Koja je osnovna razlika između holističkog i dualističkog razumjevanja?

Biblija ljudsku narav vidi kao

holističku, a ne dualističku. Tijelo i duša, meso (put) i duh su karakteristike iste osobe, a ne komponente koje
se prigodom smrti “razdvajaju”. postoji jasna povezanost biblijskog holističkog pogleda na čovjekovu narav
i njenog realističkog pogleda na čovjekov život i njegovu budućnost. Kršćani koji prihvaćaju dualističko
gledište na čovjekovu narav, a koje govori o smrtnom tijelu i besmrtnoj duši koja nadživljuje smrt tijela,
prihvaćaju i dualistički tip čovjekovog života i budućnosti. Dualizam je stvorio negativno gledište o tijelu
nasuprot pozitivnoj ulozi duše. Dualizam definira smrt kao odvajanje duše od tijela. Nasuprot tome, kršćani
koji prihvaćaju biblijsko holističko gledište o čovjekovoj naravi, koja je sastoji od nedjeljivog jedinstva
tijela, duše i duha, prihvaćaju i holističku vrstu čovjekovog života i budućnosti. Oni holistički definiraju smrt
kao prestanak života za cijelu osobu; stanje umrlih kao odmaranje cijele osobe u grobu do uskrsnuća;
kršćansku nadu kao očekivanje Kristova povratka da uskrsne cijelu osobu; konačnu kaznu kao uništenje
cijele osobe u paklenom ognju; raj kao ovaj cijeli planet obnovljen u prvotno savršenstvo i nastanjen
stvarnim ljudima koji će se baviti stvarnim aktivnostima. Biblijski holistički pogled na čovjekovu narav
određuje realistički pogled na ovaj život i na budući svijet.
Anglikanizam je srednji put između protestantizma i katolicizma. Vjeroispovijest je normirana 1563. u
liturgijskom obredniku i u 39 vjroispovijednih članaka. Zajedno s protestantima naglašavaaju bibliju, ali
prihvaćaju i patrističko razdoblje i autoritet prvih četiri ekumenskih koncila. Anglikanizam je zadržao
hijerrarhijski oblik crkvene vlasti(đakon, prezbiter, biskup) te sakramentalni život(četiri sakramenta).
Ispovijeda se u Engleskoj. Anglikanska crkva je nastala 1534. kada se kralj Henrik VIII razišao sa papom i
proglasio se zemaljskim poglavarom crkve.
Antropomorfizmi u Starom Zavjetu su Biblija-Bog, Bog plače, Bog se smije, Bog se kaje, Bog se hrvao sa
Jakovom.
Arijanizam je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću
u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa
je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Jedna od
tačaka njihovog učenja je da je Samo Otac Bog: samo on je nestvoren, vječan, mudar, dobar, nepromjenjiv.
Bog nije mogao sam izravno stvoriti svijet, nego uz pomoć posrednika - Logosa (grč. Riječ) - koji je sam
stvoren. Sin Božji je preegzistentan, to jest postoji oduvijek i prije svijeta, i on je međubiće, između Boga i
svijeta, savršen odraz Oca.
Sv. Augustin Aurelije, isto tako poznat kao Augustin iz Hippoa, a najpoznatji kao sv. Augustin (354.-
430.) je rimski pisac, filozof i teolog koji je ostao upamćen kao jedna od najvažnijih ličnosti u
historiji kršćanstva. Njegovo najvažnije djelo je Civitas dei (Država božja). Sv. Avgustin je prvi, i za doba
latinske patristike najveći sistematizator hrišćanskog učenja. Interesovao se za filozofiju, eshatologiju I
teologiju. Centralne ideje su mu: nepostojanje zla, problem vremena, prvorodni grijeh, predodređenje, milost
Božija. Na njega je dosta uticaja imala platonova filozofija I neoplatonizam, a sam je izvršio uticaj na Tomu
Akvinskog I Rene Dekarta.
Biblija je zbirka tekstova koje židovi(samo stari zavjet) i kršćani drže svetim, od Boga nadahnutim i
glavnim izvorom svoje vjere. Izvedena je iz riječi he biblos(knjiga) i deminutiv ta biblia(knjižica). Židovi je
nazivaju Torah(zakon), Mikrah(čitanje), Kitbe kodeš(Sveti spisi), Tenak(akronim za torah, neviiim i
ketuvim). Kršćani dijele Bibliju na Stari i Novi zavjet. Tri forme Biblije su:1. Inspiracija za
djelovanje(pastoralna)-duh Jahvin potiče suce, kraljeve i druge na dovršenje Božijeg nauma, 2.
Inspiracija za govor(proročka)-duh Jahvin poticao proroke da govore istinu o Jahvi, 3. Svetopisamska
inspiracija(hageografi-pisci biblijskih knjiga). Stari zavjet je pisan na hebrejskom, jedan dio Biblije je
pisan na aramejskom, jedan dio na grčkom(mišljenje kršćana; prvi prevod na grčki urađen je u 3. stoljeću
nove ere u Aleksandriji; 70 mudraca je to uradilo);a kada je u pitanju latinski jezik, dva najvažnija prijevoda
Biblije su VULGATA(preveo sv. Jeronim i njegov prijevod je najbolji) i ITALA; Kaštelan i Duda su
uradili prijevod Biblije na hrvatski.
Biskup je viši crkveni poglavar. U katolicizmu je nasljednik apostola, ima svećeničku, aposotlsku i
učiteljsku vlast; upravlja dodijeljenom crkvenom pokrajinom i cijelom crkvom u jedinstvu sa papom i u
ovisnosti o njemu.
Biskupija je u katoličkoj crkvi crkveno upravno područje povjereno pastoralnoj brizi biskupa u suradnji sa
prezbiterijem.
Biskupi katoličke i episkopi pravoslavne crkve u našoj zemlji: Franjo Komarica, Vinko Puljić, Pero
Sudar, Vasilije Kačavenda, Vanja Jovanović i Mile Milutinović.
Sv. Bonaventura bio je franjevački teolog, svetac,kardinal, crkveni naučitelj. Bonaventura je i filozof i
spekulativni teolog i mistik. Sv. Bonaventura duguje svoju znanost augustinizmu, koji je primio
od Aleksandra Haleškoga, a inspiraciju, duh, kojim je tu tradicionalnu nauku oživio, tražio je u srcu sv.
Franje. Kad je Bonaventura stupio na poprište znanosti, mistika je prevladavala u teologiji, a znanje je bilo
podređeno dobrom, kreposnom vladanju. Augustinova nauka, puna milosti i obraćenja, nauka, koja se
okreće oko Krista kao oko svoga središta, odgovarala je i duhu i idealu sv. Franje, koji je postavio načelo:
"Deus meus et omnia", koji je posvuda, u svim stvorenjima gledao svoga Stvoritelja - stepenice, po kojima
se je dizao do Izvora istine, dobrote i ljepote.
Crkveni naučitelj u katolicizmu je počasni naziv koji se dodjeljuje teolozima i duhovnim piscima čije je
djelo pouzdano svjedočanstvo crkvenog nauka. Ta pouzdanost ima 4 kriterija: pravovjernost, svetost,
iznimnu učenost i izričito crkveno priznanje. U crkvene naučitelje se ubrajaju: Bazilije Veliki, Ivan
Zlatousti, Grgur Nazijanski, Toma Akvinski, Atanazije, Bonaventura, Ivan Damaščanski.
Deuteroizaija u biblijskoj znanosti je uobičajeno ime za nepoznatog proroka kojem literarna kritika
propisuje IZ 40-55.
Deuteronomist je predaja koja nadmoćno preovladavau Ponovljenom zakonu. Dorađivana je sve do petog
stoljeća. Ističe jednakost svih sinova Izraelovih, jedinstveni kult, jedno mjesto štovanja Boga te poziva da se
izbjegavaju poganska svetišta susjednih kanaanskih plemena i drugih naroda.
Emanacija je nastanak svijeta te osobnih i neosobnih bića u njemu po neposrednom izlaženju ili istjecanju
iz nekog višeg počela, emanatizam Zamišljena je po uzoru na procese u prirodi(svjetlosni izvor i svjetlosne
zrake), pritome su bića hijerarhijski podređena jedno drugomu, a sva skupa Najvišem.
Elohim u Starom Zavjetu jedno od Božijih imena(Jahve i Adonai su ostala dva imena)
Episkop u pravoslavlju upravitelj episkopije ili eparhije, najviši stupanj pravoslavne hijerahije(odgovara
katoličkom biskupu). Smatra se nasljednikom apostola i predstavnikom mjesne crkve. Biraju ga svećenici,
monasi i laici.
Evanđelja ili dobra vijest, radosna vijest; donositelj dobre vijesti najčešći je naziv za kršćansku poruku.
Pojam »radosne, dobre vijesti« poziva se na starozavjetne proroke koji su pozivali »glasonošu radosne
vijesti« da javi Jeruzalemu o oslobođenju naroda. U ovom prvom smislu primjer evanđelja daje već sveti
Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, gdje kaže: »Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje, koje
vam navijestih. U smislu pisanoga teksta, četiri su evanđelja koja su do nas došla, te su od kršćana
prihvaćena kao kanonska. Najstarije od njih, ono Markovo i započinje riječima. Uz Markovo evanđelje koje
je nastalo prije 70. godine, tu su još i Matejevo i Lukino koja su nastala nakon 70. godine. Ova tri evanđelja
nazivaju se i sinoptičkim evanđeljima, jer se mogu usporedno čitati. Čini se da su Matej i Luka poznavali
Markovo evanđelje, koristili su i zajednički izvor s Isusovim izrekama koji se obično
naziva »Q« (prema njem. Quelle). Ivanovo evanđelje koje je nastalo potkraj 1. stoljeća, najmlađe je, ali
donosi neke izuzetno stare tradicije, a ustrojstvo mu se razlikuje u odnosu na prva tri evanđelja.
Filioque, latinski i Sina, je izričaj koji je u VII st. u Hispaniji unesen u Nicejsko vjerovanje. Time se htjelo
suprostaviti zapadnogotskom arijanizmu. Izričaj se potom uobičaijo u Galiji i Franačkoj te ga je usvojio i
Karlo Veliki. Pape su dopustile tu praksu, ali su izričaj usvojile tek u 11 st. Istočni kršćani nisu prihvatili taj
izričaj i smatrali su ga krivovjernim. On je nakon Focijeva a i nakon Veliko istočnog raskola postao
predmetom trajnih kontroverzija između katoločkih i pravoslavnih teologa.
Filon Aleksandrijski je židovski filozof i egzeget. Najznačajniji predstavnik helenističkog židovstva. U
svojim filizofskim i egzegetskim djelima nastojao je pomiriti grčku filozofiju i biblijsku poruku. Glavna
djela su mu: O vječnosti svijeta, o providnosti, o konteplativnom životu. Svojim učenjem o Logosu i
egzegetskim spisima utjecao je na crkvene oce.
Gemara je zbirka rabinskih rasprava i tumačenja židovskih propisa i zapisa koji su zabilježeni u Mišni,
drugi dio Talmuda. Tekstovi gemare dopunjavanju Mišnu. Stvarali su ih pismoznanci, učitelji i tumači
zakona
Geršom Šolen je osnivač nauke o jevrejskoj mistici. On je prvi naučnik koji je dao objektivno naučno
tumačenje historije nastanka i značaja jevrejskog misticizma i njegovih osnovnih djela. Napisao je preko
500 naučnih radova. Nosilac je velikog broja priznanja i nagrada, a u Izraelu je predsjednik akademije
nauka.
Hagada povijesno-ćudoređno-odgojno štivo rabinske književnosti nadahnuto biblijskim saržajima i
židovskom usmenm predajom. Razlaže načela židovskog vjerovanja, sadržaj i smisao židovskih zakona i
propisa, daje odgovore na filozofska i teološka pitanja, ćudoredne upute, služeći se različitim književnim
vstama(pjesme, kronike, povijesne priče, legende, proročanstva, razgovori) Među najpoznatijim rukopisima
je bogato oslikana Sarajevska hagada.
Halaha u rabinskoj predaji, vjerski normativni propisi, potom ukupan vjerski i pravni sustav židovstva.
Nasataje i razvija se kao potreba posuvremenjenja i prilagođavanja Tore. Iz nje proizilazi 248 zapovijedi i
365 zabrana, tj. propisi koji se tuču bogoštovlja, hrama, prehrane, higijene, blagdana, civilnog prava.
Hipostatsko sjedinjenje u kristologiji sjedinjenje božanske i ljudske naravi u osobi(hipostazi) Isusa Krista
nakon utjelovljenja, koje su nesmiješane i neodjeljene. Termin potiče iz patrističkog doba, kad je nastala
potreba da se novozavjetni iskazi sustavno izraze nazivljem grčke filozofije. Hipostatsko sjedinjenje je
definirano na Kalcedonskom koncilu 451. kad je osuđen monofizitizam i nestorijanizam.
Hram jeruzalemski postao je središte starohebrejskog i židovskog kulta nakon prelaska Izraelaca iz
nomadskog u sjedilački način života. Sagrađen je za vrijeme Salomona(10. st.),razoren je za
Nabukodonozora(587.), obnovljen je za vrijem Darija I. Novi monumentalni jeruzalemski hram podigao
Herod Veliki, a razorili ga Rimljani. Hram je imao tri dijela: predvorje, svetište i svetinju nad svetinjama.
Nazivali su ga kao Betel, Beer šeba, Šekem.
Hus Jan ili Jan Hus je češki teolog i reformator. Studirao u Pragu gdje postaje propovjednik i sveučilišni
profesor. Bio je pristaša J. Wicliffa. Kada mu je 1412. Praški teološki fakultet iskazao nepovjerenje, pojavio
se na Konstanzanskom koncilu. Uhićen je unatoč obećanoj kraljevoj zaštiti, ali sa pravom na javnu odbranu.
Odbio je priznati koncilski autoritet i ostao dosljedan svom nauku(da je crkva nehijerarhijska zajednica
predestiniranih čija je glava sam Krist) koji je objavio u spisu O crkvi. Osuđen je na smrt i spaljen. Začetnik
Pokreta reformacije.
Indulgencija u katolicizmu je praštanje vremenite kazne za grijehe koji su u ispovijedi već oprošteni. Može
biti potpuna i djelomična, a Crkva je daje uz određene uvjete. Zbog zloupotrebe nastalih u srednjem vijeku i
uoči reformacije, induligencija isključuje novčane prilige. Teološki se opravdava zajedništvom svetih i
ovlaštenošću Crkve da raspolaže tako stečenim duhovnim dobrima.
Ivan Damaščanin je živio između 650. i 750. godine a rođen je u Damasku u kojem je i proživio prvu
polovinu svoga života. Ivanov je otac, iako kršćanin, na halifinom dvoru bio ministar financija. Kad je Ivan
odrastao bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Zatim Ivan odlazi sa svojim
bratom u Jeruzalem i ulazi u samostan sv. Sabe. Jeruzalemski patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska redi za
svećenika oko 700. godine te Ivan postaje sve aktivniji u crkvenom životu. Ivan ubrzo postaje glasovita
ličnost, uvažen teolog, čija se učenost proširi po cijelom Istoku. Ivan nije bio toliko originalan mislilac i
teolog, koliko vješt kompilator koji je mudrost velikih svetih Otaca prenio na kasnija pokoljenja. Glavno
Ivanovo djelo nosi naslov Izvor spoznaje kojim on daje istočnoj Crkvi dogmatiku koja postade sveopćim
teološkim priručnikom. Papa Leon XIII. počastio je Ivana Damašćanina godine 1890. naslovom naučitelja
Crkve.
Južno kraljvstvo u Starom Zavjetu kraljevstvo koje je nastalo rascjepom Salomonova kraljevstva nakon
njegove smrti. Južno kraljevstvo ostalo je vjerno davidovoj dinastiji, s prijestolnicom u Jeruzalemu.
Sačinjavalo ga je Judino i Benjaminovo pleme, po brojnijem Judinom plemenu naziva je Judeja.
Kabala je ezoterično-spekulativni smjer prožet misticizmom, utemeljen na okultnom tumačenju Biblije,
neoplatonskoj slici svijeta i gnostučko-dualističkim idejama. Karakterizira ga vjerovanje u djelovanje
božanskih sila koje proizilaze iz transcedentnog božanstva u zemaljski svijet. Kabala je nastala u Palestini i
Babiloniji, a u XII. St. je prenesena u Evropu gdje doživljava procvat X-XIII. Ondje nastaju glavan
kabalistička djela:Knjiga o svjetlosti, Knjiga o slici, Odsjaj svjetlosti(Zohar). Tijekom XVI i XVII stoljeća
prestaje biti tajnim naukama te se za nju počinju zanimati i kršćani. U XVI st. središtem kabale postaje
galilejski gradić, gdje su sa kabalom povezane mesijanske nade, pučke pobožnosti i magija.
Kadiš je židovska hvalbena molitva, hvalospjev, raširen još od vremena drugog Hrama. Izvorno se molio
rabinskim akademijama poslije predavanja ili propovijedi, s vremenom je postao redovitom sinagogalnom
molitvom koju običnu izgovara predmolitelj, a odgovaraju vjernici, i to na aramejskom. Njime se slaiv i
posvećujee ime Božije.
Koncil je u kršćanstvu crkveni sabor biskupa i teologa okupljenih radi rješavanja problema crkvenog nauka
i discipline; naziva se i sinoda. U katoličkome crkvenome pravu razlikuje se ekumenski koncil, plenarni
koncil i pokrajinski koncil. Na ekumenskom koncilu okupljaju se biskupi cijelog svijeta, a presjeda mu papa
osobno ili preko svog legata. Na plenarnom koncilu okupljaju se biskupi iz više crkvenih pokrajina, uz
dopuštanje pape i pod predsjedanjem njegova legata. Na pokrajinskom koncilu okupljaju se biskupi jedne
crkvene pokrajine.
Kovčeg zavjetni je škrinja u kojoj su prema biblijskom kazivanju čuvane dvije zavjetne ploče s Deset
zapovijedi Božijih. Opisan je u Knjizi Izlaska. Simbol je Božijeg saveza sa Izraelom. Bio je najsvetiji
predmet u Hramu, čak mu je i veliki svećenik smio prići samo jednom godišnje, i to pod vrlo strogim
uvjetima. Sve do vremena kralja Salomona iznosio bi se iz Svetinje nad svetinjama u doba rata, i tada bi se
nosio u borbu. Nakon podizanja prvog Hrama više se nije iznosio. Sudbina mu je nakon drugog Hrama
nepoznata. Teološko značenje kovčega: bio je smatran mjestom božanske prisutnosti i vrstom arhive u kojoj
je čuvan zakon.
Liturgija u kršćanstvu je javni i službeni odobreni bogoštovni čini; kršćansko bogoslužje. U katolicizmu
obuhvaća euharistiju i primanje sakramenata, zatim liturgiju riječi, liturgija časova. U širem smislu
obuhvaća i bogoslužna slavlja mjesnih crkava(procesije, pobožnosti). U istočnom kršćanstvu liturgija
označava samo euharistiju. U židovstvu uobičajene molitve u bogoslužju i red službe Božje. Naziv počinje
od XIX stoljeća zamjenjivati hebrejski biblijski izraz avoda. Sinagogalna liturgija ranog židovstva razvijala
se uz hramsku i konačno se oblikovala u Jamniji. Sastojala se od čitanja hebrejskih svetopisamskih tekstova
i njihova prijevoda, zatim njihova tumačenja u obliku propovijedi, midraša te od molitava. U
poslijebiblijskom židovstvu ustalila su se tri liturgijska vremena molitve: jutarnje, poslijepodnevne i
večernje.
Mišna u židovstvu, zbornik vjerskih propisa iz usmene predaje, nastale na temelju tumačenja, dopuna i
prilagodbe Mojsijeva pisanog zakona(Tore). Građa iz Mišne usmeno se prenosila i učila u akademijama, a
počela se zapisivati u razdoblju tanaita. Prema predaji njezinu je posljednju redakciju obavio rabin Juda ha-
Nasi tako što je ukupnu grđu podijelio po tematici u šest redova.
Mojsije Majmonid pravo ime Moše ben Maimon (Cordoba, 30. ožujka 1135. - Al Fastat (danas Kairo), 13.
prosinca, 1204.), židovskifilozof, teolog i liječnik.Najznačajniji je židovski filozof srednjega vijeka i jedan
od najčuvenijih liječnika svoga vremena. Iz rodne Španjolske bježi zbog vjerskih progona
u Maroko i Egipat, gdje je u Kairu držao predavanja iz filozofije, teologije i medicine, i bio
osobni Saladinov liječnik na egipatskom dvoru. Smatrao je Aristotela najvećim autoritetom i
nastojao religiju dovesti u sklad s njegovim učenjem. Pokušaj sinteze židovske religije s antičkom
filozofijom izazvao je oštre reakcije religioznih fanatika i neke njegove knjige osuđene su na spaljivanje.
Djela je pisao na arapskom, a najvažnija su "Svjetlost i "Vodić kolebanjima".
Nestorijanizam- je kršćansko učenje o Isusovoj dualnosti, tj. da je Isus postojao kao dvije osobe -
Isus čovjek i Isus Sin Božji. Ovo učenje se pripisuje Nestoru,Patrijarhu Konstantinopolskom (c. 386-451).
Na Ekumenskom saboru u Efesu, 431., ovo učenje je proglašeno heretičkim, a sukob oko ovog gledišta je
doveo do nestorijanskog raskola, pri kojem se Asirska istočna crkva odvojila od Bizantske
crkve.Nestorijanstvo kao kršćanska hereza je nastalo u ranoj kršćanskoj Crkvi, u 5. stoljeću, kao pokušaj
tumačenja otjelotvorenja (inkarnacije) božanske Riječi (Logosa), koje je drugo lice Svetog Trojstva, tj. Isus
Krist kao čovjek. Nestorijanstvo tvrdi da su Isusova ljudska i božanska priroda odvojene i da postoje dva
lica, Isus kao čovjek i Isus kao Božja Riječ koja živi u čovjeku.
Nacionalni identitet jevreja je važan zbog toga što su:1. Baštinici jedinstvene svete povijesti koja ima svoj
uvod ili predpovijest stradanja, 2. Povijest ispunjena stalnim stradanjima i patnjama, 3. Od Boga izabran
narod, vjeruju da imaju privilegiranu vjeru
Pontifikat u katolicizmu papinska čast i služba, vrijeme vladanja jednog pape, papinstvo, prosvećenstvo,
prvostolništvo.
Protestantizam je kršćanska konfesija koja Predaji suprostavlja svetopisamsku objavu, a sakramentima
vjeru i milost. Rasčlanio se na nekoliko potkonfesija: luteranstvo, kalvinizam, anglikanizam. Protestantizam
priznaje samo Sveto pismo dok katolicizam priznaje Sveto pismo i Predaju. Luterove teze, njih 95, su
nastale 1517.
Proročke knjige su starozavjetne knjige u kojima su zapisane proročke riječi. Nastajale su tako da su se
izgovorene riječi proroka skupljale i povezivale u veće cjeline.U knjigama su zastupljeni različiti knjževni
izričaji: prijetnje, viđenja, sudski postupci, ispovijesti, hvalospijevi, uzvici a najčešće proroštvo.¸
Protestantski trinom čine:dostatnost pisma, vjernik se opravdava milošću Božijom i dostatnost vjere.
Pravoslavna teologija je teologija koja se razvijala u pravoslavlju a izvori su joj sveto pismo, crkveni oci,
osobito istočni. U pravoslavlju se oblikovala mistična i apofatička teologija pod uticajem Neoplatonizma.
Glavne teme su joj Trojstvo stvaranja pad apokatastaza i teoza.
Pravoslavne crkve utemeljene su na načelima pravoslavlja: nauk prvih sedam ekumenskih koncila,
autokefalnost, sabornost i kanunska priznatost
Sabor je skup poglavara neke religijske zajednice okupljenih radi rješavanja dogmatskih, moralnih ili
disciplinskih pitanja te zajednice.
Sinagoga je židovska bogomolja u kojoj se vjrenici okupljaju radi vjreskih obreda, čitanja Biblije(Tore) i
molitve te obavljanja poslova važnih za zajednicu. Nastala je već u vrijem babilonskog sužanjstva.
Sinod u pravoslavlju je naziv za različite crkvene sabore na kojima se riješavaju vjerska i
crkvenoorganizacijska pitanja. U pravoslavnim crkvim sinod ima posebnu važnost jer su one zasnovane na
sinodalnom sustavu, nasuprot episkopalnom sustavu u katolika i prezbeterijalnom sustavu u protestanata.
Sinod bira patrijarhe i episkope i ustanovljuje episkopije, on je vrhovno zakonodavno i izvršno tijelo
pravoslavnih vrkava. To je crkveno tijelo iznad patrijarha i on se mora pokloniti zaključcima sinoda.
Sinoptičko pitanje u biblijskoj znanosti je pitanje suodnosa evanđelja po Mateju, Marki i Luki, tj. pitanje
njihove sličnosti , podudarnosti i razlika te zajdeničkih izvora, kronologije i dr. U novije doba to pitanje je
prvi postavio protestantski teolog J.J Griesbach u djelu Evanđeoska sinopsa, a od katoličkih teologa
Gehringer.
Stari zavjet- je sintetizovani rukopis od 46 knjiga(39 protokanonskih i 7 deuteronokanonski).Pisan je na
hebrejskom i djelomično aremejskom jeziku. Govori o historiji, idejnim i društvenim borbama jevrejskog
naroda. Ujedno to je i zbirka vjerskih i pravnih propisa. Stari Zavjet se sastoji od: 1. Tore(sadrži tzv.
petoknjižje ili humeš koja se sastoji od:knjige postanka, knjige izlaska-exzodus, levitskog zakona-levitikus,
knjige brojeva-numera i ponovljenog zakona); 2. Proroci(nevim); 3. Spisi (ketuvim)
Novi zavjet sastoji se od 27 knjiga:1. Četiri evanđelja(Marko, Matej, Luka i Ivan), 2. Djela
apostolska(govore o životu prve crkve), 3. Pavlove poslanice, 4. Katoličke poslanice, 5. Ivanove poslanice,
6. Otkrivenje
Sv. Toma Akvinski je talijanski dominikanac, filozof, teolog, i crkveni naučitelj. Po katoličkom kalendaru
ga se slavi 28. siječnja. Godine 1252. poglavari reda poslali su ga u Pariz, gdje kao učenik Alberta
Velikog postiže doktorat teologije. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Sveti Toma je napisao mnoštvo
filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je
sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima
sve do danas jedinstven položaj. Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina, a Papa Ivan
XXII. proglasio ga je svecem 1323. godine, a papa Pio V. 1567. godine crkvenim naučiteljem.
Talmud u židovstvu je zbirka zakona, pravnih propisa, religiozne predaje, rasprava zakonoznanaca, njihova
tumačenja Tore u drugih tekstova Biblije. Sadržaj zbirke dijelom se oslanja na usmenu predaju koja se
razvijala od babilonskog sužanjstva u VI stoljeću pirje nove ere, no konačni oblik su joj utvrdili
pismoznanci. Talmud se sastoji od dviju glavnih zbirki: Mišne i Gemare. Talmud je poklad židovskih
zakona, religije, teologije, ćudoređa, medicinskog znanja i dr. te se uz židovsku Bibliju smatra temeljem
vjerskoga i građanskog života glavnine židovstva. Postoje dva Talmuda:Jeruzalemski talmud priređen oko
450 godine prije nove ere i Babilonski talmud, priređen oko 500 godine.
Tora ili petoknjižje sastoji se od Knjige postanka, izlaska, Levitski zakoni, Knjiga brojeva i ponovljeni
zakoni.