.” Ne treba mu podrška uprave,
ne treba mu ljubav prijatelja, ni duševno zajedništvo sa ženom, on zna ratovati sam. Vrativši
se u glavnu zgradu, Štrum se pope na drugi kat.
Kovčenko, u crnom kaputu i šivanoj ukrajinskoj košulji, izađe iz kabineta, u stopu za
tajnicom koja ga je izvijestila o Štrumovu dolasku, i reče:

434
 “Molim, molim, Viktore Pavloviču, u moju kolibu.”
Štrum uđe u “kolibu”, s crvenim foteljama i divanima. Kovčenko posjednu Stru ma na
divan, a sam sjede pored njega.
Osmjehivao se slušajući Štruma i njegova ljubaznost podsjećala ga je na Dubenkovljevu
ljubaznost. Evo, vjerojatno se tako osmjehivao i kad je Gavronov držao svoj govor o Štrumovu
otkriću.
“Što možemo”, skrušeno je rekao Kovčenko i raširio ruke. “Nismo mi to sami smislili. Ona
bila pod bombama? Sada se to ne smatra zaslugom, Viktore Pavloviču, svaki sovjetski čovjek
ide pod bombe ako ga zove domovina.”
Zatim se Kovčenko zamisli i reče:
“Ima mogućnosti, premda, naravno, bit će primjedaba. Prebacit ćemo Lošakovu na
dužnost preparatorice. Sačuvat ćemo joj znanstvenu iskaznicu. Eto, mogu vam obećati.”
“Ne, to je uvredljivo za nju”, reče Štrum.
Kovčenko upita:
“Viktore Pavloviču, što biste vi htjeli - da sovjetska država ima jedne zakone, a Štrumov
laboratorij druge?”
“Naprotiv, želim da se u mojemu laboratoriju upravo primjenjuju sovjetski zakoni. A po
sovjetskim se zakonima Lošakovu ne smije otpustiti.”
Zatim upiti:
“Kasjane Terenteviču, ako već govorimo o zakonima, zašto niste zaposlili u mome
laboratoriju nadarenog momka Landesmana?”
Kovčenko stisnu usne.
“Vidite, Viktore Pavloviču, možda on i može uspješno obavljati vaše zadaće, ali ima još
nekih okolnosti koje rukovodstvo Instituta ima u vidu.”
“Vrlo dobro”, reče Štrum i potvrdi, “vrlo dobro.”
Zatim upita:
“Formular, zar ne? Rođaci u inozemstvu?”
Kovčenko neodređeno raširi ruke.
“Kasjane Terenteviču, ako već nastavljamo ovaj ugodni razgovor, zašto kočite povratak
iz Kazana moje suradnice Ane Naumovne Vajspapir? Ona je znate, doktorica znanosti. U čemu
su tu u proturječju laboratorij i država?”
Kovčenko reče s patničkim licem:
“Viktore Pavloviču, zašto vi mene ispitujete? Ja odgovaram za kadrove, shvatite to.”
“Vrlo dobro, vrlo dobro”, reče Štrum osjećajući da je napokon sazrio za grubi razgovor.
“Evo što, poštovani”, reče, “ovako ja ne mogu više raditi. Znanost ne postoji radi
Dubenkova i vas. Ja ovdje također postojim radi rada, a ne radi nejasnih interesa kadrovskog
odjela. Napisat ću Alekseju Aleksejeviču neka postavi Dubenkova za šefa
atomskog laboratorija.”
Kovčenko reče:
“Viktore Pavloviču, dajte, smirite se.”

435
 “Ne, ja tako ne mogu raditi.”
“Viktore Pavloviču, vi ne znate kako rukovodstvo cijeni vaš rad, a ja posebno.”
“Briga me cijenite li vi mene ili ne”, reče Štrum i ne nađe na Kovčenkovu licu uvredu, nego
veselo zadovoljstvo.
“Viktore Pavloviču”, reče Kovčenko, “mi ni u kojem slučaju nećemo dopustiti da napustite
Institut.” Namršti se i doda: “Ali uopće ne zato što ste nezamjenjivi. Ne mislite valjda da se
Viktora Pavloviča Štruma nema kime zamijeniti?” Ljubazno završi: “Zar se nema kime u Rusiji
zamijeniti vas koji se ne možete baviti znanošću bez Landesmana i Vajspapirke.”
Pogleda Štruma, i Viktor Pavlovič osjeti: evo, sad će Kovčenko reći one riječi koje su se
sve vrijeme, kao nevidljivi oblak, vile među njima, dotičući oči, ruke, mozak.
Štrum spusti glavu, i više nije bilo profesora, doktora znanosti, znamenitog učenjaka koji
je došao do izvanrednog otkrića, koji znade biti bahat i ponizan, nezavisan i oštar.
Pogrbljen i uskih ramena, grbonosi i kudravi muškarac, pogrbi se kao da očekuje udarac
po obrazu, gledajući u čovjeka sa šivanom ukrajinskom košuljom, samo je čekao.
Kovčenko tiho izusti:
“Viktore Pavloviču, ne uzrujavajte se, ne uzrujavajte se, stvarno, ne uzrujavajte se, pa što
vam je, zaboga, zbog takve gluposti udariti u gajde.”

436
 54.

Noću, kad su žena i kći legle spavati, Štrum se uhvatio formulara. Gotovo sva pitanja u
njemu bila su ista kao i prije rata. I zato što su bila nekadašnja, činila su se Viktoru Pavloviču
čudnima, nekako su ga drukčije uzrujavala.
Državu nije brinulo odgovara li Štrumu matematički aparat kojim se služi u radu,
odgovara li u laboratoriju montirana oprema takvim složenim pokusima koje će njome
provoditi, je li dobra zaštita od neutronskoga zračenja, je li dovoljna prijateljska i znanstvena
suradnja Sokolova i Markova sa Štrumom, jesu li mlađi suradnici spremni za izradu zamornih
proračuna, shvaćaju li koliko puno ovisi o njihovu strpljenju, napetosti i koncentraciji. Ali
ovo je bio carski formular, formular nad formularima. Htio je znati sve o Ljudmilinu ocu, o
njezinoj majci, o Viktorovu djedu i baki, gdje su živjeli, kad su umrli, gdje su sahranjeni. U vezi
sa čim je otac Viktora Pavloviča Pavel Iosifovič putovao 1910. godine u Berlin? Državna
zabrinutost bila je ozbiljna i mračna. Sam Štrum, gledajući formular, zarazio se nemirom
glede svoje sigurnosti i podobnosti.
1. Prezime, ime, očevo ime... Tko je on, čovjek koji ispunjava formular usred noći: Štrum,
Viktor Pavlovič? Eto, čini se da su majka i otac bili u građanskom braku, rastali se kada
je Vitja imao dvije godine, sjeća se da je u očevim papirima stajalo ime Pinhus, a ne
Pavel. Zašto je on Viktor Pavlovič? Tko sam ja, poznajem li sebe, a možda sam ja
zapravo Goldman, a možda Sagajdačni? Ili Francuz Deforge, a on pak Dubrovski?

Pun sumnje, pošao je odgovarati na drugo pitanje.

2. Datum rođenja... Godina... Mjesec... Dan... Navedite novo i staro računanje. Što je znao
o tom tamnom prosinačkom danu, bi li doista mogao tvrditi da se rodio tog dana? Ne
bi li trebalo, skidajući odgovornost sa sebe, napisati “po riječima”.
3. Spol... Štrum hrabro napiše “muškarac”. Zatim pomisli: “Ali kakav sam ja muškarac,
pravi muškarac ne bi šutio kad se otpušta Čepižina.”
4. Mjesto rođenja staroga (gubernija), okrug, kotar i selo, i novoga (oblast, kraj, rajon i
selo) teritorijalnog ustroja... Štrum napisa: Harkov. Majka mu je pripovijedala da se
rodio u Bahmutu, a rodni list izvadila je u Harkovu, kamo su se preselili dva
mjeseca nakon njegova rođenja. Što sad, treba li staviti napomenu?
5. Nacionalnost... Evo i pete točke. Takva obična, koja ništa nije značila u predratno doba,
a sada ima nekakvu osobitost.
Pritišćući pero, Štrum odlučnim slovima napisa “Židov”. Nije znao što će uskoro za
stotine tisuća ljudi značiti njihov odgovor na petu točku formulara: Kalmik, Balkir, Čečen,
Krimski Tatar, Židov...
Ni on nije znao da će se iz godine u godinu oko te pete točke zgušnjavati mračne strasti,
da će strah, zloba, očaj i beznađe te krv preseljavati, čergariti u nju iz susjedne šeste točke
“socijalno podrijetlo”, da će sljedećih nekoliko godina mnogi ljudi ispunjavati petu točku
formulara s osjećajem kobi, onim s kojim su prošlih desetljeća odgovarala na šestu točku
djeca kozačkih oficira, plemića i tvorničara, sinovi svećenika.

437
 Ali on je već osjećao i predosjećao zgušnjavanje silnica oko pete točke formulara.
Prethodne večeri telefonirao mu je Landesman i Štrum mu je rekao da nema ništa od njegova
zaposlenja.
“Tako sam i predviđao”, reče Landesman zlobno, koreći prijekornim glasom.
“Imate li nešto loše u formulara?” upita Štrum.
Landesman otfrknu u slušalicu i reče:
“To je već u prezimenu.”
Nadja reče za vrijeme večernjega čaja:
“Znaš, tata, Majkin tata je rekao da u Zavod za međunarodne odnose dogodine neće
primiti nijednog Židova.”
“Pa što”, “pomisli Štrum, “Židov kao Židov, što se tu može.”
6. Socijalno podrijetlo... To je bilo deblo moćnoga drveta čije je korijenje išlo duboko u
zemlju, a grane se širile nad prostranim listovima formulara: socijalno podrijetlo
majke i oca, roditelja majke i oca... Socijalno podrijetlo žene, ženinih roditelja... Ako ste
razvedeni, socijalno podrijetlo bivše žene, čime su se bavili njezini roditelji prije
Revolucije.
Velika je revolucija bila socijalna revolucija, revolucija siromaštva. U šestom pitanju, tako
se Štrumu uvijek činilo, prirodno je izražena pravedna nepovjerljivost siromašnih, koja je
nastala za tisućljeća gospodstva bogatih.
Napisao je “malograđanin”! Kakav je on malograđanin? I odjednom, možda je rat to
postigao da je posumnjao u stvarnost bezdana između pravednoga sovjetskog pitanja o
socijalnom podrijetlu i krvavoga njemačkog pitanja o nacionalnosti. Sjetio se večernjeg
razgovora u Kazanu, kada je Madjarov iznio Čehovljev odnos prema čovjeku.
Pomisli: “Meni se čini moralnom i pravednom ta socijalna oznaka. A Nijemcima se čini
neosporno moralnim pitati za nacionalnu oznaku. A meni je jasno: užasno je ubijati Židove
zato što su Židovi. Ta oni su ljudi - svaki od njih je čovjek: dobar, zao, nadaren, glup, tup,
veseo, dobar, uslužan, prostak. A Hitler kaže: svejedno je, važno je samo to da je Židov. I ja se
cijelim bićem bunim! Ali i kod nas je isto načelo - važno je da je plemić, važno je da je kulak ili
trgovac. A to što su oni dobri, zli, nadareni, dobri, glupi, veseli - kako onda? A u našim
formularima nije čak ni riječ o trgovcima, svećenicima i plemićima. Nego je riječ o
njihovoj djeci i unucima. Kako sad da je i plemstvo u krvi, kao židovstvo, oni su trgovci i
svećenici po krvi, zar ne? Očita glupost. Sofija Perovska je bila generalska kći, ne obična
generalska, nego gubernatorska. Goni je! Ako bi Komisarov, policijski prirepak, koji je ulovio
Karakozova, odgovorio na šestu točku ‘Malograđanin’, primili bi ga na sveučilište, dali mu
službu. A ipak je Staljin rekao: ‘Sin za oca ne odgovara.’ Ali je Staljin rekao i: ‘Jabuka ne
pada daleko od stabla.’ Što onda, ako sam malograđanin, onda sam malograđanin.”
7. Socijalni položaj... Službenik? Službenik je računovođa ili pisar. Službenik Štrum
matematički je utvrdio mehanizam raspada atomske jezgre, službenik Markov želi
pomoću nove pokusne opreme potvrditi teorijske zaključke službenika Štruma.
“E, to je u redu”, pomisli, “upravo službenik.”
Slegnu ramenima, ustade i ushoda se po sobi, kao da dlanovima nekoga odguruje. Zatim
sjede za stol i nastavi odgovarati na pitanja.

438
 29. Jeste li vi ili vaši najbliži rođaci izlazili pred sud, bili suđeni ili uhićeni, jeste li kažnjeni
sudski ili administrativno, kada, gdje i za što podrobno? Ako je odgovornost ukinuta,
kad se to dogodilo?...
Zatim isto pitanje o Štrumovoj ženi. Prošli su ga trnci u prsima. Ovdje nema prepirke,
ovdje se ne šale. Kroz glavu mu prostrujiše imena. Siguran sam da uopće nije kriv... Čovjek
kao s onoga svijeta... Njegova žena bila je uhićena zato što nije optužila muža, čini se, na osam
godina, ne znam dobro, ne dopisujem se s njom, u Temnikama, čini se, slučajno sam doznao,
sreo njezinu kćer na ulici... Ne sjećam se točno, čini se da je uhićen početkom 1938. godine,
da, deset godina bez prava dopisivanja...
Ženin brat bio je član Partije, s njim sam se rijetko sretao; ni ja ni žena s njim se ne
dopisujemo; punica je, čini se, bila kod njega, da, da, davno prije rata, njegova druga žena
zatvorena je zbog neoptuživanja muža, umrla je za vrijeme rata, njegov sin je branitelj
Staljingrada, išao kao dobrovoljac... Moja žena se rastala od prvog muža, sin je iz prvog braka,
moj posinak, poginuo na bojišnici braneći Staljingrad... Prvi muž je uhićen, od trenutka
razvoda žena ništa ne zna o njemu... Zašto je osuđen, ne znam, mutno sam čuo - nešto poput
sudioništva u trockističkoj opoziciji, ali nisam siguran, uopće me nije zanimalo...
Beznadan osjećaj krivnje i nečistoće obuze Štruma. Sjetio se partijca pokajnika koji je
rekao na sjednici: “Drugovi, ja nisam naš čovjek.”
I Štrum se odjednom pobuni. Ja nisam od onih mirnih i pokornih. Sadko me ne voli - neka!
Sam sam, žena me više ne gleda - pa neka! Ali se neću odreći nesretnika i nepravedno
pogubljenih.
Sramota je, drugovi, doticati se svega toga! Ta ljudi su nevini, a zašto bi bili krivi njihova
djeca i žene? Pokajati se treba pred tim ljudima, zamoliti u njih oprost. A vi želite dokazati da
ja nisam vrijedan, oduzeti mi ispravnost zato što sam rođak nevino stradalih? Ako sam i kriv,
onda samo za to što im nisam dovoljno pomagao u nevolji.
A drugi hod misli, krajnje suprotan tome, tekao je usporedo u mozgu istoga čovjeka.
Ja doista s njima nisam održavao vezu. Ne dopisujem se s neprijateljima, ne dobivam
pisma iz logora, nisam ih materijalno pomagao, rijetko sam se s njima susretao, samo
slučajno...
30. Živi li neki vaš rođak u inozemstvu (gdje, od kada, zbog čega su otišli)? Održavate li s
njima vezu?
Novo pitanje pojačalo mu je nemir.
Drugovi, zar ne shvaćate da je u doba carske Rusije emigracija bila neizbježna! U
emigraciju su išli siromašni i slobodoljubivi ljudi. Ta i Lenjin je živio u Londonu, Zürichu,
Parizu. Zašto aludirate, čitajući o mojim tetama i ujacima, na njihove kćeri i sinove u New
Yorku, Parizu, Buenos Airesu. Jedan se znanac rugao: “Tetka u New Yorku... nekoć sam mislio
da glad nije tetka, a sada se čini da je tetka glad.”
Ali je doista ispalo da je popis njegovih rođaka koji žive u inozemstvu malo manji od
popisa znanstvenih radova. A kad bi se dodao popis represiranih...
I tako su razapeli čovjeka. Na smeće s njim! Tuđinac! Ali to je laž, laž! On, a ne Gavranov
i Dubenkov, treba znanosti; on bi život dao za svoju zemlju. A koliko samo ima ljudi sa sjajnim
formularima, koji su spremni prevariti i izdati? Zar nije puno ljudi napisalo u formularu: otac
- kulak, otac - bivši vlastelin, a onda su dali život u boju, pošli u partizane, izašli na stratište?

439
 A što je sad? Pa on znade: statistička metoda! Vjerojatnost! Veća je vjerojatnost sresti
neprijatelja među ljudima izvan radničke prošlosti nego među ljudima iz proleterske sredine.
Ta i njemački fašisti, pozivajući se na manju ili veću vjerojatnost, istrebljuju narode i nacije.
To je nečovječno načelo. Ono je nečovječno i slijepo. A prema ljudima je normalan samo jedan
pristup - ljudski.
Viktor Pavlovič sastavit će drukčiji formular za primanje ljudi u laboratorij, ljudski
formular.
Njemu je svejedno je li čovjek s kojim treba raditi Rus, Židov, Ukrajinac ili Armenac; je li
njegov djedica bio radnik, tvorničar ili kulak; njegov odnos prema drugu s posla ne ovisi o
tome je li njegova brata uhvatio NKVD, njemu je svejedno živi li sestra njegova kolege u
Kostromi ili Ženevi. On će pitati u kojoj ste se dobi počeli zanimati za teorijsku fiziku, kako
gledate na Einsteinovu kritiku starca Plancka, jeste li skloni samo matematičkim
razmišljanjima ili vas privlači i pokusni rad, kako gledate na Heisenberga, vjerujete li u
mogućnost stvaranja jedinstvene jednadžbe polja? Glavno je, glavno - talent, oganj, iskra
Božja.
On bi pitao, naravno, ako bi njegov kolega htio odgovoriti na to, voli li šetnje, pije li vino,
ide li na simfonijske koncerte, jesu li mu se u djetinjstvu sviđale knjige Seton-Thompsona, tko
mu je bliži, Tolstoj ili Dostojevski, privlači li ga vrtlarstvo, bavi li se ribolovom, kako gleda na
Picassa, koja mu je najbolja Čehovljeva pripovijest?
Zanimalo bi ga je li njegov budući kolega šutljiv ili voli popričati, je li dobar i dosjetljiv ili
je zlopamtilo i ljutica, je li častoljubiv, hoće li se spetljati sa zgođušnom Veročkom
Ponomarevom. Neobično dobro ocijenio je to Madjarov, to je dobro kad se sve promisli - nije
li on provokator.
Gospode, Bože moj...
Štrum uze pero i napisa: “Esfira Semenovna Daševska, tetka po majci, živi u Buenos
Airesu od 1909. godine, predaje glazbu.”

440
 55.

Štrum uđe u Šišakovljev kabinet s namjerom da bude suzdržan i ne kaže nijednu oštru
riječ.
Shvaćao je da je glupo ljutiti se i vrijeđati na to da su u glavi uvaženog akademika Štrum
i njegov rad padali na najlošije, zadnje mjesto.
Ali tek što je Štrum ugledao Šišakovljevo lice, osjetio je nesavladivu razdraženost.
“Alekseju Aleksejeviču”, rekao je, "kao što se kaže, nema smisla navaljivati, ali nijednom
se niste zainteresirali za montažu postrojenja.”
Šišakov miroljubivo reče:
“Obvezno ću vam u najskorije vrijeme svratiti.”
Šef je milostivo obećao usrećiti Štruma svojim posjetom.
Šišakov doda:
“Općenito mi se čini da je rukovodstvo prilično pažljivo prema vašim potrebama.”
“Posebno kadrovski odjel.”
Šišakov, pun miroljubivosti, upita:
“Cime vam smeta kadrovski odjel? Vi ste prvi šef laboratorija koji iznosi takvu
primjedbu.”
“Alekseju Aleksejeviču, ja uporno molim da se iz Kazana pozove Vajspapir, ona je
nezamjenjiv stručnjak za nuklearnu fotografiju. Kategorično se protivim otpuštanju
Lošakove. Ona je izvanredan radnik i izvanredan čovjek. Ne mogu zamisliti kako se može
otpustiti Lošakovu, to je nečovječno. I napokon, molim da se zaposli magistra znanosti
Landesmana, koji se javio na natječaj. On je nadaren momak. Znači da vi podcjenjujete
značenje našeg laboratorija. Da nije tako, ne bih trošio vrijeme na ovakav razgovor.” “A ja
također trošim vrijeme na ovaj razgovor”, reče Šišakov. Štrum, sad već obradovan što je
Šišakov napustio miroljubivi ton koji je Štrumu smetao da iznese svoju ljutnju, reče:
“Meni je vrlo neugodno, ali ti sukobi nastaju uglavnom oko ljudi sa židovskim
prezimenima.”
“Ma gle to”, reče Aleksej Aleksejevič prelazeći iz mira u bitku. “Viktore Pavloviču”, kaza,
“pred ovaj su Institut postavljene odgovorne zadaće. Ne moram vam govoriti u kakvo se to
teško vrijeme događa. Držim da vaš laboratorij ne može u sadašnje doba u potpunosti pomoći
rješavanju tih zadaća. A osim toga oko vašega rada, nesumnjivo zanimljivoga, ali ipak i
nesumnjivo spornoga, nastala je prilična galama.”
Sugestivno reče:
“To nije samo moje stajalište. Drugovi drže da ta galama dezorijentira znanstvene
radnike. Jučer su sa mnom detaljno razgovarali u tom smislu. Iznesen je pogled da biste
morali razmisliti o svojim zaključcima, jer proturječe materijalističkim predodžbama o
prirodi stvari, pa biste bili dužni istupiti u tom povodu. Neki ljudi su mi iz za mene nejasnih
uvida pokazali interes da sporne teorije postanu generalni pravac znanosti upravo u doba

441
kada se sve naše snage moraju okrenuti zadaćama koje postavlja rat. Sve je to krajnje
ozbiljno. Vi ste mi došli sa čudnim zahtjevima oko nekakve Lošakove. Oprostite, ali nisam
znao da je Lošakova židovsko prezime.”
Slušajući Šišakova, Štrum se uzruja. Nitko mu nije iznio u oči takvo neprijateljsko
mišljenje o radu. Sada je prvi put to čuo od akademika koji vodi institut u kojemu on radi.
I ne bojeći se više posljedica, rekao je ono što je mislio i što zbog toga nikako nije trebalo
reći.
Rekao je da u fizici nema slučaja da ona potvrđuje filozofiju.
Rekao je da je logika matematičkih izvoda jača nego logika Engelsa i Lenjina, i neka Badin
iz znanstvenog odjela CK-a prilagođava Lenjinove poglede matematici i fizici, a ne fiziku i
matematiku Lenjinovim pogledima. Rekao je da uski prakticizam uništava znanost, tko god
da ga prakticira, “pa čak i gospon Bog”; samo velika teorija rađa veliku praksu. On je uvjeren
da će se kardinalna tehnička pitanja, i ne samo tehnička, u dvadesetom stoljeću rješavati
pomoću teorije nuklearnih procesa. Rado će se očitovati upravo u tom duhu ako drugovi, čija
mu imena Šišakov ne odaje, smatraju potrebnim da se očituje.
“A što se tiče ljudi sa židovskim prezimenima, Alekseju Aleksejeviču, tu nema mjesta
sprdnji ako ste doista ruski intelektualac”, rekao je. “U slučaju da mi odbijate te molbe, bit ću
prisiljen neodgodivo napustiti Institut. Ja tako ne mogu raditi.”
Uhvati dah, pogleda Šišakova, razmisli i reče:
“Teško mi je raditi u takvim uvjetima. Ja nisam samo fizičar nego i čovjek. Sram me pred
ljudima koji od mene očekuju pomoć i obranu od nepravde.”
U tom je trenutku rekao “Teško mi je raditi u takvim uvjetima” jer više nije bio tako
gorljiv da ponovi kako neodgodivo odlazi. Štrum je po Šišakovu vidio da je ovaj zapazio
smekšani izričaj.
I možda upravo zato Šišakov pritisnu:
“Nema smisla nastaviti razgovor jezikom ultimatuma. Naravno da moram uvažiti vaše
želje.”
Čudan, istodobno žalostan i radostan osjećaj vladao je Štrumom cijeli dan. Laboratorijski
pribor i nova oprema, čija se montaža bližila kraju, činili su mu se dijelom njegova života,
mozga i tijela. Kako će živjeti daleko od njih?
Strašno mu je bilo pomisliti na heretične riječi koje je rekao direktoru. I istodobno se
osjećao jakim. Njegova bespomoćnost istodobno je bila i njegova snaga. Je li mogao zamisliti
da će u danima svojega znanstvenog trijumfa, po povratku u Moskvu, morati povesti ovakav
razgovor?
O njegovu sukobu sa Šišakovom nitko nije mogao znati, ali mu se činilo da su suradnici
posebno danas srdačni s njime.
Ana Stepanovna uhvati ga za ruku i stisnu je.
“Viktore Pavloviču, ne želim vam zahvaliti, ali znam da ste vi - vi ste”, reče ona.
Šutke je stajao uz nju, uzbuđen i skoro sretan.
Na putu doma odlučio je da ništa ne kaže ženi, ali nije mogao odoljeti navici da s njom
podijeli što mu se događa, pa je već u hodniku, skidajući kaput, progovorio:
“Eto, Ljudmila, odlazim iz Instituta.”

442
 Ljudmila Nikolaevna uznemirila se i naljutila, i odmah mu rekla riječi koje će mu biti
neugodne:
“Ti se uvijek ponašaš kao da si Lomonosov ili Mendeljejev. Otići ćeš, umjesto tebe će biti
Sokolov ili Markov.” Podiže glavu od šivanja: “Neka tvoj Landesman ode na bojišnicu. Inače
doista kod ljudi sklonih predrasudama izlazi da Židov Židova zapošljava u obrambenom
zavodu.”
“Dobro, dobro, dosta”, reče on, “ne osuđuj, Ljudočka, sažali se. Sjećaš se onoga mjesta u
Njekrasova: ‘Mislio jadnik stići u hram slave, a sretan bio u bolnicu dospjet.’ Ja sam smatrao
da sam opravdao kruh koji sam jeo, a oni traže da se pokajem za grijehe, za herezu. Ne, daj
samo razmisli: pokajati se pred njima. Pa to je ludost! I onda me zajednički predlažu za
nagradu, studenti se zauzimaju. To je sve zbog Badina! Uostalom, kakav tamo Badin? Sadko
me ne voli!”
Ljudmila Nikolaevna priđe mu, popravi kravatu, pogladi kaput pa upita:
“Jesi li uopće ručao, vrlo si blijed?”
“Nisam gladan.”
“Pojedi bar kruha s maslom, a ja ću podgrijati ručak.”
Zatim mu je nakapala u čašicu lijek za srce govoreći:
“Popij, ne sviđa mi se kako izgledaš, daj da ti izmjerim puls.”
Kad su došli u kuhinju, Štrum je žvakao kruh i gledao se u zrcalo koje mu je Nadja objesila
kraj tlakomjera.
“Kako je to čudno, ludo”, reče, “jesam li mislio u Kazanu da ču morati ispunjavati debele
formulare i slušati ono što sam danas odslušao? Kakva moć! Država i čovjek - čas ga uzdigne
visoko, čas bez napora baci u bezdan.”
“Vitja, želim da popričamo o Nadji”, reče Ljudmila Nikolaevna. “Skoro svaki dan se vrača
doma poslije milicijskog sata.”
“Ti si neki dan sa mnom razgovarala o tome”, reče Štrum.
“Sjećam se da sam govorila. Sinoć sam slučajno prišla prozoru, maknula maskirni zastor,
i vidim: Nadja ide s nekim vojnikom, zaustavili su se kraj mljekarnice i stala se s njim ljubiti.”
“Ma zamisli”, reče Viktor Pavlovič i od čuđenja prestade žvakati.
Nadja se ljubi s vojnikom. Štrum je nekoliko trenutaka sjedio šuteći, a onda se stao
smijati. Eto, samo jedna takva iznenadna novost i može odvući čovjeka od teških misli,
raspuhati njegov nemir. Na trenutak su im se srele oči, i Ljudmila Nikolaevna neočekivano se
i za sebe također nasmija. U tom trenutku među njima se rodi shvaćanje koje je moguće tek
u rijetkim trenucima života, kada nisu potrebne riječi i misli.
Za Ljudmilu Nikolaevnu nije bilo neočekivano kada je Štrum, činilo se usput, progovorio:
“Mila, mila, ali prihvati da je ispravno što sam se pokefao sa Šišakovom.”
To je bio obični hod misli, ali ga uopće nije bilo jednostavno shvatiti. Sad su se spojile
misli o proživljenom životu, o sudbini Tolje i Ane Semenovne, o tome da rat i starost valjda
neminovno ruše život i koliko god slave i bogatstva čovjek dobio, kad ostari, odlazi, umire, a
mjesto njega dolaze mladi momci, i da je možda najvažnije ići kroza život čestito.
Štrum upita ženu:

443
 “Je l’ tako treba, je l’ ispravno?”
Ljudmila Nikolaevna odrečno odmahnu glavom. Desetljeća zajedničkog života u skladu
znala su i dijeliti ljude.
“Znaš, Ljuda”, reče pomirljivo Štrum, “oni koji su u životu u pravu često se ne umiju
ponašati - eksplodiraju, budu grubi, budu netaktični i netrpeljivi, i obično ih okrivljuju za sav
nered na poslu i u obitelji. A oni koji nisu u pravu, koji se vrijeđaju, oni se znaju ponašati,
logični su i spokojni, taktični, i uvijek ispadne da su u pravu.”
Nadja je došla u jedanaest. Kad je čula kako škripi ključ u bravi, Ljudmila Nikolaevna
rekla je mužu:
“Popričaj s njom.”
“Tebi je lakše, ne bih ja”, reče Viktor Pavlovič. Ali kad je Nadja raskuštrana i crvena nosa
ušla u kuhinju, on upita: “S kime se ti to ljubiš pred ulaznim vratima?”
Nadja se trgne, kao da se sprema bježati, i otvorenih je usta gledala oca.
Za trenutak slegnu ramenima i ravnodušno reče:
“A... Andtjuša Lomov, sad je u školi za poručnike.”
“Hoćeš li se ti to udati za njega?” upita Štrum, pogođen njezinim samouvjerenim tonom.
Osvrnu se na ženu - vidi li Nadju. Kao odrasla, Nadja je škiljeći osula ljutite riječi:
“Udati se?” upita ona, i ta riječ, koja se odnosi na njegovu kćer, porazi Štruma - možda se
i sprema! A ona samo nastavi:
“Možda neću, nisam još odlučila.”
Ljudmila Nikolaevna, koja je sve vrijeme šutjela, dobaci: “Nadja, zašto si mi lagala o
nekakvom Majkinom ocu i o satovima? Ja svojoj mami nisam nikad lagala.”
Štrum se sjeti da je, kad su oni hodali, Ljudmila govorila dolazeći na sastanak:
“Tolju sam ostavila mami i slagala joj da idem u knjižnicu.” Nadja se odjednom vrati u
svoje dječje biće te plačući i zlobno uzviknu:
“A mene špijunirati je dobro? Je li tebe tvoja mama špijunirala?” Štrum joj bijesno
odvrati:
“Ludo, ne budi drska prema mami!”
Gledala ga je s dosadnim i strpljivim izrazom.
“Onda, Nadežda Viktorovna, vi dakle niste odlučili udajete li se ili ćete biti suložnica
mladom pukovniku.”
“Ne, nisam odlučila, a drugo - on nije pukovnik”, odgovori Nadja.
Zar usne njegove kćeri ljubi nekakav mali u vojnoj kabanici? Zar curicu, Nadjku, smiješnu
i pametnu ludicu, može netko zavoljeti i gledati u njezine pseće oči?
Ali to je ipak vječna priča...
Ljudmila Nikolaevna šutjela je znajući da će Nadja sada biti zlobna ili šutjeti. Znala je da
će, kad ostanu same, pogladiti kćer po glavi, a Nadja će zajecati tko zna zašto, i Ljudmili
Nikolaevnoj bit će onda beskrajno žao isto tako tko zna zašto, jer ipak, na kraju krajeva, nije
baš tako strašno da se cura poljubi s dečkom. I Nadja će joj sve ispričati o tom Lomovu, i ona
će gladiti kćer po kosi i sjećati se kako se sama prvi put poljubila, i mislit će na Tolju, jer sve
što joj se događa u životu povezuje s Toljom. Tolje nema.

444
 Kako je žalosna ta djevojačka ljubav na kraju ratnoga bezdana. Tolja, Tolja...
A Viktor Pavlovič bučao je zahvaćen očinskim nemirom.
“A gdje taj balvan služi?” upitao je. “Ja ću popričati s njegovim zapovjednikom, neka mu
objasni zašto počinje romansu s balavicom.”
Nadja je šutjela, a Štrum, razočaran njezinom bahatošću, nevoljko ušutje, a onda je upita:
“Što me gledaš, kao više biće amebu?”
Na neki čudan način Nadjin ga je pogled podsjetio na današnji razgovor sa Šišakovom -
mirni i samouvjereni Aleksej Aleksejevič gledao je Štruma sa svoje državne i akademske
visine. Pod pogledom njegovih svijetlih očiju Štrum je instinktivno osjetio uzaludnost svih
svojih prosvjeda, ultimatuma i uzbuđenja. Snaga državnoga poretka visjela je kao bazaltna
gromada, i Šišakov je spokojno ravnodušno gledao kako se Štrum koprca - ne
može pomaknuti bazalt.
Čudno je, ali djevojčica koja sada stoji pred njim izgleda da također shvaća kako se on
besmisleno uzbuđuje i ljuti, i kako želi nemoguće, zaustaviti gibanje života.
A noću je Štrum mislio kako raskidajući s Institutom prokockava svoj život. Njegovu
odlasku iz Instituta dat će politički značaj, reći će da je postao uzročnikom nezdravih
oporbenih raspoloženja; a tu je rat, i Institut, a na Institut sam Staljin gleda blagonaklono. A
još i taj gadni upitnik...
Pa još i ludi razgovor sa Šišakovom. Onda razgovori u Kazanu. Madjarov...
I odjednom mu je bilo tako strašno da je htio napisati Šišakovu pomirljivo pismo i
poništiti sve događaje današnjeg dana.

445
 56.

Sutradan, vraćajući se iz komisiona, Ljudmila Nikolaevna opazila je kako se u

poštanskom sandučiću bijeli pismo. Srce, koje je jako tuklo od penjanja uza stepenice, počelo
je još jače tući. Držeći u ruci pismo, prišla je Toljinoj sobi, otvorila vrata, i soba je bila prazna:
ni danas se nije vratio.
Ljudmila Nikolaevna pogledala je stranice napisane majčinim rukopisom, koji poznaje
od djetinjstva. Ugledala je imena Ženje, Vere, Stepana Fedoroviča, ali sinovljeva imena nije
bilo. Nada je opet ustuknula u prazni kut, ali se nije predala.
Aleksandra Vladimirovna gotovo ništa nije pisala o svom životu, samo nekoliko riječi da
je Nina Matvejevna, gazdarica u Kazanu, nakon Ljudmilina odlaska otkrila puno neugodnih
crta. Od Serjože, Stepana Fedoroviča i Vere nema nikakvih vijesti. Aleksandru Vladimirovnu
brine Ženja - očito joj se nešto ozbiljno događa u životu. Ženja u pismu Aleksandri
Vladimirovnoj aludira na nekakve neugodnosti i da će možda morati natrag u Moskvu.
Ljudmila Nikolaevna nije znala tugovati. Ali je umjela žalovati. Tolja, Tolja, Tolja.
Evo, Stepan Fedorovič je obudovio... Vera je sirotica bez kuće; je li živ Serjoža, leži li
negdje obogaljen u bolnici? Njegov je otac ili strijeljan ili je umro u logoru, a mati je poginula
u progonstvu... Kuća Aleksandre Vladimirovne je izgorjela, ona živi sama, ne znajući ni za sina
ni za unuka.
Mati nije pisala o svom životu u Kazanu, o zdravlju, je li joj toplo u sobi, popravlja li se
opskrba.
Ljudmila Nikolaevna znala je zašto to majka ne spominje nijednom riječju, i to joj je
znanje teško padalo.
Ljudmilin dom postao je pustim i hladnim. Kao da su u njega pale nekakve užasne,
nevidljive bombe, sve se u njemu urušilo, toplina ga napustila, sav je u ruševinama.
Tog je dana puno mislila o Viktoru Pavloviču. Odnosi su im se pokvarili. Viktor je postao
razdražljiv, hladan prema njoj, a posebno je tužno to što je njoj svejedno. Previše dobro to
zna. Sa strane sve izgleda romantično i uzvišeno. Ona uopće nije sklona pjesničkom i
ushićenom odnosu prema ljudima, a evo, Mariji Ivanovnoj pak Viktor Pavlovič izgleda kao
žrtvena figura, kao uzvišeni mudrac.
Maša voli glazbu, čak poblijedi kad sluša svirku na klaviru, i Viktor Pavlovič katkada je
svirao na njezinu molbu. Njezinoj prirodi očito je potreban predmet divljenja, i ona je sebi
stvorila takav uzvišeni lik. Izmislila za sebe Štruma kakav ne postoji u životu. Ali kad bi Maša
svaki dan gledala Viktora, brzo bi se razočarala. Ljudmila Nikolaevna znala je da Viktorove
postupke pokreće samo egoizam, da on nikoga ne voli. I sada, kad se sjeti njegova sukoba sa
Šišakovom, puna nemira i straha za muža istodobno osjeća uobičajenu razdraženost:
spreman je žrtvovati i svoju znanost i spokoj bližnjih radi egoističnog zadovoljstva da
zablista, da se poigra zaštitnika slabijih.
Ali jučer, brinući se za Nadju, zaboravio je na svoj egoizam. A Viktor bi se mogao
pobrinuti i za Tolju, zaboravljajući na sve svoje teške poslove. Jučer je ona pogriješila. Nadja
nije bila s njom doista otvorena. Što je to - nešto dječje i prolazno ili njezina sudbina?

446
 Nadja joj je opisala društvo u kojemu se upoznala s tim Lomovom. Dosta su detaljno
pričale o momcima koji čitaju starinske stihove, o njihovim svađama oko nove i stare
umjetnosti, o prijezirno-podsmješljivom odnosu prema stvarima na koje se, kako se čini
Ljudmili, ne bi smjelo gledati ni prezrivo ni podsmješljivo.
A Nadja je rado odgovarala na Ljudmilina pitanja i očito nije lagala: “Ne, ne pijemo, samo
jedanput kad smo dečka pratili u vojsku.” O politici ponekad pričaju. Ali naravno, ne onako
kao u novinama, no vrlo rijetko, možda jedanput ili dvaput.
Alije Ljudmila Nikolaevna tek počela pitati o Lomovu, a Nadja je nestrpljivo odgovorila:
“Ne, ne piše stihove”, “Otkuda znam tko su mu roditelji, naravno, nijednom ih nisam vidjela,
što je tu čudno? Ni on nema pojma o tati, vjerojatno misli da je prodavač u trgovini.” Što je to
- njezina sudbina, ili će na sve zaboraviti zauvijek za mjesec dana.
Spremajući ručak i perući, mislila je na majku, Veru, Ženju, Serjožu. Telefonirala je Mariji
Ivanovnoj, ali se nitko nije odazvao, zatim Postoevima, i spremačica je rekla da je gazdarica
otišla u kupnju, zatim je zvala domara zgrade, neka pozovu vodoinstalatera da očisti pipu, ali
su joj rekli da danas nije došao na posao.
Sjela je da odgovori na pismo majci, činilo joj se da će napisati veliko pismo, pokajati se
što nije uspjela Aleksandri Vladimirovnoj stvoriti potrebne uvjete za život, pa je ova radije
odlučila živjeti sama u Kazanu. Od predratnog se vremena uobičajilo da k
Ljudmili Nikolaevnoj nitko od rođaka ne dolazi u goste te ne ostaje na spavanju. Evo, sada ni
najbliži ljudi ne dolaze k njoj u veliki moskovski stan. Nije napisala pismo, samo je zgužvala
četiri lista papira.
Pred kraj radnoga dana telefonirao je Viktor Pavlovič i rekao da će se zadržati u Institutu
- navečer će doći tehničari koje je pozvao iz vojnog instituta.
“Ima li što novoga?” upita Ljudmila Nikolaevna.
“A u kojem smislu?” upita on. “Ne, nema ništa.”
Uvečer je Ljudmila Nikolaevna pročitala mamino pismo pa prišla prozoru.
Svijetlio je mjesec, a ulica bila prazna. I ponovno je vidjela Nadju pod ruku s vojnikom -
išli su kaldrmom prema zgradi. Zatim je Nadja potrčala, a momak u vojnoj kabanici stajao je
nasred ulice i gledao, gledao. I Ljudmila Nikolaevna doslovce je spojila u svojemu srcu sve što
mu se činilo nespojivim. Svoju ljubav prema Viktoru Pavloviču, brigu za njega i ljutnju na
njega. Tolju, koji je otišao ne poljubivši djevojačke usne, i poručnika koji stoji na ulici - evo se
i Vera penje sretna po stubama svoje staljingradske zgrade, i bezdomnu Aleksandru
Vladimirovnu...
I dušu joj ispuni osjećaj života koji je bio čovjekova jedinstvena radost i strašna nevolja.

447
 57.

Kraj institutskog prolaza Štrum susrete Šišakova, koji je izlazio iz auta.

Šišakov podiže šešir na pozdrav, ali ne pokaza želju da stane i popriča s Viktorom
Pavlovičem.
“Jao meni”, pomisli Štrum.
Profesor Svečin gledao je za vrijeme ručka mimo njega za susjednim stolom i nije
razgovarao s njim. Debeli je Gurevič na povratku iz menze osobito srdačno danas razgovarao
sa Štrumom, dugo mu stiskao ruku, ali kada su se otvorila vrata direktorskog ureda, hitro se
oprostio i požurio hodnikom.
Dok je Štrum razgovarao u laboratoriju s Markovom o pripremi postrojenja za
fotografiranje nuklearnih čestica, ovaj u jednome trenutku diže glavu s bilježnice i reče:
“Viktore Pavloviču, čuo sam da se u partijskom komitetu o vama vodio oštar razgovor.
Kovčenko vam je skuhao kašu rekavši ‘Štrum ne želi raditi u našem kolektivu.’”
“Skuhao pa skuhao”, reče Štrum i osjeti kako mu podrhtava obrva.
Za vrijeme razgovora s Markovom o nuklearnim fotografijama Štrum je imao osjećaj da
Markov vodi laboratorij, a ne on. Markov je imao polagani gazdinski glas, dvaput mu je
dolazio Nozdrin i postavljao pitanja o montaži aparature.
Ali neočekivano se Markovljevo lice ražalosti, i on molećivo i tiho reče Štrumu:
“Viktore Pavloviču, molim vas, ne pozivajte se na mene ako gdjegod spomenete tu
partijsku sjednicu, jer bih imao neugodnosti: odajem partijsku tajnu.”
“Ma što vam je?”, reče Štrum.
Markov reče:
“Sve će se srediti.”
“E”, reče Štrum, “snaći će se i bez mene. Petljanja oko operatora - nemaju smisla!”
“Meni se čini da griješite”, reče Markov. “Sinoć sam razgovarao s Kočkurovom, a znate da
on ne lebdi u oblacima. Rekao mi je: ‘Kod Štruma matematika pretječe fiziku, ali, čudna stvar,
meni se sviđa, sam ne znam zašto.’”
Štrum je shvatio na što cilja Markov. Mladi Kočkurov bio je entuzijast u radovima koji se
tiču utjecaja sporih neutrona na jezgre teških atoma, tvrdeći da su ti radovi povezani s
praktičnim perspektivama.
“Kočkurovi ništa ne odlučuju”, reče Štrum, “nego Badini, a Badin drži da se ja moram
pokajati zato što fizičare uvlačim u talmudsku apstrakciju.”
Očito su u laboratoriju svi znali da se Štrum sukobio s upravom i da su ga spominjali u
partijskom komitetu. Ana Stepanovna gledala je Štruma patničkim očima.
Štrum je htio razgovarati sa Sokolovom, ali je on ujutro otišao u Akademiju, a onda se
javio da će ostati ondje i možda se neće ni vratiti u Institut.
A Savostjanov je, začudo, bio odlično raspoložen, stalno se šalio.

448
 “Viktore Pavloviču”, rekao je on, “poštovani Gurevič je znamenit i blistav učenjak.”
Pritom je prešao dlanom po glavi i trbuhu, podsjećajući na Gurevičevu ćelu i trbuščić.
Uvečer, vraćajući se pješke iz Instituta, Štrum neočekivano srete Mariju Ivanovnu u
Kaluškoj ulici.
Ona ga prva pozva. Imala je kaput kakav Viktor Pavlovič dosad nije vidio na njoj, pa je
nije ni prepoznao.
“Otkud vi”, upita on, “ovdje u Kaluškoj?”
Nekoliko je trenutaka šutjela gledajući ga. A onda je njišući glavom rekla:
“To nije slučajno, htjela sam vas sresti, zato i idem ovom ulicom.”
On se zbuni, lagano šireći ruke.
Na trenutak mu srce zamre, učinilo mu se da će odjednom reći nešto strašno, upozoriti
ga na opasnost.
“Viktore Pavloviču”, počela je, “htjela sam s vama razgovarati. Petr Lavrentevič mi je
ispričao sve.”
“Ah, o mojim izvanrednim uspjesima”, reče Štrum.
Pošli su skupa, a moglo se činiti kao da idu dva neznanca.
Štruma je mučila šutnja, pa je, iskosa gledajući Mariju Ivanovnu, rekao:
“Ljudmila me grdi zbog one priče. I vi se sigurno želite naljutiti na mene.”
“Ne, ja se ne ljutim”, rekla je, “znam što vas je natjeralo da postupite na taj način.”
On je brzo pogleda.
A ona reče:
“Mislili ste na svoju majku.”
Samo je kimnuo.
Zatim ona nastavi:
“Petr Lavrentevič vam nije htio reći... Ispričali su mu da su se protiv vas udružile uprava
i partijska organizacija, a čuo je i kako Vadim kaže: ‘To nije obična histerija. To je politička
antisovjetska histerija.”’
“Evo, kakva je to histerija”, reče Štrum, “a ja sam ipak osjetio da mi Petr Lavrentevič ne
želi reći ono što zna.”
“Da, ne želi. I meni je krivo zbog toga.”
“Boji se?”
“Da, boji. I osim toga smatra da načelno niste u pravu.”
Zatim je tiho dodala:
“Petr Lavrentevič je dobar, puno je propatio.”
“Da, da”, reče Štrum, “to i boli: takav uzvišen i hrabar učenjak, a takva kukavička duša.”
“On je puno propatio”, ponovi Marija Ivanovna.
“Pa ipak”, reče Štrum, “niste mi vi, nego mi je on trebao to reći.”
Uze je pod ruku.

449
 “Čujte, Marija Ivanovna”, reče, “recite mi što je to bilo s Madjarovom. Nikako ne shvaćam
što se to dogodilo?”
Neprekidno ga je mučila misao o kazanskim razgovorima, često se sjećao pojedinih
izraza i riječi, zlokobnog Karimovljeva upozorenja i istodobne Madjarovljeve sumnje. Činilo
mu se da će se moskovski oblaci nad njegovom glavom neminovno povezati s kazanskim
brbljarijama.
“Ni sama ne shvaćam što se dogodilo. Preporučeno pismo koje smo poslali Leonidu
Sergejeviču vratilo se u Moskvu. Je li promijenio adresu ili je otputovao? Ili se dogodilo ono
najgore?” upita se ona.
“Da, da, da”, promrmlja Štrum i na trenutak se zamisli.
Marija Ivanovna očito je mislila da mu je Sokolov ispričao o tom pismu koje se vratilo. A
Štrum nije imao pojma o njemu, Sokolov mu ništa nije rekao. Štrum se pitao što se dogodilo,
misleći da su se Petr Lavrentevič i Madjarov posvađali.
“Hajdemo kroz Neskučni prolaz”, reče on.
“Ali mi ne idemo na tu stranu?”
“Postoji prolaz i kroz Kalušku”, reče on.
Želio je podrobnije ispitati Mariju Ivanovnu o Madjarovu, o njegovim sumnjama na
Karimova, i o Karimovljevim sumnjama o Madjarovu. U praznom parku u Neskučnoj nitko im
neće smetati. Marija Ivanovna odmah će shvatiti svu važnost tog razgovora. Osjećao je da s
njom može razgovarati slobodno i povjerljivo o svemu što ga muči, a da će i ona s njime biti
otvorena.
Napokon je nastupilo otopljenje. Po brežuljcima u Neskučnom parku ispod otopljenog
snijega ponegdje su virili mokri smežurani listovi, ali je u jarcima snijeg bio čvrst. Nad
glavama je bilo oblačno tmurno nebo.
“Kakva dobra večer”, reče Štrum udišući vlažni hladni zrak.
“Da, dobro, nema nikoga, kao da nismo u gradu.”
Išli su po prljavim puteljcima. Kada bi naišli na mlaku, pružao je ruku Mariji Ivanovnoj i
pomagao joj da prijeđe.
Dugo su išli šutke, a on nije htio da počinju razgovor, ni o ratu, ni o institutskim stvarima,
niti o Madjarovu i svojim sumnjama, predosjećajima, strahovanjima, htio je samo šutke ići
pored malene žene koja nevješto ali istodobno lagano korača, te osjećati besmislenu lakoću i
spokoj koji su ga iznenada obuzeli.
A ona ni o čemu nije govorila, išla je, malko spustivši glavu.
Izašli su na obalu, rijeka je bila okovana tamnim ledom.
“Dobro je”, reče Štrum.
“Da, vrlo”, odgovori ona.
Asfaltirana staza na obali bila je suha i oni zakoračiše žustrije, kao dva putnika na daleki
put. Sreli su ranjenog vojnika, poručnika i onižu plećatu djevojku u skijaškom kostimu. Išli su
zagrljeni i s vremena na vrijeme se ljubili. Poravnati sa Štrumom i Marijom, opet su se
poljubili, osvrnuli i nasmijali.
“Evo, možda je i Nadja ovuda prolazila ovako sa svojim poručnikom”, pomisli Štrum.

450
 Marija Ivanovna osvrnu se na par i reče:
“Kako tužno.” Osmjehnuvši se, doda:
“Ljudmila Nikolaevna mi je pričala o Nadji.”
“Da, da”, reče Štrum, “to je neobično čudno.”
Zatim joj otkri:
“Odlučio sam se javiti direktoru Elektromehaničkog zavoda i ponuditi se. A ako me ne
uzmu - otići ću nekamo u Novosibirsk ili Krasnojarsk.”
“Što da se čini”, reče ona, “očito, tako treba. Niste mogli drukčije postupiti.”
“Kako je to tužno”, reče on.
Htio joj je ispričati kako osjeća posebno snažnu ljubav prema radu, laboratoriju, da se
raduje i tuguje gledajući opremu koja će uskoro biti na prvim ispitivanjima, i čini mu se da će
noću dolaziti do Instituta i gledati kroz prozor.
Pomislio je da će Marija Ivanovna osjetiti u njegovim riječima želju da se prenavlja, pa
zašutje.
Došli su do izložbe trofeja. Usporivši, razgledali su njemačke tenkove obojene sivom
bojom, topove i minobacače, zrakoplov s crnom svastikom na krilima.
“Čak i nijemi i nepokretni izgledaju strašno”, rekla je Marija Ivanovna.
“Ništa”, reče Štrum, “treba se tješiti da će u budućem ratu sve to izgledati nevino, kao
nama muškete i helebarde.”
Kada su prilazili kapiji parka, Viktor Pavlovič reče:
“Eto kraja našoj šetnji, šteta što je Neskučni park tako malen. Jeste li se umorili?”
“Ne, nisam”, reče ona, “naviknula sam se često ići pješke.”
Ili nije shvatila njegove riječi ili se pravila da ih ne shvaća. “Znate”, reče on, “nekako naši
susreti uvijek zavise od vaših susreta s Ljudmilom i mojih s Petrom Lavrentevičem.”
“Da, da”, reče ona, “a kako bi bilo drukčije?”
Izađoše iz parka, i zahvati ih gradska huka, razarajući ljepotu šutljive šetnje. Izašli su na
trg nedaleko od mjesta gdje su se sreli. Gledajući ga odozdo, kao djevojčica na odrasloga, ona
reče: “Sada vjerojatno osjećate posebnu ljubav prema svojemu radu, prema laboratoriju i
opremi. Ali sami niste mogli drukčije postupiti, netko bi mogao, ali vi ne. A ja sam vam
ispričala neugodnost jer mi se čini da je bolje znati istinu.”
“Hvala, Marija Ivanovna”, reče Štrum stišćući joj ruku, “hvala ne samo za to.”
Učini mu se da su joj prsti zadrhtali u njegovoj ruci. “Čudno”, reče ona, “opraštamo se
gotovo na istome mjestu gdje smo se sreli.”
On šaljivo reče:
“Stara je izreka da i u kraju postoji početak.”
Ona se namršti, očito se udubljujući u njegove riječi, a onda se nasmija i reče:
“Ne shvaćam.”
Štrum je gledao za njom: niska, mršava žena, jedna od onih na koje se muškarci nikada
ne osvrću.

451
 58.

Rijetko je Darenski tugovao toliko tjedana kao za vrijeme svojega službenog puta u
kalmičku stepu. Poslao je telegram svojoj upravi bojišnice da njegov boravak na krajnjem
lijevom krilu, gdje vlada potpuno zatišje, uopće nije potreban i da je obavio svoj zadatak. Ali
se štab nerazumljivo tvrdoglavo uopće nije odzivao.
Najlakši su bili sati rada, a najteža su bila razdoblja odmora.
Uokolo je bio pijesak, sipak, suh i šuštav. Bilo je, naravno, i ovdje života - u pijesku su
šuštale gušterice i kornjače ostavljajući repovima tragove u pješčanom nasipu, ponegdje je
rastao lomljivi trn boje pijeska, u zraku su kružili kopči motreći na strvine i otpatke, a na
visokim nožicama trčali paukovi.
Izgleda da su oskudnost okrutne prirode i hladna jednoličnost prosinačke pustinje bez
snijega opustošile ljude - ne samo njihov svagdan nego su im i misli bile jadne i jednoobrazno
žalosne.
Postupno se Darenski podčinio toj nujnoj pješčanoj jednoličnosti. Uvijek je bio
ravnodušan prema jelu, a sad je neprekidno mislio na hranu. Kisela kaša od krupice i
ukiseljenih rajčica jedan dan, pa kaša od krupice za drugi dan - činili su košmar
njegova života. Sjedeći u polumračnoj kolibici za daščanim stolom, prolivenim mlakama juhe,
gledajući ljude koji kusaju iz plosnatih limenih porcija, osjećao je tugu želeći što prije otići iz
menze da ne čuje kuckanje žlica i ne osjeća mučni zadah. Izlazio je na zrak, ali ga je menza
ponovno uvlačila u se, mislio je na nju i brojio sate do sutrašnjega ručka.
Noću je u kolibicama bilo hladno, i Darenski je spavao loše - mrznula su mu leđa, uši,
noge, prsti ruku i obrazi. Spavao je odjeven, zamatajući noge u dva para obojaka, a glavu je
vezao ručnikom.
Prvo se čudio što ljudi s kojima je ovdje imao posla, izgleda, ne misle na rat, nego su im
glave pune pitanja ždranja, pušenja i pranja. Ali uskoro je i Darenski, razgovarajući sa
zapovjednicima divizija i baterija o pripremi oruđa za zimu, o strojnom mazivu, o opskrbi
streljivom, zapazio da je i njegova glava puna svagdašnjih briga, nada i gorčine.
Štab bojišnice činio mu se nedostižno dalekim, pa je sanjao o manjemu: doći barem na
dan u štab armije, kod Elista. Ali razmišljajući o tom putu, nije zamišljao susret s plavookom
Alom Sergejevnom, nego je razmišljao o kupelji, o zategnutoj posteljini, o juhi s bijelom
tjesteninom.
Čak se ni noćenje kod Bove nije činilo tako ugodnim kad nije bilo tako loše ni u njegovoj
kolibi. Pa ni Bova nije pričao o pranju, ni o juhi.
Posebno su ga mučile uši.
Dugo nije shvaćao zašto se mora tako često češati, nije zapažao kako ga sugovornici
gledaju s razumijevanjem kada se za vrijeme službenog razgovora žestoko počeše ispod
pazuha ili po bedru. Dan za danom češao se sve upornije. Uskoro se navikao na zujanje i
svrbež u preponama i pod mišicama.

452
 Činilo mu se da je dobio ekcem, tumačeći sebi da mu je koža postala suha, nadražena
prašinom i pijeskom.
Ponekad je svrbež bio toliko jak da je na cesti neočekivano zastajkivao i počinjao grepsti
nogu, trbuh ili križa.
Posebno se jako morao češati noću. Darenski se budio i kao bijesan dugo grebao noktima
kožu na prsima. Jedanput je, ležeći na leđima, podigao nogu i stenjući češao gnjide. Ekcem se
pojačavao od topline, primijetio je. Pod odjećom ga je svrbjelo i peklo nepodnošljivo. Kada je
izlazio noću na hladni zrak, svrbež bi se smanjio. Pomislio je otići u ambulantu i zatražiti mast
protiv ekcema.
Kada je ujutro izvrnuo kragnu košulje, ugledao je na ovratniku duž šavova niz pospanih
krupnih uši. Bilo ih je mnogo. Darenski se prestrašeno i posramljeno osvrnu na kapetana koji
leži do njega, a kapetan je bio budan i sjedećke je na ležaju s grabežljivim licem stiskao uši na
svojim dugim gaćama. Kapetanove su usne nijemo šaptale, očito je vodio ratnu statistiku.
Darenski skinu sa sebe košulju i prihvati se istog posla.
Jutro je bilo tiho i maglovito. Nije se čula pucnjava, zrakoplovi nisu brujili i zato se valjda
posebno dobro čulo kako pucaju uši ginući pod zapovjedničkim noktima.
Kapetan, nakratko se osvrnuvši na Darenskog, promrmlja: “Oh, ova je zdrava -
medvjedica! A ovo valjda - prasica.” Darenski, ne skidajući oka s ovratnika košulje, upita:
“Daju li kakvoga praška?”
“Daju”, reče kapetan, “ali nema koristi. Trebala bi kupelj, a mi nemamo ni vode za piće.
Posuđe u menzi se skoro ne pere, štede vodu. Tko je vidio kupelj?”
“A dezinfekcijska soba?”
“Ma kakvi. Samo ti odora gori, a uš se malo zarumeni. Eh, u Pjonzi smo bili u rezervi, to
je bio život! Čak nisam išao u menzu. Hranila me gazdarica, još nije bila stara baba, nego
sočna. Dva puta tjedno kupelj, a pivo svaki dan.”
Namjerno je umjesto Penza govorio Pjonza.
“Što da se čini?” upita Darenski. “Do Pjonze je daleko.”
Kapetan ga ozbiljno pogleda i u povjerenju nastavi:
“Ima još jedan dobar način, druže potpukovniče. Duhan za šmrkanje, navučeš cigle i
pomiješaš s duhanom za šmrkanje. Na to baciš rublje. Uš počne kihati, trzati se, i razbije glavu
o ciglu.” Lice mu je bilo ozbiljno i Darenski nije odmah shvatio da se kapetan obratio na
folklor.
Sljedećih nekoliko dana Darenski je čuo desetak priča na tu temu. Ispalo je da je folklor
bogato razradio motiv.
Danju i noću glava mu je bila puna mnoštva pitanja: prehrana, pranje rublja, promjena
odore, prašak, peglanje uši pomoću vrele boce, smrzavanje uši, spaljivanje uši. Prestao je
misliti na žene, i sjećao se izreke koju je čuo u logoru od kriminalaca: “Živjet ćeš, a babe nećeš
poželjeti.”

453
 59.

Cijeli dan Darenski je proveo na poziciji topničke divizije. Danju nije čuo nijedan pucanj
i nijedan se zrakoplov nije pojavio u zraku.
Zapovjednik divizije, mladi Kazah, rekao mu je slovkajući ruske riječi:
“Evo, mislim, dogodine ovdje mislim napraviti bašču. Dođite se najesti dinja.”
Zapovjedniku divizije uopće nije bilo loše, šalio se pokazujući bijele zube, lagano i brzo
išao na krivim i kratkim nogama po dubokom pijesku, prijateljski gledao deve koje su stajale
upregnute pored koliba pokrivenih komadima ljepenke.
Ali dobro raspoloženje mladoga Kazaha ljutilo je Darenskog i on je, želeći se osamiti,
navečer pošao na vatrene pozicije prve baterije, premda je već danju bio ondje.
Izašao je mjesec - nevjerojatno velik, više crn nego crven. Rumeneći se od napora,
podizao se u prozračnoj crnini nebesa i u tom ljutitom svjetlu posebno su nemirno i napeto
izgledali noćna pustinja, i topovi dugih cijevi, i protutenkovske strojnice, i mino-bacači. Po
putu se vukla karavana deva upregnutih u škripave seoske taljige, natovarene kutijama sa
streljivom i sijenom, i sve se nespojivo spojilo: traktori tegljači, autofurgon s
tipografskom tehnikom vojničkog lista, tanka antena radiostanice, dugački vratovi deva i
lagani im valoviti hod, takav kao da u cijelom devinu tijelu nije bilo nijedne tvrde kosti, nego
je odliveno u kaučuku.
Deve su prošle, a u mraznom zraku ostao je seoski miris sijena. Isti onakav kao što je više
crn nego crven isplivao veliki mjesec nad pustim poljem, gdje se borila Igorova družina41.
Takav isti mjesec bio je na nebu kada su postrojbe Perzijanaca išle na Grčku, kada su
rimske legije prodirale u njemačke šume, kada su bataljoni prvoga konzula noćili pod
piramidama.
Ljudska svijest, obraćajući se prošlosti, uvijek prosijava kroz gusto sito nakupine velikih
događaja, razdvaja vojničke patnje, smutnju, vojničku tugu. U sjećanju ostaje prazna priča,
kako je bila ustrojena vojska koja je odnijela pobjedu, a kako je bila ustrojena vojska koja je
pretrpjela poraz, broj kola, katapulta, slonova ili topova, tenkova i bombardera koji sudjeluju
u bici. U sjećanju ostaje priča o tome kako je mudri i sretni vojskovođa povezao središte i
udario s krila i kako su pričuve koje su se iznenada pojavile iza brda odlučile o ishodu bitke.
Sve to, kao i obična priča o sretnom vojskovođi koji je po povratku u domovinu osumnjičen da
kani svrgnuti vladara te će za spas domovine platiti glavom ili biti usrećen progonstvom.
A evo slike protekle bitke kako ju je vidio umjetnik: ogromni tamni mjesec nisko visi nad
poljem slave - spavaju raširenih ruku vitezovi, zakovani u oklope, valjaju se razbijene zaprege
ili gusjenice tenkova, i evo, pobjednici s automatima u raširenim šatorskim krilima, u
rimskim kacigama s mjedenim orlovima, u krznenim grenadirskim kapama.
Darenski je zamišljeno sjedio na kutiji od streljiva na vatrenoj poziciji topničke baterije i
slušao razgovor dvaju crvenoarmejaca koji su ležali pod kabanicama ispod oružja.
Zapovjednik baterije ode s političkim rukovodiocem u divizijski štab, a

41
Aluzija na staroruski spjev Slovo o vojevanju Igorovu (op. prev.)

454
potpukovnik, predstavnik štaba bojišnice - kako su za njega topnici saznali od vezista - činilo
se da čvrsto spava. Crvenooarmejci su blaženo dimili cigare ispuštajući oblake toploga dima.
To su očito bila dva prijatelja, povezana onim osjećajem koji uvijek odlikuje istinske
prijatelje - uvjerenošću da je svaka ništavna sitnica koja se događa u životu jednoga uvijek
značajna i zanimljiva drugome.
“I što je bilo?” upita nekako podsmješljivo i ravnodušno jedan od njih.
A drugi, kao preko volje, odgovara:
“Što, što, zar ga ne znaš? Čovjeka bole noge, i onda ne može ići u tim cipelama.”
“Da, pa što?”
“I tako ostao u cipelama, neće valjda ići bos.”
“Znači, nije dao čizmu”, progovori drugi i u njegovu glasu nije bilo ni traga podsmijehu i
ravnodušnosti; bio je pun zanimanja za događaj.
Zatim su porazgovarali o domu.
“Što baba piše? Ovog ima, a onog nema, čas je dječak bolestan, čas curica. Znaš kakve su
babe.”
“A moja upravo piše:
‘Vi na bojišnici imate bar sljedovanje, a mi ovdje propadamo od vojnih teškoća.’”
“Ženska pamet”, reče prvi, “ona sjedi u dubokoj pozadini i ne može ni shvatiti što znači
biti na prvoj liniji. Vidi samo tvoje sljedovanje.”
“Točno”, potvrdi drugi, “nije uspjela nabaviti mazut, i već misli da gore stvari na svijetu
nema.”
“Jasno, teže je stajati u repu nego u ovoj pustinji odbijati tenkove bocama.”
Spomenuo je tenkove i boce premda su i on i sugovornik znali da Nijemci nijednom nisu
ovamo krenuli tenkovima.
Ne završivši vječiti obiteljski razgovor koji je iskrsnuo i ovdje u noćnoj ratnoj pustinji, o
tome kome je teže u životu, muškarcu ili ženi, jedan neodlučno reče:
“Moja je ustvari bolesna, ima problema s kralježnicom, ako digne teško, ležat će tjedan
dana.”
Činilo se da se razgovor posve promijenio, jer su već počeli govoriti o tome kakva su
okolo suha i očajna mjesta.
Onaj što je ležao bliže Darenskom progovori:
“Zar ona priča iz zlobe, ili jednostavno ne razumije.”
Prvi topnik doda, da se ogradi od zlobnih riječi kojima je govorio o vojničkim ženama, a
da se istodobno ne ogradi od njih:
“Točno, to je od gluposti.”
Zatim su zadimili, zašutjeli pa popričali o sigurnim britvicama za brijanje i o onima
opasnima, o novoj jakni zapovjednika baterije, o tome da svejedno koliko je teško, ali se ipak
hoće živjeti na svijetu.
“A gledaj, kakva je to samo noć; znaš, još sam u školi bio kad sam vidio ovakvu sliku: stoji
mjesec nad poljem, a okolo leže pobijeni vitezovi.”

455
 “Što je tu slično”, nasmija se drugi, “ono su bili vitezovi, a što smo mi: vrapčji rod, a posao
nam teleći.”

456
 60.

Kidajući tišinu, nedaleko od Darenskog odjeknu eksplozija.

“Sto tri milimetra”, odredi vješto uho. U mozgu krenuše misli obično povezane s
eksplozijama neprijateljskih mina i streljiva: “Slučajni? Pojedinačni? Probno gađanje?
Prebačaj. A možda slijedi paljba? Ili će krenuti tenkovi?”
Svi ljudi naviknuti na rat osluhnu i pomisle otprilike to što je pomislio Darenski.
Takvi ljudi znaju iz stotine zvukova izlučiti onaj koji uistinu prijeti. Odmah, čime god
vojnik bio zauzet, držao on u ruci žlicu ili čistio pušku, pisao pismo ili kopao nos prstom, čitao
novine ili naprosto blejao bez misli, što se ponekad događa u vojnikovim slobodnim
trenucima - on trenutačno okreče glavu, odvuče ga željno pametno uho i u taj čas stigne
odgovor. Nekoliko eksplozija začuje se zdesna, zatim slijeva, i sve se odjednom zatrese,
zagrmi, zadimi i pokrenu. Bio je to vatreni napad!
U dimu, prahu i pijesku kroz vatru su odjekivale eksplozije, a iz vatre eksplozija kuljao je
dim.
Ljudi su trčali i padali.
Kroz pustinju odjeknu oštro revanje. Nekoliko mina eksplodiralo je pored deva, i
životinje su trčale kidajući povoce i vukući za sobom komade opreme. Darenski je, ne
obraćajući pozornost na bombe i mine koje se rasprskavaju, stajao cijelim rastom, potresen
užasnim prizorom.
U njegovu mozgu iskrsnu neobično jasna misao da ovdje gleda posljednje dane svoje
domovine. Obuze ga osjećaj osuđenosti. Taj strašni krik deva koje jure po pijesku, ti očajni
ruski glasovi, ti ljudi koji bježe u skloništa. Ginula je Rusija! Ginula je ovdje, natjerana u
hladne azijske pustinje, ginula pod tmurnim i ravnodušnim mjesecom, i beskonačno mili i
dragi ruski govor slijevao se s vapajima užasa i očaja deva koje bježe izranjavane njemačkim
minama.
U tom gorkom trenutku nije osjećao ni bijes ni mržnju, nego bratstvo prema svemu
slabom i jadnom i živome u svijetu; odnekud je isplivalo tamno i staro Kalmikovo lice, koje je
sreo u stepi i koje mu se učinilo bliskim i odavno znanim.
“A što mogu, suđeno je”, pomisli i shvati da nema potrebe živjeti na svijetu ako se sada
pretrpi poraz. Pogleda borce koji su sjedili u pukotinama, ohrabri se, spreman preuzeti na se
zapovijedanje baterijom i u beznadnoj bici, pa poviče:
“Hej, telefonistu, ovamo! K meni!”
A grmljavina eksplozija odjedanput utihnu.
Te su noći po Staljinovoj zapovijedi tri zapovjednika bojišnica - Vatutin, Rokosovski i
Eremenko - donijela zapovijed vojsci o presudnom napadu koji će za sto sati odlučiti sudbinu
Staljingradske bitke, sudbinu Paulusove armije od 330.000 vojnika, koja će prelomiti tijek
rata.
U štabu je Darenskog čekao telegram: valja mu krenuti u tenkovski korpus pukovnika
Novikova i informirati skupinu Glavnoga štaba o ratnim djelovanjima korpusa.

457
 61.

Odmah nakon blagdana Oktobarske revolucije njemačko je zrakoplovstvo ponovno

izvelo masovni napad na StalGRES. Osamnaest bombardera bacalo je teške bombe na
elektranu.
Oblaci dima pokrivali su ruševine, a razorna snaga njemačkoga zrakoplovstva potpuno
je zaustavila rad elektrane.
Nakon tog naleta Spiridonovu su počele jako drhtati ruke; prinoseći šalicu ustima,
prolijevao je čaj, a ponekad je morao vratiti šalicu na stol osjećajući kako mu drhtavi prsti
nemaju snage za držanje. A prsti bi prestali drhtati tek kad bi se napio votke.
Uprava je stala otpuštati radnike i oni su se preko Volge i Tumaka raznim sredstvima
prebacivali stepom u Srednju Ahtubu i Lenjinsk.
Upravitelji elektrane zamolili su Moskvu za dopuštenje da također odu, jer nije bilo
smisla da u srušenim pogonima borave na prvoj crti bojišnice. Moskva je otezala s odgovorom
i Spiridonov se jako živcirao. Partijski dužnosnik Nikolaev pozvan je u CK odmah nakon
naleta i odletio je na Douglasu u Moskvu. Spiridonov i Kamišov motali su se po ruševinama
elektrane i uvjeravali jedan drugog da tu više nemaju što činiti, da se valja pakirati. Ali je
Moskva i dalje šutjela.
Stepana Fedoroviča posebno je uzrujavala Verina sudbina. Nakon što se prebacila na
lijevu obalu Volge, pozlilo joj je i nije mogla krenuti u Lenjinsk. Proći skoro sto kilometara po
urušenoj cesti na kamionu koji poskakuje po smrznutim i okamenjenim grudama blata bilo
je posve nemoguće za ženu u zadnjim mjesecima trudnoće.
Neki poznati radnici odveli su je na zaleđeni brod na obali, pretvoren u pribježište.
Odmah nakon drugog bombardiranja elektrane Vera je poslala ocu bilješku o mehanici
broda. Molila je oca da se ne brine, dobila je mjesto u potpalublju, u udobnom kutku iza
pregrade. Među evakuiranima su jedna medicinska sestra iz beketovske poliklinike i stara
primalja.
Četiri kilometra od bunkera nalazi se poljska bolnica i u slučaju bilo kakvih komplikacija
uvijek se može pozvati liječnika. U bunkeru ima kuhalo i peć, a hranu spremaju zajednički od
pošiljke koja stiže iz oblasnoga komiteta Partije.
Premda je Vera molila oca da se ne brine, svaka njezina riječ u pismu ispunjavala je
Stepana Fedoroviča nemirom. No samo ga je jedno tješilo: Vera je pisala da u bitkama brod
nijednom nije pogođen. Kad bi se Stepan Fedorovič prebacio na lijevu obalu, uspio bi,
naravno, nabaviti ili putnički bolnički auto ili bi dovezao Veru do Srednje Ahtube.
A Moskva je i dalje šutjela, ne odgovarajući direktoru i glavnom inženjeru, premda je
sada u srušenom StalGRES-u trebao ostati samo nevelik odred vojne obrane. Radno i
tehničko osoblje nije se više trebalo motati bez posla u elektrani, i svi su, čim bi
dobili dopuštenje od Spiridonova, odlazili u evakuaciju.
Samo starac Andrejev nije htio uzeti od direktora potvrdu na memorandumu s okruglim
pečatom.

458
 Kada je Stepan Fedorovič nakon naleta predložio Andrejevu da pođe u Lenjinsk, gdje mu
je živjela snaha s unukom, Andrejev je rekao:
“Ne, ja ostajem.”
Činilo mu se da je na staljingradskoj obali sačuvao vezu sa svojim bivšim životom. Možda
će se za neko vrijeme prebaciti do tvorničkog sela. Hodat će između spaljenih i srušenih kuća,
doći u vrt koji je uzgajala žena, podignut će i popraviti slomljene voćke, provjeriti jesu li
zakopane stvari na mjestu, a onda sjesti na kamen kraj svaljene ograde.
“Eto, Varvara, znači tako, šivaći stroj je na mjestu, uopće nije zahrđao, jabuka, ona kraj
ograde, posve je propala, presjekao je šrapnel, a u podrumu je kiseli kupus u kaci samo
odozgo malo pljesniv.”
Stepan Fedorovič htio se posavjetovati o svojim poslovima s Krimovom, ali nakon
obljetnice Oktobarske revolucije Krimov više nije dolazio u StalGRES.
Spiridonov i Kamišov odlučili su čekati do 17. prosinca, a onda otići - doista nisu imali
više što činiti u StalGRES-u. A Nijemci su nastavljali povremeno pucati po elektrani, i
Kamišov, vrlo živčan nakon masovnog napada, obično bi govorio:
“Stepane Fedoroviču, njihovi obavještajci ne vrijede pare, vidiš da nastavljaju tući. U
svakom trenutku zrakoplovstvo može opet udariti. Znate Nijemce, oni će kao bik lupati po
praznome mjestu.”
Krenuo je s kuferom i zavežljajem na ramenu, osvrnuo se pa mahnuo rukom Andrejevu,
koji je stajao kraj srušene kapije osvrćući se na ITR-ovu zgradu s izbijenim staklima, na
tmurne zidove turbinskog pogona, na lagani dim koji se vio nad masnom izolacijom koja je i
dalje gorjela.
Otišao je iz StalGRES-a kad im čelik više nije bio potreban, i to uoči napada sovjetske
vojske.
Ali taj jedan dan, do kojega nije izdržao, prekrižio je u očima mnogih ljudi cijeli njegov
čestiti radni vijek - bili su spremni proglasiti ga herojem, a počeli su ga zvati kukavicom i
dezerterom.
I sam je dugo čuvao u duši mučni osjećaj, sjećajući se kako je išao osvrćući se, mahao
rukom, a mrki osamljeni starac stajao je kraj kapije elektrane gledajući za njim.

459
 62.

Vera je rodila sina.

Ležala je u potpalublju broda na ležaju sklepanom od neotesanih dasaka, a pored nje je
ležalo novorođenče zamotano u posteljinu, i kad bi joj netko dolazio, odgrnuvši zavjesu,
vidjela bi ljude, muškarce i žene, prnje koje vise s gornjih prični, dopirali bi huka glasova,
dječji povici i strka. Magla je bila u njezinoj glavi, magla je bila i u kužnom zraku.
U potpalublju je bilo zagušljivo i istodobno vrlo hladno, a na zidove od dasaka ponegdje
se hvatalo inje. Ljudi su noću spavali ne skidajući obojke i jakne, žene su se povazdan
zamatale u rupce i prostirke, puhale u smrznute prste.
Svjetlo je jedva prodiralo kroza sićušni prozorčić, prorezan gotovo na razini leda, i danju
je pod palubom bio polumrak. A navečer su palili svjetiljke, lampe bez stakala. Od gareži su
ljudi imali crna lica. Kada su podizali poklopac od stepenica, odozgo su prodirali oblaci pare,
kao da je dim od eksplodirane bombe.
Kosate starice raščešljavale su sijede i sive vlasi, starci su sjedili na podu sa šalicama
vrele vode među šarenim jastucima, zavežljajima, drvenim kuferima po kojima su puzala i
igrala se djeca umotana u rupce.
Zbog toga što je dijete ležalo na njezinim grudima, Veri se činilo da su se njezine misli
promijenile, promijenio se i njezin odnos prema svim ljudima, promijenilo se njezino tijelo.
Mislila je na svoju prijateljicu Zinu Melnikovu, na staricu Sergejevnu, koja ju je pratila, o
proljeću, o majci, o potrganoj košulji, o toplom pokrivaču, o Serjoži i o Tolji, o sapunu za
pranje, o njemačkim zrakoplovima, o StalGRES-ovu bunkeru, o svojoj prljavoj kosi - i sve što
joj je ulazilo u glavu prožimalo se osjećajem prema njezinu novorođenčetu, povezivalo s njim,
bilo važno ili nevažno zbog njega.
Gledala je svoje ruke, noge, svoje grudi i prste. To više nisu bile ruke koje su igrale
odbojku, pisale sastavke, listale knjigu. Nisu to bile noge koje su trčale školskim stepeništem,
tukle po toploj riječnoj vodi, opržene koprivom, noge koje su gledali prolaznici na ulici
osvrćući se za Verom.
Misleći na dijete, istodobno je mislila o Viktorovu.
Aerodromi su bili smješteni kraj Volge, Viktorov je bio pored njih, i Volga ih više ne dijeli.
Evo, sad će sići pod palubu zrakoplovci i ona će ih pitati: “Znate li poručnika Viktorova?”
A oni će reći: “Znamo.” “Recite mu - ovdje su mu sin i žena.”
Žene su joj dolazile iza zavjese, njihale glavama, smješkale se, uzdisale, a neke bi počele
plakati nagnute nad malenim.
Plakale su nad sobom, a smiješile se novorođenom, to se odvijalo bez ijedne riječi.
Ako bi što pitale Veru, onda je smisao njihovih pitanja bio jedino taj čime je rodilja mogla
služiti djetetu: ima li mlijeka u grudima, je li počela upala grudi, guši li je vlažni zrak.
Trećega dana nakon porođaja stigao je otac. Više nije sličio direktoru StalGRES-a - s
kuferčićem, sa zavežljajem, neobrijan, s podignutim ovratnikom kaputa, svezanom kravatom,
čekinjav i nosa spržena ledenim vjetrom.

460
 Kad je Stepan Fedorovič stigao do njezina ležaja, zapazila je da se njegovo drhtavo lice u
prvi trenutak okreće prema biću koje leži pored nje, a ne prema njoj.
Okrenuo se od nje, ali po njegovim leđima i ramenima shvatila je da plače, i to zato što
njegova žena nikada neće doznati za unuka, neće se nagnuti nad njega kao što se on nagnuo.
I onda je, ljuteći se na svoje suze i srameći ih se, jer ga je vidjelo desetak ljudi, rekao
glasom hripavim od mraza:
“Eto, postao sam djed zbog tebe.” Nagnu se nad Veru, poljubi je u čelo i pogladi po ramenu
hladnom prljavom rukom.
Zatim je rekao:
“Na obljetnicu Oktobarske revolucije bio je Krimov u Stal-GRES-u. Nije znao da mame
nema. Stalno je pitao za Ženju.”
Neobrijani starac u sivoj bluzi, iz koje su se izvlačili pramenovi nabijene vate, s
isprekidanim je dahom govorio:
“Druže Spiridonove, tu i Kutuzova, i Lenjina, herojsku zvijezdu daju za to da se što više
nabije naroda. Koliko su natrpali i naših i njihovih. Kakvu pak zvijezdu - valjda od kilograma-
dva - treba dati vašoj kćeri što je ona na toj robiji iznijela novi život.” To je bio prvi čovjek koji
je nakon rođenja djeteta spomenuo Veru.
Stepan Fedorovič odlučio je ostati na brodu, pričekati dok Vera ojača pa da skupa krenu
u Lenjinsk. To mu je bilo usput do Kujbiševa, kamo je išao po novi raspored. Vidjevši da je
opskrba hranom na brodu vrlo loša, da hitno treba spašavati kćer i unuka, Stepan Fedorovič
uputio se tražiti zapovjednu točku oblasnoga komiteta Partije, koja se nalazila negdje u šumi,
u blizini. Računao je da će ondje dobiti od drugova masla i šećera.

461
 63.

Taj je dan u potpalublju bio osobito težak. Nad Volgom se naoblačilo. Na prljavom ledu,
u smeću i tamnim pomijama, djeca se nisu mogla igrati, žene nisu prale rublje u rupama u
ledu, mrazni nizinski vjetar zabijao je u led smrznute komade prnja, prodirao pod palubu
kroz pukotine u poklopcu, ispunjavao brod zavijanjem i škripom.
Sleđeni ljudi sjedili su zamatajući se u rupce, kapute i pokrivače. I najpričljivije su žene
utihnule osluškujući urlik vjetra i škripu dasaka.
Smrkavalo se i izgledalo je da mrak pada od nepodnošljive ljudske tuge, od mraza koji je
izmučio sve, od gladi, prljavštine i beskonačne ratne muke.
Vera je ležala pokrivši se do podbratka kaputom, osjećajući na obrazima hladno gibanje
zraka koje se probija pod palubu sa svakim naporom vjetra.
U tim je trenucima sve izgledalo beznadno loše - niti je Stepan Fedorovič može odvesti
odavde, niti će rat ikada završiti, Nijemci će se u proljeće proširiti po Uralu, Sibiru, uvijek će
po nebu zujati njihovi zrakoplovi, odjekivati eksplozije bomba.
Prvi je put posumnjala da je Viktorov blizu nje. Kao da je bojišnica malo, a možda ga više
nema ni na bojišnici ni u pozadini.
Odgrnula je posteljinu i zagledala se u dječje lice.
Zašto plače, valjda mu prenosi tugu, kao što mu daje toplinu i mlijeko.
Tog su dana sve gušile golemost zime, bespoštednost ledenog vjetra, golemost rata na
velikim ruskim ravnicama i rijekama.
Zar može čovjek dugo trpjeti tako strašno gladan i hladan život?
Veri priđe starica Sergejevna, koja je primila njezino dijete, i reče:
“Ne sviđaš mi se danas, bolje si izgledala prvog dana.”
“Ništa”, reče Vera, “sutra će tata doći, donijeti hrane.”
Premda je Sergejevnoj bilo drago što će rodilji donijeti masla i šećera, ipak je zlobno i
grubo dometnula:
“Vi direktori uvijek se nažderete, uvijek imate rezervu. A naša je rezerva smrzli krumpir.”
“Tiše!” viknu netko. “Tiše!”
Na drugom kraju potpalublja čuo se nejasan glas.
I odjednom glas zazvuča gromko, nadglasavajući sve postranične zvukove.
Neki je čovjek uza svjetiljku čitao:
“Posljednjem trenutku... Uspješni napad naše vojske u rajonu Staljingrada... Ovih je dana
naša vojska, smještena na prilazima Staljingradu, prešla u protunapad protiv njemačko-
fašističke vojske. Napad je počeo u dva pravca: sa sjeverozapada i s juga od Staljingrada...”
Ljudi su stajali šutke i plakali. Nevidljiva čarobna veza uspostavila se između njih i
momaka koji su, pokrivajući lice od vjetra, sada išli po snijegu i onih što su ležali u snijegu, u
krvi, i s tamnim se pogledom opraštali od života.

462
 Plakali su starci i žene, plakali radnici, djeca sa starmalim izgledom stajala su kraj
odraslih i slušala čitanje.
“Naša je vojska zauzela grad Kalač na istočnoj obali Dona, postaju Krivomuzginjska,
postaju i grad Abgasarovo...” čitalo se dalje.
Vera je plakala skupa sa svima. I ona je osjećala vezu između onih koji su išli u noćnoj
zimskoj tami, padali i ponovno ustajali i ponovno padali da više ne ustanu, i ovog potpalublja
gdje su izmučeni ljudi slušali o protunapadu.
Zbog nje, zbog njezina sina, zbog žena s rukama koje su se tresle od ledene vode, starica
i djece zamotane u potrgane majčinske rupce, oni tamo idu u smrt.
I ushićeno, plačući, mislila je kako će njezin muž doći ovamo k njoj, i žene, starci i radnici
okružit će ga i reći mu: “Sin je.”
A čovjek, koji je čitao izvješće Sovinformbiroa, dovrši: “Napad naše vojske se nastavlja.”

463
 64.

Dežurni u štabu izvijestio je zapovjednika 8. zračne armije o ratnoj akciji lovačkih pukova
na dan napada.
General je pogledao papire koji su ležali pred njim i rekao dežurnome:
“Ne ide Zakabluki, jučer su mu ubili komesara, a danas skinuli dva pilota.”
“Zvao sam u štab puka, druže zapovjednice”, reče dežurni, “druga Bermana će sahraniti
sutra. Član Vojnog vijeća obećao je doletjeti u puk, održati govor.”
“Naš član voli držati govore”, osmjehnuvši se, reče zapovjednik.
“A piloti, druže zapovjednice, evo kako. Poručnik Korolj je pao na položaju 38. gardijske,
a zapovjednika lanca, starijeg poručnika Viktorova Messeri zapalili iznad njemačkog
aerodroma, nije stigao do linije bojišnice, pao je na uzvisini, na neutralnoj zoni. Pješaštvo ga
je ugledalo, pokušalo mu prići, ali Nijemac nije dao.”
“Da, događa se”, rekao je zapovjednik i počešao nos olovkom. “Evo što učinite: povežite
se sa štabom bojišnice i podsjetite da nam je Zaharov obećao zamijeniti wyllis, jer se uskoro
nećemo imati čime kretati.”
Svu noć ležao je mrtvi pilot na snježnom humu - bio je velik mraz i zvijezde su svijetlile
vrlo jako. A u zoru je humak postao sasvim ljubičast, i pilot je ležao na ljubičastom humku. A
onda je puhnula mećava, i tijelo je zasuo snijeg.

464
TREĆI DIO

465
 1.

Nekoliko dana prije početka staljingradskog napada Krimov je došao u podzemnu

zapovjednu točku 64. armije. Pobočnik člana Vojnog vijeća oficira Abramova, sjedeći za
pisaćim stolom, kusao je kokošju juhu i zalagao se pitom.
Odložio je žlicu i po njegovu se uzdahu moglo shvatiti da je juha dobra. Krimovljeve se
oči ovlažiše, tako je silno odjednom poželio žvaknuti pite s kupusom.
Iza pregrade je nakon pobočnikova izvješća bilo tiho, a onda se začuo hripavi glas,
Krimovu već poznat, samo su ovoga puta riječi izgovorene tiho, i Krimov ih nije mogao
razabrati.
Izađe pobočnik i reče:
“Član Vojnog vijeća vas ne može primiti.”
Krimov se začudi:
“Nisam tražio prijam. Drug Abramov je mene pozvao.” Pobočnik zašutje pogledavši juhu.
“Znači, otkazano? Ništa ne shvaćam”, reče Krimov.
Krimov se pope gore i krenu po jaruzi prema obali Volge - ondje je bila smještena
redakcija vojnoga lista.
Išao je žaleći zbog besmislenog poziva, zbog iznenadne strasti prema tuđoj piti koja ga je
obuzela, slušajući neredovitu i lijenu paljbu topova koja je odjekivala iz smjera Kuporosne
balke.
Prema operativnom odjelu prošla je djevojka u bluzi i kabanici. Krimov se osvrnu za
njom i pomisli: “Stvarno zgodna.”
S uobičajenom tugom stisnu mu se srce - pomislio je na Ženju. Isti čas, jednako naviknuto,
uzviknuo je na se “Goni je, goni!” pa se stao sjećati konaka u postaji i mlade kozakinje.
Zatim se sjeti Spiridonova: “Dobar čovjek, ali, naravno, nije Spinoza.”
Sve te misli, lijena paljba, ljutnja na Abramova, jesenje nebo, dugo su mu bile prodorno
jasno na pameti.
Pozva ga štapski radnik sa zelenim kapetanskim činovima na kabanici, koji je išao u
stopu za njim iz zapovjedne točke.
Krimov ga zbunjeno pogleda.
“Ovamo, ovamo, molim vas”, tiho mu reče kapetan pokazujući rukom na vrata kolibe.
Krimov prođe kroz vrata kraj stražara. Uđe u sobu gdje je bio uredski stol, a na daščanom
zidu visio je Staljinov portret zavezan uzicama.
Krimov je očekivao da mu se kapetan obrati otprilike ovako: “Oprostite, druže bojni
komesaru, pristajete li prenijeti na lijevu obalu naš izvještaj drugu Toščejevu?” Ali kapetan
nije to rekao.
Nego reče:
“Predajte oružje i osobne dokumente.”

466
 Krimov uznemiren izgovori riječi koje nemaju nikakvog smisla:
“S kojim to pravom? Prvo vi meni pokažite svoje dokumente, prije nego što zatražite
moje.”
I onda, uvjerivši se u to što je bilo ružno i besmisleno, ali također i neporecivo, izgovorio
je one riječi koje su u takvom trenutku prije njega promucale tisuće ljudi:
“To je glupost, apsolutno ništa ne shvaćam, zabuna.”
Ali to više nisu bile riječi slobodnog čovjeka.

467
 2.

“Ne stoj kao budala. Odgovaraj, tko te vrbovao za vrijeme boravka u okruženju?”
Ispitivali su ga na lijevoj obali Volge, u posebnom odjelu bojišnice.
Od obojenog poda, od cvjetnih lonaca na prozoru i od sata na zidu davalo je na
provincijski spokoj. Drhtanje stakala i grmljavina koja je dolazila iz smjera Staljingrada činili
su se običnima i dragima - očito su se na desnoj obali istovarivali bombarderi.
Kako se armijski potpukovnik koji je sjedio za drvenim kuhinjskim stolom nije uklapao
sa zamišljenim isljednikom blijedih usana...
Ali evo je potpukovnik, s tragom krede na ramenu od zamazane peći, prišao znalcu
radničkog pokreta u zemljama kolonijalnog Istoka, koji je sjedio na drvenom tabureu, u
vojnoj odori i s komesarskom zvijezdom na rukavu, čovjeku kojeg je rodila dobra i
mila majka, i odvalio ga šakom po njušci.
Nikolaj Grigorevič prešao je rukom po usnama i nosu, pogledao svoj dlan i vidio na njemu
krv pomiješanu sa slinom. Zatim je počeo žvakati. Jezik se skamenio, a usne zanijemjele.
Pogledao je nedavno obojeni oprani pod i progutao krv.
Noću mu je došao osjećaj mržnje prema specijalcu, ali prvog trenutka nije bilo ni mržnje
ni bola. Udarac po licu označio je duhovnu katastrofu i nije mogao izazvati ništa osim
ukočenosti, odrvenjelosti.
Krimov se osvrnu stideći se stražara. Crvenoarmejac je vidio kako tuku komunista! Tukli
su komunista Krimova, tukli u nazočnosti momka zbog kojeg je izvedena velika revolucija,
ona u kojoj je sudjelovao Krimov. Potpukovnik pogleda na sat. To je bilo vrijeme ručka u
menzi voditelja odjela.
Dok su vodili Krimova dvorištem po snježnom prašnom zrnju prema zatvoru od brvana,
posebno se jasno čuo grohot zračnog bombardiranja koji je dopirao od Staljingrada.
Prva misao, koja ga je zapanjila nakon ukočenosti, bila je ta da bi njemačka bomba mogla
smrviti tu baraku... I ta je misao bila jednostavna i odvratna.
U zagušljivoj sobici daščanih zidova zapljusnuli su ga očaj i bijes - počeo se gubiti. To je
on, on vikao hripavim glasom, trčao zrakoplovu, dočekivao svog prijatelja Georgija
Dimitrova, on je nosio lijes Klare Zetkin i on je okrivljenički gledao hoće li ga ili neće ponovo
lupiti specijalac. On je izvlačio ljude iz okružja, oni su ga zvali “druže komesare”. I njega to
gadljivo gleda kolhoznik sa strojnicom, njega - komunista kojega tuku na ispitivanju...
Još nije mogao shvatiti kolosalno značenje riječi “oduzimanje slobode”. Postajao je
drugim bičem, sve se u njemu moralo promijeniti - oduzeli su mu slobodu.
Pred očima se crnjelo. Poći će Ščerbakovu u CK, ima mogućnosti da se obrati Molotovu,
neće se smiriti dok gadni potpukovnik ne bude strijeljan. Samo dignite slušalicu!
Telefonirajte Prjahinu... Pa i sam Staljin čuo je za mene, zna moje ime. Drug Staljin jednom je
upitao druga Ždanova: “Je li to onaj Krimov što je radio u Kominterni?”

468
 I taj Nikolaj Grigorevič osjetio je pod nogama procjep, evo, uvlači ga tamna, koloidna,
smolasta tekućina koja nema dna... Nešto nesavladivo, činilo se jače nego snaga njemačkih
pancirnih divizija, navalilo se na njega. Ostao je bez slobode.
“Ženja! Ženja, vidiš li me? Ženja, pogledaj me, u strašnoj sam nevolji! Evo me posve sama,
odbačen sam, i od tebe odbačen.”
Izrod ga je tukao, svijest se mutila, i do drhtavice u prstima htio se baciti na mučitelja.
Nije osjećao takvu mržnju ni prema žandarima, ni menjševicima, niti oficiru esesovcu
koji ga je ispitivao.
U čovjeku koji ga je gazio Krimov nije prepoznao stranca, nego sebe, Krimova, onoga što
je kao dječak plakao od sreće nad riječima Komunističkog manifesta koje su ga potresle:
“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” Taj osjećaj bliskosti uistinu je bio užasan...

469
 3.

Zatamnjelo se, smrknulo se. Ponekad je huka staljingradske bitke gromovito

popunjavala maleni gadni zatvorski zrak. Možda su Nijemci tukli po Batjuku, po Rodimcevu,
koji je štitio pravu stvar.
U hodniku se ponekad događalo gibanje. Otvarala su se vrata zajedničke sobe, gdje su
sjedili dezerteri, izdajnici domovine, zločinci, silovatelji. To su oni svaki čas molili za zahod, i
stražar se prije nego što otvori vrata dugo svađao s njima.
Kada su Krimova odvezli sa staljingradske obale, nakratko su ga smjestili u zajedničku
sobu. Na komesara s ostavljenom crvenom zvijezdom na rukavu nitko nije obratio pozornost,
zainteresirali su se samo ima li papira u koji bi se moglo zamotati krdžu. Ti su ljudi htjeli samo
jedno - pojesti, zapaliti i obavljati prirodne potrebe.
Tko, tko je pokrenuo slučaj? Nekakav osjećaj koji razdire: istodobno znati svoju nevinost
i mrznuti se od osjećaja bezizlazne krivnje. Rodimcovljeva cijev, razvaline zgrade “šest kroz
jedan”, bjeloruske močvare, voronješka zima, riječni prijelazi - izgubilo se sve to sretno i
lagano.
Evo, poželio je izaći na ulicu, proći, podignuti glavu i pogledati nebo. Poći po novine.
Obrijati se. Napisati pismo bratu. Htio bi popiti čaj. Morao bi vratiti knjigu koju je posudio za
navečer. Pogledati na sat. Otići u kupelj. Uzeti iz kufera rupčić. Ništa nije mogao. Ostao je bez
slobode. Uskoro su Krimova odveli iz zajedničke sobe u hodnik i zapovjednik je stao psovati
stražara:
“Jesam li ti rekao ruskim jezikom, koga vraga si ga gurnuo u zajedničku? No, što si zinuo,
hoćeš na bojišnicu, ha?”
Stražar se stao žaliti Krimovu kad je zapovjednik otišao:
“Tako je uvijek. Samica je zauzeta. Sam je zapovjedio da se drže u samici oni osuđeni na
strijeljanje. Ako vas stavim tamo, kud ću s onim?”
Uskoro je Nikolaj Grigorevič zapazio kako su vojnici sa strojnicama izveli iz samice
osuđenoga na strijeljanje. Na uskom upalom potiljku osuđenoga svijetlile su plave vlasi.
Možda je imao dvadesetak godina, a možda i trideset pet.
Krimova su odveli u ispražnjenu samicu. U polumraku je na stolu uočio kotao i napipao
pored njega zeca napravljenoga od tijesta. Očito je osuđeni nedavno držao u rukama stvarčicu
- smočeni kruh još je bio mekan, i samo su zečeve uši očvrsnule.
Utihnulo je... Krimov je zinuvši sjedio na pričnama, nije mogao spavati - morao je o
mnogočemu razmišljati. Ali zaglušena glava nije mogla misliti, moždani su se gušili. U lubanji
je stajala mrtva močvara - sve se vrtjelo, njihalo, pljuskalo, ni za što se nije moglo uhvatiti,
povući misao.
Noću se u hodniku ponovo začula buka. Stražari su pozvali razvodnika. Zalupale su
čizme. Zapovjednik, Krimov ga je poznao po glasu, reče:
“Goni dovraga onoga bojnoga komesara, neka sjedi u zgradi vojarne.” I doda: “Pa to je
izvanredna situacija, ako jest, onda će doći do zapovjednika.”

470
 Otvoriše se vrata i vojnik doviknu:
“Izlazi!”
Krimov je izašao.
U hodniku je stajao bos čovjek u donjem rublju. Krimov je vidio puno lošega u životu, ali,
jedva pogledavši, shvatio je - ništa strašnije od tog lica nije vidio. Ono je bilo maleno s prljavim
žutilom. Žalosno je plakalo svime - borama, obrazima koji se tresu, usnama. Samo oči nisu
plakale i bolje bi bilo ne vidjeti te strašne oči, takav im je bio izraz.
“Hajde, hajde”, tjerao je vojnik Krimova.
U zgradi vojarne stražar mu je rekao kakva se to izvanredna situacija dogodila.
“Plaše me bojišnicom, ali je ovdje gore nego na bojišnici, prije ćeš ovdje izgubiti živce.
Poveli su vojnika da strijelja, ali je pucao kroz komad kruha u svoju lijevu ruku. Strijeljali
su ga, zasuli zemljom, a on je noću oživio i vratio nam se.”
Obraćao se Krimovu nastojeći mu ne govoriti ni “vi” ni “ti”: “Oni toliko prtljaju da ću tu
zbog njih zadnje živce izgubiti. Samo prtljaju. Zemlja je smrznuta, razgrebu travu, pospu malo
i krenu. I naravno, on se izvuče! Da su ga zakopali po pravilima, ne bi se nikud izvukao.”
Krimov, koji je uvijek odgovarao na pitanja, prao ljudima mozak, tumačio, sada je
zbunjeno pitao stražara:
“Ali zašto se onda sam ponovo vratio?”
Stražar se osmjehnu.
“Pa još je oficir, koji ga je vodio u stepu, govorio da mu treba dati kruha i čaja, dok ga
ponovo ne srede, a načelnik pozadine je zao, pravi skandale - kako ga pojiti čajem ako je
zapisan za rashod? A meni se čini, doista da taj oficir prtlja, zar pozadina mora za
njega odgovarati?”
Krimov ga odjednom upita:
“Što ste radili prije rata?”
“U državnom poduzeću upravljao sam pčelama.”
“Jasno”, reče Krimov, zato što mu je sve naokolo, i u njemu i vani, bilo tamno i ludo.
U zoru su Krimova ponovo odveli u posebnu sobu, u samicu. Pored kotla je i dalje stajao
zec napravljen od krušnih mekinja. Ali sada je već bio tvrd i hrapav. Iz zajedničke sobe začuo
se laskavi glas:
“Stražaru, budi pravi, pusti me da se olakšam, ha?”
U stepi je za to vrijeme izašlo crveno sunce - podigla se u nebo smrznuta prljava cikla
zalijepljena komadima zemlje i gline.
Uskoro su Krimova posadili u kabinu kamiona, pored njega je sjedio dragi poručnik
pratilac, starješina mu je predao Krimovljev kufer i kamiončić se škripeći uputio u Lenjinsk,
u zračnu luku, skačući po ahtubinskom blatu prožetom mrazom.
Udisao je vlažnu hladnoću, i srce mu se punilo vjerom i svjetlom - strašni je san, izgleda,
završio.

471
 4.

Nikolaj Grigorevič izašao je iz automobila i razgledao sivu špilju Lubjanke. U glavi mu je

brujilo od višesatne huke zrakoplovnih motora, od svjetlucanja, požnjevenih i nepožnjevenih
polja, rječica, šuma, od trenutaka očaja, samouvjerenosti i sumnje.
Vrata su se otvorila te uđe u rendgensko carstvo zagušljivoga zatvorskog zraka i
bijesnoga državnog svjetla - stupio je u život koji se gibao izvan rata, mimo rata, iznad rata.
U praznoj zagušljivoj sobi uz reflektorsko jako svjetlo zapovjedili su mu da se razodjene
do gola, i dok je zamišljeni čovjek u ogrtaču pipao njegovo tijelo, Krimov se trzajući dosjećao
kako metodičnom kretanju prstiju, koji ne znaju za stid, ne mogu zasmetati ni grmljavina ni
željezo rata.
Mrtvi crvenoarmejac, u čijoj je zaštitnoj masci ležala bilješka napisana prije napada:
“Ubijen za sretni sovjetski život, doma ostali žena i šestero djece”, spaljeni smolasto crni
tenkist sa čupercima kose zalijepljene za mladu glavu, višemilijunska mlada vojska koja se
probijala kroz močvare i šume, tukla iz topova, iz strojnica...
A prsti su obavljali svoje samouvjereno i mirno, a pod vatrom je vikao komesar Krimov:
“Što, druže Generalove, ne želite braniti sovjetsku domovinu!”
“Okrenite se, nagnite se, raširite noge.”
Zatim se odjeven fotografirao s raširenim ovratnikom bluze, s mrtvim i živim licem,
sprijeda i iz profila.
Zatim je nepristojno brižno ostavio otisak svojih prsta na papiru. Zatim je pozorni radnik
odrezao dugmad s njegovih hlača i izvukao remen.
Zatim se popeo jako osvijetljenim liftom, išao po stazi tepiha dugačkim pustim hodnikom
pred vrata s okruglim okancima. Dvorane kirurške klinike, kirurgija raka. Zrak je bio topao,
državni, osvijetljen bijesnim električnim svjetlom. Rendgenski institut socijalne
dijagnostike...
“Tko me uhitio?”
U tom zagušljivom i slijepom zraku teško je bilo razmišljati. San, java, bunilo, prošlost i
budućnost zapljusnuli su jedni druge. Gubio je osjećaj samoga sebe... Je li imao majku? Možda
mame nije ni bilo. Ženja je postala nezamislivom. Zvijezde između vršaka borova, prijelaz na
Donu, zelena njemačka raketa, “Proleteri svih zemalja, ujedinite se”, iza svakih su vrata ljudi,
umrijet ću kao komunist, gdje je sada Mihail Sidorovič Mostovskoj, glava huči, nije li Grekov
pucao u mene, kudravi Grigorij Evsejevič, predsjednik Kominterne, išao je tim hodnikom,
kakav težak, tijesan zrak, kakvo prokleto reflektorsko svjetlo... Grekov je pucao u
mene, istražitelj izbio zube, Nijemci pucali u mene, što mi nosi sutra, kunem vam se, ni za što
nisam kriv, trebalo bi odliti, časni starci pjevali su na Oktobarsku obljetnicu kod Spiridonova,
Izvanredna komisija, VČK, VČK, VČK, Dzeržinski je bio gazda ove kuće, Genrih Jagoda, pa još
Menžinski, pa onda maleni sa zelenim očima, peterburški proleter Nikolaj Ivanovič, danas
ljubazni i pametni Lavrentij Pavlovič, pa kako, pa kako, znali su se, akobogda, nekoć smo
pjevali “Ustajte, proleteri, za svoju stvar”, ni za što nisam kriv, trebalo bi odliti, neće me valjda
strijeljati...

472
 Kako je čudno ići po ravnom hodniku prostrtom kao strijela, a život je tako zapetljan,
staze, jaruge, močvare, izvori, stepska prašina, nesažvakani kruh, probijaš se, zaobilaziš, a
sudbina je ravna, ideš kao po struni, hodnici, hodnici, u hodnicima vrata.
Krimov je išao odmjereno, ni brzo ni sporo, kao da stražar nije išao iza njega, nego ispred
njega.
Od prvih minuta u Lubjanki pošlo je po novome.
“Geometrijsko mjesto točaka”, pomislio je on ostavljajući otisak prsta i nije shvatio zašto
je tako pomislio, premda mu je upravo ta misao i izrazila ono novo što mu je palo na pamet.
Novi osjećaj proizašao je iz toga što se gubio. Da je zamolio vode, dali bi mu da pije, kad
bi odjednom pao od srčanog napadaja, liječnik bi mu dao potrebnu injekciju. Ali on više nije
bio Krimov, osjetio je to, iako nije shvaćao. On više nije bio drug Krimov koji se odijevajući,
ručajući, kupujući kartu za kino, misleći, liježući, postojano, osjećao samim sobom. Drug
Krimov razlikovao se od svih ljudi i dušom i umom i predrevolucijskim partijskim stažem, i
člancima otisnutim u časopisu Komunistička Internacionala. I raznim navikama i navikicama,
kretnjama, intonacijama glasa u razgovorima s komsomolcima ili tajnicima moskovskih
rajonskih komiteta, radnicima, starim partijcima, prijateljima, moliteljima.
Njegovo tijelo sličilo je ljudskom tijelu, njegovi pokreti i misli odgovarali su ljudskim
pokretima i mislima, ali bit druga Krimova, čovjeka, njegove kvalitete, i sloboda - nestala je.
Uveli su ga u pravokutnu sobu s očišćenim parketnim podom, sa četiri ležaja, čvrsto
zategnuta, bez nabora, nategnutim pokrivačima, i trenutačno je osjetio: tri čovjeka gledaju s
ljudskim interesom četvrtog čovjeka. Oni su bili ljudi, loši ili dobri, nije znao, jesu li mu bili
neprijatelji ili ravnodušni, isto nije znao, ali dobro, loše i ravnodušno što je potjecalo od njih
i išlo k njemu - bilo je ljudsko.
Sjeo je na ležaj koji su mu pokazali i trojica koja su sjedila s otvorenim knjigama na
koljenima šutke su ga gledala. I ono divno i dragocjeno što je, činilo se, gubio, vratilo se.
Jedan je bio krupan, glavat, tamne njuške, s masom sijedih i nesijedih betovenovskih
uspravljenih kudravih vlasi nad niskim mesnatim čelom. Drugi - starac s rukama bijelim kao
papir, s koščatom ćelavom lubanjom i licem poput bareljefa otisnutoga na kovini, doslovce
kao da mu kroz vene i arterije teče snijeg, a ne krv.
Treći koji je sjedio na ležaju pored Krimova bio je drag, s crvenom mrljom na korijenu
nosa od nedavno skinutih naočala, nesretan i dobar. On pokaza prstom na vrata, jedva se
primjetljivo osmjehnu, neznatno kimnu, i Krimov je shvatio - stražar gleda kroz okance, pa
valja šutjeti.
Prvi je progovorio čovjek s kuštravim vlasima.
“Onda, što”, lijeno će i dobrodušno, “dopuštam si u ime društvenosti pozdraviti Oružane
snage. Otkuda ste, dragi druže?” Krimov se zbunjeno osmjehnu i reče:
“Iz Staljingrada.”
“Oho, drago mi je vidjeti sudionika herojske obrane. Dobro došli u našu kuću.”
“Pušite li?” brzo ga upita bljedoliki starac “Pušim”, odgovori Krimov.
Starac kimnu, zagleda se u knjigu. Tada dragi kratkovidni susjed reče:
“Stvar je u tome da sam prevario drugove, rekao da ne pušim, i ne daju mi duhana.”
On upita:

473
 “Jeste li odavno otišli iz Staljingrada?”
“Jutros sam bio.”
“Oho-ho”, reče veliki. “Douglasom?”
“Da, točno”, odgovori Krimov.
“Recite, kako Staljingrad? Nismo se stigli pretplatiti na novine.”
“Hoćete li jesti? Sigurno?” upita dragi i kratkovidni. “Mi smo već večerali.”
“Ne jede mi se”, reče Krimov, “a Nijemci neće zauzeti Staljingrad, sada je to posve jasno.”
“Ja sam u to uvijek bio uvjeren”, reče veliki, “sinagoga je stajala i stajat će.” Starac glasno
zaklopi knjigu i upita Krimova:
“Vi ste očito član Komunističke partije?”
“Da, komunist sam.”
“Tiše, tiše, govorite samo šapatom”, reče dragi i kratkovidni. “Čak i o članstvu u Partiji”,
reče veliki.
Krimovu se učini da je već vidio to lice, i onda se sjetio - to je poznati moskovski
konferansje. Nekoć je Krimov bio sa Ženjom na koncertu u Dvorani na stupove i tada ga vidio
na sceni. Tad su se sreli.
U međuvremenu se otvoriše vrata, proviri stražar i upita:
“Tko je na ‘K’?”
Veliki odgovori:
“Ja sam na ‘K’, Kacenelenbogen.”
On se podiže, počešlja prstima svoju kuštravu kosu pa sporo krenu prema vratima.
“Na ispitivanje”, šapnu dragi susjed.
“A zašto na TC’?”
“To je pravilo. Prekjučer ga je stražar pozvao: ‘Tko je tu Kacenelenbogen na K?’ Jako
smiješno. Čudak.”
“Da, nasmijali smo se”, reče starac.
“A zašto si ti ovamo stigao, stari računovođo?” pomisli Krimov. “Ja sam na ‘K’.”
Uhićenici su se počeli spremati za spavanje, a snažno svjetlo i dalje je gorjelo, i Krimov je
osjećao da netko gleda kroz okance kako razmotava obojke, svlači hlače, češe prsa. Svjetlo je
bilo posebno, nije gorjelo zbog ljudi u ćeliji, nego da ih se bolje vidi. Kad bi ih se udobnije
moglo pratiti u tami, držalo bi ih se u mraku.
Starac računovođa ležao je okrenuvši se licem prema zidu. Krimov i njegov kratkovidni
susjed razgovarali su šapatom, ne gledajući se, pokrivši usta dlanom da stražar ne vidi kako
im se pomiču usne, s vremena na vrijeme pogledavali bi prazni ležaj - kako li se šali sada
konferansje na ispitivanju. Susjed je šapnuo:
“Svi mi u ćeliji smo postali zečevi, zečići. To je kao u bajci: čarobnjak dodirne ljude, i oni
se pretvore u ušate.”
Stao je pripovijedati o susjedima.
Starac je bio čas eser, čas esdek, ili menjševik, prezime Dreling, Nikolaj Grigorevič, negdje
je nekad čuo, Dreling je nekad sjedio u zatvorima, izolaciji i logorima više od dvadeset godina,

474
približavao se rokovima koje su postigli Šliserburžani Morozov, Novo-ruski, Frolenko i
Figner. Sada su ga dovukli u Moskvu zbog novog slučaja u vezi s njim - u logoru je zamislio
držati predavanje raskulačenima o agrarnom pitanju.
Konferansje je također imao dug staž u Lubjanki, kao i Dreling, prije dvadeset i više
godina počeo je raditi kod Dzeržinskog u ruskom VČK-u, zatim je za Jagode radio u OGPU-u,
za Ježova u Unutrašnjim poslovima, za Berije u Narodnom komitetu državne sigurnosti.
Radio je u Centralnom aparatu, ili vodio velike logorske gradnje.
Krimov je pogriješio glede svoga sugovornika Bogolejeva. Sovjetski službenik, pokazalo
se povjesničar umjetnosti, stručnjak muzejskog fonda, tvorac neobjavljenih stihova -
Bogolejev nije pisao kako se traži od epohe.
Bogolejev je opet šapnuo:
“A sada, shvaćate li, sve je nestalo, sve, i od mene je postao plašljivi kunić.”
Kako je divlje i strašno, kao da u svijetu ničega nema osim forsiranja Buga, Dnjepra, osim
pirjatinskog okružja i ovručkih močvara, Mamajeva brda, Kupo rosne balke, zgrade “šest kroz
jedan”, političkih dojava, smanjenja streljiva, ranjenih političkih rukovodilaca, noćnih
napada, političkih radova u boju i na maršu, probnih ciljanja, tenkovskih maršruta,
minobacača, generalnih štabova, mitraljeskih gnijezda...
I u tome svijetu nije bilo ničega osim noćnih istraživanja, buđenja, provjera, odlazaka pod
stražom na zahod, cigareta izdanih na broj, pretraživanja, suočenja, istražitelja, rješenja
posebnog vijeća.
Ali je bilo i toga i drugoga.
Ali zašto mu se činilo prirodnim i neminovnim što njegovi susjedi, oduzete slobode, sjede
u ćeliji Unutrašnjeg zatvora? I zašto mu se čudnim, ružnim i nezamislivim čini to da se on,
Krimov, našao u toj ćeliji, na tom ležaju?
Krimov je nestrpljivo poželio govoriti o sebi. Nije izdržao, pa je rekao:
“Mene je ostavila žena, nemam od koga očekivati paket.” A ležaj ogromnog čekista bio je
prazan do jutra.

475
 5.

Nekoć je, prije rata, Krimov noću prolazio Lubjankom i nagađao što je ondje, iza prozora
zgrade koja ne spava. Uhićenici su sjedili u Unutrašnjem zatvoru osam mjeseci, godinu,
godinu i pol - odvijala se istraga. Zatim su njihovi rođaci dobivali pisma iz logora, i rađale su
se riječi - Komi, Salehard, Noriljsk, Kotlas, Magadan, Vorkuta, Kolima, Kuzneck, Krasnojarsk,
Karaganda, Nagajevski zaljev...
Ali mnoge tisuće koje su stizale u Unutrašnji zatvor nestajale su zauvijek. Tužiteljstvo je
izvješćivalo rođake da su ti ljudi osuđeni na deset godina bez prava na dopisivanje, ali
zatvorenika s takvim presudama nije bilo u logorima. Deset godina bez prava na dopisivanje
očito je značilo: strijeljanje.
U pismu iz logora čovjek je pisao da se osjeća dobro, živi u toplom i moli ako je moguće
da mu se pošalje češnjaka i luka. I rođaci su objašnjavali i tumačili da su češnjak i luk potrebni
kao zaštita od skorbuta. O vremenu provedenom u istražnom zatvoru nikada nitko u
pismima nije pisao.
Osobito je jezivo bilo prolaziti Lubjankom i Komsomolskom ulicom ljetnih noći 1937.
godine.
Prazno je bilo na zagušljivim noćnim ulicama. Zgrade su stajale tamne s otvorenim
prozorima, istodobno zamrle i s puno ljudi. U njihovu miru nije bilo mira. A u osvijetljenim,
prekrivenim bijelim zavjesama prolazile su sjene, u prilazu su lupala vrata
automobila, bljeskali su farovi. Činilo se da je cijeli golemi grad okovan svjetlucavim
staklenim pogledom Lubjanke. U sjećanju su iskrsavali poznati ljudi. Udaljenost do njih nije
se mjerila prostorom, to je bilo postojanje u drugoj dimenziji. Nije bilo snage na zemlji
ni snage na nebu koja bi mogla prevladati taj bezdan, ravan bezdanu smrti. Ali ne u zemlji, ni
pod zakovanim poklopcem lijesa, nego ovdje, pored, u blizini, živ, koji diše, misli i plače, uopće
nije mrtav.
Automobili su vozili nove uhićenike, stotine, tisuće, desetke tisuća ljudi, nestajali su iza
vrata Unutrašnjeg zatvora, iza vrata Butirskog i Lefortovskog zatvora. Na mjesta uhićenih
dolazili su novi radnici u rajonske komitete, narodne komitete, u vojne službe, u tužiteljstva,
u trustove, poliklinike, u tvorničke uprave, u mjesne i tvorničke komitete, u zemaljske urede,
u bakteriološke laboratorije, u direkciju akademskih kazališta, u zrakoplovno-konstruktorski
ured, u institute koji projektiraju kemijske metalurške gigante.
Događalo se da oni koji nakratko zauzmu mjesta uhićenih neprijatelja naroda, terorista i
diverzanata sami postaju neprijatelji i licemjeri, te i njih pohapse. Ponekad se događalo da su
i ljudi trećeg poziva neprijatelji, pa i njih uhićuju.
Jedan drug Lenjingrađanin šapatom je pričao Krimovu da su s njim u ćeliji sjedila tri
tajnika jednoga lenjingradskog rajonskoga komiteta; svaki ponovno imenovani sekretar
raskrinkavao je svog prethodnika - neprijatelja i terorista. U ćeliji su ležali jedan do drugog,
uopće se ne ljuteći.
Jedne je noći u tu zgradu ušao Mitja Šapošnikov, brat Evgenije Nikolaevne, s bijelim
zavežljajem pod miškom, koji mu je spremila žena - ručnik, sapun, dva para rublja, četkica za

476
zube, čarape, tri rupčića. Ušao je na ta vrata čuvajući u sjećanju peteroznamenkasti broj
partijske knjižice, svoj pisaći stol u partijskom trgovačkom predstavništvu, međunarodni
vagon gdje se putujući na Krim objašnjavao sa ženom, pio mineralnu vodu i zijevajući listao
Zlatnog magarca.
Napokon, Mitja uopće nije bio kriv. Ali svejedno su zatvorili Mitju, a Krimova još nisu.
Nekoć je po tom jako osvijetljenom hodniku, koji vodi iz slobode u neslobodu, prošao
Abarčuk, prvi muž Ljudmile Šapošnikove. Abarčuk je išao na ispitivanje, žurio se rastjerati
ružni nesporazum... I evo, prolazi pet, sedam, osam mjeseci, i Abarčuk piše: “Prvu mi je misao
da ubijem druga Staljina došapnuo rezident njemačke vojne špijunaže koji me svojedobno
povezao s jednim od vođa podzemlja... Razgovor se dogodio poslije
prvomajske demonstracije na Jauskom bulevaru, i ja sam mu obećao konačni odgovor za pet
dana, i dogovorili smo se za novi susret...”
Neobičan se posao odvijao iza tih prozora, odista neobičan. Abarčuk nije ni okrenuo oči
kada je kolčakovski oficir pucao u njega.
Napokon, natjerali su ga da potpiše lažne iskaze o samome sebi. Naravno, Abarčuk je
pravi komunist, čvrstoga lenjinskoga kova, i ni za što nije kriv. Ali uhitili su ga i dao je izjavu...
A Krimova nisu uhićivali, nisu zatvarali, nisu tjerali da piše izjave.
Krimov je slušao o tome kako su se odvijali slični slučajevi. Neki navodi stigli su od onih
koji su mu šaptali: “Imaj na umu, ako ikome za ovo kažeš - ženi ili majci - ja sam gotov.”
Ponešto su priopćavali i oni koji su raspaljeni krivnjom i uvrijeđeni samouvjerenom glupošću
sugovornika odjednom izgovarali nekoliko neopreznih riječi i odmah zašutjeli, a sutradan,
kao usput, zijevajući nabacivali: “Da, izgleda da sam jučer, čini se, pleo svakakve gluposti, ne
sjećaš se? No, i bolje.” Nešto su mu govorile žene prijatelja koje su odlazile u logore i na
sastanke s muževima. Ali to su bile samo glasine, brbljarija. Ipak se Krimovu ništa takvo
nije dogodilo.
Ali, evo. Sad su ga uhitili. Ono nevjerojatno, ružno, ludo napokon se dogodilo. Kada su
osuđivali menjševike, esere, bjelogardijce, popove, kulačke agitatore, on se nikada, nijednom,
čak ni na minutu nije zamislio nad time što osjećaju ti ljudi gubeći slobodu, čekajući presudu.
Nije mislio na njihove žene, majke i djecu.
Napokon, kada su mine stale padati sve bliže i bliže, osakaćivati svoje, a ne neprijatelje,
više nije bio ravnodušan - nisu uhićivali neprijatelje, nego sovjetske ljude, članove Partije.
I kada su uhitili nekoliko ljudi koji su mu bili osobito bliski, ljude njegove generacije, koje
je smatrao boljševicima lenjinovcima, bio je potresen, nije spavao noću, stao je razmišljati
ima li Staljin pravo oduzimati ljudima slobodu, mučiti ih i strijeljati. Mislio je o patnjama koje
trpe, o patnjama njihovih žena i majki. To nisu bili kulaci ni bjelogardijci, nego ljudi -
boljševici lenjinovci. Pa ipak se umirivao - Krimova svejednako nisu uhićivali, nisu
transportirali, nije sumnjičio sebe, nije priznavao lažne optužbe.
I evo. Sada su Krimova, boljševika lenjinovca, zatvorili. Sada više nema utjehe, tumačenja
ni objašnjenja, dogodilo se.
Ponešto je već doznao. Zubi, uši, nosnice, miris golog čovjeka postali su predmetom
pretraživanja. Zatim je čovjek išao hodnikom, tužan i smiješan, pridržavao hlače koje spadaju
i gaće s otrgnutim gumbima. Kratkovidnima su oduzimali naočale i oni su nemirno škiljili i
trljali oči. Čovjek je ulazio u ćeliju i postajao laboratorijski miš, dobivao je nove reflekse,

477
šaptao, i ustajao s ležaja, lijegao na ležaj, obavljao prirodne potrebe, spavao i sanjao
pod neprekidnim nadzorom. Sve se pokazalo čudovišno oštrim, ružnim, neljudskim. Prvi put
jasno je shvatio kako su strašne stvari koje se događaju u Lubjanki. Ta mučili su boljševika,
lenjinovca, druga Krimova.

478
 6.

Dani su prolazili, a Krimova nisu pozivali.

On je već znao kada i čime hrane, znao je sate za šetnju i tuširanje, znao je dim zatvorskog
duhana, vrijeme provjere, otprilike sastav knjiga u knjižnici, znao je stražare po licu,
uzrujavao se očekujući povratak susjeda s ispitivanja. Češće nego druge pozivali su
Kacenelenbogena. Bogolejeva su pozivali uvijek danju.
Život bez slobode! To je bila bolest. Izgubiti slobodu isto je što i ostati bez zdravlja.
Gorjelo je svjetlo, iz pipe je tekla voda, u zdjelici je bila juha, ali su i svjetlo i voda i kruh bili
posebni, to se davalo, polagalo. Kada su interesi istrage zahtijevali da uhićenike privremeno
liše svjetla, hrane ili sna, onda su to i činili. Jer su sve to oni i dobivali, ne za sebe, nego jer je
takva bila metoda rada s njima.
Koščatog starca pozvali su na ispitivanje jedanput i on je na povratku ponosito priopćio:
“Za tri sata šutnje građanin isljednik se uvjerio da je moje prezime doista Dreling.”
Bogolejevje bio uvijek ljubazan. S poštovanjem je razgovarao sa stanarima ćelije,
ispitujući susjede o zdravlju i spavanju.
Jedanput je stao recitirati Krimovu stihove, onda je prekinuo čitanje rekavši:
“Oprostite, sigurno vam nije zanimljivo.”
Krimov s osmijehom odgovori:
“Reći ću otvoreno, nisam shvatio ni zrnce. A nekoć sam čitao Hegela, i shvaćao.”
Bogolejev se jako bojao ispitivanja, gubio se kada bi dežurni s vrata pitao:
“Tko je na ‘B’?”
Vrativši se od isljednika, činilo se da je smršavio, smanjio se i ostario.
O svojim ispitivanjima govorio je isprekidano, na mahove, žmirkajući. Nije se moglo
shvatiti za što ga okrivljuju: ili za pokušaj ubojstva Staljina, ili što mu se ne sviđaju djela
napisana u duhu socrealizma.
Jedanput je krupni čekist rekao Bogolejevu:
“A vi pomozite momku da formulira optužbu. Ja vam savjetujem nešto poput: ‘Osjećajući
zvjersku mržnju prema svemu novome, ismijavao sam djela umjetnosti koja su zavrijedila
Staljinovu nagradu.’ I dobit ćete deset godina. Što manje raskrinkavajte svoje znance, time se
nećete spasiti, nego, naprotiv, prišit ćete sebi sudjelovanje u organizaciji, pa ćete dospjeti u
režimski logor.”
“Što vam je?” govorio je Bogolejev. “Zar ja njima mogu pomoći, pa oni sve znaju.”
Često je šapatom filozofirao na svoju omiljenu temu: svi smo mi likovi iz bajke - grozni
divovi, padobranci, sljedbenici Matissea i Pisareva, partijci, geolozi, čekisti, graditelji
petoljetki, piloti, tvorci metalurških giganata... I evo nas: oholi, samouvjereni, prekoračili smo
prag krasne kuće, i čarobna nas je palica pretvorila u patuljke, praščiće, vjeverice. I što sad
možemo - mušice, mravlje jaje.

479
 Imao je originalan, očito čudan i očito dubok um, ali je bio sitan u životnim stvarima -
stalno se zbunjivao, uznemirivao što su mu dali manje, gore nego drugima, što su mu skratili
šetnju, što mu je netko za vrijeme šetnje pojeo suharke kruha.
Život je bio pun događaja, ali i pust, izmišljen. Ljudi u ćeliji bili su kao u osušenom koritu
potoka. Isljednik je proučavao to korito, kamenje, pukotine, neravnine obale. Ali vode koja je
nekada stvorila to korito više nije bilo. Dreling se rijetko upuštao u razgovor, a ako je
razgovarao, onda uglavnom s Bogolejevom, očito zato što ni on nije bio u Partiji.
Ali se u razgovoru s Bogolejevom često ljutio.
“Vi ste čudan tip”, jedanput mu je rekao, “prvo, poštujete ljude i ljubazni ste i s onima
koje prezirete, a drugo, svaki dan me pitate za zdravlje, iako vam je apsolutno svejedno hoću
li crknuti ili živjeti.”
Bogolejev je podignuo oči prema stropu ćelije, raširio ruke pa rekao:
“Evo poslušajte.” Počeo je naglas recitirati:

Od čega je tvoj oklop, kornjačo?

Pitao sam i dobio odgovor:
Od moga nakupljenog straha.
Nema ničega čvršćeg na svijetu!
“Vaši stihovi?” upita Dreling.

Bogolejev ponovo raširi ruke, bez odgovora.

“Boji se starac - nakupio straha”, reče Kacenelenbogen.
Nakon doručka Dreling je pokazao Bogolejevu korice nove knjige i upitao:
“Sviđa li vam se?”
“Otvoreno govoreći, ne”, reče Bogolejev.
Dreling kimnu. “Ni ja nisam poklonik toga djela. Georgij Valentinovič je rekao: ‘Lik majke
koji je stvorio Gorki je ikona, a radničkoj klasi ne trebaju ikone.’”
“Mati se čita generacijama”, reče Krimov, “kakva ikona?” Dreling mu dobaci glasom
odgojiteljice u dječjem vrtiću: “Ikone trebaju svima onima koji hoće porobiti radničku
klasu. Evo, u vašem komunističkom svetištu stoji Lenjinova ikona, postoji i ikona svetoga
Staljina. Njekrasovu nisu trebale ikone.” Činilo se da nisu samo čelo, lubanja, ruke i nos bili
iskovani od bijele kosti nego su i njegove riječi tukle kao koštane.
“Kakav gad”, pomisli Krimov.
Tada Bogolejev, a Krimov nijednom nije vidio toga krotkog i ljubaznog, uvijek tmurnog
čovjeka da se ljuti, srdito reče:
“Vi u svojim predodžbama u poeziji niste pošli dalje od Njekrasova. Od tog vremena ostali
su i Blok, i Mandeljštam, i Hljebnikov.”
“Mandeljštama ne znam”, reče Dreling, “a Hljebnikovje - grč i raspad.”

480
 “Ma nemojte”, resko i prvi put glasno progovori Bogolejev, “dojadili su mi do mučnine
vaši Plehanovljevi propisi. Vi ste ovdje u našoj ćeliji marksisti raznih pravaca, ali svi ste
jednako slijepi za poeziju, apsolutno ništa u njoj ne shvaćate.”
Čudna priča. Krimova je posebno mučila misao što se za stražare, noćne i dnevne
dežurne, on boljševik, vojni komesar, ničim ne razlikuje od lošeg starca Drelinga.
I sada je on, koji nije trpio simbolizam i dekadenciju, koji je cijeli život volio Njekrasova,
bio spreman podržati Bogolejeva u svađi.
Da je koščati starac rekao lošu riječ o Ježovu, on bi ga uvjereno stao braniti - i strijeljanje
Buharina, i protjerivanje žena koje odbijaju svjedočiti protiv muževa, i strašne osude, i
strašna ispitivanja.
Ali koščati je čovjek šutio.
Za to vrijeme dođe stražar i povede Drelinga na zahod. Krimov reče Kacenelenbogenu:
“Nekih pet dana smo on i ja sjedili sami u ćeliji. Šuti kao riba pod ledom. Ja mu kažem:
‘Kokošima smiješno - dva Židova, oba u godinama, provode zajednički večeri na salašu
kod Lubjanke i šute.’ Ma kakvi! Šuti! Čemu taj prezir? Što ne želi sa mnom razgovarati?
Strašna osveta ili ubojstvo svećenika u noći kod Lakbojmela? Čemu to? Stari gimnazijalac.”
“Neprijatelj”, reče Krimov.
Dreling očito nije zbog šale zanimao čekista.
“On je uhićen zbog slučaja, shvaćate?! Fantastika! Za leđima logor, sprijeda lijes, a on kao
od željeza. Ja mu zavidim. Pozivaju ga na ispitivanje - tko je na ‘D’. Šuti kao panj, ne odziva se.
Postigao je da se njega proziva po prezimenu. Vlast ulazi u ćeliju, ubij ga, ali ne ustaje.”
Kada se Dreling vratio iz zahoda, Krimov reče Kacenelenbogenu:
“Pred sudom povijesti sve je ništavno. Sjedeći ovdje, ja i vi nastavljamo mrziti neprijatelje
komunizma.”
Dreling s prezirnim interesom pogleda Krimova:
“Kakav to sud”, reče on ne obraćajući se nikome, “to je svojevoljni sud povijesti!”
Uzalud je Kacenelenbogen zavidio snazi koščatog čovjeka. Njegova snaga više nije bila
ljudska snaga. Slijepi neljudski fanatizam grijao je kemijskom toplinom njegovo prazno i
ravnodušno srce.
Rat koji se razgorio u Rusiji i svi događaji povezani s njim malo su ga dirali - nije pitao za
stanje na bojišnici, ni za Staljingrad. Nije znao za nove gradove, za moćnu industriju. Više nije
živio ljudskim životom, nego je igrao beskrajnu apstraktnu partiju zatvorskog domina koja
se tiče samo njega. Kacenelenbogen je veoma zanimao Krimova. Krimov je osjećao, vidio da
je ovaj pametan. Šalio se, petljao, zabavljao, a njegove su oči bile pametne, lijene i
umorne. Takve su oči u onih koji poznaju ljude, koji se umorni od života više ne boje smrti.
Jedanput je, govoreći o izgradnji željeznice duž ledenog oceana, rekao Krimovu:
“Porazno lijep projekt.” I dodao: “Doduše realizacija je pretjerala za deset tisuća ljudskih
života.”
“Jezivo”, reče Krimov.
Kacenelenbogen slegne ramenima.

481
 “Da ste samo vidjeli kako su kolone vojnika išle na rad. U mrtvačkoj šutnji. Nad glavom
zeleno i plavo svjetlo. Uokolo led i snijeg, a crni ocean huči. Tu se vidi moć.”
Savjetovao je Krimova:
“Treba pomagati isljedniku, on je novi kadar, teško mu ide samome... A ako mu
pomogneš, došapneš, onda i sebi pomažeš, izbjeći ćeš stosatna ispitivanja. A rezultat je uvijek
isti - posebno vijeće će zalijepiti zapovjeđeno.”
Krimov se pokušavao s njim sporiti, i Kacenelenbogen je odgovarao:
“Osobna nevinost je ostatak srednjeg vijeka, alkemija. Tolstoj je objavio da u svijetu nema
krivaca. A mi čekisti istaknuli smo najvišu tezu - nema u svijetu nevinih kojima se ne može
suditi. Kriv je onaj protiv kojega je podignuta optužnica, a optužnicu se može pripisati
svakome. Svaki čovjek ima pravo na optužnicu, čak i onaj koji je cijeli život ispisivao
optužnice za druge. Maloga se crnca sad može prodati42.”
Poznavao je mnoge Krimovljeve prijatelje, neki su mu bili poznati kao osuđenici iz
slučajeva 1937. godine. Govorio je o ljudima čije je slučajeve vodio, nekako čudno, bez zlobe,
bez uzbuđenja: “Bio je zanimljiv čovjek”, “čudak”, “simpatičan”.
Često se sjećao Anatolea Francea, zatim Pjesni o Opanasu, volio je citirati Babeljeva Benju
Krika, spominjao pjevače i balerine Boljšoj teatra po imenu i patronimiku. Skupljao je rijetke
knjige, pripovijedao o dragocjenom Radiščevljevu svesku, koji je nabavio kratko prije
uhićenja.
“Dobro će biti”, govorio je, “ako se moja zbirka preda Lenjinskoj knjižnici, jer će budale
rasturiti knjige ne shvaćajući njihovu vrijednost.”
Žena mu je bila balerina. Sudbina Radiščevljeva sveska očito je uznemirivala
Kacenelenbogena više nego ženina sudbina, i kada ga je Krimov za to upitao, čekist odgovori:
“Moja Angelina je pametna baba, neće ona propasti.”
Činilo se da sve shvaća, ali ništa ne osjeća. Jednostavni pojmovi - rastanak, patnja,
sloboda, ljubav, ženska vjernost, tuga - bili su mu neshvatljivi. Uzbuđenje mu se pojavilo u
glasu tek kada bi govorio o prvim godinama svog rada u VČK-u. “Kakvo vrijeme, kakvi ljudi”,
govorio je. A ono što je činilo Krimovljev život izgledalo mu je kao da je u kategorijama
propagande. O Staljinu je rekao:
“Ja se njemu klanjam više nego Lenjinu. Jedini čovjek kojeg istinski volim.”
Ali zašto je taj čovjek koji je sudjelovao u pripremi procesa vođama opozicije, koji je za
vrijeme Berije vodio kolosalnu polarnu izgradnju gulaga, tako mirno i spokojno prihvaćao da
u svojoj rođenoj kući ide na noćna ispitivanja, pridržava na trbuhu hlače s odrezanim
gumbima? Zašto ga je tako uznemirivao i uzrujavao menjševik Dreling, koji ga pokorava
svojom šutnjom?
A ponekad je Krimov počinjao sam sumnjati. Zašto se tako zbunjuje, pada u vatru,
sklapajući pisma Staljinu, mrzne se pa znoji? Crnac je odradio svoje. Ta sve se to isto događalo
1937. s desecima tisuća članova Partije, takvih istih kao što je on i boljih nego što je on. Crnac
je odradio kako treba. Zašto mu je sada tako odvratna riječ “dojava”? Možda samo zato što je
on sam uhićen po nečijoj dojavi. Zar nije on dobivao političke dojave od političkih

42
Maur je odradio, može sad otići” - citat iz Schillerove drame Fiescova zavjera u Genovi (1783.) - u prijevodu je izraz
iz anglo-kolonijalnog rječnika (op. prev.)

482
informatora u postrojbama. Obična stvar. Obične prijave. Crvenoarmejac Rjaboštan nosi mali
križ, zove komuniste bezbožnicima, pa je li Rjaboštan dugo živio nakon što je stigao u
kaznenu četu? Crvenoarmejac Gordejev izjavio je da ne vjeruje u snagu sovjetskog oružja, da
je Hitlerova pobjeda neizbježna, pa je li Gordejev dugo živio otkad je dospio u kaznenu
postrojbu? Crvenoarmejac Markovič izjavio je: “Svi komunisti su lopovi, doći će vrijeme da ih
nataknemo na bajunete, i narod će biti slobodan”, Tribunal je osudio Markoviča na
strijeljanje. Zar nije on, doušnik, izvijestio u Političku upravu bojišnice o Grekovu; da Grekova
nije ubila njemačka bomba - strijeljali bi ga pred strojem zapovjednika. Što su osjećali i mislili
ljudi koje je slao u kaznene čete, kojima su sudili sudovi, koje su ispitivali u posebnim
odjelima? A prije rata - koliko je puta sudjelovao u takvim slučajevima, spokojno se odnoseći
prema riječima prijatelja: “Ja sam u komitetu iznio o svom razgovoru s Petrom”; “On je čestito
iznio na partijskom sastanku sadržaj Ivanova pisma”; “Pozvali su ga, i on je kao komunist,
naravno, bio dužan o svemu ispričati, i o raspoloženju momaka i o Volodkinim pismima.”
Bilo je, bilo, sve je to bilo.
I, što sad...
Sva u objašnjenja koja je pisao i davao usmeno nikome nisu pomogla da izađe iz zatvora.
Unutrašnji smisao bio je samo jedan - da sam ne padne u pukotinu, da ne zastrani.
Slabo je, slabo branio svoje prijatelje Krimov, iako nije volio, nego se bojao i na svaki
način izbjegavao sve te slučajeve. Pa zašto onda gori i mrzne se? Što hoće? Da dežurni u
Lubjanki zna za njegovu samoću, da isljednici uzdahnu što ga je ostavila voljena žena, da
uzmu u obzir u svojim izvještajima da ju je noću zvao, grizao se za ruku, da ga je mama zvala
Nikolenka?
Noću se Krimov prenuo, otvorio oči i ugledao Drelinga kraj Kacenelenbogenova ležaja.
Jaka elektrika osvjetljavala je leđa staroga logoraša. Probuđeni Bogolejev sjedio je na ležaju
pokrivši noge pokrivačem. Dreling se bacio prema vratima, pokucao, zalupao po njima
koščatom šakom i povikao koščatim glasom:
“Hej, dežurni, brže doktora, brže liječnika, zatvorenik ima srčani napadaj.”
“Tišina, prekini!” viknu dežurni, koji je pritrčao k okancu.
“Kako tiše, čovjek umire!” poviče Krimov pa skočivši s ležaja, pritrča vratima i stade
skupa s Drelingom lupati po njima šakom. Zapazio je da je Bogolejev legao na ležaj, očito u
strahu od sudjelovanja u noćnom incidentu.
Uskoro se vrata otvoriše i uđe nekoliko ljudi.
Kacenelenbogen je bio onesviješten. Ogromno mu tijelo dugo nisu mogli položiti na
nosila.
Ujutro je Dreling neočekivano upitao Krimova:
“Recite, jeste li često kao komunistički komesar zapažali na bojišnici pojavu
nezadovoljstva?”
Krimov upita:
“Kakvog nezadovoljstva, čime?”
“Imam na umu nezadovoljstvo kolhoznom politikom boljševika, općim vođenjem rata,
riječju, pojavu političkog nezadovoljstva.”
“Nikada, nijednom nisam sreo čak ni sjenu sličnih raspoloženja”, reče Krimov.

483
“Da, da, jasno, tako sam i mislio”, reče Dreling i zadovoljno kimnu.

484
 7.

Ideja opkoljavanja Nijemaca kod Staljingrada smatra se genijalnom.

U tajnom usredotočenju vojnih masa na krilima Paulusove vojske ponavljao se princip
koji je rođen u vrijeme kada su se bosi i zubati mužići kosih čela razišli po grmovima,
okružujući špilje koje su zauzeli šumski došljaci. Čemu se čuditi: razlici između dubine i
dalekometnog topništva ili tisućljetnoj nepromjenljivosti staroga i novoga oružja?
Ali ne bi trebalo izazivati ni očaj ni čuđenje ako se shvaća da spirala ljudskoga gibanja,
koja vječno umnožava svoje vitice širom i uvis, ima nepromjenjivu os.
Premda načelo opkoljavanja, koje čini bit staljingradske operacije, nije novo, neupitna je
zasluga organizatora staljingradskog napada u ispravnom odabiru područja za primjenu toga
drevnog načela. Ispravno su izabrali vrijeme provedbe operacije. Znalački je obučena i
prikupljena vojska. U zaslugama organizatora napada jest i pametna provedba suradnje triju
bojišnica - Jugozapadne, Donske i Staljingradske. Neobično je teško bilo potajno
prikupiti vojsku na stepskoj zemlji koja nema prirodnih masa. Snage sa sjevera i s juga
spremale su se, skliznuvši duž desnog i lijevog ramena Nijemaca, sresti kod Kalača,
opkoljavajući protivnika i lomeći kosti, zaustavljajući srce i pluća Paulusove vojske. Puno
truda potrošeno je na razradu detalja operacije, na otkrivanje ognjenih sredstava žive sile,
pozadine i neprijateljske komunikacije.
Pa ipak je u temeljima tog rada, u kojemu su sudjelovali vrhovni zapovjednik komesar
Staljin, generali Žukov, Vasilevski, Voronov, Eremenko, Rokosovski i mnogi drugi nadareni
oficiri Glavnog štaba, ležalo načelo krilnog okruženja protivnika koje je u vojnu praksu uveo
prvobitni kosmati čovjek.
Oznaka genijalnosti može pripasti samo ljudima koji uvode u život nove ideje, one koje
se odnose na jezgru, a ne na opnu, na os, a ne na vitice i zavijutke oko osi. Ništa zajedničko s
takvim božanskim akcijama nemaju strateška i taktička rješenja iz doba Aleksandra
Makedonskoga. Ljudska svijest, zagušena grandioznošću vojnih događaja, sklona je
grandioznost razmjera poistovjećivati s grandioznošću misaonih podviga vojskovođa.
Povijest bitaka pokazuje da vojskovođe ne unose nova načela u operacije o proboju
obrane, praćenju, okruženju, izvlačenju - oni primjenjuju i rabe načela koja su bila poznata
ljudima neandertalske ere, poznata, uostalom, i vukovima koji okružuju stado, ali i stadu koje
se brani od vukova.
Energični direktor tvornice koji zna svoj posao osigurava uspješnu pripremu sirovine i
goriva, suradnju između pogona i desetke drugih sitnih i krupnih uvjeta koji su neophodni za
rad tvornice.
Ali kada povjesničari izvješćuju da je direktorova djelatnost odredila načela metalurgije,
elektrotehnike, rendgenske analize metala, svijest onoga koji proučava povijest tvornice
počinje prosvjedovati: rendgenske zrake nije otkrio naš direktor, nego Röntgen... Peći su
postojale i prije našeg direktora. Istinski velika znanstvena otkrića čine čovjeka mudrijim od
prirode. Priroda prepoznaje sebe u tim otkrićima, kroz ta otkrića. Na takve ljudske podvige
odnosi se ono što su postigli Galilei, Newton, Einstein u shvaćanju prirode prostora, vremena,

485
materije i sile. U tim otkrićima čovjek je stvorio veću dubinu i veću visinu od onih što prirodno
postoje i na taj je način pomogao prirodi u shvaćanju sebe, obogaćujući je.
Otkrića nižega, drugoga reda jesu ona kad čovjek proizvodi načela koja su postojala, bila
viđena, opipana i formulirana prirodom.
Let ptica, kretanje riba, kretanje kotrljanke i okrugloga kamena, snaga vjetra koji tjera
stabla da se njišu i mašu granama, reaktivno kretanje kolotura - sve je to izraz ovoga ili onoga
opipanog očitog načela. Čovjek izvlači iz pojave njezino načelo, prenosi ga u svoju sferu te
razvija u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama.
Ogromno je značenje zrakoplova, turbina, reaktivnih motora, raketa za ljudski život, pa
ipak je čovječanstvo zahvalno za njihovo stvaranje svojemu talentu, a ne svojemu geniju.
Na takva se otkrića drugoga reda odnose ona što se služe načelom koje su otkrili i
kristalizirali ljudi, a ne priroda, recimo načelo teorije elektromagnetskih polja, koja je našla
svoju primjenu i razvoj u radiju, televiziji i radiolokaciji. Takvim otkrićima drugoga reda
pripada i oslobođenje atomske energije. Tvorac prvoga uranskoga kotla Fermi ne bi smio
pretendirati na titulu genija čovječanstva, premda je njegovo otkriće postalo načelom nove
epohe ljudske povijesti.
U otkrićima još nižega, trećega reda, čovjek utjelovljuje u nove okolnosti ono što već
postoji u okvirima njegove djelatnosti, recimo uspostavlja novi motor na letećem stroju,
mijenja u brodu parni motor električnim, a električni atomskim.
I upravo se na to odnosi ljudska djelatnost u oblasti vojne umjetnosti, gdje novi tehnički
uvjeti uzajamno djeluju sa starim načelima. Ružno je djelatnosti generala koji rukovode
bitkom poricati značenje za ratnu stvar. No nije opravdano prozivati generala genijem. To je
glupo kad je riječ o sposobnom inženjeru, a u slučaju generala - to je ne samo glupo nego i
štetno i opasno.

486
 8.

Dva malja, svaki u milijunima tona metala i žive ljudske krvi - sjeverni i južni - čekala su
signal.
Prvo se pokrenula vojska, smještena sjeverozapadno od Staljingrada. Dne 19. studenog
1942., u sedam sati i trideset minuta, duž linije Jugozapadne i Donske bojišnice počela je
moćna topnička priprema koja je trajala osamdeset minuta. Vatreni val obrušio se na bojne
pozicije koje su držale trupe 3. rumunjske armije.
U osam i pedeset prešli su u napad pješaštvo i tenkovi. Duh sovjetske vojske bio je
neobično jak. Sedamdeset šesta divizija krenula je u napad na zvuke marša koji je svirao
puhački orkestar.
U drugoj polovini dana taktička dubina protivničke obrane bila je probijena. Bitka se
razvila na golemom teritoriju.
Četvrti rumunjski armijski korpus bio je razvaljen. Prva rumunjska konjička divizija bila
je odsječena i izolirana od ostalih postrojba 3. armije u rajonu Krajnji. Peta tenkovska armija
počela je napad s visine, 30 km jugozapadno od Serafimoviča, probila položaj 2. rumunjskoga
vojnoga korpusa i brzo se krećući na jug, već sredinom dana zavladala visovima sjeverno od
Perilazovske. Okrenuvši na jugoistok, sovjetski tenkovski i konjički korpusi dovečer su stigli
u Gusjenku i Kalnikov, zalazeći 60 km u pozadinu 3. rumunjske armije.
Sutradan je, u zoru, 20. studenog, u napad pošla vojska dotad stacionirana u kalmičkoj
stepi, južno od Staljingrada.

487
 9.

Novikov se probudio puno prije zore. Njegovo uzbuđenje bilo je toliko da ga više nije
osjećao.
“Hoćete li piti čaj, druže zapovjednice korpusa”, svečano, no i lopovski upita Verškov.
“Da”, reče Novikov, “reci kuharu da mi ispeče jaja.”
“Kako, druže pukovniče?”
Novikov zašutje, zamisli se, i Verškovu se učini da je zapovjednik korpusa utonuo u
razmišljanja i ne čuje pitanje.
“Na oko”, reče Novikov i pogleda na sat. “Kreni Getmanovu, je li ustao, krećemo za pola
sata.”
Činilo mu se da i ne razmišlja o tome da će za pola sata početi topnička priprema, da će
nebo zahučati od stotina motora lovaca i bombardera, da će izvidnici puzati da režu žicu i
razminiraju minska polja, da će pješaštvo tegleći strojnice istrčati na maglene humke, koje je
toliko puta razgledao kroz stereocijev. Izgleda, nije suosjećao u tom trenutku s Bjelovom,
Makarovom i Karpovom. Činilo se kako ne misli o tome da su jučer sjeverozapadno od
Staljingrada sovjetski tenkovi, upadajući u Njemačku bojišnicu koju su probili topništvo i
pješaštvo, bez zastoja krenuli prema Kalaču i da će za nekoliko sati njegovi tenkovi poći s juga
ususret onima sa sjevera da opkole Paulusovu armiju.
Nije mislio o zapovjedniku bojišnice i o tome da će možda Staljin sutra ispisati
Novikovljevo ime u svojoj zapovijedi. Nije mislio na Evgeniju Nikolaevnu, nije pamtio zoru
nad Brestom kada je trčao prema aerodromu dok je na nebu svijetlio prvi oganj rata koji su
zapalili Nijemci.
Ali je sve to o čemu nije mislio - bilo u njemu.
Mislio je: hoće li navući nove čizme s mekanim ulošcima ili će poći u kožnima, da ne
zaboravi tabakeru; mislio je: opet mu je kujin sin dao hladan čaj; jeo je jaja i komadom kruha
brižljivo upijao otopljeno maslo s tave.
Verškov je izvijestio:
“Vaša zapovijed je ispunjena.” I odmah je rekao, s osudom i s povjerenjem: “Pitam
stražara ‘Je li tu?’, a vojnik odgovara: ‘A gdje bi bio, spava s babom.”’
Vojnik je rekao puno jaču riječ nego što je “baba”, ali Verškov nije smatrao mogućim da
je izgovori pred zapovjednikom korpusa.
Novikov je šutio pritišćući prste jastučićem i skupljajući mrvice sa stola.
Uskoro je stigao Getmanov.
“Čaja?” upita Novikov.
Oštrim glasom Getmanov reče:
“Vrijeme nam je ići, Petre Pavloviču, čaj i šećer, valja Nijemca slomiti.”
“Oh, što je silan”, pomisli Verškov.

488
 Novikov uđe u štapsku polovicu zgrade, razmotri s Neudobnovom vezu, predaju
zapovijedi, pogleda na kartu.
Magla puna varljive tišine podsjetila je Novikova na djetinjstvo u Donskom bazenu.
Evo, sve se činilo uspavanim, nekoliko minuta prije nego što će zrak ispuniti sirene i
zavijanje i ljudi poći prema rudarskim i tvorničkim kapijama. Ali Petja Novikov, koji se
probudio prije sirene, znao je da stotine ruku pipaju u tami obojke, čizme, da lupaju po podu
bose ženske noge, da se trese suđe, i željezo na peći.
“Verškove”, reče Novikov, “potjeraj van moj tenk, trebat će mi danas.”
“Razumijem”, reče Verškov, “u njega ću potrpati sve prnje, i vaše i komesarove.”
“Ne zaboravite staviti kakao”, reče Getmanov.
Na prozor proviri Neudobnov, zaogrnut kabanicom.
“Upravo je zvao general poručnik Tolbuhin, pitao je li zapovjednik korpusa izašao na
kontrolnu točku.”
Novikov kimnu, gurnu vozača u leđa:
“Kreni, Haritonove.”
Put je izašao iz tabora, odvojivši se od posljednje kućice, zavio pa se ponovo okrenuo i
legao strogo prema zapadu, prolazeći pored bijelih mrlja snijega i suhe trave. Prošli su pored
poljane gdje su se okupili tenkovi Prve brigade. Odjednom Novikov reče Haritonovu:
“Stoj!”
Skočivši s wyllisa, krenu prema ratnim strojevima koji su se tamnjeli u polumraku.
Krenuo je ne razgovarajući ni s kim, zagledajući lica ljudi.
Sjetio se neošišanih momaka iz popune koje je tih dana viđao na seoskom trgu. Doista,
djeca, a u svijetu je sve ugođeno da oni idu u vatru, i procjene Glavnoga štaba i zapovijedi
zapovjednika bojišnice i zapovijed koju će za jedan sat predati zapovjednicima brigada i one
riječi koje im govore politički radnici i one riječi koje pišu pisci u novinskim člancima i
stihovima. U boj, u boj! A na tamnom zapadu čekali su samo jedno - tući po njima, trgati
ih, gušiti gusjenicama.
“Bit će svadba!” Da, bit će, bez slatkoga vina, bez harmonike. “Živjeli”, kriknut će Novikov,
i devetnaestogodišnji ženici neće propustiti da čestito poljube nevjestu.
Novikovu se činilo da ide među svojom braćom, susjedima, djecom susjeda, i da tisuće
nevidljivih baba, cura i starica gledaju.
Pravo da se za vrijeme rata ikoga šalje u smrt pobijaju majke. Ali i u ratu se sreću ljudi,
sudionici majčinskog podzemlja, i ti ljudi govore: “Sjedni, sjedni, kud ćeš, čuješ samo kako
biju. Pričekat će oni tamo moju dojavu, a ti bolje pristavi čaj.” Takvi ljudi načelniku telefonski
raportiraju: “Razumijem, postaviti strojnicu.” I spustivši slušalicu, kažu: “Zašto bih je bez veze
postavljao, ubit će dobrog momka.”
Novikov pođe prema svojem stroju. Lice mu je bilo tmurno i oštro kao da je upijalo u sebe
vlažnu tamu novembarske zore. Kada se stroj pokrenuo, Getmanov ga s razumijevanjem
pogleda i reče:
“Znaš, Petre Pavloviču, što ću ti reći upravo sada: volim te, shvaćaš, vjerujem u te.”

489
 10.

Tišina je bila čvrsta, neprobojna i u svijetu je izgledalo da nema ni stepe ni magle niti
Volge, nego je sama tišina. Na tamnim oblacima proletjela je svijetla brza površina, a zatim je
ponovo siva magla pocrvenjela i odjednom su gromovi zahvatili i nebo i zemlju...
Bliski topovi i daleki topovi ujedinili su svoje glasove, a eho je očvršćivao vezu, širio se
višesložni splet zvukova koji su napunili cijelu gigantsku kocku bojnog prostora.
Glinene su kućice drhtale, a komadi gline odvaljivali se od zidova i padali bešumno na
pod, a vrata kuća u stepskim selima sama su se od sebe stala otvarati i zatvarati, i pojavile su
se pukotine na mladom zrcalu jezerskog leda.
Mašući teškim repom punim vunenih vlasi, protrčala je lisica, a zec nije trčao daleko od
nje, nego za njom; podigli su se u zrak, mašući teškim krilima, možda prvi put sjedinjeni
grabežljivci dana i grabežljivci noći... Neki je svizac iza sna iskočio iz rupe, kao što sanjivi
kuštravi mužići istrčavaju iz zapaljenih koliba.
Vjerojatno je sivi, vlažni jutarnji glas na ratnim pozicijama postao za stupanj topliji od
dodira s tisućama vrelih topovskih cijevi.
S prednje promatračke točke bile su jasno vidljive eksplozije sovjetskih mina, vrtnja
smolastoga crnog i žutog dima, rasuta zemlja i prljavi snijeg te mliječna bjelina čeličnog ognja.
Topništvo je zašutjelo. Dimni oblaci sporo su pomiješali svoje bezglave, žarke, vruće
čuperke s hladnom dlakom stepske magle.
A onda se nebo napunilo novim zvukom, brujećim, čvrstim i širokim - na zapad su krenuli
sovjetski zrakoplovi. Njihova huka, zvonjava i brujanje učinili su opipljivom i tvarnom
višekatnu visinu oblačnog slijepog neba, a oklopljeni napadački zrakoplovi i lovci išli su
pritisnuti k zemlji od niskih oblaka, a u oblacima i nad oblacima gudjeli su basovima nevidljivi
bombarderi.
Nijemci na nebu iznad Bresta, rusko nebo nad volškom stepom. Novikov nije mislio na
to, nije se sjećao ni uspoređivao. To što je preživljavao bilo je značajnije od uspomena,
usporedbi i misli.
Utihnulo je. Ljudi koji su očekivali tišinu da dadnu signal za napad i ljudi koji su spremni
na signal jurnuti prema rumunjskim položajima na trenutak su se opili tišinom.
U tišini nalik na nijemo i mutno arhajsko more, u tim sekundama određivala se točka
prekida krivulje čovječanstva. Kako je dobro, kakva sreća sudjelovati u presudnoj bici za
domovinu. Kako je tegobno i užasno uzdignuti se prije smrti cijelim rastom, ne čuvati sol
smrti, nego joj trčati ususret. Kako je strašno mlad poginuti. Živjeti, živjeti se hoće. Nema u
miru jače želje nego što je želja da se sačuva mladi život koji je tako kratko živio. Ta želja
nije u mislima, ona je jača od misli, u dahu je, u nosnicama, ona je u očima, u mišicama, u
hemoglobinu krvi koji žudno guta kisik. Toliko je krupna da se ni sa čim ne može usporediti,
neizmjeriva je. Strašno je. Strašno je prije napada.
Getmanov je glasno i duboko uzdahnuo gledajući Novikova, zatim poljski telefon i
radioprijamnik.

490
 Novikovljevo lice zadivilo je Getmanova - nije bilo onakvo kakvim ga je Getmanov
upoznao tih mjeseci, a znao ga je različitim: u bijesu, u zaboravu, u oholosti, veselo i tmurno.
Neuništene rumunjske baterije oživjele su jedna za drugom i tukle letećom vatrom iz
dubine, prema prednjem kraju. Moćno zenitno oružje otvorilo je vatru po zemnim ciljevima.
“Petre Pavloviču”, silno se uzbuđujući, reče Getmanov, “vrijeme je, gdje se pije, tu se lije.”
Neophodnost da se zbog posla žrtvuju ljudi uvijek mu se činila prirodnom i nespornom,
ne samo za vrijeme rata.
Ali Novikov je otezao, zapovjedio je da se spoje sa zapovjednikom teškog topničkog puka
Lopatinom, čiji su kalibri upravo radili po zacrtanoj osi kretanja tenkova.
“Gledaj, Petre Pavloviču, Tolbuhin će te pojesti”, Getmanov pokaza na svoj ručni sat.
Novikov ni samome sebi, a kamoli Getmanovu, nije htio priznati sramotni, smiješni
osjećaj.
“Puno strojeva gubimo, žao mi je strojeva”, reče on. “Tridesetčetvorke, ljepotice, a tu je
pitanje nekoliko minuta, uništimo zenitne i protutenkovske baterije kad su nam već na
dlanu.”
Stepa se dimila pred njim, ne odvajajući se, ljudi su svejednako gledali stojeći uz njega u
roviću; zapovjednici tenkovskih brigada očekivali su njegovu radijsku zapovijed. Obuzela ga
je zanatska pukovnička strast prema ratu, njegovo grubo častoljublje drhtalo je od napetosti,
i Getmanov ga je potaknuo, a on se bojao vlasti.
I odlično je znao da riječi koje će izreći Lopatinu neće proučavati u historijskom odjelu
Glavnoga štaba, neće rezultirati pohvalama Staljina i Žukova, ni približiti mu željeni orden
Suvorova.
Postoji veće pravo nego što je pravo da se bez razmišljanja pošalje u smrt, pravo da se
zamisli šaljući u smrt. Novikov je poštovao tu odgovornost.

491
 11.

U Kremlju je Staljin čekao izvještaj zapovjednika Staljingradske bojišnice.

Pogledao je na sat; topnička priprema upravo je završila, pješaštvo je krenulo, pokretne
postrojbe spremale su se poći u proboj koji je probilo topništvo. Zrakoplovi zračne vojske
bombardirali su pozadinu, ceste i zračne luke.
Prije deset minuta razgovarao je s Vatutinom - pokretanje tenkovskih i konjičkih
postrojba Jugozapadne bojišnice prebacilo je planirano.
Uze u ruku olovku, pogleda u nijemi telefon. Htio je označiti na karti započeto kretanje
južnih kliješta (dio kliješta), ali praznovjerni ga je osjećaj zaustavio, natjerao da položi olovku.
Jasno je osjećao da Hitler u tom trenutku misli na njega te zna da i on misli na Hitlera.
Churchill i Roosevelt su mu vjerovali, ali je shvaćao da njihovo povjerenje nije potpuno.
Ljutili su ga time što su se rado savjetovali s njim, ali bi se dogovorili među sobom prije nego
što bi se posavjetovali s njim.
Oni su znali da rat prolazi i odlazi, a politika ostaje. Oni su bili ushićeni njegovom
logikom, znanjima, jasnoćom njegovih misli i ljutilo ih je što su ipak u njemu vidjeli azijskog
vladara, a ne europskog vođu.
Neočekivano se sjetio nemilosrdno pametnih a prijezirno škiljavih oštrih očiju Trockog,
i prvi put zažalio je što ga nema među živima: da barem dozna za današnji dan.
Osjećao se sretno, fizički bodro, nije bilo odvratnoga olovnog okusa u ustima, nije ga
mučilo srce. Za njega se osjećaj života slio s osjećajem snage. Od prvog dana rata Staljin je
osjećao fizičku tugu. Nije ga napuštala kada su se pred njim, vidjevši njegov bijes, umrtvljeni
istezali maršali i kada su ga ljudske tisuće stojeći pozdravljale u Boljšoj teatru. Sve mu se
vrijeme činilo da ga ljudi iz njegova okružja tajno ismijavaju zbog njegove izgubljenosti
ljeti 1941. Jedanput se u Molotovljevoj nazočnosti uhvatio za glavu i promrmljao: “Što
činiti?... Što činiti?...” Na sjednici Državnoga komiteta obrane izdao ga je glas, a svi su
poniknuli. Nekoliko je puta davao besmislene upute i vidio da je njihova
besmislenost svakom očita... Dne 3. srpnja, počinjući svoj istup na radiju, uzrujao se, pio
mineralnu vodu, i u eter je otišla njegova uzrujanost...
Žukov mu se krajem lipnja grubo usprotivio, a on se na tren zbunio i rekao: “Činite kako
znate.” Nekad bi želio predati odgovornost Rikovu, Kamenevu i Buharinu, pogubljenima
1937., neka oni vode vojsku i zemlju.
Ponekad bi ga obuzeo užasan osjećaj: na bojnom polju pobjeđivali su ga ne samo sadašnji
neprijatelji. Zamišljao je da iza Hitlerovih tenkova u prašini i dimu idu svi oni koje je, činilo
se, zauvijek kaznio, umirio i uspokojio. Dopuzali su iz tundre, raskidajući vječni led koji se
sklopio nad njima, trgali su bodljikavu žicu. Ešaloni, natovareni uskrsnulima, išli su iz Kolime,
iz Republike Komi. Seoske babe i djeca izlazili su iz zemlje sa strašnim, tužnim i izmoždenim
licima, išli su i išli, tražeći ga svojim dobrodušnim, tužnim očima. On je, kao nitko, znao da
povijest ne sudi samo pobijeđenima.
Berija mu je pokatkad bio nepodnošljiv zato što je očito shvaćao njegove misli.

492
 Sve to loše i slabo trajalo bi kratko, nekoliko dana, sve bi ga to kosnulo na minute.
Ali osjećaj ugušenosti nije ga ostavljao, mučila ga je žgaravica, bojao se potiljka, ponekad
mu se događala vrtoglavica koja ga plaši.
Ponovno je pogledao telefon, bilo bi vrijeme da Eremenko izvijesti o kretanju tenkova.
Došao je čas njegove snage. Tih se minuta rješavala sudbina države koju je osnovao
Lenjin, centralizirana razumska snaga Partije dobivala je mogućnost da se ostvari u gradnji
golemih tvornica, u stvaranju atomskih postaja i nuklearnih postrojenja, reaktivnih i
turbopropelerskih zrakoplova, svemirskih i transkontinentalnih raketa, visokih nebodera,
dvoraca znanosti, novih kanala i mora, u gradnji polarnih cesta i gradova.
Rješavala se i sudbina Francuske i Belgije, koje je okupirao Hitler, zatim Italije,
skandinavskih i balkanskih država, donosila se smrtna presuda Auschwitzu, Buchenwaldu,
moabitskom mučilištu, spremalo se otvaranje kapija devet stotina koncentracijskih i radnih
logora koje su izgradili nacisti.
Rješavala se sudbina njemačkih vojnih zarobljenika koji će poći u Sibir. Rješavala se
sudbina sovjetskih vojnih zarobljenika u hitlerovskim logorima, kojima je Staljinova volja
odredila da nakon oslobođenja podijele s njemačkim oslobođenicima sibirsku sudbinu.
Rješavala se sudbina Kalmika i krimskih Tatara, Balkiraca i Čečena Staljinovom voljom
otjeranih u Sibir i Kazahstan, s gubitkom prava da shvaćaju svoju povijest i uče svoju djecu
na materinjem jeziku. Rješavala se sudbina Mihoelsa i njegova prijatelja, glumca Zuskina,
pisaca Bergelsona, Markiša, Fefera, Kvitka, Nusinova, čija je osuda trebala prethoditi
zlokobnom procesu židovskim liječnicima, na čelu s profesorom Vovsijem. Rješavala
se sudbina Židova koje je spasila sovjetska vojska, nad koje je na desetu obljetnicu narodne
staljingradske pobjede Staljin podignuo mač uništenja koji je oteo iz Hitlerovih ruku.
Rješavala se sudbina Poljske, Mađarske, Čehoslovačke, Rumunjske.
Rješavala se sudbina ruskih seljaka i radnika, sloboda ruske misli, ruske književnosti i
znanosti. Staljin se uzrujavao. U tom se trenutku buduća snaga države stapala s njegovom
voljom.
Njegova veličina i njegov genij nisu postojali u njemu samom neovisno o državnoj veličini
i oružanim snagama. Knjige koje je napisao, njegovi znanstveni radovi i filozofija bili su
značajni, postali su predmetom proučavanja i divljenja milijuna ljudi tek onda kada je država
pobjeđivala.
Spojili su ga s Eremenkom.
“No, kako je tamo kod tebe?” bez pozdrava je upitao Staljin. “Jesu li krenuli tenkovi?”
Eremenko je čuvši Staljinov ljutiti glas, brzo ugasio cigaretu.
“Ne, druže Staljine, Tolbuhin završava topničku pripremu. Pješaštvo je očistilo prednji
kraj. Tenkovi još nisu krenuli u proboj.”
Staljin je posve čujno prostački opsovao i položio slušalicu. Eremenko je ponovo zapalio
i pozvao zapovjednika 51. armije.
“Zašto tenkovi još nisu krenuli?” upita on.
Tolbuhin je jednom rukom držao telefonsku slušalicu, a drugom velikim rupcem otirao
čelo i znoj koji mu je izbio na prsima. Bluza mu je bila raskopčana, a iz raširene kragne bijele
košulje padali su po vratu teški masni nabori.

493
 Hvatajući dah, odgovorio je s polaganošću vrlo debelog čovjeka koji ne samo umom nego
i tijelom shvaća da se ne smije uzbuđivati: “Upravo me izvijestio zapovjednik tenkovskoga
korpusa da su po zacrtanoj osi kretanja tenkova ostale nepogođene protivničke topničke
baterije. Zamolio je nekoliko minuta da potuče ostale baterije topničkom vatrom.”
“Zabranjujem!” oštro reče Eremenko. “Hitno pustite tenkove! Za tri minute me
izvijestite.”
“Razumijem”, reče Tolbuhin.
Eremenko je htio opsovati Tolbuhina, ali iznenada upita:
“A što vi tako teško dišete, jeste li bolesni?”
“Ne, zdrav sam, Andreju Ivanoviču, doručkovao sam.” “Djelujte”, reče Eremenko i reče
položivši slušalicu: “Doručkovao, disati ne može.” Pa opsova dugačko i figurativno. Kada je na
zapovjednoj točki tenkovskoga korpusa zazujao telefon, koji se loše čuo zbog ponovnog
početka topničkog djelovanja, Novikov je shvatio da zapovjednik vojske upravo traži
hitno uvođenje tenkova u proboj.
Saslušavši Tolbuhina, pomislio je: “Kao da sam gledao u vodu.” Reče:
“Razumijem, druže general-pukovniče, poručnice, bit će ispunjeno.”
Nakon toga se osmjehnu prema Getmanovu.
“Još bar četiri minute ipak treba pucati.”
Za tri minute ponovno je zvao Tolbuhin, ali se ovog puta nije zadihao.
“Vi se, druže pukovniče, šalite? Zašto još uvijek čujem topničku paljbu. Ispunite
zapovijed!”
Novikov zapovjedi telefonistu da ga spoji sa zapovjednikom topničkog puka Lopatinom.
Čuo je Lopatinov glas, ali je šutio, gledajući kretanje sekundare, očekujući dogovoreni rok.
“Oh, silan je naš otac!” reče iskreno ushićeno Getmanov.
A onda za minutu, kad je utihnula topnička paljba, Novikov je stavio radijske naušnjake
i pozvao zapovjednika tenkovske brigade, koja prva ide u proboj.
“Belove!” reče on.
“Slušam, druže zapovjednice korpusa.”
Novikov, iskrivivši usta, kriknu opijenim i bijesnim glasom:
“Belove, udri!”
Magla je postala gušća od plavoga dima, zrak je zabrujio od huke motora, korpus je
krenuo u proboj.

494
 12.

Ciljevi ruskoga napada postali su očiti njemačkom zapovjedništvu armijske grupe “B”
kada je u zoru 20. studenog zagrmjelo topništvo u kalmičkoj stepi i udarne postrojbe
Staljingradske bojišnice, razmještene južno od Staljingrada, prešle su u protunapad protiv 4.
rumunjske armije, koja je stajala na desnom Paulusovu krilu.
Tenkovski korpus koji je djelovao na lijevom, zatvorenom krilu udarne sovjetske
grupacije pošao je u proboj između jezera Caca i Barmancak te se uputio na sjeverozapad
prema Kalaču, ususret tenkovskom i konjičkom korpusu Donske i Jugozapadne bojišnice.
U drugoj polovini 20. studenog grupacija koja navaljuje od Serafimoviča pošla je
sjevernije od Surovikina, zaprijetivši komunikacijama Paulusove vojske.
Ali 6. armija još nije osjećala opasnost okruženja. U osamnaest sati Paulusov štab dojavio
je general-pukovniku barunu Von Weichsu, koji je zapovijedao armijskom grupom, da će se
sutradan nastaviti djelovanje obavještajnih postrojba. Uvečer je Paulus dobio Von Weichsovu
zapovijed da prekine sve napadačke operacije u Staljingradu, da izdvoji goleme tenkovske i
pješačke postrojbe te protutenkovska sredstva pa ih usredotoči ešalonski iza svojega lijevoga
krila radi nanošenja udara prema sjeverozapadu.
Ta zapovijed koju je Paulus dobio u dvadeset dva sata označila je kraj njemačkog napada
u Staljingradu.
Strelovito odvijanje događaja lišilo je značenja i tu zapovijed.
Dne 21. studenog udarne sovjetske grupacije, koje su nadirale od Kletske i Serafimoviča,
okrenule su se u odnosu na svoj raniji smjer za devedeset stupnjeva pa spojene krenule
prema Donu u području Kalača i sjevernije od njega, ravno u pozadinu staljingradske
Njemačke bojišnice.
Tog se dana četrdeset sovjetskih tenkova pojavilo na visokoj, zapadnoj obali Dona,
nekoliko kilometara od Golubinska, gdje se nalazila zapovjedna točka Paulusove vojske.
Druga skupina tenkova u hodu je zauzela most preko Dona - obrana mosta vidjela je u
sovjetskoj tenkovskoj postrojbi tek školski odred, okićen trofejnim tenkovima, koji se često
služio tim mostom. Sovjetski tenkovi ušli su u Kalač. Naslućivalo se opkoljavanje dviju
njemačkih staljingradskih armija - Paulusove Šeste i Hothove Četvrte tenkovske. Za obranu
Staljingrada iz pozadine se jedna od boljih bojnih Paulusovih postrojba, 384. pješačka
divizija, usmjerila na obranu, krenuvši bojišnicom na sjeverozapad. A za to je
vrijeme Eremenkova vojska, koja je napadala s juga, pogazila 29. njemačku motoriziranu
diviziju i razbila 6. rumunjski armijski korpus krećući se između rijeka Červlenaja i Donska
Carica prema željezničkoj pruzi Kalač - Staljingrad. U sumrak su Novikovljevi tenkovi prišli
jako učvršćenom rumunjskom čvoru otpora.
Ali ovog puta Novikov nije otezao. Nije se koristio noćnom tamom za skriveno tajno
grupiranje tenkova prije napada.
Po Novikovljevoj zapovijedi, svi strojevi, ne samo tenkovi nego i samohodni topovi i
oklopni transporteri te kamioni s motoriziranim pješaštvom, iznenada su uključili puno
svjetlo.

495
 Stotine jarkih zasljepljujućih farova razbile su tamu. Golema masa strojeva stizala je iz
stepske tame zaglušujući hukom, topničkom paljbom i mitraljeskim rafalima, zasljepljujući
prodornim svjetlom i paralizirajući rumunjsku obranu; podizala je paniku.
Nakon kratke bitke tenkovi su nastavili pokret.
Dne 22. studenog, u prvoj polovini dana, sovjetski tenkovi koji su stizali iz kalmičkih
stepa probili su se u Buzinovku. Uvečer, istočnije od Kalača, u pozadini dviju njemačkih
armija, pod zapovjedništvom Paulusa i Hotha, dogodio se susret prednjih sovjetskih
tenkovskih postrojba koje stižu s juga i sjevera. Već 23. studenog streljačke grupacije, krećući
se prema rijekama Čir i Aksaj, čvrsto su osiguravale vanjska krila daljnjih grupacija.
Zadatak koji je Vrhovno zapovjedništvo Crvene armije postavilo vojsci bio je riješen -
okruženje njemačke staljingradske grupacije završilo je za sto sati.
Kakav je bio daljnji tijek događaja? Što ga je odredilo? Čija je ljudska volja izrazila
sudbinu povijesti?
Dne 22. studenog u osamnaest sati Paulus je izvijestio radijem u stožer armijske grupe
“B”.
“Armija je okružena. Cijela dolina rijeke Carice, željeznička pruga od Sovjetske do Kalača,
most preko Dona u tom području, visovi na zapadnoj obali rijeke, bez obzira na herojski
otpor, prešli su u ruske ruke... Stanje sa streljivom je kritično. Namirnica dostaje za šest dana.
Molim da mi odobrite slobodu djelovanja za slučaj da ne uspijemo uspostaviti kružnu obranu.
Situacija nas može prisiliti da napustimo Staljingrad i sjeverno područje bojišnice...”
U noći 22. studenog Paulus je dobio Hitlerovu zapovijed da imenuje područje koje
pokriva njegova vojska - “Staljingradska tvrđava”.
Prethodna je zapovijed bila: “Zapovjednik vojske sa štabom neka se uputi u Staljingrad.
Šesta armija neka zauzme kružnu obranu i čeka daljnje upute.”
Nakon Paulusova savjetovanja sa zapovjednicima korpusa, zapovjednik armijske grupe
“B” barun Weichs telegrafirao je Vrhovnom zapovjedništvu: “Bez obzira na cijelu težinu
odgovornosti koju osjećam prihvaćajući tu odluku, moram vas izvijestiti da smatram
neophodnim da se podrži prijedlog generala Paulusa o izvlačenju 6. armije...”
Načelnik Glavnog štaba kopnenih snaga general-pukovnik Zeitzler, s kojim je Weichs
neprekidno održavao vezu, u potpunosti je dijelio pogled Paulusa i Weichsa o potrebi
napuštanja staljingradskog područja, smatrajući nezamislivim opskrbljivati iz zraka veliku
masu vojske koja je pala u okruženje.
U dva sata noću 24. studenog Zeitzler je predao telefonogram Weichsu da je napokon
uspio uvjeriti Hitlera da preda Staljingrad. Zapovijed o izvlačenju 6. armije iz okruženja,
izvijestio je, Hitler će poslati ujutro 24. studenog.
Ubrzo nakon deset sati jedina telefonska linija između armijske grupe “B” i Šeste armije
bila je prekinuta.
Hitlerovu zapovijed o izvlačenju iz okruženja čekali su svake minute, i budući da je
trebalo brzo djelovati, barun Weichs odlučio je na vlastitu odgovornost zapovjediti
deblokadu. U tom trenutku, kada su se vezisti već spremali predati Weichsov
radiogram, načelnik službe veze čuo je da se s Führerove adrese predaje radiogram generalu
Paulusu.

496
 “6. armiju su privremeno okružili Rusi. Odlučio sam usredotočiti armiju u području
sjeverne okolice Staljingrada, Kotlubanja, visova s oznakom ‘137’ i ‘135’, Marinovke, Cibenka,
južne okolice Staljingrada. Vojska mi može vjerovati da ću učiniti sve što o meni ovisi za
njezinu opskrbu i pravovremenu deblokadu. Ja znam hrabru 6. armiju i njezina zapovjednika
i uvjeren sam da će ispuniti svoju dužnost. Adolf Hitler.”
Hitlerova volja, koja je tada izražavala pogibeljnu sudbinu Trećeg Reicha, postala je
sudbinom Paulusa i Staljingradske armije. Hitler je ispisao novu stranicu vojne povijesti
Nijemaca, rukom Paulusa, Weichsa, Zeitzlera, rukom zapovjednika njemačkih korpusa i
pukova, rukom vojnika i svih onih koji nisu htjeli slijediti njegovu volju, ali su je ispunili do
kraja.

497
 13.

Nakon stosatne bitke dogodilo se spajanje postrojba triju bojišnica - Jugozapadne,

Donske i Staljingradske.
Pod tamnim zimskim nebom u ugaženom snijegu nadomak Kalača dogodio se susret
sovjetskih prednjih tenkovskih postrojba. Snježno stepsko prostranstvo bilo je prerezano
stotinama gusjenica i spaljeno eksplozijama mina. Teški strojevi munjevito su jurili u
oblacima snijega, bijela zavjesa njihala se u zraku. Ondje gdje su tenkovi pravili oštre
zaokrete, skupa sa snijegom u zrak se podizala smrznuta glinena prašina.
Nisko nad zemljom iz smjera Volge s hukom su jurili sovjetski napadački zrakoplovi i
lovci koji podupiru tenkovske mase koje su krenule u proboj. Na sjeveroistoku je grmjelo
oružje teškoga kalibra i dimno tamno nebo osvjetljavale su nejasne iskre.
Pokraj malene drvene kuće zaustavili su se jedan ispred drugoga dva tenka T-34.
Tenkisti, prljavi i uzbuđeni zbog ratnog uspjeha i blizine smrti, glasno su i s užitkom udisali
mrazni zrak, koji se činio posebno veselim nakon uljane i garne zagušljivosti
tenkovske utrobe. Tenkisti su, skinuvši s čela crne kožne kacige, ušli u kuću, i ondje je
zapovjednik stroja koji je došao s jezera Caca izvadio iz džepa kombinezona pola litre votke...
Žena u bluzi i velikim pustenim čizmama postavila je na stol čaše, koje su joj zveckale
u drhtavim rukama, i isprekidanim glasom govorila:
“Oh, nismo više ni mislili da ćemo preživjeti, kad su naši stali tući, kad su stali tući,
odsjedila sam u podrumu dvije noći i dan.” U sobu su ušla dva malena tenkista, plećata kao
zvrkovi. “Vidiš, Valera, kakva ponuda. Čini se da tu ima i zakuske”, reče zapovjednik stroja
koji je stigao s Donske bojišnice.
Onaj kojeg su nazvali Valerom zavuče ruku u duboki džep kombinezona i izvuče komad
sušene kobasice zamotan u masni ratni list. Stade je dijeliti, pažljivo utiskujući smeđim
prstima komade bijele slanine koji su otpadali pri lomljenju.
Tenkisti su popili i odmah ih je obuzela sreća. Jedan tenkist, osmjehujući se s ustima
punim kobasice, reče:
“Evo što znači spojiti se - vaša votka, naša zakuska.”
Ta se misao svima svidjela, i tenkisti su je smijući se ponavljali, žvačući kobasicu, obuzeti
međusobnim prijateljstvom.

498
 14.

Zapovjednik tenka koji je stigao s juga izvijestio je radijem zapovjednika četa o spajanju
nadomak Kalača. Dodao je nekoliko riječi o tome da su se momci s Jugozapadne bojišnice
pokazali sjajnima i da su zajednički popili po deset deci.
Izvještaj je strelovito krenuo gore i za nekoliko minuta zapovjednik brigade Karpov
izvijestio je zapovjednika korpusa o nastalom spajanju.
Novikov je osjećao atmosferu ljubavnog ushita koja je nastala oko njega u štabu korpusa.
Korpus se kretao gotovo bez gubitaka, u roku ispunjavajući zadaću koju je dobio.
Nakon slanja izvještaja zapovjedniku bojišnice Neudobnov je dugo stiskao ruku
Novikovu; obično žučljive i ljutite načelnikove oči postale su svjetlijima i mekšima.
“Eto, vidite kakva čudesa mogu stvarati naši ljudi kada među njima nema unutrašnjih
neprijatelja i diverzanata”, reče on.
Getmanov je zagrlio Novikova okrenuvši se prema zapovjednicima koji su stajali pored
njih, šoferima, kuririma, vezistima, radistima, šifrantima, i uzviknuo glasno da ga svi čuju:
“Hvala ti, Petre Pavloviču, ruska, sovjetska hvala. Hvala ti od komunista Getmanova, do
poda ti se klanjam i hvala.”
I on opet zagrli i poljubi zbunjenoga Novikova.
“Sve pripremio, proučio ljude do same dubine, sve predvidio, i sada ubrao plodove
ogromnog rada”, govorio je Getmanov.
“Ma kakvi - predvidio”, reče Novikov, kojem je bilo nepodnošljivo slatko i neugodno
slušati Getmanova. On zamahnu svežnjem ratnih izvještaja.
“Evo moga predviđanja. Više od svega računao sam na Makarova, a Makarov je izgubio
tempo, zatim skrenuo sa zacrtane osi kretanja, upleo se u nepotrebnu posebnu operaciju na
krilu i izgubio pola sata. Belov će se, bio sam uvjeren, probiti i bez osiguranih krila, a on se
sutradan, umjesto da zaobiđe čvor obrane i bez osvrtanja pojuri na sjeverozapad, rasplesao
s topničkom postrojbom i pješaštvom i čak prešao u obranu, i potrošio na tu
glupost jedanaest sati. A Karpov se prvi probio do Kalača, išao bez osvrtanja, kao vihor, ne
obraćajući pažnju na to što mu se događa na krilima, prvi presjekao Nijemcima osnovnu
komunikaciju. Eto kako sam procijenio ljude, i kako sam predvidio. Smatrao sam da će
Karpova valjati goniti iz dubine, budući da će se on neprekidno ogledati po stranama da sebi
osigura krila.”
Getmanov je smiješeći se rekao:
“Dobro, dobro, skromnost proljepšava, znamo mi to. Veliki nas Staljin uči skromnosti.”
Novikov je bio sretan. Mora biti da doista voli Evgeniju Nikolaevnu ako je i tog dana toliko
mislio na nju, stalno se osvrćući kao da će je taj čas vidjeti.
Spustivši glas do šapata, Getmanov reče:
“Znaš što u životu neću zaboraviti, Petre Pavloviču, kako si zadržao napad osam minuta.
Zapovjedništvo vojske stišće. Zapovjednik bojišnice traži da se tenkove hitno pošalje u

499
proboj. Staljin je, kažu mi, zvao Eremenka da pita zašto tenkovi ne idu. Staljina si natjerao, ja
čekao. I onda ste pošli u proboj, doista ne izgubivši nijednoga stroja, nijednoga čovjeka, eto,
to ti nikada neću zaboraviti.”
A noću, kada je Novikov išao tenkom u područje Kalača, Getmanov je došao načelniku
štaba i rekao:
“Napisao sam, druže generale, pismo o tome da je zapovjednik korpusa osobno zadržao
osam minuta početak odlučne operacije velikog značenja, operacije koja je odredila sudbinu
velikog Domovinskog rata. Upoznajte se, molim vas, s tim dokumentom.”

500
 15.

One minute kada je Vasilevski aparatom izvanredne veze izvijestio Staljina o

opkoljavanju staljingradske njemačke grupacije, pokraj Staljina je stajao njegov pomoćnik
Poskrebišev. Staljin je, ne gledajući Poskrebiševa, nekoliko trenutaka sjedio
poluzatvorenih očiju kao da će zaspati. Poskrebišev je zadržavši dah nastojao da se ne
pomakne.
To je bio trenutak njegova trijumfa ne samo nad živim neprijateljem. To je bio trenutak
njegove pobjede nad prošlošću. Gušća će biti trava nad seljačkim grobovima 1930. godine.
Led i snježni bregovi Zapolarja sačuvat će spokojnu nijemost.
Znao je bolje i od koga na svijetu - pobjednicima se ne sudi.
Staljin je poželio da se kraj njega nađu njegova djeca, unučica, malena kći nesretnog
Jakova. Spokojan i smiren gladio bi njezinu glavicu, ne gledajući svijet koji se širi od praga
njegova doma. Mila kći, tiha bolesna unuka, uspomena iz djetinjstva, hladnoća vrta, daleki
žubor rijeke. Ne bi mu bilo ni do čega drugog. Ta njegova nadsnaga ne ovisi o velikim
divizijama i državnoj moći.
Sporo, ne otvarajući oči, s nekakvom posebnom mekom, grlenom intonacijom, recitirao
je:
"Ah, upala si, ptico, stoj, i nećeš iz mreže, nećemo se rastati ni za što na svijetu.”
Poskrebišev je gledajući sijedu, proćelavu Staljinovu glavu i rohavo lice sa zatvorenim
očima, odjednom osjetio kako su mu se smrznuli prsti.

501
 16.

Uspješan napad u području Staljingrada prorijedio je mnoštvo eksplozija u liniji

sovjetske obrane. Ta prorijeđenost eksplozija nije se događala samo u širokom području
ogromnih bojišnica, Staljingradske i Donske, ne samo među vojskama Čujkova i sovjetskih
divizija koje stoje na sjeveru, ne samo među postrojbama otrgnutim od pozadine i izvodima,
ni među odredima koji su zasjeli između kuća i bojnih skupina. Osjećaj otkidanja,
poluokruženja i okruženja nestao je isto onako iz ljudske svijesti, smjenjujući se osjećajem
cjelovitosti, jedinstva i mnoštvenosti. A ta svijest spajanja pojedinačnog čovjeka s vojnom
masom i jest ono što se zove pobjedonosnim duhom vojske.
I napokon, u glavama i dušama njemačkih vojnika koji su pali u staljingradsko okruženje
nastale su upravo suprotne misli. Golema živa hrpa, sastavljena od stotina tisuća zamišljenih
ćelija, odvojila se od njemačkih oružanih snaga. Efemernost radiovalova i još efemernija
ovjeravanja propagande o vječnoj vezi s Njemačkom, potvrdila su da su Paulusove
staljingradske divizije pale u okruženje. Svojedobnu Tolstojevu misao o tome da je
nemoguće provesti potpuno okruženje vojske potvrđivalo je vojno iskustvo iz Tolstojeva
vremena.
Rat 1941.-1945. dokazao je da se armiju može okružiti, prikovati uza zemlju, opkoliti
željeznim obručem. Okruženje za vrijeme rata 1941.-1945. postalo je nemilosrdnom
stvarnošću mnogih sovjetskih i njemačkih armija.
Misao koju je izrazio Tolstoj nesumnjivo je bila istinita za njegovo vrijeme, ali, kao većina
misli o politici ili o ratu koje su izrekli veliki ljudi, nije stekla vječni život.
Okruženje u ratu 1941.-1945. bilo je realno zahvaljujući neobičnoj pokretljivosti vojske
i golemoj nepokretnoj masovnosti pozadina na koju se oslanja pokretljivost. Postrojbe koje
okružuju koriste se svim prednostima pokretljivosti. Okružene postrojbe potpuno gube
pokretnost, jer se u okruženju ne može organizirati višestruka, masovna pozadina
suvremene vojske koja sliči tvornici. Okružene obuzima paraliza. A protivnici im se služe
motorima i krilima.
Okružena armija s gubitkom pokretljivosti ne gubi samo svoje vojno-tehničke prednosti.
Njezini vojnici i oficiri kao da ispadaju iz svijeta suvremene civilizacije u prošli svijet. Oni
precjenjuju ne samo snage sukobljenih vojska i ratne perspektive nego i državnu politiku,
zauzetost stranačkih vođa, kodekse, Ustav, nacionalni duh, budućnost i prošlost naroda.
Spomenute se procjene odnose, ali, naravno, sa suprotnim znakom, i na one koji lebde
nad okovanom i bespomoćnom žrtvom, nalik orlu koji slatko osjeća snagu svojih krila.
Staljingradsko okruženje Paulusove armije označilo je prijelom u tijeku rata.
Staljingradski trijumf odredio je ishod rata, ali se šutljivi spor između pobjedničkog naroda i
pobjedničke države nastavio. O tom su sporu ovisile sudba čovjeka i njegova sloboda.

502
 17.

Na granici Istočne Pruske i Litve u gorlitzkoj jesenjoj šumi sipila je kiša i čovjek srednjega
rasta u sivom ogrtaču išao je po stazi između visokog drveća. Vidjevši Hitlera, stražari su
zadržavali dah zamirući bez pokreta, a kišne kapi sporo su im klizile niz lica. On je htio udisati
svježi zrak, malo se osamiti. Vlažni zrak bio mu je vrlo ugodan. Padala je dobra hladna kiša.
Kakvo drago šutljivo drveće. Kako je dobro gaziti po opalom i mekanom lišću.
Ljudi u poljskom bunkeru cijeli su ga dan nepodnošljivo uzrujavali... Staljina on nikada
nije poštovao. Sve što je taj činio, sve prije rata, činilo mu se glupim i tvrdoglavim. Njegovo
lukavstvo i vjerolomstvo bili su seljački jednostavni. Njegova je država bila ružna. Churchill
će jednom shvatiti tragičnu ulogu nove Njemačke - ona je svojim tijelom zagradila Europu od
azijskoga staljinističkog boljševizma. Zamislio je sve one koji su tražili da izvuče 6. armiju iz
Staljingrada - oni će biti posebno suzdržani i puni poštovanja. Ljutili su ga oni koji mu slijepo
vjeruju - s puno će mu riječi izražavati svoju predanost. Sve vrijeme htio je prezirno misliti
na Staljina, poniziti ga, i osjećao je da je tu želju izazvao gubitak osjećaja nadmoći... Oštri i
osjetljivi kavkaski dućandžija. Njegov sadašnji uspjeh ništa nije mijenjao... Nije li bilo
tajnog podsmijeha u očima starog škopca Zeitzlera? Ljutila ga je misao da će Goebbels
dojaviti o šalama engleskog premijera u povodu njegova vojničkoga dara. Goebbels će u
smijehu reći: “Moraš se složiti, bistar je”, a u dubini njegovih lijepih i pametnih očiju
na trenutak će zablistati zavist, čini se nekako zagušena.
Neugodnosti sa 6. armijom odvlačile su ga, smetale mu da bude sam sa sobom. Nije
glavna nevolja događaja bila u gubitku Staljingrada, ni u opkoljenim divizijama; ni u tome što
ga je Staljin nadigrao. On će sve to popraviti.
Obične misli i bliske slabosti uvijek su mu bile svojstvene. Ali kada je bio velik i svemoćan,
sve je to radovalo i razgaljivalo ljude. Izražavao je u sebi njemački nacionalni osjećaj. No čim
se počela kolebati moć nove Njemačke i njezinih oružanih snaga, već je tamnjela njegova
mudrost, gubio je svoju genijalnost.
Nije zavidio Napoleonu. Nije trpio one čija veličina nije gluhnula u samoći, nemoći i bijedi,
tko je u tamnom podrumu i u čardaku čuvao snagu.
Nije mogao za vrijeme te osamljene šumske šetnje odgurnuti od sebe svakodnevnost i u
dubini duše naći ono pravo rješenje, nedostupno zanatlijama iz Glavnog štaba i zanatlijama
iz stranačkog vodstva. Nepodnošljiva mučnina nastala je od osjećaja jednakosti s drugim
ljudima, koji mu se ponovo vratio.
Da postane tvorcem nove Njemačke, zapali rat i peći Auschwitza, i stvori Gestapo, običan
čovjek nije bio dovoljan. Tvorac i vođa nove Njemačke morao bi biti nadčovjek. Njegovi
osjećaji, misli i njegova svakodnevnost mogu postojati samo iznad ljudi, izvan ljudi.
Ruski tenkovi vratili su ga onamo otkuda je došao. Njegove misli, odluke i zavist danas
više nisu bile upućene k Bogu i svjetskoj sudbini. Ruski tenkovi okrenuli su ga k ljudima.
Osamljenost u šumi koja ga je u početku smirivala sad mu se pokazala strašnom. Sam bez
čuvara, bez redovnih pobočnika, činio se sebi dječakom iz bajke koji je ušao u mračnu
začaranu šumu.

503
 Eto, tako je išao dječak Palčić, tako je zalutao jarić u šumi, išao je ne znajući da mu se u
tamnom guštiku prikrada vuk. A iz humusnog sumraka proteklih desetljeća isplivao je njegov
dječji strah, uspomene na sličice iz knjige - jarić stoji na sunčanoj šumskoj poljani, a između
vlažnih tamnih stabala svijetle crvene oči i bijeli vučji zubi.
I poželio je kao u djetinjstvu kriknuti, pozvati majku, zatvoriti oči i pobjeći.
A u šumi, između drveća, skrivao se puk njegove osobne zaštite, tisuću snažnih,
istreniranih i vještih ljudi s brzom bojnom reakcijom. Cilj njihova života bio je u tome da tuđi
dah ne pomakne ni vlas na njegovoj glavi, da ga i ne dotakne. Jedva čujno zujali su telefoni
javljajući po sektorima i zonama o svakom Führerovu pokretu, u toj odluci da sam šeće po
šumi.
Okrenuo se natrag i, susprežući želju da otrči, išao prema tamnozelenim barakama
svojega poljskog bunkera.
Zaštitari su vidjeli da je Führer požurio, valjda su hitni poslovi zahtijevali njegovu
nazočnost u štabu; jesu li mogli i pomisliti da se u trenucima prvoga šumskoga sumraka
njemački vođa sjetio vuka iz dječje bajke.
Iza drveća su svijetlile vatre u prozorima štapskih zgrada. Prvi put misao o vatri logorske
peći izazvala je u njemu ljudski užas.

504
 18.

Neobičan, čudan osjećaj zahvatio je ljude u bunkerima i u zapovjednoj točki 62. armije:
htjeli su se uštinuti za obraze, protrljati odjeću, promrdati prstima u čizmi. Nijemci nisu
pucali, vladala je tišina.
Tišina je izazivala vrtoglavicu. Ljudima se činilo da su opustjeli, da im srce bije, da im se
nekako drukčije pomiču ruke i noge. Čudno je i nezamislivo bilo jesti kašu u tišini, u tišini
pisati pismo, probuditi se noću u tišini. Tišina je bubnjala na svoj način, tiho. Tišina je rodila
mnoštvo zvukova koji su se pokazali novima i čudnima: zveckanje noža, šum knjižnoga lista,
škripu dasaka u podu, šljapkanje bosih nogu, struganje pera, klikanje revolverskog otponca,
kuckanje sata na zidu bunkera.
Načelnik štaba armije Krilov ušao je u bunker zapovjednika Čujkova, koji je sjedio na
ležaju, a nasuprot njemu za stolićem je sjedio Gurov. Krilov je u hodu htio iznijeti posljednje
novosti - Staljingradska bojišnica prešla je u protunapad, pitanje Paulusova okruženja riješit
će se u najskorije vrijeme. Pogledao je Čujkova i Gurova te šutke sjeo na ležaj. Nešto, mora
biti vrlo važno, ugleda Krilov na licima svojih drugova, ako nije podijelio s njima novost - onda
je bila ozbiljna.
Tri su čovjeka šutjela. Tišina je rodila nove zvukove, potisnute u Staljingradu. Tišina se
spremala rađati nove misli, strasti i nemire, koji nisu trebali u dane bitaka.
Ali u tim trenucima još nisu imali novih misli; još se nisu uzbuđenja, častoljublja, uvreda
i zavist rodili iz kostolomne težine Staljingrada. Nisu mislili na to da su njihova imena sada
zauvijek vezana uz prekrasne stranice vojne povijesti Rusije.
Te minute tišine bile su najbolje u njihovim životima. Bili su to trenuci kada su njima
vladali samo ljudski osjećaji i nitko nije mogao sam sebi odgovoriti zašto su obuzeti takvom
srećom i tugom, takvom ljubavlju i spokojem.
Treba li nastaviti priču o staljingradskim generalima nakon što je završila obrana? Treba
li pripovijedati o žalosnim strastima koje su zahvatile neke od vođa staljingradske obrane? O
tome kako su neprekidno pili i psovali u povodu nepostignute slave? O tome kako se pijani
Čujkov bacio na Rodimceva i htio ga ugušiti samo zato što je na mitingu u čast staljingradske
pobjede Niki ta Hruščov zagrlio i poljubio Rodimceva, a nije ni pogledao Čujkova, koji
je stajao pored njega.
Treba li pripovijedati o tome da su prvi let sa svete male zemlje Staljingrada na veliku
zemlju obavili Čujkov i njegov štab na proslavi dvadesetpetogodišnjice VČK-OGPU-a? O tome
kako su ujutro nakon praznovanja Čujkov i njegovi suborci zamalo potonuli mrtvački pijani
u volškim travama i močvari i da su ih borci izvukli iz vode? Treba li pripovijedati o
prostotama, svađama, sumnjama i zavisti?
Istina je jedna. Ne postoje dvije istine. Teško je živjeti bez istine ili bez komadića, barem
čestice istine, s okresanom, ošišanom istinom. Dio istine uopće nije istina. Te divne tihe noći
neka u duši bude cijela istina, bez zataje. Zabilježimo ljude te noći po njihovu dobru, njihove
velike trudodane.

505
 Čujkov je izašao iz bunkera i sporo se popeo na vrh volške kose, a drvene stepenice
glasno su škripale pod njegovim nogama. Bilo je tamno. Zapad i istok su šutjeli. Sjene
tvorničkih pogona, razvaline gradskih zgrada, prokopi i bunkeri slili su se u mirnu
šutljivu tamu zemlje, neba i Volge.
Tako je narodna pobjeda izrazila sebe. Ne u ceremonijalnome vojničkome maršu, s
tutnjavom pratećeg orkestra, ni u vatrometima i topničkim pozdravima, nego u vlažnom
noćnom seljačkom spokoju koji obuhvaća zemlju, grad i Volgu...
Čujkov se uznemirio, glasno je tuklo u prsima njegovo srce napeto ratom. Osluhnuo je:
nije bilo tišine. Iz smjera Banske jaruge i Crvenog oktobra dopirala je pjesma. Dolje, kod
Volge, čuli su se tihi glasovi i zvuci gitare. Čujkov se vratio u bunker. Gurov ga je čekao s
večerom pa reče:
“Nikolaju Ivanoviču, dođe mi da poludim: tiho.”
Čujkov hripnu, ništa ne odgovorivši.
A onda, kad su sjeli za stol, Gurov reče:
“Eh, druže, i ti se očito napatio, ili plačeš od vesele pjesme.” Čujkov ga živahno i začuđeno
pogleda.

506
 19.

U zemunici koja je bila otvorena na obronku staljingradske jaruge nekoliko

crvenoarmejaca sjedilo je oko ručno napravljenog stolića i ručno napravljene lampe.
Starješina je razlijevao votku u bokale, a ljudi su pratili kako se cijenjena tekućina
oprezno podiže prema oficirovu kvrgavu noktu, postavljenom na mutnom ekvatoru čaše od
brušenoga stakla.
Svi su popili i dohvatili kruha.
Jedan žvačući kruh reče:
“Da, lupio je po nama, ali smo svejedno uzvratili.”
“Smirio se fric, više ne divlja.”
“Ispucao se.”
“Završila je staljingradska ‘opupeja’.”
“Svejedno je puno nevolje nanio, pola Rusije spalio.”
Žvakali su dugo, bez žurbe, osjećajući u svojoj opuštenosti sreću i mir ljudi koji se
odmaraju, piju i zalažu nakon dugoga teškog rada.
U glavama se zamaglilo, ali ta je magla bila nekako posebna, nije se zgušnjavala, i okus
kruha i hrskanje luka, i oružje poslagano na pod glinenog zida zemunice, i misli o kući, i Volga,
i pobjeda nad moćnim neprijateljem postignuta tim istim rukama koje glade dječju kosu,
šlataju žene, lome kruh i zamataju duhan u novinski list - sve se to sada osjećalo izvanredno
jasno.

507
 20.

Evakuirani Moskovljani, spremajući se za povratak, izgleda da su se, više nego susretu s

Moskvom, radovali izbavljenju od života u evakuaciji. Sverdlovske, omske, taškentske i
krasnojarske ulice i zgrade, zvijezde na jesenskom nebu, okus kruha - sve je nekako odurno.
Ako su čitali dobru informaciju od Sovinformbiroa, govorili su:
“No, uskoro ćemo svi otići.”
A kad bi čitali neugodnu informaciju, govorili bi:
“Oh, prestat će pozivati članove obitelji.”
Nastajalo je mnoštvo pripovijesti o ljudima koji su uspjeli bez propusnice dospjeti u
Moskvu - prebacivali su se s dalekih vlakova na radničke vlakove, zatim na električne kada
ne bi bilo ograde.
Ljudi su zaboravljali da je u listopadu 1941. svaki proživljeni dan u Moskvi bio muka.
Kako su zavidno gledali Moskovljane koji su tada zamijenili zlokobno rođeno nebo za spokoj
Tatarstana ili Uzbekistana...
Ljudi su zaboravljali da su neki koji ne bi upali u ešalone sudbinskih listopadskih dana
1941. bacali kufere i zavežljaje te pješke odlazili u Zagorsk, samo da se izvuku iz Moskve. A
sada su ljudi bili spremni baciti stvari, napustiti posao i uhodani život pa pješke poći u
Moskvu, samo da se iščupaju iz evakuacije.
Bit takvih suprotnih stanja - strasne težnje da se otiđe iz Moskve i strasne težnje da se
vrati u Moskvu - sastojala se u tome da je godina protekloga rata preobrazila ljudsku svijest,
i mistični strah pred Nijemcima promijenio se u povjerenje u nadmoć ruske sovjetske snage.
U drugoj polovini studenog Sovinformbiro je priopćio o udaru po grupaciji njemačko-
fašističke vojske u rajonu Vladikavkaza (Ordžokinidze), zatim o uspješnom protunapadu u
području Staljingrada. Za dva tjedna spiker je devet puta objavljivao: “U posljednji čas...
Protunapad naših vojska se nastavlja... Novi udar po neprijatelju... Naša vojska kod
Staljingrada, svladavajući otpor protivnika, probija novu liniju neprijateljske obrane na
istočnoj obali Dona... Naša vojska, nastavljajući proboj, prevalila deset do dvadeset
kilometara... Ovih dana naše su trupe, smještene u području srednjeg toka Dona, prešle u
protunapad protiv njemačko-fašističkih vojska... Napad naše vojske u području srednjeg
Dona nastavlja se... Kretanje naših vojska na sjevernom Kavkazu... Novi udar naše armije
sjeverozapadno od Staljingrada... Napadi naših vojska južno od Staljingrada...”
Uoči nove 1943. godine Sovinformbiro je objavio priopćenje “Rezultati šestotjednog
napada naše vojske na prilazima Staljingradu” - izvještaj o tome kako su opkoljene njemačke
vojske kod Staljingrada.
U tajni, koja nije manja nego ona koja je ovijala pripremu staljingradskog protunapada,
ljudska svijest obavila je pripremu za prijelaz na posve nov pogled na životne događaje. Ta
nova kristalizacija koja se odvijala u podsvijesti prvi je put izašla u javnost, očitovala se nakon
staljingradskog proboja.

508
 To što se dogodilo u ljudskoj svijesti razlikovalo se od onoga što se događalo u dane
moskovskog uspjeha, premda izvana, izgleda, razlike nema.
Razlika se svodila na to da je moskovska pobjeda uglavnom poslužila promjeni odnosa
prema Nijemcima, te je mistični odnos prema njemačkoj vojsci nestao u prosincu 1941.
Staljingrad i staljingradski proboj omogućili su novu samosvijest vojske i stanovništva.
Sovjetski, ruski ljudi po novome su stali shvaćati sami sebe, na novi se način odnositi
prema ljudima raznih nacionalnosti. Povijest Rusije počela se gledati kao povijest ruske slave,
a ne kao povijest patnja i poniženja ruskih seljaka i radnika. Nacionalno je iz elementa forme
prešlo u sadržaj, postalo novim temeljem shvaćanja svijeta.
U dane moskovskog uspjeha djelovale su predratne, stare norme mišljenja, predratne
predodžbe.
Prevrednovanje ratnih događaja uz poznavanje snage ruskog oružja te države postalo je
dio velikoga, dugog i širokog procesa. Taj je proces počeo dugo prije rata, međutim događao
se uglavnom u narodnoj podsvijesti, a ne u svijesti.
Tri grandiozna događaja bila su kameni temeljci prevrednovanja života i ljudskih
odnosa: kolektivizacija sela, industrijalizacija i 1937. godina.
Ti događaji, kao i Oktobarska revolucija 1917., prouzročili su pomake i smjene ogromnih
slojeva stanovništva, ti su pomaci bili praćeni fizičkim istrebljenjem ljudi, ne manjim, nego
većim od istrebljenja u doba likvidacije članova ruskoga plemstva, industrijske i trgovačke
buržoazije.
Ti događaji koje je vodio Staljin označili su gospodarsko slavlje graditelja nove sovjetske
države, socijalizma u jednoj zemlji. Ti događaji bili su logični rezultat Oktobarske revolucije.
No novi poredak koji je pobijedio u doba kolektivizacije i industrijalizacije, i gotovo
potpune smjene rukovodećih kadrova, nije htio odbaciti stare idejne formule i predodžbe,
premda su izgubile živi sadržaj. Novi poredak služio se starim predodžbama i frazeologijom
koja je potjecala još iz predrevolucijske uspostave boljševičkoga krila socijaldemokratske
partije. Temelj novoga poretka bio je njezin državno-nacionalni značaj.
Rat je ubrzao proces prevrednovanja stvarnosti, koje je podzemno teklo već u predratno
doba, ubrzao pojavu nacionalne svijesti - riječ “ruski” ponovo je stekla živi sadržaj.
Prvo je u doba uzmaka ta riječ bila povezivana uglavnom s negativnim odrednicama:
ruska zaostalost, nesnalaženje, ruska bespuća, ruski nehaj... ali je nacionalna svijest dočekala
dan vojnoga blagdana da se pokaže.
Država se također kretala u novim kategorijama prema samospoznaji.
Nacionalna samosvijest pokazuje se kao moćna i prekrasna snaga u dane narodnih
nevolja. Narodna nacionalna svijest u takvo je doba divna zato što je čovječna, a ne zato što
je nacionalna. To je ljudsko dostojanstvo, ljudska vjernost slobodi, ljudska vjera u dobro koja
se iskazuje u formi nacionalne svijesti.
Ali nacionalna svijest koja se probudila u godini nevolja može se razvijati raznovrsno.
Nema spora da se nacionalna svijest različito očituje kod načelnika kadrovskog odjela
koji brani kolektiv ustanove od kozmopolita i buržoaskih nacionalista te kod crvenoarmejca
koji brani Staljingrad.

509
 Život sovjetske države uskladio je buđenje nacionalne svijesti sa zadaćama koje su
stajale pred državom u poratnom životu - njegovom borbom za ideju nacionalnog
suvereniteta u potvrdama sovjetskog i ruskog u svim životnim područjima.
Sve te zadaće nisu odjednom nastale u ratno i poratno vrijeme, nego su nastale prije rata,
kada su događaji na selu, stvaranje domaće teške industrije, dolazak novih kadrova, označili
trijumf poretka koji je Staljin definirao kao socijalizam u jednoj zemlji.
Urođeni tragovi ruske socijaldemokracije bili su maknuti i otklonjeni.
I upravo u doba staljingradskog prijeloma, u doba kada je plamen Staljingrada bio jedini
signal slobode u carstvu tame, otvoreno je počeo taj proces prevrednovanja.
Logika razvoja dovela je do toga da je narodni rat, dosegnuvši svoj najviši patos u vrijeme
staljingradske obrane, upravo u tom staljingradskom razdoblju dao, omogućio Staljinu da
otvoreno deklarira ideologiju državnog nacionalizma.

510
 21.

Na zidnim novinama koje su visjele u hodniku Instituta za fiziku pojavio se članak pod
naslovom “Uvijek s narodom”.
U članku se govorilo da je u Sovjetskom Savezu, koji je kroz ratnu buru vodio veliki
Staljin, znanost stekla ogromno značenje, da su Partija i Vlada okružile znanstvene djelatnike
poštovanjem i čašću kao nigdje u svijetu, da je čak i u teško ratno vrijeme sovjetska država
stvarala sve uvjete za normalan i plodan rad znanstvenika.
Dalje se u članku govorilo o krupnim zadaćama koje stoje pred Institutom, o novoj
izgradnji, o širenju starih laboratorija, o vezi teorije i prakse, o tome kakvo značenje imaju
znanstveni radovi za obrambenu industriju.
Dalje se spominjao patriotski uzlet koji je zahvatio kolektiv znanstvenih radnika, koji
nastoje opravdati brigu i povjerenje Partije i osobno druga Staljina, te nade koje polaže narod
u slavni i napredni odred sovjetske inteligencije - znanstvene radnike.
Zadnji dio članka bio je posvećen tome što se, na žalost, u zdravom i prijateljskom
kolektivu nalaze neki ljudi koji ne osjećaju odgovornost pred narodom i Partijom, ljudi koji
su se odbili od zajedničke sovjetske obitelji. Ti ljudi suprotstavljaju sebe kolektivu, stavljaju
svoje privatne interese iznad zadaća koje je Partija zadala znanstvenicima, oni su skloni
preuveličavati svoje stvarne i izmišljene znanstvene zasluge. Neki od njih namjerno ili
nehotice postaju nositeljima tuđih i nesovjetskih pogleda i raspoloženja, propovijedajući
politički neprijateljske ideje. Ti ljudi obično traže objektivan odnos prema idealističkim
pogledima, prožeti duhom reakcije i mračnjaštva, stranih znanstvenika i idealista, kite
se svojim vezama s tim znanstvenicima, vrijeđajući na taj način osjećaj nacionalnoga
sovjetskog ponosa ruskih znanstvenika, podcjenjujući dosege sovjetske znanosti. Oni
ponekad nastupaju kao pobornici tobože ugrožene pravednosti, trudeći se postići
jeftinu popularnost među kratkovidnim i lakovjernim ljudima i zijevalima. U stvarnosti pak
siju sjeme nesklada, nepovjerenja u snage ruske znanosti, nepoštovanja prema njezinoj
slavnoj prošlosti i velikim imenima. Članak je pozivao da se odsiječe sve gnjilo i tuđe, sve
neprijateljsko što smeta ispunjavanju zadaća koje su Partija i narod postavili pred
znanstvenike u vrijeme Velikog domovinskog rata. Članak je završavao riječima: “Naprijed,
prema novim vrhovima znanosti, na slavnom putu koji osvjetljava projektor marksističke
filozofije, na putu na kojem nas vodi velika Partija Lenjina i Staljina.”
Premda se u članku nisu spominjala imena, svi u laboratoriju shvatili su da je riječ o
Štrumu.
Savostjanov je Štrumu napomenuo o članku. Štrum ga nije otišao pročitati, jer je u tom
trenutku stajao pokraj suradnika koji su završavali montažu novog postrojenja. Štrum je
uhvatio Nozdrina za ramena i rekao:
“Što god da se dogodi, ovaj stroj će svoje odraditi.”
Nozdrin je neočekivano psovao u množini, i Viktor Pavlovič nije odmah shvatio na koga
se odnosi ta psovka.
Krajem radnog dana do Štruma je došao Sokolov.

511
 “Ja vam se divim, Viktore Pavloviču. Cijeli dan ste radili kao da se ništa ne događa. Vidim
u tome sokratovsku snagu.”
“Ako je čovjek po prirodi plav, neće postati crn samo zato što su ga otisnuli na zidnim
novinama”, reče Štrum.
Osjećaj uvrijeđenosti prema Sokolovu postao je uobičajen, i zato što se Štrum navikao na
njega - kao da je prolazio. Više nije korio Sokolova za skrivenost i plahost. Ponekad je govorio
sebi: “Štošta je u njemu dobro, a lošega neizbježno ima u svakome.”
“Da, ima raznih članaka”, reče Sokolov. “Ana Stepanovna ga je pročitala, i zaboljelo je
srce. Iz ambulante su je poslali doma.”
Štrum pomisli: “Što li to tamo užasno piše?” Ali nije pitao Sokolova, a nitko drugi nije mu
rekao za sadržaj članka. Tako vjerojatno prestaju razgovarati s bolesnicima o njihovoj
neizlječivoj kobnoj bolesti.
Uvečer je Štrum posljednji otišao iz laboratorija. Starac stražar Aleksej Mihajlovič, koji je
prebačen u garderobu, reče dajući Štrumu kaput:
“Eto, Viktore Pavloviču, kakva stvar, dobrim ljudima ne daju na ovom svijetu mira.”
Odjenuvši kaput, Štrum se ponovo popeo po stepenicama i stao pred okvir sa zidnim
novinama.
Pročitavši članak, nemirno se osvrnuo: na trenutak mu se učinilo da će ga tog časa uhititi,
ali u hodniku je bilo pusto i tiho. S fizičkom realnošću osjetio je suodnos težine krhkog
ljudskog tijela i kolosalne države, učinilo mu se da ga država uporno zagleda u lice ogromnim
svijetlim očima, i evo, sad će se navaliti na njega, a on će kvrcnuti, pisnuti, spljoštiti se i nestati.
Na ulici je bilo puno ljudi, a Štrumu se činilo da se traka ničije zemlje provlači između
njega i prolaznika. U trolejbusu je čovjek u vojnoj zimskoj kapi uzbuđenim glasom govorio
suputniku: “Jesi li čitao izvještaj ‘U posljednji čas’?”
Netko s prednjih mjesta rekao je:
“Staljingrad! Udavio se Nijemac.”
Starija žena gledala je Štruma kao da ga kori zbog debele šutnje. On je krotko pomislio
na Sokolova: svi su ljudi puni mana - kako on, tako i ja.
Ali budući da misao o vlastitoj ravnopravnosti s ljudima u slabosti i nedostacima nikada
nije iskrena do kraja, odmah je pomislio: “Njegovi pogledi ovise o tome voli li ga država, je li
njegov život uspješan. Ako se okrene na svjetlo, na pobjedu, on neće reći ni riječi kritike. A u
meni toga nema - ako je loše državi, tuče li ona mene ili miluje - moj se odnos s njom ne
mijenja.”
Doma će ispričati Ljudmili Nikolaevnoj o članku. Očito su se za njega ozbiljno zauzeli.
Reći će:
“Evo ti Staljinove nagrade, Ljudočka. Takvi se članci pišu kad žele zatvoriti čovjeka.”
“Mi imamo istu sudbinu”, pomislio je, “pozovu li me na Sorbonnu da počasno predajem,
i ona će poći sa mnom; pošalju li me u logor u Kolimu, i ona će poći mojim tragom.”
“Ti si sam sebe doveo do tog užasa”, reći će Ljudmila Nikolaevna.
A on će oštro odgovoriti:
“Meni ne treba kritika, nego srdačno razumijevanje, imam dosta kritike u Institutu.”

512
 Vrata mu je otvorila Nadja.
Zagrlila ga je u polumraku hodnika, stavila obraz na njegova prsa.
“Hladan sam, mokar, daj da svučem kaput, što se dogodilo?” upita on.
“Zar nisi čuo? Staljingrad! Golema pobjeda, Nijemci su opkoljeni, idemo, idemo brže”,
pomogla mu je da se razodjene i za ruku ga povukla u sobu, “ovamo, ovamo, mama je u
Toljinoj sobi.”
Ona otvori vrata. Ljudmila Nikolaevna sjedila je za Toljinim stolićem; sporo se okrenu
prema njemu te se trijumfalno i tužno osmjehnu. Te večeri Štrum nije ni kazao o tome što se
dogodilo u Institutu. Sjedili su za Toljinim stolom, a Ljudmila Nikolaevna crtala je na papiru
shemu opkoljavanja Nijemaca u Staljingradu objašnjavajući Nadji svoj plan vojnih djelovanja.
A noću u svojoj sobi Štrum je mislio: “O, Gospode, kad bih napisao pokajničko pismo, ta
svi ga pišu u takvoj situaciji.”

513
 22.

Prošlo je nekoliko dana od pojave članka u zidnim novinama. Rad se u laboratoriju

nastavljao. Štrum je čas padao u bezvoljnost, čas bi živnuo i bio poduzetan, išao po
laboratoriju, kuckao omiljene melodije svojim brzim prstima na prozorskim daskama i
metalnim oplatama.
U šali je govorio da je u Institutu očito zavladala epidemija kratkovidnosti; znanci se
nosom sudaraju s njim, ali prolaze zamišljeno bez pozdrava; Gurevič je, primijetivši izdaleka
Štruma, također poprimao zamišljen izgled, prelazeći na drugu stranu ulice i zaustavljajući
se kraj izloga. A Štrum, prateći tu evoluciju, osvrnu se u istom trenutku kad i Gurevič, i oči im
se sretoše. Gurevič učini začuđenu gestu radosti i pokloni se. Sve je to bilo tako žalosno.
Svečin bi se pri susretu pozdravljao s njim, nemirno se premještao s noge na nogu, a lice
bi mu postalo takvo kao da pozdravlja poslanika neprijateljske države.
Viktor Pavlovič vodio je račun: tko se okrenuo, tko kimnuo, tko se pozdravio rukovanjem.
Došavši kući, prvo je pitao ženu:
“Je li netko zvao?”
Ljudmila je jednako odgovarala:
“Nitko, ako ne brojim Mariju Ivanovnu.”
I znajući koje će pitanje doći nakon njezinih riječi, dodavala bi: “Od Madjarova još nema
pisma.”
“Gle, shvaćaš li?” govorio bi. “Oni što su zvali svaki dan sada jedva zovu, a oni što su jedva
zvali posve su prestali.”
Učinilo mu se da se i doma prema njemu drugačije ponašaju. Jedanput je Nadja prošla
pored oca, koji je pio čaj, a da se nije pozdravila.
Štrum joj grubo doviknu:
“Zašto ne pozdraviš? Jesam li ja za tebe neživa stvar?”
I očito mu je lice bilo tako žalosno i patničko da je Nadja, shvaćajući njegovo stanje,
umjesto toga grubo odgovorila u žurbi: “Tatice, mili, oprosti mi.”
Istoga dana upitao je kćer:
“Čuj, Nadja, sastaješ li se još sa svojim vojskovođom?”
Ona šutke slegnu ramenima.
“Evo što te hoću upozoriti”, reče on, “neka ti ne padne na pamet s njim razgovarati o
političkim temama. Ne bih htio da me i s te strane pritisnu.”
Nadja, umjesto da mu drsko uzvrati, samo reče:
“Možeš biti miran, tata.”
Ujutro, bližeći se Institutu, Štrum bi se počeo osvrtati, čas usporavajući, a čas ubrzavajući
korake. Provjerivši je li hodnik prazan, išao je brzo spuštene glave i ako bi se negdje otvorila
vrata, Viktoru Pavloviču zamiralo je srce.

514
 Ulazeći napokon u laboratorij, teško je disao, kao vojnik koji uskoči u svoj rov na
brisanom prostoru.
Jedanput je Savostjanov ušao u njegovu sobu i rekao:
“Viktore Pavloviču, molim vas, svi vas molimo, napišite pismo, pokajte se, uvjeravam vas
da će to pomoći. Razmislite, u trenutku kad vam predstoji golem - čemu skromnost - velik
rad, kada žive snage naše znanosti gledaju u vas s nadom, tako samo iznenada sve baciti pod
kosu. Napišite pismo, priznajte svoje pogreške.”
“Za što da se pokajem, kakve pogreške?” upita Štrum.
“Ah, ma svejedno, pa svi tako čine - i u književnosti, znanosti, i partijski vođe, pa i u vašoj
voljenoj glazbi Šostakovič priznaje pogreške, piše pokajnička pisma i, kao kad s guske sklizne
voda, nastavlja raditi nakon pokajanja.”
“A za što da se kajem, pred kim?”
“Napišite direkciji, napišite u CK. Nije bitno to kamo! Važno je da ste se pokajali. Nešto
kao - priznajem svoju krivnju, skrivio sam, obećavam da ću se popraviti, shvatio sam - eto, u
tom smislu, pa vi znate, postoji već obrazac. A glavno je - to pomaže, uvijek pomaže!”
Njegove obično vesele i nasmijane oči bile su ozbiljne. Činilo se da su čak i drukčije boje.
“Hvala, hvala, dragi moj”, reče Štrum, “dira me vaše prijateljstvo.”
A sljedećeg mu sata Sokolov reče:
“Viktore Pavloviču, sljedećeg tjedna bit će prošireno znanstveno vijeće, i ja smatram da
ste obvezni istupiti.”
“A u povodu čega?” upita Štrum.
“Čini mi se da morate iznijeti objašnjenje, ukratko, pokajati se za pogreške.”
Štrum se ushoda po sobi, iznenada zastane kraj prozora te reče gledajući u dvorište:
“Petre Lavrenteviču, a možda je bolje da napišem pismo? Ipak je lakše nego pred ljudima
sam sebi pljuvati u njušku.”
“Ne, ja mislim da valja istupiti. Razgovarao sam jučer sa Svečinom i on mi je natuknuo da
ondje - on neodređeno pokaza prema vrhu vrata - žele da istupite, a ne da pišete pismo.”
Štrum se brzo okrenu prema njemu:
“Neću istupiti i neću napisati pismo.”
Sokolov mu sa strpljivom intonacijom psihijatra koji razgovara s bolesnikom objasni:
“Viktore Pavloviču, šutjeti u vašoj situaciji znači svjesno izabrati samoubojstvo, jer vas
terete u političkom smislu.”
“Shvaćate li što me posebno muči?” upita Štrum. “Zašto se u dane opće radosti i pobjede
meni sve to događa? I možda neki kujin sin može reći da sam ja otvoreno skrenuo s linije
lenjinizma misleći da je došao kraj sovjetskoj vlasti. Recimo, Moric voli tući slabije.”
“Čuo sam ja i takvo mišljenje”, reče Sokolov.
“Ne, ne, dovraga s tim”, reče Štrum, “neću se pokajati!”
A noću, zatvorivši se u svojoj sobi, stao je pisati pismo. Obuzet stidom, podera ga i odmah
poče pisati tekst istupa na znanstvenom vijeću. Kada ga je pročitao, lupi dlanom po stolu i
podera papir.

515
 “To je to, gotovo!” reče naglas. “Neka bude što će biti. Neka me zatvore.”
Neko vrijeme nepokretno je sjedio proživljavajući svoju konačnu odluku. Zatim mu je
palo na pamet da može napisati primjerni tekst pisma kakvo bi predao ako se odluči pokajati
- tako jednostavno, jer je napokon odlučio ne pokajati se; pa u tome nema za njega ničega
uvredljivog. Nitko neće vidjeti to pismo, nijedan čovjek.
Bio je sam, vrata su bila zatvorena, svi su spavali, a pod prozorom je bilo tiho - ni sirena
ni automobilske buke.
Ali nevidljiva ga je sila pritiskala. Osjećao je njezinu hipnotičku težinu, tjerala ga je da
misli onako kako ona želi, da piše po njezinu diktatu. Ona je bila u njemu samom, zaustavljala
je kucanje srca, razlagala volju, upletala se u njegov odnos prema ženi i kćeri, u njegovu
prošlost, u misli o mladosti. Samoga sebe stao je osjećati maloumnim dosadnim čovjekom
koji gnjavi okolinu mutnom brbljavošću. Činilo mu se da je čak i njegov rad potamnio,
pokrio se nekakvim pepelom i prašinom, prestao ga ispunjavati svjetlom i radošću.
Samo ljudi koji nisu na svojoj koži iskusili takvu snagu mogu se čuditi onima koji joj se
pokoravaju. Ljudi koji su osjetili na sebi tu snagu čude se drugima - sposobnosti da planu
barem na trenutak, barem jednom ljutito bačenom riječi, plahim i brzim protestnim
pokretom.
Štrum je pisao pokajničko pismo za sebe, pismo koje će skriti i nikome ga neće pokazati,
ali je istodobno tajno shvaćao da mu to pismo odjednom može zatrebati, neka leži.
Ujutro je pio čaj pogledavajući na sat - bilo je vrijeme da pođe u laboratorij. Obuzeo ga je
ledeni osjećaj samoće. Činilo se da do kraja života nitko neće doći do njega. I nije samo strah
razlog što ga više ne zovu na telefon. Ne zovu ga zato što je dosadan, nezanimljiv, bez dara.
“Dakle ni jučer nitko nije pitao za mene?” reče Ljudmili Nikolaevnoj i poče recitirati:
“Sjedim sam uz prozor, ne čekam ni gosta ni prijatelja...”
“Zaboravila sam ti reći, dolazio je Čepižin, zvao, želi se vidjeti s tobom.”
“O”, reče Štrum, “i to mi nisi mogla kazati?” Poče kuckati po stolu svečanu glazbu.
Ljudmila Nikolaevna pratila ga je s prozora. Štrum je išao laganim korakom, visok i
poguren, njišući s vremena na vrijeme torbu, i ona je znala da misli na susret s Čepižinom, već
ga pozdravlja i razgovara s njim.
Tih dana žalila je muža, brinula se za njega, ali je jednako mislila i na njegove mane i na
najveću od njih - njegov egoizam.
Tako je recitirao “Sjedim uz prozor, ne čekam prijatelja” i pošao na posao, gdje je okružen
ljudima, gdje radi; navečer će poći k Čepižinu, vjerojatno se neće vratiti prije dvanaest i ne
pomišlja da je ona cijeli dan sama, i da stoji kraj prozora u praznom stanu, i nikoga nema
pokraj nje, i da sama ne čeka ni gosta ni prijatelja.
Ljudmila Nikolaevna pođe u kuhinju prati suđe. Tog joj je jutra bilo posebno teško pri
duši. Marija Ivanovna danas je neće zvati, poći će starijoj sestri u Šabolovku.
Kako joj je teško s Nadjom, koja šuti i, naravno, bez obzira na zabrane, nastavlja sa svojim
večernjim izlascima. A Viktor je posve zauzet poslom, ne želi ni misliti na Nadju.
Odjeknu zvonce, mora da je došao stolar s kojim se jučer dogovorila - treba popraviti
vrata u Toljinoj sobi. I Ljudmila se Nikolaevna obradova - živ čovjek. Otvori vrata - u
polumraku hodnika stajala je žena u sivoj šubari od ovčje kože, s kuferom u ruci.

516
 “Ženja!” uzviknu Ljudmila tako glasno i tužno da se sama iznenadila svojemu glasu.
Ljubeći sestru i gladeći je po ramenima, govorila je: “Nema Toljinke, nema ga više.”

517
 23.

Vruća voda tekla je u kadi tankim slabim ćurkom, trebalo je samo malo pojačati tok, i
voda bi se odmah ohladila. Kada se sporo punila, a sestrama se činilo da od trenutka susreta
nisu rekle ni dvije riječi.
Zatim se Ženja pošla kupati, a Ljudmila Nikolaevna svaki je čas prilazila kupaoničkim
vratima i zapitkivala:
“No, kako ti je tamo, treba li ti istrljati leđa? Prati plin, može oslabjeti...”
Za nekoliko minuta Ljudmila je zalupala šakom po vratima i ljutito upitala:
“Što radiš, jesi li zaspala?”
Ženja izađe iz kupaonice u sestrinu čupavom ogrtaču.
“Oh, vještice jedna”, reče Ljudmila Nikolaevna.
Evgenija Nikolaevna sjetila se kako ju je vješticom zvala Sofija Osipovna za vrijeme
Novikovljeva noćnog dolaska u Staljingrad.
Stol je bio postavljen.
“Čudan osjećaj”, reče Evgenija Nikolaevna, “poslije dva dana puta u vagonu bez kupea
istuširati se u kupaonici. I čini mi se da sam se vratila u doba mirnog blaženstva, ali u duši...”
“Što te iznenada dovelo u Moskvu? Nešto jako loše?” upita Ljudmila Nikolaevna.
“Kasnije, kasnije.”
Odmahnula je rukom.
Ljudmila ispripovijeda o poslovima Viktora Pavloviča, o neočekivanom i smiješnom
Nadjinu flertu, sjetila se znanaca koji su prestali telefonirati i prepoznavati Štruma na ulici.
Evgenija Nikolaevna ispričala je o Spiridonovljevu dolasku u Kujbišev. Postao je nekako
dobar i jadan. Ne daju mu novi raspored dok povjerenstvo ne razmotri slučaj. Vera je s
djetešcem u Lenjinsku, Stepan Fedorovič priča o unuku i plače. Zatim je ispripovijedala
Ljudmili o uhićenju Ženni Genrihovne i o tome kako je mio starčić Šarogorodski i kako joj je
Limonov pomogao s prebivalištem.
U Ženjinoj glavi bili su duhanska magla, lupa kotača, vagonski razgovori, i doista je bilo
čudno gledati sestrino lice, osjećati dodir mekanog ogrtača uz okupano tijelo, sjediti u sobi s
klavirom i tepihom.
I u tome što su sestre pripovijedale jedna drugoj, o tužnim i radosnim, smiješnim i
dirljivim događajima današnjega dana neraskidivo su zauvijek s njima bili rođaci i prijatelji
koji su izgubili život. I što god da su govorili o Viktoru Pavloviču, sjena Ane Semenovne stajala
je iza toga, i tragom iza Serjože izbijali su njegovi logorski otac i mati, i koraci plećatog i
stidljivog mladića debelih usana dan i noć zvučali su pored Ljudmile Nikolaevne. Ali o
njima nisu razgovarale.
“O Sofiji Osipovnoj se ništa ne čuje, kao da je u zemlju propala”, reče Ženja.
"O Levintonki?”
“Da, da, o njoj.”

518
 “Nisam je voljela”, reče Ljudmila Nikolaevna. “Crtaš li još?” upita ona.
“U Kujbiševu nisam. U Staljingradu sam crtala.”
“Možeš se ponositi, Vitja je nosio u evakuaciju dvije tvoje slike.”
Ženja se osmjehnu:
“Drago mi je.”
Ljudmila Nikolaevna reče:
“A što ti, generalice, ne ispričaš o onom glavnom? Jesi li zadovoljna? Voliš li ga?”
Ženja zatežući ogrtač na grudima progovori:
“Da, da, zadovoljna sam, sretna, volim i voljena sam...” Brzo pogledavši Ljudmilu, doda:
“Znaš zašto sam došla u Moskvu? Nikolaj Grigorevič je uhićen, zatvoren u Lubjanki.”
“Gospode, kako sad to? Takav stopostotni!”
“A naš Mitja? Tvoj Abarčuk? Ta on je, izgleda, bio dvjestopostotni.”
Ljudmila Nikolaevna zamisli se i reče:
“A kako je samo bio okrutan - taj Nikolaj. Nije žalio seljake za vrijeme same
kolektivizacije. Sjećam se da sam ga pitala ‘Što se to radi?’ A on odgovori: ‘Dovraga ti kulaci.’
I na Viktora je silno utjecao.”
Ženja je prekori.
“Što ćeš”, reče Ljudmila Nikolaevna, “ja sam ravna kao rudo.” “Dobro, dobro, samo se ne
ponosi svojim pravolinijskim dobročinstvom”, izusti Ženja. Zatim joj došapnu:
“Ljuda, i mene su ispitivali.”
Dohvati s otomana sestrin rubac i prekri telefon govoreći: “Priča se da mogu
prisluškivati. Uzeli su od mene izjavu.”
“Ja bih rekla da ti nisi ni bila registrirana s Nikolajem.” “Nisam bila, kao da to nešto znači.
Ispitivali su me kao suprugu. Ispričat ću ti. Poslali su obavijest da se javim i ponesem
dokumente. Promišljala sam o svakome - i o Mitji i Idi, i čak o tvojemu Abarčuku, i sjetila se
svih uhićenih znanaca, ali mi Nikolaj nijednom nije pao na um. Zakazali su mi za pet sati.
Obična uredska soba. Na zidu golemi portreti Staljina i Berije. Mladi subjekt s
običnom fizionomijom gleda me prodornim svevidećim pogledom i odmah će: ‘Je li vam
poznata kontrarevolucionarna djelatnost Nikolaja Grigoreviča Krimova?’ Koji početak...
Sjedila sam kod njega dva i pol sata. Nekoliko mi se puta činilo da neću odatle izaći. On mi je
čak, zamisli, natuknuo da Novikov, no, riječju, nekakva ljigava gadost - kao da sam ja bliska s
Novikovom zato da skupim od njega podatke koje bi on izbrbljao, a ja da ih predam Nikolaju
Grigoreviču... U sebi sam jednostavno odrvenjela. Pa sam mu rekla: ‘Znate, Krimov je tako
fanatičan komunist, s njim je kao u rajonskom komitetu.’ A on če meni: ‘Ah, tako, znači,
Novikova ne smatrate sovjetskim čovjekom?’ A ja mu kažem: ‘Čudan vam je posao, ljudi se na
bojišnici bore s fašistima, a vi, mladić, sjedite u pozadini i bacate se blatom na te ljude.’ Mislila
sam da će mi zbog toga dati po njušci, a on se zbunio i pocrvenio. Uglavnom, Nikolaj je
uhićen. Nekakve lude optužbe - i za trockizam i vezu s Gestapom.”
“Kakav užas”, reče Ljudmila Nikolaevna i pomisli da je i Tolja mogao pasti u okruženje i
da su ga mogli osumnjičiti za nešto slično.

519
 “Mogu zamisliti kako će Vitja primiti tu novost”, reče ona. “Užasno je sada živčan, sve mu
se čini da će ga zatvoriti. Svaki čas se prisjeća gdje je, što i s kime govorio. Posebno taj
zlosretni Kazan.”
Evgenija Nikolaevna neko je vrijeme uporno gledala sestru i napokon rekla:
“Da ti kažem u čemu je glavni užas? Taj istražitelj me upitao: ‘Kako vi to ne znate za
trockizam vašega muža kada vam je on rekao da je Trocki oduševljeno ocijenio njegov članak
riječju Mramorno?’
I kad sam se već vraćala doma, sjetila sam se da mi je Nikolaj doista rekao: ‘Ti jedina znaš
te riječi’, i odjednom me u noći sasjeklo: kad je Novikov bio ujesen u Kujbiševu, ja sam mu to
ispričala. Učinilo mi se da ludim, takav me užas obuzeo...”
Ljudmila Nikolaevna reče:
“Nesretna si ti. I baš je tebi suđeno da preživiš takve stvari.”
“Zašto upravo meni?” upita Evgenija Nikolaevna. “Pa moglo se i tebi takvo nešto
dogoditi.”
“Baš i ne. S jednim si se razišla, s drugim našla. Jednome pripovijedaš o drugome.”
“Ali i ti si se razišla s Toljinim ocem. Vjerojatno si i ti Viktoru Pavloviču štošta
ispripovijedala.”
“Ne, nisi u pravu”, uvjereno reče Ljudmila Nikolaevna, “to se ne da usporediti.”
“A zašto ne?” upita Ženja osjetivši odjednom ljutnju na stariju sestru. “Moraš se složiti da
je to što govoriš jednostavno glupo.” Ljudmila Nikolaevna mirno reče:
“Ne znam, možda je i glupo.”
Evgenija Nikolaevna upita:
“Imaš li sat? Moram stići na Kuznecki most 24.” Ne skrivajući više uzrujanost, dobaci:
“Težak ti je, Ljuda, karakter. Ne živiš ti slučajno u četverosobnom stanu, a mama se radije
mota kao beskućnica u Kazanu.”
Čim je izrekla te okrutne riječi, Ženja je zažalila zbog svoje oštrine, i dajući Ljudmili da
osjeti kako je njihova veza povjerenja jača od slučajnih prepirki, nastavi:
“Želim vjerovati Novikovu. Pa ipak, ipak... Kako su i zašto te riječi dospjele u ‘organe’?
Otkuda takva jeziva magla?”
Tako je poželjela da uz nju bude majka. Ženja bi joj spustila glavu na rame i samo rekla:
“Rođena moja, tako sam umorna.” A Ljudmila Nikolaevna reče:
“A znaš što je moglo biti: tvoj general je mogao nekome ispričati o tom vašem razgovoru,
a taj je dojavio.”
“Da, da”, reče Ženja, “čudno da mi takva jednostavna misao nije pala na um.”
U tišini i miru Ljudmilina doma još je snažnije osjetila duševnu pomutnju koja ju je
obuzela...
Sve što nije do kraja osjetila i domislila odlazeći od Krimova, sve što ju je potajno mučilo
i uznemirivalo za vrijeme raskida s njim, preostala nježnost prema njemu, briga za njega i
navika da bude s njim - posljednjih se tjedana pojačalo, usplamtjelo.
Mislila je o njemu na poslu, u tramvaju, stojeći u redu u dućanu. Skoro ga je svaku noć
sanjala, stenjala, kriknula pa bi zaspala.

520
 Snovi su joj bili mučni, uvijek s požarima, ratom, s opasnostima koje prijete Nikolaju
Grigoreviču, i nikad nije bilo moguće ukloniti tu opasnost.
A ujutro je, žurno se odijevajući i umivajući u strahu da ne zakasni na posao, nastavljala
misliti o njemu.
Činilo joj se da ga više ne voli. Ali zar se može tako stalno misliti na čovjeka kojega ne
voliš, tako teško proživljavati njegovu nesretnu sudbinu? Zašto je uvijek kad su se Limonov i
Šarogorodski podsmjehivali njegovim omiljenim pjesnicima i slikarima, nazivajući ih
netalentiranima, htjela vidjeti Nikolaja, pogladiti ga po kosi, pomilovati i požaliti? Sada se nije
sjećala njegova fanatizma, ravnodušnosti prema sudbini represiranih, zlobe s kojom je
govorio o kulacima u razdoblju opće kolektivizacije.
Sada se sjećala samo onog dobrog, romantičnog, dirljivog i tužnog. Njegova snaga nad
njom bila je sada u njegovoj slabosti. Njegove su oči bile dječje, osmijeh je bio rastresen, a
pokreti nespretni.
Sada ga je vidjela s otkinutim činovima, prosijedom bradom, kako noću leži na ležaju,
gledala ga u leđa za vrijeme šetnja po tamničkom dvorištu... Vjerojatno je on zamišljao kako
je instinktivno prorekla njegovu sudbinu i da je u tome bio razlog njihova raskida. Ležao je
na zatvorskom ležaju i mislio o njoj... Generalica...
Više nije znala je li to sažaljenje, ljubav, savjest ili dug?
Novikov joj je poslao propusnicu i dogovorio se vojnom vezom s drugom iz VVS-a, koji je
obećao dovesti Ženju Douglasom u štab bojišnice. Uprava joj je dopustila da pođe na bojišnicu
na tri tjedna.
Smirivala se ponavljajući “Shvatit će me, svakako će me shvatiti, drukčije nisam mogla
postupiti.”
Znala je da užasno postupa s Novikovom: čeka je i čeka.
A ona mu je nemilosrdno istinito napisala o svemu. Poslavši pismo, Ženja je pomislila da
će pismo pročitati vojna cenzura. A to može Novikovu neobično naštetiti.
“Ne, ne, shvatit će”, tvrdila je.
Ali je i bila riječ o tome da će Novikov shvatiti, a kada shvati, zauvijek se rastati od nje.
Je li ga voljela, ili je voljela samo njegovu ljubav prema njoj? Strah, čežnja i užas pred
samoćom posve bi je obuzeli kad bi pomislila o neminovnosti konačnoga raskida s njim.
Misao da je sama, svojom voljom izgubila sreću činila joj se osobito nepodnošljivom.
Ali kada bi pomislila da sada više ništa ne može promijeniti, ni popraviti, štoviše, potpuni
i konačni njihov raskid ne ovisi o njoj, nego o Novikovu, onda joj je ta misao izgledala
neobično teškom.
Kada joj je bilo posve nepodnošljivo i postajalo mučno misliti na Novikova, počela bi
predočavati Nikolaja Grigoreviča - evo, pozivaju je na suočenje... Zdravo, jadnice moj.
A Novikov je krupan, plećat, jak, u posjedu moćne vlasti. Njemu ne treba njezina potpora,
sam će se snaći. Prozvala ga je “oklopnik”. Više nikada neće zaboraviti njegovo krasno, milo
lice, uvijek će tugovati za njim, za svojom srećom, koju je sama prokockala. Neka, neka samo
sebe ne žali. Svojih se patnja ne boji.

521
 Ali znala je da Novikov nije tako jak. Ponekad se na njegovu licu javljao gotovo
bespomoćan i plah izraz... Ni ona više nije tako nemilosrdna prema sebi, ravnodušna prema
svojim patnjama.
A Ljudmila, kao da sudjeluje u sestrinim mislima, upita je:
“A što je s tobom i tvojim generalom?”
“Bojim se na to i misliti.”
“Oh, nema te tko išibati.”
“Nisam mogla drukčije postupiti!” reče Evgenija Nikolaevna.
“Ne sviđa mi se kako se bakćeš. Otišla pa otišla. Došla pa došla. Ne treba dvostrukost
raspirivati i topiti se kao maslac.”
“Onda tako - izmakni se zlu, i činit ćeš dobro? Ja ne znam živjeti po takvom pravilu.”
“Ja govorim o nečem drugom. Krimova poštujem, premda mi se ne sviđa, a tvoga generala
nisam nikad vidjela. Ako si odlučila postati njegovom ženom, onda ponesi odgovornost za
njega. A ti si neodgovorna. Čovjek je na visokom položaju, ratuje, a njegova žena za to vrijeme
nosi paket uhićeniku. Znaš kako to može za njega završiti?”
“Znam.”
“Voliš li ga ti uopće?”
“Pusti, Boga radi”, reče Ženja plačnim glasom i pomisli: “A koga ja to volim?”
“Ne, odgovori mi.”
“Nisam mogla drukčije postupiti, ta ne obijaju ljudi prag Lubjanke radi zadovoljstva.”
“Ne treba misliti samo na sebe.”
“Pa ja i ne mislim samo na sebe.”
“Viktor isto tako misli. A zapravo je to čisti egoizam.”
“Imaš nevjerojatnu logiku - od djetinjstva me šokiraš. I ti to zoveš egoizmom?”
“A kako mu možeš pomoći? Nećeš promijeniti presudu.” “Eto, dat će Bog, i tebe će
zatvoriti, pa ćeš doznati kako ti mogu pomoći bliski ljudi.”
Mijenjajući temu, Ljudmila Nikolaevna upita:
“Reci mi, nevjesto bez mjesta, imaš li Marusjinih fotografija?” “Samo jednu. Sjećaš se kad
smo se slikale u Sokolnicima.” Ona položi glavu na Ljudmilino rame i tugaljivo reče:
“Tako sam umorna.”
“Odmori se, naspavaj, ne idi danas nikamo”, reče Ljudmila Nikolaevna, “sad ću ti
prostrti.”
Ženja poluotvorenih očiju odmahne glavom.
“Ne, ne, ne treba. Umorila sam se od života.”
Ljudmila Nikolaevna donese veliku omotnicu i rasu po sestrinim koljenima hrpu
fotografija.
Ženja je prebirala fotografije i klicala: “Bože moj, Bože moj... Ove se sjećam, slikali smo se
na selu... Kako je smiješna Nadjka... To je poslije robije tata slikao... Evo Mitje gimnazijalca,
Serjoža na njega neobično sliči, posebno gornji dio lica... A evo mama s Marusjom na rukama,

522
mene još nije bilo na svijetu...” Ona zapazi da nema nijedne Toljine fotografije, ali sestru nije
upitala o tome.
“Pa onda, madam”, reče Ljudmila, “treba ti iznijeti ručak.”
“Apetit mi je dobar”, reče Ženja, “kao u djetinjstvu, uzrujavanje mi ne škodi.”
“Pa, hvala Bogu”, reče Ljudmila Nikolaevna i poljubi sestru.

523
 24.

Ženja izađe iz trolejbusa kod Boljšoj teatra, išaranoga maskirnim prugama i zaprekama,
i stade se penjati do Kuzneckog mosta pored izložbenih zgrada Umjetničkog fonda, gdje su
prije rata izlagali njezini poznati umjetnici i gdje je nekoć i sama izlagala slike, a sada je prošla
da se nije čak ni sjetila toga. Obuzeo ju je čudan osjećaj. Njezin je život kao hrpa karata koje
slaže Ciganka. Odjednom je izvukla Moskvu.
Izdaleka je ugledala tamnosivi mramorni zid moćne zgrade na Lubjanki.
“Zdravo, Kolja”, pomisli. Možda se Nikolaj Grigorevič, osjećajući kako se ona približava,
uznemirio i ne shvaća zašto ga hvata nemir.
Stara sudbina postala je njezinom novom sudbinom. Ono što joj je naizgled zauvijek
nestalo u prošlosti sad je bilo njezina budućnost.
Nova prostrana čekaonica, koja je zrcalnim prozorima gledala na ulicu, bila je zatvorena
i prijam posjetitelja obavljao se u staroj prijamnoj zgradi.
Sišla je u prljavo dvorište i prošla pored prošaranog zida prema poluotvorenim vratima.
Sve je u prijamnoj zgradi izgledalo začudno obično - stolovi s mrljama od mastila, drveni
otomani kraj zida, šalteri s drvenim klupicama gdje su se polagale zamolbe.
Činilo se da nema veze između kamene višekatne gromade koja zidovima gleda prema
Lubjanskom trgu, Sretenki, Furkasovskoj ulici i Maloj Lubjanki i ove provincijske uredske
sobe.
U prijamnom uredu bila je gužva, posjetitelji, uglavnom žene, stajali su u redu pred
šalterima, neki su sjedili na divanima, a starac s naočalama debelih stakala ispunjavao je za
stolom nekakav formular. Ženja je pomislila gledajući stara i mlada, muška i ženska lica da
svi imaju puno zajedničkoga u izrazu očiju, u položaju usana, i da bi se mogla ugledavši
takvoga čovjeka u tramvaju ili na ulici, dosjetiti zašto ide na Kuznecki most 24.
Uputi se mladome dežurnom, koji u crvenoarmejskoj odori nekako nije sličio
crvenoarmejcu, i on je upita:
“Jeste li tu prvi put?” Pokaza joj na prozorčić u zidu.
Ženja je stajala u redu držeći u ruci putovnicu, a prsti i dlanovi ovlažili su joj se od
uzbuđenja. Žena s kapom, koja je stajala ispred nje, reče joj ispod glasa:
“Ako nije u unutrašnjoj, treba poći u Matrosku Tišinu, onda u Butirsku, ali tamo u
određene dane primaju po slovima, onda u Lefortovski vojni zatvor, pa opet ovamo. Ja sam
sina tražila mjesec i pol. A jeste li bili u Vojnom tužilaštvu?”
Red se vukao brzo i Ženja pomisli kako to nije dobro - vjerojatno su odgovori bili
formalni, jednosložni. Ali kada je prozorčiću prišla svečano odjevena žena u godinama, došlo
je do zastoja - šaptali su jedni drugima da je dežurni pošao osobno utvrditi stanje slučaja, jer
telefonski razgovor nije bio dovoljan. Ženja je stajala poluokrenuta redu, i izraz njezinih
stisnutih očiju, činilo se, svjedočio je da se ona ni ovdje ne sprema osjećati ravnom s
jadnom gomilom rođaka represiranih osoba.
Uskoro se red opet pokrenu, i mlada žena udaljavajući se od prozorčića, tiho reče:

524
 “Isti odgovor: predaja se ne dopušta.”
Susjeda rastumači Evgeniji Nikolaevnoj: “Znači da nije završena istraga.”
“A sastanak?” upita Ženja.
“Što vam je?” reče žena i osmjehnu se Ženjinoj naivnosti.
Nikada još Evgenija Nikolaevna nije pomislila kako ljudska leđa mogu biti izražajna, kako
mogu prodorno prenijeti stanje duše. Ljudi koji su prilazili prozorčiću nekako su posebno
¡stezali vrat, a njihova leđa s pognutim ramenima i napetim lopaticama kao da su vikala,
plakala i jecala.
Kada je Ženju od prozorčića dijelilo šestero ljudi, prozorčić tresnu objavljujući stanku od
dvadeset minuta. Ljudi iz reda sjedoše na otomane i stolce.
Bilo je tu supruga, majki, bio je stariji inženjer, kojemu su zatvorili ženu; prevoditeljica
iz VOKS-a; jedna školarka devetog razreda kojoj su uhitili majku, a otac joj osuđen na deset
godina bez prava dopisivanja 1937. godine; bila je slijepa žena koju je dovela susjeda iz
zajedničkog stana, koja se raspitivala za sina; bila je strankinja koja loše govori ruski - žena
njemačkog komunista odjevena u karirani kaput iz uvoza, sa šarenom platnenom torbicom u
ruci, a oči su joj bile posve jednake kao u ruskih starica.
Bile su tu Ruskinje, Armenke, Ukrajinke, Židovke i jedna kolhoznica iz moskovske
okolice. Starac koji je za stolom ispunjavao formular bio je predavač na Timirjazevskoj
akademiji, kojemu su uhitili unuka, školarca, koji je očito brbljao na zabavi.
Mnogošto je čula i doznala Ženja za tih dvadeset minuta.
Danas je dobar dežurni... U Butirskoj ne primaju konzerve, svakako treba donijeti češnjak
i luk - pomažu protiv skorbuta... Ovdje je prošle srijede bio čovjek, podigao je dokumente, tri
godine su ga držali u Butirki, a nijednom ga nisu ispitali, pa su ga pustili... Obično od uhićenja
do logora prođe skoro godina dana... Dobre stvari ne treba predavati - u Krasnopresnenskom
etapnom logoru politički sjede skupa s kriminalcima, i kriminalci im sve otimaju... Tu je
nedavno bila žena, njezina muža, starca, uglednog inženjera konstruktora, zatvorili -
pokazalo se da je nekoć u mladosti imao kratku vezu s nekom ženom i da joj je isplaćivao
alimentaciju za dijete koje nijednom u životu nije vidio, a taj malac, kad je narastao, na
bojišnici je prešao na stranu Nijemaca, a inženjeru su dali deset godina - otac izdajnika
Domovine... Većinom idu po članku 58-10, kontrarevolucionarna agitacija - brbljali
su, petljali se... Uhićivali su uoči 1. maja, uglavnom prije blagdana puno zatvaraju... Bila je i
žena - doma joj telefonirao istražitelj, i ona je odjednom čula muževljev glas...
Čudno, ali ovdje je, u čekaonici NKVD-a, u Ženjinoj duši postalo spokojnije i lakše nego
nakon kupelji kod Ljudmile.
Kakve su sretnice bile žene kojima su preuzeli pakete.
Netko je jedva čujno šaptao pored nje:
“Oni o ljudima koje su uhićivali 1937. godine podatke sišu iz prsta. Jednoj ženi su rekli
‘Živ je i radi’, a kad je došla drugi put, dežurni joj je dao potvrdu ‘Umro 1939. godine’.”
Ali onda je čovjek za šalterom podignuo oči prema Ženji. To je bilo obično uredsko lice,
čovjeka koji je jučer možda radio u upravi za požarnu zaštitu, a sutra će možda, ako odluči
uprava, ispisivati dokumente u nagradnom odjelu.

525
 “Želim se raspitati o uhićenom Krimovu, Nikolaju Grigoreviču”, reče Ženja, a činilo joj se
da su čak i oni koji je ne poznaju zapazili da ne govori svojim glasom.
“Kada je uhićen?” upita dežurni.
“U studenom”, odgovori ona.
On joj dade obrazac i reče:
“Ispunite, predajte mimo reda, po odgovor dođite sutra.”
Predajući joj papir, ponovno je pogleda - i taj trenutačni pogled nije bio onaj običnog
uredskog čovjeka, već zaštitnički pametni pogled koji pamti.
Popunjavala je obrazac, a prsti su joj drhtali kao starcu iz Timirjazevske akademije koji
je maloprije sjedio na tom stolcu.
Na upit o srodstvu s uhićenikom napisala je “supruga” i podvukla tu riječ debelom crtom.
Predavši popunjeni list, sjela je na otoman i položila putovnicu u torbu. Nekoliko puta
prebacivala je putovnicu iz jednog pretinca torbe u drugi, shvaćajući kako se ne želi udaljiti
od ljudi koji stoje u redu.
Samo je jedno htjela u tom trenutku - dati Krimovu na znanje da je ovdje, da je zbog njega
odbacila sve i došla k njemu.
Samo kad bi znao da mu je ovdje, u blizini.
Išla je ulicom dok se mračilo. U tom je gradu prošao veći dio njezina života. Ali taj život,
s umjetničkim izložbama, kazalištima, ručcima u restoranima, s odlascima na vikend, sa
simfonijskim koncertima, otišao je tako daleko da se činilo kako to nije njezin život. Nestali
su Staljingrad, Kujbišev, lijepo Novikovljevo lice, koje joj se činilo božanski krasnim. Ostala je
samo čekaonica na Kuzneckome mostu 24, i činilo joj se da ide neznanim ulicama neznanoga
grada.

526
 25.

Izuvajući u hodniku kaljače i pozdravljajući se sa starom spremačicom, Štrum pogleda u

poluotvorena vrata Čepižinova kabineta.
Pomažući Štrumu da se razodjene, starica Natalija Ivanovna reče:
“Idi, idi, čeka te.”
“Je li Nadežda Fedorovna doma?” upita Štrum.
“Nije, pošla je jučer u vikendicu s rodicama. Zar ne znate, Viktore Pavloviču, da će se rat
uskoro završiti?” A Štrum joj reče: “Priča se da su znanci nagovorili vozača da pita Žukova
kad će završiti rat. A Žukov, čim je sjeo u auto, pitao vozača: ‘Hoćeš mi reći kad će se taj rat
završiti?”’
Čepižin pođe Štrumu ususret i reče:
“Nemoj, stara, zadržavati moje goste. Pozovi svoje.”
Dolazeći k Čepižinu, Štrum je obično osjećao kako mu se diže raspoloženje. I sada kada
je u srcu bila tuga posebno je osjetio lakoću koja mu je izašla iz navike.
Ulazeći u Čepižinov kabinet i razgledajući police s knjigama, Štrum bi se obično našalio
riječima iz Rata i mira: “Da, pisali smo - nismo se šetali.”
Tako je i sada rekao: “Da, pisali smo - nismo se šetali.”
Nered na knjižnim policama, činilo se, bio je u skladu s lažnim kaosom u pogonima
Čeljabinske tvornice.
Štrum se poče raspitivati:
“Pišu li vam momci?”
“Stiglo je pismo od starijega, a mlađi je na Dalekom istoku.”
Čepižin stisnu Štrumu ruku, izražavajući šutljivim stiskom ono što se ne mora izreći
riječima. I starica Natalija Ivanovna priđe Viktoru Pavloviču te ga poljubi u rame.
“Što je kod vas nova, Viktore Pavloviču?” upita Čepižin.
“Isto kao i kod sviju. Staljingrad. Sada nema sumnje: Hitler kaputi. A kod mene osobno
malo ima dobroga, naprotiv, sve je loše.”
Štrum stade pripovijedati Čepižinu o svojim nevoljama.
“Evo, prijatelji i žena savjetuju me da se pokajem. Pokajem za svoju ispravnost.”
On je puno i željno govorio o sebi - kao teški bolesnik koji je dan i noć obuzet svojom
bolešću.
Štrum se mrštio, slegnuo ramenima.
“Stalno se sjećam našeg razgovora o smeću i svakoj nečisti koja ispliva na površinu...
Nikada toliko gadosti nije kružilo oko mene. I nekako se sve poklopilo s danima pobjede, što
me posebno vrijeđa, neoprostivo vrijeđa.”
Pogleda Čepižina i upita:
“Što mislite, je li to slučajno?”

527
 Neobično je bilo Čepižinovo lice - jednostavno, čak grubo, šiljata nosa i širokih obraza,
seljačko i istodobno inteligentno i fino poput londonskih, nekakvoga lorda Calvina.
Čepižin mu tmurno uzvrati:
“Pa završit će rat, porazgovarat ćemo o tome što je slučajno, a što nije.”
“Samo što će dotad svinja mene pojesti. Sutra će me na znanstvenom vijeću sasjeći. To
jest, sasjekli su me već u upravi, u komitetu, a na znanstvenom vijeću će samo odrediti glas
naroda, zahtjev javnosti.”
Čudno se osjećao Viktor Pavlovič u razgovoru sa Čepižinom: razgovarali su o mučnim
događajima u Štrumovu životu, a on je nekako osjećao lakoću u duši.
“A ja sam pak mislio da vas sada nose na srebrnom pladnju, a možda i na zlatnom”, reče
Čepižin.
“Ma kakvi! Ta ja sam uveo znanost u močvaru talmudske apstrakcije, udaljio je od
prakse.”
Čepižin reče:
“Da, da. Čudno! Znate, čovjek voli ženu. U njoj je smisao njegova života, ona mu je sreća,
strast i radost. Ali se zbog nečega mora skrivati, takav mu se osjećaj ne pristoji, mora govoriti
da spava s tom babom zato što mu sprema ručak, krpa čarape i pere rublje.”
Podiže pred lice svoje ruke s raširenim prstima. I ruke su mu bile neobične: radničke,
snažna kliješta, ali usto i aristokratske.
Čepižin se iznenada naljuti:
“A ja se ne stidim što mi ne treba ljubav prema kuhanju ručka! Vrijednost znanosti je u
sreći koju donosi ljudima. A naši akademski uspješnici kimaju: znanost je sluškinja prakse,
ona radi po sluganskom pravilu: ‘Što izvolijevate?’ Mi je zbog toga i trpimo, zato je imamo!
Ne! Znanstvena otkrića imaju sama u sebi svoju najvišu vrijednost! Usavršavaju čovjeka više
nego parni kotlovi, turbine, zrakoplovstvo i sva metalurgija od Noe do naših dana. Dušu,
dušu!”
“Ja sam za vas, Dmitriju Petroviču, ali drug Staljin se s vama ne bi složio.”
“Ah, uzalud, uzalud. Postoji i druga strana stvari. Današnja se Maxwellova apstrakcija
sutra pretvara u signal vojnog radija. Einsteinova teorija gravitacijskih polja, Schrödingerova
teorija kvantne mehanike i Bohrovi ustroji sutra se mogu pretvoriti u najmoćniju praksu. I to
bi trebalo shvatiti. To je toliko jednostavno da bi i guska shvatila.”
Štrum reče:
“Eto, i vi ste na sebi osjetili nespremnost političkih rukovodilaca da priznaju kako
današnja teorija sutra postaje praksom.”
“Ne, baš naprotiv”, sporo će Čepižin, “ja sam nisam htio voditi Institut, upravo zato što
sam znao da će se današnja teorija sutra pretvoriti u praksu. Ali čudno, čudno, bio sam
uvjeren da su Šišakova promaknuli radi razrade nuklearnih procesa. A u tim stvarima bez vas
neće moći... Točnije, nisam smatrao, ne smatram kao nekoć.”
Štrum nastavi:
“Ne shvaćam motive zbog kojih ste napustili rad u Institutu. Nisu mi jasne vaše riječi. Ali
naša uprava nije zadala Institutu zadaće koje su vas uznemirile. To je ipak jasno. A uprava se
znade prevariti i u puno očitijim stvarima. Eto, Gazda je stalno jačao prijateljstvo s Nijemcima

528
i prije samog rata slao Hitleru u brzim vlakovima kaučuk i druge strateške sirovine. A u našoj
stvari... nije sramota za velikog političara da pogriješi.
A kod mene u životu pak sve naopako. Moj predratni rad se doticao prakse. Eto, putovao
sam u čeljabinsku tvornicu, pomagao da se postavi elektronska aparatura. A za vrijeme
rata...”
Odmahnu s veselim beznađem.
“Zapao u prašumu - čas je strašno, a onda na trenutke neugodno. Ali, eto... Pokušavam
izgraditi fiziku nuklearnih odnosa, a onda propadoše privlačnost, masa, vrijeme, udvaja se
prostor koji nema opstojnost, a postoji samo matematički smisao. Imam u laboratoriju
jednog mladog nadarenog čovjeka, Savostjanova, s njime razgovaram o svojemu radu. On me
pita čas o jednom, čas o drugom. A ja mu kažem da to još nije teorija, to je program i neke
ideje. Drugi je prostor samo pokazatelj u jednadžbi - a ne realnost. Simetrija postoji samo u
matematičkoj jednadžbi, a ja ne znam odgovara li joj simetrija čestica. Matematička
rješenja zaobilaze fiziku, a ja ne znam hoće li se fizika čestica uklopiti u moje jednadžbe.
Savostjanov je slušao jednom pa rekao: ‘Sjetio sam se svoga druga, studenta koji se tako
zapetljao u rješavanju jednadžba da je rekao: znaš, to nije znanost, nego hrpa slijepaca u
koprivi...’”
Čepižin se nasmija.
“Doista je čudno da ni sami niste kadri pridati svojoj matematici fizičko značenje. To me
podsjeća na mačka iz Zemlje čudesa - prvo se pojavi osmijeh, a onda mačak.”
Štrum reče:
“Ah, Bože moj. A u duši sam uvjeren - to je glavna os ljudskog života, upravo se ovuda
proteže. Neću promijeniti svoje poglede, neću uzmaknuti. Nisam otpadnik od vjere.”
Čepižin reče:
“Ja shvaćam kako vam je rastati se s laboratorijem, gdje svaki čas može sinuti veza
između vaše matematike i fizike. Gorko je to, ali drago mi je zbog vas, čast se ne potire.”
“Da me bar ne satru”, reče Štrum.
Natalija Ivanovna unijela je čaj i stala razmicati knjige da oslobodi mjesta na stolu.
“Oho, limun”, reče Štrum.
“Cijenimo gosta”, reče Natalija Ivanovna.
“Ništarija”, reče Štrum.
“No, no”, ubaci se Čepižin, “nemojte tako.”
“Dobro kažem, Dmitriju Petroviču, sutra će me sasjeći. Osjećam to. Što da radim
prekosutra?”
Primakne čašu čaja i zveckajući žličicom marš po rubu čajnog tanjurića, rastreseno
ponovi:
“Oho, limun.” I zbuni se što je s jednom te istom intonacijom dvaput izgovorio tu riječ.
“Htio sam s vama podijeliti neke misli.”
“Ja sam uvijek spreman”, rastreseno reče Štrum. “Ma tako, neka manilovština43...

43
Prema liku iz Gogoljevih Mrtvih duša - Manilov, pasivni sanjar (op. prev.)

529
 Znate, sada je već opća stvar predodžba o beskonačnosti svemira. Metagalaksija će se
jednom pokazati kao komadić šećera kojim sladi čaj neki štedljivi Liliputanac, a elektron ili
neutron - kao svijet koji naseljavaju Guliveri. To već školarci znaju.”
Štrum kimnu i pomisli: “Doista, manilovština. Nešto starcu danas ne ide.” A za to vrijeme
sam je zamišljao Šišakova na sutrašnjem vijeću. “Ne, neću poći. Ići znači kajanje ili svađa po
političkim pitanjima, a to je jednako samoubojstvu...”
Neprimjetno zijevnu i pomisli: “Ne zadovoljstvo srca, zijevanje od srca.”
Čepižin nastavi:
“Činilo se da samo Bog može ograničiti beskonačnost... A iza svemirske granice
neminovno se mora priznati božansku snagu. Nije li tako?”
“Tako je, tako je”, reče Štrum i pomisli: “Dmitriju Petroviču, nije meni do filozofije, ta
sutra me mogu zatvoriti. Kao gutljaj vode! Evo, ja sam u Kazanu razgovarao s tim ujkom
Madjarovom. Ili je on jednostavno dostavljač, ili će i njega zatvoriti i natjerati da priča. Sve
naokolo je loše.”
Pogleda Čepižina, a ovaj prateći njegov lažno pozorni pogled nastavi izlagati:
“Meni se čini da postoji granica koja okružuje beskonačnost svemira - a to je život. Ta
granica nije u ajnštajnovskom iskrivljenju, nego je u suprotnosti između žive i nežive
materije. Ja mislim da se život može odrediti kao slobodu. Život je sloboda. Glavno načelo
života jest sloboda. Eto, tu se nalazi granica, ona je između slobode i ropstva, između nežive
materije i života.
Zatim sam pomislio - sloboda je, iznenada nastavši, počela svoju evoluciju. Išla je
dvostrukim putom. Čovjek je bogatiji slobodom nego amebe. Sva evolucija živoga svijeta jest
kretanje od manjeg stupnja slobode prema višemu. U tome je bit evolucije živih oblika.
Najviši oblik je onaj koji je bogatiji slobodom. To je prva grana evolucije.”
Štrum je zamišljeno gledao Čepižina. Čepižin kimnu kao da odobrava slušateljevu
pozornost.
“Ali postoji i druga, kvantitativna grana evolucije - pomislio sam. Danas, ako se gleda
ljudska težina od pedeset kilograma, čovječanstvo teži sto milijuna tona. To je znatno više
nego što je bilo recimo prije tisuću godina. Masa živih bića povećavat će se na račun neživoga.
Zemljina kugla će postupno oživljavati. Čovjek, naselivši pustinju, Arktik, poći će pod zemlju
dubeći obzore podzemnih gradova i polja. Nastat će prevlast žive mase Zemlje! Zatim će
oživjeti planeti. Ako zamislimo evoluciju života u beskonačnosti vremena, onda će
pretvaranje nežive materije u život proteći u galaktičkim razmjerima. Materija će se iz nežive
pretvarati u živu, u slobodu. Svijet će oživjeti, sve u svijetu će biti živo, a to znači slobodno.
Sloboda - znači, život će pobijediti ropstvo.”
“Da, da”, reče Štrum i osmjehnu se, “može se izračunati integral.”
“Evo što”, reče Čepižin, “ja sam se bavio evolucijom zvijezda i shvatio da nema šale s
pomicanjem sive mrljice živog ispljuvka. Razmislite o prvoj grani evolucije - od nižega k
višemu. Dolazi čovjek koji ima sve osobine Boga: ima ga svugdje, svemoćan je, svime upravlja.
U sljedećem stoljeću doći će do rješenja pitanja o pretvaranju materije u energiju i stvaranju
žive tvari. Paralelno će razvoj krenuti u pravcu prevladavanja prostora i dosezanja
krajnjih brzina. A u daljnjim tisućljećima progres će krenuti prema vladanju najvišim
oblicima energije, psihičkim.”

530
 I odjednom se sve ono što je govorio Čepižin prestalo Štrumu činiti brbljarijom. Pokazalo
se da ne pristaje na ono što je govorio Čepižin.
“Čovjeku će poći za rukom da pomoću aparata materijalizira sadržaj i ritam psihičke
djelatnosti razumnih bića u cijeloj meta-galaksiji. Gibanje psihičke energije u prostoru kroz
koji svjetlo leti milijunima godina obavljat će se trenutačno. Božja osobina - da postoji u
svemu - postat će dostupna razumu. Ali izjednačivši se s Bogom, čovjek se neće zaustaviti.
Rješavat će zadaće koje Bog nije mogao. Uspostavit će vezu s razumnim bićima viših
katova svemira, iz drugog prostora i drugog vremena, za koje je povijest čovječanstva samo
trenutačni, nejasni bljesak. Uspostavit će svjesnu vezu sa životom u mikrokozmosu, čija je
evolucija samo kratki trenutak za čovjeka. To će biti doba potpunog uništenja prostorno-
vremenskog bezdana. Čovjek će pogledati u Boga s visine.”
Štrum kimnu i reče:
“Dmitriju Petroviču, prvo sam vas slušao misleći kako mi nije do filozofije, mogu me
zatvoriti, briga me za neku filozofiju. I odjednom sam zaboravio na Kovčenka, i na Šišakova, i
na druga Beriju, i na to da će me sutra šutnuti iz mojega laboratorija, a prekosutra uhititi. Ali,
znate, osjećao sam slušajući vas očaj, a ne radost. Evo, mi smo mudri, i Herkul nam se čini kao
rahitičan A istodobno Nijemci ubijaju židovske starce i djecu kao bijesne pse, a kod nas su
1937. godine proveli golu kolektivizaciju s protjerivanjem milijuna nesretnih seljaka, s glađu,
s ljudožderstvom... Znate, meni se sve nekoć činilo jednostavnim i jasnim. A poslije tih
ovič. Ujutro nikome nije rekao, kad je lo složeno i zamršeno. Čovjek će pogledati s visine u
Boga, ali hoće li pogledati s visine i u Đavola, neće li ga prevladati? Vi kažete, život je sloboda.
Ali misle li tako ljudi u logorima? Hoće li život prostrijeti svoju moć, koja se širi svemirom, na
ropski poredak, koji je strašniji nego ropstvo nežive materije o kojemu ste govorili? Evo,
recite vi meni: hoće li taj budući čovjek nadići u svojoj dobroti Krista? To je glavno! Recite mi,
što će svijetu dati moć bića, koje je posvuda i svime upravlja, ako to biće zadrži našu sadašnju
životinjsku samouvjerenost i egoizam - klasni, rasni, državni i osobni? Neće li taj čovjek cijeli
svijet pretvoriti u galaktički konclogor? Eto, to vi meni recite, vjerujete li vi u evoluciju dobra,
morala i milosrđa, je li čovjek sposoban za takvu evoluciju?” Štrum se namršti s krivnjom.
“Oprostite što vam tako izravno postavljam pitanje, ono je, izgleda, još apstraktnije nego
jednadžbe o kojima smo razgovarali.”
“Nije toliko apstraktno”, reče Čepižin, “i zato se odrazilo i na moj život. Odlučio sam da
ne sudjelujem u radovima na cijepanju atoma. Sadašnje dobro i dobrota nisu čovjeku dovoljni
za razuman život, sami ste o tome govorili. Što će biti ako čovjeku padnu u šake snage
unutrašnje energije atoma. Sada se duhovna energija nalazi na jadnoj razini. Ali u budućnost
vjerujem. Vjerujem da se neće razvijati samo ljudska moć nego i ljubav, njegova duša.”
Zašutje, zgranut Štrumovim izrazom lica.
“Ja sam mislio, mislio na to”, reče Štrum. “Jedanput me uhvatila jeza! Eto, i vas plaši
ljudska nesavršenost. Ali tko, recimo, u mojemu laboratoriju misli na sve to? Sokolov? Krupan
talent, ali plašljivac, klanja se državnoj sili, smatra da je svaka vlast od Boga. Markov? On je
posve izvan pitanja dobra, zla, ljubavi i morala. Poslovno nadaren. Rješava znanstvena pitanja
kao šahovske probleme. Savostjanov, kojega sam vam spomenuo? On je drag, oštrouman i
sjajan fizičar, ali također i ono što se zove nepromišljen, isprazan dečko. Donio je u Kazan
hrpu fotografija svojih znanica u kupaćim kostimima, voli se zabavljati, popiti, zaplesati. Za
njega je znanost - sport: riješiti pitanje, shvatiti pojavu - isto je što i postaviti sportski rekord.

531
Važno je da ga ne nagaze! A ni ja više danas ne mislim ozbiljno o svemu tome. Znanošću se
moraju baviti u naše vrijeme ljudi velike duše, proroci i sveci! A danas su u znanosti poslovni
talenti, šahisti i sportaši. Ne znaju što čine. Ali vi! Ali vi ste vi. Berlinski Čepižin ne bi odbio
raditi s neutronima! Što onda? A ja, što se sa mnom događa? Meni se sve činilo jednostavnim
i jasnim, a sada ne, više ne... Znate, Tolstoj je svoja genijalna djela smatrao pustom igrom. A
mi fizičari ne stvaramo genijalno, nego se stišćemo, smanjujemo.”
Štrumove trepavice često su treptale.
“Gdje da nađem vjeru, snagu, čvrstinu?” brzo reče i u glasu mu zazvuča židovski akcent.
“Što vam uopće mogu reći? Vi znate nevolju koja me sustigla, a danas me napadaju samo zato
što sam...”
Nije uspio reći, brzo ustade, žličica mu pade na pod. Drhtao je, ruke su mu drhtale.
“Viktore Pavloviču, smirite se, molim vas”, reče Čepižin. “Dajte da razgovaramo o nečem
drugom.”
“Ne, ne, oprostite. Idem, nije mi dobro u glavi, oprostite mi.”
Stade se opraštati.
“Hvala, hvala”, govorio je Štrum, ne gledajući Čepižinovo lice, osjećajući da ne izlazi na
kraj s uzbuđenjem.
Silazio je po stubama, a suze su mu tekle niz obraze.

532
 26.

Štrum se vratio doma kad su svi spavali. Činilo mu se da će do jutra sjediti za stolom,
prepisujući i čitajući svoju pokajničku izjavu, odlučujući po stoti put bi li išao sutra u Institut.
Za vrijeme dugog puta kući nije ni na što mislio - ni na suze na stubama, ni na razgovor s
Čepižinom, prekinut iznenadnim živčanim slomom, ni na strašni sutrašnji dan, niti na
majčino pismo koje leži u desnom džepu njegova kaputa. Šutnja noćnih ulica pokorila ga je, i
u njegovoj je glavi sve opustjelo, gledalo se i širilo kao pusti prosjaci noćne Moskve. Nije se
uzbuđivao, ni sramio nedavnih suza, nije se bojao svoje sudbine, nije htio dobar ishod.
Ujutro je pošao u kupaonicu, ali vrata su bila zatvorena iznutra.
“Ljudmila, jesi li ti?” upita on.
Zinuo je kad začu Ženjin glas.
“Bože moj, otkud vi iskrsnuste, Ženječka?” reče on, i od rastresenosti glupo upita: “A zna
li Ljuda da ste došli?”
Ona izađe iz kupaonice pa se poljubiše.
“Loše izgledate”, reče Štrum i doda: “To se zove židovski kompliment.”
Već mu je u hodniku rekla za uhićenje Krimova i za cilj svojega dolaska.
Bio je zgranut. Ali nakon te vijesti njezin mu je dolazak bio posebno drag. Da je došla
sretna i zabavljena mislima o svojemu novom životu, ne bi mu se učinila tako milom i bliskom.
Razgovarali su, on je ispitivao, stalno pogledavajući na sat.
“Kako je sve to ružno, kako besmisleno”, govorio je. “Sjećate li se mojih razgovora s
Nikolajem, uvijek mi je prao mozak. A sada!
Ja sam pun hereze, a šećem na slobodi, a on, pravovjerni komunist, u zatvoru.”
Ljudmila Nikolaevna reče:
“Vitja, računaj da sat u blagovaonici kasni deset minuta.”
On promrmlja nešto i pođe u sobu, a prolazeći hodnikom, stigao je dvaput pogledati na
sat.
Sjednica znanstvenog vijeća zakazana je za jedanaest sati. Među poznatim predmetima i
knjigama nekako je s povišenom jasnosti, bliskom halucinaciji, osjećao napetost i metež koji
se događaju u Institutu. Pola jedanaest. Sokolov počinje skidati ogrtač. Savostjanov ispod
glasa govori Markovu: “Da, očito naš luđak nije odlučio doći!” Gurevič, češući debelu
stražnjicu, gleda kroz prozor - institutskoj zgradi prilazi ZIS, izlazi Šišakov sa šeširom, u
dugom pastorskom ogrtaču. Do njega se parkira auto - to je mladi Badin. Hodnikom ide
Kovčenko. U dvorani za sjednice već ima petnaest ljudi, listaju novine. Oni su došli ranije,
znajući da će biti puno svijeta, valja zauzeti bolja mjesta. Svečin i tajnik
institutskoga partijskoga komiteta Ramskov - s pečatom tajne na čelu - stoje kraj vrata
komiteta. Stari akademik Prasolov sa sijedim viticama, ustremivši pogled gore, klizi
hodnikom - on na ovakvim sjednicama govori neobično podlo. Bučno je, u skupini idu mlađi
znanstveni savjetnici.

533
 Štrum pogleda na sat, izvadi iz stola svoju izjavu, gurnu je u džep i ponovno pogleda na
sat.
Može poći na znanstveno vijeće i ne pokajati se, biti nazočan šutke... Ne... Ako dođe, neće
odšutjeti, a ako bude govorio, valja se pokajati. A ne doći znači porušiti sve mostove...
Reći će: “Nije našao u sebi hrabrosti... Demonstrativno se usprotivio kolektivu... Politički
izazov... Nakon ovoga s njime treba razgovarati drugim jezikom...” Izvadio je iz džepa izjavu
i odmah je bez čitanja gurnuo natrag u džep. Desetak puta čitao je te retke: “Shvatio sam da
sam s nepovjerenjem prema partijskom rukovodstvu učinio ono što se ne uklapa u norme
ponašanja sovjetskog čovjeka, a za to... U svom sam radu nesvjesno napustio temeljni put
sovjetske znanosti i nehotice se okrenuo protiv...”
Sve vrijeme htio je čitati tu izjavu, ali tek što bi je uzeo u ruke, svako slovo bilo bi mu
nepodnošljivo poznato... Komunist Krimov je zatvoren, dospio u Lubjanku. A Štruma s
njegovim sumnjama, užasom pred Staljinovom okrutnošću, s njegovim razgovorima o
slobodi i birokraciji, sa sadašnjom njegovom obojenom političkom prošlošću davno bi
trebalo potjerati na Kolimu...
U posljednje ga je vrijeme sve češće zahvaćao strah, činilo mu se da će ga uhvatiti. Obično
stvar ne završi tjeranjem s posla. Prvo obrade, zatim potjeraju s posla, a onda zatvore. Ponovo
je pogledao na sat. Dvorana je već puna. Suradnici gledaju na vrata i došaptavaju se: “Štrum
se nije javio...” Netko kaže: “Skoro će podne, a Viktora još nema.” Šišakov je zauzeo
predsjedničko mjesto, položio na stol futrolu naočala. Pored Kovčenka stoji tajnica, koja mu
je donijela na potpis hitne papire.
Nestrpljivo i razdražljivo iščekivanje desetak ljudi koji su se skupili u dvorani za sjednice
grozno je pritiskalo Štruma. Vjerojatno i u Lubjanki, u onoj sobi gdje sjedi čovjek kojim se
zanimaju, čekaju neće li već doći? Osjećao je i vidio tmurnog čovjeka u Centralnom komitetu:
ah, tako, tako, izvolio se ne pojaviti? Vidio je znance, koji govore ženama: “Luđak.” Ljudmila
ga u duši osuđuje - Tolja je dao život za državu s kojom se Viktor posvađao za vrijeme rata.
Kada bi se sjetio koliko ima uhićenih i prognanih među Ljudmilinim i njegovim rođacima,
umirivao je sebe mišlju: “Ako tamo upitaju, ja ću reći da nisu samo takvi oko mene, da je i
Krimov - bliski mi čovjek i poznati komunist, stari partijac ilegalac.”
Evo ti sad Krimova! Počet će ga tamo ispitivati, a on će se sjetiti svih Štrumovih heretičnih
razgovora. Uostalom, Krimov mu nije toliko blizak - pa i Ženja se razvela od njega. S njim i
nije bilo toliko opasnih razgovora - ta Štrum prije rata uopće nije imao posebno oštrih
sumnja. Oh, ako Madjarova tamo ispitaju!
Deseci i stotine napora, pritisaka, guranja, udara slijevali su se u rezultantu, koja je,
izgleda, povijala rebra, razmicala kosti lubanje.
Besmislene riječi doktora Štokmana - jak je onaj koji je sam... Ma kakva snaga! Lopovski
se osvrćući, sa žalosnim, malograđanskim grimasama stao je žurno vezati kravatu i
premještati papire u džep novoga svečanoga kaputa, i onda obuo nove žute polucipele.
U tom trenutku, dok je stajao odjeven pokraj stola, u sobu poviri Ljudmila. Prišla mu je
šutke, poljubila ga i izašla iz sobe.
Ne, neće čitati svoje državno pokajanje! Reći će istinu koja ide od srca. Drugovi, prijatelji
moji, slušam vas s boli, s boli sam mislio kako se moglo dogoditi da u sretne dane
staljingradskog prijeloma, postignutoga u mukama, ja ostanem sam, slušajući gnjevne

534
prijekore drugova, braće i prijatelja... Kunem vam se - cijeli mozak, svu krv i snagu... Da, da,
da, on je sada znao što će reći... Brže, brže, još stigne... Drugovi... Druže Staljine, nisam živio
kako treba, trebalo je doći do kraja bezdana da se u punoj dubini vidi vlastita pogreška. To
što će reći dolazit će iz same dubine duše! Drugovi, moj sin je poginuo kod Staljingrada.
Pošao je prema vratima.
Upravo te posljednje minute sve se napokon riješilo i trebalo je samo doći do Instituta,
ostaviti u garderobi kaput, ući u dvoranu, čuti nemirni šapat desetaka ljudi, pogledati poznata
lica i reći: “Molim riječ, želio bih drugovima reći što sam mislio i osjećao ovih dana...” Ali
upravo u tim trenucima sporim pokretima skinu kaput i objesi ga na leđa stolca, odveza
kravatu, smota je i položi na kraj stola i sjedeći poče izuvati cipele.
Obuze ga osjećaj lakoće i čistoće. Sjedio je u mirnoj zamišljenosti. Nije vjerovao u Boga,
ali mu se nekako u tim trenucima činilo da ga Bog gleda. Nikada u životu nije osjećao takvu
sretnu smirenost. Više nije bilo sile koja bi mu porekla ispravnost.
Počeo je misliti o majci. Možda je ona bila s njim kada je nepovratno promijenio svoju
odluku. Nije li minutu prije toga posve iskreno htio istupiti s histeričnim pokajanjem. Nije
mislio o Bogu, nije mislio ni o majci kada je nepokolebljivo osjetio svoju konačnu odluku. Ali
oni su bili pored njega premda na njih nije mislio. “Kako mi je dobro, sretan sam”, pomisli.
Ponovo je zamislio sastanak, ljudska lica, glasove govornika. “Kako mi je dobro i svijetlo”,
ponovo pomisli.
Nekada mu se nije činilo da je tako ozbiljan u svojim mislima o životu, o bližnjima, o
shvaćanju sebe i svoje sudbine.
Ljudmila i Ženja uđoše u sobu. Kad ga je Ljudmila ugledala bez kaputa, u čarapama i
raskopčane košulje, uzviknula je nekako starački.
“Bože moj, nisi otišao! Što će sada biti?”
“Ne znam”, reče on.
“Ali možda još nije kasno?” upita ona, a onda ga pogleda i reče: “Ne znam, ne znam,
odrastao si čovjek. Ali kada se baviš takvim pitanjima, ne valja misliti samo na svoja načela.”
Šutio je, a onda uzdahnuo.
Ženja reče:
“Ljudmila!”
“No, ništa, ništa”, reče Ljudmila, “bit će što bude.”
“Da, Ljudočka”, reče on, “onda ćemo još lutati.”
Pokrio je rukom vrat i osmjehnuo se:
“Oprostite, Ženevjevo, što sam bez kravate.”
Pogleda Ljudmilu Nikolaevnu i Ženju, i učini mu se da tek sada doista zna kako je to
ozbiljna i teška stvar živjeti na zemlji, kako su značajni odnosi s bližnjima.
Shvaćao je da će život krenuti uobičajeno, da će se opet ljutiti i brinuti zbog sitnica, ljutiti
na ženu i kćer.
“Znate što, dosta smo pričali o meni”, reče on, “hajde, Ženja, da odigramo šaha, sjećate se
kako ste me dvaput matirali.”

535
 Poredaše figure i Štrum, koji je dobio bijele, povuče prvi potez kraljevim pješakom, a
Ženja reče:
“Nikolaj je uvijek počinjao kraljevim pješakom kao bijeli. Što će mi danas reći na
Kuzneckom?”
Ljudmila Nikolaevna nagnuvši se podmetnu pod Štrumove noge domaće papuče. A on je
bez gledanja pokušavao pogoditi nogom papuču, i Ljudmila Nikolaevna, nestrpljivo
uzdahnuvši, spusti se na pod te mu nazu papuče. On joj poljubi glavu i rastreseno reče:
“Hvala, Ljudočka, hvala.”
A Ženja, još ne povlačeći prvi potez, zatrese glavom.
“Ne, ne shvaćam. Pa trockizam je stara stvar. Nešto se dogodilo, ali što, što?”
Ljudmila Nikolaevna reče popravljajući bijele pješake:
“Ja skoro cijelu noć nisam spavala. Tako predan, idejni komunist.”
“Ti si, zapravo, odlično spavala cijelu noć”, reče Ženja. “Ja sam se nekoliko puta budila, a
ti si samo hrkala.”
Ljudmila Nikolaevna se naljuti:
“Nije istina, uopće nisam oka sklopila.”
I odgovarajući naglas na misao koja ju je mučila, reče mužu: “Ništa, ništa, samo da te ne
uhite. Ako ti sve oduzmu, ne bojim se - prodavat ćemo stvari, idemo u vikendicu, prodavat ću
na tržnici jagode. Predavat ću kemiju u školi.”
“Vikendicu oduzmu”, rekla je Ženja.
“Zar vi ne shvaćate da Nikolaj nije uopće kriv”, reče Štrum. “Nije onaj naraštaj, ne misli u
onom koordinatnom sustavu.” Sjedili su za šahovskom pločom, gledali figure, jedinoga
pješaka koji predstavlja jedini potez i razgovarali.
“Ženja, mila”, govorio je Viktor Pavlovič, “postupili ste po savjesti. Vjerujte da je to
najbolje što je dano čovjeku. Ja ne znam hoće li vam to donijeti život, ali sam uvjeren: sada ste
postupili po savjesti; naša je glavna nevolja što ne živimo po savjesti. Ne govorimo ono što
mislimo. Osjećamo jedno, a činimo drugo. Tolstoj je, sjećate se, u povodu smrtne kazne rekao:
‘Ne mogu šutjeti!’ A mi smo šutjeli kada su 1937. ubijali tisuće nevinih ljudi. I to su najbolji
šutjeli. Bilo je onih koji su i glasno odobravali. Mi smo šutjeli u vrijeme užasa kolektivizacije.
Ja mislim da prerano govorimo o socijalizmu, nije on samo u teškoj industriji. Ponajprije je u
pravu na savjest. Oduzeti čovjeku pravo na savjest - to je užas. I ako čovjek nalazi u sebi snage
da postupa po savjesti, osjeća takav nalet sreće. Drago mi je zbog vas, postupili ste po
savjesti.”
“Vitja, prestani propovijedati kao Buda i zbunjivati glupaču”, reče Ljudmila Nikolaevna.
“Kakva tu savjest? Uništavati sebe, mučiti dobrog čovjeka, a kakva je to korist Krimovu? Ne
vjerujem da za nju može biti sreća kada ga puste. On je bio posve u redu kada su se razišli -
njezina savjest je pred njim čista.”
Evgenija Nikolaevna uze u ruku šahovskoga kralja, okrenu ga u zraku, pogleda komadić
sukna zalijepljen odozdo i vrati ga na mjesto.
“Ljuda”, reče ona, “nema tu neke sreće. Ne mislim ja na sreću.”
Štrum pogleda na sat. Brojčanik mu se učini mirnim, a kazaljke sanjive i mirne.
“Sad je ondje vrhunac svađe. Proklinju me naveliko, a u meni nema ni uvrede ni zlobe.”
536
 “A ja bih razbila njuške svim bestidnicima”, reče Ljudmila, “čas te zovu nadom znanosti,
čas pljuju na tebe. A ti, Ženja, kad ćeš poći na Kuznecki most?”
“Oko četiri.”
“Dat ću ti ručak, a onda ćeš ići.”
“Što imamo danas za ručak?” reče Štrum i sa smiješkom doda: “Znate što ću vas zamoliti,
moje dame?”
“Znam, znam, hoćeš raditi”, reče Ljudmila Nikolaevna dižući se.
“Drugi bi se verao po zidovima na takav dan”, reče Ženja.
“To je moja snaga”, reče Štrum, “evo jučer je Dmitrij Petrovič razgovarao sa mnom o
znanosti. Ali imao sam drukčije gledište, drugu točku. Onako kako je bilo kod Tolstoja: on je
sumnjao, mučio se treba li ljudima književnost, trebaju li ljudima knjige koje on piše.”
“No, znaš”, rekla je Ljudmila, “samo ti napiši u fizici Rat i mir.”
Štrum se užasno zbuni.
“Da, da, Ljudočka, u pravu si, zapetljao sam se”, promrmlja on i nehotice prijekorno
pogleda ženu. “Gospode, i u ovim trenucima moraš mi izvući svaku krivu riječ.”
Ponovo je bio sam. Čitao je svoje jučerašnje zapise i istodobno mislio na sutrašnji dan.
Zašto mu je bilo drago kad su Ljudmila i Ženja izašle iz sobe? U njihovoj nazočnosti osjetio je
vlastitu lažnost. U prijedlogu da igraju šah, u želji da radi bila je lažnost. Očito je i Ljudmila to
osjetila, pa ga nazvala Budom. I on je izgovarajući svoju pohvalu savjesti osjetio kako mu
lažno i drveno zvuči glas. Bojeći se da ga ne optuže za zadivljenost sobom, pokušavao je voditi
svakodnevni razgovor, ali i u toj istaknutoj svakodnevnosti, kao i u propovijedi s
propovjedaonice, također je bio neki falš.
Nemirni i nejasni osjećaj ga je brinuo, nije mogao shvatiti što mu fali.
Nekoliko je puta ustajao, prilazio vratima, osluškivao glasove žene i Evgenije Nikolaevne.
Nije želio znati što se govorilo na vijeću, tko je istupao posebno netrpeljivo i zlobno,
kakvu će izjavu donijeti. Napisat će kratko pismo Šišakovu kako se razbolio i narednih dana
ne može dolaziti u Institut. A nadalje neće za tim biti ni potrebe. Uvijek je spreman biti
koristan onoliko koliko može. Eto, zapravo to je sve.
Zašto se toliko bojao uhićenja u posljednje vrijeme? Pa ništa nije učinio. Brbljao. A
zapravo, nije baš ni brbljao. Ondje to znaju.
Ali osjećaj nemira nije prolazio, i nestrpljivo je gledao u vrata. Možda je samo gladan? Sa
sljedovanjima se vjerojatno mora oprostiti. S poznatom blagovaonicom također.
Sa stubišta odjeknu lagano zvono, i Štrum brzo istrča u hodnik viknuvši prema kuhinji:
“Ja ću otvoriti, Ljudmila.”
Otvori vrata, i u polumraku stubišta gledale su ga nemirne oči Marije Ivanovne:
“Ah, evo vas”, tiho reče ona, “znala sam da nećete otići.”
Pomažući joj da se razodjene, osjećajući rukama toplinu njezina vrata i potiljka,
predanoga kragni kaputa, Štrum se odjednom dosjeti: evo, nju je čekao, s predosjećajem
njezina dolaska osluškivao i pogledavao u vrata.
Shvatio je to po lakoći i radosnoj prirodnosti koje je osjetio čim ju je ugledao. Izlazi da je
to nju htio sresti kada se s teškom dušom vraćao navečer iz Instituta, nemirno zagledajući

537
prolaznike, promatrajući ženska lica iza prozora tramvaja i trolejbusa. I kada je dolazeći kući
pitao Ljudmilu Nikolaevnu “Je li tko dolazio?”, htio je znati dolazi li ona. Sve je to već
postojalo... Ona je dolazila, razgovarali su, šalili se, odlazila je, a on je naizgled zaboravljao
na nju. Pojavljivala se u njegovu sjećanju kada je razgovarao sa Sokolovom, kada mu je
Ljudmila Nikolaevna prenosila od nje pozdrav. Kao da nije postojala izvan tih minuta kada ju
je vidio ili govorio kako je draga žena. Ponekad je, želeći raspaliti Ljudmilu, govorio da njezina
prijateljica nije čitala Puškina i Turgenjeva.
Šetao je s njom po Neskučnom vrtu i bilo mu je drago gledati je, sviđalo mu se kako ga
lako i odmah bez pogreške shvaća, dirao ga je dječji izraz pozornosti s kojim ga sluša. Zatim
su se oprostili i prestao je misliti na nju. Zatim bi se sjetio idući ulicom i ponovno zaboravljao.
I sad je odmah osjetio da ona ne prestaje biti s njim, samo mu se učinilo da je nema. Bila
je s njim i onda kada nije mislio na nju. Nije ju vidio, nije se sjećao, ali je i dalje bila s njim.
Osjećao je bez misli da nije kraj njega, nije shvaćao da je stalno, čak i ne misleći na nju,
nemiran zbog njene odsutnosti. A tog je dana, kada je posebno duboko shvaćao i sebe i ljude
koji žive svoj život pored njegova života, zagledajući se u njezino lice, shvatio svoj
osjećaj prema njoj. Obradovao se što je vidi i što će se odjednom prekinuti postojani mučni
osjećaj njezine odsutnosti. Postaje mu lako kada je s njim i onda prestaje nesvjesno osjećati
da nisu skupa. U posljednje se vrijeme stalno osjećao osamljenim. Osjećao je
svoju osamljenost razgovarajući sa kćeri, s prijateljima, sa Čepižinom, sa ženom. Ali trebalo
je samo da ugleda Mariju Ivanovnu, i osjećaj osamljenosti nestajao je. To ga otkriće nije
zgranulo - bilo je prirodno i nesumnjivo. Kako to prije mjesec dana, ili dva mjeseca, još u
Kazanu nije shvaćao takvu jednostavnu i nesumnjivu stvar?
I prirodno, na dan kada je posebno silno osjećao njezinu odsutnost, njegov osjećaj izbio
je iz dubine na površinu i postao sadržajem njegove misli.
I kako je nemoguće bilo išta skrivati od nje, već joj je u hodniku namršteno je gledajući
rekao:
“Ja sam sve vrijeme mislio da sam gladan kao vuk i samo gledao u vrata hoće li me pozvati
na ručak, a pokazalo se da sam čekao kad će doći Marija Ivanovna.”
Ona ništa ne reče, kao da nije ni čula, i prođe u sobu. Sjedila je na otomanu pored Ženje,
s kojom su je upoznali, i Viktor Pavlovič gledao je čas Ženju, čas Mariju Ivanovnu, a onda
Ljudmilu.
Kako su lijepe bile sestre! Tog je dana lice Ljudmile Nikolaevne izgledalo posebno dobro.
Okrutnost koja ga je kvarila ustuknula je. Njezine velike svijetle oči gledale su meko, tužno.
Ženja je popravila kosu, očito osjećajući na sebi pogled Marije Ivanovne, a ova je rekla:
“Oprostite mi, Evgenija Nikolaevna, ali ja nisam ni zamišljala da žena može biti tako
lijepa. Nikada nisam vidjela lice kao što je vaše.”
Rekavši to, pocrvenje.
“Ma pogledajte, Mašenjka, njezine ruke i prste”, reče Ljudmila Nikolaevna. “A vrat, a
kosa.”
“A nosnice, nosnice”, reče Štrum.
“Ma što vam je, jesam li ja kabardinska kobila?” reče Ženja. “Dosta s tim.”
“Nije u konja krma”, reče Štrum. I premda nije bilo jasno što znače njegove riječi, izazvale
su smijeh.

538
 “Vitja, Vitja, a hoćeš li jesti?” upita Ljudmila Nikolaevna.
“Da, da, ne, ne”, reče on i vidje kako je Marija Ivanovna ponovno pocrvenjela. Znači, čula
je što joj je rekao u hodniku.
Sjedila je kao vrapčić, sivkasta, mršava, s kosom počešljanom kao u narodnih učiteljica,
nad nevisokim ispupčenim čelom, u vezenoj jaknici zakrpanoj na laktima, svaka riječ koju je
rekla činila se Štrumu punom uma, delikatnosti, dobrote, svaki pokret izražavao je graciju i
mekoću.
Nije govorila o sjednici znanstvenog vijeća, pitala je za Nadju, zamolila Ljudmilu
Nikolaevnu za Mannovu Čarobnu goru, pitala Ženju o Veri i o malenom sinu, o tome što piše
iz Kazana Aleksandra Vladimirovna.
Štrum nije odmah shvatio da je Marija Ivanovna našla jedini prirodan tijek razgovora.
Kao da je isticala kako ne postoji snaga koja može omesti ljude da ostanu ljudima, kako je i
najmoćnija država nemoćna prodrijeti u krug otaca, djece, sestara, kako se na taj sudbinski
dan njezina ushićenja ljudima s kojima danas sjedi i izražava to da im njihova pobjeda daje
pravo ne govoriti o onome što je nametnuto izvana, nego o onome što postoji iznutra.
Ispravno je pogodila i kad su žene govorile o Nadji i o Verinu djetetu, a on je sjedio šutke,
osjećajući kako svjetlo što se upalilo u njemu gori ravno i toplo, kako se ne gasi i ne leluja.
Činilo mu se da je očaranost Marije Ivanovne pokorila i Ženju. Ljudmila Nikolaevna otišla
je u kuhinju, a Marija Ivanovna uputila se da joj pomogne.
“Kakav krasan čovjek”, zamišljeno reče Štrum.
Ženja ga podsmješljivo pozva:
“Vitka, a, Vitka?”
On se strese od neočekivanog obraćanja - Vitkom ga nitko nije nazvao već dvadeset
godina.
“Gospođica je u vas zaljubljena kao maca”, reče Ženja.
“Kakva glupost”, reče on, “i zašto gospođica? Ponajmanje gospođica. Ljudmila se nije
družila ni s jednom ženom. A s Marijom Ivanovnom razvilo se pravo prijateljstvo.”
“A kod vas?” podsmješljivo upita Ženja.
“Ja ozbiljno govorim”, reče Štrum.
A ona, vidjevši da se ljuti, nastavila se rugati gledajući ga.
“Znate što, Ženjička? Idite do vraga”, reče on.
Tada dođe Nadja. Stojeći u hodniku, brzo upita:
“Je li se tata pošao kajati?”
Ona uđe u sobu. Štrum je zagrli i poljubi.
Evgenija Nikolaevna ovlaženim je očima gledala rođakinju. “No, ni kaplje naše slavenske
krvi u njoj nema”, reče ona, “čista judejska cura.”
“Tatini geni”, reče Nadja.
“Ti si moja slabost, Nadja”, reče Evgenija Nikolaevna, “ti si za mene isto kao Serjoža za
baku.”
“Ništa, tata, prehranit ćemo te”, rekla je Nadja.

539
 “Tko to mi?” upita Štrum. “Ti sa svojim poručnikom? Operi ruke poslije škole.”
“S kim to mama tamo razgovara?”
“S Marijom Ivanovnom.”
“Sviđa li ti se Marija Ivanovna?” upita Evgenija Nikolaevna. “Meni se čini da je to najbolja
osoba na svijetu”, reče Nadja. “Dobra, anđeo?” podsmješljivo upita Evgenija Nikolaevna. “A
zar se vama, teta Ženja, ona ne sviđa?”
“Ja ne volim svece, u njihovoj svetosti se obično skriva histerija”, reče Evgenija
Nikolaevna, “draži su mi otvoreni gadovi.” “Histerija?” upita Štrum.
“Kunem se, Viktore, to je općenito, nisam mislila na nju.” Nadja pođe u kuhinju, a Evgenija
Nikolaevna reče Štrumu: “Živjela sam u Staljingradu kad je Vera imala poručnika. Evo, i kod
Nadje se pojavio znanac, poručnik. Pojavio se i nestat će! Tako lako oni ginu, Vitja, to je tako
tužno.”
“Ženjička, Ženjeveva”, upita Štrum, “zar vam se doista ne sviđa Marija Ivanovna.”
“Ne znam, ne znam”, užurbano reče ona, “postoji takav ženski karakter - kao podatan,
kao požrtvovan. Takva neće reći ‘Spavam sa čovjekom zato što to želim’, nego kaže: ‘To je
moja dužnost, žao mi ga je, sebe sam prinijela na žrtvu.’ Te žene spavaju, sastaju se i rastaju
zato što tako žele, ali govore sasvim drugo: ‘To se moralo, tako nalaže dužnost, savjest, ja sam
odbila, ja sam se žrtvovala.’
A ništa nije žrtvovala, činila je što je htjela, a najpodlije je to što te dame iskreno vjeruju
u svoju požrtvovnost. Takve ne podnosim! I znate zašto? Često mi se čini da sam sama od te
vrste.”
Za ručkom je Marija Ivanovna rekla Ženji:
“Evgenija Nikolaevna, ako dopustite, ja mogu poći skupa s vama. Imam žalosnog iskustva
u tim stvarima. Pa i udvoje je nekako lakše.”
Ženja zbunjeno odgovori:
“Ne, ne, hvala velika, ali bolje je te stvari obaviti nasamo. Takvu težinu nećeš ni s kim
podijeliti.”
Ljudmila Nikolaevna iskosa pogleda sestru i, kao da joj objašnjava svoju otvorenost s
Marijom Ivanovnom, reče:
“Eto, zabila si Mašenjka u glavu da ti se ne sviđa.”
Evgenija Nikolaevna ništa nije odgovorila.
“Da, da”, reče Marija Ivanovna, “ja osjećam. Ali vi ćete mi oprostiti što sam to govorila. Pa
to su gluposti. Ja vas se ne tičem. Bez potrebe je Ljudmila Nikolaevna to rekla. A sad je ispalo
kao da vam nastojim promijeniti dojam. A ja sam to jednostavno. A i zapravo...”
Evgenija Nikolaevna neočekivano za sebe posve iskreno reče: “Ma što vam je, draga, što
je, što vam je. Ja sam u takvom rastrojstvu, oprostite mi. Vi ste dobri.”
A zatim, brzo se dignuvši, reče:
“No, djeco moja, kako mama kaže: ‘Vrijeme mi je!’”

540
 27.

Na ulici je bilo puno prolaznika.

“Žurite li?” upita on. “Možda da opet pođemo u Neskučni vrt?”
“Ma ne, već se ljudi vraćaju s posla, a ja moram doći prije dolaska Petra Lavrenteviča.”
Ponadao se kako će ga pozvati da čuje od Sokolova što je bilo na sjednici znanstvenog
vijeća. Ali ona je šutjela, i on osjeti sumnju da Sokolov možda izbjegava susret s njim.
Vrijeđalo ga je što ona žuri doma, ali to je bilo posve prirodno.
Prolazili su pored trga, nedaleko od ulice koja vodi prema Domskom samostanu.
Ona se iznenada zaustavi i reče:
“Dajte, posjedimo malo, a onda ću poći trolejbusom.”
Sjedili su šutke, ali je osjećao njezino uzbuđenje. Malo nagnuvši glavu, gledala je Štruma
u oči.
Nastavili su šutjeti. Usne su joj bile stisnute, ali se činilo da joj čuje glas. Sve je bilo jasno,
toliko jasno kao da su već sve rekli jedno drugom. A i što su tu mogle riječi?
Shvaćao je da se događa nešto neobično ozbiljno, da novi biljeg pada na njegov život, da
ga čeka teška smutnja. Nije htio nanositi ljudima patnju, bolje da nitko nikada ne dozna za
njihovu ljubav, možda da ni jedno drugom ne kažu za nju. A možda... Ali ono što se događalo
sada, svoju tugu i radost, nisu mogli skriti jedno od drugoga, i to je vuklo za sobom neizbježne
i prevrtljive promjene. Sve što se događa ovisilo je o njima, a istodobno se činilo da se događa
u skladu sa sudbinom, i da joj se više ne mogu ne pokoriti. Sve što se rađalo između njih bilo
je istina, bilo je prirodno, bilo je neovisno o njima, kao što ne ovisi o čovjeku dnevno svjetlo,
i u isto vrijeme ta je istina rađala neizbježnu laž, falš, okrutnost prema najbližim ljudima.
Samo je o njima ovisilo kako će izbjeći tu laž i oštrinu, kako se odreći prirodnog jasnog svjetla.
Jedno je bilo očito - u tim trenucima on je zauvijek gubio duševni spokoj. Što god da ga je
čekalo naprijed, mira u duši neće biti. Hoće li prikriti taj osjećaj pred ženom koja sjedi odmah
do njega, ili će izbiti na površinu i postati njegovom novom sudbinom - on više neće znati za
spokoj. U stalnoj čežnji za njom, ili u blizini, spojenoj s mukama savjesti - spokoja neće biti za
njega.
A ona ga je neprestano gledala s nekakvim nepodnošljivim izrazom sreće i očaja.
Ali on se nije odmaknuo, održao se u sudaru s golemom i nemilosrdnom silom, i kako je
bio slab i bespomoćan tu na toj klupi.
“Viktore Pavloviču”, reče ona, “vrijeme mi je već. Petr Lavrentevič me čeka.”
Uze ga za ruku i reče:
“Više se nećemo vidjeti. Dala sam riječ Petru Lavrenteviču da se neću sretati s vama.”
Osjetio je zbunjenost koju osjećaju ljudi umirući od srdobolje - srce, čiji otkucaji nisu
ovisili o ljudskoj volji, zaustavlja se, a svijet se počinje njihati, padati, nestaju zemlja i život,
zemlja i zrak nestajali su.
“Zašto, Marija Ivanovna?” upita on.

541
 “Petr Lavrentevič je tražio da mu obećam kako se neću viđati s vama. Dala sam mu riječ.
To je sigurno užasno, ali on je u takvom stanju, bolestan je, bojim se za njegov život.”
“Mašo”, reče on.
U njezinu glasu, na njezinu licu bila je nepokolebljiva snaga, baš kao i ta s kojom se
sudarao u posljednje vrijeme.
“Mašo”, ponovo reče.
“Bože moj, ta vi shvaćate, vidite, ja ne skrivam, čemu o svemu govoriti. Ja ne mogu, ne
mogu. Petr Lavrentevič je toliko propatio. Ta vi sami sve znate. Sjetite se koliko je patnje
dopalo Ljudmilu Nikolaevnu. Ta to je nemoguće.”
“Da, da, nemamo pravo”, ponovi on.
“Dragi moj, dobri, jadni moj, svjetlo moje”, reče ona. Njegov šešir pade na zemlju,
vjerojatno su ih ljudi gledali.
“Da, da, nemamo pravo”, ponavljao je.
Ljubio je njezine ruke, i dok je držao u ruci hladne malene prste, činilo mu se da je
nepokolebljiva snaga njezine odluke da se ne viđa s njim sjedinjena sa slabošću, pokornošću
i bespomoćnošću... Ustala je i pošla bez okretanja, a on je sjedio i mislio kako je prvi put
pogledao u oči svojoj sreći, svjetlu svojega života, i kako je sve to otišlo od njega. Činilo mu se
da bi mu ta žena, čije je prste upravo poljubio, mogla zamijeniti to što je htio u životu, o
čemu je maštao - i znanost, i slavu, i radost narodnog priznanja.

542
 28.

Sutradan je nakon sjednice znanstvenog vijeća Štrumu telefonirao Savostjanov i upitao

ga kako se osjeća, je li Ljudmila Nikolaevna zdrava.
Štrum upita za sjednicu i Savostjanov mu odgovori:
“Viktore Pavloviču, ne želim vas uznemiravati, ali izlazi da ništarija ima više nego što sam
mislio.”
“Nije valjda i Sokolov istupio?” pomisli Štrum i upita:
“A je li pala izjava?”
“Opaka. Smatra se nemogućim, traži se od direktora da razmotri pitanje daljnjeg...”
“Shvaćam”, reče Štrum, i premda je bio uvjeren da će se upravo takav zaključak i donijeti,
uznemirio se zbog neočekivanosti.
“Ja nisam ni za što kriv”, pomisli, “ali, naravno, zatvorit će me. Ondje znaju i da Krimov
nije kriv, a ipak su ga zatvorili.”
“Je li netko glasao protiv?” upita Štrum, a telefonska žica donijela mu je šutljivu
zbunjenost kolege Savostjanova,
“Ne, Viktore Pavloviču, izgleda jednoglasno”, reče Savostjanov. “Jako ste naškodili sebi
što niste došli.”
Savostjanovljev glas jedva se čuo, očito je zvao iz govornice. Istoga dana zvala ga je Ana
Stepanovna, koja je već otpuštena s posla, u Institut nije išla, i nije znala za sjednicu vijeća.
Rekla je da ide na dva mjeseca u Muron sestri i dirnula je Štruma srdačnošću, pozvala ga je
da dođe.
“Hvala, hvala”, reče Štrum, “ako i pođem u Muron, onda to nije da se osvježim, nego da
predajem fiziku u pedagoškoj tehničkoj.”
“Gospode, Viktore Pavloviču”, reče Ana Stepanovna, “zašto vi to, ja sam očajna, sve je to
zbog mene. Ima li to smisla?”
Njegove je riječi o tehničkoj školi vjerojatno primila kao prijekor sebi. Glas joj se slabo
čuo jer je očito zvala iz govornice, a ne iz kuće.
“Nije valjda Sokolov istupio”, upitao se Štrum.
Kasno navečer zvao je Čepižin.
Tog je dana Štrum, kao teški bolesnik, živnuo samo kada bi se govorilo o njegovoj bolesti.
Očito je Čepižin to osjetio.
“Nije valjda Sokolov istupio, nije li istupio?” upitao je Štrum Ljudmilu Nikolaevnu, ali ni
ona to nije znala.
Nekakva paučina nastala je između njega i bliskih mu ljudi.
Savostjanov se očito bojao govoriti o tome što je zanimalo Viktora Pavloviča, nije želio
biti njegov informator. Vjerojatno je mislio: “Srest će Štrum ljude iz Instituta i reći: ’Ja već sve
znam, Savostjanov mi je podrobno sve referirao.’”

543
 Ana Stepanovna bila je vrlo srdačna, ali u takvoj situaciji trebalo je da dođe Štrumu doma,
a ne da se ograničava telefonom.
A Čepižin mu je, kako je mislio Viktor Pavlovič, trebao predložiti suradnju u Institutu
astrofizike, ili barem spomenuti tu temu.
“Oni se vrijeđaju na mene, a ja se vrijeđam na njih - bolje bi bilo da više ne zovu”, mislio
je on.
Ali se još više vrijeđao na one koji ga uopće ne zovu.
Cijeli dan čekao je da ga zovnu Gurevič, Markov, Pimenov.
Zatim se naljutio na mehaničare i električare koji rade na montaži aparature.
“Kujini sinovi”, mislio je, “ta oni se, radnici, ne trebaju bojati ničega.”
Nepodnošljivo mu je bilo misliti na Sokolova. Petr Lavrentevič je zabranio Mariji
Ivanovnoj da zove Štruma! Može se oprostiti svima - i starim znancima, čak i rodbini i
pomoćnicima. Ali prijatelju! Misao na Sokolova izazivala je u njemu takvu zlobu, takvu mučnu
uvredu da mu je bilo teško disati. I istodobno, misleći na izdaju svojega prijatelja, Štrum je
tražio, a da to uopće ne zapaža, opravdanje za vlastitu izdaju prijatelja.
Od živčanosti je napisao Šišakovu posve nepotrebno pismo da moli izvješće o odluci
uprave Instituta, jer sam zbog bolesti narednih dana ne može raditi u laboratoriju.
Cijeli sutrašnji dan nije bilo nijednog poziva.
“Dobro, svejedno će me zatvoriti”, pomisli Štrum.
I ta ga misao sada nije mučila, nego ga je doslovce tješila. Tako bolesnici sebe tješe mišlju:
“Dobro, bio bolestan ili ne bio, svi ćemo umrijeti.”
Viktor Pavlovič reče Ljudmili Nikolaevnoj:
“Jedini čovjek koji nam donosi novosti jest Ženja. Doduše novosti su sve iz čekaonice
NKVD-a.”
“Sada sam uvjerena”, reče Ljudmila Nikolaevna,“da je i Sokolov istupio na znanstvenom
vijeću. Drukčije se ne može objasniti šutnja Marije Ivanovne. Nju je sram zvati poslije toga.
Zapravo, mogu i ja nju nazvati danju kada je on na poslu.”
“Ni u kojem slučaju!” uzviknu Štrum. “Čuješ li, Ljuda, ni u kojem slučaju.”
“Ali mene se ne tiču tvoji odnosi sa Sokolovom”, reče Ljudmila Nikolaevna. “Ja imam s
Mašom svoje odnose.”
Nije mogao objasniti Ljudmili zašto ne smije zvati Mariju Ivanovnu. Uhvatio ga je sram
od misli da Ljudmila, ne shvaćajući to, nehotice postane veza između Marije Ivanovne i njega.
“Ljuda, sada naša veza s ljudima može biti samo jednostrana. Kada čovjeka zatvore,
njegova žena može ići samo onim ljudima koji je zovnu. Sama nema pravo reći da želi nekome
doći. To je poniženje za nju i njezinoga muža. Nas dvoje smo stupili u novu epohu. Mi više
nikome ne možemo pisati pisma, samo odgovaramo. Mi više ne možemo nikomu telefonirati,
samo dižemo slušalicu ako netko zove. Mi nemamo prava prvi pozdraviti znance, jer se
možda oni ne žele s nama pozdraviti. A ako se pozdrave, ja nemam prava prvi progovoriti.
Možda čovjek smatra mogućim samo kimnuti mi, ali ne želi govoriti sa mnom. Neka
progovori, tada ću mu odgovoriti. Mi smo stupili u veliku sektu nedodirljivih.”
On ušutje.

544
 “Ali, na sreću po nedodirljive, ima izuzetaka u tom zakonu. Postoje jedan ili dva čovjeka
- ne govorim o bližnjima, tvojoj majci, Ženji - koji se koriste moćnim duševnim povjerenjem
nedodirljivih. Njima se može i bez čekanja signala za dopuštenje telefonirati ili pisati. Evo,
Čepižin!”
“U pravu si, Vitja, sve je tako”, reče Ljudmila Nikolaevna, i njezine ga riječi začudiše. Već
mu dugo nije ni u čemu priznala da je u pravu. “Ja također imam takvoga prijatelja: Mariju
Ivanovnu!”
“Ljuda”, reče on, “Ljuda! Znaš li da je Marija Ivanovna dala riječ Sokolovu da se više neće
viđati s nama? Hajde, zovni je poslije toga! No, zovi je, zovi!” Dohvatio je telefonsku slušalicu
i pružao je Ljudmili Nikolaevnoj.
I u tom se trenutku nekakvim djelićem svojih osjećaja nadao da će Ljudmila telefonirati...
I makar ona čuti glas Marije Ivanovne.
Ali Ljudmila Nikolaevna samo reče:
“Ah, gle ti to.” I položi telefonsku slušalicu.
“Kako to Ženevjeva još ne ide”, reče Štrum. “Nevolja nas zbližava. Nikada nisam osjećao
prema njoj takve nježnosti kao sada.”
Kada je došla Nadja, Štrum joj reče:
“Nadja, razgovarao sam s mamom, a ona će ti ispričati detaljnije. Sada više ne možeš,
kada sam ja postao strašilom, ići k Postoevima, Gurevičima i drugima. Svi ti ljudi vide u tebi
prije svega moju kćer, moju, moju. Shvaćaš li tko si: članica moje obitelji. Ja te kategorično
molim...”
Znao je unaprijed što će reći, kako će se usprotiviti, uznemiriti.
Nadja podiže ruku prekidajući njegove riječi.
“Da, sve sam to shvatila kad sam vidjela da nisi pošao na vijeće pokvarenjaka.”
A on zbunjeno pogleda kćer pa podsmješljivo reče:
“Nadam se da na poručnika te stvari nisu utjecale.”
“Naravno da nisu.”
“No?”
Ona slegnu ramenima.
“Nisu, gotovo. Sam shvaćaš.”
Štrum pogleda ženu pa kćer, pruži im ruke i izađe iz sobe.
U njegovoj gesti bilo je toliko rastresenosti, krivnje, slabosti, zahvalnosti i ljubavi da su
obje dugo stajale jedna pored druge bez riječi i ne gledajući se.

545
 29.

Prvi put za vrijeme rata Darenski je vodio napad - tjerao je tenkovske postrojbe koje idu
prema zapadu.
U snijegu, na polju, duž ceste stajali su spaljeni i razbijeni njemački tenkovi i oružje,
ponosni talijanski kamioni, ležala su tijela ubijenih Nijemaca i Rumunja.
Smrt i zima sačuvali su za pogled sliku uništenja neprijateljskih vojska. Kaos,
izgubljenost, patnja - sve je bilo zabijeno u snijeg, zamrznuto u snijegu, čuvajući u svojoj
ledenoj nepomičnosti posljednji očaj, drhtavicu strojeva i ljudi koji su se kretali cestama.
Čak i oganj i dim eksplozija mina, crni plamen vatra zabilježili su na snijegu tamne
opekline, žutu i smeđu poledicu.
Na zapad je išla sovjetska vojska, a na istok su kretale gomile zarobljenika.
Rumunji su išli u zelenim kabanicama i s visokim krznenim kapama. Očito su patili od
zime manje od Nijemaca. Gledajući ih, Darenski nije osjećao da su to vojnici razbijene vojske
- išle su u tisućama gomile umornih i gladnih seljaka okićenih opernim šubarama. Rumunjima
su se rugali, gledali ih bez zlobe, sa šaljivim prezirom.
Zatim je vidio da s još manje zlobe gledaju Talijane.
Drukčije osjećaje izazivali su Mađari, Finci, a osobito Nijemci.
A zarobljeni Nijemci bili su užasni.
Išli su s glavama i ramenima umotanima u komade pokrivača.
Na noge su preko čizama vezali komade krpa i dronjaka te ih učvrstili žicom i konopcima.
Uši, nosovi i obrazi mnogima su bili pokriveni crnim mrljama zimske gangrene. Tiho
zveckanje lončića zavezanih za pojas podsjećalo je na kadionice.
Darenski je gledao leševe koji s bespomoćnom bestidnošću otkrivaju svoje upale trbuhe
i spolne organe, gledao je lica prognanika rumena od stepskoga mraznog vjetra.
Osjećao se čudno i zamršeno gledajući slupane njemačke tenkove i kamione usred
snježne stepe, sleđene mrtvace, ljude koji u konvoju koračaju na istok.
To je bila osveta.
Sjećao se priča o tome kako su se Nijemci rugali bijedi ruskih koliba, s gadljivim
čuđenjem razgledali dječje zipke, peći, lonce, slike na zidovima, naćve, glinene obojene
pijevce, mili i divni svijet u kojem su se rađala i rasla djeca pobjegla od njemačkih tenkova.
Vozač auta znatiželjno je rekao:
“Gledajte, druže potpukovniče!”
Četiri Nijemca nosila su na kabanici druga. Po njihovim licima i napregnutim vratovima
vidjelo se da će i sami uskoro pasti. Njihali su se lijevo-desno. Krpe kojima su bili zamotani
plele su im se u noge, suhi snijeg lijepio im se po ludim očima, a smrznuti prsti lijepili su se za
rubove kabanica.
“Dolijali fricevi”, reče vozač.
“Nismo ih mi zvali”, tmurno reče Darenski.

546
 A onda ga je odjedanput zapljusnula sreća. U snježnoj magli po stepskoj prtini išli su na
zapad sovjetski tenkovi - tridesetčetvorke, zle, brze i mišićave... Iz otvora, izvirivši do prsa,
gledali su tenkisti u crnim kacigama i crnim bundicama. Jurili su po velikom stepskom
oceanu, u snježnoj magli, ostavljajući iza sebe mutnu snježnu pjenu - ponos i sreća prekidali
su im dah... Rusija okovana čelikom, strašna i mračna, išla je na zapad.
Na ulazu u selo došlo je do zastoja. Darenski je izašao iz auta, prošao pored kamiona u
dva reda, pored kaćuša pokrivenih ceradom... Preko ceste su tjerali skupinu vojnih
zarobljenika. Pukovnik u kapi od srebrnastoga ovčjega krzna, kakvu se može dobiti samo
zapovijedajući vojskom ili prijateljujući s intendantom bojišnice, gledao je zarobljenike
izašavši iz auta. Čuvari konvoja vikali su na njih, zamahivali strojnicama:
“Hajde, hajde, veselije!”
Nevidljivi zid dijelio je zarobljenike od vozača kamiona i crvenoarmejaca, a zima, veća
nego stepska studen, smetala je očima da se sretnu s očima.
“Gledaj, gledaj, repati”, reče nasmijani glas.
Preko ceste je puzao njemački vojnik na sve četiri.
Komad pokrivača, s ispalim dronjcima vate, vukao se iza njega. Vojnik je puzao žurno,
pasje grabio rukama i nogama, ne podižući glave, kao da njuška po tragu. Kretao se ravno na
pukovnika, i vozač koji je stajao pored njega reče:
“Druže pukovniče, ugrist će vas, bome se ustremio.”
Pukovnik se izmaknu u stranu, i kada se Nijemac poravnao s njim, opali ga čizmom. I
lagan udarac bio bi dovoljan da slomi zarobljenikovu ptičju snagu. Njegove se ruke i noge
razletješe.
On pogleda odozdo u onoga koji ga je udario: u Nijemčevim očima, kao i u očima umiruće
ovce, nije bilo prijekora, čak ni patnje, jedino smirenosti.
“Ide, govno, osvajač”, reče pukovnik brišući potplat čizme o snijeg.
Smijeh se proširi među promatračima.
Darenski osjeti kako mu se zamaglilo u glavi i kako netko drugi, a ne on, kojega je znao i
nije znao, koji se nikada ne koleba, rukovodi njegovim postupcima.
“Rusi ne tuku one koji leže, druže pukovniče”, reče on.
“A ja, po vama, nisam Rus?” upita pukovnik.
“Vi ste gad”, reče Darenski i, vidjevši da je pukovnik koraknuo prema njemu, viknu
pretječući eksploziju pukovnikova bijesa i prijetnja: “Zovem se Darenski! Potpukovnik
Darenski, inspektor operativnog odjela štaba Staljingradske bojišnice. To što sam
rekao spreman sam potvrditi pred zapovjednikom bojišnice i pred vojnim sudom.”
Pukovnik mu s mržnjom reče:
“Dobro, potpukovniče Darenski, platit ćete za to.” I krenu u stranu.
Nekoliko zarobljenika odvuklo je u stranu onoga koji je ležao, i čudno, kuda god se kretao
Darenski, njegove su oči nailazile na zarobljenikove oči u gomili, kao da ih točno privlače k
njemu. Sporo je pošao k autu i začuo nečiji podsmješljivi glas:
“Fricevski branitelj ode.”

547
 Uskoro je Darenski ponovno išao putom, i ponovo su im ususret, smetajući prometu, išle
sive njemačke i zelene rumunjske gomile.
Vozač, iskosa gledajući kako Darenskome drhte prsti dok pali cigaretu, reče:
“Ja nemam milosti prema njima. Svakog bih mogao strijeljati.”
“Dobro, dobro”, reče Darenski, “da si ih bar strijeljao 1941. godine, kada si bježao od njih
kao i ja, bez osvrtanja.”
Cijelim je putem šutio.
Ali slučaj sa zarobljenikom nije otvorio njegovo srce dobru. Ponovo je do kraja potrošio
dosuđenu mu dobrotu.
Kakav je bezdan ležao između te kalmičke stepe kojom je išao na Jaškulj i današnje
njegove ceste.
Je li to on stajao u pješčanoj magli, pod golemim mjesecom, gledao razbježale
crvenoarmejce, izvijene vratove deva, nježno sjedinjujući u duši sve slabe i jadne ljude koji su
mu dragi u tom zadnjem kraju ruske zemlje...

548
 30.

Štab tenkovskoga korpusa smjestio se na kraj sela. Darenski je stigao do štapske kolibe.
Već je bilo mračno. Očito je štab nedavno stigao u selo - ponegdje su crvenoarmejci spuštali s
kamiona kufere i madrace, a vezisti su vukli žice. Vojnik sa strojnicom, koji je stajao na straži,
nerado uđe u sjenik i pozva pobočnika. Pobočnik je nerado izašao na trijem i kao svi
pobočnici, ne gledajući u lice, nego u činove pridošloga, rekao:
“Druže potpukovniče, zapovjednik korpusa upravo je stigao iz brigade, pa se odmara. Vi
pođite u ODE.”
“Izvijestite zapovjednika korpusa: stigao je potpukovnik Darenski. Je li jasno?” rekao je
oficir bahato.
Pobočnik uzdahnu i pođe u kolibu.
A za minutu se vrati i pozva:
“Izvolite, druže potpukovniče!”
Darenski se popne na trijem, a ususret mu je išao Novikov. Nekoliko su trenutaka smijući
se od zadovoljstva gledali jedan drugog.
“Eto, sretosmo se”, reče Novikov.
To je bio dobar susret.
Dvije pametne glave, kako je bilo, nadnesoše se nad karte.
“Idem naprijed istom brzinom kao što smo bježali u svoje vrijeme”, reče Novikov, “a u
ovom dijelu prešao sam brzinu bježanja.”
“Zima, zima”, reče Darenski, “a što će ljeto pokazati? Ne sumnjam.”
“Ni ja.”
Za Novikova je bila naslada pokazivati kartu Darenskom. Živo shvaćanje, interes za
detalje koji su, izgleda, bili uočljivi jedino Novikovu, pitanja koja nadahnjuju Novikova...
Snizivši glas, točno kao da ispovijeda nešto osobno i intimno, Novikov reče:
“I otkrivanje trase kretanja tenkova u napadu, i usklađivanje primjene svih sredstava za
otkrivanje cilja, i shema orijentira, i svetost uzajamnog djelovanja - sve je to tako, naravno da
je sve tako. Ali na crti napada tenkova bojna djelovanja svih rodova vojska podčinjena su
jednome Bogu - tenku, tridesetčetvorci, našoj bistrici!”
Darenskom je bila poznata karta događaja koji se odvijaju samo na južnom krilu
Staljingradske bojišnice.
Od njega je Novikov saznao detalje kavkaske operacije, sadržaj uhvaćenih pregovora
između Hitlera i Paulusa, doznao nepoznate detalje kretanja skupine generala topništva
Fretter-Pica.
“Evo već Ukrajine, vidi se s prozora”, reče Novikov.
Pokaza na kartu:
“Ali ja sam, izgleda, bliže od drugih. Samo me Rodinov korpus podupire.”

549
 A zatim odgurnuvši kartu reče:
“No dobro, dosta nam je strategije i taktike.”
“A u vas, po osobnoj liniji, je li sve po starome?” upita Darenski. “Sve je po novome.”
“Niste se valjda oženili?”
“Evo, čekam iz dana u dan, treba doći.”
“Oh, propade kozak”, reče Darenski, “čestitam srdačno. A ja sam još slobodan.”
“No, a Bikov?” odjednom upita Novikov.
“Što fali Bikovu? Sad je kod Vatunina u istom rangu.”
“Jak je, pas.”
“Kvrga.”
Novikov reče:
“Dovraga i on.” Kriknu i viknu prema susjednoj sobi: “Hej, Verškove, očito si odlučio da
nas umoriš glađu. I komesara pozovi, da jedemo skupa.”
Ali Getmanova nije trebalo zvati, sam je došao, i stojeći na vratima, reče zbunjenim
glasom:
“Što je to, Petre Pavloviču, kao da je Rodin izbio naprijed. Vidjet ćeš, skočit će na Ukrajinu
prije nas.” Doda obraćajući se Darenskom:
“Takvo je vrijeme, potpukovniče, došlo. Mi se sada bojimo susjeda više nego protivnika.
Da vi niste isto susjed? Ne, nejasno, stari drug s bojišta.”
“Ti, vidim, patiš samo po ukrajinskom pitanju”, reče Novikov.
Getmanovsi približi kutiju s konzervama i šaljivo prijeteći reče: “Dobro, ali imaj u vidu,
Petre Pavloviču, doći će tvoja Evgenija Nikolaevna, registrirat ću vas na ukrajinskoj zemlji.
Evo, pukovnika uzimam za svjedoka.”
Podiže čašu i reče pokazujući njome na Novikova:
“Druže potpukovniče, popijmo za njegovo rusko srce.” Zbunjeni Darenski progovori:
“Izrekli ste dobar govor.”
Novikov se sjeti kako Darenski ne voli komesare, pa reče: “Da, druže potpukovniče,
nismo se dugo vidjeli.”
Getmanov razgledavši stol doda:
“Nemamo vas čime ugostiti, same konzerve. Kuhar ne stiže ugrijati peć, a već treba
mijenjati zapovjednu točku. Dan i noć smo u pokretu. Da ste nam samo došli prije napada. A
sada sat stojimo, a dan jurimo. Sami ćemo sebe dostići.”
“Daj još jednu vilicu”, reče Novikov pobočniku.
“Ali niste zapovjedili da uzmem suđe s kamiona”, odgovori pobočnik.
Getmanov stade pripovijedati o svojem putu po oslobođenom teritoriju.
“Kao dan i noć”, govorio je, “Rusi i Kalmici. Kalmici su puhali u njemačke diple. Mundire
im nekakve zelene podijelili. Tražili su po stepi, lovili naše Ruse. A što im sve nije dala naša
sovjetska vlast! To je bila zemlja jadnih nomada, zemlja domaćeg sifilisa,
potpune nepismenosti. Isto - koliko god vuka hranio, on u šumu gleda. I za vrijeme
Građanskog rata gotovo svi su bili na strani bijelih... A koliko su novaca utukli za tih

550
desetljeća, pa za prijateljstvo naroda. Bolje bi bilo u Sibiru izgraditi tvornicu tenkova. Jedna
žena, mlada donska kozakinja, pričala mi je kakvih je strahova otrpjela. Ne, ne, Kalmici su
izigrali rusko, sovjetsko povjerenje. Tako ću i napisati u svojemu referatu Vojnom vijeću.” A
onda reče Novikovu:
“A sjećaš se, signalizirao sam u pravcu Basangova, nije me izdao partijski osjećaj. Ne, ne
vrijeđaj se, Petre Pavloviču, to nije prijekor tebi. Misliš da sam ja malo griješio u životu?
Nacionalni znak je, znaš, vrlo velika stvar. Imat će presudno značenje, vojna praksa je to
pokazala. Boljševicima je glavni učitelj znate tko? Praksa.”
“A što se tiče Kalmika, slažem se s vama”, reče Darenski. “Evo, ja sam nedavno bio u
kalmičkim stepama, prošao svim tim Kičenerama i Šebenerama.”
Zašto li je to rekao? Puno je putovao po Kalmikiji i nijednom nije osjetio nikakvu zlobu
prema Kalmicima, samo živi interes za njihov život i običaje.
Ali činilo se da komesar korpusa vlada nekakvom privlačnom magnetskom snagom.
Darenski se sve vrijeme htio slagati s njim.
A Novikov ga je podsmješljivo gledao znajući dobro duševnu, privlačnu komesarevu
snagu, kako vuče da mu se povlađuje. Getmanov neočekivano i prostodušno reče
Darenskom: “Shvaćam da ste vi od onih prema kojima je svojedobno bilo nepravde. Ali
nemojte se vrijeđati na boljševičku partiju, ona želi samo dobro narodu.”
Darenski, koji je uvijek smatrao da je od političkih i komesara u vojsci samo nered, reče:
“Ma što vam je, nije da ja to ne shvaćam.”
“Eto, eto”, reče Getmanov, “znali smo cijepati drva, ali narod će nam oprostiti. Oprostit
će! Pa mi smo dobri momci, nismo zapravo zli. Nije li tako?”
Novikov milo pogleda sugovornike pa upita:
“Zar nam nije dobar komesar u korpusu?”
“Dobar je”, potvrdi Darenski.
“Tako, tako”, reče Getmanov, i sva se trojica nasmijaše.
Kao da pogađa njihovu želju, Getmanov pogleda na sat. “Idem se odmoriti, i tako smo dan
i noć u pokretu, bar ću se danas ispavati do jutra. Deset dana nisam izuvao čizme kao Ciganin.
Spava li načelnik štaba?”
“Ma kakvo spavanje”, reče Novikov, “krenuo je odmah na novi položaj, već ujutro ćemo
se premjestiti.”
Kada su Novikov i Darenski ostali sami, Darenski reče:
“Petre Pavloviču, nešto mi nije jasno cijeli život. Evo, nedavno sam bio u posebno teškom
raspoloženju, u Kaspijskim pijescima, činilo mi se da mi dolazi kraj. A što smo dobili? Uspjeli
smo organizirati takvu snagu. Moć! A pred njom je sve ništavno.” Novikov reče:
“A ja sve jasnije, bolje shvaćam što znači ruski čovjek! Hrabri smo mi, silni vojnici!”
“Ljudine!” reče Darenski. “I evo glavno: Rusi će pod vodstvom boljševika povesti
čovječanstvo, a sve ostalo su kvrge i mrlje.” “Evo što”, reče Novikov, “hoćete li da ponovo
pokrenem pitanje vaše prekomande? Hoćete li doći u korpus kao zamjenik načelnika štaba?
Da ratujemo skupa, ha?”
“Zašto ne, hvala. Kome ću biti zamjenik?”

551
 “Generalu Neudobnovu. Po zakonu: potpukovnik je zamjenik generala.”
“Neudobnov? On je prije rata bio u inozemstvu? U Italiji?” “Točno. On. Nije Suvorov, ali
zapravo se može s njim raditi.” Darenski je šutio. Novikov ga pogleda.
“No, onda, hoćemo li obaviti stvar?” upita on.
Darenski podiže palcem usnu i malo nategnu obraz.
“Vidite li krunice?” upita on. “To je meni Neudobnov izbio dva zuba na ispitivanju 1937.
godine.”
Pogledaše se, odšutješe, pa opet pogledaše.
Darenski reče:
“Naravno da je pametan čovjek.”
“Jasno, jasno, ipak nije Kalmik, nego Rus”, podsmješljivo reče Novikov i odjednom viknu:
“Popijmo, ali sada onako doista ruski!” Darenski je prvi put pio tako puno, a da nije bilo dviju
praznih boca na stolu, nitko sa strane ne bi zapazio da su dva čovjeka popila puno, svojski.
Jedino što su stali govoriti “ti” jedan drugom. Novikov ponovno napuni čaše pa reče:
“Hajde, ne zadržavaj.”
Darenski, koji inače ne pije, ovaj put nije zadržavao.
Govorili su o uzmicanju, o prvim danima rata. Sjećali se Bljuhera i Tuhačevskog.
Razgovarali su o Žukovu. Darenski je ispričao što je od njega htio istražitelj na ispitivanju.
Novikov je ispričao kako je pred početak napada zadržao kretanje tenkova nekoliko
minuta. Ali nije ispričao kako je pogriješio pogađajući ponašanje zapovjednika brigada.
Popričali su o Nijemcima i Novikov je rekao da ga je ljeto 1941., izgleda, prekalilo, otvrdnulo
zauvijek, a kad su potjerali prve zarobljenike, zapovjedio je da ih se bolje hrani te da smrznute
i ranjene odvezu u pozadinu automobilima.
Darenski reče:
“Opanjkali smo s tvojim komesarom Kalmike. Ispravno? Žao mi je što nema tvog
Neudobnova. Da ja s njim popričam, oh, što bih popričao.”
“Eh, malo li se orlovskih i kurskih s Nijemcima slizalo”, reče Novikov, “evo ni general
Glasov uopće nije Kalmik. A moj Basangov je dobar vojnik. A Neudobnov je čekist, meni je
komesar to rekao. On nije vojnik. Mi Rusi ćemo pobijediti, do Berlina ću doći, znam, više nas
Nijemac neće zaustaviti.”
Darenski reče:
“Eto, Neudobnov, Ježov, cijela ta stvar, a Rusija je sada jedna - Sovjetska. Ja znam - izbij
mi sve zube, ali moja ljubav prema Rusiji neće uzdrhtati. Voljet ću je do posljednjeg daha. Ali
za zamjenika toj kurvi neću poći, što vam je, šalite li se, drugovi?”
Novikov nali u čaše votku pa reče:
“Hajde, ne zadržavaj.”
Zatim dobaci:
“Znam, bit će još svačega. Još ću i ja biti loš.”
Mijenjajući temu, odjedanput reče:
“Oh, jeziva se stvar kod nas dogodila. Otkinulo tenkistu glavu, a on ubijen pritišće
akcelerator, i tenk ide. Sve naprijed, naprijed!”

552
 Darenski reče:
“Opanjkali smo s tvojim komesarom Kalmike, a meni stari Kalmik sada ne izlazi iz glave.
A koliko ima godina taj Neudobnov? Da pođemo k njemu na vaš novi položaj, da se vidimo?”
Novikov je sporo, teškim jezikom govorio:
“Imao sam sreće, veća se ne događa.”
I onda izvadi iz džepa fotografiju i dade je Darenskom. Ovaj je dugo šutke gledao pa reče:
“Ljepotica, nemam riječi.”
“Ljepotica?” reče Novikov. “Ljepota je glupost, shvaćaš, za ljepotu se tako ne voli kako ja
volim nju.”
Na vratima se pojavi Verškov, stane i upitno pogleda zapovjednika korpusa.
“Idi van”, sporo reče Novikov.
“No, zašto si ga tako - samo je htio znati treba li nam što”, reče Darenski.
“Dobro, dobro, još ću ja biti loš, bit ću gad, stignem, ne treba me učiti. Evo, ti si
potpukovnik, a zašto mi govoriš ‘ti’? Zar tako ide po propisu?”
“Ah, gle ti njega!” reče Darenski.
“Pusti, ne shvaćaš šalu”, reče Novikov i pomisli kako je dobro da ga Ženja ne vidi pijanoga.
“Glupe šale ne shvaćam”, odgovori Darenski.
Dugo su još tumačili odnose i pomirili se s time da je Novikov predložio da idu na novi
položaj i šipkama premlate Neudobnova. Ali, naravno, nikamo nisu pošli, ali popili jesu još.

553
 31.

Aleksandra Vladimirovna u jednom je danu dobila tri pisma - dva od kćeri i jedno od
unuke Vere.
Ne otvorivši pisma, znajući po rukopisu od koga je koje, znala je da u njima nema veselih
vijesti. Višegodišnje joj je iskustvo govorilo da se majkama ne piše kako bi se podijelila radost.
Sve tri molile su je da dođe - Ljudmila u Moskvu, Ženja u Kujbišev, Vera u Lenjinsk. I taj
poziv potvrđivao je Aleksandri Vladimirovnoj da unuka i kćeri teško žive.
Vera je pisala o ocu, da su ga posve smotale partijske i službene nezgode. Prije nekoliko
dana vratio se u Lenjinsk iz Kujbiševa, kamo je išao na poziv narodnoga komesara. Vera je
pisala da je taj put izmučio oca više nego rad u StalGRES-u. Slučaj Stepana Fedoroviča nisu ni
riješili u Kujbiševu, nego su mu zapovjedili da se vrati i radi na obnovi elektrane, ali su ga
upozorili da nije sigurno hoće li ga ostaviti u sustavu Narodnoga komiteta elektrane.
Skupa s ocem Vera se spremala vratiti iz Leninjska u Staljingrad - sada Nijemci više ne
pucaju. Gradsko središte još nije oslobođeno. Ljudi koji su bili u gradu pričaju da je od zgrade
u kojoj je živjela Aleksandra Vladimirovna ostala samo jedna kamena kutija s provaljenim
krovom. A direktorski se stan Spiridonova u StalGRES-u sačuvao, samo je žbuka otpala i
stakla su ispala. U njega če se useliti Stepan Fedorovič i Vera sa sinom.
Vera je pisala o sinu, i bilo je čudno Aleksandri Vladimirovnoj čitati kako djevojčica,
unuka Vera, tako odraslo, ženski, čak bapski piše o želučanim bolestima, svrabu, nemirnom
snu, narušenoj razmjeni tvari svojega djeteta. O svemu tome Vera bi trebala pisati mužu i
majci, a ona je pisala baki. Nije imala muža, a ni majku.
Vera je pisala o Andrejevu,o njegovoj nevjesti Nataši, pisala je o teti Ženji, s kojom se
Stepan Fedorovič vidio u Kujbiševu. O sebi nije pisala, kao da njezin život Aleksandri
Vladimirovnoj nije zanimljiv.
A na zadnjim je stranicama napisala: “Bako, stan u StalGRES-u je velik, ima mjesta za sve.
Molim te, dođi.” U tom neočekivanom vapaju bilo je izrečeno sve ono što Vera nije napisala u
pismu.
Ljudmilino pismo bilo je kratko. Pisala je: “Ne vidim smisla u svom životu - Tolje nema, a
Vitji i Nadji nisam potrebna, preživjet če i bez mene.”
Nikada Ljudmila Nikolaevna nije pisala majci takvih pisama. Aleksandra Vladimirovna
shvatila je da su se ozbiljno pokvarili kćerini odnosi s mužem. Pozivajući majku u Moskvu,
Ljudmila je pisala: “Vitja sve vrijeme ima neugodnosti, a on radije razgovara s tobom nego sa
mnom o svojim doživljajima.” Dalje je pisalo: “Nadja se skriva, ne dijeli više sa mnom svoj
život. Takav stil smo uveli u obitelj.”
Iz Ženjina se pisma ništa nije moglo shvatiti, sastojalo se od aluzija na sve nekakve velike
nezgode i nevolje. Molila je majku da dođe u Kujbišev, a istodobno pisala da hitno mora poći
u Moskvu. Pisala je majci o Limonovu, kako drži pohvalne govore u čast Aleksandre Vladi
mirovne. Pisala je da će Aleksandri Vladimirovnoj biti ugodno vidjeti se s njim, on je pametan
i zanimljiv čovjek, ali je u istom pismu rekla da je Limonov otputovao u Samarkand. Uopće
nije bilo jasno kako bi se Aleksandra Vladimirovna srela s njim kada dođe u Kujbišev.

554
 Moglo se shvatiti samo jedno, i mati je pročitavši pismo pomislila: “Jadna moja
djevojčice.”
Pisma su uzrujala Aleksandru Vladimirovnu. Sve troje pitalo ju je za zdravlje, je li joj toplo
u sobi.
Ta je briga bila dirljiva, premda je Aleksandra Vladimirovna shvaćala da mladi nisu
mislili na to trebaju li oni njoj, jer je ona bila potrebna njima.
Ali moglo je biti i drukčije. Zašto nije molila pomoć od kćeri, zašto su kćeri od nje molile
pomoć?
Ta ona je bila posve sama, stara beskućnica koja je izgubila sina i kćer, ništa nije znala o
Serjoži.
Sve joj je teže bilo raditi, neprekidno ju je boljelo srce i vrtjelo joj se u glavi.
Čak je zamolila tehničkog rukovodioca tvornice da je prebaci iz pogona u laboratorij, bilo
joj je vrlo teško po cijeli dan ići od aparata do aparata, uzimati kontrolne kušalice.
Nakon posla stajala je u redu pred dućanima, a došavši doma, palila bi peć i spremala
objed.
A život je bio tako okrutan, tako jadan! Nije bilo toliko teško stajati u redu. Gore je bilo
kada nije bilo reda do puste police. Gore je bilo kada bi došla doma i ne bi spremala objed, ni
palila peć, nego bi lijegala gladna u vlažnu i hladnu postelju.
Svi oko nje živjeli su vrlo teško. Jedna liječnica, evakuirana iz Lenjingrada, pripovijedala
je kako je s dvoje djece proživjela prošlu zimu na selu, sto kilometara od Ufe. Živjela je u
praznoj kolibi raskulačenog seljaka, s izbijenim staklima i provaljenim krovom. Na rad je išla
šest kilometara šumom i ponekad u zoru viđala zelene vučje oči među drvećem. U selu je
vladala bijeda, kolhoznici su radili od muke, govorili da koliko god radio, svejedno će ti
oduzeti žito - kolhoz je stalno dugovao za žito. Susjedin muž otišao je u rat, a ona je živjela sa
šestero gladne djece i za svih šestero bio je jedan par potrganih valjenki. Liječnica je pričala
Aleksandri Vladimirovnoj da je kupila kozu i noću po dubokom snijegu išla u daleko polje
krasti heljdu, i otkopavala ispod snijega neubrane, zatrpane stabljike. Pripovijedala je da su
se njezina djeca naslušala grubih i zlih seoskih razgovora, naučila psovati i da je učiteljica
u kazanskoj školi jednom rekla: “Prvi put vidim da prvašići psuju kao pijanice, a još su
Lenjingrađani.”
Sada je Aleksandra Vladimirovna živjela u sobici u kojoj je prije bio Viktor Pavlovič. U
velikoj prolaznoj sobi naselili su se gazde stana, službeni zakupci, koji su do odlaska
Štrumovih živjeli u dograđenom dijelu. Gazde su bili nemirni ljudi, često su se svađali zbog
domaćih sitnica.
Aleksandra Vladimirovna nije se ljutila na njih zbog buke i svađe, nego zato što su njoj,
pogorjelki, uzimali puno za sobicu - dvjesto rubalja mjesečno, više od trećine njezine plaće.
Činilo joj se da su srca tih ljudi od šperploče i lima. Mislili su samo na hranu i stvari. Od jutra
do večeri govorilo se o posnome maslu, slanini, krumpiru, o starim stvarima koje su se
kupovale i prodavale na točke. Noću su se došaptavali. Nina Matvejevna, gazdarica, pričala je
mužu da je njihov susjed, majstor iz tvornice, dovezao sa sela vreću bijelog sjemena i pola
vreće okrunjenoga kukuruza, i da je na tržnici danas bilo jeftina meda.
Gazdarica Nina Matvejevna bila je lijepa: visoka, čvrsta, sivooka. Prije udaje je radila u
tvornici, sudjelovala u aktivnostima: pjevala u zboru i glumila u dramskoj sekciji. Semjon

555
Ivanovič radio je u vojnoj tvornici, bio je kovač čeki čar. Nekoć je u mladim godinama služio
na minonoscu, bio boksački šampion Tiho-oceanske mornarice u poluteškoj kategoriji. A sada
je ta davna prošlost službeniku zakupniku izgledala nevjerojatnom: Semjon Ivanovič ujutro
je prije posla hranio patke, kuhao juhu praščiću, nakon posla se motao po kuhinji, čistio
pšenicu, pravio cipele, oštrio noževe, prao boce, pričao o tvorničkim šoferima koji iz dalekih
kolhoza dovoze brašno, jaja,jaretinu... A Nina Matvejevna prekidajući ga govorila je o svojim
bezbrojnim bolestima, kao i privatnim posjetima medicinskim zvijezdama, pripovijedala
o ručniku zamijenjenom za grah, o susjedi koja je kupila od evakuirane žaket od ždrebeta i
pet tanjura iz servisa, te o masti i margarinu.
Oni nisu bili zli ljudi, ali nijednom nisu s Aleksandrom Vladimirovnom popričali o ratu,
Staljingradu, o izvješćima Sovinformbiroa.
Žalili su i prezirali Aleksandru Vladimirovnu jer je nakon odlaska kćeri, koja je dobivala
akademsko sljedovanje, gladovala. Potrošila je šećer i maslo, pila vruću vodu, jela juhu u
tvorničkoj blagovaonici, juhu koju je jednom praščić odbio jesti. Nije imala čime kupiti drva.
Nije imala stvari na prodaju. Njezina bijeda smetala je gazdama. Jedanput je uvečer
Aleksandra Vladimirovna čula kako je Nina Matvejevna rekla Semjonu Ivanoviču: “Došlo mi
je jučer da starici dadem lepinjicu, neugodno mi je kraj nje jesti, sjedi gladna i gleda.” Noću je
Aleksandra Vladimirovna loše spavala. Zašto nema vijesti o Serjoži? Ležala je na željeznoj
postelji na kojoj je prije spavala Ljudmila i činilo joj se da su kćerini noćni predosjećaji i misli
prešli na nju.
Kako je ljude lako uništavala smrt. Kako je bilo teško preživjelima. Mislila je na Veru. Otac
njezina djeteta ili je ubijen, ili ju je zaboravio, a Stepan Fjodorovič tuguje, pritisnut mukom...
Gubici i nevolja nisu zbližili ni ujedinili Ljudmilu i Viktora.
Uvečer je Aleksandra Vladimirovna napisala Ženji pismo: “Dobra moja kćeri...” A noću je
uhvati tuga zbog Ženje - jadna djevojčica, u kakvoj životnoj zbrci živi, što li je dalje čeka.
Anja Štrum, Šonja Levinton, Serjoža... Kako je ono kod Čehova: “Misjus, gdje si?”
A kraj nje su u pola glasa razgovarali gazde.
“Valja poći na Oktobarsku, zaklati patku”, reče Semjon Ivanovič.
“Za to li sam na krumpiru uzgojila patku, da je zakoljemo?” reče Nina Matvejevna. “I da
znaš, čim starica ode, želim obojiti pod, ili će daske sagnjiti.”
Oni su uvijek razgovarali o stvarima i hrani, kad je svijet u kojemu su živjeli bio pun
stvari. U tom svijetu nije bilo ljudskih osjećaja, samo su bile daske, farba, krupica, lova. Bili su
radišni i čestiti ljudi, i svi su susjedi govorili kako Nina i Semjon Ivanovič ne bi ni od koga ni
kopejke uzeli. Ali ih se nisu ticali glad u Povolžju, ranjenici u bolnicama, slijepi invalidi,
beskućna djeca po ulicama.
Bili su pretjerano netrpeljivi prema Aleksandri Vladimirovnoj. Njihova ravnodušnost
prema ljudima, prema općem dobru i prema tuđoj patnji bila je beskrajno prirodna. A ona je
znala misliti na strane ljude i brinuti se za njih, radovati se ili bjesnjeti oko nečega što se ne
tiče ni njezina života ni života njezinih bližnjih... Vrijeme opće kolektivizacije, trideset sedma
godina, sudbina žena koje su zbog muževa dopale logora, sudbina djece koja su dospjela u
prihvatilišta i dječje domove zbog raspada obitelji... njemačke osude zarobljenika, ratne
nevolje i neuspjesi, sve je to nju mučilo, oduzimalo joj spokoj, jednako kao nesreće koje se
događaju u vlastitoj obitelji.

556
 A tome je nisu naučile ni divne knjige koje je čitala, ni tradicije narodnjačke obitelji u
kojoj je rasla, ni život, ni prijatelji, pa niti muž. Jednostavno je bila takva i nije mogla biti
drukčija. Nije imala novca, a do primitka je bilo još šest dana. Bila je gladna, a svu je imovinu
mogla zavezati u rupčić. Ali nijednom dok je živjela u Kazanu nije pomislila na stvari koje su
izgorjele u staljingradskom stanu, o namještaju, klaviru, čajnom posudu, o nestalim žlicama
i vilicama. Čak nije zažalila ni za izgorjelim knjigama.
I bilo je nešto čudno u tome da danas, daleko od bližnjih kojima je potrebna, živi pod
istim krovom s ljudima čije joj je furnirsko postojanje beskrajno tuđe.
Treći dan od primitka pisama od rođenih k Aleksandri Vladimirovnoj došao je Karimov.
Obradovala mu se i ponudila da popiju vrele vode, koju će ugrijati šipkom.
“Koliko ima da ste dobili pismo iz Moskve?” upita Karimov.
“Tri dana.”
“Eto, gle”, reče Karimov i osmjehnu se. “A zanimljivo, koliko treba da pismo stigne iz
Moskve?”
“Pogledajte po biljegu na kuverti”, rekla je Aleksandra Vladimirovna.
Karimov stade razgledati kuvertu i zabrinuto reče:
“Stiglo je devetog dana.”
On se zamisli, kao da je sporo kretanje pisama imalo neko posebno značenje za njega.
“To je, kažu, zbog cenzure”, rekla je Aleksandra Vladimirovna. “Cenzura ne izlazi na kraj
s bujicom pisama.”
On je pogleda u lice svojim lijepim tamnim očima.
“Znači, kod njih je tamo sve sretno, nikakvih nevolja?”
“Loše izgledate”, reče Aleksandra Vladimirovna, “nekako mi se čini - bolesno.”
On brzo, kao da otklanja optužbu, dometnu:
“Što god! Naprotiv!”
Prešli su na događaje s bojišnice.
“I djeci je jasno da se u ratu dogodio presudni prijelom”, reče Karimov.
“Da, da”, osmjehne se Aleksandra Vladimirovna, “sad je to i djetetu jasno, a ljetos je svim
mudracima bilo jasno da će Nijemci pobijediti.”
Karimov odjednom upita:
“Vama je vjerojatno teško samoj? Vidim da sami ložite peć.”
Ona se zamisli i namršti kao da je Karimovljevo pitanje bilo tako teško da se ne može
odmah odgovoriti na nj.
“Ahmete Osmanoviču, zar ste došli da me pitate je li mi teško ložiti peć?”
On nekoliko puta odmahnu glavom, zatim nadugo zašutje razgledajući svoje ruke, koje
su ležale na stolu.
“Mene su neki dan pozvali onamo, pitali me za naše susrete i razgovore.”
Na to ona reče:
“Zašto šutite? Čemu govoriti o peći?”
Loveći njezin pogled, Karimov reče:

557
 “Naravno, ne mogu poricati da smo govorili o ratu i o politici. Smiješno je izjaviti da je
četvero odraslih ljudi govorilo isključivo o kinu. Ali, naravno, što god da smo govorili, govorili
smo kao sovjetski domoljubi. Svi smo držali da će pod vodstvom Partije i druga Staljina narod
pobijediti. Općenito, moram vam reći da pitanja uopće nisu bila neprijateljska. Ali prošlo je
nekoliko dana, uznemirio sam se, uopće ne spavam. Počelo mi se činiti da se Viktoru
Pavloviču nešto dogodilo. A onda i taj čudni slučaj s Madjarovom. Pošao je na deset dana u
Kujbišev u pedagoški institut, ovdje ga studenti čekaju, a njega nema, dekan je poslao
telegram u Kujbišev - i odgovora nema. Ležiš noću, i nema o čemu ne misliš.”
Aleksandra Vladimirovna je šutjela.
On tiho reče:
“Pomislimo samo - ljudi samo porazgovaraju za čašicom čaja - i odmah sumnje, pozivi
onamo.”
Šutjela je, a on je upitno gledao pozivajući je da progovori, sad kad je sve iznio. Alije
Aleksandra Vladimirovna šutjela, i Karimov je osjetio da mu ona svojom šutnjom daje na
znanje kako joj nije sve ispripovijedao.
“Eto, takva stvar”, reče on.
Aleksandra Vladimirovna je šutjela.
“Da, evo što sam zaboravio”, reče on, “onaj drugi je pitao: ‘A jeste li govorili o slobodi
tiska?’ Doista, bio je takav razgovor. Onda, evo što, odjednom je upitao znam li ja mlađu sestru
Ljudmile Nikolaevne i njezinog bivšeg muža, čini mi se da se zvao Krimov. Ja ih nikada nisam
vidio, nijednom ih Viktor Pavlovič nije spomenuo. Tako sam i odgovorio. I još jedno pitanje:
je li Viktor Pavlovič osobno razgovarao sa mnom o položaju Židova? Upitao sam - zašto
upravo sa mnom?
Rekoše mi: ‘Znate, vi ste Tatar, a on je Židov.’”
Kada je opraštajući se Karimov u kaputu i s kapom na glavi već stajao na vratima i kuckao
prstom po poštanskom sandučiću iz kojega je nekoć Ljudmila Nikolaevna izvadila pismo
kojim su je izvijestili o smrtnom ranjavanju sina, Aleksandra Vladimirovna je rekla:
“Čudno je ipak zašto se govorilo o Ženji?”
Ali, naravno, ni Karimov ni ona nisu mogli odgovoriti na pitanje zašto su kazanskog
enkavedejca zanimali Ženja, koja živi u Kujbiševu, i njezin bivši muž koji se nalazi na bojišnici.
Ljudi su vjerovali Aleksandri Vladimirovnoj i zato je čula puno sličnih priča i ispovijedi,
naviknuta na osjećaj da pripovjedač nije uvijek rekao sve do kraja. Nije imala želju da upozori
Štruma - znala je da mu ništa osim nepotrebnog uzbuđenja ne može dati. Nije imalo smisla
nagađati koji se sudionik razgovora izbrbljao ili dojavio; teško je bilo pogoditi takvoga
čovjeka, na kraju krajeva, pokazalo bi se da je kriv onaj na kojega se najmanje sumnjalo.
A često se događalo da je KGB otvarao slučaj na neočekivan način - zbog aluzije u pismu ili
šale, ili neoprezno rečenoga u kuhinji pred susjedom. Ali zašto je odjednom istražitelj počeo
pitati Karimova za Ženju i Nikolaja Grigoreviča?
I opet dugo nije mogla zaspati. Ogladnjela je. Iz kuhinje je dopirao miris hrane - domaćini
su pekli krumpir na posnome maslu, čuli su se lupa limenih tanjura i mirni glas Semjona
Ivanoviča. Bože, kako je željela jesti! Kakve su splačine danas davali u menzi za ručak.
Aleksandra Vladimirovna nije ih pojela i sada je žalila zbog toga. Misao o hrani prekidala je i
brkala druge misli.

558
 Ujutro je došla u tvornicu i u portirnici srela direktorovu tajnicu, vremešnu ženu ružna
muškog lica.
“Svratite k meni za vrijeme pauze za ručak, drugarice Šapošnikova”, reče tajnica.
Aleksandra Vladimirovna se začudi - zar joj je direktor tako brzo ispunio molbu.
Aleksandra Vladimirovna nije shvaćala zašto osjeća olakšanje u duši.
Išla je tvorničkim dvorištem i odjednom se sjeti, pa naglas reče: “Dosta Kazana, idem
doma, u Staljingrad.”

559
 32.

Šef poljske žandarmerije Halb pozvao je u štab 6. armije zapovjednika čete Lenarda.
Lenard je kasnio. Nova Paulusova zapovijed branila je uporabu benzina za putničke
automobile. Sve gorivo dostavljeno je načelniku štaba armije generalu Schmidtu. Moglo se
deset puta umrijeti, a ne dobiti generalovu dozvolu za barem pet litara goriva. Više nije bilo
benzina ni za vojničke upaljače ni za oficirske automobile.
Lenard je morao do večeri čekati štapski automobil koji ide u grad s feldegerskom
poštom.
Mali automobil klizio je po zaleđenom asfaltu. Nad bunkerima i zemunicama prednjega
krila, u mirnome mraznom zraku dizali su se poluprozračni gusti dimovi. Cestom prema
gradu išli su ranjenici, s glavama povezanim rupcima i ručnicima, išli i vojnici koje je
zapovjedništvo prebacivalo iz grada u tvornice - i njihove glave također su bile povezane, a
na nogama su bili obojci.
Šofer je zaustavio auto pored konjskoga lesa koji je ležao pored puta i stao kopati po
motoru, a Lenard je razgledao neobrijane zabrinute ljude koji su sjekirama rezali zamrznuto
meso. Jedan se vojnik zavukao među gola konjska rebra kao tesar koji popravlja grede na
nedovršenom krovu. Pored njih je kraj ruševina kuće gorjela vatra i na tronošcu je visio crni
kotao, uokolo su stajali vojnici u kacigama, bluzama, pokrivačima, naoružani strojnicama, i s
granatama o pojasu. Kuhar je bajunetom potapao komade konjetine koji su izvirivali iz vode.
Vojnik na krovu bunkera bez žurbe je glodao konjsku kost, koja je nalikovala na nevjerojatnu
kiklopsku usnu harmoniku.
Odjednom je sunce na zalasku osvijetlilo cestu i mrtvu zgradu. Spaljene duplje zgrada
zalile su se ledenom krvi, snijeg prljav od ratnoga gaženja, razrovan noktima mina, stao se
zlatiti, osvijetlila se mračno crvena špilja u unutrašnjosti mrtvoga konja, i pokorica na cesti
prostrujila je bodljikavom broncom.
Večernje svjetlo ima osobinu da otkriva bit događaja, da pretvara dojam gledatelja u sliku
- u povijest, u osjećaj, u sudbinu. Mrlje blata i bljuzgavice u tom suncu koje odlazi govore
stotinama glasova, i srce puca, i vidiš odlazeću sreću, i nepovratnost gubitaka, i žalost
pogrešaka, i vječnu ljepotu nade.
To je bila scena špiljskoga vremena. Grenadiri, slava nacije, graditelji velike Njemačke
bili su bačeni na put pobjede.
Gledajući ljude zamotane u krpe, Lenard je svojim pjesničkim osjećajem shvatio - evo,
zalazak gasne, nestaje san.
Kakva je tupa i teška snaga položena u dubine života ako je blistava Hitlerova energija,
moć groznoga i krilatoga naroda, koji vlada najnaprednijom teorijom, stigla do tihe obale
zamrznute Volge, do tih ruševina i prljavog snijega, do prozora zalijevanih krvlju zalaska, do
bića smirenih do krotkosti, dok gledaju dim koji se vije iznad kotla s konjskim mesom...

560
 33.

U Paulusovu štabu smještenom u podrumu ispod izgorjele robne kuće po utvrđenom su

redu stizali načelnici u svoje kabinete, i dežurni su ih izvješćivali o papirima, o promjeni
položaja, o protivničkom djelovanju.
Zvonili su telefoni, kucali pisaći strojevi, i iza furnirskih vrata čuo se smijeh basa generala
Schenka, načelnika drugog odjela štaba. Tako su isto škripale po kamenim pločama
pobočnikove brze čizme, i tako je isto za njima prolazio u svoj kabinet, bljeskajući monoklom,
načelnik postrojbe oklopnih tenkova, a u hodniku je stajao, miješajući se i ne miješajući s
mirisom vlage, kreme i duhana, miris francuskog parfema. Tako su svaki za se ušutjeli i
glasovi i lupa pisaćih strojeva kada je po podzemnim uredima prolazio zapovjednik u svom
dugačkom šinjelu s krznenim ovratnikom, i deseci očiju zagledali bi se u njegovo zamišljeno
lice s kvrgavim nosom. Tako je bio postavljen dnevni raspored generala Paulusa, i toliko je
vremena odlazilo na cigaru poslije ručka kao i na razgovor s načelnikom štaba armije
generalom Schmidtom. I tako je, plebejski oholo, kršeći zakon i poredak, dolazio do Paulusa
podoficir, radist, pored pukovnika Adamsa koji spušta pogled, s Hitlerovim radiotelegramom
i s oznakom: “Osobno na ruke”.
Ali, naravno, samo je ono vanjsko teklo bez promjene - dotle je velika količina promjena
prodrla u život ljudi u stožeru od trenutka okruženja.
Promjene su se dogodile u boji kave koju su pili, u linijama veze koje su provedene na
zapadnim novim terenima bojišnice, u novim normama raspodjele streljiva, u žestokom
svakodnevnom gledanju zapaljenih i uništenih teretnih Junkersa koji se probijaju
kroza zračni prsten. Rodilo se novo ime koje prekriva druga imena u vojničkim umovima -
Manstein.
Bilo je besmisleno nabrajati te promjene, i bez pomoći te knjige bile su posve očite. Jasno:
oni koji su do tada jeli koliko hoće osjećali su stalnu glad; jasno da su se lica gladnih i
izgladnjelih promijenila, dobila su zemljanu boju. Napokon, promijenili su se njemački ljudi
u štabu i iznutra - utihnuli su oholi i bahati; hvalisavci su se prestali hvaliti, optimisti su stali
psovati samog Führera i sumnjati u ispravnost njegove odluke.
Ali postojale su i posebne promjene, koje su otpočele u glavama i dušama Nijemaca,
okovanih i začaranih neljudskošču nacionalne države; nisu se ticale samo tla nego i donjega
tla ljudskog života, i upravo zato ljudi to nisu shvaćali ni zapažali.
I jednako je bilo teško osjetiti taj proces kao što je bilo teško osjetiti rad vremena. U
izgladnjivanju, u noćnim strahovima, u osjećaju nadolazeće nevolje sporo i postupno
otpočelo je oslobađanje slobode u čovjeku, to jest očovječivanje ljudi, pobjeda života nad
neživotom.
Sve je manje ostalo prosinačkih dana, sve su veće bile ledene sedamnaestosatne noći. Sve
se čvršće stezalo okruženje, sve je zlokobnija bila vatra sovjetskih topova i mitraljeza... O,
kako je nemilosrdna bila ruska stepska studen, nepodnošljiva čak i za one naviknute na nju,
za Ruse odjevene u gunjeve i obojke.

561
 Mrazni ljuti bezdan visio je nad glavama dišući neukrotivo zlobno, a suhe zaleđene
zvijezde svijetlile su kao olovna sumrazica na nebu okovanom zimom.
Tko je od poginulih i osuđenih na smrt mogao shvatiti da su to bili prvi sati očovječivanja
života mnogih desetaka milijuna Nijemaca nakon desetljeća totalne neljudskosti!

562
 34.

Lenard je stigao do štaba 6. armije i vidio u sumraku stražara siva lica kako osamljeno
stoji kraj večernjega sivog zida, i srce mu je zakucalo. Dok je išao podzemnim hodnikom
štaba, sve što je vidio ispunjavalo ga je ljubavlju i tugom.
Čitao je na vratima tablice ispisane goticom - Drugi odjel, pomoćnici, general Loch, vojnik
Traurik; slušao je lupkanje pisaćih strojeva, do njega su stizali glasovi, i on je sinovski i bratski
prepoznavao osjećaj veze s rođenim bliskim svijetom drugova po oružju, Stranci, svojim
ratnim drugovima iz SS-a - vidio ih je u svjetlu zalaska - život je odlazio.
Prilazeći Halbovu kabinetu, nije znao kakav će to biti razgovor - hoće li
Obersturmbannführer SS-a podijeliti njegove osjećaje.
Kako se često događa među ljudima koji se dobro znaju iz stranačkog rada u mirno
vrijeme da ne pridaju značenje razlikama u svojim vojnim činovima, čuvajući u odnosu
drugarsku jednostavnost. Kad se sretnu, obično brbljaju i istodobno govore o poslu.
Lenard je znao s nekoliko riječi osvijetliti bit složene stvari i njegove riječi nisu nikada
dugo putovale po referatskim bilješkama do najviših berlinskih komiteta.
Lenard je ušao u Halbovu sobu i nije ga prepoznao. Zagledajući punačko lice koje nije
smršavjelo, Lenard nije odmah shvatio: promijenio se samo izraz tamnih, pametnih Halbovih
očiju.
Na zidu je visjela karta Staljingradskog rajona, i zapaljeni nemilosrdni rumeni krug
opkoljavao je 6. armiju.
“Mi smo na otoku, Lenarde”, reče Halb, “a naš otok ne okružuje voda, nego mržnja
gadova.”
Zatim su govorili o ruskoj studeni, ruskim čizmama, ruskom salu, o pokvarenosti ruske
votke, koja zgrije čovjeka da bi ga smrznula.
Halb upita do kakvih je promjena došlo među oficirima i vojnicima na prednjem krilu.
“Kad razmislim”, reče Lenard, “ne vidim razlike između misli pukovnika i vojničke
filozofije. To je zapravo ista pjesma, nema u njoj optimizma.”
“Tu pjesmu uglas s bataljonima vode i u štabu”, reče Halb i bez žurbe, da efekt bude jači,
doda:
“A general-pukovnik solira u zboru.”
“Pjevaju, ali još uvijek nema prebjega.”
Halb reče:
“Imam molbu, koja se tiče temeljnog problema - Hitler nastoji na obrani Šeste armije,
Paulus, Weichs i Zeitzler zauzimaju se za fizički spas vojnika i oficira, predlažu kapitulaciju.
Meni su zapovjedili da se najtajnije raspitam ima li šanse da se vojska opkoljena u
Staljingradu u određenom trenutku izvuče iz okruženja. Rusi to zovu volinka44”, on izgovori
rusku riječ jasno, čisto i bezbrižno. Lenard je šutio, shvativši ozbiljnost pitanja. Zatim je

44
Volinka (rus.) - spas u zadnji čas (op. prev.)

563
rekao: “Ja bih htio početi iz postrojbe.” I poče govoriti o Bachu. “U Bachovoj četi ima čudan
vojnik. Taj je vojnik bio ismijavan od mladeži, a sada, kad su okruženi, počeli su mu prilaziti,
promatrati ga... Počeo sam razmišljati i o četi i o zapovjedniku. U vrijeme uspjeha taj Bach je
svom dušom pozdravljao politiku Stranke. Ali sada, sumnjam da se u njegovoj glavi događa
nešto drugo, i on se počeo osvrtati. I zato pitam sebe - zašto su se vojnici u njegovoj četi počeli
obazirati na tipa koji ih je donedavno nasmijavao, sličeći spoju luđaka i klauna? I što čini tip
u sudbinskim trenucima? Kamo će pozvati vojnike? Što će se dogoditi sa zapovjednikom
njihove čete?”
On reče:
“Na to je teško odgovoriti. Ali na jedno pitanje odgovaram: vojnici se neće pobuniti.”
Halb dobaci:
“Sada je posebno jasno očita mudrost Stranke. Bez kolebanja smo odstranjivali iz
narodnog tijela zaražene dijelove, ali i naizgled zdrave dijelove koji bi se u teškim vremenima
mogli zagnojiti. Od slobodoumnih ljudi, neprijateljskih ideologa, očišćeni su gradovi, vojska,
sela i Crkva. A brbljanja, psovanja i anonimnih pisama bit će koliko treba. Ali ustanka neće
biti, čak i ako nas neprijatelj okruži i u Berlinu, a ne samo na Volgi! Za to možemo biti
zahvalni Hitleru. Treba blagosloviti nebo, koje nam je poslalo tog čovjeka u takva vremena.”
On posluša gluhu sporu buku koja mu je preletjela nad glavom: u dubokom podrumu nije
se moglo razabrati je li to njemačko oružje ili padaju sovjetske zrakoplovne bombe.
Halb, koji je pričekao da se huka postupno stiša, reče: “Nezamislivo je da vi stignete na
obično oficirsko sljedovanje. Stavio sam vas na popis na kojem su najzaslužniji stranački
drugovi i radnici sigurnosti, redovito će vam dostavljati pošiljke feldegerskom vezom u štab
divizije.”
“Hvala”, reče Lenard, “ali ja ne želim to, nego ću jesti ono što jedu svi ostali.”
Halb raširi ruke.
“Kako Manstein? Kažu da su mu dali novu tehniku.”
“Ja ne vjerujem u Mansteina”, reče Halb, “u tome podržavam stav zapovjednika.”
I u pola glasa i po navici, budući da se dugih godina sve što je govorio ticalo oznake visoke
tajnosti, reče:
“Imam popis, to su stranački drugovi i radnici sigurnosti, kojima će se osigurati mjesta u
zrakoplovima u slučaju raspleta. Na tom ste popisu i vi. Za moje odsutnosti instrukcije će biti
kod pukovnika Ostena.”
Zapazi upit u Lenardovim očima, pa objasni:
“Moguće je da odletim u Njemačku. Stvar je toliko tajna da se ne smije povjeriti ni papiru
ni radiošifriranju.”
On namignu:
“Napit ću se prije tog leta, ali ne od radosti, nego od straha. Sovjeti ruše puno zrakoplova.”
Lenard reče:
“Druže Halb, ja neću sjesti u zrakoplov. Bit će me sram ako ostavim ljude koje sam
uvjeravao da se tuku do kraja.”
Halb mu lagano spočitnu.

564
 “Nemam vas prava odgovarati.”
Lenard, želeći raspuhati toliku ozbiljnost, reče:
“Ako je moguće, pomozite mojoj evakuaciji iz štaba u puk. Nemam automobila.”
Halb reče:
“Nemoćan! Prvi put sam posve nemoćan! Benzin je kod psa Schmidta. Sam ne mogu ni
grama dobiti. Shvaćate li? Prvi put!”
I na licu mu izbi prostački, nimalo njegov, a možda upravo njegov izraz, zbog kojega ga u
prvim trenucima susreta Lenard nije prepoznao.

565
 35.

Do večeri je otoplilo, pao je snijeg te pokrio bljuzgavicu i blato rata. Bach je u tami
obilazio utvrde prednjega krila. Laka bjelina božićno je bljeskala u eksplozijama granata, a od
signalnih raketa snijeg bi se čas zarumenio, čas sjajio nježnim blistavim zelenilom.
Od tih bljeskova sve se činilo poraznim i posebnim: kameni hrptovi, špilje, zaleđeni
valovi cigle, stotine dječjih stazica, ponovo probijenih ondje gdje su ljudi morali jesti, ići na
određeno mjesto, odlaziti po mine i patrone, vući u pozadinu ranjenike, pokrivati tijela
ubijenih. I istodobno je sve izgledalo posve obično, svakodnevno.
Bach je došao do mjesta koje su gađali Rusi, koji sjede u ruševini trokatnice - otuda su
dopirali zvuk harmonike i otegnuto pjevanje protivnika.
Iz rupe u zidu otkrivao se pogled na sovjetski prednji kraj, vidjeli su se tvornički pogoni
i smrznuta Volga.
Bach pozva stražara, ali taj nije čuo njegove riječi: odjednom je eksplodirala mina, i
smrznuta zemlja zabubnjala je po zidu zgrade; to je “russfaner”, klizeći na maloj visini s
isključenim motorom, pustio bombu - stotku.
“Hroma ruska vrana”, reče stražar i pokaza tamno zimsko nebo.
Bach sjede, nalakćen na poznatu kamenu izbočinu, i osvrnu se. Lagana ružičasta sjena,
koja je drhtala na visokom zidu, pokazivala je da Rusi pale peć, da se cijev ugrijala i tamno
svijetli. Činilo se da u ruskom bunkeru vojnici žvaču, žvaču, žvaču i glasno srču vruću kavu.
A desno od tog mjesta, gdje su se ruski rovovi približavali njemačkima, čuli su se tihi,
spori udari metala po smrznutoj zemlji.
Ne izlazeći iz zemlje, Rusi su sporo ali neprekidno pomicali svoje rovove prema
Nijemcima. U tom pokretu u smrznutoj kamenoj zemlji pokazivala se tupa moćna strast.
Činilo se da se kreće sama zemlja.
Danju je podoficir izvijestio Bacha da su iz ruskog rova izbacili granatu - pogodila je cijev
četne peći i zasula rov svakakvim smećem.
A do večeri je Rus u bijeloj polubundi i toploj novoj kapi iskočio iz rova pa dobacio psovke
prijeteći šakom.
Nijemci nisu gađali, instinktivno su shvatili da su to organizirali sami vojnici.
Rus je dovikivao:
“Hej, kurka, jajki, rus bul-bul?”
Tada je iz rova izašao sivoplavi Nijemac i ne baš glasno, da ga ne čuju u oficirskom
bunkeru, doviknuo:
“Hej, Rus, ne gađaj glavu. Treba mamicu vidjeti. Uzmi strojnicu, daj kapu.”
Iz ruskog rova odgovoriše jednom riječju, i to vrlo kratkom. Iako je riječ bila ruska,
Nijemci je shvatiše i naljutiše se.
Doletjela je granata, ali preletje preko rova i eksplodira u trenutku poruke. Ali to više
nikoga nije zanimalo.
O tome je Bacha također izvijestio podoficir Eisenaug, i Bach reče:

566
 “Ali neka viču. Ipak nitko nije prebjegao.”
No tada je podoficir, dišući prema Bachu mirisom sirove cikle, izvijestio da je Petenkofer
na neki način organizirao s protivnicima robnu razmjenu - u njegovoj vrećici pojavili su se
drobljeni šećer i ruski vojnički kruh. Od prijatelja je uzeo britvu na zaduženje i obećao za nju
komad sala i dvije kutije koncentrata, a sebi ugovorio 150 g komisionog sala.
“Što ćeš jednostavnije”, reče Bach, “potjerajte ga k meni.”
Ali se pokazalo da je do popodne isti Petenkofer, ispunjavajući zadaću zapovjedništva,
pao smrću hrabrih.
“Pa što biste vi od mene htjeli?” reče Bach. “Zapravo su njemački i ruski narod odavno
trgovali.”
No Eisenaug nije bio sklon šali - s nezaraslom ranom koju je dobio u Francuskoj u svibnju
1940., prije dva mjeseca dopremili su ga u Staljingrad avionom iz južne Njemačke, gdje je
služio u policijskom bataljonu. Uvijek gladan, promrzao, izgrizen ušima i strahom, i lišen
humora.
Eno ondje, gdje se jedva bijeljela rastegnuta, u mraku teško uočljiva kamena čipka
gradskih zgrada, Bach je počeo svoj staljingradski život. Crno rujansko nebo osuto krupnim
zvijezdama, mutna volška voda, zidovi zgrada izgorjeli u požarima, a nadalje stepa ruskog
jugoistoka i granica azijske pustinje.
U tami su tonule zgrade zapadnih predgrađa, pojavljivale su se ruševine pokrivene
snijegom - njegov život...
Zašto je iz bolnice napisao ono pismo mami? Vjerojatno ga je mama pokazala Hubertu!
Zašto je razgovarao s Lenardom?
Zašto ljudi imaju sjećanje, ponekad žele umrijeti, prestati se sjećati. Trebao je prije samog
okruženja prihvatiti pijano ludilo za istinu života, obaviti ono što nije obavio u teškim dugim
godinama.
On nije ubijao djecu i žene, nikoga nije uhićivao.
Ali je slomio krhku pregradu koja dijeli čistoću njegove duše od magle koja uokolo
klokoće. I krv logora i ljeta zapljusnula ga je, dohvatila i ponijela, i više nije bilo granice
između njega i tame, postao je dijelom te tame.
Što se to dogodilo s njim - besmisao, slučaj, ili su to zakoni njegove duše.

567
 36.

U četnom bunkeru bilo je toplo. Jedni su sjedili, drugi ležali podignuvši noge prema
niskom stropu, neki su spavali navukavši na glave kabanice i otkrivši bose žute noge.
“A sjećate li se”, reče posebno mršav vojnik rastežući košulju na prsima i razgledajući šav
pozornim i ružnim pogledom kojim svi vojnici svijeta razgledaju šavove svojih košulja i
podgaća, “rujan, podrumčić u kojem smo se smjestili?”
Drugi vojnik, koji je ležao na leđima, reče:
“Ja sam vas zatekao ovdje.”
Nekoliko ljudi odgovori:
“Možeš vjerovati, podrum je bio dobar... Bili su kreveti, kao u boljim kućama...”
“Kod Moskve su isto ljudi očajavali. A ispalo je da smo dosegnuli Volgu.”
Vojnik koji je tesao bajunetom ploču otvori za to vrijeme vratašca peći da gurne u vatru
nekoliko cjepanica. Plamen osvijetli njegovo veliko neobrijano lice, i ono od sivoga i
kamenoga postade mjedeno i crveno.
“No, znaš”, reče on, “radovati se tome da smo se iz moskovske jame ubacili u onu koja
više smrdi.”
Iz tamnoga kuta, gdje su bili složeni ranci, odjeknu veseo glas: “Sad je jasno da nećeš
izmisliti bolji Božić: konjetina!” Razgovor se dotaknu hrane, i svi živnuše. Posvađaše se
oko toga kako bolje suzbiti zadah znoja od kuhanoga konjskog mesa. Jedni su rekli da treba s
kipuće juhe skidati crnu pjenu. A drugi su savjetovali da se varivo ne pusti do kipućega stanja,
dok su treći savjetovali da se meso reže od stražnjeg dijela i ne stavlja smrznuto meso u
hladnu vodu, nego da ga odmah baca u vrelu.
“Obavještajci žive dobro”, reče mladi vojnik, “osvajaju hranu od Rusa i hrane svoje ruske
babe u podrumima, a neki se bedak čudi zašto obavještajcima daju mlade i lijepe.”
“Eto o čemu ja sad ne mislim”, reče onaj što je ložio peć, “ni o raspoloženju, ni o hrani. Da
mi je vidjeti djecu prije smrti. Bar na trenutak...”
“O tome oficiri misle! Ja sam sreo u podrumu, gdje živi stanovništvo, zapovjednika čete.
On je tamo svoj čovjek, obiteljski.”
“A što si ti radio u tom podrumu?”
“No, nosio sam rublje na pranje.”
“Ja sam jedno vrijeme čuvao logor. Nagledao se kako ratni zarobljenici kupe ostatke od
krumpira, tuku se za gnjile listove kupusa. Mislio sam, no, to stvarno nisu ljudi. Ali izgleda da
smo i mi iste svinje.”
Glas iz tame gdje su bili složeni ranci pjevajući doviknu:
“Počeli su od kokoši!”
Naglo se otvoriše vrata, i skupa s okruglim vlažnim klupkima pare izniknu istodobno
gust i zvonak glas:
“Ustajte! Mirno!”

568
 Ta je riječ zazvučala starinski - mirno i bez žurbe.
“Mirno” se odnosilo na stradanja, patnju, na tugu i zle misli... “mirno”.
U magli se nazre Bachovo lice, tuđinski su i neobično zaškripale nečije čizme, i stanari
bunkera vidjeli su svijetloplavu kabanicu zapovjednika divizije, njegove kratkovidno stisnute
oči, staračku bijelu ruku sa zlatnim vjenčanim prstenom i monokl obrisan jelenjom krpicom.
Glas, po navici bez naprezanja, koji stiže i do vježbališta i do zapovjednika puka, i do
vojnika koji stoje na lijevom krilu, izgovori:
“Zdravo. Voljno.”
Neusklađeno odgovoriše vojnici.
General sjede na drvenu kutiju i žuto svjetlo od peči osvijetli na njegovim prsima crni
željezni križ.
“Čestitam vam Badnju večer”, reče starac.
Vojnici, koji su ga pratili, primaknuše peči kutiju pa podignuvši bajunetama poklopac,
stadoše vaditi božićne jelke veličine dlana zamotane u celofan. Svako drvce bilo je ukrašeno
pozlatom.
General je gledao kako vojnici razgledavaju celofanske paketiće, privukao Oberleutnanta
i rekao mu nekoliko nerazumljivih riječi, a Bach glasno reče:
“General-poručnik je zapovjedio da vam prenesem da je taj božićni dar iz Njemačke
dostavio pilot smrtno pogođen kod Staljingrada. Prizemljio se u Pitomniku, izvadili su ga
mrtvoga iz kabine.”

569
 37.

Ljudi su držali na dlanovima patuljasta drvca, jelke zgrijane u toplom zraku pokrile su se
sitnom rosom, napunile podrum mirisom crnogorice, koji potiskuje teški miris mrtvačnice i
kovačnice - zadah prednjega kraja.
Činilo se da od starčeve sijede glave, koja sjedi kraj peći, dolazi miris Božića.
Osjetljivo Bachovo srce osjetilo je tugu i ljepotu tog časa. Ljudi koji su prezirali rusko
teško topništvo, izmučeni, grubi i izgladnjeli, izgrizeni od uši i pomanjkanja streljiva,
odjednom su šutke sve shvatili: nisu im trebali ni zavoji ni kruh, trebale su im te
jelove grančice, zamotane u beskorisnu paučinu, ti bomboni iz sirotinjskog doma.
Vojnici su okružili starca koji je sjedio na kutiji. On je ljetos vodio ključnu motoriziranu
diviziju prema Volgi. Cijeli život, svugdje i svagda, bio je glumac. Nije glumio samo pred
strojem i u razgovorima sa zapovjednikom. Bio je glumac i doma sa ženom, i kada je šetao
vrtom, i s nevjestom, i s unukom. Bio je glumac i kada je noću sam ležao u postelji, a kraj njega
na fotelji ležale su njegove generalske hlače. I napokon, bio je glumac pred vojnicima, glumac
kada ih pita o potrebama, kada se mršti, kada se grubo šali u povodu vojničkih ljubavnih
zahvala, i kad se zanima za vojnički kotao, i kada pretjerano ozbiljno kuša juhu, i kada spušta
tešku glavu pred otvorenim vojničkim grobovima, i kad izgovara pretjerano srdačne očinske
riječi pred novacima. Ta gluma nije dolazila izvana, nego iznutra, bila je rastvorena u
njegovim mislima, u njemu. Nije znao za nju, glumu je bilo nemoguće odvojiti od njega, kao
što se ne može filtrirati sol iz slane vode. Ta je gluma ušla s njim u četni bunker, ona je bila u
tome kako je raširio kabanicu, sjeo na kutiju kod peći, u tome kako je mirno i tužno
pogledao vojnike i pozdravio ih. Starac nikada nije osjetio svoju glumačku igru, i odjednom
ju je shvatio, i otišla je, ispala iz njegova bića - smrznuta sol iz smrznute vode.
Stigla je sirovost, staračko sažaljenje prema gladnim i izmučenim ljudima. Bespomoćni,
slabi starac sjedio je među bespomoćnim nesretnicima.
Jedan vojnik tiho započe pjesmu:

“O Tannenbaum, o Tannenbaum,
Wie grün sind deine Blätter45.”

Dva-tri glasa prihvatiše. A miris crnogorice raspamećivao ih je, i riječi dječje pjesmice
zvučale su kao grmljavina božićnih truba...
O Tannenbaum, o Tannenbaum.
S morskoga dna, iz hladne tame izlazili su na površinu zaboravljeni, potisnuti osjećaji,
oslobađale se misli o kojima davno nije bilo spomena...
One nisu davale ni radosti ni lakoće. Ali njihova je snaga bila ljudska snaga, to jest najveća
snaga na svijetu.

45
O drvce, o drvce, / Kako su zelene tvoje iglice.

570
 Teško su udarile jedna za drugom eksplozije krupnokalibarskog sovjetskog oružja - Ivan
nešto nije bio zadovoljan, očito se dosjetio da vojnici u okruženju slave Božić.
Nitko nije obratio pozornost na trunje koje je ispalo iz stropa ni na to da je peć puhnula
u bunker oblak crvenih iskri.
Tutnjava željeznih bubnjeva lupala je po zemlji, a zemlja je vrištala - Ivan je zasvirao na
svojim omiljenim raketnim minobacačima. I sljedećeg trenutka zaštektali su teški mitraljezi.
Starac je sjedio spuštene glave - obična poza za ljude izmučene dugim životom. Ugasile
su se vatre na sceni, i ljudi su bez šminke izašli na sivo dnevno svjetlo. Različiti su sada postali
jednakima: i legendarni general, rukovodilac munjevitih mehaniziranih proboja, i sitni
podoficir, i vojnik Schmidt osumnjičen za ružne protudržavne misli... Bach je pomislio da se
Lenard ne bi slomio ni u tim trenucima, da se u njemu ne može dogoditi
preobrazba njemačkog i državnog u ono ljudsko.
On okrenu glavu prema vratima i ugleda Lenarda.

571
 38.

Schtumpfe, najbolji vojnik u četi, koji je izazivao plahe i ushićene poglede novaka, sav se
preobrazio. Njegovo je veliko svjetlooko lice potamnjelo. Bluza i kabanica pretvorile su se u
zgužvanu i staru odjeću koja pokriva tijelo od ruskog vjetra i studeni. Prestao je govoriti
pametno i njegove šale više nisu nasmijavale.
Patio je od gladi više od drugih jer je bio krupna rasta i trebalo mu je više hrane.
Neprekidna glad tjerala ga je da već ujutro krene u lov; kopao je, prevrtao ruševine,
raspitivao se, grickao suharke, dežurao pored kuhinje. Bach se naviknuo gledati njegovo
pozorno i napeto lice. Schtumpfe je neprekidno mislio na jelo, tražeći ga ne samo u slobodno
vrijeme nego i u boju. Probijajući se do nastanjenog podruma, Bach je vidio velika leđa i velika
ramena gladnoga vojnika. Motao se po pustoši gdje je nekoć, prije okruženja, bila kuhinja
i gdje su se nalazila skladišta za namirnice puka. Otkidao je od zemlje lišće kupusa, nalazio
sitne zamrznute krumpirčiće veličine žira, koji svojedobno zbog mizernosti veličine nisu
dospijevali u kotao.
Iza kamenog zida izađe visoka starica u poderanome muškom kaputu, opasana
konopcem, i u izgaženim muškim čizmama. Pošla je ususret vojniku neprekidno gledajući u
zemlju i komadom debele žice šarajući po snijegu.
Ugledaše jedno drugo, bez podizanja glave, po sjenama koje su se sudarile na snijegu.
Krupni Nijemac podiže oči na visoku staricu i, povjerljivo držeći pred njom prljavi zaleđeni
list kupusa, reče sporo i pomalo svečano:
“Dobar dan, madam.”
Starica, bez žurbe mičući rukom krpu koja joj je spuznula na čelo, pogleda tamnim očima
punim dobrote i pameti te uzvišeno i sporo odgovori:
“Dobar dan, pane.”
To je bio susret na najvišoj razini predstavnika dvaju velikih naroda. Nitko osim Bacha
nije vidio taj susret, a vojnik i starica istog su trenutka zaboravili na nj.
Otoplilo je, i krupni je snijeg u krpama padao na zemlju, na crveni cigleni šrot, na leđa
grobljanskih križeva, na čela mrtvih tenkova, u ušne školjke nepokrivenih mrtvaca.
Topla snježna magla činila se plavkastosivom. Snijeg je ispunio zračni prostor, zaustavio
vjetar, prigušio paljbu, sjedinio i pomiješao zemlju i nebo u nejasno zanjihano sivo jedinstvo.
Snijeg je padao na Bachova ramena i činilo se da tišina u krpama pada na utišanu Volgu;
na mrtvi grad, na kosture konja, snijeg je padao posvuda, ne samo na zemlju nego i na
zvijezde, cijeli svijet bio je pun snijega. Sve je nestajalo pod snijegom: tijela ubijenih, oružje,
gnojne krpe, šljunak, savijeno željezo.
To nije bio snijeg, nego samo vrijeme - mekano, bijelo, padalo je i slagalo se na ljudsko
gradsko poprište, i sadašnjost je postajala prošlost, i nije bilo budućnosti u sporome
mahovinastom svjetlucanju snijega.

572
 39.

Bach je ležao na pričnama iza zavjese od cica u tijesnom kutku podruma. Na njegovu
ramenu ležala je glava uspavane žene. Lice joj je od mršavosti izgledalo istodobno dječjim i
uvelim. Bach je gledao njezin mršavi vrat i grudi koje su se bijeljele iz sive prljave bluzice.
Tiho, sporo, da ne razbudi ženu, prinese usnama njezinu zamršenu kosu. Kosa je mirisala, bila
je živa, vitka i topla, kao da i njome teče krv.
Žena otvori oči.
Praktična seljanka, ponekad bezbrižna, mazna, lukava, trpeljiva, proračunata, pokorna i
zapaljiva. Ponekad se činila glupom, zagušenom, ponekad tmurnom, a ponekad bi pjevala i
kroz ruske riječi probijali su se motivi iz Carmen i Fausta.
Nije ga zanimalo što je bila prije rata. Dolazio je k njoj kada mu se htjelo, a kada nije htio
s njom spavati, Bach bi je zaboravio i nije se brinuo je li sita, je li je ubio ruski snajperist.
Jedanput je izvadio iz džepa slučajno zatečeni dvopek i dao joj - obradovala se, a zatim dvopek
dala starici koja je živjela pokraj nje. To ga je dirnulo, ali je idući k njoj, gotovo uvijek
zaboravljao ponijeti nešto jestivo.
Ime joj je bilo nekako čudno, koje ne sliči europskim imenima - Zina.
Staricu koja je živjela pored nje Zina očito nije poznavala prije rata. To je bila neugodna
starica, laskava i zla, nevjerojatno neiskrena, obuzeta bijesnom strašću prema hrani. Evo, i
sada je metodično kuckala prastarim drvenim klipom u drvenoj stupi, tukući po crnim
zrnima pšenice polivenim kerozinom.
Vojnici su nakon okruženja stali zalaziti u podrume k žiteljima - ranije ih nisu zapažali, a
sada se pokazalo mnoštvo posla u podrumima: pranje bez sapuna u pepelu, jelo od otpadaka,
krpanje, štopanje. Najvažniji ljudi u podrumima bile su starice. Ali vojnici nisu dolazili samo
staricama.
Bach je mislio kako nitko ne zna za njegove dolaske u podrum.
Ali jedanput je sjedeći na pričnama kod Zine i držeći njezine ruke u svojima čuo iza
zavjese svoj jezik, i glas koji mu se učinio poznatim reče:
“Ne odmiči tu zavjesu, tamo je Fräulein Oberleutnanta.”
Sada su ležali jedno pored drugog i šutjeli. Cijeli njegov život - prijatelji, knjige, njegova
romansa s Marijom, djetinjstvo, sve što ga je vezalo s gradom u kojemu se rodio, sa školom i
sveučilištem, huka ruskoga nadiranja, sve to uopće nije više značilo... Sve se to pokazalo kao
put do ovih prični, složenih od poluspaljenih vrata... Obuzeo ga je užas od misli da može
izgubiti tu ženu, našao ju je, došao k njoj, a sve što se događalo u Njemačkoj i Europi služilo
je tome da je sretne... Ranije to nije shvaćao, zaboravljao je na nju, činila mu se dragom upravo
zato što ga ništa ozbiljno s njom ne veže. Ničega nije bilo u svijetu osim njega, sve je potonulo
u snijeg... Bilo je to čudno lice, malko uzdignute nosnice, čudne oči i onaj dječji bespomoćni
izraz, od kojega je ludio, spojen s umorom. U listopadu ga je našla u bolnici, pješke mu je stigla,
a on je nije htio vidjeti, nije joj izašao.

573
 Vidjela je da nije pijan. Pao je na koljena, ljubio joj ruke, stao joj ljubiti noge, zatim je
dignuo glavu, pritisnuo čelo i obraz na njezina koljena, govorio je brzo i strasno, ali ona ga
nije shvaćala, i on je znao da ga ne shvaća - ta znali su samo užasni jezik kojim govore vojnici
u Staljingradu.
Znao je da je gibanje koje ga je dovelo do te žene isto ono koje će ih razdvojiti, otkinuti
jedno od drugoga zauvijek. Na koljenima je grlio njezine noge i gledao je u oči, a ona je slušala
njegove brze riječi, htjela shvatiti i pogoditi što joj govori, što se zbiva s njim.
Nikada nije vidjela Nijemca s takvim izrazom lica, misleći da samo Rusi mogu imati takve
patničke, molećive, laskave i lude oči.
Govorio je da je ovdje, u podrumu ljubeći njezine noge, prvi put shvatio, ne po tuđim
riječima, nego krvlju srca što je to ljubav. Ona mu je draža od njegove prošlosti, draža od
majke, draža od Njemačke, od njegova budućeg života s Marijom... Zavolio ju je. Zidovi koje
su podigle države, rasistički bijes, vatreni val teškoga topništva ništa ne znače, nemoćni su
pred snagom ljubavi... I zahvalan je sudbini koja mu je uoči pogibije dopustila da to shvati.
Ona nije shvaćala njegove riječi, znala je samo: halt, komm, bring, schneller. Slušala je
samo: daj, kaput, cuker, brot, gubi se, tornjaj se. Ali se dosjećala što se događa s njim, vidjela
je njegovu smetenost. Gladna i lakomislena ljubavnica njemačkog oficira s poniznom je
nježnošću vidjela njegovu slabost. Shvaćala je da će ih sudbina razdvojiti, i bila je mirnija od
njega. Sada, vidjevši njegov očaj, osjetila je da se njezina veza s tim čovjekom pretvara u nešto
što je pogađa svom silom i dubinom. Čula je to u njegovu glasu, osjetila u njegovim
poljupcima, u njegovim očima.
Zamišljeno je gladila Bacha po kosi, a u bistroj glavici rastao je strah da je ta nejasna
snaga ne obuzme, ne zavrti, ne pogubi... A srce je tuklo i tuklo, i nije htjelo slušati lukavi glas
koji je straši i upozorava.

574
 40.

Evgenija Nikolaevna stjecala je nove znance, ljude iz tamničkih redova. Pitali su je: “Što
ima, što je nova?” Već je stekla iskustvo i nije samo slušala savjete nego je i sama govorila:
“Ne uzbuđujte se. Možda je u bolnici. U bolnici je dobro, svi sanjaju da iz ćelije stignu u
bolnicu.”
Doznala je da se Krimov nalazi u unutrašnjoj tamnici. Nisu joj prihvaćali pošiljke, ali nije
gubila nadu - na Kuzneckom mostu događalo se da su odbijali preuzeti paket, i jednom, i
dvaput, a onda su odjednom sami nudili: “Predajte paket.”
Otišla je do Krimovljeva stana i susjeda joj je ispripovijedala da su prije dva mjeseca
dolazila dva vojnika s domarom, otvorili su Krimovljevu sobu, uzeli puno papira i knjiga i
otišli zapečativši vrata. Ženja je gledala voštane pečate s repićima od konopčića, a susjeda je
stojeći pored nje rekla:
“Samo, radi Boga, ja vam ništa nisam rekla.” Vodeći Ženju prema vratima, osmjelivši se,
prošaptala je: “Bio je tako dobar čovjek, pošao je u rat kao dobrovoljac.”
Kakva smutnja u duši! I tuga, i ljubav, i kajanje, i radost zbog pobjede na bojišnici, i briga
za Novikova, i stid pred njim, i strah da ga zauvijek ne izgubi, i žalosni osjećaj bespravlja... Još
donedavno živjela je u Kujbiševu, spremala se putovati do Novikova na bojišnicu, i veza s njim
izgledala joj je obvezatnom, neminovnom kao sudbina. Ženju je užasavalo to što je zauvijek
vezana uz njega, ujedno zauvijek rastavljena od Krimova. Sve u Novikovu na trenutke joj je
izgledalo tuđim. Njegov nemir, nade, krug znanaca bili su joj posve strani. Izgledalo joj je
ružno lijevati čaj na njegovu stolu, primati njegove prijatelje, razgovarati s generalskim i
pukovničkim ženama.
Pamtila je Novikovljevu ravnodušnost prema Čehovljevu Arhijereju i Dosadnoj priči. To
mu se manje sviđalo nego tendenciozni romani Dreisera i Feuchtwangera. A sada, kada je
shvaćala da je njezin raskid s Novikovom odlučen, da mu se više nikada neće vratiti, Ženja je
osjećala prema njemu nježnost, često se sjećala pokorne žurbe s kojom se slagao sa svime što
je govorila. I Ženju je obuzimala tuga, zar više nikada njegove ruke neće dotaknuti njezina
ramena, zar neće više vidjeti njegova lica?
Nikada nije srela tako neobičan spoj snage i grube jednostavnosti s čovječnošću i
plahošću. Toliko ju je privlačio, a njemu je tako bio stran žestoki fanatizam, imao je nekakvu
posebnu, pametnu i jednostavnu mušku dobrotu. I odmah je neumoljivo padala na um misao
o nečemu tamnom i prljavom što se uvlačilo u njezin odnos s bliskim ljudima. Otkud su
postale poznate riječi koje joj je rekao Krimov?... Kako je bezizlazno sve ozbiljno što
je povezuje s Krimovom, kako nije u stanju prekrižiti život proživljen s njim.
Ona će poći za Krimovom. Neka joj on ne oprosti, zaslužila je njegov vječni prijekor, ali
ona mu je potrebna, on i u tamnici sve vrijeme misli na nju. Novikov će naći u sebi snage da
preživi raskid s njom. Ali nije mogla shvatiti što joj treba za duševni spokoj. Znati da ju je
prestao voljeti, da se smirio i oprostio? Ili, naprotiv, znati da je voli, da je neutješan i da ne
oprašta? A njoj samoj je li bolje znati da je njihov raskid zauvijek, ili u dubini srca vjerovati
da bi još mogli biti skupa? Koliko je patnje nanijela bližnjima. Nije li sve to učinila ne zbog

575
tuđega dobra, nego iz svojega hira, radi sebe? Intelektualna psihotičarka! Uvečer, kad su
Štrum, Ljudmila i Nadja sjedili za stolom, Ženja je odjednom upitala sestru:
“Znaš li tko sam ja?”
“Ti?” začudi se Ljudmila.
“Da, da, ja”, reče Ženja i objasni: “Ja sam psić ženskoga spola.” “Kujica?” veselo upita
Nadja.
“To, to - to, to, upravo”, odgovori Ženja.
I odjednom su se svi nasmijali, shvaćajući ipak da Ženji nije do smijeha.
“Znate”, rekla je Ženja, “moj kujbiševski posjetitelj Limonov objasnio mi je što je to druga
ljubav. Rekao je da je to duševna avitaminoza. Recimo, muž dugo živi sa ženom i kod njega se
razvija duševna glad, kao u krave koja ne dobiva sol ili u polarnog istraživača koji godinama
ne vidi povrće. Ako je žena snažne volje, moćna i jaka, odjednom suprug počne žudjeti za
krotkom dušom, mekanom, podatnom i plahom.”
“Budala je tvoj Limonov”, reče Ljudmila Nikolaevna.
“A ako čovjeku treba nekoliko vitamina - A, B, C, D?” upita Nadja.
A kasnije, kada su se spremali za spavanje, Viktor Pavlovič reče: “Ženevjeva, vi imate
naviku ismijavati intelektualce, zbog hamletovske podvojenosti, zbog sumnja i neodlučnosti.
I ja sam u mladosti prezirao u sebi te crte. A sada mislim drukčije. Neodlučni ljudi koji
sumnjaju postižu i velika otkrića, i velike knjige, i nisu postigli manje nego pravolinijski
tikvani. Oni će poći i u vatru ako treba, i pod metke, ništa lošije od odlučnih i
pravolinijskih.” Evgenija Nikolaevna reče:
“Hvala, Vitjenjka, je li vi to o psiću ženskoga spola?”
“Da, zapravo”, potvrdi Viktor Pavlovič.
Htio je Ženji reći nešto ugodno.
“Ponovno sam pogledao vašu sliku, Ženječka”, nastavi on, “sviđa mi se da u slici ima
osjećaja, dok se kod lijevih umjetnika, kao što znate, to smatra hrabrošću i novatorstvom, iako
Boga kod njih nema.”
“Da, osjećaja”, reče Ljudmila Nikolaevna, “zeleni muškarci, plave kolibe. Potpuni otklon
od stvarnosti.”
“Znaš, Milka”, reče Evgenija Nikolaevna, “Matisse je rekao: ‘Kad stavljam zelenu boju, to
ne znači da kanim slikati travu, uzmem plavu, ali to ne znači da slikam nebo.’ Boja izražava
unutrašnje stanje umjetnika.”
I premda je Štrum htio kazati Ženji nešto ugodno, nije se suzdržao, nego je podsmješljivo
ubacio:
“A Eckermann je pisao: ‘Da je Goethe, poput Boga, stvarao svijet, on bi stvorio travu
zelenom, a nebo plavim.’ Meni te riječi govore puno, jer imam nekakav odnos prema
materijalu od kojega je Bog stvorio svijet... Doduše zato znam da nema ni cvjetova ni boja,
nego su samo atomi i prostor među njima.”
Ali takvi su se razgovori događali rijetko - uglavnom su govorili o ratu, o tužiteljstvu...
To su bili teški dani. Ženja se spremala vratiti u Kujbišev - istjecao je njezin dopust.

576
 Bojala se kako će to objasniti šefu. Ta samovoljno je otišla u Moskvu i duge dane obijala
pragove tamnica, pisala dopise u tužiteljstvo i Narodni komitet unutrašnjih poslova.
Cijeli život bojala se državnih ustanova, pisanja molbi, i kada je trebala mijenjati
putovnicu, loše je spavala i brinula se. Ali u posljednje vrijeme sudbina ju je natjerala, izgleda,
da se samo bavi prebivalištem, osobnim kartama, policijom, tužiteljstvom, rasporedima i
dopisima.
U sestrinoj kući bio je mrtvački spokoj.
Viktor Pavlovič nije išao na posao, satima je sjedio u svojoj sobi. Ljudmila Nikolaevna
dolazila je iz prodavaonice uznemirena, zlobna, govoreći da je poznate žene više ne
pozdravljaju.
Evgenija Nikolaevna vidjela je kako se Štrum uzrujava. Na telefonski poziv skakao je i
strelovito dohvaćao slušalicu. Često je za ručkom ili večerom oštro prekidao razgovor: “Tiše,
tiše, čini mi se da netko kuca na vrata.” Izlazio bi u hodnik, vraćao se s nelagodnim smiješkom.
Sestre su shvaćale otkuda ta stalna napetost od čekanja zvonca - bojao se uhićenja.
“Eto, tako se razvija manija proganjanja”, reče Ljudmila,“1937. godine su psihijatrijske
bolnice bile pune takvih ljudi.”
Evgeniju Nikolaevnu posebno je, gledajući neprekidni Štrumov nemir, dirao njegov
odnos prema njoj. Jedanput je rekao: “Upamtite, Ženevjeva, mene se duboko ne tiče što će
reći zbog toga što vi živite u mojoj kući i zauzimate se za uhićenika. Shvaćate? To je vaš dom!”
Uvečer je Evgenija Nikolaevna voljela razgovarati s Nadjom.
“Ti si prepametna”, rekla je nećakinji Evgenija Nikolaevna, “nisi djevojčica, nego nekako
član društva bivših političkih osuđenika.”
“Ne bivših, nego budućih”, reče Štrum, “ti vjerojatno i sa svojim poručnikom razgovaraš
o politici.”
“Pa što?” upita Nadja.
“Pa bolje da se ljubite”, reče Evgenija Nikolaevna.
“Pa to ja i kažem”, reče Štrum. “Ipak je sigurnije.”
Nadja je doista pokretala razgovore na oštre teme: čas bi pitala za Buharina, je li istina
da je Lenjin cijenio Trockog, a nije htio vidjeti Staljina posljednjih mjeseci života, i da je
napisao oporuku, koju je Staljin skrio od naroda.
Evgenija Nikolaevna, kad bi ostala nasamo s Nadjom, nije se raspitivala o poručniku
Lomovu. Ali iz toga što je Nadja govorila o politici i ratu, o stihovima Mandeljštama i
Ahmatove, o svojim susretima i razgovorima s drugovima, Evgenija Nikolaevna doznala je
više o Lomovu i o Nadjinu odnosu s njim nego što je znala Ljudmila.
Lomov je očito bio oštar momak, teška značaja, koji se podsmješljivo odnosio prema
svemu priznatom i utvrđenom. Očito je sam pisao stihove i to je od njega Nadja pozajmila
podsmješljiv i prezriv odnos prema Demjanu Bednom i Tvardovskom, ravnodušnost prema
Šolohovu i Nikolaju Ostrovskom. Nadja je očito izgovarala njegove riječi, sliježuči ramenima:
“Revolucionari su ili glupi ili nepošteni - ne smije se žrtvovati život cijeloga naraštaja radi
buduće izmišljene sreće...”
Jedanput je Nadja rekla Evgeniji Nikolaevnoj:

577
 “Znaš, teta, stari je naraštaj morao u nešto vjerovati; kao Krimov u Lenjina i komunizam,
tata u slobodu, baka u narod i radne ljude, a nama, novom naraštaju, sve se to čini glupim.
Uopće je glupo vjerovati. Treba živjeti, bez vjerovanja.”
Evgenija Nikolaevna iznenada upita:
“Poručnikova filozofija?”
Nadjin ju je odgovor zbunio.
“Za tri tjedna ide na bojišnicu. Eto cijele filozofije: bio - i nema ga.”
Evgenija Nikolaevna sjećala se u razgovorima s Nadjom Staljingrada. Tako je i Vera
razgovarala s njom, tako se i Vera zaljubila. Ali kako se razlikuje jednostavni i jasni Verin
osjećaj od Nadjine zbrke. Kako se razlikuje tadašnji Ženjin život od njezina sadašnjeg dana.
Kako se razlikuju tadašnje misli o ratu od današnjih, pobjedničkih dana. Ali rat je trajao i nije
se moglo poreći to što je rekla Nadja: “Bio - i nema poručnika.” I ratu je bilo svejedno je li
poručnik prije pjevao uz gitaru, išao kao dobrovoljac na velika gradilišta vjerujući u buduće
carstvo komunizma, ili je čitao stihove Inokentija Anenskoga i nije vjerovao u izmišljenu
sreću budućih naraštaja.
Jedanput je Nadja pokazala Evgeniji Nikolaevnoj zapisanu logorsku pjesmu.
U pjesmi se govorilo o hladnom potpalublju parnih brodova, o tome kako je hučao ocean,
i da su se “od njihanja mučili zatvorenici, zagrljeni kao krvna braća”, i kako je iz magle izronio
Magadan - “prijestolnica Kolimskoga kraja”.
Prvih dana po dolasku u Moskvu, kada bi Nadja započela takve teme, Štrum se ljutio i
prekidao je.
Ali ovih dana u njemu se štošta promijenilo. Nije se više suzdržavao i u Nadjinoj je
nazočnosti govorio da mu je nepodnošljivo čitati pozdravna pisma - zdravice “velikom
učitelju, najboljem prijatelju gimnastičara, mudrome ocu, moćnom korifeju,
svijetlom geniju”; osim toga on je i skroman, i osjetljiv, i dobar, i odgovoran. Stvara se dojam
da Staljin i ore, i topi metal, i hrani u jaslicama na žličicu djecu, i gađa iz mitraljeza, a radnici
i crvenoarmejci, studenti i znanstvenici samo se mole za njega, i da nije Staljina, cijeli veliki
narod poginuo bi kao bespomoćna marva.
Jedanput je Štrum izbrojio da se Staljinovo ime spominje u Pravdi 86 puta, a drugi dan je
nabrojio osamnaest spominjanja Staljinova imena samo na prvoj stranici.
Žalio se na nezakonita uhićenja, na pomanjkanje slobode, na to da svaki jedva pismeni
šef s partijskom knjižicom smatra svojim pravom da zapovijeda znanstvenicima i piscima,
daje im ocjene i pouke.
U njemu se pojavio neki novi osjećaj. Rastući užas pred razornom snagom državnoga
bijesa, rastući osjećaj osamljenosti, bespomoćnosti, pileće žalosne nemoći i osuđenosti - sve
je to na trenutke rađalo u njemu nekakav očaj, raspuštenu ravnodušnost prema opasnosti,
prijezir prema oprezu.
Ujutro bi Štrum dotrčao Ljudmili u sobu, a ona je, ugledavši njegovo uzbuđeno i radosno
lice, bila zbunjena koliko je to za njega bio neobičan izraz.
“Ljuda, Ženja! Ponovno smo stupili na ukrajinsku zemlju, upravo su javili na radiju!”
A tog se dana Evgenija Nikolaevna vratila s Kuzneckog mosta i ugledavši je Štrum ju je
upitao isto onako kako je Ljudmila upitala njega ujutro:

578
 “Što se dogodilo?”
“Primili su paket, primili su paket!” ponovila je Ženja.
Čak je i Ljudmila shvaćala što će Krimovu značiti taj paket sa ženinim pismom.
“Uskrsnuće iz mrtvih”, reče ona i doda: “Mora biti da ga još uvijek voliš, ne sjećam se
takvih tvojih očiju.”
“Znaš, ja sam vjerojatno luda”, šapnu sestri Evgenija Nikolaevna, “tako sam sretna što će
Nikolaj dobiti paket i zato što sam danas shvatila: nije mogao, nije mogao Novikov, nije mogao
učiniti podlost. Shvaćaš li?”
Ljudmila Nikolaevna naljuti se i reče:
“Ti nisi luda, nego - još gore.”
“Vitjenjka, dragi, odsvirajte mi nešto”, zamoli Evgenija Nikolaevna.
Sve to vrijeme Štrum nijednom nije sjeo za klavir. Ali sada nije odbio, donio je note,
pokazao i Ženji i upitao “Slažete li se?” Ljudmila i Nadja, koje ne vole glazbu, odoše u kuhinju,
a Štrum poče svirati. Ženja je slušala. Svirao je dugo, a kada je završio, šutio je ne gledajući
Ženju, a onda počeo svirati novu stvar. Na trenutke se činilo da se Viktor Pavlovič zanosi, nije
vidjela njegovo lice. Naglo se otvoriše vrata, a Nadja kriknu:
“Uključite radio, zapovijed!”
Glazbu je zamijenio metalni klokotavi glas spikera Levitana, koji je tog trenutka govorio:
“...i u napadu zauzeli grad i važan željeznički čvor...” Zatim su se nabrajali generali i vojske
koji su se istaknuli u bitkama, a nabrajanje je počelo od general-poručnika Tolbuhina, koji je
zapovijedao armijom; i odjednom Levitanov likujući glas izgovori: “A također tenkovski
korpus pod zapovjedništvom pukovnika Novikova.” Ženja tiho uzdahnu, a kad je spikerov
snažni i odmjereni glas rekao “Vječna slava junacima koji su pali za slobodu i nezavisnost
naše Domovine”, ona zaplaka.

579
 41.

Ženja je otputovala, i u Štrumovu je domu zavladala tuga.

Viktor Pavlovič satima je sjedio za pisaćim stolom, a po nekoliko dana ne bi izlazio iz
kuće. Pojavio mu se strah da će na ulici sresti posebno neugodne ljude koji će se neprijateljski
ponašati, da će vidjeti njihove nemilosrdne oči.
Telefon je posve zašutio, a kad bi se jednom u dva-tri dana oglasio, Ljudmila Nikolaevna
rekla bi:
“To je za Nadju.” I doista, tražili su Nadju.
Štrum nije odmah shvatio svu težinu toga što mu se dogodilo. Prvih je dana čak osjećao
olakšanje zato što sjedi doma u tišini, među omiljenim knjigama, i ne vidi neprijateljska
namrštena lica.
Ali uskoro ga je domaća tišina stala ugnjetavati, nije mu izazivala samo tugu nego i nemir.
Što se događa u laboratoriju? Kako ide posao, što radi Markov? Misao da je potreban u
laboratoriju dok sjedi doma izazivala mu je nemir kao u vrućici. Ali je jednako nepodnošljiva
bila i suprotna misao, da u laboratoriju dobro guraju i bez njega.
Ljudmila Nikolaevna na ulici je srela svoju prijateljicu iz evakuacije Stojnikovu, koja je
radila u upravi Akademije. Stojnikova je podrobno opisala sjednicu znanstvenoga vijeća jer
ju je stenografirala od početka do kraja.
Glavno je da Sokolov nije istupio! Nije istupio iako mu je Šišakov rekao: “Petre
Lavrenteviču, želimo saslušati vas. Puno ste godina radili skupa sa Štrumom.” Sokolov je
odgovorio da je noćas imao srčani napadaj i da mu je teško govoriti.
Čudno, ali Štruma to izvješće nije obradovalo.
U ime laboratorija govorio je Markov, i to suzdržanije od drugih, bez političkih optužaba,
uglavnom se pozivajući na Štrumov loš značaj, a čak je spomenuo i njegov dar.
“On nije mogao odbiti: u Partiji je, obvezali su ga”, reče Štrum, “nije ništa kriv.”
Ali većina istupa bila je užasna. Kovčenko je rekao da je Štrum prolaznik i pokvarenjak.
Rekao je: “Taj Štrum se nije izvolio javiti, sasvim se raspustio, pa ćemo s njim popričati
drugim jezikom, on očito tako želi.”
Sijedi Prasolov, onaj što je usporedio Štrumov rad s Lebedevljevim radom, rekao je:
“Određena sorta ljudi organizirala je oko Štrumovih sumnjivih teorija nepristojnu galamu.”
Vrlo je ružno istupio doktor fizikalnih znanosti Gurevič; priznao je da je grubo pogriješio
precjenjujući Štrumov rad, aludirao je na nacionalnu netrpeljivost Viktora Pavloviča i rekao
da se smetenjak u politici mora pokazati smetenjakom i u znanosti.
Svečin je nazvao Štruma “uvaženim” i naveo riječi koje je Viktor Pavlovič stvarno rekao
o tome da nema američke, njemačke ili sovjetske fizike - fizika je jedinstvena.
“To jest bilo”, reče Štrum, “ali navoditi na sastanku ono što je rečeno u privatnom
razgovoru - to je čista prijava.”
Štruma je iznenadilo što je na sjednici istupio Pimenov, premda nije bio u vezi s
Institutom, i nitko ga nije tjerao. Kajao se što je pridao Štrumovu radu izvanredno značenje,

580
što nije vidio njegove poroke. To je bilo krajnje porazno. Pimenov je više puta govorio da
Štrumov rad izaziva u njemu molitveni osjećaj, da je sretan što sudjeluje u njegovoj realizaciji.
Šišakov je govorio kratko. Izjavu je predložio Ramskov, partijski tajnik u Institutu. Bila je
oštra, zahtijevala je da direkcija odsiječe gnjili dio od zdravoga kolektiva. Posebno je
uvredljivo bilo što se u rezoluciji nije spomenulo Štrumove znanstvene zasluge.
“Ipak se Sokolov poveo apsolutno u redu. Zašto je onda nestala Marija Ivanovna, nije
valjda da se tako boji?” reče Ljudmila Nikolaevna.
Štrum ništa ne odgovori.
Čudno! Ali on se ni na koga nije ljutio, premda mu uopće nije bilo svojstveno kršćansko
opraštanje. Nije se ljutio ni na Šišakova ni na Pimenova. Nije osjećao zlobu ni prema Svečinu,
Gureviču, ni Kovčenku. Samo je jedan čovjek izazivao u njemu bijes, takav težak i zagušljiv da
je Štrumu bilo vruće, teško je disao kad bi samo pomislio na to. Činilo mu se da sve oštro i
nepravedno, sve što je sigurno bilo protiv Štruma, dolazi od Sokolova. Kako je Petr
Lavrentevič mogao zabraniti Mariji Ivanovnoj da dolazi Štrumovima! Kakav kukavičluk,
koliko u tome ima okrutnosti, podlosti, niskosti! Ali nije mogao spoznati da se njegova zloba
ne hrani samo mišlju o Sokolovljevoj krivnji prema Štrumu nego i njegovim tajnim osjećajem
krivnje pred Sokolovom.
Sada je Ljudmila Nikolaevna često govorila o materijalnim stvarima.
Višak stambenog prostora, bilješka o zaradi za kućni savjet, bonovi za hranu, potvrda za
novi dućan, knjižica ograničenja za novi kvartal, istekla putovnica i nužnost pokazivanja
potvrde iz mjesta službe prilikom promjene putovnice - sve je to brinulo Ljudmilu
Nikolaevnu danju i noću. Gdje naći novac za život?
Nekoć se Štrum hihotao i šalio: “Bavit ću se teorijskim pitanjima zgrade, izgradit ću sebi
kolibu laboratorij.” Ali više nije bilo smiješno. Novca koji je dobivao kao dopisni član
Akademije znanosti jedva bi bilo za plaćanje računa za stan, vikendicu, komunalne troškove.
Samoća ga je ugnjetavala.
Ali treba živjeti! Pedagoški rad u višoj školi, pokazalo se, bio je zabranjen. S mladeži nije
mogao raditi politički sumnjiv čovjek.
Kamo poći?
Njegov ugledni znanstveni položaj smetao mu je da se prihvati sitnoga posla. Svaki će
kadrovik uzdahnuti i odbiti zaposliti doktora znanosti kao tehničkog urednika ili predavača
fizike u srednjoj tehničkoj.
Kada su misli o propalom poslu, o oskudici i ovisnosti, o poniženjima postale posebno
nepodnošljive, mislio je: “Da me što prije uhite.”
Ali Ljudmila i Nadja ostaju. Valja im živjeti.
Kakve su samo jagode u vikendici! Sad će je oduzeti - u svibnju treba srediti produžetak
najma. Vikendica nije akademska, nego službena. A on je nepažnjom propustio platiti najam,
mislio je odmah platiti i za prošlu godinu i uplatiti za prvo polugodište. A sada su iznosi, koji
su mu se prije mjesec dana činili beznačajnima, u njemu izazivali jezu.
Gdje naći novac? Nadji treba kaput.
Zadužiti se? Ali ne smije se zadužiti bez nade u vraćanje duga.

581
 Prodavati stvari? Ali tko će u ratno vrijeme kupovati mramor ili klavir? A i žao mu je -
Ljudmila voli svoju zbirku, čak i sada, nakon Toljine smrti, ponekad joj se divi.
Često je pomišljao da će otići u vojni ured, otkazati zaštitu Akademije i zamoliti da ga
pošalju kao crvenoarmejca na bojišnicu.
Kada bi pomislio na to, postao bi miran u duši.
A onda su mu dolazile nemirne i mučne misli. Kako će živjeti Ljudmila i Nadja? Poučavati?
Iznajmljivati sobu? Ali odmah će se umiješati domska uprava, i milicija. Noćni posjeti, globe,
protokoli.
Kako su moćni, grozni i mudri postali čovjeku domari, kvartovski milicijski redari,
stambeni inspektori, tajnice kadrovika.
U djevojčici koja sjedi u birou za kartice čovjek koji izgubi oslonac osjeća golemu
nepomičnu snagu.
Osjećaj straha i bespomoćnosti, nesigurnosti, vladao je Viktorom Pavlovičem tijekom
cijeloga dana. Ali on nije bilo jednak i nepromjenjiv. U različita doba dana postojali su različiti
strahovi, različiti nemiri. Rano ujutro, nakon tople postelje, kada se iza prozora skupljao
hladni mutni sumrak, osjećao je obično dječju bespomoćnost pred ogromnom silom koja se
navalila na njega, pa se htio zavući pod pokrivač, stisnuti, zažmiriti i zamrijeti.
U prvoj polovini dana tugovao je za poslom, posebno ga je silno vuklo u Institut. Sam se
sebi u tim trenucima činio beskorisnim, glupim i nedarovitim.
Činilo se da je država u svome bijesu sposobna oduzeti mu ne samo slobodu i mir nego i
um, dar, vjeru u sebe, pretvoriti ga u tmurnoga, tupog i žalosnog stanara.
Pred ručak bi živnuo i razveselio se. Odmah nakon ručka obuzela bi ga tuga, tupa, mučna
i bez misli.
Počeo bi se spuštati sumrak, i dolazio je veliki strah. Viktor Pavlovič sada se bojao tame,
kao divljak iz kamenog doba kojega zatječe mrak u šumi. Strah je rastao, zgušnjavao se...
Štrum se sjećao i razmišljao. Iz tame za prozorom gledala ga je žestoka, neminovna pogibija.
Evo će se začuti auto na ulici, odjeknut će zvonce, zaškripat će čizme u sobi. Nemaš kamo. I
odjednom nastupi zlobna i vesela ravnodušnost!
Štrum je rekao Ljudmili:
“Dobro je bilo dvorjanima kod cara. Padne u nemilost, sjedne u kočiju, van iz
prijestolnice, na imanje u provinciju! A ondje lov, seoske radosti, susjedi, park, pisanje
memoara. A vi, gospodo volterijanci, pokušajte ovako - dvotjedna kompenzacija i
karakteristika u zapečaćenoj kuverti s kojom te ne primaju ni za vratara.”
“Vitja”, rekla je Ljudmila Nikolaevna, “preživjet ćemo! Ja ću šivati, postat ću radnica, bojit
ću rupce. Radit ću kao laborantica. Prehranit ću te.”
Ljubio joj je ruke i ona nije mogla shvatiti zašto mu se na licu pojavljivao okrivljenički i
patnički izraz, a oči su postajale žalosne i molećive... Viktor Pavlovič išao je po sobi i
poluglasno pjevao riječi starinske romanse:

...a on zaboravljen leži sam...

Nadja, kad je čula za Štrumovu želju da kao dobrovoljac pođe na bojišnicu, reče:

582
 “Kod nas ima jedna cura, Tanja Kogan, njezin otac je otišao kao dobrovoljac, on je
stručnjak za neke starogrčke znanosti, i dospio je u rezervni puk u Penzu, a ondje su ga
natjerali da posprema i mete. A jednom je došao zapovjednik čete, on je nehotice pomeo na
njega smeće, a ovaj ga tako udario šakom po uhu da mu je puknuo bubnjić.”
“Pa što”, reče Štrum, “ja neću namesti smeće na zapovjednika čete.”
Sada je Štrum razgovarao s Nadjom kao s odraslom. Činilo se da se nikada prema kćeri
nije ponašao bolje nego sada. Diralo ga je što se u posljednje vrijeme vraća doma odmah
nakon škole, misleći da ga ne želi uznemirivati. Kada bi razgovarala s ocem, u njezinim
podsmješljivim očima bilo je nešto novo: ozbiljan i mio izraz.
Jedanput se uvečer odjenuo i pošao prema Institutu - htio je promotriti prozore svojega
laboratorija: ima li svjetla, radi li druga smjena, možda je Markov već završio montažu
postrojenja? Ali nije ni stigao do Instituta, bojao se sresti nekoga poznatog, pa je skrenuo u
ulicu i pošao natrag kući. Ulica je bila pusta i tamna. I odjednom ga je obuzeo osjećaj sreće.
Snijeg, noćno nebo, svježi mrazni zrak, šum koraka, drveće s tamnim granama, uska
trakica svjetla koja se probija kroz maskirnu zavjesu na prozoru jednokatne drvene kućice -
sve je bilo tako krasno. Udisao je noćni zrak, išao tihom uličicom, i nitko ga nije gledao. Bio je
živ, bio je slobodan. Što bi mu još trebalo, o čemu još maštati? Viktor Pavlovič stigao je kući, i
osjećaj sreće ga je napustio.
Prvih dana Štrum je napeto čekao da se pojavi Marija Ivanovna. Išli su dani, a Marija
Ivanovna nije zvala. Sve su mu uzeli - rad, čast, spokoj, vjeru u sebe. Nije valjda da su mu
oduzeli i posljednje utočište - ljubav?
Na trenutke je padao u očaj, hvatao se rukama za glavu, činilo mu se da ne može živjeti,
a da je ne gleda. Ponekad je brbljao: “Pa što, pa što, pa što.” Ponekad je govorio sebi: “Kome
uopće trebam!”
A u dubini svojega očaja postojala je svijetla pjega - osjećaj čistoće duše koju su sačuvali
on i Marija Ivanovna. Patili su, ali nisu mučili druge. Ali je shvaćao da sve njegove misli - i
filozofske i pomirljive i zlobne - ne odgovaraju onome što se događa u njegovoj duši. I uvreda
na Mariju Ivanovnu, i podsmijeh sebi, i tužna pomirenost s neizbježnošću, i misli o dugu pred
Ljudmilom Nikolaevnom, i o spokojnoj savjesti - sve je to bilo samo sredstvo da pobije svoj
očaj. Kada se sjećao njezinih riječi i glasa, obuzimala bi ga nepodnošljiva tuga. Zar je nikada
neće vidjeti?
Kada su neizbježnost rastanka i osjećaj gubitka postali posebno nepodnošljivima, Viktor
Pavlovič, stideći se, rekao je Ljudmili Nikolaevnoj: “Znaš, muči me misao o Madjarovu - je li s
njim u redu, ima li kakvih vijesti o njemu? Kad bi bar upitala o tome telefonom Mariju
Ivanovnu, ha?”
Najčudnije je bilo to što je nastavljao raditi. Radio je, a tuga, nemir i žalost i dalje su bili
tu.
Rad mu nije pomagao da se bori s tugom i strahom, nije mu služio kao duševni lijek, nije
tražio u njemu zaborav od teških misli, od duševnoga očaja, nego je bio više nego lijek.
Radio je zato što nije mogao ne raditi.

583
 42.

Ljudmila Nikolaevna rekla je mužu da ju je sreo domar zgrade i zamolio Štruma da dođe
u upravu zgrade.
Počeli su nagađati s čime je to u vezi. Višak stambenog prostora? Zamjena putovnice?
Provjera iz vojnog ureda? Možda je netko dojavio da je Ženja živjela kod njih bez dozvole?
“Trebalo je pitati”, reče Štrum ,”sada ne bismo razbijali glavu.” “Naravno, trebalo je”,
suglasila se Ljudmila Nikolaevna, “ali sam se zbunila, rekao je neka ujutro dođe vaš muž, kad
ne ide na posao.”
“O Bože, već sve znaju.”
“Da, svi prate: vratari, pratioci lifta, susjedske spremačice. Čemu se čudiš?”
“Da, da.”
“Sjećaš se kad ti je prije rata mladić s crvenom knjižicom ponudio da mu javljaš tko dolazi
susjedima.”
“Sjećam li se”, reče Ljudmila Nikolaevna, “tako sam dreknula da je tek na vratima uspio
reći: ‘Mislio sam da ste svjesni.’” Ljudmila Nikolaevna pričala je Štrumu tu priču puno puta, a
on je obično umetao riječi da skrati priču, ali sada je ispitao ženu o novim detaljima, ne
požurujući je.
“A znaš li”, reče ona, “možda je to u vezi s time što sam prodala dva stolnjaka na tržnici?”
“Ne mislim, zašto bi onda pozvali mene, a ne tebe.”
“Možda žele uzeti od tebe nekakvu potvrdu”, neodlučno je rekla.
Njegove misli bile su prodorno tmurne. Neprekidno se sjećao svojih razgovora sa
Šišakovom i Kovčenkom - što im samo nije rekao. Sjećao se svojih studentskih svađa, što je
sve izbrbljao. Svađao se s Dmitrijem, s Krimovom, doduše ponekad se i slagao s Krimovom.
Ali nikada u životu, ni na trenutak nije bio neprijatelj Partije i sovjetske vlasti. I odjednom bi
se sjetio posebno oštre riječi koju je negdje izgovorio, i sav bi se smrznuo. A Krimov - žestoki,
idejni komunist, fanatik - taj pak nije sumnjao, a uhićen je. A on ima te vražje simpozije s
Madjarovom i Karimovom.
Kako čudno! Obično ga je navečer, u sumrak, počinjala mučiti misao da će ga uhititi i
osjećaj užasa bi se širio, sve veći i teži. Ali kada bi se pogibija činila posve neizbježnom,
odjednom bi mu bilo veselo i lako! Eh, dovraga sve.
Činilo se da će poludjeti misleći o nepravednosti prema njegovu poslu. Ali kada je misao
o tome da nema dara i da je glup, da njegov rad predstavlja mučno i tegobno ruganje
realnome svijetu prestala biti mišlju, a postajala osjećajem života - tad bi se razveselio.
Sada više nije čak ni pomišljao da prizna svoje pogreške - bio je žalostan, beznačajan,
njegovo pokajanje ne bi ništa promijenilo, nikome nije bio potreban. Pokajan ili nepokajan,
bio je jednako ništavan pred razgnjevljenom državom.
Kako se promijenila Ljudmila za to vrijeme. Više ne govori domaru preko telefona: “Hitno
mi pošaljite tesara”, ne vodi istragu na stepeništu: “Tko je to opet nabacao smeće kraj
odvoda?” I odijeva se nekako nervozno. Čas odijeva bez potrebe, idući za posnim maslom u

584
opskrbni dućan, skupu majmunsku bundu, čas sveže stari sivi rubac i odjene kaput koji je još
prije rata htjela dati ženi koja prati lift.
Štrum je gledao Ljudmilu i mislio kako će izgledati za deset-petnaest godina.
“Sjećaš li se, u Čehovljevom Arhijereju mati je napasala kravu i pričala ženama da je njezin
sin nekoć bio arhijerej, ali joj je malotko vjerovao.”
“Ja sam to davno čitala, kao djevojčica, pa se ne sjećam”, reče Ljudmila Nikolaevna.
“A ti pročitaj”, reče on ljutito.
Cijeli život ljutio se na Ljudmilu Nikolaevnu zbog ravnodušnosti prema Čehovu,
sumnjajući da nije pročitala mnoge Čehovljeve priče. Ali čudno je, čudno! Bio je sve
bespomoćniji, slabiji, sve bliže stanju potpune duhovne entropije, i sve ništavniji u
očima domara, cura iz biroa za bonove, putovnice, kadrovika i laboranata, znanstvenika,
prijatelja, pa čak i bližnjih, možda čak i za Čepižina, možda i za ženu... Ali, eto, Maši je bio sve
bliži i draži. Nisu se vidjeli, ali on je znao i osjećao to. Pri svakom novom udaru,
novom poniženju, u mislima se pitao: “Vidiš li me, Mašo?”
Tako je sjedeći pokraj žene razgovarao s njom, a mislio svoje tajne misli.
Zazvoni telefon. Sada su telefonski pozivi izazivali u njima rastresenost kakvu izaziva
noćni telegram, glasnik nesreće.
“Ah, znam, obećali su me zvati zbog posla u radionici”, reče Ljudmila Nikolaevna.
Ona podiže slušalicu, obrve joj poskočiše i reče:
“Sad će doći. Za tebe”, reče ona.
Štrum upita očima: “Tko je?”
Ljudmila Nikolaevna reče mu pokrivajući dlanom mikrofon:
“Nepoznati glas, ne mogu ga smjestiti.”
Štrum uze slušalicu.
“Molim, pričekat ću”, reče on i gledajući u upitne Ljudmiline oči napipa na stoliću olovku
pa zapisa nekoliko krivih slova na komadu papira.
Ljudmila Nikolaevna, ne zapažajući što čini, sporo se prekrižila, a onda prekrižila Viktora
Pavloviča. Šutjeli su.
“Govore sve radiostanice Sovjetskog Saveza.”
I onda taj glas, nezamislivo sličan onome koji se trećeg srpnja 1941. obratio narodu,
vojsci, cijelome svijetu: “Drugovi, braćo, prijatelji moji,...", obraćajući se samo jednome
čovjeku koji drži u ruci telefonsku slušalicu, reče:
“Zdravo, druže Štrum.”
I tih sekunda u zbrci misli i odlomaka misli, komada osjećaja, u istu smjesu sjedinili su se
slavlje, slabost i strah pred nečijom huliganskom mistifikacijom, ispisane stranice rukopisa,
karakteristika, zgrada na Lubjanskom trgu...
Nastao je prodorni jasni osjećaj okončanja sudbine i s njim se pomiješala tuga za
gubitkom nečega čudno dragoga, dirljivoga i dobroga.
“Zdravo, Josife Visarionoviču”, reče Štrum i iznenadi se da je to on izgovorio u telefon te
nezamislive riječi “Zdravo, Josife Visarionoviču.”
Razgovor je trajao dvije ili tri minute.

585
 “Meni se čini da vi radite u zanimljivom pravcu”, reče Staljin.
Njegov spori glas s grlenim izgovorom, sa značajnošću zvučnih isticanja, činilo se da je
zvučao posebno, da je toliko podsjećao na onaj glas koji je Štrum slušao na radiju. Tako je
nekada, glupirajući se, Štrum oponašao taj glas doma. Tako su ga prenosili ljudi koji su čuli
Staljina na kongresima ili bili pozvani.
Nije valjda mistifikacija?
“Ja vjerujem u svoj rad”, reče Štrum.
Staljin odšutje, činilo mu se da razmišlja o Štrumovim riječima.
“Ne osjećate li nedostatak u stranoj literaturi glede ratnoga vremena, je li vam osigurana
aparatura?” upita Staljin.
S iskrenošću koja ga je sama iznenadila Štrum reče:
“Velika hvala, Josife Visarionoviču, uvjeti za rad posve su normalni i dobri.”
Ljudmila Nikolaevna slušala je taj razgovor stojeći, kao da je Staljin vidi.
Štrum odmahnu na nju rukom: “Sjedni, sram te bilo...” A Staljin ponovo zašutje
razmišljajući o Štrumovim riječima pa reče:
“Doviđenja, druže Štrum, želim vam uspjeha u radu.”
“Doviđenja, druže Staljine.”
Štrum spusti slušalicu.
Sjedili su jedno nasuprot drugome isto kao prije nekoliko minuta kada su razgovarali o
stolnjacima koje je Ljudmila Nikolaevna prodala na Tišinskoj tržnici.
“Želim vam uspjeha u radu”, odjednom reče Štrum s jakim gruzijskim akcentom.
U toj nepromjenjivosti ormarića, klavira i stolaca, u tome da su dva neoprana tanjura
ležala na stolu isto kao kad su razgovarali o domaru, bilo je nešto nezamislivo, što
raspamećuje. A sve se promijenilo, prevrnulo, pred njima se pružala drukčija sudbina.
“Što ti je rekao?”
“Pa, ništa posebno, pitao me smeta li me u poslu manjak strane literature”, reče Štrum
nastojeći se samome sebi prikazati mirnim i ravnodušnim.
Na trenutke mu je bilo neugodno zbog osjećaja sreće koji ga je obuzeo.
“Ljuda, Ljuda”, reče on, “zamisli, uopće se nisam pokajao, ni poklonio, nisam mu pisao
pisma. On me sam pozvao!”
Dogodilo se čudo! Moć toga što se dogodilo bila je golema. Zar se nije Viktor Pavlovič
motao, nije spavao noćima, petljao popunjavajući upitnike, hvatao se za glavu misleći na to
što su govorili o njemu na znanstvenom vijeću, sjećao svojih grijeha, u mislima se kajao i
molio za oproštaj, čekao uhićenja, mislio o bijedi, zamirao, predviđao razgovor u odjelu za
putovnice, s curom iz biroa za kartice!
“Bože moj, Bože”, reče Ljudmila Nikolaevna, “Tolja nikada neće saznati.”
Priđe vratima Toljine sobe i otvori je.
Štrum skinu telefonsku slušalicu s viljuške pa je opet položi.
“A odjednom - podvala?” reče on i priđe prozoru.

586
 S prozora se vidjela prazna ulica, prođe žena u pustenom kaputu. Ponovo priđe telefonu
i pokuca po slušalici skvrčenim prstom.
“Kakav mi je bio glas?” upita on.
"Vrlo si sporo govorio. Znaš, sama ne shvaćam zašto sam odjednom ustala.”
“Staljin!”
“A možda je to doista podvala?”
“Ma što ti je, tko bi se usudio? Za takvu šalu daju sigurnih deset godina.”
A samo sat prije hodao je po sobi i sjećao se romanse Goleniščeva-Kutuzova...

“A on zaboravljen leži sam...”

Staljinovi telefonski pozivi! Jedanput na godinu ili dvije Moskvom bi se razlila glasina:
Staljin telefonirao režiseru Dovženku, Staljin telefonirao piscu Erenburgu.
Nije morao zapovijedati - dajte nekom nagradu, dajte stan, izgradite mu znanstveni
institut! Bio je prevelik da bi govorio o tome. To su sve činili njegovi pomoćnici, pogađali
njegovu želju u izrazu njegovih očiju, u intonaciji glasa. A njemu je bilo dovoljno da se
dobrodušno osmjehne čovjeku, i čovjeku se mijenja sudbina: iz tame, iz anonimnosti čovjek
stiže pod kišu slave, počasti i snage. I deseci moćnih ljudi spuštali su glavu pred sretnikom, ta
Staljin se njemu osmjehnuo, našalio preko telefona.
Ljudi su prenosili detalje tih razgovora, svaka riječ koju je rekao Staljin čudila ih je. Što
je riječ bila logičnija, to je više palila. Staljin valjda nije mogao govoriti obične riječi.
Pričalo se da je pozvao poznatoga kipara i u šali mu rekao:
“Zdravo, stari pijanico.”
Drugoga poznatoga i vrlo dobrog čovjeka upitao je o uhićenome drugu, i kada se taj
zbunio i nejasno odgovorio, Staljin je rekao:
“Slabo vi branite svoje prijatelje.”
Pričalo se da je telefonirao u redakciju omladinskog lista i zamjenik urednika je rekao:
“Bubekin sluša.”
Staljin upita:
“A tko je to Bubekin?”
Bubekin odgovori:
“To valja znati.” I tresne slušalicom.
Staljin ga je ponovo nazvao i rekao:
“Druže Bubekine, govori Staljin, objasnite, molim vas, tko ste vi?”
Pričali su da je Bubekin nakon tog slučaja preležao dva tjedna u bolnici liječeći se od
živčanog sloma.
Jedna njegova riječ mogla je uništiti tisuće, desetke tisuća ljudi. Maršal, narodni komesar,
član Centralnoga komiteta Partije, tajnik oblasnoga komiteta, ljudi koji su do jučer
zapovijedali vojskama, bojišnicama, vladali nad pokrajinama, republikama,
ogromnim tvornicama, danas bi se nakon jedne Staljinove gnjevne riječi mogli pretvoriti u

587
ništa, u logorsku prašinu, nositi kotlić čekajući splačine u logorskoj kuhinji. Pričali su da su
Staljin i Berija noću došli do starog boljševika, Gruzijca koji je nedavno izašao iz Lubjanke, i
sjedili kod njega do jutra. Stanari su se noću bojali otići u zahod i ujutro nisu pošli na posao.
Pričalo se da je gostima otvorila vrata primalja, najstarija u stanu, izašla je u noćnoj
košulji noseći u rukama psića mopsa, vrlo ljuta što noćni došljaci nisu pozvonili koliko puta
treba. A zatim je pričala: “Otvorila sam vrata i vidjela portret, a portret krenuo prema meni.”
Kažu da je Staljin ušao u hodnik i dugo gledao list zakvačen pored telefona, na kojem su
stanari štapićima bilježili trajanje razgovora, da bi znali koliko tko treba platiti.
Sve su te priče palile i nasmijavale upravo običnošću riječi i situacija, a zato su i bile
nevjerojatne - Staljin hoda hodnikom komunalke!
Zbog jedne njegove riječi pokretana su golema gradilišta, kolone drvosječa pošle bi u
tajgu, mase od stotina tisuća ljudi kopale su kanale, podizale gradove, probijale ceste u
područjima polarne noći i vječnoga leda. On je izrazio u sebi veliku državu!
Sunce staljinističkog ustava... Partija Staljina... staljinističke petoljetke... staljinistička
gradilišta... staljinistička strategija... staljinističko zrakoplovstvo... Velika država izrazila se u
njemu, u njegovu značaju, u njegovu ponašanju.
Viktor Pavlovič samo je ponavljao:
“Želim vam uspjeha u radu... Meni se čini da vi radite u zanimljivom pravcu...”
Sada je jasno: Staljin je znao da su se u inozemstvu počeli zanimati za fizičare koji
proučavaju nuklearne pojave. Štrum je osjećao da se oko tih pitanja rađa čudna napetost,
napipavao je tu napetost među recima u člancima američkih i engleskih fizičara, u prekinutim
rečenicama koje krše logični razvoj misli. Zapažao je da su imena istraživača koji su često
objavljivali svoje radove nestala sa stranica fizikalnih časopisa, da su se ljudi koji rade na
cijepanju teške jezgre doslovce topili, da se nitko ne poziva na njihov rad. Osjećao je porast
te napetosti i šutnje čim se problematika približi pitanjima raspada uranske jezgre.
Više su puta Čepižin, Sokolov i Markov počinjali razgovore na te teme. Nedavno je
Čepižin govorio o kratkovidnim ljudima koji ne vide praktičnih perspektiva glede utjecaja
neutrona na tešku jezgru. A sam Čepižin nije htio raditi na tom području...
U zraku punom toptanja vojničkih čizama, vojnih ognjeva, dima i škripe tenkova rodila
se nova nečujna napetost i najjača ruka ovoga svijeta podignula je telefonsku slušalicu, i
fizičar teoretičar začuo je spori glas: “Želim vam uspjeha u radu.”
I nova, nezamjetna i bezglasna lagana sjena pala je na zemlju spaljenu ratom, na sijede i
dječje glave. Ljudi je nisu osjećali, nisu znali za nju, nisu osjetili rađanje snage kojoj je bilo
suđeno da dođe.
Dugačak put ležao je od pisaćih stolova nekoliko desetaka fizičara, od listova papira
ispisanih grčkim betama, alfama, ksijem, gamom i sigmom, od bibliotečnih ormara i
laboratorijskih soba do sotonske kozmičke snage - budućega žezla državne moći.
Put je započeo, i nijema se sjena zgušnjavajući pretvarala u tamu spremnu ogrnuti
gromade Moskve i New Yorka.
Tog se dana Štrum nije radovao trijumfu svojega rada, koji su, činilo se, zauvijek gurnuli
u ladicu njegova kućnoga stola. On će se iz tamnice vratiti u laboratorij, u riječi profesorskih
predavanja i referata. Nije mislio na sretni trijumf znanstvene istine, na svoju pobjedu: sada

588
 ponovno može pokrenuti znanost, imati učenike, pojavljivati se na stranicama časopisa i
udžbenika, uzrujavati se hoće li se njegova misao poklopiti s istinom računala i fotoemulzije.
Obuzelo ga je posve drukčije uzbuđenje - častoljubivo likovanje nad ljudima koji su ga
pritiskali. Donedavno mu se činilo da nije osjećao zlobu prema njima. Pa ni sada im se nije
želio osvetiti, nanijeti im zlo, ali su mu duša i um bili sretni kada bi se sjećao svega onoga
lošeg, nečasnog, okrutnog i kukavičkog što su poduzimali. Što su grublji i podliji bili prema
njemu, to mu je sada bilo slađe sjećati se toga.
Kada se Nadja vratila iz škole, Ljudmila Nikolaevna viknu:
“Nadja, Staljin je telefonirao tati!”
Ugledavši uzbuđenje kćeri, koja je utrčala u sobu s napola zbačenim kaputom i rupcem
koji se vukao po podu, Štrum je još jasnije osjetio zbunjenost koja će obuzeti desetke ljudi
kada danas i sutra doznaju što se dogodilo.
Kad su sjeli ručati, Štrum iznenada odloži žlicu i reče:
“Uopće mi se ne jede.”
Ljudmila Nikolaevna reče:
“Potpuni sram za tvoje mrzitelje i mučitelje. Zamišljam što sad mogu u Institutu, pa i
Akademiji.”
“Da, da”, reče on.
“I dame u opskrbnom centru, mamice, ponovo će ti se klanjati i smješkati”, reče Nadja.
“Da, da”, reče Ljudmila Nikolaevna i osmjehnu se.
Štrum je uvijek mrzio ulizice, ali ga je sada radovala misao o osmijehu Alekseja
Aleksejeviča Šišakova kojim će mu se dodvoravati.
Čudno, neshvatljivo! U njegov osjećaj radosti i slavlja upletala se sve vrijeme tuga, koja
dolazi iz podzemne dubine, žalost nad nečim dragim i skrivenim, što ga je, izgleda, napuštalo
tih sati. Činilo se da je kriv za nešto i pred nekim, ali što i pred kim, nije shvaćao.
Jeo je svoju omiljenu juhu, heljdino varivo s krumpirom, i sjećao se svojih dječjih suza
kada je proljetne noći u Kijevu gledao kako zvijezde žmirkaju između procvjetaloga kestenja.
Svijet mu se tada činio divnim, budućnost golemom i punom čudesnog svjetla i dobra. Danas,
kada se odigravala njegova sudbina, kao da se opraštao sa svojom čistom, dječjom, gotovo
religioznom ljubavi prema čudesnoj znanosti, opraštao se s osjećajem koji se javio
prije nekoliko tjedana, kada, pobijedivši golemi strah, nije slagao sam sebi.
Bio je samo jedan čovjek kojemu bi to mogao reći, ali ga više nije bilo uz Viktora
Pavloviča.
I čudno. U duši su tavorili žudnja i nestrpljenje da što prije doznaju što se dogodilo. U
Institutu, u sveučilišnim slušaonicama, u Centralnom komitetu Partije, u Akademiji, u
kućnom savjetu, u upravi vikend-naselja, na katedrama, u znanstvenim udrugama. Svejedno
je bilo Štrumu hoće li za tu novost doznati i Sokolov. I uopće ne umom, nego u tami srca nije
želio da za tu novost dozna Marija Ivanovna. Nagađao je da je za njegovu ljubav bolje ako
je progonjen i nesretan. Tako mu se činilo.
Pripovijedao je ženi i kćeri slučaj za koji su obje znale još iz predratnog vremena: Staljin
se noću pojavio u metrou, lagano pripit, sjeo pored mlade žene pa je upitao:
“Kako bih vam mogao pomoći?”

589
 Žena je rekla:
“Jako bih voljela razgledati Kremlj.”
Staljin, prije nego što će odgovoriti, razmisli i reče:
“To vam doista mogu srediti.”
Nadja dometnu:
“Vidiš, tata, danas si tako velik da ti je mama dopustila ispričati taj slučaj do kraja, a da te
ne prekine - a priču je čula sto jedanaesti put.”
I oni su se opet, po sto jedanaesti put, nasmijali prostodušnoj ženi.
Ljudmila Nikolaevna upita:
“Vitja, možda bi trebalo popiti vina za ovu prigodu?”
Ona donese kutiju konfeta koje su čekale Nadjin rođendan.
“Uzmite”, reče Ljudmila Nikolaevna, “samo se ti, Nadja, ne bacaj na njih kao vuk.”
“Tata, slušaj”, reče Nadja, “zašto se smijemo toj ženi u metrou? Zašto ga ti nisi zamolio za
ujaka Mitju i Nikolaja Grigoreviča.”
“Ma što govoriš, to je nezamislivo!”
“A po mome, zamislivo je. Baka bi odmah rekla, uvjerena sam da bi rekla.”
“Moguće je”, reče Štrum, “moguće.”
“No, dosta o glupostima”, reče Ljudmila Nikolaevna.
“Prave gluposti, sudbina tvojega brata”, reče Nadja.
“Vitja”, reče Ljudmila Nikolaevna, “treba telefonirati Šišakovu.”
“Ti očito podcjenjuješ ono što se dogodilo. Nikoga ne treba zvati.”
“Zovi Šišakova”, tvrdoglavo reče Ljudmila Nikolaevna.
“Evo, Staljin će ti reći ‘Želim vam uspjeha’ - onda zovi Šišakova.”
Čudan, novi osjećaj pojavio se tog dana u Štrumu. On se uvijek uzrujavao koliko se
obogotvoruje Staljina. Novine su od prvoga do zadnjega stupca bile pune njegova imena.
Portreti, biste, statute, oratoriji, poeme, himne... Zvali su ga ocem i genijem...
Štruma je ljutilo što Staljinovo ime potamnjuje Lenjina, njegov vojni genij postavlja se
protiv građanskog ustroja lenjinskog uma.
U jednoj drami Alekseja Tolstoja Lenjin uslužno kreše šibicu da Staljin zapali lulu. Jedan
umjetnik naslikao je Staljina kako korača stepenicama Smoljnoga, a Lenjin užurbano skakuće
za njim kao pjetlić. Ako su na slici Lenjin i Staljin predstavljani u narodu, onda Lenjina milo
gledaju samo starice, žene i djeca, a k Staljinu streme naoružani giganti: radnici i mornari
opasani mitraljeskim redenicima. Povjesničari koji opisuju sudbinske trenutke života
sovjetske države predstavljali su stvar tako da Lenjin neprekidno traži savjet od Staljina: i za
vrijeme Kronštatske bune, i kod obrane Caricina, i za vrijeme Poljskog ustanka. A štrajku u
Bakuu, u kojemu je sudjelovao Staljin, i novinama Brdzola, koje je nekoć uređivao,
povjesničari Partije davali su više mjesta nego cijelome revolucionarnom pokretu u Rusiji.
“Brdzola, Brdzola”, ljutito je ponavljao Viktor Pavlovič, “bio je Željabov, Gili, Plehanov i
Kropotkin, bili su dekabristi, a sada samo Brdzola, Brdzola... ”

590
 Tisuću godina Rusija je bila zemlja neograničenog samodržavlja i samovlašća, zemlja
careva i favorita. Ali u tisuću godina ruske povijesti vlasti nije bilo takve kao što je Staljinova.
A danas se Štrum nije ljutio, ni užasavao. Što je grandioznija bila staljinistička vlast, što
su bile zaglušnije himne ili tamnije, što gušći oblak tamjana koji se dimi kraj nogu živoga
idola, to je jače bilo Štrumovo sretno uzbuđenje.
Spuštao se mrak, a straha nije bilo.
Staljin je razgovarao s njim! Staljin mu je rekao: “Želim vam uspjeha u radu.”
Kada se smrknulo, izašao je na ulicu.
Te tamne večeri nije više osjećao bespomoćnost i osuđenost. Bio je miran. Znao je da
ondje gdje se pišu nalozi već znaju sve. Čudno je bilo misliti na Krimova, Dmitrija, Abarčuka,
Madjarova, Četverikova... Njihova sudbina nije postala njegovom sudbinom. Na njih je mislio
s tugom i otuđenošću.
Štrum se radovao pobjedi: njegova duševna snaga i njegova glava dijele pobjedu. Nije ga
uznemirivalo što današnja sreća ne nalikuje na ono što je doživljavao na dan presude, kada
mu se činilo da mati stoji uz njega. Sada mu je bilo svejedno je li uhićen Madjarov, kleveće li
ga Krimov. Prvi put u životu nije se bojao svojih urotničkih šala i neopreznih govora.
Kasno noću, kad su Ljudmila i Nadja legle spavati, odjeknu telefonsko zvonce.
“Zdravo”, reče tihi glas, i uzbuđenje, koje se činilo većim od cijeloga uzbuđenja toga dana,
obuze Štruma.
“Zdravo”, reče on.
“Ne mogu da ne čujem vaš glas. Recite mi nešto”, reče ona.
“Maša, Mašo, Mašenjko”, izusti on i ušutje.
“Viktore - mili moj”, reče ona, “nisam mogla lagati Petru Lavrenteviču. Rekla sam mu da
vas volim. Zaklela sam se da vas nikada neću vidjeti.”
Ujutro je Ljudmila Nikolaevna ušla u njegovu sobu, pogladila ga po kosi i poljubila u čelo.
“Kroza san sam čula da noćas s nekim pričaš na telefon.”
“Nisam, učinilo ti se”, reče on mirno je gledajući u oči.
“Ne zaboravi svratiti domaru.”

591
 43.

Istražiteljev kaput izgledao je čudno očima koje su se naviknule na svijet bluza i

koporana. A njegovo lice bilo je obično, takvih žuto-blijedih lica bilo je puno među uredskim
vojnicima i političkim radnicima. Na prva pitanja bilo je lako odgovarati, čak ugodno, jer se
činilo da će i ostalo biti tako jasno kao što su očiti prezime, ime i očevo ime.
U uhićenikovim odgovorima osjećala se užurbana spremnost da pomogne istražitelju. Ta
ovaj ništa nije znao o njemu. Uredski stol koji je stajao između njih nije ih dijelio. Oba su
platila partijske članarine, gledala Čapaeva, slušala u MK-u instrukcije, išla s referatima u
poduzeća prije Prvoga svibnja.
Uvodnih pitanja bilo je puno i uhićenik je bio sve mirniji. Uskoro će doći do biti i on će
iznijeti kako je izveo ljude iz okruženja.
Eto, napokon je bilo očito da neobrijano biće s raširenom kragnom bluze i potrganim
gumbima, koje sjedi ispred stola, ima ime, patronimik i prezime, rodilo se jesenskog dana,
Rus po nacionalnosti, sudjelovalo u dva svjetska rata ijednom građanskom, u bandama nije
bilo, nije ni osuđivano, u boljševičkoj partiji cijelih dvadeset pet godina, birano za delegata
Kongresa kominterne, pa delegata Tihooceanskoga kongresa sindikata, bez ordena i
počasnog oružja... Napetost Krimovljeve duše bila je povezana s mislima o okruženju, s
ljudima koji su s njim išli po bjeloruskim močvarama i ukrajinskim poljima.
Tko je od njih uhićen, tko je na ispitivanju izgubio slobodu i savjest? Iznenadno pitanje
iz posve drugih, dalekih ljeta potrese Krimova:
“Recite, otkada datira vaše poznanstvo s Fritzom Gakkenom?”
Dugo je šutio, a onda reče:
“Ako ne griješim, to je bilo u VCSPS-u, u kabinetu Tomskog, ako ne griješim, u proljeće
dvadeset sedme godine.”
Istražitelj kimnu kao da mu je poznata ta daleka okolnost.
Zatim uzdahnu, otvori fascikl s natpisom “Čuvati zauvijek”, polagano razveza bijele vrpce
i poče listati ispisane stranice. Krimov je nejasno vidio mastilo raznih boja, tipkani tekst,
dvostruku pa jednostruku kopiju, podrobne i rijetke zalijepljene bilješke crvenom i plavom
te običnom grafitnom olovkom.
Istražitelj je sporo listao stranice - tako student odlikaš lista udžbenik znajući unaprijed
da je prostudirao predmet od početka do kraja.
Pokatkad bi pogledao Krimova. I tu se ponio kao umjetnik koji provjerava sličnost crteža
s izvornikom: i vanjske crte, i značaj, i zrcalo duha, oči...
Kako je loš postao njegov pogled... Njegovo obično lice - takva je lica Krimov često sretao
nakon trideset sedme godine u rajonskim i oblasnim komitetima, u rajonskoj miliciji,
knjižnicama i izdavačkim kućama - odjedanput izgubi svoju običnost. Krimovu se činilo da se
čitav sastojao od posebnih kocaka, ali da te kocke nisu sjedinjene u - čovjeku. Na jednoj su
kocki oči, na drugoj sitne ruke, na trećoj - usta koja postavljaju pitanje. Kocke su se

592
pomiješale, izgubile proporcije, usta su postala nerazmjerno krupna, oči pale ispod usta,
zapele na namrštenom čelu, a čelo se našlo na mjestu podbratka.
“Evo, ovim putem”, reče istražitelj i cijelo mu lice ponovno dobi ljudski izraz. Zatvorio je
fascikl, ali su razvezane vezice ostale nezavezanima.
“Kao razvezana cipela”, pomisli biće bez gumba na hlačama i gaćama.
“Komunistička Internacionala”, sporo i svečano izgovori istražitelj i dobaci običnim
glasom: “Nikolaj Krimov, suradnik Kominterne.” I opet sporo i svečano naglasi:
“Treća, Komunistička Internacionala.”
Zatim je prilično dugo šutke razmišljao.
“Oh, i jadna ženica Muška Grinberg”, iznenada živahno i lukavo reče istražitelj, kao što
muškarac kaže muškarcu, a Krimov se zbuni i rastroji jako se zacrvenjevši.
Bilo je! I kako je samo davno to bilo, a stid je još bio tu. On je, čini se, već tada volio Ženju.
Čini se, svratio je s posla svome starom prijatelju da mu vrati dug, izgleda da su mu trebali
novci za put. A dalje se svega sjeća dobro, bez onog “čini se”. Konstantina nije bilo doma. A
nikad mu se nije sviđala - gruba glasa od neprekidnog pušenja, sudila je o svemu
samouvjereno, u Institutu za filozofiju bila je zamjenica partijskog sekretara, doduše lijepa,
kao što kažu, zgodna baba. Oh... Tu Kostimi ženu dohvatio je na otomanu, i još se dva puta s
njom sastao...
Sat prije pomislio je da istražitelj ne zna ništa o njemu, kao neki došljak iz seoskog
rajona...
A kako je vrijeme teklo, istražitelj ga ispitivao o stranim komunistima, drugovima
Nikolaja Grigoreviča - znajući njihove nadimke i šaljiva imena, imena njihovih žena i
ljubavnica. Bilo je nešto zloslutno u golemosti njegovih podataka.
Da je Nikolaj Grigorevič bio veliki čovjek, čija je svaka riječ važna za povijest, opet ne bi
imalo smisla skupljati u taj fascikl toliko smeća i sitnica. Ali sitnica nije bilo.
Kamo god je išao, ostajao je trag njegovih nogu, svita mu je išla za petama i pamtila njegov
život.
Posprdna napomena o drugu, izričaj o pročitanoj knjizi, šaljiva zdravica na rođendanu,
trominutni telefonski razgovor, zlobna bilješka koju je napisao predsjedništvu vijeća - sve je
dospjelo u fascikl s vezicama.
Njegove riječi i postupci bili su sabrani, osušeni i prikupljeni u iscrpni herbarij. Neki
zlobni prsti marljivo su skupljali korov, koprivu, lobodu i bujad...
Velika država bavila se njegovim flertom s Muškom Grinberg. Besmislene riječi i sitnice
splele su se s njegovom vjerom, njegova ljubav prema Evgeniji Nikolaevnoj ništa nije značila
koliko slučajne i prazne veze, i on više nije mogao razlikovati glavno od sitnica. Fraza bez
dovoljno poštovanja koju je izrekao o Staljinovu filozofskom znanju, izgledalo je da znači više
nego deset godina njegova besana partijskog rada. Je li doista on trideset druge godine rekao
u kabinetu Lozovskog s njemačkim drugom da u sovjetskom sindikalnom pokretu ima
previše državnoga, a premalo proleterskoga? I drug ga je otkucao.
Ali, Bože moj, sve je to laž! Tanka i ljepljiva paučina uvlači se u usta i nosnice.
“Shvatite, druže istražitelju...”
“Građanine istražitelju.”

593
 “Da, da, građanine. Sve su to ispljuvci, predrasude. Ja sam u Partiji dvadeset pet godina.
Podizao sam vojnike sedamnaeste godine. Četiri godine sam bio u Kini. Radio sam dane i noći.
Mene znaju stotine ljudi... Za vrijeme Domovinskog rata pošao sam dobrovoljno na bojišnicu,
u najtežim trenucima ljudi su mi vjerovali, išli za mnom... Ja...”
Istražitelj upita:
“Jeste vi to počasnu povelju došli ovamo primiti, popunjavate nagradnu anketu?”
Naravno da zapravo ne pokušava dobiti počasnu povelju.
Istražitelj odmahnu glavom.
Još se žali da mu žena ne šalje pakete. Koji suprug! Te je riječi sam kazao u ćeliji
Bogolejevu. Bože moj! Kad mu je Kacenelenbogen u šali rekao: “Grk je prorokovao da sve teče,
a mi tvrdimo: svi cinkaju.”
Cijeli njegov život smješten u fascikl s vezicama gubio je obujam, protežnost i
proporcije... Sve se pomiješalo u nekakvu sivu ljepljivu čorbu, ni sam više nije znao što je
značajnije: četiri godine podzemnog teškog rada u zamornoj zagušljivosti Šangaja, staljin-
gradski prijelaz, revolucionarna vjera, ili nekoliko ljutitih riječi o bijedi sovjetskih novina koje
je u sanatoriju Borik rekao slabo poznatom književnom znanstveniku.
Istražitelj ga dobrodušno tiho i laskavo upita:
“A sad mi ispričajte kako vas je fašist Gakken uvukao u špijunski i diverzijski rad.”
“Zar vi to ozbiljno...”
“Krimove, ne pravite se ludi. Sami vidite da nam je poznat svaki korak vašeg života.”
“Upravo, upravo zato...”
“Pustite, Krimove. Nećete prevariti tijela sigurnosti.”
“Da, ali to su laži!”
“Evo što, Krimove. Mi imamo Gakkenovo priznanje. Kad se pokajao za svoj zločin, otkrio
je i vaše zločinačke veze.”
“Pokažite mi deset Gakkenovih priznanja, svejedno je to podmetanje! Bunilo! Ako imate
to Gakkenovo priznanje, zašto bi onda meni, diverzantu i špijunu, povjeravali da budem vojni
komesar, da vodim ljude u bitku? Gdje ste bili, kamo ste gledali?”
“Jesu li vas ovamo pozvali da nas učite? Rukovodite radom naše službe, tako nešto?”
“Nikakvo rukovođenje! Postoji logika. Ja Gakkena znam. Nije mogao reći da me vrbovao.
Nije mogao!”
“Otkud sada - nije mogao?”
“On je komunist, revolucionarni borac.”
Istražitelj upita:
“Jeste uvijek vjerovali to?”
“Da”, odgovori Krimov, “uvijek!”
Istražitelj je kimajući prelistavao slučaj i, činilo se, rastreseno ponavljao:
“Zar se ne događa da se slučaj mijenja... I slučaj se mijenja...” On pruži Krimovu jedan list.
“Pročitajte ga”, reče pokrivajući dlanom dio stranice.
Krimov pogleda napisano i slegnu ramenima.

594
 “Prljavština”, reče odmičući se od stranice.
“Zašto? Čovjek nema hrabrosti izravno reći da je Gakken čestit komunist, i nema
dovoljno podlosti da ga optuži, pa se izmotava.” Istražitelj maknu dlan i pokaza Krimovu
njegov potpis i datum - veljača trideset osme.
Šutjeli su. Zatim istražitelj strogo upita:
“Možda su vas tukli pa ste zato dali takvo svjedočenje?”
“Ne, nisu me tukli.”
Istražiteljevo lice ponovno se raspalo na kocke, gadljivo su gledale ljutite oči, a usta su
govorila:
“Evo kako. Budući da ste bili u okruženju, ostavili ste svoj odred na dva dana. Vojnim
zrakoplovom su vas prebacili u štab njemačke vojske i vi ste predali važne podatke, i dobili
nove instrukcije.”
“Bunca siva kobila”, promrmlja biće s raširenom kragnom bluze. A istražitelj je nastavio
svoju stvar. Sada se Krimov nije više osjećao idejnim i jakim, s jasnom mišlju i spreman poći
na stratište zbog revolucije.
Osjećao se slabim i neodlučnim, brbljao je nepotrebno, ponavljao ružne glasine, dopustio
si podsmješljivost u osjećaju koji je sovjetski narod gojio prema drugu Staljinu. Bio je
nepromišljen u poznanstvima, mnogi su njegovi prijatelji zatvoreni. U njegovim teorijskim
pogledima vladala je zbrka. Živio je sa ženom svoga prijatelja. Iznio je podlo i licemjerno
svjedočenje o Gakkenu.
Zar ja to ovdje sjedim, zar se to sve sa mnom događa? To je san, prekrasni san u ljetnoj
noći...
“A prije rata ste iznosili inozemnom trockističkom centru podatke o raspoloženju
vodećih djelatnika međunarodnog revolucionarnog pokreta.” Nije trebalo biti ni idiot ni gad
da se posumnja na izdaju toga žalosnog i prljavog stvorenja. Ni Krimov na mjestu istražitelja
ne bi vjerovao takvom stvorenju. On je poznavao novi tip partijskih radnika, koji su smijenili
partijce likvidirane ili odstranjene i potisnute trideset sedme. To su bili ljudi drukčijeg ustroja
nego što je njegov. Čitali su druge knjige ili su ih drukčije čitali - nisu čitali, nego “prorađivali”.
Voljeli su i cijenili materijalna životna blaga, a revolucionarna požrtvovnost bila im je strana,
ili im nije bila karakterna crta. Nisu znali strane jezike, voljeli su svoju rusku nutrinu, ali su
ruski govorili neispravno, primjerice “procent”, “kapot”, “Brlin”, “istaknut radni”. Među njima
je bilo pametnih ljudi, ali se činilo da njihova glavna i radna snaga nije u ideji i razumu, nego
u poslovnim sposobnostima i lukavstvu, u malograđanskoj trezvenosti pogleda.
Krimov je shvaćao da su i novi i stari partijski kadrovi ujedinjeni velikom zajedničkom
stvari, i da nije stvar u različitosti, nego u jedinstvu i slozi. Ali je uvijek osjećao svoju nadmoć
nad novim ljudima, nadmoć boljševika, lenjinista.
Nije zapažao da sada njegova veza s istražiteljem više nije u tome što je spreman privući
ga k sebi, priznati u njemu partijskoga druga. Sada se želja za jedinstvom s istražiteljem
sastojala u žalosnoj nadi da će ovaj prigrliti Nikolaja Krimova, makar se složiti da u njemu
nije samo ono loše, ništavno i nečisto.
Sada je već, a da Krimov nije ni zapazio kako se to dogodilo, istražiteljeva
samouvjerenost postala samouvjerenošću komunista.

595
 “Ako ste doista sposobni pokajati se čistoga srca, ako bar još malo volite Partiju, onda mi
pomozite svojim priznanjem.”
I odjednom, guleći s kore svojega mozga slabost koja ga je razjedala, Krimov se prodera:
“Ništa nećete postići kod mene! Neću potpisati lažni iskaz! Čujete li me? Ni pod mukama
neću potpisati!”
Istražitelj mu dobaci:
“Razmislite.”
Sad poče listati papire ne gledajući Krimova. A vrijeme je teklo. Odgurnuo je njegov
fascikl u stranu i izvadio iz stola list papira. Činilo se da je zaboravio na Krimova, pisao je bez
žurbe, mršteći se, sabirući misli. Zatim je pročitao napisano, opet razmislio, izvukao iz ladice
omotnicu i počeo na njoj ispisivati adresu. Možda to nije ni bilo službeno pismo. Zatim je
pročitao adresu i dvjema crtama podvukao prezimena na omotnici. Zatim je napunio
mastilom kemijsku olovku i dugo brisao s vrha kapljice mastila. Zatim je stao šiljiti olovke
nad pepeljarom; grafitni se štapić u jednoj olovci svaki čas lomio, ali se istražitelj nije ljutio
na olovku, nego je strpljivo počinjao ponovo šiljiti. Zatim je iskušavao oštricu olovke na prstu.
A stvorenje je mislilo. Imalo je o čemu misliti.
Koliko samo doušnika! Svakako se mora sjetiti, rasplesti tko ga je sve prijavljivao. Ma što
će mu to? Muška Grinberg... Istražitelj će se još dokopati Ženje... Čudno je da je nije dotaknuo
ni riječju, ni spomenuo... Nije valjda i Vasja iznosio navode o meni... Ali što bih, što bih imao
priznati? Evo, tu sam, a tajna ostaje tajnom - Partijo, što će ti sve to? Josife, Koba, Soso. Zbog
kakvoga grijeha pobi toliko dobrih i jakih? Ne treba se čuvati istražiteljevih pitanja, nego
šutnje, onoga o čemu šuti - kad je Kacenelenbogen u pravu. No, naravno, počet će o Ženji,
jasno da su je uhitili. Otkuda je sve pošlo, kako je sve počelo? Zar nisam zatvoren? Kakva tuga,
koliko smeća u mome životu. Oprostite mi, druže Staljine! Jedna vaša riječ, Josife
Visarionoviču! Kriv sam, spetljao sam se, brbljao sam, sumnjao sam, Partija sve zna, sve vidi.
Zašto, zašto sam razgovarao s tim piskaralom? Ma svejedno je. Ali kakve veze ima
okruženje? Sve je to bunilo - kleveta, laž, provokacija. Zašto, zašto tada nisam rekao za
Gakkena - brate moj, prijatelju, ne sumnjam u tvoju čistoću. I Gakken je sklonio s njega svoje
nesretne oči... Odjednom istražitelj upita:
“Onda, jeste li se sjetili?”
Krimov raširi ruke:
“Nemam se čega sjetiti.”
Zazvoni telefon.
“Slušam”, reče istražitelj. Pogleda na tren Krimova pa reče: “Da, pripremi, uskoro treba
preuzeti.” Krimovu se učini da su govorili o njemu.
Zatim je istražitelj spustio slušalicu pa je ponovo dignuo. Neobičan je to bio telefonski
razgovor, kao da kraj njega nije sjedio čovjek, nego četveronogi dvonožac. Istražitelj je, po
svemu sudeći, brbljao sa ženom.
Prvo su išla domaća pitanja:
“U opskrbnom? Gusja, to je dobro... Zašto nisu dali za prvi blok? Serjogina ženica je zvala
u odjel, za prvi blok je natovarila ovčju nogu, i nas su zvali. Ja sam, među ostalim, dobio sir u
bifeu, ne, nije kiseo, osamsto grama... A kako danas teče plin? Ne zaboravi na odijelo.”

596
 Zatim je nastavio:
“Kako si, inače, je li ti dosadno, gledaj mene. Sanjala si? A u kojem smislu? Ipak u gaćama?
Žalosno... No, gledaj me kada dođem, upisat ćeš se na fakultet... Čistiti je u redu, samo gledaj,
ne diži ništa teško, to nikako ne smiješ.”
U toj malograđanskoj svakodnevnosti bilo je nešto nevjerojatno: što je razgovor više
nalikovao na životni, ljudski, to je manje nalikovao na čovjeka taj koji ga vodi. Zgrane te način
majmuna koji kopira ljudsko ponašanje... I istodobno se Krimov uopće nije osjećao čovjekom,
jer se kraj stranoga čovjeka ne vode takvi razgovori... “Ljubim ti usne... Ne želiš... Pa dobro,
dobro...” Napokon, ako je, po teoriji Bogolejeva, Krimov tek angorska mačka, žaba, štiglić ili
naprosto kukac na štapiću, onda nema ničega čudnog u tom razgovoru.
Na kraju istražitelj upita:
“Je li zagorjelo? No, trči, trči, vidimo se.”
Zatim je izvadio knjigu i blokić, počeo čitati, s vremena na vrijeme pisao olovkom - možda
se spremao za lekcije u kružoku, možda pripremao referat...
Strašno ljutito poviče:
“Zašto lupate nogama cijelo vrijeme kao da ste na fiskulturnoj paradi?”
“Trnu mi noge, građanine istražitelju.”
Ali istražitelj je ponovno utonuo u čitanje znanstvene knjige.
Za deset minuta rastreseno upita:
“Pa, jeste li se sjetili?”
“Građanine istražitelju, moram u zahod.”
Istražitelj uzdahnu, priđe vratima i tiho zovnu. Takva lica imaju vlasnici pasa kada pas u
neobično vrijeme zamoli za šetnju. Ušao je crvenoarmejac u odori. Krimov ga razgleda
izvježbanim pogledom: sve je bilo u redu - pojas pritegnut, ovratnik čist, bluza kako treba.
Samo, taj se mladi vojnik nije bavio vojničkim poslom.
Krimov ustade, noge su mu utrnule od dugog sjedenja na stolcu, klecale pri prvim
koracima. U zahodu je užurbano mislio dok ga je stražar pratio, a mislio je i na povratku. Imao
je o čemu.
Kada se Krimov vratio iz zahoda, istražitelja nije bilo, na njegovu mjestu sjedio je mladić
u odori s plavim kapetanskim činovima povezanima crvenom trakom. Kapetan je tmurno
pogledao zatvorenika, kao da ga mrzi cijeli život.
“Što stojiš?” reče kapetan.
“Sjedaj! Pravo sjedni, dovraga, što se savijaš? Tresnut ću te da se ispraviš.”
“Lijepo smo se upoznali”, pomisli Krimov i bude mu strašno, tako strašno kako nikada
nije bilo u ratu.
“Sad će početi”, pomisli.
Kapetan ispusti oblak duhanskog dima, a iz sivoga dima dopirao je njegov glas:
“Evo papira, olovke. Neću ja valjda za tebe pisati.”
Kapetanu se sviđalo vrijeđati Krimova. A možda se u tome sastojala njegova služba? Tako
se nekad zapovjedi topnicima da neprekidno tuku po protivniku - i oni pucaju i dan i noć.
“Kako to sjediš? Jesi došao ovamo spavati?”

597
 A za nekoliko minuta ponovno pozva uhićenika:
“Hej, slušaj, kome govorim, tebe se tiče!”
Zatim priđe prozoru, podignu maskirno sjenilo, ugasi svjetlo, i jutro smrknuto pogleda
Krimovu u oči. Prvi put od dolaska u Lubjanku ugledao je dnevno svjetlo.
“Prokockali smo noć”, pomisli Nikolaj Grigorevič.
Je li bilo gorega jutra u njegovu životu? Nije li, sretan i slobodan, prije nekoliko tjedana
bezbrižno ležao u rupi od bombe, a nad glavom mu je šišalo humano željezo? Ali se vrijeme
pobrkalo: beskrajno davno ušao je u taj kabinet, kao što je nedavno bio u Staljingradu.
Nekakvo sivo, kameno svjetlo dopiralo je kroz prozor koji gleda na unutrašnje dvorište
unutrašnje tamnice. Pomije, a ne svjetlo. Još kaznenije, mračnije i dušmanskije nego pri
električnom svjetlu izgledali su mu predmeti na tom zimskom jutarnjem svjetlu.
Ne, nisu mu čizme postale tijesne, nego su noge otekle.
Na koji su način povezali ovdje njegov prošli život i rad u okruženju četrdeset prve? Koji
su prsti spojili nespojivo? I čemu sve to? Kome sve to treba? Zašto?
Misli ga peku tako jako da na minute zaboravlja žiganje u leđima i križima, ne osjeća kako
nabrekle noge šire sare čizama.
Gakken, Fritz... Kako je mogao zaboraviti da je trideset osme sjedio u ovakvoj istoj sobi,
no nije baš ovako sjedio: u džepu je imao propusnicu... Sada se sjetio one najgore podlosti:
želje da se svakome svidi - suradniku u uredu za propusnice, stražarima, vojniku u liftu.
Istražitelj je govorio: “Druže Krimove, molim vas, pomozite nam.” Ne, nije najpodlija želja da
se svidi. Najpodlija je bila želja za iskrenošću! O, sada se sjetio! Ovdje se traži samo iskrenost!
I bio je iskren, sjetio se Gakkenove pogreške u procjeni Spartakova ustanka, nekorektnosti
prema Telmanu, njegove želje da dobije honorar za knjigu, njegova razvoda od Elze, kad je
bila trudna... Doduše sjećao se i dobroga... Istražitelj je zapisao njegov navod: “Na temelju
višegodišnjeg poznanstva ne vjerujem da sudjeluje u izravnim diverzijama protiv Partije, ali
ne mogu u potpunosti isključiti mogućnost licemjerja...”
Eto, tako je prijavio... Sve što je skupljeno o njemu u tom vječnom fasciklu ispričali su
njegovi drugovi, koji su također htjeli biti iskrenima. Zašto je on htio biti iskren? Partijska
dužnost! Laž! Laž! Iskrenost je bila samo u jednome - bijesno tukući po stolu šakom, viknuti:
“Gakken je brat, prijatelj, nevin je!” A on je prevrtao po sjećanju besmislice, lovio muhe,
podilazio čovjeku bez čijega potpisa njegova propusnica za izlaz iz velike zgrade ne
bi vrijedila. Sjetio se i toga - žudnoga, sretnog osjećaja kada je istražitelj rekao: “Trenutak,
potpisat ću vam propusnicu, druže Krimove.” Pomogao je da se Gakkena strpa u tamnicu.
Kamo je pošao istinoljubac s potpisanom propusnicom! Zar nije upravo Muški Grinberg, ženi
svojega prijatelja? Ali sve što je rekao o Gakkenu bila je istina. Pa i sve što je o njemu ovdje
rečeno bila je istina. On je doista rekao Fedi Evsejevu da Staljin ima kompleks manje
vrijednosti zbog pomanjkanja filozofske naobrazbe. Žalosni popis ljudi s kojima se sretao:
Nikolaj Ivanovič, Grigorij Evsejevič, Lomov, Šacki, Pjatnicki, Lominandze, Rjutin, riđi
Šljapnikov, kod Lava Borisoviča svraćao je u “akademiju”, Laševič, Jan Gamarnik, Luppol,
dolazio je k starcu Rjazanovu u Institut, u Sibiru se dvaput našao sa starim znancem Ejheom,
svojedobno i Skripnik u Kijevu i Stanislav Kosior u Harpovu, pa onda Rut Fišer, Oho... Hvala
Bogu, istražitelj se nije sjetio onoga glavnog, pa u svoje ga je vrijeme Lav Davidovič poprijeko
gledao...

598
 Prolupao je, što to govorim. Zašto uopće? Nisu oni krivi ništa više od mene! Ali još nisam
potpisao. Pričekaj, Nikolaju, potpisat ćeš. Još kako ćeš potpisati, potpisali su i oni! Sigurno je
glavna gnusoba ostavljena za desert. Izgurat će tako bez sna tri dana, a onda će početi tući.
Kako to uopće ne sliči socijalizmu. Zašto treba Partiji da mene uništi? I sve one? Ali
revoluciju smo mi poveli - ne Malenkov, ni Ždanov, ni Ščerbakov. Svi smo mi bili nemilosrdni
prema neprijateljima revolucije. Zašto je onda revolucija nemilosrdna prema nama? A možda
i jest zato nemilosrdna... A možda to uopće nije revolucija, kakva je to kapetanska revolucija,
to je crna satnija, banda.
Mlatio je praznu slamu, a vrijeme je išlo.
Bol u leđima i bol u nogama izmjenjivali su se s nemoći. Glavno je bilo leći na ležaj,
promrdati bosim nožnim prstima, dignuti noge, počešati listove na nogama.
“Ne spavajte!” vikao je kapetan kao da izdaje ratnu zapovijed.
Činilo se da bi propala sovjetska država i puknula bojišnica, samo da Krimov zatvori na
minutu oči...
Za cijeloga života Krimov nije čuo toliku količinu psovki.
Prijatelji, njegovi dragi pomoćnici, tajnici i sudionici intimnih razgovora skupljali su
njegove riječi i postupke. Sjetio bi se i užasnuo: “Pa to sam ja rekao Ivanu, jedino Ivanu”;
“Razgovarao sam s Griškom, pa s Griškom se znadem od dvadesete godine”; “To sam
razgovarao s Maškom Melcer, ah, Maška, Maška.”
Iznenada se sjetio istražiteljevih riječi kako nema zašto čekati paket od Evgenije
Nikolaevne... O tome je bio njegov nedavni razgovor s Bogolejevom. Do posljednjeg dana ljudi
su punili Krimovljev herbarij.
Danju su mu donijeli zdjelicu juhe, a ruka mu je tako drhtala da je morao naginjati glavu
i srkati juhu iz zdjelice, a žlica je lupala kao da bubnja.
“Jedeš kao svinja”, tužno je rekao kapetan.
Zatim se još nešto zbilo: Krimov je ponovo zamolio za zahod. Ni na što više nije mislio
idući hodnikom, ali je stojeći nad školjkom ipak pomislio: dobro je da su otkinuli gumbe, prsti
drhte, ne bih mogao rasporak ni otvoriti ni zatvoriti.
I dalje je išlo, radilo vrijeme. Pobijedila je država u kapetanskim činovima. Gusta siva
magla stajala je u glavi, vjerojatno takva magla leži u majmunskome mozgu. Nije bilo prošlosti
ni budućnosti, nestao je fascikl s vezicama koje se uvijaju. Bilo je samo jedno - izuti čizme,
češati se, zaspati.
Ponovno dođe istražitelj.
“Jeste li spavali?” upita kapetan.
“Vlast ne spava, nego se odmara”, didaktički reče istražitelj sjetivši se bradate vojničke
dosjetke.
“Ispravno”, potvrdi kapetan, “zato podčinjeni oteknu.”
Kao radnik koji stupa na zadatak, razgleda svoj stroj, poslovno razmjenjuje riječcu sa
svojim zamjenikom, tako je istražitelj pogledao Krimova i pisaći stol pa rekao:
“Evo ga, druže kapetane.”
Pogleda na sat, izvadi iz stola fascikl, razveza vezice, prelista papire te pun zanimanja i
žive snage reče:
599
 “Onda, Krimove, nastavimo.”
I oni se pozabaviše.
Sada je istražitelja zanimao rat i opet se njegovo znanje pokazalo zamašnim: znao je sve
o imenovanju Krimova, znao brojeve pukova i armija, navodio ljude koji su ratovali s
Krimovom, podsjećao ga na riječi koje je rekao u političkom odjelu, iskaze o nepismenosti
generalskih bilježaka.
Cijeli Krimovljev rad na bojišnici, govori pod njemačkom vatrom, njegova vjera koju je
dijelio s crvenoarmejcima u teškim danima uzmaka, odricanja i studen - sve je to redom
prestalo postojati.
Tužni brbljavac i licemjer rastakao je svoje drugove, zarazio ih nevjericom i beznađem.
Je li se moglo sumnjati u to da su mu njemački obavještajci pomogli da se prebaci preko
bojišnice radi nastavka špijunske i diverzantske djelatnosti?
U prvim minutama novog ispitivanja Krimov je usvojio radnu živost odmornog
istražitelja.
“Kako želite”, reče on, “ali ja nikada neću priznati da sam špijun!”
Istražitelj pogleda kroz prozor - već se smrkavalo, te je i sam loše razaznavao papire na
stolu.
On upali stolnu lampu i spusti plavu maskirnu zavjesu.
Žalosni zvjerski urlik odjeknuo je iza vrata i odjednom se prekinuo i utihnuo.
“Onda, Krimove”, reče istražitelj, ponovno sjedajući za stol.
Upitao ga je li mu poznato zašto nikada nije napredovao u službi pa saslušao nejasni
odgovor.
“Tako ste se, Krimove, motali po bojišnici kao bojni komesar, a trebali ste biti član Vojnog
vijeća armije ili čak bojišnice.”
On zašutje, uporno motreći Krimova, i prvi put gledajući ga istražiteljski, svečano
izgovori:
“Sam Trocki o vašim je napisima rekao: ‘Mramorno’. Da je taj gad osvojio vlast, visoko
biste vi zasjeli! Ili je šala: ‘Mramorno’!”
“Evo im aduta”, pomisli Krimov, “lupio je u glavu.”
No, dobro, dobro, sve će reći - i kada, i gdje, ali i drugu Staljinu mogu se postaviti ista
pitanja, a Krimov nije imao veze s trockizmom, nego je uvijek glasovao protiv trockističkih
rezolucija, a nijednom za njih.
A glavno je bilo izuti čizme, leći, podignuti gole noge, spavati i češati se u snu.
A istražitelj progovori tiho i laskavo:
“Zašto nam ne želite pomoći?... Zar je riječ o tome da niste imali zločina prije rata, da u
okruženju niste obnovili veze i utvrdili lozinke?... Stvar je ozbiljnija i dublja. Riječ je o novom
tečaju Partije. Pomognite Partiji u novoj etapi borbe. Za to se morate odreći starih procjena.
Takav zadatak mogu ispuniti samo boljševici. Zato i razgovaram s vama.”
“No, dobro, u redu”, sporo i sanjivo govorio je Krimov, “mogu dopustiti da sam mimo
svoje volje izrazio poglede koji su tuđi Partiji. Neka je moj internacionalizam došao u
proturječje s pojmovima suverene socijalističke države. Dobro, po svojemu značaju ja sam se

600
poslije trideset sedme otuđio od novog tečaja i novih ljudi. Spreman sam, mogu to priznati.
Ali špijunaža, diverzije...”
“Čemu to vaše ali? Eto vidite, već ste krenuli putem shvaćanja svojega neprijateljstva
prema partijskoj stvari. Kakvo onda značenje ima forma? Čemu to vaše ali, kad priznajete
osnovno?”
“Ne, ne priznajem sebe za špijuna.”
“Znači, ne želite nikako pomoći Partiji. Razgovor dođe do stvari - i u grmlje, tako nešto?
Govno ste vi, pasje govno!”
Krimov skoči, trgnu istražitelja za kravatu, zatim udari šakom po stolu, a u telefonu nešto
zveknu, zvocnu. Prodere se visokim žalosnim glasom:
“Ti, kujin sine, gade, gdje si bio kad sam s ljudima ratovao u Ukrajini i po brjanskim
šumama? Gdje si bio kad sam se zimi tukao kod Voroneža? Ti smeće jedno, jesi li bio u
Staljingradu? Zar da ja nisam ništa učinio za Partiju? A ti si, žandarska njuško,
branio sovjetsku domovinu ovdje, u Lubjanki? A ja u Staljingradu branio našu stvar? A u
Šangaju bio pod vješalima? Je li tebi, gade, ili je meni Kolčakovac prostrijelio lijevo rame?”
A onda su ga tukli, ali ne jednostavno, po njušci, kao u Posebnom odjelu, nego
promišljeno, znanstveno, sa znanjem fiziologije i anatomije. Tukla su ga dva uniformirana
mladića, a on im se derao:
“Vas, gadove, treba pred streljački vod... Da opslužujete protutenkovski top... Dezerteri...”
Oni su radili bez ljutnje, bez uzbuđenja. Izgledalo je da ne tuku jako, bez zamaha, ali
udarci su im bili nekakvi užasni, kako užasno podla biva mirno izrečena riječ.
Krimovu nahrupi krv iz usta, iako ga nisu nijednom lupili po zubima, a krv nije išla ni iz
nosa, ni iz čeljusti, niti od pregrizenoga jezika, kao u Ahtubi... To je išla dubinska krv, iz pluća.
Više nije znao gdje je, nije znao što mu se događa... Nad njim iskrsnu istražiteljevo lice, kako
pokazuje prstom na portret Gorkoga, koji je visio iznad stola, i pita:
“Što je rekao veliki proleterski pisac Maksim Gorki?”
I s učiteljskim tonom odgovori:
“Ako se neprijatelj ne predaje, valja ga uništiti.”
Zatim je ugledao lampu na stropu, čovjeka s uskim širitima.
“Što ćemo, kad medicina dopušta”, reče istražitelj, “dosta odmora.”
Uskoro je Krimov opet sjedio za stolom, slušao pametno urazumljivanje:
“Sjedit ćemo tako tjedan, mjesec i godinu... Hajdemo jednostavno: neka vi niste ni za što
krivi, ali mi potpišite sve što vam kažem. Onda vas više neće tući. Jasno? Možda će vas
Posebno vijeće osuditi, ali neće tući - to je velika stvar! Mislite da je meni drago kad vas tuku?
Pustit ćemo vas i da spavate. Jasno?”
Išli su sati, razgovor se nastavljao. Činilo se da se ničim ne može slomiti Krimova, izvesti
ga iz snene omame.
Pa ipak, kad je istražitelj započeo novi govor, on začuđeno zinu i podiže glavu.
“Sve su to stare stvari, može ih se i zaboraviti”, govorio je istražitelj i pokazivao na njegov
fascikl, “ali ne možemo zaboraviti vašu podlu izdaju Domovine za vrijeme staljingradske
bitke. Svjedoci i dokumenti govore! Radili ste, podizali političku svijest boraca u okruženoj
zgradi ‘šest kroz jedan’. Vi ste nagovarali Grekova, pravog rodoljuba, na izdaju, trudili ste se
601
da ga nagovorite da prijeđe na stranu protivnika. Vi ste izdali povjerenje zapovjedništva,
povjerenje Partije, koja vas je poslala u tu zgradu kao ratnoga komesara. A što ste vi bili u toj
okruženoj zgradi? Neprijateljski agent!”
Pred jutro su Nikolaja Grigoreviča opet tukli i činilo mu se da tone u toplo crno mlijeko.
Ponovno je čovjek s uskim širitima kimnuo, otirući iglu šprice, i istražitelj je rekao:
“Onda, medicina nam dopušta.”
Sjedili su jedan nasuprot drugome. Krimov je gledao tužno sugovornikovo lice i čudio se
svojoj dobrodušnosti - zar je on hvatao tog čovjeka za kravatu, hoteći ga ugušiti? Sada je u
Nikolaja Grigoreviča opet bio osjećaj bliskosti s njim. Stol ih nije više dijelio, bili su dva druga,
dva žalosna čovjeka.
Odjedanput se sjetio čovjeka u okrvavljenom rublju koji nije bio do kraja strijeljan, pa se
vratio iz noćne jesenje stepe u Posebni odjel na bojišnicu.
“Eto i moje sudbine”, pomisli, “ni ja nemam kamo poći. Kasno je već.”
Zatim je molio za zahod, zatim se pojavio jučerašnji kapetan, podignuo maskirnu zavjesu,
ugasio svjetlo, zapalio.
I ponovno je Nikolaj Grigorevič vidio dnevno tmurno svjetlo - činilo mu se da ne dolazi
od sunca, ni neba, nego da svjetlo potječe od sive cigle unutrašnje tamnice.

602
 44.

Postelje su bile prazne - susjede su ili odveli ili su se kuhali na ispitivanju.

Ležao je razdrljen, u nesvijesti, popljuvana života, s užasnim bolom u križima, činilo mu
se da su mu stukli bubrege.
U gorkom času životne propasti shvatio je snagu ženske ljubavi. Ženja! Samo njoj dragi
čovjek zgažen je željeznim nogama. Sav zapljuvan, a ona mu pere noge, češlja njegovu
zamršenu kosu, gleda mu u slijepljene oči. Što su mu više poderali dušu, što je odvratniji i
prezreniji u svijetu, to je njoj bliži i draži. Ona trči za kamionom, stoji u repu na Kuzneckom
mostu, kraj logorske ograde, ona tako želi poslati mu nekoliko bombona, lukovicu, ona mu na
plinskoj lampi peče lepinjice, godine života da je da se vidi s njim barem na pola sata...
Nije svaka ženska s kojom spavaš - žena.
I od oštrog očaja poželio je i sam izazvati očaj u drugom čovjeku.
Sklopio je nekoliko redaka pisma: “Kad si čula što se dogodilo, nisi se obradovala tome
što sam zgažen, već tome što si uspjela pobjeći od mene, i onda blagoslivljaš svoj štakorski
instinkt koji te natjerao da napustiš brod koji tone... Sam sam...”
Promaknu mu pred očima telefon na istražiteljevu stolu... Zdravi bik, koji ga je tukao u
bokove i pod rebra... Kapetan podiže zavjesu, gasi svjetlo... Šušte, šušte stranice slučaja, i od
njihova mu se šuštanja prispavalo... I odjednom se vrelo, krivo šilo zabilo u njegovu lubanju,
i osjetilo se da mu mozak smrdi kao izgoretina: Evgenija Nikolaevna ga je prijavila!
Mramorno! Mramorno! Riječi koje je čuo u jutarnjem času na Znamenki u kabinetu
predsjednika Revolucionarnog vojnog vijeća Republike... Čovjek s oštrom bradicom, kojemu
bljeskaju stakla cvikera, pročitao je Krimovljev članak i govorio pohvalno i tiho. Sjeća se: noću
je rekao Ženji da ga je CK opozvao iz Kominterne i poslao da uređuje knjige u Političkom
izdavaštvu. “A nekoć sam bio čovjek.” I pripovijedao joj je kako je Trocki, pročitavši
njegov rad “Revolucija i reforma - Kina i Indija”, rekao: “Mramorno.” Nijednome čovjeku nije
ponovio te riječi rečene u četiri oka, samo ih je Ženja čula, znači, istražitelj je doznao od nje.
Ona ga je prijavila.
Nije osjećao nesanicu od sedamdeset sati - već se naspavao. Jesu lije prisilili? Zar nije
svejedno? Drugovi, Mihaile Sidoroviču, ja sam umro! Ubili su me. Ne revolverskim metkom,
ni šakama, ni nesanicom. Ženja me ubila. Ja ću se očitovati, sve priznajem. Jedini je uvjet:
potvrdite da me ona prijavila.
On spuznu s kreveta i poče šakom lupati po vratima vičući: “Vodi me istražitelju, sve ću
potpisati.”
Stigao je dežurni i rekao:
“Ne bučite, priznat ćete kada vas pozovu.”
Nije mogao ostati sam. Bolje je i lakše kada tuku i kada gubiš svijest. I medicina to
dopušta...

603
 Prevrtao se po ležaju, i kada mu se činilo da više neće podnijeti duševnu muku, da mu se
mozak svaki čas može rasprsnuti i tisuće se komadića zabiti u srce, u grlo i oči, shvatio je:
Ženječka ga nije mogla prijaviti! Zakašljao se i zatresao:
“Oprosti mi, oprosti. Nije mi sudbina da budem sretan s tobom, ja sam za to kriv, a ne ti.”
I divni osjećaj koji je možda prvi put došao čovjeku u toj zgradi otkako je u nju zakoračila
čizma Dzeržinskoga, obuze Krimova.
Probudio se. S druge strane tužno je sjedio Kacenelenbogen sa zamršenim
betovenovskim sijedim vlasima. Krimov mu se osmjehnu, a susjedu se namršti nisko mesnato
čelo - Krimov shvati da je Kacenelenbogen uzeo njegov osmijeh za znak ludila.
“Vidim da su vas jako istukli”, reče Kacenelenbogen pokazujući Krimovljevu krvavu
bluzu.
“Da, jako”, kriveći usta odgovori Krimov. “A kako ste vi?”
“Šetao se po bolnici. Susjedi se razišli - Drelingu je Izvanredno vijeće dalo još deset
godina, znači, ukupno trideset, a Bogolejev je prebačen u drugu ćeliju.”
“A...” izusti Krimov.
“No, referirajte.”
“Ja mislim da će u komunizmu”, reče Krimov, “MGB46 tajno skupljati sve dobro o ljudima,
svaku dobru riječ. Sve povezano s vjernošću, čašću, dobrotom, agenti će prisluškivati
telefone, tražiti po pismima, izvlačiti iz intimnih razgovora i dojavljivati o tome u Lubjanku,
puniti dosjee. Samo dobro! Ovdje će učvršćivati vjeru u čovjeka, a ne rušiti je kao sada. Prvi
kamen položio sam ja... Ja vjerujem da sam pobijedio usprkos prijavama i lažima,
vjerujem, vjerujem...”
Kacenelenbogen ga je rastreseno slušao i rekao:
“To je sve istina, tako će i biti. Treba samo dodati da će vas, kad skupe takav blistav dosje,
ipak prebaciti ovamo, u veliku zgradu, i opet mlatnuti.”
Pozorno je gledao Krimova, i nikako nije mogao shvatiti zašto mu se njegovo zemljano
žuto lice s upalim i oteklim očima, i s crnim tragovima krvi na podbratku, osmjehuje sretno i
spokojno.

46
MGB - Ministarstvo državne sigurnosti (op. prev.)

604
 45.

Paulusov pobočnik pukovnik Adams stajao je pred otvorenim kuferom.

Ritter, zapovjednikov posilni, čučeći je prebirao rublje prostrto po novinama raširenima
po podu.
Noću su Adams i Ritter palili papire u feldmaršalovu kabinetu, spalili su i veliku
zapovjednikovu osobnu kartu, koju je Adams smatrao svetom vojnom relikvijom.
Paulus svu noć nije zaspao. Odbio je jutarnju kavu i samo pratio Adamsov trud. S
vremena na vrijeme ustajao je i išao po sobi preskačući smotke papira složene na podu, koji
su čekali kremaciju. Karte nalijepljene na platno gorjele su nerado, zatrpavajući rešetku, i
Ritter je morao čistiti peć žaračem.
Svaki put kad je Ritter otvarao vratašca peći, feldmaršal je pružao ruke prema vatri.
Adams nabaci kabanicu na njegova ramena, ali je Paulus nestrpljivo izmaknuo rame, i Adams
ponovo odnese kabanicu na vješalicu.
Možda se feldmaršal već vidi u sibirskom zarobljeništvu - stoji s vojnicima pred vatrom
i grije ruke, a iza njega pustinja, i sprijeda pustinja.
Adams reče feldmaršalu:
“Ja sam zapovjedio Ritteru da vam u kufer stavi više toploga rublja - nismo ispravno
zamišljali Strašni sud u djetinjstvu: nema to veze s vatrom i vrelim ugljem.”
U noći je dvaput dolazio general Schmidt. Šutjeli su telefoni s prerezanim kabelima. Od
prvog trenutka okruženja Paulus je jasno shvaćao da njegova vojska ne može nastaviti borbu
na Volgi.
Vidio je da su svi uvjeti koji su određivali njegov ljetni uspjeh - taktički, psihološki,
meteorološki i tehnički - iščeznuli, plusovi su se pretvorili u minuse. Obratio se Hitleru: Šesta
armija mora usklađena s Mansteinom probiti prsten okruženja u jugozapadnom pravcu,
stvoriti koridor i izvesti svoje divizije, unaprijed se pomirivši s time da mora ostaviti veliki
dio teškog oružja.
Kada je Eremenko 24. prosinca uspješno udario po Mansteinu u rajonu rječice Miškovke,
svakom zapovjedniku pješačkog bataljona sinulo je da je otpor u Staljingradu nemoguć. Ali to
nije bilo jasno samo jednome čovjeku. On je preimenovao Šestu armiju u predstražu bojišnice
koja se proteže od Bijeloga mora do Tereka, i nazvao je Tvrđavom Staljingrad. A u štabu
armije govorili su da se Staljingrad pretvorio u logor naoružanih vojnih zarobljenika. Paulus
je ponovno poslao radijskom šifrom da postoje neki izgledi za proboj. Čekao je da uslijedi
strašna eksplozija bijesa, jer se nitko nije usudio dvaput proturječiti vrhovnom zapovjedniku.
Čuo je da je Hitler strgnuo s prsa feldmaršala Rundstedta viteški križ i da je pritom nazočni
Brauchitsch preživio srčani napadaj. S Führerom se nije moglo šaliti.
A 31. siječnja Paulus je napokon dobio odgovor na svoje pismo - imenovanje
feldmaršalom. Poduzeo je još jedan pokušaj da dokaže svoju ispravnost i dobio je najviši
orden Reicha - Viteški križ s hrastovim listovima.

605
 Postupno je shvaćao da mu se Hitler obraća kao mrtvacu - to je bilo posmrtno
imenovanje za feldmaršala, posmrtna nagrada Viteškoga križa s hrastovim listovima. Bio je
potreban samo za još jedno - za stvaranje tragičnoga lika vođe herojske obrane. Stotine tisuća
ljudi pod njegovim zapovjedništvom državna promidžba proglasila je svecima i mučenicima.
Oni su bili živi, varili su konjetinu, lovili posljednje staljingradske pse, u stepi lovili
svrake, gnječili uši, pušili cigarete u kojima je papir bio zamotan u papir, a za to su vrijeme
državne radiopostaje emitirale svečanu pogrebnu glazbu u čast podzemnih junaka.
A oni su bili živi, puhali su u crvene prste, sline su im tekle iz nosova, u glavama su
prevrtali misli kako da nešto požderu, ukradu, utvore se bolesnima, odu u zarobljeništvo,
zgriju se u podrumu s Ruskinjom, a za to vrijeme državni su zborovi dječaka i djevojčica
pjevali u eteru: “Oni su umrli da živi Njemačka”. Mogli su uskrsnuti za grešni i divni život
samo pod uvjetom da država umre.
Sve se odvijalo onako kako je pretkazivao Paulus.
On je živio s teškim osjećajem svoje ispravnosti, koja se potvrđuje potpunim, bez
izuzetka, slomom svoje vojske. U pogibiji svoje vojske nalazio je protiv svoje volje mučno i
čudno zadovoljstvo, temelj za visoku samoocjenu.
Misli koje su u danima najvišeg uspjeha bile potisnute i pogažene ponovno su se uvukle
u glavu.
Keitel i Jodl nazivali su Hitlera božanskim Führerom. Goebbels je tvrdio da je Hitlerova
tragedija u tome što ne može naći u ratu ravnoga vojničkoga genija. A Zeitzler je pripovijedao
da Hitler moli da se ispravi linija bojišnice jer mu šokira estetski osjećaj. A ludo neurastenično
odbijanje napada na Moskvu? A iznenadna bezvoljnost i zapovijed da se prekine napad na
Lenjingrad? Njegova fanatična strategija oštre obrane zasnovane na strahu od gubitka
prestiža.
Sada je sve napokon jasno.
Ali je upravo konačna jasnost tako strašna. On nije mogao odbiti zapovijed! Naravno,
Führer bi ga kaznio. Ali bi on spasio ljude. Vidio je prijekor u mnogim očima.
Mogao je, mogao spasiti vojsku!
On se bojao Hitlera, bojao se za svoju kožu!
Halbe, visoki predstavnik Uprave sigurnosti pri štabu armije, koji je tih dana letio u
Berlin, rekao je Paulusu u nejasnim izrazima da se Führer pokazao prevelikim čak i za takav
narod kao što je njemački. Da, da, no, naravno.
Sve je to deklamacija, sama demagogija.
Adams je uključio radioprijamnik. Iz baterijskog treska rađala se glazba - Njemačka je
opijevala staljingradske pokojnike. U glazbi se skrivala posebna snaga... Možda će mit koji je
Führer stvorio za narod i buduće bitke značiti više nego spašavanje promrzlih i ušljivih
distrofičara. Možda ne možeš shvatiti Führerovu logiku čitajući paragrafe, sastavljajući vojni
raspored i razgledajući operativne karte.
A možda je u aureoli mučeništva koju je Hitler namijenio Šestoj armiji ustrojen novi
Paulusov smisao i smisao njegovih vojnika, njihovo novo sudjelovanje u budućnosti
Njemačke.
Ovdje olovci ne pomažu logaritamsko ravnalo i računaljka. Ovdje djeluje čudni
pozadinski general, koji ima drugi račun, druge pričuve.

606
 Adams, mili i vjerni Adams, ta čovjeku višega duhovnog roda uvijek je i stalno svojstvena
sumnja. Svijetom vladaju samo ograničeni ljudi, koji dijele nepokolebljiv osjećaj vlastite
ispravnosti. Ljudi visokoga roda ne gospodare državama, ne donose velike odluke.
“Idu!” kriknu Adams. On zapovjedi Ritteru: “Sklonite!” I ovaj povuče u stranu otvoreni
kufer te ogrnu kabanicu.
Feldmaršalske čarape na hrpi stisnute u kuferu imale su na petama rupe, i Ritter se
rastužio i uzrujao ne zato što će nerazumni i bespomoćni Paulus nazuti potrgane čarape, nego
zato što će te rupe na njima vidjeti loše ruske oči.
Adams je stajao položivši ruke na leđa stolca, okrenuvši se od vrata, koja će se svaki čas
otvoriti, spokojno, brižno i ljubavnički gledao je Paulusa - smatrao je da se tako mora ponašati
feldmaršalov pobočnik.
Paulus se malo udaljio od stola i stisnuo usne. U tim je trenucima Führer tražio od njega
igru, i on se spremao igrati.
Sad će se otvoriti vrata, i soba u tamnom podzemlju otkrit će se ljudima koji žive na
zemlji. Prošle su bol i tuga, ostao je strah da neće otvoriti vrata predstavnici sovjetskoga
zapovjedništva, koji su također spremni odigrati svečanu scenu, nego hrabri sovjetski vojnici
koji su naviknuti lako odapinjati otponac automata. I mučio ga je nemir pred nepoznatim -
evo, završit će scena i počet će ljudski život - kakav, gdje - u Sibiru, u moskovskoj tamnici, u
logorskoj baraci.

607
 46.

Noću su ljudi iz Zavolžja vidjeli kako se nebo nad Staljingradom osvijetlilo raznobojnim
vatrama. Njemačka je vojska kapitulirala.
Te su noći iz Zavolžja ljudi krenuli u Staljingrad. Širili su se glasovi da je stanovništvo
koje je ostalo u Staljingradu u posljednje vrijeme patilo od oštre gladi i zato su vojnici, oficiri
i mornari Volške ratne mornarice nosili sa sobom zavežljaje s kruhom i konzervama. Neki su
ponijeli votku i harmonike.
Ali čudno je bilo što su ti prvi vojnici koji su noću stigli u Staljingrad bez oružja, dajući
kruh braniteljima grada, grleći ih i ljubeći, doslovce bili žalosni, nisu se veselili i pjevali.
Jutro 2. veljače 1943. bilo je oblačno, a nad volškim rupama u ledu i prosjecima dimila se
para. Sunce je izašlo nad kamiljom stepom, koja je jednako okrutna u sparne kolovoške dane
i u vrijeme nizinskoga zimskog vjetra. Suhi snijeg padao je na ravni prostor, spadao sa stabala,
vrtio se u mliječnim kotačima i odjednom gubio volju, slijegao se. Stupci istočnoga vjetra
ostavljali su za sobom tragove: snježne ovratnike oko škripavih stabala trna, zaleđenu
površinu po jarugama, glinaste ledine i bregovite humke... Sa Staljingradske kose činilo se da
ljudi koji prelaze Volgu izniču iz stepske magle, da ih lijepe mraz i vjetar.
Nisu imali posla u Staljingradu, nije ih vlast ovamo poslala - rat je ovdje završio. Oni su
išli sami - crvenoarmejci, putari, pekari, članovi štaba, jahači, topnici, krojači iz bojne
krojačnice, električari i mehaničari iz radionica za popravke. Skupa s njima prelazili su Volgu
i penjali se po strmini starci zamotani u rupce i babe u vojničkim hlačama od vate, a dječaci i
djevojčice vukli su za sobom sanjke natovarene zavežljajima i jastucima.
Čudna se stvar događala s gradom. Čule su se automobilske sirene, ključali su traktorski
motori; išli su bučni ljudi s harmonikom, plesači su toptali po snijegu čizmama, podvikivali
su i smijali se crvenoarmejci. Ali grad od toga nije oživio, i dalje se činio mrtvim. Nekoliko
mjeseci prije Staljingrad je prestao živjeti svojim običnim životom - u njemu su umrle škole,
tvornički pogoni, ateljei damske odjeće, amaterski ansambli, gradska milicija, jaslice, kina...
U vatri koja je zahvatila gradske četvrti izrastao je novi grad - Staljingrad rata - sa svojim
planom ulica i trgova, sa svojom podzemnom arhitekturom, svojim pravilima uličnog
prometa, sa svojom trgovačkom mrežom, svojom hukom tvorničkih pogona, svojim
majstorima, svojim grobljima, pijankama i koncertima.
Svaka epoha ima svoj svjetski grad - on je njezina duša i volja.
Drugi svjetski rat bio je epoha čovječanstva, i na neko vrijeme njezin je svjetski grad bio
Staljingrad. On je bio misao i strast ljudskoga roda. Za njega su radile tvornice i radionice,
rotacije i linotipi, zvao je parlamentarne vođe za govornicu. Ali kada su iz stepe krenule u
Staljingrad mase od tisuća ljudi, puste se ulice počele puniti ljudima i zagudjeli prvi
automobilski motori, svjetski grad rata prestao je živjeti.
Novine su tog dana donosile detalje njemačke kapitulacije, i ljudi u Europi, Americi i
Indiji doznali su kako je feldmaršal Paulus izašao iz podruma, kako je snimljeno prvo
ispitivanje njemačkih generala u štabu 64. armije kod generala Šumilova i kako je bio odjeven
general Schmidt, načelnik Paulusova štaba.

608
 U tom trenutku prijestolnica svjetskog rata više nije postojala. Oči Hitlera, Roosevelta i
Churchilla tražile su nove centre svjetskih vojnih napetosti. Staljin je kuckajući prstom po
stolu pitao načelnika Glavnog štaba jesu li osigurana sredstva za prebacivanje staljingradske
vojske iz pozadine u kojoj se našla u područje nove koncentracije. Svjetski grad rata, još pun
ratnih generala i majstora ulične bitke, još pun oružja, sa živim operativnim kartama koje
se formiraju pomoću tijeka izvješća, prestao je postojati - otpočeo je svoje novo postojanje,
onakvo kakvo vode današnja Atena i Rim. Povjesničari i muzejski vodiči, učitelji i školarci koji
se uvijek dosađuju već su nevidljivo postajali njegovim gospodarima.
Rađao se novi grad - grad rada i života, s tvornicama, školama, rađaonicama, milicijom,
opernim kazalištem i zatvorom.
Lagani snijeg zasuo je staze po kojima su se na vatrene pozicije donosili i streljivo i štruce
kruha, prebacivale strojnice i termosice s kašom, uvijene i brze stazice po kojima su se u svoje
tajne kamene salaše provlačili snajperisti, promatrači i slušatelji.
Snijeg je zasuo putove po kojima su vezisti trčali iz čete u vojnu, putove od Batjuka prema
Banskoj jaruzi, mesokombinatu i vodoopskrbnim cisternama... Snijeg je zasipao staze po
kojima su stanovnici velikoga grada išli nabaviti duhana, popiti dva deci na imendanu kod
druga, oprati se u podzemnoj banji, igrati domino, kušati kod susjeda kiseli kupus; putove po
kojima su išli k znanici Mani i znanici Veri, putove prema urarima, majstorima za
upaljače, krojačima, harmonikašima, skladištarima.
Mase ljudi probijale su nove putove, išle su ne primičući se ruševinama, ne skrećući.
A mreža ratnih staza i putića pokrivala se prvim snijegom i na cijelom milijunu
kilometara tih snježnih stazica nije nastao nijedan svjež trag.
A na prvi snijeg uskoro je pao drugi, i stazice su se pod njim zamutile, rastopile, više se
nisu vidjele... Neopisiv osjećaj sreće i praznine obuzeo je stare žitelje svjetskoga grada. Čudna
tuga nastala je u ljudima koji su branili Staljingrad.
Grad je opustio te su svi, i zapovjednik vojske, i zapovjednici streljačkih divizija, i stari
ratnik Poljakov i strojničar Gluškov - osjetili tu prazninu. Taj je osjećaj bio besmislen, zar
može nastati tuga od toga što je bitka završila pobjedom i smrti više nema?
Alije bilo tako. Šutio je telefon u žutoj kožnoj futroli na zapovjednikovu stolu; snježni
ovratnik narastao je na kožuhu mitraljeza, osvijetlile su se stereocijevi i ratni oklopi; potrgani,
zamazani planovi i karte prebacili su se iz etuija u poljske torbe, a iz nekih poljskih torba u
kufere i vreće sa stvarima zapovjednika vodova, četa i bataljona... A među umrlim zgradama
išle su mase ljudi, grlile se i vikale “hura”... Ljudi su gledali jedan drugoga. “Kako su svi momci
dobri, grozni, jednostavni, sjajni, eto hodamo - čizme i kape, sve je kod vas isto kao i kod nas.
A obavili smo stvar, teško je zamisliti kako strašnu, kakvu smo stvar obavili. Podigli
smo, podigli najteži teret koji postoji na zemlji, istinu smo podigli nad neistinu, hajde, probaj
ako možeš, podigni... Tako je u bajci, a ovo nije bajka.”
Svi su zemljaci: jedni s Kuporosne balke, drugi iz Banske jaruge, treći od vodoopskrbnih
cisterna, četvrti iz Velikog oktobra, peti s Mamajeva brda, a k njima dolaze stanovnici centra
koji žive kraj rijeke Carice, u rajonu pristaništa, pod otkosima kraj naftnih crpilišta... Oni su
bili i domaćini i gosti, sami su sebi čestitali, a hladni vjetar grmio je sa starom žestinom.
Ponekad su gađali u zrak iz strojnica, a ponekad bi grunula granata. Lupali su jedan
drugog pri upoznavanju, ponekad se grlili, ljubili hladnim usnama, zatim zbunjeno i veselo

609
psovali... Iskopali su se iz zemlje, stolari, tokari, orači, tesari, kopači, odbili su se od dušmana,
preorali kamen, željezo i glinu.
Svjetski grad razlikuje se od drugih gradova ne samo po tome što ljudi osjećaju njegovu
vezu s tvornicama i poljima cijeloga svijeta.
Svjetski grad razlikuje se po tome što ima dušu.
I u ratnom Staljingradu bila je zaključana duša. Njegova duša bila je sloboda.
Prijestolnica antifašističkoga rata pretvorila se u nijeme i hladne razvaline predratnoga,
industrijskog i lučkog sovjetskoga oblasnoga grada.
Ovdje su kroz deset godina mase zatvorenika, na tisuće njih, podigle moćnu branu i
izgradile državnu hidroelektranu, jednu od najvećih u svijetu.

610
 47.

Taj se slučaj dogodio zato što njemački podoficir koji se probudio u bunkeru nije znao za
kapitulaciju. Njegov pucanj ranio je zastavnika Zadnepruka. To je izazvalo bijes među Rusima
koji su pratili kako ispod masivnih bunkerskih svodova izlaze njemački vojnici te bacaju
puške i strojnice na hrpu koja zvoni i raste.
Zarobljenici su išli nastojeći ne gledati u stranu, pokazujući da su im i oči u
zarobljeništvu. I samo se vojnik Schmidt, obrastao crno-bijelim čekinjama, osmjehivao
izlazeći na Božje svjetlo, razgledajući ruske vojnike kao da je uvjeren da bi morao sresti
poznato lice.
Malo podnapiti pukovnik Filimonov, koji je jučer stigao iz Moskve u štab Staljingradske
bojišnice, stajao je skupa s prevoditeljem koji mu je dodijeljen na točki predaje dijelova
divizije generala Wellera.
Njegova kabanica s novim zlatnim činovima, s crvenim našivcima i crnim širitima
izdvajala se među prljavim progorenim bluzama i zgužvanim kapama staljingradskih
zapovjednika četa i vojna, i takve iste poderane, progorene i prljave odjeće
zarobljenih Nijemaca.
Jučer je u blagovaonici Vojnoga vijeća pripovijedao da je u glavnome moskovskom
intendantskom skladištu sačuvana zlatna srma, koja je išla na činove u staroj ruskoj vojsci, i
da se među njegovim prijateljima smatra srećom dobiti činove od toga dobrog
starog materijala.
Kada je odjeknuo pucanj i kriknuo lagano ranjeni Zadnepruk, pukovnik je glasno upitao:
“Tko je pucao, u čemu je stvar?”
Nekoliko mu glasova odgovori:
“Ma neka budala, Nijemac. Već su ga... Izgleda da nije znao...”
“Kako nije znao?” poviknu pukovnik. “Malo mu je naše krvi, gadu?” Obrati se dugačkom
Židovu, političkom rukovodiocu i prevoditelju. “Nađite mi tog oficira. Glavom će, gad,
odgovarati za taj pucanj.”
Tu pukovnik uoči veliko nasmiješeno lice vojnika Schmidta i poviknu:
“Smiješ se, gade, što je još jedan osakaćen?”
Schmidt nije shvatio čime je osmijeh kojim je htio izraziti tako puno dobroga izazvao krik
ruskoga višeg oficira, a kada je, izgleda, bez ikakve veze s tim krikom odjeknuo revolverski
pucanj, on, više ništa ne shvaćajući, spotaknu se i pade pod noge vojnika koji su išli iza njega.
Tijelo su odvukli u stranu, i on je ležao na boku, i svi koji su ga znali i nisu znali prolazili su
pored njega. A kasnije, kada su zarobljenici otišli, dječaci su se, bez straha od mrtvaca,
počeli zavlačiti u prazne bunkere i skloništa i motati po daščanim pričnama.
Pukovnik Filimonovza to je vrijeme razgledao podzemni stan zapovjednika vojne i divio
se kako je sve čvrsto i udobno postavljeno. Mitraljezac mu dovede mladog njemačkog oficira
mirnih svijetlih očiju, a prevoditelj reče:
“Druže pukovniče, evo onoga, natporučnik Lenard, kojega ste zapovjedili dovesti.”

611
 “Kojeg?” začudi se pukovnik. I budući da mu se lice njemačkog oficira učinilo
simpatičnim i zato što je bio smućen time što je prvi put odgovoran za ubojstvo, Filimonov
reče:
“Vodite ga na zborno mjesto, samo bez gluposti, na vašu osobnu odgovornost, neka dođe
živ.”
Sudnji dan primicao se kraju i više se nije mogao razaznati osmijeh na licu ustrijeljenog
vojnika.

612
 48.

Potpukovnik Mihajlov, stariji vojni prevoditelj 7. odjela Političke uprave štaba bojišnice,
pratio je zarobljenog feldmaršala u štab 64. armije.
Paulus je izašao iz podruma ne obraćajući pozornost na sovjetske oficire i vojnike koji su
ga sa žudnim zanimanjem razgledali i ocjenjivali kvalitetu njegove feldmaršalske kabanice s
trakom od zelene kože od ramena do struka i sivom kapom od kunića. Izašao je širokim
korakom i s uzdignutom glavom, gledajući povrh staljingradskih ruševina prema štapskom
terenskom vozilu koje ga je očekivalo.
Mihajlov je prije rata često imao prigodu dospjeti na diplomatski prijam, te se s Paulusom
ponašao samouvjereno, lako razlikujući hladno poštovanje od nepotrebne žurbe.
Sjedeći nasuprot Paulusu i prateći njegove izraze lica, Mihajlov je očekivao kad će
feldmaršal narušiti šutnju. Njegovo ponašanje nije sličilo ponašanju generala u čijim je
ispitivanjima sudjelovao Mihajlov.
Načelnik štaba 6. armije lijenim je i sporim glasom rekao da su katastrofu izazvali
Rumunji i Talijani. General-pukovnik kukasta nosa Sixt von Arnim, žalosno zvekećući
odličjima, doda:
“Ne samo Garibaldi sa svojom Osmom nego i ruska zima, manjak namirnica i streljiva.”
Sijedi Schlemmer, zapovjednik tenkovskoga korpusa, s Viteškim željeznim križem i
medaljom za peterostruko ranjavanje, prekinuvši taj razgovor, zamoli da se sačuva njegov
kufer. Tu se oglasiše svi - i načelnik sanitarne službe general Rinaldo, koji se meko smješkao,
i mračni pukovnik Ludwig, zapovjednik tenkovske divizije s licem unakaženim od udaraca
sabljom. Posebno se uzrujao Paulusov pobočnik pukovnik Adams, koji je izgubio neseser:
širio je ruke, tresao glavom, a uši njegove kape od leopardove kože tresle su se kao u
čistokrvnog psa dok izlazi iz vode.
Opustili su se ljudski, ali nekako loše.
Vozač u svečanoj bijeloj polubundi tiho je odgovorio na Mihajlovljevu zapovijed da vozi
laganije:
“Razumijem, druže potpukovniče.”
Htio je pripovijedati drugovima-vozačima o Paulusu, pohvaliti se kad se vrati doma
nakon rata: “Kad sam ja vozio feldmaršala Paulusa...” Osim toga je htio nekako posebno voziti
auto kako bi Paulus pomislio: “Evo sovjetskog vozača, očito mehaničara prve klase.”
Za ratničke oči to je bila nevjerojatno gusta smjesa Rusa i Nijemaca. Dotle su ekipe
veselih mitraljezaca pretraživale podrume, zavlačile se u crpilišta vode i izgonile Nijemce na
mraznu površinu.
Na ledinama i ulicama uz pomoć guranja i kričanja mitraljesci su prestrojavali njemačku
vojsku na novi način - spajali su vojnike raznih ratnih rodova u posebne kolone. Nijemci su,
osvrćući se na naoružane ruke, išli pokušavajući se ne spoticati. U njihovoj pokornosti nije
bio samo strah pred lakoćom s kojom ruski prst može pritisnuti okidač strojnice. Vlast je
potjecala od pobjednika i nekakva hipnotička žalosna strast tjerala ih je na pokornost.

613
 Auto s feldmaršalom išao je na jug, a ususret su mu dolazili zarobljenici. Moćni je zvučnik
gudio:

Pošao sam jučer u pohod u daleki kraj,

Rupcem kraj vrata mahala mi voljena...

Dvojica nose trećega, a on ih obgrlio blijedim i prljavim rukama, i glave nosača tako se
približile, a između njih zuri mrtvo lice s vrelim očima.
Četiri vojnika izvlače iz bunkera ranjenika na prostirci.
Plavkastocrne gomile oružanog željeza leže na snijegu kao stogovi namočene željezne
slame.
Odjekuje pozdrav - spuštaju u grob ubijenog crvenoarmejca, a pored njih leže povaljani
mrtvi Nijemci izvučeni iz bolničkoga podruma. Idu u gospodskim bijelim i crnim kapama
rumunjski vojnici, hohoću i mašu rukama, smiju se i živim i mrtvim Nijemcima.
Zarobljenike su tjerali iz smjera Pitomnika, od Carice, iz Doma specijalista. Idu posebnim
korakom, kako idu ljudi i životinje kad izgube slobodu. Laki ranjenici i promrzli vojnici
oslanjaju se na štapove i nagorjele komade dasaka. Idu, idu. Čini se da svi imaju plavkastosivo
lice - iste oči i u sviju isti izraz patnje i tuge.
Neobično! Koliko se među njima našlo malenih, nosatih, s niskim čelima, sa smiješnim
zečjim ustima, s vrapčjim glavicama. Koliko crnoputih Arijaca, koliko prištavih, u čirevima i
pjegama. To su išli ružni i slabi ljudi, koje su njihove majke rodile i voljele. I doslovno su
nestajali, ne ljudi i nacija, oni koji koračaju s teškim podbracima, s oholim ustima, bjeloglavi
i bljedoliki, s granitnim prsima. Kako je čudno i bratski slična ta masa ružnih ljudi, koje su
rodile njihove mame, tim tužnim i žalosnim masama nesretnika koje su rodile ruske majke,
koje su Nijemci tjerali prutovima i palicama u logore, na zapad ujesen četrdeset prve. Katkad
bi se iz smjera bunkera i podruma čuo revolverski pucanj i cijela masa koja se gibala prema
okovanoj Volgi, svaka kao jedan čovjek, shvaćala je značenje tih pucnjeva.
Potpukovnik Mihajlov pogledavao je feldmaršala koji je sjedio uz njega. Vozač je gledao
u zrcalo. Mihajlov je vidio dugački i mršavi Paulusov obraz, a vozač je vidio njegovo čelo, oči
i usne stisnute za šutnju.
Prolazili su kraj oružja s lafetima podignutim u zrak, pored tenkova s križem na čelu, kraj
teretnih automobila s ceradama koje lamataju na vjetru, pored oklopnih transportera i
samohodnog oružja.
Željezno tijelo Šeste armije sa svojim mišicama zamrzavalo se u zemlji. A kraj njega su
sporo prolazili ljudi i činilo se da bi se isto sledili i zamrznuli u zemlji, da se samo zaustave.
Mihajlov, vozač i pratitelj sa strojnicom čekali su da Paulus progovori, pozove i oglasi se.
Ali on je šutio i nije se moglo shvatiti kamo gledaju njegove oči, što donose u onu dubinu gdje
je ljudsko srce.
Je li se Paulus bojao da će ga vidjeti njegovi vojnici ili je htio da ga ugledaju? Odjednom
je upitao Mihajlova:

614
 “Sagen Sie bitte, was ist es Machorka47?”
Ni po tome neočekivanom pitanju Mihajlov nije shvatio Paulusovu misao. Feldmaršal se
uzbuđivao što će svaki dan jesti juhu, spavati u toplom, pušiti.

47
Njem. - Recite, molim vas, što je to krdža? (op. prev.)

615
 49.

Iz podruma dvokatnice u kojoj je bila poljska uprava Gestapa njemački vojni zarobljenici
iznosili su trupove sovjetskih ljudi.
Nekoliko žena, staraca i dječaka stajalo je bez obzira na studen pokraj stražara i pratilo
kako Nijemci slažu ljesove na smrznutu zemlju.
Većina Nijemaca imala je ravnodušan izraz, samo su teško koračali i pokorno udisali
mrtvački zadah.
Samo je jedan, mladić u oficirskoj kabanici, prljavim nosnim rupčićem povezanih nosa i
usta, živčano mahao glavom poput konja kojega bodu obadi. Njegove su oči odavale muku
nalik na ludilo.
Vojni zarobljenici stavili su na zemlju nosila i, prije nego što počnu skidati leševe,
razmišljajući su stajali nad njima: nekim tjelesima odvalile su se ruke i noge, i Nijemci su
zamišljali kojemu trupu pripada ovaj ili onaj ud, da ga prislone uz tijelo. Većina mrtvaca bila
je razodjevena, u donjem rublju, a neki su bili u vojničkim hlačama. Jedan je bio posve gol, s
razjapljenim ustima i upalim trbuhom zalijepljenim za kralježnicu, s riđom dlakom na
stidnim mjestima te tankim i mršavim nogama.
Nemoguće je bilo zamisliti da su ti leševi s iskopanim rupama usta i očnih duplja
donedavno bili živi ljudi s imenima i prebivalištem koji govore “Draga moja i dobra, poljubi
me, gledaj, ne zaboravi”, koji maštaju o čaši piva i puše cigare.
Očito je samo oficir zavezanih usta to osjećao.
Pa ipak je upravo on posebno uzrujavao žene koje su stajale kraj ulaza u podrum i samo
su njega živo pratile, a posve ravnodušno gledale ostale zarobljenike, među kojima su dvojica
bila odjevena, u kabanice sa svijetlim mrljama od otparanih esesovskih širita.
“A, ne gledaj ga”, mrmljala je niska žena držeći za ruku dječaka, koji je isto gledao oficira.
Nijemac u oficirskoj kabanici osjetio je na sebi pritisak sporoga i teškoga pogleda kojim
ga prati Ruskinja. Osjećaj mržnje koji se ukresao tražio je i nije mogao naći svoj odvod, kao
što ga ne može naći električna sila skupljena u olujnom oblaku nad šumom, pa slijepo bira
stablo koje će spaliti.
Nijemcu u oficirskoj kabanici par je bio mali vojnik s vratom zamotanim u mekani ručnik
i s nogama zamotanim u vrećice zavezane telefonskim kabelom.
Tako su ružni bili pogledi ljudi koji su šutke stajali kraj podruma da su Nijemci s
olakšanjem silazili u tamni podrum i bez žurbe izlazili iz njega, pretpostavljajući tamu i smrad
vanjskome zraku i dnevnome svjetlu.
Kada su silazili u podrum s praznim nosilima, odjeknula bi za njima poznata ruska
prostačka psovka.
Zarobljenici su silazili u podrum ne usporavajući korak, osjećajući životinjskim
instinktom da ne smiju učiniti spori pokret da se gomila ne baci na njih.
Nijemac u oficirskoj kabanici kriknu, a stražar s negodovanjem reče:
“Momče, zašto se bacaš kamenom, hoćeš ti možda za frica tegliti ako se on svali?”

616
 U podrumu su vojnici razmijenili koju riječ:
“Sve po jednome natporučniku.”
“Jesi vidio babu, samo njega gleda.”
U podrumskoj tami nečiji glas reče:
“Natporučniče, da ostanete jedanput u podrumu, počet će od vas, a završiti s nama.”
A oficir promrmlja sanjivim glasom:
“Ne, ne, nema skrivanja, to je Strašni sud.” Obraćajući se svojemu paru, produži: “Idemo,
idemo, idemo.”
Na sljedećem izlasku iz podruma oficir i njegov par koračali su malo brže nego inače -
teret je bio lakši. Na nosilima je ležalo tijelo djevojke. Mrtvo se tijelo ježilo i sušilo, a samo je
svijetla rasuta kosa očuvala mliječnu, pšeničnu ljepotu rasipajući se oko jezivog crnosivog
lica usmrćene ptice. Gomila tiho uzdahnu. Tada prodorno uzleti glas niske žene kao da je
blistavi nož rasporio hladni prostor.
“Curica! Curica! Curica moja zlatna!”
Taj krik za tuđim djetetom potrese ljude. Žena stade ravnati kosu na glavi lešine, koja je
još čuvala tragove uvojaka. Zagledala se u lice s krivim skamenjenim ustima i vidjela onako
kako samo mati može istodobno gledati i te jezive crte i ono živo i milo lice koje joj se nekoć
osmjehivalo iz pelena.
Žena se uspravi na noge. Koraknula je prema Nijemcu i svi su vidjeli da ga njezine oči
gledaju, a istodobno traže na zemlji ciglu koja se nije čvrsto smrznula s drugim ciglama, takvu
koju bi mogla odvaliti njezina velika ruka, izranjavana teškim radom s ledenom i vrelom
vodom te lužinom.
I stražar je osjećao neizbježnost onoga što će se dogoditi, i nije mogao zaustaviti ženu
zato što je ona bila jača od njega i njegove strojnice. Nijemci nisu mogli skinuti oči s nje, kao
ni djeca, koja su je žudno i nestrpljivo gledala.
A žena nije više ništa vidjela osim njemačkog lica sa zavezanim ustima. Ne shvaćajući što
joj se događa, noseći tu snagu koja pokorava sve uokolo, i sama se pokoravajući toj snazi, ona
napipa u džepu svoje bluze komad kruha koji joj je neki dan darovao crvenoarmejac te ga
pruži Nijemcu govoreći:
“Na, uzmi, na, žderi.”
Poslije ni sama nije mogla shvatiti kako se to dogodilo, zašto je to učinila. U teškim satima
uvreda, nemoći i zlobe, a svega toga bilo je puno u njezinu životu - kad se potukla sa susjedom
koja ju je optužila za krađu mjehura posnog masla, kada je istjerana iz kabineta predsjednika
rajonskog vijeća koji nije htio saslušati njezinu stambenu žalbu, trpeći nevolju i uvrede, kada
ju je sin nakon ženidbe stao tjerati iz sobe, a trudna nevjesta nazvala je starom kurvom - ona
se jako uzrujavala i nije mogla spavati. Jedanput se ležeći noću na ležaju, uzrujana i zlobna,
nekako sjetila toga zimskog jutra i pomislila: “Bila sam i ostala budala.”

617
 50.

Stožer Novikovljeva tenkovskoga korpusa uznemiravali su izvještaji o zapovjednicima

brigada. Obavještajci su otkrili nove tenkovske i topničke postrojbe Nijemaca, koje nisu
sudjelovale u bitkama; očito je neprijatelj izvlačio pričuve iz dubine.
Ti su izvještaji uznemirili Novikova: prednji kraj gibao se bez osiguranih krila i ako bi
protivnik uspio presjeći te rijetke zimske ceste, tenkovi bi ostali bez pješačke potpore i
goriva.
Novikov je razmatrao situaciju s Getmanovom, koji je držao da hitno treba pokrenuti
zaostalu pozadinu i nakratko zadržati tenkovski prodor. Getmanov je jako želio da korpus
počne oslobađanje Ukrajine. Odlučili su da se Novikov uputi u postrojbu i na mjestu provjeri
stanje, a da Getmanov potjera zaostalu pozadinu.
Novikov je pred odlazak u brigade telefonirao zamjeniku zapovjednika bojišnice i
izvijestio o situaciji. Unaprijed je znao njegov odgovor, jer će, naravno, izbjeći da preuzme
odgovornost: neće zaustaviti korpus i neće predložiti Novikovu da nastavi pokret.
I doista, zamjenik zapovjednika zatražio je hitne podatke o protivniku u obavještajnom
odjelu bojišnice, obećavši izvijestiti zapovjednika o razgovoru s Novikovom.
Zatim se Novikov povezao sa susjedom, zapovjednikom streljačkog korpusa Molokovom.
To je bio grub čovjek, lako zapaljiv, koji je uvijek sumnjičio susjede da zapovjedniku bojišnice
prenose loše informacije o njemu. Oni se zakvačiše i čak razmijeniše psovke, doduše ne na
račun određenih osoba, nego nastaloga rascjepa između tenkova i pješaštva. Novikov zatim
pozva susjeda slijeva, zapovjednika topničke divizije.
Taj mu zapovjednik reče da bez borbene zapovijedi neće krenuti dalje.
Novikov je shvatio njegovo stajalište - topnik se nije htio ograničiti na pomoćnu ulogu,
osiguravati prodor tenkova, nego je sam htio poći naprijed.
Čim je završio razgovor s topnikom, k Novikovu uđe zapovjednik štaba. Nikada Novikov
nije vidio tako žurnoga i uznemirenog Neudobnova.
“Druže pukovniče”, reče on, “pozvao me načelnik štaba zrakoplovne vojske, spremaju se
prebaciti na lijevo krilo bojišnice zrakoplove koji nas podupiru.”
“Kako to, jesu li poludjeli?” poviknu Novikov.
“Ma jednostavno”, reče Neudobnov, “ponetko nije zainteresiran da mi prvi stupimo u
Ukrajinu. Ima ih puno koji žele za to zaraditi Suvorova i Bogdana Hmeljnickog. Bez
zrakoplovnog pokrića valjalo bi zaustaviti korpus.”
“Sad ću zvati zapovjednika”, reče Novikov.
Ali ga sa zapovjednikom ne spojiše - Eremenko je otišao u Tolbuhinovu armiju. Zamjenik
zapovjednika, kojega je Novikov ponovo pozvao, nije htio prihvatiti nikakvu odluku. Samo se
začudio zašto se Novikov nije uputio u postrojbu.
Novikov reče zamjeniku:
“Druže general-poručniče, što je to, kako se može bez dogovora uskratiti zrakoplovnu
potporu korpusu koji se probio na zapad dalje od svih postrojba na bojišnici?”

618
 A zamjenik mu ljutito odvrati:
“Zapovjedništvo bolje vidi kako iskoristiti zrakoplovstvo, jer nije vaš korpus jedini u
prodoru.”
Novikov grubo reče:
“Što ću reći tenkistima kada ih počnu tući iz zraka? Čime da ih pokrijem - direktivom
bojišnice?”
Zamjenik zapovjednika nije uskipio, nego pomirljivo reče:
“Krenite u postrojbu, ja ću izvijestiti zapovjednika o situaciji.”
Tek što Novikov spusti slušalicu, uđe Getmanov - već je bio u kabanici i šubari. Ugledavši
Novikova, skrušeno raširi ruke.
“Petre Pavloviču, mislio sam da si već otišao.”
Zatim mekano i laskavo produži:
“Eto, pozadina zaostala, a zamjenik za pozadinu kaže mi da nije trebalo davati vozila za
ranjene i bolesne Nijemce, trošiti deficitarni benzin.”
Lukavo pogleda Novikova:
“I zapravo, mi nismo sekcija Kominterne, nego tenkovski korpus.”
“Kakve veze ima Kominterna?” upita Novikov.
“Krenite, krenite, druže pukovniče”, zamolio je Neudobnov, “minute su dragocjene. Ja ću
vam osigurati sve moguće u pregovorima sa štabom bojišnice.”
Nakon noćnog razgovora s Darenskim Novikov se stalno zagledao u lice načelnika štaba
prateći njegove pokrete i glas. “Nije valjda tom istom rukom?” mislio je dok je Neudobnov
uzimao žlicu i vilicu sa slanim krastavcem, ili telefonsku slušalicu, crvenu olovku i žigice.
Ali sada Novikov nije gledao Neudobnovljevu ruku.
Nikada Novikov nije vidio Neudobnova tako laskavog, uzrujanog i čak dragog.
Neudobnov i Getmanov svom su dušom htjeli da njihov korpus prvi presiječe granicu
Ukrajine, da se brigade bez zaustavljanja nastave kretati prema zapadu.
Oni su za to bili spremni na svaki rizik, ali samo jedno nisu htjeli riskirati: preuzeti na
sebe odgovornost u slučaju neuspjeha.
Novikova nehotice zahvati vrućica - i sam je htio javiti na bojišnicu da su prednje
postrojbe korpusa prve prešle granicu Ukrajine. Taj događaj nije imao nikakvo vojno
značenje, niti bi protivniku nanio nekakvu štetu. Ali je i Novikov to htio - radi vojne slave,
zapovjednikove zahvalnosti, ordena, Vasilevske povelje, Staljinove zapovijedi koju će
pročitati na radiju, radi generalskog čina i susjedske zavisti. Nikada takvi osjećaji i misli nisu
upravljali njegovim akcijama, ali su možda baš zato upravo sada bili tako jaki.
U toj želji nije bilo ništa loše... Kao i u Staljingradu, kao i četrdeset prve, zima je bila
nemilosrdna, kao i uvijek umor je lomio vojničke kosti, jednako je strašna bila smrt. Ali je rat
počeo disati drukčiji zrak.
I Novikov se, ne shvaćajući to i čudeći se kako prvi put lagano, s par riječi shvaća
Getmanova i Neudobnova, nije ljutio ni vrijeđao, nego je prirodno htio ono isto što i oni.
Ubrzano ratno gibanje njegovih tenkova doista bi dovelo do toga da se okupatore
nekoliko sati ranije istjera iz desetak ukrajinskih sela, i on bi se radovao uzbuđenim licima

619
staraca i djece, i suze bi mu grunule na oči kad bi ga stara seljanka zagrlila i poljubila kao sina.
I tako su sazrijevale nove strasti, novi glavni pravac, i u duhovnom kretanju rata određivao
se i onaj pravac što je bio glavni četrdeset prve i u bitkama na staljingradskoj obali,
čuvajući se i postojeći, i neprimjetno postajući pomoćnim.
Tajnu pretvaranja rata prvi je shvatio čovjek koji je 3. srpnja 1941. izgovorio: “Braćo i
sestre, prijatelji moji...”
Novikov je nekako čudno, dijeleći uzbuđenje s Getmanovom i Neudobnovom, koji su ga
požurivali, ni sam ne znajući zašto, otezao svoj odlazak. Već sjedeći u autu, shvatio je razlog
toga: čekao je Ženju.
Više od tri tjedna nije dobio pismo od Evgenije Nikolaevne. Vraćajući se s puta u
postrojbu, osvrtao se neće li ga Ženja dočekati na štapskom trijemu. Ona je postala
sudionicom njegova života. Bila je s njim kada je razgovarao sa zapovjednicima brigada,
kada su mu telefonirali iz štaba bojišnice, kada se s tenkom probijao na prednju liniju, a tenk
je kao mladi konj drhtao od njemačkih eksplozija. Pripovijedao je Getmanovu o djetinjstvu, a
činilo mu se da pripovijeda njoj. On pomisli: “Oh, smrdim na krivnju, Ženja bi me odmah
namirisala.” Ponekad je mislio - samo da ga vidi. Pa bi se brižno zamislio - što će reći kad čuje
da je poslao majora na sud?
Kad bi ulazio u zemunicu na prednjem krilu, u duhanskom dimu, glasovima telefonista,
paljbi i eksplozijama bomba, odjednom bi ga stresla misao o njoj... Ponekad bi ga obuzela
ljubomora prema njezinu prijašnjem životu i onda bi se smračio. Kada bi je sanjao, probudio
bi se i više ne bi mogao zaspati.
Čas mu se činilo da će im ljubav trajati do groba, čas bi ga poklopio nemir: opet če ostati
sam.
Sjedajući u auto, osvrnuo se na cestu koja vodi k Volgi. Cesta je bila pusta. Onda se
namrgodio - davno je bilo vrijeme da se vrati. A možda se razboljela? Ponovo se sjeti kako se
htio ustrijeliti trideset devete kada je čuo da se udaje. Zašto je voli? Ta imao je jednako dobrih
baba. Ili je to sreća, ili nekakva bolest - neprekidno misliti na nekoga. Dobro da se nije spetljao
ni s kakvom djevojkom iz štaba. Neka dođe, a kod njega sve čisto. Doduše zgriješio je i on prije
nekih tri tjedna. Recimo, zaustavi se negdje na cesti, zanoći u toj grešnoj kolibi, i mlada ga
domaćica opiše Ženji i kaže: “Krasan je to pukovnik.” Koje gluposti ulaze u glavu, kraja im
nema...

620
 51.

Sutradan oko podneva Novikov se vraćao s puta u postrojbu. Od neprekidne trešnje po

cesti poderanoj tenkovskim gusjenicama i punoj ledenih udubljenja boljela su ga križa, leđa i
potiljak, činilo mu se da su ga tenkisti zarazili svojom nemoći i višednevnim besanim
bunilom.
Primičući se štabu, zagledao je ljude koji su stajali na trijemu. Ugledao je kako Evgenija
Nikolaevna stoji s Getmanovom i gleda auto koji prilazi. Planuo je, ludilo mu je lupilo u glavu,
gotovo se zagrcnuo od radosti ravne patnji, nagnuo se da u hodu iskoči iz auta.
A Verškov dobaci sa stražnjeg sjedišta:
“Komesar sa svojom doktoricom uživa na zraku, dobro bi bilo poslati sliku doma, da mu
se žena obraduje.”
Novikov uđe u štab, dohvati pismo koje mu je pružio Getmanov, provrti ga, prepozna
rukopis Evgenije Nikolaevne i gurnu pismo u džep.
“Sad slušaj, referiram”, reče Getmanovu.
“A pisma ne čitaš, odljubio se?”
“Dobro, stignem.”
Uđe Neudobnov i Novikov reče:
“Sve je u ljudima. U tenkovima zaspu usred bitke. Samo se kotrljaju. Isto kao i
zapovjednici brigada. Karpov još nekako, a Belov je zaspao usred razgovora sa mnom - pet
dana jure. Mehaničari vozači spavaju na nogama, od umora su prestali jesti.”
“A kako ti, Petre Pavloviču, procjenjuješ situaciju”, upita Getmanov.
“Nijemac nije aktivan. Ne očekujem protuudar na našoj dionici. Kod njih je šipak, prazno.”
Govorio je, a prsti su mu pipali omotnicu. Na trenutak je spuštao omotnicu i opet je brzo
dohvaćao, činilo mu se da će pismo izaći iz džepa.
“To je sada jasno”, reče Getmanov, “a sada ja tebi referiram: general i ja smo doprli do
samog neba. Razgovarao sam s Nikitom Sergejevičem, obećao je da neće micati zrakoplovstvo
s naše dionice.”
“On ne pripada operativnom vodstvu”, reče Novikov i stade otvarati pismo u džepu.
“No, kako da kažem”, nastavi Getmanov, “upravo je general dobio potvrdu iz
zrakoplovnog štaba: zrakoplovstvo ostaje s nama.” “Pozadina će proći”, žurno reče
Neudobnov, “ceste nisu loše. Glavno je da to bude vaša odluka, druže potpukovniče.”
“U potpukovnike me vratio, uznemiren je”, pomisli Novikov.
“Da, gospodo”, reče Getmanov, “izlazi da ćemo mi prvi početi oslobođenje tete Ukrajine.
Rekao sam Nikiti Sergejeviču: ‘Tenkisti dodijavaju zapovjedništvu, momci sanjaju da se
prozovu Ukrajinskim korpusom.’”
Ljutit zbog Getmanovljevih lažnih riječi, Novikov reče:
“Sanjaju samo o jednom: zaspati. Pet dana, shvaćate li, ne spavaju.”

621
 “Znači, odlučeno je, nastavljamo kretanje, guramo naprijed, Petre Pavloviču?” reče
Getmanov.
Novikov dopola otvori omotnicu, gurnu u nju dva prsta, napipa pismo, i srce mu se stisne
od želje da ugleda poznati rukopis.
“Ja mislim donijeti ovakvu odluku”, reče on, “dati ljudima da odspavaju desetak sati, neka
prikupe samo malo snage.”
“Oho”, reče Neudobnov, “prespavat ćemo mi za tih deset sati sve na svijetu.”
“Čekaj, čekaj, daj da razmotrimo”, reče Getmanov i obrazi, uši i vrat stadoše mu se pomalo
crvenjeti.
“Eto tako, već sam razmotrio”, reče Novikov osmjehujući se.
I odjednom iz Getmanova provali.
“Majku im njihovu... Kakva stvar - nisu ispavani!” dreknu. “Naspavat će se! Neće ih vrag
odnijeti. Zbog toga zaustavljati cijeli stroj na deset sati? Ja sam protiv tog balavljenja, Petre
Pavloviču! To si ti zadržao proboj korpusa, šalješ ljude na spavanje! To se već pretvara u
poročan sistem! Referirat ću Vojnome vijeću bojišnice. Nećeš upravljati ni jaslicama!”
“Čekaj, čekaj”, reče Novikov,“pa ti si me ljubio zato što nisam poveo tenkove naprijed dok
nisam počistio neprijateljsko topništvo. O tome napiši u referatu.”
“Ja te zato ljubio?” reče zgranuti Getmanov. “Pa ti jednostavno lupetaš!”
Onda neočekivano izgovori:
“Otvoreno ću ti reći, mene kao komunista brine što ti, čovjek čiste proleterske krvi, cijelo
vrijeme radiš pod tuđim utjecajem.”
“Ah, tako”, glasno reče Novikov, “dobro, shvaćam.”
Ustavši, uspravi ramena i zlobno reče:
“Ja zapovijedam korpusom. Kako sam rekao, tako će i biti. A referate, pripovijesti i
romane o meni pišite, druže Getmanove, i samome Staljinu.”
Zatim je otišao u susjednu sobu.
Novikov je odložio pročitano pismo i zazviždao onako kako je nekoć zviždao kao dječak
pod susjedskim prozorom kada poziva druga u šetnju...
Zatim je zainteresirano pogledao kroz prozor: hvala, hvala, za sve hvala.
Zatim mu se učinilo da će sad pasti mrtav, ali nije pao, nego je prošao po sobi. Zatim je
pogledao pismo koje se bijeljelo na stolu, a pokazalo se da je to prazna krljušt, kožica iz koje
je ispuzala zla zmijica, i on prođe rukama po bokovima i prsima. Nije ju napipao, već se
uvukla, zavukla, opržila srce ognjem.
Zatim je stajao uz prozor - šoferi su se smijali vezistici Marusji, koja se udaljila poradi
sebe. Mehaničar štapskog tenka nosio je vedro iz zdenca, vrapci su se bavili svojim vrapčjim
poslom u slami koja je ležala kraj ulaza u domaćinsku štalu. Ženja mu je govorila da je vrabac
njezina omiljena ptica... A on je plamtio kako kuća plamti: ruše se grede, provaljuju stropovi,
pada suđe, ruše se ormari, knjige, jastuci, kao golubovi, gugučući, lete u iskrama i dimu... Što
je to: “Ja ću ti cijeli život biti zahvalna za sve čisto i visoko, ali što mogu sa sobom kad je prošli
život jači od mene, ne mogu ga ubiti ni zaboraviti... ne krivi me, ne zato što nisam kriva, nego
zato što ni ja ni ti ne znamo u čemu je moja krivnja... oprosti mi, oprosti, plačem nad nama
oboma.”
622
 Plače! Obuzeo ga je bijes. Tifusarska uš! Zmija! Tući je po zubima, po očima, razbiti
drškom revolvera kujin nos... I s posve nepodnošljivom iznenadnošću istoga trenutka
strelovito dođe bespomoćnost - nitko, nikakva snaga u svijetu ne može mu pomoći, samo
Ženja, ali ona ga je i pogubila.
Okrenuvši lice u stranu, odakle bi mu trebala doći, govorio je: “Ženjice, što sa mnom
činiš? Ženjice, čuješ li, Ženjice, pogledaj me, pogledaj što mi se događa.”
I pruži joj ruke.
Zatim je mislio: zašto je, toliko beznadnih godina, čekao, a odjednom se odlučila, ta nije
djevojčica, ako se godinama odlučivala, a onda riješila - valja to shvatiti, odlučila se...
A za nekoliko sekunda ponovno je u sebi tražio spas u mržnji: “Naravno, naravno, nije
htjela dok sam bio osrednji major, motao se po brdima, u Nikolsk-Usurijskom, a odlučila se
kad je došao u vlast, u generalice je htjela, sve ste vi babe jednake.” I odmah je vidio ružnoću
tih misli, ne, ne, dobro bi bilo da je tako. Otišla je, vratila se čovjeku koji će u logor, na Kolimu
poći, kakva je to blagodat. .. Ruskinje, Njekrasovljevi stihovi; ne voli mene, voli njega... Ne, ne
voli njega, žali, jednostavno ga žali. A mene ne žali? Pa meni je sada gore nego svima skupa
što sjede u Lubjanki i u svim logorima, u svim bolnicama s otrgnutim rukama i nogama, neću
ni pomisliti da sam barem u logoru, koga bi onda izabrala? Njega! Iste ste vrste, a ja tuđe, tako
me i zvala: tuđi, tuđi. Naravno, makar maršal, ali svejedno seljak, rudar, ne intelektualac, u
njezino se jebeno slikarstvo ne razumijem... Glasno i s mržnjom upita: “Onda, zašto, zašto?”
Iz stražnjega džepa izvukao je pištolj, odvagnuo ga na dlanu. “I neću se ustrijeliti što ne
mogu živjeti, nego da se ti cijeli život mučiš, da tebe, kurvetinu, izgrize savjest.”
Zatim je maknuo pištolj.
“Zaboravila bi me za tjedan dana.”
Sam mora zaboraviti, ne sjećati se, ne osvrnuti!
Prišao je stolu i stao ponovo čitati pismo: “Jadni moj, dragi, dobri...” Nisu užasne bile
okrutne riječi, nego laskave, žalosne, koje ponižavaju. Od njih mu je bilo posve neizdrživo, čak
nije mogao disati.
Vidio je njezine grudi, ramena, koljena. Evo ide onome jadnome Krimovu. “Ništa ne mogu
sa sobom učiniti.” Ide u skučenost, zagušljivost, ispituju je. “K mužu”, kaže. I oči joj krotke,
pokorne, pseće, tužne.
Kroz taj je prozor gledao dolazi li mu. Ramena su se zatresla, zadahtao se, zalajao je,
daveći se, gušeći u sebi jecaje koji su se otimali van. Sjetio se kako je zapovjedio da joj se iz
intendanture bataljona donesu čokoladni bomboni, i kako se našalio s Verškovom: “Glavu ću
ti otkinuti ako dirneš i jedan.”
I ponovno je mrmljao:
“Vidiš li, mila moja, Ženjička moja, što činiš sa mnom, pa požali me bar trunčicu.”
Brzo je izvukao kufer ispod ležaja, izvadio pisma i fotografije Evgenije Nikolaevne, i one
koje je nosio sa sobom puno godina, i onu fotografiju koju mu je poslala u posljednjem pismu,
i onu prvu, malenu, za osobnu kartu, zamotanu u celofan, i stao ih trgati svojim jakim velikim
prstima. Trgao je na komadiće njezina pisma i u promicanju redaka, po jednom komadiću
fraze na papiriću, prepoznavao desetak puta čitane i pročitavane riječi, od kojih je
ludio, gledajući kako nestaje lice, iščezavaju usne, oči, vrat na poderanim fotografijama. Žurio

623
se, brzao. Od toga mu je bilo lakše, činilo se daju je trenutačno iščupao, istrgnuo iz sebe,
zakopavajući je potpuno, oslobađajući se od vještice.
Živio je on i bez nje. Očvrsnut će! Za godinu dana proći će kraj nje da srce ne zadrhti. I to
je to! “Trebaš mi kao pijanici čep!” I tek što je to pomislio, osjetio je odvratnost svoje nade. Iz
srca ništa ne možeš iščupati, srce nije papirnato, nije mastilom u njemu zapisan život, nećeš
ga rastrgati na komadiće, ni iscijediti iz sebe duge godine koje su se usjekle u mozak i dušu.
Učinio ju je sudionicom svojega rada, svoje nevolje, svojih misli, svjedokinjom dana svoje
slabosti i snage...
Ali poderana pisma nisu nestala, na desetke puta pročitane riječi ostale su u sjećanju, i
njezine su ga oči kao nekoć gledale s poderanih fotografija.
Otvori ormar, do ruba čaše nalije votku, ispije, zapali cigaretu, ponovno pripali iako je
cigareta gorjela. Žalost je hučala u glavi, pržila nutrinu.
I ponovo glasno upita:
“Ženjička, malena, milena, što si učinila, što si učinila, kako si mogla?”
Zatim gurne komade papira u kufer pa vrati bocu u ormar pomislivši: “Od votke je malko
lakše.”
Uskoro će tenkovi ući u Donski bazen, stići će u rodno selo, naći gdje su mu sahranjeni
starci; neka se otac ponosi svojim Petjkom, neka mati požali svojega gorkoga sinčića. Rat će
se završiti, doći će k bratu, živjet će u njegovoj obitelji, a rođakinja će reći: “Ujače Petja, zašto
šutiš?”
Ponovo se sjetio djetinjstva, čupavi pas koji je živio kod njih išao je na pseću svadbu i
vratio se izgrižen, počupanih dlaka, s otkinutim uhom, s oteklinom na glavi, od koje mu se
začepilo oko i iskrivila usta, stajao je na trijemu žalosno spustivši rep, a otac mu se
dobrodušno obrati:
“Što je, nasvatovao se?”
Da, nasvatovao...
U sobu uđe Verškov.
“Odmarate se, druže pukovniče?”
“Da, pomalo.”
Pogleda na sat i pomisli: “Do sutra u sedam sati zaustaviti pokret. Šifrirati radiovezu.”
“Idem opet u brigadu”, reče Verškovu.
Brza vožnja malko mu je olakšala pri srcu. Vozač je tjerao wyllis brzinom od osamdeset
kilometara na sat, a put je bio posve loš, auto je poskakivao, njihao se i zanosio.
Svaki čas vozač se plašio, žalosnim pogledom moleći Novikova da mu dopusti smanjiti
brzinu.
Ušao je u štab tenkovske brigade. Kako se sve promijenilo za nekoliko sati! Kako se
promijenio Makarov - kao da ga nije vidio nekoliko godina.
Makarov, smetnuvši s uma pravila službe, zbunjeno raširi ruke i reče:
“Druže pukovniče, upravo je Getmanov predao zapovijed zapovjednicima bojišnice:
propis o odmoru ukinuti, nastaviti napad.”

624
 52.

Za tri tjedna Novikovljev tenkovski korpus prebačen je u bojne pričuve - korpus je valjalo
popuniti ljudstvom, popraviti strojeve. Ljudi i strojevi umorili su se prošavši u bitkama
četiristo kilometara.
Istodobno sa zapovijedi o povlačenju u pričuvu stigao je i raspored o prekomandi
pukovnika Novikova u Moskvu, u Glavni štab, i u Glavnu upravu Visokoga zapovjednoga
kadra, i nije bilo posve jasno hoće li se vratiti u korpus.
Za njegove odsutnosti zapovjedništvo je privremeno dodijeljeno general-majoru
Neudobnovu. Nekoliko dana prije brigadni komesar Getmanov dobio je izvješće da ga
Centralni komitet Partije ubuduće opoziva iz kadrova - valja mu raditi kao tajnik oblasnoga
komiteta u jednom od oslobođenih područja Donskog bazena; tome poslu Centralni komitet
pridaje posebno značenje.
Zapovijed o Novikovljevoj prekomandi u Moskvu izazvala je rasprave u štabu bojišnice i
u Upravi oklopno-tenkovskih snaga.
Jedni su govorili da taj poziv ništa ne znači i da će se Novikov nakon kratkoga boravka u
Moskvi vratiti da zapovijeda korpusom. Drugi su govorili da je slučaj povezan s pogrešnom
odlukom o desetosatnom odmoru, koji je Novikov donio u jeku napada, i sa zastojem za koji
je odgovoran kod uvođenja korpusa u proboj. A neki su smatrali da nije dobro surađivao s
komesarom korpusa i načelnikom štaba, koji su imali velike zasluge.
Tajnik Vojnog vijeća bojišnice, dobro informiran čovjek, reče da je netko zamjerio
Novikovu nepoćudne osobne veze. Neko je vrijeme tajnik Vojnoga vijeća smatrao da su
njegove nevolje povezane sa sporovima koji su nastali između njega i komesara korpusa. Ali
očito da nije bilo tako. Tajnik vojnoga vijeća svojim je očima čitao Getmanovljevo pismo
upućeno najvišim instancama. U tom se pismu Getmanov protivio udaljavanju Novikova iz
zapovjedništva korpusa, tvrdeći da je Novikov značajan zapovjednik, koji je jako vojnički
nadaren te besprijekoran čovjek u političkom i moralnom smislu.
Alije posebno čudilo da je u noći po primitku poziva u prekomandu u Moskvu Novikov
prvi put mirno spavao do jutra, nakon mnogih mučnih i besanih noći.

625
 53.

Činilo se da je hučeći vlak nosio Štruma i čudno je bilo čovjeku u vlaku misliti i sjećati se
domaće tišine. Vrijeme je postalo gusto, napunilo se događajima, ljudima i telefonskim
pozivima. Dan kada je Šišakov došao k Štrumu doma, pažljiv i ljubazan, s pitanjima o zdravlju,
sa šaljivim i prijateljskim objašnjenjima koja šalju u zaborav sve što se dogodilo, izgleda da je
otišao u desetljetnu davninu.
Štrum je mislio da će ljudi koji su ga nastojali uništiti gledati postiđeno u stranu, ali oni
su ga istog dana po njegovu dolasku u Institut počeli radosno pozdravljati, zagledati mu se u
oči, puni pokornosti i prijateljstva. Posebno je čudilo što su ti ljudi bili doista iskreni, doista
su sada Štrumu željeli samo dobro.
Štruma su čudile i riječi koje mu je Malenkov rekao na oproštaju: “Bit ćemo ogorčeni ako
ma koliko zasmetamo vašemu radu na polju fizikalne teorije. Izvrsno razumijemo da bez
teorije nema prakse.” Uopće nije očekivao da će čuti takve riječi.
Čudno je bilo i sutradan, nakon susreta sa Malenkovom, vidjeti nemirni i upitni pogled
Alekseja Aleksejeviča Šišakova i sjećati se uvrijeđenosti i poniženja koje je osjetio kada nije
bio pozvan na savjetovanje u njegovoj kući.
Ponovno je i Markov bio drag i srdačan, i Savostjanov se šalio i smijao. Gurevič je došao
u laboratorij, zagrlio Štruma i rekao: “Kako mi je drago, kako mi je drago, pravi ste srećković.”
A vlak je i dalje jurio.
Štruma su zamolili da se očituje treba li mu na temelju njegova laboratorija izgraditi
samostalnu istraživačku ustanovu. Specijalnim zrakoplovom letio je na Ural sa zamjenikom
narodnoga komesara. Osigurali su mu auto, a Ljudmila Nikolaevna išla je u opskrbni centar
autom, vozeći one iste žene koje ju prije nekoliko tjedana nisu htjele prepoznati.
Sve što se prije činilo zamršenim i složenim obavljalo se lagano, samo po sebi.
Mladi Landesman bio je ganut: Kovčenko ga je pozvao doma, a Dubenkov mu je za sat
vremena napisao rješenje za Štrumov laboratorij.
Ana Naumovna Vajspapir, stigavši iz Kazana, ispričala je Štrumu da su njezin poziv i
propusnica sređeni za dva dana, a u Moskvi je Kovčenko poslao po nju auto na kolodvor. Anu
Stepanovnu Tubenkov pismeno je izvijestio o vraćanju na posao i da će joj u cijelosti isplatiti
prisilni dopust u dogovoru sa zamjenikom direktora.
Nove su radnike neprekidno hranili. Oni su smijući se govorili da im se posao svodi na to
da ih od jutra do navečer voze po “zatvorenim” menzama i hrane. Ali njihov rad, naravno, nije
bio samo u tome.
Postrojenje koje je bilo montirano u Štrumovu laboratoriju više mu se nije činilo tako
savršenim, pa je mislio da će za godinu dana izazivati smijeh kao Stephensonov parobrod.
Sve što mu se događalo u životu izgledalo je prirodno, ali istodobno i posve neprirodno.
Zapravo - Štrumov posao doista je bio značajan i zanimljiv - pa zašto ga ne pohvaliti? I
Landesman je bio nadaren znanstvenik - zašto ne bi radio u Institutu? I Ana Naumovna bila
je nezamjenjiv radnik, zašto bi gubila vrijeme u Kazanu?

626
 Pa ipak je za to vrijeme Štrum shvaćao da bez Staljinova telefonskog poziva nitko u
Institutu ne bi hvalio značajne radove Viktora Pavloviča, i Landesman bi se sa svojim
talentima besposleno motao.
Ali Staljinov poziv nije bio slučajnost, nije bio hir ili kapric. Ta Staljin znači državu, a
država nema hirova i kaprica.
Štrumu se činilo da će organizacijski poslovi - prijam mnogih suradnika, planovi,
ispunjavanje narudžaba za aparaturu te sastanci - ispuniti sve njegovo vrijeme. Ali
automobili su jurili, sastanci su bili kratki i nitko na njih nije kasnio, njegove želje ostvarivane
su brzo i najdragocjenije jutarnje sate Štrum je stalno provodio u laboratoriju. U tim
najvažnijim radnim satima bio je slobodan. Nitko ga nije gnjavio, pa je slobodno mislio o tome
što ga zanima. Njegova znanost ostajala je njegovom znanošću. To uopće nije sličilo onome
što se dogodilo umjetniku u Gogoljevoj pripovijesti “Portret”.
Nitko nije prijetio njegovim znanstvenim interesima, a on se toga bojao više od svega.
“Doista sam slobodan”, čudio se.
Viktor Pavlovič jedanput se sjetio što je u Kazanu razmatrao inženjer Artelev o
osiguranju vojnih tvornica sirovinom, energijom, strojevima, o tome da u njih nema
odugovlačenja...
“Jasno je”, pomisli Viktor Pavlovič, “u stilu letećeg tepiha, u pomanjkanju birokratizma
upravo se i očituje birokratizam. To što služi glavnim ciljevima države juri ekspresno, jer
snaga birokratizma ima u sebi dvije suprotnosti - može zaustaviti svako kretanje, ali ne može
pridati kretanju neviđeno ubrzanje, makar iskočili iz okvira Zemljine teže.”
Ali se sada rijetko sjećao večernjih razgovora u kazanskom sobičku, i Madjarov mu se
više nije činio značajnim čovjekom, ni umnim. Sada ga više nije neprekidno mučila misao o
njegovoj sudbini, niti se tako često i uporno sjećao Karimovljeva straha od Madjarova, i
Madjarovljeva straha od Karimova.
Sve što se dogodilo nehotice je postalo prirodnim i zakonitim. Pravilom je postao život
kojim je živio Štrum.
Štrum se stao navikavati na nj. Izuzetkom je postao život kojim je živio ranije, i Štrum se
stao odvikavati od njega. Zar su toliko točne bile Artelevljeve prosudbe?
Prije, tek što bi ušao u kadrovski odjel, odmah bi se ljutio, uzrujavao, osjećajući na sebi
Dubenkovljev pogled. Ali se pokazalo da je Dubenkov uslužan i dobrodušan čovjek.
Telefonirao je Štrumu govoreći:
“Dubenkov vas gnjavi. Smetam li, Viktore Pavloviču?”
Kovčenko mu se činio vjerolomnim i zlobnim intrigantom koji je kadar uništiti svakoga
tko mu stane na put, demagogom koji je ravnodušan prema živoj biti rada, došljakom iz
svijeta tajanstvenih i nepisanih instrukcija. Ali se pokazalo da Kovčenko ima posve drukčije
crte. Svakog je dana svraćao u Štrumov laboratorij, ponašao se jednostavno, šalio s Anom
Naumovnom i isticao kao pravi demokrat - sa svakim se rukovao, razgovarao sa stolarima i
mehaničarima, a sam je u mladosti radio kao tokar u tvornici.
Štrum puno godina nije volio Šišakova. Sad je došao na ručak k Alekseju Aleksejeviču, i
pokazalo se da je ovaj gostoljubivi sladokusac, šaljivac i vicmaher, ljubitelj dobroga konjaka i
skupljač gravira. A glavno je - bio je poklonik Štrumove teorije.

627
 “Pobijedio sam”, mislio je Štrum. Ali je shvatio, naravno, da nije izvojevao najvišu
pobjedu, da ljudi s kojima je radio nisu promijenili svoj odnos prema njemu i počeli mu
pomagati, a ne smetati, zato što ih je očarao snagom uma i dara, ili nekom drugom svojom
silom. Pa ipak se radovao. Pobijedio je!
Skoro svaku večer na radiju su donosili vijesti “u posljednji trenutak”.
Širio se prodor sovjetske vojske. I Viktoru Pavloviču činilo se sada tako jednostavno i
lako povezati zakonomjernost svojega života sa zakonomjernim tokom rata, s pobjedom
naroda, vojske i države.
Pa ipak je shvaćao da nije sve tako jednostavno, i smijao se vlastitoj želji da vidi ono
zvučno, abecedno: “I ovdje Staljin, i ondje Staljin. Živio Staljin!” Činilo mu se da činovnici i
partijski djelatnici i u krugu svojih obitelji govore o čistoći kadrova, potpisuju papire
crvenom olovkom, naglas čitaju ženama Kratki kurs povijesti Partije, a u snovima vide
privremena pravila i obvezne instrukcije. Neočekivano su ti ljudi otkrili Štrumu svoju
drugu, ljudsku stranu.
Tajnik partijskoga komiteta Ramskov bio je ribič - prije rata plovio je sa ženom i sinovima
barkom po uralskim rijekama.
“Eh, Viktore Pavloviču”, pripovijedao je on, “ima li što ljepše u životu: izađeš u zoru, rosa
blista, pijesak na obali hladan, razmotavaš udice, a voda je tamna, još zatvorena, i nešto ti
obećava... Evo, završit će rat, pa ću vas uvesti u ribolovno bratstvo...”
Kovčenko je razgovarao sa Štrumom o dječjim bolestima. Štrum se zadivio njegovu
poznavanju načina liječenja rahitisa i angine. Pokazalo se da Kasjan Terentevič osim dvoje
rođene djece ima i posvojenoga španjolskog dječaka. Mali Španjolac često je bolovao, i Kasjan
Terentevič sam se bavio njegovim liječenjem.
Čak je i suhi Svečin pripovijedao Štrumu o svojoj zbirci kaktusa, koje je uspio spasiti
hladne zime četrdeset prve.
“Ah, zaboga, nisu to tako loši ljudi”, mislio je Štrum. “U svakom čovjeku ima nešto
ljudsko.” Naravno, Štrum je u dubini duše shvaćao da sve te promjene zapravo ništa ne
mijenjaju. Nije bio budala, a ni cinik, znao je misliti.
Tih se dana sjećao Krimovljeve priče o starom drugu Bagrjanovu, starijem istražitelju
Vojnog suda. Bagrjanov je uhićen 1937., a 1939., za kratkoga razdoblja Berijina liberalizma,
pušten je iz logora i vraćen u Moskvu.
Krimov je pripovijedao da mu je Bagrjanov došao noću ravno s kolodvora u poderanoj
košulji, poderanim hlačama i s logorskom objavom u džepu.
Te prve noći govorio je slobodoljubive govore, sažalijevao sve logoraše, spremao se
postati pčelarom i vrtlarom.
Ali postupno, po mjeri povratka starom životu, njegov se govor mijenjao.
Krimov je kroza smijeh pripovijedao kako se postupno, fazu po fazu, mijenjala i njegova
ideologija. Vratili su mu vojne hlače i ogrtač, i toj fazi još su uvijek odgovarali liberalni pogledi.
Ali više nije kao Danton raskrinkavao zlo.
A onda su mu umjesto logorske objave dali moskovsku dozvolu. I odmah je osjetio želju
da zauzme hegelovske pozicije: “Što je zbiljsko, to je umno.” Zatim su mu vratili stan, i onda
je nanovo zaključio da u logorima ima puno osuđenih za neprijateljstvo prema sovjetskoj
državi. Zatim su mu vratili medalje. Pa su ga vratili u Partiju i priznali mu partijski staž.

628
 Nekako su u to vrijeme kod Krimova počele partijske neugodnosti. Bagrjanov mu je
prestao telefonirati. Jedanput ga je Krimov sreo - Bagrjanov je s dva romba na ovratniku bluze
izlazio iz auta zaustavljenoga kraj ulaza u Savezni sud. To je bilo tek osam mjeseci nakon što
se čovjek u poderanoj majici, s logorskom potvrdom u džepu, noću kod Krimova zgražao nad
nevino osuđenima i slijepim nasiljem.
“A ja sam mislio, slušajući ga one noći, kako je zauvijek izgubljen za sudstvo”, sa zlobnim
podsmijehom govorio je Krimov.
Naravno, nije se Viktor Pavlovič uzalud sjetio te priče i prenosio je Nadji i Ljudmili
Nikolaevnoj.
Ništa se nije promijenilo u njegovu odnosu prema ljudima koji su poginuli trideset
sedme. I dalje ga je užasavala Staljinova okrutnost.
Život ljudi ne mijenja se po tome je li neki Štrum postao pastorkom ili miljenikom sreće,
jer ljudi koji su poginuli za vrijeme kolektivizacije i strijeljani 1937., neće uskrsnuti ako
nekakvom Štrumu dadu medalje i pobjedničke ordene, ili ne dadu, ako ga pozovu Malenkovu
ili ne uključe u popis uzvanika na čaj kod Šišakova.
Sve je to Viktor Pavlovič odlično pamtio i shvaćao. Pa ipak se nešto novo pojavilo u tom
pamćenju i sjećanju. Čas u njemu nije bilo prijašnje smetenosti, prijašnje brige za slobodu
riječi i tiska, čas mu nisu s prijašnjom snagom mučile dušu misli o nevino pogubljenim
ljudima. Možda je to bilo povezano s time što više nije osjećao stalni oštri jutarnji, večernji i
noćni strah?
Viktor Pavlovič shvaćao je da Kovčenko, Dubenkov i Svečin te Prasolov, Šišakov i Gurevič,
i mnogi drugi, nisu postali boljima time što su promijenili svoj odnos prema njemu. Gavronov,
koji je nastavio fanatički uporno ocrnjivati Štruma i njegov rad, bio je častan.
Štrum je tako i rekao Nadji:
“Shvaćaš, meni se čini da je ipak bolje na svoju štetu braniti svoja natražnjačka uvjerenja
nego iz karijerističkih razloga braniti Gercena i Dobroljubova.”
Ponosio se pred kćeri time što se kontrolira, prati svoje misli. S njim se ne događa ono
što se dogodilo s mnogima. Uspjeh neće utjecati na njegove poglede, njegove sklonosti, na
izbor prijatelja... Nije ga Nadja imala pravo jednom osumnjičiti za takav grijeh.
Stari pogođeni vrabac. Sve se mijenjalo u njegovu životu, ali se sam on nije mijenjao. Nije
mijenjao iznošeno odijelo, zgužvane kravate, cipele s potrošenim petama. I dalje je išao
neošišan, zamršene kose, i dalje je na najvažnije sastanke dolazio neobrijan.
I dalje je volio razgovarati s vratarima i momcima iz lifta. I dalje je svisoka i prezrivo
procjenjivao ljudske slabosti, osuđujući plahost mnogih ljudi. Tješila ga je misao: “Eto, nisam
se predao, nisam se otišao pokloniti, izdržao sam bez kajanja. Oni su došli k meni.”
Često je govorio ženi: “Koliko je uokolo ništarija! Kako se ljudi boje braniti svoje pravo
da ostanu čestiti, kako se lako predaju, koliko je poniznosti, koliko žalosnih postupaka.”
Čak je i o Čepižinu pomislio sa stanovitom osudom: “U njegovom pretjeranom zanosu za
turizam i alpinizam leži nesvjesni strah pred složenošću života, a u njegovom odlasku iz
Instituta svjesni strah pred glavnim pitanjem našega života.”
Zapravo, nešto se u njemu ipak mijenjalo, osjećao je to, ali nije mogao shvatiti što
zapravo.

629
 54.

Vrativši se na posao, Štrum nije zatekao Sokolova u laboratoriju. Dva dana prije
Štrumova dolaska u Institut Petr Lavrentevič obolio je od upale pluća. Štrum je doznao da se
prije bolesti Sokolov dogovorio sa Šišakovom o novom poslu. Sokolova su proglasili šefom
ponovo uspostavljenog laboratorija. Zapravo su poslovi Petra Lavrenteviča išli sjajno.
Čak ni sveznajući Markov nije znao stvarne razloge koji su natjerali Sokolova da zamoli
upravu za povlačenje iz Štrumova laboratorija.
Doznavši da Sokolov odlazi, Viktor Pavlovič nije osjetio žaljenje ni sućut - misao na susret
s njim i na zajednički rad bila mu je teška.
Što bi sve Sokolov pročitao u očima Viktora Pavloviča. Naravno, ne bi imao prava misliti
na suprugu svojega prijatelja onako kao što je mislio. Ne bi imao prava čeznuti za njom. Ne bi
se imao pravo tajno sastajati s njom.
Da njemu netko ispriča takvu pripovijest, i on bi se zgranuo. Varati ženu! Varati prijatelja!
Ali je čeznuo za njom, sanjao o sastanku s njom.
Ljudmila i Marija Ivanovna obnovile su odnose. Dugo su se telefonski objašnjavale, zatim
srele i plakale, kajući se jedna pred drugom za loše misli, sumnje i nevjericu u prijateljstvo.
Bože, kako je život složen i zapetljan! Marija Ivanovna, pravdoljubiva i čista Marija
Ivanovna, nije bila iskrena s Ljudmilom, zgriješila je dušu! Ali to je učinila zbog svoje ljubavi
prema njemu.
Sada je Štrum rijetko viđao Mariju Ivanovnu. Gotovo sve što je doznavao o njoj potjecalo
je od Ljudmile.
Doznao je da je Sokolov predložen za Staljinovu nagradu za radove objavljene prije rata.
Doznao je i da je primio pohvalno pismo od mladih engleskih fizičara. Zatim da će na
sljedećim izborima za Akademiju biti predložen za dopisnog člana. O svemu je tome Marija
Ivanovna pripovijedala Ljudmili. On za vrijeme kratkih susreta s Marijom Ivanovnom više
nije govorio o Petru Lavrenteviču.
Poslovna uzbuđenja, sjednice i putovanja nisu mogli ugasiti njegovu čežnju, stalno se
želio vidjeti s njom.
Ljudmila Nikolaevna nekoliko mu je puta rekla: “Ne mogu shvatiti zastoje Sokolov toliko
protiv tebe. Ni Masa mi ništa suvislo nije mogla objasniti.”
Objašnjenje je bilo jednostavno, ali Marija Ivanovna nikako nije mogla to objasniti
Ljudmili. Dovoljno je da je priznala mužu svoje osjećaje prema Štrumu.
To priznanje zauvijek je uništilo odnos Štruma i Sokolova. Ona je obećala mužu da se više
neće viđati sa Štrumom. Da Marija Ivanovna kaže barem riječ Ljudmili o tome, ni on dugo ne
bi ništa znao o njoj - gdje je, što joj se događa. Viđali su se tako rijetko! I susreti su im bili tako
kratki! Za vrijeme tih susreta malo su razgovarali, išli su ulicom vodeći se za ruku ili su sjedili
u parku na klupi i šutjeli. U vrijeme njegovih nesreća i nevolja ona je s neobičnom
osjetljivošću shvaćala kako se osjeća. Pogađala je njegove misli, pogađala njegove postupke,
činilo se da čak unaprijed zna sve što će se dogoditi s njim. Što mu je teže bilo na duši, to

630
je mučnija i jača bila želja da je vidi. Činilo mu se da je u tom potpunom savršenom shvaćanju
njegova sadašnja sreća. Činilo mu se, da je samo ta žena pokraj njega, lako bi podnio sve svoje
patnje. S njom bi bio sretan.
To kada su razgovarali noću u Kazanu, a u Moskvi skupa prošli po Neskučnom vrtu, zatim
jedanput sjedili nekoliko minuta na klupi u parku na Kaluškoj, eto, to je zapravo sve. To je
bilo nekoć. Pa još i to što je sada: nekoliko puta razgovarali su telefonski, nekoliko se puta
vidjeli na ulici, i te kratke susrete nije ni spominjao Ljudmili.
Ali je shvaćao da se njihov grijeh nije mjerio minutama koje su tajno prosjedili na klupi.
Grijeh je bio krupan: on je nju volio. Zašto je ona zauzela tako golemo mjesto u njegovu
životu?
Svaka njegova riječ, sve što je rekao supruzi bila je poluistina.
Svaki pokret, svaki pogled, mimo njegove volje, nosio je u sebi laž.
S glumljenim je nehajem upitao Ljudmilu Nikolaevnu: “No, je li te zvala tvoja prijateljica,
kako je, kako zdravlje Petra Lavrenteviča?”
Radovao se Sokolovljevim uspjesima. Ali se nije radovao od dobroga osjećaja prema
njemu. Činilo mu se nekako da Sokolovljevi uspjesi daju pravo Mariji Ivanovnoj da ne osjeća
grižnju savjesti.
Postalo mu je nepodnošljivo doznavati o Sokolovu i Mariji Ivanovnoj od Ljudmile. To je
bilo poniženje za Ljudmilu, za Mariju Ivanovnu, za njega.
Ali laž se miješala s istinom i kada je razgovarao s Ljudmilom o Tolji, o Nadji, o Aleksandri
Vladimirovnoj, laž je bila u svemu. Zašto, zbog čega? Ta njegov osjećaj prema Mariji Ivanovnoj
doista je bila istina njegove duše, njegovih misli i želja. Zašto je onda ta istina rađala toliko
laži? Znao je da bi odbacivši svoj osjećaj oslobodio od laži i Ljudmilu, i Mariju Ivanovnu, i sebe.
Ali u tim minutama, kada mu se činilo da treba odbaciti ljubav na koju nije imao prava, lukavi
osjećaj koji se boji patnje i zamračuje misao odgovarao ga je: “Pa nije baš tako strašna ta laž,
nema od nje nikakve štete. Teža je patnja nego laž.”
Kada mu se na trenutke činilo da će naći u sebi snage i okrutnosti da prekine s Ljudmilom,
sruši Sokolovljev život, njegov ga je osjećaj gurao, varao misao upravo na suprotan način:
“Laž je gora od svega, bolje je rastati se s Ljudmilom, samo da joj ne lažem, da ne tjeram
Mariju Ivanovnu na laž. Laž je gora od patnje!”
Nije zapažao da mu je misao postala pokornom služavkom njegova osjećaja, da osjećaj
vodi za sobom misao i da iz toga zatvorenoga kruga postoji samo jedan izlaz - rezati po
živome, žrtvovati sebe, a ne druge.
Što je više mislio o tome, to se manje u svemu snalazio. Kako to shvatiti, kako raspetljati:
njegova ljubav prema Mariji Ivanovnoj postala je i istinom i laži njegova života! Eto, imao je
jednog ljeta romansu s lijepom Ninom, to nije bila gimnazijska romansa. S Ninom nije samo
šetao parkom. Ali osjećaj izdaje, obiteljske nevolje i krivnje pred Ljudmilom došao mu je sada.
Gubio je puno duševnih snaga, misli i uzbuđenja na te stvari, vjerojatno više nego što je
Planck potrošio snaga na stvaranje kvantne teorije.
Jedno vrijeme smatrao je da je ta ljubav rođena samo za nesreću i nevolju... Da ih nema,
ne bi tako osjećao...
Ali život ga je podignuo, a želja da vidi Mariju Ivanovnu nije slabjela.

631
 Imala je posebnu narav - ni bogatstvo, ni slava, niti snaga nisu je privukli. Htjela je
podijeliti s njim nevolju, patnju i odricanja... I on se uznemirio: a ako ga sada odjednom
odbaci?
Shvaćao je da je Marija Ivanovna obožavala Petra Lavrenteviča. Eto, to mu je mutilo
mozak.
Vjerojatno je Ženja bila u pravu. To je ta druga ljubav, koja dolazi nakon dugih godina
bračnoga života, koja je doista posljedica duševne avitaminoze. Tako i kravu vuče da liže sol
koju godinama traži i ne nalazi u travi, u sijenu i u lišću drveća. Ta se glad duše razvija
postupno, postižući veliku snagu. Tako je to bilo, tako stvarno i jest. O, on je znao svoju
duševnu glad... Marija Ivanovna uopće ne sliči Ljudmili...
Jesu li njegove misli bile ispravne, ili su bile lažne? Štrum nije zapažao da ih ne rađa
razum, da njihova ispravnost ili lažnost ne određuje njegove postupke.
Zašto nije osjećao grižnju savjesti misleći na Sokolova? Zašto ga nije bilo sram?
Doduše čega se sramiti? Jedino je i bilo to da su prošetali Neskučnim vrtom i posjedili na
klupi.
Ah, kakve veze ima sjedenje na klupi! Spreman je prekinuti s Ljudmilom,spreman reći
svojemu prijatelju đavoli njegovu ženu, da mu je hoće uzeti.
Sjećao se svega lošega što je bilo u njegovu životu s Ljudmilom. Sjećao se kako se loše
ponijela prema njegovoj majci. Sjećao se kako nije pustila na konak njegova nećaka koji se
vratio iz logora. Sjećao se njezine tvrdoće, grubosti, tvrdoglavosti i oštrine.
Sjećanje na loše nabrusilo ga je. A nabrušenost je bila potrebna da bi mogao biti okrutan.
Ipak je Ljudmila proživjela život s njim, dijelila s njim sve teško i tegobno. Ljudmilina kosa
sijedi. Koliko je samo nevolja proživjela. Je li samo loše u njoj? Koliko se godina ponosio
njome, radovao se njezinoj izravnosti i pravednosti. Da, da, spremao se biti okrutan.
Ujutro, spremajući se na posao, Viktor Pavlovič sjetio se nedavnog dolaska Evgenije
Nikolaevne i pomislio:
“Stvarno je dobro što je Ženevjeva otišla u Kujbišev.”
Posramio se te misli i tog je trenutka Ljudmila Nikolaevna rekla:
“Svim našim zatvorenicima pridružio se još i Nikolaj. Dobro je što Ženja nije u Moskvi.”
Htio ju je prekoriti za te riječi, ali je progutao prijekor i odšutio - previše bi lažan bio
njegov prijekor.
“Zvao te Čepižin”, reče Ljudmila Nikolaevna.
Pogledao je na sat.
“Večeras ću se vratiti ranije, pa ću ga nazvati. Uostalom, vjerojatno ću opet letjeti na Ural.”
“Nadugo?”
“Ne. Oko tri dana.”
Žurio je, pred njim je bio veliki dan.
Rad je bio velik, poslovi veliki, državni poslovi, a vlastite misli, kao da je u glavi djelovao
zakon obrnute proporcionalnosti, bile su male, žalosne i sitne.
Ženja je na odlasku zamolila sestru da ode na Kuznecki most i preda Krimovu dvjesto
rubalja.

632
 “Ljudmila”, reče on, “valja predati novce što je zamolila Ženja, ti si, čini se, propustila rok.”
Nije to rekao zato što se brinuo za Krimova i Ženju. Rekao je to pomislivši da bi
Ljudmilina nepažljivost mogla ubrzati Ženjin povratak u Moskvu. Ženja bi u Moskvi počela
pisati dopise i pisma, telefonirala bi, pretvarajući Štrumov stan u bazu za tamničko-sudbene
akcije.
Štrum je shvaćao da te misli nisu samo sitne i žalosne nego su i podle. Srameći se, brzo je
rekao:
“Piši Ženji. Pozovi je u svoje i moje ime. Možda joj treba da bude u Moskvi, a nezgodno je
doći bez poziva. Čuješ, Ljuda? Hitno joj piši!”
Nakon tih se riječi odobrovoljio, ali je opet znao: rekao ih je samo da se smiri... Čudno je
ipak. Sjedio je u svojoj sobi, protjeran odasvud, i bojao se domara i cura iz biroa za bonove, a
glava mu je bila puna misli o životu, o pravdi, o slobodi i o Bogu... I nikome nije bio potreban,
telefon je šutio tjednima, a znanci su ga radije prestali pozdravljati i zaustavljati na ulici. A
danas, kada ga deseci ljudi čekaju, kada mu se telefonira i piše, kada auto ZIS-101 delikatno
zatrubi pod prozorom - ne može se osloboditi misli, praznih kao suncokretove ljuske, žalosne
mučnine i ništavnih strahovanja. Ili ne bi rekao kako treba, ili bi se neoprezno podsmjehnuo,
nekakvi mikroskopski životni nazori počeli su ga pratiti.
Jedno vrijeme nakon Staljinova telefonskog poziva činilo mu se da je strah posve
napustio njegov život. Ali se pokazalo da ga ipak prati, samo se promijenio, nije plebejski,
nego gospodski - strah se vozio autom, zvonio kao kremaljski helikopter, ali je ostao.
Ono što se činilo nemogućim - zavidni sportski odnos prema tuđim znanstvenim
rješenjima i uspjesima, postalo je prirodno. Brinuo se hoće li ga preskočiti ili zakočiti.
Nije mu se baš dalo razgovarati s Čepižinom, činilo mu se da nema snage za dug i težak
razgovor. Oni su ipak previše jednostavno zamišljali ovisnost znanosti o državi. Doista je bio
slobodan. Njegove teorijske zamisli sada više nikome ne izgledaju kao talmudska besmislica.
Nitko ih više neće napasti. Državi treba fizikalna teorija. Sada je to jasno i Šišakovu i Badinu.
Da Markov pokaže svoju snagu u pokusima, a Kočkurov u praksi, potrebni su kaldejci
teoretičari. Svi su to odjedanput shvatili nakon Staljinova poziva. Kako objasniti Dmitriju
Petroviču da je taj poziv donio slobodu u radu? Ali zašto je postao netrpeljiv prema
manama Ljudmile Nikolaevne? I zašto je tako dobrodušan prema Alekseju Aleksejeviču?
Vrlo mu je ugodan postao Markov. Osobni poslovi vlasti, tajne i polutajne okolnosti,
nevina lukavstva i ozbiljna pokvarenost, uvrede i ranjavanja, povezani s pozivima i uskratom
poziva na predsjedništva, dospijevanje na nekakve posebne popise i sudbinske riječi “nema
vas na popisu” - sve mu je to postalo zanimljivo, doista ga je zanimalo.
On je već radije provodio slobodnu večer u brbljanju s Markovom nego što je raspravljao
s Madjarovom na kazanskim sastancima. Markov je neobično točno isticao sve smiješno kod
ljudi i bez zlobe, ali istodobno otrovno, ismijavao ljudske slabosti. Imao je raskošan um, a bio
je i prvoklasan znanstvenik. Možda je bio najnadareniji fizičar eksperimentator u zemlji.
Štrum je već odjenuo kaput kad je Ljudmila Nikolaevna rekla:
“Marija Ivanovna je jučer zvala.”
On brzo upita:
“Zašto?”
Očito mu se lice promijenilo.

633
 “Što ti je?” upita Ljudmila Nikolaevna.
“Ništa, ništa”, reče on i iz hodnika se vrati u sobu.
“Zapravo, nisam sasvim shvatila, nekakva neugodna priča. Zvao ih je, izgleda, Kovčenko.
Zapravo, ona se kao uvijek brine za tebe, boji se da ćeš opet naškoditi sam sebi.”
“A čime to?” nestrpljivo upita. “Ne razumijem.”
“Pa to ti i kažem da nisam shvatila. Izgleda da joj je bilo neugodno o tome telefonski.”
“Onda ponovi još jednom”, reče on i raširivši kaput sjede na stolac pored vrata.
Ljudmila ga je gledala njišući glavom. Učinilo mu se da ga njezine oči gledaju prijekorno
i tužno.
A ona, potvrđujući mu nagađanje, reče:
“Eto, Vitja, nemaš ujutro vremena telefonirati Čepižinu, a slušati o Mašenjki uvijek si
spreman... Čak si se vratio, a već kasniš.” On je nekako krivo, odozdo pogleda i reče:
“Da, kasnim.”
Prišao je ženi i prinio njezinu ruku usnama.
Ona ga pogladi po potiljku i lagano mu pomilova kosu.
“Eto vidiš, kako je postalo važno i zanimljivo s Mašenjkom”, tiho reče Ljudmila i žalosno
se osmjehnu dodajući: “Onom istom koja ne razlikuje Balzaca od Flauberta.”
On je pogleda: oči joj se ovlažiše, a učinilo mu se da joj i usne drhte. On bespomoćno raširi
ruke, osvrnu se na vratima.
Izraz njezina lica pogodio ga je. Spuštao se stubama i mislio da, ako se rastane s
Ljudmilom i nikada je više ne sretne, taj izraz njezina lica - bespomoćan, dirljiv i izmučen, koji
se stidi i za njega i za sebe - nikada do posljednjeg dana života neće zaboraviti. Shvaćao je da
se tog trenutka dogodilo nešto važno: žena mu je dala na znanje da vidi njegovu ljubav prema
Mariji Ivanovnoj, a on je to potvrdio...
Znao je samo jedno. Vidio je Mašu, i bio je sretan, ako bi mislio da je više neće vidjeti -
nije imao zašto disati.
Dok je Štrumov automobil prilazio Institutu, s njim se poravnao Šišakovljev ZIS, i oba
automobila skoro se istodobno zaustaviše u ulici.
Išli su jedan pored drugoga hodnikom isto kao što su maloprije usporedo išli njihovi ZlS-
ovi. Aleksej Aleksejevič uhvati Štruma pod ruku pitajući:
“Znači, letite?”
Štrum odgovori:
“Očito, da.”
“Uskoro ćemo se posve rastati. Bit ćete kao neki podoban gospodar”, šaljivo reče Aleksej
Aleksejevič.
Štrum odjednom pomisli: “Što bi rekao da ga upitam je li mu se dogodilo da se zaljubi u
tuđu ženu?”
“Viktore Pavloviču”, reče Šišakov, “je li vam zgodno da mi svratite oko dva sata?”
“Bit ću oko dva slobodan, sa zadovoljstvom.”
Loše je radio tog dana.

634
 U laboratoriju mu je prišao Markov bez kaputa, sa zasukanim rukavima, i živahno rekao:
“Ako se slažete, Viktore Pavloviču, malo kasnije ću svratiti k vama, imam zanimljiv
razgovor, ćaskanje.”
“U dva moram kod Šišakova”, reče Štrum, “dođite kasnije. I ja bih vama isto htio nešto
ispričati.”
“U dva k Alekseju Aleksejeviču?” upita Markov i na trenutak se zamisli. “Čini mi se da se
dosjećam što će vas pitati.”

635
 55.

Šišakov mu po dolasku odmah reče:

“A već sam vas htio nazvati da vas podsjetim na sastanak.” Štrum pogleda na sat.
“Rekao bih da ne kasnim.”
Aleksej Aleksejevič stajao je pred njim, krupan, utegnut u sivo svečano odijelo, s
krupnom srebrnom glavom. Ali se Štrumu oči Alekseja Aleksejeviča više nisu činile hladnima
i oholima, to su bile oči dječaka koji se načitao Dumasa i Maynea Reida.
“Danas imamo posebnoga posla, dragi Viktore Pavloviču”, reče Aleksej Aleksejevič
smješkajući se i, uzevši Štruma pod ruku, povede ga k fotelji. “Stvar je ozbiljna, i ne baš
ugodna.”
“Pa što, ništa nova”, reče Štrum i s dosadom razgleda kabinet krupnoga akademika.
“Pozabavimo se tom stvari.”
“Evo što je”, reče Šišakov. “U inozemstvu, uglavnom u Engleskoj, podigla se podla
kampanja. Mi nosimo glavni teret rata, a engleski učenjaci, umjesto da zatraže hitno otvaranje
druge bojišnice, pokrenuli su više nego čudnu kampanju potičući neprijateljsko raspoloženje
prema našoj državi.”
Pogledao je Štruma u oči, a Viktor Pavlovič poznavao je taj otvoreni, čestiti pogled kojim
gledaju ljudi kad obavljaju loše stvari.
“Da, da, da”, reče Štrum, “a kakva je to ustvari kampanja?” “Kampanja je klevetnička”,
reče Šišakov, “objavljen je popis učenjaka i pisaca koji su kod nas tobože strijeljani, pa se
govori o nekakvoj fantastičnoj količini represiranih za političke prijestupe. Ja bih rekao, s
neshvatljivom klevetničkom zagrijanošću oni pobijaju zločine liječnika Pletneva i Levina koji
su ubili Alekseja Maksimoviča Gorkog, kako su utvrdili i istraga i sud. Sve se to tiska u
novinama koje su bliske vladinim krugovima.”
“Da, da, da”, triput ponovi Štrum, “čega još ima?”
“Pa uglavnom to. Pišu i o Četverikovljevoj genetici, osnovali su odbor za njegovu obranu.”
“Dragi Alekseju Aleksejeviču”, reče Štrum, “ali Četverikov je doista zatvoren.”
Šišakov slegnu ramenima.
“Kako je poznato, Viktore Pavloviču, ja nemam uvida u rad sigurnosnih tijela. Ali ako je
on doista uhićen, onda je to očito bilo za nedjela koja je učinio. Vidite da vas i mene ne
uhićuju.”
U tom trenutku u kabinet uđoše Badin i Kovčenko. Štrumu sine da ih je Šišakov očekivao,
dogovorivši se s njima. Aleksej Aleksejevič uopće nije ni stao tumačiti o čemu je bio razgovor,
nego nastavi:
“Molim, molim, drugovi, sjednite.” Nastavi se obraćati Štrumu. “Viktore Pavloviču, taj
bezobrazluk se prebacio iz Amerike i bio objavljen na stranicama New York Timesa i,
prirodno, izazvao zbunjenost među sovjetskom inteligencijom.”

636
 “Naravno da drukčije nije ni moglo biti”, reče Kovčenko gledajući Štrumu u oči
prodornim, ljubaznim pogledom.
Pogled njegovih sivih očiju bio je tako prijateljski da se Viktor Pavlovič nije drznuo izreći
svoju prirodnu misao: “Kako se uzbunila sovjetska inteligencija ako New York Times nije ni
izdaleka vidjela?”
Štrum slegne ramenima, kimne, i ti pokreti mogli su značiti da se slaže sa Šišakovom i
Kovčenkom.
“Prirodno je”, reče Šišakov,“u našoj sredini nikla želja da dostojno odgovorimo na tu
gadost. Sastavili smo dokument.”
“Ništa ti nisi sastavljao, bez tebe su napisali”, pomisli Štrum.
Šišakov produži:
“Dokument u formi pisma.”
Tada se i Badin tiho oglasi:
“Pročitao sam ga, dobro je napisano ono što treba. Trebaju ga potpisati najveći učenjaci
naše zemlje, nekoliko njih, ljudi koji su poznati u Europi i svijetu.”
Štrum je od prvih Šišakovljevih riječi shvatio kamo vodi razgovor.
Jedino nije znao što će ga moliti Aleksej Aleksejevič - da istupi na znanstvenom vijeću,
napiše članak ili sudjeluje u glasanju... Sada je shvatio: trebaju njegov potpis na pismu.
Obuzela ga je mučnina. Ponovo, kao pred zborom gdje su tražili njegovo pokajanje,
ponovno je osjetio svoju krhku leptirastu suptilnost.
Milijuni tona špiljskoga granitnoga kamena ponovno su se spremali pasti na njegova
ramena... Profesor Pletnev! Štrum se odmah sjetio članka u Pravdi o nekakvoj histeričnoj ženi
koja okrivljuje staroga liječnika za prljava djela. Kao i uvijek, ono što je napisano pokazalo se
istinom. Očito je čitanje Gogolja, Tolstoja, Čehova i Korolenka poučilo narod skoro
molitvenom odnosu prema ruskoj tiskanoj riječi. Ali došao je čas i dan, i Štrumu je postalo
očito da su novine lagale i da je profesor Pletnev oklevetan.
A uskoro su Pletnev i poznati terapeut iz kremaljske bolnice, doktor Levin, bili uhićeni i
priznali da su ubili Alekseja Maksimoviča Gorkog.
Tri čovjeka gledala su Štruma. Oči su im bile prijateljske, laskave, uvjerene. Svoj među
svojima. Šišakov je bratski priznao golemo značenje Štrumova rada. Kovčenko ga je gledao
odozdo.
Badinove su oči govorile: “Da, ono što si radio meni je izgledalo strano. A ja sam
pogriješio, nisam shvatio. Partija me popravila.”
Kovčenko otvori crveni fascikl i gurnu Štrumu pismo otipkano na pisaćem stroju.
“Viktore Pavloviču”, reče on, “treba vam reći, ta kampanja Angloamerikanaca ide izravno
na ruku fašistima. Vjerojatno su je inspirirali podlaci iz pete kolone.”
Badin dobaci prekidajući ga:
“Zašto agitirati kod Viktora Pavloviča? On ima srce ruskog sovjetskog patriota, kao i mi
svi.”
“Naravno”, reče Šišakov, “upravo je tako.”
“Tko bi u to sumnjao?” reče Kovčenko.

637
 “Da, da, da”, reče Štrum.
Najčudnije je bilo to što su ljudi, donedavno puni prezira i sumnje prema njemu, sada bili
posve prirodni u svojem povjerenju i prijateljstvu, i on, sve vrijeme pamteći njihovu
okrutnost prema njemu, sada prirodno prihvaća njihove prijateljske osjećaje.
Sva ta druželjubivost i promjenjivost okivale su ga, oduzimale mu snagu. Da su vikali na
njega, gazili nogama ili tukli, možda bi se odupro, pokazao jačim...
Staljin je razgovarao s njim. Ljudi koji su sjedili kraj njega imali su to na umu.
Ali, Bože moj, kako je bilo užasno to pismo koje je trebao potpisati za drugove. Ticalo se
tako užasnih stvari.
Nikako nije mogao povjerovati da su profesor Pletnev i doktor Levin ubojice velikoga
pisca. Njegova je majka u Moskvi išla na prijam kod Levina, i Ljudmila Nikolaevna liječila se
kod njega, tako je pametan, osjetljiv, mekan čovjek. Kakvo čudovište treba biti da se tako
strašno okleveću dva liječnika.
Te su optužbe mirisale na srednjovjekovni mrak. Liječnici ubojice. Liječnici su ubili
velikog pisca, posljednjega ruskoga klasika. Kome je potrebna ta krvava kleveta? Procesi
vješticama, vatre inkvizicije, osude heretika, dim, smrad, kipuća smola. Kako sve to povezati
s Lenjinom, s izgradnjom socijalizma, s velikim ratom protiv fašizma? On dohvati prvu
stranicu pisma.
Je li mu udobno, ima li dovoljno svjetla, upita Aleksej Aleksejevič. Hoće li se premjestiti
u fotelju? Ne, ne, udobno mu je, hvala velika.
Čitao je polako. Slova su mu tonula u mozak, ali se nisu ondje hranila, kao ni jabuka u
pijesku.
Čitao je: “Uzimajući u zaštitu izrode i nakaze ljudskoga roda Pletneva i Levina, koji su
uprljali visoko zvanje liječnika, vi tjerate vodu na mlin neljudske fašističke ideologije.”
Zatim dalje: “Sovjetski narod jedan na jedan vodi borbu s njemačkim fašizmom, koji je
obnovio srednjovjekovne procese vješticama i židovske progone, vatre inkvizicije, mučilišta
i mučenja.” Bože moj, kako ne skrenuti s uma.
Evo dalje: “Krv naših sinova prolivena pod Staljingradom označila je prijelom u ratu s
hitlerizmom, a vi dotle uzimate u zaštitu otpadnike iz pete kolone, sami to ne hoteći...”
Da, da, da. “Kod nas, kao nigdje u svijetu, znanstvenici su okruženi ljubavi naroda i
brigom države.”
“Viktore Pavloviču, smetamo li vam svojim razgovorima?” “Ne, ne, samo dajte”, reče
Štrum i pomisli: “Ima sretnika koji se znaju udaljiti, ili zapnu na vikendici, ili su bolesni, ili...”
Kovčenko reče:
“Čuo sam da i Josif Visarionovič zna za to pismo i da je odobrio inicijativu naših učenjaka.”
“Eto, zato i potpis Viktora Pavloviča...” reče Badin.
Tuga, odbojnost i predosjećaj svoje pokornosti posve ga obuzeše. Osjećao je laskav dah
velike države i nije imao snage da se baci u ledenu tamu... Nije bilo, danas nije bilo u njemu
snage. Nije ga okovao strah, nego posve drugi mučni i pokorni osjećaj.
Kako je čudno, kako je čarobno ustrojen čovjek! Našao je u sebi snage da otkaže život, a
odjednom je teško otkazati medenjake i karamele.
Probaj odgurnuti svemoćnu ruku koja te gladi po glavi i lupka po ramenu.

638
 Gluposti, zašto klevetati samoga sebe. Nemaju veze medenjaci i karamele. On je oduvijek
ravnodušan prema životnoj udobnosti i materijalnom blagu. Njegove misli, njegov rad i ono
najdragocjenije u životu pokazali su se potrebnima i vrijednima u doba borbe s fašizmom.
Pa to je sreća!
I zapravo, kako to ide? Ta oni su priznali u ispitivanju. Priznali su na sudu. Može li se
vjerovati u njihovu ispravnost nakon što su priznali ubojstvo velikoga pisca? A da odbije
potpisati pismo? Znači da podržava ubojice Gorkog! Ne, nemoguće je posumnjati u istinitost
njihovog priznanja? Zar da posumnja? Znači, natjerali su ih! A natjerati čestitog i dobrog
inteligentnog čovjeka da prizna kako je plaćeni ubojica koji zaslužuje smrt i sramotno
sjećanje može se samo mučenjem. Eto, nema smisla ni najmanja sjena takve sumnje.
Ali mučno je, mučno potpisivati to podlo pismo. U glavi mu sinuše riječi i odgovori na
njih... “Drugovi, bolestan sam, imam grčeve koronarnih klijetka.” “Glupost: sklanjate se u
bolest, a imate odličnu boju lica.” “Drugovi, čemu moj potpis, ta ja sam poznat u uskom krugu
stručnjaka, a malotko me zna izvan naše zemlje!” “Glupost! (I ugodno je čuti da je to glupost.)
Znaju vas, još kako vas znaju! Nema se što misliti, nema smisla bez vašeg potpisa pokazati
pismo drugu Staljinu, ta on može pitati: ’A zašto nema Štrumovog potpisa?’”
“Drugovi, reći ću vam posve otvoreno, neke mi se formulacije čine neuspješnima, one kao
da bacaju sjenu na cijelu našu znanstvenu inteligenciju.”
“Molim, molim, Viktore Pavloviču, dajte nam svoj prijedlog, sa zadovoljstvom ćemo
promijeniti formulacije koje vam ne odgovaraju.”
“Drugovi, shvaćate li me, evo tu pišete: neprijatelj naroda pisac Babelj, neprijatelj naroda
pisac Piljnjak, neprijatelj naroda akademik Vavilov, neprijatelj naroda glumac Mejerholjd...
Ali ja sam fizičar, matematičar, teoretičar, mene neki drže shizofrenikom, koliko su
apstraktne sfere u kojima djelujem. Doista, ja ne vrijedim, takve ljude je najbolje ostaviti
spokojne, ja i tako ništa ne razumijem u tom poslu.”
“Viktore Pavloviču, pustite vi to. Vi se ponajprije izvrsno razumijete u politička pitanja,
imate odličnu logiku, sjetite se samo koliko ste puta oštro razgovarali na političke teme.”
“No, Bože moj! Shvatite da imam savjest, boli me i teško mi je, i zašto bih bio obvezan,
zašto bih morao potpisivati, ja sam izmučen, dajte mi pravo na spokojnu savjest.”
I opet - nemoć, poslušni osjećaj nahranjene i mažene stoke, strah pred novim razaranjem
života, strah pred novim strahom.
Što je sad? Ponovo se suprotstaviti socijalizmu? Ponovno samoća? Ta vrijeme je da se
ozbiljno ponese u životu. Dobio je sve ono o čemu nije smio ni sanjati. Slobodno se bavi svojim
poslom, okružen pozornošću i brigom. Ni za što nije molio, nije se kajao. On je pobjednik! Što
bi još htio? Staljin mu je telefonirao!
“Drugovi, to je sve toliko ozbiljno da bih htio razmisliti, dopustite mi da odgodim odluku
barem do sutra.” I onda je zamislio besanu i mučnu noć, kolebanja, neodlučnost, iznenadnu
očitost i strah pred odlučnošću, onda opet neodlučnost, opet odluka. Sve se to širi kao zla
nemilosrdna malarija. I sam bi htio rastegnuti satima to učenje. Nema više snage. Brže, brže,
brže.
Izvadio je penkalu.
Odmah je vidio da se Šišakov zgranuo kako je najneposlušniji danas ispao najposlušniji.

639
 Cijeloga dana Štrum nije radio. Nitko mu nije smetao, telefon nije zvonio. Nije mogao
raditi. Nije radio zato što mu se posao na taj dan činio dosadnim, praznim i nezanimljivim.
A tko se još potpisao na pismo? Čepižin? Je li Ioffe potpisao? A Krilov? A Mandeljštam?
Htio se skriti za nečijim leđima. Ali je već nemoguće odbiti. Jednako samoubojstvu. Ništa
slično tome. Mogao je i odbiti. Ne, ne, sve je ispravno. Nitko mu nije prijetio. Bilo bi lakše da
je potpisao iz osjećaja životnog straha. Ali nije od straha potpisao. Nekakav mračni, mučni
osjećaj pokornosti.
Štrum pozva u svoj kabinet Anu Stepanovnu i zamoli je da za sutra izradi film - kontrolnu
seriju pokusa provedenih s novom aparaturom.
Ona sve zapisa i ostade sjediti.
On ju je upitno gledao.
“Viktore Pavloviču”, reče ona, “ja sam prvo mislila da se to ne može izreći riječima, ali
sada želim reći: shvaćate li vi što ste učinili meni i drugima? To je ljudima važnije od velikih
otkrića. Eto, od toga što vi živite na svijetu, od jedne misli o tome dobro je u duši. Znate li da
o vama govore stolari, spremačice i stražari? Kažu, ispravan čovjek. Ja sam vam puno puta
htjela doći doma, ali sam se bojala. Shvaćate li, kada sam u najteže dane mislila na vas,
odmah mi je bilo lakše i bolje u duši. Hvala vam zato što živite. Pravi ste čovjek!”
Ništa joj nije stigao reći, jer je brzo odjurila iz kabineta.
Htio je trčati ulicom i vikati... Samo da nema te muke, toga moćnoga srama. Ali to nije bilo
sve, samo početak.
Krajem dana odjeknu telefonsko zvonce.
“Prepoznajete li?”
Bože moj, prepoznaje li. Činilo se, ne samo sluhom, hladnim prstima koji drže slušalicu
prepoznao je taj glas. Evo se Marija Ivanovna ponovno pojavila u teškom trenutku njegova
života.
“Govorim s uličnog aparata, vrlo slabo čujem”, rekla je Maša. “Petru Lavrenteviču je bolje,
danas imam više vremena. Dođite, ako možete, sutra u osam u onaj park.” I odjednom
izgovori: “Voljeni moj, mili moj, svjetlo moje. Bojim se za vas. Dolazili su nam u povodu pisma,
shvaćate li o čemu govorim? Ja vjerujem da ste to vi, vaša snaga, pomogli Petru Lavrenteviču
da izdrži, prošli smo sretno. I odmah sam zamislila koliko ste pritom sebi naškodili. Vi ste
tako nespretni, gdje se drugi posklizne, vi se razbijete do krvi.”
On spusti slušalicu i pokri lice rukama.
Sada je shvaćao užas svojega stanja: nisu ga kažnjavali dušmani. Kažnjavali su ga bližnji
svojom vjerom u njega.
Došavši kući, odmah je, još uvijek u kaputu, stao zvati Čepižina. Ljudmila Nikolaevna
stajala je pred njim, a on je okretao Čepižinovoj broj, uvjeren da će mu i ona, njegova
prijateljica i učiteljica, sada iz ljubavi nanijeti okrutnu ranu. Žurio je, čak nije ni stigao reći
Ljudmili da je potpisao pismo. Bože moj, kako Ljudmila brzo sijedi. Da, da, bravo, tuci sijede!
“Ima puno dobroga, čitali su vijesti”, reče Čepižin, “a u mene nikakvih događaja. Jedino
sam se posvađao s nekoliko poštovanih ljudi. Jeste li čuli za nekakvo pismo?”
Štrum oblizne suhe usne i reče:
“Da, ponešto.”

640
 “Dobro, dobro, shvaćam da to nije za telefon, popričat ćemo kad se vidimo, kad dođete”,
reče Čepižin.
“No, ništa, ništa, sad će Nadja doći.”
Bože, Bože, što je učinio.

641
 56.

Noću Štrum nije spavao. Boljelo ga je srce. Otkuda ta jeziva strepnja? Težina, težina.
Pobjednik! Drhteći pred upraviteljicom u kućnom vijeću, bio je jači i slobodniji nego danas.
Danas se nije usudio ni porječkati, barem iznijeti sumnju. Postavši jakim, izgubio je
unutrašnju slobodu. Kako će pogledati Čepižinu u oči? A možda će i on to učiniti onako mirno
kao što su njega veselo i dobrodušno dočekali na dan povratka u Institut?
Sve čega se sjećao te noći ranjavalo ga je i mučilo, ništa ga nije smirivalo. Vlastiti osmijesi,
geste i postupci bili su i tuđi i neprijateljski njemu samome. U Nadjinim očima večeras je bio
sažalan, gadljiv izraz.
Jedanput je samo Ljudmila, koja ga je uvijek ljutila i uvijek mu proturječila, saslušala
njegovu priču i iznenada rekla: “Vitjenka, ne valja se mučiti. Ti si za mene najpametniji i
najpošteniji. Ako si tako učinio, znači da tako treba.”
Otkud mu se pojavila želja da sve opravda i potvrdi? Zašto je postao trpeljiv prema
onome na što je donedavno bio netrpeljiv? O čemu god da su govorili, bio je optimist.
Vojne su se pobjede poklopile s prijelomom u njegovoj osobnoj sudbini. On vidi moć
armije, veličinu države, svjetlo ispred sebe. Zašto mu se danas tako površnima čine
Madjarovljeve misli?
Onaj dan kad su ga izbacili iz Instituta, odbio se pokajati, i kako mu je svijetlo i lako bilo
pri duši. Kakva su sreća za njega tih dana bili njegovi bližnji: Ljudmila, Nadja, Čepižin, Ženja...
A sastanak s Marijom Ivanovnom, što će joj reći? Sam se uvijek tako oholo odnosio prema
pokornosti i poslušnosti plahog Petra Lavrenteviča. A danas! Boji se misliti o majci, sagriješio
je i pred njom. Strašno mu je uzeti u ruke njezino posljednje pismo. S jezom i tugom shvaćao
je da nije imao snage sačuvati svoju dušu, da je ne može zaštititi. U njemu samome rasla je
snaga koja ga pretvara u roba.
Učinio je podlost! On je čovjek koji je bacio kamen na jadne ljude koji su pali okrvavljeni
u nemoći.
Od boli koja mu stišće srce, od mučnoga osjećaja čelo mu se znojilo.
Gdje je nalazio duševnu samouvjerenost, tko mu je dao pravo da se kiti pred ljudima
svojom čistoćom, hrabrošću, da bude sudac ljudima, ne oprašta im slabosti? Nije u bahatosti
istina jakih.
Ima i slabijih i grešnih, ali i pravednih. Razlika je među njima u tome da se ništavan čovjek
cijelog života kiti nekim dobrim postupkom, a pravednik, koji stalno čini dobro, i ne
zamjećuje ih, ali godinama pamti grijeh koji je učinio.
A on se pak ponosio svojom hrabrošću, svojom izravnošću, ismijavao je one koji su
pokazivali slabost i nesigurnost. I sad je on, čovjek, izdao ljude. Prezirao je sebe, sramio se
sebe. Dom u kojem je živio, njegovo svjetlo, toplina koja ga je grijala - sve se pretvorilo u
triješće, u sipki suhi pijesak.

642
 Prijateljstvo s Čepižinom, ljubav prema kćeri, sklonost supruzi, njegova beznadna ljubav
prema Mariji Ivanovnoj - jesu njegov ljudski grijeh i ljudska sreća; njegov rad, njegova divna
znanost, njegova ljubav prema majci i tuga zbog nje - sve je to nestalo iz njegove duše.
Zašto je učinio taj strašni grijeh? Sve u svijetu ništavno je u usporedbi s onim što je
izgubio. Sve je ništavno u usporedbi s istinom, s čistoćom malog čovjeka - i carstvo koje se
širi od Tihog oceana do Crnog mora, pa i znanost.
Jasno je uvidio da još nije kasno, da u njemu još ima snage da digne glavu i ostane sinom
svoje majke.
Neće tražiti utjehe i opravdanja za sebe. Neka ono loše, žalosno i podlo što je učinio
zauvijek bude njegov prijekor, neka ga cijeli život, danju i noću, podsjeća na sebe. Ne, ne, ne!
Ne treba stremiti pothvatima, ni ponositi se i kititi tim pothvatom.
Svaki dan, svaki čas, iz godine u godinu treba se boriti za svoje pravo da bude čovjek, da
bude dobar i čist. I u toj borbi ne smije biti ni oholosti ni taštine, nego samo smirenja. A ako u
strašno vrijeme dođe bezizlazni trenutak, čovjek se ne smije bojati smrti, ne smije se bojati
ako želi ostati čovjekom.
“Onda, pogledajmo”, reče on, “možda i imam snage. Mama, mama, tvoje snage.”

643
 57.

Večeri na salašu kod Lubjanke...

Nakon ispitivanja Krimov je ležao na ležaju, stenjao i mislio, razgovarao s
Kacenelenbogenom.
Sada se Krimovu više nisu činila nevjerojatnima priznanja, koja su izgledala kao izvan
mozga, iz procesa Buharinu i Rikovu, Kamenevu i Zinovjevu, u procesu trockistima, desno-
lijevim centristima, kao ni sudbina Bubnova, Moralova, Šljapnikova. Sa živog tijela revolucije
gulila se koža, u nju se htjelo prerušiti novo vrijeme, a krvavo živo meso tople unutrašnjosti
proleterske revolucije išlo je na smeće, jer novome vremenu nije trebalo. Bila je
potrebna samo koža revolucije, a tu su kožu derali sa živih ljudi. Oni koji su navlačili na sebe
kožu revolucije, govorili njezinim riječima i ponavljali njezine geste imali su drukčiji mozak,
drukčija pluća, jetra i oči.
Staljin! Veliki Staljin! Možda je čovjek željezne volje najbezvoljniji od svih. Rob vremena
i okolnosti, mirni i pokorni sluga današnjeg dana koji samo širi vrata pred novim vremenom.
Da, da, da... A oni koji se nisu poklonili novome vremenu išli su na smetlište.
Sada je on znao kako se kali čovjeka. Pretres, otrgnuti gumbi, oduzete naočale stvarali su
u čovjeku osjećaj fizičke ništavnosti. U istražiteljskom kabinetu čovjek shvaća da njegovo
sudjelovanje u revoluciji i Građanskom ratu ništa ne znači, kao ni njegovo znanje i njegov rad
- sve je to besmislica. I onda, znači, drugo: čovjek nije samo fizička ništavnost.
One koji su ostali uporni u svojemu pravu da budu ljudi, počeli su drmati i rušiti,
rastapati, lomiti, razmazivati i odljepljivati da ih dovedu do onog stupnja rasutosti, rahlosti,
plastičnosti i slabosti kada ljudima nije više ni do pravednosti, ni do slobode, pa čak niti mira,
nego samo žele da ih se izbavi iz omrznutog života.
U jedinstvu fizičkoga i duhovnoga u čovjeku nalazio se gotovo uvijek nepogrešivi tijek
istražiteljskog rada. Duša i tijelo spojene su posude i kada napadač, razarajući i gušeći obranu
fizičke prirode čovjeka, uvijek uspješno uvodi u proboj svoja pokretna sredstva, tada
ovladava dušom i tjera čovjeka na bespogovornu kapitulaciju.
Nije bilo snage da se na sve to misli, a da se ne misli na sve to - također nije bilo snage.
A tko ga je izdao? Tko prijavio? Tko oklevetao? Osjećao je da ga to pitanje više ne zanima.
Uvijek se ponosio time što zna podložiti svoj život logici. Ali sada nije bilo tako. Logika je
govorila da je navode o njegovu razgovoru s Trockim dala Evgenija Nikolaevna. A sav njegov
sadašnji život, borba s istražiteljem, sposobnost da diše i ostane drug Krimov temeljila se na
vjeri da to Ženja nije mogla učiniti. Čudno je kako se mogao na nekoliko minuta razuvjeriti u
to. Nije bilo snage koja bi ga mogla natjerati da ne vjeruje Ženji. Vjerovao je, premda je znao
da nitko osim Evgenije Nikolaevne nije znao za njegov razgovor s Trockim, a znao je da žene
varaju, da su žene slabe, znao je da ga jeŽenja napustila, da je otišla od njega u teškom
trenutku njegova života.
Ispripovijedao je Kacenelenbogenu o ispitivanju, ali o tom slučaju nije rekao ni riječ.
Kacenelenbogen se nije šalio ni sprdao.

644
 Doista, Krimov nije pogriješio u vezi s njim. Bio je pametan. Ali strašno i čudno bilo je sve
ono što govori. Ponekad se Krimovu činilo da nema ničega nepravednoga u tome što stari
čekist sjedi u ćeliji unutrašnjeg zatvora. Drukčije nije moglo biti. Ponekad se Krimovu činio
ludim.
To je bio pjesnik, pjevač tijela državne sigurnosti.
Ushićeno je pripovijedao Krimovu kako je Staljin na posljednjem partijskom kongresu za
vrijeme stanke upitao Ježova zašto je dopustio krivine u kaznenoj politici, i kada je zbunjeni
Ježov odgovorio da je slijedio izravne Staljinove upute, vođa je, obraćajući se delegatima
kongresa, tužno rekao: “I to kaže član Partije.” Pripovijedao je o užasu koji je morio Jagodu...
Sjećao se velikih čekista, poštovatelja Voltairea, znalaca Rabelaisa, poklonika Verlainea,
koji su upravljali radom u velikoj zgradi koja ne spava.
Pripovijedao je o starome moskovskom krvniku, dragom i tihom starcu Latvijcu, koji je
nakon kazne molio dopuštenje da kažnjenikovu odjeću preda u dječji dom. I onda je
pripovijedao o drugom izvršitelju presuda - taj je pio danima i noćima, besposličio, a kad su
ga izbacili s posla, otišao je u sovhoze izvan Moskve, i ondje klao svinje, donosio sa sobom
boce svinjske krvi - govorio je da mu je liječnik propisao da pije svinjsku krv zbog
malokrvnosti.
Pripovijedao je kako su trideset sedme svake noći izvršavane stotine presuda nad
osuđenicima bez prava na pisma, kako su se noću dimili dimnjaci moskovskoga krematorija,
kako su ludjeli komsomolci mobilizirani za obavljanje presuda i odvoženje leševa.
Pripovijedao je o ispitivanju Buharina, o tvrdoglavosti Kameneva... A jednom su
razgovarali cijele noći do jutra.
Te je noći čekist razvijao teoriju i uopćavao.
Kacenelenbogen je pripovijedao Krimovu o poraznoj sudbini nepmana48 inženjera
Frenkelja.
Frenkelj je na početku NEP-a izgradio u Odesi tvornicu strojeva. Sredinom dvadesetih
uhitili su ga i prognali u Solovke. Iz toga logora Frenkelj je poslao Staljinu genijalan projekt -
stari čekist izrekao je upravo tu riječ: “genijalan”.
U projektu je podrobno, s gospodarskim i tehničkim utemeljenjima, razmotreno
iskorištavanje ogromnih masa zatvorenika za izgradnju putova, brana, hidrostanica,
umjetnih jezera.
Uhićeni nepman postao je generalpukovnik MGB-a - Gazda je ocijenio njegovu misao.
U jednostavnost rada, posvećenoga jednostavnošću zatvoreničkih četa iz stare robije,
rada lopate, krampa, sjekire i pile uvuklo se 20. stoljeće.
Logorski svijet počeo je upijati progres, usisavao je u svoju orbitu elektrostrojeve,
pokretne trake, buldožere, električne pile, turbine, strojeve za rezanje, golemi automobilski i
traktorski park. Logorski svijet osvajao je transportno zrakoplovstvo i zrakoplovstvo veze,
radiovezu i telefonske veze, automate, suvremeni sustav eksploatacije ruda; logorski svijet
projektirao je, planirao, crtao, istraživao rudnike, gradio tvornice, otkrivao nova mora,
izrađivao gigantske elektrane.

48
NEP - Nova ekonomska politika dvadesetih godina u SSSR-u (op. prev.)

645
 Razvijao se strelovito, i stara robija izgledala je pored njega smiješnom i dirljivom kao
dječje kocke.
Ali logor je, govorio je Kacenelenbogen, ipak kasnio za životom koji ga hrani. I dalje se
nije koristio mnogim učenjacima i specijalistima - oni nisu imali veze s tehnikom i
medicinom... Svjetski poznati povjesničari, matematičari, astronomi, književni znanstvenici,
geografi, znalci svjetskog slikarstva, lingvisti koji znaju sanskrt i stara keltska narječja nisu
imali nikakve funkcije u sustavu gulaga. Logor u svojemu razvoju još nije dorastao do
iskorištavanja stručnosti tih ljudi. Oni su radili kao težaci ili kao takozvani blesani na sitnim
sobnim radovima i u kulturno-odgojnom dijelu - ili su se motali po invalidskim logorima, ne
nalazeći primjene svojim znanjima, često golemim, koja su imala ne samo rusku nego i
svjetsku vrijednost.
Krimov je slušao Kacenelenbogena jer se činilo da učenjak govori o onome glavnom
poslu svojega života. Nije samo opijevao i slavio. Bio je istražitelj, uspoređivao je i otkrivao
nedostatke i proturječnosti, uspoređivao ih i suprotstavljao.
Nedostaci su, naravno, u neusporedivo mekšoj formi, postojali i na drugoj strani logorske
žice. Puno u životu ima ljudi koji ne rade ono što bi mogli i ne onako kako mogu, na
sveučilištima, u redakcijama, u istraživačkim institutima Akademije.
U logorima, pričao je Kacenelenbogen, kriminalci su gospodarili nad političkim
zatvorenicima. Raspojasani, nepismeni, lijeni i potkupljivi, skloni krvavim tučama i grabeži,
kriminalci su kočili razvoj radnog i kulturnog života u logoru.
I onda je rekao da i s ove strane žice radom učenjaka i krupnih djelatnika kulture često
rukovode slabo obrazovani, nerazvijeni i ograničeni ljudi.
Logor je davao nekakav hiperbolični, povećani odraz života izvan žice. Ali stvarnost s
obiju strana žice nije bila suprotstavljena, nego je odgovarala zakonu simetrije.
I onda je počeo govoriti, ali ne kao pjevač, ni kao mislilac, nego kao prorok.
Ako bismo smjelo i dosljedno razvijali logorski sustav, oslobađajući ga kočnica i mana,
taj bi razvoj doveo do brisanja granica. Logoru predstoji spajanje sa životom izvan žice. U tom
spoju, u uništenju suprotnosti između logora i izvanlogorskog života i jest zrelost, trijumf
velikih načela. Uza sve nedostatke logorskoga sistema - on ima jednu odličnu prednost. Samo
je u logoru načelu osobne slobode u apsolutno čistoj formi suprotstavljeno najviše načelo -
razum. To će načelo dovesti logor do one visine koja će mu omogućiti da se sam isprazni, slije
sa životom sela i grada.
Kacenelenbogen je imao priliku upravljati logorskim konstruktorskim uredima i uvjerio
se da znanstvenici i inženjeri mogu rješavati najsloženije zadaće u logorskim uvjetima. Oni
su na razini svih problema svjetske znanstvene i tehničke misli. Valja samo razumno
upravljati ljudima i omogućivati im dobre životne uvjete. Starinska bajka o tome da bez
slobode nema znanosti - uopće ne stoji.
“Kada se razine poravnaju”, reče on, “i kada postavimo znak jednakosti između života s
ove i one strane žice, represije če biti nepotrebne i prestat ćemo ispisivati naloge za uhićenje.
Srušit ćemo tamnice i zatvore. Kulturno-odgojna sfera upravljat će sa svim anomalijama.
Muhamed i brdo poći će ususret jedno drugom.”

646
 Pražnjenje logora bit će trijumf humanizma, ali istodobno kaotični, prvobitni, špiljski
princip osobne slobode neće pobijediti, neće se uzdići nakon toga. Naprotiv, bit će potpuno
prevladan.
Nakon duge šutnje reče da će se možda kroza stoljeće samoukinuti i taj sustav te u
svojemu samoukinuću roditi demokraciju i osobnu slobodu.
“Ništa nije vječno pod mjesecom”, reče on, “ali ja ne bih htio živjeti u to vrijeme.”
Krimov mu odgovori:
“Vaše su misli lude. Nije u tome duša i srce revolucije. Kažu da psihijatri koji dugo rade u
psihijatrijskim klinikama sami polude. Oprostite, ali vas nisu bez veze zatvorili. Vi, druže
Kacenelenbogen, udjeljujete tijelima sigurnosti atribute božanstva. Vas doista treba smiriti.”
Kacenelenbogen dobrodušno kimne:
“Da, ja vjerujem u Boga. Ja sam mračni starac vjernik. Svaka epoha stvara božanstvo po
svom liku. Tijela sigurnosti razumna su i moćna, ona vladaju nad čovjekom dvadesetog
stoljeća. Nekoć su takva snaga - i čovjek ih je obožavao - bili potresi, munje i grom, Šumski
požari. A zatvorili, vidite, nisu samo mene nego i vas. Vas je također vrijeme smijeniti.
Jedanput će se pokazati tko je više u pravu - vi ili ja.”
“A starčić Dreling sada ide doma, natrag u logor”, reče Krimov, znajući da to nije rekao
uzalud.
I doista Kacenelenbogen izusti:
“E, taj pogani starčić kvari moju vjeru.”

647
 58.

Krimov začu tihe riječi:

“Upravo su prenijeli - naša vojska je uništila staljingradske njemačke postrojbe, izgleda
da su Paulusa zarobili, doduše nisam dobro čuo.”
Krimov urlikne, stade se tući, toptati nogama po podu, htio se umiješati u gomilu ljudi u
bluzama, čizmama... Huk njihovih dragih glasova zaglušivao je tihi razgovor pored njega; po
gomilama staljingradske cigle, gegajući se, prema Krimovu je išao Grekov.
Liječnik je držao Krimova za ruku govoreći:
“Treba učiniti pauzu... Ponovo kamfora, puls pada svaka četiri udarca.”
Krimov proguta slanu grudu i reče:
“Ništa, nastavite, medicina dopušta, svejedno neću potpisati.”
“Potpisat ćeš, potpisat ćeš”, s dobrodušnom uvjerenošću tvorničkog majstora reče
istražitelj, “i drugi su potpisivali.”
Za tri dana završilo je drugo ispitivanje, i Krimov se vratio u sobu.
Dežurni spusti pored njega paket zamotan u bijelu krpu.
“Potpišite se, građanine zatvorenice, za primitak paketa”, reče on.
Nikolaj Grigorevič pročita popis stvari, napisan poznatim rukopisom - luk, češnjak, šećer,
bijeli dvopek. Ispod popisa je stajalo: “Tvoja Ženja”.
Bože, Bože, plakao je...

648
 59.

Prvog travnja 1943. Stepan Fedorovič Spiridonov dobio je dopis iz odluke kolegija
Narodnog komiteta elektrostanica SSSR-a - nudili su mu da preda poslove u StalGRES-u i ode
na Ural upravljati malom elektrostanicom koja radi na treset. Kazna nije bila tako velika,
mogli su ga i dati na sud. Doma Spiridonov nije spomenuo kaznu, odlučio je čekati odluku
Oblasnoga komiteta. Četvrtog travnja Oblasni komitet donio mu je strogi ukor zbog
samovoljnog napuštanja stanice u teške dane. I ta je odluka također bila meka, mogli su ga i
isključiti iz Partije. Ali Stepanu Fedoroviču odluka oblasnog ureda činila se nepravednom -
drugovi u komitetu znali su da je upravljao postajom do posljednjeg dana obrane
Staljingrada, a da je prešao na lijevu obalu onaj dan kad je počeo sovjetski napad, otišao je
vidjeti kćer, koja je rodila u potpalublju broda. Na sjednici se pokušao oduprijeti, ali Prjahin
je bio neumoljiv:
“Možete se žaliti na našu odluku Centralnoj kontrolnoj komisiji, ali mislim da će drug
Škirjatov ocijeniti našu odluku polovičnom i mekom.”
Stepan Fedorovič je rekao:
“Ja sam uvjeren da će CKK ukinuti odluku.” Ali budući da je puno čuo o Škirjatovu, bilo
ga je strah predati žalbu.
Uplašio se i posumnjao da je Prjahinova okrutnost povezana i s nekim drugim stvarima.
Prjahin je, naravno, znao za rodbinske odnose Stepana Fedoroviča i Evgenije Nikolaevne
Šapošnikove s Krimovom, i zato mu se ogadio čovjek koji zna da su Prjahin i uhićeni Krimov
davni znanci.
U toj situaciji Prjahin, čak i da hoće, nikako ne bi smio podržati Spiridonova. Da to učini,
dušmani, kojih uvijek ima pored jakih ljudi, isti bi čas javili kamo treba kako Prjahin iz
simpatije prema narodnom neprijatelju Krimovu podupire njegova sebičnog rođaka
Spiridonova. Ali Prjahin očito nije podržavao Spiridonova, ne zato što nije mogao, nego što
nije htio. Očito je Prjahinu bilo poznato da je u StalGRES stigla Krimovljeva punica i da živi
u istom stanu sa Spiridonovom.
Vjerojatno je Prjahin i znao da se Evgenija Nikolaevna dopisuje s majkom i da joj je
nedavno poslala kopiju svojega dopisa Staljinu.
Načelnik oblasnog odjela MGB-a Voronin sreo je nakon sjednice ureda Oblasnoga
komiteta Spiridonova u kantini, gdje je Stepan Fedorovič kupovao sir i kobasicu, pogledao ga
jepodsmješljivo i isto tako rekao:
“Rođeni gospodarstvenik Spiridonov, tek što su mu dali strogu presudu, a on se bavi
nabavkom.”
“Obitelj, što se može, postao sam djedica”, reče Stepan Fedorovič i osmjehnu se žalosnim
okrivljeničkim osmijehom.
Voronin se njemu također osmjehnu:
“A ja mislio da spremaš paket.”
Nakon tih riječi Spiridonov pomisli:

649
 “Dobro da me tjeraju na Ural, jer bih ovdje posve propao. Kud bi onda Vera s malim?”
Vraćao se u StalGRES u kabini kamiona i kroz mutno staklo gledao srušeni grad od kojeg
će se uskoro rastati. Stepan Fedorovič mislio je kako je po tom kolniku zatrpanom ciglama
njegova žena prije rata išla na posao, mislio je na električnu mrežu, da kada iz Sverdlovska
pošalju novi kabel, njega više neće biti u StalGRES-u, da unučić od neishranjenosti ima
prišteve na rukama i prsima.
Mislio je: “Strogost kao strogost, što se može”, mislio je kako neće dobiti medalju za
obranu Staljingrada, i zbog nečega ga je misao o medalji uzrujavala više nego budući rastanak
od grada s kojim je vezao život, rad, suze za Marusjom. Čak glasno opsova od muke što neće
dobiti medalju, a vozač ga upita:
“Koga vi to, Stepane Fedoroviču? Jeste li zaboravili nešto u Komitetu?”
“Jesam, zaboravio sam”, reče Stepan Fedorovič, “zato on mene nije zaboravio.”
U stanu Spiridonovih bilo je vlažno i hladno. Umjesto izbijenih stakala postavljen je furnir
i zakucane su daske, žbuka se u sobama na mnogim mjestima odvalila, vodu se moralo nositi
u vjedrima na treći kat, sobe su se grijale pećicama napravljenima od krovnog lima. Jednu su
sobu zatvorili, kuhinjom se nisu služili, nego im je bila skladište za drva i krumpir.
Stepan Fedorovič, Vera s djetetom i Aleksandra Vladimirovna, koja je za njima stigla iz
Kazana, živjeli su u velikoj sobi koja je prije služila kao menza. U malenu sobu, gdje je prije
bila Vera, pored kuhinje, uselio se starac Andrejev.
Stepan Fedorovič mogao se prihvatiti popravka stropova, oličiti zidove i postaviti ciglene
peći - potrebni majstori bili su u StalGRES-u, a bilo je i materijala.
Ali zbog nečega se obično poslovnome i upornome Stepanu Fedoroviču nije htjelo
pokretati te radove.
Očito da je i Veri i Aleksandri Vladimirovnoj izgledalo lakše živjeti usred vojnih ruševina
- kako je predratni život propao, zašto bi trebalo opremati stan, podsjećati se na ono što je
otišlo i neće se vratiti.
Za nekoliko dana, nakon dolaska Aleksandre Vladimirovne, iz Lenjinska je stigla Natalija,
Andrejevljeva nevjesta. Ona se u Lenjinsku posvađala sa sestrom pokojne Varvare
Aleksandrovne, privremeno ostavila kod nje sina, a sama se javila u StalGRES k svekru.
Andrejev se naljutio kad ju je ugledao i rekao je:
“Nisi se slagala s Varvarom, a sada se po nasljedstvu ni sa sestrom ne slažeš. Kako si
Volodku tamo ostavila?”
Mora biti da je Nataša teško živjela u Lenjinsku. Kad je ušla u Andrejevljevu sobu,
pogledavši strop i zidove, rekla je:
“Kako je dobro.” Premda ničega dobrog nema u šindri koja visi sa stropa, u hrpi žbuke u
kutu i u ružnoj cijevi.
Svjetlo je dopiralo u sobu kroz neveliku staklenu zakrpu postavljenu na daščani štit koji
pokriva prozor.
Taj priručni prozor izgledao je žalosno - sami komadi i ostaci zidova, obojenih plavom i
ružičastom bojom, kako na kojem katu, potrgano željezo s krova... Aleksandra Vladimirovna
razboljela se po dolasku u Lenjingrad. Zbog bolesti je morala odgoditi put u grad, gdje je htjela
razgledati svoj srušeni izgorjeli dom.

650
 Prvih je dana, noseći se s bolešću, pomagala Veri - grijala peć, prala i sušila pelene nad
dimnjakom od peći, iznosila na stepenišni podest komade žbuke, i čak pokušavala nositi dolje
vodu.
Ali joj je bilo sve gore, smrzavala se u dobro ugrijanoj sobi, a u hladnoj kuhinji na čelu bi
joj odjednom izbio znoj.
Htjela je prohodati bolest i nije se žalila na svoje stanje. Ali je jedanput ujutro, izašavši u
kuhinju po drva, Aleksandra Vladimirovna izgubila svijest, pala na pod i rasjekla glavu do
krvi. Stepan Fedorovič i Vera položili su je u krevet.
Aleksandra Vladimirovna pozvala je Veru, kad je odahnula, i rekla joj:
“Znaš, meni je u Kazanu kod Ljudmile bilo teže nego kod vas. Nisam samo zbog vas došla
nego i zbog sebe. Bojim se samo da ćeš se samo namučiti sa mnom dok ne stanem na noge.”
“Bakice, meni je s vama tako dobro”, reče Vera.
A Veri je doista postalo jako teško. Sve se nabavljalo s velikim trudom - i voda, i drva, i
mlijeko. Na dvorištu je već grijalo sunce, a u sobama je bilo vlažno i hladno, moralo se puno
ložiti.
Mali Mitja patio je od želuca i plakao noću jer mu je falilo majčino mlijeko. Vera se cijeli
dan bavila u sobi i kuhinji, išla po mlijeko i kruh, prala rublje i suđe, nosila dolje vodu. Ruke
su joj pocrvenjele, lice tamnjelo i pokrilo se pjegama. Od umora i stalnoga rada srce je bilo
okovano istom sivom tegobom. Nije se češljala, rijetko se umivala, nije se gledala u zrcalu,
mljela je težina života. Stalno joj se mučno spavalo. Navečer su joj ruke, noge i ramena
trnuli, samo se željela odmoriti. Kad bi legla, Mitja bi zaplakao. Dizala se k njemu, hranila ga i
povijala, nosila na rukama po sobi. Za sat vremena ponovno bi zaplakao, i ona bi opet ustajala.
U zoru se budio i nije više spavao, a ona je u polumraku počinjala novi dan, neispavana, s
teškom mutnom glavom, išla u kuhinju po drva, ložila peć, stavljala grijati vodu - čaj za oca i
baku - te počinjala prati. Ali, začudo, nikada se nije ljutila, postala je krotkom i strpljivom.
Verin život postao je bolji kada je iz Lenjinska stigla Natalija.
Andrejev je odmah nakon Natašina dolaska otišao na nekoliko dana u sjeverni dio
Staljingrada, u tvorničko naselje. Ili je htio pogledati svoju kuću i tvornicu, ili se rasrdio na
nevjestu, koja je ostavila sina u Lenjinsku, ili nije htio jesti spiridonovski kruh, pa je otišao,
ostavivši joj svoj bon za prehranu.
Natalija je od samog dolaska bez predaha pomagala Veri.
Ah, kako je lako i štedro radila, kako su lagana postala teška bedra, kanta s otpadnom
vodom, vreća uglja, tek što su se njezine silne i mlade ruke prihvatile posla.
Sada je Vera stala izlaziti na pola sata s Mitjom na ulicu, sjedala na kamen, gledala kako
blista proljetna voda, kako se podiže para nad stepom.
Tiho je bilo uokolo, rat se udaljio na sto kilometara od Staljingrada, ali se nije vratio
spokoj s tišinom. S tišinom je došla tuga i činilo se da je bilo lakše kada su u zraku gudjeli
njemački zrakoplovi, kad su odjekivale eksplozije i život je bio pun ognja, straha i nade.
Vera se zagledala u sinovljevo lišće pokriveno gnojnim prištevima, i obuzimala bi je
žalost. I istodobno bi mučno žalila Viktorova:
“Bože, Bože, jadni Vanja, kako mu je sinčić slabašan, mršav i plačljiv.”

651
 Zatim bi se penjala na treći kat po stepenicama pokrivenim smećem i razbijenom ciglom,
hvatala se posla, i tuga bi potonula u žurbi, u mutnoj sapunskoj vodi, u dimu iz peći, u vlazi
koja je tekla sa svih strana.
Baka bi je pozivala k sebi, gladila po kosi, i u očima Aleksandre Vladimirovne, uvijek
spokojnima i jasnima, pojavljivao se nepodnošljivo tužan i nježan izraz.
Vera nijednom, ni s kim - ni s ocem, ni s bakom, čak niti s petomjesečnim Mitjom - nije
razgovarala o Viktorovu.
Nakon Natašina dolaska u sobi se sve promijenilo. Sastrugala je plijesan sa zida, obijelila
tamne kutove, oprala prljavštinu koja je izgledala kao namrtvo uvučena u parket.
Organizirala je veliko pranje, koje je Vera odgađala do toplih vremena, i kat po kat
očistila stubište od smeća.
Pola dana putovala je s dugačkom cijevi za dimnjak koja je nalikovala na crnog udava -
cijev je bezoblično visjela, iz nje je kapala gusta smola i skupljala se u baricama na podu.
Natalija je vapnom prebojila cijev, ispravila je i podvezala žicom te objesila na spojnice
prazne konzerve, kamo je kapala smola.
Od prvog dana sprijateljila se s Aleksandrom Vladimirovnom, premda se činilo da se
glasna i drska žena koja voli govoriti gluposti o ženama i muškarcima Šapošnikovoj uopće ne
može svidjeti. U Natalijine znance odjednom se svrstalo mnoštvo ljudi - i linijski monter, i
strojar iz dvorane turbina, i vozači kamiona.
Jedanput je Aleksandra Vladimirovna rekla Nataliji, koja se vraćala iz repa:
“Nataša, pitao za vas jedan drug, vojnik.”
“Je li Gruzijac?” upita Natalija. “Otjerajte ga ako još jednom dođe. Hoće se sa mnom
spetljati, nosonja.”
“Tako odmah?” začudi se Aleksandra Vladimirovna.
“Brzi su oni. Zove me u Gruziju poslije rata. Da mu valjda perem stepenice.”
Uvečer je rekla Veri:
“Hajdemo u grad, bit će film. Šofer Miška će nas voziti u kamionu. Ti budi u kabini s
djetetom, a ja ću otraga.”
Vera odmahnu glavom.
“Svakako pođi”, reče Aleksandra Vladimirovna, “i ja bih išla s vama, samo da mi je bolje.”
“Ne, ne, ne bih nipošto.”
A Natalija reče:
“Treba živjeti, a ne da smo svi ovdje udovci i udovice.”
Zatim je prijekorno dobacila:
“Samo sjediš doma, nikamo ne ideš, a oca slabo gledaš. Ja sam jučer prala, a njemu su i
rublje i gaće posve poderani.”
Vera uze djetešce na ruke pa izađe s njim u kuhinju.
“Mitjenka, je li da tvoja mama nije udovica, reci?” upita ona.
Stepan Fedorovič bio je svih tih dana vrlo pažljiv prema Aleksandri Vladimirovnoj,
dvaput joj je dovozio liječnika iz grada, pomagao Veri da je previje, ponekad joj trpao u ruku
bombon govoreći:

652
 “Veri ne dajte, ja sam joj već dao, to je specijalno za vas, bili smo u kantini.”
Aleksandra Vladimirovna shvaćala je da Stepan Fedorovič ima neugodnosti. Ali kada bi
ga upitala ima li novosti iz komiteta, Stepan Fedorovič odmahnuo bi glavom i počeo govoriti
o nečem drugom.
Tek one večeri kad su ga izvijestili da će razmatrati njegov slučaj, Stepan Fedorovič sjeo
je na krevet pored Aleksandre Vladimirovne i rekao:
“Što sam učinio, Marusja bi poludjela da zna za moje poslove.”
“Za što vas okrivljuju?” upita Aleksandra Vladimirovna.
“Za sve živo”, reče on.
U sobu uđoše Natalija i Vera, i razgovor se prekinu.
Aleksandra Vladimirovna pomislila je gledajući Nataliju da postoji nekakva silna
tvrdoglava ljepota koju teški život uopće ne može pokvariti. Sve je na Nataliji bilo lijepo - i
vrat, i mlade grudi, i noge, i čvrste ruke obnažene skoro do ramena. “Filozof bez filozofije”,
pomisli Aleksandra Vladimirovna. Često je zapažala kako su žene nepriviknute na siromaštvo
blijedjele, našavši se u teškim uvjetima, prestajući se gledati - kao i Vera. Njoj su se sviđale
sezonske djevojke, radnice u teškim pogonima, vojne obveznice, koje su i u barakama, radeći
u prašini i prljavštini, išle na trajnu, gledale se u zrcalo, pudrale oljuštene nosove; tvrdoglave
su ptice i u nevrijeme, usprkos svemu, pjevale svoju ptičju pjesmu. Stepan Fedorovič također
je gledao Nataliju, zatim odjednom hvatao za ruku Veru, privukao bi je k sebi, grlio i ljubio
kao da moli oproštaj. Aleksandra Vladimirovna rekla je, izgleda, ni za čije uši:
“Što vi to tamo, Stepane, rano vam je umirati! Gle mene, starice, gledam ozdraviti i živjeti
na svijetu.”
On je brzo pogleda i osmjehnu se. A Natalija je nalila u lavor tople vode, postavila ga na
pod kraj kreveta i kleknuvši rekla: “Aleksandra Vladimirovna, hoću vam oprati noge, sad je
toplo u sobi.”
“Poludjeli ste! Luda! Odmah ustanite!” uzviknu Aleksandra Vladimirovna.

653
 60.

Andrejev se danju vratio iz Traktorskog naselja.

Uđe u sobu k Aleksandri Vladimirovnoj, i njezino se namršteno lice osmjehnu - tog se
dana prvi put digla na noge, blijeda i mršava, sjela za stol, stavila naočale i čitala knjigu.
Pripovijedao je kako dugo nije mogao naći mjesto gdje je stajala njegova kuća, sve je bilo
izrovano, na hrpi, cigle i jame.
U tvornici je već bilo puno ljudi, novi dolaze svaki čas, čak ima i milicije. O dobrovoljnim
borcima ništa nije uspio doznati. Sahranjuju ratnike, sahranjuju, i stalno nalaze nove, čas u
podrumima, čas u rovovima. A koliko samo ima metala i krša...
Aleksandra Vladimirovna ispitivala ga je - je li mu bilo teško stizati, gdje je noćio, kako se
hranio, jesu li jako oštećene Martinove peći, kakva je radnička opskrba, je li vidio direktora.
Ujutro pred Andrejevljev dolazak Aleksandra Vladimirovna rekla je Veri:
“Uvijek sam se smijala predosjećajima i praznojevjerju, a danas prvi put u životu
nepokolebljivo predosjećam da će Pavel Andrejevič donijeti vijesti o Serjoži.”
Alije pogriješila.
To što je pripovijedao Andrejev bilo je važno, neovisno o tome sluša li ga nesretan ili
sretan čovjek. Radnici su mu pripovijedali: opskrbe nema, plaća ne stiže, u podrumima i
zemunicama hladno je i vlažno. Direktor je postao drugi čovjek, kada je Nijemac tukao po
Staljingradu, u pogonima je bio prvi prijatelj, a sada ni razgovarati ne želi, kuću su mu
izgradili, dotjerali automobil iz Saratova.
“Tamo u StalGRES-u također je teško, ali se na Stepana Fedoroviča malotko vrijeđa - očito
je da suosjeća s ljudima.”
“Žalosno”, reče Aleksandra Vladimirovna, “pa što ste odlučili, Pavele Andrejeviču?”
“Došao sam se oprostiti, idem doma, makar ga nema. Zatražio sam mjesto u zajedničkoj
zgradi, u podrumu.”
“Ispravno, ispravno”, rekla je Aleksandra Vladimirovna, “vaš je život ondje, kakav god
bio.”
“Gledajte što sam otkopao”, reče on i izvadi iz džepa zahrđali naprstak.
“Uskoro ću poći u grad, na Gogoljevski trg, k sebi doma, otkapati crepove”, reče
Aleksandra Vladimirovna, “vuče me doma.”
“Jeste li se prerano digli, vrlo ste blijedi.”
“Ogorčili ste me svojom pričom. Htjela bih da sve bude drukčije na ovoj svetoj zemlji.”
On se zakašlja.
“Sjećate se kako je Staljin govorio pretprošle godine: braćo i sestre... A ovdje, kad smo
razbili Nijemce - direktoru vila, bez referata ne ulazi k njemu, a braća i sestre neka idu u
zemunice.”
“Da, da, malo je tu dobroga”, reče Aleksandra Vladimirovna, “a od Serjože ništa, kao da je
u vodu potonuo.”

654
 Uvečer je došao iz grada Stepan Fedorovič. Ujutro nikome nije rekao, kad je kretao u
Staljingrad, da se u oblasnom komitetu razmatra njegov slučaj.
“Andrejev se vratio?” oštro i direktorski upita. “Ne kaže ništa za Serjožu?”
Aleksandra Vladimirovna odmahnu glavom.
Vera je odmah zapazila da je otac puno popio. Vidjelo se po tome kako je otvorio vrata,
po veselo blistavim nesretnim očima, po tome kako je stavio na hrpu darove iz grada, svukao
kaput, i kako je postavljao pitanje.
Prišao je Mitji, koji je spavao u košari od rublja, i nagnuo se nad njega.
“Ne puši u njega”, reče Vera.
“Ništa, neka se navikava”, reče veseli Spiridonov.
“Sjedni ručati, sigurno si pio i nisi se zalagao. Baka je danas prvi put ustala iz postelje.”
“E, pa to je doista sjajno”, reče Stepan Fedorovič i uroni žlicu u tanjur, pri čemu poprska
juhom kaput.
“Oh, drmnuli ste vi jako danas, Stepočka”, reče Aleksandra Vladimirovna, “za koju to
samo radost?”
On odgurnu tanjur.
“Pa daj jedi”, reče Vera.
“Evo što je, dragi moji”, tiho progovori Stepan Fedorovič, “imam novosti. Moj slučaj je
riješen, dobio sam strogi ukor po partijskoj liniji, a Narodni komitet me šalje u Sverdlovsku
oblast, u malenu stanicu koja radi na treset, seoskog tipa, jednom riječi, od pukovnika do
pokojnika, a boravište osiguravaju. Putni trošak u visini dvomjesečne plaće. Sutra počinjem
predavati poslove. Dobit ćemo kartice za put.”
Aleksandra Vladimirovna i Vera se pogledaše, a onda Aleksandra Vladimirovna reče:
“Povod da se popije utemeljenje, nemam riječi.”
“I vama, mama, na Uralu, posebna soba, najbolja za vas”, reče Stepan Fedorovič.
“Ma vi ćete tamo i dobiti samo jednu sobu, sigurno”, reče Aleksandra Vladimirovna.
“Svejedno, mama, bit će za vas.”
Stepan Fedorovič prvi ju je put u životu nazvao mama. Mora biti u pijanstvu, u očima su
mu blistale suze.
Uđe Natalija, i da promijeni temu, Stepan Fedorovič je upita: “Što naš stari priča o
tvornici?”
Nataša reče:
“Čekao vas Pavel Andrejevič, a sad je zaspao.”
Ona sjede za stol, podupre obraze šakama i reče:
“Pripovijeda Pavel Andrejevič da u tvornici radnici peku koštice, to im je glavna hrana.”
Odjednom upita:
“Stepane Fedoroviču, vi sigurno odlazite?”
“Nego kako! I ja sam za to čuo”, veselo reče on.
Ona nastavi:
“Radnici jako žale.”

655
 “Što bi žalili, novi gazda, Tiška Batrov, dobar je čovjek - skupa smo studirali.”
Aleksandra Vladimirovna reče:
“Tko će vam onako umjetnički štopati čarape? Vera ne zna.” “E, to je doista pitanje”, ubaci
Stepan Fedorovič.
“Valja vam Natašu prekomandirati”, reče Aleksandra Vladimirovna.
“Zašto ne”, reče Nataša ,”idem i ja!”
Smijali su se, ali je tišina nakon šaljivoga razgovora bila zbunjena i napeta.

656
 61.

Aleksandra Vladimirovna odlučila je putovati sa Stepanom Fedorovičem i Verom do

Kujbiševa, da neko vrijeme živi kod Evgenije Nikolaevne.
Dan prije odlaska Aleksandra Vladimirovna zamolila je novog direktora za auto da ode u
grad pogledati ruševine svojega doma.
Putem je ispitivala vozača:
“A što je to? Što je tu bilo ranije?”
“Kada ranije?” upitao je ljutiti vozač.
Tri sloja života otkrila su se u gradskim ruševinama - onoga predratnoga, zatim ratnoga
iz razdoblja bitaka te sadašnjega, kada je život ponovo tražio svoje mirno korito. U zgradi gdje
su nekoć bili kemijska čistionica i sitni popravak odjeće okna su bila zazidana, i za vrijeme
bitaka kroz rupe napravljene u ciglenom zidu pucali su mitraljesci njemačke grenadirske
divizije; a sada se otuda izdavao kruh ženama koje stoje u redu.
Bunkeri i zemunice izrasli su između ruševina zgrada, a u njima su bili smješteni vojnici,
štabovi i radiopredajnici, ondje su se pisali dopisi i punili mitraljeski redenici, opremali
mitraljezi.
A sada se mirni dim podizao iz dimnjaka, pored bunkera se sušilo rublje i igrala su se
djeca.
Svijet je rastao iz rata - jadan i bijedan, gotovo jednako težak kao rat.
Na razvrstavanju kamene šute koja je prekrila magistralne ulice radili su zarobljenici.
Kraj prodavaonica, smještenih u podrumima, stajali su redovi s kantama. Rumunjski
zarobljenici lijeno su vršljali između kamenih gromada i otkopavali leševe. Vojnike se više
nije vidjelo, ponekad bi iskrsnuo mornar, a vozač je objasnio da je Volška mornarica ostala u
Staljingradu čistiti mine. Na mnogim mjestima bile su poslagane svježe čitave daske, brvna i
vreće cementa. To se dovozila građa za zidanje. Ponegdje su među ruševinama ponovo
asfaltirali kaldrmu.
Po pustome trgu išla je žena upregnuta u taljige na dva kotača opterećene zavežljajima,
a dvoje djece pomagalo joj je vukući za konopce privezane za zglobove.
Svi su se vukli doma, u Staljingrad, samo je Aleksandra Vladimirovna došla da ponovo
ode.
Aleksandra Vladimirovna upitala je vozača:
“Je li vam žao što Spiridonov odlazi iz StalGRES-a?”
“Briga mene”, reče on, “Spiridonov me tjerao, i novi će tjerati. Isti vrag. Napiše putni list
- i ja idem.”
“A što je ovdje?” upita ona pokazujući široki spaljeni zid s praznim dupljama prozora.
“Razne ustanove, bolje da dadu ljudima.”
“A što je ranije tu bilo?”
“Sam Paulus je tu sjedio, odavde su ga i odveli.”

657
 “A još ranije?”
“Zar ne prepoznajete? Robna kuća.”
Činilo se da je rat istisnuo nekadašnji Staljingrad. Jasno se zamišljalo kako su iz podruma
izlazili njemački oficiri, kako je njemački feldmaršal išao pokraj tog spaljenog zida i stražari
se istezali pred njim. Ali zar je ovdje Aleksandra Vladimirovna kupila materijal za kaput, i sat
koji je darovala Marusji za rođendan, je li ovamo dolazila sa Serjožom i na sportskome mu
odjelu na drugom katu kupila klizaljke?
Tako je valjda čudno gledati djecu, žene koje peru, kola natovarena sijenom, starca s
grabljama, gledati onima koji dolaze, gledati Malahovo brdo, Verdun, Borodinsko polje...
Ovuda gdje su vinogradi išle su kolone francuskih vojnika, kretali se kamioni
pokriveni ceradom, onuda gdje su koliba i mršavo kolhozno stado, stabla jabuke, išla je
Muratova konjica, odavde je Kutuzov, iz stolca zamahom staračke ruke pokretao rusko
pješaštvo u protunapad. Na brdašcu, gdje prašnjave kokoši i koze cupkaju travu između
kamenja, stajao je Nahimov, odavde su dolijetale blistave bombe koje je opisao Tolstoj, ovdje
su kričali ranjenici i zviždali engleski meci.
Aleksandri Vladimirovnoj činili su se čudnima ti ženski redovi, kolibice, ljudi koji stružu
daske, košulje što se suše na konopcima, zakrpljena posteljina, čarape koje se viju kao zmije,
objave nalijepljene na mrtve zidove...
Osjećala je kako je sirovo izgledao sadašnji život Stepanu Fedoroviču kada je
pripovijedao o prepirkama u rajonskom komitetu oko raspodjele radne snage, dasaka i
cementa, kako mu je mučna bila Staljingradska pravda, koja je pisala o razvrstavanju građe,
čišćenju ulica, ustroju banja i menza. Živnuo bi pripovijedajući o bombardiranju i požarima,
o dolasku zapovjednika vojske Šumilova u StalGRES, o njemačkim tenkovima koji su se
spuštali s brežuljaka, i o sovjetskim momcima topnicima koji su vatrom svojih topova
dočekivali te tenkove.
Na tim se ulicama odlučivala sudbina rata. Ishod bitke određivao je kartu poratnoga
svijeta, mjeru Staljinove veličine ili užasne vlasti Adolfa Hitlera. Devedeset su dana Kremlj i
Berchtesgarden živjeli, disali i buncali riječ Staljingrad.
Staljingradu je pripalo da odredi filozofiju povijesti i društveni sustav budućnosti. Sjena
svjetske sudbine sakrila je od ljudskih očiju grad u kojemu je nekoć tekao obični život.
Staljingrad je postao signalom budućnosti.
Starica je prilazeći svojoj kući bila nesvjesno pod vlašću onih snaga što su se ostvarile u
Staljingradu, gdje je radila, odgajala unuka, pisala pisma kćerima, bolovala od gripe, kupovala
si cipele.
Zamolila je vozača da se zaustavi i izašla iz auta. S naporom je išla pustom ulicom, još
neraščišćenom od krhotina, razgledavala ruševine, prepoznajući i ne prepoznajući ostatke
zgrada koje stoje pored njezine.
Zid njezina doma koji gleda na ulicu sačuvao se, a kroz prazna okna Aleksandra
Vladimirovna svojim je staračkim dalekovidnim očima ugledala zidove svojega stana, njihovu
poblijedjelu plavu i zelenu boju. Ali nije bilo poda u sobama, nije bilo stropova, ni stepenica
po kojima bi se mogla popeti. Tragovi požara zabilježili su se na hrpi cigala, a na mnogim
mjestima cigla je bila izgrižena šrapnelima.

658
 S prodornom snagom koja protresa dušu osjetila je svoj život, svoje kćeri, nesretnoga
sina, unuka Serjožu, svoje nepovratne gubitke, svoju beskućničku sijedu glavu.
Promatrala je ruševine kuće slaba i bolesna žena u starom kaputu i razgaženim cipelama.
Tko je čeka? Sa svojih sedamdeset godina to nije znala. “Život je naprijed”, pomisli
Aleksandra Vladimirovna. Što čeka one koje voli? Nije znala. Iz pustih okana njezine kuće
gledalo ju je proljetno nebo.
Život njezinih bližnjih nije bio uređen, nego zamršen i nejasan, pun sumnja, nevolje i
pogrešaka. Kako će živjeti Ljudmila? Kako će završiti razdor u njezinoj obitelji? Što je sa
Serjožom. Je li živ? Kako teško živi Viktor Štrum. Što će biti s Verom i Stepanom Fedorovičem?
Hoće li Stepan ponovo izgraditi život, naći svoj mir? Kakav put predstoji Nadji, pametnoj,
dobroj i lošoj? A Vera? Istrunut će u samoći, u nestašici, u životnim nedaćama? Što će biti sa
Ženjom, hoće li poći u Sibir za Krimovom, i sama dospjeti u logor, poginuti onako kako je
poginuo Dmitrij? Hoće li država oprostiti Serjoži njegove roditelje koji su nevini poginuli u
logoru?
Zašto je tako zapetljana i nejasna njihova sudbina?
A oni što su umrli, ubijeni, osuđeni, nastavljali su svoju vezu sa živima. Pamtila je njihove
osmijehe, šale i smijeh, njihove žalosne i zbunjene oči, njihov očaj i nadu.
Mitja joj je govorio grleći je: “Ništa, mamice, glavno je da se ne brineš za mene, i ovdje u
logoru ima dobrih ljudi.” Šonja Levinton, crnokosa, s brčićima iznad gornje usne, mlada,
ljutita i vesela recitira stihove. Blijeda, uvijek tužna, pametna i podsmješljiva Anja Štrum.
Tolja je ružno i pohlepno jeo makarone s ribanim sirom, ljutio je svojim coktanjem, i nikad
nije htio pomagati Ljudmili: “Ne bi čašu vode donio...” “Dobro, dobro, donijet ću, ali zašto ne
bi Natka?” Marusjenka! Ženja se uvijek rugala tvojim učiteljskim propovijedima, učila si, učila
Stepana pravovjerju... Potonula u Volgi s dječakom Slavom Berezkinom, sa
staricom Varvarom Aleksandrovnom. Objasnite mi, Mihaile Sidoroviču. Gospode, što da mi
objasni...
Svi nesređeni, uvijek u nevolji, s tajnim bolima i sumnjama, nadali su se sreći. Jedni su
dolazili k njoj, drugi su joj pisali pisma; i ona je uvijek imala čudan osjećaj: velika prijateljska
obitelj, a negdje u duši osjećaj vlastite samoće.
Evo i ona, starica, živi i stalno čeka dobro, i vjeruje, i boji se zla, i zabrinuta je za život
živih, i ne razlikuje od njih one koji su umrli, stoji i gleda na ruševinama svojega doma, i uživa
u proljetnom nebu, i čak ne poznaje onoga koji mu se divi, stoji i pita sebe zašto je mutna
budućnost njezinih voljenih, zašto je toliko pogrešaka u njihovu životu, i ne shvaća da u toj
nejasnosti, u toj magli, nevolji i zbrci i jest odgovor, i jasnost i nada, i da ona zna, shvaća
svom svojom dušom smisao svojega života i života svojih bližnjih, i da premda ni ona niti itko
od njih neće reći što ih čeka, i premda znaju da u strašno doba čovjek više nije kovač svoje
sreće i svjetskoj je sudbini dano pravo da miluje i kažnjava, uznosi u slavi ili gura u oskudicu
i pretvara u logorsku prašinu, ali ni svjetskoj sudbini, ni povijesnoj kobi, ni kobi državnoga
gnjeva, ni slavi, niti neuspjehu bitaka nije dano da promijene one koji se nazivaju ljudima, i
čeka li ih slava za trud ili samoću, očaj i oskudica, logor i osuda, oni će živjeti kao ljudi i
umrijeti kao ljudi, a oni koji su poginuli umjeli su umrijeti kao ljudi - u tome je njihova vječna
gorka ljudska pobjeda nad svim visokim i neljudskim što je bilo i bit če u svijetu, što dolazi i
odlazi.

659
 62.

Taj posljednji dan nije bio pijan samo za Stepana Fedoroviča, koji je pio od jutra.
Aleksandra Vladimirovna i Vera bile su u putnoj groznici. Nekoliko puta dolazili su radnici,
zapitkivali Spiridonova. On je obavljao posljednje poslove, odlazio u rajonski komitet po
odjavu, telefonirao prijateljima, odjavljivao oklop u vojnom komitetu, išao po pogonima,
razgovarao, šalio se, a kad je na trenutak ostao sam u dvorani turbina, naslonio je obraz na
hladni nepokretni zamašnjak i umorno sklopio oči.
Vera je slagala stvari, sušila pelene na peći, pripremala za put bočice s vrućim mlijekom
za Mitju, zamatala kruh u vrećicu. Tog dana zauvijek se rastajala s Viktorovom i majkom. Oni
će ostati sami, nitko ovdje neće na njih misliti, ni upitati za njih.
Tješila ju je misao da je ona sada najstarija u obitelji, najmirnija i pomirena s teškim
životom.
Aleksandra Vladimirovna rekla je gledajući unukove oči, upaljene od neprestane
neispavanosti:
“Eto tako. Vera, složeno je. Najteže je rastati se s domom u kojem si doživio puno nevolje.”
Nataša je počela peći pitu Spiridonovu za put. Ujutro je pošla, natovarena drvima i
namirnicama, u radničko naselje k znanici koja je imala rusku peć, pripremila je nadjeve i
umijesila tijesto. Lice joj se zacrvenjelo od kuhinjskog posla, postalo je sasvim mladim i vrlo
lijepim. Gledala se u ogledalo i smijući pudrala nos i obraze brašnom, a kada bi znanica izlazila
iz sobe, Nataša je plakala i suze su joj padale u tijesto.
Ali znanica je ipak uočila njezine suze i upitala:
“Zašto, Natalija, plačeš?”
Nataša odgovori:
“Navikla sam se na njih. Starica je dobra, i žao mi je te Vere, i njezinog siročića.”
Znanica je pozorno poslušala objašnjenje te reče:
“Lažeš ti, Nataška, ne plačeš za staricom.”
“Ne, za staricom”, reče Natalija.
Novi direktor obećao je otpustiti Andrejeva, ali mu je zapovjedio da ostane u StalGRES-u
još pet dana. Natalijaje objavila da će i ona tih pet dana ostati sa svekrom, a onda poći sinu u
Lenjinsk. “A onda”, reče ona, “vidjet će se kamo ću dalje.”
“Što ćeš ondje vidjeti?” upita svekar, ali ona nije odgovorila. Mora da je zbog toga i plakala
što ništa nije vidjela. Pavel Andrejevič nije volio kada se nevjesta brine za njega, a njoj se činilo
da se on sjeća njezine svađe s Varvarom Aleksandrovnom, da joj zamjera i ne oprašta.
Na ručak je došao Stepan Fedorovič i pripovijedao kako su se od njega opraštali radnici
u mehaničkoj radionici.
“I ovdje su cijelo jutro hodočastili k vama”, reče Aleksandra Vladimirovna, “pet, šest ljudi
je za vas pitalo.”

660
 “Sve je, znači, spremno? Kamion će dati točno u pet.” On se podsmjehnu. “Hvala Vatrovu,
ipak je dao auto.”
Poslovi su bili obavljeni, stvari spremljene, a osjećaj pijanog i živčanog uzbuđenja nije
napuštao Spiridonova. Stao je slagati kufere, ponovo vezati zavežljaje, činilo mu se da ne želi
otići. Uskoro je iz računovodstva stigao Andrejev i Stepan Fedorovič upita:
“Kako je tamo, je li došao telegram zbog kabela iz Moskve?” “Ne, nije bilo nikakvog
telegrama.”
“Ah, ti kujini mačići, uvijek kvare stvar, pa mogla je krenuti prva tura za svibanj.”
Andrejev reče Aleksandri Vladimirovnoj:
“Pokvarili ste se, kako se upuštate u toliki put?”
“Nema veze, izdržljiva sam. I što da činim, ne valjda sebi doma, na Gogoljevski? A ovamo
su dolazili ličioci, gledali, popravljat će za novog direktora.”
“Mogao je pričekati dan, gad”, reče Vera.
“Zašto bi bio gad?” reče Aleksandra Vladimirovna. “Ta život ide.”
Stepan Fedorovič upita:
“Što je s ručkom,je li gotov, što čekamo?”
“Čekamo Nataliju s pitom.”
“Oh, pitom, pa zakasnit ćemo na vlak”, reče Stepan Fedorovič. Nije htio jesti, ali je za
oproštajni ručak pripremljena votka, a on je jako htio popiti.
Želio je svratiti u svoj službeni kabinet, provesti tamo nekoliko minuta, ali je bilo
neugodno - Bagrov je sastančio s voditeljima pogona. Od gorkog osjećaja još mu se više pilo,
pa je stalno njihao glavu: zakasnit ćemo, zakasnit ćemo.
Taj strah da se ne zakasni i nestrpljivo iščekivanje Nataše bili su mu nekako ugodni, ali
nikako nije mogao shvatiti zašto; nije se mogao sjetiti da je isto tako gledao na sat i skrušeno
govorio “Zakasnit ćemo” kada je prije rata išao sa ženom u kazalište.
Želio je čuti nešto dobro o sebi tog dana, a od toga mu je bilo teže na duši. Pa je opet
ponavljao:
“Što me žaliti, dezertera i kukavicu? Još samo što u svojoj bezočnosti tražim da mi dadu
medalju za sudjelovanje u obrani.”
“Dajte, da napokon ručamo”, reče Aleksandra Vladimirovna vidjevši da se Stepan
Fedorovič gubi.
Vera je donijela lonac s juhom. Spiridonov izvadi bocu votke. Aleksandra Vladimirovna i
Vera odbiše piti.
“Onda, nalijmo muškarcima”, reče Stepan Fedorovič i doda: “A možda da pričekamo
Nataliju?”
U tom trenutku uđe Nataša s košarom i stade vaditi plitice na stol.
Stepan Fedorovič nali punu čašu Andrejevu i sebi, a Nataliji pola čaše.
Andrejev reče:
“Ovako smo ljetos imali pite kod Aleksandre Vladimirovne na Gogoljevskom.”
“Ova, sigurno, nije ništa lošija od prošlogodišnje”, reče Aleksandra Vladimirovna.

661
 “Koliko naroda je bilo za stolom, a sada samo baka, vi i ja s tatom”, reče Vera.
“Potukli smo u Staljingradu Nijemce”, reče Andrejev.
“Velika pobjeda! Skupo je stajala ljude”, reče Aleksandra Vladimirovna i doda: “Jedite
više juhe, putem ćemo dugo jesti suhu hranu, a vruće nećemo vidjeti.”
“Da, težak put”, reče Andrejev. “I ubaciti se teško, nema kolodvora, vlakovi s Kavkaza
pored nas idu za Balašov, narod se natiskao, vojnici, vojnici. Ali zato s Kavkaza voze bijeli
kruh!” Stepan Fedorovič reče:
“Oblaci su naišli na nas, a gdje je taj oblak? Pobijedila je Sovjetska Rusija.”
Pomislio je da su se donedavno u StalGRES-u čuli njemački tenkovi, a sada su otjerani na
više stotina kilometara, bitke se vode kod Belgoroda, kod Čugujeva, na Kubanu.
I opet poče o onome što ga je nestrpljivo peklo:
“Dobro, neka sam dezerter, ali tko me osuđuje? Neka me osude staljingradski borci. Pred
njima ču se pokloniti.”
Vera reče:
“A pored vas je, Pavele Andrejeviču, tada sjedio Mostovskoj.” Ali Stepan Fedorovič
prekinu razgovor, jako ga je pekla današnja uvreda. Obraćajući se kćeri, reče:
“Zvao sam prvog tajnika Oblasnoga komiteta, htio se oprostiti, ovako ili onako, ja sam
jedini direktor koji nije napustio obranu na desnoj obali, a njegov pomoćnik Barulin, uopće
me nije spojio, kaže: ‘Drug Prjahin ne može s vama razgovarati, zauzet je.’ No, zauzet, pa
zauzet.”
Vera nastavi kao da ne čuje oca:
“A pored Serjože je sjedio poručnik, Toljin drug, gdje je on sada, taj poručnik?...”
Tako je željela da netko kaže: “A gdje bi bio, valjda je živ i zdrav i ratuje.”
Takve bi riječi mrvicu ublažile njezinu današnju tugu.
Ali je Stepan Fedorovič ponovo prekinu:
“Ja mu kažem da odlazim danas, sam znaš. A on meni: onda napišite, obratite se u
pismenoj formi. Dobro, dovraga on. Hajdemo po jednu malu. Posljednji put sjedimo za ovim
stolom.” Podiže čašu prema Andrejevu:
“Pavele Andrejeviču, ne spomeni me ružnom riječi.”
Andrejev reče:
“Što vam je, Stepane Fedoroviču, mjesna radnička klasa pati za vama.”
Spiridonov popi, nekoliko trenutaka odšutje, a onda, kao da je izronio iz vode, stade jesti
juhu.
Za stolom nastade tišina, čulo se samo kako Stepan Fedorovič žvače pitu ili zvecka
žlicom.
A onda se prodera mali Mitja. Vera ustade od stola, priđe mu i uze ga na ruke.
“Ta kušajte pitu, Aleksandra Vladimirovna”, tiho, kao da je moli za život, reče Natalija.
“Svakako”, kaže Aleksandra Vladimirovna.
Stepan Fedorovič oglasi se sa svečanom pijanom i sretnom odlučnošću:

662
 “Nataša, kažem vam pred svima. Nemate što ovdje činiti, pođite u Lenjinsk, uzmite sina i
dođite k nama na Ural, bit ćemo skupa, skupa je lakše.”
Htio je vidjeti njezine oči, ali je ona nisko poniknula glavom, pa je vidio samo njezino čelo,
tamne i lijepe obrve.
“I vi, Pavele Andrejeviču, dođite. Skupa je lakše.”
“Kamo da idem?” reče Andrejev. “Neću uskrsnuti.”
Stepan Fedorovič brzo pogleda Veru, koja je stajala kraj stola s Mitjom na rukama i
plakala.
I prvi put tog dana vidio je zidove koje ostavlja i bol koja ga prži, misao o otpuštanju, o
gubitku časti i voljenog posla, uvredu i stid od kojih ludi, koji mu ne daju da se raduje pobjedi
koja je dočekana, nego je sve nestalo i prestalo značiti.
A starica koja je sjedila kraj njega, mati njegove žene, žene koju je volio i zauvijek izgubio,
poljubila ga je u glavu i rekla:
“Ništa, ništa, dobri moj, život je život.”

663
 63.

Svu noć u kolibi je bilo zagušljivo od uvečer naložene peći.

Stanar i muž koji joj je stigao na dopust, ranjenik i vojnik koji je izašao iz bolnice, nisu
spavali skoro do jutra. Šaptali su da ne razbude staricu domaćicu i djevojčicu koja spava na
škrinji.
Starica se bojala zaspati, ali nije mogla. Ljutila se što stanarka i muž šapću - to joj je
smetalo jer je nehotice osluškivala, pokušavala povezati pojedine riječi koje su dopirale do
nje.
Činilo se, da govore glasnije, starica bi malo poslušala i zaspala. Čak je htjela pokucati u
zid i reći: “Zašto šapćete, mislite da vas je zanimljivo slušati.”
Nekoliko puta starica je lovila pojedine izraze, a onda bi šapat opet postao
nerazumljivim.
Vojnik je rekao:
“Došao sam iz bolnice, čak vam nisam ni bombone mogao donijeti. Stalno na bojišnici.”
“A ja sam”, odgovori stanarka, “tebe ugostila krumpirom s posnim maslom.”
Zatim su šaptali, ništa se nije moglo shvatiti, a onda je, izgleda, stanarka zaplakala.
Starica je čula kako kaže:
“To je moja ljubav tebe sačuvala.”
“Oh, nevaljalac!” pomisli starica o vojniku.
Ona zadrijema na nekoliko minuta, očito je zahrkala, i glasovi su se pojačali.
Probudila se, osluhnula i čula:
“Pivovarov mi je pisao u bolnicu da su me nedavno imenovali potpukovnikom, a odmah
zatim pukovnikom. Sam zapovjednik armije je predložio. On me i doveo u diviziju. Onda
Lenjinov orden. A sve to za bitku u kojoj sam, zasut i bez veze sjedio s bataljonom u pogonu,
kao ptičica pjevao pjesme. Takav osjećaj kao da sam prevarant. Neugodno mi, ne možeš ni
zamisliti.”
Zatim su očito shvatili da starica ne hrče i opet stali šaptati.
Starica je bila sama, muž je umro prije rata, a jedina kći nije živjela s njom, nego je radila
u Sverdlovsku. U ratu starica nije imala nikoga i nije mogla shvatiti zašto ju je uzrujao
jučerašnji dolazak oficira.
Stanarku nije voljela, činila joj se ispraznom i nesamostalnom ženom. Ustajala je kasno,
djevojčica joj je hodala u nepokrpanoj odjeći, jela što nađe. Stanarka je uglavnom šutjela,
sjedila za stolom i gledala kroz prozor. A ponekad bi je uhvatilo, pa se prihvaćala posla, i
pokazalo bi se da sve znade: i šila je, i prala pod, i kuhala dobru juhu, i čak je znala pomusti
kravu, iako je bila iz grada.
Očito je bila malo pomaknuta. I djevojčica joj je bila nekako usporena. Voljela se igrati s
bubama, skakavcima, žoharima, i nekako ružno, ne kao sva djeca - ljubi bube, pripovijeda im
nešto, onda ih pusti i samo plače, zove po imenu. Starica je ujesen donijela iz šume ježa, a

664
djevojčica je išla u stopu za njim, kamo on, tamo i ona. Jež frkne, a ona cepti od radosti. Jež
ode pod ormar, a ona sjedne kraj ormara na pod i čeka ga govoreći majci: “Tiše, odmara se.”
A kada se jež vratio u šumu, dva dana nije htjela jesti.
Starici se činilo da će se njezina stanarka objesiti, i brinula se što će s djevojčicom. U
starosti nije htjela novih briga.
“Ja ništa ne moram”, govorila je ona, a doista ju je mučila misao: ustane ujutro, a stanarka
visi. Kamo će s curicom? Računala je da je stanarku muž ostavio, našao sebi drugu na
bojišnici, mlađu, pa se zamislila. Pisao joj je rijetko, a kada su stizala pisma, stanarka se ne bi
razveselila. Ništa se iz nje nije moglo izvući - samo šuti. I susjedi su zapazili da starica ima
čudnu stanarku.
Starica je bila nesretna s mužem. Bio je sklon piću i skandalima. I derao se na nju
neobično, i pokušavao je dohvatiti žaračem ili palicom. I kćer je tukao. A od trijeznoga je isto
bilo malo radosti - škrt, gurao u lonce, kao baba, nos: ništa ne valja, sve krivo. Učio je kuhati,
kako to kupuje, kako muze kravu, krivo prostire postelju. I za svaku riječ psuje. On je nju i
naučio, pa sad i ona psuje. Čak je psovala voljenu kravu. A kada je muž umro, nije ni suze
pustila. I dovlačio joj se do starosti. Što da učiniš s njim, pijanim. Da se bar curice posrami,
sramota se sjetiti. A hrkao je posebno kada se napije. I krava bi tako rado bježala, prava
bjegunica. Samo što pobjegne iz stada, kako da je star čovjek dostigne.
Starica je čas osluškivala šapat iza pregrade, čas se sjećala svojega lošeg života s mužem
i skupa s uvredom osjećala žalost prema njemu. Stalno je teško radio, a zarađivao malo. Da
nije bilo krave, vrlo bi teško živjeli. I umro je zato što se u rudniku nagutao prašine. A ona nije
umrla, pa živi. A jednom joj je iz Ekaterinburga donio ogrlicu, a sada je kći nosi...
Rano ujutro, dok se curica još nije probudila, pošli su u susjedno selo po kruh, ondje se
za vojne putne kartice moglo dobiti bijeloga kruha.
Išli su šutke, držeći se za ruke, trebalo je proći kilometar i pol šumom, spustiti se prema
jezeru, a otuda dalje obalom.
Snijeg se još nije otopio i činio se plavim. U njegovim krupnim čupavim kristalima rađalo
se plavetnilo i zalijevalo jezerskom vodom. Na sunčanom obronku brežuljka snijeg se topio, i
voda je hučala u potoku uz cestu. Bljesak snijega, vode i barica okovana ledom zasljepljivali
su. Toliko je puno bilo svjetla da se kroza nj moralo probijati kao kroz gustiš. On je
uznemirivao, smetao, i dok su gazili po smrznutim baricama te je ugaženi led iskakao na
sunce, činilo se da pod nogama hrska svjetlo, da se drobi na bodljikave i oštre krhotine -
zrake. Svjetlo je teklo u kanaliću kraj ceste, a ondje gdje bi ga pregradili kamenčići svjetlo se
napuhavalo, pjenilo, zveketalo i hučalo. Proljetno sunce posve se približilo zemlji. Zrak je bio
istodobno prohladan i topao.
Činilo mu se da mu je grlo opaljeno mrazom i votkom, oprženo duhanom i prašnim
plinovima, prahom i psovkama, umiveno i zapljusnuto svjetlom i plavetnilom neba. Zašli su
u šumu, pod sjenu prvih graničnih borova. Ovdje je snijeg ležao kao čvrst pokrivač koji se ne
topi. Na borovima, u zlatnom kotaču grana radile su vjeverice, a dolje, na sleđenoj snježnoj
površini, ležali su naširoko izgriženi češeri, odgrisci tokarene drvenine.
Tišina u šumi potjecala je od toga što svjetlo, zadržano višekatnom crnogoricom, nije niti
hučalo niti zveckalo.
I dalje su išli šutke, bili su skupa, i sve je naokolo od toga bilo dobro, i došlo je proljeće.

665
 Bez dogovora skupa zastadoše. Dvije udaljene zebe sjedile su na jelovim granama.
Njihove crvene debele grudi izgledale su kao cvjetovi koji su se otvorili na začaranom snijegu.
Tišina je bila čudna i čarobna u tom trenutku.
Ona se sjećala prošlogodišnje krošnje, prohujalih kiša, savijenih i napuštenih gnijezda,
djetinjstva, neveseloga rada mrava, vjerolomstva i pljačke lisica i jastreba, svjetskoga rata
sviju protiv svih, zla i dobra, rođenih u jednom srcu i umrlih skupa s tim srcem, oluja i groma
od kojega su drhtale zečje duše i stabla borova. U prohladnom polumraku pod snijegom je
spavao otišli život - radost ljubavnog sastanka, travanjsko nesigurno ptičje brbljanje, prvo
poznanstvo s čudnim, a zatim običnim susjedima. Spavali su jaki i slabi, hrabri i plahi, sretni
i nesretni. U opustjelom i zabačenom domu događao se posljednji oproštaj s umrlima koji su
zauvijek otuda otišli.
Ali u šumskom hladu proljeće se osjećalo napetije nego na ravnici osvijetljenoj suncem.
U toj šumskoj tišini bila je veća tuga nego u jesenskoj. U njezinoj bezjezičnoj nijemosti čuli su
se vapaj za umrlima i bijesna radost života...
Još je bilo tamno i hladno, ali će se uskoro raširiti vrata te će kapci i prazni dom oživjeti,
ispuniti se dječjim smijehom i plačem, užurbano će zazvučati mili ženski koraci, i odlučni
domaćin proći će po kući.
Stajali su držeći košarice za kruh i šutjeli.

1960.

666
 BIOGRAFIJA O PISCU

Vasilij Semjonovič Grossman rodio se 1905. u Berdičevu, ukrajinskom gradu s jednom

od najbrojnijih židovskih zajednica u Europi. U ranom djetinjstvu s majkom je živio u
Švicarskoj, a potom se školovao u Kijevu i Moskvi, gdje je diplomirao kemiju. Otišavši
u Donjecki bazen, radio je kao nadzornik sigurnosti u rudniku te predavač kemije, no njegov
pravi poziv bilo je pisanje, pa je već sredinom tridesetih godina 20. stoljeća počeo uspješno
objavljivati. Za jednu od svojih prvih kratkih priča “U gradu Berdičevu” dobio je pohvale
Maksima Gorkog i Mihaila Bulgakova. Težak rudarski život naturalistički je opisao u romanu
Glyukauf. Roman Stepan Kolčugin, objavljivan od 1937. do 1940., bio je nominiran za
Staljinovu nagradu, no sam ga jeStaljin izbacio s popisa pronašavši u njemu simpatiju za
menjševike. Kad mu je nakon njemačke invazije 1941. u Berdičevu ubijena majka s još
desecima tisuća Židova, Grossman kao dobrovoljac odlazi u rat, gdje je kao ratni dopisnik
proveo više od tisuću dana na prvim borbenim linijama. Izvještavao je o mnogim važnim
ratnim zbivanjima poput bitki za Moskvu, Staljingrad i Kursk, kao i oslobađanju Berlina.
Romanima Narod je besmrtan i Staljingrad, koji su u nastavcima objavljivani u novinama,
zadobio je status ratnoga heroja. Od 1943. prikupljao je svjedočenja očevidaca masovnih
pogubljenja Židova te je njegov članak “Pakao Treblinke” upotrijebljen kao jedan od dokaza
tužiteljstva u Niirnberškom procesu. Nakon rata i razbuktavanja Staljinova antisemitizma
Grossman postaje žestoki kritičar režima te mu je praktički onemogućeno objavljivanje novih
radova. Rukopis Života i sudbine, romana u kojem su poznavatelji autorova života pronašli
brojne autobiografske elemente, naročito u liku znanstvenika Štruma, 1960. konfiscirao je
KGB, koji je iz Grossmanova stana odnio sve materijale vezane uz to djelo, pa čak i trake iz
pisaćeg stroja na kojem je tekst prepisivan. Nakon što je pisao Hruščovu žaleći se na takav
postupak, iz Politbiroa su mu poručili da ta knjiga neće biti objavljena “najmanje idućih
dvjesto ili tristo godina”. Nasreću, Grossman je kod prijatelja pohranio dvije kopije romana.
Ipak, prošlo je još mnogo godina, od njegove smrti 1964. do 1980., prije no što je roman
konačno objavljen u Švicarskoj, kamo su disidenti prokrijumčarili snimljene mikrofilmove s
tekstom. U Sovjetskom Savezu Život i sudbina objavljen je 1988., a godinu poslije i Sve teče...,
drugo djelo napisano nakon rata. Brojni kritičari ocjenjuju Životi sudbinu jednim od
najvažnijih klasika ruske književnosti 20. stoljeća uspoređujući ga s Tolstojevim Ratom i
mirom.

667
 BILJEŠKA O PREVODITELJU

Fikret Cacan (Zenica, 1958.), slavist, prevoditelj i bibliograf, studirao je u Zadru te

diplomirao književnost i filozofiju u Zagrebu. Priredio je i preveo pjesme A. Puškina, A.
Ahmatove, O. Mandeljštama, B. Pasternaka, N. Zabolockog i J. Brodskog; objavljuje kritičke
prikaze hrvatske poezije te prijevode ukrajinske i ruske poezije i proze u periodici. Suautor
je bibliografija Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima: 1945-1985. (1988.) i Literatura
O I. G. Kovačicu: 1931-1983. Priredio je izložbu Aleksandar Sergejevič Puškin (1999.) s
biografskom studijom te potpunom Puškinovom hrvatskom bibliografijom i kazališnim
repertoarom. Redigirao je prijevode i napisao predgovor za rusku antologiju Hrvatska
poezija, Moskva, 2007. Uredio je niz književnih djela iz baštine i suvremenosti te preveo
nekoliko izvođenih dramskih djela: L. Andrejev, Anfisa; C. Gozzi, Turandot; M. Gorki, Na
ljetovanju. Preveo je više publicističkih (G. Kasparov, Moji veliki prethodnici-, J.
Juzik,Alahove nevjeste; Panjuškin i Zigar, Gazprom - novo rusko oružje; E. Primakov, Minsko
polje politike) i proznih djela (V. Sorokin, Plavo salo; V. Grossman, Sve teče...; E. Griškovec,
Košulja; S. Minaev, Ruski party; O. Kašin, Rusija u banani).
U posljednje vrijeme objavljuje vlastite pjesme (Ljiljan u trnju, Edicije Božičević, Zagreb,
2010.).

668