LEKCIJA 3

KONFIGURIRANJE HYPER-V

Koncept virtualizacije servera je, u posljednjih nekoliko godina, izrastao iz novog pokusa
na praktičnom laboratoriju i alata za testiranje u legitimne strategije razvoja za proizvodnju
servera. Windows Server 2012 R2 uključuje Hyper-V ulogu, koja omogućuje administratorima
stvaranje virtualnih strojeva (VMs), od kojih se svaki pokreće u svom izoliranom okruženju.
VMs su samoprijenosne-sadržane jedinice koje administratori mogu lako premjestiti s jednog
fizičkog računala na drugo, što uvelike pojednostavljuje proces implementacije mrežnih
aplikacija i usluga. Ovo poglavlje obuhvaća neke od temeljnih zadataka koje administratori
obavljaju za stvaranje i implementaciju Hyper-V servera i VMs.

Ciljevi u ovom poglavlju:

 Cilj 3.1: Stvaranje i konfiguriranje postavki virtualnih uređaja
 Cilj 3.2: Stvaranje i konfiguriranje virtualnih uređaja za pohranu
 Cilj 3.3: Stvaranje i konfiguriranje virtualnih mreža

CILJ 3.1: STVARANJE I KONFIGURIRANJE POSTAVKI

VIRTUALNIH UREĐAJA

Virtualizacijski server u Windows Server 2012 R2 temelji se na modul koji se naziva

hipervizor. Ponekad se naziva Virtual Machine Monitor (VMM), hipervizor je odgovoran za
apstrahiranje fizičkog hardvera računala i stvaranje višestrukih virtualiziranih hardver
okruženja, koji se nazivaju VMs. Svaki VM ima svoju konfiguraciju (virtualni) hardver i može
pokrenuti zasebnu kopiju operacijskog sustava (OS). Dakle, s dovoljno fizičkog hardvera i
ispravnim licenciranjem, jedno računalo sa Windows Server 2012 R2 sa Hyper-V instaliranom
ulogom može podržati višestruke VMs, kojima administratori mogu upravljati kao da su
samostalna računala.

NAPOMENA REMOTEFX
RemoteFX omogućava udaljenim računalima spajanje na Hyper-V gost VMs s
poboljšanom radnom površinom, uključujući grafičku adapter virtualizaciju, USB

1
preusmjeravanje i inteligentno kodiranje i dekodiranje. Ne očekujte mnoga pitanja o RemoteFX
na ispitu.

Ovaj cilj obuhvaća kako:

 Konfigurirati dinamičku memoriju
 Konfiguracija smart paging
 Konfigurirati Resource Metering
 Konfigurirati gost integracijske usluge
 Kreirati i konfigurirati Generation 1 i Generation 2 VMs
 Konfigurirati i koristiti poboljšanu način rada sesije

Virtualizacijske arhitekture

Virtualizacijski proizvodi mogu koristiti nekoliko različitih arhitektura da biste dijeliti

računalne hardverske resurse između VMs. Ranije vrsta virtualizacijskih proizvoda, uključujući
Microsoft Windows Virtual PC i Microsoft Virtual Server, zahtijevaju standardni OS instaliran
na računalu. To postaje "host" OS. Onda ste instalirali virtualizacijski proizvod, koji dodajete
na hypervisor komponentu. Hipervizor uglavnom se izvodi uz host OS, kao što je prikazano na
slici 3-1, a omogućuje vam da kreirate onoliko mnogo VMs koliko računalo ima hardvera za
podršku.

Ovaj raspored, u kojem hipervizor se izvodi na vrhu host OS, zove se Type II virtualizacija.
Korištenjem Type II hipervizora, kreirajte virtualno hardversko okruženje za svaku VM.
Možete odrediti količinu memorije koju će te dodijeliti svakoj VM, kreirati virtualne disk
pogone pomoću prostora na fizičkim diskovima računala, te osigurati pristup perifernim
uređajima. Nakon toga instalirajte "guest" OS na svakoj VM, baš kao da implementirate novo
računalo. Host OS zatim dijeli pristup procesoru računala s hipervizorom, svaka uzima clock
cikluse koji su joj potrebni te prolaze kontrolu procesora vračajući se na drugu. Type II
2
virtualizacija može pružiti adekvatne VM performanse, osobito u razredu i laboratorijskim
uvjetima, ali to ne daje jednake performanse odvajanjem fizičkih računala. Dakle, to se općenito
ne preporučuje za visoko prometne servere u proizvodnim okruženjima.
Virtualizacijske sposobnosti ugrađene u Windows Server 2012 R2, pod nazivom Hyper-V,
koriste različite vrste arhitekture. Hyper-V koristi Type I virtualizaciju, u kojoj hipervizor je
apstrakcijski sloj koji djeluje izravno s računalnim fizičkim hardverom, to jest, bez intervencije
host OS. Pojam hipervizor trebao bi predstavljati razinu iznad pojma supervizor, s obzirom na
odgovornost za dodjeljivanje računalnih procesorskih clock ciklusa. Hipervizor stvara pojedina
okruženja nazvana particije, od kojih svaka ima svoj OS instaliran i pristupaju hardveru
računala putem hipervizora. Za razliku od Type II virtualizacije, nema host OS dijeljenja
procesorskog vremena s hipervizorom. Umjesto toga, hipervizor označava prvu particiju koju
stvara, kao parent (roditelj) particija i sve naknadne particije kao child (dijete) particije, kao što
je prikazano na slici 3-2.

Parent particija pristupa hardveru sustava kroz hipervizor, baš kao što child particije rade.
Jedina razlika je u tome što parent radi virtualizacijski stog, koji kreira i upravlja child
particijama. Parent particija je također odgovorna za podsustave koji izravno utječu na
performanse računalnog fizičkog hardvera, kao što su Plug and Play, upravljanje napajanjem i
rukovanje pogreškama. Ti podsustavi se također izvode u OSs na child particijama, ali oni se
bave samo virtualnim hardverom, dok parent ili root, particija obrađuje stvarni hardver.

NAPOMENA HYPER-V
Možda neće izgledati kao Hyper-V uloga u Windows Server 2012 R2 omogućujući Type
I virtualizaciju, zato jer to zahtijeva da Windows Server OS mora biti instaliran i pokrenut.
Međutim, dodajući Hyper-V ulogu zapravo pretvara instalirani primjerak Windows Server
2012 R2 u parent particiju i uzrokuje da sustav učitava hipervizor prije OS.

HYPER-V IMPLEMENTACIJE

Windows Server 2012 R2 uključuje Hyper-V ulogu samo u Standard i Datacenter

verzijama. Hyper-V uloga je potrebna za OS da funkcionira kao primarna particija na računalu,
3
što mu omogućava host za druge VMs. Posebni softver nije potreban za OS da funkcionira kao
guest OS u VM. Stoga, iako Windows Server 2012 R2 Essentials ne uključuje Hyper-V ulogu,
može funkcionirati kao guest OS. Drugi guest OSs podržavaju Hyper-V uključujujući trenutne
Windows radne stanice OSs i mnoge druge ne-Microsoft servere i proizvode radnih stanica.

HYPER-V LICENCIRANJE

Osnovna razlika između Standard i Datacenter izdanja Windows Server 2012 R2 je broj
VMs koje oni podržavaju. Kada instalirate Windows Server 2012 R2 primjer na VM, morate
imati licencu za to, baš kao i kada ga instalirate na fizičkom računalu. Kupnja Datacenter verzija
omogućava vam licencirati neograničen broj VMs pokrenutih Windows Server 2012 R2 na tom
jednom fizičkom stroju. Standard licenca dopušta da licencirate samo dvije virtualna primjerka
Windows Server 2012 R2.

VAŽNO READERAID ZAGLAVLJE

Readeraid. Možda će te pronaći da se izvješća razlikuju po specifičnim minimalnim
zahtjevima Windows Server 2008. To nije neuobičajeno za nove operativne sustave, jer se
minimalni zahtjevi mijenjaju kad operativni sustav prelazi iz beta na realizacijsku verziju do
konačne RTM verzije. Zahtjevi navedeni u tablici 1-1 nisu dovršeni. Možda budete u
mogućnosti dobiti Windows Server 2008 da ga instalirate na računalo koje ne zadovoljava ove
specifikacije, ali iskustvo će biti manje od optimalnog.

HYPER-V HARDVER OGRANIČENJA

Windows Server 2012 R2 verzija Hyper-V sadrži goleme poboljšanja u skalabilnosti

sustava u odnosu na prethodne verzije. Windows Server 2012 R2 Hyper-V host sustav može
imati do 320 logičkih procesora, podržava do 2048 virtualni procesora i do 4 terabajta (TB)
fizičke memorije. Jedan server može ugostiti čak do 1024 aktivnih VMs a samo jedan VM može
imati do 64 virtualna procesora i do 1 TB memorije. Hyper-V također može podržati klastere s
do 64 čvorova i 8000 VMs.

4
NAPOMENA WINDOWS POWERSHELL
Još jedan veliki napredak u Windows Server 2012 i Windows Server 2012 R2 verzijama
Hyper-V je uključivanje Hyper-V modula za Windows PowerShell, koja uključuje nove
cmdlets posvećene kreiranju i upravljanju Hyper-V usluge i njegovih VMs.

HYPER-V SERVER

Uz dodatak Hyper-V u Windows Server 2012 R2, Microsoft nudi namijenjeni Hyper-V
Server proizvod, koji je podskup Windows Server 2012 R2. Hyper-V Server 2012 R2 uključuje
Hyper-V ulogu, koja se instalira po defaultu za vrijeme instalacije OS. S iznimkom nekih
ograničenih File and Storage Services and Remote Desktop sposobnosti, OS ne uključuje
nikakve druge uloge, kao što je prikazano na slici 3-3.

Hyper-V Server također je ograničen na Server Core sučelje, iako kao i sa svim Server
Core instalacijama to uključuje SCONFIG, jednostavno, script-based konfiguracija sučelja, kao
što je prikazano na slici 3-4. Možete upravljati Hyper-V Server na daljinu pomoću Server
Manager i Hyper-V Manager, baš kao što bi s bilo kojom drugom Server Core instalacijom.

5
 Za razliku od Windows Server 2012 R2, Hyper-V Server je besplatan proizvod, dostupan
za preuzimanje s Microsoftove web stranice. Međutim, Hyper-V Server ne uključuje licence za
virtualne primjerke. Morate dobiti i licencu za sve OSs koje instalirate na VMs koje ste kreirali.

INSTALACIJA HYPER-V

Kada imate odgovarajući hardver, možete dodati Hyper-V ulogu na Windows Server 2012
R2 pomoću Server Manager, baš kao i bilo koju drugu ulogu. Dodavanje Hyper-V uloge
instalira hipervizor softver i, u slučaju pune GUI instalacije, također instalira alate za
upravljanje. Primarni alat za kreiranje i upravljanje VMs i njihovim komponentama na Hyper-
V serveru je Hyper-V Manager konzola. Hyper-V Manager omogućuje administratorima popis
svih VMs na lokalnom hostu i omogućuje administratorima konfiguraciju okroženja oba
serverea i individualne VMs. Također tu je i set Hyper-V cmdlets za Windows PowerShell koji
vam omogućuje da ostvarite potpunu kontrolu nad VMs pomoću tog sučelja.
Microsoft preporučuje da ne instalirate druge uloge s Hyper-V. Bolje je da implementirate
bilo koju drugu ulogu koja vam je potrebna na fizičko računalo za obavljanje unutar jedne od
VMs koje ste stvorili pomoću Hyper-V. Osim toga, bilo bi dobro da razmislite o instalaciji
Hyper-V na računalo pomoću Server Core instalacijske opcije. To će smanjiti opterećenje
utrošeno na particiji. Kao i kod drugih uloga, instalacija Hyper-V na Server Core ne uključuje
grafičke alate za upravljanje koje morate zasebno instalirati kao značajku na drugom računalu.
Prije nego što možete instalirati Hyper-V ulogu na serveru koji pokreće Windows Server 2012
R2, morate imati odgovarajući hardver:
 64-bitni procesor koji uključuje hardver potpomognutu virtualizaciju. To vam je
dostupno u procesorima koji uključuju mogućnost virtualizacije, kao što su Intel
Virtualization Technology (Intel VT) ili AMD Virtualization (AMD-V) tehnologija.
 BIOS sustava koji podržava virtualizaciju hardvera, na kojima je omogućena značajka
za virtualizaciju.
 Hardver-proveden Data Execution Prevention (DEP), koji Intel opisuje kao
eXecute Disable (XD) i AMD opisuje kao No eXecute (NX). To je tehnologija koja
se koristi u procesorima za odvajanje područja memorije. Naime, morate omogućiti
Intel XD bit (bita za onemogućavanje izvršenja) ili AMD NX bit (bez izvršnog
bita).

Za instaliranje Hyper-V uloge, koristite sljedeći postupak.

6
1. U Server Manager, na Manage izbornika, odaberite Add Roles And Features. Add Roles
And Features Wizard se pokreće, prikazujući Before You Begin stranicu.
2. Kliknite Next da biste otvorili Select Installation Type stranicu.
3. Napustite Role-Based Or Feature-Based Installation odabranu opciju pa kliknite Next.
Select Destination Server stranice se otvara.
4. Odaberite server na kojem želite instalirati Hyper-V, a zatim kliknite Next. Select Server
Roles stranica se otvara.
5. Odaberite Hyper-V ulogu. Pojavit će se Add Features That Are Required For Hyper-V
dijaloški okvir.
6. Kliknite Add Features da prihvatite ovisnosti, a zatim kliknite Next da biste otvorili
Select Features stranicu.
7. Kliknite Next da biste otvorili Hyper-V stranicu.
8. Kliknite na Next. Create Virtual Switches stranica se otvara, kao što je prikazano na slici
3-5.

9. Odaberite odgovarajući potvrdni okvir za mrežni adapter, a zatim kliknite Next. Virtual
Machine Migration stranica se otvara, kao što je prikazano na slici 3-6.

7
 10. Kliknite Next da biste otvorili Default Stores stranicu.
11. Navedite alternative na zadane lokacije za virtualni tvrdi disk (VHD) i VM
konfiguracijske datoteke, ako to želite, a zatim kliknite Next. Confirm Installation
Selection stranica se otvara.
12. Kliknite Install da se preselite na Installation Progress stranicu kao čarobnjak instalirat
će ulogu.
13. Kliknite Close da biste zatvorili čarobnjak.
14. Ponovo pokrenite server.

Instalacija ulogu modificira Windows Server 2012 R2 proceduru podizanja, tako da je novo
instalirani hipervizor u stanju riješiti hardverski sustav izravno, a zatim učitati OS kao primarnu
particiju na pored toga.

NAPOMENA KORIŠTENJE WINDOWS POWERSHELL

Također možete instalirati Hyper-V ulogu pomoću Install-WindowsFeature cmdlet,
koristeći sljedeću sintaksu:
Install-WindowsFeature –Name Hyper-V
-ComputerName <name> -IncludeManagementTools -Restart

KORIŠTENJE HYPER-V MANAGER

Nakon što ste instalirali Hyper-V ulogu i ponovno pokrenuli računalo, možete početi
stvarati VMs i implementirati OSs na njih koristeći Hyper-V Manager konzolu, kojoj možete
pristupiti putem izbornika Tools u Server Manager. Kao i većina Windows Server 2012 R2
alata za upravljanje, uključujući Server Manager sebi, možete koristiti Hyper-V Manager
konzolu za stvaranje i upravljanje VMs na višestrukim serverima, omogućujući
administratorima da imaju punu kontrolu nad svojim serverima sa središnjeg mjesta. Za
pokretanje Hyper-V Manager na serveru koji nema Hyper-V ulogu, morate instalirati Hyper-V
Management Tools značajku. Ovi alati se također nalaze u Remote ServerAdministration Tools
značajki. Nakon što instalirate i pokrenete Hyper-V Manager konzolu, možete dodati servere
na zaslonu tako da desnom tipkom kliknete Hyper-V Manager čvor u lijevom oknu te odaberete
ConnectTo Server na shortcut izbornika. Select Computer dijaloški okvir će se pojaviti, u kojem
možete upisati ili doći do naziva Hyper-V servera. Hyper-V Manager konzola prikazuje sve

8
VMs na odabranom serveru kao što je prikazano na slici 3-7, uz informacije o statusu svake od
njih.

STVARANJE VIRTUALNOG STROJA

Nakon instalacije Hyper-V i konfiguriranja pomoću Hyper-V Manager, spremni ste za

kreiranje VMs i instaliranja OS na svakog od njih. Korištenjem Hyper-V Manager, možete
kreirati novi VMs i definirati hardverske resurse koje sustav treba izdvojiti za njih. U
postavkama za određenu VM, ovisno o fizički dostupnom hardveru u računalu i ograničenjima
guest OS, administratori mogu odrediti broj procesora i količinu memorije dodijeljene na VM,
instalirati virtualne mrežne adaptere, i stvoriti virtualne diskove pomoću različitih tehnologija,
uključujući i mreže za pohranu- storage area networks (SANs). Prema zadanim postavkama,
Hyper-V pohranjuje datoteke koje čine VMs u mape koje ste naveli na Default Stores stranici
tijekom instalacije uloge. Svaki VM koristi sljedeće datoteke:
 Konfiguracijska datoteka virtualnog stroja je u XML formatu s .xml ekstenzijom koja
sadrži VM konfiguracijske informacije, uključujući sve postavke za VM
 Jednu ili više VHD (.vhd ili .vhdx) datoteka za pohranu guest OS, aplikacija i podataka
za VM

Osim toga, VM mogu koristiti saved-state (.vsv) datoteke, ako je stroj stavljen u spremljeno
stanje. Za izradu novog VM, koristite sljedeći postupak.

9
 1. U Server Manager, na Tools izborniku, odaberite Hyper-V Manager za otvaranje Hyper-
V Manager konzole.
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. Iz Action izbornika, odaberite New, Virtual Machine. New Virtual Machine Wizard se
pokreće, prikazujući Before You Begin stranicu.
4. Kliknite Next za otvaranje Specify Name And Location stranice.
5. U Name tekstualni okvir upišite naziv za VM, imajući na umu da je sustav također će
koristiti taj naziv za kreiranje VM datoteka i mapa. Za kreiranje VM datoteke na lokaciji
različitoj od zadane, odaberite Store The Virtual Machine In A Different Location potvrdni
okvir i unesite alternativni put u Location tekstualni okvir. Zatim kliknite Next. Specify
Generation stranica će se pojaviti.

VIŠE INFORMACIJA O VM GENERACIJAMA

Za više informacija o razlici između Generacije 1 virtualnih strojeva i Generacije 2
virtualnih strojeva, pogledajte "Kreiranje generacije 1 i generacije 2 VMs" kasnije u ovom
poglavlju.

6. Odredite želite li stvoriti Generation 1 ili Generation 2 virtualni stroj, a zatim kliknite
Next. Otvorit će se stranica Assign Memory.

DODATNE INFORMACIJE O MEMORIJI

Za više informacija o tome kako Hyper-V koristi memoriju, vidite "Dodjela memorije"
kasnije u ovom poglavlju.

7. U Startup Memory tekstualnom okviru, upišite količinu memorije koju želite da VM

koristi, a zatim kliknite Next. Configure Networking stranica se otvara, kao što je prikazano
na slici 3-8.

10
 8. Iz Connection padajućeg popisa odaberite virtualni switch, a zatim kliknite Next.
Connect Virtual Hard Disk stranica se otvara, kao što je prikazano na slici 3-9.

VIŠE INFORMACIJA MREŽE

Za više informacija o virtualnim switchevima i umrežavanju VMs, vidi Cilj 3.3 "Kreiranje
i konfiguriranje virtualnih mreža", kasnije u ovom poglavlju.

9. Napustite Create A Virtual Hard Disk odabranu opciju i upišite vrijednosti za sljedeća
polja:
 Name Određuje naziv datoteke za VHD, koristeći .vhdx format nov na Windows
Server 2012 R2
 Location Određuje lokaciju za VHD drugu od zadane koju ste naveli na Default
Stores stranici
 Size Određuje maksimalnu veličinu VHD

DODATNE INFORMACIJE POHRANE

Prema zadanim postavkama, čarobnjak kreira VHD datoteku koja pokreće mala i
dinamična proširenja na maksimalnu veličinu koju navedete. Za više informacija o Hyper-V
pohrani, vidite Cilj 3.2 " Stvaranje i konfiguriranje virtualnih uređaja za pohranu ", kasnije u
ovom poglavlju.

10. Kliknite na Next. Otvorit će se Installation Options stranica.

11. Napustite Install An Operating System Later Option odabrano, a zatim kliknite Next.
Otvara se Completing The New Virtual Machine Wizard stranica.

11
 12. Kliknite Finish. Čarobnjak kreira novi VM i dodaje ga na popis VMs u Hyper-V
Manager.

VM koji se u ovom postupku kreira je ekvivalentan golom metalnom računalu. On ima sve
(virtualni) hardver kojeg treba pokrenuti, ali nema softver.

NAPOMENA KORIŠTENJE WINDOWS POWERSHELL

Za izradu novog VM pomoću Windows PowerShell, koristite New-VM cmdlet sa
sljedećom osnovnom sintaksom:
New-VM –Name “VM name” –MemoryStartupBytes <memory>

–NewVHDSizeBytes <disk size>

Na primjer, slijedeće naredba stvara novi VM koji se zove ServerA s 1 GB memorije i novi
60-GB VHD pogon:
New-VM –Name “ServerA” –MemoryStartupBytes 1GB

–NewVHDSizeBytes 60GB
Postoji, naravno, mnogo više parametara za New-VM cmdlet, koje možete istražiti kroz
Get-Help cmdlet.

Svaki VM na Hyper-V serveru sastoji se od zbirke postavki koje određuju hardverske

resurse u stroju i konfiguracijske postavke koje upravljaju tim resursima. Možete upravljati i
mijenjati te postavke pomoću Settings stranice za određeni VM. Odabir VM iz popisa u Hyper-
V Manager prikazuje niz ikona u Actions oknu. Klikom na Settings ikonu otvara se dijaloški
okvir Settings, što je prikazano na slici 3-10, koji je primarni oblik sučelja za taj VM. Ovdje
možete izmijeniti bilo koje postavke koje New Virtual Machine Wizard je konfigurirao za vas.

12
 KREIRANJE GENERATION 1 I GENERATION 2 VM

U Windows Server 2012 R2, Hyper-V uključuje novu vrstu virtualnog stroja, koji se naziva
Generation 2. Vrsta VM stvorenog od sve prethodne inačice naziva Generation 1. Kada kreirate
novi virtualni stroj u Hyper-V manager, New Virtual Machine Wizard uključuje novu stranicu
(prikazano na slici 3-11) na koju ste odredili želite li stvoriti Generation 1 ili Generation 2 VM.
New-VM cmdlet u Windows PowerShell također uključuje novi -Generation parametar.

Generation 1 VMs su dizajnirani da oponašaju hardver koji se nalazi u tipičnom računalu.

Da biste to učinili, oni koriste drivere za određene uređaje, kao što je AMI BIOS, što je S3
grafičkiadapter, i Intel chipset i mrežni adapter. Generation 1 VMs koje ste kreirali sa Windows
Server 2012 R2 Hyper-V su u potpunosti kompatibilni sa svim prethodnim verzijama Hyper-
V.

13
 Generation 2 VMs koriste sintetičke drivere i software-based uređaje umjesto; oni pružaju
prednosti koje uključuju sljedeće:
 UEFI boot Umjesto korištenja tradicionalnog BIOS, Generation 2 VMs podržavaju
Secure Boot pomoću Universal Extensible Firmware Interface (UEFI), što zahtijeva
sustav za bootanje s digitalno potpisanim driverima i omogućuje im da bootaju iz
pogona većih od 2 TB s GUID particijskim tablicama.
 SCSI disks Generation 2 VMs izostavljaju IDE disk kontroler korišten u Generation 1
VMs za bootanje sustava i koriste high-performance virtualni SCSI kontroler za sve
diskove, omogućujući VMs bootanje iz VHDX datoteka i podržavajući hot-disk
dodavanje i uklanjanje.

Krajnji rezultat je Generation 2 virtualni stroj koji se postavlja mnogo brže od svojih
Generation 1 kolega i izvodi uspješnije, kao dobro. Ograničenja su, međutim, da Generation 2
VMs mogu izvoditi samo sljedeće guest operativne sustave:
 Windows Server 2012
 Windows Server 2012 R2
 Windows 8 64-bit
 Windows 8.1 64-bitni

INSTALIRANJE OPERACIJSKOG SUSTAVA

Nakon što ste stvorili VM, možete instalirati OS na njega. Hyper-V u Windows Server
2012 R2 podržava sve sljedeće OSs koje možete instalirati u Generation 1 VMs:
 Windows Server 2012 R2
 Windows Server 2012
 Windows Server 2008 R2
 Windows Server 2008
 Windows Home Server 2011
 Windows Small Business Server 2011
 Windows Server 2003 R2
 Windows Server 2003 SP2
 Windows 8.1
 Windows 8

14
  Windows 7 Enterprise i Ultimate
 Windows Vista Business, Enterprise i Ultimate SP2
 Windows XP Professional SP3
 Windows XP x64 Professional SP2
 CentOS 6.0-6.2
 Red Hat Enterprise Linux 6.0-6.2
 SUSE Linux Enterprise Server 11 SP2

NAPOMENA GUEST OSs

Ovo je službeni popis podržanih guest OSs na RTM. Ostali operativni sustavi također mogu
funkcionirati, ali nisu u potpunosti testirani.

Jedna od prednosti instaliranja softvera na VMs je da postoji nekoliko načina pristupa

instalacijskim datotekama. VM, po defaultu, ima DVD pogon, koji može sam po sebi biti fizički
ili virtualan. Kada otvorite Settings dijaloški okvir za Generation 1 VM i odaberite DVD pogon
na Hardware popisu, vidite sučelje prikazano na slici 3-12. U odjeljku Media, možete odabrati
jednu od sljedećih mogućnosti za pogon:
 None Ekvivalent pogona bez umetnutog diska
 Image File Prikazuje na disk image file sa .iso ekstenzijom pohranjenom na jednom
host glavnog pogonu računala ili na dijeljenom mrežnom pogonu
 Physical CD/DVD Drive Povezuje virtualni DVD pogon na jedan od fizičkih DVD
pogona na host računalu

U Generation 2 VM, DVD pogon podržava samo None opciju i Image File opciju, kao što
je prikazano na slici 3-12. Sposobnost montiranja image file na virtualni DVD pogon je osobito
korisno za administratore koji su preuzeli OS datoteke kao disk images. Jednom kada ste
montirali instalacijski disk, bilo fizički ili virtualno, možete kliknuti na Start u Actions oknu
Hyper-V Manager, što je ekvivalent uključivanja VM. Pokretanje VM uzrokuje sličicu u Hyper-
V Manager da ide uživo, prikazujući sadržaj na zaslonu računala. Za prikaz aktivnosti VM u
punoj veličini, kliknite Connect u Actions oknu da otvorite novi prozor za VM. Nakon toga
možete komunicirati s VM kroz taj prozor, kao da sjedite na fizičkoj konzoli računala.

15
 Kada se VM boota iz diska kojeg ste montirali, OS instalacija se odvija kao da koristite
fizičko računalo. Tijekom procesa instalacije, možete raditi s VHD pogonom baš kao što bi s
fizičkim, kreiranje particija različitih veličina i odabir jedne za OS. Kada se instalacija završi,
VM se ponovno pokrene, a onda se možete prijaviti i koristiti ga na uobičajen način.

KONFIGURIRANJE GUEST INTEGRATION SERVICES

U nekim slučajevima, određene Hyper-V guest OS značajke ne funkcioniraju ispravno

korištenjem OS vlastitih drivera za uređaje. Hyper-V, dakle, uključuje programski paket nazvan
Guest Integration Services, koji možete instalirati na svoje VMs zbog kompatibilnosti. Neke od
funkcija koje se nalaze u Guest Integration Services paketu su kako slijedi:
 Operating System Shutdown Omogućuje Hyper-V Manager konzoli daljinski
isključiti guest OS na kontrolirani način, eliminirajući potrebu administratora da se
prijavite i ručno isključite sustav dolje.
 Time Synchronization Omogućuje Hyper-V za sinkronizaciju OS satova u parent i
child particijama.
 Data Exchange Omogućuje Windows OSs na parent i child particijama razmjenu
informacija, kao što su informacije verzije OS i potpuno kvalificirana imena domena.
 Heartbeat Implementira servis u kojem parent particija šalje redovite heartbeat signale
na child particije, koja očekuju da će odgovoriti istom mjerom. Neuspjeh jedne child
particije da odgovori pokazuje da je guest OS smrznut ili u kvaru.

16
  Backup Omogućuje backup Windows VMs pomoću Volume Shadow Copy Services.
 Guest Services Administratorima omogućuje kopiranje datoteka na virtualni stroj bez
mrežne veze.

Windows Server 2012, Windows Server R2, Windows 8 i Windows 8.1 operativni sustavi
imaju najnovije Guest Integration Services softver ugrađen, tako da nema potrebe instalirati
paket na VMs koji pokreću ove OSs kao gosti. Ranije Windows verzije imaju starije verzije
Guest Integration Services paketa koje treba nadograditi, međutim, i neke Windows verzije ne
uključuju paket uopće.

NAPOMENA LINUX
Za Linux guest OS, morate preuzeti i instalirati najnovije izdanje Linux Integration
Services Version 3.4 za Hyper-V iz Microsoft Download Center. Dok je ovo pisano, najnovija
verzija je 3.4, a dostupna je na:
http://www.microsoft.com/en-gb/download/details.aspx?id=34603.

Za nadogradnju Guest Integration Services na Windows guest OS, koristite sljedeći

postupak:
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Hyper-V Manager. Hyper-V Manager
konzole se pokreće.
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. U Actions oknu, pokrenite VM na koji želite instalirati Guest Integration Services, a
zatim kliknite Connet. Otvara se Virtual Machine Connection prozor.
4. U Virtual Machine Connection prozoru, iz izbornika Action odaberite Insert
Integration Services Setup Disk. Hyper-V montira image Guest Integration Services diska
na virtualni disk i AutoPlay prozor se pojavljuje.
5. Kliknite Install Hyper-V Integration Services. Pojavit će se okvir s porukom, pita vas za
nadogradnju postojeće instalacije.
6. Kliknite OK. Sustav instalira paket i od vas traži da ponovno pokrenete računalo.
7. Pritisnite Yes za ponovno pokretanje računala.

Nakon što ste instalirali ili nadogradili Guest Integration Services, možete omogućiti ili
onemogućiti svaku od pojedinih funkcija otvaranjem dijaloškog okvira Settings za VM i
odabrati Integration Services stranicu, kao što je prikazano na slici 3-13.
17
 U ovom trenutku, spremni ste za konfiguriranje i upravljanje VM baš kao da ste radili na
fizičkom serveru. To može uključivati modifikaciju mrežne konfiguracije, omogućujući
udaljeni desktop, učitavanje odgovarajućih uloga i mogućnosti, te instaliranje aplikacija.

KORIŠTENJE POBOLJŠANOG MODA SESIJE

U prethodnim verzijama Hyper-V, kada otvorite Virtual Machine Connection prozor u

Hyper-V Manager konzoli, dobivate miš i tipkovnice za povezivanja plus ograničenu cut i paste
funkcionalnost. Da bi dobili bilo kakav udaljeni pristup, kao što su audio ili ispis
funkcionalnost, možete uspostaviti Remote Desktop Services vezu na VM, ali to zahtijeva
računala koja će biti spojena na istu mrežu, što nije uvijek moguće. Pokrečući Windows Server
2012 R2, Hyper-V podržava poboljšano mod sesije koji omogućuje Virtual Machine
Connection prozor za preusmjeravanje bilo kojeg od sljedećih lokalnih resursa na VMs s
Windows Server 2012 R2 ili Windows 8.1:
 Konfiguracija zaslona
 Audio
 Pisači
 Međuspremnik
 Smart kartice
 USB uređaji
 Pogoni
 Podržani Plug and Play uređaji

18
 Poboljšani mod sesije radi uspostavljanjem Remote Desktop Protocol veze između ghost
računala i VM, ali to ne zahtijeva standardni mrežni put jer umjesto njega koristi VMBus.
VMBus je high-speed kanal između raznih particija koje se izvode na Hyper-V serveru.
Poboljšana mod sesije je omogućen po defaultu u sustavu Windows 8.1, ali u sustavu Windows
Server 2012 R2, morate ga omogućiti na Enhanced Session Mode Policy stranici na Hyper-V
Settings dijaloškom okviru, kao što je prikazano na slici 3-14.

DODJELJIVANJE MEMORIJE

Dinamička memorija omogućuje Hyper-V za podešavanje količine RAM-a dodijeljenog

za VMs, ovisno o njihovim stalnim zahtjevima. Neke komponente računala mogu biti
virtualizirane. Možete uzeti neki prostor na disku i stvoriti virtualni tvrdi disk, a možete preuzeti
image file i stvoriti virtualni DVD pogon. Također možete kreirati adaptere virtualnog mrežnog
sučelja i ostale komponente, koje se pojavljuju kao prava stvar u VM. Memorija sustava je
različita, no. Ne postoji zamjena za memoriju, tako da sve što Hyper-V može učiniti je uzeti
fizičke instalirane memoriju na računalu i dodijeliti je između raznih VMs. Kada kreirate VM,
određujete koliko memorije će te dodijeliti na VM. Očito, količina raspoložive memorije za
korištenje temelji se na fizičkoj memoriji instaliranoj na računalu.
Nakon što ste kreirali VM, možete mijenjati količinu memorije dodijeljene na njega
isključivanjem VM, otvarajući njegov Settings dijaloški okvir, i mijenjajući Startup RAM
postavku na Memory stranici, kao što je prikazano na slici 3-15. To vam omogućuje da
eksperimentirate s različitim količinama memorije, i postaviti optimalnu razinu performansi za
sustav.
19
KORIŠTENJE DINAMIČKE MEMORIJE
U prvim verzijama Hyper-V, isključivanje VM je bio jedini način da se modificira njegova
dodjela memorije. U Windows Server 2012R2 verziji, međutim, možete koristiti značajku pod
nazivom Dynamic Memory za automatsku dodijelu memorije na VM iz dijeljenog bazena
memorije da bi promijenili njegove zahtjeve. Ako se virtualizirani server pokreće da iskusite
veće količine klijent prometa, na primjer, Hyper-V može povećati memoriju dodijeljenu na
sustav i ponovno je smanjiti kada promet splasne. Za korištenje Dynamic Memory, morate je
omogućiti odabirom Enable Dynamic Memory potvrdnog okvira na Memory VM stranici
postavki, a zatim konfigurirati sljedeće postavke:
 Startup RAM Određuje količinu memorije koju želite dodijeliti VM kad se pokreće.
Kada koristite Dynamic Memory, ova vrijednost može biti minimalna količina
memorije potrebna za bootanje sustava.
 Minimum RAM Određuje najmanju količinu memorije koju VM može koristiti u bilo
koje vrijeme. OSs mogu zahtijevati više memorije za pokretanje nego za izvođenje, tako
da ova vrijednost može biti manja od vrijednosti Startup RAM.
 Maximum RAM Određuje najveću količinu memorije koju VM može koristiti u bilo
kojem trenutku.Vrijednost može biti u rasponu od niske jednake vrijednosti Startup
RAM do visokih 64 GB.
 Memory Buffer Određuje postotak koji Hyper-V koristi za izračunavanje koliko
memorije dodjeljuje prema VM, u odnosu na svoju stvarnu iskorištenost, mjereno po
performansama brojila. Na primjer, Memory Buffer vrijednost postavljena na 20 posto,

20
 VM s aplikacijama i OS koji konzumiraju 1 GB memorije će dobiti dinamičnu dodjelu
1.2 GB.
 Memory Weight Određuje relativnu vrijednost koja određuje prioritet ovog VM
uspoređenog s ostalim VMs na istom računalu. Kada se fizička memorija u računalu
nije dovoljna da dodijeli ull-buffered iznos određen za svaki VM, VMs sa najvišim
Memory Weight postavkama dobivaju prioritet.

NAPOMENA RAM
Možete smanjiti Minimum RAM, povećati Maximum RAM, ili promijeniti Memory Buffer
vrijednost ili Memory Weight vrijednost u bilo kojem trenutku, ali da biste omogućili ili
onemogućili Dynamic Memory, morate isključiti VM.

Uz konfiguriranje VM postavki, guest VM mora biti s pokrenutim Windows Vista ili

novijim ili Windows Server 2003 SP2 ili novijim i imati Windows Server 2012 R2 Guest
Integration Services instaliran za korištenje Dynamic Memory.

NAPOMENA KORIŠTENJE WINDOWS POWERSHELL

Za konfiguriranje postavki memorije za VM, koristite Set-VMMemory cmdlet pomoću
sljedeće osnovne sintakse:
Set-VMMemory <VM name> -DynamicMemoryEnabled $true
-MinimumBytes <memory> -StartupBytes <memory>
-MaximumBytes <memory> -Priority <value> -Buffer <percentage>

Na primjer, da biste konfigurirali postavke memorije za VM ServerA, omogućujući

Dynamic Memory i konfiguriranje vrijednosti za sve njegove postavke, koristite sljedeću
naredbu:
Set-VMMemory ServerA -DynamicMemoryEnabled $true
-MinimumBytes 64MB

KONFIGURIRANJE SMART PAGING

Dynamic Memory je uvedena u Windows Server 2008 R2 Hyper-V, ali Windows Server
2012 R2 poboljšava koncept dodavanjem Minimum RAM postavke. Na taj način je moguće za
Hyper-V smanjenje memorije koja se koristi od strane VM na razini nižoj od one potrebne za

21
pokretanje sustava, vračajući tu memoriju za ostale namjene. Problem je kada imate minimalne
vrijednosti RAM-a koje su niže od RAM vrijednosti za pokretanje te tada postaje moguće
iscrpiti zalihe fizičke memorije s previše VMs izvodeći istodobno na njihovim minimalnim
RAM vrijednostima. Ako se to dogodi, VM koja treba ponovno pokretanje možda neće moći
to učiniti, jer nema dovoljno slobodne memorije za povećati svoju dodjelu memorije iz svoje
minimalne RAM vrijednosti na svoju RAM vrijednost za pokretanje.
Kako bi riješio tu mogućnost, Hyper-V uključuje značajku pod nazivom smart paging. Ako
VM se mora ponovno pokrenuti i nema dovoljno memorije za dodjelu svojoj RAM vrijednosti
za pokretanje, sustav koristi prostor na hard disku da bi nadoknadio razliku i počinje prelistavati
sadržaj memorije na disk. Disk pristup stope su daleko sporije od pristupnih stopa memorije,
naravno, tako smart paging uzrokuje ozbiljne kazne performanse, ali paging se javlja samo
onoliko dugo koliko je potrebno za ponovno pokretanje VM i vratiti ga na minimalnu RAM
dodjelu. Hyper-V koristi smart paging u određenim uvjetima: kada VM se mora ponovno
pokrenuti, nema slobodne memorije na raspolaganju, a ne postoje druga sredstva na
raspolaganju kako bi oslobodili potrebnu memoriju. Možete odabrati Smart Paging File
Location stranicu u Setting dijaloškom okviru VM za određivanje lokacije za paging datoteku.
Izbor najbržeg diska je preporučeno.

KONFIGURIRANJE MJERENJA RESURSA

Mjerenje resursa je Windows PowerShell-based značajka u sustavu Windows Server 2012

R2 Hyper-V koji omogućuje administratorima da dokumentiraju upotrebu VM pomoću
različitih kriterija. Postoje razni razlozi zašto organizacije možda želite pratiti korištenje VMs.
Za velike korporacije, to bi moglo biti stvar internog obračuna i kontroliranja tekućih troškova,
kao što je pojasna širina WAN mreže. Za pružatelja usluga, to bi moglo biti potrebno da naplati
korisnicima baziranim na resursima VM kojeg koriste. Mjerenje resursa koristi Windows
PowerShell cmdlets da pratiti razne podatke performansi za individualne VMs, uključujući
sljedeće:
 Korištenje procesora
 Minimalna, maksimalna i prosječna iskorištenost memorije
 Iskoristivost prostora diska
 Dolazni i odlazni mrežni promet

22
 Mjerenje statistike resursa ostaje dosljedno, čak i kada prenosite VMs između host sustava
pomoću Live Migration ili prebacujete VHD datoteke između VMs. Za korištenje mjerenja
resursa, prvo morate to omogućiti za specifične VM koje želite pratiti pomoću Enable-
VMResourceMetering cmdlet s sljedećom sintaksom:

Enable-VMResourceMetering –VMName <name>

Nakon što ste omogućili mjerenje, možete prikazati statističko izvješće u bilo koje vrijeme
pomoću Measure-VM cmdlet s sljedećom sintaksom:

Measure-VM –VMName <name>

Osim mjerenja resursa za cijele VMs, administratori mogu kreirati resurs bazene koji će
im omogućiti da prate određene komponente VM, kao što su procesori, memorije, mrežni
adapteri i VHDs. Možete kreirati resurs bazen pomoću New-VMResourcePool cmdlet, a zatim
omogućiti mjerenje za bazen pomoću Enable-VMResourceMetering. Korištenjem tehnika kao
što su cjevovod, administratori mogu koristiti mjerenje resursa cmdlets za prikupljanje
podataka o performansi VM i izvesti ih u programima ili datotekama.

CILJ 3.2: STVARANJE I KONFIGURIRANJE VIRTUALNIH

UREĐAJA ZA POHRANU

Kada kreirate VM u Windows Server 2012 R2 Hyper-V, možete oponašati sve komponente
koje obično nalazimo u fizičkom računalu. Kada virtualizirate memoriju, kako je objašnjeno u
Cilju 3.1 "Stvaranje i konfiguriranje postavki virtualnog uređaja", odvojite dio fizičke memorije
u računalu i posvetiti ga VM. Isto vrijedi i za prostor na hard disku. Hyper-V koristi
specijalizirani VHD format za pakiranje dijela prostora na hard disku, a on će se pojaviti na
VM kao da je fizički hard disk. Kada stvoriti novi Generation 1 VM u Hyper-V, čarobnjak
stvara virtualni podsustav za pohranu koji se sastoji od dva Integrated Drive Electronics (IDE)
kontrolera i jednog Small Computer Systems Interface (SCSI) kontrolera. IDE kontroleri su
host sustav pogona VM i njegov DVD pogon. Poput svojih fizičkih ekvivalenata, svaki IDE
kontroler može ugostiti dva uređaja, tako da možete kreirati dva dodatna virtualna diska i dodati
ih u sustav. SCSI kontroler u zadanoj Generation 1 VM konfiguraciji je nenaseljen, a možete

23
kreirati dodatne diskove i dodati ih na taj kontroler kako bi dobili VM sa dodatnim prostorom
za pohranu. U Generation 2 VM, sustav i DVD pogoni su spojeni na zadani SCSI kontroler i
ne postoji IDE alternativa. U VM bilo koje generacije, također možete stvoriti dodatne SCSI
kontrolere i dodavati pogone u njih. Kreiranjem više pogona i kontrolera, Hyper-V omogućuje
izgradnju virtualnih podsustava za pohranu koji imitiraju bilo koje fizičko rješenje za pohranu
koje biste mogli osmisliti. Ovaj cilj obuhvaća kako:
 Kreirati VHDs i VHDX
 Konfigurirati diferenciranje pogona
 Modificirati VHDs
 Konfigurirati prolazne diskove
 Upravljanje kontrolnim točkama
 Implementirati virtualni Fibre Channel adapter
 Konfigurirati pohranu Quality of Service (QoS)

VIRTUALNI FORMATI DISKOVA

Windows Server 2012 R2 Hyper-V podržava izvorni VHD disk image datoteku i novi
VHDX format. Izvorni VHD format je kreiran od strane tvrtke pod nazivom Connectix za
njezin Virtual PC proizvod. Microsoft je kasnije kupio proizvod i koristio VHD format za sve
njegove naknadne virtualizacije proizvoda, uključujući i Hyper-V. Postoje tri vrste VHD
datoteka, kao što slijedi:
 Fixed hard disk image Image file određene veličine u kojem je dodijeljen sav
prostor na disku potreban za kreiranje image dodijeljenog tijekom njegova
stvaranja. Fixed disk image može biti rasipan u smislu pohranjivanja, jer oni mogu
sadržavati velike količine praznog prostora, ali oni su također učinkoviti s stajališta
performansi, jer nema više preteka zbog dinamičnog širenja.
 Dynamic hard disk image Image file određene maksimalne veličine, koji počinje
malom i proširujese prema potrebi za smještaj podataka sustav koje zapisuje na
njega. Ova opcija čuva prostor na disku, ali može negativno utjecati na
performanse.
 Differencing hard disk image Child image file povezan s određenim parent image.
Sustav zapisuje sve izmjene podataka s parent image file na child image, za
upravljanje prostorom na disku ili da se olakša povrat na staro kasnije.

24
 VHD images su ograničene na maksimalnu veličinu od 2 TB i kompatibilne su sa svim
verzijama Hyper-V i Microsoft Type II hipervizor proizvodima, kao što su Virtual Server i
Virtual PC. Windows Server 2012 uveden je kao ažurirana verzija formata, koji koristi
proširenje VHDX naziv datoteke. VHDX image files može mogu biti veliki 64 TB, i oni također
podržavaju 4-KB veličine logičkog sektora omogućavajući kompatibilnost s novim 4-KB
izvornim pogonima. VHDX datoteke također mogu koristiti veće veličine blokova (do 256
MB), koji omogućuju administratorima fino podešavanje razine performansi virtualnog
podsustava pohrane za smještaj određenih aplikacija i vrsta podatakovnih datoteka. Međutim,
VHDX datoteke nisu unatrag kompatibilne i mogu ih čitati samo Windows Server 2012,
Windows Server 2012 R2, Windows 8 i Windows 8.1 Hyper-V serveri. Ako premještate svoj
VM iz Windows Server 2012 R2 na starije verzije Hyper-V je čak i udaljena vjerojatnost,
trebate nastaviti koristiti VHD format datoteke.

KREIRANJE VIRTUALNIH DISKOVA

Windows Server 2012 R2 Hyper-V omogućuje nekoliko načina za stvaranje virtualnih disk
datoteka. Možete ih kreirati kao dio VM ili ih kreirati u neko drugo vrijeme i dodati ih u VM.
Grafičko sučelje u Hyper-V Manager omogućuje pristup većini VHD parametara, ali Windows
PowerShell cmdlets uključeni u Windows Server 2012 R2 pružaju najpreciznijuu kontrolu nad
disk image formatom.

KREIRANJE VIRTUALNOG DISKA S VM

New Virtual Machine Wizard uključuje Connect Virtual Hard Disk stranicu s koje možete
dodati jedan disk na vaš novi VM. Opcije za ovaj disk su relativno ograničene, a sastoje se od
sljedećeg:
 Create A Virtual Hard Disk Omogućava vam da navedete ime, lokaciju i veličinu
novog VHD. Čarobnjak vam samo omogućuje da kreirate dinamično prošireni disk
pomoću VHDX formata, ali također možete kreirati fiksne i diferencirajuće VHDX
diskove pomoću Windows PowerShell.
 Use An Existing Virtual Hard Disk Omogućava vam da odredite lokaciju postojećeg
VHD ili VHDX diska, kojeg će VM vjerojatno koristiti kao svoj disk sustav.

25
  Attach A Virtual Hard Disk Later Sprječava čarobnjak da dodavaje bilo koje
virtualne diskove na konfiguraciju VM. Pretpostavka je da će te ručno dodati disk
kasnije, prije nego što pokrenete VM.

Cilj ovog čarobnjaka stranice je kreirati disk na koji ćete instalirati OS VM ili odabrati
postojeći disk na kojem je već instaliran OS. Disk čarobnjak kreira uvijek dinamično proširen
jedan spojen IDE kontroler 0 na Generation 1 VM ili spojen na SCSI kontroler na Generation
2 VM.

NAPOMENA VHDS
To je postala uobičajena praksa za Microsoft da objavi evaluacijske kopije svojih proizvoda
kao predinstalirane VHD datoteke kao alternativa za tradicionalno instalacijske disk images.
Nakon preuzimanja jedne od ovih datoteka, možete stvoriti VM na Hyper-V serveru i odabrati
Use An Existing Virtual Hard Disk opciju za montiranje VHD kao svoj sustav pogon.

KREIRANJE NOVOG VIRTUALNOG DISKA

Možete kreirati VHD datoteku u bilo kojem trenutku bez dodavanja na VM pomoću New
Virtual Hard Disk Wizard u Hyper-V Manager. Da biste kreirali novi virtualni disk, koristite
sljedeći postupak.
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Hyper-V Manager. Otvara se Manager
Hyper-V konzola.
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. Iz izbornika Action, odaberite New Hard Disk za pokretanje New Virtual Hard Disk
Wizard, prikazujući Before You Begin stranicu.
4. Kliknite Next da biste otvorili Choose Disk Format stranicu.
5. Odaberite jednu od sljedećih opcija disk formata:
 VHD Kreira image ne veći od 2 TB, koristeći vrlo kompatibilni VHD
Format
 VHDX Kreira image do 64 TB, koristeći novi VHDX format
6. Kliknite Next kako biste otvorili Choose Disk Type stranicu.
7. Odaberite jednu od sljedećih opcija tipa diska:
 Fixed Size Stvara disk određene veličine, raspodjeljuje čitav prostor odjednom

26
  Dynamically Expanding Stvara disk koji može rasti na maksimalnu veličinu koju
navodite kako dodajete podatke
 Differencing Stvara child pogon koji će sadržavati promjene koje su napravljene
na određenom parent pogonu
8. Kliknite Next. Specify Name And Location stranica se otvara.
9. Navedite naziv datoteke za disk image u Name tekstualnom okviru i, po želji, možete
odrediti lokaciju za datoteke drukčiju od one koja je zadana serverom. Kliknite Next da
biste otvorili stranicu Configure Disk.
10. Za fixed i dynamically expanding diskove, odaberite i konfigurirajte jednu od sljedećih
opcija:
 Create A New Blank Virtual Hard Disk Određuje veličinu (ili maksimalnu
veličinu) disk image file za stvaranje
 Copy The Contents Of The Specified Physical Disk Omogućuje da odaberete
jedan od fizičkih hard diskova u računalu i kopirati njegov sadržaj na novi disk
image
 Copy The Contents Of The Specified Virtual Hard Disk Omogućuje da
odaberete postojeću virtualnu disk datoteku i kopirati njezin sadržaj na novi disk
image
11. Kliknite na Next. Otvara se Completing The New Virtual Hard Disk Wizard stranica.
12. Kliknite Finish.

Čarobnjak kreira new image disk i sprema ga na određenu lokaciju.

NAPOMENA KORIŠTENJE WINDOWS POWERSHELL

Možete kreirati nove VHD datoteke pomoću Windows PowerShell, što vam daje više
kontrole nego je dostupno kroz grafičko sučelje. Da biste kreirali new disk image, koristite
New-VHD cmdlet sa sljedećom osnovnom sintaksom:

New-VHD –Path c:\filename.vhd|c:\filename.vhdx

–Fixed|-Dynamic|-Differencing –SizeBytes <size>
[-BlockSizeBytes <block size>]
[-LogicalSectorSizeBytes 512|4096] [-ParentPath <pathname>]

27
 Kada koristite cmdlet za kreirati disk image, proširenje koje ste odredili za naziv datoteke
određuje format (VHD ili VHDX); također, možete odrediti veličinu bloka i veličinu logičkog
sektora za image, dvije stvari koje ne možete učiniti u GUI. Na primjer, slijedeće naredba stvara
400 GB fiksni VHDX image file s veličinom logičkog sektora od 4 kB:

New-VHD –Path c:\diskfile.vhdx –Fixed

–SizeBytes 400GB -LogicalSectorSizeBytes 4096

DODAVANJE VIRTUALNIH DISKOVA NA VIRTUALNE STROJEVE

Stvaranje virtualnih disk image files kao zaseban proces omogućuje administratorima da
ostvaruju veću kontrolu nad svojim mogućnostima, ali nakon kreiranja VHD ili VHDX
datoteka, morate ih dodati na VM za njih da budu korisne. Za dodavanje hard diska na fizičko
računalo, morate ga povezati s kontrolerom; isto vrijedi i sa VM u Hyper-V. Kada otvorite
Settings dijaloški okvir za Generation 1 VM u njegovoj zadanoj konfiguraciji, vidite tri
kontrolera označen IDE kontroler 0, IDE kontroler 1, i SCSI kontrolera. Oni odgovaraju
kontrolerima koje možete naći u tipičnom fizičkom server računalu.
Svaki IDE kontroler podržava dva uređaja i zadana VM konfiguracija koristi jedan kanal
na IDE kontroler 0 za hard diska sustava i jedan kanal na IDE kontroler 1 za DVD pogon
sustava. Ako niste kreirali virtualni disk kao dio novog Virtual Machine Wizard, to jest, ako ste
odabrali Attach A Virtual Hard Disk Later mogućnost -onda morate dodati hard disk image na
IDE Controller 0 koju želite koristiti kao pogon sustava. Generation 1 VM ne može bootati iz
SCSI kontrolera. Da biste dodali postojeći virtualni pogon sustava na VM, koristite sljedeći
postupak.
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Hyper-V Manager za otvaranje Hyper-
V Manager konzole.
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. Odaberite VM i, u oknu Actions odaberite Settings. Pojavit će se Settings dijaloški okvir
za VM.
4. Odaberite IDE kontroler 0, kao što je prikazano na slici 3-16.

28
 5. U IDE Controller okviru, odaberite Hard Drive, a zatim kliknite Add. Stranica Hard
Drive se otvora, kao što je prikazano na slici 3-17.

6. U Controller padajućem izborniku i Location padajućem izborniku odaberite IDE

kontroler i kanal koji želite koristiti za hard disk.
7. Uz Virtual Hard Disk odabranu opciju, kliknite Browse i odaberite disk image file koji
želite dodati.
8. Kliknite OK da biste zatvorili dijaloški okvir Settings.

Iako ne možete koristiti SCSI pogon kao disk sustava u Generation 1 VM, možete dodati
virtualne dana diskove na SCSI kontroler. U Generation 2 VMs, morate kreirati SCSI disk
sustav za bootanje stroja. Za razliku od IDE priključaka, koji podržavaju samo dva uređaja
svaki, SCSI priključak u Hyper-V može podržati do 64 pogona. Možete dodati višestruke SCSI
29
kontrolere na VM, pružajući gotovo neograničenu skalabilnost za vaš virtualni podsustav
pohrane.

KREIRANJE DIFFERENCING DISKOVA

Differencing disk omogućuje da sačuvate postojeći virtualni disk image file u prvobitnom
stanju, dok ga montirate u operacijskom sustavu pa čak i dok mijenjate njegov sadržaj. Na
primjer, prilikom izrade laboratorij postavki, možete kreirati osnovni sustav instaliranjem čiste
kopije OS na novi virtualni disk i konfiguriranjem okoliša da bi odgovarao vašim potrebama.
Tada možete kreirati novi child-differencing disk pomoću osnovnog image kao parent. Sve
naknadne promjene koje unesete u sustav onda zapisat će se na differencing disku dok parent
ostaje netaknut. Možete eksperimentirati na test sustavu kao što želite, znajući da možete vratiti
svoju osnovnu konfiguraciju samo kreiranjem novog differencing diska.
Možete kreirati višestruke differencing diskove koji ukazuju na isti parent image,
omogućujući vam da popunite lab mrežu sa što više VMs koliko vam je potrebno, čime se štedi
prostor na disku i uklanja potrebu za više puta instalirati OS. Da biste kreirali kloniranu verziju
osnovne instalacije s differencing diskom, koristite sljedeći postupak.
1. Install and configure the baseline VM Kreirati novi VM sa novim disk image file i
instalirati guest OS na njega. Konfigurirati OS po potrebi i instalirati sve uloge, značajke,
aplikacije i usluge koje su vam potrebne.
2. Generalize the parent image Otvorite podignut command prompt na osnovnom sustavu
i pokrenite Sysprep.exe program s odgovarajućim parametrima za svoje potrebe. Sysprep
konfigurira sustav dodjeljujući sebi novi, jedinstveni sigurnosni ID (SID) sljedeći put kada
se računalo pokreće. To vam omogućuje da kreirate višestruke klonirane sustave iz jednog
disk image.
3. Create a parent disk image Kada ste generalizirali osnovnu instalaciju, više ne trebate
izvorni VM. Možete izbrisati sve osim VHD ili VHDX datoteke koja sadrži disk image.
To će postati vaš parent image. Otvorite Properties listu za image file i postavit read-only
zastavicu kako bi se osiguralo da se osnovica ne mijenja.
4. Create a differencing disk Pomoću New Virtual Hard Disk Wizard ili New VHD
cmdlet za Windows PowerShell, kreirajte novi differencing disk koji pokazuje na osnovni
image koji ste kreirali i pripremili ranije kao parent image.

30
 5. Create a cloned VM Kreiranje novog VM i na Connect Virtual Hard Disk stranici,
pričvrstite differencing disk koji ste upravo kreirali na njemu pomoću Use An Existing
Virtual Hard Disk opcije.

Nakon toga možete nastaviti kreirati dodatne klonirane VMs s differencing diskovima koji
svi koriste isti parent. Svaki od njih može funkcionirati samostalno, a parent disk će ostati
nepromijenjen. Kada kreirate differencing pogon pomoću New Virtual Hard Disk Wizard,
odabirom Differencing opcije na Choose Disk Type stranici uzrokuje da će se Configure Disk
stranica pojaviti kao što je prikazano na slici 3-18. U Location tekstualnom okviru navedite
naziv datoteke koju želite koristiti kao parent image. Na isti način, ako ste kreirali differencing
disk pomoću Windows PowerShell, potrebno je pokrenuti New-VHD cmdlet s -Differencing
parametrom i -ParentPath parametrom, navodeći lokaciju parent diska.

KONFIGURIRANJE PASS-THROUGH DISKOVA

Ovaj cilj je do sada bio koncentriran prvenstveno na VHDs, područja prostora na fizičkom
disku pognu dodijeljena za korištenje od strane VMs. Međutim, to je također moguće za VMs
koji mogu izravno pristupiti fizičkim diskovima. Pass-through disk je vrsta virtualnog diska
koja ukazuje na fizički disk instaliran na host računalu. Kada dodate hard disk na bilo koji od
kontrolera u VM, imate mogućnost odabira fizičkog hard diska, za razliku od jednog virtualnog.
Za dodavanje fizički hard diska na VM, VM mora imati ekskluzivan pristup do njega. To znači
da prvo morate uzeti disk offline u parent OS pomoću Disk Management snap-in, kao što je

31
prikazano na slici 3-19, ili Diskpart.exe uslužni program. Kada je disk je offline, biti će na
raspolaganju za odabir u Physical Hard Disk padajućoj listi.

MODIFICIRANJE VIRTUALNIH DISKOVA

Windows Server 2012 R2 i Hyper-V pružaju nekoliko načina administratorima za

upravljanje i manipulaciju VHD images bez da ih se montira na VM. Nakon što ste kreirali
VHD, bilo da ste ga pričvrstili na VM ili ne, možete upravljati pomoću Edit Virtual Hard Disk
Wizard u Hyper-V Manager. Za izmjenu postojeće VHD ili VHDX datoteke, koristite sljedeći
postupak.
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Hyper-V Manager za otvaranje Hyper-
V Manager konzole.
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. U oknu Actions odaberite Edit Disk. Edit Virtual Hard Disk Wizard se otvara,
prikazujući Before You Begin stranicu.
4. Kliknite Next da biste otvorili Locate Disk stranicu.
5. Unesite ili dođite do imena VHD ili VHDX datoteke koju želite otvoriti, a zatim kliknite
Next. Pojavit će se Choose Action stranica.
6. Odaberite jednu od sljedećih funkcija:
 Compact Smanjuje veličinu dinamičkog proširenja ili differencing diska brisanjem
praznog prostora dok ostavlja kapacitet diska nepromijenjen
 Convert Mijenja vrstu formata diska kopiranjem podataka na new disk image file

32
  Expand Povećava kapacitet diska dodavanjem praznog prostora za pohranu na
image file
 Shrink Smanjuje kapacitet diska brisanjem praznog prostora iz datoteke
 Merge Kombinira podatke na differencing disku s onim na parent disku na
formirajući jedan kompozitni image file
7. Kliknite Next kako biste otvorili Completing The Edit Virtual Hard Disk Wizard
stranicu.
8. Ispunite bilo koje nove stranice predstavljene od strane čarobnjaka kao rezultat vašeg
odabira, a zatim kliknite Finish.

Opcije koje se pojavljuju na čarobnjak Choose Action stranici ovise o trenutnom statusu
image file kojeg ste odabrali. Na primjer, opcija Merge se pojavljuje samo ako ste odabrali
differencing disk, a opcija Shrink se ne pojavljuje osim ako postoji slobodan prostor u datoteci
koji čarobnjak može izbrisati. Osim ovih disk-diting funkcija koje uključuje Hyper-V Manager,
moguće je koristiti Disk Management snap-in na Hyper-V host za montiranje VHD ili VHDX
datoteke kao pogon i pristup njezinom sadržaju, baš kao da se radi o fizičkom disku. Za
montiranje VHD datoteke, koristite sljedeći postupak.
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Computer Management za otvaranje
Computer Management konzole.
2. U lijevom oknu, odaberite Disk Management. Otvara se Disk Management snap-in.
3. Na izborniku Action odaberite Attach VHD. Pojavljuje se Attach Virtual Hard Disk
dijaloški okvir.
4. U Location tekstualnom okviru upišite ili dođite do image disk file kojeg želite priložiti
i kliknite OK. Disk se pojavljuje u Disk Management sučelju.
5. Zatvorite Computer Management konzolu.

U ovom trenutku, možete raditi s virtualnim diskom i njegovim sadržajem koristeći

standardne alate, baš kao što bi s fizičkim hard disk pogonom. Za odspajanje VHD, koristite
isti postupak i odaberite Detach VHD u izborniku Action.

KREIRANJE KONTROLNIH TOČAKA

U Hyper-V, kontrolna točka je uhvaćeni image stanja, podataka i hardver konfiguracije za

VM u određenom trenutku u vremenu. Kreiranje kontrolnih točaka je zgodan način za
33
administratore da vrate VM u prethodno stanje po volji. Na primjer, ako stvorite kontrolne točke
neposredno prije primjene ažuriranja sustava, a ažuriranje nekako problematično, možete se
prijaviti na kontrolnu točku i vratiti VM u stanje u kojem je bio prije nego što ste primijenili
ažuriranje.

ISPITNI TIP
Prije Windows Server 2012 R2, a kontrolne točke u Hyper-V su poznate kao snimke.
Kontrolne točke funkcioniraju na isti način kao i snimke; samo je ime promijenjeno. Možete
očekivati da će vidjeti taj izraz na 70-410 ispitu.

Kreiranje kontrolne točke je jednostavno kao odabrati pokretanje VM u Hyper-V Manager

i odabrati Checkpoint iz oknu Actions. Sustav kreira datoteku kontrolne točke s AVHD ili
AVHDX ekstenzijom, u istu mapu kao i VHD datoteku, i dodaje kontrolnu točku na Hyper-V
Manager zaslon, kao što je prikazano na slici 3-20.

Kontrolne točke su koristan alat za administratore implementirajući testno okruženje u

Hyper-V, ali oni se ne preporučuju za težu upotrebu u proizvodnim okruženjima. Osim
konzumiranja prostora na disku, prisustvo kontrolne točke može smanjiti ukupne performanse
VM disk podsustava. Administratori također ne bi trebali koristiti kontrolne točke na VMs koji
sadrže baze podataka-kao što su kreirane od SQL Server, Exchange ili Windows domain
kontrolera-jer je checkpointing proces ne uzima u obzir trenutno stanje u bazi podataka, a
korupcija se može dogoditi.

34
 KONFIGURIRANJE STORAGE QUALITY OF SERVICE (QOS)

Budući da je uobičajeno da postoji više od jednog virtualnog hard diska čiji je domaćin
jedan fizički disk, moguće je jedan virtualni disk monopolizirati za ulazno/izlazni kapacitet
fizičkog diska, uzrokujući usporavanje ostalih virtualnih diskova. Da bi se to spriječilo,
Windows Server 2012 R2 omogućuje kontrolu Quality of Service (QoS) za određeni virtualni
hard disk. QoS upravljanje u Hyper-V poprima oblik kontrole koji vam omogućuje da odredite
minimalni i maksimalni input/output operations per second (IOPS) za disk. Za konfiguriranje
QoS za pohranu, otvorite Settings dijaloški okvir za VM, proširite hard disko komponentu i
odaberite Advanced Features za prikaz Advanced Features stranice kao što je prikazano na slici
3-21.

Nakon odabira Enable Quality of Service Management potvrdnog okvira, možete odrediti
Minimum IOPS vrijednosti i Maximum IOPS vrijednosti za disk u 8 KB intervalima.

POVEZIVANJE S STORAGE AREA NETWORK (SAN)

Na svojoj najosnovnijoj razini, storage area network (SAN) je jednostavno mreža

posvećena povezivanju velikim brzinama servera i uređaja za pohranu. Umjesto instaliranja

35
disk pogona u servere ili njihovog povezivanja pomoću vanjske SCSI sabirnica, SAN se sastoji
od jednog ili više pogonskih redova opremljenih s network interface adapters, koje se povezuju
na svoje servere pomoću standardnih upletenih parica ili optičkih mrežnih kabela. SAN
povezani server, dakle, u pravilu ima najmanje dva mrežna adaptera, jedan za standardnu local
area network (LAN) vezu i jedan za SAN, kao što je prikazano na slici 3-22.

Prednosti SANs su mnoge. Spajanjem uređaja za pohranu na mrežu umjesto na servere,

izbjegavate ograničenja nametnuta od strane najvećeg broja uređaja koje možete spojiti izravno
na računalo. SANs također pružaju dodatnu fleksibilnost u njihovim komunikacijskim
sposobnostima. Budući da bilo koji uređaj na SAN može razumljivo komunicirati s bilo kojim
drugim uređajem na istom SAN, high-speed prijenos podataka se može pojaviti u bilo kojem
od sljedećih načina:
 Server to storage Serveri mogu pristupiti uređajima za pohranu putem SAN baš kao da
su spojeni izravno na računalo.
 Server to server Serveri mogu koristiti SAN da izravno komuniciraju jedni s drugima
pri velikim brzinama kako bi se izbjegle LAN poplave s prometom.
 Storage to storage Uređaji za pohranu mogu komunicirati između sebe bez intervencije
servera, na primjer, za obavljanje sigurnosne kopije iz jednog medija u drugi ili ogledalo
pogona na različitim poljima.

Iako SAN nije samo po sebi tehnologija visoke dostupnosti, to možete učiniti jednim
spajanjem redundantnih servera na istu mrežu, kao što je prikazano na slici 3-23, omogućujući
im pristup istim uređajima za pohranu podataka. Ako jedan server ne uspije, drugi mogu
preuzeti njegove uloge pristupanjem istim podatcima. To se naziva server clustering.

36
 Budući da oni koriste standardne mrežne tehnologije, SANs mogu također uvelike
produžiti udaljenosti između servera i uređaja za pohranu. Možete dizajnirati SAN koji
obuhvaća različite sobe, različite katove, ili čak različite zgrade, baš kao što bi standardne
računalne mreže. Serveri i uređaji za pohranu ne mogu zamijeniti SCSI naredbe preko SAN
veze onako kako to čine kada su uređaji izravno spojeni koristeći SCSI kabel. Da komuniciraju
preko SAN, serveri i uređaji za pohranu mapiraju svoje SCSI komunikacije na drugi protokol,
kao što je Fibre Channel.

KORIŠTENJE FIBRE CHANNEL

Fibre Channel je višenamjenska SAN komunikacijska tehnologija koja podržava različite

mrežne medije, brzine prijenosa, topologija i protokole više (gornje) razine. Njegov je primarni
nedostatak to da zahtijeva specijalizirani hardver koji može biti vrlo skup.

DODATNE INFORMACIJE FIBRE CHANNEL

Nestandardni pravopis riječi fibre u Fibre Channel je namjeran, razlikovati pojam od
optičkih vlakana. Fibre Channel se može izvoditi bilo na bakrenim kabelima upletenih parica
ili se može izvoditi na optičkim kablovima, a pravopis fibre se uvijek odnosi na optički medij.

Instaliranje tradicionalnog Fibre Channel SAN podrazumijeva izgradnju potpuno nove

mreže sa svojim posebnim medijem, switchevima i network interface adapters. Osim
hardverskih troškova, koji lako mogu biti 10 puta veći od tradicionalne Ethernet mreže, tu se
također instalacije i police održavanja trebaju uzeti u obzir. Fibre Channel je prilično ezoterična

37
tehnologije, s relativno malim brojem stručnjaka u tom području. Za instaliranje i održavanje
Fibre Channel SAN, organizacija mora ili zaposliti iskusno osoblje ili osposobiti postojeće
osoblje na nove tehnologije. Međutim, postoji i varijanta nazvana Fibre Channel over Ethernet
(FCoE) koja koristi standardni Ethernet hardver i stoga je puno jeftinija.

POVEZIVANJE VIRTUALNIH STROJEVA NA SAN

Specijalizirane tehnologije umrežavanja korištene za izgradnju Fibre Channel SANs imaju,

u prošlosti, bilo je teško koristiti ih s virtualnim serverima. Međutim, od Windows Server 2012
implementacije, Hyper-V je podržava kreiranje virtualnih Fibre Channel adaptera. Hyper-V
Fibre Channel adapter je u osvnovi pass-through uređaj koji omogućuje VM pristup fizičkom
Fibre Channel adapteru instaliranom u računalu, a kroz to, pristup vanjskim resursima
povezanim na SAN. Uz ove mogućnosti, aplikacije koje se izvode na VMs mogu pristupiti
podatkovnim datotekama pohranjenim na SAN uređajima i administratori mogu koristiti VMs
za stvaranje server klastera sa dijeljenim podsustavima za pohranu.
Za podršku virtualnoj Fibre Channel povezivosti, fizički Fibre Channel host bus adapter (i)
u host računalu mora imati drivere koji izričito podržavaju virtualni Fibre Channel. Ova podrška
je relativno rijetka, ali više proizvođača očekuju da ažuriraju svoje drivere kako bi osigurali
potrebnu podršku. Vaš SAN također mora biti u mogućnosti odgovoriti na povezane resurse
pomoću logical unit numbers (LUNs). Pod pretpostavkom da imate odgovarajući hardver i
softver instaliran na host računalu, implementirajte Fibre Channel mogućnosti u Hyper-V prvi
puta kreirajući virtualni SAN pomoću Virtual SAN Manager, dostupan iz Hyper-V Manager.
Kada kreirate virtualni SAN, World Wide Node Names (WWNNs) i World Wide Port Names
(WWPNs) vašeg host bus adaptera pojavljuju se, kao što je prikazano na slici 3-24.

38
 Sljedeći korak je dodati Fibre Channel adapter na VM iz Add Hardware stranice u Settings
dijaloškom okviru. Kada to učinite, virtualni SAN koji ste kreirali ranije je dostupan na stranici
Fibre Adapter Channel, koji je prikazan na slici 3-25. Hyper-V virtualizira SAN i čini WWNNs
i WWPNs dostupne na VM.

39
 CILJ 3.3: STVARANJE I KONFIGURIRANJE VIRTUALNIH MREŽA

Umrežavanje je kritični dio kreiranja VM infrastrukture. Ovisno o vašem mrežnom planu,

VMs koje ste kreirali na Windows Server 2012 R2 Hyper-V server možgu zahtijevati
komunikaciju s drugim VMs, s računala na fizičkoj mreži, i sa Interneta. Kada izgradite mrežu
od fizičkih računala, instalirajte mrežne adaptere u svakom i spojite ga na hardverski switch.
Isti princip vrijedi i za Hyper-V okruženje, osim što koriste virtualne komponente umjesto onih
fizičkih. Svaki VM koji stvorite ima barem jedan virtualni mrežni adapter, a možete povezati
taj adapter na virtualni switch. To vam omogućuje da spojite VMs na svoj Hyper-V server u
različitim mrežnim konfiguracijama koje uključuju ili isključuju sustave na vašoj fizičkoj
mreži. Možete kreirati više virtualnih switcheva na Hyper-V serveru i višestruke mrežne
adaptere u svakom VM. To vam omogućuje kreiranje fleksibilnog mrežnog okruženja koji je
prikladan za sve, od laboratorija ili mrežne učionice u proizvodnom okruženju. Osim toga,
Windows Server 2012 R2 je dodao mogućnost za kreiranje proširenja za virtualne switcheve,
tako da softver koji je razvijen moće poboljšati njihove sposobnosti. Ovaj cilj obuhvaća kako:
 Implementirati Hyper-V Network Virtualization
 Konfigurirati Hyper-V virtualni switcheve
 Optimizirati performanse mreže
 Konfigurirati MAC adrese
 Konfigurirati mrežnu izolaciju
 Konfigurirati sintetske i nasljeđene virtualne mrežne adaptere
 Konfigurirati network interface card (NIC) teaming u VMs

KREIRANJE VIRTUALNIH SWITCHEVA

Virtualni switch, kao i njegov fizički kolega, je uređaj koji funkcionira na Layer 2 Open
Systems Interconnect (OSI) referentnog modela. Switch ima niz portova, od kojih je svaki
povezan s računalnim mrežnim sučeljem adaptera. Svako računalo spojeno na switch može
prenositi podatke do bilo kojeg računala spojenog na isti switch. Za razliku od fizičkih
switcheva, virtualni switchevi kreirani pomoću Hyper-V mogu imati neograničen broj portova,
tako da administratori ne moraju biti zabrinuti za spajanje switcheva zajedno ili oko uplinks i
crossover krugova.

40
 KREIRANJE DEFAULT VIRTUAL SWITCH

Windows Server 2012 R2 Add Roles and Features Wizard pruža priliku za kreiranje
virtualnih switcheva kada instalirate Hyper-V ulogu. Kada instalirate Hyper-V na serveru koji
izvodi Windows Server 2012 R2, Create Virtual Switches stranica vam pruža priliku za
kreiranje virtualnog switcha za svaki od instaliranih fizičkih mrežnih adaptera u host računalu.
Ovi switchevi omogućuju VMs da sudjeluju na mrežama na koje su povezani fizički adapteri.
Kada kreirate virtualni switch, mrežna konfiguracija u host OS na parent particiji se mijenja.
Novi virtualni switch se pojavljuje u Network Connections prozoru, a ako ispitujete njegova
svojstva, možete vidjeti da je switch vezan za upravljanje TCP/IP klijent sustava, kao što je
prikazano na slici 3-26.
U međuvremenu, Hyper-V mijenja svojstva izvorne mrežne veze predstavljanjem fizičkog
mrežnog sučelja adaptera u računalu. Fizički mrežni adapter je sada vezan samo na virtualni
switch, kao što je prikazano na slici 3-27. Kao rezultat toga, fizička mrežna konfiguracija
računala, u kojoj je njegov mrežni adapter spojen na vanjski fizički switch, je nadopunjena sa
virtualnom mrežnom konfiguracijom kreiranom od strane Hyper-V. U ovoj virtualnoj
konfiguraciji, virtualni switch spojen na fizički switch i mrežni adapter u host OS je povezan
na virtualni switch. Unutarnja virtualna mreža i vanjska fizička mreža su spojene u jedan LAN,
baš kao da ste spojili dva fizička switcha.

41
 Nakon što je Hyper-V stvorio virtualni switch i napravio ove promjene konfiguracije, bilo
koji novi VMs koje administratori odluče spojiti na virtualnu switch postaju dio ove udružene
mreže, kao i bilo koja fizička računala spojena na fizičku mrežu preko vanjskog switcha. Ova
vrsta virtualnog switcha, u Hyper-V terminologiji, je vanjski mrežni switch, jer omogućava
vanjske veze na Hyper-V okruženju. To je obično poželjan raspored za proizvodnu mrežu u
kojoj Hyper-V VMs osiguravaju i upotrebljavaju usluge za cijelu mrežu.
Na primjer, VM povezan s ovim switchem će automatski dobiti IP adresu od Dynamic Host
Configuration Protocol (DHCP) servera na fizičkoj mreži, ako postoji. Kao alternativa, možete
konfigurirati VM kao DHCP server i pustite ga da daje adrese na sve sustave u mreži, virtualne
ili fizičke. Možda je još važnije, ovakav raspored može omogućiti vaše VMs za pristup
Internetu pomoću routera i DNS servera na vanjskoj mreži. VMs mogu preuzeti ažuriranja OS
sa servera na internetu, baš kao što vanjski strojevi često rade. Postoje situacije u kojima je ova
vrsta virtualnog switcha neprimjerena. Ako kreirate laboratorij mrežu za ispitivanje proizvoda
ili mrežu učionice, možda ne želite da to bude dostupno ili iz vanjske mreže. U tim slučajevima,
morate kreirati neku drugu vrstu virtualnog switcha pomoću Virtual Switch Manager u Hyper-
V Manager.

KREIRRANJE NOVOG VIRTUALNOG SWITCHA

Hyper-V u Windows Server 2012 R2 podržava tri vrste switcha, koje morate kreirati u
Virtual Switch Manager prije nego što možete spojiti VMs na njih. Da biste kreirali novi
virtualni switch, koristite sljedeći postupak.
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Hyper-V Manager za otvaranje Hyper-
V Manager konzole.

42
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. Iz okna Actions odaberite Virtual Switch Manager. Virtual Switch Manager dijaloški
okvir za Hyper-V server se otvara, kao što je prikazano na slici 3-28.

4. U Create Virtual Switch sekciji, odaberite jednu od sljedećih vrsta switcheva:

 External Virtualni switch je vezan za stog mrežnog protokola u host OS i povezan
na fizičko mrežno sučelje adaptera u Hyper-V serveru. VMs se izvode na server
parent i child particijama i svi mogu pristupiti fizičkoj mreži na koju je spojen
fizički adapter.
 Internal Interni mrežni switch je vezan na posebnu instancu stoga mrežnog
protokola u host OS, neovisno od fizičkog mrežnog sučelja adaptera i njegove
povezane mreže. VMs se izvode na server parent i child particijama i svi mogu
pristupiti virtualnoj mreži implementiranoj od strane virtualnog switcha; host OS
na parent particiji može pristupiti fizičkoj mreži putem fizičkog mrežnog sučelja
adaptera, ali VMs na child particijama ne mogu pristupiti fizičkoj mreži kroz fizički
adapter.
 Private Privatni mrežni switch postoji samo u Hyper-V serveru i dostupan je samo
na VMs koji se izvode na child particijama. Host OS na parent particiji može
pristupiti fizičkoj mreži putem fizičkog mrežnog sučelja adaptera, ali ne može
pristupiti virtualnoj mreži kreiranoj od strane virtualnog switcha.

43
 5. Kliknite Create Virtual Switch za otvaranje Virtual Switch Properties stranice.
6. Konfigurirajte sljedeće opcije, po želji:
 Allow Management Operating System To Share This Network Adapter
Odabran je po defaultu kada kreirate vanjski virtualni switch, brisanjem ovog
potvrdnog okvira isključuje se host OS iz fizičke mreže dok se omogućuje pristup
child VMs.
 Enable Single Root I/O Virtualization (SR-IOV) Omogućuje kreiranje vanjskog
virtualnog switcha koji je povezan s fizičkim mrežnim adapterom koji je sposoban
podržavati SR-IOV. Ova opcija dostupna je samo kada se kreira novi virtualni
switch; ne možete mijenjati postojeći virtualni switch za korištenje ove opcije.
 Enable Virtual LAN Identification For Management Operating System Ako je
vaše host računalo povezano s fizičkom switching infrastrukturom koja koristi
virtualne LANs (VLANs) za kreiranje zasebnih subneta, možete odabrati ovaj
potvrdni okvir i unijeti VLAN identifikator za povezati virtualni switch s određenim
VLAN-om na vašoj fizičkoj mreži.
7. Kliknite OK. Novi virtualni switch pojavljuje se u lijevom oknu u popis virtualnih
switcheva.

Možete kreirati dodatne virtualne switcheve po potrebi. Možete kreirati samo jedan vanjski
switch za svaki fizički mrežni adapter na računalu, ali možete kreirati višestruke interne ili
privatne switcheve za kreiranje onoliko virtualnih mreža koliko vam je potrebno.

NAPOMENA KORIŠTENJE WINDOWS POWERSHELL

Za kreiranje novog virtualnog switcha pomoću Windows PowerShell, koristite New-
VMSwitch cmdlet sa sljedećom osnovnom sintaksom:

New-VMSwitch <switch name> -NetAdapterName <adapter name>

[-SwitchType Internal|Private]

Na primjer, kako bi kreirali vanjski switch nazvan LAN Switch, koristiti sljedeću naredbu:

New-VMSwitch “LAN Switch” –NetAdapterName “Ethernet”

44
 KONFIGURIRANJE MAC ADRESE

Svaki mrežni adapter ima Media Access Control (MAC) adresu-ponekad se naziva hardver
adresa-koja jedinstveno identificira uređaj na mreži. Na fizičkim mrežnim adapterima, MAC je
dodijeljen od strane proizvođača i trajno upisan u firmware adaptera. MAC adresa je 6-byte
heksadecimalna vrijednost, prva tri bajta od kojih su organizationally unique identifier (OUI)
koja određuju proizvođača, a posljednje tri bajta koji određuju sami adapter. MAC adresa je
bitna za rad LAN, tako da virtualni mrežni adapteri na Hyper-V serveru potrebno je da ih imaju.
Server ima barem jednu pravu MAC adresu, pod uvjetom da je u njegovom fizičkom mrežnom
adapteru, ali Hyper-V ne može koristiti tu jednu adresu za sve virtualne adapteri povezujući
VMs na mrežu. Umjesto toga, Hyper-V stvara mnoštvo MAC adrese tijekom instalacije uloge,
a dodjeljuje adrese iz tog bazena za VMs kako ih kreirate. Za prikaz ili izmjenu bazena MAC
adresa za Hyper-V server, otvorite Virtual Switch Manager i pod Global Network Settings,
odaberite MAC Address Range, kao što je prikazano na slici 3-29.

Prva tri bajta u MAC rasponu adresa su uvijek 00-15-5D, koji su OUI registrirani od strane
Microsofta. Četvrti i peti bajtovi MAC adrese su posljednje dva bajta IP adrese dodijeljena
server fizičkom mrežnom adapteru, pretvorena u heksadecimalni zapis. Šesti i posljednji bajt
MAC adrese sadrži raspon vrijednosti od 00 do FF, koji pruža 256 mogućih adresa. Hyper-V
server dodjeljuje MAC adrese za mrežne adaptere u VMs kako administratori kreiraju adaptere.

45
Adapteri zadržati svoje MAC adrese trajno ili dok adapter ne bude uklonjen iz VM. Server
reklamira bilo koje neiskorištene adrese te ih ponovo koristi. Defaultni bazen 256 adresa se
očekuje da će biti dovoljan za većinu Hyper-V VM konfiguracija, ali ako to nije slučaj, možete
mijenjati minimalne i maksimalne vrijednosti za povećanje bazena. Kako bi se spriječilo
dupliciranje adrese, trebate promijeniti drugu za posljednji bajt samo, čineći je u rasponu adresa
kao posljednji bajt.
Na primjer, raspon prikazan na slici daje 256 adresa sa sljedećim vrijednostima:

00-15-1D-02-12-00 do 00-15-1D-02-12-FF

Modificiranje samo zadnjeg značajnog broja, kao u slijedećim vrijednostima, povećava se

bazen od 256 do 4096:

00-15-1D-02-10-00 do 00-15-1D-02-1F-FF

UPOZORENJE MAC ADRESE

Kada mijenjate bazen MAC adresa i imate druge Hyper-V servere na mreži, morate biti
oprezni da ne kreirate situaciju preklapanja u kojoj duplicirane MAC adrese mogu se pojaviti i
može doći do problema s mrežom.

KREIRANJE VIRTUALNIH MREŽNIH ADAPTERA

Nakon što ste kreirali virtualne switcheve u Hyper-V Manager, možete spojiti VMs na njih
stvaranjem i konfiguriranjem virtualnih mrežnih adaptera. Kada kreirate novi VM, zadana
konfiguracija uključuje jedan virtualni mrežni adapter. New Virtual Machine Wizard uključuje
Configure Networking stranicu, na kojoj možete odabrati jedan od virtualnih switcheva koje
ste kreirali. Ako ste kreirali samo zadani vanjski virtualni switch kada instalirate Hyper-V, a
zatim povezujući VM na taj switch uključen u sustav na fizičku mrežu. Ako želite kreirate
dodatne mrežne adaptere u vašim VMs, morate koristiti sljedeći postupak.
1. U Server Manager, na izborniku Tools, odaberite Hyper-V Manager za otvaranje Hyper-
V Manager konzole.
2. U lijevom oknu, odaberite Hyper-V server.
3. Na popisu Virtual Machines, odaberite VM i, u oknu Actions kliknite Settings. Settings
dijaloški okvir će se pojaviti za VM.

46
 4. Na Add Hardware popisu, odaberite Network Adapter, a zatim kliknite Add. Novi
adapter pojavljuje se u Hardware popisu, kao što je prikazano na slici 3-307.

5. U Virtual Switch padajućem popisu, odaberite switch na koji želite povezati mrežni
adapter.
6. Ako vaše host računalo je povezano s fizičkom switching infrastrukturom koja koristi
VLANs za kreiranje odvojenih subneta, možete odabrati potvrdni okvir Enable Virtual
LAN Identification potvrdni okvir i upišite VLAN identifikator da povežete mrežni adapter
s određenim VLAN na vašoj fizičkoj mreži.
7. Kontrolirajte količinu mrežne pojasne širine dodijeljene na mrežni adapter, odaberite
Enable Bandwidth Management potvrdni okvir i ponudite vrijednosti za Minimum
Bandwidth i Maximum Bandwidth postavke.
8. Kliknite OK. Postavke se spremaju na VM konfiguraciju. Možete kreirati do 12 mrežnih
adaptera na Windows Server 2012 R2 Hyper-V server: osam sintetska i četiri emulirana.

SINTETIČKI ADAPTERI I EMULIRANI ADAPTERI

Odabirom Network Adapter opcije na Add Hardware stranici kreira se ono što je poznato
u Hyper-V terminologiji kao sintetički mrežni adapter. Hyper-V podržava dvije vrste mrežnih
i storage adaptera: sintetički i emulirani (ponekad nazvani naslijeđeni). Sintetički adapter je
čisto virtualni uređaj koji ne odgovara proizvodu u stvarnom svijetu. Sintetički uređaji u VM
47
izvode se na child particiji koja komunicira s parent particiji pomoću high-speed cijevi kojase
zove VMBus. Virtualne switchevi kreirani u Hyper-V nalaze se u parent particiji i dio su
komponente koja se naziva mrežni Virtualization Service Provider (VSP). Sintetički mrežni
adapter u child particiji je Virtualization Service Client (VSC). VSP i VSC su oba spojeni na
VMBus, koji osigurava među particijske komunikacije, kao što je prikazano na slici 3-31. VSP,
u parent particiji, omogućuje VSC, u child particiji, s pristupom na fizički hardver u host
računalu; odnosno fizičko mrežno sučelje adaptera.

Budući da imaju pristup hardveru kroz VMBus, sintetički adapteri pružiti mnogo višu
razinu performansi od alternativnog, emuliranog adaptera. Sintetički adapteri su implementirani
u sklopu Guest Integration Services paketa koji radi na podržanim guest OSs. Glavni nedostatak
sintetičkih mrežnih adaptera je da oni ne sve rade dok se OS ne učita na VM. Emulirani adapter-
ponekad nazvan nasljeđeni adapter-je standardni mrežni adapter driver koji komunicira s parent
particijom omogučavajući pozive izravno na hypervisor, koji se nalazi izvan particija, kao što
je prikazano na slici 3-32. Ova metod komunikacije je znatno sporije od VMBus koju koriste
sintetički mrežni adapteri, te je stoga manje poželjna.

48
 Da biste instalirali emulirani adapter, možete koristiti isti postupak opisan ranije, osim što
odaberete Legacy Network Adapter iz Add Hardware popisa. Za razliku od sintetičkih adaptera,
emulirani adapteri učitavanje njihove drivere prije OS, tako da je moguće bootati VM pomoću
Preboot eXecution Environment (PXE), a zatim implementirati OS preko mreže. Ovo je jedan
od dva scenarija u kojem korištenje emuliranog adaptera je poželjno da koristite sintetičke
adaptere. Drugi je kada instalirate OS na svoje VMs koji nemaju Guest Integration Services
paket dostupan za to.

KONFIGURIRANJE HARDVER ACCELARATION POSTAVKI

Neka fizička mrežna sučelja adaptera imaju značajke koje su dizajnirane kako bi poboljšale
performanse prebacivanjem određenih funkcija iz procesora sustava na komponente ugrađene
u samom adapteru. Hyper-V uključuje podršku za neke od tih značajki, sve dok hardver u
fizičkom mrežnom adapteru ih podržava ispravno. Kada proširite mrežni adapter u Settings
dijaloškom okviru za VM, dobit ćete pristup Hardware Acceleration stranici. Na ovoj stranici,
možete konfigurirati sljedeće hardware acceleration postavke:
 Enable Virtual Machine Queue Virtual machine queue (VMQ) je tehnika koja
pohranjuje dolazne pakete namijenjene za VMs u odvojenim redovima na fizičkom
mrežnom adapteru i dostavlja ih izravno na virtualna VMs, zaobilazeći obradu koja
se obično izvodi pomoću virtualnog switcha na parent particiji.
 Enable IPsec Task Offloading Koristi komponente na mrežnom adapteru za
obavljanje nekih kriptografskih funkcija potrebnih za IPsec. Također možete odrediti

49
 maksimalni broj sigurnosnih asocijacija koje želite da adapter bude u mogućnosti
izračunati.
 Single-Root I/O Virtualization Omogućuje virtualni adapter da iskoristi SR-IOV
mogućnosti fizičkog adaptera.

KONFIGURIRANJE NAPREDNIH MOGUĆNOSTI MREŽNOG ADAPTERA

Advanced Features stranica pruža dodatne mogućnosti za podršku sposobnosti mrežnog

adaptera, kako slijedi:
 Static MAC Address Po defaultu, virtualni mrežni adapteri dobivaju dinamički
dodijeljenu MAC adresu od Hyper-V servera. Međutim, možete se odlučiti za
kreiranje statičke MAC adrese pomoću ove opcije. Jedini uvjet je da nijedan drugi
adapter, virtualni ili fizički, na istoj mreži ne koristi istu adresu.
 Enable MAC Address Spoofing Kada je omogućen, port u virtualnom switchu
na koji je virtualni mrežni adapter spojen možete slati i primati pakete koji sadrže
bilo koju MAC adresu. Port virtualnog switcha također može naučiti nove MAC
adrese i dodati ih u svoju tablicu preusmjeravanja.
 Enable DHCP Guard Sprječava adapter od obrade poruka koje šalju nepouzdani
DHCP serveri.
 Port Mirroring Mode Omogućuje da adapter proslijedi sve pakete koje dobije
preko mreže na drugi virtualni adapter za analizu koristeći aplikaciju kao što je
Network Monitor.
 NIC Teaming Omogućuje da adapter doda svoju propusnost onim drugim
adapterima u istom guest OS u NIC teaming rasporedu.

KONFIGURIRANJE NIC TEAMING U VIRTUALNOM MREŽNOM

OKRUŽENJU

Kao što je objašnjeno u Cilju 1.2 "Konfiguriranje servera" NIC teaming je Windows
značajka koja omogućuje administratorima da pridruže višestruke mrežne adaptere u jednu
cjelinu za povećanje performansi ili u svrhu tolerancije kvarova. Hyper-V virtualni strojevi
mogu iskoristiti prednosti NIC teaming, ali oni su ograničeni na teams samo s dva, za razliku

50
od host operativnog sustava, što može imati timove do 64 NICs. Za korištenje NIC teaming u
Hyper-V, morate ispuniti tri osnovne zadatka, kako slijedi:
1. Kreirajte NIC team u Windows Server 2012 R2 host operacijskom sustavu.
2. U Hyper-V Manager, kreirajte vanjski virtualni switch pomoću NIC team.
3. Konfigurirajte mrežni adapter u virtualnom stroju za spajanje na virtualnom switch
predstavljajući NIC team.

KREIRANJE NIC TEAM

NIC teams moraju se sastojati od fizičkih mrežnih sučelja adaptera, tako da prije nego što
možete koristiti NIC team u virtualnom stroju, morate ga kreirati u host operacijskom sustavu.
Nakon instaliranja dva NICs na računalu, možete stvoriti NIC team s Server Manager na
uobičajeni način, koristeći postavke prikazane na slici 3-33. Kreiranje team instalira Microsoft
Network Adapter Multiplexor Driver, koji se pojavljuje kao jedna od komponenti mrežne veze
koja predstavlja team.

51
 KREIRANJE TEAM VIRTUAL SWITCH

Nakon što ste kreirali NIC team, možete otvoriti Virtual Switch Manager i kreirati novi
virtualni switch odabirom External network opcije i odabirom Microsoft Network Adapter
Multiplexor Driver iz padajućeg popisa, kao što je prikazano na slici 3-34.

KONFIGURIRANJE NIC TEAM VIRTUAL NETWORK ADAPTER

Za konfiguriranje virtualnog stroja koristite NIC team, morate koristiti Settings dijaloški
okvir za izmjenu svojstava za virtualni mrežni adapter, konfigurirajte ga koristeći team switch
koji ste stvorili u prethodnom poglavlju, kao što je prikazano na slici 3-35.

52
 Konačno, morate otvoriti Advanced Features stranicu za mrežni adapter i odaberite Enable
The Network Adapter To Be Part Of A Team In The Guest Operating System potvrdni okvir.
U ovom trenutku, NIC team je operativan za virtualni stroj. Možete isključiti jedan od mrežnih
kabela, a sustav će održati svoju vezu s mrežom.

KREIRANJE VIRTUALNIH MREŽNIH KONFIGURACIJA

Hyper-V omogućava da proširite gotovo sve postojeće fizičke mrežne konfiguracije u

svom virtualnom prostoru ili izradite potpuno odvojenu i izoliranu mrežu unutar Hyper-V
okruženja. Osnovna zadana konfiguracija Hyper-V VM spaja mrežni adapter na vanjski
virtualni switch, čime se prilaže guest OS na VM na vanjsku mrežu. VM tada može iskoristiti
prednosti usluge koje se izvode na vanjskoj mreži i poslati promet preko routera orema drugim
mrežama, uključujući i internet. Ovu vrstu aranžmana možete omogućiti administratorima da
konsolidira mnoge fizičke servere u VMs na jednom Hyper-V serveru, pružajući im sve s
pristupom na cijelu mrežu. Nema razlike ovdje između fizičke mreže i virtualne jedne u Hyper-
V prostoru.

53
 PROŠIRENJE PROIZVODNE MREŽE U VIRTUALNOM PROSTORU

Imajte na umu da Hyper-V server može imati višestruke fizičke mrežne adaptere instalirane
na njemu, koji mogu biti povezani s različitim mrežama za odvajanje prometa ili oni mogu biti
spojeni na istu mrežu za povećanje raspoloživ pojasne širine. Također možete imati adaptere
posvećene SAN vezama za dijeljenje pohrane i server klaster. Microsoft preporučuje korištenje
najmanje dva fizička mrežnih adaptera u Hyper-V serveru, s jednim adapterom servisiranja
parent particije, i drugi spojen na child particiju. Kada imate više od dva fizička adaptera na
serveru, možete kreirati dodatne vanjske virtualne mrežne switcheve za fizičke adaptere i
povezati svaki na zaseban VM.

KREIRANJE IZOLIRANE MREŽE

Za ispitivanje i ocjenjivanje svrhe ili za razredne situacije, administratori možda želu

kreirati izolirane mrežna okruženja. Kreiranjem unutarnjih ili privatnih virtualnih switcheva,
možete kreirati mrežu koja postoji samo u Hyper-V prostoru, sa ili bez uključene parent
particije. Izolirana mreža, kao što je ova ima ograničenja. Ako želite instalirati guest OSs
pomoću Windows Deployment Services ili konfigurirati VMs pomoću DHCP, morate
instalirati i konfigurirati te usluge na privatnoj mreži. Gost OSs također nemaju pristup
Internetu, što ih sprečava da preuzimaju OS ažuriranja. U tom slučaju, morate implementirati
odgovarajuće nadomjestke na privatnoj mreži.
Jedan od načina kako osigurati vaš sustav sa ažuriranjima je instalirati dva mrežna adaptera
na svaki od vaših VMs, povezujući jedan na privatni switch i jedan na vanjski switch. To
omogućuje VM za pristup internetu i privatnim mrežama. Drugi način za kreiranje izolirane
mreže je koristiti VLANs. To je osobito korisno ako imate VMs na raznim Hyper-V serverima
koje želite dodati u izoliranu mrežu. Spajanjem mrežnih adaptera na vanjski switch i njihovim
konfiguriranjem s istim VLAN identifikatorom, možete kreirati mrežu unutar mreže, koja
izolira VLAN od drugih računala. Možete, na primjer, implementirati DHCP server na vašem
VLAN bez da ometa druge DHCP servere u svom proizvodnom okruženju.

54