Frančesko Petrarka (1304-1374)

XXXV
Solo et pensoso i piú deserti campi
vo mesurando a passi tardi et lenti,
et gli occhi porto, per fuggir, intenti
ove vestigio human l'arena stampi.
Altro schermo non trovo che mi scampi
dal manifesto accorger de le genti,
perché negli atti d'alegrezza spenti
di fuor si legge com'io dentro avampi:
si ch'io mi credo omai che monti et piagge
et fiumi et selve sappian di che tempre
sia la mia vita, ch'e celata altrui.
Ma pur si aspre vie né si selvagge
cercar non so ch'Amor non venga sempre
ragionando con meco, et io co lui.

XXXV (doslovni prevod)

Sam i zamišljen, najpustija polja
Mjerim koracima sporim i oklijevajućim;
I, da bih pobjegao, oči pažljivo odvraćam
(Tamo) gdje je trag ljudski utisnut u pijesku.
Drugog zaklona ne nalazim da bi me čuvao
Od oštrovidog zapažanja ljudi;
Jer po držanju u kojem radost zgasnu
Spolja se čita da iznutra gorim:
Tako mislim da već brda i žali
I rijeke i šume znaju kakvog je kova
Moj život koji skrivam od drugih.
Ali ipak ne umijem da nađem tako strme ni divlje puteve
A da Amor ne dođe uvijek
Da sa mnom raspravlja, i ja sa njim.

XXXV (prepjev)
Sam i zamišljen; kraje najpustije
Krok mi spor mjeri, pun oklijevanja;
I, da pobjegnem, oči s mjesta sklanjam
Gdje u pijesku otisak ljudski je.
Ne nađoh drugi zaklon da me skrije
Od oštrovidog ljudskog zapažanja;
Jer da unutra gorim, iz držanja
Gdje zgasnu radost, izvana se štije.
Tako rijeke, šume, žali, ova
Brda već, mislim, znaju: život što ga
Krijem od drugih kakvoga je kova;
Al ne znam tako divljeg i strmoga
Puta da Amor uvijek ne dođe
Raspravljat sa mnom, ja sa njim takođe.
______________________________________________
LXI
Benedetto sia 'l giorno, et 'l mese, et l'anno,
et la stagione, e 'l tempo, et l'ora, e 'l punto,
e 'l bel paese, e 'l loco ov'io fui giunto
da'duo begli occhi che legato m'anno;
et benedetto il primo dolce affanno
ch'i' ebbi ad esser con Amor congiunto,
et l'arco, et le saette ond'i' fui punto,
et le piaghe che 'nfin al cor mi vanno.
Benedette le voci tante ch'io
chiamando il nome de mia donna o sparte,
e i sospiri, et le lagrime, e 'l desio;
et benedette sian tutte le carte
ov'io fama l'acquisto, e 'l pensier mio,
ch'e sol di lei, si ch'altra non v'a parte.

LXI (prepjev)
Nek blažen dan je, mjesec, ljeto, doba
Godišnje, ura, trenutak, vrijeme,
Lijep kraj, mjesto, gdje pogodiše me
Dva divna oka, sputaše me oba;
Nek blažena je slast jada prvoga
Kojim s Amorom povezan sam bio,
Strijela i luk što me pogodio,
I najzad rana usred srca moga.
Blaženi nek su svi glasovi koje
Prosuh, zovući svoje gospe ime,
Uzdasi, i plač, i čezunuća s njime,
I nek blažen je svaki papir sada
Gdje stičem slavu, i sve misli moje:
Ni jedna nikom, sem njoj, ne pripada.
____________________________________________

CXXXII
S'amor non e, che dunque e quel ch'io sento?
Ma s'egli e amor, perdio, che cosa et quale?
Se bona, onde l'effecto aspro mortale?
Se ria, onde si dolce ogni tormento?
S'a mia voglia ardo, onde 'l pianto e lamento?
S'a mal mio grado, il lamentar che vale?
O viva morte, o dilectoso male,
come puoi tanto in me, s'io no 'l consento?
Et s'io 'l consento, a gran torto mi doglio.
Fra si contrari venti in frale barca
mi trovo in alto mar senza governo,
si lieve di saver, d'error si carca
ch'i' medesmo non so quel ch'io mi voglio,
et tremo a mezza state, ardendo il verno.
CXXXII (prepjev)
Nije li ljubav, šta je to što ćutim?
Ako jest, šta je i kakva je, Bože?
Ako je dobra, što me smrću prože,
Što, ako zla je, slast u muci slutim?
Čemu, plamtim li sam, plač i žal ljuti?
Volim li to zlo, šta tu žalba može?
O živa smrti, zbog čega zla množe
Tvoja u meni čar, ne nametnuti?
A želim li ih, s nepravom se jadam,
U krkhku čamcu bez krme vjetrima
Suprotnim gnan sam na pučini sada.
Znanje ga izda, bludnja optereti,
Da ni sam ne znam šta željeti imam,
I plamtim zimi i cvokoćem ljeti.
____________________________________________

CXXXIV
Pace non trovo, et non o da far guerra;
e temo, et spero; et ardo, et son un ghiaccio;
et volo sopra 'l cielo, et giaccio in terra;
et nulla stringo, et tutto 'l mondo abbraccio.
Tal m'a in pregion, che non m'apre ne serra,
ne per suo mi riten ne scioglie il laccio;
et non m'ancide Amore, et non mi sferra,
ne mi vuol vivo, ne mi trae d'impaccio.
Veggio senza occhi, et non o lingua et grido;
et bramo di perir, et cheggio aita;
et o in odio me stesso, et amo altrui.
Pascomi di dolor, piangendo rido;
egualmente mi spiace morte et vita:
in questo stato son, donna, per voi.

CXXXIV (prepjev)
Mir ne nalazim, mada rat mi nije,
Gorim a led sam; plašim se i nadam,
I k nebu letim, i na zemlju padam,
Ništa ne stišćem, a grlim sav svijet.
Ni da otvori Amor moj haps, ni da
Omču driješi, međ svoje ne stavlja,
Neće me živog, iz zla ne izbavlja,
Ne ubija me, potkove ne skida.
Bez vida gledam, bez jezika vičem
I pomoć zovem, i pogibelj žudim,
I mrzim sebe, i za drugim ludim,
Hranim se bolom, smijem se plakanjem,
Odbojnošću mi život i smrt sliče,
Vi razlog, gospo, za ovo ste stanje.
__________________________________________
CLXXX
Po, ben puo' tu portartene la scorza
di me con tue possenti et rapide onde,
ma lo spirto ch'iv'entro si nasconde
non cura ne di tua ne d'altrui forza;
lo qual senz'alternar poggia con orza
dritto per l'aure suo desir seconde,
battendo l'ali verso l'aurea fronde,
l'acqua e 'l vento e la vela e i remi sforza.
Re degli altri, superbo altero fiume,
che 'ncontri 'l sol quando e'ne mena 'l giorno,
e 'n ponente abandoni un piu bel lume,
tu te ne vai col mio mortal sul corno;
l'altro coverto d'amorose piume
torna volando al suo dolce soggiorno.

CLXXX(doslovni prevod)
Po, lako možeš nositi ljusku
Moju na svojim moćim i brzim talasima,
Ali duh koji se tamo, unutra krije
Ne haje ni za tvoju ni za snagu drugih.
On koji ne zna bordižati*,
Pravo kroz vazduh svoju želju slijedi,
Bijući krilom prema grani lovora
Vodu i vjetar i jedro i veslo pobjeđuje.
Gordi i oholi kralju drugih rijeka
Koji srećeš sunce kad (do)vodi dan
A na zapadu ostavljaš ljepšu svjetlost,
Ti odlaziš sa mojim tijelom (onim što je smrtno) na rogu;
Ostalo, pokriveno ljubavnim perjem,
Vraća se leteći svom slatkom boravištu.

*Bordižati – jedriti u cik-caku (“ševuljicom”) protiv vjetra; metaforično: okolišiti.

CLXXX (prepjev)
Po, lako možeš ljusku mi, koja je
Na tvojim moćnim, brzim talasima,
Nositi, al duh kog unutra ima,
Za snagu tvoju, ni tuđu ne haje.
On pravo kroz zrak želju si slijedi,
Jerbo ploviti cik-cak ne umije,
Ka lovorovoj grani krilom bije
I vodu, jedro, veslo pobijedi.
Kralju rijeka drugih, gord i nadut,
Što sunce koje dovodi dan srećeš,
A ljepše svjetlo osta na zapadu,
Ideš s tijelom mojim na vrh roga;
Ljubavnim perjem pokrit duh lijeće
Natrag, put milog boravišta svoga.
___________________________________________
CCIII
Lasso, ch'i' ardo, et altri non me 'l crede;
si crede ogni uom, se non sola colei
che sovr'ogni altra, et ch'i' sola, vorrei
ella non par che 'l creda, et si sel vede.
Infinita bellezza et poca fede
non vedete voi 'l cor nelli occhi mei?
Se non fusse mia stella, i' pur devrei
al fonte di pieta trovar mercede.
Quest'arder mio, di che vi cal si poco,
e i vostri honori, in mie rime diffusi,
ne porian infiammar fors'anchor mille:
ch'i' veggio nel penser, dolce mio foco,
fredda una lingua et duo belli occhi chiusi
rimaner, dopo noi, pien' di faville.

CCIII (doslovni prevod)

Jadnik, što izgaram, a drugi u to ne vjeruje;
U to vjeruju svi ljudi, samo ne ona koja
Iznad svih je drugih, i koju jedino bih htio:
Ona kao da u to ne vjeruje, a tako to vidi.
Beskrajna ljepoto, malo povjerljiva,
Zar ne vidite srce u mojim očima?
I kad mi ne bi bilo suđeno, ipak bi trebalo
Na vrelu sažaljenja da nađem milost.
Ovo moje izgaranje, do kojeg vam je tako malo stalo,
I počasti kojima vas slavim u svojim rimama,
Mogle bi možda da raspale još hiljadu:
Jer vidim u mislima, slatki moj plamene,
Jedan hladan jezik, dva oka sklopljena
Kako ostaju poslije nas, puni varnica.

CCIII (prepjev)
Jadnik, plamtim, u to drugi vjere nema;
U to svi vjeruju, sem nje, što nad inim
Svim je, tek nju hoću: u to, bar se čini,
Ne vjeruje, prem je njoj vidno posvema.
Zar mi ne vidite srce u očima,
Beskrajna ljepoto, povjerljiva malo?
Premda nesuđenu, milost bi trebalo,
Ipak, da od vrela sažaljenja imam.
Taj moj plam do koga nije stalo vama,
Počasti kojim vas slavim u rimama,
Možda bi još tisuć mogli da zažgaju:
Jer vidim u duhu, slatki moj plamene,
Hladni jezik, divne oči zaklopljene,
Kako, puni iskri, iza nas ostaju.
______________________________________________
CCCX
Zephiro torna, e 'l bel tempo rimena,
e i fiori et l'erbe, sua dolce famiglia,
et garrir Progne et pianger Philomena,
et primavera candida et vermiglia.
Ridono i prati, e 'l ciel si rasserena;
Giove s'allegra di mirar sua figlia;
l'aria et l'acqua et la terra e d'amor piena;
ogni animal d'amar si riconsiglia.
Ma per me, lasso, tornano i piu gravi
sospiri, che del cor profondo tragge
quella ch'al ciel se ne porto le chiavi;
et cantar augelletti, et fiorir piagge,
e 'n belle donne honeste atti soavi
sono un deserto, et fere aspre et selvagge.

CCCX (doslovni prevod)

Zefir se vraća, i lijepo vrijeme opet nosi,
I cvijeće i travu, svoju milu obitelj,
I cvrkutanje Prokne, i plač Filomene,
I proljeće rumeno i bijelo.
Livade kipte, nebo se razvedrava,
Jupitera veseli da gleda svoju kćer,
Vazduh i vode i zemlja puni su ljubavi,
Svaka životinja voljeti opet odlučuje.
Ali za mene, avaj, vraćaju se preteški
Uzdasi što ih iz dubina srca izvlači
Ona koja na nebo odnijela mu je ključ
A pjesma ptičica, i cvjetne obale,
I lijepih žena dične kretnje ljupke
Pustinja su, i zvijeri surove i divlje.

CCCX (prepjev)
Zefir se vraća, nosi divne dane,
Cvijet i travu, obitelj mu milu,
Plač Filomene, Prokne cvrkutanje,
Proljet bijelu i u rumenilu.
Nebo se vedri, i kipti livada,
Gledati kćerku Jupitra veseli;
Zrak, vodu, zemlju puni ljubav sada,
Voljeti svaka životinja želi.
Vaj, vraćaju se uzdasi, za mene,
Teški, što s dna ih srca ona vuče
Koja na nebo odnese mu ključe,
A žali cvjetni, ptičja pjesma, žene,
Krasne, s kretnjama što ljupkošću love,
Pustoš su, zvjerke divlje i surove.
_________________________________________
Viljem Šekspir (1564.-1616.)
SONNET 60
Like as the waves make towards the pebbled shore,
So do our minutes hasten to their end;
Each changing place with that which goes before,
In sequent toil all forwards do contend.
Nativity, once in the main of light, 5
Crawls to maturity, wherewith being crown'd,
Crooked elipses 'gainst his glory fight,
And Time that gave doth now his gift confound.
Time doth transfix the flourish set on youth
And delves the parallels in beauty's brow, 10
Feeds on the rarities of nature's truth,
And nothing stands but for his scythe to mow:
And yet to times in hope my verse shall stand,
Praising thy worth, despite his cruel hand. 14

SONET 60 (doslovni prevod)

Poput valova što idu ka šljunkovitom žalu,
Naši trenuci žure ka svom kraju;
Svaki smjenjuje onog što prije njega dođe,
I svi se u uzastopnom trudu bore za mjesto naprijed.
Rođenje, isprva u punome sjaju,
Puzi ka zrelosti kojom je ovjenčano,
Krive eklipse(iskrivlejna pomračenja) bore se s njegovom slavom,
I Vrijeme koje je darivalo sad svoj dar traći.
Vrijeme uništava ukras što ga mladosti daje
I urezuje bore na čelu/licu ljepote,
Hraneći se na rijetkostima prirodine istine,
I ništa njegovoj kosi ne stoji na putu:
Pa ipak, nadam se da će moj stih ostati,
Da ti vrijednost slavi, uprkos okrutnoj ruci Vremena.

SONET 60 (prva verzija prepjeva)

Ko valovlje k žalu šljunačnom što bjega,
Naši se trenuci žure ka svom kraju
I svaki smjenjuje onog prije njega,
Za mjesto naprijed svi se otimaju.
Rođenje, što sprva punim svjetlom gori,
Puzi k zrelosti što krunu će mu dati
Slava mu se s krivim eklipsama bori,
I vrijeme koje dade sad dar trati,
I vrijeme buši ukrase mladosti,
Urezuje bore na čelu ljepote,
Naravne istine guta rijetkosti,
I njegovoj kosi ništa se ne ote,
Al moj stih ostaće da ti vrsnost slavi,
Nadam se, uprkos ruci što sve mlavi.
SONET 60 (druga verzija prepjeva)
Ko vali što idu ka žalu šljunčanu,
Trenuci nam žure kraju, onog prije
Sebe svak smijeni, i u neprestanu
Trudu svak za mjesto naprijed se bije1 .
Rođenje, što sprva punim svjetlom gori2,
Gmiže ka zrelosti što kruni ga, slava
Njegova se s krivim eklipsama bori,
Vrijeme što dade dar sad uništava,
I vrijeme buši ukrase mladosti
Urezuje bore na čelu ljepote,
Naravne istine guta rijetkosti,
I njegovoj kosi ništa se ne ote,
Al moj stih ostaće da ti vrsnost slavi,
Nadam se, uprkos ruci što sve mlavi.
1
”Pa kao val što valom se goni, / Isti prednjega gura i guran od potonjeg biva
(Ovidije, Metamorfoze, XV, 181-3)
2
“Kad na svijet dijete dođe, leži bez snage (…) / Onda postavši jak i hitar u momčako doba /
Ulazi , pa kad prevali već godine, srednje, / silazi nizbrdice malaksale starosti putem” (
Ovidije: Metamorfoze, XV, 221-227)
_____________________________________

SONNET 66
Tired with all these, for restful death I cry,
As, to behold desert a beggar born,
And needy nothing trimm'd in jollity,
And purest faith unhappily forsworn,
And guilded honour shamefully misplaced,
And maiden virtue rudely strumpeted,
And right perfection rightfully disgraced,
And strength by limping sway disabled,
And art made tongue-tied by authority,
And folly doctor-like controlling skill,
And simple truth miscall'd simplicity,
And captive good attending captain ill:
Tired with all these, from these would I be gone,
Save that, to die, I leave my love alone.

SONET 66 (doslovni prevod)

Umoran od sveg ovog, spokojnu smrt zazivam,
Kad vidim zaslužnog što prosjakom će postati,
Nikogovića sjajno nagizdanog,
Najčistiju vjeru teško pogaženu,
Najviše počasti sramno krivima dodijeljene,
Djevicu čednu što se sada prodrocala,
Izvrsnost zakonito osramoćenu,
Jake koje hroma vlast osakati,
Umjetnost što joj vlasti/moćni zavezaše jezik,
Lűde koje, ko doktori, vladaju vještinom,
Prostu istinu pobrkanu s prostotom/glupošću,
A uzapćeno dobro što sluša zapovjednika Zlo,
Umoran od sveg ovog, rado bih sve to izbjegao,
Kad ne bih, umrijevši, svoju ljubav ostavio samu.

SONET 66 (prepjev)
Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu,
Videć zaslužnog što će prosjak biti,
Najčišću vjeru teško pogaženu,
Nikogovića što sjajem se kiti,
Najviše časti krivim sramno date,
Kreposnu djevu prodrocanu zatim,
Izvrsnost koju zakonito blate,
Jakog što hroma vlast ga osakati,
Umjetnost što joj vlast jezik zauzla1 ,
Ludost što vlada, ko doktor, vještinom2,
Dobro u zaptu što sluga je u zla,
Glupost brkanu sa prostom istinom.
Smoren tim, u smrt od sveg bih se skrio
Kad ne bih ljubav samu ostavio.
1
Uvođenje cenzure u pozorištu pod Džemsom I.
2
Književnost, učenost

“Jer ko bi podneo svetske šibe, ruge, /Nepravde silnih i zlostave gordih, / Bol prezrene nam
ljubavi i nasilja, / I obest vlasti, poniženja koja / Od nevrednih trpi strpljiva vrlina” (Hamlet,
III, 1)
_____________________________________________

SONNET 73
That time of year thou mayst in me behold
When yellow leaves, or none, or few, do hang
Upon those boughs which shake against the cold,
Bare ruin'd choirs, where late the sweet birds sang.
In me thou seest the twilight of such day
As after sunset fadeth in the west,
Which by and by black night doth take away,
Death's second self, that seals up all in rest.
In me thou see'st the glowing of such fire
That on the ashes of his youth doth lie,
As the death-bed whereon it must expire
Consumed with that which it was nourish'd by.
This thou perceivest, which makes thy love more strong,
To love that well which thou must leave ere long.

SONET 73 (doslovni prevod)

U meni gledaš ono godišnje doba /doba godine
Kad žuto lišće, malo ga ili nimalo,
Visi s grana što drhte stud čekajući,
[Ko] goli, porušeni horovi u crkvi gdje nedavno ptice umilno/ nježno pjevahu.
U meni vidiš sumrak onog dana
Što po zalasku sunca još na zapadu trne,
Koji brzo odnosi crna noć,
To drugo ja /drugo lice smrti, što sve u mir/počinak zapečati.
U meni vidiš žar one vatre
Koja još zgara, dotrajava na pepelu svoje mladosti
Kao na odru gdje mora izdahnuti
Uništena onim čim bješe hranjena.
Pojmiš li [sve] to od čeg tvoja ljubav jača,
Još više ćeš voljeti ono što uskoro moraš napustiti.

SONET 73 (prepjev)
Gledaš ono doba godišnje u meni
Kad granje sa žutim lišćem, bez, il s malo,
Drhti stud dok čeka: horovi1 srušeni
Goli gdje tma nježnih ptica je pjevalo.
Ti vidiš u meni sumrak: trne dugo
Dan, kad na zapadu sunce zađe, zatim
Brzo ga odnosi crna noć, to drugo
Ja smrti2, u spokoj što sve zapečati.
Žar vidiš u meni one vatre, što na
Pepelu još zgara – on bje mladost njena –
Ko na odru na kom izdahnuće ona,
Onim uništena čim bješe hranjena.
Pojmiš li to što ti snaži ljubav, jače
Voljećeš ono što uskoro nestaće.
1
Mjesto u crkvi gdje se nalaze pjevači-horisti.
2
San
_________________________________________

SONNET 94
They that have power to hurt and will do none,
That do not do the thing they most do show,
Who, moving others, are themselves as stone,
Unmoved, cold, and to temptation slow,
They rightly do inherit heaven's graces
And husband nature's riches from expense;
They are the lords and owners of their faces,
Others but stewards of their excellence.
The summer's flower is to the summer sweet,
Though to itself it only live and die,
But if that flower with base infection meet,
The basest weed outbraves his dignity:
For sweetest things turn sourest by their deeds;
Lilies that fester smell far worse than weeds.
SONET 94 (doslovni prevod)
Oni koji imaju moć da naude a to ne čine,
Koji ne čine ono čim najviše zrače/što najviše pokazuju,
Koji, dok druge pokreću sami su kao kamen,
Nepomični, hladni, spori na iskušenju,
Ti s pravom baštine nebesku milost
I bogatstvo prirode od propadanja čuvaju;
Oni su gospodari i vlasnici svojih lica,
Drugi, tek sluge svojih odličja.
Ljetni cvijet je ljetu mio [sladak],
Iako sam za sebe živi i mre,
Ali ako taj cvijet gadnu zarazu dobije,
I najružniji korov biva plemenitiji [nadmasuje ga u dostojanstvu]:
Jer i najslađe/najljupkije stvari postaju najkiselije svojim djelom;
Ljiljani što gnjiju smrde mnogo više od korova.

SONET 94 (prepjev)
Koji zlo činiti moć ima a neće,
Koji to čim zrači najviše – ne tvori,
Koji je ko kamen sam, a druge kreće,
Nepomičan, hladan, iskušenja sporih –
Ti baštine s pravom milost neba, čak i
Bogatstvo prirode od rastura štite:
Gospodar i vlasnik svojih lica svaki,
Drugi su tek sluge vrsnoće vlastite.
Ljetni cvijet mio ljetu biva, mada
Zbog samoga sebe i živi i mrije,
Ali ako gadna zaraza ga svlada,
I najniži korov plemenitiji je.
Jer najslađe djelom u najgorče pređe,
Smradniji no korov gnjili krin je sveđe.
________________________________________

SONNET 130
My mistress' eyes are nothing like the sun;
Coral is far more red than her lips' red;
If snow be white, why then her breasts are dun;
If hairs be wires, black wires grow on her head.
I have seen roses damask'd, red and white,
But no such roses see I in her cheeks;
And in some perfumes is there more delight
Than in the breath that from my mistress reeks.
I love to hear her speak, yet well I know
That music hath a far more pleasing sound;
I grant I never saw a goddess go;
My mistress, when she walks, treads on the ground:
And yet, by heaven, I think my love as rare
As any she belied with false compare
SONET 130 (prepjev)
Mojoj gospi ne sja po sunce iz zjena;
Koralj je rujniji no njene usnice;
Ako snijeg je bijel, siva grud je njena,
Il vlas žica – čelo krase crne žice.
Vidjeh kao damast ruže, i bijele
I rujne – na njenu obrazu njih nije;
A neki mirisi veću slast dijele
Nego dah iz moje gospe koji bije.
Volim čuti zbor njen, prem dobro znam to da
Zvucima muzike umilnost je jača;
Znam, boginju nikad ne vidjeh da hoda;
Gospa mi, kad ide, po tlima korača.
Al moja je ljubav rijetka ko ona
Što lažnoj poredbi vjerovat je sklona.
____________________________________________
SONNET 109
O, never say that I was false of heart,
Though absence seem'd my flame to qualify.
As easy might I from myself depart
As from my soul, which in thy breast doth lie:
That is my home of love: if I have ranged,
Like him that travels I return again,
Just to the time, not with the time exchanged,
So that myself bring water for my stain.
Never believe, though in my nature reign'd
All frailties that besiege all kinds of blood,
That it could so preposterously be stain'd,
To leave for nothing all thy sum of good;
For nothing this wide universe I call,
Save thou, my rose; in it thou art my all.

SONET 109 (doslovni prevod)

O, nikad ne reci da mi srce lažno bješe,
Iako odsustvo plam kao da mi ublaži?
Ne bih se mogao od samog sebe odvojiti,
Kao što ne mogu ni od svoje duše, koja u tvojim grudima leži:
To je moj dom ljubavi: ako sam lutao
Poput onog što putuje, ja se ponovo vraćam,
Tačno na vrijeme, neizmijenjen vremenom,
Tako da sām donosim vodu za svoju mrlju.
Ne vjeruj nikad da bi moja priroda, mada podložna
Svakojakim slabostima sladostrašća/ čulnosti,
Mogla biti tako besmisleno umrljana bludom
Da nizašta ostavi svu tvoju suštu dobrotu;
Jer ovaj veliki svijet ništavilom zovem,
Sem tebe, ružo moja; u njem ti si mi sve.
SONET 109 (prepjev)
Ne reci: srce mi bje lažno, iako
Odsutnost, čini se, plamenu naudi,
Od sebe otići mogao bih lako,
Ne od svoje duše usred tvojih grudi:
To je dom ljubavi moj: ako, inače,
Lutah, ko putnici, vraćam se ko prije,
Tačno na vrijeme, njim nepreinačen,
I za svoju mrlju sam vodu donijeh.
Ne vjeruj, prem svaka slabost, što sve strasti
Opsjeda, vlada mi pirodom, da umu
Protivno u takvu ljagu mogu pasti
Tvog dobra, zbog ništa, da ostavim sumu.
Jer tek tebe u tom svijetu golemu
Svojom ružom zovem, sve si mi u njemu.