Professional Documents
Culture Documents
Borhes Nova Istrazivanja PDF
Borhes Nova Istrazivanja PDF
NOVA
ISTRAŽIVANJA
PREVELA SA ŠPANSKOG
PAIDEIA
BEOGRAD, 2 0 0 8 .
Naslov originala:
Izdavač
PAlDElA,Beograd
Generalni direktor
PETAR ŽIVADINOVIĆ
Dunciad, II, 76
7
Ćin Š'huang je proterao svoju majku jer je bila raspusna; u njegovoj
okrutnoj pravednosti, pravoverni nisu videli ništa drugo do bezdušnost;
Ćin Š'huang je, možda, želeo da izbriše kanonske knjige, jer su ga one
optuživale; Ćin Š'huang je, možda, želeo da izbriše celu prošlost ne bi
li ukinuo pamćenje jednog jedinog događaja: sramotnog ponašanja svo
je majke. (Zbog istog razloga je ijedan kralj, u Judeji, naredio da se ubi
ju sva deca ne bi li ubio jedno dete.) Ova pretpostavka je opravdana, ali
ona nam ništa ne kaže o zidu, drugom licu tog mita. Ćin Š'huang je, po
kazivanju istoričara, zabranio da se pominje smrt, tražio je eliksir bes
mrtnosti i povukao se u živopisnu palatu koja je imala soba koliko i da
na u godini; ovi podaci sugerišu da su zid u prostoru i vatra u vremenu
bile magijske prepreke sa ciljem da se zaustavi smrt. Sve stvari nastoje
da opstanu u svojoj biti, pisao je Baruh Spinoza; možda su car i njego
vi magovi verovali da je besmrtnost iznutra te da truljenje ne može prod-
reti u ograđen prostor. Možda je car želeo da ponovo stvori načelo vre
mena i nazvao se Prvim, i nazvao se Š'huang, kako bi na neki način bio
Š'huang, legendarni vladar koji je izmislio pismo i busolu. On je, po
Knjizi obreda, dao stvarima njihovo istinsko ime; i Ćin Š'huang se hva
lio, u tekstovima koji su ostali do danas, da sve stvari, pod njegovom
vladavinom, poseduju njima odgovarajuće ime. Sanjao je da zasnuje
besmrtnu dinastiju; naredio je da se njegovi naslednici nazivaju Drugi
car, Treći car, Četvrti car, i tako u beskraj... Pomenuo sam magijsku rad
nju; takođe bi trebalo pretpostaviti da podizanje zida i spaljivanje knji
ga nisu bila dva istovremena čina. To bi nam (prema redosledu koji sa
mi izaberemo) dočaralo sliku kralja koji je u početku rušio, a potom se
odlučio da čuva, ili pak sliku razočaranog kralja koji je na kraju uništio
ono što je nekad branio. Obe pretpostavke su dramatične, ali im nedo
staje, koliko je meni poznato, istorijska podloga. Herbert Alen Džajls
kaže da bi onaj ko sakrije knjige bio žigosan usijanim gvožđem i osuđen
da do kraja života gradi ogromni bedem. Ovaj podatak je dragocen, od
nosno dopušta drugačije tumačenje. Možda je zid bio metafora, možda
je Ćin Š'huang osuđivao one koji su obožavali prošlost, jedno tako
obimno delo kao sto je prošlost, tako glupo i tako beskorisno. Možda je
zid bio izazov i Ćin Š'huang je razmišljao: „Ljudi vole prošlost i ja pro
tiv te ljubavi ne mogu ništa, niti nešto mogu moji krvnici, ali jednom će
se pojaviti čovek koji će osećati isto što i ja, i on će uništiti moj zid, kao
što sam ja uništio knjige, i on će izbrisati sećanje na mene i biće moja
8
senka i moje ogledalo, a da to neće znati." Možda je Ćin Š'huang Shih
bedemom okružio svoje carstvo, jer je znao da je ono krhko, i uništio
knjige, jer je shvatio da su one svete knjige, odnosno knjige koje uče o
onome o čemu uči ceo univerzum, ili svest svakog čoveka. Možda su
spaljivanje biblioteke i podizanje zida radnje koje se na neki tajnovit
način poništavaju.
Otporan zid koji u ovom trenutku, i u svakom, baca svoj sistem sen-
ki na zemlje koje neću videti, jeste senka jednog Cezara koji je naredio
naciji dostojnoj najvećeg poštovanja da spali svoju prošlost; potresa nas
ta pomisao sama po sebi, van svih pretpostavki koje dopušta. (Njena
snaga možda leži u suprotnosti reči graditi i razgraditi, u ogromnom ras
ponu.) Ukoliko bismo ovu temu uopštili, mogli bismo zaključiti da svi
oblici nose snagu unutar sebe samih, a ne u nekakvom pretpostavlje
nom „sadržaju". To bi se podudarilo sa tezom Benedeta Kročea; Pajter
je, još 1877, izjavio da sve umetnosti teže da dostignu stanje muzike, a
ona nije ništa drugo do forma. Muzika, stanje sreće, mitologija, lica obli
kovana vremenom, neki sutoni i neka mesta, žele nešto da nam kažu, ili
su nam nešto rekli što nismo smeli da izgubimo, ili će nam nešto reći;
ova neumitnost otkrovenja, nečega što se ne izrađuje, možda jeste estet
ska činjenica.
9
Paskalova sfera
10
deću formulaciju, koju vekovi koji dolaze neće zaboraviti: „Bog je
pojmljiva sfera, čiji centar je svuda a kružnica nigde". Presokratovci su
govorili o beskrajnoj sferi; Alberteli (kao i Aristotel, ranije) smatra da ta
ko govoriti znači počiniti contradictio in adjecto, jer se subjekat i predi
kat poništavaju; to lako može biti istina, ali formulacija iz hermetičkih
knjiga dopušta nam da gotovo naslutimo tu sferu. U XIII veku pomenuta
slika ponovo se pojavila u alegorijskoj poemi Roman o ruži, u kojoj se
pojavljuje kao kod Platona, i u enciklopediji Speculum Triplex; u XVI
veku, u poslednjem poglavlju poslednje knjige Pantagruela pominje se
„mentalna sfera, čiji centar je svuda a kružnica nigde, koju nazivamo
Bogom". Njen smisao bio je jasan srednjovekovnom umu: Bog je u sva
koj svojoj tvari, ali nijedna Ga ne ograničava. „Nebo i nebesa nad ne
besima ne mogu te obuhvatiti", kazao je Solomon ( I O carevima, 8,27);
čini se da je geometrijska metafora sfere bila glosa tih reči.
Danteov spev zadržao je ptolomejsku astronomiju, koja je tokom
hiljadu četiri stotine godina vladala ljudskom uobraziljom. Zemlja zau
zima središte univerzuma. Ona je nepomična sfera; oko nje kruži devet
koncentričnih sfera. Prvih sedam su planetarna neba (nebo Meseca,
Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera i Saturna); osma je nebo ne
pomičnih zvezda; deveta - kristalno nebo nazvano još i Prvo pokretno.
Njega okružuje Raj, božansko nebo sačinjeno od svetlosti. Ceo ovaj slo
žen aparat šupljih sfera, prozirnih i rotiraj ućih (neki sistem ustanovio ih
je pedeset pet), postao je mentalna potreba; De hypothesibus motuum
coelestium commentariolus glasi Kopernikov bojažljiv naslov, čoveka
koji je porekao Aristotela; on je tako naslovio svoj rukopis koji će doneti
preokret u našem viđenju kosmosa. Za Đordana Bruna, razbijanje zvez-
danih svodova bilo je oslobađanje. On je otkrio, u Večeri pepela, da je
svet beskrajna posledica beskrajnog uzroka i da nam je božanstvo na
dohvat, „jer ono je u nama, čak više nego što smo mi sami u sebi". Tra
žio je prave reči ne bi li ljudima dokučio kopemikanski prostor i na jed
noj blistavoj stranici zabeležio: „Sa sigurnošću možemo tvrditi da je ceo
univerzum centar, odnosno da je centar univerzuma svuda a kružnica
nigde" (De la causa, principio et uno, V).
To je zapisao 1584. godine, kličući od radosti, još u okrilju renesan
se; sedamdeset godina kasnije nestao je odraz tog zanosa, pa su se ljudi
osećali izgubljeno u vremenu i prostoru. U vremenu, jer ako su buduć
nost i prošlost beskrajni, onda realno ne postoji nikakvo „kada?"; u proš
li
toru, jer ako je svako biće podjednako udaljeno od beskrajnog i infini
tezimalnog, onda takođe neće postajati ni ,,gde?". Niko ne postoji u ne
kom danu, na nekom mestu; niko ne zna veličinu sopstvenog lica. U re
nesansi je čovečanstvo verovalo da je doseglo snažnu istinu i izgovori
lo ju je kroz usta Đordana Bruna, Kampanele i Bekona. U XVII veku ga
je uplašio osećaj starosti; pronašlo je opravdanje iskopavši uverenje o
polaganom i pogubnom propadanju svih stvorenja, zbog Adamovog gre-
ha. (U petom poglavlju Knjige postanja kaže se da „tako požive Matu-
salem svega devet stotina i šezdeset i devet godina"; u šestom, da je bi
lo „divova na zemlji u te dane".) Elegija Anatomy of the World, Džona
Dona, oplakuje prekratak život i minijaturni stas savremenih ljudi, koji
su nalik na vile i pigmeje; Milton je, sudeći po Džonsonovoj biografiji,
strahovao da je na zemlji epika već postala nemoguća; Glanvil je zak
ljučio da je Adam, „odličje od Boga", uživao teleskopsko i mikroskop-
sko viđenje; čuvene su reči Roberta Sauta: „Aristotel je bio samo otpa
dak Adama, a Atina, zakržljali oblik Raja". U tom potištenom veku, ap
solutni prostor koji je nadahnuo Lukrecijeve heksametre, apsolutni pro
stor koji je bio oslobođenje za Bruna, postao je lavirint i ponor za Pa-
skala. On je odbacio univerzum i žarko je žudeo za Bogom, ali Bog je,
po njegovom mišljenju, bio još manje stvaran od mrskog mu univerzu
ma. Jadikovao je što nebeski svod ne progovara, a naš život je uporedio
sa životom brodolomnika na pustom ostrvu. Osećao je neprestanu teži
nu fizičkog sveta, osećao je vrtoglavicu, strah i usamljenost, i izrazio ih
je recima: „Priroda je beskrajna sfera čiji centar je svuda, a kružnica
nigde". Tako je objavio Brenšvik, ali u Turniejeovom kritičkom izda
nju (Pariz, 1941), u kojem su reprodukovane precrtane reči i nedoumi
ce iz rukopisa, otkrivamo da je Paskal počeo da piše effroyable: „Za
strašujuća sfera, čiji centar je svuda a kružnica nigde".
Možda je sveopšta istorija samo istorija drugačije intonacije nekih
metafora.
12
Kolridžov cvet
13
Drugi tekst je roman koji je Vels skicirao 1887, a napisao ga sedam
godina kasnije, u leto 1894. godine. Naslov prve verzije bio je The Chro
nic Argonauts (u tom odbačenom naslovu chronic ima etimološko zna
čenje vremenski); konačno, Vremeplov. Vels u tom romanu nastavlja i
preuobličava drevnu književnu tradiciju: predviđanje budućih događaja.
Isaija vidi pustošenje Vavilona i obnovu Izrailja; Eneja, vojnu sudbinu
svojih potomaka, Rimljana; prorok iz Edda Saemundi, povratak bogova
koji će, posle ciklične bitke u kojoj će naša zemlja stradati, otkriti, ba
čene u travu nove livade, šahovske figure kojima su nekad igrali... Vel-
sov junak, za razliku od ovih proročkih posmatrača, fizički putuje u bu
dućnost. On se vraća iznuren, prašnjav i klonuo; vraća se iz dalekog bu
dućeg čovečanstva podeljenog na dve međusobno omražene vrste (na
dokone eloije - oni žive u ruiniranim palatama i razrušenim vrtovima; i
na podzemne morloke - oni pate od niktalopije i hrane se eloima); iz
budućnosti se vraća sede kose noseći jedan uveli cvet. To je druga ver
zija Kolridžove slike. Još neverovatniji od rajskog cveta, ili cveta iz sna,
jeste cvet iz budućnosti, nepostojani cvet čiji atomi još nisu došli na svo
je mesto i nisu se povezali.
Treća verzija, najviše razrađena, koju ću komentarisati ideja je jed
nog pisca prilično složenijeg od Velsa, mada manje obdarenog onim le-
pim vrlinama koje obično nazivamo klasičnim. Govorim o autoru dela
La humillación de los Northmore, tužnom i lavirintskom Henriju
Džejmsu. Kada je umro, ostavio je nedovršen roman iz oblasti naučne
fantastike, The Sense of the Past, koji je varijacija ili razrada Vremeplo-
va*. Velsov junak putuje u budućnost u nezamislivom vozilu koje se
kreće napred-nazad kroz vreme kao što druga vozila to čine kroz pro
stor; Džejmsov junak vraća se u prošlost, u XVIII vek, tako što ulazi u
to doba. (Oba postupka su nemoguća, ali je Džejmsov postupak manje
proizvoljan.) U romanu The Sense of the Past, kopča između stvarnog i
nestvarnog (između sadašnjosti i prošlosti) nije cvet, kao u ranijim pri
čama; kopča je zagonetni portret glavnog junaka iz XVIII veka. Fasci
niran tim platnom, junak uspeva da se prebaci u dan kada je ono nasli
kano. Među osobama koje sreće, neminovno je prisutan i slikar; on ga
* Nisam čitao The Sense of the Past, ali mije poznata iscrpna analiza Stifana Spen
derà u njegovom delu The Destructive Element (str. 105-110). Džejms je bio Velsov
prijatelj; o njihovom odnosu može da se pročita u obimnom Velsovom delu Experiment
in Autobiography.
14
slika ispunjen strahom i odbojnošću, jer sluti nešto neobično i čudno u
još nenaslikanim crtama lica... Džejms tako stvara nenadmašan regres-
sus in infinitum, budući da se njegov junak, Ralf Pendrel, prebacuje u
XVIII vek. Uzrok sledi nakon posledice, motiv za putovanje jedna je od
posledica samog putovanja.
Vels verovatno nije znao za Kolridžov tekst; Henri Džejms je znao
za Velsov tekst i divio mu se. Naravno, ukoliko je ispravno učenje da su
svi autori jedan autor*, takve činjenice su nevažne. Zaista, nije neopho
dno ići tako daleko; panteista koji izjavljuje da je mnoštvo autora samo
privid, nailazi na neočekivanu podršku klasičara po kome je to mnoštvo
gotovo beznačajno. Klasičarski duh smatra da je književnost suštinski
važna, a ne pojedinci. Džordž Mur i Džems Džojs utkali su u svoja de-
la tuđe stranice i misli; Oskar Vajld imao je običaj da poklanja zaplete
priča kako bi ih drugi razradili; oba stava, iako naizgled suprotstavljena,
mogu da ukazu na isti smisao umetnosti. Na ekumenski smisao, bezličan
smisao... Još jedno svedočanstvo o dubokom jedinstvu Reči, još jedno
poricanje granica subjekta, iskazao je znameniti Ben Džonson, koji je,
nastojeći da formuliše svoj književni testament i stavove prikladne ili
neprikladne za uši svojih savremenika, samo spojio odlomke iz dela Se-
neke, Kvintilijana, Justusa Lipsijusa, Vivesa, Erazma, Makijavelija, Be-
kona i dvojice Skaligera.
I, poslednje zapažanje. Oni koji pomno kopiraju nekog pisca, čine to
bezlično, čine to jer brkaju tog pisca sa književnošću, čine to jer strepe
da udaljavanje od njega u jednom trenutku može značiti udaljavanje od
razuma i ispravnog puta. Dugo godina mislio sam da je gotovo beskraj
na književnost u jednom čoveku. Taj čovek bio je Karlajl, bio je Johanes
Beher, bio je Vitmen, bio je Rafael Kansinos-Asens, bio je De Kvinsi.
15
Kolridžov san
16
sona, kome je jedan san (kako sam kaže u Chapter on Dreams) podario
sadržaj Olalla, a drugi, 1884. godine, Džekila i Hajda. Tartini je želeo da
u budnom stanju oponaša muziku iz sna; Stivenson je u snu dobio sadr
žaj, to jest, opštu formu; još sličnije Kolridžovom usmenom nadahnuću
je nadahnuće koje Prečasni Bid pripisuje Kedmonu (Historia ecclesia-
stica gentis Anglorum, IV, 24). To se dogodilo krajem VII veka, u mi
sionarskoj i ratničkoj Engleskoj saksonskih kraljeva. Kedmon je bio
prost pastir i već zašao u godine; jedne noći umakao je sa neke zabave
jer je predosetio da će mu dati harfu, a znao je da ne ume da peva u sti
hovima. Zaspao je u štali, među konjima; u snu gaje neko pozvao po
imenu i naredio mu da peva. Kedmon je odgovorio da ne ume, ali mu je
taj glas rekao: „Pevaj o početku svega stvorenog". Kedmon je tad izgo
vorio stihove koje nikada ranije nije čuo. Nije ih zaboravio ni kad se
probudio i mogao je da ih ponovi pred monasima iz obližnjeg manasti
ra Hild. On nije znao da čita, ali monasi su mu prepričali delove sakral
ne istorije i on ih je „prežvakao kao prava životinja i pretočio ih u pre
krasne stihove, pa tako opevao stvaranje sveta i čoveka i celokupnu po
vest iz Knjige postanja, kao i izgon sinova Izrailja i njihov dolazak u
obećanu zemlju i mnoge drage događaje iz Biblije, i otelovljenje, stra
danje, vaskrsenje i uspenje na nebo Gospoda, i spuštanje Svetog duha i
podučavanje apostola, i takođe užas Strašnog suda, strahote paklenih
muka, lepotu raja, te Božije milosrđe i pravednost". On je bio prvi sve-
šteni pesnik engleske nacije; „niko mu nije bio ravan - kaže Bid - jer to
što je znao nije naučio od ljudi nego od Boga". Nekoliko godina kasni
je prorekao je sat sopstvene smrti i dočekao ga u snu. Nadamo se da se
ponovo sreo sa svojim anđelom.
17
dna verzija jedne od opštih istorija, Kratak pregled istorija Rašida ed-
Dina; ona datira iz XIV veka i u njoj je persijska književnost izuzetno
bogato zastupljena. Na jednoj stranici piše: „Istočno od Sang-tua Ku-
blaj Kan podigao je palatu na osnovu plana koji je video u snu i kasni
je sačuvao u pamćenju". To je zapisao vezir Gazan Mahmud, Kublajev
potomak.
Mongolski vladar, u XIII veku, sanja palatu i podiže je u skladu sa
viđenjem u snu; u XVIII veku, jedan engleski pesnik, a on nije mogao
znati da je palata podignuta na osnovu sna, sanja pesmu o palati. U po-
ređenju sa ovom simetrijom, što deluje na duše ljudi koji spavaju i obuh
vata kontinente i vekove, ništavne ili gotovo ništavne su, čini mi se, sve
levitacije, vaskrsenja i pojave svetih knjiga.
Kakvo objašnjenje bismo više voleli? Oni što unapred odbacuju nat
prirodno (ja sam, uvek, nastojao da pripadam toj sorti) zaključiće da je
povest o ta dva sna samo puka koincidencija, slučajno naslikan crtež,
poput oblika lavova i konja koje ponekad stvaraju oblaci. Drugi će za
ključiti da je pesnik na neki način znao da je vladar sanjao palatu, te je
kazao da je sanjao pesmu kako bi stvorio sjajnu priču koja istovremeno
ublažava ili opravdava nedovršenost i rapsodičnost stihova*. Ova pret
postavka je ispravna, ali nas primorava da tražimo, nasumice, neki od
strane sinologa neidentifikovan tekst u kojem je Kolridž mogao proči
tati, pre 1816. godine, o Kublajevom snu**. Još zanosnije su hipoteze
koje prevazilaze racionalno. Recimo, može se pretpostaviti da se duša
vladara, pošto je palata uništena, nastanila u Kolridžovoj duši kako bi je
iznova podigao recima, trajnijim od mermera i metala.
Prvi sanje stvarnosti pridodao palatu; drugi, koji se dogodio pet ve-
kova kasnije, poemu (ili početak poeme) nadahnutu palatom; sličnost
snova dopušta da se nasluti izvestan plan; ogroman vremenski period
između njih otkriva nadljudskog izvršioca. Ispitati nameru tog besmrt
nika ili tog dugovekog stvorenja bilo bi, možda, koliko hrabro ništa ma
nje i beskorisno, ali dopušteno je sumnjati da je nije ostvario. Otac Her-
biljon, pripadnik Družbe Isusove, potvrdio je 1691. da su od palate Ku-
* Početkom XIX veka, ili krajem XVIII, sudeći po čitaocima klasičnog ukusa,
Kubla Kan je bila ocenjena kao previše neodmerena poema. Godine 1884. prvi Kol-
ridžov biograf, Treil, čak je napisao: „Ekstravagantna onirička poema Kubla Kan tek je
nešto više od psihološke neobičnosti".
" Videti John Livingstone Lowes: The wad to Xanadu, 1927. str. 358, 585.
18
blaj Kana ostale samo ruševine; znamo da je od poeme jedva sačuvano
pedeset stihova. Ove činjenice navode na pretpostavku da taj niz snova
i dela nije iscrpljen. Prvom snevaču je u noći bila predočena slika pala-
te i on ju je sagradio; drugom snevaču, koji nije znao za san svog pret
hodnika, pesma o palati. Ako ova shema ostane, neko će, u noći od ko
je nas razdvajaju vekovi, sanjati isti san i neće posumnjati da su ga dru
gi već sanjali i podariće mu oblik od mermera ili muzike. Možda niz tih
snova nema kraja, možda je ključ u poslednjem.
Kao što sam već napisao, slutim, ili mislim da slutim, drugačije ob
jašnjenje. Možda jedan arhetip, još neotkriven ljudima, jedan večni ob-
jekat (da upotrebimo Vajthedovu nomenklaturu), lagano ulazi u svet;
njegova prva manifestacija bila je palata; druga - pesma. Kad bi ih ne
ko uporedio, video bi da su suštinski istovetne.
19
Vreme i Dž. V. Djun
U 63. broju časopisa Sur (decembar 1939) objavio sam jednu prei-
storiju, prvu rudimentarnu istoriju, o beskrajnom povratku. Nisu svi pro
pusti te skice bili nehotični: namerno sam izostavio da pomenem Dž. V.
Djuna; on je iz beskrajnog regressusa izveo prilično čudesnu doktrinu o
subjektu i o vremenu. Rasprava (puko izlaganje) o njegovoj tezi pre
mašila bi granice planirane beleške. Njena složenost zahtevala bi pose
ban članak i sada ću pokušati da ga napišem. Na ovo pisanje podstiče me
analiza poslednje Djunove knjige - Nothing Dies (1940, Faber i Faber)
- u kojoj su ponovljeni ili sažeti sadržaji prethodne tri.
Odnosno, jedan jedini sadržaj. Gledano u celini, u njoj nema ničeg
novog; ono što gotovo zapanjuje, što je neobično, jesu autorovi zak
ljučci. Pre nego što ih budem tumačio, navešću nekoliko naizmeničnih
premisa.
Sedmi od mnogobrojnih filozofskih sistema u Indiji koji Paul Doj-
sen beleži*, poriče da ja može biti neposredni objekat spoznaje, „jer da
bi našu dušu bilo moguće spoznati, nužno je neophodna druga duša da
bi se spoznala prva, i treća - da bi se spoznala druga". Indusi nemaju
smisao za istoriju (to jest: nastrano više uživaju u proučavanju ideja ne
go imena filozofa i datuma vezanih za njih), mada nam je poznato da je
to suštinsko poricanje introspekcije trajalo oko osam vekova. Šopen-
hauer ga ponovo otkriva 1843. godine. „Subjekat koji spoznaje", pona
vlja, „nije spoznan kao takav, jer bi bio objekat spoznaje drugog sub
jekta koji spoznaje" {Welt als Wille und Vorstellung, drugi tom, devet
naesto poglavlje). Herbart se takođe poigrao sa ovim ontološkim um
nožavanjem. Pre nego sto je napunio dvadeset godina zaključio je da je
ja neizbežno beskrajno, budući da činjenica samospoznaje traži drugo ja
koje je takođe spoznalo samo sebe, a to ja pak traži novo ja (Dojsen:
20
Die neuere Philosophie, 1920, str. 367). Uz obilje anegdota, parabola,
dobre ironije i dijagrama, ovom idejom bavi se Djun u svojim delima.
On (An Experiment with Time, poglavlje XXII) zaključuje da sves-
tan subjekat nije svestan samo onoga što posmatra, nego i subjekta A
kojeg posmatra i, samim tim, drugog subjekta B koji je svestan A i, sa
mim tim, drugog subjekta C svesnog B... Pomalo tajnovito dodaje da ti
bezbrojni lični subjekti ne mogu da se smeste u tri dimenzije prostora,
ali mogu u bezbrojne dimenzije vremena. Pre nego što ovo objasnim,
pozivam svog čitaoca da još jednom razmišljamo o sadržaju ovog pa
susa.
Haksli, verodostojni naslednik britanskih nominalista, smatra da po
stoji samo verbalna razlika između opažanja bola i saznanja da ga neko
opaža, i podsmeva se metafizičarima čistuncima koji u celokupnoj sen
zaciji uočavaju razliku između „senzitivnog subjekta, senzogenog ob
jekta i preko potrebnog junaka: Ja" (Essays, šesti tom, str. 87). Gustav
Spiler (The Mind of Man, 1902) dopušta da su svest o bolu i bol dve
različite činjenice, ali ih smatra podjednako pojmljivim poput istovre
mene percepcije nečijeg glasa i lica. Njegovo mišljenje čini mi se ispra
vnim. Što se tiče svesti o svesti, na koju se poziva Djun da bi u svakog
pojedinca postavio vrtoglavu i zamršenu hijerarhiju subjekata, bliskija
mi je pretpostavka o uzastopnim (ili imaginarnim) stanjima početnog
subjekta. „Ako bi duh - kazao je Lajbnic - morao ponovo da promišlja
već promišljeno, bilo bi dovoljno opaziti neko osećanje da bi se razmiš
ljalo o njemu, a zatim razmišljalo o tom razmišljanju, a zatim razmišljalo
0 razmišljanju razmišljanja, i tako u nedogled." (Nouveaux essais sur
l'entendement humain, druga knjiga, prvo poglavlje.)
Djunov postupak da se u trenutku dokuči beskrajan broj vremena
manje je uverljiv, ali je genijalniji. Poput Huana de Mene u spe vu La
byrinthe)* , poput Uspenskog u Tertium Organum, i on polazi od toga da
već postoji budućnost, sa svim promenama i pojedinostima. Ka unapred
postojećoj budućnosti (ili polazeći od unapred postojeće budućnosti, ka
ko Bredli više voli da kaže) teče apsolutna reka kosmičkog vremena,
odnosno prolazne reke naših života. To kretanje, taj protok, zahteva, kao
1 sva kretanja, određeno vreme; zato ćemo, dakle, imati izvesno drugo
vreme kako bi proteklo prvo, zatim treće, da bi proteklo drugo, i tako do
* U tom spevu iz XV veka postoji slika „tri veoma velika točka": prvi, nepomičan,
jeste prošlost; drugi, koji se okreće, sadašnjost; treći, nepomičan, jeste budućnost.
21
u beskraj...* Takvu mašineriju predlaže Djun. U ovim hipotetičkim i pri
vidnim vremenima imaju beskrajno boravište neopažajni subjekti, što
umnožava drugi regressus.
Ne znam šta će misliti moj čitalac. Ne pretendujem da znam kakva
je stvar vreme (čak ni da li je uopšte „stvar"), ali slutim da vreme i pro
tok vremena nisu dve tajne već jedna jedinstvena. Djun, pretpostavljam,
čini grešku sličnu onoj koju čine zaneseni pesnici kada govore o mese-
cu koji pokazuje svoj crveni disk; na taj način oni zamenjuju jednu ne-
deljivu vizuelnu sliku jednim subjektom, predikatom i objektom, koji
nisu ništa drugo do sam subjekat, blago zamaskiran... Djun je slavna
žrtva lošeg intelektualnog običaja koji je Bergson raskrinkao: pojmiti
vreme kao četvrtu dimenziju prostora. On pretpostavlja da budućnost
već postoji i da se moramo prebaciti u nju; ova pretpostavka je dovolj
na da je pretvori u prostor i da se zahteva nekakvo drugo vreme (koje se
takođe poima u prostornom obliku, u linearnom obliku ili u obliku reke),
a potom treće i milionito. Sve četiri Djunove knjige neprestano predla
žu beskrajne dimenzije vremena**, i te dimenzije su prostorne. Istinsko
vreme, za Djuna, jeste nedokučiv kraj beskonačnog niza.
Na osnovu čega se pretpostavlja da već postoji budućnost? Djun isti
če dva razloga: prvi, premonitomi snovi; drugi, relativna jednostavnost
ove pretpostavke u odnosu na nerazmrsive dijagrame, svojstvene nje
govom stilu. On takođe želi da izbegne problem neprestanog stvaranja...
Teolozi definišu večnost kao istovremeno i jasno posedovanje svih
trenutaka vremena i proglašavaju je za jedan od božanskih atributa. Djun
zapanjuje pretpostavkom da je večnost već u našem posedu i da je sno
vi svake noći iznova potvrđuju. U njima se, po njegovom mišljenju, sli-
vaju neposredna prošlost i neposredna budućnost. U budnom stanju jed
noličnom brzinom prevaljujemo sukcesivno vreme; u snu obuhvatamo
neizmerno prostranu oblast. Sanjati znači dovesti u sklad viđene slike i
pomoću njih isplesti priču, ili niz priča. Recimo, vidimo sliku sfinge i
* Pola veka pre nego što je Djun predložio „apsurdnu pretpostavku o nekakvom
drugom vremenu, u koje utiče, brzo ili lagano, prvo", nju je otkrio i odbacio Sopen-
hauer, u jednoj belešci koju je rukom dopisao u Welt als Wille und Vorstellung. Ona se
nalazi na 829. stranici drugog toma istorijsko-kritičkog izdanja Ota Vajsa.
** Ova fraza sve otkriva. U XXI poglavlju knjige An Experiment with Time on gov
ori o vremenu koje je vertikalno u odnosu na drugo.* Nachvedische Philosophie der In
der, 318.
22
apoteke i izmišljamo da se apoteka pretvara u sfingu. Čoveku koga će
mo sutra upoznati dajemo usta nekog lica koje nas je posmatralo juče...
(Još je Šopenhauer napisao da su život i snovi listovi iste knjige i da či
tati je po redu, znači živeti; prelistavati je preko reda, znači sanjati.)
Djun tvrdi da će nas smrt naučiti uspešnim upravljanjem večnošću.
Ponovo ćemo steći sve trenutke našeg života i kombinovaćemo ih kako
nam je volja. Bog i naši prijatelji i Šekspir saradivaće sa nama.
U poređenju sa ovom sjajnom tezom, bilo koja greška počinjena od
strane autora deluje nevažno.
23
Stvaranje i F. H. Gos
The man without a Navel yet lives in me („čovek bez pupka i dalje
živi u meni"), čudno piše ser Tomas Braun (Religio medici, 1642) žele
ći da naznači da je, kao Adamov potomak, začet u grehu. U prvom pog
lavlju Ulisa, Džojs takođe evocira bezgrešan i zategnut stomak žene bez
majke: Heva, naked Eve. She had no navel. Ta tema (znam) možda de-
luje groteskno i nevažno, ali zoolog Filip Henri Gos povezao ju je sa
ključnim problemom metafizike: problemom vremena. To je učinio
1857; osamdeset godina zaborava, čini se, poistovećuju se sa novinom.
Dva mesta u Svetom pismu (Rim, 5; I Kor, 15) suprotstavljaju pr
vog čoveka - Adama, u kojem umiru svi ljudi, potonjem Adamu - Isu
su*. Ovo suprotstavljanje, kako ne bi bilo puko bogohuljenje, podrazu-
meva nekakvo tajanstveno izjednačavanje, koje se prevodi u mitove i
simetriju. Zlatna legenda kaže da drvo od kojeg je napravljen Krst po
tiče od zabranjenog drveta iz raja; teolozi, da je Adam, kada je stvoren
od strane Oca i Sina, imao tačno onoliko godina koliko je imao Sin ka
da je razapet: trideset tri. Ta glupava preciznost mora da je uticala na
Gosovu kosmogoniju.
On ju je obelodanio u knjizi Omphalos (London, 1857), čiji podna
slov je Pokušaj da se razmrsi geološki čvor. Uzalud sam pretraživao bi
blioteke u potrazi za tom knjigom; da bih sačinio ovu belešku, posluži-
ću se rezimeima Edmunda Gosa (Father and Son, 1907) i H. Dž. Velsa
24
(Ali Aboard for Ararat, 1940). On dodaje ilustracije kojih nema na tim
sažetim stranicama, ali smatram da su u skladu sa Gosovim razmišlja
njem.
U poglavlju svoje Logike, koje govori o zakonu kauzaliteta, Džon
Stjuart Mil zaključuje da je stanje univerzuma u svakom trenutku po-
sledica stanja u prethodnom trenutku i da bi nekakvoj beskonačnoj in
teligenciji bila dovoljna savršena spoznaja samo jednog trenutka da bi
znala istoriju univerzuma, prošlu i buduću. (Takođe zaključuje - o, Luj-
-Ogiste Blanki, o, Niče, o, Pitagora! - da bi ponavljanje bilo kog stanja
podrazumevalo ponavljanje svih ostalih i svetsku istoriju pretvorilo u
ciklični niz). U ovoj umerenoj verziji izvesne Laplasove fantazije - on
je zamislio da se sadašnje stanje univerzuma, teorijski, može svesti na
obrazac iz kojeg bi Neko mogao da izvuče zaključak o celokupnoj bu
dućnosti i celokupnoj prošlosti - Mil ne isključuje mogućnost buduće
intervencije spolja koja bi prekinula niz. On tvrdi da će stanje q sudbin
ski stvoriti stanje r; a stanje r, stanje s; ono pak stanje t; ali dopušta da
pre stanja t, neka božanska katastrofa — consummatio mundi, recimo -
može da uništi planetu. Budućnost je neizbežna, precizna, ali može i da
se ne dogodi. Bog motri u intervalima.
Godine 1857. jedan nesklad brinuo je ljude. Knjiga o postanju pri
pisivala je šest dana - šest nespornih hebrejskih dana, od zalaska do za
laska sunca - stvaranju sveta od strane Boga; paleontolozi su neumolji
vo insistirali na ogromnom vremenu. Uzalud je De Kvinsi ponavljao da
Sveto pismo nema obavezu da podučava ljude nijednoj nauci, budući da
su nauke obiman mehanizam za razvoj i uvežbavanje čovekovog uma...
Kakg pomiriti Boga i fosile, ser Čarlsa Lajela i Mojsija? Gos je, ohra
bren molbama, ponudio zadivljujući odgovor.
Milje zamišljao kauzalno, beskrajno vreme koje može biti prekinu
to nekakvim budućim Božijim činom; Gos, takođe isključivo kauzalno
vreme, beskrajno, ali ono je bilo prekinuto jednim prošlim činom: Stva
ranjem. Stanje n sudbinski će stvoriti stanje v, ali pre v može da se do
godi Strašni sud; stanje n podrazumeva stanje c, ali c se nije dogodilo jer
je svet bio stvoren u stanju f ili h. Prvi trenutak vremena podudara se sa
trenutkom Stvaranja, kako kaže sveti Avgustin, ali taj prvi trenutak po
drazumeva ne samo beskrajnu budućnost nego i beskrajnu prošlost. Hi-
potetičku prošlost, naravno, ali detaljnu i sudbinski predodređenu. Tada
se pojavljuje Adam, čiji zubi i skelet imaju 33 godine; pojavljuje se
25
Adam (piše Edmund Gos) i pokazuje svoj pupak, iako ga nikakva pup
čana vrpca nije vezivala za majku. Načelo razuma zahteva da ne posto
ji nijedna posledica bez uzroka; ti uzroci zahtevaju druge uzroke, koji se
regresivno umnožavaju*; svi oni imaju konkretne tragove, ali realno po
stoje samo uzroci koji su usledili nakon Stvaranja. U dolini Luhana pre-
živeli su skeleti gliptodona, mada nikada nije bilo gliptodona. Tu geni
jalnu (i pre svega neverovatnu) tezu Filip Henri Gos ponudio je religiji
i nauci.
Obe su je odbacile. Novinari su je uprostili svodeći je na učenje da
je Bog sakrio fosile ispod zemlje kako bi dokazao veru geologa; Carls
Kingsli je poricao da je Gospod upisao u stenama „suvišnu i ogromnu
laž". Uzalud je Gos izložio metafizičku osnovu svoje teze: nemoguć
nost poimanja bilo kog trenutka vremena bez prethodnog i potonjeg tre
nutka, i tako do u beskraj. Ne znam da li mu je bila poznata drevna mi
sao sa prvih stranica talmudske antologije Rafaela Kansinos-Asensa:
Nije bilo ničeg sem prve noći, premda joj je prethodio niz vekova.
Želim da istaknem dve vrline već zaboravljene Gosove teze. Prvu:
njenu pomalo čudovišnu otmenost. Drugu: njeno nehotično svođenje na
apsurd creatio ex nihilo, njeno posredno ukazivanje na to da je univer
zum večan, kao što misle Vedanta i Heraklit, Spinoza i atomisti... Ber
trand Rasel ju je ponovo učinio aktuelnom. U devetom poglavlju knjige
The Analysis of Mind (London, 1921) on pretpostavlja da je naša plane
ta bila stvorena pre nekoliko minuta, sve sa čovečanstvom koje „se se-
ća" varljive prošlosti.
26
Alarm doktora Amerika Kastra*
27
El minche de esa rumi
dicen no tenela bales;
los he dicaito yo,
los tenela muy juncales...
El bacán le acanaló
el escracho a la minushia;
después espirajushió
por temor a la canushia**.
* Prve dve strofe govore o mladom Ciganinu, dečačkog lica i hrabrog srca, dok
strofa napisana lunfardom peva omladiću koji je devojku ubo nožem, a potom utekao
strahujući od policije. Strofe su ostavljene u originalu kako bi se videle jezičke nijanse,
naslage i izvitoperenja o kojima govori Borhes - Prim. prev.
* Zabeležena je u rečniku žargonskog jezika Luisa Viljamajora: El Lenguaje del
bajo fondo (Buenos Ajres, 1915). Kastro neće da zna za ovo jezičko blago, možda zato
što na njega ukazuje Arturo Košta Alvares u jednoj knjizi od suštinskog značaja: El cas
tellano en la Argentina (La Plata, 1928). Beskorisno je podsećati da niko ne izgovara mi
nushia, canushia, espirajushiar.
28
ljujući jednom pajacu koji je radio sa braćom Podesta; vesre, zbog uče
nika četvrtog razreda. Oni se oslanjaju na takvu trulež; ta bogatstva im
dugujemo i dugovaćemo im.
Ništa manje lažni nisu ni „ozbiljni problemi govora u Buenos Ajre-
su". Putovao sam po Kataloniji, po Alikanteu, po Andaluziji, po Kasti-
lji; nekoliko godina živeo sam u Valjdemosi i godinu dana u Madridu;
predivne uspomene vezuju me za ta mesta; nikada nisam primetio da
Španci govore bolje od nas. (Govore glasnije, to da, spokojno, poput
onih koji ne znaju za sumnju.) Doktor Kastro nam pripisuje arhaizam.
Njegov metod je zanimljiv: otkriva da su najobrazovanije osobe iz San
Mameda de Puge, u Orenseu (Spanija), zaboravile značenje neke reči;
odmah zaključuje da su ga verovatno i Argentinci zaboravili... Činjeni
ca je da španski jezik pati od nekih nesavršenstava (jednolična prevlast
vokala, preterana reljefnost reči, nesposobnost da gradi složene reči),
ali ne i od nesavršenstva koje mu njegovi glupavi branioci pripisuju: te
škoću. Španski jezik je neizmerno lak jezik. Samo Španci zaključuju da
je težak: možda zato što ga zamućuju čari katalonskog, asturijskog, ma-
jorkinskog, galicijskog, baskijskog i valensijskog; možda zbog netač-
nosti usled taštine; možda zbog izvesne verbalne grubosti (Španci br
kaju akuzativ i dativ, kažu le matô umesto lo matô, obično nisu u stanju
da izgovore Atlântico ili Madrid, misle da jedna knjiga može da nosi
ovakav nezgrapan naslov La peculiaridad lingiiistica rioplatense y su
sentido historico/Lingvistička osobenost Rio Plate i njen istorijski smi
sao).
Doktor Kastro, na svakoj stranici te knjige, obilato iznosi konven
cionalno praznoverje. Prezire Lopesa i veliča Rikarda Rohasa; poriče
tango i sa poštovanjem govori o hakari*, misli d a j e Rosas bio vođa
konjičkih odreda, čovek poput Ramiresa ili Artigasa, i smešno ga nazi
va „najvećim kentaurom". (Grusaki se više dopadala definicija: „vojnik
odstupnice", što je stilski lepše i lucidnije) On zabranjuje - shvatam sa
potpunim pravom - reč cachada, ali se miri sa tomadura depelo, koja
nije ništa logičnija niti lepša. Napada američke idiotizme, jer mu se
španski idiotizmi više dopadaju. Ne želi da kažemo de arriba; želi da ka
žemo de gorra... Ovaj istraživač „lingvističke činjenice Buenos Ajresa"
ozbiljno beleži da žitelji te prestonice jastoga nazivaju acridio; taj ne-
* Hakara (Jâcara) je vrsta vesele romanse i naziv melodije uz koju se peva i pleše.
- Prim. prev.
29
verovatni čitalac Karlosa de la Pue i Kajmana otkriva nam da taita, u
žargonu periferije, znači otac.
U ovoj knjizi forma se ne suprotstavlja sadržaju. Ponekad je stil tr
govački: „Meksičke biblioteke posedovale su knjige visokog kvaliteta"
(str. 49); „Neumoljiva carina... nametala je neverovatne cene" (str. 52).
Ponekad, neprestana banalnost misli ne isključuje živopisne besmisli
ce: „Tada izranja jedino moguće, tiranin, zgusnuta energija bez smera
mase, a on je ne usmerava, jer nije vodič, nego gromada koja spljeska-
va, ogroman ortopedski aparat koji mehanički, zverski, sab ira stado ko
je se osipa" (str. 71, 72). Drugi put, istraživač Vakarese pokušava mot ju
ste: „Zbog istih motiva zbog kojih se torpeduje čarobna gramatika A.
Alonsa i P. Enrigesa Urenje" (str. 31).
Mangupi iz Last Reason upućuju konjske metafore; doktor Kastro,
prevrtljiv u grešci, dovodi u spregu radio-telefoniju i fudbal: „Misao i
umetnost Buenos Ajresa dragocene su antene ukoliko na svetu uopšte
nešto znače dragocena darovitost i napor, što su snažne receptivne spo
sobnosti, i neće biti potrebno dugo vremena da se one preobrate u stva
ralačku snagu, ako sudbina ne promeni pravac povoljnih znakova. Poe
zija, roman i esej postigli su više od jednog savršenog gola. Nauka i fi
lozofska misao računaju među svojim poštovaocima na vrhunska ime
na" (str. 9).
Pogrešnoj i minimalnoj erudiciji doktor Kastro dodaje neiscrpan pri
mer ulagivanja, rimovane proze i terorizma.
30
Krus mu reče neka gleda
u naselja što ostaju;
tad dve suze Martin Fieru
niz obraz se skotrljaju.
„Ozbiljno, bez ironije", pitam: Čiji jezik više obiluje dijalektom: je
zik pesnika prozračnih strofa koje sam naveo, ili jezik haotičnog pisca
orotpedskih aparata koji sabiraju stada, književnih žanrova koji igraju
fudbal i torpedovanih gramatika?
Na stranici 122. doktor Kastro je nabrojao nekoliko pisaca čiji stil je
ispravan; uprkos tome stoje moje ime uključio u taj spisak, ne mislim da
sam u potpunosti nestručan da pričam o stilistici.
31
Naš jadni individualizam
* Država je bezlična: Argentinac samo shvata lični odnos. Zato, za njega, ukrasti
državni novac nije zločin. Iznosim činjenicu; ne odobravam je niti pravdam.
32
kojnog i tajnog simbola naše bliskosti. Duboko ga potvrđuje jedna noć
u argentinskoj književnosti: ona napeta noć kada je neki seoski policij
ski narednik viknuo da neće dozvoliti zločin da ubiju jednog junaka i
počeo da se bije sa svojim vojnicima, rame uz rame sa dezerterom Mar-
tinom Fijerom.
Svet je, za Evropljanina, kosmos u kojem je svako duboko u skladu
sa svojom ulogom; za Argentinca, svet je haos. Evropljanin i Amerika
nac sa severa zaključuju da je sigurno dobra neka nagrađena knjiga; Ar
gentinac dopušta mogućnost da nije loša, uprkos nagradi. Uopšteno go
voreći, Argentinac ne veruje okolnostima. On možda ne zna priču o to
me da čovečanstvo uvek ima trideset šest pravednih ljudi - Lamed Wuf-
niks - koji se međusobno ne poznaju ali tajno održavaju univerzum; kad
bije čuo, ne bi ga začudilo da su ti dobri ljudi mračni i anonimni... Nje
gov narodni junak je usamljeni čovek koji se sam bori protiv gerile, bi
lo neposredno (Fijero, Moreira, Ormiga Negra), bilo potencijalno ili u
prošlosti (Segundo Sombra). Druge književnosti ne beleže slične činje
nice. Recimo, smatra se da su dva velika evropska pisca Kipling i Franc
Kafka. Na prvi pogled nema ničeg zajedničkog među njima, ali kod jed
nog je tema zahtev za poretkom,'za nekim poretkom (drum u Kimu,
most u The Bridge-Builders, rimski bedem u Puck of Pook's Hill); kod
drugog, tema je nepodnošljiva, tragična usamljenost čoveka kome ne
dostaje mesto, makar i najbednije, u poretku univerzuma.
Neko će reći da sam samo istakao negativne ili anarhističke crte;
dodaće da one nemaju političko opravdanje. Usuđujem se da tvrdim su
protno. Najpreči problem našeg doba (na koji je proročkom lucidnošću
ukazao već pomalo zaboravljeni Spenser) jeste postepeno sve veće upli-
tanje države u život pojedinca; u borbi sa tim zlom, čija imena su ko
munizam i nacizam, argentinski individualizam, možda beskoristan ili
štetan do sada, naći će svoje opravdanje i zadatke.
Bez nade i sa čežnjom, razmišljam o apstraktnoj mogućnosti jedne
partije koja bi bar malo bila bliska Argentincima; partije koja bi nam
obećala strogi minimum vladavine.
Nacionalizam želi da nas zadivi vizijom beskrajno dosadne države;
ta utopija, ukoliko bi se ostvarila na zemlji, imala bi snagu proviđenja,
jer bi svi žudeli, i na kraju izgradili, njenu antitezu.
33
Kevedo
34
Lem je rekao da je Edmund Spenser bio the poets 'poet, pesnik nad
pesnicima. Što se Keveda tiče, verovatno bi rekao da je pisac nad pisci
ma. Da bi neko voleo Keveda, on mora da bude (realno ili potencijalno)
čovek od pera; obrnuto, niko ko ima književnu vokaciju ne može a da ne
voli Keveda.
Kevedova veličina ogleda se u snazi reči. Smatrati ga filozofom,
teologom (kao što želi Aurelijano Fernandes Gera), državnikom, jeste
greška zbog naslova njegovih dela, ali ne i njihovog sadržaja. Njegova
rasprava Providencia de Dios, padecida de los que la niegan y gozada
de los que la confiesan: doctrina estudiada en los gusanos y persecu
ciones de Job sklonija je zastrašivanju nego mudrovanju. Poput Cicero
na (De natura deorum, II, 40-44), on dokazuje božanski poredak na
osnovu poretka među zvezdama, „prostrane države svetlosti" i, postoje
nesumnjiva zvezdana varijacija kosmologijskog dokaza, on nastavlja:
„Malo njih je u potpunosti poricalo postojanje Boga; izložiću javnoj sra
moti neke od njih: Dijagora sa Mela, Protagora Abderanin, učenici De-
mokrita i Teodora (zvanog Ateist), i Biona, učenika gnusnog i maloum
nog Teodora", što je čist terorizam. Postoje u istoriji filozofije učenja,
verovatno netačna, koja pobuđuju mračno ushićenje u čovekovoj maš
ti: Platonovo i Pitagorino učenje o seobi duša iz tela u telo, gnostičko
učenje da je svet delo jednog namrgođenog ili ograničenog boga. Keve-
do je, isključivo kao tragalac za istinom, nedodirljiv za to ushićenje. On
piše da je seoba duša „bestijalna budalaština" i „bezumno ludilo". Em-
pedokle iz Agrigenta rekao je: „Bio sam dečak, devojka, žbun, ptica i ne
ma riba što izranja iz mora"; Kevedo beleži (Providencia de Dios): „Kao
sudija i zakonodavac te ujdurme pokazao se Empedokle, sasvim nera
zuman čovek, jer tvrdi da je bio riba, a potom se preselio u sasvim su
protnu prirodnu sredinu, te umro kao leptir u Etni; i pored morskog pro
stranstva, bacio se u vatru". Kevedo žigoše gnostike kao besramne, pro
klete, luđake koji neprestano izmišljaju budalaštine (Zahúrdas de Plu-
tón, in fine).
35
tajnim simbolima u čijoj svetlosti političar mora da rešava svoje prob
leme. Veran ovoj kabali, Kevedo na osnovu epizode sa Samarićankom
zaključuje da porezi koje kraljevi zahtevaju moraju biti skromni; na
osnovu epizode sa hlebom i ribama, da kraljevi moraju utažiti potrebe;
iz ponavljanja formule sequebantur, da „kralj treba da vodi ministre, a
ne ministri kralja"... Naša zapanjenost oscilira između proizvoljnosti
metode i trivijalnosti zaključaka. Kevedo, međutim, sve, ili skoro sve,
spašava dostojanstvenošću svog jezika*. Zbunjenog čitaoca može da po
nese ovo delo. Sličan nesklad zapaža se u delu Marco Bruto, gde misao
nije vredna spomena, ali jesu rečenice. U tom traktatu Kevedov blista
vi stil dostiže savršenstvo. Na tim lapidarnim stranicama, španski kao da
se vratio složenom latinskom jeziku Seneke, Tacita i Lukana, teškom i
tvrdom latinskom srebrnog doba. Raskošan lakonizam, hipérbaton, go
tovo algebarska strogost, opozicija termina, oporost, ponavljanje reči,
daju tom tekstu prividnu preciznost. Mnogi rečenični sklopovi zaslužu
ju, ili zahtevaju, konstataciju da su savršeni. Recimo, ovaj koji prepisu
jem: „Slavom su ovenčali s nekoliko listova lovora jedan soj; dične i
nenadmašne pobede platili su gromoglasnim proglašenjem trijumfa; ži
vote, gotovo božanske, nadoknadili su sa nekoliko statua; i da ne bi iz
gubile pravo na posebna blaga od venaca i cveća i mermera i reči, ka
zano je da nisu podignute po ambiciji, nego po zasluzi". I drugačije vrs
te stila Kevedo je često koristio sa ne manje umešnosti: naizgled usme
ni stil u Životopisu lupeža, osoran i orgijastički (ali ne i nelogičan) stil u
La hora de todos.
„Jezik-primetio je Česterton (G. F. Watts, 1904, str. 91) -nije nauč
na činjenica nego umetnička; izmišljali su ga ratnici i lovci i on u veli
koj meri prethodi nauci." Kevedo ga nikada tako nije shvatao, jer je za
njega jezik bio, suštinski, oruđe logike. Banalnosti ili večna mesta u
poeziji - poređenje vode sa kristalima, ruku sa snegom, oči koje blista
ju poput zvezda i zvezde koje gledaju kao oči - nervirale su ga budući
da su mu bile proste, a još više jer su bile lažne. Zaboravio je, kritikujući
* Rejes ispravno primećuje (Capítulos de literatura española, 1939, str. 133): ,,Ke-
vedova politička dela ne nude novo tumačenje političkih vrednosti, niti poseduju išta
drugo sem retoričke vrednosti... Ona su ili prikladni pamfleti, ili dela akademske reto
rike. Política de Dios, uprkos očiglednoj ambicioznosti, nije ništa drugo do pledoaje
protiv loših ministara. Ipak, na tim stranicama može se prepoznati nešto od Kevedove
suštinske osobenosti".
36
ih, da je metafora neposredan dodir dve slike, a ne metodična asimilacija
dve stvari... Takođe, mrzeo je idiotizme. S namerom da ih „javno iz-
bruka" sastavio je pomoću njih rapsodiju pod naslovom Cuento de cuen-
tos; mnoge generacije, ushićene, više su volele da vide u tom svođenju
na besmisao muzej dragulja, božanstven, namenjen spasu od zaborava
izraza poput ništarija, đuture, tresla se gora rodio se miš i zbrda-zdola.
Keveda su često poredili sa Lukijanom iz Samosate. Ipak, između
njih postoji jedna suštinska razlika: Lukijan je, napadajući olimpska bo
žanstva u II veku, stvorio delo čiji je sadržaj religiozna polemika; Ke-
vedo se, ponavljajući taj napad u XVII veku nove ere, samo povinovao
književnoj tradiciji.
Pošto sam analizirao, premda u kratkim crtama, njegovu prozu, pre
lazim na raspravu o njegovoj poeziji, takođe veoma složenoj.
Posmatrane kao svedočanstvo o jednoj strasti, Kevedove ljubavne
pesme su nezadovoljavajuće; posmatrane kao igre hiperbola, kao smi
šljeni primeri petrarkizma, često su zadivljujuće. Kevedo, čovek žesto
kih poriva, nikada nije prestajao da žudi za stoičkim asketizmom; tako
đe, verovatno je smatrao nerazumnim da muškarac zavisi od žena („taj
je upozoren da uživa u njenim nežnostima, a ne da se uzda u njih"); po-
menuti razlozi dovoljno objašnjavaju svojevoljnu izveštačenost te Mu
ze IV njegovog Parnasa, koja „peva o ljubavnim podvizima i o lepoti".
Kevedov lični ton prepoznaje se u drugim pesmama; u onima u kojima
mu je dopušteno da obelodani svoju čežnju, odvažnost ili razočaranje.
Na primer, u ovom sonetu koji je poslao don Hoseu de Salasu, iz svoje
Kule opata Huana (Musa, II, 109):
37
Velike duše koje smrt udaljava,
nad nepravdom godina osvetnica,
mudra Štampa, o, slavni don Hose,
od zaborava spašava.
38
i škrgutave strogosti*, neočekivane čarolije teologa („Sa dvanaestori
com sam večerao: večera sam bio ja"); umetnutih gongorizama kako bi
dokazao da je i on vičan toj igri**; gradskih motiva i lepota Italije („čed
na samoća zelena i zvučna"); varijacija na Persija, Seneku, Juvenala,
Sveto pismo, Zoašema di Belea; latinske jezgrovitosti; grubih šala***;
majstorskih ismevanja****; mračne pompeznosti uništenja i haosa.
39
Sita tirskog otrova je Toga,
U zlatu izbledelom što vlada,
pokrij se riznicama Istoka,
al predaha nema, o Likase, stradanju tvom.
40
Delimične čarolije Don Kihota
41
U stvarnosti, svaki roman je idealna mapa; Servantes se odlučuje da
pomeša objektivno i subjektivno, svet čitaoca i svet knjige. U poglav
ljima u kojima raspravlja o tome da li je brijački tanjir od tuča šlem, a sa
mar orma, taj problem se jasno tretira; na drugim mestima, kao što sam
već napisao, on ga samo nagoveštava. U šestom poglavlju prvog dela,
paroh i berberin pregledaju Don Kihotovu biblioteku; čudesno je što je
jedna od knjiga koje proveravaju Servantesova Galateja, pa se dalje ka
že da je berberin njegov prijatelj i da mu se ne divi previše, i još doda
je da se pisac bolje snalazi u nedaćama nego u stihovima i još da knjiga
ima malo mašte, nešto započinje, ali ništa ne zaključuje. Berberin, Ser-
vantesov san ili jedan oblik jednog Servantesovog sna, sudi Servantesu...
Takođe je iznenađujuće saznanje, na početku devetog poglavlja, da je
ceo roman preveden sa arapskog i da je Servantes došao do rukopisa na
pijaci u Toledu, pa ga dao jednom Morisku da ga prevede, koga je više
od mesec i po dana gostio u svojoj kući, dok nije završio poveren mu za
datak. Setimo se Karlajla; on je tvrdio da je Sartor Resartus tobože bi
la delimična verzija jednog dela koje je u Nemačkoj objavio doktor Dio-
genes Tojfelsdrek; setimo se kastiljanskog rabina Mojsija de Leona, ko
ji je sastavio Žohar ili Knjigu o svetlosti i objavio je kao delo nekog pa
lestinskog rabina iz III veka.
Ta igra neobičnog udvajanja dostiže vrhunac u drugom delu; junaci
su čitali prvi deo, a junaci Don Kihota su, takođe, i čitaoci Don Kihota.
Ovde je neizbežno setiti se Šekspira; on na pozornicu Hamleta uklju
čuje drugu pozornicu na kojoj se odigrava tragedija, manje ili više isto-
vetna tragediji u Hamletu; nesavršeno podudaranje glavne i sekundarne
radnje umanjuje efekat tog umetanja. Bravura slična Servantesovoj, čak
i više zadivljujuća, pojavljuje se u Ramajani, Valmikijevom epu, koji
pripoveda o Raminim junaštvima i njegovom ratu protiv demona. U po-
slednjoj knjizi, Ramini sinovi, a oni ne znaju ko im je otac, traže utoči
šte u šumi, gde ih jedan asketa uči da čitaju. Taj učitelj je, čudno, Val-
miki; knjiga iz koje uče je Ramajana. Rama naređuje žrtvovanje konja;
na tu svetkovinu dolazi Valmiki sa svojim učenicima. Oni, u pratnji lau-
te, pevaju Ramajanu. Rama čuje vlastitu povest, prepoznaje svoje sino
ve i da je nagradu pesniku... Nešto slično imamo i u Hiljadu i jednoj no
ći. Ta kompilacija fantastičnih priča vrtoglavo duplira i reduplira gra
nanje središnje priče u nove neočekivane priče, ali ne pokušava da ste-
penuje njihove stvarnosti, te je efekat (koji je morao biti dubok) površan,
42
nalik na persijski tepih. Poznata je početna priča tog niza: strašna kra
ljeva zakletva, da se svake noći oženi devicom kojoj zorom biva odrub
ljena glava, i Seherezadina odluka da ga zabavlja svojim pričama, sve
dok nije protekla hiljadu i jednu noć kada mu je ona pokazala njihovog
sina. Potreba da sastave hiljadu ijedan nastavak primorala je prepisiva-
če tog dela na umetanja svake vrste. Nijedan nije toliko uzbudljiv kao
priča iz DCII noći, čarobne noći. Te noći kralj čuje iz usta kraljice vlas
titu povest. Čuje početak povesti koja obuhvata sve ostale i, takođe -
na čudovišan način - sebe samu. Da li čitalac jasno sluti široku moguć
nost tog umetanja, neobičnu opasnost? Da će kraljica preživeti i nepo
mičan kralj čuće zauvek okrnjenu povest Hiljadu ijedne noći, sada be
skonačnu i kružnu... Mašta u filozofiji nije ništa manje fantastična nego
u umetnosti: Džozija Rojs, u prvom tomu dela The World and the Indi
vidual (1899), napisao je sledeće: „Zamislimo da je jedan deo teritorije
Engleske savršeno poravnan i da neki kartograf na njemu iscrtava ma
pu Engleske. Delo je savršeno; nema nijednog detalja teritorije Engles
ke, ma kako majušan bio, koji nije unet u mapu; sve ima svoju odgova
rajuću oznaku. Takva mapa, u tom slučaju, mora sadržati mapu mape,
koja mora sadržati mapu mape mape, i tako do u beskraj."
Zašto nas uznemirava što bi mapa bila uključena u mapu i hiljadu i
jedna noć u knjigu Hiljadu i jedna noći Zašto nas uznemirava što je
Don Kihot čitalac Don Kihota i Hamlet posmatrač Hamletal Mislim da
sam otkrio uzrok: takva obrtanja sugerišu navode na pomisao da ako ju
naci neke fikcije mogu biti čitaoci ili posmatrači, onda mi, njeni čitaoci
ili posmatrači, možemo biti fikcija. Godine 1833. Karlajl je primetio da
je svetska istorija beskrajna sveta knjiga koju svi ljudi pišu i čitaju i po
kušavaju da shvate, mada su i oni sami opisani u njoj.
43
Natanajel Hotorn*
* Ovaj tekst je predavanje održano na Slobodnom liceju viših studija u martu 1949.
godine.
44
Hotorn je rođen 1804. u luci Salem. Salem je već tada oboleo od
dve neobične bolesti u Americi; bio je grad, ali siromašan i veoma star,
bio je grad dekadencije. U tom starom i dekadentnom gradu časnog bi
blijskog imena, Hotorn je živeo do 1836. godine; voleo gaje onom tuž
nom ljubavlju koju u nama pobuđuju osobe koje nas ne vole, slomovi,
bolesti, manije; u suštini nije daleko od istine reći da se on nikada nije
udaljio od njega. Pedeset godina kasnije, u Londonu ili Rimu, on je i
dalje pripadao svojoj puritanskoj varošici Salemu; recimo, kada je osu
đivao vajare što su, u jeku XIX veka, izrađivali nage kipove...
Njegov otac, kapetan Natanajel Hotorn, umro je 1808. u Istočnim
Indijama, u Surinamu, od žute groznice; jedan od njegovih predaka,
Džon Hotorn, bio je sudija u procesu u vezi sa vradžbinama 1692, kada
je devetnaest žena, među njima ijedna robinja, Tituba, osuđeno na ve-
šala. U tim neobičnim procesima (danas fanatizam ima druge oblike),
Pravedni Hotorn postupao je strogo i nesumnjivo iskreno. „Stekao je to
liki ugled - zapisao je Natanajel, naš Natanajel - zbog kažnjavanja i
stradanja veštica, da se neminovno rađa misao kako je krv tih nesrećni-
ca pala po njemu i ostavila mrlju. Jednu toliko duboku mrlju koja si
gurno i dalje stoji na njegovim starim kostima, na groblju u Čarter Stri-
tu, ukoliko se već nisu pretvorile u prah." Hotorn nastavlja, posle ove ži
vopisne slike: „Ne znam da li su se moji stari pokajali i molili za bo
žansku milost; ja sada to činim za njih i molim se da ako je neko pro
kletstvo možda palo na njih, ono, od današnjeg dana, nikada ne bude
oprošteno". Kada je kapetan Hotorn umro, njegova udovica, Natanaj-
elova majka, povukla se u svoju sobu, na drugom spratu. Na tom spra-
tu bile su sobe Natanajelovih sestara, Lujze i Elizabete; na poslednjem,
Natanajelova. Oni nisu zajedno obedovali i gotovo da nisu međusobno
razgovarali; hranu bi im ostavljali na poslužavniku, u hodniku. Nata
najel je provodio dane pišući fantastične priče; u sumrak bi izlazio u šet
nju. Tako povučeno živeo je dvanaest godina. Godine 1837. napisao je
Longfelouu: „Osamio sam se; bez i najmanje namere da to učinim, bez
i najmanje slutnje da će mi se to dogoditi. Pretvorio sam se u zatočeni
ka, zatvorio sam se u samicu, i sada se ne usuđujem da otključam vrata,
a čak i da su ona otvorena, skoro da bi me bilo strah da izađem". Hotorn
je bio visok, zgodan, vitak, tamnokos. U hodu se njihao poput pomorca.
U to vreme nije postojala (na svu sreću po decu) dečja književnost; Ho
torn je sa šest godina pročitao Pilgrim '.s Progress; prva knjiga koju je
45
kupio od svog novca bila je The Faerie Queen; dve alegorije. Takođe, ia
ko to njegovi biografi ne kažu, i Bibliju; možda istu onu koju je prvi
Hotorn, Vilijem Hotorn de Vilton, doneo iz Engleske, kao i mač, 1630.
Izgovorio sam reč alegorije; ta reč je važna, možda nepromišljena ili
neprikladna, budući da je reč o Hotornovom delu. Poznato je da je Ed
gar Alan Po optužio Hotorna da stvara alegorije, kao i da je Po smatrao
da su ta aktivnost i taj žanr neodrživi. Suočavamo se sa dva zadatka: pr
vi je, ispitati da lije alegorijski žanr, zaista, nedopustiv; drugi, ispitati da
lije Natanajel Hotorn pribegao tom žanru. Koliko je meni poznato, ale
goriju je najbolje opovrgavao Kroče; najbolje branio - Česterton. Kro
če optužuje alegoriju da je mučan pleonazam, igra ispraznih ponavljanja,
koja nam u prvom planu pokazuje (recimo) Dantea, koga vode Vergili-
je i Béatrice, a potom nam objašnjava, ili nam da je do znanja, da je Dan
te duša, Vergilije filozofija ili razum ili prirodna svetlost, a Béatrice teo
logija ili milost. Po Kročeu, i to je Kročeov argument (primer nije nje
gov), Dante je prvo verovatno razmišljao: „Razum i vera deluju na spa
senje duša" ili „Filozofija i teologija vode nas u raj", a zatim tamo gde
je mislio razum ili filozofija stavio je Vergilije, a gde je mislio teologija
ili vera stavio je Béatrice, što bi bila neka vrsta maskarade. Alegorija, po
njegovom tumačenju punom prezira prema njoj, bila bi nekakva zago
netka, šira, sporija i mnogo dosadnija od drugih. Ona bi bila nekakav
nekulturan ili dečji žanr, nekakav propust estetike. Kroče ju je na ovaj
način opovrgavao 1907. godine; još 1904. Česterton gaje pobio, a da
Kroče to nije znao. Koliko je izolovana i koliko široka književnost! Ta
Čestertonova stranica nalazi se u jednoj monografiji posvećenoj slikaru
Votsu, slavnom u Engleskoj krajem XIX veka i optuženom, kao Hotorn,
za stvaranje alegorija. Česterton prihvata da Vots stvara alegorije, ali
poriče da je taj žanr za osudu. On zaključuje da je stvarnost beskrajno
bogata i da ljudski jezik ne iscrpljuje tu neverovatnu riznicu. Česterton
piše: „Covek zna da su nijanse u duši raskošnije, neuporedivo brojnije i
neopisivije nego boje jesenje šume. Ipak, on misli da se sve te nijanse,
sva njihova stapanja i promené, jasno mogu dočarati proizvoljnim me
hanizmom rezanja i cičanja. Misli da iz duše jednog berzijanca izlaze
povici koji stvarno znače sve tajne pamćenja i sve agonije žudnje..." Ce
sterton potom izvodi zaključak da mogu postojati različiti jezici i da sva
ki od njih na neki način korespondira sa nedokučivom stvarnošću; me
đu njima, i jezik alegorija i bajki.
46
Drugim recima: Beatriče nije amblem vere, usiljen i proizvoljan si
nonim za reč vera; istina je da na svetu postoji jedna stvar - jedno po
sebno osećanje, lični proces, niz analognih stanja - koja se može na
značiti pomoću dva simbola: jedan je odveć siromašan, jednostavna reč
vera; drugi je Beatriče, slavna Beatriče koja je sišla s neba i hodila pa
klom ne bi li spasla Dantea. Ne znam da li je ispravna Čestertonova te
za; znam da je alegorija bolja ukoliko ju je teže svesti na shemu, na hla
dnu igru apstrakcija. Neki pisci misle u slikama (Sekspir ili Don ili Vik
tor Igo, recimo), a neki pisci misle u apstrakcijama (Benda ili Bertrand
Rasel); a priori, ijedni i drugi podjednako su vredni; međutim, kad ne
ki apstraktni pisac, mislilac, poželi da bude i imaginativan, ili tako sebe
doživljava, događa se ono sto je obelodanio Kroče. Tada primećujemo
da je autor prenakitio i maskirao jedan logički proces „na sramotu či
taočevog razuma", kako bi rekao Vordsvort. Navešćemo očigledan pri-
mer te bolesti - slučaj Hosea Ortege i Gaseta, čija dobra misao ostaje za
tomljena usiljenim i nasumičnim metaforama; sto je, često, i Hotornov
slučaj. Po svemu ostalom, ova dva pisca su oprečna. Ortega može da
razmišlja, dobro ili loše, ali ne i da imaginira; Hotorn je bio čovek stal
ne i neobične imaginacije, ali neprilagođen, da tako kažemo, za razmiš
ljanje. Ne kažem da je bio glup; kažem da je razmišljao u slikama, in
tuitivno, kako obično razmišljaju žene, ne pomoću dijalektičkog apara
ta. Jedna greška u sferi estetike naškodila mu je: puritanska želja da od
svake slike načini fabulu podstakla gaje da im pridaje moralne pouke i
ponekad da ih krivotvori i izvrće. Sačuvane su sveske u kojima je bele-
žio, ukratko, sadržaje; u jednoj od njih, iz 1836, zapisao je: „Zmija je u
čovekovom stomaku i on je hrani od petnaeste do trideset pete godine,
dok ga ona jezivo muči". I to bi bilo dovoljno, ali Hotorn se smatra oba
veznim da doda: „Ona bi mogla biti znak zavisti ili neke druge podmu
kle strasti". Drugi primer, iz 1838. godine: ,,U životu neke osobe deša
vaju se čudni, tajanstveni i strašni događaji, koji narušavaju njenu sreću.
Ta osoba ih pripisuje tajnim neprijateljima i na kraju otkriva da je onaje-
dini krivac za sve što joj se dešava. Moral, sreća, duboko je u nama sa
mima." Ili, iste godine:.„Jedan čovek, najavi, dobro misli o drugom i
ima potpuno poverenje u njega, ali uznemiravaju ga snovi u kojima se
taj njegov prijatelj prema njemu ponaša kao smrtni neprijatelj. Na kra
ju se vidi da je san otkrio njegov istinski karakter. Snovi su govorili isti
nu. Objašnjenje bi bilo instinktivno opažanje istine." Bolje su mu čiste
47
fantazije koje ne traže opravdanje ili moralnu pouku i čija pozadina kao
da je samo neki mračni užas. Recimo, ova iz 1838: „Usred gomile za
misliti čoveka čija su sudbina i život skroz u vlasti drugog, poput usam
ljenika u pustinji". Ili, ova, sto je varijacija prethodne i Hotom ju je za-
beležio pet godina kasnije: „Jedan čovek snažne volje naređuje drugom,
koji mu je moralno potčinjen, da nešto izvrši. Naredbodavac umire, ali
drugi, do kraja života, nastavlja da izvršava njegovu naredbu." (Ne znam
kako bi Hotorn napisao ovu priču; ne znam da li bi izvršeno delo bilo ne
kakva banalnost ili nešto pomalo jezivo, ili fantastično, ili možda poni
žavajuće.) Evo nove slike, čija tema je takođe ropstvo, potčinjenost dru
gom: „Jedan bogat čovek testamentom ostavlja svoju kuću siromašnom
paru. Oni se useljavaju u nju; zatiču mrgodnog slugu, ali im je testa
mentom zabranjeno da ga izbace. On ih stalno kinji; na kraju se otkriva
da je sluga čovek koji im je poklonio kuću." Navešću još dve ideje ski
ce, dovoljno neobične, čija je tema (ona nije bila nepoznata ni Pirande-
lu ni Zidu) podudarnost ili zbrka estetskog banalnog, umetnosti i stvar
nosti. Evo prve: „Dve osobe iščekuju uličnu predstavu i pojavu glavnih
glumaca. Predstava već teče, a glumci su oni." Druga je nešto složeni
ja: „Čovek piše priču i shvata da se ona razvija protivno njegovim na-
merama; da junaci ne postupaju kako bi on želeo; da se odvijaju doga
đaji koje on nije predvideo i da se približava katastrofa koju on, uzalu
dno, nastoji da izbegne. Ta priča mogla bi da promeni njegovu vlastitu
sudbinu, jer je jedan od junaka on sam." Takve igre, takva trenutna pre-
plitanja imaginarnog i stvarnog sveta - sveta u koji tobože verujemo da
je stvaran tokom čitanja - jeste, ili nam se tako čini, nešto veoma mo
derno. Njihovo poreklo, njihovo drevno poreklo, možda je ono mesto u
Ilijadi kada lepa Jelena iz Troje tka ćilim, i istovremeno tka bitke i udes
Trojanskog rata. Ova ideja je verovatno ostavila snažan utisak na Ver-
gilija, jer je poznato da je u Enejidi Eneja, ratnik iz Trojanskog rata, pri
stao u luku Kartaginu i ugledao na zidovima jednog hrama isklesane u
mermeru prizore toga rata i, među mnogim likovima ratnika, i svoj vlas
titi lik. Hotorn je voleo dodire imaginarnog i stvarnog, kao odraze i
udvajanja umetnosti; takođe se primećuje, na osnovu primera koje sam
naveo, da mu je bilo blisko panteističko poimanje da čoveka čine drugi,
da su u jednom čoveku svi ljudi.
48
ji želi da bude romanopisac. Uočava se da su Hotornov podsticaj, Ho-
tornova polazna tačka, uopšteno govoreći, situacije. Situacije, a ne ka
rakteri. Hotorn bi prvo zamislio, možda ne svojevoljno, neku situaciju,
a onda tražio karaktere koji bije otelotvorili. Ja nisam romanopisac, ali
sumnjam da ijedan romanopisac tako počinje: „Mislim da je Šonberg
stvaran", zapisao je Džozef Konrad za jednog od najnezaboravnijih ju
naka svog romana Victory i to bi iskreno mogao da kaže svaki pisac za
svakog svog junaka. Dogodovštine u Don Kihotu nisu sasvim dobro za
mišljene, spori dijalozi puni suprotstavljanja - mudrovanja, mislim da ih
tako naziva autor - imaju manu u vidu mnoštva neverovatnosti, ali ne
ma sumnje da je Servantes dobro poznavao Don Kihota i verovao u nje
ga. Naše verovanje u verovanje romanopisca potire sve propuste i nedo
statke. Sta nas se tiču neverovatne ili nespretne pojedinosti ako imamo
na umu da ih je autor zamislio, ne da bi zbunjivao našu iskrenu veru ne
go da bi definisao svoje junake. Šta nas se tiču detinjasti skandali i kon
fuzni zločini na pretpostavljenom danskom dvoru, ako verujemo u prin
ca Hamleta. Hotorn bi pak prvo zamislio situaciju, a potom razvijao li
kove po zahtevima tog plana. Ovakav metod može da stvori, ili omogu
ći, zadivljujuće priče, jer je u njima, zato što im je forma kratka, zaplet
upadljiviji od protagonista, ali ne i zadivljujuće romane, gde je opšta
forma (ukoliko je ima) vidljiva tek na kraju i gde samo jedan loše osmiš
ljen junak može da zarazi nestvarnošću sve ostale. Iz prethodnog bi se,
unapred, moglo zaključiti da su Hotornove priče vrednije od njegovih
romana. Ja mislim da je tako. Dvadeset četiri poglavlja romana Skerlet-
no slovo obiluju nenadmašnim pasusima, sastavljenim u stilu dobre i
prijemčive proze, ali nijedno me u celosti nije ganulo kao izvrsna priča
o Vejkfildu u Twice-Told Tales. Hotorn je pročitao u nekom dnevniku, ili
je zbog literarnih ciljeva izmislio da je pročitao u dnevniku, o slučaju iz-
vesnog engleskog gospodina koji je napustio ženu bez ikakvog motiva,
preselio se nedaleko od svoje kuće i tamo, a da niko nije posumnjao u to,
skriven živeo dvadeset godina. Tokom ovog dugog perioda, svakog da
na prolazio je ispred svoje kuće ili ju je posmatrao sa ćoška i često bi
ugledao svoju ženu. Kada su ga proglasili mrtvim, pošto je proteklo
mnogo vremena i njegova žena se pomirila sa istinom da je udovica, čo-
vek je, jednog dana, iznenada kročio u svoju kuću. Jednostavno, kao da
je bio odsutan samo nekoliko sati. (Do kraja života bio je uzoran su
prug.) Hotorna je uznemirila priča o ovom neobičnom čoveku i pokušao
49
je da ga razume, da ga zamisli. Mnogo je razmišljao o toj temi; priča
Vejkfild, utemeljena na pretpostavkama, govori o tom svojevoljnom izg
nanstvu. Tumačenja ove zagonetke mogu biti beskrajna; pogledajmo ka
ko je tumači Hotorn.
On zamišlja Vejkfilda kao smirenog čoveka, bojažljivog i taštog,
egoistu, sklonog ka detinjastim misterijama, ka čuvanju beznačajnih taj
ni; on je bezvoljan čovek, veoma hrabar u mašti i na mentalnom nivou,
i samim tim sklon dugim i dokonim i nedovršenim i maglovitim medi
tacijama; odan muž, usled lenjosti. U suton, jednog oktobarskog dana,
Vejkfild se rastaje od svoje žene. Rekao joj je - ne treba zaboraviti da
smo na početku XIX veka - da diližansa stiže po njega i da će se vrati
ti, najkasnije, kroz nekoliko dana. Žena ga, budući da zna da on voli de-
tinjaste misterije, ne pita za razlog putovanja. Vejkfild je u čizmama,
ogrnut pelerinom; nosi kišobran i putnu torbu. Vejkfild - i to mi izgle
da čarobno - još uvek nije svestan šta će se sve, sudbinski, događati.
On izlazi, manje ili više čvrsto rešen da uznemiri ili uplaši svoju ženu,
tako što će celih nedelju dana biti odsutan. Izlazi, zatvara dvorišnu ka
piju, potom je odškrine i, na trenutak se nasmeši. Nekoliko godina kas
nije, žena će se setiti njegovog poslednjeg osmeha. Zamisliće ga u san
duku sa zamrznutim osmehom na licu, ili u raju, u nebeskoj slavi, kako
se lukavo i spokojno smeška. Svi će poverovati da je umro, ali ona će se
setiti tog osmeha i pomisliće da, možda, i nije udovica. Posle kratkog
kruženja kočijom, Vejkfild stiže u sobu gde je sve već spremno za nje
ga. Seda pored kamina i smeška se; nalazi se u blizini svoje kuće, a isto
vremeno je stigao na kraj svog putovanja. Samom sebi čestita, čini mu
se neverovatnim da je tu, ali i sumnja i strahuje da ga neko nije video i
da ga ne oda. Gotovo kajući se, leže u krevet; u praznom prostranom
krevetu širi ruke i glasno kaže: „Sledeće noći neću spavati sam". Na
rednog dana budi se ranije nego obično i pita se, dvoumeći se, šta da ra
di. Zna da ima neku nameru, ali ne može jasno da je odredi. Na kraju, ot
kriva da mu je namera da proveri kakav će utisak nedelju dana udovištva
izazvati kod uzorne gospođe Vejkfild. Radoznalost ga nagoni da izađe
na ulicu. Šapuće: „Krišom ću iz daljine posmatrati svoju kuću". Hoda,
zbunjen; odjednom shvata da gaje navika, podmuklo, dovela do vlasti
tog praga i da samo što nije prešao preko njega. Tada se povlači užasnut.
Da li su ga videli? Da li će ga pratiti? Skriva se iza ugla i posmatra ku
ću; izgleda mu drugačije, jer on je već neko drugi, jer samo jedna noć
50
delovala je na njega, mada on to ne zna, i izazvala promenu. U njegovoj
duši dogodila se moralna promena koja će ga osuditi na dvadeset godi
na izgnanstva. U tom trenutku, realno, započinje njegova duga avantu
ra. Vejkfild nabavlja riđu periku. Menja navike; posle izvesnog vreme
na ustanovio je novu rutinu. Tišti ga sumnja da njegovo odsustvo nije
dovoljno potreslo gospođu Vejkfild. Odlučuje da se ne vrati dok je dob
ro ne rastuži. U njenu kuću jednog dana ulazi apotekar, a sledećeg, lekar.
Vejkfild se rastužuje, mada strahuje da bi njegovo naglo pojavljivanje
moglo da pogorša njeno stanje. Skrhan, prepušta vremenu da učini svo
je; ranije je mislio: „Vratiću se za nekoliko dana", a sada „za nekoliko
nedelja". I tako prolazi deset godina. On dugo ne primećuje da mu je
ponašanje neobično. Celom svojim mlakim srcem Vejkfild i dalje voli
svoju ženu, dok ga ona polako zaboravlja. Jednog nedeljnog jutra njih
dvoje se sreću na ulici, usred mnoštva ljudi. Vejkfild je oslabio; hoda
povijen, kao da se krije, kao da beži; njegovo nisko čelo izbrazdano je
borama; njegovo lice, nekada banalno, sada poseduje nešto izuzetno,
zbog izuzetnog poduhvata koji je preduzeo. Iz njegovih sitnih očiju po
gled seva ili se gubi. Žena se u međuvremenu ugojila; u ruci nosi mo
litvenik i u potpunosti izgleda kao blaga, skrušena udovica. Navikla se
na tugu i ne bije, možda, menjala za sreću. Suočeni licem u lice, gleda
ju se u oči. Gomila ih razdvaja, i oni se gube. Vejkfild beži u svoju iz
najmljenu sobu, zatvara vrata okrenuvši ključ dva puta i jecajući baca se
na krevet. U trenutku sagledava svu bedu svoga života. „Vejkfilde, Vejk-
filde! Ti si lud!", kaže sam sebi. Možda i jeste. Usred Londona on je
prekinuo veze sa svetom. Premda nije umro, odbacio je svoje mesto i
povlastice među živim ljudima. Mentalno on i dalje živi sa svojom že
nom, u svom domu. Ne zna, ili gotovo da nikad ne pomišlja, da je dru
gi čovek. On stalno ponavlja „brzo ću se vratiti" i ne pomišlja da već
dvadeset godina ponavlja jedno te isto. U njegovom pamćenju tih dva
deset godina samoće liče na međuigru, na puko međuvreme. Jedne ve
čeri, jedne večeri poput bilo koje druge, poput hiljada ranijih večeri,
Vejkfild posmatra svoju kuću. Kroz prozorsko staklo vidi da su na pr
vom spratu naložili vatru; na ravnom plafonu plameni jezici groteskno
bacaju senku gospođe Vejkfild. Počinje pljusak; Vejkfild oseća ledene
udare vetra. Deluje mu smešno da kišne ispred sopstvene kuće, doma.
Teškim korakom penje se uza stepenice i otvara vrata. Na njegovom li
cu titra utvaran, lukav osmeh koji poznajemo. Vejkfild se, napokon, vra-
51
tio. Hotorn nam ne saopštava njegovu potonju sudbinu, ali nas pušta da
naslutimo da je, na neki način, on već mrtav čovek. Prepisujem završne
reči: ,,U prividnom neredu našeg tajanstvenog sveta, svaki čovek je stro
go prilagođen određenom sistemu - i ostalim sistemima, i svi oni izme
đu sebe - da se pojedinac koji samo na trenutak skrene, izlaže užasnoj
opasnosti da zauvek izgubi svoje mesto. Izlaže se opasnosti da bude,
poput Vejkfilda, parija univerzuma".
U navedenoj kratkoj i zloslutnoj paraboli - koja datira iz 1835 - već
se nalazimo u svetu Hermana Melvila, u Kafkinom svetu. U svetu za
gonetnih kažnjavanja i nedokučivih krivica. Neko će reći da to nije ni
malo slučajno, budući da je Kafkin svet svet judaizma, a Hotornov, svet
gneva i kažnjavanja iz Starog zaveta. Primedba je tačna, ali ona ne pre-
vazilazi etiku, jer između užasne priče o Vejkfildu i mnogih Kafkinih
priča ne samo da postoji zajednička etika nego i retorika. Postoji, reci
mo, duboka trivijalnost glavnog junaka, koja je u suprotnosti sa veliči
nom njegove propasti koja ga bespomoćnog prepušta Furijama. Postoji
mutna pozadina na kojoj se iscrtavaju obrisi noćne more. U nekim dru
gim pričama Hotorn priziva romantičnu prošlost; u ovoj dočarava bur-
žoaski London, čije gomile mu, između ostalog, služe da progutaju glav
nog junaka.
Ovde bih, bez namere da umanjim vrednost Hotomovog dela, želeo
da istaknem jedno zapažanje. Zbog okolnosti, neobične okolnosti, da
Hotornova priča, napisana početkom XIX veka, odiše istim senzibilite
tom kao Kafikine priče, a on je stvarao početkom XX veka, ne smemo
zaboraviti da je sam Kafka stvorio, odredio, sopstveni senzibilitet. Vejk-
fild slikovito predočava Franca Kafku, ali Kafka oblikuje, i čini istan
čanijim, čitanje Vejkfilda. Jedan drugom uzajamno duguju; veliki pisac
stvara svoje preteče. Stvara ih i na neki način ih opravdava. Recimo, šta
bi bilo od Marloa bez Šekspira?
Prevodilac i kritičar Malkolm Kauli vidi u Vejkfildu alegoriju o ne
običnoj usamljenosti Natanajela Hotorna. Čuvene su Sopenhauerove re
či da nema čina, nema misli, nema bolesti koji nisu svojevoljni; ako je
to tačno, treba pretpostaviti da se Natanajel Hotorn povukao na mnogo
godina iz društva ljudi kako ne bi nedostajao u univerzumu, čiji cilj je
možda raznolikost, poput izuzetne priče o Vejkfildu. Da je Kafka napi
sao tu priču, Vejkfild nikada ne bi uspeo da se vrati svojoj kući; Hotorn
52
mu dozvoljava da se vrati, ali njegov povratak nije ništa manje jadan
niti manje strašan nego njegovo dugo odsustvo.
Jedna Hotornova parabola, koja je na ivici da bude izvanredna, ali
ipak to nije jer joj je naškodila preokupacija etikom, naslovljena je
Earth s Holocaust: Holokaust planete Zemlje. U toj alegorijskoj fikciji,
Hotorn predviđa trenutak u kojem ljudi, siti beskorisnih gomilanja, odlu
čuju da unište prošlost. U zalazak sunca okupljaju se najednom od pros
tranih predela na zapadu Amerike. Na tu ravnicu na zapadu stižu ljudi iz
svih krajeva sveta. Na sredini pale neizmerno visoku lomaču i u nju ba
caju sve moguće genealogije, sve diplome, sve medalje, sve ordenje,
sve povelje, sve grbove, sve krune, sva žezla, sve tijare, sve kraljevske
odežde, sve oltarnike, sva porodična stabla, sav alkohol, sve kesice ka-
fe, sve sanduke čaja, sve cigarete, sva ljubavna pisma, svu artiljeriju,
sve mačeve, sve zastave, sve ratničke bubnjeve, sve sprave za mučenje,
sve giljotine, sva vešala, sve dragocene metale, sav novac, sve vlasničke
listove, sve ustave i zakonike, sve knjige, sve mitre, sva obredna ruha,
sve svete knjige koje preplavljuju i zamaraju planetu Zemlju. Hotorn
zapanjeno i pomalo posramljen posmatra buktinju; neki mudar čovek
kaže mu da ne treba ni da se raduje ni da se rastužuje, budući da je og
romna vatrena piramida progutala samo sagorive stvari. Drugi posma-
trač - demon - primećuje da su organizatori holokausta zaboravili da u
vatrenu stihiju bace ono što je ključno, ljudsko srce, jer je u njemu ko
ren svekolikog greha, te su samo uništili nekoliko njegovih obličja. Ho
torn tada zaključuje: „Srce, srce, ono je maleno jezgro u kojem je leglo
krivice čiji su simboli zločin i beda u svetu. Pročistimo to zrno u nama,
i mnogi oblici zla koji zamračuju ovaj vidljivi svet pobeći će poput ut
vara, jer ako ne nadmašimo inteligenciju i ne pokušamo da tim nesavr
šenim sredstvom razaznamo i ispravimo ono što nas pritiska, celokupno
naše delo biće samo san. Toliko nebitan san da onda ništa ne znači je li
lomača, koju sam verno opisao, stvarna činjenica odnosno vatra koja
prži ruke, ili imaginarna vatra i parabola." Hotorn je ovde dopustio da ga
odvuče hrišćansko učenje, a posebno kalvinističko, o urođenoj izopa-
čenosti ljudi, te kao da nije primetio da njegova parabola o prividnom
uništenju svih stvari sadrži filozofski smisao, a ne samo moralni. Zbilja,
ako je svet samo Nečiji san, ako postoji Neko ko sada sanja i sanja isto-
riju univerzuma, kako nas uči idealistička škola, poništavanje religija i
umetnosti, sveopšta paljevina biblioteka, nije ništa drugo do uništenje
53
nameštaja u nekom snu. Um koji ga je jednom sanjao, sanjaće ga pono
vo; sve dok um nastavlja da sanja, ništa neće biti izgubljeno. Ubeđenje
u ovu istinu, a ona deluje fantastično, učinilo je da Šopenhauer, u svojoj
knjizi Parega und Paralipomena, uporedi istoriju sa kaleidoskopom, jer
se u njemu smenjuju slike, ali ne i komadići stakla u večnoj i zbrkanoj
tragikomediji u kojoj se menjaju uloge i kostimi, ali ne i glumci. Upra
vo ta slutnja da je univerzum projekcija naše duše i da je svetska istori-
ja sadržana u svakom čoveku podstakla je Emersona da napiše pesmu
History.
Što se tiče fantazije da se ukine prošlost, ne znam da li treba podse-
titi da je to već pokušano u Kini, sa ne baš srećnim ishodom, tri stoleća
pre Hrista. Herbert Alen Džajls beleži: „Ministar Li Su predložio je da
istorija počne s novim monarhom, i on je uzeo titulu Prvog cara. Da bi
se presekle isprazne ambicije drevnih vremena, naredio je zaplenu i spa
ljivanje svih knjiga, sem onih koje su podučavale ratarstvu, medicini i
astrologiji. Ako bi neko sakrio svoje knjige, bio bi obeležen usijanim
gvožđem i primoran da radi na izgradnji Velikog zida. Tako su stradala
mnoga vredna dela; zahvaljujući opiranju i hrabrosti nepoznatih učenih
ljudi spašene su Konfučijeve kanonske knjige. Toliko je bilo pogublje
no ljudi od pera zato što se nisu povinovali carevim naredbama da su,
priča se, u zimu rodile dinje na mestu gde su ih pokopali." U Engleskoj,
polovinom XVII veka, iznova se pojavila ista namera, među puritanci-
ma, među Hotornovim precima. „U jednom od narodnih parlamenata
koje je sazvao Kromvel - saopštava Semjuel Džonson - predloženo je
veoma ozbiljno da se spale arhivi u londonskom Taueru, da se izbriše ce-
lokupno pamćenje prošlih događaja te da celokupno ustrojstvo života
počne ispočetka". Namera da se ukine prošlost već se dogodila u pro
šlosti i - paradoksalno - ona je jedan od dokaza da se prošlost ne može
ukinuti. Prošlost je neuništiva; ranije ili kasnije sve se vraća, a jedna od
ideja koja se vraća jeste ideja o ukidanju prošlosti.
Poput Stivensona, koji je takođe bio sin puritanaca, Hotorn je ne
prestano osećao da je piščev rad isprazan, ili čak, što je još gore, da u
njemu ima krivice. U prologu Skerletnog slova on zamišlja senke pre
daka i gleda jednu kako piše roman. Taj pasus je neobičan. „Šta li to ra
di? — kaže stara senka drugima. - Piše knjigu priča! Kakav lije to posao,
kakav li je to način da se veliča Bog, ili da se bude od koristi ljudima, u
svom vremenu i u svojoj generaciji? Isto bi vredelo kao kada bi taj ne-
54
zahvalnik bio violinista." Ovaj pasus je neobičan, jer sadrži neku vrstu
poveravanja i govori o ličnim obzirima. On takođe govori o drevnom
sukobu između etike i estetike ili, ako hoćete, između teologije i esteti
ke. Jedno od prvih svedočanstava tog sukoba nalazimo u Svetom pismu
kad se zabranjuje ljudima da obožavaju idole. Drugo pripada Platonu,
koji u desetoj knjizi Države zaključuje ovako: „Bog stvara arhetip (pr
vobitnu ideju) stola; stolar, simulakrum". Sledeće pripada Muhamedu,
koji je rekao da će svaka predstava neke žive stvari pokazati pred Go
spodom na dan strašnog suda. Anđeli će narediti umetniku da je oživi;
on neće uspeti u tome i biće bačen u pakao, na izvesno vreme. Neki uče
ni muslimani pokušavaju da objasne da su zabranjene samo slike koje
mogu da projektuju senku (skulpture)... O Plotinu se priča da se gotovo
stideo stoje prebivao u telu, pa nije dozvoljavao skulptorima da oveko-
veče njegove crte. Jednom gaje jedan prijatelj zamolio da dopusti da
ga portretišu; Plotin mu je odgovorio: „Dovoljno mi je mučno što mo
ram da teglim ovaj simulakrum u koji me je priroda zatočila. Da li još
treba da pristanem da se ovekoveči slika slike?"
Natanajel Hotorn razrešio je taj problem (a on nije iluzoran) na poz
nat način; sastavljao je moralne pouke i priče; podario je, ili bar poku
šao da podari, umetnosti ulogu svesti i savesti. Navešćemo samo jedan
konkretan primer, roman The House of the Seven Gables (Kuća sa se
dam zabata) u kojem je pokazao da zlo počinjeno u jednoj generaciji
traje i prenosi se na sledeće, poput neke vrste naslednog greha. Endru
Lang je ovaj roman uporedio sa romanima Emila Zole, odnosno sa teo
rijom o romanima Emila Zole; osim želje za šokiranjem, ne znam kako
se mogu dovesti u vezu te dve heterogene osobe. Činjenica da Hotorn
uporno ima, ili prihvata, namere moralne prirode, ne umanjuje vrednost
njegovog dela. Tokom svog života posvećenog više čitanju a manje živ
ljenju, često sam se uverio da su namere i književne teorije puki podsti-
caji te da ih završeno delo obično zanemaruje, pa čak im i protivreči.
Ako autor poseduje nešto, nikakva namera, ma kako bila loša ili pogre
šna, neće moći da nepopravljivo ugrozi njegovo delo. Autor može da
pati od besmislenih predrasuda, ali njegovo delo, ako je iskreno, ako
odgovara iskrenom viđenju, neće biti besmisleno. Negde oko 1616. go
dine romanopisci u Engleskoj i Francuskoj mislili su (ili su mislili da
misle) da su svi Nemci demoni; međutim, u svojim romanima oni su ih
prikazivali kao ljudska bića. Kod Hotorna je uvek početna vizija bila
55
istinska; ono lažno, ono eventualno lažno, jesu moralne pouke koje je
dodavao u poslednjem pasusu ili likovi koje je uvodio ne bi li ih iskazao.
Junaci Skerletnog slova - naročito Hester Prajn, glavna junakinja - vi
še su nezavisni, autonomni, nego junaci u drugim njegovim fikcijama;
oni su obično slični u većini njegovih romana, nisu čiste Hotornove pro
jekcije, blago prerušene. Ta objektivnost, ta relativna i delimična ob
jektivnost, možda je razlog što dva veoma pronicljiva (i veoma različi
ta) pisca kao što su Henri Džejms i Ludvig Luison, zaključuju da je
Skerletno slovo Hotornovo remek-delo, njegovo neumoljivo svedočans-
tvo. Ja se usuđujem da se razlikujem od pomenutih autoriteta. Ako ne
ko žudi za objektivnošću, ako je neko gladan i žedan objektivnosti, ne
ka je potraži kod Džozefa Konrada ili Tolstoja; ako neko traži poseb
nost Natanajela Hotorna, pre će je naći na nekoj sporednoj stranici ili u
laganim i patetičnim pričama nego u njegovim komplikovanim romani
ma. Ne znam baš najbolje kako da potkrepim ovo što sam rekao; u tri
američka romana i u Mermemom Faunu ja vidim samo niz situacija,
vesto uobličenih u profesionalnom smislu, čija je namera da ganu čita
oca, a ne nesputano i živo delovanje uobrazilje. Ona je (ponavljam) iz-
nedrila opšti sadržaj i zaplet, ali ne i vezu između epizoda i psihologiju
- da je tako nazovemo - protagonista.
Džonson zapaža da nijedan pisac ne voli da bilo šta duguje svojim
savremenicima; Hotorn ih je zanemarivao stoje više mogao. Možda je
dobro postupio; možda naši savremenici - uvek - previše liče na nas, te
ako tražimo novine lakše ćemo ih naći kod starih pisaca. Sudeći po nje
govim biografima, Hotorn nije čitao De Kvinsija, nije čitao Kitsa, nije
čitao Viktora Igoa - ni oni međusobno nisu čitali jedni druge. Grusak je
poricao mogućnost da neki Amerikanac može biti originalan; kod Ho
torna je primetio „zapažen uticaj Hofmana"; izgleda da je ovaj sud ute
meljen na podjednakom nepoznavanju oba autora. Hotornova imagina
cija je romantičarska; njegov stil, uprkos nekim preterivanjima, odgo
vara XVIII veku, slabostima na kraju zadivljujućeg XVIII veka.
Pročitao sam nekoliko odlomaka iz dnevnika koji je Hotoni pisao
kako bi se razonodio u dugoj samoći; pomenuo sam, makar ukratko, dve
priče; sada ću pročitati jednu stranicu iz Mermernog fauna da biste ču
li Hotorna. Tema je bunar ili ponor koji se, prema latinskim istoričarima,
otvorio nasred Foruma i u čiji se mračni bezdan bacio jedan Rimljanin,
56
pod oružjem i na konju, ne bi li umilostivio bogove. Evo kako to Hotorn
opisuje:
„Recimo - kazao je Kenijon - da se baš na ovom mestu špilja otvo
rila, i u nju se bacio junak sa svojim dobrim konjem. Zamislimo ogrom
nu i mračnu rupu, nedokučivo duboku, sa neznanim čudovištima i groz
nim licima koja gledaju odozdo i ispunjavaju užasom građane nagnute
nad ponorom. Unutra su bile, nema sumnje, proročke vizije (objave svih
nesrećnika iz Rima), senke Gala i vandala i francuskih vojnika. Kakva
šteta što su je tako brzo zatvorili! Sve bih dao da bacim jedan pogled
na nju.
Ja mislim - nastavio je Mirijam - da nema osobe koja ne bi bacila
pogled na tu pukotinu, u trenucima senke i klonulosti, to jest, slutnje.
Ta pukotina - odgovorio mu je prijatelj - bile su samo čeljusti po
nora tame koji je ispod nas, svuda. Najčvršća supstanca ljudske sreće je
metalna pločica stavljena iznad tog ponora; ona održava naš varljivi
svet. Nije potreban zemljotres da se ona slomi; dovoljno je nagaziti je.
Treba pažljivo gaziti. Na kraju ćemo, neminovno, potonuti. Kada je Kur
čio prišao da se baci u ponor, napravio je budalastu paradu junaštva, bu
dući da je ceo Rim, kao što vidite, upao unutra. Upala je Palata Cezara,
uz buku kamenja koje se stropoštava. Upali su svi hramovi, a potom po
vukli za sobom hiljade statua. U tu špilju upale su sve vojske u trijum
falnom maršu, i svirala je vojna muzika dok su se strmoglavljivali..."
To je Hotorn. S tačke gledanja razuma (čistog razuma koji ne treba
da se upliće u umetnost) vatreni odlomak koji sam preveo ne može se
opravdati. Pukotina otvorena nasred Foruma znači mnogo toga. U ovom
odlomku ona je pukotina o kojoj govore latinski istoričari, ali označava
i čeljusti pakla „sa neznanim čudovištima i groznim licima", a takođe
označava i suštinski užas ljudskog života, takođe je i Vreme što proždi
re statue i vojske, takođe je i Večnost u kojoj su sadržana vremena. Reč
je o višeznačnom simbolu, simbolu koji poseduje mnoga značenja, mo
žda nespojiva. Za razum, za logičko poimanje, raznovrsnost značenja
može da stvori haos, ali ne i za snove koji imaju svoju jedinstvenu, taj
nu algebru, na čijoj dvosmislenoj teritoriji jedna stvar može da označa
va mnoge. Hotornov svet je svet snova. On je jednom naumio da napi
še san, „koji bi bio poput istinskog sna, i koji bi imao nepovezanost, ne
običnosti i bio bez cilja, stoje svojstveno snovima", a onda se začudio
što niko, do danas, nije uradio nešto slično. U istom tom dnevniku u ko-
57
jem je zapisao tu čudnu ideju - koju celokupna naša „moderna" knji
ževnost uzaludno nastoji da ostvari, a ostvario ju je, možda, samo Luis
Kerol - zabeležio je hiljade banalnih utisaka, u sitnim konkretnim crta
ma (kretanje neke kokoške, senka grane na zidu); oni obuhvataju šest to
mova, čije neobjašnjivo obilje izaziva zaprepašćenje svih biografa. „Li
če na ljupka, beskorisna pisma - piše neodlučno Henri Džejms - koja je
jedan čovek upućivao samom sebi pa je, zbog potajnog straha da ih ne
otvore u pošti, resio da u njima ne kaže ništa što bi ga moglo kompro-
mitovati." Ja mislim da je Natanajel Hotorn godinama zapisivao te ba
nalnosti ne bi li samog sebe uverio da je realan, ne bi li se, na neki na
čin, oslobodio utiska nerealnosti, utvaraosti, koji gaje povremeno obu
zimao.
Jednog dana, 1840. godine, zapisao je: „Sedim u svojoj sobi i čini mi
se da sam tu oduvek. Ovde sam napisao mnoge priče, i mnoge od njih
sam potom spalio, da, mnoge, jer one nesumnjivo zaslužuju da skona-
čaju u vatri. Ovo je začaran prostor, budući da gaje naselilo hiljade i
hiljade vizija, od kojih su neke sada vidljive svetu. Ponekad bih pomi
slio da ležim u grobu, leden i ukočen; drugi put pak pomislio bih da sam
srećan... Sada počinjem da shvatam zašto sam toliko godina bio zatoče
nik ove usamljene sobe i zašto nisam mogao da polomim njene nevid
ljive rešetke. Da sam ranije uspeo da se izvučem, sada bih bio grub i
oštar i srce bi mi bilo prekriveno zemaljskom prašinom... Mi smo, zais
ta, samo senke..." U redovima koje sam upravo prepisao Hotorn pomi-
nje „hiljade i hiljade vizija". Brojka možda i nije hiperbola; dvanaest
tomova sabranih dela čine samo nekolicinu od mnoštva čije je skice naz
načio u svom dnevniku. (Među završenim delima jedno - Mr. Higgin-
botham š Catastrophe /Ponovljena smrt/-najavljuje krimi žanr koji će
izmisliti Po.) Gospođica Margaret Fuler gaje analizirala u utopijskoj
zajednici Bruk Farm i kasnije napisala: „Od tog okeana samo smo ima
li nekoliko kapi", a Emerson, njegov prijatelj, mislio je da Hotorn nika
da nije do kraja ispoljio svoje mogućnosti. Hotorn se oženio 1842, tj. u
trideset osmoj godini; njegov život, do tog datuma, gotovo da se odvi
jao isključivo u sferi imaginativnog, mentalnog. On je radio na carini u
Bostonu, bio konzul Sjedinjenih Američkih Država u Liverpulu, živeo u
Firenci, u Rimu i Londonu, ali njegovu stvarnost uvek je činio tanani
svet sumraka, ili mesečine, fantastičnih imaginacija.
58
Na početku ovog časa pomenuo sam učenje psihologa Junga, koji
poredi književne invencije i oniričke invencije, književnost i snove. Ta
teorija deluje neprimenjivo na književnosti pisane na španskom jeziku,
pobornike rečnika i retorike, a ne fantazije. Za razliku od njih, primen-
ljiva je na književnost Severne Amerike. Ona je (kao i engleska ili ne-
mačka književnost) više u stanju da izmisli nego da prepiše, da stvori ne
go da primeti. Iz te osobenosti proističe neobično duboko poštovanje
Severnoamerikanaca prema realističnim delima, zbog čega pretpostav
ljaju, recimo, da je Mopasan važniji od Igoa. To je zato što jedan sever-
noamerički pisac lako može da bude Igo; ali na jedvite jade može da
bude Mopasan. U poređenju sa književnošću Sjedinjenih Američkih Dr
žava, koja je iznedrila nekoliko genijalnih ljudi, koja je uticala na en
glesku i francusku književnost, naša argentinska književnost izlaže se
opasnosti da deluje pomalo provincijalno; međutim, u XIX veku stvori
la je nekoliko realističnih stranica - reč je o zadivljujućim okrutnostima
Ećeverije, Askasubija, Ernandesa, zaboravljenog Eduarda Gutijeresa - i
njih Severnoamerikanci nisu nadmašili (možda nisu ni dostigli) do sada.
Fokner, primetiće neko, nije ništa manje okrutan nego naša gaučo knji
ževnost. On to jeste, znam, ali na jedan halucinantan način. Na pakleni
način, ne ovozemaljski. Na način snova, na način koji je započeo Ho-
torn.
Hotorn je umro 18. maja 1864. u planinama Nju Hempšira. Smrt mu
je bila spokojna, budući da gaje zatekla u snu. Ništa nas ne sprečava da
zamislimo da je umro sanjajući, pa čak možemo da izmislimo i priču
koju je sanjao - poslednju u beskonačnom nizu - i kako ju je smrt kru
nisala ili izbrisala. Jednog dana ću je, možda, napisati i pokušati da se
tom pričom iskupim za ovo nepotpuno predavanje, puno digresija.
Van Vik Bruks u The Flowering of New England, D. H. Lorens u
Studies in Classic American Literature i Ludvig Luison u The Story of
American Literature analiziraju i procenjuju Hotornovo delo. Napisano
je mnogo njegovih biografija. Ja sam koristio biografiju koju je Henri
Džejms sastavio 1879. za Morlijevu ediciju English Men of Letters.
Nakon Hotornove smrti, pisci su nasledili njegov podvig da sanjaju.
Na sledećem času proučićemo, ako vaša milost to dopusti, slavu i mu
ke Edgara Alana Poa, u čijem delu se san uzneo do noćne more.
59
Valeri kao simbol
60
račvanje Ševaljea Dipea, Edgara Alana Poa i nepojmljivog Boga među
teolozima. Sto, verovatno, nije tačno.
Jejts, Rilke i Eliot napisali su nezaboravnije stihove nego Valeri;
Džojs i Stefan George izvršili su dublje modifikacije unutar svog jezika
(možda je francuski manje podložan modifikacijama nego engleski ih
nemački); ah iza dela tih istaknutih umetnika nema ličnosti uporedive sa
Valerijevom ličnošću. Okolnost da je ta ličnost, na izvestan način, mož
da projekcija samog dela, ne umanjuje ovu činjenicu. Ponuditi ljudima
lucidnost u poznom romantičarskom dobu, u melanholičnom dobu na
cizma i dijalektičkog materijalizma, u vreme proroka Frojdove sekte i
nadrealističkih trgovaca, upravo to je bila časna misija koju je ostvario
(i dalje je ostvaruje) Valeri.
Posle smrti, Pol Valeri ostao je simbol čoveka beskrajno osetljivog
na sve,.za koga sve može biti podsticaj koji pobuđuje beskonačan niz
misli. Čoveka koji prevazilazi osobene crte, a one ga čine različitim, i za
koga možemo reći ono što je Vilijem Hazlit rekao za Šekspira: He is
nothing in himself. Za čoveka čiji nenadmašni tekstovi ne iscrpljuju, pa
čak i ne definišu, njegove sveobuhvatne mogućnosti. On je ostao simbol
čoveka koji je, u veku kada se obožavaju haotični idoli krvi, tla i strasti,
uvek više voleo lucidne užitke misli i tajne avanture reda.
BuenosAjres, 1945.
61
Zagonetka Edvarda Ficdžeralda
62
rimuju između sebe; najbogatiji rukopis sadrži pet stotina takvih kvar
teta, što je zanemariv broj da bi se stekla slava, budući da u Persiji (kao
i u Španiji u doba Lopea i Kalderona) pesnik mora biti plodan. Godine
517. hidžre, Omer čita traktat čiji je naslov Jedno i mnoštvo; klonulost
ili predosećaj ga prekida u čitanju. On ustaje, obeležava stranicu koju
njegove oči više neće videti i predaje se Bogu, onom Bogu koji možda
postoji i za čiju naklonost je preklinjao na teškim stranicama svoje al
gebre. Umire istog dana, u zalazak sunca. Tih godina, na zapadu i na
severu, najednom ostrvu za koje kartografi islama ne znaju, saksonski
kralj, pobedivši prethodno kralja Norveške, biva poražen od norman
dijskog vojvode.
Protiče sedam stoleća u sjaju i agonijama i promenama i u Engleskoj
se rađa jedan čovek, Ficdžerald, manje uman od Omera, ali verovatno
osećajniji i tužniji. Ficdžerald zna da je književnost njegova istinska
sudbina; bavi se njom nemarno ali uporno. Po ko zna koji put iščitava
Don Kihota, možda najbolju od svih knjiga po njegovom mišljenju (ma
da ne želi da bude nepravedan prema Šekspim i prema dear old Virgil);
njegova ljubav se proteže i na rečnike u kojima traži reči. Jasno mu je da
svaki čovek u čijoj duši treperi muzika može da sastavi stihove deset do
dvanaest puta u životu, ako su mu zvezde naklonjene, ali nema nameru
da zloupotrebi tu skromnu privilegiju. On je prijatelj slavnih ličnosti
(Tenisona, Karlajla, Dikensa, Tekerija); u odnosu na njih ne oseća se in
feriorno, uprkos svojoj skromnosti i uljudnosti. Objavio je jedan dijalog
pristojno napisan, Euphranor, i osrednje verzije Kalderona i velikih grč
kih tragičara. Sa studija španskog prešao je na studije persijskog i zapo
čeo prevod Mantiq al-Tayr, mističnog speva o pticama koje traže svog
kralja, Simurga, da bi na kraju sletele na njegovu palatu, iza sedam mo
ra, i otkrile da su Simurg one, da su Simurg svi i svako ponaosob. Oko
1854. dobija na pozajmicu rukopis Omerovih pesama, sastavljenih samo
po zakonu abecednog reda rima; Ficdžerald nekolicinu pesama prevodi
na latinski i nazire mogućnost da od njih izatka jednu organsku knjigu
na čijem bi početku bile slike jutra, ruže i slavuja, a na kraju, noći i gro
ba. Tom neverovatnom pa čak i nepojmljivom cilju Ficdžerald posve
ćuje ceo svoj život nemarnog i zanesenog usamljenika. Godine 1859.
objavljuje prvu verziju Rubaija, a potom slede druge, sa obiljem varija
cija i nedoumica. Tada se događa čudo: iz slučajnog spoja jednog per
sijskog astronoma popustljivog prema poeziji i jednog ekscentričnog
63
Engleza koji čita, možda i ne razumevajući ih u celim, istočnjačke i his-
panske knjige, rađa se izuzetan pesnik, i on ne liči na njih dvojicu. Svin-
bern piše da je Ficdžerald „podario Omeru Hajjamu stalno mesto među
najvećim pesnicima Engleske", a Česterton, osetljiv na romantični i kla
sični sadržaj te knjige bez premca, primećuje da u njoj istovremneno
postoje „neuhvatljiva melodija i trajan zapis". Neki kritičari smatraju
da je Ficdžeraldov Omar, u stvari, engleska poema sa persijskim aluzi
jama; Ficdžerald je interpelirao, intonirao i izmislio Rubaije, ali one zah-
tevaju od nas da ih čitamo kao verodostojne drevne persijske rubaije.
Ovaj slučaj pobuđuje pretpostavke metafizičke prirode. Omer je
ispovedao (to znamo) platonsko i pitagorejsko učenje o seobi duša u
mnoga tela; nakon dva veka, njegova se duša možda otelotvorila u Eng
leskoj da bi u jednom dalekom germanskom jeziku, prošaranom latin
skim, ispunila književnu sudbinu koju je u Nišapuru potisnula matema
tika. Isak Luria Lav podučavao je da duša pokojnika može ući u dušu
nekog nesrećnika ne bi li joj pomogla i uputila je; možda se Omerova
duša nastanila, negde oko 1857. godine, u Ficdžeraldovoj duši. U Ru-
baijama se čita da je sveopšta istorija spektakl koji Bog osmišljava,
predstavlja i posmatra; ova spekulacija (čije je tehničko ime panteizam)
dopušta nam da pomislimo kako je Englez mogao ponovo da stvori Per-
sijanca, budući da su obojica, suštinski, bili Bog ili trenutna lica Boga.
Verovatnija i ništa manje čudesna od ovih pretpostavki sa prizvukom
natprirodnog jeste pomisao o blagotvornom usudu. Oblaci, ponekad,
stvaraju oblike planina ili lavova; slično tome, tuga Edvarda Ficdžeral-
da ijedan požuteli rukopis sa purpurnim slovima, zaboravljen na nekoj
polici u bibilioteci Bodleian u Oksfordu, stvorili su, za naše dobro, poe
mu.
Svaka saradnja je tajnovita. Ova, između jednog Engleza i jednog
Persijanca, bila je to više nego ijedna druga, jer su njih dvojica bili veo
ma različiti i možda u životu ne bi sklopili prijateljstvo, ali smrt i pro-
mene i vreme učinili su da jedan sazna za drugog i stope se u jedinstve
nog pesnika.
64
Oskar Vajld
65
je očigledan. Vajld može da zanemari te purplepatches (grimizne zakr
pe); izum ove fraze pripisuju mu Rikets i Hesket Pirson. Ona već doka
zuje naviku da se uz Vajldovo ime vezuje pojam dekorativnih pasusa.
Dok iznova čitam Vajlda, godinama, primećujem jednu činjenicu
koju njegovi panegiričari izgleda da nisu čak ni naslutili: dokazivu i ele
mentarnu činjenicu da je Vajld gotovo uvek u pravu. The Soul ofMan
under Socialism ne poseduje samo elokvenciju nego i tačnost. Razno
vrsne beleške kojima je obilato zasipao Pali Mali Gazette i Speaker pre
pune su jasnih zapažanjima koja premašuju najbolje mogućnosti Lesli
Stiven ili Saintsberi. Vajld je bio optužen da se bavio nekom vrstom
kombinatoričke umetnosti, u stilu Raimunda Lulia; to se, eventualno,
može reći za neke od njegovih dosetki („jedno od onih britanskih lica
koja, jednom kad vidite, zauvek zaboravite"), ali ne i za stav da nam
muzika otkriva nepoznatu prošlost a možda i stvarnu {The Critic as Ar
tist) ili za tezu da ljudi ubijaju ono što vole (The Ballad of Reading
Gaol) ili za mišljenje da pokajati se zbog nekog čina znači modifikova-
ti prošlost (De Profundis) ili za tezu*, dostojnu Leona Bloa ili Sveden-
borga, da nema čoveka koji nije, u svakom trenutku, ono što je već bio
i što će tek biti (ibidem). Ne prepisujem ove redove da bih zadivio či
taoca; navodim ih da naznačim duhovnost veoma različitu od one koja
se, uopšteno, pripisuje Vajldu. On je, ako ne grešim, bio mnogo više od
irskog Moreasa; bio je čovek XVIII veka, koji je ponekad pristajao da se
igra simbolizma. Poput Gibona, Džonsona, Volterà bio je genije i, sem
toga, bio je u pravu. Bio je , jednom rečju - klasik"**. Dao je veku ono
stoje vek zahtevao - comédies larmoyantes, posvećene većini i verbal
ne arabeske, posvećene manjini - i ostvarivao te dve veoma različite
stvari sa nekom vrstom nemarne radosti. Naškodilo mu je savršenstvo;
njegovo delo toliko je harmonično da nam se čini neizbežnim, čak ne
važnim. Teško nam je da zamislimo svet bez Vajldovih epigrama; ta teš
koća ne čini ih manje neverovatnim.
* Cfr. Neobična Lajbnicova teza koja je izazvala pravi skandal u Arnauld (?): Po
jam svakog pojedinca sadrži a priori sve činjenice koje će mu se dogoditi. Po tom di
jalektičkom fatalizmu, činjenica da će Aleksandar Veliki umreti u Vavilonu jeste jedan
od kvaliteta tog kralja, kao i oholost.
** Misao pripada Rejesu; on je primenjuje na meksičkog čoveka (Reloj de Sol, str.
158).
66
Jedno usputno zapažanje. Ime Oskara Vajlda povezano je sa ravni
čarskim gradovima; njegova slava, sa osudom i zatvorom. Ipak, (to je
veoma dobro osetio Hesket Pirson) njegovo delo suštinski odiše srećom.
Za razliku od njega, dragoceno Cestertonovo delo, a on je prototip fizi
čkog i moralnog zdravlja, uvek je na ivici da pređe u noćnu moru. Iz
njega vrebaju svet dijaboličnog i jeza; može da poprimi, na najbezazle
nijoj stranici, oblike užasa. Česterton nastoji da ponovo oživi detinjstvo;
Vajld je sačuvao, uprkos tome što ga prate zlo i nesreće, neranjivu čed
nost.
Poput Cestertona, Langa, Bosvela, Vajld je jedan od onih srećnika
koji mogu da zanemare uspeh kod kritike, pa čak, ponekad, i uspeh kod
čitalaca, budući da je užitak koji nam pričinjava njegovo ponašanje ne
odoljiv i postojan.
67
O Čestertonu
68
iznosi vlastito verovanje, o Čestertonu se sudilo na osnovu njega, on je
bivao osuđivan ili prihvatan na osnovu sopstvenog verovanja. Njegov
slučaj sličan je Kiplingovom, koga uvek procenjuju u funkciji Britanske
imperije.
Po i Bodler su naumili, kao izmučeni Urizen de Blake, da stvore
strašan svet; onda je sasvim prirodno što njihovo delo obiluje raznim
oblicima užasa. Česterton, čini mi se, ne bi voleo da ga proglase za tka-
ča noćnih mora, da bude monstrorum artifex (Plinije, XXVIII, 2), ali
nesavladivo ima običaj da pribegne jezivim znamenjima. On se pita da
li neki čovek možda ima tri oka, ili ptica tri krila; priča, nasuprot pan-
teistima, o mrtvacu koga otkriva u raju; da duhovi anđeoskih horova
imaju beskonačno umnoženo njegovo lice*; priča o zatvoru od ogleda
la; priča o lavirintu bez središta; priča o čoveku koga je progutao metalni
automat; priča o drvetu što proždire ptice, pa umesto lišća ima peruške;
zamišlja (The Man who was Thursday, VI) da na istočnim granicama
sveta možda postoji drvo koje je nešto više, ali i manje, od drveta, a na
zapadnim kula čija je sama arhitektura zlokobna. Ono što je blizu defi-
niše pomoću dalekog, pa čak i strašnog; ako govori o očima, naziva ih
Jezekiljevim recima (1: 22) strašan kristal, a noć naziva čudovište puno
očiju, dovodeći do savršenstva drevnu sliku užasa (Otkrovenje, 4: 6).
Ništa manje ilustrativna nije priča How I found the Superman. Česterton
razgovara sa Supermenovim roditeljima; upitani o lepoti svoga sina, ko
ji ne izlazi iz mračne sobe, oni ga podsećaju da Supermen ima vlastita
načela i da ga treba procenjivati po njima („Na tom nivou lepši je od
Apolona. Gledano iz našeg nižeg nivoa, naravno..."); potom priznaju da
nije lako stegnuti mu ruku („Vi razumete; njena struktura sasvimje dru
gačija"); potom, ne mogu jasno da kažu ima li dlake ili perje. Promaja
ga ubija i nekoliko ljudi vuku sanduk, ali on nije ljudskog oblika. Ces
terton nam podsmešljivim tonom saopštava ovu teratološku fantaziju.
Takvi primeri, a njih je mnogo, dokazuju da se Česterton opirao da
bude Edgar Alan Po ili Franc Kafka, premda je nešto u glini njegovog ja
osećalo naklonost prema noćnoj mori, nešto tajno, i slepo, i suštinsko.
* Proširujući jednu misao Atara („Na sve strane vidimo samo Tvoje lice"), Dže-
laluddin Rumi sastavio je nekoliko stihova koje je preveo Rückert (Werke, IV, 222), u
kojima se kaže da na nebu, na moru i u snovima postoji Samo Jedan te se slavi taj Jedi
ni, jer su svedena na jedno četiri otmene životinje koje vuku kočije svetova: zemlje, va
tre, vazduha i vode.
69
Nije on slučajno svoja prva delà posvetio odbrani dvojice velikih gotskih
umetnika, Brauninga i Dikensa; nije slučajno ponavljao da su bajke bra
će Grim najbolja knjiga koju je Nemačka iznedrila. Kritikovao je Ibze-
na, a branio (možda neodbranjivo) Rostana, ali junaci Per Ginta obli
kovani su od građe njegovih snova, the stuff his dreams were made of.
Taj razdor, ta riskantna povremena potčinjenost demonskoj volji, defi-
nišu Čestertonovu prirodu. Simbol te unutrašnje borbe su, po mom mi
šljenju, avanture oca Brauna, od kojih svaka želi da objasni, pomoću ra
zuma, neku neobjašnjivu činjenicu*. Zato sam rekao, u prvom pasusu
ovog eseja, da su te fikcije šifra Cestertonove istorije, Cestertonovi sim
boli i ogledala. To je to, osim što „razum" kojem Česterton podređuje
svoje imaginacije nije doslovno razum nego katolička vera, ili možda,
skup hebrejskih imaginacija podređenih Platonu i Aristotelu.
Sećam se dve oprečne parabole. Prva je sadržana u prvom tomu Kaf-
kinih delà. U pitanju je priča o čoveku koji moli da bude primljen po
zakonu. Stražar ispred prvih vrata kaže mu da unutra ima još mnogo
vrata** i da nema sale ispred koje ne stoji stražar, od kojih je svaki sle-
deći snažniji od svog prethodnika. Čovek odlučuje da sedne i čeka. Pro
laze dani i godine, i čovek umire. U samrtnom ropcu pita se: „Da li je
moguće da za sve ove godine dok sam čekao niko nije poželeo da uđe
sem mene?" Stražar mu odgovara: „Niko nije poželeo da uđe jer su ova
vrata bila namenjena samo tebi. Sada ću ih zatvoriti". (Kafka se osvrće
na ovu parabolu u devetom poglavlju Procesa, mada je još više zapet
ljava.) Druga parabola nalazi se u Pilgrim 's Progress, čiji je autor Ba-
njan. Ljudi pohlepno posmatraju zamak ispred koga se kao čuvari zam
ka nalaze mnogobrojni ratnici; ispred kapije stoji stražar sa knjigom u
ruci da u nju upiše ime onoga ko bi bio dostojan da uđe. Jedan neustra
šiv čovek prilazi stražaru i kaže mu: „Upišite moje ime, gospodine". Za
tim izvlači mač i kreće na ratnike; nemilice zadaje, ali i zadobija krva
ve rane, sve dok uz zaglušujuću buku ne raskrči sebi put i uđe u zamak.
Česterton je ceo svoj život posvetio pisanju ove druge parabole,
premda je nešto u njemu uvek naginjalo ka pisanju prve.
70
Rani Vels
* U The Outline of History (1931) Vels veliča delo druge dvojice preteča: Fransisa
Bekona i Lukijana iz Samosate.
71
mana ne svodi se na rešavanje problema. U ne baš kratkim knjigama sa-
držaj je samo izgovor, ili polazište. On je važan za stvaranje delà, ali ne
i za užitak čitanja. To važi za sve žanrove; najbolji krimi romani nisu
oni koji imaju najbolji zaplet. (Kada bi zaplet bio najvažniji, ne bi po
stojao Don Kihot i Šo bi bio manje dobar nego O'Nil.) Po mom mišlje
nju, značaj prvih Vclsovih romana - The Island of Dr. Moreau, na pri
mer, ili The Invisible Man - počiva najednom mnogo dubljem razlogu.
Njihov sadržaj ne samo da je duhovit nego je i simboličan u pogledu
procesa koji su na neki način nerazdvojivi od svekolike ljudske sudbine.
Progonjeni nevidljivi čovek koji kao da ima otvorene oči i kada spava
jer njegovi kapci ne isključuju svetlost jeste simbol naše usamljenosti i
našeg straha; tajni noćni skup čudovišta koja sede i unjkavo izgovaraju
ropski kredo jesu Vatikan i Lasa. Delo trajnih vrednosti uvek poseduje
nekakvu beskrajnu i plastičnu mnogoznačnost; ono je svima sve, poput
apostola; ono je nalik na ogledalo koje obznanjuje čitaočev lik, a tako-
đe je i mapa sveta. To se mora dogoditi, čak na nekakav nevidljiv i skro
man način, gotovo uprkos autoru; njega ne zanima nikakav simbolizam.
Sa tom lucidnom naivnošću stvarao je Vels svoje rane radove pune fan
tastike i oni su, po mom shvatanju, najviše vredni divljenja u odnosu na
njegovo celokupno zadivljujuće delo.
Kad neko kaže da umetnost ne sme da propagira nikakvu doktrinu,
taj neko obično misli na doktrinu suprotnu njegovoj. Naravno, to nije
moj slučaj; zahvalan sam Velsu na njegovim doktrinama i sâm ih goto
vo sve prihvatam, ali žalim što ih je uneo u svoje naracije. Pravi nas-
lednik britanskih nominalista, Vels iznova potvrđuje uobičajenu priču o
žilavosti „Engleske" ili o spletkarenju „Prusije"; argumenti protiv ove
štetne mitologije su neporecivi, ali to nije razlog da se ubace u priču o
snu gospodina Parama. Dok se autor ograničava da pripoveda o doga
đajima ili da skicira tanana zastranjivanja svesti, možemo da ga zami
slimo kao sveznalca, možemo da ga poistovetimo sa univerzumom ili sa
Bogom; čim se spusti na nivo zaključivanja, znamo da je pogrešio.
Stvarnost proističe na osnovu činjenica, ne na osnovu zaključivanja;
prihvatamo da Bog tvrdi (2 knj. Mojsijeva, 3: 14) Ja sam Onaj što jeste,
ali ne da proglašava i analizira, poput Hegela ili Anselma, argumentum
ontologicum. Bog ne sme da teologizira; pisac ne sme da obesnaži ljuds
kim rezonovanjem trenutnu vera koju od nas zahteva umetnost. Postoji
i drugi razlog; autor koji pokazuje odbojnost prema nekom junaku
72
ostavlja utisak da ga nije shvatio, on priznaje da taj junak za njega nije
neizbežan. Tada gubimo poverenje u njegovu inteligenciju, kao što bi
smo izgubili poverenje u inteligenciju Boga koji bi pravio razliku iz
među raja i pakla. Bog, napisao je Spinoza (Etika, 5, 17), ne mrzi niko
ga i ne voli nikoga.
Poput Keveda, poput Voltera, poput Getea, i još nekih, Vels je manje
književnik, a više književnost. Napisao je sirove knjige iz kojih uvek
iznova izbija džinovska radost Čarlsa Dikensa, rasipao se sociološkim
parabolama, stvorio je enciklopedije, proširio mogućnosti romana, po
novo, za naše vreme, napisao Knjigu o Jovu, tu veliku hebrejsku imita
ciju platonskog dijaloga, sastavio bez nadmenosti i bez skrušenosti uz
budljivu autobiografiju, borio se protiv komunizma, nacizma i hrišćans-
tva, polemisao (uljudno i ubitačno) sa Belokovom, napisao povest o
prošlosti, napisao povest o budućnosti, zabeležio stvarne i imaginarne
živote. Iz široke i raznolike biblioteke koju nam je ostavio, najviše mi se
dopadaju njegove pripovesti o nekim strašnim čudima: The Time Mac
hine, The Island of Dr. Moreau, The Plattner Story, The First Men in
the Moon. To su bile prve knjige koje sam pročitao; možda će biti i po-
slednje... Mislim da bi ih trebalo pridodati, kao obrazac o Tezeju ili o
Ahasveru, sveopštem pamćenju naše vrste, pa da budu umnožavane, da
leko izvan granica slave njihovog autora, i dugo posle smrti jezika na
kojem su napisane.
73
Biathanatos
(Elegies, XIX)
" Cfr. nadgrobni epigram Alsea de Mesene (Grčka antologija, VII, 1 ).
74
Epiktet („Sećam se najhitnijeg: vrata su otvorena") i Šopenhauer
(„Da li je Hamletov monolog razmišljanje jednog zločinca?") ispisali
su mnoge stranice braneći samoubistvo; unapred ubeđeni da su ovi bra
nioci u pravu čini da ih čitamo nemarno. Meni se to dogodilo sa Biatha-
natosom sve dok nisam primetio, ili pomislio da sam primetio, jedan
implicitan ili ezoterijski sadržaj ispod onog očiglednog.
Nikada nećemo saznati da lije Don sastavio Biathanatos sa unapred
smišljenim ciljem da nagovesti taj skriveni sadržaj, ili gaje naslućivanje
tog sadržaja, u trenutku ili polusnu, pozvalo na zadatak. Verovatnije mi
izgleda ovo drugo; pretpostavka o knjizi koja kaže B da bi rekla A, na ši
frovan način, veštačka je, što nije pretpostavka da je rad bio podstaknut
intuicijom. Hju Fositje napomenuo da je Don svoju odbranu samoubis-
tva mislio da kruniše samoubistvom; moguće je, ili verovatno, da se
Don poigravao tom idejom; ali, da ona dovoljno jasno objašnjava Biat
hanatos, to je, naravno, smešno.
Don, u trećem delu Biathanatosa, razmatra svojevoljne smrti o ko
jima se govori u Svetom pismu; nijednoj ne posvećuje toliko stranica
kao Samsonovoj smrti. On započinje sa tvrdnjom da je taj „uzorni
čovek" simbol Hrista i da je po svoj prilici Grcima poslužio kao arhetip
Herkula. Fransisko de Vitorija i jezuita Gregorio de Valensija nisu žele-
li da ga uvrste među samoubice; da bi ih opovrgao, Don prepisuje nje
gove poslednje reči, izgovorene pre izvršenja osvete: Neka umrem s Fi-
listejima (Knjiga o sudijama, 16:30). On odbacuje i pretpostavku svetog
Avgustina, koji tvrdi da Samson, postoje slomio stubove hrama, nije
bio kriv za tuđe smrti, kao ni za svoju, jer se povinovao uticaju Svetog
duha, „poput mača koji usmerava svoje oštrice po volji mačevaoca" (Bo-
žijigrad, I, 20). Dokazavši da je ta pretpostavka neosnovana, Don zavr
šava poglavlje jednom mišlju Benita Pererija: da je Samson, kako u smr
ti tako i u drugim svojim postupcima, bio simbol Hrista.
Izvrćući tezu svetog Avgustina, kvijetisti su smatrali da se Samson
„demonskom žestinom ubio zajedno sa Filistejima" (Heterodoxos espa-
noles, V, I, 8 ) ; Milton (Samson Agonistes, in fine) nije dozvoljavao da
mu se pripisuje samoubistvo; sumnjam da je Dan u tom kazuističkom
problemu video išta drugo do jednu vrstu metafore ili simulakruma. Ni
je mu bio važan Samsonov slučaj — a zašto bi mu i bio važan? - ili mu
je samo bio važan, recimo, kao „simbol Hrista". U Starom zavetu nije
bilo junaka koji nije bio proglašen za taj autoritet: po mišljenju svetog
75
Pavla, Adam je slika onoga koji će doći; za svetog Avgustina, Avelj oli
čava smrt Spasioca, a njegov brat Set vaskrsenje; za Keveda, „čudesan
opis Hrista bio je Jov". Donje pribegao toj trivijalnoj analogiji ne bi li
njegov čitalac shvatio: Prethodno rečeno o Samsonu, lako može biti laž
no; ali ono rečeno o Hristu, nije.
Poglavlje koje neposredno govori o Hristu nije izražajno. Ono se
svodi na dva navoda iz Svetog pisma: rečenica „dušu svoju polažem za
ovce" (Jovan, 10:15) i čudan izraz „dušu svoju položio" koji koriste čet
vorica jevanđelista da bi rekli „umro". Polazeći od tih reči, a njih pot
vrđuje i rečenica „Nikoje ne otima od mene, nego je ja sam od sebe po
lažem" (Jovan, 10:18), on zaključuje da nije raspeće na krstu ubilo Isu
sa Hrista nego da je on zaista umro čudesnim i svojevoljnim ispušta
njem duše. Don je napisao tu pretpostavku 1608. godine; 1631. uključio
ju je u propoved koju je izgovorio, gotovo u agoniji, u kapeli palate Vajt-
hol.
Proklamovani cilj Biathanatosa jeste da ublaži odnos prema sa-
moubistvu; suštinski, da ukaže na to da se Hristos ubio*. Da bi iskazao
svoju tezu, Donu je bila dovoljna jedna rečenica svetog Jovana i ponav
ljanje glagola izdahnuti, što je neverovatno, pa čak i nepojmljivo; oči
gledno nije voleo da previše insistira na ovoj bogohulnoj temi. Za hri-
šćanina, život i smrt Hrista središnji su događaj u istoriji sveta; prethod
ni vekovi su ga pripremili, potonji ga odražavaju. Pre nego stoje Adam
bio stvoren od praha zemnog, pre nego što je nebeski svod razdvojio
vode od voda, Otac je već znao da će Sin morati da strada na krstu, pa
je, kako bi imao pozornicu za tu buduću smrt, stvorio zemlju i nebo.
Hristos je umro svojevoljnom smrću, sugeriše Don, a želi reći da su ele
menti i svet i generacije ljudi i Egipat i Rim i Vavilon i Judeja bili izvu
čeni iz ništavila da bi ga uništili. Možda je gvožđe bilo stvoreno zbog
klinova i trnje zbog podrugljive krune i krv i voda zbog rana. Ta barok
na ideja naslućuje se u pozadini Biathanatosa. Ideja o bogu koji stvara
svet da bi stvorio stratište.
Nakon ponovnog čitanja ove beleške, pomislio sam na onog tragič
nog Filipa Baca, u istoriji filozofije poznatog kao Filip Majnlender. On
je, kao i ja, bio strasni čitalac Sopenhauera. Pod njegovim uticajem (ili
* Cfr. De Quincey, Writings, VIII, 398; Kant, Religion innehalb der Grenzen der
Vernunft, II, 2.
76
možda pod uticajem gnostičara) došao je na zamisao da snio mi delovi
Boga koji je na početku vremena uništio sâm sebe, žudeći da ne bude.
Sveopšta istorija je mračna agonija pomenutih delova. Majnlender je
rođen 1841; godine 1876. objavio je svoju knjigu, Filozofija iskupljenja.
Iste godine je umro.
77
Paskal
78
možda i ne postoji, ali jesam njegovo savršeno naličje, drhtave reči čo-
veka koji zna da je nag do srži pred budnim okom Boga. Apostol kaže
(I Kor. 13:12): „Sad vidimo kao kroz staklo, u zagonetki, a onda ćemo
licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat'.
Ništa manje ilustrativan nije 72. fragment. U drugom pasusu, Paskal
tvrdi da je priroda (prostor) „beskrajna sfera čiji centar je svuda, a kruž
nica nigde". Paskal je mogao da nađe tu sferu kod Rablea (III, 13), a on
je pripisuje Hermesu Trismegistu, ili u simboličkom Romanu o ruži, gde
se pripisuje Platonu. To je nevažno; važno je da su metaforu koju Paskal
koristi da bi definisao prostor već upotrebljavali njegovi prethodnici (i
ser Tomas Braun u Religio Medici) da bi defmisali božanstvo*. Paskal se
ne osvrće na veličanstvenost Tvorca, nego na veličanstvenost Tvari.
Obelodanivši svevremenim recima haos i bedu (on mourra seul), on
je jedna od najpatetičnijih osoba u evropskoj istoriji; primenivši račun
verovatnoće na apologetiku, jedna od najbeskorisnijih i najpovršnijih
osoba. On nije mistik; pripada hrišćanima koje je raskrinkao Sveden-
borg, koji podrazumevaju da je raj nagrada a pakao kazna, i koji, navik
li na setnu meditaciju, ne znaju da razgovaraju s anđelima**. Njima je
manje važan Bog nego opovrgavanje onih koji ga poriču.
Ovo izdanje***, posredstvom složenog sistema tipografskih znako
va, nastoji da reprodukuje „nedovršen, razbarušen i zbrkan" izgled ru
kopisa; cilj je očigledno postignut. Nasuprot tome, prateće beleške su
škrte. Tako na 71. stranici prvog toma, objavljuje se fragment koji u se
dam redova razvija poznati kosmologijski dokaz svetog Tome i Lajbni-
ca; izdavač ga ne priznaje i dodaje: „Možda Paskal ovde govori never-
niku".
* Koliko se sećam, istorija ne beleži konične, kockaste ili piramidalne bogove, ali
beleži takve idole. Nasuprot tome, oblik sfere je savršen i odgovara božanstvu (Ciceron,
De natura deorum, II, 17). Sferni je bio Bog za Ksenofana i za pesnika Parmenida. Po
mišljenju nekih istoričara, Empedokle (fragment 28) i Melis ga pojme kao beskrajnu
sferu. Origen je shvatio da će mrtvi vaskrsnuti u obliku sfera; Fehner (Vergleichende
Anatomie der Engel) je taj oblik, a on je oblik organa vida, pripisao anđelima.
Pre Paskala, slavni panteista Đordano Bruno (De la causa, V) primenio je Tris-
megistovu misao na fizički svet.
** De coelo et inferno 535. Za Svedenborga, kao i za Bemea (Sex puncto theo-
sophica, 9, 34), raj i pakao su stanja koja čovek slobodno traži, ne kaznena ustanova i
milosrdna ustanova. Cfr. takođe Bernard So, Man and Superman, III.
*** Izdanje Zacharie Tourneur (Pariz, 1942).
79
Na kraju nekih tekstova izdavač navodi pasuse srodnih misli, Mon-
tenjovih ili iz Svetog pisma; to bi se moglo proširiti. Za ilustraciju Pa
rija, trebalo bi navesti tekstove Arnobija, Sirmonda i Algasela koje je
naznačio Asin Palasios (Huellas del Islam, Madrid, 1941); za ilustraci
ju fragmenta protiv slikarstva, odlomak iz desete knjige Države, gde se
kaže da Bog stvara arhetip stola, stolar, simulakrum arhetipa, a slikar
simulakrum simulakruma; za ilustraciju 72. fragmenta (Je lui veux pein
dre l'immensité... dans l'enceinte de ce raccourci d'atome...), njegov
proročki koncept mikrokosmosa, i potonje ponovno pojavljivanje kod
Lajbnica (Monadologia, 67), i kod Igoa (La chauve-souris):
80
Analitički jezik Džona Vilkinsa
81
stavlja novi rečnik, koji definiše reči španskog jezika... U svetskom je
ziku koji je Vilkins zamislio polovinom XVII veka, svaka reč definiše
samu sebe. Dekart je u jednom pismu iz novembra 1629. već primetio
da, koristeći decimalni sistem brojeva, samo za jedan dan možemo nau
čiti da imenujemo sve količine do u beskraj i da ih napišemo jednim no
vim jezikom, jezikom cifara*; takođe je predložio stvaranje sličnog, opš-
teg jezika koji bi organizovao i obuhvatio sve ljudske misli. Džon Vil
kins je, oko 1664, preduzeo taj poduhvat.
Podelio je svet na četrnaest kategorija ili klase, njih na diferencije, a
diferencije na vrste. Za svaku klasu označio je po jedan slog od dva slo
va; za svaku diferenciju, po jedan konsonant; za svaku vrstu, po jedan
vokal. Na primer: de, znači element; deb, prvi od elemenata, vatru; de
bet, deo elementa vatre, tj. plamen. U sličnom jeziku koji je izmislio Le-
telije (1850), a je životinja; ab, sisar; abo, mesožder; aboj, porodica ma
čaka; oboje, mačka; abi, biljožder; abiv, konj, itd. Kod Bonifasija Sotos
Oćanda (1845), imaba, znači zgrada; imaca, harem; imafe, bolnica; ima-
fo, leprozorij; imari, kuća; imaru, letnjikovac; imedo, stub;pilar, potpo
ranj; imego, tlo; imela, svod; imogo, prozor; hire, knjigovezac; birer,
uvezivanje knjige. (Ovaj poslednji spisak našao sam u knjizi štampanoj
u Buenos Ajresu 1886. godine: Curso de lengua universal, doktora Ped-
ra Mate).
Reči analitičkog jezika Džona Vilkinsa nisu proizvoljni trapavi sim
boli; svako slovo u njima ima svoje značenje, kao u Svetom pismu za
kabaliste. Mautner primećuje da bi deca mogla naučiti taj jezik ne zna
jući da je veštački; kasnije, u školi, otkrili bi da je on istovremeno i uni
verzalni ključ i tajna enciklopedija.
Pošto smo definisali Vilkinsonov postupak, sad treba ispitati pro
blem koji je nemoguće ili teško zanemariti: vrednost ove četvoroslojne
tabele kao osnove jezika. Pogledajmo osmu kategoriju koja se odnosi
na kamenje. Vilkins pravi podelu na obično kamenje (kremen, šljunak,
škriljac), modifikovano (mermer, ćilibar, koral), drago kamenje (biser,
opal), prozirno (ametist, safir) i nerastvorivo (ugljen, glina, arsenik).
82
Gotovo poput osme, iznenađujuća je i deveta kategorija. Ona nam ot
kriva da metali mogu biti nesavršeni (cinober, živa), veštački (bronza,
mesing), otpadni (opiljci, rđa) i prirodni (zlato, kalaj, bakar). U šesnaes
toj kategoriji pojavljuje se lepota; reč je o jednoj živorodnoj ribi, dugu
ljastoj. Ove nejasnoće, preterivanja i nedostaci podsećaju nas na slična
svojstva izvesne kineske enciklopedije čiji je naslov Emporio celestial
de conocimientos benévolos (Nebeska kolevka dobronamernih znanja)
na staje ukazao doktor Franc Kun. Na njenim neverovatnim stranicama
zapisano je da se životinje dele na: a) one koje pripadaju caru, b) balsa-
movane, c) ukroćene, d) prasiće sisančad, e) sirene, f) bajkovite, g) pu
štene pse, h) one uključene u ovu klasifikaciju, i) sumanute, j) mnogo
brojne, k) naslikane najfinijim kistom od kamilje dlake, 1) itd., m) koje
su upravo razbile vazu, n) koje izdaleka liče na muve. Bibliografski in
stitut u Briselu takođe unosi haos: podelio je univerzum na 1000 nižih
podela od kojih se 262. odnosi na papu; 282, na Rimokatoličku crkvu;
263, na Dan Gospodnji; 268, na dominikanske škole; 298, na mormone
i 294, na bramanizam, budizam, šintoizam i taoizam. Ne odbacuje ni
dalje raznorodne podele, recimo 179: „Okrutnost prema životinjama.
Zaštita životinja. Dvoboj i samoubistvo sa moralne tačke gledanja. Raz
ni poroci i mane. Razne vrline i kvaliteti".
Naveo sam Vilkinsove proizvoljnosti, kao i nepoznatog (ili lažnog)
kineskog enciklopediste i Bibliografskog instituta iz Brisela; očigledno
je da nema klasifikacije univerzuma koja ne bi bila utemeljena na proiz
voljnosti ili pretpostavkama. Razlog je veoma jednostavan: ne znamo
staje univerzum. „Svet je - piše Dejvid Hjum - možda uprošćena ski
ca jednog detinjastog boga i on ju je ostavio poludovršenu, posramljen
svojim neveštim delom; svet je delo jednog podređenog boga kome se
podsmevaju nadređeni bogovi; on je zbrkano delo ostarelog i penzioni-
sanog božanstva koje je već umrlo" (Dialogues concerning natural re
ligion, V, 1779). Mi ćemo ići još dalje; možemo sumnjati da nema uni
verzuma u organskom, ujedinjujućem smislu, koje sadrži ta ambiciozna
reč. Ako ga ima, njegov cilj još nije dokučen; još nismo dokučili reči,
definicije, etimologije, sinonime u tajnom rečniku Boga.
Nemogućnost da se prodre u božansku shemu univerzuma ne može,
međutim, da nas odvrati od smišljanja ljudskih shema, čak i ako znamo
da su one provizorne. Vilkinsov analitički jezik nije najmanje zadivlju
juća među tim shemama. Klase i vrste unutar nje oprečne su i neodre-
83
đene; domišljatost da slova unutar reči nagoveštavaju dalje podele i sek
cije je, sasvim nesumnjivo, genijalna. Reč salmon (losos) ne kaže nam
ništa; zana, takođe reč, definiše (za osobu koja je upućena u četrdeset
kategorija i u rodove tih kategorija) rečnu ribu prekrivenu krljuštima,
crvenkastog mesa. (Teorijski, nije nemoguće osmisliti jezik u kojem bi
ime svakog bića nagoveštavalo sve detalje njegove sudbine, prošle i bu
duće.)
Ako ostavimo po strani utopije i nade, možda su ove Čestertonove
reči nešto najlucidnije što je o jeziku napisano: „Čovek zna da su nijan
se u duši raskošnije, neuporedivo brojnije i neopisivije nego boje jese
nje šume... Ipak, on misli da se sve te nijanse, sva njihova stapanja i pro
mené, jasno mogu dočarati proizvoljnim mehanizmom rezanja i ciča-
nja. Misli da iz duše jednog berzijanca izlaze povici koji stvarno znače
sve tajne pamćenja i sve agonije žudnje." (G. F. Watts, str. 88, 1904).
84
Kafka i njegove preteče
85
Kafka, obilato koristio religiozne parabole za savremene, građanske te
me. Louri, u svom delu Kierkegaard (Oxford University Press, 1938),
navodi dve. Jedna je priča o falsifikatoru koji, pod neprestanim nadzo
rom, proverava novčanice Engleske banke; Bog, na isti način, ne bi
imao poverenja u Kjerkegora i poverio bi mu misiju, upravo zato što
zna da je on naviknut na zlo. Tema druge su ekspedicije na Severni pol.
Danski sveštenici su sa propovedaonice govorili da je učestvovanje u
takvim ekspedicijama blagorodno za večno zdravlje duše. Međutim, ve-
rovatno su pretpostavili da je teško i možda nemoguće stići na Severni
pol, te da ne mogu svi sebi priuštiti takvu avanturu. Na kraju, izjaviće da
je svako putovanje - od Danske do Londona, brodom ili kopnom - ili
jedna nedeljna šetnja u kočiji na trgu, ako se bolje razmisli, istinska
ekspedicija na Severni pol. Četvrta anticipacija do koje sam došao je
Brauningova pesma Fears and scruples, objavljena 1876. godine. Je
dan čovek ima, ili misli da ima, slavnog prijatelja. Nikada ga nije vi
deo, pa on nikada nije mogao ni da mu pomogne, ali se opisuju njego
ve osobine, veoma otmene, i navode njegova verodostojna pisma. Neko
dovodi u sumnju postojanje tog čoveka, ali grafolozi potvrđuju apokrif-
nost pisama. Čovek se, u poslednjem stihu, pita: „A šta ako je taj moj
prijatelj... Bog?"
Zabeležio sam i dve priče. Jedna je iz Histoires désobligeantes Leo-
na Bloa i govori o nekim osobama koje imaju gomile globusa, atlasa, tu
rističkih vodiča i kofera, ali umiru a da nikada nisu uspele da izađu iz
rodnog mesta. Naslov druge je Carcassonne i nju potpisuje Lord Dan-
seni. Nepobediva vojska ratnika kreće u rat iz ogromnog zamka, osva
ja kraljevine i sreće čudovišta; u iscrpljujućim pohodima prevaljuje pu
stinje i planine, ali nikada ne stiže u Karkasonu, iako je povremeno na
ziru. (Ova priča je, što se lako može primetiti, doslovno, naličje pretho
dne; u prvoj se nikada ne izlazi iz jednog grada; u ovoj se nikada ne sti
že u njega.)
Ako ne grešim, navedeni raznovrsni primeri liče na Kafku; ako ne
grešim, međusobno ne liče jedni na druge. Ova druga činjenica je naj
značajnija. U svakom od pomenutih tekstova prisutna je Kafkina idio-
sinkrazija, u većem ili manjem stepenu; ali da Kafka nije pisao, ne bis
mo je primetili; valja reći, ne bi postojala. Pesma Fears and scruples
Roberta Brauninga proročki najavljuje Kafkino delo, ali naše čitanje
Kafke izoštrava i prilično usmerava naše čitanje te pesme. Brauning je
86
nije čitao onako kako je mi danas čitamo. Govoreći rečnikom kritike,
reč preteča je preko potrebna, ali trebalo bije pročistiti od svega što no
si obeležje polemičnosti ili suparništva, ili bar to pokušati. Činjenica je
da svaki pisac stvara svoje preteče. Njegovo delo nijansira našu kon
cepciju prošlosti, kao što neminovno nijansira i budućnost*. U tom uza
jamnom odnosu potpuno je nevažna istovetnost ili različitost između
ljudi. Rani Kafka iz Betrachtung manje je preteča Kafke mračnih mito
va i groznih institucija nego Brauning ili Lord Danseni.
87
O kultu knjiga
88
ono napisano zauvek ostaje" (Stromateis), ili u slcdećim iz istog delà:
„Sve zapisati u knjizi znači staviti mač u ruke detetu", što se takođe za
ključuje i iz jevanđelskih reči: „Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bi
sera svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se
ne rastrgnu vas". Ova misao pripada Isusu, najvećem među usmenim
učiteljima, koji je samo jednom napisao nekoliko reči, na zemlji, ali njih
nije nijedan čovek pročitao (Jovan, 8:6).
Klement Aleksandrijski zabeležio je svoju sumnju u pisanje krajem
II veka; krajem IV veka započeo je mentalni proces koji će, nakon mno
gih pokolenja, kulminirati u vidu prevlasti pisane reči nad usmenom,
prevlasti pera nad glasom. Čudesan slučaj hteo je da jedan pisac zabeleži
trenutak (jedva preterujem nazvavši to trenutkom) kada je počeo taj ši
roki proces. Sveti Avgustin priča, u šestoj knjizi svojih Ispovesti: „Kada
je Ambrozije čitao, pogled mu je leteo preko stranica dok mu je duša
prodirala u njihov smisao, ne progovarajući nijednu reč, niti pomičući
jezik. Često smo ga - pošto nikom nije bilo zabranjeno da uđe, niti je bio
običaj da ga pozdravi onaj ko bi ušao - posmatrali kako ćutke čita, i ni
kada drugačije; posle izvesnog vremena bismo se udaljili, pretpostav
ljajući da u tom kratkom periodu koji mu je bio dopušten da okrepi duh,
oslobođen od buke drugih, nije želeo da mu bilo šta odvraća pažnju,
možda strepeći da bi ga neki slušalac, pomno usredsređen na nejasnoće
u tekstu, zamolio za objašnjenje ili poželeo da razgovara s njim, zbog
čega on ne bi mogao pročitati onoliko knjiga koliko je želeo. Shvatam
da je tako čitao kako bi zadržao reč koju je lako shvatao. U svakom slu
čaju, kakva god bila namera tog čoveka, sigurno je bila dobra." Sveti
Avgustin bio je učenik svetog Ambrozija, milanskog biskupa oko 384.
godine; trinaest godina kasnije, u Numidiji, napisao je svoje Ispovesti,
ali i dalje ga je uznemiravao taj neobičan prizor: čovek u sobi, sa knji
gom, čita ne prozborivši ni reč*.
Taj čovek je neposredno prelazio put od napisanog znaka do slut
nje, izostavljajući zvučni znak; neobična umetnost koju je započinjao,
umetnost čitanja u sebi, dovešće do čudesnih posledica. Dovešće, na
kon mnogo godina, do koncepta o knjizi kao cilju, a ne kao sredstvu do
89
cilja. (Taj mistični koncept, premešten u svetovnu književnost, stvoriće
jedinstvene sudbine Flobera i Malarmea, Henrija Džemsa i Džemsa
Džojsa.) Ideji Boga koji razgovara s ljudima da bi im nešto naredio ili im
nešto zabranio, nameće se ideja Apsolutne Knjige, Svetog pisma. Za
muslimane, Kuran (takođe se naziva i Knjigom, Al Kitab) nije samo pu
ko delo Božije, poput ljudskih duša ili univerzuma; on je jedan od atri
buta Boga kao i večnost ili srdžba. U XIII poglavlju, čitamo kako je pr
vobitan tekst, Majka Knjige, smešten na Nebu. Muhamed al Gazali, Al-
gazel kako su ga zvali sholastičari, kazao je: ,Kuran se umnožava u jed
noj knjizi, izgovara se pomoću jezika, pamti se u srcu a, ipak, nastavlja
da traje u središtu Boga i njegov sadržaj ne menjaju napisane stranice i
ljudsko razumevanje". Džordž Seji primećuje da taj nestvoreni Kuran
nije ništa drugo do ideja o njemu ili platonski arhetip; Algazel je vero-
vatno pribegao arhetipovima, a njih su u islam uneli Enciklopedija Bra
će čistote i Avicena, da bi opravdali pojam Majke Knjige.
Još neumereniji od muslimana bili su Jevreji. U prvom poglavlju
njihove Biblije nalazi se čuvena rečenica: „I Bog je rekao: neka bude
svetlost, i bi svetlost"; kabalisti su zaključili da je snaga te naredbe Go
spodnje poticala iz slova u recima. Delo Sefer Yetsirah (Knjiga o stva
ranju), napisano u Siriji ili Palestini negde oko VI veka, otkriva da je
Jehova nad Vojskama, Bog Izrailja i Svemoćni Bog, stvorio svet pomo
ću osnovnih brojeva, od jedan do deset, i dvadeset dva slova azbuke.
Da su brojevi sredstvo ili elementi Stvaranja, Pitagorino je učenje i Jam-
blihovo; ali, da su to slova, jasan je pokazatelj novog kulta - pisane re
či. Drugi pasus u drugom poglavlju glasi: „Dvadeset dva osnovna slova:
Bog ih je nacrtao, urezao, složio, odmerio, premestio, i pomoću njih
stvorio sve što jeste i sve što će biti". Zatim se otkriva da slovo ima moć
nad vazduhom, kao i nad vodom, nad vatrom, kao i nad znanjem, nad
mirom kao i nad blagodati, nad snom, kao i nad srdžbom, poput (na pri
mer) slovo kaf koje ima moć nad životom, pomoću njega su stvoreni:
sunce na svetu, dan sreda u godini i levo uvo na telu.
Još dalje otišli su hrišćani. Ideja da je božanstvo napisalo knjigu po
krenula ih je da zamisle da je ono napisalo dve knjige, i da je druga knji
ga sâm univerzum. Početkom XVII veka Frensis Bekon kazao je u
Advancement of Learning da nam je Bog ponudio dve knjige, kako ne
bismo počinili grešku: prvu, knjigu Svetog pisma, koja otkriva Njegovu
volju; drugu, knjigu svestvorene tvari, koja otkriva Njegovu moć i ona
90
je istovremeno ključ prve. Bekon je imao na umu nešto mnogo više ne
go samo da stvori metaforu; smatrao je da se svet može svesti na su
štinske oblike (temperatura, gustina, težina, boja) koji čine, u ograniče
nom broju, abecedarium naturae ili niz slova pomoću kojih se piše
sveopšti tekst*. Ser Tomas Braun je, oko 1642, potvrdio: „Dve su knji
ge iz kojih obično učim teologiju: Sveto pismo i onaj sveopšti i javni
rukopis koji je dostupan svim očima. Oni koji Ga nikada nisu prepoznali
u prvoj, otkrili su Ga u drugoj" (Religio Medici, I, 16). U istom pasusu
može se još pročitati: „Sve stvari su veštačke, jer je priroda Umetnost
Božija". Dva stoleća su protekla i Skotlanđanin Karlajl, na nekoliko
mesta u svom delu, a naročito u eseju o Kaljostru, prevazilazi Bekono-
vu pretpostavku; napisao je da je celokupna istorija Sveto pismo, knji
ga koju nepouzdano dešifrujemo i ispisujemo, i u kojoj takođe nas ispi
suju. Kasnije je Leon Bio napisao: „Nema na zemlji jednog jedinog ljud
skog bića sposobnog da kaže ko je. Niko ne zna šta traži na ovom sve
tu, sa čim su u skladu njegova delà, njegova osećanja, njegove ideje, ni
koje je njegovo istinsko ime, njegovo neprolazno Ime u zborniku Svet-
losti... Istorija je ogroman liturgijski tekst, u kojem jote i tačke nisu ma
nje vredne od redova i celovitih poglavlja, premda je značaj jednih i
drugih neodređeno i duboko skriveno" (L'Ame de Napoléon, 1912). Po
Malarmeu svet postoji radi jedne knjige; po Blou, mi smo redovi, ili re
či, ili slova jedne magične knjige, i ta nepresušna knjiga jeste jedino što
postoji na svetu: ona je, bolje rečeno, sâm svet.
91
Kitsov slavuj
92
Naveo sam pet mišljenja petoro današnjih i nekadašnjih kritičara;
shvatam da je od svih njih najmanje isprazno razmišljanje Amerikanke
Ejmi Louel, ali poričem da je u pitanju suprotnost između prolaznog
slavuja u toj noći i generičkog slavuja. Ključ, pravi ključ te strofe je,
slutim, u jednom Šopenhauerovom metafizičkom pasusu, premda je on
nikada nije pročitao.
Oda slavuju datira iz 1819. godine; godine 1844. pojavio se drugi
tom Sveta kao volje i predstave. U 41. poglavlju može se pročitati: „Za
pitajmo se iskreno da li je ovogodišnja lastavica neka druga u odnosu na
onu od prethodnog leta i da li se čudo da se iz ničega izvuče nešto iz
među njih dve dogodilo milion puta da bi još toliko puta bilo ismejano
potpunim poništavanjem. Ko god me čuje kako tvrdim da je ova mačka
koja se ovde igra ista ona koja je ovde skakala i trčkarala ovuda i pre tri
stotine godina, ko zna šta će pomisliti o meni, ali je najneverovatnija lu
dost pomisliti da je ona suštinski neka druga mačka." To jest, pojedinac
je na neki način i vrsta, i Kitsov slavuj je takođe i Rutin slavuj.
Kits, koji je ne bez velikog preterivanja mogao da napiše: „Ne znam
ništa, ništa nisam pročitao", naslutio je sa stranica nekog školskog reč-
nika grčki duh; najsuptilnije svedočanstvo te slutnje ili ponovnog stva
ranja je to stoje intuitivno osetio u slavuju, u jednoj konkretnoj mračnoj
noći, platonskog slavuja. Možda nesposoban da definiše reč arhetip, Kits
je četvrt veka ranije predvideo Šopenhauerovu tezu.
Pošto smo razjasnili ovu nejasnoću, ostaje da se razjasni još jedna,
sasvim drugačije prirode. Kako nam to očigledno tumačenje nisu dali
Garro i Livis i ostali*? Livis je profesor na koledžu u Kembridžu - gra
du koji je, u XVII veku, okupio Platoniste s Kembridža; Bridžis je na
pisao jednu platonsku pesmu pod naslovom The fourth dimension; pu
ko nabrajanje ovih činjenica zagonetku čini još težom. Ako ne grešim,
reč je o suštinskoj osobenosti britanskog uma.
Kolridž primećuje da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili plato-
ničari. Ovi drugi osećaju da su klase, poreci i rodovi realiteti; prvi, da su
generalizacije; za njih jezik nije ništa drugo do približno određena igra
simbola; za druge, on je mapa univerzuma. Platoničar zna da je univer
zum kosmos, poredak; taj poredak, za aristotelovca, može biti nekakva
* Njima bi trebalo dodati još i genijalnog pesnika Vilijema Batlera Jejtsa koji, u pr
voj strofi Sailing to Byzantium, govori o „umirućim generacijama" ptica, sa ciljanom ili
nenamernom aluzijom na Odu. Videti T. R. Henn: The Lonely Tower, 1950, str. 211.
93
greška ili fikcija našeg delimičnog znanja. Kroz prostor i epohe dva bes
mrtna suparnika menjaju maternji jezik i ime: jedan se pojavljuje kao
Parmenid, Platon, Spinoza, Kant, Frensis Bredli; drugi, kao Heraklit,
Aristotel, Lok, Hjum, Vilijem Džejms. U ozbiljnim srednjovekovnim
školama, svi prizivaju Aristotela, učitelja ljudskog razuma {Convivio IV,
2), ali i nominalisti su Aristotel; realisti - Platon. Engleski nominalizam
XIV veka vaskrsava u strogom engleskom idealizmu XVIII veka; škr
tost Okamove formulacije, entia non sunt multiplicanda praeter necessi-
tatem dopušta ili najavljuje ništa manje taksativno esse estpercipi. Lju
di se, rekao je Kolridž, rađaju kao aristotelovci ili platoničari; za engles
ki duh može se reći da se rodio kao aristotelovski. Ono što je realno, za
taj duh, nisu apstraktni koncepti, nego pojedinci; ne generički slavuj ne
go konkretni slavuji. Prirodno je, možda je i neminovno, što u Engleskoj
nije na pravi način shvaćena Oda slavuju.
Neka niko ovo ne doživi kao osudu ili prezir. Englez odbacuje ge
neričko, jer oseća da se individualno ne može suziti, asimilirati, jer je
ono jedinstveno. Stroga etičnost, a ne spekulativna nesposobnost, spre
čava ga da barata apstrakcijama, poput Nemaca. On ne razume Odu sla
vuju; to dragoceno nerazumevanje omogućava mu da bude Lok, da bu
de Berkli i da bude Hjum, te da sastavi, nakon sedamdeset godina, do ta
da nečuvena, proročka upozorenja Pojedinca protiv države.
Na svim jezicima širom sveta slavuj ima melodična imena {nightin
gale, nachtigall, usignolo), kao da su ljudi instinktivno želeli da ta ime
na ne budu ništa manje muzikalna od njegove zadivljujuće pesme. Pe
snici su ga toliko veličali da je sada pomalo nestvaran; manje je srodan
ševi, a više anđelu. Od saksonskih zagonetki iz Knjige iz Eksetera (,ja,
drevni rapsod, u zalazak sunca, donosim plemićima radost u varošima")
do tragične Svinbernove Atalante, večni slavuj pevao je u britanskoj
književnosti; Čoser i Šekspir su ga slavili, Milton i Metju Arnold, ali
njegova slika je sudbinski neodvojiva od Džona Kitsa, kao stoje slika ti
gra neodvojiva od Blejka.
94
Ogledalo zagonetki
95
Amat smatra da se ovaj odlomak odnosi na naše viđenje božanstva; Si-
prijano de Valera, (i Leon Bio), na naše viđenje uopšte.
Koliko je meni poznato, Bio svojoj pretpostavci nije dao definitiv
nu formu. U njegovom fragmentarnom delu (koje obiluje, kao što sva
ko zna, jadikovanjem i uvredama) pojavljuju se različite verzije ili fase-
te. Evo nekoliko preuzetih iz Le mendiant ingrat, iz Le Vieux de la Mon
tagne i iz L'invendable. Ne verujem da sam ih sve sabrao: nadam se da
će ih neki stručnjak za Leona Bloa (ja to nisam) upotpuniti i ispraviti.
Prva verzija nosi datum jun 1894. Prevodim je ovako: „Misao sve
tog Pavla: Videmus nunc per speculum in aenigmate bila bi otvor da se
uroni u istinski Ponor, čovekovu dušu. Zastrašujuća neizmernost pono
ra nebeskog svoda je iluzija, spoljni odraz naših ponora, opaženih 'u
ogledalu'. Moramo da okrenemo oči i pozabavimo se veličanstvenom
astronomijom u beskraju naših srca, zbog kojih je Bog želeo da umre...
Ako vidimo Mlečni put, to je zato što on istinski postoji u našoj duši."
Sledeća je iz novembra meseca iste godine: „Sećam se jedne od svo
jih najstarijih ideja. Car je šef i duhovni otac sto pedeset miliona ljudi.
Strašna odgovornost, ali ona je samo prividna. Možda je pred Bogom
odgovoran samo za nekolicinu ljudskih bića. Ako su siromašni u njego
vom carstvu potlačeni, ako se tokom njegove vladavine dogode ogrom
ne katastrofe, ko zna, možda je sluga zadužen da mu glanca čizme istins
ki i jedini krivac za sve to? Prema tajanstvenoj promisli Dubine, ko je
zaista car, koje kralj, ko može da se hvali da je samo puki sluga?"
Treća je iz pisma napisanog u decembru: „Sve je simbol, čak i raz-
dirući bol. Mi smo snevači koji viču u snu. Ne znamo da lije nešto što
nas žalosti tajni početak naše potonje radosti. Sada vidimo, kaže sveti
Pavle, per speculum in aenigmate, doslovno: 'u zagonetki pomoću ogle
dala' i nećemo videti na drugi način sve do dolaska Onoga koji je sav u
plamenu i koji treba da nas nauči svemu."
Četvrta je iz maja 1904. godine: „Per speculum in aenigmate, kaže
sveti Pavle. Sve vidimo izvrnuto. Kada mislimo da dajemo, dobijamo,
itd. Onda ćemo (kaže mi jedna draga teskobna duša) mi biti na nebu, a
Bog će se patiti na zemlji."
Peta je iz maja 1908. godine: „Zastrašujuća Huanina ideja o tekstu
Per speculum. Užici ovoga sveta bili bi paklene muke, viđene obrnuto,
u ogledalu."
96
Šesta je iz 1912. Na svakoj stranici L'Âme de Napoléon, knjige čiji
je cilj da odgonetne simboliku Napoleona, kao preteče jednog drugog
heroja - čoveka i simbola takođe - koji je skriven u budućnosti. Do
voljno je da navedem dva pasusa. Prvi: „Svaki čovek je na zemlji da bi
simbolično predstavljao nešto što ne zna i da bi dodao mrvicu, ili plani
nu, nevidljivog materijala koji će služiti za izgradnju Božijeg Grada".
Drugi: „Nema na zemlji jednog jedinog ljudskog bića sposobnog da ka
že ko je. Niko ne zna šta traži na ovom svetu, sa čim su u skladu njego
va delà, njegova osećanja, njegove ideje, ni koje je njegovo istinsko ime,
njegovo neprolazno Ime u zborniku Svetlosti... Istorija je ogroman li
turgijski tekst, u kojem jote i tačke nisu manje vredne od redova i celo-
vitih poglavlja, premda je značaj jednih i drugih neodređeno i duboko
skriveno."
Prethodni pasusi možda će delovati čitaocu kao puka Bloova priz
nanja. Koliko ja znam, nikada se nije trudio da ih obrazloži. Usuđujem
se da ih smatram verodostojnim, i možda nezaobilaznim unutar hriš-
ćanske doktrine. Bio (ponavljam) nije učinio ništa drugo sem stoje na
sveukupno Stvaranje primenio isti metod koji su jevrejski kabalisti pri-
menili na Sveto pismo. Oni su smatrali da je delo koje je izdiktirao Sve
ti duh bio apsolutan tekst: treba reći tekst u kojem se učešće slučaja svo
di na nulu. Ta čudesna premisa o knjizi nepropustljivoj za slučajnost, o
knjizi kao mehanizmu beskonačnih tema, pokretala ih je da permutuju
reči rukopisa, da sabiraju numeričku vrednost slova, da se bave njenom
formom, da posmatraju odnos malih i velikih slova, da traže akrostiho-
ve i anagrame i ostale egzegetičke zakonitosti kojima nije teško pod-
smevati se. Njihovo opravdanje je da ništa nije slučajno u delu čiji je
tvorac beskrajna inteligencija*. Leon Bio traži hijeroglifsko obeležje -
obeležje božanskog pisma, kriptografije anđela - u svakom trenutku i u
svakom biću na svetu. Praznoveran čovek misli da je prodro u to or
gansko pismo: trinaest zvanica za večerom izražava simbol smrti; žuti
opal - simbol nesreće...
97
Sumnjivo je da svet ima smisla; još više je sumnjivo da ima dvos
truki ili trostruki smisao, primetiće nevernik. Shvatam da je tako; ali
shvatam i da hijeroglifski svet koji traži Bio najviše odgovara dostojans
tvu intelektualnog Boga kod teologa.
Nijedan čovek ne zna ko je, rekao je Leon Bio. Niko kao on, i niko
kao on nije prikazao to duboko unutrašnje neznanje. Za sebe je mislio da
je strogi katolik, a bio je sledbenik kabalista, tajni Svedenborgov i Blej-
kov brat: jeretik.
98
Dve knjige
99
kučiva i beskorisna. Poglavlje XII (stranice 48-54) utemeljuje osnove
novog sveta. Tri završna poglavlja raspravljaju o nekim manje važnim
problemima.
Vels nije nacista, sto je neverovatno. Neverovatno, jer su to gotovo
svi moji savremenici, čak i oni koji poriču ili nisu toga svesni. Od 1925.
nema publiciste koji ne smatra da neumitna i banalna činjenica rođenja
u određenoj zemlji i pripadnosti određenoj rasi (ili određenoj dobroj me-
šavini rasa) nije jedinstvena privilegija i dovoljan talisman. Branitelji
demokratije, koji misle da se veoma razlikuju od Gebelsa, uporno zah-
tevaju od svojih čitalaca, govoreći istim jezikom kao i njihovi neprija
telji, da slušaju otkucaje srca, jer su u njemu duboke zapovesti krvi i tla.
Sećam se, tokom Građanskog rata u Spaniji, nekih komplikovanih ras
prava. Jedni su se izjašnjavali kao republikanci; drugi kao nacionalisti;
treći kao marksisti; svi su, koristeći leksiku gaulajtera, govorili o Rasi i
Narodu. Čak su i ljudi sa srpom i čekićem bili rasisti... Takođe se sećam,
i sad sam zapanjen, neke skupštine sazvane da se osudi antisemitizam.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih ne bih bio antisemita; glavni je ovaj:
razlika između Jevreja i onih koji to nisu izgleda mi, uopšteno, bez
načajna; ponekad, prividna ili neprimetna. Niko, tog dana, nije delio
moje mišljenje; svi su se zaklinjali da se nemački Jevrejin neizmerno
razlikuje od Nemca. Uzaludno sam pokušavao da ih podsetim da to
upravo kaže i Hitler; uzaludno sam isticao da skupština protiv rasizma
ne sme da prihvata doktrinu o izabranoj rasi; uzaludno sam navodio mu
dru izjavu Marka Tvena: „Ja ne pitam koje je rase neki čovek; dovoljno
je da je ljudsko biće; niko ne može da bude ništa gore od toga" (The
Man that Corrupted Hadleyburg, str. 204).
U ovoj knjizi, kao i u drugim - The Fate of Homo Sapiens, 1939;
The Common Sense of War and Peace, 1940. - Vels nas opominje da se
setimo naše suštinske čovečnosti i da obuzdamo naše jadne razlike, ma
koliko one bile patetične ili živopisne. To obuzdavanje zaista nije pre-
terano: svodi se na zahtev upućen državama, radi njihovih boljih odno
sa, za onim što elementarna uljudnost zahteva od pojedinaca. „Niko ko
ispravno rasuđuje - kaže Vels - ne misli da su žitelji Velike Britanije
izabran narod, još otmenija vrsta nacista, koji se sa Nemcima bore za
prevlast nad svetom. Oni su na čelu bitke za čovečanstvo. Ako nisu na
čelu, nisu ništa. Ta dužnost je privilegija."
100
Let the People Think naslov je jednog izbora eseja Bertranda Rase-
la. U prethodno pomenutom delu Vels traži od nas- da ponovo razmisli
mo o svetskoj istoriji bez pristrasnosti geografskog, ekonomskog ili et
ničkog karaktera; Rasel takođe da je savete univerzalnog karaktera. U
trećem članku - Free thought and official propaganda — predlaže da se
u osnovnim školama predaje umetnost kritičkog čitanja novina. Shvatam
da ta sokratovska disciplina ne bi bila beskorisna. Od osoba koje poz
najem, samo je nekolicina savladala početna znanja te discipline. Ljudi
dopuštaju sebi da ih obmanu tipografska ili sintaksička lukavstva; misle
da se nešto dogodilo jer je objavljeno krupnim crnim slovima; brkaju
istinu i font dvanaesticu; ne žele da shvate da izjava: Svi pokušaji agre
sora da napreduje dalje od tačke B doživeli su krvavi neuspeh, jeste pu
ki eufemizam kojim se saopštava gubitak tačke B. Još gore: bave se ne
kom vrstom magije, misle da ispoljiti strah znači sarađivati s neprijate
ljem... Rasel predlaže da se država potrudi da zaštiti ljude od tih laži i so-
fizama. Recimo, predlaže da učenici proučavaju poslednje Napoleono-
ve poraze, kroz biltene Monitera, gde su prikazani kao trijumfi. Potom
predlaže domaće zadatke: pošto se prouči istorija ratova s Francuskom
na osnovu engleskih tekstova, napisati ponovo tu istoriju, ali viđenu iz
francuskog ugla. Naši „nacionalisti" već primenjuju taj paradoksalni
metod: predaju argentinsku istoriju gledano iz španskog ugla, a ne iz
ugla naroda Kečua ili Kerandi.
Sto se tiče ostalih članaka, prilično je dalekovid članak pod naslo
vom Genealogija fašizma. Autor počinje opservacijom da političke
činjenice proističu iz prethodnih spekulacija, te da obično protekne mno
go vremena između pojave neke doktrine i njene primene. Recimo: „bli
stava današnjica", koja nas iritira ili oduševljava i koja nas često uniš
tava, nije ništa drugo do nesavršen odsjaj starih rasprava. Strašan, sudeći
po broju javnih vojnih jedinica i tajnih špijuna, Hitler je pleonazam Kar-
lajla (1795-1881), pa čak i Fihtea (1762-1814); Lenjin, transkripcija
Karla Marksa. Otuda se verodostojni intelektualac kloni savremenih po
lemika: stvarnost je uvek anahrona.
Rasel pripisuje teoriju fašizma Fihteu i Karlajlu. Prvi, u četvrtom i
petom govoru čuvenih Reden an die deutsche Nation, temelji superior
nost Nemaca na neprekinutom posedovanju jednog čistog jezika. Taj
razlog je neizmerno varljiv; možemo pretpostaviti d a n a zemljinoj kugli
nema nijednog čistog jezika (čak i da su reči takve, nisu takve predsta-
101
ve; čak i da čistunci kažu nogomet, oni imaju predstavu fudbala); pod-
setićemo da je nemački jezik manje „čist" nego baskijski ili jezik Ho-
tentota; možemo postaviti pitanje zašto je poželjniji jezik bez mešavi-
na... Mnogo složeniji i rečitiji je Karlajlov doprinos. On je, 1843. godi
ne, napisao da je demokratija očaj jer nisu pronađeni heroji koji bi nas
vodili. Godine 1870. klicao je pobedi „miroljubive, otmene, duboke,
čvrste i pobožne Nemačke" nad „hvalisavom, taštom, gestikulirajućom,
svađalačkom, nervoznom, hipersenzibilnom Francuskom" (Miscella
nies, sedmi tom, str. 251). Veličao je srednji vek, osuđivao parlamentar
ne brbljarije, branio uspomenu na boga Tora, Vilijema Bastarda, Kno-
ksa, Kromvela, Fridriha II, ćutljivog Doktora Francuske i Napoleona,
žudeo za svetom koji ne bi bio „haos uređen glasačkim kutijama", pro
klinjao ukidanje ropstva, predložio pretvaranje statua - „strašnih sole-
cizama od bronze" - u korisne kade za kupanje, veličao smrtnu kaznu,
radovao se da cela država bude kasarna, dodvoravao se, i izmislio ju je,
tevtonskoj rasi. Ako neko žarko želi da pročita i ostala njegova prokli
njanja ili veličanja, može da prelista Past and Present (1843) i Latterday
Pamphlets iz 1850. godine.
Bertrand Rasel zaključuje: „U izvesnom smislu može se tvrditi da je
ambijent s početka XVIII veka bio racionalan, dok je u naše vreme on
duboko antiracionalan". Ja bih odstranio stidljivu uvodnu frazu kojom
počinje ova rečenica.
102
Beleška o 23. avgustu 1944.
103
Nekoliko noći kasnije, doživeo sam prosvetljenje zahvaljujući jed
noj knjizi i jednoj uspomeni. Knjiga je bila Man and Superman Bernar
da Soa; reč je o odlomku koji se odnosi na metafizički san Džona Tane-
ra u kojem se kaže da je užas pakla u njegovoj nestvarnosti; ovo shva-
tanje može da se uporedi sa učenjem jednog drugog Irca, Jovan Skot
Erigena, budući da je on poricao suštinsko postojanje greha i zla i tvrdio
da će se sva stvorenja, čak i đavo, vratiti Bogu. A uspomena se odnosi na
dan koji je savršeno i odurno naličje 23. avgusta: 14. jun 1940. godine.
Jedan germanofil, čijeg imena ne želim da se sećam, ušao je tog dana u
moju kuću; stojeći, s vrata, saopštio mi je važnu vest: nacisti su zauzeli
Pariz. Osetio sam mešavmu tuge, gađenja, uznemirenosti. Nešto što ni
sam razumeo paralisalo me jc: bezobrazluk njegovog likovanja nije se
mogao sakriti. Dodao je da će veoma brzo ta vojska ući u London. Sva
ko suprotstavljanje bilo bi beskorisno, njenu pobedu ništa neće zausta
viti. Tad sam shvatio da je i on bio zaprepašćen.
Ne znam da li pomenute činjenice zahtevaju objašnjenje. Mislim da
ih mogu ovako tumačiti: za Evropljane i Amerikance postoji - jedan je
dini - mogući poredak: onaj koji se nekada zvao Rim, a sada, kultura
Zapada. Biti nacista (igrati se energičnog varvarstva, igrati se Vikinga,
Tatarina, osvajača iz XVI veka, gauča, crvenokošca) jeste, na duge sta
ze, mentalna i moralna nemogućnost. Nacizam pati od nestvarnosti, kao
Erigenin pakao. Nemoguće je nastaniti se u njemu; ljudi mogu samo da
umiru zbog njega, lažu zbog njega, ubijaju i prolivaju krv zbog njega.
Niko, u središnjoj usamljenosti svoga bića, ne može da priželjkuje nje
govu pobedu. Izneću smelu pretpostavku: Hitler želi da bude poražen.
Hitler, nekako naslepo, sarađuje sa vojskama koje će ga neminovno po
tući, kao što su metalni gavranovi i zmaj (ni oni, verovatno, nisu smet
nuli sa uma da su čudovišta), misteriozno, sarađivali s Herkulom.
104
O Vateku Vilijema Bekforda
105
analizu romana Vatek, jer je zahvaljujući njegovim poslednjim stranica
ma, tačnije poslednjih deset, Bekford stekao slavu.
Uporedio sam nekoliko prikaza Vateka. Predgovor koji je Malarme
napisao povodom ponovnog objavljivanja tog delà 1876. obiluje pro-
nicljivim zapažanjima (recimo: on primećuje da roman počinje na krov
noj terasi jedne kule sa koje se tumači nebeski svod, a završava se u za
nosnoj podzemnoj železnici), ali je napisan etimološkim dijalektom
francuskog jezika, a njega je teško ili gotovo nemoguće pročitati. Belok
{A Conversation with an Angel, 1928) razmišlja o Bekfordu ne osvrćući
se na činjenice; poredi njegovu prozu sa Volterovom i zaključuje da je
on jedan od najpodlijih ljudi svoje epohe, one of the vilest men of his ti
me. Možda je najlucidniji sud izrekao Sejntsberi, u jedanaestom tomu
Cambridge History of English Literature.
Fabula romana Vatek, u suštini, nije složena. Vatek (Harun Bena-
lmotasim Vatik Bila, deveti kalif Abasida) gradi vavilonsku kulu ne bi li
otkrio tajnu planeta. One mu proriču niz čuda, posredstvom jednog
čoveka bez premca, koji će doći iz nepoznate zemlje. Izvesni trgovac
stiže u carsku prestonicu; njegovo lice je toliko grozno da ga stražari
zatvorenih očiju dovode pred kalifa. Trgovac prodaje sablju kalifu, a on
da nestaje. Na sečivu su ugravirana zagonetna slova, promenljiva, koja
se ismevaju Vatekovoj radoznalosti. Neki čovek (koji kasnije opet ne
staje) uspeva da ih odgonetne; jednog dana ona znače: Ja sam najmanje
čudo u oblasti u kojoj je sve čudesno i dostojno najvećeg princa na zem
lji; drugog: Teško onom ko nepromišljeno žudi da zna ono što ne bi smeo
da zna. Kalif se predaje magijskim veštinama; glas trgovca, u tami,
predlaže mu da se odrekne muslimanske vere i da se pokloni silama ta
me. Ako to učini, biće mu podaren Alkazar Podzemne Vatre. Pod nje
govim svodovima moći će da posmatra blaga što su mu zvezde obeća
le, talismane kojima se drži u pokornosti svet, dijademe preadamskih
sultana i Sulejmana Bendaula. Pohlepni kalif pristaje; trgovac od njega
zahteva četrdeset ljudskih žrtava. Protiču mnoge krvave godine; Vatek,
duše crne od strahota, stiže do puste planine. Zemlja se otvara; ispunjen
strahom i nadom, Vatek se spušta do dna sveta. Cutljiva i bleda gomila
ljudi luta, ne gledajući se, prekrasnim galerijama neizmerno ogromne
palate. Trgovac ga nije slagao: Alkazar Podzemne Vatre obiluje rasko
šima i talismanima, ali je takođe i pakao. (U istovetnoj povesti o dokto
ru Faustu, i u mnogim srednjovekovnim legendama, pakao je kazna za
106
grešnika zato što sklapa savez sa bogovima Zla; u ovoj priči je i kazna
i iskušenje.)
Sejntsberi i Endru Lang smatraju da je ideja o Alkazaru Podzemne
Vatre najsjajnija Bekferdova zamisao. Ja tvrdim da je reč o prvom zbi
lja strašnom paklu u literaturi*. Rizikujem da iskažem ovaj paradoks:
najslavniji od književnih paklova, dolente regno iz Božanstvene kome
dije, nije strašno mesto; on je mesto na kojem se događaju strašne stva
ri. Razlika je bitna.
Stivenson (A Chapter on Dreams) kaže da gaje u snovima tokom
detinjstva proganjala jedna odvratna nijansa smeđe boje; Česterton [The
Man who was Thursday, VI) zamišlja da na zapadnim granicama sveta
možda postoji drvo koje je više, ali i manje, od drveta, dok se na isto
čnim granicama nalazi kula, čija je sama arhitektura zlokobna. Po, u Ru
kopisu pronađenom u boci, govori o južnom moru gde telo broda raste
kao živo telo mornara; Melvil posvećuje mnoge stranice u Mobi Diku da
opiše užas nepodnošljive beline kita... Naveo sam mnoštvo primera; mo
žda bi bilo dovoljno reći da Danteov pakao veliča pojam zatvora; Bek-
fordov, tunele noćne more. Božanstvena komedija je najopravdanija i
najsolidnija knjiga u celokupnoj literaturi: Vatek je samo zanimljiva knji
ga, the perfume and suppliance of a minute; ipak verujem da Vatek pred
viđa, makar na rudimentaran način, satanski sjaj Tomasa de Kvinsija i
Poa, Sarla Bodlera i Uismana. Postoji jedan neprevodiv engleski epitet,
epitet uncanny, da se označi natprirodni užas; taj epitet {unheimlich na
nemačkom) primenjiv je na neke stranice romana Vatek; koliko se
sećam, ni na jednu drugu prethodno pomenutu knjigu.
Cepmen navodi neke knjige koje su uticale na Bekforda; Biblioth
èque Orientale čiji je autor Barthelemo d'Erbelo; Quatre Facardins Ha-
miltona; Volterova Vavilonskaprinceza; uvek kritikovanu i zadivljujuću
Hiljadu ijednu noć Galana. Ja bih ovaj spisak dopunio sa Carceri d'in-
venzione Piranezija; zatim bakroreze, njih je hvalio Bekford, sa prika
zima moćnih palata koje su istovremeno i nerazmrsivi lavirinti. Bek
ford, u prvom poglavlju Vateka, nabraja pet palata posvećenih čulima;
Marino je, u delu Adone, već opisao pet sličnih vrtova.
Samo tri zimska dana i dve noći 1782. godine bilo je potrebno Vili-
jemu Bekfordu da napiše tragičnu istoriju svog kalifa. Napisao ju je na
107
francuskom jeziku; Henli ju je preveo na engleski 1785. Original nije
veran prevodu; Sejntsberi primećuje da je francuski jezik XVIII veka
manje izražajan nego engleski za opisivanje „neodređenih strahota"
(Bekfordov izraz) te jedinstvene povesti.
Henlijeva engleska verzija pojavljuje se u 856. tomu Everyman š Li
brary; pariški izdavač Peren objavio je originalni tekst, a reviziju i pred
govor uradio je Malarme. Čudno je da Čepmenova iscrpna bibliografi
ja zanemaruje tu reviziju i taj predgovor.
108
O Purpurnoj zemlji
109
je slučaj prvog delà Don Kihota. U ostalim (koji odgovaraju potonjoj
etapi) kretanje je dvostruko, recipročno: junak oblikuje okolnosti, okol
nosti oblikuju karakter junaka. Takav je drugi deo Don Kihota, roman
Haklber Fin Marka Tvena, ili Purpurna zemlja. Ova fikcija ima, u stva
ri, dva zapleta. Prvi, vidljiv: avanture engleskog mladića Ricarda Lema.
Drugi, dubinski, nevidljiv: uspešno prilagođavanje Lema domorocima,
njegovo postepeno preobraćanje u plemenitog divljaka što pomalo pod-
seća na Rusoa i pomalo predviđa Ničea. Njegovi Wanderjahre su takođe
Lehrjahre. Na vlastitoj koži Hadson je osetio surovosti poludivljeg, pa
storalnog života; Ruso i Niče, samo putem tomova Historie Générale
des Voyages i Homerovih epova. Sto ne znači da je Purpurna zemlja
bez mane. Roman pati od jedne očigledne greške, koja se mora pripisa
ti usudu improvizacije: isprazna i naporna složenost izvesnih avantura.
Mislim na završne: prilično su komplikovane, pa zamaraju, ali nisu ne
zanimljive. U tim napornim poglavljima, Hadson kao da nije razumeo
da knjiga ima sukcesivan sled (toliko sukcesivan kao Satirikon ili Živo
topis lupeža), a on je usporava beskorisnim zapletima. Reč je o veoma
čestoj grešci: Dikens je u svim svojim romanima na istovetan način
preopširan.
Možda u gaučo književnosti nema boljeg delà od Purpurne zemlje.
Bilo bi jadno da nam neka topografska proizvoljnost i tri do četiri gre
ške, tj. slovne greške (Camelones umesto Canelones, Aria umesto Arias,
Gumesinda umesto Gumersinda) zasene ovu istinu... Purpurna zemlja je
suštinski kreolski roman. Okolnost stoje pripovedač Englez opravdava
pojedina objašnjenja i preterane zanose upućene čitaocu, što bi bilo ne
uobičajeno za jednog gauča, naviknutog na to. U 31. broju časopisa Sur,
Esekijel Martines Estrada kaže: „Naše podneblje nikada nije imalo pe-
snika, slikara ni tumača poput Hadsona, niti će ga ikad imati. Ernandes
je trun kosmorame argentinskog života koju je Hadson opevao, opisao
i protumačio... Poslednje stranice Purpurne zemlje sadrže najdublju fi
lozofiju i vrhunsko opravdanje Amerike nasuprot zapadnoj civilizaciji i
vrednostima akademske kulture". Martines Estrada, kao što se vidi, ni
je oklevao da iskaže svoju naklonost prema celokupnom Hadsonovom
delu, poredeći ga sa najslavnijim kanonskim knjigama naše gaučo knji
ževnosti. Zato stoje prostor koji obuhvata Purpurna zemlja neuporedi-
vo veći. Martin Fijero (uprkos Lugonesovom pokušaju kanonizacije)
manje je epopeja o našim korenima-iz 1872! - a više autobiografijaje-
110
dne protuve, krivotvorena hvalisavim junačenjem i kuknjavom koji go
tovo proročki najavljuju tango. Askasubi ima više živosti, srećnija reše-
nja, više srčanosti, ali sve to je fragmentarno i skriveno u tri prigodna to
ma, svaki od po četiri stotine stranica. Roman Don Segundo Sombra,
uprkos verodostojnosti dijaloga, upropašćen je željom da se veličaju naj
bezazleniji podvizi. Niko ne zna da je njegov pripovedač gaučo; otuda
dvostruka neopravdanost tog teatralnog preterivanja, koje od stada ju
nadi pravi ratnu predstavu. Gviraldes svom glasu da je ozbiljan ton da bi
pričao o svakodnevnim poljskim poslovima; Hadson (kao Askasubi, kao
Ernandes, kao Eduardo Gutijeres) priča potpuno prirodno o možda groz
nim činjenicama.
Neko će primetiti da u Purpurnoj zemlji gaučo postoji samo kao
sporedna, drugorazredna pojava. Ali, to je još bolje za autentičnost nje
govog portreta, treba odgovoriti. Gaučo je ćutljiv čovek, gaučo ne poz
naje, ili prezire, komplikovane čari pamćenja i introspekcije; zato, pri
kazati ga autobiografski i kao veselog čoveka, znači deformisati ga.
Drugi Hadsonov pogodak je geografski. Iako rođen u provinciji
Buenos Ajres, u čarobnom krugu pampe, ipak bira modru zemlju gde je
gerilski konjički odred izgubio svoje prvo i poslednje koplje: Istočnu
državu. U argentinskoj književnosti nema gauča iz provincije Buenos
Ajres; paradoksalan razlog je postojanje velikog grada Buenos Ajresa,
majke slavnih „gaučo" književnika. Ako se umesto literature držimo
istorije, uverićemo se da su ti proslavljeni gaučosi malo uticali na sud
binu svoje provincije, a nimalo na sudbinu zemlje. Tipična institucija
gaučovskog rata, gerilski konjički odred, samo se sporadično pojavlju
je u Buenos Ajresu. Grad zapoveda, zapovedaju gradske glavešine. Je
dva da neki pojedinac - Crni mrav u sudskim dokumentima, Martin Fi-
jero u literaturi - postiže, lukavom pobunom, izvesnu vojnu pobedu.
Hadson, rekao sam, bira za iznenadne pljačkaške upade svoga ju
naka planine sa druge strane. Taj dobar izbor dopušta mu da obogati put
Ricarda Lema nepredvidivim situacijama svojstvenim promenljivosti
rata - nepredvidivim situacijama koje idu u prilog avanturističkoj lju
bavi. Makoli, u članku o Banjanu, zadivljen je što se imaginacija jednog
čoveka s vremenom pretvara u lične uspomene mnogih drugih ljudi.
Hadsonova imaginacija se pamti: britanski meci što grme u noći u oblas
ti Pajsandu; duboko zamišljen gaučo koji sa uživanjem puši crni duvan,
111
pre bitke; devojka koja se podaje strancu, na tajnovitom mestu uz oba
lu reke.
Dovodeći do savršenstva čuvenu Bosvelovu rečenicu, Hadson kaže
da je mnogo puta u životu započinjao da uči metafiziku, ali gaje uvek
srećna okolnost prekidala. Ova rečenica (jedna od najnezaboravni)ih ko
ju m i j e bavljenje književnošću podarilo) tipična je za tog čoveka i tu
knjigu. Uprkos žestoko prolivenoj krvi i rastancima, Purpurna zemlja
spada u retke radosne knjige. (Druga, takođe američka, takođe sa goto
vo rajskim prizvukom, jeste Haklberi Fin Marka Tvena.) Ne mislim na
zamršenu raspravu između pesimista i optimista; ne mislim na doktri
narnu radost koju je neizbežno spoznao patetični Vitmen; mislim na ra
dostan karakter Ricarda Lema, na njegovu spremnost da prihvati sve
promené bića, prijatne ili neprijatne.
I, poslednje zapažanje. Uočiti ili ne uočiti kreolske nijanse možda je
nevažno, ali činjenica je da ih od svih stranaca (ne isključujući, nara
vno, ni Špance) niko nije primetio sem Engleza. Miler, Robertson, Bar
ton, Kaningejm, Graham, Hadson.
112
Od nekog do nikog
113
pus Dionysiacum u IX veku nailaze na čitaoca koji ih prevodi na latins
ki: njegovo ime je Johanes Erigena, ili Skotus, to jest Johanes Irac, čije
ime je u istoriji zabeleženo kao Skotus Erigena, ili, Irac Irac. On formu-
liše doktrinu panteističke prirode: pojedinačne stvari su teofanije (ot
krića ili prikazanja božanskog), iza njih je Bog koji je jedina stvarnost,
„ali on ne zna koje, zato što nije nikakvo koji, te je nepojmljiv samom
sebi i sveukupnoj inteligenciji". On nije mudar, on je više nego mudar;
nije dobar, on je više nego dobar; nedokučivo premašuje i odbacuje sve
atribute. Da bi ga definisao, Johanes Irac pribegava reči nihilum, što
znači ništa; Bog je iskonsko ništa, creatio ex nihilo, ponor u kojem su
začeti prvo arhetipovi, a potom konkretna bića. On je Ništa i Niko; svi
koji su ga tako zamislili osećali su da je to više nego Ko ili Šta. Slično
tome, Samkara uči da su ljudi, u dubokom snu, sâm univerzum, da su
Bog.
Proces koji sam upravo naveo nije se, sasvim sigurno, nasumice
odvijao. Uzdizanje do ništavila događa se, ili ima tendenciju da se do
godi, sa svakim kultom; nepogrešivo ga uočavamo kod Šekspira. Nje
gov savremenik Ben Džonson ga voli, ali ne idolatrijski, on this side
Idolatry; Drajden ga proglašava Homerom dramskih pesnika Engleske,
ali priznaje da ume da bude dosadan i uobražen; diskurzivan XVIII vek
nastoji da istakne njegove vrline i ukaže na njegove mane; Moris Mor
gan 1774. godine tvrdi da Lir i Falstaf nisu ništa drugo do modifikacije
duha njihovog tvorca; početkom XIX veka taj stav ponovio je Kolridž,
za koga Sekspir nije čovek nego književna varijacija Spinozinog be
skrajnog Boga. „Osoba Sekspir - piše - bila je natura naturala, posle-
dica, ali ono univerzalno, što se potencijalno nalazi u pojedinačnom, bi
lo mu je otkriveno, ne kao nešto izdvojeno iz opažanja pluraliteta
slučajeva, nego kao supstanca sposobna za beskrajne modifikacije, od
kojih je njegova lična egzistencija bila samo jedna." Hezlit to iznova
potvrđuje: „Sekspir je ličio na sve ljude, osim u tome da liči na sve lju
de. Duboko iznutra nije bio ništa, ali bio je sve ono što su i ostali, ili što
mogu da budu". Igo će ga, kasnije, uporediti sa okeanom, mrestilištem
mogućih oblika*.
* U budizmu se ponavlja ta slika. Prvi tekstovi kažu da Buda, dok sedi ispod smok
ve, oseća isprepletanost svih uzroka i posledica u univerzumu, prošle i buduće inkarna
cije svakog bića; potonji tekstovi, zapisani nekoliko vekova kasnije, zaključuju da niš
ta nije stvarno i da je svako znanje lažno i kada bi bilo toliko reka Gang koliko ima zr
naca peska na obali Ganga i još toliko novih reka koliko je zrnaca peska na obalama
svake nove reke Gang, broj zrna peska bio bi manji od broja stvari koje Buda ne zna.
114
Biti jedno, neumitno znači ne biti sve ostalo; maglovita slutnja ove
istine podstakla je ljude da zamisle da je ne biti ništa više nego biti neš
to i da, na određeni način, znači biti sve. Ta varljivost sadržana je u reci
ma legendarnog kralja Hindustana; on odbacuje krunu i izlazi na ulicu
da prosi: „Od sada nemam kraljevstvo, odnosno moje kraljevstvo je bez
granično, od sada mi više ne pripada moje telo, odnosno pripada mi sva
zemlja". Šopenhauer je napisao da je istorija beskrajan i zbrkan san
mnogih pokolenja; u tom snu postoje oblici koji se ponavljaju, možda i
nema ničeg drugog do oblika; jedan od njih je proces čije naznake sa
drže ove stranice.
115
Oblici jedne legende
* Taj sanje, za nas, čista rugoba. Za Induse nije; slon, domaća životinja, simbol je
blagosti; umnožavanje kljova ne može biti neprijatno posmatraču čija umetnost, da bi
prikazala da je Bog sveukupnost, izrađuje likove sa mnogo ruku i lica; šest je uobičajen
broj (šest puteva seobe; šest Buda pre Bude; šest strana sveta, računajući zenit i nadir;
šest božanstava koje Ajurveda naziva šestoro vrata Brame).
** Ova metafora je možda podstakla Tibetance na izum mašina za molitvu, točko-
va ili cilindara koji se okreću oko svoje osovine, puni smotanih papirnih traka na koji-
116
ti ljude kako da se oslobode života i smrti. Pošto kralj više voli da Si-
darta stekne ovovremenu slavu a ne svevremenu, zatvara ga u palatu iz
koje su otklonjene sve stvari koje mogu da mu otkriju da je podložan
propadanju. Tako protiče dvadeset devet godina varljive sreće, po
svećene čulnim užicima; ali, jednog dana Sidarta izlazi iz palate i ugle
da, začuđen, pogurenog čoveka, „čija kosa nije kao kod drugih, čije te
lo nije kao kod drugih", koji se oslanja o štap pri hodu i čije telo podrh
tava. Pita koje taj čovek; kočijaš mu objašnjava da je on starac, i da će
svaki čovek na zemlji biti kao on. Uznemiren, Sidarta naređuje da se
odmah vrate; pri sledećem izlasku vidi gubavca prekrivenog čirevima
koga trese groznica; kočijaš mu objašnjava da je to bolesnik i da niko ni
je pošteđen bolesti. Pri narednom izlasku vidi čoveka koga nose u san
duku; taj nepomičan čovek je mrtvac, objašnjavaju mu, a smrt je zakon
svemu što se rodi. Pri sledećem, poslednjem, izlasku vidi monaha pro
sjačkog reda koji ne želi ni da umre ni da živi. Na licu mu se.ogleda
spokoj; Sidarta je pronašao put.
Hardi je (Der Buddhismus nach älteren Pali-Werken) hvalio kolorit
ove legende; jedan savremeni indolog, A. Fuse, čiji podsmešljiv ton ne
deluje uvek inteligentno, ili urbano, piše da istorija, ukoliko se prihvati
Bodisatvino neznanje, nije lišena dramatične gradacije niti filozofske
vrednosti. Početkom V veka naše ere, monah Fa-Hien lutao je po kra
ljevstvima Hindustana u potrazi za svetim knjigama i ugledao ruševine
grada Kapilavastu, i četiri slike koje je Ašoka podigao, na severu, na ju
gu, na istoku i na zapadu zidina, da bi pamtio susrete. Početkom VII ve
ka jedan hrišćanski sveštenik napisao je roman čiji je naslov Varlaam y
Joasaf; Josafat (Josafat, Bodisatva) sin je jednog indijskog kralja; astro
lozi mu predviđaju da će vladati većim kraljevstvom, kraljevstvom Sla
ve; kralj ga zatvara u palatu, ali Josafat otkriva nesrećan položaj ljudi
zahvaljujući jednom slepcu, jednom gubavcu i jednom samrtniku; na
kraju se priklanja veri, zahvaljući pustinjaku Barlaamu. Ova hrišćanska
verzija legende bila je prevedena na mnoge jezike, čak i na holandski i
latinski; na molbu Hakona Hakonarsona, na Islandu je napisana, polo
vinom XIII veka, Barlaams saga. Kardinal Sesar Baronio uključio je
Josafata u svoju dopunu (1585-1590) Rimokatoličke martirologije; Di-
jego de Kouto je 1615. otkrio, u Dekadama, analogiju između izmišlje-
ma se ponavljaju magične reči. Neke su ručne; druge su nalik na velike mlinove i pokre
ću ih voda ili vetar.
117
ne indijanske priče i istinske, pobožne povesti o svetom Josafatu. Sve
ovo i mnogo više naći će čitalac u prvom tomu Origenes de la novela
Menendesa i Pelaja.
Legenda koja je u zapadnim zemljama odredila da bi Rim kanoni-
zovao Budu ipak ima jedan nedostatak: susreti o kojima pripoveda su
delotvorni, ali i neverovatni. Četiri Sidartina izlaska i četiri poučna lika
nisu u skladu sa uobičajenim delovanjem slučajnosti. Manje zaintere-
sovani za estetsko, a više za preobraćanje ljudi, umne crkvene glave že-
lele su da opravdaju ovu anomaliju; Kepen (Die Religion des Buddha, I,
82) beleži da su u poslednjem obliku legende gubavac, mrtvac i monah
simulakrumi koje stvaraju božanstva ne bi li poučila Sidartu. Ili, u tre
ćoj knjizi epopeje na sanskritu Buddhacarita, kaže se da su bogovi stvo
rili mrtvaca i da ga nijedan čovek nije video dok su ga nosili, sem koči-
jaša i princa. U legendarnoj biografiji iz XVI veka, četiri prikazanja su
četiri metamorfoze jednog boga (Wieger: Vies chinoises du Bouddha,
37-41).
Najdalje se otišlo u knjizi Lalitavistara. O toj kompilaciji u prozi i
stihu, napisanoj na nečistom sanskritu, obično se govori prilično ironič
no; na njenim stranicama povest o Spasitelju vrtoglavo se naduvava do
pucanja. Taj tekst nam otkriva da Budu okružuje dvanaest hiljada mo
naha i trideset dve hiljade Bodisatva; sa četvrtog neba on određuje vre-
me, kontinent, kraljevinu i kastu u kojoj će se ponovo roditi da bi po-
slednji put umro; zvuči osamdeset hiljada talambasa prate njegove reči,
dok je u telu njegove majke snaga deset hiljada slonova. U tom čudnom
spevu, Buda upravlja svakom etapom svoje sudbine; čini da božanstva
projektuju četiri simbolička lika i, kada upita kočijaša, već zna ko su i šta
znače. Fuše u tome vidi puku servilnost autora, jer oni ne prihvataju da
Buda ne zna ono što zna sluga; ipak, po mom mišljenju, rešenje ove za
gonetke je drugačije. Buda stvara slike i potom pita treću osobu za nji
hovo značenje. Teološki odgovor bi možda bio: knjiga je iz škole Ma-
hayana, koja uči da je ovovremenski Buda emanacija, odnosno odraz,
večnog Bude; onaj na nebu uređuje stvari, ovaj na zemlji trpi ili izvrša
va. (Naš vek, sa drugačijom mitologijom i rečnikom, govori o nesves-
nom.) Čovečanstvo Sina, drugog lica Boga, zavapilo je s krsta: Bože
moj, Bože moj, zašto si me ostavio?; čovečanstvo Bude, po analogiji,
moglo bi se užasnuti oblicima koje je stvorilo njihovo vlastito božans
tvo... Da bi se razmrsio problem, nisu neophodne takve dogmatske sup-
118
tilnosti; dovoljno je setiti se da sve religije Hindustana, a posebno budi
zam, uče da je svet prividan. Detaljan izveštaj o igri (jednog Bude) že
li da prenese Lalitavistara, prema Vinternicu; igra ili san, za Mahayanu,
Budin život na zemlji je novi san. Sidarta bira naciju i roditelje. Sidarta
stvara četiri obličja koja će ga zapanjiti. Sidarta uređuje da novo obličje
iskaže smisao prethodnih; sve je logično ako to shvatimo kao Sidartin
san. Još bolje ako to zamislimo kao san u kojem se pojavljuje Sidarta
(kao što se pojavljuju gubavac i monah) te da niko ne sanja, jer u očima
budizma sa severa, svet i prozeliti i nirvana i točak seoba i Buda, svi su
podjednako nestvarni. Niko ne utrne u nirvani, čitamo u jednom slav
nom traktatu, jer utrnuće bezbrojnih bića u nirvani ličilo bi na nestanak
određene fantazmagorije koju neki čarobnjak magijskim veštinama stva
ra na raskrsnici i, dalje, piše da je sve puka praznina, puko ime, i knjiga
koja to kaže i čovek koji je čita. Paradoksalno, numerička preterivanja
u tom spevu odbacuju stvarnost, ne služe njenom uvećanju; dvanaest
hiljada monaha i trideset dve hiljade Bodisatva manje su stvarni nego je
dan monah i jedan Bodisatva. Obilje obličja i obilje cifara (XII poglav
lje sadrži niz od dvadeset tri reči koje označavaju neprekinuto jedinstvo
rastućeg broja nula, od 9 do 49, 51 i 53) obilje su grotesknih mehurića,
emfaza Ničeg. Tako je irealno stvaralo pukotine u istoriji; prvo je juna
ke učinilo fantastičnim, potom princa i, sa princem, sve generacije i uni
verzum.
Krajem XIX veka Oskar Vajld ponudio je novo viđenje; srećni princ
umire zatočen u palati, ne otkrivši bol, ali njegov posthumni lik ga spoz
naje sa visine pijedestala.
Hronologija Hindustana je nepouzdana; moja učenost još više; Ke-
pen i Herman Bek su možda isto skloni grešci, kao i potpisnik ovih re
dova; ne bi me iznenadilo da moja priča o toj legendi postane legendar
na, sačinjena od suštinske istine i slučajnih grešaka.
119
Od alegorija do romana
120
jednoj formi dva sadržaja: neposredni ili doslovni (Dante, uz Vergilije-
vu pomoć, stiže do Beatrice) i figurativni (čovek na kraju stiže do vere,
vođen razumom). Zaključuje da ovakav način pisanja podrazumeva na
porne zagonetke.
Odbranu alegorije Česterton počinje poricanjem da se pomoću jezi
ka može u potpunosti iskazati stvarnost. „Čovek zna da su nijanse u du
ši raskošnije, neuporedivo brojnije i neopisivije nego boje jesenje šu
me... Ipak, on misli da se sve te nijanse, sva njihova stapanja i promené,
jasno mogu dočarati proizvoljnim mehanizmom rezanja i cičanja. Misli
da iz duše jednog berzijanca izlaze povici koji stvarno znače sve tajne
pamćenja i sve agonije žudnje." Pošto je jezik proglašen za nedovoljan,
ima mesta za druge izraze; alegorija može da bude jedan od njih, poput
arhitekture ili muzike. Ona je sačinjena od reči, ali nije jezik jezika, znak
među znakovima delotvorne snage i tajnih iluminacija na koje upućuje
reč jezik. Ona je znak precizniji od jednosložne reči, raskošniji i delot-
vorniji.
Nisam siguran ko je od ove dvojice slavnih protivrečnih ličnosti u
pravu; znam da je alegorijska umetnost nekad izgledala zanosno (lavi-
rintski Roman o ruži, koji postoji u dve stotine rukopisa i sadrži dvade
set četiri hiljade stihova), a da je sada nepodnošljiva. Osećamo da je,
sem stoje nepodnošljiva, još i glupa i banalna. Ni Dante, koji je povest
o svojoj strasti uobličio u Novom životu; ni Rimljanin Boetije, sastav
ljajući De consolatione u kuli u Paviji, pod senkom mača svog dželata,
ne bi shvatili takvo osećanje. Kako objasniti taj nesklad a da se ne načelu
o ukusima koji se menjaju?
Kolridž primećuje da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili plato-
ničari. Ovi drugi osećaju da su klase, poreci i rodovi realiteti; prvi, da su
generalizacije; za njih jezik nije ništa drugo do približno određena igra
simbola; za druge, on je mapa univerzuma. Platoničar zna da je univer
zum kosmos, poredak; taj poredak, za aristotelovca, može biti nekakva
greška ili fikcija našeg delimičnog znanja. Kroz prostor i epohe dva bes
mrtna suparnika menjaju maternji jezik i ime: jedan se pojavljuje kao
Parmenid, Platon, Spinoza, Kant, Frensis Bredli; drugi, kao Heraklit,
Aristotel, Lok, Hjum, Vilijem Džejms. U ozbiljnim srednjovekovnim
školama, svi prizivaju Aristotela, učitelja ljudskog razuma (Convivio IV,
2), ali i nominalisti su Aristotel; realisti, Platon. Džordž Henri Luis smat
rao je da jedino srednjovekovna rasprava između nominalizma i realiz-
121
ma ima neku filozofsku vrednost; njegov sud je previše smeo, ali ističe
značaj te žestoke polemike koju je jedna Porfirijeva misao, u prevodu i
uz komentar Boetijea, izazvala početkom IX veka, da bi je Anselmo i
Roscelino podržali krajem XI veka, a Vilijem Okam oživeo u XIV veku.
Kao što se može pretpostaviti, silne godine umnožile su razlike do u
beskraj ; ipak, treba reći da su za realizam prvostvorene bile univerzali-
je (Platon bi rekao ideje, oblici; mi, apstraktni koncepti), a za nominali-
zam, individue. Istorija filozofije nije isprazan muzej razonode i verbal
nih igara; ove dve teze podudaraju se sa dva načina naslućivanja stvar
nosti. Moris de Vulf piše: „Ultrarealizam je preuzeo prvostvorene real
nosti. Hroničar Heriman (XI vek) naziva antiqui doctores one koji po
dučavaju dijalektici in re; Abelar govori o njoj kao o antičkoj doktrini,
i čak se krajem XII veka na njene protivnike primenjuje naziv moder
nisti." Jedna, danas nepojmljiva teza, bila je izgleda očigledna u XIV
veku. Nominalizam, ranije novina nekolicine, danas prožima sve ljude;
on je izvojevao toliko široku i suštinsku pobedu, da je njegov naziv po
stao beskoristan. Niko se ne proglašava nominalistom, jer nema drugih
koji bi bili nešto drugo. Međutim, pokušajmo da shvatimo da za sre-
dnjovekovno poimanje suštinsko nisu bili ljudi nego čovečanstvo, ne
pojedinci nego vrsta, ne vrste nego rod, ne rodovi nego Bog. Takvo poi
manje (čija je možda najjasnija manifestacija Erigenin četvoroslojni si
stem) podstaklo je, po mom shvatanju, alegorijsku književnost. Ona je
fabula apstrakcija, kao stoje roman fabula individua. Apstrakcije su per-
sonifikovane; zato u svakoj alegoriji ima nečeg romanesknog. Indivi
due koje prikazuju romanopisci teže uopštavanju (Dipe je Razum, Don
Segundo Sombra je Gaučo); u romanima je prisutan elemenat alegorij
skog.
Prelaz od alegorije ka romanu, od vrsta ka pojedincima, od realizma
ka nominalizmu, zahtevao je nekoliko vekova, ali usudiću se da nave
dem ključni trenutak. Dogodio se onog dana, 1382. godine, kada je Dže-
fri Coser, koji za sebe možda nije mislio da je nominalista, poželeo da
prevede na engleski Bokačov stih E con gli occulti ferri i Tradimenti („I
sa skrivenim žigovima Izdaja); ponovio ga je ovako: The smyler with
the knyf under the cloke („Smešljivac, s nožem ispod plašta"). Original
se nalazi u sedmoj knjizi Teseida; engleska verzija, u Knight's Tale.
122
Beleška o Bernardu Sou
* Tako su ih tumačili Milton i Dante, sudeći po nekim odlomcima koji deluju imi-
tativno. U Božanstvenoj komediji (Pakao, I, 60; V, 28) imamo: d'ogni luce mu to y dove
U sol tace kao oznaku za mračna mesta; u Samson Agonistes (86-89):
The Sun to me is dark
And silent as the Moon,
Wien she deserts the night
Hid in her vacant inlerlunar cave.
123
ili potonje, ne toliko po tekstu koliko po tome kako se on čita: ako bih
mogao da čitam bilo koju stranicu savremene književnosti - recimo, ovu
- onako kako će je čitati dve hiljadite godine, znao bih kakva će biti
književnost dve hiljadite godine. Koncepcija o književnosti kao igri for
me dovodi, u najboljem slučaju, do marljivog rada na rečeničnom sklo
pu i strofi, do zanatske raskoši (Džonson, Renan, Flober), a u najgorem
do pojave dosadnog delà stvorenog od neočekivanih konstrukcija dikti
ranih taštinom i slučajnošću (Grasijan, Erera, Rajzig).
Ukoliko bi knjiženost bila samo verbalna algebra, mogla bi se stvo
riti svakakva knjiga, silom kombinovanja varijacija. Sažeta formulacija
Sve teče svodi Heraklitovu filozofiju na dve reči. Raimundo Lulio bi
nam rekao da, ukoliko imamo prvu reč, dovoljno je kombinovati nepre-
lazne glagole da bi se otkrila druga, te tako dobiti, zahvaljujući metodu
slučaja, načelo njegove filozofije, i još mnogih drugih. Trebalo bi mu
odgovoriti da bi formulacija dobijena eliminacijom, bila lišena vredno-
sti, pa čak i smisla; da bi imala izvesnu vrednost moramo je pojmiti u
odnosu na Heraklita, u odnosu na Heraklitovo iskustvo, makar „Herak-
lit" ne bio ništa drugo do pretpostavljeni subjekat tog iskustva. Rekao
sam da je knjiga dijalog, oblik odnosa; u dijalogu, jedan sagovomik ni
je zbir ili prošek onoga što kaže: on može da ne govori, ali da odaje uti
sak pameti, a može da iskazuje pametna zapažanja, ali da ostavlja utisak
gluposti. Sa književnošću se dešava isto; D'Artanjan ostvaruje mnogo
brojne podvige, dok Don Kihota mlate i rugaju mu se, ali oseća se veća
vrednost Don Kihota. To nas dovodi do jednog estetičkog problema ne-
razmatranog do sada: može li autor da stvori junake superiornije od nje
ga? Ja bih odgovorio da ne može i u toj negaciji sadržani su intelek
tualni i moralni razlozi. Mislim da ne možemo iznedriti stvorenja lu
cidnija ili plemenitija od naših najsvetlijih trenutaka. Na tom stavu te
meljim svoje ubeđenje o superiornosti Bernarda Šoa. Esnafski i opštins-
ki problemi iz njegovih ranih delà postaće nezanimljivi, ili su to već po
stali; šale iz Pleasant Plays možda će, jednog dana, biti neduhovite po
put Sekspirovih (humor je, bojim se, usmeni žanr, iznenadni plod kon
verzacije, a ne pisana stvar); ideje iz prologa i nadahnute tirade tražiće
se kod Sopenhauera i Samuela Batlera*; ali Lavinija, Blanko Posnet,
* Takođe kod Svedenborga. U Man and Superman čila se da pakao nije kaznena us
tanova nego stanje koje mrtvi grešnici biraju, zbog unutrašnje srodnosti, kao što blaženi
biraju raj; Svedenborgovo delo De Coelo et Inferno, objavljeno 1758, izlaže isto učenje.
124
Krigan, Šotover, Richard Dudgeon i, naročito, Julije Cezar, nadmašuju
sve junake umetnosti našeg vremena. Pomisliti na gospodina Testea u
poređenju sa njima, ili na Ničeovog histrionskog Zaratustru, znači pre-
neraziti se, pa čak i sablazniti se, uočivši Soovu superiornost. Godine
1911. Albert Sergel je napisao, ponavljajući opšte mesto toga doba:
„Bernard So je uništitelj herojskog koncepta, ubica heroja" (Dichtung
und Dichter der Zeit, 214); on nije shvatao da herojsko više nema ro
mantičarske elemente, i da je otelotvoreno u kapetanu Blančliju iz Arms
and the Man, a ne u Sergeju Saranovu...
Biografija Bernarda Šoa, čiji je autor Frank Haris, navodi jedno nje
govo divno pismo, iz kojeg prepisujem sledeće reči: „Ja shvatam sve i
svakog i ja sam niko i ništa". Iz tog ništa (tako uporedivog sa Bogom pre
nego stoje stvorio svet, tako uporedivog sa iskonskim božanstvom ko
je je jedan drugi Irac, Johanes Eskotus Eriugena, nazvao Nihil), Berna
rd So je izveo bezbroj junaka, odnosno dramatis personae: od svih njih
najprolazniji je, bojim se, Dž. B. Š. koji gaje predstavljao pred ljudima
i koji se kao iz rukava rasipao po novinama pronicljivim zapažanjima.
Šoove osnovne teme su filozofija i etika: prirodno je i neizbežno da
nije cenjen u našoj zemlji, ili da se cene samo neki njegovi epigrami.
Argentinac oseća da je svet samo manifestacija slučaja, Demokritovo
slučajno okupljanje atoma; filozofija ga ne zanima. Ni etika: društveno
se, za njega, svodi na sukob pojedinaca, ili klasa, ili nacija, u kojem je
sve dopušteno, sem da čovek bude izvrgnut ruglu ili pobeđen.
Čovekov karakter i njegove varijacije glavna su tema romana našeg
vremena; poezija je prijatno veličanje ljubavnih zgoda i nezgoda; Haj-
degerova ili Jaspersova filozofija pretvaraju svakog od nas u zanimlji
vog sagovornika u tajnom i neprestanom dijalogu sa ništavilom ili sa
božanstvom; te discipline, koje formalno mogu biti zadivljujuće, pot
hranjuju iluziju o ja, a nju Vedanta osuđuje kao najveći greh. One obično
igraju očajanje i teskobu, ali u suštini ugađaju taštini; u tom smislu, one
su nemoralne. Šoovo delo, naprotiv, odiše oslobađanjem. Odiše doktri
nama Portala i odiše sagama.
125
Istorija odjeka jednog imena
126
klinjanja istrajava ovo sujeverje, ili njegova senka; ne prihvatamo da se
uz zvuk našeg imena vezuju neke reči. Mautner je analizirao i osuđivao
tu mentalnu naviku.
Mojsije je upitao Gospoda koje je Njegovo ime: razlog nije bila, kao
što smo videli, radoznalost filološke prirode, nego da utvrdi koje Bog,
ili još preciznije, sta je. (U IX veku Eriugena bi napisao da Bog ne zna
ko je ni šta je, jer On nije ni ko ni šta.)
Kako je tumačen strahovit odgovor koji je čuo Mojsije? Po hrišćan-
skoj teologiji, Ja sam onaj što jest znači da samo Bog stvarno postoji ili,
kako je učio Magid de Mesrič - reč ja može samo Bog da izgovori. Spi-
nozino učenje, koje od ekstenzije i razmišljanja čini puke atribute večne
supstance, a ona je Bog, takođe može da se shvati kao veličanje ove ide
je: „Da, Bog postoji; mi smo ti koji ne postojimo", napisao je jedan Me
ksikanac, u istom stilu.
Na-osnovu prvog tumačenja, Ja sam onaj što jest, jeste ontološka
afirmacija. Drugi su razumeli da odgovor izbegava pitanje; Bog ne ka
že ko je, jer nadmašuje moć poimanja njegovog sagovornika, čoveka.
Martin Buber ističe da Ehych asher ehych može da se prevede i kao Ja
sam onaj što će biti ili Biću tamo gde ću biti. Mojsije je, poput egipat
skih magova, verovatno pitao Boga kako se zove da bi ga imao u svojoj
vlasti; Bog bi mu verovatno zaista odgovorio: Danas razgovaram s to
bom, ali sutra se mogu zaodenuti bilo kojim drugim obličjem, pa i oblič
jem ugnjetavanja, nepravde i neprijateljstva. To čitamo u Gog und Ma-
*
gog
Umnožavano ljudskim jezicima - Ich bin der ich bin, Ego sum qui
sum, I am that I am - mudro ime Boga, ime koje, uprkos tome što sadr
ži mnoge reči, jeste nedokučivije i čvršće nego imena od samo jedne
reči, raslo je i iskrilo kroz vekove, sve dok 1602. Vilijem Sekspir nije na
pisao svoju komediju. U toj komediji vidimo vojnika razmetljivca i ku
kavicu, jednog miles gloriosus, koji je uspeo, zahvaljujući lukavstvu, da
dogura do zvanja kapetana. Njegova prevara se otkriva, čovek biva jav
no degradiran; tada se upliće Sekspir i stavlja mu u usta reči u kojima se,
kao u razbijenom ogledalu, odražavaju reči što ih je božanstvo izgovo
rilo na planini: Više nisam kapetan, ali moram da jedem i pijem i spavam
* Buber (Was ist der Mensch?, 1938) piše da živeti znači prodreti u neobičnu pros
toriju duha, čiji pod je šahovska tabla po kojoj igramo neizbežnu i nepoznatu igru pro
tiv jednog neprijatelja koji se svaki čas menja i ponekad je strašan.
127
kao kapetan; to što jesam učiniće me živim. Tako govori Paroles i odjed
nom prestaje da bude konvencionalni junak komične farse i postaje
čovek i svi ljudi skupa.
Poslednja verzija stvorena je oko hiljadu sedamsto četrdeset i neke,
u jednoj od godina dok je trajala Sviftova duga agonija; za njega, ona je
bila možda samo jedan nepodnošljiv trenutak, jedan oblik paklene ve-
čnosti. Svift je živeo od ledene inteligencije i ledene mržnje, ali uvek bi
ga fascinirao idiotizam (kao što će fascinirati i Flobera), možda zato što
je znao da ga ludilo vreba iz prikrajka. U trećem delu Gulivera zamislio,
sa mržnjom do u detalje, jedan soj oronulih, besmrtnih staraca, slabih
apetita koje ne mogu da zadovolje; oni nisu u stanju da razgovaraju sa
svojim bližnjima, jer se s vremenom jezik promenio, ni da čitaju, jer im
memorija ne doseže od jednog do drugog reda. Treba sumnjati da je
Svift zamislio ovaj užas budući da je strepeo od njega, ili možda da bi ga
magijski sprečio. Godine 1717. rekao je Jangu, onom iz Night Thoughts:
„Ja sam kao to drvo; počeću da umirem od krošnje". Više nego u sledu
svojih dana, Svift traje u nekoliko jezivih rečenica. Sažetost i crnilo po
vremeno boji i ono što je rečeno o njemu; čini se da su njegovi kritiča
ri hteli da mu budu ravni. „Misliti na njega je kao misliti na ruševine
ogromnog carstva", napisao je Tekeri. Ipak, ništa nije tako patetično po
put njegove primene zagonetnih reči Boga.
Gluvoća, vrtoglavica, strah od ludila i na kraju idiotizam, pojačava
li su i produbljivali Sviftovu melanholiju. Počeo je da gubi pamćenje.
Nije hteo da koristi naočare, nije mogao da čita i već više nije bio u sta
nju da piše. Iz dana u dan preklinjao je Boga da mu podari smrt. A on
da su, jedne večeri, čuli ludog starca, već na samrti, kako ponavlja, ne
znamo da li spokojno, očajno, ili kao neko ko se potvrđuje i ko se ukot
vio u svojoj dubokoj, neranjivoj suštini: Ja sam onaj što jest, ja sam
onaj što jest.
Biću nesreća, ali jesam, verovatno je osetio Svift, i takođe, Ja sam
deo univerzuma, neumitan i neophodan kao i ostali, i takođe, Ja sam
ono što Bog želi da budem, ja sam ono što su od mene učinili zakoni
univerzuma, i možda Biti znači biti sve.
Ovde se završava istorija te sentence; dovoljno mi je da dodam, u
obliku epiloga, reči koje je izgovorio Sopenhauer Eduardu Grizbahu,
pred sam kraj života: „Ako sam ponekad mislio da sam nesrećan, to je
zahvaljujući zabuni, grešci. Smatrao sam da sam neko drugi, recimo,
128
rezervni igrač koji ne može da dođe do titule, ili optuženik za klevetu, ili
zaljubljeni koga draga prezire, ili bolesnik koji ne može da izađe iz svo
je kuće, ili neka druga osoba koja pati od sličnih nedaća. Ja nisam bio ni
jedna od tih osoba; sve one bile su odeća koju sam oblačio i, potom, od
bacivao. Ko sam ja zbilja? Ja sam autor Sveta kao volje i predstave, ja
sam onaj ko je dao svoj odgovor na zagonetku Bića, kojim će se baviti
mislioci budućih vekova. To sam ja, i ko će moći to da ospori u mojim
još preostalim godinama života?" Upravo zato sto je napisao Svet kao
volja i predstava, Sopenhauer je veoma dobro znao da je biti mislilac
isto toliko varljivo kao biti bolesnik, ili prezrena osoba, te da je on, du
boko, bio nešto drugo. Nešto drugo: volja, mračni koren Parolesa, ono
sto je bio Svift.
129
Stidljivost istorije
130
drugo), ugledali nenajavljenu pojavu drugog glumca. Tog dalekog pro-
lećnog dana, u pozorištu boje meda, šta li su pomislili, šta li su osećali?
Možda ne ni zapanjenost, ni sablazan; možda su bili zadivljeni. U Tuscu-
lanas se kaže da je Eshil ušao u pitagorejski red, ali nikada nećemo saz
nati da li je predosetio, bar maglovito, važnost prelaza sa jednog na dva
glumca, sa jedinstva na mnoštvo i tako do u beskraj. Sa drugim glum
cem uveden je dijalog, a samim tim i neograničene mogućnosti reago-
vanja jednih likova na druge. Neki proročki nastrojen gledalac video bi
da ga je pratilo mnoštvo budućih junaka: Hamlet i Faust i Sehismundo
i Makbet i Per Gint, i drugi koje, još uvek, ne mogu da razaznaju naše
oči.
Sledeći značajan istorijski dan otkrio sam u svojoj lektiri. On se do
godio na Islandu, u XIII veku naše ere; preciznije, 1225. godine. Za pou
ku budućim generacijama, istoričar i poligraf Snori Sturluson, na svom
imanju u Borgarfjordu, zabeležio je poslednji podvig slavnog kralja Ha-
ralda Sigurdarsona, nazvanog Neumoljivi (Hardrada), koji je ranije ra
tovao u Vizantiji, Italiji i Africi. Tostig, brat saksonskog kralja Engleske,
Harolda Sina Godvinovog, priželjkivao je vlast i uspeo je da dobije po
dršku Haralda Sigurdarsona. Sa norveškom vojskom iskrcao se na
istočnoj obali i osvojio zamak Jorvik (Jork). Južno od Jorvika presrela ih
je saksonska vojska. Postoje izneo prethodne činjenice, Snori dalje na
stavlja: „Dvadeset konjanika približilo se redovima osvajača; ljudi, i ko
nji, bili su prekriveni oklopima. Jedan od konjanika je viknuo:
- Da li je tu grof Tostig?
- Ne poričem da jesam - odgovorio je grof.
- Ako si zaista Tostig - kazao je konjanik - donosim ti vest da ti
brat nudi oproštaj i trećinu kraljevstva.
- Ako prihvatim - odgovorio je Tostig - šta će kralj za uzvrat dati
Haraldu - Sigurdarsonu?
- Ni njega nije ga zaboravio - uzvratio je konjanik. - Daće mu šest
stopa engleske zemlje odnosno, postoje veoma visok, i još neku pride.
- Onda - rekao je Tostig - poruči tvom kralju da ćemo se boriti do
smrti.
- Konjanici su otišli. Harald Sigurdarson je zamišljeno upitao:
- Ko je bio taj vitez koji je tako dobro govorio?
131
- Harold Sin Godvinov."
Kasnija poglavlja kazuju da je, pre nego što je sunce zašlo tog dana,
norveška vojska bila poražena. Harald Sigurdarson poginuo je u bici,
kao i grof (Heimskringla, X, 92).
Postoji jedan ukus koji naše vreme (sito, možda, glupih imitacija
profesionalnih patriota) uglavnom ne može da oseti bez izvesne sum
njičavosti: elementarni ukus herojskog. Tvrde mi da Pesma o Sidu sadrži
taj ukus; ja sam ga osetio, sasvim jasno, u stihovima Enejide („Sine,
nauči od mene, staje hrabrost i istinska postojanost; od drugih, staje
uspeh"), u anglosaksonskoj baladi o Maldonu („Moj narod će platiti da
nak kopljima i mačevima starim"), u Pesmi o Rolanu, kod Viktora Igoa,
kod Vitmena i Foknera („lavanda, jača od mirisa konja i hrabrosti"), u
Hausmanovom Epitafu za jednu vojsku plaćenika, i u „šest stopa engle
ske zemlje" iz Heimskringla. Iza prividne jednostavnosti istoričara kri
je se tanana psihološka igra. Harold se pretvara da nije prepoznao bra
ta, da bi ga istovremeno upozorio da ni on njega ne sme da prepozna;
Tostig ga ne izdaje, ali takođe neće izdati ni svog saveznika; Harold,
spreman da oprosti bratu, ali ne i da prihvati uplitanje kralja Norveške,
postupa potpuno razumljivo. Ništa neću reći o verbalnom umeću nje
govog odgovora: dati trećinu kraljevstva, dati šest stopa zemlje*.
Samo jedno zavređuje veće divljenje od zadivljujućeg odgovora sak-
sonskog kralja: okolnost da ga je ovekovečio Islanđanin, čovek u čijim
venama je tekla krv pobeđenih. Kao kada bi nam neki Kartaginjanin
predao u nasleđe uspomenu na Regulove podvige. S pravom je zapisao
Sakso Gramatikus u svojim Gesta Danorum: „Žitelje Thüle (Island) za
bavlja da uče i beleže istoriju svih naroda; oni ne misle da je manje slav
no obelodanjivati izvanredne podvige stranaca nego svoje".
Ne dan kada je Saksonac izrekao svoje reči, nego dan kada ih je ne
prijatelj ovekovečio jeste istorijski datum. Proročki datum nečega što
još uvek pripada budućnosti: zaboravljanje krvi i nacija, solidarnost
ljudskog roda. Taj zalog zavisi od koncepta otadžbine; Snori, zbog činje
nice da gaje saopštio, prevazilazi ga i nadmašuje.
Pamtim još jednu pohvalu neprijatelju u poslednjim poglavljima Lo-
rensovih Sedam stubova mudrosti; on veliča hrabrost nemačkog odreda
* Karlajl (Early Kings of Norway, XI) pomoću jednog nesrećnog dodatka narušava
tu jezgrovitost. On izrazu „šest stopa engleske zemlje" dodaje for a grave („za grob").
132
i zapisuje sledeće reči: „Tada sam, prvi put tokom bitke, bio ponosan
na ljude koji su ubili moju braću". I kasnije dodaje: „They were glo
rious".
133
Novo opovrgavanje vremena
Vor mir war keine Zeit, nach mir wird keine seyn.
Mit mir geviert sie sich, mit mir geht sie auch ein.
UVODNA NAPOMENA
134
ostavljam ga kako bi njegova blaga podsmešljivost dokazala da ne pri
dajem preveliki značaj ovim verbalnim igrama. Sem toga, naš jezikje to
liko zasićen i podstaknut vremenom, te je veoma moguće da na ovim
stranicama nema nijedne mudrosti koja ga na neki način ne zahteva ili
ne priziva.
Posvećujem ove vežbe svom pretku Huanu Krisostomu Lafinuru
(1797-1824); on je argentinskoj književnosti ostavio nekoliko nezabo
ravnih jedanaesteraca i pokušao da reformiše nastavu füozofije, čiste-
ćije od teoloških senki i izlažući za katedrom principe Loka i Kondija-
ka. Umro je u progonstvu; zadesilo ga je, kao i sve ljude, da živi u lošim
vremenima*.
H. L. B.
Buenos Ajres, 23. decembar 1946.
135
A
136
reklo bi se, ništa nije lakše nego zamisliti drveće na livadi ili knjige u bi
blioteci, i kada nema nikog da ih zapaža. Zaista, ništa lakše. Ali, pitam
vas, šta ste uradili sem što ste u umu stvorili ideje koje ste nazvali knji
gama ili drvećem, a istovremeno prevideli ideju o nekom ko ih opaža?
Međutim, zar ih niste vi u međuvremenu promišljali? Ne poričem da je
um u stanju da zamisli ideje; poričem da objekti mogu postojati izvan
uma." U drugom paragrafu, broj 6, već je izjavio: „Postoje toliko jasne
istine da je dovoljno, da bismo ih videli, samo da otvorimo oči. Jedna od
njih je važna istina: ceo nebeski hor i zemaljski dodaci - sva tela što
čine moćno zdanje univerzuma - ne postoje izvan uma; nemaju drugo
biće sem bića koje je opaženo; ona ne postoje kada o njima ne razmi
šljamo, ili postoje samo u umu Večnog Duha."
To je, po recima njegovog izumitelja, idealističko učenje. Lako je
shvatiti ga; teško je razmišljati unutar njegovih granica. I Šopenhauer,
kada ga izlaže, ima propuste za osudu. U prvim redovima prve knjige
njegovog delà Svet kao volja i predstava - 1819. godine — formuliše ovu
izjavu koja ga čini dostojnim poveriocem večne nedoumice svih ljudi:
„Svet je moja predstava. Čovek koji priznaje ovu istinu jasno zna da ne
poznaje sunce i zemlju, već samo oči koje vide sunce i ruku koja oseća
dodir zemlje". Naime, za idealistu Šopenhauera čovekove oči i ruka su
manje varljive ili prividne od zemlje i sunca. Godine 1844. on objav
ljuje dopunski tom. U prvom poglavlju ponovo otkriva i povećava sta
ru grešku: definiše univerzum kao cerebralni fenomen i razlikuje „svet
u glavi" od „sveta izvan glave". Berkli je, međutim, rekao Filonosu
1713. godine: „Mozak o kojem govoriš, budući da je osetljiva stvar, mo
že samo da postoji u umu. Ja bih voleo da znam da li ti deluje razumno
pretpostavka da jedna ideja ili stvar u umu uzrokuje sve ostale. Ako od
govoriš da, kako ćeš objasniti poreklo te prvobitne ideje odnosno moz
ga?" Šopenhauerovom dualizmu ili cerebralizmu, takođe je pošteno su
protstaviti Spilerov monizam. On zaključuje (The Mind of Man, po
glavlje VIII, 1902) da mrežnjača i površina kože, prizvane da objasne vi-
zuelno i taktilno jesu dva sistema, taktilni i vizuelni, te da prostorija ko
ju vidimo („objektivna") nije veća od zamišljene („cerebralne") i ne sa
drži je, budući da je reč o dva nezavisna vizuelna sistema. Berkli je
(Principles of Human Knowledge, 10 i 116) negirao i primarne kvalite
te — čvrstinu i obim stvari - kao i apsolutni prostor.
137
Berkli je potvrdio neprestano postojanje objekata, jer i kad ih poje
dinac ne opaža, Bog ih opaža; Hjum, sa više logike, poriče njihovo ne
prestano postojanje (Treatise of Human Nature, I, 4, 2); Berkli je afir-
misao lični identitet, „pošto ja nisam samo moje ideje, nego nešto dru
go: aktivan i misleći princip" (Dialogues, 3); Hjum, skeptik, ga opovr
gava i od svakog čoveka čini „zbirku ili vezu percepcija, koje slede je
dna za drugom nepojmljivom brzinom" (isto, I, 4, 6). Obojica potvrđu
ju vreme: za Berklija, ono je „sied ideja koji jednolično teče i u kojem
učestvuju sva bića" (Principles of Human Knowledge, 98); za Hjuma,
ono je „sied nedeljivih trenutaka" (isto, I, 2, 2).
Nagomilao sam reči apologeta idealizma, obilato navodio njihove
kanonske pasuse, ponavljao sam ih i bio izričit, kritikovao sam Šopen-
hauera (ne bez nezahvalnosti), kako bi moj čitalac polako prodirao u ne
stabilan mentalni svet. Svet utisaka koji uzholuju; svet bez materije i
duha, ni objektivan ni subjektivan; svet bez idealne arhitekture prosto
ra; svet satkan od vremena, od apsolutnog, jednoličnog vremena iz Prin-
cipia; neiscrpan lavirint, haos, san. Do tog gotovo nesavršenog rasipanja
došao je Dejvid Hjum.
Ukoliko se prihvati idealistički argument, shvatam da je moguće -
možda i neizbežno - ići i dalje. Hjum smatra da nije dopušteno govori
ti o obliku meseca ili o njegovoj boji; oblik i boja jesu mesec; takođe se
ne može govoriti o percepcijama uma, budući da um nije ništa drugo do
niz percepcija. Kartezijansko mislim, dakle postojim postaje bezvredno;
reći mislim znači pretpostaviti ja, znači pretpostaviti početak; Lihten-
berg je, u XVIII veku, predložio da umesto mislim kažemo bezlično mi
sli, kao kad se kaže grmi ili seva. Ponavljam: iza lica ne postoji nekakvo
skriveno ja koje upravlja postupcima i prima utiske; mi smo samo niz
imaginarnih postupaka i lutajućih utisaka. Niz? Pošto su negirani duh i
materija, a oni su kontinuiteti, postoje takođe negiran i prostor, ne znam
kakvo pravo imamo na kontinuitet pod nazivom vreme. Zamislimo ne
ki trenutak u sadašnjosti. Jedne noći na Misisipiju, Haklberi Fin se bu
di; splav, izgubljen u polutami, nastavlja nizvodno; možda je i pomalo
hladno. Haklberi Fin prepoznaje tihi žubor vode; nehajno otvara oči; vi
di mnoštvo zvezda, vidi nejasne obrise drveća; potom uranja u pradavni
san, kao u mračnu vodu*. Idealistička metafizika izjavljuje da je doda-
* Da bih olakšao čitaocu, izabrao sam trenutak između dva sna, književni, a ne isto-
rijski trenutak. Ako neko sumnja da je prevara, može da uzme drugi primer; iz sopstve-
nog života, ako želi.
138
vanje materijalne supstance (objekta) i duhovne supstance (subjekta)
tim percepcijama riskantno i beskorisno; ja tvrdim da ništa manje nelo
gično nije misliti da su one završetak jednog niza čiji početak je pod
jednako nepojmljiv kao i kraj. Dodati reci i obali koje Hak opaža po
jam druge supstancijalne reke i druge obale, dodati novu percepciju toj
neposrednoj mreži percepcija jeste, za idealizam, neopravdano; za me
ne, ništa manje neopravdano nije dodati hronološku preciznost: činjeni
cu, recimo, da se to dogodilo u noći 17. juna 1849, između četiri i deset
i četiri i jedanaest. Rečeno drugim recima: poričem, argumentima idea
lizma, ogroman vremenski niz koji idealizam dopušta. Hjum je poricao
postojanje apsolutnog prostora, u kojem svaka stvar ima svoje mesto;
ja, postojanje samo jednog vremena, u kojem se nadovezuju sve činje
nice. Poricati istodobno postojanje nije ništa manje komplikovano nego
poricati uzastopnost.
Poričem, u neizmernom broju slučajeva, uzastopnost; poričem, u
neizmernom broju slučajeva, i istovremenost. Ljubavnik koji razmišlja
Dok sam ja bio beskrajno srećan, verujući u odanost moje drage, ona
me je varala, obmanjuje samog sebe: ukoliko je svako stanje koje pro
življavamo apsolutno, njegova sreća nije bila istovremena sa njenim ne-
verstvom; otkriće neverstva novo je stanje, i ono nije u stanju da obli
kuje „prethodna", čak ne ni uspomenu na njih. Današnja nesreća nije
više stvarna nego jučerašnja sreća. Tražim konkretniji primer. Početkom
avgusta 1824. godine, kapetan Isidoro Suares, na čelu eskadrona pe
ruanskih husara, odlučio je pobedu u bici kod Hunina; početkom avgus
ta 1824. De Kvinsi objavljuje žučnu kritiku upućenu Wilhelm Meisters
Lehrjahre; te dve činjenice nisu bile istovremene, budući da su ljudi
umrli, prvi u gradu Montevideu, drugi u Edinburgu, ne znajući jedan za
drugog... Svaki trenutak je nezavistan. Ni osveta ni oproštaj ni zatvori,
a možda ni zaborav, ne mogu promeniti nedodirljivu prošlost. Ništa ma
nje uzaludno ne izgledaju mi ni nada ni strah, koji se uvek odnose na bu
duće činjenice; naime, na činjenice koje nam se neće dogoditi, jer mi
smo do tančina sadašnjost. Kažu mi da sadašnjost, speciouspresent ka
ko bi rekli psiholozi, traje između nekoliko sekundi i majušnog delića
sekunde; toliko traje istorija univerzuma. Bolje rečeno, te istorije nema,
kao što nema čovekovog života, čak ni jedne jedine njegove noći; po
stoji samo svaki trenutak koji proživljavamo, a ne njegov imaginarni
zbir. Univerzum, zbir svih činjenica, nije ništa manje idealan zbir od
139
zbira svih konja o kojem je Sekspir sanjao - on, mnogi, niko? - između
1592. i 1594. I još dodajem: ako je vreme mentalni proces, kako ga on
da mogu deliti hiljade različitih ljudi, ili čak dva različita čoveka?
Sadržaj prethodnih pasusa, prekidan i pomalo otežan primerima,
može delovati zamršeno. Tražim direktniji metod. Zamislimo život ko
ji obiluje ponavljanjima: na primer, moj. Ne prođem ispred Rekolete a
da se ne setim da su tu sahranjeni moj otac, moji dedovi i pradede, kao
što ću biti i ja; onda se setim da sam se toga već setio, bezbroj puta; ne
mogu da hodam periferijom u tišini noći, a da ne pomislim kako nam
ona prija, jer potiskuje dosadne detalje, poput pamćenja; ne mogu da
žalim zbog gubitka neke ljubavi, ili prijateljstva, a da ne pomislim kako
se samo gubi ono što se realno nije ni imalo; svaki put kada prolazim po
red nekog kutka na jugu, mislim na Vas, Helena; svaki put kada mi ve-
tar donese miris eukaliptusa, mislim na Adroge, na moje detinjstvo; sva
ki put kad se setim Heraklitovog 91. fragmenta: Ne možeš dva puta ući
u istu reku, divim se njegovoj dijalektičkoj veštini, jer lakoća sa kojom
prihvatamo prvo značenje („Reka je drugi") krišom nam nameće drugo
(„Ja sam drugi") i dopušta nam iluziju da smo ga baš mi otkrili; svaki
put kada čujem nekog gennanofila da kritikuje jidiš, razmišljam kako je
jidiš, pre svega, nemački dijalekat jedva uprljan jezikom Svetog duha.
Te tautologije (i druge koje prećutkujem) čine ceo moj život. Naravno,
one se ponavljaju bez utvrđenog reda; postoje razlike u zanosu, tempe
raturi, svetlosti, opštem fiziološkom stanju. Sumnjam, međutim, da broj
prigodnih varijacija nije beskrajan: možemo pretpostaviti, u umu jed
nog pojedinca (ili dva pojedinca koji se ne poznaju, ali u kojima deluje
isti proces), dva istovetna trenutka. Pošto je pretpostavljena ova isto-
vetnost, treba se pitati: Ti istovetni trenuci, zar oni nisu jedan te isti tre
nutak? Nije li dovoljan samo jedan ponovljeni trenutak, pa da se preki
ne i pobrka vremenski niz? Čitaoci koji se strasno prepuštaju jednom
Seskpirovom redu, zar oni nisu, doslovno, Sekspir?
140
dini bol prividno umnožen u mnogim ogledalima. Tako zaključuje Ber
nard Šo (Guide to Socialism, 86): „Onoliko koliko ti možeš da trpiš, je
ste najviše koliko se može trpeti na zemlji. Ako umreš od iscrpljen glađu
osetićeš sveukupnu iscrpljenost glađu koja je postojala ili koja će po
stojati. Ako deset hiljada osoba umre s tobom, njihovo učešće u tvojoj
sudbini neće učiniti da budeš deset hiljada puta više gladan, niti će se de
set hiljada puta umnožiti vreme tvoje agonije. Ne dozvoli da te optereti
strahovit zbir ljudskih patnji; taj zbir ne postoji. Ni siromaštvo ni bol
nije moguće zbrajati". Takođe The Problem of Pain, VII, K. S. Luisa.
Lukrecije (De rerum natura, I, 830) pripisuje Anaksagori učenje o
tome da se zlato sastoji od čestica zlata; vatra, od iskri; kost, od nevid
ljivih koščica. Džosaja Rojs, možda pod uticajem svetog Avgustina, zak
ljučuje da je vreme sačinjeno od vremena i da je „svaka sadašnjost u
kojoj se nešto događa takođe uzastopnost" (The World and the Indivi
dual, II, 139). Takvo gledište u skladu je sa gledištem izraženim u ovom
radu.
II
141
najmračnije pozive slučajnosti. Sve u svemu, usud porodične gravitaci
je odveo me je put predgrađa, čije ime želim da zauvek zapamtim, jer mi
ispunjava srce dubokim poštovanjem. Ne želim tako da predstavim svo
je predgrađe, prostor mog detinjstva, nego njegovu još uvek tajanstve
nu okolinu: kutak koji sam posedovao u celosti na recima i malo u stvar
nosti, susedni i mitološki istovremeno. Naličje poznatog, njegova leđa,
za mene su te pretposlednje ulice, gotovo isto toliko zbilja nepoznate
kao zakopani temelji naše kuće ili naš nevidljivi kostur. Zaustavio sam
se najednom ćošku. Udahnuo sam noć, u neizmerno spokojnom preda
hu od razmišljanja. Slika, sasvim sigurno nimalo složena, delovala je
uprošćeno zbog mog umora. Tipičnost ju je činila nestvarnom. Ulica sa
niskim kućama koje na prvi pogled svedoče o siromaštvu, ali ukazuju i
na sreću. Bila je jedna od najsiromašnijih i najlepših. Nijedna kuća se ni
je nametala u ulici; na ćošku se nadvijalo stablo smokve; malene kapi
je - iznad linije ograda - kao da su bile načinjene od iste beskrajne sups-
tance noći. Sredinom ulice vodila je staza; ulica je bila od zemlje, još ne
osvojene američke zemlje. Pri dnu, ulica se pretvarala u pampu, rasipa
la se ka Maldonadu. Na prašnjavoj zemlji, ružičasti zid jedne ograde
kao da nije bio obasjan mesečinom već je isijavao vlastitu unutrašnju
svetlost. Verovatno je nemoguće bolje imenovati nežnost od te ružičaste
boje.
Zastao sam posmatrajući čarobnu jednostavnost. Pomislio sam, si
gurno naglas: Sve je isto kao i pre trideset godina... Pretpostavio sam
datum: reč je o nedavnom dobu u drugim zemljama, ali dalekom u ovom
delu sveta sklonom čestim promenama. Možda je pevala neka ptica i ja
sam osetio prema njoj detinju ljubav, malenu kao stoje i ona; ipak, naj-
izvesnije je da u toj vrtoglavoj tišini nije bilo nikakvog šuma sem ta
kođe bezvremene pesme zrikavaca. Lepršava misao Ja sam u hiljadu
osamsto i nekoj prestala više nije bila nekolicina približno tačnih reči i
produbila se u stvarnost. Osetio sam se mrtvim, osetio sam da sam ap
straktni posmatrač sveta; neodređeni strah prožet svešću da je najbolju
metafizičku jasnost. Ne, nisam pomislio da sam se uzdigao iznad zamiš
ljenih voda Vremena; čak sam posumnjao da sam posednik prećutanog
ili odsutnog smisla nepojmljive reči večnost. Samo sam kasnije uspeo da
defmišem tu imaginaciju.
Sada je opisujem ovako: Ta čista slika istorodnih činjenica - vedra
noć, proziran predeo, provincijski miris cvetova orlovih kandži, iskon-
142
ska zemlja - nije jednostavno istovetna slici koja je postojala na tom
uglu pre mnogo godina; ona je, bez sličnosti i ponavljanja, potpuno ista.
Ukoliko možemo intuitivno osetiti tu istovetnost, vreme je obmana: ne-
razlučivost i neodvojivost jednog trenutka od njegovog prividnog juče i
drugog od njegovog prividnog danas, dovoljno je da dezintegriše vreme.
Očigledno je da broj takvih ljudskih trenutaka nije beskrajan. Oni
elementarni - fizičke patnje i fizičkog užitka, trenuci kada se približava
san, kada se sluša određena muzika, trenuci snažnog intenziteta ili veli
ke klonulosti - još su bezličniji. Unapred izvodim sledeći zaključak: ži
vot je previše jadan da ne bi istovremeno bio i besmrtan. Ali čak nema
mo ni pouzdano svedočanstvo o našem jadu, budući da vreme, lako po-
recivo u sferi senzitivnog, nije lako porecivo u sferi intelektualnog, od
čije suštine kao da je neodvojiv koncept uzastopnosti. Stoga ostaje u
sferi emotivne duhovitosti naslućena ideja i iskrene neodlučnosti u istin
ski trenutak zanosa i mogući nagoveštaj večnosti koje mi je ta noć ne-
štedimice poklonila."
143
oseća, boje koje niko ne vidi, oblici koje niko ne dodiruje. Zaključio je
da dodati materiju percepcijama, znači dodati svetu još jedan, nepojm
ljiv, suvišan svet. Verovao je u prividni svet čula, ali je smatrao da ma
terijalni svet (recimo, Tolandov svet) iluzorno udvajanje. Njegove su
reči (Principles of Human Knowledge, 3): „Svi će se složiti da ni naše
misli ni naše strasti ni ideje koje je stvorila naša uobrazilja ne postoje
bez uma. Ništa mi nije manje jasno ni da različite senzacije, ili ideje uti
snute u čula, ma kako da se kombinuju (id est, bilo šta da je objekat ko
ji formiraju), ne mogu postojati sem u umu koji ih opaža... Tvrdim da
ovaj sto postoji; to jest, vidim ga i dodirujem ga. Ako bih se nalazio da
leko od svog pisaćeg stola, i tvrdio isto, samo želim reći da bih ga opa
zio kada bih bio ovde, ili da ga sada opaža neki drugi duh... Govoriti o
apsolutnom postojanju beživotnih stvari, bez veze sa činjenicom da li
ih neko opaža ili ne, po mom mišljenju je nerazborito. Za njih važi esse
es percipi; nije moguće da postoje izvan uma koji ih opaža". U 23. pa
ragrafu dodao je, predviđajući primedbe: „Ali, reklo bi se, ništa nije la
kše nego zamisliti drveće na livadi ili knjige u biblioteci, i kada nema ni
kog da ih zapaža. Zaista, ništa lakše. Ali, pitam vas, šta ste uradili sem
što ste u umu stvorili ideje koje ste nazvali knjigama ili drvećem, a isto
vremeno prevideli ideju o nekom ko ih opaža? Međutim, zar ih niste vi
u međuvremenu promišljali? Ne poričem da je um u stanju d»zamisli
ideje; poričem da objekti mogu postojati izvan uma." U drugom para
grafu, broj 6, već je izjavio: „ Postoje toliko jasne istine da je dovoljno,
da bismo ih videli, samo da otvorimo oči. Jedna od njih je važna istina:
ceo nebeski hor i zemaljski dodaci - sva tela što čine moćno zdanje uni
verzuma - ne postoje izvan uma; nemaju drugo biće sem bića koje je
opaženo; ona ne postoje kada o njima ne razmišljamo, ili postoje samo
u umu Večnog Duha." (Berklijev bog je sveprisutni posmatrač čiji je cilj
da podari smisao svetu.)
144
koju upada Šopenhauer (Svet kao volja i predstava, II, 1) kada uči da je
za idealiste svet cerebralna pojava; Berkli je, međutim, napisao (Dialo
gues between Hylas and Philonous, II): „Mozak o kojem govoriš, bu
dući da je osetljiva stvar, može samo da postoji u umu. Ja bih voleo da
znam da li ti deluje razumno pretpostavka da jedna ideja ili stvar u umu
uzrokuje sve ostale. Ako odgovoriš da, kako ćeš objasniti poreklo te pr
vobitne ideje odnosno mozga?" Mozak, zaista, nije ništa drugo do deo
spoljašnjeg sveta baš kao i sazvežđe Kentaur.
Berkli je negirao postojanje objekta izvan čulnih utisaka; Dejvid
Hjum, postojanje subjekta izvan percepcije promena. Berkli je negirao
materiju, Hjum je negirao duh; Berkli nije voleo da sledu utisaka doda
mo metafizčki pojam materije, Hjum nije hteo da sledu duhovnih stanja
dodamo metafizčki pojam nekog ja. Toliko je bilo logično proširivanje
Berklijevih argumenata da gaje i sam predvideo, kako beleži Aleksan-
der Kempbel Frejzer, pa čak nastojao da ga porekne pomoću kartezi-
janskog ergo sum. „Ako su tvoja načela valjana, ti sâm nisi ništa drugo
do sistem nestalnih ideja, koje ne podržava nikakva supstanca, jer je po
djednako besmisleno govoriti o duhovnoj kao i o materijalnoj supstan-
ci", zaključuje Hilas, anticipirajući Dejvida Hjuma, u trećem i posled-
njem Dijalogu. Njegove reči Hjum potkrepljuje (Treatise of Human Na
ture, I, 4, 6): „Mi smo zbir ili skup percepcija, koje slede jedna za dru
gom nepojmljivom brzinom... Um je neka vrsta teatra, u kojem se per
cepcije pojavljuju, nestaju, vraćaju se i kombinuju na bezbroj načina.
Metafora ne sme da nas zavara. Percepcije čine um, a mi ne možemo na
zreti gde se događaju te scene, niti od čega je sačinjeno to pozorište".
Prihvatam idealistički argument, ali mislim da je moguće - možda i
neizbežno - ići još dalje. Za Berklija, vreme je „sled ideja koji teče jed
nolično i u kojem učestvuju sva bića" (Principles of Human Knowled
ge, 98); za Hjuma, „sied nerazdvojivih trenutaka" (Treatise of Human
Nature, I, 2, 3). Međutim, ako poreknemo materiju i duh, a oni su kon
tinuiteti, ako poreknemo i prostor, ne znam sa kojim pravom ćemo za
držati kontinuitet pod nazivom vreme. Izvan percepcije (stvarne ili pret
postavljene) ne postoji materija; izvan mentalnog stanja ne postoji duh;
onda ni vreme neće postojati izvan sadašnjeg trenutka. Izaberimo jedan
maksimalno jednostavan trenutak: na primer, trenutak sna Čuang Cea
(Herbert Alen Džajls: Chuang Tzu, 1889). On je, pre nekih dvadeset
četiri veka, sanjao da je leptir; kada se probudio nije znao da li je on
145
čovek koji je sanjao da je leptir ili je on leptir koji sada sanja da je čovek.
Nećemo razmatrati buđenje, razmatraćemo trenutak sna odnosno, ili je
dan od trenutaka. „Sanjao sam da sam leptir koji leti u vazduhu i ništa ne
zna o Čuang Ceu", kaže drevni tekst. Nikada nećemo saznati da li je
Čuang Ce video vrt iznad kojeg mu je izgledalo da leti ili pokretan žuti
trougao, što je on nesumnjivo bio, ali nam je poznato da je slika bila
subjektivna, iako ju je pamćenje potkrepilo. Učenje o psihofizičkom pa
ralelizmu objasniće nam da je toj slici verovatno odgovarala izvesna
promena u nervnom sistemu snevača; po Berkliju, u tom trenutku nije
postojalo telo Čuang Cea, ni crna soba u kojoj je sanjao, sem kao per
cepcija u božanskom umu. Hjum još više pojednostavljuje taj događaj.
Po njemu, u tom trenutku nije postojao ni duh Čuang Cea; postojale su
samo boje sna i izvesnost da je leptir. On je postojao kao trenutni zavr
šetak u „zbiru ili skupu percepcija" , jer to je bio, nekih četiri veka pre
Hrista, um Čuang Cea; postojao je kao završetak n u beskrajnom vre
menskom nizu, između n - 1 i n + 1. Za idealizam nema druge stvarno
sti sem stvarnosti mentalnih procesa; dodati leptiru opažanje objektiv
nog leptira čini mu se beskorisnim udvajanjem; dodati procesima neka
kvo ja, čini mu se podjednako preteranim. Idealizam zaključuje da je
postojalo sanjanje, opažanje, ali ne i snevač, pa čak ne ni san; zaključuje
da govoriti o objektima i subjektima znači upasti u prljavu mitologiju.
Dobro, ako je dovoljno psihičko stanje, ako je nedopušteno i dokon po
sao da se ono poveže sa izvesnom okolnošću ili sa nekim ja, sa kojim
ćemo mu onda pravom nametnuti mesto ili vreme? Čuang Ce je sanjao
da je bio leptir i tokom tog sna on nije bio Čuang Ce, bio je leptir. Ka
ko ćemo, ako smo ukinuli prostor i ja, povezati te trenutke sa trenutkom
buđenja i feudalnim dobom u istoriji Kine? To ne znači da nikada
nećemo saznati, makar približno, datum tog sna; to samo znači da je
hronološko preciziranje jednog događaja, bilo kog događaja na svetu,
njemu strano i spoljašnja u odnosu na njega. U Kini je san Čuang Cea
već poslovičan; zamislimo da od njegovih bezbrojnih čitalaca jedan sa
nja da je leptir, a potom da je Čuang Ce. Zamislimo da taj san, ne sasvim
nemogućom slučajnošću, do tančina ponovi učiteljev san. Pošto se pret
postavi ova istovetnost, treba postaviti pitanje: zar ti trenuci koji se po
dudaraju, nisu jedan jedini? Zar nije dovoljan samo jedan ponovljen za
vršetak, pa da se prekine i zbrka istorija sveta, da se otkrije da ta istori
ja ne postoji?
146
Negiranje vremena su dve negacije: negiranje uzastopnosti završe
taka u jednom nizu, negiranje postojanja istovremenosti završetaka u
dva niza. Zaista, ako je svaki završetak apsolutan, njegove relacije se
svode na svest da te relacije postoje. Jedno stanje prethodi drugom ako
se zna prethodno; stanje G je istovremeno sa stanjem H ako se spozna
istovremeno. Suprotno onome što kaže Sopenhauer* u svojoj tabeli
osnovnih istina (Svet kao volja i predstava, II, 4), svaki deo vremena ne
ispunjava istovremeno celokupan prostor, vreme nije svestrano. (Jasno
je da na ovom nivou argumenta više ne postoji prostor.)
U svojoj teoriji opažanja Majnong prihvata teoriju o imaginarnim
objektima poput: četvrte dimenzije, ili osećajne Kondijakove statue, ili
Locove hipotetičke životinje, kvadratnog korena od - 1 . Ako su razlozi
koje sam naveo valjani, tom maglovitom svetu pripadaju i materija,
spoljni svet, svetska istorija, naši životi.
Sem toga, izraz poricanje vremena je dvosmislen. Može da znači
Platonovu ili Boetijeovu večnost kao i dileme Empirijske kanonske knji
ge. Ona (Adversus mathematicos, XI, 197) poriče prošlost, koja je već
bila, i budućnost, koja još nije bila, i zaključuje da je sadašnjost deljiva
ili nedeljiva. Nije nedeljiva, jer u tom slučaju ne bi imala početak koji bi
je povezivao sa budućnošću, pa čak ni sredinu, jer nema sredinu nešto
što nema početak ni kraj; takođe nije ni deljiva, jer bi se u tom slučaju
sastojala od jednog delà koji je bila i od drugog koji nije bila. Ergo ne
postoji, ali, budući da ne postoje ni prošlost ni budućnost, vreme ne po
stoji. F. H. Bredli ponovo otkriva i poboljšava ovu nedoumicu. On pri-
mećuje (Appearance and Reality, IV) da ukoliko je sadašnjost deljiva na
druge sadašnjosti, onda ona nije ništa manje složena nego vreme, a uko
liko je nedeljiva, onda je vreme puka relacija između bezvremenih stva
ri. Takva razmišljanja, kao što se vidi, negiraju delove ne bi li potom
negirala celinu; ja odbijam celinu da bih veličao svaki njen pojedinačni
deo. Preko Berklijeve i Hjumove dijalektike stigao sam do Šopenhaue-
rovog suda: „Oblik pojavljivanja volje jeste samo sadašnjost, ne prošlost
ili budućnost; one postoje samo kao ideja i zbog povezivanja svesti, po
dvrgnute principu razuma. Niko nije živeo u prošlosti, niko neće živeti
u budućnosti: sadašnjost je oblik sveukupnog života, ona je u njegovom
posedu i nikakvo zlo ne može da mu je otme... Vreme je poput kruga
* Ranije, od strane Njutna, koji je tvrdio: „Svaka čestica prostora je večna, svaki
nedeljivi trenutak trajanja je u svim delovima" (Principia, III, 42).
147
koji će se beskrajno okretati: luk u opadanju je prošlost, onaj koji se uz
diže je budućnost; na vrhu je nedeljiva tačka koju dodiruje tangenta sa
dašnjosti. Nepomična poput dodira, ta stisnuta tačka obeležava dodir
objekta, čiji oblik je vreme, sa subjektom, a on je lišen oblika, jer ne
pripada spoznajnom kao prethodni uslov znanja" (Svet kao volja i pred
stava, I, 54). Jedan budistički traktat iz V veka, Visuddhimagga (Put čis
to te), ilustruje isto učenje pomoću iste slike: „Strogo gledano, život jed
nog bića traje koliko i jedna ideja. Poput točka na kolima, kada se
okreće, dodiruje zemlju u samo jednoj tački; život traje koliko traje sa
mo jedna ideja" (Radakrišnan: Indian philosophy, I, 373). Drugi budis
tički tekstovi kažu da se svet poništava i iznova oživljava šest hiljada
pet stotina miliona puta na dan i da je svaki čovek iluzija, koju vrtogla
vo stvara mnoštvo trenutnih, usamljenih ljudi. „Čovek od prošlog tre
nutka - opominje nas Put čistote - je živeo, ali sad ne živi niti će živeti
u budućnosti; čovek od budućeg trenutka živeće, ali nije živeo u pro
šlosti, niti sada živi; čovek od sadašnjeg trenutka živi, ali nije živeo ni
ti će živeti" (isto, I, 407); ovu misao možemo uporediti sa Plutarhovom
mišlju (De E apud Delphos, 18): „Čovek jučerašnjice umro je u čoveku
današnjice, a on umire u čoveku sutrašnjice".
And yet, and yet... Negirati vremenski sled, negirati ja, negirati astro
nomski univerzum, obelodanjuju očigledan očaj i potajnu nadu. Naša
sudbina (za razliku od Svedenborgovog pakla i pakla iz tibetanske mi
tologije) nije strašna zato što je nestvarna; strašna je zato što je nepo
vratna i gvozdena. Vreme je supstanca od koje sam satkan. Vreme je re
ka koja me je povukla, ali ta reka sam ja; ono je tigar koji me rastrže, ali
taj tigar sam ja; ono je vatra koja me guta, ali ta vatra sam ja. Svet je, na
žalost, stvaran; ja sam, nažalost, Borhes.
148
O klasicima
149
slike podudaraju sa 64 etape bilo kog poduhvata ili procesa; neki su u
njima videli rečnik izvesnog plemena, a neki, kalendar. Sećam se da je
Ksul-Solar rekonstruisao taj tekst pomoću drvaca šibice. Strancima
Knjiga promena može da deluje kao puka chinoiserie; ali, nju su mile-
nijumima čitale generacije veoma učenih ljudi, i danas je čitaju po
svećeno, a čitače je i u buduće. Konfučije je rekao svojim učenicima da
bi, kada bi mu sudbina poklonila još sto godina života, polovinu posve
tio proučavanju te knjige i njenih komentara ili krila.
Namerno sam izabrao ekstremni primer, čitanje koje zahteva čin ve
re. Sada dolazim do svoje teze. Klasična je ona knjiga koju su jedna na
cija ili grupa nacija tokom dugog vremena odlučili da čitaju, kao da je na
njenim stranicama sve pažljivo promišljeno, fatalno, duboko poput ko-
smosa i podsticajno za beskonačna tumačenja. Naravno, ta odluka po-
dleže promenama. Za Nemce i Austrijance Faust je genijalno delo; za
druge, jedan od najslavnijih oblika dosade, kao što je drugi Miltonov
Raj ili Rableovo delo. Knjige poput Knjige o Jovu, Božansh'ene kome
dije, Makbeta (i, za mene, neke od saga sa severa) obećavaju dugu bes
mrtnost, premda o budućnosti ne znamo ništa, sem da će se razlikovati
od sadašnjosti. Prednost lako može da bude praznoverica.
Ne osećam se pozvanim da budem ikonoklasta. Do tridesete godine
mislio sam, pod uticajem Masedonija Fernandesa, da je lepota privile
gija nekolicine autora; sada znam da je svojstvena svima i da nas vreba
na slučajno okrenutoj stranici osrednjeg pisca ili u uličnom dijalogu.
Zato, iako je moje nepoznavanje malajskog ili mađarskog pisma potpu
no, uveren sam da bih, kad bi mi vreme pružilo priliku, našao u njima
svu duhovnu hranu. Osim lingvističkih prepreka nadovezuju se i politič
ke ili geografske. Berns je klasik u Škotskoj; južno od Tvida on je ma
nje zanimljiv nego Danbar ili Stivenson. Sve u svemu, slava jednog pes-
nika zavisi od oduševljenja ili ravnodušnosti generacija anonimnih lju
di koji je stavljaju na probu, u samoći svojih biblioteka.
Emocije koje književnost pobuđuje možda su večne, ali sredstva se
moraju stalno menjati, makar i izuzetno blago, kako one ne bi izgubile
snagu. Emocije se troše čim ih čitalac prepozna. Stoga je opasno tvrdi
ti da postoje klasična delà i da će ona to biti zauvek.
Svako sumnja u svoju umetnost i u svoje umeće. Ja, koji sam pristao
da dovedem u sumnju dugotrajnost Voltera ili Šekspira, verujem (ovog
150
popodneva, jednog od poslednjih dana 1965. godine) u dugotrajnost Šo-
penhauera i Berklija.
Klasična knjiga (ponavljam) ne poseduje nužno neke konkretne
vrednosti; klasična knjiga je knjiga koju generacije ljudi, usled najraz-
ličitijih pobuda, čitaju sa oduševljenjem i tajanstvenom odanošću.
151
Epilog
H. L. B.
Buenos Ajres, 25. jun 1952.
HORHE LUIS BORHES
NOVA ISTRAŽIVANJA
Lektor
Snežana Đukanović
Kompjuterska obrada
Studio Jari
Štampa
Topalović, Valjevo