Sveučilište u Zadru

Odjel za arheologiju
Preddiplomski sveučilišni studij arheologije (jednopredmetni)

Mia Mandarić

PITANJA PROCESA NEOLITIZACIJE

ISTOČNOG JADRANA
Završni rad

Zadar, 2019.
 Sveučilište u Zadru
Odjel za arheologiju
Preddiplomski sveučilišni studij arheologije (jednopredmetni)

PITANJA PROCESA NEOLITIZACIJE ISTOČNOG JADRANA

Završni rad

Student/ica: Mentor/ica:
Mia Mandarić dr. sc. Kristina Horvat

Zadar, 2019.
 Izjava o akademskoj čestitosti

Ja, Mia Mandarić, ovime izjavljujem da je moj završni rad pod naslovom PITANJA
PROCESA NEOLITIZACIJE ISTOČNOG JADRANA rezultat mojega vlastitog rada, da
se temelji na mojim istraživanjima te da se oslanja na izvore i radove navedene u bilješkama i
popisu literature. Ni jedan dio mojega rada nije napisan na nedopušten način, odnosno nije
prepisan iz necitiranih radova i ne krši bilo čija autorska prava.

Izjavljujem da ni jedan dio ovoga rada nije iskorišten u kojem drugom radu pri bilo kojoj
drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj, obrazovnoj ili inoj ustanovi.

Sadržaj mojega rada u potpunosti odgovara sadržaju obranjenoga i nakon obrane

uređenoga rada.

Zadar, 25. rujna 2019.

Sadržaj
Uvod..................................................................................................................................................... 5

Pitanja procesa i modela neolitizacije .................................................................................................. 6

Pregled kasnog mezolitika u kontekstu neolitizacije istočnog Jadrana ............................................. 12

Pitanja procesa neolitizacije istočnog Jadrana ................................................................................... 17

Zaključak ........................................................................................................................................... 25

Popis literature ................................................................................................................................... 26

Popis ilustracija .................................................................................................................................. 29

 Uvod
Tema ovog rada su pitanja procesa neolitizacije istočnog Jadrana i problematika vezana za taj
proces koji je preokupirao brojne istraživače neolitika istočnog Jadrana. Širenjem neolitičkog
načina života i njegovih glavnih karakteristika, kao što su zemljoradnja, stočarstvo i sjedilački
način života, promijenjen je čitav tijek ljudske povijesti te je takvom složenom procesu
potrebno pridati veliku pažnju. Danas znamo da do postupnog usvajanja neolitičkih postulata
dolazi na prostoru Bliskog istoka, ali njegovo širenje i utjecaj još uvijek nisu u cijelosti istraženi.
Na razini europske arheologije istraživači su ovoj problematici pristupali s različitih pozicija te
je time ponuđen velik broj rješenja koja bi pobliže objasnila ovaj složen proces. Na prostoru
istočnog Jadrana u zadnjih 50 godina došlo je do velikog pomaka u stupnju istraženosti
neolitika, čineći ga jednim od bolje istraženih prapovijesnih perioda. Međutim, procesima
neolitizacije na tom području bavio se mali broj istraživača. Istraživači zauzimaju uglavnom
dva suprotstavljena procesa: migracijski proces, koji podrazumijeva usvajanje karakteristika
neolitičkog načina života migracijom ljudi koji sa sobom donose nove tehnologije ili proces
koji prednost daje lokalnim autohtonim zajednicama koje su u svjetlu novih tehnologija i
ambijentalnih svojstava među sobom razvile potrebna znanja i vještine za preživljavanje.
Paralelno s novim saznanjima o neolitiku mijenjaju se modeli neolitizacije koji nisu više toliko
simplistički i redukcionistički.1 U novije vrijeme većina istraživača bavi se odgovorima na ova
pitanja imajući na umu geografske i ambijentalne različitosti ovog prostora. Ovaj rad naglasak
stavlja na pregled procesa neolitizacije bez zadiranja u dubinu karakteristika neolitičkog načina
života.

1
C. CILINGIROGLU, 2005, 2.
 Pitanja procesa i modela neolitizacije
Pitanjima procesa neolitizacije zadnjih 30 godina bavio se velik broj istraživača i većina ih se
slaže da do postupnog prelaska s lovačko-sakupljačkog na sjedilački način života, uz
domestikaciju životinja i kultivaciju biljaka, dolazi na prostoru Bliskog istoka (Slika 1.) odakle
se kasnije te novine šire. U razdoblju od oko 3 000 godina smijenjen je svijet lovaca i sakupljača
te se mijenja čitav tijek daljnje povijesti.2 Danas znamo da se kratko nakon osnivanja prvih
stalnih naselja počinju kultivirati žitarice oko 13 000 BP, čemu je najraniji dokaz potvrđen na
lokalitetu Abu Hureyra.3 Zanimljivost predstavlja i činjenica da je inicijalni kultigen bila raž, a
ne pšenica koja je smatrana jednim od najstarijih kultigena.4 Osim ovih ostataka žitarica, na
lokalitetu Tell Aswad u Damasku nađeni su pougljeni ostatci emmera, a datirani su oko 9 800
C BP. U Jordanu su nađeni ostatci emmera i einkorna datirani ~ 10 000
14 14
C BP, a na Tell
Mureybetu slični ostatci datirani su ~10 200 – 10 000 14C BP.5 Nešto mlađi ostatci kultigena
pronađeni su u Jerihonu, Cafer Ho¨yu¨ku i Turskoj (C¸ayo¨nu¨).6 Kojim su se pravcima i
modelima novine prostora Bliskog istoka širile, problematika je kojoj se pristupalo na više
načina.

Slika 1. Lokaliteti spominjani u tekstu (G. HILLMAN et al., 2001, 384.)

2
P. BOGUCKI, 1996, 242-253.
3
G. HILLMAN et al., 2001, 385-387.
4
Ibid, 385-387.
5
G. HILLMAN et al., 2001, 384.
6
Ibid, 384.
Pri iznošenju modela pojedini autori sagledavali su demografiju mezolitskog supstrata koja bi
dijelom određivala potencijal za lokalne inovacije i ulogu koju bi lokalne skupine mogle
odigrati u sustavu – i kulturnom i genetskom – prvih poljoprivrednih društava. Takav stav autori
argumentiraju kroz mišljenje da su se lokalne grupe prilagodile klimatskim uvjetima i/ili
prihvatile nove poljoprivredne inovacije preko kontakata s drugim zajednicama. 7 Mnogi su
autori razmatrali nesrazmjer u broju mezolitičkih i neolitičkih nalazišta kao dobar dokaz za
demografsku difuziju neolitskih skupina u jugoistočnu Europu8. Davne 1925. Vere Gordon
Childe predstavio je svoju tezu ex Oriente lux, objašnjavajući prelazak s lova/sakupljanja na
zemljoradnju u Europi kao rezultat migracije populacija s Bliskog istoka koje su sa sobom
donijele naprednije alate i strategije opstanka te su zamijenile i/ili zaposjele lokalne mezolitičke
populacije.9 Pitanje genetskog podrijetla modernih Europljana više-manje prvi je postavio Luca
Cavalli-Sforza u kasnim sedamdesetima. Novijim genetskim analizama mtDNA i Y-
kromosoma u modernih Europljana dokazano je da sveukupni neolitički doprinos modernim
ljudima kod žena iznosi između 12 % i 23 %, a kod muškaraca manje od 22 %.10 U proučavanju
veze arheologije i genetike pridružuje mu se A. J Ammerman, s kojim postavlja wave of
advance model koji sugerira populacijski rast kao rezultat surplusa zemljoradnje i/ili zamjenu
ili apsorpciju lovačko-sakupljačkih zajednica. Ovaj proces vodi do većeg populacijskog vala, u
kojem ranoneolitičke zajednice dolaze u kontakt s mezolitičkim11. Osim ovoga također
zagovaraju model demografske difuzije (Slika 2.) prema kojem se širenje inovacija novih
neolitičkih postulata u Europu mora shvatiti kroz dva procesa: a) kulturalna difuzija, koja
uključuje difuziju žitarica i novih poljoprivrednih tehnika od jedne lokalne grupe ka drugoj, bez
geografskog premještanja velikog broja ljudi i b) demografskom difuzijom, kroz koju se
objašnjava premještanje čitavih zajednica, koje su već prihvatile nove poljoprivredne inovacije,
preko manjih geografskih udaljenosti. Autori naglašavaju da termin demografske difuzije treba
striktno razlikovati od kolonizacije jer potonja podrazumijeva zajednice koje se namjerno kreću
kako bi se naselile u udaljene krajeve, a difuzija podrazumijeva sporo i kontinuirano preseljenje
zajednica, a kontakt imigranata i lokalnih lovaca/sakupljača objasnili su pojmom adaptacije i/ili
razmjenom dobara između zajednica.12

7
K. J. WILLIS, K. D. BENNETT, 1994, 326.
8
C. PERLES, 2001, 38.
9
V. G. CHILDE, 1925, 113-118.
10
M. RICHARDS, 2003, 144-150.
11
M. RICHARDS, 2003, 136-142.
12
M. SPATARO, 2002, 13-14.
Činilo se savršeno prikladnim Renfrewovoj radikalnoj hipotezi da je širenje indoeuropskih
jezika kroz Europu bilo posredovano poljoprivrednom ekspanzijom.13
Model je protuargumentirao Marek Zvelebil koji je svoj stav o podrijetlu neolitika u Europi
iznio kroz argument da su raspršivanje poljoprivrede i proces neolitizacije bili ugrađeni u
postojeće, predneolitske zajednice, a tijekom povijesnih kontakata sa zajednicama Levanta ili
Anatolije (koje su već usvojile poljoprivredu) dolazi do razmjene znanja. Nadalje smatra da
međugeneracijski prijenos znanja također ima svoje mjesto u razumijevanju podrijetla neolitika
u Europi. Ne sumnja u postanak zemljoradnje na području Levanta i Anatolije prije nekih 10
000 BP, ali kroz nekoliko mehanizama i genetskom strukturom objašnjava postupak
prihvaćanja tehnoloških i poljoprivrednih inovacija u Europi:
 Folk migration – velika, geografski usmjerena populacijska kretanja prema prethodno
identificiranoj regiji (čiji je uzrok iznenadna promjena genetske strukture ljudi).
 Demic diffusion – sekvencijalna kolonizacija neke regije manjim grupama ili
kućanstvima. Događa se međugeneracijski i uključuje neusmjerene polagane kretnje
poljoprivrednih zajednica (čiji je uzrok postepena zamjena gena).
 Elite dominence – označava prodiranje u regije od strane socijalne elite i naknadno
uvođenje kontrole nad domorodačkom zajednicom (čiji je uzrok miješanje gena).
 Infiltration – označava gradijalni proboj u regije manjim, specijalističkim grupama ljudi
koji popune određenu ekonomsku ili socijalnu nišu (npr. putujući kovači ili stočari).
Ovakvo miješanje može proći nezamijećeno na genetskoj strukturi domorodačke
zajednice ako nije došlo do miješanja zajednica.
 Leap frog colonisation – označava selektivnu kolonizaciju područja u malim grupama,
koje ciljaju optimalna područja za iskorištavanje, tvoreći tako enklavsko naselje među
lokalnim stanovništvom (uzrokujući zamjenu gena koja je regionalno varijabilna).
 Frontier mobilty – označava kretnje stanovništva u malim razmjerima u kontaktnim
zonama između lovaca/sakupljača i poljoprivrednika koji se odvijaju uz utvrđene
društvene mreže, kao što su trgovinska partnerstva, linije srodstva, bračne saveze i tako
dalje (uzrokujući miješanje gena označeno diskontinuiranom šablonom različite
populacije, ali ako je populacija genetski slična, to bi bilo nemoguće otkriti).
 Contact – putem trgovinske razmjene u okviru regionalnih ili izvanregionalnih
trgovinskih mreža koje su služile kao kanali komunikacije putem kojih se inovacije,

13
M. RICHARDS, 2003, 142.
 uključujući i pripitomljene biljke i životinje, rasprostranjuju (nema migracije gena,
prevladava genetski kontinuitet).14

Slika 2. Hipotetski prikaz demografske difuzije (M. BUDJA, 2014, 110.)

Od citiranijih modela svakako valja spomenuti i onaj J. Zilhaoa iz 1997. koji je primarno
baziran na portugalskom kasnom mezolitiku i ranoneolitičkim naseljima. Njegovo istraživanje
mezolitičkih supstrata sugerira kolonizacijski model, odnosno demografsku difuziju. Širenje
zemljoradnje dogodilo se relativno brzo s juga prema sjeveru Mediterana, nekih 5 km godišnje,
a neki od radiokarbonskih datuma koje je dobio tijekom svojih istraživanja korespondiraju
datumima iz Dalmacije i Apulije.15
Znanstvenica Catherine Perlès ponudila je svoje mišljenje o procesima neolitizacije te je
objasnila da bi nekoliko pionirskih skupina, od svega nekoliko stotina osoba bilo dostatno za
održavanje demografske ekspanzije ranog neolitika, posebno ako su se međusobno povezale s
autohtonim skupinama. Lovci i sakupljači bili su doista prisutni u Grčkoj u vrijeme kada su
stigli ti prvi poljoprivrednici. Iako se čini da se njihov teritorij na početku nije preklapao,
lokalne su mezolitičke skupine nesumnjivo mogle doći u kontakt s pridošlicama i postati
instrument u širenju neolitika.16

14
M. ZVELEBIL, 2001, 1-2.
15
M. SPATARO, 2002, 14-15.
16
C. PERLES, 2001, 20-38.
U prilog tezama koje zagovaraju migracijske procese širenja, u Grčkoj su važna ona nalazišta
koja imaju istražene slojeve mezolitika i neolitika. U pećini Franchthi oko 7 000 BP zamijećene
su promjene u slojevima u kojima su nađeni ostatci žitarice leće, koje ima u divljim oblicima u
paleolitiku i mezolitiku, ali se u ovom sloju javlja skupa s domesticiranim emmerom i
dvorednim ječmom. Ječam, u svom divljem obliku, također se javlja u dva prethodna sloja, ali
se njegov domesticirani kultigen nalazi samo u neolitičkom sloju. Osim žitarica pojavljuju se
ostatci poliranog kremenog oruđa i ovikaprida. Na drugom kraju Grčke u Sidariju, keramike
ima u izobilju dok u Franchthiju istovremeni sloj korespondira sloju u Sidariju s vrlo malo
keramike. Inicijalni neolitik u Franchthiju datiran je u sam početak sedmog tisućljeća 14
C
metodom, a u Sidariju 7 670 BP ± 120 BP. Stoga, mezolitik i inicijalni neolitik u Sidariju
suvremeni su s ranim neolitikom Tesalije, Makedonije i Argolide. Čini se da se incijalni neolitik
spilje Franchthi podudara s tzv. predkeramičkim neolitikom na prostoru Bliskog istoka.17
Na širem području istočnog Jadrana mezolitički lokaliteti s kontinuitetom naseljavanja u
neolitik izuzetno su rijetki (Slika 3.). U Albaniji nalazi se spilja Konispol koja ima slojeve od
kasnog paleolitika do željeznog doba, a u mezolitičkom sloju nađeno je mnoštvo različitog
oruđa. Radiokarbonskim datumima utvrđeno je da je spilja u mezolitiku bila naseljena oko 7
600 – 7 7400 BP. Na prostoru Crne Gore za sada je poznato 5 spiljskih mezolitičkih lokaliteta,
od kojih će fokus ovoga rada u kontekstu neolitizacije istočno jadranske obale biti na Crvenoj
stijeni i Odmutu. Prostorno vrlo blizu zapadna jadranska obala također je siromašna sigurnim
mezolitičkim lokalitetima s kontinuitetom kao što su Grotta delle Mura koja ima slojeve kasnog
mezolitika i ranog neolitika. Okupacija spilje dogodila se tijekom perioda Boreala ~ 8 300 BP.
Još jedan zanimljiv lokalitet na ovom prostoru je Terragne, a pokazuje okupaciju tijekom
Boreala i Atlantika pa sve do ranog neolitika. Na prostoru Trsta pretpostavljeno je oko 18
kasnomezolitičkih lokaliteta od kojih su četiri datirana radiokarbonskom analizom oko 8 200 –
7 500 BP18, a jaz između kasnomezolitičkih i ranoneolitičkih slojeva radiokarbonskim
datumima datiran je oko 1000 BP u Pupićinoj peći, pećini Ederi i Ciclami.19 Iz navedenoga je
vidljivo kako je stanje istraženosti mezolitika u neposrednoj blizini istočnog Jadrana slično
istraženosti tog perioda unutar istočnog Jadrana te je dalje u radu kratko pregledan kasni
mezolitik istočnog Jadrana za bolje razumijevanje procesa neolitizacije.

17
C. PERLES, 2001, 39.
18
P. BIAGI, 2003, 337-345.
19
S. FORENBAHER, P. MIRACLE, 2006, 92.
Slika 3. Lokaliteti spominjani u tekstu: 1. Franchthi, 2. Konispol, 3. Sidari, 4. Grottadelle Mura, 5. Crvena
stijena, 6. Trst (napravljeno uz pomoć alata Google Maps, 2019)
 Pregled kasnog mezolitika u kontekstu neolitizacije istočnog Jadrana
Mezolitik je vrijeme sociokulturalnih promjena koje se događaju uslijed drastičnih izmjena
pejzaža nastalih unutar ranog holocena (~9 500 – 8 000 BP)20 Razdoblje mezolitika vrlo nam
je važno pri proučavanju ljudske okupacije nekog prostora u postglacijalnom periodu te u
kasnijim procesima neolitizacije. Kasni
mezolitik približno koincidira s periodom
atlantika, vremenski smještenog između
9000 BP i 6000 BP. Tijekom atlantika
dolazi do porasta temperature, podizanja
razine mora (Slika 4.), povećanja padalina
i velike promjene vegetacije. U velikom
dijelu Europe crnogorična šuma se mijenja
u listopadnu šumu brijesta (Ulmus) i
hrasta (Quercus).
Malo i Veliko jezero na otoku Mljetu
predstavljaju rijetke lokacije na Jadranu
gdje je moguće istraživati preobrazbu
holocenske vegetacije koristeći
palinologiju. Utvrđena su četiri velika

Slika 4. Uzdizanje morske razine u periodu od oko 18 000 BP do 5 000 koraka u razvoju vegetacije koja
BP (A. CORREGGIARI et al., 1996, 698.) pokrivaju period holocena. U
najstarijem periodu (Zona A) prevladava šuma bjelogoričnog hrasta koja je zamijenjena
zimzelenim gustim žbunjem (Zona B) s dominacijom smreke (Juniperus) i stabla masline
(Phillyrea). Zadnja dva stadija (Zona C i Zona D) obilježava promjena iz šume smreke
(Juniperus) u šumu bora (Pinus). Deducirano je da prijelaz iz Zone A u Zonu B predstavlja
klimatsku promjenu u sušnije uvjete u periodu oko 6 000 BP (Slika 5.).21 Slično se dogodilo i
na prostoru Egejskog mora kada se sušna klima u periodu zadnjeg glacijalnog maksimuma
(LGM) mijenja u vlažnu holocensku.22 Najbitnija promjena u klimi je zapravo podizanje
morske razine nakon stagnacije u mlađem dryarsu (~12 800 – 11 500 BP) gdje je razina u
Jadranskom moru bila -41,5 m (~ 9 200 BP) do porasta do oko -10 m (~7 800 BP)23 Uzdizanje

20
C. PERLES, 2001, 20.
21
S. JAHNS, 2002, 315-316.
22
U. KOTTHOFF et al., 2008, 1019.
23
M. BODRUŽIĆ, D. VUJEVIĆ, 2012, 12.
 morske razine dovelo je do povećanog priljeva rijeke Pad, čije se ušće nalazilo negdje do pojasa
Zadar – Ancona24 koja u novonastalo more ulijeva ogromne količine vode otopljenih ledenjaka.
Stvara se novi obalni pojas, ravnice u potpunosti nestaju ili im se bitno smanjuje površina te
dolazi do fenomena stvaranja otoka unutar nekad kopnenog dijela naše obale.25 Obala istočnog
Jadrana, koja je mlada i kraška po sastavu, ima dobar potencijal za proučavanje podizanje razine
mora uslijed klimatskih promjena jer sadrži mnoge potopljene spilje na raznim dubinama, koje
omogućuju istraživanja kojima se može
vidjeti promjena koju je uzrokovalo
podizanje razine mora.26 Zadnji glacijalni
period (LGM) podijeljen je u 5 faza
morskih izotopa od MIS 5 do MIS 1 od
čega ovaj zadnji korespondira s
holocenom, a karakterizira ga rapidno
otapanje leda. Rekonstruiranje
paleookolišnih promjena na prostoru
istočnog Jadrana (Slika 5.) u vrijeme
podizanja morske razine najbolje se može
vidjeti u sastavu spilja gdje se
radiokarbonskim datumima mogu pratiti
promjene u sastavu depozita siga i

Slika 5. Prikaz Beugovih razdoblja s pretpostavljenom karstifikaciji naše obale. Karstifikacija se

promjenom u vegetaciji (S. JAHNS, 2002, 316.)
odvijala sve do suvremene razine erozije,
dok se na nekim mjestima širila ispod razine mora. Prema LGM-u, karstifikacija se može naći
na dubinama od oko -120 – 130 m. Trenutno se najdublja karstifikacija istočnog Jadrana može
naći u spiljama otoka Brača na oko -71 m.27
Proširenje ovog transgresivnog zaljeva dovelo je do velikih promjena u vidu progresivnog
osnaživanja vjetra, valova i cirkulacije morske struje. Ukupno povećanje dostupnosti prirodnih
resursa tijekom atlantika otvara širok raspon sociokulturnih prilagodbi. Orijentiranost lovaca
sakupljača ka moru otvara dodatnu prehrambenu nišu koja je bogata iznimno hranjivom
faunom.28 Uslijed promjena na ekološkoj ljestvici, u periodu kasnog mezolitika dolazi do

24
M. JURAČIĆ, M. SURIĆ, 2010, 157.
25
B. ČEČUK, D. RADIĆ, 2005, 49.
26
M. JURAČIĆ, M. SURIĆ, 2010, 157.
27
Ibid.
28
G. BAILEY, N. MILNER, 2002, 8-13.
porasta konzumacije ribe, kako slane tako i slatkovodne. Na primjeru pećine Vlako, na Dugom
otoku, vidimo da u manjem broju ima ostataka sitnijih kopnenih životinja lisice (Vulpes vulpes)
i kune (Martes martes) s ostatcima jelena (Cervus elaphus).29 Među brojnijim ostatcima nalaze
se ostatci kosti riba, školjkaša i puževa kao i ostatci pučinskih riba što daje sličnu sliku privrede
pećine kao i podatci iz Vele spile.30
Za pregled kasno mezolitičke populacije istočnog Jadrana, posebno je važan lokalitet Vela
spila na otoku Korčuli. Riječ je o dobro istraženom lokalitetu koji pruža podatke o strategijama
opstanka ranih holocenskih zajednica. U bogatoj stratigrafskoj slici Vele spile (Slika 6.) za ovaj
rad najzanimljiviji su slojevi 7 – mezolitik i 6 – rani neolitik (impresso). Uzdizanjem razine
mora nije samo smanjen životni prostor već se i pribavljanje hrane drastično mijenja. Tijekom
holocena glavni izvor hrane stanovnika ove spilje postaje more.31 Na ranije spomenute
klimatske promjene ukazuju i naslage školjkaša, puževa te ostatka ribljih kostiju. Zanimljivi su
nalazi pučinske ribe tune i sabljarke što ukazuje na činjenicu da su možda holocenski stanovnici
ove spilje poznavali ribolov.32 Na kraju kampanje 2006. godine prikupljeno je preko 58 000
fragmenata kostiju, čija većina pripada mezolitiku.33 Ovaj mezolitički sloj, u odnosu na
prethodni, bogatiji je koštanim izrađevinama, od čega su najčešći nalaz zapravo koštane igle.
Božidar Čečuk i Dinko Radić ovaj su sloj podijelili na dva podsloja:
1. stariji – siromašniji školjkama, puževima i kremenim izrađevinama
2. mlađi – bogatiji školjkama, puževima i ribljim ostatcima.

Slika 6. Prikaz slojeva na nalazištu Vela spila (D. RADIĆ, 2005, 325.)

Nasuprot brojno zastupljenim ostatcima morskih životinja, ostatci kopnenih slabije su

zastupljeni i uglavnom se radi o manjim sisavcima kao što su zec (Lepus) i srna (Caprea).

29
M. BODRUŽIĆ, D. VUJEVIĆ, 2012, 12-13.
30
B. ČEČUK, D. RADIĆ, 2005, 59.
31
B. ČEČUK, D. RADIĆ, 2005, 49.
32
D. RADIĆ, 2005, 334.
33
C. RAINSFORD et al., 2014, 2.
Odgovor na pitanje zašto se broj kopnenih životinja smanjio na oba lokaliteta možemo pronaći
u situacijskim prilikama koje su ih zadesile uslijed podizanja morske razine; njihova staništa u
velikoj većini su tada izbrisana.34
Na prostoru Istre, od niza različitih lokaliteta, daleko je najznačajnija Pupićina peć, smještena
u kanjonu u blizini planine Učke. Radiokarbonski datumi ljudske aktivnosti smještaju između
10 000 BP i 7500 BP. Analizom faune utvrđena je velika bioraznolikost, od lova velike divljači
do sakupljanja puževa te biljaka. Ovdje, kao i u Veloj spili, nađeno je dosta ostataka kopnenog
puža (Helix) iskorištavanog za hranu. Brojni nalazi ove vrste zajednička su komponenta mnogih
mezolitičkih lokaliteta na cijelom Sredozemlju. Nalazi unutar spilje upućuju na to da je
iskorištavana za duži boravak, možda kao glavno sezonsko stanište. Sličnu naseobinsku sliku
pokazuje i Abri Šebrn koji se također preobrazio iz kratkotrajne stanice u specijalizirani kamp
gdje su se zajednice zadržavale duže vrijeme. Nakon boljeg upoznavanja regije, mezolitički
lovci napuštaju svoja kratkotrajna staništa i intenzivno nastanjuju planinska područja. 35
Pri razmatranju procesa neolitizacije treba uzeti u obzir disperziju mezolitičkih nalazišta kojih
dakako ima u skromnijem broju, ali koji sami po sebi potvrđuju da prostor Jadrana neposredno
prije neolitizacije nije nenaseljen prostor. Prostorna disperzija mezolitičkih nalazišta
korenspondira s neolitičkom na prostoru južnog Jadrana o čemu dobro svjedoče Vela spila,
Crvena stijena te Odmut.36 U Crvenoj sloj ranog neolitika leži odmah iznad kasnomezolitičkog,
bez stratigrafskog prekida. Alojz Benac u svojoj monografiji navodi da s III. slojem u pećini
sigurno počinje rani neolitik dok neki drugi znanstvenici poput Vladimira Milojčića i Dumitra
Bercija smatraju drugačije. Milojčić ovaj stratum označava kao pretkeramički neolitik, a
Crvenu stijenu kao usputnu stanicu na prostoru Mediterana. Mišljenje je argumentirao preko
ostataka sjekira od jelenjeg roga iz sloja IV kao indirektan dokaz da su zajednice ove pećine
već tada, u mezolitiku, obrađivale zemlju. Prema Dumitru Berciju lončarija prestaje biti
pokazatelj prelaska na zemljoradnju i to postaje ekonomska slika nalazišta u kojem je sloj IV
protoneolitik bez uporabe lončarije. Alojz Benac u monografiji o nalazištu iznosi taksonomsku
sliku nalazišta u kojoj najviše ostataka pripada divljim životinjama uglavnom jelenima te je on
zaključio neosporivo da je čitava ekonomska bilanca ove faze života bazirana na lovu. Koštani
alat s urezima Benac ne pripisuje nekim od kulturnih krugova tog doba već argumentira da je
takav alat posljedica ambijentalnih uvjeta oko nalazišta.37

34
B. ČEČUK, D. RADIĆ, 2005, 58-59.
35
D. KOMŠO, 2006, 60-71.
36
B. MARIJANOVIĆ, 2007, 19.
37
A. BENAC, 1975, 130-131.
Drugo nalazište koje se često uzima u razmatranje polemike neolitizacije Jadrana, a koje ne
pripada njegovoj geografskoj zoni, je pećina Odmut. Najstariji stratum toga nalazišta je (sloj
Ia-b) mezolitički, iza kojeg slijedi sloj ranog neolitika (sloj IIa-b). Ostatci lončarije iz starije
faze ranog neolitika (IIa) povezani su sa starčevačkom kulturom, a nalazi iz mlađe faze (IIb) s
impresso kulturom. Kremeni nalazi pokazuju mezolitičku tradiciju u načinu izrade što je
vidljivo i na taksonomskoj slici u kojoj se u sloju II očituju udomaćene vrste, ali se broj divljih
nije drastično smanjio te je i na ovom nalazištu pretpostavljena jaka mezolitička tradicija načina
života. Prema Dragutinu Srejoviću sloj I karakterizira dominacija kozoroga, a potom svi ostali
taksoni (divlja svinja, medvjed, jelen, divlja koza, divlja mačka) zastupljeni su u manjim
brojkama.38 Iz navedenoga se može zaključiti kako je mezolitik eksplodirao obiljem resursa
specijaliziranih za gospodarenje novonastalim obalnim pojasevima, koji su preživjeli oko tisuću
godina, kako bi se preobrazili s poljoprivrednim društvima s mnogo manje naznake na morskom
sektoru.39

38
B. MARIJANOVIĆ, 2007, 21-22.
39
G. BAILEY, N. MILNER, 2002, 8.
 Pitanja procesa neolitizacije istočnog Jadrana
Problematika procesa neolitizacije istočnog Jadrana u zadnjih 30 godina obuhvatila je rad
mnogih istraživača koji su svoja mišljenja iznijeli kroz niz radova čime su pokušali bolje
obuhvatiti rani neolitik tog prostora. Autori se većinom slažu da je većina istraživanja
pridonijela manjkavim zaključcima preuzetim iz pisane literature, manjkavim radiokarbonskim
datumima koji su dobiveni samo s nekoliko nalazišta kasnije korištenih u iznošenju zaključaka
o dinamici širenja procesa neolitizacije kroz čitavi Jadran.40 Poseban problem stvara slaba
istraženost južne Dalmacije, Crne Gore i Albanije gdje je adekvatna kronologija ranog neolitika
još uvijek gotovo nepoznata.
Neolitik istočnog Jadrana obilježen je dugim i relativno detaljnim keramičkim sekvencama koje
se temelje na karakterističnim stilovima lončarstva. Poboljšane kronometarske analize također
omogućuju usporedbu istočne i zapadne obale Jadrana gdje su vremenski rasporedi
karakterističnih stilova keramike u dva područja slični, ali ne i identični te time pozivaju na
detaljnije ispitivanje. Najnovije analize i osvrti na kasno mezolitičke i najranije neolitske
datume iz ovog područja ukazuju da, iako često postoji vremenski jaz između posljednjih
lovaca/sakupljača i prvih zemljoradnika, u pojedinačnim sekvencama postoji kontinuitet
okupacije u široj regiji.41 Prema B. Marijanoviću, uzimana sama, kronologija predstavlja čist
redukcionistički način sagledavanja procesa neolitizacije istočnog Jadrana te joj kao takvoj
treba pridonijeti i druge, za shvaćanje procesa važne čimbenike kako bi se interpretirala narav
procesa. Rekonstrukcija modela neolitizacije mora proizaći iz sagledavanja ambijentalnih
svojstava užih regionalnih cjelina kako bi tranzicija iz mezolitika u neolitik bila adekvatno
proučavana42.
Definiranih modela ili procesa neolitizacije na prostoru istočnog Jadrana u suštini nema, ali
mogu se sagledavati kroz neke osnovne tipove: difuzionističke i migracijske koji prednost
neolitizaciji daju koloniziranju ovog prostora ili kroz proces koji prednost daje autohtonom
mezolitičkom stanovništvu pa čak i kombinaciju nekoliko procesa. Prvi pregled procesa
neolitizacije istočnog Jadrana dao je Šime Batović u više navrata, kada je opisao obalu istočnog
Jadrana kao zaseban i zatvoren kulturni krug koji ima određene razlike u užim regionalnim
cjelinama. Nakon Drugog svjetskog rata, iako se broj neolitičkih lokaliteta donekle povećao,
mlađe kameno doba je tada bilo nedovoljno istražen period. Jedina sigurna komponenta bila je
osnovna vremenska odrednica perioda te njegova prostorna disperzija.

40
B. MARIJANOVIĆ, 2007, 7-8.
41
S. FORENBAHER et al., 2013, 590.
42
B. MARIJANOVIĆ, 2007, 8-10.
Uzimajući u obzir geomorfološke odrednice istočnog Jadrana, polazeći od sastava tla koje je
izgrađeno od flišnih, kredenih i eocenskih naslaga, i nekih rijeka koje imaju diluvijalne i/ili
aluvijalne nanose, te tla sastavljenog od vapnenastog kamenja, zaključio je da obala istočnog
Jadrana ima slabe preduvjete za razvitak zemljoradnje te prednost daje razvitku stočarstva kao
primarnog faktora u procesu neolitizacije. Uzduž pružanja obalnog pojasa pružaju se i Dinaridi,
koji predstavljaju određenu barijeru u prodoru sredozemne klime ka unutrašnjosti, a tamo gdje
klima prodire dublje na prostoru Neretve te dalje u unutrašnjost Hercegovine i Crne Gore,
kulturna slika neolitičkog načina života skoro je identična onoj na primorju. Zaključuje da je za
proces neolitizacije važan kontinuitet iz mezolitika, u kojem su se zajednice prilagodile
ambijentalnim uvjetima te su stvorile preduvjete za prihvaćanje novih neolitičkih postulata.43
Svoj stav je argumentirao kroz činjenicu da su komunikacije otežane zbog planinskog lanca, a
pravci širenja neolitičkog načina života pružali su se uz doline rijeka ili u pukotinama između
planina.44 Daljnje argumentiranje ovoga stava iznosi kroz sliku nalaza, u kojoj velik broj
ostataka oruđa za lov i kostiju divljih životinja ponajviše vepra i jelena znači da je privreda
ranoneolitičkih ljudi bila bazirana uglavnom na lovu i sakupljanju te preradi životinjske kože
za razne funkcije (odjeća, pokrivala itd.). Prema Batoviću ribolov također ima veliku ulogu na
lokalitetima otočkog i obalnog pojasa koji su bili naseljeni prije širenja procesa neolitizacije
npr. Ugljan, Dugi otok, Murter itd.45 Prema njegovom shvaćanju naseljavanja pri početcima
neolitizacije disperzivna slika nalazišta izgleda ovako: većina su pećinska gdje prevladavaju
taksonomski ostatci divljih životinja, a naselja na otvorenom pojavljuju se u drugoj fazi starijeg
neolitika kada se na nekim nalazištima vide tragovi zemljoradnje i stočarstva. Gospodarstvo
starijeg stupnja ranog neolitika ovisi o različitim ambijentalnim svojstvima, a privredna slika
nije ujednačena na istočnom Jadranu. Prednost je dao lovu naspram zemljoradnje, koja se javlja
kasnije na nalazištima otvorenog tipa. Zaključio je da se stočarstvo počelo razvijati pri
početcima neolitizacije te je prihvaćanje ambijentalnih uvjeta dovelo do osnivanja naselja na
otvorenom kada se u potpunosti razvija sjedilački način života i zemljoradnja, a važnost lova i
sakupljanja se smanjuje.46
Gotovo identičan stav o procesu neolitizacije istočnog Jadrana zauzima i Brunislav Marijanović
koji je također zaključio da je autohtona mezolitička populacija temeljni demografski stup na
kojem su se razvile ranoneolitičke, a disperziju odnosno velik broj neolitičkih naspram

43
Š. BATOVIĆ, 1979, 473-485.
44
Š. BATOVIĆ, 1979, 476.
45
Š. BATOVIĆ, 1955, 391.
46
Š. BATOVIĆ, 1979, 520-521.
mezolitičkih nalazišta argumentirao je uzročno-posljedičnim vezama s ambijentalnim
svojstvima i prihvaćanjem novih načina privrede.47
Milutin Garašanin je u svojim prvim radovima dao drugačiji proces neolitizacije koji je nazvao
sukcesivnim migracijama. Smatrao je da su prvi zemljoradnici na prostoru Balkana pa tako i
istočnog Jadrana nesumnjivo prve kultigene i domestikante, na izvjestan način, dobili s prostora
Bliskog istoka jer divljih oblika kultigena koji se javljaju na lokalitetima Plodnog polumjeseca
prema njemu nema na prostoru Balkana. Što se tiče domestikanata (ovce i koze), izdvojio je
otoke u Jadranu kao jedine primjere javljanja divljih domestikanata prije procesa neolitizacije
te samim time i potpunog domesticiranja životinja. Smatrao je da su se prvi zemljoradnici
kretali s prostora Bliskog istoka te koristili takozvano ciklično obrađivanje zemlje; odnosno da
su iskorištavali plodnu zemlju dok im više nije bila od koristi te su se kretali dalje prema
plodnim područjima da bi se na kraju vratili na isto područje s kojega su krenuli te tako
sukcesivno širili zemljoradnju prema sjeveru.48 Slično ovome Borislav Jovanović je zagovarao
gradijalnu migraciju čime je opisao način širenja zemljoradnje iz jednog kulturnog centra koji
su stvorili pridošli zemljoradnici prema drugim udaljenijima. Garašanin je kasnije nadopunio
sukcesivni proces migracije kada su na svjetlo dana izašla nova istraživanja te ga je nadopunio
idejom da su se zemljoradnici širili s prostora Bliskog istoka prema jugoistočnoj Europi te su
dolazili u kontakte s autohtonim stanovništvom te tako preko akulturacije prihvatili
zemljoradnju i neolitični način života. Time su stvoreni regionalni kulturni centri koji se
razlikuju između sebe. Garašanin zaključuje da element migracije zasigurno postoji, ali je
pomiješan s akulturacijom autohtonih zajednica.49
Proces neolitizacije preko autohtonog supstrata zagovarali su i Johannes Muller i John
Chapman koji su zaključili u svojim istraživanjima da posredstvom lokalne difuzije i
diferencijacije cijelog spektra autohtonih resursa, lončarije i tehnologije dolazi do procesa
neolitizacije istočnog Jadrana. Zaključuju da je širenje nekih neolitičkih resursa u dinarsko
zaleđe počelo pri početcima neolitizacije, ali pripitomljavanje biljaka i životinja moglo se
dogoditi kasnije.50
Dimitrij Mlekuž je argumentirao dva moguća modela uvođenja ovikaprida na područje Jadrana.
Prvi koji je moguće sagledavati u kontekstu pećinskih nalazišta npr. Pupićina i Edera gdje se
ostatci ovikaprida javljaju u sloju s jasno vidljivom mezolitičkom tradicijom izrađivanja oruđa,

47
B. MARIJANOVIĆ, 2007, 40.
48
M. GARAŠANIN, 1996, 134-138.
49
Ibid, 134-145.
50
J. CHAPMAN, J. MULLER, 1990, 133.
a kronološki se navedeni ostatci datiraju oko 7 000 calBP. Drugi model se odnosi na nalazišta
na otvorenom gdje se često ostatci ovikaprida nalaze usporedo s ostatcima impresso lončarije
npr. Rašinovci, Pokrovnik itd.51 Novije radiokarbonske analize s nalazišta u Dalmaciji idu u
korist ovakvom modelu uvođenja kultigena i domestikanata na istočnom Jadranu. Datiranjem
ostataka kostiju potvrđeno je da se domestikanti javljaju oko 6 000 calBP, s iznimkom nalazišta
Rašinovac na kojem se ostatci kostiju životinja datiraju oko
7 060 ± 25 calBP.52
Alojz Benac u monografiji o Crvenoj stijeni slojem III označava rani neolitik nalazišta. Prema
njegovom mišljenju čitava privreda sloja bazirana je na lovnom karakteru što potvrđuju i nalazi
ostataka divljih životinja. Ostatci lončarije, prema njegovom mišljenju, ne predstavljaju veliku
promjenu u ekonomskom pogledu jer dokaza o zemljoradnji nema. Kontinuitet između
mezolitika i neolitika argumentira preko ostataka oruđa od kojeg u većem broju ima kremenog,
a ne glačanog što je jedan od ranoneolitičkih postulata. Time bi proces neolitizacije nalazišta
bio uvjetovan akulturacijom odnosno
prilagodbom mezolitičkih populacija na
ambijentalne uvjete, a ne migracijom
zajednica na prostor nalazišta.53
Proces neolitizacije argumentirao je i
slovenski arheolog Mihael Budja na
primjerima perzistencije laktaze iz
mlijeka. Argumentira da svi ljudi imaju
gen za proizvodnju laktaze, ali ga samo
djeca proizvode dovoljno za razgradnju
laktoze. Sposobnost probavljanja
laktoze iz svježeg mlijeka naziva se
njezinom sintezom. Sinteza je uglavnom
posvjedočena kod stočarskih populacija
koje su generacijama proizvodile i
konzumirale svježe mlijeko te time stvorile perzistenciju. Za razliku od lovačko-sakupljačkih
zajednica koje su unosile više vitamina
Slika 7. Hipotetski kolonizacijski model širenja procesa
D posredstvom morskih plodova, kod neolitizacije morskim putem (M. BUDJA, 2014, 111.)

51
D. MLEKUŽ, 2013, 145.
52
Mc CLURE et al., 2014, 1025.
53
A. BENAC, 1975, 100-103.
najranijih zemljoradničkih populacija možda postoji manjak unošenja vitamina D. Prilikom
prelaska na zemljoradnju dolazi do razvijanja korištenja mliječnih proizvoda, a razvoj mliječnih
kiselina može se pratiti usporedo s domesticiranjem životinja. Pretpostavka je da je
domestikacija u ranom neolitiku dovela do uvođenja mliječnih proizvoda u prehranu kod ljudi
u vrijeme kada su domestikanti bili stabilni izvori hrane koji su zamijenili sustav sezonalne
eksploatacije resursa kod lovačko-sakupljačkih zajednica. Zaključuje da su proizvodnja
lončarije i razvitak zemljoradnje bili dio neprekinutih mreža koje su se razvile na prostoru
davno prije nego na prostoru Levanta, a proizvodnja lončarije mnogo je puta ponovo otkrivena
na nalazištima lovačko-sakupljačkih zajednica.54 Distribucija prvotne lončarije pokazuje
gotovo identične, ali udaljene smjerove kretanja gdje se na sjeveru Europe odvija u sklopu
mezolitičkih zajednica, a na jugu je povezana s distribucijom zemljoradnika u tu regiju.
Arheogenetskim podatcima zaključuje da se stočarstvo i zemljoradnja pojavljuju puno prije
perzistencije laktaze.55
Migracijski model zagovaraju i Stašo Forenbaher, Timothy Kaiser i Preston Miracle, ali nisu
ga isključili ni Božidar Čečuk i Dinko Radić koji su istakli da se već u kasnom mezolitiku mogla
odigravati plovidba preko Jadrana te samim time i migracijski proces neolitizacije istočnog
Jadrana (Slika 7.).56 Na prostoru istočnog Jadrana pri razmatranju migracijskog procesa
neolitizacije često se uzimaju sljedeći lokaliteti: Vela spila, Palagruža i otok Sušac. Proces
neolitizacije u Veloj spili sagledava se kroz dva procesa ili modela; prvi koji govori o
selektivnom adaptiranju neolitičkog načina života sa zadržavanjem nekih obilježja prethodnog
(npr. lov i sakupljanje, mezolitički oblici oruđa) između autohtonih mezolitičkih populacija na
primjeru dinarskih planina odnosno Crvene stijene i Odmuta, te drugi koji se odnosi na obalne
i otočke lokalitete do kojih je proces neolitizacije došao brže, a sličnosti između nove i
prethodne kulture u slojevima tih lokaliteta gotovo da i nema. 57 Predmeti iz ranoneolitičkog
sloja nisu izolirani već se za njih mogu pronaći analogije na otoku Sušcu, Crvenoj stijeni,
Jamina sredi itd. Radiokarbonske analize ranoneolitičkog sloja spilje mlađi su nego
radiokarbonski datumi iz Kopačine gdje je mezolitički sloj datiran ~ 6 680 BP 58. Rezultat se
poklapa s mezolitičkim slojem iz Odmuta te prvim keramičkim stupnjem iz Gudnje.59 Nije
zapaženo miješanje ili probijanje slojeva, a sloj impresso preslojava mezolitičke slojeve.60

54
M. BUDJA, 2014, 122-123.
55
Ibid., 2013, 57.
56
D. RADIĆ, 2005, 334.
57
B. ČEČUK, D. RADIĆ, 2005, 77-78.
58
N. VUKOSAVLJEVIĆ et al., 2010, 8-11.
59
B. ČEČUK, D. RADIĆ, 2005, 78.
60
Ibid., 78.
Proces širenja neolitizacije migracijskim modelom na otocima i obali istočnog Jadrana
zagovaraju Stašo Forenbaher, Preston Miracle i Timothy Kaiser, a argumentiraju na primjeru
otoka Palagruže gdje su pronađeni sitni ulomci lončarije koji pripadaju ranom neolitiku.61
Pojavu kultigena i domestikanata na obali Jadrana sagledavaju kroz argumente da su
zemljoradnju sa sobom donijeli prvi zemljoradnici na svojim plovilima kada su ušli kroz
Otranska vrata te se širili dalje na sjeverozapad. Smatraju također da se glavne karakteristike
neolitičkog načina života ovaca, koza i pšenica nisu mogle pojaviti na prostoru istočnog Jadrana
bez ljudske pomoći te da prelazak iz mezolitika u neolitički način života treba sagledavati kroz
migraciju ljudi te time zagovaraju migracijski proces ili model.
Jedna od pretpostavki koja ide u korist neolitizaciji morskim putem je činjenica da stočarstvo i
ratarstvo prati pojava lončarije na istočnom Jadranu, a radiokarbonski datumi postaju mlađi od
juga prema sjeveru Jadrana. Moguća je pretpostavka da su zemljoradnja i stočarstvo ušli kroz
Otranska vrata te se širili od juga prema sjeveru morskim i obalnim putem. Forenbaher i Miracle
proces ili model neolitizacije širenja lončarije ukrašene impresso tehnikom dali su u dvije faze:
prva koja je bila brza i skokovita, a vezana je za spiljske lokalitete, te druga koja je bila sporija,
a autohtone mezolitičke zajednice postepeno su prihvatile nove strategije opstanka. Ako
sagledavamo proces neolitizacije kroz migracijski model te ako se ona zaista širila skupa s
ranoneolitičkim moreplovcima, trebalo bi dakako pogledati kronologiju nalazišta na prostoru
Grčke jer je među prvim stanicama moreplovaca koji su u ovom slučaju širili zemljoradnju
morskim putem. Tako se na lokalitetu Sidariju na Krfu lončarija ranog neolitika datira oko 7
670 BP ± 120 BP62, a na prostoru sjevernog Jadrana, odnosno Istre i Tršćanskog zaljeva oko 7
550 calBP.63 Najraniji pouzdani datumi za impresso lončariju sa zapadne obale Jadrana kreću
se oko 7 950 cal BP s otvorenih nalazišta područja Tavoliera. Najkraća veza između obala Krfa
i Tavoliera vodi kroz Otranska vrata preko obala Apulije, ali datumi ne idu u prilog ovom
procesu neolitizacije. Udaljavanjem od Tavoliera u smjeru sjevera i juga postaju postepeno
mlađi što se sve skupa dovodi do mogućeg puta širenja procesa neolitizacije preko obala
Albanije, Crne Gore, južnodalmatinskih otoka Sušca i Palagruže do Gargana i naposljetku
Tavoliera. Za opovrgavanje ili potvrđivanje ove hipoteze nedostaju pouzdani datumi s prostora
južnog dijela istočnog Jadrana i sjeverne Grčke te time ne možemo sa sigurnošću potvrditi ovu
hipotezu.

61
S. FORENBAHER, T. KAISER, 2005, 8.
62
C. PERLES, 2001, 50.
63
M. BUDJA, 2013, 61.
Za sada istraživači sa sigurnošću jedino mogu potvrditi da su neki ljudi poznavali određena
znanja, vještine i tehnologije koje su im koristile u brzom prebacivanju dobara pa čak i ljudi te
su se na ovim stanicama zadržavali kratko dok u zaleđu istočnog Jadrana nije usvojen neolitički
način života i osnivanje naselja na otvorenom.64 Podatci o ranom neolitiku s otoka Sušca
suvremeni su podatcima s Palagruže, Korčule i Visa i pružaju prve podatke o pretpovijesnim
putovanjima morem, eksploatiranjem resursa i naseljavanja u istočnom Jadranu.
Radiokarbonske analize s otoka Sušca datiraju se oko ~6 925 BP ± 65 BP.65 Peludni podatci s
otoka Sušca pokazuju da su se ranoneolitički posjetitelji bavili litičkom nabavkom i preradom,
sakupljanjem morskih mekušaca i sakupljanjem puževa, a pretpostavlja se da su na susjednom
otoku držali usjeve i domaće životinje.66
Analize stabilnih izotopa ugljika i dušika te analize životinjskih i biljnih ostataka predstavljaju
jedan od danas nezaobilaznih alata za proučavanje promjena u prehrani i okolišu ranih
zajednica. Bioarheološke analize ukazuju na pojavu novih vrsta biljaka i životinja u privredi
ranoneolitičkih zajednica. U ranom neolitiku na prostoru Jadrana, ovisno o ambijentalnim
uvjetima, prihvaćeni su gotovo svi neolitički postulati kao što je potvrđeno na nalazištu
Rašinovac datiranog u 7060 ± 25 cal BP.67
To svakako ide kontra mišljenja Šime Batovića koji je smatrao da u je starijoj fazi ranog
neolitika veća zastupljenost naselja zatvorenog tipa i veća zastupljenost ostataka divljih
životinja nad domesticiranim vrstama, a da se u mlađoj fazi ranog neolitika broj naselja
otvorenog tipa povećava, što prati i pojava većeg broja ostataka domesticiranih životinja (ovce,
koze, svinje i goveda).68
Arheobotaničke analize potvrdile su zastupljenost određenih vrsta žitarica poput triticum
monococcum i dicoccum te hordeum vulgare69. Iako je iz danas malobrojnih analiza vrlo teško
sagledati potpunu ekonomsku sliku naselja, ostatci domaćih životinja i ostatci cerealija
potvrđuju nove privredne grane u naseljima oba tipa.70 Na poljoprivrednu djelatnost ukazuju
relativno dobro zastupljeni ostatci žrvnjeva i sječiva sa sickle glossom na pojedinim
nalazištima.71

64
S. FORENBAHER, T. KAISER, 2005, 16-20.
65
B. BASS, 2009, 247.
66
Ibid., 257-260.
67
S. B. Mc CLURE et al., 2014, 1025.
68
Š. BATOVIĆ, 1979, 494.
69
R. ŠOŠTARIĆ, 2009, 49.
70
B. MARIJANOVIĆ, 2007, 39-41.
71
R. ŠOŠTARIĆ, 2009, 51.
Nalazi s obalnog pojasa istočnog Jadrana još uvijek ukazuju na to da su stanovnici ranog
neolitika vjerojatno potrošili značajnu količinu vremena i energije na lov i sakupljanje u ovom
dijelu južnog Jadrana nakon uvođenja agropastoralizma u tu regiju.72

72
B. BASS, 2009, 260.
 Zaključak
Nakon inicijalnog prihvaćanja neolitičkih postulata na prostoru Bliskog istoka slijedi širenje
istih. Jesu li te procese prihvatile mezolitičke populacije dolaskom novopridošlih zajednica s
prostora Bliskog istoka ili su autohtone zajednice same razvile potrebna znanja i vještine kako
bi u cijelosti usvojile sjedilački način života, pitanje je koje preokupira istraživače na prostoru
istočnog Jadrana. Taj je prostor ambijentalno vrlo raznolik, ali su ga dobro prihvatile
ranoneolitičke zajednice jer gotovo u potpunosti odgovara njihovim potrebama i načinu života.
Istraživanje modela neolitizacije potaknulo je pojedine autore na razvijanje vlastitih modela.
Pojedini autori poput Staše Forenbahera, Timothyja Kaisera i Prestona Miraclea pojavu
kultigena i domestikanata na obali Jadrana sagledavaju kroz argumente da su zemljoradnju sa
sobom donijeli prvi zemljoradnici na svojim plovilima kada su ušli kroz Otranska vrata te se
širili dalje na sjeverozapad. Proces neolitizacije u Veloj spili Božidar Čečuk i Dinko Radić
sagledavaju kroz dva procesa ili modela; prvi govori o selektivnom adaptiranju neolitičkog
načina života sa zadržavanjem nekih obilježja prethodnog razdoblja (npr. lov i sakupljanje,
mezolitički oblici oruđa). Dokaz su tome nalazi iz Crvene stijene i Odmuta. Drugi se model
odnosi na obalne i otočke lokalitete do kojih su neolitički postulati došli brže, a sličnosti između
nove i prethodne kulture u slojevima tih lokaliteta gotovo da i nema.
Autori poput Šime Batovića, Alojza Benca, Brunislava Marijanovića te Mihaela Budje
zastupaju model neolitizacije preko autohtonog mezolitičkog supstrata, ali ne isključuju manje
kontakte između zajednica u kojima autohtoni supstrat ima veću ulogu nego difuzija.
Objedinjenje ovih modela u literaturi zagovara Milutin Garašanin kroz model sukcesivne
neolitizacije. Smatrao je da su se prvi zemljoradnici kretali s prostora Bliskog istoka te koristili
takozvano ciklično obrađivanje zemlje; odnosno da su iskorištavali plodnu zemlju dok im više
nije bila od koristi te su se kretali dalje prema plodnim područjima da bi se na kraju vratili na
isto područje s kojega su krenuli te tako sukcesivno širili zemljoradnju prema sjeveru.
Za bolje razumijevanje procesa neolitizacije potrebna su nova istraživanja kasnomezolitičkih i
ranoneolitičkih nalazišta, te nove analize multidisciplinarnog karaktera uz primjenu teorijskih
modela na lokalnoj razini. To je temelj identificiranja autohtonih mezolitičkih zajednica
istočnog Jadrana i načina iskorištavanja neolitičkih postulata u svjetlu procesa neolitizacije kao
jednog od definirajućih razdoblja ljudske povijesti.
Popis literature
BABIĆ, S., TOMOVIĆ, M., 1996. – Staša Babić i Miodrag Tomović, Milutin Garašanin –
razgovori o arheologiji, Beograd.
BAILEY, G., MILNER, N., 2002. – Geoff Bailey, Nicky Milner, Coastal hunter-gatherers and
social evolution: marginal or central?, Before farming ,3-4, Liverpool University Press
Online, 1-15.
BASS, B., 2009. – Byron Bass, Early Neolithic communities of southern Dalmatia: farming
seafarers or seafaring farmers?, European Journal of Archaeology Vol. 11(2–3), 245–265
BATOVIĆ, Š., 1955. – Šime Batović, Neolitski tragovi u sjevernoj Dalmaciji, Sv. 2, Acta
Instituti Academiae jugoslavicae scientiarium er artium in Zadar, 387-399.
BATOVIĆ, Š., 1979 – Šime Batović, Jadranska zona, Praistorija jugoslavenskih zemalja II,
Sarajevo, 473-635.
BENAC, A., 1975. - Alojz Benac, Crvena stijena, Zbornik radova, Nikšić
BIAGI, P., 2003. – Polo Biagi, New Data on the Early Neolithic of the Upper Adriatic
Region, Early Symbolic Systems for Communications in Southeast Europe, Vol. 2, 337-345.
BOGUCKI, P., 1996. – Peter Bogucki, The spread of early farming in Europe, American
Scientist, 84, 242-253.
BODRUŽIĆ, M., VUJEVIĆ, D., 2012. – Mario Bodružić, Dario Vujević, Mezolitičke
zajednice špilje Vlakno, Diadora : glasilo Arheološkog muzeja u Zadru, 26/27, 9-30.
BUDJA, M., 2013. – Mihael Budja, Neolithic tranistion to farming in Northern Adriatic.
Lactose tolerance, dairying and lipid biomarkers on pottery, Archaeol. Adriat., no. 1, vol. 7,
53-75.
BUDJA, M., 2014. – Mihael Budja, Neolitizacija Europe: arheološka, arheogenetička i
biomolekularna perspektiva, Darovi Zemlje – neolitik između Save, Drave i Dunava, Zagreb,
106-129.
ÇILINGIROĞLU, Ç., 2005. –Çiler Çilingiroğlu, The concept of the ''Neolithic package'':
considering it's meaning and applicabilty, Documenta Praehistorica XXXII, Znanstvena
založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, 3-5.
CHAPMAN, J., MÜLLER, J., 1990. - John Chapman, Johannes Müller, Early farmers in the
Mediterranean Basin: the Dalmatian evidence, Antiquity 64, 127-133.
CHILDE, V. G., 1925. – Vere Gordon Childe, The Dawn of European civilization, London.
ČEČUK, B., RADIĆ, D., 2005. – Božidar Čečuk, Dinko Radić, Vela spila. Višeslojno
pretpovijesno nalazište, Vela Luka, otok Korčula,
FORENABHER, S. et al., 2013. –Stašo Forenabher, Timothy kaiser, Preston Miracle, Dating
the East Adriatic Neolithic, European Journal of Archaeology 16 (4) 2013, 589–609.
FORENABHER, S., KAISER, T., 2005. – Stašo Forenbaher, Timothy Kaiser, Palagruža i
širenje zemljoradnje na Jadranu, Opuscula Archaeologica, Vol. 29, 7-25.
HILLMAN G. et al., 2001. – Gordon Hillman, Robert Hedges, Andrew Moore, Susan
Colledge, Paul Pettitt, New evidence of Lateglacial cereal cultivation at Abu Hureyra on the
Euphrates, The Holocene 11,4, 383–393.
JAHNS, S., 2002. – Susanne Jahns, An improved time scale for the Holocene history of
vegetation and enviroment of the South Dalmatian island of Mljet, Vegetation history and
archaeobotany, The Journal of Quaternary Plant Ecology, Palaeoclimate and Ancient
Agriculture, 315-316.
JURAČIĆ, M., SURIĆ, M., 2010. – Mladen Juračić, Maša Surić, Late Pleistocene-Holocene
environmental changes – records from submerged speleothems along the Eastern Adriatic
coast (Croatia), Geologica Croatica 63/2, Zagreb, 155-169.
KOMŠO, D., 2006. – Darko Komšo, Mezolitik u Hrvatskoj, Arheološki muzej Istre, Pula, 60-
71.
MARIJANOVIĆ, B., 2007. – Brunislav Marijanović, Neka pitanja ranog neolitika istočnog
Jadrana, Archaeologia Adriatica 1, 7-54, Zadar
MC CLURE S. B. et al., 2014. – Sarah B. Mc Clure, Brendan J. Cullenton, Emil Podrug,
Douglas J. Kennett, AMS C14 chronology and ceramic sequences of early farmers in the
Eastern Adriatic, Radiocarbon, Vol 56, Nr 3, 2014, 1019–1038.
MLEKUŽ, D., 2013. – Dimitrij Mlekuž, Early herders of the Eastern Adriatic, Documenta
Praehistorica XXX, 139-148.
PERLÈS, C. 2001. – Catherine Perlès, The Early Neolithic in Greece, Cambridge University
Press.
RADIĆ, D., 2005. – Dinko Radić, Vela Spila. Preliminarna analiza starijeneolitičkih i
mezolitičkih naslaga iz sonde istražene 2004.godine, Opuscula Archaeologica Vol. 29, 323-
349.
RAINSFORD C. et al., 2014. – Clare Ransford, Terry O'Connor, Preston Miracle, Fishing in
the Adriatic at the Mesolithic–Neolithic transition: Evidencefrom Vela Spila, Croatia,
Association for Environmental Archaeology, 1-10.
RICHARDS, M., 2003. – Martin Richards, The Neolithic Inavsion of Europe, Annu. Rev.
Anthropol, 135-160.
SPATARO, M., 2002. – Michaela Spataro, The first farming communities of the Adriatic:
Pottery production and circulation in the Early and Middle Neolithic, Edizioni Svevo Trieste,
13-15.
ŠOŠTARIĆ, R., 2009. – Renata Šoštarić, Karbonizirani ostatci žitarica- tragovi poljodjelstva,
Crno Vrilo 2, Zadar, 49-53.
VUKOSAVLJEVIĆ, N. et al, 2010. –Nikola Vukosavljević, Zlatko Perhoč, Božidar Čečuk,
Ivor Karavanić, Kasnoglacijalna industrija lomljenog kamena pećine Kopačine, Zagreb, 8-11.
WILLIS K. J., BENNETT K. D., 1994. – K. J. Willis, K. D. Bennett, The Neolithic transition
- fact or fiction? Palaeoecological evidence from the Balkans, The Holocene 4,3, 36-330.
ZVELEBIL, M., 2001. – Marek Zvelebil, The agricultural transition and the origins of
Neolithic society in Europe, Documenta Praehistorica XXVIII, Ljubljana, 1-26.
 Popis ilustracija
SLIKA 1. LOKALITETI SPOMINJANI U TEKSTU 6
SLIKA 2. HIPOTETSKI PRIKAZ DEMOGRAFSKE DIFUZIJE 9
SLIKA 3. LOKALITETI SPOMINJANI U TEKSTU 11
SLIKA 4. UZDIZANJE MORSKE RAZINE U PERIODU OD OKO 18 000 BP DO 5 000 BP
12
SLIKA 5. PRIKAZ BEUGOVIH RAZDOBLJA S PRETPOSTAVLJENOM PROMJENOM U
VEGETACIJI 13
SLIKA 6. PRIKAZ SLOJEVA NA NALAZIŠTU VELA SPILA 14
SLIKA 7. HIPOTETSKI KOLONIZACIJSKI MODEL ŠIRENJA PROCESA
NEOLITIZACIJE MORSKIM PUTEM 20
Sažetak
Problematika procesa neolitizacije istočnog Jadrana u zadnjih 30 godina obuhvatila je rad
mnogih istraživača koji su svoja mišljenja iznjeli kroz niz radova čime su pokušali bolje
obuhvatiti rani neolitik tog prostora. Definiranih modela ili procesa neolitizacije na prostoru
istočnog Jadrana u suštini nema, ali neki istraživači su ponudili svoja rješenja pri razmatranju
procesa neolitizacije istočnog Jadrana. Autori poput Šime Batovića, Alojza Benca, Brunislava
Marijanovića te Mihaela Budje zastupaju model neolitizacije preko autohtonog mezolitičkog
supstrata, ali ne isključuju manje kontakte između zajednica u kojima autohtoni supstat ima
veću ulogu nego difuzija. Pojedini autori poput Staše Forenbahera, Timothy Kaisera i
Prestona Miraclea pojavu kultigena i domestikanata na obali Jadrana sagledavaju kroz
argumente da su zemljoradnju sa sobom donjeli prvi zemljoradnici na svojim plovilima kada
su ušli kroz Otranska vrata te se širili dalje na sjeverozapad.

Ključne riječi: neolitizacija, istočni Jadran, procesi, modeli

Abstract

ISSUES OF THE NEOLITIZATION PROCESS OF THE EASTERN ADRIATIC

The issues of the Neolithisation process in the eastern Adriatic over the past 30 years have
involved the work of many researchers who have expressed their opinions through a series of
papers, thus attempting to better capture the early Neolithic of the area. There are essentially
no defined models or processes of neolithisation in the eastern Adriatic area, but some
researchers have offered their solutions when considering the process of neolithisation of the
eastern Adriatic. Authors such as Šime Batović, Alojz Benc, Brunislav Marijanović and
Mihael Budja advocate a model of neolithisation across the indigenous Mesolithic substrate,
but do not rule out minor contacts between communities in which the indigenous substrate
plays a greater role than diffusion. Some authors such as Stašo Forenbaher, Timothy Kaiser
and Preston Miracle see the emergence of cultigens and domesticates on the Adriatic coast by
arguing that the process was brought with them by the first farmers on their vessels when they
entered through the Otran Gate and spread further northwest.

Key words: neolithisation, eastern Adriatic, issues, models