Sistem Nacionalnih Računa

SISTEM NACIONALNIH
RAČUNA
Azra dr. Hadžiahmetović, redaktor
Sarajevo, oktobar 2009. godine
1
Naziv djela:
Sistem nacionalnih računa
Redaktor:
Prof. dr. Azra Hadžiahmetović
Autori:
Prof. dr. Rabija Somun – Kapetanović
Mr. Muamer Halilbašić
Doc. dr. Emina Resić
Prof. dr. Jasmina Osmanković
Prof. dr. Vjekoslav Domljan
Mr. Amir Hadžiomeragić
Mr. Vedran Milisav
Izdavač:
Ekonomski fakultet u Sarajevo
Glavni i odgovorni urednik:

Prof. dr. Veljko Trivun, dekan
Recenzenti:
Prof. dr. Boris Tihi
Prof. dr. Fikret Čaušević
Godina izdanja: 2009
Tiraž: 300
Štampa: VMG Grafika
CIP
2
SADRŽAJ
1. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA ZA

VOĐENJE EKONOMSKE POLITIKE
2. EVROPSKI SISTEM NACIONALNIH I REGIONALNIH

RAČUNA
Prof. dr. Rabija Somun – Kapetanović
3. REDOSLIJED RAČUNA U SISTEMU NACIONALNIH

RAČUNA 1993 I ESA 1995
Mr. Muamer Halilbašić
4. MJERENJE CIJENA I KOLIČINA U SISTEMU

NACIONALNIH RAČUNA
5. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA I RAZVOJ

6. NEOPAŽENA EKONOMIJA U SISTEMU NACIONALNIH

RAČUNA
7. MONETARNA I FINANSIJSKA STATISTIKA

8. STATISTIKA VLADINIH FINANSIJA

Mr. Vedran Milisav
9. STATISTIKA PLATNOG BILANSA

3
SADRŽAJ
PREDGOVOR 13
1. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA ZA VOĐENJE

20
EKONOMSKE POLITIKE
1.1. Historijat SNA 26
1.2. Institucionalne jedinice - sektori 29
1.3. Razumijevanje osnovnih pojmova i klasifikacija 32
1.4. Agregatni pokazatelji 35
1.5. SNA - koncepti 37
1.6. Skup računa i redoslijed računa 40
1.7. Alternativni pristupi mjerenja BDP-a i drugih agregatnih pokazatelja 44
1.8. Dodatni pokazatelji dohotka 47
1.9. Usklađivanje različitih statističkih sistema 49
2. EVROPSKI SISTEM NACIONALNIH I REGIONALNIH RAČUNA 55

2.1. Definisanje Evropskog sistema nacionalnih računa 56
2.2. Osnovne karakt. koncepata Evropskog sistema nacionalnih računa (ESA) 57
2.2.1. Međunarodna usklađenost i uporedivost 58
2.2.2. Usklađenost sa konceptima ostalih društvenih i ekonomskih
59
statistika
2.2.3. Konzistentnost 59
2.2.4. Operativnost 60
2.2.5. Različitost od većine administrativnih koncepata 61
2.2.6. Dobra bazna utemeljenost i trajnost 62
2.2.7. Opis ekonomskih procesa u monetarnim i lako razumljivim
62
terminima
2.2.8. Fleksibilnost i višenamjenska funkcija 63
2.3. Sastavni dijelovi Evropskog sistema nacionalnih računa 63
2.4. Evropski sistem nacionalnih računa kao sistem 65
2.4.1. Statističke jedinice i njihovo grupisanje 65
2.4.2. Tokovi i stanja 70
2.4.3. Sistem računa i agregati 73
2.4.4. Input-output okvir 78
2.5. Upotreba evropskog sistema nacionalnih računa 81

3. REDOSLIJED RAČUNA U SNA 1993 i ESA 1995 89

3.1. Račun proizvodnje 91
3.2. Račun primarne raspodjele dohotka 96
3.3. Račun sekundarne raspodjele dohotka 99
3.4. Račun redistribucije dohotka u naturi 101
3.5. Račun upotrebe dohotka 101
3.6. Kapitalni račun 107
3.7. Finansijski račun 112
3.7.1. Finansijska sredstva i obaveze 113
3.7.2. Standardni format finansijskog računa 117
4

3.8. Račun revalorizacije 118

3.9. Račun drugih promjena aktive 118
3.10. Bilans stanja finansijskih sredstava i obaveza 119
4. MJERENJE CIJENA I KOLIČINA U SNA 123

4.1. Praćenje cijena u okviru jedne nacionalne ekonomije 123
4.1.1. Statističko posmatranje cijena 127
4.1.2. Metode utvrđivanja prosječne cijene 128
4.1.3. Indeksi cijena 130
4.2. Mjere cijena i količina u SNA 133
4.2.1. Vrijednosti, cijene i količine 134
4.2.2. Međuvremenski indeksni brojevi cijena i količina 135
4.2.3. Mjere obima za bruto dodanu vrijednost i BDP 140
4.2.4. Međunarodni indeksi cijena i količina 142
4.2.5. Tretiranje razlika i promjena kvaliteta 144
4.2.6. Izbor između direktnih i posrednih mjera cijena i količina 146
4.2.7. Netržišna dobra i usluge 146
4.3. Mjesto mjera cijena i količina u SNA 147
4.4. Indeks potrošačkih cijena u BiH (metodološka objašnjenja) 147
4.4.1 Namjena 148
4.4.2 Indeks potrošačkih cijena u Bosni i Hercegovini 148
4.5. Indeks cijena proizvođača u BiH (metodološka objašnjenja) 150
5. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA I RAZVOJ 155

5.1. Sistem nacionalnih računa i razvoj 156
5.2. Regionalni razvoj 169
6. NEOPAŽENA EKONOMIJA U SISTEMU NACIONALNIH RAČUNA 197

6.1.Teorijsko poimanje neopažene ekonomije 200
6.1.1. Metode mjerenja neopažene proizvodnje 200
6.2.Neopažena ekonomija u SNA 2008 205
6.2.1. Neformalni aspekti ekonomije 208
6.2.2. Karakteristike neformalnih jedinica 210
6.3.Neformalni sektor i neformalna zaposlenost prema ILO metodologiji 213

6.3.1. Neformalni sektor 213
6.3.2. Neformalna zaposlenost 216
6.4. Izvori neopažene ekonomije prema EUROSTAT 220
6.4.1. Eurostatov tablični pristup iscrpnosti računa 220
6.4.2. Okvir N1-N7 222
6.5. UNECE-ov pregled neopažene ekonomije po zemljama 224
6.5.1. Glavni izvori podataka i metode procjene 225
6.5.2. Nelegalna proizvodnja 228
6.6. Neopažena ekonomija u tranzicijskim ekonomijama 228
5

6.7. Neopažena ekonomija u BiH 232

6.7.1. Službene direktne procjene 232
6.7.2. Neslužbene direktne procjene i indirektne procjene 233
6.7.3. Procjena veličine neformalne zaposlenosti Agencije za statistiku 235
6.7.4. Indirektne procjene veličine nelegalne proizvodnje 236
6.7.5. Direktne i indirektne procjene strukture neopažene ekonomije 238
7. MONETARNA I FINANSIJSKA STATISTIKA 243

7.1. Monetarna i finansijska statistika i Nacionalni računi 246
7.2. Klasifikacija finansijskih sredstava 251
7.3. Stanje, tokovi i računovodstvena pravila 255
7.4. Novac, kredit i dug 257
7.4.1. Novac u širem smislu 257
7.4.2. Posjednici novca 261
7.4.3. Izdavaoci novca 262
7.4.4. Monetarna baza 263
7.4.5. Kredit 263
7.4.6. Dug 265
7.5. Okvir za monetarnu statistiku 266
7.5.1. Pregled finansijskih korporacija (DCS) 268
7.6. Finansijska statistika 272
7.6.1. Račun toka sredstava 273
8. STATISTIKA VLADINIH FINANSIJA 283

8.1. Osnovne karakteristike metodologije za kompilaciju i diseminaciju
284
statistike vladinih financija (GFSM 2001)
8.2. Obuhvat i sektorizacija statistike vladinih financija 285
8.3. Sektorizacija institucionalnih jedinica 286
8.3.1. Sektor generalne vlade i njegovi podsektori 288
8.4. Analitički okvir GFS sustava i odnosi između njegovih elemenata 292
8.5. Tokovi, stanja i računovodstvena pravila 293
8.6. GFSM 2001 klasifikacijski sustav i kodiranje 299
8.7. Prihodi – definicija, knjiženje, obuhvat, vrste i karakteristike 302
8.8. Troškovi – definicija, knjiženje, obuhvat i karakteristike 303
8.9. Bilanca stanja – pojam i karakteristike 305
8.10. Konsolidacija sektora generalne vlade 306
8.11. Statistički izvještaji 307
9. STATISTIKA PLATNOG BILANSA 315

9.1. Analiziranje vanjske pozicije 316
9.2. Konceptualni okvir platnog bilansa i međunarodne investicione pozicije 318
9.3. Platni bilans i nacionalni računi 319
9.3.1. Koncept i definicija rezidentnosti 321
9.3.2. Rezidentne institucionalnne jedinice 322
6

9.4. Klasifikacija i standardne komponente platnog bilansa 324

9.4.1.Struktura i karakteristike tekućeg računa 327
9.4.2 Struktura i karakteristike kapitalnog i financijskog računa 336
9.5. Direktno ulaganje 339
9.6. Portfeljno ulaganje 340
9.7. Ostala ulaganja 342
9.8. Rezervna aktiva 343
9.9. Međunarodna investiciona pozicija 345
9.9.1. Odnos međunarodne investicione pozicije prema vanjskom
348
dugu
LITERATURA 351
7
8
DOPRINOS AUTORA
Prof.dr. Azra Hadžiahmetović, profesor na Ekonomskom fakultetu u

Sarajevu, rukovodilac Katedre za ekonomsku teoriju i politiku. Izvodila i
izvodi nastavu na predmetima Makroekonomija, Ekonomija Evrope,
Sistem nacionalnih računa, Međunarodna ekonomija, Analiza vanjske
trgovine, Poreski sistemi u EU, Ekonomska diplomatija. Član je
akademske mreže WTO, alt. Guverner u IMF, član Parlamenta BiH,
Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope. Bila ministar vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa u Vijeću ministara BiH. Predsjednik je Savjeta
eksperata Vanjskotrgovinske komore BiH, član Odbora ekonomskih
nauka ANUBiH.
Prof. dr Rabija Somun-Kapetanović, vanredni profesor, rukovodilac

Katedre za kvantitativnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u
Sarajevu. Izvodila i izvodi nastavu na predmetima Kvantitativne metode
u ekonomiji i menadžmentu, Statistika u ekonomiji i menadžmentu,
Ekonomska analiza, Poslovna statistika na dodiplomskom i predmetima
Ekonometrija, Eksperimentalna statistika i Metodologija naučno-
istraživačkog rada na postdiplomskom studiju. Od 1994. godine ima
status vanrednog profesora i učestvuje u nastavnom procesu i u
istraživanjima na Fakultetu ekonomskih nauka i upravljanja Univerziteta
Louis Pasteur u Strasbourgu u Francuskoj.
Mr. sc. Muamer Halilbašić,viši asistent na Ekonomskom fakultetu u

Sarajevu na Katedri za ekonomsku teoriju i politiku. Asitent je na više
predmeta, izemeđu ostalog i na predmetu: Sistemi nacionalnih računa.
Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu 2008. godine, na
temu: „Supply side politike konkurentnosti u zemljama u razvoju:
Lekcije za Bosnu i Hercegovinu”. Učestvovao je na više domaćih i
međunarodnih naučnih konferencije i simpozija. Trenutno radi na izradi
doktorske disertacije na temu: „Klasteri i konkurentnost Bosne i
Hercegovine”.
Doc. dr Emina Resić, docent na Katedri za kvantitativnu ekonomiju.

Angažovana je u nastavi na predmetima: Statistika u ekonomiji i
menadžmentu, Poslovna statistika i Operaciona istraživanja, te na
predmetu Business Mathematic and Statistic koji se izvodi na engleskom
jeziku. Rukovodilac je organizacione jedince Izdavačka djelatnost na
EFSA. Autor je monografije Statistički metodi i modeli za kontrolu
kvaliteta i unapređenje proizvodnih procesa i Zbirke zadataka iz
9
statistike, te koautor dvije knjige: Troškovno računovodstvo – praktikum
i Statistička (NUTS) regionalizacija Bosne i Hercegovine. Učesnik je
niza domaćih projekata i autor velikog broja članaka u časopisima,
zbornicima i na domaćim i međunarodnim konferencijama.
Prof. dr. Jasmina Osmanković, profesor Ekonomskog razvoja,

Međunarodne ekonomije i Regionalnog razvoja na Ekonomskom
fakultetu Sarajevo. Autor je knjiga: Teorija i politika regionalnog razvoja
BiH (2002), Regionalizacija – teorija i praksa (2001), Ekonomski razvoj
– novi pristupi (2007). Koautor je četiri knjige: Euroregije (2006),
Changing Cities (2004). Statistička regionalizacija BiH (2009) i
Euroregije i BiH (2009). Član je Centra za ekonomske nauke i Centar za
istraživanje i održivi razvoj krša Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Autor je velikog broja međunarodnih i domaćih projekata, članaka u
časopisima i na međunarodnim konferencijama. Surađivala je sa
univerzitetima u Londonu UCLDPU, Ljubljani, Corvinus Budimpešti,
Trentu, Regensubrgu, Zagrebu, Goriziji i td. Od 2009. član je redakcije
Zbornika radova Ekonomskog fakulteta Zagreb.
Prof.dr Vjekoslav Domljan, profesor na Ekonomskom fakuletu u

Sarajevu i Ekonomskom faultetu u Mostaru. Autor je studije „Koncepcije
ekonomske politike“ (1991) i urednik-koautor studije „Finance and
Development in BiH“ (2002). Bio je gost-naučnik/konsultant na LBS
(1995-7), izvršni direktor (1998) i glavni ekonomist (2006) Investicijske
banke FBiH, član Komisije za vrijednosne papire FBiH (1999-01),
ambasador BiH za Kanadu i Kubu (2002-5) i stateški savjetnik na LSE
(2006-8).
Mr. sc. Amir Hadžiomeragić, magistrirao ekonomske politike na

Columbia University SAD, a trenutno je na poziciji rukovodioca
Odjeljenja za ekonomska istraživanja, statistiku i publikacije u Centralnoj
banci BiH. Prethodno radio u vladi kao savjetnik na pitanjima razvojnih
strategija, međunarodnih ekonomskih poslova, razvojne pomoći za BiH,
odnosa sa Svjetskom bankom i MMFom. Član je Upravnog odbora UIO i
Statističkog vijeća BiH. Angažovan kao predavač na Sarajevo School of
Science and Technology. Povremeni konsultant za Svjetsku banku i
USAID. Učestvuje na konferencijama ECB, EC, Austrijske narodne
banke, i dr.
10
Mr. sc. Vedran Milisav, zaposlen u Centralnoj banci BiH na poziciji
koordinatora Službe za statistiku platnog bilansa BiH. U istoj instituciji
radio je na poziciji koordinatora Službe za statistiku vladinih financija, a
prije toga obavljao je funkciju zamjenika direktora Fededralnog zavoda
za statistiku Federacije BiH. Magistrirao je 2008. godine na ekonomskom
fakultetu u Sarajevu, Univerzitet u Sarajevu, na temu: “Mjesto i uloga
Centralne Banke Bosne i Hercegovine u Europskom sustavu centralnih
banaka sa aspekta vladinih financija”. Konstantno je angažiran na
praćenju i uvođenju novih međunarodnih standarda u statistike
kompilirane u BiH.
11
12
PREDGOVOR
Sistem nacionalnih računa (SNA), kako je prezentiran u ovoj knjizi,

predstavlja jedan od najznačajnijih događaja u području službene
statistike u posljednjih nekoliko decenija. Proizašla je iz potrebe za
tačnim informacijama i statistikama koje mogu poslužiti kao podloga
kreiranju adekvatnih ekonomskih politika. Samim tim, on predstavlja
dokumentacionu podlogu razvoju moderne ekonomske analize u kojoj su
kvantificirani pokazatelji ekonomske aktivnosti jedne zemlje.
Značajan doprinos nastanku i razvoju SNA dao je razvoj ekonomske

teorije koja podrazumijeva upotrebu SNA na način da omogući primjenu
različitih ekonomskih teorija i modela kako bi se zadovoljile potrebe
zemalja na različitom stepenu njihove razvijenosti. Dodatni impuls dao je
razvoj ekonomskih metoda i primjene ekonometrijskih modela koji su
tražili adekvatan sistem koji pruža potrebne statističke sadržaje i viši
nivo kvalitete podataka. Odgovore na ove zahtjeve dao je međunarodni
statistički standard sa novim sadržajima i višim kvalitetom podataka,
ujednačenom terminologijom i novim pojmovima – SNA 1993.
Kao zasebna naučna disciplina, SNA se do sada nije izučavao na našim

fakultetima. Istini za volju i sam SNA postoji odnedavno i uglavnom je
predstavljao dio studija makroekonomije, kvantitativnih metoda,
razvojne i međunarodne ekonomije. U koncipiranju nastavnog sadržaja
na studiju Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, mi smo
smatrali da je izučavanje ove oblasti nužno jednako kao što je i SNA
nužnost moderne ekonomije. Činjenica da se o SNA malo zna te da ne
postoje adekvatni materijali i izvori koji govore o SNA, s jedne strane,
kao i potreba za proučavanjem ove materije koja je bila rezultat
evidentnog deficita znanja neophodnog za efikasnost i uspješnost
ekonomske politike, s druge strane bile su osnova motivacije za
posvećenost ovoj materiji.
Posebnost ove knjige je i u načinu njenog nastajanja. U 2008. godini, u

svojstvu koordinatora ovog novog kursa na studiju ekonomije, okupili
smo zajedno analitičare ove problematike – iz akademskih krugova i
ljude sa praktičnim iskustvima. Uslijedila je serija predavanja koja su
činila integrisani dio kursa – SNA.
13
Trudili smo se da ne samo pokazujemo pojedine oblasti ove problematike
iz ugla zasebnih naučnih disciplina, već držimo zajedničku nit
akademskog okvira i sve to povežemo sa praktičnim potrebama
(smjernicama). Kao rezultat tog rada, potekla je ideja za pripremu
materijala koji je pred vama. Osnovna namjera nam je bila pružiti
cjelovit uvid u problematiku SNA, približiti ovu materiju čitaocima i sa
namjerom osposobljavanja za korištenje, postojeće i unapređenje
jedinstvene metodologije nacionalnih računa, kao i postaviti podlogu za
dalja istraživanja ove vrste.
Svjesni složenosti zadatka u ovoj knjizi pokušali smo osvijetliti

problematiku SNA iz ugla relevantnih tema i ujedno, skrenuti pažnju na
potrebu stalnog usavršavanja. Knjiga je organizovana u devet dijelova i
to:
1. Sistem nacionalnih računa – podloga za vođenje ekonomske
politike
2. Evropski sistem nacionalnih i regionalnih računa
3. Redoslijed računa u Sistemu nacionalnih računa 1993 i ESA 1995
4. Mjerenje cijena i količina u sistemu nacionalnih računa
5. Sistem nacionalnih računa i razvoj
6. Neopažena ekonomija u sistemu nacionalnih računa
7. Monetarna i finansijska statistika
8. Statistika vladinih finansija
9. Statistika platnog bilansa
U središtu ove knjige postavili smo univerzalno prihvatljive i

nepromjenljive principe na kojima se baziraju pojmovi i definicije SNA,
kao i klasifikacija i računovodstvena pravila. Međunarodni statistički
standard – SNA 1993, usvojen je i preporučen svim članicama UN i
međunarodnih organizacija kao standard, smjernica i okvir za
ekonomsku statistiku. Kako je predstavljeno u prvom dijelu ove knjige,
računi koji čine sistem su sveobuhvatan zapis o složenim ekonomskim
aktivnostima i ujedno prikaz međudjelovanja različitih ekonomskih
agenata i skupina. U praksi, kompiliraju se za slijed vremenskih
razdoblja, osiguravajući tako kontinuirani tok informacija koji je
nezamjenjiv za praćenje, analizu i vrednovanje efekata.
Kako su u funkciji fleksibilnosti SNA pokrenuti novi istraživački

programi i otvorene dodatne teme za dalja unapređenja ove jedinstvene
metodologije, u drugom dijelu ove knjige obradili smo evropski sistem
nacionalnih i regionalnih računa. On predstavlja primjer međunarodno
14
usklađenog standarda i okvira za detaljan opis ukupnih ekonomskih
aktivnosti koje se odvijaju na nivou regije, države ili više država. Dakle,
na različitim teritorijalnim nivoima i odnose različitih teritorijalnih
nivoa ekonomske aktivnosti sa okruženjem. ESA 1995, konzistentan sa
SNA 1993, predstavlja referentni standard za statistiku Evropske unije i
ostalih zemalja koje teže integraciji u EU i sadrži dodatna uputstva koja
se odnose na specifičnost i potre ove integracije
O kakvoj je važnosti redoslijed računa u SNA i ESA, govori

standardizirani redoslijed nefinansijskih i finansijskih računa, prikazan u
trećem dijelu knjige. Kao što govori – dizajniran je kako bi dao
sveobuhvatan pregled svih relevantnih tokova u ekonomiji. Počinje od
procesa proizvodnje kao izvora ekonomskih vrijednosti, nakon čega
slijedi prikaz distribucije i upotrebe dohotka za potrošnju i štednju.
Standardizirani format računa je dvostrana tabela koja pokazuje
„upotrebe“ i „izvore“ za svaki sektor, a razlike među njima
predstavljaju balansirajuću stavku za svaki račun – važan osnov za
ekonomske analize.
Četvrti dio ove knjige posvetili smo mjerenju cijena i količina u SNA. Ne
slučajno – cijene su jedno od osnovnih sredstava ekonomske politike, a
politika cijena je regulator ekonomskog života. Poznato je da statistika
obezbjeđuje osnovne metode za praćenje cijena koji treba da služe za
proučavanje odnosa u vezi sa preraspodjelom nacionalnog dohotka i da
ekonomskoj politici pruži osnov za poduzimanje mjera. Između ostalog,
njen zadatak je da konstruiše i interpretira jedno uopštavajuće mjerilo
promjena koje na sintetiziran način odražava kako tendencije tako i
stepen tih promjena. Pojedinačne i prosječne cijene kao pokazatelj nivoa
cijena, te individualni i grupni indeksi cijena kao pokazatelji promjena
cijena, konceptualno su konzistentne i analitički upotrebljive mjere čiji
metodološki okvir predstavlja SNA. On predstavlja bazu za konstruisanje
agregatnog skupa mjera koje prate promjene cijena i količina u jednoj
ekonomiji.
U analizi upotrebe SNA, cijenili smo posebno važnim elaborirati pitanja

vezana za dvosmjernu vezu SNA i razvoja. Peti dio knjige posvećen je
upravo ovim pitanjima i ujedno pokazuje kako se upotreba SNA na
fleksibilan način može prilagoditi posebnim okolnostima ili vrstama
analiza. Da je fleksibilnost SNA definirana mogućnošću njegovog
korištenja, pokazuju i regionalni računi – korespondentni nacionalnim
računima. Iz razumljivih razloga fokusirali smo se na regionalnu
15
statistiku EU – ESA – REG, sastavljenu prema jedinstvenom
metodološkom okviru ESA. Ovaj sistem uključuje regionalne industrije,
ukupni društveni proizvod po regijama i regionalne račune
domaćinstava. Kako bi zajednička regionalna statistika bila ustanovljena
sa jasnim pravilima, za svrhe statistike, koristi se zajednička klasifikacija
teritorijalnih jedinica – NUTS. Ona je referenca za regionalnu statistiku
Zajednice i posebno važna za potpore iz fondova EU, programa
Zajednice i projekata lokalnog i regionalnog razvoja EU.
Vodeći računa o posebnim zahtjevima tranzicijskih zemalja, u narednom,

šestom dijelu knjige pažnju smo posvetili tretmanu neopažene ekonomije
u ENA. Ponovo – ne slučajno. Iako je problem obuhvata nacionalnih
računa univerzalan (prvenstveno zbog visokih poreskih i regulatornih
tereta), institucionalni vakum karakterističan za tranzicijske zemlje kao i
različite metode mjerenja neopažene ekonomije, skrenuli su pažnju na
potrebu prilagođavanja statistike zahtjevima tranzicije. Izraz neopažena
ekonomija koristi se za opis aktivnosti koje nisu obuhvaćene uobičajenim
statističkim izvorima.
Kako postojanje neopažene ekonomije ima brojne ekonomske i socijalne

implikacije, pitanja iscrpnosti statističkog obuhvata i usklađivanja sa
međunarodno prihvaćenom metodologijom SNA, nameće se kao prioritet
statističkih sistema. Povećati obuhvat i kvalitet izvora podataka,
transformacija neopažene ekonomije u opaženu i mjerljivu, zahtjeva
mnoštvo dodatnog znanja i rada. Što je bilo motivacijom za poseban
osvrt na ovu temu.
Kako je značajan napredak ostvaren na području usklađivanja SNA sa

specijalizovanim statističkim sistemima, u svrhu boljeg razumijevanja
ove problematike knjigu smo obogatili dodatnim sadržajima –
monetarnom i finansijskom statistikom, statistikom vladinih finansija i
statistikom platnog bilansa. Sedmi, osmi i deveti dio ove knjige posvećeni
su adekvatnoj međunarodnoj metodologiji, baziranoj na SNA i
definisanom od strane međunarodnih timova eksperata pod vodstvom
Međunarodnog monetarnog fonda.
Monetarna i finansijska statistika predstavlja poseban dio

makroekonomske statistike jedne zemlje, a njen osnov čine praćenje
kretanja monetarnih agregata i njihovih komponenti. Glavni izvori zavise
od razvijenosti finansijskog sektora, ali se najvećim dijelom odnose na
kreditne institucije, centralne banke i tržište novca. Metodološki principi
16
i standardi predstavljeni su u Priručniku za monetarnu i finansijsku
statistiku iz 2000. godine – MFSM 2000. Kao što je detaljno prikazano,
monetarna statistika sastoji se od podataka o stanjima i tokovima
finansijskih i nefinansijskih sredstava i obaveza finansijskih korporacija
u jednoj ekonomiji. Organizovanje i prezentacija monetarne statistike
slijedi hijerarhijski pristup koji se zasniva na sva opšta izvora podataka –
sektorski bilans stanja i pregledi. Za razliku od monetarne statistike koja
prati jedan sektor (finansijskih korporacija), finansijska statistika sastoji
se od seta podataka o stanjima i tokovima finansijske aktive i pasive za
sve sektore ekonomije.
Da i pored toga što uključuju sve principe i koncepte SNA,

specijalizovani statistički sistemi idu i korak dalje, pokazuje i statistika
vladinih finansija. Sveobuhvatni okvir za praćenje i analizu statistike
sektora vlade i javnog sektora, predstavlja Priručnih za statistiku
vladinih finansija iz 2001 godine – GFSM 2001. On sadrži principe i
smjernice za prezentaciju fiskalne statistike i predstavlja razumljiv okvir
koji odgovara analizi i evaluaciji fiskalne politike. GFSM sastoji se od
klasifikacija, statističkih tablica i zbirnih izvještaja, koje se odnose na
vladu i javni sektor. Primijenjen je metod korištenja korištenja sektora
bilansa stavki (neto i bruto operativni bilans, neto
pozajmljivanje/zaduživanje i promjene u neto vrijednostima). Prateći širi
javni sektor, GFSM sistemi omogućava proučavanje finansijskih
operacija, finansijske pozicije i likvidnosti sektora vlade, koji se, kao što
je poznato, po motivaciji i načinu funkcionisanja, razlikuje od drugih
sektora ekonomije.
Konačno, posljednji, deveti dio ove knjige posvećen je također

specijalizovanom statističkom sistemu – statistici platnog bilansa. Da vo
posljednje poglavlje nije manje važno govori i činjenica da je mjerenje i
analiza vanjske pozicije zemlje jedan od osnovnih makroekonomskih
zadataka. Njena važnost raste sa intenziviranjem međunarodnih tokova i
ima odlučujuću ulogu u vođenju ekonomske politike posebno malih
otvorenih ekonomija. U tekstu su prezentirani međunarodni standardi za
konceptualni okvir za platni bilans i međunarodnu investicionu poziciju
zemlje, definisani u važećem Priručniku za platni bilans iz 1993. godine.
Set međunarodnih računa polazi od toga da statistika platnog bilansa

mora biti organizovana unutar razumljive strukture i da Međunarodna
investiciona pozicija (IIP) predstavlja bilans stanja ukupne finansijske
aktive i pasive. Spacifičnost ovog sistema je i posebna veza sa SNA.
17
Naime, platni bilans i međunarodna investiciona pozicija su prvo
komplementarni, a zatim inkorporirani u SNA i čine njegov integralni dio
unutar EU i euro – zone. Razvijene su i dodatne metodologije koje
harmoniziraju pripremu platnog bilansa za ove grupe zemalja. Vrijedi
pomenuti i nedavno usvojeni novi (šesti) Priručnik koji unosi više
jasnoća u prekogranične transakcije i čija će primjena početi 2010.
godine.
Na kraju, još jednom želimo naglasiti da tekstovi prezentirani u ovoj

knjizi daju posljednju (važeću) evaluaciju analiziranih područja. Ova
dinamična materija suočava se sa potrebom stalnih unapređenja, što
zaslužuje dobro razumijevanje ove problematike, stalno praćenje i
analizu. U tom smislu se nadamo da će biti osnov za dalja istraživanja.
Ova knjiga duguje mnogima. Prije svega, entuzijazmu i znanjima njenih

autora, korisnim sugestijama recenzenata i kolektivu Ekonomskog
fakulteta koji je omogućio njeno publikovanje. Veliko hvala svima njima.
O zahvalnosti studentima ekonomije, koji su bili inspiracija za ovaj truda
vrijedan rad, suvišno je i govoriti
Sarajevo, novembar 2009.
18
POGLAVLJE 1.
SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA ZA

VOĐENJE EKONOMSKE POLITIKE
prof. dr. Azra Hadžiahmetović
1.1. Historijat SNA

1.2. Institucionalne jedinice - sektori
1.3. Razumijevanje osnovnih pojmova i klasifikacija
1.4. Agregatni pokazatelji
1.5. SNA - koncepti 1.
1.6. Skup računa i redoslijed računa
1.7. Alternativni pristupi mjerenja BDP-a i drugih agregatnih
pokazatelja
1.8. Dodatni pokazatelji dohotka
2. sistema
1.9. Usklađivanje različitih statističkih
3.
4.
19
20
1. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA
ZA VOĐENJE EKONOMSKE POLITIKE

Kao što je poznato, makroekonomija analizira varijable kao što su
proizvodnja, zaposlenost, nivo cijena i međunarodna razmjena, a
kreatorima ekonomske politike pruža smjernice za postizanje ključnih
ekonomskih ciljeva u nacionalnoj ekonomiji. Za tu vrstu analiza
neophodne su tačne informacije i statistike koje mogu poslužiti kao
podloga kreiranju adekvatnih politika.
Te informacije, statistike i međuzavisnost procesa različitih varijabli u

ekonomiji, pružaju nacionalni (makroekonomski) računi. Oni
predstavljaju dokumentacionu podlogu u kojoj su kvantificirani
pokazatelji ekonomske aktivnosti jedne zemlje.
Skup različitih računa koji zajedno daju cjelovitu sliku ekonomije zemlje
čini Sistem nacionalnih računa (SNA – System of National Accounts).
„Sistem nacionalnih računa (SNA) sastoji se od koherentnog,

konzistentnog i integriranog skupa makroekonomskih računa, bilansa
stanja i tablica, utemeljenih na međunarodno dogovorenim pojmovima,
definicijama, klasifikacijama i računovodstvenim pravilima. On
osigurava sveobuhvatan računovodstveni okvir unutar kojeg je moguće
kompilirati i prikazati ekonomske podatke, u obliku osmišljenom za
namjene ekonomske analize, donošenja odluka i kreiranja politike. Sami
računi na kondenziran način predstavljaju veliku masu detaljnih
informacija, organiziranih u skladu s ekonomskim principima, o
funkcionisanju neke privrede. Oni pružaju sveobuhvatan i podroban zapis
o složenim privrednim aktivnostima koje se odvijaju u nekoj privredi, te
o međudjelovanju različitih ekonomskih agenata i skupina agenata, što se
javljaju na tržištima i drugdje. U praksi, računi se kompiliraju za slijed
vremenskih razdoblja, osiguravajući time kontinuirani tok informacija
koji je nezamjenjiv za praćenje, analiziranje i vrednovanje učinaka
tijekom vremena. SNA osigurava informacije ne samo o privrednim
aktivnostima, već i o razinama produktivne aktive neke privrede, te o
bogatstvu nekih stanovnika u određenim trenucima. Konačno, SNA
21
obuhvaća inozemne račune koji pokazuju veze između neke privrede i
ostatka svijeta.“ (SNA 1993.)1
Sistem nacionalnih računa predstavlja, dakle, podlogu razvoju moderne

ekonomske analize. Tome je značajan doprinos dao razvoj ekonomske
teorije koja podrazumijeva upotrebu takvog sistema nacionalnih računa
koji će omogućiti primjenu različitih ekonomskih teorija i modela kako
bi se zadovoljile potrebe zemalja na različitom stepenu razvoja. Pored
toga, pojačani interes za tumačenjem makroekonomskog uticaja na
ponašanje mikroekonomskih subjekata ukazao je na potrebu razvoja
sveobuhvatnog sistema nacionalnih računa u kome su date veze različitih
ekonomskih varijabli. Konačno, razvoj ekonomskih metoda i primjene
ekonometrijskih modela u rješavanju ekonomskih problema tražili su
adekvatan sistem koji pruža potrebne statističke sadržaje i viši nivo
kvaliteta podataka.
Odgovore na ove zahtjeve dao je međunarodni statistički standard

sistema nacionalnih računa – SNA 1993 – usvojen i preporučen kao
standard svim zemljama članicama UN i međunarodnim organizacijama.
Kao takav, on definiše sistem računovodstvenih pravila na državnom
nivou (nacionalno računovodstvo) koji omogućava konzistentne i
pouzdane informacije važne za analizu, evaluaciju i monitoring
ekonomskih pokazatelja u jednoj zemlji i njihovu međunarodnu
upotrebljivost i poređenje.
Da bi ispunio tu svoju osnovnu ulogu, SNA se bazira na pojmovima i

definicijama čiji su principi univerzalno prihvatljivi i nepromjenjivi. To
omogućava njihovu upotrebljivost u svim zemljama – bez obzira na nivo
razvijenosti, privrednu strukturu ili posebne okolnosti u kojima se neka
zemlja nalazi. Kao i pojmovi i definicije, tako i klasifikacije i
računovodstvena pravila su tako koncipirani da su univerzalno
primjenjivi.
Spomenuli smo da je SNA okvir koji služi za stvaranje dokumentacione

osnove – baze podataka, kao preduslova za kreiranje ekonomske politike
jedne zemlje. Ovaj osnovni cilj SNA omogućava i njegovu različitu
upotrebljivost.

1
Sustav nacionalnih računa 1993., EK – EUROSTAT, IMF, OECD, UN, WB, 1993.
god, publikacija na hrvatskom jeziku, Državni zavod za satistiku RH, str. 53.
22
ÆPrivredna kretanja
SNA omogućava uvid u različite tipove privredne aktivnosti i različite

sektore privrede. Tako naprimjer, pomoću njih je moguće pratiti
proizvodnju u jednoj zemlji, ukupnu potrošnju ili strukturu potrošnje
raspoređene na potrošnju stanovništva, poslovnog sektora i države, izvoz
i uvoz, dohotke od rada (plate) ili kapitala (dobiti), poreze, amortizaciju.
On omogućava uvid u stanje i tokove roba i usluga čija se kretanja bilježe
i u tekućim (tržišnim) i u stalnim cijenama. Kao računovodstveni
(bilansni) sistem, SNA pruža informacije i o tzv. odstupanjima od
bilansne ravnoteže – naprimjer budžetski suficit ili deficit. On ukazuje i
na strukturu dohotka u ekonomiji raspoređenog na različite vrste
potrošnje i štednje, a može poslužiti i kao pozadina za tumačenje i
kvantificiranje važnih pokazatelja kao što su potrošačke cijene,
proizvođačke cijene i sl. Kako se ovi pokazatelji (indeksi) mogu računati
mjesečno ili tromjesečno, SNA, koji se uobičajeno iskazuje godišnje,
omogućava praćenje i poboljšanje nekih od navedenih agregata.
ÆMakroekonomska analiza
Sistem nacionalnih računa pruža osnovu razumijevanja uzajamnih veza i

odnosa između različitih ekonomskih varijabli, međuzavisnosti i
pravilnosti u ekonomiji. Tako npr. ako znamo da se svaki dohodak
raspoređuje na potrošnju i štednju, nije teško zaključiti da i potrošnja i
štednja zavise od dohotka. Troši li se više od raspoloživog dohotka, to
znači da se troši tuđa štednja čija je veličina mjera duga u ekonomiji.
Širok dijapazon ekonomskih metoda - matematike, statistike,
ekonometrije - omogućava primjenu različitih škola ekonomske misli i
modela. Sistem je dovoljno fleksibilan da sve to inkorporira, ali pod
uslovom da su temeljni principi, klasifikacije i pravila koja su
univerzalna, ugrađeni u sistem. To omogućavaju danas i razvijene
kompjuterske tehnike, softverski paketi pomoću kojih je moguće
simulirati makroekonomske modele sa velikim brojem različitih varijabli.
Time i analize dobivaju na značaju, posebno kao podloga za ekonomsku
politiku.
ÆKreiranje ekonomske politike
Navedeno simuliranje makroekonomskih modela uz pomoć ekonometrije

služi kao podloga za prognoziranje kretanja ključnih ekonomskih
agregata. Ove kratkoročne prognoze, uz analizu stanja i tokova u ponudi,
23
podloga su za koncipiranje ekonomske politike, promjenu instrumentarija
makroekonomske politike ili uvođenje novih mjera kako bi se
obezbijedilo vođenje ekonomije ka ostvarenju ciljeva ili usklađivanje
ključnih ekonomskih agregata. Uobičajeno se za koncipiranje ekonomske
politike za srednji ili dugi rok koriste razvojne strategije, koncepcije,
planovi i sl. koji obavezno sadrže tokove nacionalnih računa. Nerijetko
se i za pojedinačne (mikroekonomske) analize i prognoze koriste tokovi
makroekonomskih agregata, koji su ujedno i podloga za kreiranje
instrumenata ekonomskih politika i donošenje odluka.
ÆPoređenje različitih perioda
Sistem nacionalnih računa omogućava praćenje ključnih

makroekonomskih agregata kroz vrijeme. Kako se uobičajeno agregati
iskazuju u toku jedne godine, SNA omogućava uvid u proizvodnju ili
zaposlenost npr. unutar posmatranog perioda, što može inicirati promjenu
instrumentarija makroekonomske politike, ukoliko za to postoji potreba.
Pored toga, poređenje stanja u nekom makroekonomskom agregatu sa
prethodnim, iskazanim u SNA za ranije godine, bitna su podloga za
utvrđivanje i prognoziranje dinamike promjena određenih varijabli u
narednom periodu.
ÆMeđunarodna poređenja
Sistem nacionalnih računa koristi se za izvještavanje međunarodnih

organizacija o kretanjima u privredi jedne zemlje. Podaci iz nacionalnih
računa usklađeni su sa standardima i međunarodno poznatim
definicijama i klasifikacijama. Kao takvi, oni omogućavaju međunarodna
poređenja ključnih agenata kao npr. BDP ili BDP po stanovniku,
inflacije, nezaposlenosti, udio duga u BDP, strukturnih obilježja unutar
ekonomija i sl. Pored toga, SNA podaci služe i kao podloga
međunarodnim organizacijama i institucijama o kvalificiranosti zemalja
za zajmove, pomoć ili druga sredstva. Tako naprimjer, Međunarodni
monetarni fond koristi podatke SNA pri određivanju da li neka zemlja
ispunjava uslove za podršku pod koncesionalnim (povoljnijim) uslovima
ili prilikom izračunavanja kvota za zemlje članice. Sličnu upotrebu
vrijednosti imaju podaci SNA i u Svjetskoj banci (WB) i drugim
međunarodnim institucijama i organizacijama. Ovakva poređenja i
upotrebe zahtijevale su pretvaranje podataka iz nacionalnih valuta u neku
zajedničku valutu. Pretvaranje u druge valute po tržišnim deviznim
kursevima nosilo je rizik odstupanja deviznog kursa od pariteta kupovne
24
moći (PPP – Purchasing Power Parity) zbog čega se danas koriste
alternativni pristupi koji omogućavaju objektivna međunarodna
poređenja2.
Iz svega prethodno rečenog proizilazi da je osnovna svrha SNA,

međunarodno standardiziranog i široko upotrebljivog, da posluži kao
konceptualni sistem sa slijedećim obilježjima:
Univerzalnost principa, definicija pojmova i klasifikacija,
Usklađenost sa konceptima drugih statističkih sistema,
Konzistentnost,
Operativnost,
Utemeljenost,
Fleksibilnost i višestruka namjena.
Ova obilježja sistema nacionalnih računa trebala bi biti primjenjiva u

svim zemljama, uz istovremeno uravnoteženje različitih uslova i
institucionalnih angažmana u razvijenim i nerazvijenim zemljama. Kao
podloga, on je trebao da posluži za posebne, praktične upute za zemlje u
tranziciji i/ili zemlje sa visokom stopom inflacije, kao i međunarodnim
institucijama u pravljenju priručnika za rad na posebnim statistikama
(npr. Uputstvo za platni bilans Međunarodnog monetarnog fonda).
Današnji sistem nacionalnih računa – SNA 1993 – definiše sistem

računovodstvenih pravila na državnom nivou i temeljni je statistički
standard koji su preporučile UN zemljama članicama i međunarodnim
organizacijama. Sa novim statističkim sadržajima i višim kvalitetom
podataka, ujednačenom terminologijom i novim pojmovima, on
predstavlja značajan iskorak koji je ujedno i odgovor novim razvojnim
okolnostima. Cijeni se da je prihvatanje SNA 1993 jedan od
najznačajnijih događaja u području službene statistike u posljednjih
četrdeset godina. SNA 1993 proizašao je kao rezultat dugoročnih
pregovora Međusekretarijatske radne grupe za nacionalne račune
(ISWGNA) koju su činili Statistički ured EU (EUROSTAT),
Međunarodni monetarni fond (IMF), organizacija za ekonomsku saradnju
i razvoj (OECD), Statistički odjel (UNSTAT) i regionalne komisije
sekretatijata UN i Svjetske banke (WB).

2 Gulde, A. M. and M Sshulze‐Ghattas. PPP Based Weights fot the World Economic
Outlook ‐ Staff Studies for the WTO. Washington: IMF, 1993.
25
1.1. Historijat SNA
Porijeklo SNA vuče korijene od Vavilona (3.000 godina prije n.e.) kada
su rađene prve procjene nacionalnog dohotka u funkciji plaćanja poreza.
Naime, u skladu sa tada proklamovanim načelom plaćanja poreza prema
sposobnostima, javila se potreba za izračunavanjem veličine dohotka kao
mjere bogatstva. ''Fiskalno računovodstvo'' ili ''modeli za predviđanje''
(Egipat) predstavljali su prve oblike nacionalnih računa, prilagođenih
potrebama tog vremena. Kraj 17. vijeka u Engleskoj (W. Petty i G. King)
i početak 18. vijeka u Francuskoj (Vauban) obilježeni su kao počeci
modernog nacionalnog računovodstva.
Cijela historija nacionalnih računa bila je obilježena sa dvije

karakteristike – razvoj nacionalnog računovodstva i internacionalizacija
statističkih pitanja i problema. Razvoj nacionalnog računovodstva
odnosio se na strukturu i obuhvat nacionalnih računa, broj zemalja koje
objavljuju podatke i dostupnost podataka, a internacionalizacija statistika
fokusira se na pitanje uporedivosti podataka i razvoja međunarodnih
standarda. Pogledajmo kratki historijski tok razvoja nacionalnog
računovodstva.
Cijeni se da interes za uporedivošću ekonomskih statističkih podataka

potiče od 1928. godine kada je, u okviru Lige naroda, održana
međunarodna konferencija o ekonomskoj statistici na kojoj je ukazana
potreba o prikazivanju statističkih podataka o ekonomijama i prihvatanju
jedinstvene metodologije prikazivanja tih podataka. Na konferenciji je
naglašeno da bi cilj tih aktivnosti trebao biti međunarodna uporedivost
podataka, a sve države bile su pozvane da prošire obuhvat nacionalnih
statistika
Dalji razvoj ekonomske teorije i metoda, kao i događaji vezani za Veliku

ekonomsku krizu 1929. – 1932., doprinijeli su napretku nacionalnog
računovodstva i podstakle rad na nacionalnom dohotku. Prvo
objavljivanje procjena nacionalnog dohotka za 26 zemalja obavljeno je
1939. godine od strane Lige naroda. Podsjećamo, temeljni pristup
nacionalnog računovodstva bio je pristup nacionalnog dohotka i mjere
za nacionalni dohodak bile su glavna preokupacija Odbora statističkih
stručnjaka Lige naroda. Ovaj interes za procjenama nacionalnog dohotka
bio je podstaknut potrebama koje je inicirao i razvoj ekonomskih
politika, a posebno fiskalne politike. Iako međunarodna uporedivost nije
26
bila u centru pažnje i preokupacija, spomenimo da je 1944. i 1945.
godine bilo rasprava o tome, koje su rezultirale i prvim međunarodnim
sporazumom o konceptualnim metodama i prikazivanju nacionalnih
procjena (SAD, Kanada i Velika Britanija).
Kraj Drugog svjetskog rata i početak rada brojnih međunarodnih

organizacija ukazali su na potrebu uporedivih mjera nacionalnog
dohotka. To je trebalo da posluži i za raspored troškova rada
međunarodnih organizacija, te je u tu svrhu osnovan Potkomitet za
statistiku nacionalnog dohotka u okviru spomenutog Odbora statističkih
stručnjaka Lige naroda. U izvještaju Potkomiteta, koji je objavljen 1947.
godine, stoji da će se temeljni principi i preporuke pri računanju
nacionalnog dohotka i drugih računa primjenjivati u svim zemljama, što
će omogućiti i međunarodnu uporedivost. Dodatak ovom izvještaju bile
su definicije i upute kako računati nacionalni dohodak i bruto nacionalni
proizvod, te kako prikazati međuzavisnost osnovnih ekonomskih
transakcija. Ovaj pristup nazvan je pristup društvenog računovodstva
za koji se veže porijeklo sistema nacionalnih računa.
Sve ove aktivnosti podstakle su dalji rad na razvoju nacionalnih

statističkih sistema, njihovom obuhvatu i upotrebljivosti. Već 1950.
godine Statistički ured UN-a prikupljao je procjene iz 41 zemlje, a u
evropskim zemljama zabilježen je značajan rast upotrebe ovih procjena u
funkciji distribucije međunarodne pomoći i podsticaja ekonomskom
rastu. Tako je Organizacija za evropsku ekonomsku saradnju OECE
(kasnije OECD) 1950. godine objavila račune za zemlje članice (17), što
je poslužilo kao podloga za rad Standardiziranog sistema nacionalnih
računa, objavljenog 1952. godine.
Istovremeno sa ovim angažmanom, nastavljen je rad i u okviru UN-a. Sa

ciljem jedinstvene osnove izvještavanja i uspostavljanja međunarodnih
standarda nacionalnih računa, objavljen je Sistem nacionalnih računa –
SNA 1953. Pojam «sistem» prikazao je komplet od šest računa koji su se
odnosili na nacionalni dohodak. Važan napredak u metodologiji obračuna
nacionalnih računa učinjen je vodeći računa o potrebama nerazvijenih
zemalja. Utvrđivanje granica proizvodnje, i posebno evidentiranja
nenovčanih transakcija, stvorili su pretpostavke objektivnijeg prikaza
ekonomskih aktivnosti u manje razvijenim zemljama i otklonili teškoće
praktične prirode sa kojima su se suočavali u evidentiranju transakcija.
Ovaj sistem nacionalnih računa ostaće poznat i po naglašenoj vezi
nacionalnog računovodstva sa politikom javnog sektora. U njemu su prvi
27
put spomenuta ograničenja upotrebe tekućih (tržišnih) cijena i kao mjera
odabrane stalne cijene. Ovaj napredak omogućio je i niz daljih rasprava
na temu deflacioniranja nacionalnih računa i ukazao na potrebu izbora
«korpe» (potrošačke korpe) za mjerenje kupovne moći. SNA iz 1953.
godine doživio je dvije modifikacije (1960. i 1964. godine), a na osnovu
ovog sistema UN su objavile prvi Godišnjak koji je obuhvatio nacionalne
račune 70 zemalja i teritorija.
Dalje usavršavanje nacionalnih računa nastavljeno je nizom aktivnosti u

okviru UN, OECD, međunarodnih ekspertnih grupa, nacionalnih
statističkih stručnjaka. Brojne konferencije i izvještaji imale su za cilj
dalju razradu nacionalnog računovodstva i stvaranje modela kao osnove
za ekonomsku politiku. Računima se dodavalo sve više detalja kako bi
mogli odgovoriti novim potrebama ekonomske analize. Posebno je bila
naglašena potreba usklađivanja metoda koje su bilježile značajan
napredak u nacionalnim statistikama. Važni koraci bili su preduzeti i na
usklađivanju SNA metodologije sa Sistemom bilansa nacionalne privrede
(ili Sistemom materijalnog proizvoda – MPS) koji je bio korišten u
privredama koje su imale sistem centralnog planiranja (SSSR).
To, kao i aktivnosti na daljem razlaganju (dezagregiranju) modela,

dovele su do revidiranog (novog) Sistema nacionalnih računa – SNA
1968, objavljenog 1968. godine. Ovaj sistem činio je skup od 20 računa
koji je uključio značajne dopune. Tako naprimjer, struktura sistema bila
je postavljena u obliku matrice koja je uključivala i nove klasifikacije
(nevladine organizacije, djelatnost vlade i transfere), a na osnovu ranijih
istraživanja, integrisao je podatke za robe i usluge u stalnim cijenama.
U osvrtu na ključnu ulogu SNA (kao standarda, smjernice, okvira za

ocjenjivanje planova za ekonomsku statistiku i posebnih uputa za
prilagođavanje sistema u zemljama u razvoju), cijeni se da je SNA 1968
otišao i korak dalje od iskazanih namjera. Početkom 70-tih godina
prošlog stoljeća, 120 zemalja i područja bilo je, sa svojim nacionalnim
računima, obuhvaćeno i objavljeno u Godišnjaku UN-a. Vrijedi
spomenuti da je Statistički ured Evropske zajednice (danas Evropske
unije) napravio posebno prilagođavanje SNA 1968 za zemlje Zajednice.
Evropski sistem integriranih ekonomskih računa (ESA – European
System of Integrated Economic Accounts) objavljen je 1970. godine
(drugo izdanje 1980. godine).
28
Kako je obim usmjeravanja rada na nacionalnim računima po uputama
SNA 1968 bio limitiran u odnosu na rastuće zahtjeve, dopunski priručnici
bili su objavljeni u narednih desetak godina. Među njima, tri priručnika
odnosila su se na naredne faze rada na unapređenju SNA (bilans stanja,
raspodjela dohotka, potrošnja i bogatstvo, stalne cijene). Rad na SNA i
njegovom daljem usmjeravanju u skladu sa iskustvima pojedinih zemalja,
novim prioritetima i raspoloživim metodama, obilježili su sedamdesete i
osamdesete godine 20. vijeka.
Brojne konferencije, ekspertne analize i izvještaji pozivali su na potrebu

kritičke ocjene primjene SNA 1968 i aktueliziranje u skladu sa novim
zahtjevima, potrebama jasnih uputa i novim metodama. Ovaj veliki posao
povjeren je 1985. godine Međusekretarijatskoj radnoj grupi (ISWGNA)
sa predstavnicima pet međunarodnih institucija i organizacija. Prvobitni
cilj rada bio je proširen uviđanjem potrebe da se SNA razvije kao okvir
za statističke sisteme u svim zemljama i kao osnova za međunarodne
standarde nacionalnog računovodstva. Rezultat tog rada predočen je
Statističkoj komisiji UN-a koja ga je preporučila kao novi okvir – SNA
1993. Ekonomski i socijalni savjet UN (ECOSOC) pozvao je sve zemlje
članice i međunarodne organizacije da primijene ovaj sistem u
nacionalnim statistikama.
Danas važeći sistem – SNA 1993 – predstavlja dalji iskorak u razvoju

nacionalnog računovodstva. Brojne praktične smjernice, novi istraživački
programi i dodatne teme za daljnja unapređenja metodologije SNA u
funkciji su obezbjeđivanja neophodne fleksibilnosti SNA. Po osnovu
SNA 1993 prilagođen je i objavljen revidirani Evropski sistem
nacionalnih računa – ESA 1995. Osnovne metodološke postavke SNA
1993 biće predmetom naših narednih razmatranja.
1.2. Institucionalne jedinice - sektori
Institucionalne jedinice u SNA predstavljaju ekonomske

subjekte koji, na osnovu svojih prava, mogu posjedovati dobra
i aktivu, preuzeti obaveze i učestvovati u ekonomskim
aktivnostima sa ostalim institucionalnim jedinicama i
transakcijama – samostalno i za svoj račun.
29
Sistem nacionalnih računa pravi razliku između dvije vrste
institucionalnih jedinica:
domaćinstava,
pravne osobe.
Pravne osobe predstavljaju jedinice stvorene radi proizvodnje roba i

usluga (preduzeća i nevladine organizacije), ili kao državne jedinice
(državna preduzeća, fondovi socijalnog osiguranja). S ciljem opisivanja
dohotka, potrošnje, finansijskih tokova i bilansa stanja, SNA grupiše
institucionalne jedinice u sektore na osnovu njihovih glavnih funkcija i
ponašanja.
Ukupnu privredu jedne nacionalne ekonomije čini pet sektora,

međusobno isključivih, sastavljenih od slijedećih vrsta institucionalnih
jedinica:
domaćinstva,
preduzeća (nefinansijska preduzeća),
finansijski sektor (finansijske ustanove),
vladin sektor (država, državni organi, fondovi socijalnog
osiguranja),
neprofitne institucije koje služe domaćinstvima.
Svaki od ovih sektora dalje je podijeljen na podsektore, a cijeli sistem

omogućava da se za svaki sektor ili podsektor, kao i za ukupnu privredu,
registruju računi tokova i bilansa stanja. Koliki će biti broj tih računa,
zavisi od nivoa razlaganja (dezagregiranja). Kako su dijelovi privrede
uzajamno povezani i međuzavisni, viši nivo razlaganja pruža bolju
podlogu za analizu i kreiranje ekonomske politike.
Uz ovih pet sektora koji čine ukupnu privredu, kao šesti sektor koji se
koristi u SNA javlja se sektor inostranstva. On registruje sve transakcije
domaćih sektora sa inostranstvom.
30
Slika 1.1. SNA – institucionalne jedinice/sektori
SNA - institucionalne jedinice/sektori
Rezidenti Nerezidenti
(Ukupna privreda) (Inostranstvo)
1. Domaćinstva 6. Sektor inostranstva
2. Preduzeća
3. Finansijski sektor
4. Vladin sektor
5. Neprofitne institucije
Domaćinstva predstavljaju ključni ekonomski sektor koji obezbjeđuje

zemljište, radnu snagu i kapital za različita tržišta faktora proizvodnje.
Ona su osnov za potražnju za robama i uslugama, ali mogu raditi i kao
proizvođači. Domaćinstva donose odluke o rasporedu svog dohotka –
koliko će trošiti na potrošnju, a koliko štediti. Na osnovu svoje percepcije
vezane za ekonomsko okruženje i/ili svojih očekivanja u vezi sa budućim
razvojem događaja, domaćinstva donose i odluke koliko investirati na
finansijska tržišta.
Preduzeća zapošljavaju faktore proizvodnje – zemljište, radna snaga i

kapital – i proizvode robe i usluge za tržište. Ona donose proizvodne i
investicione odluke s ciljem maksimiziranja svoje dobiti.
Finansijski sektor pruža usluge finansijskog posredovanja za cijelu

privredu. On uključuje bankarski sistem i ostale finansijske institucije
(zajednički fondovi, kreditne organizacije i zajednice, penzioni fondovi i
osiguravajuća društva).
Vladin sektor kreira regulatorni i pravni okvir, te obezbjeđuje javna

dobra i usluge (obrazovanje, infrastruktura, mreža socijalne zaštite). On
vrši nadzor nad sistemom oporezivanja i upravljanja potrošnjom državnih
organa i institucija.
Neprofitne institucije svojim aktivnostima pružaju usluge

domaćinstvima. Uobičajeno uključuju aktivnosti nevladinih organizacija
(NGO).
31
Sektor inostranstva grupiše zajedno sve ekonomske transakcije jedne
privrede sa nerezidentima.
S ciljem opisivanja procesa proizvodnje i posebnih analiza (input –

output analize), SNA grupiše lokalne jedinice (JIP), koje se bave
proizvodnjom istih ili sličnih dobara i usluga, na djelatnosti. Potreba za
ovom klasifikacijom proizašla je iz činjenice da većina institucionalnih
jedinica obavlja više od jedne aktivnosti.
Zbog naglašavanja tehničko-ekonomskih odnosa, one se grupišu na

osnovu vrste aktivnosti. Tako jedna djelatnost predstavlja skup svih
lokalnih jedinica istovrsne proizvodnje (JIP) uključenih u istu ili sličnu
vrstu aktivnosti. Jedna institucionalna jedinica može sadržavati jednu ili
više lokalnih jedinica istovrsne proizvodnje, a svaka lokalna jedinica
istovrsne proizvodnje može pripadati samo jednoj institucionalnoj
jedinici.
1.3. Razumijevanje osnovnih pojmova i klasifikacija

Od načina definisanja i klasifikacija stavki koje su uključene u račune
zavisi i sadržaj sistema nacionalnih računa. SNA nije samo
računovodstvena struktura, nego i struktura direktno zavisna od
razumijevanja temeljnih principa i pitanja ekonomske teorije. To utiče i
na načine korištenja i tumačenja podataka, međuzavisnosti tokova,
trendova i slično. Osvrnut ćemo se ukratko na nekoliko najvažnijih
područja sistema koja zahtijevaju jasne i precizne definicije.
Proizvodnja – kao temeljna ekonomska aktivnost, SNA proizvodnju

razumijeva kao fizički proces koji se odvija pod odgovornošću,
kontrolom i upravljanjem neke institucionalne jedinice. Rad i aktiva te
jedinice koriste se za pretvaranje inputa roba i usluga u proizvode drugih
roba i usluga. Zamislimo primjer fabrike namještaja koja svoje zaposlene
radnike, mašine i zgrade koristi kako bi od inputa (daske, furnir, šarafi)
napravila namještaj. Sva proizvedena roba i usluge kao output
(namještaj) moraju biti takvi da se mogu prodati na tržištu ili isporučiti
drugoj institucionalnoj jedinici (uz naplatu ili bez naplate). Dakle, SNA
uključuje svu proizvodnju namijenjenu tržištu, bilo za prodaju ili za
razmjenu, kao i robe i usluge koje jedne institucionalne jedinice (npr.
državne organizacije) besplatno ustupaju drugima (npr. domaćinstvima).
32
Jedno od otvorenih pitanja u tretmanu SNA predstavlja ona vrsta
proizvodnje roba i usluga koje bi se mogle ponuditi na tržištu, ali ih
proizvođači zadržavaju za vlastite potrebe. Takav tretman imaju
naprimjer poljoprivredni proizvodi koji domaćinstva sama proizvode i
troše, izgradnja vlastite kuće, šivanje odjeće za lične potrebe, kuhanje,
odgoj djece, čišćenje kuće, popravke i sl. Mada su sve ove djelatnosti
produktivne u ekonomskom smislu, iz razloga jasne granice tržišne i
netržišne upotrebe, SNA uključuje ukupnu vrijednost proizvedenih roba
za vlastitu upotrebu, ali isključuje ukupnu proizvodnju usluga za vlastitu
finalnu potrošnju.
Da bi se neka aktivnost tretirala kao proizvodnja u SNA, važan uslov je

da se odvija na podsticaj, ili pod kontrolom ili odgovornošću
institucionalnih jedinica. To je i razlog zašto se neki prirodni procesi
računaju kao proizvodnja, a neki ne. Tako naprimjer, povećanje ribljeg
fonda na otvorenom moru, ili u rijekama, nema tretman proizvodnje.
Međutim, povećanje ribljeg fonda u ribogojilištima tretira se u SNA kao
proizvodnja. Ili, povećanje šumskog bogatstva prirodnim tokom, rast
divljeg voća i sl. nema tretman proizvodnje u SNA. Ali, pošumljavanje,
uzgoj stabala koja donose plodove i sl. tretira se kao proizvodnja. S druge
strane, sječa stabala u divljim šumama ili skupljanje divljeg voća,
ljekovitog bilja i sl. tretira se kao proizvodnja.
Potrošnja – vidjeli smo da ukupna proizvodnja određuje i ukupnu

količinu dohotka ostvarenog u jednoj ekonomiji. To znači da ona
uključuje i dodajnu vrijednost ostvarenu u proizvodnji. Slično tome,
ukupna potrošnja određena je potrošnjom proizvodnih dobara i usluga.
To znači da su u vrijednost potrošnje uračunate i procijenjene vrijednosti
onih dobara koja su domaćinstva sama proizvela za vlastitu potrošnju.
Međutim, u potrošnju nisu uključene vrijednosti usluga za sopstvenu
potrošnju (izgradnja vlastite kuće, šivanje, kuhanje, čišćenje...), ali jesu
uključene vrijednosti onih izdataka za robe u toj funkciji (npr. izdaci za
građevinski materijal za izgradnju vlastite kuće; izdaci za štofove, igle,
konac; izdaci za hranu i piće; izdaci za deterdžente i sredstva za
čišćenje...).
Aktiva – za sve institucionalne jedinice ili sektore, u SNA sastavljaju se

bilansi stanja. Oni bilježe vrijednosti aktive koju te jedinice ili sektori
posjeduju, kao i obaveze koje su preuzeli. SNA utvrđuje jasnu definiciju i
tretman aktive kako bi njihov obuhvat bio što veći. Tako se aktivom
smatra ono što je u vlasništvu neke (ili nekih) institucionalnih jedinica i
33
iz kojih vlasnik (ili vlasnica) ostvaruju koristi tokom vremena (čuvanjem
ili korištenjem). Ovaj kriterij vlasništva je od posebne važnosti za
razlikovanje koje se vrste prirodnih aktiva (neproizvedenih) uključuju u
SNA. Tako su, naprimjer, kao aktive uključene vrijednosti zemljišta,
prirodnih šuma (nekultivisane), rezerve minerala, uglja, nafte, divlje
životinje i sl. samo pod uslovom da institucionalne jedinice imaju
efektivno pravo vlasništva ili korištenja. Vlasništvo može biti privatno ili
državno. Međutim, otvoreno more, atmosfera, neotkriveni izvori
minerala ili goriva, i sl. nisu uključeni kao aktiva u SNA. Spomenimo da
se promjene vrijednosti prirodnih bogatstava u vlasništvu institucionalnih
jedinica između bilansa stanja npr. ove i naredne godine bilježe na
računima akumulacije (naprimjer, iscrpljivanje prirodnih bogatstava zbog
eksploatacije evidentira se kao promjena obima aktive).
Nacionalne granice (rezidentnost) – sistem nacionalnih računa

obuhvata rezidentne institucionalne jedinice koje su grupisane u sektore
ili podsektore. Za pojedinca ili instituciju smatra se da je rezident
privrede s kojom ima „bliži odnos...nego sa ijednim drugom teritorijem“
ili u kojoj se nalazi centar njegovog interesa.3
Kao agregat, bruto domaći proizvod (BDP) jedne zemlje jednak je zbiru
bruto dodajnih vrijednosti svih rezidentnih institucionalnih jedinica. To
nije isto kao i zbir bruto dodajnih vrijednosti proizvodnje koje se odvijaju
unutar nacionalnih granica jedne zemlje. Dio proizvodnje nekog
rezidentnog subjekta može se odvijati u inostranstvu jednako kao što se
dio proizvodnje koji se odvija u jednoj ekonomiji pripisuje stranim
(nerezidentnim) jedinicama. U sistemu SNA sva preduzeća koja rade u
okviru nacionalne teritorije klasifikuju se kao rezidentna neovisno od
toga jesu li djelimično ili potpuno u vlasništvu stranaca. Jednako tome,
strani ogranci ili podružnice domaćih preduzeća ne klasifikuju se kao
rezidenti u zemlji u kojoj je locirana matična firma. Sva lica koja rade ili
borave u jednoj ekonomiji godinu dana ili duže smatraju se rezidentima.
Vlada jedne zemlje smatra se rezidentom te zemlje – ovaj tretman vlade
imaju i u slučajevima kada obavljaju aktivnosti u inostranstvu. Tako su,
naprimjer, ambasade neke zemlje locirane u inostranstvu i državljani te
zemlje koji rade u ambasadama – rezidenti matične zemlje. Ukoliko u
ambasadama rade stranci, oni su rezidenti zemlje u kojoj su zaposleni.

3
International Monetary Fund. Balance of Payments Manual. Washington, 1993.
34
1.4. Agregatni pokazatelji
Centralnu ulogu u makroekonomskoj analizi igraju makroekonomski
agregati, definisani u okviru SNA.
Bruto proizvodnja (Q – Gross Output) – predstavlja vrijednost svih

roba i usluga koje se proizvode u jednoj ekonomiji. Ovaj koncept je, s
pozicije računanja stvarne vrijednosti, problematičan jer podrazumijeva
dvostruko računanje nekih vrijednosti. Tako naprimjer, vrijednost
pšenice može biti računata dva puta – prvi put u proizvodnji brašna i
drugi put u proizvodnji kruha. Ili, vrijednost drveta može biti računata
dva puta – u vrijednosti daske i u vrijednosti namještaja.
Dodajna vrijednost (dodana vrijednost, VA – Value added) –

predstavlja vrijednost bruto proizvodnje umanjene za vrijednost potrošnje
u međufazama (intermedijarna dobra). Uobičajeno se dodajna vrijednost
koristi za mjerenje proizvodnje u jednoj ekonomiji. Pored toga, ona služi
za razlikovanje tržišne i netržišne proizvodnje. Naprimjer, netržišna
proizvodnja uključuje proizvodnju roba i usluga za sopstvene potrebe.
Potrošnja (C – Consuption) – uobičajeno se dijeli na:

međufaznu (proizvodnu, intermedijarnu) i
finalnu potrošnju
Međufazna potrošnja podrazumijeva potrošnju inputa (faktora) za

proizvodnju, a finalna potrošnja uključuje potrošnju roba i usluga koje
koriste domaćinstva i vladin sektor bez obzira da li su proizvedene u
zemlji ili su uvezene iz inostranstva.
Bruto domaći proizvod (BDP ili GDP – Gross domestic product) –

predstavlja vrijednost finalnih roba i usluga u jednoj ekonomiji. On se
definiše i kao zbir dodajne vrijednosti u svim sektorima u ekonomiji.
Investicije (I – Investment) – predstavljaju dodatak stvarnom fondu

kapitala. Definišu se kao odgođena potrošnja u funkciji buduće uvećane
potrošnje. U makroekonomskom smislu, investicije su izgradnja fabrika,
kuća, opreme i promjene kod inventara (gotovi proizvodi i radovi u
toku). Za potrebe makroekonomske analize, pretvaranje jednog oblika
vrijednosti u drugi unutar jedne ekonomije nije investicija. Tako
naprimjer, prodaja nekretnina za gotovinu ili kupovina dionica ili
35
obveznica koje za pojedinca mogu značiti investiciju, za
makroekonomiju nisu investicije. Takve transakcije samo znače transfer
finansijskih sredstava između ekonomskih subjekata unutar jedne
ekonomije. U makroekonomskom smislu, investicije su samo ono što
uvećava ukupan kapital u jednoj zemlji. Primjerice, obrazovanje se
smatra investicijom u ljudski kapital,s obzirom da povećava proizvodnu
sposobnost radne snage.
Amortizacija ili potrošnja stalnih sredstava – predstavlja cijenu

zamjene starog, dotrajalog kapitala novim. Amortizacija se koristi za
razlikovanje pojmova bruto i neto investicija.
Neto investicije = Bruto investicije – amortizacija
Neto investicije su bolji pokazatelj stvarnog dodatka ukupnom fondu

kapitala od bruto investicija. Međutim, kod obračuna cijene zamjene
starog kapitala novim postoji problem razlikovanja amortizacije i
investicija.
Naprimjer, koristite pisaću mašinu u vrijednosti od 1.000 KM i sa rokom

trajanja 10 godina. Godišnja amortizacija ovog sredstva iznosi 100 KM.
Nakon deset godina staro i dotrajalo sredstvo zamijenite novim –
kupujete kompjuter sa štampačem. Ovim novim sredstvom obavljate sve
radnje koje ste ranije radili pisaćom mašinom, ali i mnogo više. Novo
sredstvo djelimično sadrži amortizaciju, ali mnogo više dodatak fondu
kapitala – investiciju.
Neto izvoz (Net export) – jednak je vrijednosti izvoza roba i usluga

umanjenoj za vrijednost uvoza roba i usluga. Ovaj agregat u
makroekonomiji pokazuje uticaj (efekat) vanjske trgovine na agregatnu
potražnju u jednoj ekonomiji. Kao takav, ima posebno važnu ulogu pri
određivanju BDP.
Apsorpcija (A – Apsorption, domaća agregatna potražnja) –

predstavlja zbir ukupne finalne potrošnje (C) i bruto investicija (I)
A=C+I
36
1.5. SNA - koncepti
Tokovi i stanja
SNA bilježi ekonomske aktivnosti koje se događaju u toku konkretnog

vremena (naprimjer godišnji BDP) i podatke koji se odnose na poziciju u
nekom vremenskom trenutku (stanje). Tokovi odražavaju stvaranje,
pretvaranje, razmjenu ili otpis ekonomskih vrijednosti i uključuju
promjene u vrijednosti aktive ili obaveza institucionalnih jedinica.
Stanje predstavlja vlasništvo nad aktivom ili obavezom u određenom

trenutku. Uobičajeno se prikazuje u bilansu stanja i bilježi na početku i
kraju obračunskog perioda.
Stanje i tokovi su uzajamno povezani. Recimo, tok proizvodnje novog

namještaja u jednoj godini predstavlja dodatak na stanje namještaja koje
je postojalo na kraju prethodne godine. Za makroekonomsku analizu, od
posebne su važnosti tokovi, mada su neke varijable stanja posebno važne
– naprimjer ukupan iznos novca, ili iznos duga, ili broj nezaposlenih.
Bruto i neto agregatni pokazatelji
SNA razlikuje bruto i neto agregatne pokazatelje. Tako naprimjer, bruto

proizvodnja (Q) predstavlja zbir vrijednosti svih roba i usluga
proizvedenih u jednoj ekonomiji. Ovaj agregat, kako smo ranije
spomenuli, može biti problematičan iz razloga dvostrukog ili višestrukog
računanja nekih stavki. Naveli smo primjer pšenice od koje se pravi
brašno koje se koristi za proizvodnju kruha. U ovom slučaju vrijednost
pšenice računala bi se tri puta. Da bi se izbjeglo višestruko računanje
istih stavki, SNA računa samo finalnu proizvodnju – od bruto
proizvodnje oduzima vrijednost intermedijarnih dobara (proizvodna
potrošnja ili međufazna potrošnja). Rezultirajući iznos predstavlja
dodajnu vrijednost koja predstavlja mjeru ukupne proizvodnje koja je
proizvedena u određenom vremenu.
Spomenuli smo također i amortizaciju, kao i rezerve vezane za tačne

procjene amortizacije i investicija. Makroekonomski smisao amortizacije
kao „potrošnje stalnog kapitala“ razlikuje se od procjena amortizacije
koju pojedinačni ekonomski subjekti čine u različitoj funkciji. Rezerve za
procjene firmi vezane za amortizaciju proizilaze iz činjenice da je teško
37
procijeniti vremensko trajanje nekog dobra (npr. pisaća mašina koja
može trajati i kraće zbog visokih troškova održavanja ili zbog
ekonomskog zastarjevanja). Zatim, postavlja se i pitanje prilikom
procjene amortizacije – po kojoj cijeni treba pripisati preostalu vrijednost
kapitalnog dobra? Da li je to cijena po kojoj je, naprimjer, kupljena
pisaća mašina prije nekoliko godina, ili je to cijena kompjutera sa
štampačem? Konačno, zakoni koji regulišu poreze u nekim zemljama
mogu navesti ekonomske subjekte da, iz razloga poreskih stimulacija ili
subvencija od strane države, vrše procjene amortizacije koje ne
odgovaraju stvarnom trošenju kapitala. Ovi razlozi, kao i lakši pristup
podacima o bruto iznosima, opredijelili su SNA za obračun BDP – bruto
domaćeg proizvoda. Također, podsjetimo da se termini bruto i neto
koriste u SNA u mjerenju investicija. Bruto investicije, umanjene za
amortizaciju, daju mjeru neto investicija u jednoj nacionalnoj ekonomiji.
Sličnu distinkciju SNA pravi razlikujući bruto štednju i neto štednju.
Ponekad se termini bruto i neto koriste u potpuno drugom značenju. Kao
što znamo, neto izvoz predstavlja razliku izvoza i uvoza. SNA koristi i
pojam neto strana sredstva koja predstavljaju vrijednost stranih sredstva
umanjenih za strane obaveze.
Nominalni i realni agregatni pokazatelji
Nominalni agregatni pokazatelji u SNA vrednuju se po tekućim

(tržišnim) cijenama, a realni – po cijenama iz baznog perioda. Podsjetimo
se nominalnog i realnog BDP. Promjene nominalnog BDP mogu biti
rezultat promjena količina proizvedenih dobara i usluga, ili promjena
cijena dobara i usluga, te promjena i količina i cijena. Nasuprot tome,
promjene realnog BDP odražavaju samo promjene količina finalne
proizvodnje. Deflator BDP-a mjera je promjene kod prosječnog nivoa
cijena finalne proizvodnje u odnosu na baznu godinu. Samim tim,
promjena BDP deflatora iz jedne godine u drugu predstavlja mjerilo
inflacije u jednoj nacionalnoj ekonomiji.
Robe i usluge
SNA svaku proizvodnju tretira jednako bez obzira da li se radi o

proizvodnji roba ili proizvodnji usluga. Svaka od njih ima svoje inpute,
proizvodnju i dodajnu vrijednost. Prema tome, BDP je suma dodajne
vrijednosti u svim sektorima jedne privrede – i onima koji proizvode robe
i onima koji proizvode usluge.
38
Vrednovanje proizvodnje i roba i usluga vrši se po tržišnim cijenama ili,
u slučaju tzv. prirodnog monopola (naprimjer telefonske usluge) po
regulisanim cijenama. Usluge vladinog sektora vrednuju se po
troškovima faktorskih inputa (ukupne plate i zarade zaposlenima koje
isplaćuje vlada). Vrijednost roba koje se koriste u proizvodnji usluga
(naprimjer potrošnja makaza, šampona i sl. kod frizerskih usluga)
uključena je u BDP.
Faktorski troškovi i tržišne cijene
Prije nego objasnimo ovaj koncept SNA, spomenimo da u sistemu

oporezivanja razlikujemo direktne poreze koji su zasnovani na bruto
ličnim i poslovnim primanjima i koji se plaćaju iz tih prihoda. Kao takvi,
oni su uključeni u SNA. Drugu vrstu poreza čine indirektni porezi (porez
na dodanu vrijednost – PDV ili VAT). Kako BDP predstavlja sumu
dodajne vrijednosti u svim sektorima privrede, zbir svih dodajnih
vrijednosti bez poreza na dodajnu vrijednost predstavlja „proizvod po
faktorskoj cijeni“. Ta vrijednost identična je vrijednosti svih prihoda
(dohodaka). Ukoliko se zbiru dodajne vrijednosti u svim sektorima
privrede dodaju porezi (PDV) dobivamo agregatni pokazatelj „proizvod
po tržišnim cijenama“. Dakle,
Proizvod po faktorskoj cijeni = Suma dodajne vrijednosti (bez poreza PDV)

Proizvod po tržišnim cijenama = Suma dodajne vrijednosti + PDV
Drugi koncept odnosi se na subvencije – iznos koji preduzeća dobivaju

od vladinog sektora. Sistem nacionalnih računa oduzima subvencije od
BDP po faktorskim cijenama da bi se dobila vrijednost BDP po tržišnim
cijenama.
BDP (tržišne cijene) = BDP (faktorske cijene) - subvencije
Kao zaključak navodimo da se indirektni porezi (PDV) i subvencije

uzajamno poništavaju. Podsjećamo, indirektne poreze firme plaćaju
vladinom sektoru, a subvencije firme dobivaju od vladinog sektora.
Ukoliko se javlja razlika zbira prihoda od indirektnih poreza i sume
ukupnih subvencija, SNA je registruje kao „neto indirektne poreze“.
39
Transferi
SNA tretira kao transfere sva plaćanja za koja se ništa ne razmjenjuje.

Transferi predstavljaju jednosmjerno kretanje transakcija bez obavezne
proturadnje. Doznake radnika u inostranstvu, pokloni, humanitarna
pomoć i slično, predstavljaju transfere. Kako transferi ne predstavljaju
proizvodnju domaće privrede, njihova vrijednost isključena je iz
obračuna BDP. Međutim, transferi utiču na ukupni dohodak jedne
privrede kao sredstva raspoloživa za ukupnu potrošnju i bruto štednju. To
je i razlog što se iznos neto transfera uključuje u raspoloživi dohodak
(GNDI – Gross National Disposable Income) – dohodak raspoloživ za
sve oblike potrošnje. Ukoliko su primanja transfera veća od isplate
transfera – transferi imaju pozitivnu vrijednost. U tom slučaju je
raspoloživi dohodak veći od vrijednosti BDP. I, obrnuto, ukoliko
transferi imaju negativnu vrijednost (isplate transfera veće od primanja
transfera) – vrijednost raspoloživog dohotka je manja od vrijednosti
BDP.
Neto transferi = Primanja transfera – plaćanja transfera

Slučaj 1. Primanja transfera > plaćanja transfera Æ GNDI > BDP
Slučaj 2. Plaćanja transfera > primanja transferaÆ GNDI < BDP
1.6. Skup računa i redoslijed računa

Da bismo razumjeli funkcionisanje jedne privrede naročito je značajno
posmatrati i analizirati ekonomsku aktivnost različitih sektora privrede i
međuzavisnosti ekonomskog uticaja tih aktivnosti. Vrijednost je SNA
računanje glavnih makroekonomskih agregata:
bruto domaćeg proizvoda – BDP ili
raspoloživog dohotka – GNDI.
Međutim, za potrebe ekonomske analize, od posebne su važnosti tokovi

ekonomske aktivnosti u jednoj ekonomiji. Cjelokupan sistem, kako smo
spomenuli, sastavljen je od skupa međuzavisnih računa koji, uz bilans
stanja, pokazuje tokove vezane uz različite vrste privrednih aktivnosti
(proizvodnja, raspodjela i upotreba dohotka, akumulacija).
40
Slika 1.2. SNA – ekonomska aktivnost
SNA – ekonomska aktivnost
Tokovi
STANJE STANJE
Kako skup transakcija koje bilježe te tokove uobičajeno nije u ravnoteži,

ukupni iznosi se razlikuju. Zbog primjene opštih računovodstvenih
pravila uvode se izravnavajuće stavke između ukupne aktive i ukupnih
obaveza neke institucionalne jedinice ili sektora. Ove ravnotežne stavke
dobivaju se oduzimanjem ukupne vrijednosti stavki sa jedne strane
računa od ukupne vrijednosti stavki na drugoj strani računa.
Zašto je važno razumjeti izravnavajuće stavke? One su mjere

ekonomskog uspjeha (neuspjeha) i u ukupnom zbiru predstavljaju važan
makroekonomski agregat. Kako se izravnavajuća stavka iz jednog računa
prenosi kao prva stavka u slijedeći račun, redoslijed računa u SNA ima
logičan slijed i predstavlja logičnu cjelinu. Sve izravnavajuće stavke
zajedno predstavljaju neto rezultat ekonomske aktivnosti i zbog toga su
od posebne važnosti za ekonomsku analizu. Tako, naprimjer, one sadrže
informacije o dodajnoj vrijednosti, raspoloživom dohotku, štednji, neto
zaduživanju i sl.
Vrijedi spomenuti i vezu između početnog stanja, tokova i završnog

stanja. Sve promjene zabilježene tokom perioda na računima tokova
iskazane su u bilansu stanja (završnom) koji predstavlja zbir početnog
stanja i transakcija tokom perioda.
Slika 1.3. Odnos početnog stanja, tokova i završnog stanja

POČETNO Tokovi ZAVRŠNO
STANJE Transakcije i STANJE
izravnavajuće stavke
41
SNA sistem računa sastoji se od:
računa (bilansa) tokova,
računa (bilansa) stanja.
RAČUNI TOKOVA registruju sve promjene vezane za ekonomske

aktivnosti koje se odvijaju u određenom periodu. Podsjećamo, svaki
račun sadrži i izravnavajuće stavke. Računi tokova sastoje se od:
tekućih računa i
računa akumulacija.
Tekući računi registruju proizvodnju roba i usluga, stvaranje dohotka od

strane proizvodnje, raspodjelu i preraspodjelu tih dohodaka između
institucionalnih jedinica i upotrebu dohotka u funkciji potrošnje i štednje.
Tekuće račune čine:
račun proizvodnje,
računa raspodjele i upotrebe dohotka.
Račun proizvodnje registruje vrijednosti proizvodnje roba i usluga.

Njegova izravnavajuća stavka je bruto dodajna vrijednost (vrijednost
proizvodnje umanjena za vrijednost intermedijarnih dobara – proizvodne
potrošnje).
Računi raspodjele i upotrebe dohotka sastoje se od skupa računa koji

pokazuju:
kako proizvodnja stvara dohodak,
kako se dohoci raspodjeljuju institucionalnim jedinicama u skladu
sa dodajnom vrijednosti koja je stvorena u proizvodnji,
kako se dohoci preraspodjeljuju (npr. vladinom sektoru kroz
doprinose, poreze i transfere),
kako se dohoci troše (npr. kako se raspodjeljuju na potrošnju
finalnih roba i usluga i štednju).
Izravnavajuća stavka u kompletu računa dohotka je štednja. Kako smo

ranije spomenuli, svaka izravnavajuća stavka se prenosi kao prva stavka
u slijedeći račun – prvi račun u redoslijedu računa akumulacije.
Računi akumulacije registruju povećanje ili smanjenje aktive i pasive

institucionalnih jedinica kroz transakcije, ili kao rezultat drugih
aktivnosti (naprimjer elementarnih nepogoda). Račune akumulacije čine:
račun kapitala (registruje promjene nefinansijske aktive),
finansijski račun (bilježi promjene finansijske aktive),
42
računi ostalih promjena (dva podračuna: a) račun drugih
promjena i b) račun revalorizacije koji bilježi promjene
vrijednosti nastalih iz promjene cijena).
O kakvim međuodnosima tekućih računa i računa akumulacije je riječ,

najbolje govori primjer štednje (izravnavajuća stavka). Ako je štednja iz
računa dohotka pozitivna, ona se prikazuje na računu akumulacije kao
povećanje aktive. Ukoliko je štednja negativna, višak potrošnje u odnosu
na raspoloživi dohodak se finansira ili smanjenjem aktive na računu
akumulacije ili zaduživanjem.
BILANS STANJA pokazuje stanje aktive i obaveza u institucionalnim

jedinicama ili sektorima na početku i kraju obračunskog perioda. Razlika
bilansa stanja na početku i kraju obračunskog perioda rezultat je tokova
ekonomskih aktivnosti u zemlji.
Slika 1.4. Shematski prikaz računa u SNA
Shematski prikaz računa u SNA
BILANS STANJA RAČUNI BILANS STANJA

(početni) TOKOVA (završni)
RAČUNI
TEKUĆI AKUMULACIJE
RAČUNI
Račun kapitala
Račun
proizvodnje
Finansijski račun
Računi ostalih
Računi raspodjele i promjena aktive
upotrebe dohotka
Račun drugih Račun

promjena aktive revalorizacije
43
1.7. Alternativni pristupi mjerenja BDP-a i drugih
agregatnih pokazatelja
Da bismo razumjeli tokove u jednoj ekonomiji, računovodstvena pravila
(aktiva, pasiva, pozitivne stavke, negativne stavke...) i alternativne
pristupe mjerenja BDP, zamislimo jednu privredu u kojoj postoje
domaćinstva koja pružaju svoje proizvodne usluge privredi i privredu
koja proizvodi dobra i usluge za potrošnju domaćinstava. Ovaj kružni tok
makroekonomske aktivnosti šematski možemo prikazati kako slijedi:
Slika 1.5. Kružni tok makroekonomske aktivnosti
KUPOVINE ZA POTROŠNJU
PROIZVEDENA DOBRA I
USLUGE
DOMAĆINSTVA PRIVREDA
PROIZVODNE USLUGE (rad, kapital, zemlja...)
DOHOCI (plate, kamate, rente, profiti...)
Unutarnji tok na kružnom kretanju makroekonomske aktivnosti

predstavlja tok proizvodnje. Domaćinstva rade u privredi, proizvode
dobra i usluge koja služe za zadovoljenje njihovih potreba.
Gornji tok kružnog kretanja makroekonomske aktivnosti – tok potrošnje

– pokazuje da su proizvedena dobra namijenjena potrošnji (proizvodnja u
funkciji potrošnje).
Donji tok kružnog kretanja makroekonomske aktivnosti – tok dohotka –

pokazuje kako domaćinstva, za pružene proizvodne usluge privredi,
dobivaju dohotke.
44
Iz ovog pojednostavljenog shematskog prikaza uočavamo tri alternativna
pristupa mjerenja ukupne vrijednosti – bruto domaćeg proizvoda u jednoj
nacionalnoj ekonomiji:
pristup proizvodnje,
pristup dohotka,
pristup potrošnje.
Pristup proizvodnje
Mjeren ovim pristupom, BDP predstavlja zbir dodajne vrijednosti.

Podsjetimo se da je to jednako razlici između vrijednosti bruto
proizvodnje i vrijednosti intermedijarne potrošnje (proizvodne potrošnje).
gdje je = zbir dodajne vrijednosti u svim sektorima u privredi.

Ranije smo spomenuli da je BDP baziran na konceptu rezidentnosti, što
znači da uključuje samo proizvodnju roba i usluga rezidenata jedne
zemlje. Podsjećamo, to je bruto koncept koji uključuje i amortizaciju
kapitala.
Pristup dohotka
Pristup dohotka ili prihoda ujedno predstavlja i pristup troškova. Naime,

kao što je plata za domaćinstva – prihod, plaćanje naknada zaposlenima
(plate) za privredu su – trošak. Mjeren ovim pristupom, BDP predstavlja
zbir svih prihoda koje naplaćuju rezidenti jedne zemlje.
BDP (tržišne cijene) = BDP (faktorske cijene) + (indirektni porezi –

subvencije)
BDP (tržišne cijene) = W + OS + TSP
gdje je:
W = zbir plata i drugih naknada zaposlenima,
OS = operativni suficiti proizvodnih jedinica (rente, kamate,
amortizacija i dobit),
TSP = indirektni porezi minus subvencije (porezi koje preduzeća
plaćaju vladi minus transferi koje preduzeća dobivaju od vlade).
45
Pristup potrošnje
Koristeći ovaj pristup, BDP predstavlja zbir finalne potrošnje roba i

usluga. Kao takav, on uključuje finalnu potrošnju domaćinstava,
poslovnog sektora (proizvodni sektor), vladinog sektora (državna
potrošnja), neto-izvoza (razlike vrijednosti izvoza i uvoza).
BDP = C + I + G + (X – M)
gdje je:
C = lična potrošnja,
I = bruto investicije (poslovna potrošnja),
G = državna potrošnja (potrošnja vladinog sektora),
X = izvoz roba i nefinansijskih usluga,
M = uvoz roba i nefinansijskih usluga.
Podsjetimo da su tri navedena pristupa – alternativna, što znači da daju

identičan rezultat. BDP mjeren svakim od navedenih pristupa je jednak
(ekvivalentan).
Tabela 1.1. Alternativni pristupi mjerenju BDP
Pristup proizvodnje Pristup dohotka Pristup potrošnje

Dodajna vrijednost Plate i druge naknade
Lična potrošnja (C)
(VA) zaposlenima (W)
+ operativni suficit
Industrije preduzeća (uključujući + Bruto investicije (I)
amortizaciju) (OS)
Poljoprivrede = BDP (osnovne cijene) + Državna potrošnja (G)
+ (porezi – subvencije) + Izvoz roba i nefinansijskih
Usluga
(TSP) usluga (X)
- Uvoz roba i nefinansijskih
Državne službe = BDP (tržišne cijene)
usluga (M)
= BDP (osnovne
= BDP (tržišne cijene)
cijene)
+ (porezi – subvencije)
(TSP)
= BDP (tržišne cijene)
BDP (proizvodni pristup) = BDP (pristup dohotka) = BDP (pristup potrošnje)
46
1.8. Dodatni pokazatelji dohotka
Ranije smo napom da BDP mjeri samo dohodak ostvaren iz domaće
proizvodnje (bruto domaći proizvod). Međutim, kako i drugi izvori
dohodaka imaju važan uticaj na ukupnu potrošnju u jednoj privredi, SNA
definiše dva dodatna pokazatelja dohotka:
Bruto nacionalni dohodak (GNI – Gros National Income),
Bruto nacionalni raspoloživi dohodak (GNDI – Gross national
disposable income)
Za razliku od BDP koji je uspostavljen na domaćoj osnovi (bruto domaći

prizvod), ova dva dodatna agregatna pokazatelja uspostavljena su na
nacionalnom nivou. Razlog tome je što ne uključuju dohodak koji je
ostvaren unutar ekonomije, ali plaćen nerezidentima, a uključuju
dohodak ostvaren u inostranstvu koji je plaćen rezidentima. Koncept
rezidentnosti ključni je u obračunu bruto nacionalnog dohotka (GNI) i
bruto nacionalnog raspoloživog dohotka (GNDI).
Bruto nacionalni dohodak - GNI
Kako bi uključio sve dohotke koje primaju rezidenti jedne zemlje, on se

definiše kao BDP uvećan za dohodak koji se prima od nerezidenata, i
umanjen za dohodak koji se plaća nerezidentima.
GNI = BDP + dohodak od nerezidenata – dohodak plaćen

nerezidentima
Razlika dohotka koji se prima od nerezidenata i dohodaka koji se plaćaju

nerezidentima, naziva se neto fakturisani dohodak iz inostranstva (Yf).
On može imati pozitivnu i negativnu vrijednost.
Yf = dohodak koji se prima od nerezidenata – dohodak koji se plaća

nerezidentima
GNI = BDP + Yf
47
Uočljivo je da je GNI zasnovan samo na konceptu dohotka, za razliku od
BDP koji je zasnovan i na konceptu proizvodnje i na konceptu potrošnje.
Nije rijedak slučaj da se bruto nacionalni dohodak – GNI, naziva
primarnim dohotkom.
Bruto nacionalni raspoloživi dohodak - GNDI
Bruto nacionalni raspoloživi dohodak predstavlja dohodak koji je

rezidentima jedne zemlje na raspolaganju za potrošnju i štednju. On
predstavlja zbir bruto nacionalnog dohotka i neto-transfera iz
inostranstva (primanja po osnovu doznaka naših radnika iz inostranstva,
donacija, humanitarne pomoći, pomoći drugih vlada ili međunarodnih
organizacija i sl., umanjen za plaćanja po takvim osnovama
inostranstvu).
GNDI = GNI + TRf
gdje je TRf – neto transfer iz inostranstva.
Tabela 1.2. Ključni agregatni pokazatelji
Agregatni
pokazatelji
BDP GNI GNDI
Pristupi
Pristup ∑ VA + (porez
- -
proizvodnje – subvenicije)
+ TRf = GNDI (tržišne
W + OS + + Yf = GNI cijene)
Pristup dohotka (porez – (tržišne – Amortizacija = Neto
subvenicije) cijene) nacionalni raspoloživi
dohodak (NNDI)
+ TRf = GNDI (tržišne
+ Yf = GNI cijene)
C + I + G + (X –
Pristup potrošnje (tržišne – Amortizacija = Neto
M)
cijene) nacionalni raspoloživi
dohodak (NNDI)
Napomena: Iako je Neto nacionalni raspoloživi dohodak – NNDI bolji pokazatelj za
analizu stvaranja dohotka, iz razloga koji su ranije spomenuti češće se koristi Bruto
nacionalni raspoloživi dohodak – GNDI.
48
U svrhu makroekonomske analize, od posebne je važnosti agregatni
pokazatelj – usko vezan za BDP, nacionalni i raspoloživi dohodak. Bruto
nacionalna štednja (S – Gross national saving) predstavlja razliku bruto
nacionalnog raspoloživog dohotka (GNDI) i finalne potrošnje (C).
S = GNDI C
Ponekad se koristi i pokazatelj Bruto domaće štednje koji predstavlja

Bruto nacionalnu štednju umanjenu za neto transfere iz inostranstva i
neto fakturisani dohodak iz inostranstva.
SD = S – (TRf + Yf)
gdje je:
SD = bruto domaća štednja,
S = bruto nacionalna štednja,
TRf = neto transferi iz inostranstva,
Yf = neto fakturisani dohodak iz inostranstva.
1.9. Usklađivanje različitih statističkih sistema

Kao što je rečeno u prethodnim izlaganjima, ekonomije sa obilježjima
planske privrede ranije su koristile alternativni sistem mjerenja konačne
proizvodnje. Sistem bilansa nacionalne privrede, ili sistem materijalnog
proizvoda – MPS, kao krajnje mjerilo proizvodnje koristio je Neto
nacionalni proizvod (Net Material Product – NMP) i akumulaciju.
Razlika između Neto materijalnog proizvoda (NMP) i Bruto domaćeg
proizvoda (BDP) odnosila se na isključivanje amortizacije i najvećeg
dijela dodajne vrijednosti za sektor tzv. neproizvodnih usluga
(obrazovanje, nauka, zdravstvo, bankarske usluge, trgovina i sl.). Samo
one usluge koje su bile vezane za transport, skladištenje, marketing i
društvenu ishranu, bile su uključene u Neto materijalni proizvod. Ovaj
uži koncept zahtijevao je prilagođavanje sistemu SNA 1993. To je
podrazumijevalo da se na vrijednosti NMP dodaju vrijednosti
amortizacije i dodajne vrijednosti tzv. neproizvodnih usluga. Nije bila
rijetkost da se, ovim metodom, dobiju vrijednosti proizvodnje (BDP)
koje su bile i do 30% uvećane u odnosu na NMP mjere proizvodnje.
49
Iako su statistički sistemi bivših planskih privreda (tranzicijske zemlje) u
procesu prilagođavanja metodologiji SNA 1993, ograničenost dostupnih
statistika još uvijek predstavlja osnovu rezervama. Glavni problemi
vezani su za:
a) nepotpuno izvještavanje o privatnoj proizvodnji (brzina promjena
vlasničke strukture, ili privatizacije, nije adekvatno praćena u
statističkim sistemima, što rezultira precijenjenosti ili
podcijenjenosti određenih pokazatelja);
b) neadekvatnost postojećih statističkih sistema (praćenje malog
broja državnih trgovinskih preduzeća od strane statistike nije
moglo odgovoriti naglom rastu privatne trgovine);
c) pristranost iznosa indeksa (kako indeksi zahtijevaju poređenje
vrijednosti, osnovni problem predstavljaju cijene u periodu prije
reformi koje većinom nisu bile odraz vrijednosti);
d) promjene kod tipa i kvaliteta proizvodnje (nije jasno kako treba
vrednovati veliki broj novih tipova roba i usluga ili kako
procijeniti radikalne promjene u kvalitetu roba i usluga).
Imajući u vidu izvore i obuhvat podataka, nije suvišan oprez prilikom

upotrebe zvaničnih statistika. Poseban razlog tome jesu zaključci analiza
o efektima ekonomskih reformi na životni standard stanovništva u
zemljama u tranziciji.
Pored ovih problema, karakterističnih za zemlje u tranziciji, nekoliko

opštih obilježja mjerenja BDP po metodologiji SNA 1993 upućuje na
potrebe rezervi i daljih usavršavanja:
a) neke vrste proizvodnje netačno se vrednuju iz razloga što se
njima ne trguje na tržištu (poljoprivredna proizvodnja za
sopstvene potrebe);
b) unapređenja kvaliteta roba ne odražava se adekvatno na
nacionalne račune (pad cijena kompjutera bez obzira na
unapređenje kvaliteta);
c) neke ekonomske aktivnosti registruju se kao dodatak na BDP,
iako predstavljaju trošak zbog negativnih pojava (kao npr.
kriminala, korupcije, terorizma);
d) nacionalni računi ne uzimaju u obzir narušavanje okoline ili
degradaciju prirodnih resursa;
e) pogrešno mjerenje aktivnosti na „crnom“ tržištu (neregistrovane
ili skrivene transakcije).
50
Sve navedeno iziskuje dalji rad na usavršavanju i usklađivanju
metodologija SNA sa novim razvojnim okolnostima. Značajan napredak
ostvaren je sa usklađivanjem nacionalnih računa sa specijaliziranim
statističkim sistemima kao što su platni bilans, statistike radne snage,
finansijske statistike i slično. Zajedno sa revizijom SNA, revidirani su
drugi statistički sistemi kako bi se eliminisale konceptualne razlike:
a) Međunarodni monetarni fond (IMF), objavljujući posebne
priručnike (uputstva), uskladio je tri statistike koje su u njegovoj
odgovornosti:
statistika platnog bilanca,
novčana i bankarska statistika,
vladina (državna) finansijska statistika.
b) Sa početkom primjene SNA 1993, UN su objavili revidirana
međunarodna uputstva. Najznačajnija revizija obavljena je u
oblasti Međunarodne standardne klasifikacije djelatnosti svih
ekonomskih aktivnosti – ISIC, koja se primjenjuje u SNA.
c) Međunarodna organizacija rada – ILO, objavila je revidirane
standarde za statistiku rada. Tako je zaposlenost definisana u
skladu sa definicijama (granicama) proizvodnje u SNA.
d) Organizacija za poljoprivredu i ishranu – FAO, uskladila je svoj
Priručnik za poljoprivredne račune sa tretmanom poljoprivrednih
aktivnosti i proizvoda u SNA.
Na kraju, pregled osnovnih obilježja SNA 1993 predstavljamo u narednoj

tabeli:
51
Tabela 1.3. Pregled osnovnih obilježja SNA 1993
Privredna kretanja
Makroekonomske analize
UPOTREBA Kreiranje ekonomske politike
Poređenje različitih perioda
Međunarodna poređenja
1928. Liga naroda SNA 1953, UN
HISTORIJAT SNA
1952. OSCE
REZIDENTI NEREZIDENTI
Domaćinstva Sektor inostranstva
INSTITUCIONALNE Preduzeća
JEDINICE – Finansijski sektor
SEKTORI Vladin sektor
Neprofitne institucije
Proizvodnja
OSNOVNI Potrošnja
POJMOVI Aktiva
Rezidentnost
Bruto proizvod – Q
Dodajna vrijednost – VA
Potrošnja – C
Bruto domaći proizvod – BDP
AGREGATI
Investicije – I
Amortizacija
Neto izvoz (X-M)
Apsorpcija (A)
Tokovi i stanja
Bruto i neto
Nominalni i realni
KONCEPTI
Robe i usluge
Faktorski troškovi i tržišne cijene
Transferi
RAČUNI TOKOVA
Tekući
Računi proizvoda
Računi raspodjele i upotrebe dohotka
Računi akumulacije
RAČUNI Računi kapitala
Finansijski računi
Računi ostalih promjena aktive
- računi drugih promjena
- računi revalorizacije
BILANS STANJA
ALTERNATIVNI Pristup proizvodnje (BDP)
PRISTUPI Pristup dohotka (BDP, GNI, GNDI)
MJERENJA Pristup potrošnje (BDP, GNI, GNDI)
52
POGLAVLJE 2.
EVROPSKI SISTEM NACIONALNIH I REGIONALNIH

RAČUNA
prof. dr. Rabija Somun – Kapetanović
2.1. Definisanje Evropskog sistema nacionalnih računa

2.2. Osnovne karakt. koncepata Evropskog sistema nac. računa (ESA)
2.3. Sastavni dijelovi Evropskog sistema nacionalnih računa
2.4. Evropski sistem nacionalnih računa kao sistem
2.5. Upotreba evropskog sistema nacionalnih računa
53
54
2. EVROPSKI SISTEM NACIONALNIH I
REGIONALNIH RAČUNA
Prof. dr. Rabija Somun - Kapetanović

Sistem nacionalnih računa predstavlja instrument kvantitativne analize
stanja i kretanja ekonomija različitih zemalja i njihove međuzavisnosti.
Nacionalno računovodstvo daje kvantitativni prikaz makroekonomskih
varijabli kao i njihovih međusobnih kompleksnih odnosa koristeći
empirijske podatke o tim varijablama. Evropski sistem nacionalnih i
regionalnih računa 1995,4 za koji ćemo u daljem tekstu koristiti
skraćenicu ESA 1995 ili samo ESA, predstavlja međunarodno usklađeni
standard i okvir za detaljan opis ukupne ekonomske aktivnosti koja se
odvija na nivou regije, države ili više država, dakle na različitim
teritorijalnim nivoima, kao i odnose različitih teritorijalnih nivoa
ekonomske aktivnosti sa okruženjem.
Evropski sistem nacionalnih računa je objavljen 1970. godine i

primjenjivan do 1978. godine kada je objavljeno dopunjeno izdanje.
Evropski sistem nacionalnih i regionalnih računa 1995 predstavlja
unapređenje prethodnih ESA i potpuno je usklađen sa Sistemom
nacionalnih računa 19935 koji predstavlja opštepriznati standard
nacionalnog računovodstva. U realizaciji SNA 1993 su učestvovali
odgovarajuće službe Ujedinjenih nacija, Međunarodnog monetarnog
fonda, Evropske unije, OECD-a i Svjetske banke.
SNA je „ međunarodni standard koji definiše specifične koncepte i

varijable i definiše pravila za njihovo mjerenje u skladu sa dobro
utvrđenom metodologijom. Integrisani nacionalni računi daju opsežnu
ekonomsku sliku koja olakšava shvatanje ekonomskih odnosa između
privrednih subjekata i strukture i dinamike najvažnijih agregata koji
opisuju ekonomski razvoj“.6 SNA predstavlja teoretski okvir
međunarodnog standarda nacionalnih računa.

4
The European system of Accounts 1995.
5
U daljem tekstu će se za Sistem nacionalnih računa 1993 koristiti skraćenica SNA.
6
Nacionalni računi TB 01/2007, Agencija za statistiku BiH, ISSN 1840-104X, str. 15.
55
ESA 1995, koji je konzistentan sa SNA, sadrži i dodatna uputstva koja
se odnose na specifičnosti i potrebe za prikupljanjem podataka za
Evropsku uniju. Pored toga, i SNA i ESA su usklađeni sa konceptima i
klasifikacijama koje se koriste u društvenim i ekonomskim statistikama
različitih zemalja zbog međunarodne uporedivosti. Zbog toga ESA
predstavlja referentni standard za društvenu i ekonomsku statistiku
zemalja članica Evropske unije i ostalih evropskih zemalja koje teže ka
integraciji u Evropsku uniju. Aktivnosti na implementaciji SNA i ESA u
Bosni i Hercegovini su počele 1996. godine u okviru statističkih
entitetskih institucija. Implementacija na nivou države je počela nakon
osnivanja Agencije za statistiku BiH 1998. godine.
Izlaganje o Evropskom sistemu nacionalnih računa će biti podijeljeno u

nekoliko dijelova kako bi se na što jednostavniji način prezentovala ova
vrlo značajna i kompleksna ekonomska tematika s obzirom na činjenicu
da su nacionalni računi baza za vođenje ekonomske politike i
međunarodna poređenja efikasnosti ekonomija.
2.1. Definisanje Evropskog sistema nacionalnih računa

Evropski sistem nacionalnih računa predstavlja referentni standard za
društvenu i ekonomsku statistiku zemalja članica Evropske unije i ostalih
evropskih zemalja koje teže ka integraciji u Evropsku uniju. Nacionalni
računi daju kompletan kvantitativan opis ukupne aktivnosti države. Oni
omogućavaju kompleksnu analizu procesa u privredi u svim fazama
njenog razvoja. Tako kompleksnom analizom omogućuje se uočavanje
tendencija i zakonitosti privrednog razvoja u prethodnim periodima, kao
i predviđanje kretanja u budućim periodima.
Evropski sistem nacionalnih računa je zasnovan na jedinstvenim

principima koji mu obezbjeđuju konzistentnost u pojmovnom i
klasifikacionom smislu. Sistem prati aktivnost institucionalnih jedinica
koje grupiše u sektore. Za klasifikaciju djelatnosti primjenjuje se
međunarodna standardna klasifikacija djelatnosti. Osnovni uslov za
konstrukciju sistema nacionalnih računa je jedinstvo definicija i osnovnih
sadržaja koja omogućavaju uporedivost između zemalja. Neophodno je
statističke informacije sistematski prikupljati, klasifikovati i obrađivati.
Ovi postupci obezbjeđuju bazu i omogućavaju konstrukciju i ocjenu
kvantitativnih modela u ekonomiji. Sistem nacionalnih računa se zasniva
na postavkama ekonomske teorije i predstavlja najznačajniji element u
56
konstrukciji ekonomskih modela. Sistem nacionalnih računa pruža
informaciju o makroekonomskim agregatima i njihovoj dinamici, a
ekonomska analiza utvrđuje i objašnjava njihove relacije i
međuzavisnosti.
Evropski sistem nacionalnih računa se primjenjuje na državnom nivou za

izradu godišnjih računa, a može se primjenjivati na regionalnom nivou,
kao i za izradu kvartalnih računa.
2.2. Osnovne karakteristike koncepata Evropskog sistema

nacionalnih računa (ESA)
U ESA se ekonomska aktivnost prikazuje na agregiran i komparativan
način. Potrebno je da konceptualni okvir nacionalnih računa bude
logičan, jednostavan, razumljiv, opšteprihvaćen i primjenjiv. Kako bi se
uskladile potrebe za podacima i mogućnosti njihovog prikupljanja i
korištenja, nacionalni računi moraju imati nekoliko značajnih
karakteristika. U Metodologiji za izradu ESA 19957 definisano je osam
sljedećih karakteristika:
1. Međunarodna usklađenost i uporedivost,
2. Usklađenost sa konceptima ostalih društvenih i ekonomskih
statistika,
3. Konzistentnost,
4. Operativnost,
5. Različitost od većine administrativnih koncepata,
6. Dobra bazna utemeljenost i trajnost,
7. Opis ekonomskih procesa u monetarnim i lako razumljivim
terminima,
8. Fleksibilnost i višenamjenska funkcija.
U daljem tekstu se prezentiraju i analiziraju navedene karakteristike koje

Sistem nacionalnih računa treba zadovoljiti.

7
Europski sustav nacionalnih računa ESA 1995. Eurostat, Državni zavod za statistiku
Republike Hrvatske. Zagreb, 1998, str. 26 - 31.
57
2.2.1. Međunarodna usklađenost i uporedivost
Za zemlje članice Evropske unije ESA je obavezan standard za

predstavljanje podataka nacionalnih računa koje koriste međunarodne
organizacije i zbog toga je neophodno da koncepti nacionalnih računa
budu međunarodno usklađeni. Ovaj standard i međunarodna usklađenost
koncepata obezbjeđuju međunarodne komparacije ekonomija različitih
zemalja. Evropski sistem nacionalnih računa, ESA 1995, je konzistentan
sa Sistemom nacionalnih računa (SNA 1993), koji pruža smjernice za
izradu nacionalnih računa nacionalnim računovodstvima svih zemalja
svijeta. Postoje i razlike između ESA-e 1995 i SNA 1993, od kojih će se
navesti samo neke. To su razlike u prikazivanju podataka i preciznost u
definisanju koncepata. Navodimo najznačajnije razlike u prikazivanju,
kao i osnovne razlike u preciznosti, između koncepta SNA i koncepta
ESA.8
Najznačajnije razlike u prikazivanju i predstavljanju podataka su:

a) U ESA su sadržana posebna poglavlja o transakcijama
proizvodima, transakcijama raspodjele i financijskim
transakcijama. Za razliku od ovog načina prikazivanja, te
transakcije su mnogo detaljnije predstavljene i objašnjene u SNA,
i to u sedam poglavlja koji su svrstani po računima.
b) ESA opisuje koncept dajući definiciju i popis elemenata koji se
uključuju i elemenata koji se isključuju iz koncepta. SNA opisuje
koncepte opštije i objašnjava principe na kojima se baziraju
usvojene konvencije.
c) U ESA su sadržana poglavlja o regionalnim i kvartalnim
računima.
d) SNA sadrži jedno poglavlje o popratnim računima.
Koncepti Evropskog sistema nacionalnih računa su u pojedinim

slučajevima precizniji od SNA-ovih. Naprimjer:
a) SNA ne sadrži precizne definicije o razlikama između tržišta za
vlastitu finalnu upotrebu i ostalih netržišta, za institucionalne
jedinice i lokalne poslovne jedinice i njihovih outputa. To znači
da vrednovanje proizvodnje i klasifikacija po sektorima nisu
definisani dovoljno precizno. U ESA je zbog toga uvedeno

8
Ibid, str. 31 – 32.
58
nekoliko dodatnih objašnjenja, kao i kriterij da prihodi od prodaje
tržišnih proizvođača moraju pokrivati najmanje 50% proizvodnih
troškova za nekoliko posebnih slučajeva.
b) ESA određuje konkretne granice klasifikacije pojedinih
kategorija, kao npr. bilježenje sitnog inventara u intermedijarnu
potrošnju.
c) ESA pretpostavlja da neke vrste proizvodnje dobara od strane
domaćinstava nisu bitne za zemlje članice EU i zbog toga ih ne
evidentira.
d) ESA se poziva na određene institucionalne mehanizme u EU, kao
na sistem INTRASTAT za bilježenje i praćenje tokova dobara i
doprinosa od zemalja članica prema EU.
e) ESA sadrži posebne klasifikacije EU koje su usklađene s
odgovarajućim klasifikacijama UN.
f) ESA sadrži dodatnu klasifikaciju za sve inostrane transakcije.
Prema ovoj klasifikaciji, inostrane transakcije se dijele na
transakcije između rezidenata EU i transakcije sa rezidentima
izvan EU.
2.2.2. Usklađenost sa konceptima ostalih društvenih i ekonomskih

statistika
Zbog međunarodnih komparacija koncepti i definicije ESA su potpuno

usklađeni i konzistentni sa teorijskim okvirom i opšteprihvaćenim
definicijama, konceptima i smjernicama SNA. Pored toga što koncepti
ESA i SNA treba da budu usklađeni međusobno, neophodno je, kao što
smo to već ranije naveli u uvodnom dijelu, da oni budu usklađeni i sa
konceptima ostalih društvenih i ekonomskih statistika. Ova usklađenost
doprinosi povezanosti i uporedivosti podataka koji se prikupljaju na
različitim nivoima i od strane različitih institucija. Potrebno je da
koncepti budu usklađeni i da razlike između njih, zbog međunarodnih
komparacija, budu minimalne.
2.2.3. Konzistentnost
Koncepti u ESA, kao i u SNA, treba da budu usklađeni sa konceptima i

smjernicama koje na međunarodnom nivou primjenjuju ekonomske
statistike. To se posebno odnosi na usklađenost sa Priručnikom bilanse
plaćanja (BPM) i Statistikom državnih finansija (GFS) Međunarodnog
monetarnog fonda, Statistikom prihoda OECD-a, ili ILO rezolucijom o
konceptima zaposlenosti, satima rada i troškovima rada. Usklađenost
59
ESA i SNA sa ostalim društvenim i ekonomskim statistikama obebjeđuje
povezanost i usporedivost podataka i omogućava dobivanje kvalitetnijih
statistika nacionalnih računa. Podaci i informacije koje su sadržane u
društvenim i ekonomskim statistikama se mogu, ukoliko su koncepti
usklađeni, bolje povezati sa sistemom nacionalnih računa i koristiti kao
baza za njegovo kompletiranje.
Usklađenost i konzistentnost koncepata koji se koriste u SNA, ESA i

drugim društvenim i ekonomskim statistikama omogućava da se
statistike iz različitih računovodstvenih okvira mogu međusobno
upoređivati i izračunavati brojni ekonomski pokazatelji i odnosi, kao što
su naprimjer sljedeći:
a) „Pokazatelji produktivnosti, kao što je dodana vrijednost po satu
rada (ovaj pokazatelj zahtijeva konzistentnost između koncepata
dodane vrijednosti i sati rada);
b) Nacionalni raspoloživi dohodak po glavi (ovaj odnos zahtijeva
konzistentnost između koncepata nacionalnog raspoloživog
dohotka i stanovništva);
c) Investicije u fiksni kapital kao postotak stanja fiksnog kapitala
(ovaj odnos zahtijeva konzistentnost između definicija tih tokova
i stanja);
d) Državni deficit i dug kao postotak bruto domaćeg proizvoda (ove
brojke zahtijevaju konzistentnost između koncepata državnog
deficita i državnog duga i bruto domaćeg proizvoda).“ 9
2.2.4. Operativnost
Značajna karakteristika koncepata u Evropskom sistemu nacionalnih

računa je da se formulišu i definišu poslije mjerenja i stoga pripadaju
grupi operacijskih koncepata. „Operacijsko obilježe koncepata očituje se
na nekoliko načina:
a) Određene aktivnosti ili stavke moraju se opisivati samo kada su
značajne u veličini. To se odnosi, na primjer, na proizvodnju
dobara za vlastiti račun od strane kućanstava: pletenje odjeće i
proizvodnja lončanica ne bilježi se kao proizvodnja, zato jer se te
vrste proizvodnje smatraju nevažne za zemlje EU. Drugi tipični
slučaj je da se mali, jeftini alati i oruđa bilježe kao investicije u

9
Ibid, str. 27.
60
fiksni kapital samo kada kupovni izdatak za takvo trajno dobro
nadvisi 500 ECU-a (po cijenama 1995.) po komadu (ili, ako je
kupljeno u određenoj količini, za ukupni kupljeni iznos); kada
izdaci ne nadmašuju taj iznos, ovi se predmeti bilježe kao
intermedijarna potrošnja;
b) Neki su koncepti popraćeni jasnim naputcima o njihovoj procjeni.
Na primjer, pri definiranju potrošnje kapitala upućuje se na
linearnu amortizaciju a za procjenu stanja fiksnog kapitala
preporuča se metoda stalne inventarizacije. Drugi tipični slučaj je
vrednovanje proizvodnje za vlastiti račun: u načelu treba se
vrednovati po bazičnim cijenama, ali ako je to potrebno, bazične
se cijene mogu procijeniti zbrajanjem raznih uključenih troškova;
c) Prisvojena su neka pojednostavljujuća ustaljena pravila. Na
primjer, po ustaljenom pravilu, sve zajedničke usluge koje pruža
država smatraju se izdacima za finalnu potrošnju;
d) Koncepti su usklađeni s konceptima u društvenoj i ekonomskoj
statistici koja se koristi kao input za sastavljanje nacionalnih
računa.“ 10
e) Koncepte nije lako operacionalizirati jer se obično, u nekom
pogledu, razlikuju od onih koji se koriste u administrativnim
izvorima podataka. Zbog toga ih je često potrebno transformisati
kako bi se mogli primijeniti za potrebe ESA.
2.2.5. Različitost od većine administrativnih koncepata
Koncepti u ESA obično se u nekom pogledu razlikuju od

administrativnih protustavki:
a) „Administrativni se koncepti razlikuju između zemalja. Zbog toga
se međunarodna usklađenost ne može postići putem
administrativnih koncepata;
b) Administrativni se koncepti mijenjaju tokom vremena. Zbog toga
se vremenska usporedivost ne može postići putem
administrativnih koncepata;
c) Koncepti na kojima se temelje administrativni izvori podataka
obično nisu međusobno konzistentni. Međutim, povezivanje i

10
Ibid, str. 27 – 28.
61
poređenje podataka, što je presudno za stavljanje brojki u
nacionalnim računima, moguća je jedino s konzistentnim skupom
koncepata;
d) Administrativni koncepti, općenito, nisu optimalni za ekonomsku
analizu i ocjenu ekonomske politike.“11
Pored različitosti koja postoji, administrativni izvori podataka, ponekad,

zadovoljavaju potrebe za podacima nacionalnih računa i ostalih statistika
jer administrativni izvori podataka mogu uzeti u obzir potrebe za
podacima statistike i koristiti neke koncepte izvorno namijenjene za
statističke potrebe.
2.2.6. Dobra bazna utemeljenost i trajnost
Koncepti Evropskog sistema nacionalnih računa su utemeljeni i utvrđeni

za duži period jer su oni odobreni kao međunarodni standard za decenije
koje slijede. Vrlo malo temeljnih koncepata se mijenja međunarodnim
smjernicama o nacionalnom računovodstvu. Ovaj koncepcijski
kontinuitet omogućava efikasnije korištenje statističkih podataka, nema
potrebe za preračunavanjima vremenskih serija niti stalnim uvođenjem
novih koncepata. Pored toga, koncepcijski kontinuitet ograničava
podložnost koncepata nacionalnim i međunarodnim političkim
pritiscima. Bazna utemeljenost i trajnost koncepata Evropskog sistema
nacionalnih računa obezbjeđuje da podaci nacionalnih računa
predstavljaju objektivnu bazu za analizu i vođenje ekonomske politike.
2.2.7. Opis ekonomskih procesa u monetarnim i lako razumljivim

terminima
Koncepti Evropskog sistema nacionalnih računa opisuju i izražavaju

ekonomske procese u monetarnim i lako razumljivim izrazima. Zbog
toga se često stanja i tokovi koji se ne mogu izraziti u monetarnim
pokazateljima ne uzimaju u obzir u obračun i kompletiranje sistema
nacionalnih računa. Ovo se načelo ne mora strogo primjenjivati jer je
potrebno također voditi računa o zahtjevima za konzistentnošću i raznim
potrebama za podacima.

11
Ibid, str. 28.
62
2.2.8. Fleksibilnost i višenamjenska funkcija
Koncepti u Evropskom sistemu nacionalnih računa imaju višenamjensku

funkciju. Oni su prihvatljivi za brojne primjene, a mogu se i nadopuniti i
kompletirati za specifične upotrebe. Pored višenamjenske funkcije,
značajna karakteristika koncepata nacionalnih računa je fleksibilnost
upotrebe. Činjenica da svi koncepti u ESA nisu eksplicitno izraženi, ali
da se mogu izvesti, omogućava fleksibilnost njihove upotrebe. Pored
toga, mogu se uvesti dodatni kriteriji koji su u saglasnosti sa
koncepcijskim okvirom, a koji omogućuju fleksibilnost primjene.
2.3. Sastavni dijelovi Evropskog sistema nacionalnih

računa (ESA)
ESA je sastavljen iz dva osnovna skupa tabela. To su:
1. Računi sektora i
2. Input-output tabele i računi po djelatnostima.
Različite faze ekonomskog procesa, kao naprimjer proizvodnja, stvaranje

dohotka, raspodjela i preraspodjela dohotka, upotreba dohotka i
financijske i nefinancijske akumulacije, predstavljene su u računima
sektora. Ovi računi uključuju i bilanse stanja kako bi se pratile promjene
između polaznog i završnog stanja za analizirani računovodstveni period.
Input-output tabele i računi po djelatnostima detaljnije opisuju

proizvodni proces stvaranja u smislu praćenja strukture troškova,
stvaranja dohotka i zaposlenosti. Isto tako, input-output tabele prate i
tokove dobara i usluga, odnosno proizvodnju, uvoz, intermedijarnu
potrošnju, finalnu potrošnju, izvoz i investicije po proizvodnim grupama.
Pored dva osnovna skupa tabela, ESA sadrži i koncepte stanovništva i

zaposlenosti koji su vrlo značajni.
Osnovni računi u Evropskom sistemu nacionalnih računa su:

1. Tekući računi,
2. Računi akumulacije,
3. Druge tabele,
4. Ostali računi.
63
U tekućim računima su predstavljeni proizvodnja dobara i usluga,
stvaranje dohotka kao rezultat proizvodne aktivnosti, raspodjela i
preraspodjela dohotka između institucionalnih jedinica i upotreba
dohotka za potrošnju ili štednju.
Tekući računi obuhvataju sljedeće račune:

a) Račun proizvodnje kojim je predstavljena bruto dodana
vrijednost,
b) Račun primarne raspodjele dohotka,
c) Račun sekundarne raspodjele dohotka,
d) Račun preraspodjele dohotka u naturi,
e) Račun upotrebe dohotka.
Računi akumulacije obuhvataju sljedeće račune:

a) Račun kapitala,
b) Financijski račun,
c) Račun ostalih promjena aktive,
d) Bilanse stanja.
Na osnovu nabrojanih računa akumulacije može se zaključiti da ovi

računi predstavljaju kretanje financijske i nefinansijske aktive i pasive
institucionalnih jedinica prateći njihove transakcije.
Pored tekućih računa i računa akumulacije, sastavni dio Evropskog

sistema nacionalnih računa čine i druge tabele koje sadrže različite
korisne informacije koje se ne mogu uključiti u dvije prethodno navedene
grupe računa. U ovu grupu su uključeni:
a) Tabele ponude i upotrebe i input-output tabele. Ove tabele
predstavljaju matrični prikaz ponude različitih vrsta dobara i
usluga koje potiču iz domaćih djelatnosti i uvoza i raspodjelu
(alociranje) između različitih upotreba i izvoza;
b) Indeksi cijena i obima za potrebe ekonomskih analiza i
konstrukciju ekonomskih modela;
c) Mjere evolucije realnog dohotka itd.
U ostale račune, koji kompletiraju tri prethodno analizirane grupe,

spadaju:
a) Račun roba i usluga koji predstavlja ukupnu ponudu roba i usluga
i njihovu upotrebu;
b) Račun inostranstva koji prati transakcije između rezidenata i
nerezidenata;
64
c) Integrisani ekonomski računi koji u jednom tabelarnom pregledu
prezentiraju sve institucionalne sektore, ukupnu ekonomiju i
ostatak svijeta, prateći njihovu imovinu, obaveze i transakcije.
2.4. Evropski sistem nacionalnih računa kao sistem

Glavne karakteristike Evropskog sistema nacionalnih računa su:
1. Statističke jedinice i njihovo grupisanje,
2. Tokovi i stanja,
3. Sistem računa i agregati,
4. Input-output okvir.
2.4.1. Statističke jedinice i njihovo grupisanje
Jedinice i grupisanje jedinica koje se koristi u nacionalnim računima

određuju se u funkciji ekonomske analize za koju će se koristiti. Jedinice
koje se obično koriste u statističkim upitnicima se zasnivaju na
tradicionalnim administrativnim, pravnim i računovodstvenim kriterijima
i često nisu dovoljni za potrebe izrade nacionalnih računa. Značajna
karakteristika Evropskog sistema nacionalnih računa je upotreba tri vrste
jedinica i dva različita načina podjele privrede koji se koriste za različite
analitičke namjene. U zavisnosti od dva osnovna cilja analize - analiza
proizvodnog procesa i analiza tokova koji utiču na dohodak, kapitalne i
finansijske transakcije i bilansi stanja - jedinice se grupišu u:
a) jedinice homogene proizvodnje,
b) institucionalne jedinice,
c) lokalne poslovne jedinice.
U praksi se grupisanje u tri navedene vrste jedinica vrši kombinovanjem

ili raščlanjivanjem jedinica iz statističkih upitnika.
U ESA 95 su u poglavlju 2 analizirane jedinice i njihovo grupisanje.

Kako bi se moglo izvršiti grupisanje, definisani su pojmovi granice
nacionalne privrede pomoću rezidentnih jedinica. Rezidentne jedinice su
definisane kao jedinice koje imaju centar ekonomskog interesa na
ekonomskom području jedne zemlje. U ESA su definisani i pojmovi
ekonomskog područja i centra ekonomskog interesa.12

12
Ibid, str. 43-45.
65
Za analizu procesa proizvodnje i za input-output analizu odabiru se
jedinice koje pokazuju tehničko-ekonomske veze i zato sistem grupiše
lokalne jedinice istovrsne proizvodnje (lokalne JIP) na djelatnosti, na
temelju njihovih aktivnosti.
Aktivnost je obilježena inputom proizvoda, proizvodnim procesom i

outputom proizvoda. Radi opisivanja dohotka, izdataka i financijskih
tokova, te bilanse stanja, sistem grupiše institucionalne jedinice na
sektore, i to na temelju njihovih glavnih funkcija, ponašanja i svrhe.
Institucionalne jedinice ekonomski su subjekti koji mogu, na temelju

svojih prava, posjedovati dobra i aktivu, preuzimati obaveze i sudjelovati
u ekonomskoj aktivnosti i transakcijama s ostalim jedinicama.
Institucionalna jedinica predstavlja centar za donošenje ekonomskih

odluka i karakteriše je jednoliko ponašanje i samostalnost u odlučivanju i
realizaciji osnovnih funkcija. U sistemu se institucionalne jedinice
zajednički grupišu u pet međusobno isključivih institucionalnih sektora
sastavljenih od sljedećih vrsta jedinica:
a) Nefinancijska preduzeća,
b) Finansijske ustanove,
c) Ukupno država,
d) Domaćinstva,
e) Neprofitne ustanove koje služe domaćinstvima.
Ovih pet sektora zajedno čine ukupnu privredu. Sistem pruža mogućnost
praćenja svih računa tokova i bilansa stanja za svaki sektor, i po potrebi,
za podsektore i za ukupnu privredu.
Grupisanje institucionalnih jedinica u sektore i podsektore je

predstavljeno u sljedećoj tabeli:13

13
Ibid, str. 47.
66
Tabela 2.1. Sektori i podsektori
Nacionalni Inostrano
Sektori i podsektori Javni kontrolisani
Privatni
Nefinansijska preduzeća S. 11 S. 11001 S. 11002 S. 11003
Finansijska preduzeća S. 121
Središnja banka S. 122
Ostale monetarne finansijske S. 123 S. 12201 S. 12202 S. 12203
institucije S. 12301 S. 12302 S. 12303
Ostali finansijski posrednici, S. 124
osim osiguravajućih društava i S. 12401 S. 12402 S. 12403
mirovinskih fondova S. 12501 S. 12502 S. 12503
Finansijske pomoćne institucije S. 125
Osiguravajuća društva i
mirovinski fondovi
Ukupna država S. 13
Središnja uprava S.1311
Državna uprava S.1312
Lokalna uprava S.1313
Fondovi socijalne sigurnosti S.1314
Domaćinstva S. 14
Poslodavci (uključujući radnike S.141+
na vlastiti račun)
Zaposlenici S.142
Primanja dohotka od vlasništva S.143
Primanja od penzija S.1441
Primanja od ostalih transfernih S.1442
dohodaka
Ostalo S.1443
Neprofitne ustanove koje služe S. 15
domaćinstvima
Inostranstvo S. 2
Evropska unija S. 21
Zemlje članice EU S. 211
Institucije EU S. 212
Treće zemlje i međunarodne S. 22
organizacije
67
Iz tabele 2.1. se može pratiti klasifikacija institucionalnih jedinica u
sektore i podsektore.14 Institucionalne jedinice se grupišu u sektore na
osnovu vrste proizvodnje, osnovne aktivnosti i funkcije. Sektori se dijele
na podsektore na osnovu kriterija koji su značajni za taj sektor. Svaka
institucionalna jedinica se klasificira u samo jedan sektor ili podsektor.
Računi sektora i podsektora prate sve aktivnosti jedinica koje im
pripadaju.
Većina institucionalnih jedinica koje proizvode dobra i usluge obavljaju

više aktivnosti. One se, zbog naglašavanja tehničko-ekonomskog odnosa,
dijele na osnovu vrste aktivnosti u osnovne, sekundarne ili pomoćne
aktivnosti. Aktivnost karakterišu input proizvoda, proizvodni postupak i
output proizvodnje. Aktivnosti se određuju na osnovu Statističke
klasifikacije ekonomskih aktivnosti u Evropskoj zajednici u skladu sa
Regulativom vijeća no. 3037/90 od 09 10. 1990. (NACE Rev. 1). Prema
definiciji datoj u ESA 95, lokalna poslovna jedinica predstavlja dio
poslovne jedinice koja odgovara lokalnoj jedinici. „Lokalna jedinica je
institucionalna jedinica koja proizvodi dobra i usluge ili njihov dio i
smještena je na zemljopisno prepoznatljivom mjestu. Lokalna poslovna
jedinica može odgovarati institucionalnoj jedinici kao proizvođač ili
jednom njenom dijelu; s druge pak strane, ona nikada ne može pripadati
dvjema različitim institucionalnim jedinicama“.15
Lokalne poslovne jedinice, istovrsne proizvodnje (JIP), formiraju se radi

zadovoljenja zahtjeva istovrsne proizvodnje kroz operacijski pristup.
Lokalne JIP grupišu sve dijelove jedne institucionalne jedinice, u
njihovoj ulozi proizvođača, koji su locirani na jednom mjestu, ili u
bliskim mjestima, i koji doprinose obavljanju jedne aktivnosti na nivou
razreda (4 decimale ) prema već spomenutoj Statističkoj klasifikaciji
ekonomskih aktivnosti NACE Rev. 1. Skup svih lokalnih jedinica
istovrsne proizvodnje koje su uključene u istu ili sličnu vrstu aktivnosti
predstavlja jednu djelatnost. Za grupisanje lokalnih poslovnih jedinica u
djelatnosti koristi se klasifikacija NACE Rev. 1. Postoji hijerarhijski
odnos između institucionalnih jedinica i lokalnih JIP. Institucionalna
jedinica sadrži jednu ili više cijelih lokalnih JIP-a. Lokalna JIP se može
klasificirati u samo jednu institucionalnu jedinicu.

14
Detaljna metodološka analiza svih podsektora, polazeći od definicija pa do kriteija za
grupisanja, je prezentovana u: Europski sustav nacionalnih računa ESA 1995.Eurostat,
Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske Zagreb, 1998, str. 48-63.
15
Ibid, str. 63.
68
Za precizniju analizu proizvodnog procesa koristi se analitička jedinica
proizvodnje. Ova jedinica predstavlja jedinicu homogene proizvodnje i
definisana je tako da ne pokriva sekundarne aktivnosti. Grupisanjem
jedinica homogene proizvodnje dobiju se homogene grane. Klasifikacija
homogenih grana, koja se koristi u input-output analizi, zasniva se na
Klasifikaciji proizvoda prema aktivnosti u skladu sa Regulativom Vijeća
no. 3696/93 od 29. 10. 1993.
Ukupna se privreda definiše u rezidentnim jedinicama. Kao što smo već

naveli, jedinica je rezidentna jedinica jedne zemlje kada ima središte
ekonomskog interesa na ekonomskom teritoriju te države. Da bi jedinica
bila rezidentna neophodno je da bude ekonomski aktivna za duži period
(godinu dana ili duže) na tom području. Nerezidentna jedinica je jedinica
koja treba da zadovolji kriterij ekonomskog interesa i aktivnosti za duži
period, a rezidentna je na području druge države. Rezidentne jedinice
vrše transakcije sa nerezidentnim jedinicama. Ove transakcije pripadaju
grupi inostranih transakcija privrede i grupisane su u računu inostranstva.
Zbog toga, u strukturi računovodstvenog sistema, inostranstvo ima sličnu
ulogu kao institucionalni sektor, iako su nerezidentne jedinice uključene
samo ukoliko imaju transakcije sa rezidentnim institucionalnim
jedinicama.Stoga je kod sastavljanja klasifilacije uključena posebna
stavka za inostranstvo na kraju klasifikacije sektora.
Uslovno rezidentne jedinice, koje se u sistemu smatraju kao

institucionalne jedinice, definisane su na sljedeći način:
„Oni dijelovi nerezidentnih jedinica koji imaju središte

ekonomskog interesa (što u većini slučajeva uključuje
angažiranja u ekonomskim transakcijama za godinu dana ili
duže ili gradnju za razdoblje kraće od godinu dana, ako
proizvodnja predstavlja bruto investicije u fiksni kapital) na
ekonomskom teritoriju zemlje. Nerezidentne jedinice u
svojstvu vlasnika zemljišne površine ili građevina na
ekonomskom teritoriju zemlje, ali samo u pogledu
transakcija koje utječu na te zemljišne površine ili
građevine“. 16

16
Ibid, str. 34.
69
2.4.2. Tokovi i stanja
Evropski sistem nacionalnih račun, kao i SNA, prati i bilježi dvije

osnovne vrste informacija, i to tokove i stanja. Tokovi se odnose na
djelovanja i posljedice događaja koji su se desili unutar posmatranog
vremenskog perioda. Stanja se odnose na položaj u datom vremenskom
trenutku, dakle u vremenskoj tačci.
Tokovi odražavaju stvaranje, razmjenu ili otpis ekonomske vrijednosti.

Oni uključuju promjene u vrijednosti aktive ili obaveza institucionalne
jedinice. Postoje dvije vrste ekonomskih tokova: transakcije i ostale
promjene aktive. Transakcije se pojavljuju u svim računima i tablicama
gdje se tokovi pojavljuju, osim u računu ostalih promjena u obimu aktive
i računu revalorizacije. Ostale promjene aktive pojavljuju se samo u ta
dva računa. Osnovne transakcije i ostali tokovi su bezbrojni. Sistem ih
grupiše u relativno mali broj vrsta, vodeći računa o njihovoj prirodi.
Transakcija je jedan ekonomski tok koji predstavlja interakciju između

institucionalnih jedinica uzajamnim sporazumom. Transakcija
predstavlja i djelovanje unutar institucionalne jedinice zbog toga što
jedinica često posluje u dva različita svojstva. Transakcije se najčešće
dijele u četiri glavne grupe:
a) Transakcije proizvodima
Ova grupa transakcija opisuje izvor (domaća proizvodnja ili uvoz) i

upotrebu (intermedijarna potrošnja, finalna potrošnja, investicije ili
izvoz) proizvoda. U sistemu ESA se razlikuje više kategorija transakcija
proizvodima, što je prikazano na tabeli koja slijedi.
Tabela 2.2. Kategorije transakcija proizvodima
Kategorije transakcija Kod

Proizvodnja P. 1
Intermedijarna potrošnja P. 2
Izdaci za finalnu potrošnju P. 3
Stvarna finalna potrošnja P. 4
Bruto investicije u kapital P. 5
Izvoz dobara i usluga P. 6
Uvoz dobara i usluga P. 7
70
b) Transakcije raspodjele
Transakcije raspodjele opisuju kako se dodana vrijednost stvorena

proizvodnjom raspodjeljuje na rad, kapital i državu, i opisuje
preraspodjelu dohotka i bogatstva. Najznačajnije kategorije ove grupe
transakcija su predstavljene u sljedećoj tabeli.
Tabela 2.3. Transakcije raspodjele

Kategorija transakcije (D) Kod
Naknada zaposlenim D. 1
Porezi na proizvodnju i uvoz D. 2
Subvencije D. 3
Dohodak od vlasništva D. 4
Tekući porezi na dohodak, bogatstvo itd. D. 5
Socijalni doprinosi i naknade D. 6
Ostali tekući transferi D. 7
Prilagođavanje za promjenu neto dioničkog
D. 8
kapitala domaćinstava u penzionim fondovima
Kapitalni transferi D. 9
c) Finansijske transakcije
Finansijske transakcije opisuju neto povećanje finansijske aktive ili neto

preuzimanje obaveza za svaku vrstu finansijskog instrumenta. Ove
transakcije često nastaju kao protustavka nefinansijskim transakcijama,
ali mogu nastati i kao transakcije koje uključuju samo finansijske
instrumente. Kategorije finansijskih transakcija su predstavljene u tabeli
2.4.
Tabela 2.4. Finansijske transakcije
Kategorija transakcije (F) Kod

Monetarno zlato i SDR F. 1
Gotovina i depoziti F. 2
Vrijednosnice, osim dionica F. 3
Krediti F. 4
Dionice i ostali dionički kapital F. 5
Tehničke rezerve osiguranja F. 6
Ostali računi obaveza, osim trgovačkih kredita i
F. 7
predujmova
71
d) Transakcije koje nisu uključene u gornje tri grupe
Pored tri navedene grupe transakcija bilježe se i ostale promjene koje

nisu rezultat transakcija. Ove promjene mogu biti ostale promjene u
obimu aktive i obaveza, ili vlasnički dobici i gubici. 17 U sljedećoj
pojednostavljenoj tabeli su prezentovane osnovne ostale stavke
akumulacije.18
Tabela 2.5. Ostale promjene

Ostale stavke akumulacije (K) Kod
Potrošnja fiksnog kapitala K. 1
Neto sticanje neproizvedene nefinansijske aktive K. 2
Ekonomsko pojavljivanje neproizvedene aktive K. 3
Ekonomsko pojavljivanje proizvedene aktive K. 4
Prirodan rast neobrađivanih bioloških izvora K. 5
Ekonomsko nestajanje neproizvedene aktive K. 6
Gubici zbog nepogoda K. 7
Zapljene bez nadoknade K. 8
Ostale promjene obima nefinansijske aktive K. 9
Ostale promjene obima finansijske aktive i pasive K. 10
Nominalni vlasnički dobici/gubici K. 11
Promjene klasifikacije i strukture K. 12
Transaktori ili nosioci ekonomske aktivnosti se grupišu u

institucionalne jedinice i sektore koje smo prethodno analizirali i mogu
biti:
fizička lica, potrošne jedinice ili domaćinstva koji podmiruju tekuću potrošnju;
pravna lica ili proizvodne jedinice ili preduzeća koji ulažu samo u investiciona
dobra;
država;
finansijske institucije;
rezidenti/nerezidenti.
Stanja bilježe vlasništva nad aktivom i obavezama u određenom

vremenskom trenutku. Stanja se evidentiraju na početku i na kraju
računovodstvenog perioda. Bilansi stanja su računi koji prikazuju stanja.
Postoji uska veza između tokova i stanja. Evidentiranjem tokova mogu se
pratiti i objasniti promjene u stanjima.

17
Detaljnu analizu i prezentovanje dvije navedene grupe ostalih promjena aktive vidjeti u:
Europski sustav nacionalnih računa ESA 1995.Eurostat, Državni zavod za statistiku Republike
Hrvatske. Zagreb, 1998, str. 37 i 38.
18
Ibid, str. 349.
72
2.4.3. Sistem računa i agregati
Za konstrukciju i kompletiranje sistema računa neophodno je, polazeći

od definicije računa kao sredstva evidentiranja za određenu ekonomsku
aktivnost upotreba i izvora ili promjena aktive i obaveza tokom
analiziranog računovodstvenog perioda, primijeniti računovodstvena
pravila, poznavati terminologiju za dvije strane računa. U sistemu
nacionalnih računa se primjenjuje dvostruko ili četverostruko knjiženje.
Dvostruko knjiženje se primjenjuje u nacionalnom računovodstvu za
jedinicu ili sektor. Nacionalni računi sa svim jedinicama i sektorima se
temelje na načelu četverostrukog knjiženja. U sistemu nacionalnih
računa tokovi i stanja se uglavnom, osim za neke varijable koje se odnose
na stanovništvo i rad, prikazuju u monetarnim izrazima. Posebna
uputstva i analiza u ESA 95 su posvećeni specijalnom vrednovanju
proizvoda, vrednovanju po stalnim cijenama, vremenu evidentiranja, kao
i konsolidaciji i saldiranju.19
Cjelokupan niz računa za institucionalne jedinice i sektore je sastavljen

od tri kategorije računa, i to:
tekućih računa koje čine računi proizvodnje i račun raspodjele i
upotrebe dohotka,
računa akumulacije i
bilansi stanja.
U definisanju agregata polazi se od specifičnosti metodologije i metoda

obračuna proizvodnje i potrošnje. Te specifičnosti su sljedeće:
¾ razlikuje se bruto i neto koncept agregatnih vrijednosti
bruto vrijednost je izraz vrijednosti finalnih proizvoda sa
uračunatom amortizacijom,
neto vrijednost je izraz vrijednosti finalnih proizvoda bez
uračunate amortizacije.
¾ razlikuje se pojam domaća i nacionalna proizvodnja
domaća proizvodnja je zbir računa proizvodnje svih
proizvođača ostvarene na teritoriji date zemlje, isključuje
prekomorske teritorije i uključuje brodove i avione.
nacionalna proizvodnja je domaća proizvodnja korigovana
prilivom sredstava rezidenata van teritorije date zemlje i
odlivom sredstava nerezidenata na teritoriji date zemlje

19
Ibid, str. 39. i 40.
73
¾ izbor obračunskih cijena može biti različit za pojedine
agregate proizvodnje
tržišne cijene za agregate koji služe za analizu tržišta,
cijena koštanja za usluge državne administracije,
osnovna (bazna) cijena20, kao cijena prije korigovanja za
poreze, i cijena proizvođača koja uključuje poreze na
proizvod i uslugu21.
Makroekonomske veličine ili agregati na kojima se zasniva

makroekonomska analiza imaju poseban značaj u nacionalnim računima.
Najznačajniji agregati su:
a) Bruto proizvodnja preduzeća predstavlja tržišnu vrijednost svih

proizvoda i usluga koje proizvedu rezidentni proizvođači u
obračunskom periodu po tržišnim cijenama. Razlikuju se tri
kategorije proizvodnje - tržišna proizvodnja, proizvodnja za
vlastitu, odnosno finalnu upotrebu i ostala netržišna proizvodnja.
Bruto proizvodnja se može obračunati na dva načina:
Kao vrijednost proizvodnje i prema ovoj metodi bruto
vrijednost proizvodnje predstavlja tržišnu vrijednost
proizvedenih roba i usluga. Koristi se kod proizvođača
koji su tržišno orijentisani.
Kao suma troškova nastalih u toku proizvodnje. Bruto
vrijednost proizvodnje prema ovoj metodi predstavlja zbir
međufazne potrošnje, bruto dodane vrijednosti i potrošnje
fiksnog kapitala. Koristi se kod neprofitnih institucija i
sektora države.
b) Međufazna potrošnja, po nabavnim cijenama, predstavlja

vrijednost proizvoda i usluga koje se transformišu, koriste i troše
u procesu proizvodnje. Međufazna potrošnja predstavlja
vrijednost roba i usluga iskorištenih kao input tokom procesa
proizvodnje, isključujući fiksnu imovinu čija se potrošnja
registruje kao potrošnja fiksnog kapitala. Proizvodi korišteni za

20
Prema Preporuci UN iz 1993. vrednovanje ekonomskih transakcija je potrebno vršiti
po baznim cijenama.
21
Sa ili bez poreza na dodanu vrijednost.
74
međufaznu potrošnju se evidentiraju i vrednuju u vrijeme kada
ulaze u proces proizvodnje. Međufazna potrošnja obuhvata:
troškove sirovina i materijala,
troškove energije i rezervnih dijelova,
troškove usluga i
ostale troškove poslovanja.
c) Dodana vrijednost predstavlja povećanje vrijednosti proizvodnje

i jednaka je razlici između bruto vrijednosti proizvodnje i
međufazne potrošnje, to jeste, predstavlja vrijednost proizvodnje
umanjenu za međufaznu potrošnju. Dodana vrijednost za
institucionalne jedinice iskazuje se prema baznim cijenama22.
d) Bruto domaći proizvod – BDP (Gross Domestic Product–GDP)

predstavlja ukupnu proizvodnju dobara i usluga umanjenu za
međufaznu potrošnju na nivou privrede kao cjeline, ili bruto
dodanu vrijednost proizvodnih jedinica rezidenata uvećanu za
poreze na proizvode, a umanjenu za subvencije. Ovaj agregat je
mjera finalne potrošnje. Bruto domaći proizvod je, dakle, mjera
proizvodnje, koja pokazuje koliko jedna zemlja može sebi
dopustiti da troši. Iako potrošnja dobara i usluga utiče na
blagostanje zajednice, to je samo jedan od nekoliko faktora koje
je potrebno uzeti u obzir u objašnjavanju društvenog proizvoda.
BDP po tržišnim cijenama23 je jednak zbiru bruto dodanih
vrijednosti po djelatnostima uz uključivanje u obračun, na nivou
ukupne ekonomije, stavki koje nisu raspoređene po djelatnostima,
a to su usluge finansijskog posredovanja indirektno mjerene
(FISIM) i porezi na proizvode i usluge minus subvencije na
proizvode i usluge. Kada se od bruto domaćeg proizvoda odbije
potrošnja fiksnog kapitala dobije se neto domaći proizvod.
Metodi obračuna bruto domaćeg proizvoda su:
a) Proizvodni metod prema kome se bruto domaći proizvod
dobiva kao zbir bruto dodane vrijednosti svih proizvodnih
institucionalnih jedinica rezidenata.

22
Ove cijene ne obuhvataju poreze na proizvode, a obuhvataju subvencije na proizvode.
23
Prema: Nacionalni računi TB 01/2007, Agencija za statistiku BiH, ISSN 1840-104X,
str. 18-19.
75
b) Dohodovni metod utvrđuje bruto domaći proizvod kao
zbir svih dohodaka ostvarenih u tekućoj proizvodnji
(amortizacija osnovnih sredstava, zarada zaposlenih, dobit
i posredni porezi umanjeni za subvencije). Plaća i zarada,
Operativni višak, Neto porezi i subvencija na proizvodnju
i uvoz
c) Rashodni metod izračunava bruto domaći proizvod kao
zbir vrijednosti dobara i usluga namijenjenih finalnoj
potrošnji (domaćinstava, vlade, NPISH, bruto investicija,
saldo izvoza i uvoza).
e) Neto domaći proizvod (Net Domestic Product) predstavlja bruto

domaći proizvod umanjen za amortizaciju, odnosno potrošnju
fiksnog kapitala.
f) Bruto nacionalni dohodak (Gross National Income) je jednak

bruto domaćem proizvodu korigovanom najviše prilivom
sredstava rezidenata van teritorije date zemlje i naniže odlivom
sredstava nerezidenata na teritoriji date zemlje. Bruto nacionalni
dohodak predstavlja zbir bruto domaćeg proizvoda i salda
primarnih dohodaka (od rada i kapitala) iz inostranstva.
g) Neto nacionalni dohodak (National Income) predstavlja zbir

vrijednosti neto primarnih dohodaka svih institucionalnih sektora.
h) Nacionalni raspoloživi dohodak (National Disposable Income)

je jednak bruto, odnosno neto nacionalnom dohotku uvećanom za
saldo tekućih transfera iz inostranstva. Bruto (neto) nacionalni
raspoloživi dohodak (Gross (Net) National Disposable Income)
predstavlja bruto (neto) nacionalni dohodak korigovan prilivima i
odlivima tekućih transakcija u novcu ili naturi institucionalnih
jedinica od strane i u korist jedinica nerezidenata.
i) Odnos potrošnje i akumulacije predstavlja osnovnu proporciju

u održavanju ekonomske ravnoteže i važan je instrument u
vođenju ekonomske politike.
76
Pored navedenih osnovnih agregata, značajni elementi nacionalnih
računa24 su i:
a) Porezi na proizvode i usluge.To su porezi koji se plaćaju po
proizvedenom ili proslijeđenom dobru i usluzi. Ovdje spadaju svi
porezi na proizvode i uvozne obaveze, porez na promet roba i
usluga, posebni porezi na naftne derivate, cigarete, alkohol, igre
na sreću i slično.
b) Subvencije na proizvode i usluge. To su nepovratna plaćanja
državnih institucija tržišnim proizvođačima namijenjena za
proizvodni proces preduzeća ili za prodaju ili izvoz proizvoda.
c) FISIM (usluge finansijskog posredovanja indirektno mjerene)
predstavlja vrijednost usluga finansijskog posredovanja koje se
izračunavaju indirektno. FISIM se izračunava kao razlika između
potraživanja po kamatama (aktivne kamate) i obaveza po
kamatama (pasivne kamate) za institucionalne jedinice
finansijskog posredovanja.
d) Potrošnja fiksnog kapitala predstavlja vrijednost iskorištenih
stalnih sredstava u toku obračunskog perioda koja se u procesu
proizvodnje prenese na nove proizvode i usluge. U sistemu
nacionalnih računa svaka izravnavajuća stavka može se iskazati u
bruto i neto izrazu. Iskazivanje u bruto izrazu znači da nije
oduzeta potrošnja fiksnog kapitala, dok neto iskazivanje znači
prikaz podatka nakon oduzimanja potrošnje fiksnog kapitala.
e) Sredstva zaposlenih obuhvataju sva primanja zaposlenih u
novcu i naturi koja su zaposleni primili kao naknadu za svoj rad i
sve uplate na ime socijalnog osiguranja zaposlenih.
f) Bruto poslovni višak je rezidualna kategorija dodane vrijednosti
po djelatnostima koja se dobije kada se bruto dodana vrijednost
umanji za sredstva zaposlenih i neto ostale poreze na proizvodnju
(od ostalih poreza na proizvodnju oduzmu se subvencije na
proizvodnju).
g) Mješoviti dohodak je alternativni izraz za poslovni višak
neinkorporiranih preduzeća u vlasništvu domaćinstava jer za njih
nije moguće razdvojiti naknade po osnovu vlasništva od naknada
po osnovu rada.

24
Ibid, str. 18-19.
77
2.4.4. Input-output okvir
Input–output sisitem se u Evropskom sistemu nacionalnih računa sastoji

iz tri vrste tabela i to :
a. tabele ponude i upotrebe,
b. tabele koje povezuju tabele ponude i upotrebe sa sektorskim
računima,
c. simetrične input-output tabele.
Tabele ponude i upotrebe prikazuju strukturu troškova proizvodnje i

dohodak ostvaren u procesu proizvodnje, tokove dobara i usluga
proizvedenih u nacionalnoj privredi i tokove dobara i usluga sa
inostranstvom. Tabele ponude i upotrebe su matrice koje detaljno opisuju
domaće procese proizvodnje i transakcije proizvodima u nacionalnoj
privredi po djelatnostima i proizvodu.
U sljedećim tabelama se prezentuju pojednostavljeni primjeri tabele

ponude i tabele upotrebe.25
Tabela 2.6. Pojednostavljena tabela ponude
Djelatnosti Inostranstvo Ukupno

Ponude
(1) (2) (3)
Proizvodnja po Uvoz po Ukupna ponuda
Proizvodi (1)
proizvodu i djelatnosti proizvodu po proizvodu
Ukupna proizvodnja po
Ukupno (2) Ukupni uvoz Ukupna ponuda
djelatnosti
Tabela ponude prikazuje ponudu dobara i usluga po proizvodu,

djelatnosti i vrsti dobavljača.

25
Europski sustav nacionalnih računa ESA 1995.Eurostat, Državni zavod za statistiku
Republike Hrvatske. Zagreb, 1998, str. 263-267.
78
Tabela 2.7. Pojednostavljena tabela upotrebe
Bruto
Finalna
Ponude Djelatnosti Inostranstvo investicije Ukupno
potrošnja
u kapital
(1) (2) (3) (4) (3)
Intermedijarna Ukupna
Izdaci na Bruto
porošnja po upotreba
Proizvodi (1) Izvoz finalnu investicije
proizvodu i po
potrošnju u kapital
djelatnosti proizvodu
Dodana
Komponente
vrijednost po
dodane (2)
komponentama
vrijednosti
i po djelatnosti
Ukupni inputi
Ukupno (3)
po djelatnosti
Tabela upotrebe pokazuje upotrebu dobara i usluga po proizvodu, po

djelatnosti, kao i po vrsti upotrebe. U ovoj tabeli je predstavljena
upotreba proizvoda za intermedijarnu potrošnju po djelatnostima - za
izvoz, zatim za finalnu potrošnju i bruto investicije u kapital. Tabela
upotrebe pokazuje i sastavne dijelove dodane vrijednosti po proizvodu i
djelatnosti. Između tabela ponude i upotrebe, ukoliko su adekvatno i
konzistentno vrednovane, vrijede dva identiteta, i to:
a) Identitet po djelatnosti. Ovaj identitet podrazumijeva da output
po djelatnosti bude jednak inputu po djelatnosti. Na osnovu
pojednostavljenih tabela ponude i upotrebe 6 i 7, to znači da za
svaku djelatnost output treba da bude jednak zbiru intermedijarne
potrošnje i dodane vrijednosti.
b) Identitet po proizvodu podrazumijeva jednakost između ukupne
ponude po proizvodu i ukupne upotrebe proizvoda. Zbog toga za
svaki proizvod zbir outputa i uvoza treba da bude jednak zbiru
intermedijarne potrošnje, izvoza, izdataka za finalnu potrošnju i
bruto investicija.
Tabele ponude i upotrebe se mogu kombinovati i prikazati u obliku jedne

kombinovane tabele. U ovoj tabeli povezuju se proizvodi sa
djelatnostima.
79
Tabela 2.8. Pojednostavljena kombinovana tabela ponude i upotrebe
Bruto
Inostran- Finalna
Proizvodi Djelatnosti investicije Ukupno
stvo potrošnja
u kapital
(1) (2) (3) (4) (5) (6)
Ukupna
Inter- Izdaci na Bruto
upotreba
Proizvodi - medijarna Izvoz finalnu investicije
po
potrošnja potrošnju u kapital
proizvodu
Ukupna
proizvodnja
Djelatnosti Proizvodnja - - - -
po
djelatnosti
Komponente
Dodana
dodane -
vrijednost
vrijednosti
Inostranstvo Uvoz -
Ukupna Ukupni
Ukupno ponuda po inputi po
proizvodu djelatnosti
Za razliku od kombinovane input-output tabele koja povezuje proizvode

sa djelatnostima, u simetričnoj input-output tabeli povezuju se proizvodi
sa proizvodima, ili djelatnosti sa djelatnostima. U simetričnoj input-
output tabeli i u redovima i u kolonama predstavljeno je raščlanjivanje
ili po proizvodu ili po djelatnosti. U sljedećoj tabeli je predstavljena
pojednostavljena simetrična input-output tabela proizvod-proizvod.
Tabela 2.9. Pojednostavljena simetrična input-output tabela
Bruto
Finalna
Proizvodi Inostranstvo investicije Ukupno
potrošnja
u kapital
(1) (2) (3) (4) (3)
Ukupna
Inter- Izdaci na Bruto
upotreba
Proizvodi (1) medijarna Izvoz finalnu investicije
po
porošnja potrošnju u kapital
proizvodu
Komponente
Dodana
dodane (2) - - - -
vrijednost
vrijednosti
Inostranstvo (3) Uvoz - - - -
Ukupna Ukupna
ponuda ponuda =
Ukupno (4)
po Ukupna
proizvodu upotreba
80
Po analogiji, može se kompletirati pojednostavljena simetrična input-
output tabela djelatnost–djelatnost. Predstavljene grupe tabela se koriste
u statističke i analitičke svrhe kao i vrlo značajan alat ekonomske analize.
Pored toga ove tabele se mogu koristiti i za konstrukciju makro-
ekonomskih modela i biti integrirane u ove modele.
2.5. Upotreba evropskog sistema nacionalnih računa

Najznačajnija upotreba sistema nacionalnih računa je za praćenje i
kontrolu ponašanja privrede, za makroekonomske analize, za kreiranje i
vođenje ekonomske politike i odlučivanje kao i za međunarodna
poređenja. Prema ESA 95 ovaj sistem se može koristiti za analizu i
procjenu:26
a) Strukture ukupne privrede;
b) Određenih dijelova ili aspekata ukupne privrede;
c) Razvoja ukupne privrede u posmatranim vremenskim
periodima;
d) Ukupne privrede u odnosu na ostale ukupne privrede;
e) Određivanje i kontrolu socijalnih i ekonomskih politika zemalja
članica Evropske unije;
Najčešći oblici primjene za analizu strukture ukupne privrede su:

praćenje i analiza dodane vrijednosti i zaposlenosti po djelatnostima i po
regijama kao i raspodjele dohotka po sektorima; uvoz i izvoz po
proizvodnim grupama; praćenje izdataka za finalnu potrošnju po
proizvodnim grupama; utvrđivanje stanja fiksnog kapitala po
djelatnostima i praćenje investicija u fiksni kapital i određivanje
struktura stanja i tokova finansijske aktive po vrsti aktive i po sektorima.
Tipični slučajevi upotrebe sistema nacionalnih računa za određene

dijelove ili aspekte ukupne privrede su u bankarstvu i finansijama
privrede jedne države, komparacija privrede određene regije sa
privredom cijele države, itd. Za analizu razvoja i evolucije ukupne
privrede u vremenu, koriste se standardni statistički pokazatelji: stope
rasta BDP-a, inflacije, praćenje sezonskih kretanja izdataka domaćinstava
na osnovu odgovarajućih računa, praćenje značaja određenih vrsta
finansijskih instrumenata, analiza sezonskih kretanja u izdacima
domaćinstava na temelju kvartalnih računa, kao i praćenja odnos duga i

26
Ibid, str. 25-26.
81
poređenja strukture industrije date privrede. U funkciji analize i
poređenja ukupne privrede u odnosu na ostale ukupne privrede mogu se
vršiti komparacije uloge države u članicama Evropske unije, analiza
zavisnosti privreda zemalja članica Evropske unije, analiza izvoza iz
Evropske unije i uvoza u zemlje Evropske unije, poređenje stopa rasta
različitih agregata i drugih pokazatelja unutar Evropske unije, kao i sa
drugim zemljama u svijetu.
Pored navedenih, postoje i određene specifične upotrebe Evropskog

sistema nacionalnih računa kao što su na primjer:
a) nadziranje i vođenje Evropske monetarne politike;
b) odobravanje novčane pomoći regijama u Evropskoj uniji;
c) određivanje vlastitih izvora Evropske unije, itd.
Jedna od specifičnih upotreba Evropskog sistema nacionalnih računa, u

okviru vođenja Evropske monetarne politike, je regulisana članom 104
Ugovora o Evropskoj uniji.27 Prema ovom članu, države članice treba da
izbjegavaju prevelike javne deficite. Komisija prati evoluciju budžeta i
javnog duga u zemljama članicama kako bi otkrila greške.
Komisija prati da li je budžet bio respektovan i to na bazi sljedeća dva

kriterija:
a) ako je odnos između planiranog ili efektivnog javnog duga i bruto
domaćeg proizvoda veći od referentne vrijednosti, osim ako se
odnos ne smanjuje značajno i konstantno i ne dostigne nivo blizak
referentnoj vrijednosti, ili ako prekoračenje referentne vrijednosti
nije izuzetno i privremeno i da navedeni iznos ne ostane blizak
referentnoj vrijednosti;
b) ako je odnos između javnog duga i bruto domaćeg proizvoda veći
od referentne vrijednosti, osim ako se odnos ne smanjuje
dovoljno i ne približava se referentnoj vrijednosti
zadovoljavajućim tempom.

27
Prema: http://eurlex.europa.eu/fr/treaties/dat/12002E/htm/C_2002325FR.003301.html,
pristupljeno 12. 10. 2009.
82
U Protokolu broj 20, koji se odnosi na procedure koje se odnose na
ekscesivan deficit, a koji je dat u aneksu ovog ugovora, precizirane su
referentne vrijednosti. U članu 1. su određene sljedeće referentne
vrijednosti koje se odnose na član 104 Ugovora:
3% za odnos između planiranog ili efektivnog deficita i domaćeg
bruto proizvoda izraženog u tržišnim cijenama,
60% za odnos između javnog duga i domaćeg bruto proizvoda po
tržišnim cijenama.
U članu 2. se konstatuje da prema Protokolu i članu 104 Ugovora

korišteni termini imaju sljedeće značenje:
Javni se odnosi na vladu, tj. centralnu administraciju, regionalne i
lokalne vlasti, fondove socijalnog osiguranja, isključujući
komercijalne operacije koje su definisane u evropskom sistemu
integrisanih ekonomskih računa;
Deficit znači neto zaduživanje kako je definisano u Evropskom
sistemu integrisanih ekonomskih računa;
Investiranje podrazumijeva formiranje bruto fiksnog kapitala
kako je definisano u Evropskom sistemu integrisanih ekonomskih
računa;
Dug znači ukupni bruto dug po nominalnoj vrijednosti, prema
kursu na kraju godine i konsolidovan opštim vladinim sektorima.
U članu 3. Protokola se precizira kako su u cilju osiguranja efikasnosti

procedura koje se odnose na ekscesivan deficit, vlade država članica
odgovorne za deficit vlade. Države članice treba da osiguraju da im
nacionalne procedure o budžetu obezbijede da ispune obaveze koje su im
ovim ugovorom postavljene. Države članice treba da redovno
obavještavaju Komisiju o njihovim planiranim i efektivnim deficitima,
kao i o nivou njihovog duga. Odobravanje pomoći regijama u Evropskoj
uniji se vrši na osnovu nacionalnih računa pojedinih država, kao i
regionalnih nacionalnih računa. I u ovom slučaju se kao baza za dodjelu
sredstava koriste nacionalni računi iz kojih se dobivaju podaci o nivoima
regionalne razvijenosti. U sljedećoj tabeli je predstavljena upotreba
budžeta Evropske unije u 2009. godini.28

28
http://ec.europa.eu/budget/budget_detail/current_year_fr.htm, pristupljeno 14. 10. 2009.
83
Tabela 2.10. Procjena upotrebe budžeta Evropske unije u 2009. godini29
PROCJENA UPOTREBE BUDŽETA EU BUDŽET 2009 %

Održivi rast 60 200 44,99
Kompetitivnost 11 800 8,82
Kohezija 48 400 36,17
Prirodni resursi 56 100 41,93
Građanstvo, sloboda, sigurnost i pravo 1 500 1,12
Sloboda, sigurnost i pravo 900 0,0067
Građanstvo: Kultura, mediji, javno zdravstvo, 600 0,0045
zaštita potrošača
EU kao međunarodni faktor 8 100 6,05
Administracija 7 700 5,75
Kompenzacija novim članicama EU 200 0,0015
UKUPNO 133 800 100
Kao što je vidljivo iz tabele 2.10. u budžetu za 2009. godinu najveći dio
budžeta, oko 45%, namijenjeno je održivom razvoju, dakle
kompetitivnosti i koheziji, tj. istraživačkim programima, inovacijama,
zapošljavanju i regionalnom razvoju.30 Da bi ova sredstva mogla biti
dodijeljena, moraju se kao baza koristiti podaci o zemljama članicama iz
Evropskog sistema nacionalnih računa. U određivanje budžeta Evropske
unije se koriste podaci iz Nacionalnih računa članica EU. Doprinos svake
zemlje je proporcionalan njenom bogatstvu i nivou razvijenosti, a podaci
o tome se dobivaju iz nacionalnih računa svake zemlje članice. Na
osnovu odluke Savjeta Evropske unije, a pozivajući se na odgovarajuće
ugovore31, definisani su prihodi koji čine sastavni dio budžeta, kao i
modaliteti određivanja i korištenja budžeta.32 Prihodi i budžet Evropske
unije se formiraju na osnovu doprinosa svih zemalja članica. Razlikuju se
četiri osnovna tipa prihoda:
a) Prihod od bruto nacionalnog dohotka svake članice koja izdvaja
0,73% svog bruto nacionalnog dohotka,
b) Prihodi iz TVA zemalja članica,
c) Prihodi od carina na uvoz u Evropsku uniju,
d) Prihodi od uvoza poljoprivrednih proizvoda koji su određeni
zajedničkom poljoprivrednom politikom (CAP).

29
Podaci o iznosu ukupnog budžeta se razlikuju u ovoj tabeli 2.10 i 2. 11. jer se u ovoj tabeli radi
o procjeni budžeta.
30
http://ec.europa.eu/budget/library/publications/budget_in_fig/syntchif_2009_fr.pdf,14.10. 2009.
31
http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2007:163:0017:01:FR:HTML,
Journal officiel no L 163 do 23/06/2007 p. 0017 – 0021, pristupljeno 12.10 2009.
32
http://ec.europa.eu/budget/library/publications/budget_in_fig/syntchif_2009_fr.pdf, 14.10. 2009.
84
U sljedećoj tabeli su predstavljeni izvori finansiranja budžeta u
posljednje tri godine.
Tabela 2.11. Izvori finansiranja budžeta Evropske unije 33
BUDŽET 2007 BUDŽET 2008 BUDŽET 2009

TIP PRIHODA
U mil. eura % U mil. eura % U mil. eura %
Prihod od BDP-a 71 135,08 62,5 73 290,31 63,3 75 914,12 65,4
Prihodi od TVA 18 517,23 16,3 18 096,76 15,6 19 616,10 16,9
Prihodi od carina 15 083,80 13,2 14 945,70 12,9 17 655,80 15,2
Prihodi od poljo-
privrednih prava i 1 449,10 1,3 1990,60 1,7 1550,30 1,3
kotizacija
Ostali prihodi 7 642,61 6,7 7 447,91 6,5 1 359,72 1,2
UKUPNO 113 845,82 100 115 771,28 100 116 096,04 100
U tabeli 2.11. vidimo da je u budžetu za 2009. godinu prihod od bruto

nacionalnog dohotka zemalja članica iznosio oko 75 914,12 miliona eura,
što predstavlja 65,4% ukupnog budžeta. Proporcija ovog izvora u
ukupnom budžetu u 2007. i 2008. godini je bila 62,5%, odnosno 63,3%
respektivno. Prema udjelu u formiranju budžeta slijede prihodi od TVA
zemalja članica, a zatim prihodi od carina.
Upotreba Evropskog sistema nacionalnih računa je neophodna, kao što

smo već naveli, za analizu strukture i praćenja razvoja ukupne privrede,
kao i određenih dijelova i aspekata ukupne privrede, poređenja različitih
privreda i njihovog razvoja i za određivanje i kontrolu socijalnih i
ekonomskih politika zemalja članica.
Pored navedenih, Evropski sistem nacionalnih računa ima i specifične

upotrebe od kojih smo obradili osnovne elemente za nadziranje i vođenje
Evropske monetarne politike, a koji se odnose na ekscesivni deficit,
pomoć regijama Evropske unije i određivanje budžeta Evropske unije.

33
http://ec.europa.eu/budget/library/publications/budget_in_fig/syntchif_2008_fr.pdf
http://ec.europa.eu/budget/library/publications/budget_in_fig/syntchif_2009_fr.pdf,
pristupljeno 14.10. 2009
85
86
POGLAVLJE 3.
REDOSLIJED RAČUNA U SISTEMU NACIONALNIH

RAČUNA 1993 i ESA 1995
mr. Muamer Halilbašić
3.1. Račun proizvodnje

3.2. Račun primarne raspodjele dohotka
3.3. Račun sekundarne raspodjele dohotka
3.4. Račun redistribucije dohotka u naturi
3.5. Račun upotrebe dohotka
3.6. Kapitalni račun
3.7. Finansijski račun
3.8. Račun revalorizacije
3.9. Račun drugih promjena aktive
3 10 Bilans stanja finansijskih sredstava i obaveza
87
88
3. REDOSLIJED RAČUNA U SISTEMU
NACIONALNIH RAČUNA 1993 I ESA 1995
mr. Muamer Halilbašić

U ovom poglavlju predstavit ćemo standardni redoslijed nefinansijskih i
finansijskih računa opisan u SNA 1993 i ESA 1995. Ovaj redoslijed je
dizajniran kako bi dao sveobuhvatan pregled svih relevantnih tokova u
ekonomiji (Tabela 3.1.). On započinje od procesa proizvodnje kao izvora
ekonomske vrijednosti, nakon čega slijedi prikaz distribucije i upotrebe
dohotka za potrošnju i štednju, odnosno akumulaciju kapitala. Prikaz se
dalje nastavlja sa analizom finansijske dimenzije svih ovih kretanja.
Kako bi se uspostavila veza između dva bilansa stanja (na početku i kraju
obračunskog perioda), osim transakcija u obzir se uzimaju i druge
promjene u obimu, odnosno promjene u neto vrijednosti usljed vlasničkih
dobitaka ili gubitaka.
Tabela 3.1. Standardni redoslijed nacionalnih računa

Ne-finansijske
domaćinstava
Domaćinstva
Opšta vlada
institucije u
korporacije
Finansijske
korporacije
Neprofitne
službi
Ukupna
Ostatak svijeta
ekonomija
Račun Račun proizvodnje Eksterni račun dobara i

proizvodnje usluga
Bruto domaći Dodana vrijednost Eksterni bilans dobara i

proizvod usluga
Račun Račun generiranja dohotka Eksterni račun primarnih
generiranja dohodaka i tekućih
dohotka transfera
Poslovni višak Poslovni višak

Račun alokacije Račun alokacije primarnog dohotka
primarnog
dohotka
Nacionalni Bilans primarnih dohodaka Tekući eksterni račun

dohodak
89
Račun Račun sekundarne alokacije dohotka
sekundarne
alokacije dohotka
Nacionalni Raspoloživi dohodak

raspoloživi
dohodak
Račun upotrebe Račun upotrebe dohotka
dohotka
Nacionalna Štednja
štednja
Kapitalni račun Kapitalni račun Eksterni kapitalni račun
Promjene u eksternoj
Promjene u neto Promjene u neto vrijednost zbog štednje i neto vrijednosti zbog
vrijednost zbog kapitalnih transfera štednje i kapitalnih
štednje i transfera
kapitalnih
transfera
Neto pozajmljivanje
Neto Neto pozajmljivanje prema inostranstvu
pozajmljivanje
Finansijski račun Finansijski račun Eksterni finansijski račun
Neto Neto pozajmljivanje Neto pozajmljivanje

pozajmljivanje prema inostranstvu
Račun drugih Račun drugih promjena aktive Račun drugih promjena
promjena aktive eksternih finansijskih
sredstava i obaveza
Promjene neto Promjene neto vrijednosti usljed ostalih Druge promjene eksternih
vrijednosti usljed promjena obima aktive finansijskih sredstava i
ostalih promjena obaveza
obima aktive
Račun Račun revalorizacije Račun revalorizacije
revalorizacije eksternih finansijskih
sredstava i obaveza
Promjene u neto Promjene u neto vrijednosti usljed vlasničkih Dobici/gubici eksternih

vrijednosti usljed dobitaka ili gubitaka finansijskih sredstava i
vlasničkih obaveza
dobitaka ili
gubitaka
Bilans stanja na Bilans stanja na početku i kraju perioda Eksterni bilans stanja na
početku i kraju početku i kraju perioda
perioda
Neto vrijednost Neto vrijednost Eksterna neto vrijednost
90
Svaki od ovih računa obično pokazuje „upotrebe” i „izvore” za svaki
sektor u ekonomiji. Standardni format je dvostrana tabela sa
„upotrebama” na lijevoj strani i „izvorima” na desnoj strani. Na obje
strane sektori su organizovani u kolonama sa stvarnim ulazima računa,
npr. operacije i balansirajuće stavke, u redovima.
Razlike između „izvora” u „upotreba” na određenom računu

predstavljaju njegovu balansirajuću stavku. Ovo je stavka koja se prenosi
i sa kojom započinje naredni račun. Balansirajuće stavke sadrže važne
informacije za ekonomske analize bazirane na nacionalnim računima,
npr. dodana vrijednost, raspoloživi dohodak ili štednja.
3.1. Račun proizvodnje

Račun proizvodnje pokazuje sve transakcije koje se odnose na
proizvodne procese u ekonomiji. Osim balansirajuće stavke, ovaj račun
čine samo tri stavke. To su proizvodnja, intermedijarna potrošnja i porezi
umanjeni za subvencije (Tabela 3.2.).
Tabela 3.2. Pojednostavljeni prikaz računa proizvodnje
UPOTREBE IZVORI
P.2 Intermedijarna potrošnja P.1 Proizvodnja
D.21-D.23 Porezi minus subvencije
B.1g Bruto dodana vrijednost
K.1 Potrošnja fiksnog kapitala
B.2n Neto dodana vrijednost
Pod izvorima na desnoj strani računa bilježi se proizvedeni output za

različite sektore. Najveći dio ove stavke odnosi se na tržišnu proizvodnju,
odnosno na dobra i usluge proizvedene s namjerom da se prodaju drugim
institucionalnim jedinicama po ekonomski značajnim cijenama.34 U
principu, tržišni output se mjeri koristeći podatke o ostvarenim
prodajama različitih institucionalnih jedinica.35

34
Prema ESA 1995 pravilima, ekonomski značajne cijene su cijene koje pokrivaju više
od 50% troškova proizvodnje.
35
Podaci o ostvarenim prodajama korigiraju se za vrijednost promjena (pozitivne ili
negativne) zaliha gotovih proizvoda ili nedovršene proizvodnje.
91
Cijene po kojima se mjeri tržišni output označavaju se kao „bazične”
cijene i one korespondiraju sa prihodima po jedinici prodanog outputa
koji ostaje u rukama proizvođača. Ove cijene ne uključuju poreze na
proizvode (naprimjer, porez na dodanu vrijednost ili akcize), s obzirom
da ovi iznosi ne ostaju kod proizvođača nego se plaćaju poreskim
vlastima. Sa druge strane, bazične cijene u sebi sadrže primljene
subvencije na proizvode. Iz ovog razloga, u nacionalnim računima se na
„bazične cijene” dodaju indirektni porezi (npr. porezi na proizvodnju i
uvoz), a oduzimaju se subvencije (druga stavka na strani izvora računa
proizvodnje).
Ključne riječi u slučaju tržišnog outputa su „prodaja”, odnosno

„kupovina”, implicirajući da se radi o „monetiziranim” transakcijama.
Međutim, šta je sa aktivnostima javnih službenika ili pripadnika oružanih
snaga? Niko ne kupuje output različitih ministarstava ili vojske.
Ganeralni je konsenzus da aktivnosti javnog sektora, iako se ne
naplaćuju, trabaju biti uključene kao output u nacionalnim računima. U
zemljama OECD-a na ne-tržišne usluge javnog sektora u prosjeku otpada
15% do 20% BDP-a. Njihova se vrijednost mjeri kao suma troškova
proizvodnje, uključujući: (1) intermedijarnu potrošnju, (2) kompenzacije
zaposlenim i, u rijetkim slučajevima, (3) plaćene druge poreze na
proizvodnju. Za razliku od javnog sektora, ne-tržišni output
domaćinstava (kuhanje, čišćenje, čuvanje djece i sl.) nije uključen u
nacionalne račune. Izuzetak predstavljaju usluge stanovanja koje vlasnici
stambenih jedinica implicitno osiguravaju sami sebi. U nacionalnim
računima bilježi se kao da su vlasnici stambenih jedinica sami sebi
iznajmili iste da bi u njima živjeli. Procjena ovih fiktivnih, ili u žargonu
nacionalnih računa „imputiranih” transakcija, vrši se na temelju renti
koje bi vlasnici stambenih jedinica morali platiti da bi živjeli u
jedinicama istih karakteristika i na istoj lokaciji. Ove imputirane rente se
dodaju na stvarne rente kako bi se sačinila kalkulacija ukupnog outputa
„usluge smještaja”. Ukoliko se ovo ne bi napravilo vrlo, teško bi bilo
komparirati BDP različitih zemalja s obzirom na značajne varijacije stopa
vlasništva nad stambenim jedinicama između zemalja. Još jedan primjer
imputiranih transakcija u nacionalnim računima vezan je za proizvodnju
dobara za vlastitu finalnu potrošnju. To se uglavnom odnosi na
prehrambene proizovde koje domaćinstva proizvode za vlastitu
potrošnju. Ova proizvodnja predstavlja neznatan dio outputa razvijenih
zemalja, ali u zemljama u razvoju, gdje farmeri konzumiraju značajan dio
njihovog outputa, njeno učešće je mnogo veće.
92
Treća stavka računa proizvodnje intermedijarna potrošnja, evidentirana
je na strani „upotrebe”. Intermedijarna potrošnja predstavlja vrijednost
bazičnih materijala, komponenti i poluproizvoda koji se ugrađuju u
finalni proizvod, kao i vrijednost električne energije, troškove renti, IT
usluga, osiguranja, pravnih i računovodstvenih usluga i sl., korištenih u
proizvodnji određenog dobra ili usluge. Ukratko, intermedijarnu
potrošnju čini sve što je potrebno za proizvodnju dobara i usluga
namijenjenih prodaji, osim radne snage i industrijskih kapaciteta, ureda,
mašina i opreme.36
Kada od tržišne vrijednosti proizvedenog outputa oduzmemo

intermedijarnu potrošnju dobivamo bruto dodanu vrijednost,
balansirajuću stavku računa proizvodnje. Ako od ukupnog outputa
oduzmemo i potrošnju fiksnog kapitala dobivamo dodanu vrijednost
izraženu u neto terminima.
Dodatna vrijednost je važna balansirajuća stavka, budući da je suma

bruto dodane vrijednosti za sve domaće sektore bruto domaći proizvod
ekonomije37 (mjeren proizvodnim pristupom) - osnovni standard za
mjerenje ekonomske aktivnosti.38
O dodatnoj vrijednosti može se razmišljati kao o iznosu novca

generiranom u procesu proizvodnje, a koji ostaje na raspolaganju za:
isplatu nadnica i socijalnih doprinosa (kompenzacije
zaposlenicima);
izmirenje obaveza po osnovu poreza na proizvodnju umanjeno za
subvencije;
zamjenu opreme amortizovane u procesu proizvodnje (potrošnja
fiksnog kapitala);
plaćanje kamata na zajmove;
kupovine nove opreme;
štednju ili investicije u finansijsku aktivu.

36
Kao i u slučaju proizvedenog outputa, vrijednost intermedijarne potrošnje neophodno
je korigirati za promjene (pozitivne ili negativne) na zalihama dobara i usluga
namijenjenih intermedijarnoj potrošnji.
37
Naravno, suma neto dodanih vrijednosti je neto domaći proizvod.
38
Primijetiti da je u kalukulaciju uračunat iznos obračunatih poreza umanjenih za
subvencije.
93
Podaci o poizvedenom outputu i dodanoj vrijednosti, u ukupnom iznosu i
po pojedinim sektorima, od izuzetne su koristi u ekonomskim analizama.
Ipak, ekonomisti se ponekada žele fokusirati na određene uže definirane
dijelove ekonomije.
Naprimjer, studije produktivnosti obično se koncentriraju samo na tržišni

output, isključujući output opšte vlade i eliminirajući imputirane stavke,
kao što su usluge stanovanja u stambenim jedinicama njihovih vlasnika.
U drugim slučajevima istraživači žele da se fokusiraju na neku od

industrija kao što je, primjera radi, poljoprivreda, metalska industriju i sl.
Za ove potrebe koristi se nomenklatura industrija poznata kao Standardna
industrijska klasifikacija (engl. Standard Industry Classification – SIC).39
Kada je u pitanju račun proizvodnje, bitno je istaći da on pored domaće

proizvodnje također pokazuje i neto izvoz roba i usluga. Radi se o dijelu
domaće proizvodnje koji se izvozi u inostranstvo umanjenom za
vrijednost roba i usluga koje se proizvode u inostranstvu ali su dio
finalne potrošnje domaćih sektora. Ova informacija je potrebna da bi se
dobila kompletna slika o veličini i strukturi domaće potrošnje na ne-
finansijskim nacionalnim računima
Tabela 3.3. prikazuje dodanu vrijednost za ključne industrijske grane u

četiri OECD zemlje. Može se uočiti razlika u strukturi dodane vrijednosti
između visokorazvijenih zemalja, kao što su SAD i Francuska, gdje su
usluge dominantne, i manje razvijenih zemalja, kao što je Južna Koreja,
gdje je industrija još uvijek značajna.

39
Standardna industrijska klasifikacija može se poledati na web sajtu Agencije za
statistiku BiH (http://www.bhas.ba/new/Klasifikacije.asp?Pripadnost=15&mode=dark).
94
Tabela 3.3. Dodana vrijednost prema industriji (kao precenat od ukupne
dodane vrijednosti)
INDUSTRIJSKI KOD I NAZIV Francuska J. Koreja Portugal SAD

Poljoprivreda i ribarstvo 2,7 4,1 3,6 0,9
Poljoprivredni proizvodi,
A 2,6 3,8 3,2 0,9
proizvodi lova i šumarstva
Ribe i ostali riblji proizvodi;
B 0,1 0,3 0,4 0,0
usluge u vezi sa ribarstvom
Industrija 16,6 29,9 19,7 17,0
C Proizvodi rudarstva 0,2 0,3 0,3 1,0
Proizvodi prerađivačke
D 14,7 26,9 16,8 14,0
industrije
Električna energija, gas, para i
E 1,7 2,6 2,6 2,0
voda
F Građevinski radovi 5,3 8,6 7,6 4,6
Trgovina 19,5 18,3 23,9 22,0
Usluge trgovine na veliko i
malo; popravak motornih
G 10,8 7,8 14,3 13,1
vozila, motocikla i predmeta za
ličnu upotrebu i domać.
H Usluge ugostiteljstva 2,3 3,0 3,0 2,7
Usluge saobraćaja, skladištenja
I 6,4 7,5 6,6 6,2
i komunikacija
Poslovne aktivnosti 30,7 21,9 19,0 32,2
Usluge finansijskog
J 4,8 9,1 6,0 7,8
posredovanja
Usluge poslovanja
nekretninama, usluge
K 26,0 12,8 13,0 24,3
iznajmljivanja i poslovne
usluge
Druge usluge 25,2 17,3 26,3 23,3
Usluge državne uprave i
L odbrane; usluge obaveznog 7,6 5,9 9,3 7,4
socijalnog osiguranja
M Usluge obrazovanja 5,6 5,4 7,3 5,1
Usluge zdravstvenog i
N 7,9 2,9 6,1 6,8
socijalnog rada
Ostale javne, društvene i lične
O 3,4 3,0 3,0 3,9
usluge
P Usluge domaćinstava 0,5 0,1 0,7 0,1
Usluge ekstrateritorijalnih
Q 0,0 0,0 0,0 0,0
organizacije i tijela
UKUPNA DODANA
100,0 100,0 100,0 100,0
VRIJEDNOST
Izvor: OECD (2006), National Accounts of OECD Countries, Main Aggregates, 1970-
2004, OECD, Paris
95
3.2. Račun primarne raspodjele dohotka
Kroz procese proizvodnje generira se dohodak za faktore proizvodnje.
Ovaj dohodak je ustvari ekonomska nagrada za učestvovanje u procesu
proizvodnje. Račun primarne raspodjele dohotka u suštini opisuje
distribuciju stvorenog dohodaka između različitih faktora proizvodnje
(rad, kapital) i države. Račun primarne raspodjele dohotka satoji se od
dva uzastopna računa: računa stvaranja dohotka i računa alokacije
primarnog dohotka.
Račun stvaranja dohotka (Tabela 3.4) započinje s dodanom vrijednosti

utvrđenom na računu proizvodnje. On pokazuje koji dio dodane
vrijednosti (evidentirana na strani izvora) otpada na naknade
zaposlenicima i poreze na proizvodnju i uvoz umanjene za subvencije
(evidentirane na strani upotrebe).
Tabela 3.4. Pojednostavljeni prikaz računa generiranja dohotka
UPOTREBE IZVORI
B.1 Bruto/neto dodana vrijednost
D.1 Naknade zaposlenima
D.2 Porez na proizvodnju i uvoz
D 3 Subvencije (-)
B.2 Bruto/neto poslovni višak
B.3 Bruto/neto mješoviti dohodak
Naknade zaposlenicima definiraju se kao ukupne naknade, u gotovini ili

naturi, koje preduzeća duguju prema zaposlenim kao nadoknadu za
obavljeni rad. Naknade zaposlenicima dijele se na nadnice i plaće koje se
isplaćuju u gotovini ili naturi i doprinose poslodavaca za socijalno
osiguranje. Porezi na proizvodnju i uvoz su obavezna nepovratna davanja
u gotovini ili naturi koja vrše institucionalne jedinice prema državnim
jedinicama. Sastoje se od poreza na dodanu vrijednost, poreza i drugih
dažbina na uvoz i izvoz, poreza na promet, poreza finansijske i druge
kapitalne transakcije, poreza na plaće i radnu snagu, poreza na zemljište,
zgrade i sl. Subvencije se tretiraju ako obaveze državnih jedinica prema
preduzećima u zavisnosti od nivoa njihove proizvodne aktivnosti.
Subvencije mogu biti izvozne i uvozne subvenccije, subvencije javnim
preduzećima, subvencije na plaće i radnu snagu, subvencije na
smanjivanje zagađenosti, i sl.
96
Nakon što se od dodane vrijednosti odbiju naknade zaposlenicima i
porezi umanjeni za subvencije dobiva se balansirajuća stavka na računu
generiranja dohotka. Ova balansirajuća stavka označena je kao poslovni
višak ili mješoviti dohodak, ovisno o prirodi preduzeća.
Poslovni višak je balansirajuća stavka za sve institucionalne jedinice,

osim za neinkorporirana preduzeća uključena u sektor domaćinstava. S
obzirom da je kod neinkorporiranih preduzeća praktično nemoguće
razdvojiti prihod od rada od prihoda od kapitala, balansirajuća stavka za
ova preduzeća označena je kao miješani dohodak. Na ovaj način želi se
naglasiti da ova balansirajuća stavka u sebi, osim preduzetničke zarade,
sadrži i prihod od rada.
Poslovni višak mjeri višak ili manjak koji proizilazi iz proizvodnje prije
nego se obračunaju kamate, rente, porezi na dobit i drugi slični izdaci.
Ovaj indikator može se utvrditi za cijelu domaću ekonomiju, kao i za
njene sektore. Ukoliko se bruto/neto poslovni višak izrazi kao procenat
od bruto/neto dodane vrijednosti, dobivamo bruto/neto učešće profita,
ključni indikator performansi firmi u nacionalnim računima. U Tabeli
3.5. napravljena je komparacija bruto učešća profita između Njemačke,
SAD, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.
Tabela 3.5. Bruto učešće profita u različitim zemljama (2000. godina)
Njemačka SAD Francuska Ujedinjeno

(milioni €) (milijarde (milioni €) Kraljevstvo
$) (milioni £)
Bruto dodana vrijednost 1 133 570 6 151 770 000 637 967
Bruto poslovni višak 357 370 1 709 231 576 213 014
Bruto učešće profita 31,53% 27,78% 30,07% 33,39%
Izvor: OECD (2006), National Accounts of OECD Countries: Volume II, Detailed
Tables, 1993-2004, OECD, Paris
U nekim zemljama se također rade i posebne tabele u kojima se

analiziraju izvori promjena u učešću profita (Tabela 6). Kao što možemo
vidjeti, u slučaju Francuske u 2002. godini u odnosu na 2001. godinu
učešće profita je smanjeno za 3%. Također, evidentno je da je pad učešća
profita uzrokovan bržim rastom realnih naknada zaposlenicima (5%) u
odnosu na rast produktivnosti rada (2%).
97
Tabela 3.6. Izvori promjena u učešću profita u Francuskoj
2001 2002
Učešće profita (%) 39,9 39,6
Promjena u učešću profita -0,1 -0,3
Doprinosi promjeni u učešću profita
Produktivnost rada* (+) -0,4 0,2
Realne naknade zaposlenim (-) 0,0 0,5
Drugi elementi (+) 0,3 0,0
* Dodana vrijednost / zaposlenost
Izvor: OECD (2006), National Accounts of OECD Countries: Volume II, Detailed
Nakon računa generiranja dohotka u sekvenci nacionalnih računa slijedi

račun alokacije primarnog dohotka. Ovaj račun fokusira se na rezidentne
institucionalne jedinice kao primaoce dohotka generiranog u procesu
proizvodnje, a ne kao proizvođače čija aktivnost stvara primarni
dohodak.
Na strani izvora ovog računa evidentiraju se dvije vrste dohotka. Prvi se

sastoji od primarnog dohotka evidentiranog na računu stvaranja dohotka
kao potraživanje rezidentnih institucionalnih jedinica:
Poslovnog viška ili mješovitog dohotka preduzeća koji se prenosi

iz računa stvaranja dohotka;
Naknada zaposlenicima koje potražuju domaćinstva;
Poreza (minus subvencija) na proizvodnju i uvoz koje potražuju

(ili duguju) jedinice državne uprave.
Druga vrsta sastoji se od dohodaka od vlasništva koji se potražuju usljed

vlasništva nad finansijskom ili opipljivom neproizvedenom aktivom
(najčešće zemljišta ili rudnih bogatstava):
Kamata, dividendi i sličnih prihoda koje potražuju vlasnici
finansijske aktive;
Rente koje potražuju vlasnici zemljišta ili drugih prirodnih
resursa ustupljenih na korištenje drugim jedinicama.
98
Tabela 3.7. Pojednostavljeni prikaz računa alokacije primarnog dohotka
UPOTREBE IZVORI
B.2 Bruto/neto poslovni višak
B.3 Bruto/neto mješoviti dohodak
D.1 Naknada zaposlenicima
D.2 Porez na proizvodnju i uvoz
D.3 Subvencije (-)
D.4 Dohodak od vlasništva D.4 Dohodak od vlasništva
B.5 Bruto/neto bilans primarnih dohotaka –
bruto/neto nacionalni dohodak
Upotrebe, navedene na lijevoj strani računa alokacije primarnog dohotka,

čine samo dohodak od vlasništva kao obaveze institucionalnih jedinica i
sektora prema povjeriocima, dioničarima, zemljovlasnicima itd.
Balansirajuća stavka na računu primarne raspodjele dohotka je bruto/neto
nacionalni dohodak. Bruto nacionalni dohodak je jednak zbiru bruto
domaćeg proizvoda i salda primarnih dohodaka (od rada i kapitala) iz
inostranstva.
3.3. Račun sekundarne raspodjele dohotka

U prethodnom računu analizirana je raspodjela primarnog dohotka u
ekonomiji. Ovo je raspodjela dohotka koja je rezultat tržišnih snaga.
Međutim, u većini razvijenih tržišnih ekonomija ovaj dohodak se
naknadno redistribuira, prvenstveno kroz intervenciju države. Ovo se
dešava kroz oporezivanje primarnih dohodaka (porezi na dohodak i
imovinu, socijalni doprinos i sl.) i kroz novčane socijalne naknade
(penzije, porodične dodatke, dodatke za nezaposlenost, naknade za
bolesti i invalidnost i sl.). Račun sekundarne raspodjele dohotka
uglavnom pokazuje kako se na raspodjelu primarnog dohotka odražava
redistributivna intervencija države. Ovaj račun obično prikazuje:
poreze na dohodak, imovinu i sl., na strani izvora za državu i na
strani upotreba za domaćinstva, korporacije i ostatak svijeta
(porezi za prekogranične radnike);
socijalne doprinose na strani upotrebe samo za domaćinstva i na
strani izvora svih institucija koje upravljaju šemama socijalnog
osiguranja (uglavnom pod-sektor socijalnog osiguranja opšte
vlade);
novčane socijalne naknade na strani izvora za domaćinstva i na
strani upotreba za državu i neprofitne institucije.
99
Tabela 3.8. Pojednostavljeni prikaz računa sekundarne alokacije
dohotka
UPOTREBE IZVORI
B.5 Bruto/neto bilans primarnih
dohotaka – bruto/neto nacionalni
dohodak
D.5 Tekući porezi na dohodak, D.5 Tekući porezi na dohodak,
bogatstvo, itd. bogatstvo, itd.
D.61 Socijalni doprinosi D.61 Socijalni doprinosi
D.62 Novčane socijalne naknade D.62 Novčane socijalne naknade
D.7 Ostali tekući transferi D.7 Ostali tekući transferi
B.6 Bruto/neto raspoloživi dohodak
Evidentiranje socijalnih doprinosa zaslužuje posebno objašnjenje. U

većini razvijenih tržišnih ekonomija i poslodavci i zaposlenici plaćaju
doprinose sistemu socijalnog osiguranja. Međutim, doprinosi poslodavca
su uključeni u naknade zaposlenicima koje stoga odražavaju troškove
rada, a ne bruto nadnice. Ovo je razlog zašto ovi doprinosi poslodavaca
nisu evidentirani na strani upotreba npr. finansijskih ili ne-finansijskih
korporacija, nego su svi socijalni doprinosi evidentirani na strani
upotreba za domaćinstava.
Treba imati u vidu da, osim države, i drugi sektori mogu biti uključeni u
ovu vrstu redistribucije dohotka (npr. domaćinstva mogu donirati
određene novčane iznose dobrotvornim organizacijama). U nacionalnim
računima ovo se evidentira kao drugi tekući transferi od domaćinstava ka
NPISH. Slično ovome, neprofitne institucije koje služe domaćinstvima
mogu donirati određena sredstva kao oblik razvojne pomoći drugim
zemljama. Ovo se evidentira kao drugi tekući transfer od NPISH koje
služe domaćinstvima prema ostatku svijeta.
Balansirajuća stavka u računu sekundarne distribicije dohotka je

raspoloživi dohodak (bruto ili neto). Bruto nacionalni raspoloživi
dohodak je jednak zbiru bruto nacionalnog dohotka i salda tekućih
transfera iz inostranstva.Treba naglasiti da ovaj indikator prikazuje samo
tekuće transakcije (npr. nisu sadržani porezi na kapital, kapitalni dobici
ili druge promjene aktive.
100
3.4. Račun redistribucije dohotka u naturi
Pored novčanih transfera (porezi, socijalni doprinosi i socijalne naknade),
država također koristi i nenovčane transfere kao način redistribucije
bogatstva. Socijalni transferi u naturi obuhvaćaju samo socijalne naknade
u naturi i transfere netržišne robe i usluga koje državne jedinice i NPISH
pružaju domaćinstvima. Najčešče zastupljeni tip ovih transfera su usluge
obrazovanja i zdravstva koje se besplatno, ili po cijeni koja nije
ekonomski značajna, pružaju domaćinstvima.
Redistribucija dohotka u naturi nudi širu sliku redistribucije bogatstva,

uključujući i nenovčane transfere. Ovakvi transferi su evidentirani na
strani izvora za domaćinstava i strani upotreba države. Neprofitne
institucije koje služe domaćinstvima također mogu davati ovakve
transfere (npr. dobrotvorne organizacije mogu davati besplatne obroke za
siromašne porodice). U nacionalnim računima ovo se evidentira kao
nenovčani transfer od NPISH ka domaćinstvima.
Tabela 3.9. Pojednostavljeni prikaz računa preraspodjele dohotka u

naturi
UPOTREBE IZVORI
D.63 Socijalni transferi u naturi D.63 Socijalni transferi u naturi
B.7 Bruto/neto prilagođeni
raspoloživi dohodak
Balansirajuća stavka računa redistribucije dohotka u naturi predstvlja

alternativnu mjeru raspoloživog dohotka, koja također uključuje
redistribuciju u vidu nenovčanih transfera, i obično se označava kao
bruto ili neto „prilagođeni“ raspoloživi dohodak.
3.5. Račun upotrebe dohotka

Na prethodnim računima identificirali smo raspoloživi dohodak za
različite sektore i ukupnu ekonomiju. Račun upotrebe dohotka u osnovi
prikazuje šta je urađeno sa raspoloživim dohotkom, odnosno koliko je od
raspoloživog dohotka potrošeno za finalnu potrošnju (iznos evidentiran
na strani upotreba ovog računa). Podatak o iznosu finalne potrošnje
odnosi se na svu potrošnju od strane rezidentnih institucionalnih jedinica
na dobra ili usluge korištene direktno za zadovoljavanje individualnih ili
101
kolektivnih potreba članova zajednice. U skladu sa metodološkim
pravilima nacionalnih računa samo tri sektora mogu ostvariti finalnu
potrošnju dobara i usluga. Osim domaćinstava, to su još opšta vlada i
neprofitne institucije koje služe domaćinstvima.40
Izdaci domaćinstava za finalnu potrošnju najveća su komponenta ukupne

finalne potrošnje na dobra i usluge i na nju danas prosječno u zemljama
OECD-a otpada više od 60% BDP-a (Tabela 3.10). Ovi izdaci uključuju:
Kupovine dobara i usluga koje domaćinstva koriste kako bi

zadovoljila svoje svakodnevne potrebe - odjeća, namještaj i
pokućstvo, stanarina, transport, različite vrste ličnih usluga i sl.
Plaćanje participacije za dobra i usluge koje osigurava opšta vlada

(usluge zdravstvene zaštite, ulaznice za muzeje i sl).
Plaćanje opštoj vladi za različite tipove licenci i dozvola; kada se

ove razmjenjuju za određene usluge (npr. takse u slučaju
izdavanja vozačke dozvole ili pasoša). Ukoliko su određena
davanja dizajnirana samo kako bi se generirao dohodak za opštu
vladu (saobračajne dozvole i sl.) tada se ona tretiraju kao porezi i
isključeni su iz izdataka za potrošnju domaćinstava.
Izdaci domaćinstava za potrošnju uključuju također i određeni broj tzv.

imputiranih izdataka kako bi se olakšala usporedba podataka tokom
vremena i između zemalja. To se prevashodno odnosi na imputirane
rente, potrošnju dobara proizvedenih od samih domaćinstava (npr.
poljoprivredni proizvodi), te na dobra i usluge koje uposlenici dobivaju
besplatno, ili po veoma niskim cijenama kao dio njihovih nadnica.

40
Treba primijetiti distinkciju između finalnih upotreba i finalne potrošnje. Finalne
upotrebe su širi koncept i, osim finalne potrošnje domaćinstava, opšte vlade i NPISH,
obuhvataju i bruto investicije i izvoz umanjen za uvoz.
102
Tabela 3.10. Učešće finalnih upotreba u BDP-u UK (kao % od BDP-a)
SNA
1980 1990 2000 2004
kod
Izdaci domaćinstava na
P3-S14 57,5 60,6 63,3 62,9
finalnu potrošnju
Izdaci na finalnu potrošnju
P3-S13 21,5 19,8 18,8 21,1
opšte vlade
Izdaci na finalnu potrošnju
P3-S15 1,4 2,0 2,4 2,5
NPISH
Bruto investicije u fiksni
P51 18,7 20,5 17,0 16,3
kapital
P52 Promjene na zalihama -1,1 -0,3 0,6 0,4
Nabavke minus prodaje
P53 0,0 0,0 0,0 0,0
dragocjenosti
P6 Izvoz 27,1 24,0 28,0 25,0
P7 Uvoz -24,9 -26,6 -30,1 -28,4
Statističke greške i propusti -0,3 0,0 0,0 0,1
BDP Bruto domaći proizvod 100 100 100 100
Izvor: OECD (2006), National Accounts of OECD countries:Volume 1, Main
Aggregates, 1993-2004, OECD, Paris
Izdaci domaćinstava za finalnu potrošnju u obzir moraju uzeti ukupne

izdatke rezidentnih domaćinstava, nezavisno od toga da li su oni
realizirani u zemlji rezidenta ili u nekoj drugoj zemlji. Ovo praktično
znači da se na potrošnju na domaćoj teritoriji mora dodati i potrošnja
rezidenata tokom njihovih putovanja u inostranstvo. Ovi izdaci se bilježe
u okviru uvoza usluga turizma i dodaju se na potrošnju na domaćoj
teritoriji. Analogno ovome, potrošnja evidentirana na domaćoj teritoriji
mora se umanjiti za vrijednost kupovina inostranih turista. Za
klasifikaciju potrošnje domaćinstava koristi se Klasifikacija individualne
potrošnje prema namjeni (engl. Classification of Individual Consumption
by Purpose – COICOP). Ova klasifikacija više je prilagođena analizi
potrošnje, za razliku od standardne klasifikacije proizvoda koja više
odgovara analizi proizvodnje. Tabela 3.11 ilustrira promjene u izdacima
na potrošnju u Ujedinjenom Kraljevstvu na temelju klasifikacije prema
namjeni. U samo nešto više od dvije decenije može se uočiti značajan
pad učešća izdataka alociranih na svakodnevne namjene (hrana,
alkoholna pića, duhanske prerađevine i odjeća) u korist odmora i usluga
generalno. Ovaj fenomen karakterističan je za sve zemlje u kojima rastu
realni dohoci, što navodi na zaključak da je dohodovna elastičnost
potražnje za bazičnim dobrima niža u odnosu na dohodovnu elastičnost
potražnje usluga.
103
Tabela 3.11. Klasifikacije potrošnje domaćinstava prema namjeni u
Velikoj Britaniji (kao procenat u odnosu na ukupne
izdatke na finalnu potrošnju)
SNA KOD 1980 2004

P31-S14-01 Hrana i bezalkoholna pića 17,8 8,8
P31-S14-02 Alkoholna pića, cigarete i narkotici 5,7 3,8
P31-S14-03 Odjeća i obuća 7,7 6,0
Stanovanje, vodosnabdijevanje, električna 16,0 18,5
P31-S14-04
energija, plin i druga goriva
P31-S14-05 Namještaj i pokućstvo 6,9 6,3
P31-S14-06 Zdravlje 0,9 1,7
P31-S14-07 Transport 15,0 14,8
P31-S14-08 Komunikacije 1,7 2,3
P31-S14-09 Rekreacija i kultura 9,9 12,5
P31-S14-10 Obrazovanje 0,9 1,4
P31-S14-11 Restorani i hoteli 10,7 11,2
P31-S14-12 Razna dobra i usluge 7,4 11,2
Izdaci na finalnu potrošnju rezidentnih 2,0 3,8
P33-S14
domaćinstava u inostranstvu
Izdaci na finalnu potrošnju nerezidentnih -2,6 -2,1
P34-S14
domaćinstava u zemlji
Ukupni izdaci na finalnu potrošnju 100,0 100,0
P31-S14
domaćinstava
U Tabeli 3.11. predstavljeni su izdaci napravljeni direktno od strane

domaćinstava. Učešće zdravstvene zaštite i obrazovanja vrlo je malo,
budući da su ovdje prikazani samo dijelovi ovih usluga koji su direktno
plaćeni od strane domaćinstava. S obzirom da su ove usluge uglavnom
besplatne, odnosno finansirane su indirektno putem poreza ili socijalnih
doprinosa, prava potrošnja domaćinstava na zdravstvene i obrazovne
usluge je mnogo veća.
Izdaci za finalnu potrošnju opšte vlade druga su najznačajnija stavka na

računu upotrebe dohotka. Svi vidovi izdvajanja opšte vlade, bilo da se
radi o finalnoj potrošnji ili investicijama u fiksni kapital, u nacionalnom
računovodstvu se tretiraju kao dio upotreba opšte vlade jer je izdvajanja
opšte vlade teško precizno povezati sa stvarnim korisnicima. Pored toga,
na ovaj način osigurava se bolja veza sa stvarnim monetarnim tokovima.
104
Izdaci za finalnu potrošnju opšte vlade jednaki su njenim troškovima,
definiranim kao zbir:
Kompenzacija zasposlenicima u vladinom sektoru;
Plus kupovine materijala i drugih intermedijarnih dobara od
strane vlade;
Plus potrošnja fiksnog kapitala od strane vlade;
Plus kupovine dobara i usluga od strane vlade, a u korist
domaćinstava (naprimjer, nadoknada troškova usluga zdravstvene
zaštite, stambeni dodaci i sl.);
Plus drugi porezi na proizvodnju (vrlo mala stavka za vladu);
Minus djelimična plaćanja domaćinstava ili firmi za usluge koje
osigurava vlada (participacija u troškovima usluga zdravstva,
karte za muzeje i sl.).
Izdaci za potrošnju opšte vlade u principu se raščlanjuju na „kolektivni“ i

„individualni“ dio ovih izdataka. Izdaci za individualnu potrošnju jasno
su realizirani u korist domaćinstava i direktno zavise od broja
domaćinstava. Učešće ovih izdataka u strukturi ukupne vladine potrošnje
u OECD zemljama značajno je povećano i oni čine više od polovine
ukupne vladine potrošnje. Ova potrošnja pokriva javno obrazovanje i
zdravstvenu zaštitu.41 Pored toga, tu su još i izdvajanja za stambeno
zbrinjavanje socijalno ugroženih kategorija, operativni troškovi muzeja i
druge usluge domaćinstvima. Izdaci za kolektivnu potrošnju
predstavljaju izdatke povezane sa aktivnostima generalne vlade od kojih
koristi, pored domaćinstava, imaju i preduzeća. Ova potrošnja manje
zavisi od broja potrošača i obično uključuje izdvajanja na parlamente,
različita ministarstva, kao i R&D aktivnosti unutar vladinog sektora.
Posljednja stavka u računu upotrebe dohotka odnosi se na izdvajanja za

finalnu potrošnju neprofitnih institucija u službi domaćinstava. Kao i
opšta vlada, NPISH osiguravaju „netržišne“ usluge. Iz ovog razloga,
njihov tretman u računima je sličan tretmanu opšte vlade. Dakle, NPISH
„troše“ usluge koje proizvode i njihov output se vrednuje prema
operativnim troškovima. Također, sva finalna potrošnja NPISH tretira se
kao individualna potrošnja.42

41
Ovo je dio potrošnje domaćinstava koji nedostaje u Tabeli 3.11.
42
Treba primijetiti da donacije dobrotvornih organizacija nisu plaćanja za usluge. One
se tretiraju kao transferi i evidentiraju u okviru računa domaćinstava na računu
sekundarne raspodjele dohotka.
105
Kako bi se unaprijedila analiza potrošnje domaćinstava, omogućila
međunarodna komparacija, te dobila jasnija slika o blagostanju
domaćinstava, nacionalne računovođe razvile su koncept stvarne
potrošnje domaćinstava. Fokus ovog koncepta pomjera se sa onoga ko
„plaća“ na onoga ko „troši“. Stvarna potrošnja domaćinstava tako, osim
direktnih izdvajana domaćinstava za finalnu potrošnju, uključuje i
individualnu potrošnju opšte vlade i NPISH. Ova potrošnja se često
označava kao „transferi u naturi“.
U kontekstu gore navedenog, u nacionalnom računovodstvu postoje dvije

verzije računa upotrebe dohotka. Jedna verzija, račun korištenja
raspoloživog dohotka, ignoriše transfere u naturi i počinje od
neprilagođenog raspoloživog dohotka određenog u računu sekundarne
distribucije dohotka (Tabela 3.12). Alternativna verzija, račun korištenja
dohotka, počinje od mjere prilagođenog raspoloživog dohotka sa računa
redistribucije dohotka u naturi (Tabela 3.13). Radi se jednostavno o
drugačijem evidentiranju dobara i usluga osiguranih kroz nenovčane
transfere, odnosno o drugačijoj distribuciji izdataka za finalnu potrošnju.
Ukupna potrošnja u obje verzije je ista. Balansirajuća stavka, za čitavu
domaću ekonomiju kao i za individualne sektore, također je identična.
Ona mjeri ukupnu (bruto ili neto) štednju u ekonomiji.
Tabela 3.12. Pojednostavljeni prikaz računa upotrebe dohotka
UPOTREBE IZVORI
P.3 Izdaci za finalnu potrošnju
D.8 Prilagođavanje za promjenu u neto D.8 Prilagođavanje za promjenu u
dioničkom kapitalu domaćinstava u neto dioničkom kapitalu
penzionim fondovima domaćinstava u penzionim fondovima
B8. Bruto/neto štednja
Tabela 3.13. Pojednostavljeni prikaz računa upotrebe dohotka
UPOTREBE IZVORI
B.7 Bruto/neto prilagođeni
raspoloživi dohodak
P.3 Izdaci za finalnu potrošnju
D.8 Prilagođavanje za promjenu u neto D.8 Prilagođavanje za promjenu u
dioničkom kapitalu domaćinstava u neto dioničkom kapitalu
penzionim fondovima domaćinstava u penzionim fondovima
B8. Bruto/neto štednja
106
Visina štednje, ukupno i po pojedinim sektorima, izuzetno je važan
ekonomski indikator. On pokazuje iznos raspoloživog dohotka koji nije
iskorišten u svrhu finalne potrošnje, odnosno koji se može koristiti za
finansiranje investicija. U tabeli 3.14. predstavljena je analiza neto
štednje ekonomije Japana prema različitim sektorima od 1980. do 2003.
godine. Podaci prezentirani u tabeli ukazuju na jedinstvenu ekonomsku
klimu u Japanu na početku 21.vijeka sa izuzetno visokim nivoom
korporativne štednje i značajnom negativnom javnom štednjom.
Tabela 3.14. Neto štednja ekonomije Japana prema sektorima (procent

od ukupne neto štednje)
1980 1990 2000 2003

B.8N-S.1 Ukupna domaća ekonomija 100,0 100,0 100,0 100,0
B.8N-S.11_S.12 Korporacije 28,3 14,7 61,3 111,6
B.8N-S.13 Opšta vlada 10,1 34,8 -29,0 -86,6
B.8N-S14_15 Domaćinstva i NPISH 61,5 50,5 67,7 75,0
Izvor: OECD (2006), Nacional Accounts of OECD Countries: Volume II, Detailed
Konačno, treba naglasiti da račun korištenja dohotka uključuje i minorno

tehničko prilagođavanje stavke za domaćinstva i penzione fondove
(„prilagođavanje za promjene u neto kapitalu domaćinstava u penzionim
fondovima“). Ova stavka se odnosi na način na koji su u sistemu
evidentirane transakcije između domaćinstava i penzionih fondova.43
3.6. Kapitalni račun

Na računu upotrebe dohotka napravljen je pregled ušteđenih raspoloživih
dohodaka od strane različitih sektora i ekonomije kao cjeline. Kapitalni
račun ima dva glavna cilja:
Pokazati kako na neto vrijednosti različitih sektora (vrijednost
nefinansijskih i finansijskih sredstava umanjenih za finansijske
obaveze) utiče ranije identificirana štednja, kao i druge kapitalne
transakcije;
Pokazati kako je promjena u neto vrijednosti korištena za
investicijske svrhe svakog od sektora i ekonomije u cjelini.

43
Za detaljno objašnjenje ovog minornog prilagođavanja pogledati ESA 1995 priručnik.
(http://forum.europa.eu.int/irc/dsis/nfaccount/info/data/ESR95/en/ESR95en.htm),
paragrafi 4.141 do 4.144.
107
Pojednostavljeni prikaz kapitalnog računa predstavljen je u Tabeli 3.15.
Analitički posmatrano, kapitalni račun se sastoji od dva podračuna. To su
račun promjene neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera (strana
izvora) i račun nabavke nefinansijskih sredstva (strana upotrebe).
Tabela 3.15. Pojednostavljeni prikaz kapitalnog računa
UPOTREBE IZVORI
P.51 Bruto investicije u fiksni B.8 Neto štednja
kapital
K.1 Potrošnja fiksnog kapitala (-) D. Kapitalni transferi (potraživanja
minus obaveze)
K.52 Promjene zaliha
K. 53 Povećanja manje smanjenja
dragocjenosti
K.2 Povećana manje smanjenja
neproizvedene nefinansijske aktive
B.9A Neto uzajmljivanje (+) / Neto
pozajmljivanje (-)
B.10.1 Promjena neto vrijednosti zbog
štednje i kapitalnih transfera
Prvi podračun kapitalnog računa, koji se odnosi na promjenu neto

vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera, započinje sa nivoom
štednje identificiranim u računu upotrebe dohotka.44 Nakon toga se za
svaki sektor dodaju primljeni i oduzimaju upućeni kapitalni transferi.
Kao i tekući transferi, kapitalni transferi mogu biti u novcu i naturi. Ne-
novčani kapitalni transfer sastoji se od transfera vlasništva nad
kapitalnim sredstvima ili otkaza obaveze od strane povjerioca, bez
protuusluge u suprotnom pravcu.
Novčani kapitalni transferi sastoje se od transfera novca pri čemu

primalac ovakvog transfera, kao uslov za realizaciju transfera, preuzima
obavezu korištenja novca u svrhu pribavljanja kapitale aktive.

44
Za sektor inostranstva ovaj podračun započinje sa saldom (pozitivnim ili negativnim)
tekućeg računa platnog bilansa.
108
Kapitalni transferi uključuju:
Kapitalne poreze (npr. porezi na nasljedstvo, poklone i sl.);
Investicione grantove koji se sastoje od kapitalnih transfera u
novcu ili naturi od strane „države“ ili „ostatka svijeta“ ka ostalim
rezidentnim ili nerezidentnim institucionalnim jedinicama kako
bi se finansirali svi ili dio troškova nabavke fiksnih sredstava;
Druge kapitalne transfere (npr. plaćanje opšte vlade ili „ostatka
svijeta“ vlasnicima kapitalnih dobara uništenih ili oštećenih
ratom, političkim događajima ili prirodnim katastrofama kao što
su poplave, zemljotresi, itd.).
Zbir svih stavki na ovom podračunu označava se kao promjena neto

vrijednosti i kao rezultat štednje i kapitalnih transfera i evidentiran je na
desnoj strani kapitalnog računa.
Drugi podračun kapitalnog računa analizira za svaki sektor u kojoj su

mjera štednja i neto kapitalni transferi dovoljni da finansiraju investicije
evidentirane na strani „upotrebe“.
Najznačajnija stavka ovog podračuna su investicije ili preciznije bruto

investicije u fiksni kapital (engl. gross fixed capital formation -
GFCF).4546 Ova je varijabla od suštinskog značaja za ekonomsku analizu
agregatne potražnje. GFCF „čistih“ domaćinstava (isključujući
neinkorporirana preduzeća) sastoji se od kupovina stambenih prostora.
Ovo je dobar indikator povjerenja domaćinstava u budućnost i može se
koristiti za predviđanje kretanja izdataka za potrošnju. GFCF opšte vlade
uglavnom čine prometna infrastruktura, uredske zgrade, škole, bolnice i
sl. Od prevashodnog interesa za ekonomiste ipak su bruto investicije u
fiksni kapital poslovnog sektora (nefinansijskih i finansijskih korporacija
i neinkorporiranih preduzeća). Ovo je najveća pojedinačna komponenta
investicija i njeno kretanje određuje početak i kraj ekonomskih ciklusa.
Kretanje ove varijable također determinira rast produktivnosti rada.

45
U obzir se uzima samo aktiva koja je rezultat proizvodnog procesa. Neproizvedena
aktiva, kao što su zemlja, šume (izuzev industrijskih), nafta i mineralne rezerve,
uključeni su u račune bilansa stanja.
46
U slučaju većine kapitalnih dobara postoji generlani konsenzus oko nihovog tretmana
u nacionalnom računovodstvu. Ipak, postoje određena razmimoilaženja, posebno kada
je u pitanju „neopipljiva“ aktiva, kao što su softver i baze podataka, trgovačke marke,
ispitivanja raznih nalazišta, istraživanje i razvoj itd. Za više informacija o evidentiranju
investicija u neopipljivu aktivu pogledati SNA 1993, paragrafi od 10.89. do 10.95.
109
S obzirom na njihov značaj, primjenjuju se različiti načini prezentacije i
analize bruto investicija u fiksni kapital. Jedan od mogućih prikaza je
prema industriji ili sektoru unutar kojeg se investicija realizira (Tabela
3.16).
Može se uočiti da su u Ujedinjenom Kraljevstvu u 2003. godini

investicije u poslovne usluge i finansije, transport, skladištenje i
komunikacije, te distribuciju i hotele, bile značajno veće u odnosu na
investicije u prerađivačkoj industriji.
Tabela 3.16. Kapitalne investicije prema industriji u UK
Poljoprivreda i ribarstvo 2 578

Rudarstvo 4146
Prerađivačka industrija 12 605
Električna energija, gas, plin i voda 5 178
Građevinski radovi 4 727
Trgovina i usluge ugostiteljstva 17 886
Transport, skladištenje i komunikacije 22 053
Poslovne usluge i finansije 29 711
Javna administracija i odbrana 10 879
Obrazovanje, zdravstvo i socijalna zaštita 9 002
Druge usluge 10 391
Nije alocirano prema industrijama 50 956
Sve industrije 180 112
Jedna od stavki koje se pojavljuju na podračunu nabavke nefinansijskih

sredstava su i promjene na zalihama. Promjene na zalihama predstavljaju
izuzetno važan indikator mogućih promjena u stopama rasta. Ipak,
ukupnu promjenu zaliha teško je interpretirati jer zalihe uključuju dvije
različite vrste dobara - inpute i gotove proizvode.
Porast na zalihama inputa dobar je znak s obzirom da signalizira da

proizvođači očekuju porast buduće proizvodnje. Suprotno ovome, porast
zaliha gotovih proizvoda može biti indikator poteškoća u realizaciji
outputa što može voditi smanjenju proizvodnje i otpuštanjima radnika.
Interpretacija ovih podataka može biti dopunjena i drugim informacijama
kao što su, naprimjer, rezultati ankete o očekivanjima poslovnog sektora i
sl.
110
Box 1: Osnovni ekonomski agregati nacionalnih računa u BiH
U tabeli ispod prezentirani su osnovni ekonomski agregati nacionalnih računa u BiH

u periodu od 2005. do 2007. godine. Tabela započinje sa izračunom BDP-a koristeći
proizvodni metod. Ovo se tretira kao zvanični pokazatelj o BDP-u u BiH. Na bazi
ovog pokazatelja izračunat je bruto nacionalni dohodak i bruto nacionalni raspoloživi
dohodak. U drugom dijelu tabele predstavljen je izračun BDP-a koristeći rashodni
metod.
Tabela 3.17. Osnovni ekonomski agregati nacionalnih računa

Pokazatelj 2005 2006 2007
Bruto dodana vrijednost (bazne cijene) 13926 15426 17417
Porezi na proizvode minus subvencije 3002 3695 4230
Bruto domaći proizvod (proizvodni pristup) 16928 19121 21647
Neto primarni dohoci iz inostranstva 736 649 571
Bruto nacionalni dohodak 17664 19770 22218
Neto tekući transferi iz inostranstva 3206 3472 3664
Bruto nacionalni raspoloživi dohodak 20870 23242 25882
Izdaci za krajnju potrošnju domaćinstava 16514 18064 19811
Izdaci za krajnju potrošnju NPISH 168 177 206
Izdaci za krajnju potrošnju vlade 3653 4054 4454
Bruto investicije 4902 4564 6830
Izvoz roba i usluga 5583 6993 7991
Uvoz roba i usluga (minus) 12643 12700 14957
Bruto domaći proizvod (rashodni metod) 18178 21151 24335
Izvor: Agencija za statistiku BiH (2008), Bruto domaći proizvod prema proizvodnom
pristupu 2000-2007, Agencija za statistiku BiH, Sarajevo.
Relativno velika razlika u BDP-u prema proizvodnom i rashodnom metodu

objašnjava se postojanjem značajnih praznina u baznim statistikama raspoloživim za
kompilaciju nacionalnih računa. Sve dok se unaprijedi kvalitet administrativnih
izvora podataka i statističkih istraživanja, sačinjene procjene trebaju se tretirati kao
eksperimentalne.
Neto sticanje dragocjenosti predstavlja zanemarljivu stavku u

kapitalnom računu i nije od posebnog značaja za makroekonomiste.
Dragocjenosti su dobra kupljena ne da bi se konzumirala ili koristila u
proizvodnji, nego u očekivanju da će se njihova vrijednost povaćati ili
barem održati tokom vremena. Sastoje se od dragocjenog kamenja i
metala (dijamanti, nemonetarno zlato, platina, srebro), umjetničkih slika,
skulptura i antikviteta.47

47
Transakcije ovim objektima uglavnom se realiziraju između stanovništva i stoga su
konsolidirane u nacionalnom računovodstvu, osim u situaciji kada dobra prelaze državne granice.
111
Balansirajuća stavka na kapitalnom računu je neto pozajmljivanje, jedan
od najvažnijih indikatora u nacionalnim računima. Dobijamo je tako što
na neto štednju dodamo primljene, a oduzmemo upućene kapitalne
transfere za svaki od sektora. Od ovog iznosa se onda oduzimaju: bruto
investicije u fiksni kapital umanjene za potrošnju fiksnog kapitala,
promjene zaliha, povećanje manje smanjenje dragocjenosti, te povećanje
manje smanjenje neproizvedene nefinansijske aktive.
Neto pozajmljivanje može ukazati na višak štednje (predznak +) koji se

može upotrijebiti za sticanje svih vrsta nefinansijske i finansijske aktive,
odnosno za zadovoljenje potreba pozajmljivanja drugih sektora. Naravno,
neto pozajmljivanje može pokazati i manjak štednje (predznak -) koji
drugi sektori trebaju finansirati. Ovaj indikator je od presudnog značaja
za analize toka sredstava koje u osnovi prikazuju kako se usklađuju
potrebe i kapaciteti pozajmljivanja između različitih sektora.
3.7. Finansijski račun

Finansijski račun predstavlja sljedeći korak u sveobuhvatnom
statističkom opisu ekonomskih kretanja u zemlji. Finansijski račun u
suštini govori o tome kako su različiti neto zahtjevi u pogledu
zaduživanja i neto kapaciteti za pozajmljivanje različitih sektora u
ekonomiji usklađeni, a koji dolaze iz transakcija evidentiranih u
nefinansijskim računima, te kako ovi i drugi ekonomski tokovi utiču na
ukupnu vrijednost finansijskih sredstava i obaveza, odnosno neto
vrijednost svakog od sektora.
Pod finansijskom aktivom podrazumjevamo aktivu u obliku finansijskih

potraživanja kao i druga aktivu po svojoj prirodi blisku finansijskim
potraživanjima (dionice i izvedeni vrijednosni papiri). Finansijsko aktiva,
kada je u posjedu jedne institucionalne jedinice, u principu, predstavlja
potraživanje u odnosu prema drugoj instucionalnoj jedinici: naprimjer,
zajam je sredstvo za kreditora a obaveza za dužnika.48 Otuda finansijske
transakcije u principu uključuju kompenzirajuće promjene u finansijskim
sredstvima i/ili obavezama za različite sektore. Pored toga, finansijske
transakcije mogu biti rezultat transakcija na ne-finansijskim računima

48
U skladu sa standardnim metodološkim konvencijama koje se koriste pri sastavljanju
nacionalnih računa, postoji jedna iznimka u ovom opštem pravilu a ona se odnosi na
monetarno zlato i specijalna prava vučenja.
112
Razmotrimo sljedeći primjer. Industrijska kompanija u Sarajevu isplaćuje
plaću domaćem zaposleniku od 1000 KM putem bankovnog transfera.
Na nefinansijskim računima ova transakcija će se prikazati kao
kompenzacija zaposlenicima na strani upotrebe računa stvaranja prihoda
za nefinansijske korporacije i na strani izvora računa raspodjele
primarnog dohotka za domaćinstva. Na računima finansijskih transakcija,
finansijska sredstva koja se drže kao tekući depozit u nefinansijskim
korporacijama će se smanjiti za 1000 KM, dok će se za domaćinstva
povećati za isti iznos. U isto vrijeme, finansijske obaveze drugih
monetarnih finansijskih institucija u odnosu prema nefinansijskim
korporacijama će se smanjiti, dok će se finansijske obaveze drugih
monetarnih finansijskih institucija u odnosu prema domaćinstvima
povećati za isti iznos. Dakle, ova transakcija uvećava neto finansijska
sredstva u sektoru domaćinstava. Neto finansijska sredstva nefinansijskih
korporacija se smanjuju, dok finansijska sredstva monetarno-finansijskih
institucija koje djeluju kao posrednici u ovim transakcijama ostaju
nepromijenjena.
3.7.1. Finansijska sredstva i obaveze
Finansijska sredstva i obaveze su obično podijeljene na sedam različitih

kategorija (ili „finansijskih instrumenata“).
Monetarno zlato i specijalna prava vučenja (SDR),
Gotovina i depoziti,
Vrijednosni papiri (osim dionica),
Zajmovi,
Dionice i ostali dionički kapital,
Tehničke rezerve osiguranja,
Ostala potraživanja i obaveze.
Kategorija monetarnog zlata i specijalnih prava vučenja (engl. special

drawing rights - SDR) obično uključuje određene međunarodne rezerve u
posjedu centralnih banaka. Suprotno ostalim kategorijama finansijskih
sredstava, za ova sredstva se smatra da nemaju odgovarajuću obavezu. U
principu, monetarno zlato i SDR se pojavljuju na strani sredstava u
finansijskoj bilansi stanja centralne banke.
Kategorija gotvine i depozita sastoji se od tri pod-kategorije. To su

gotovina, prenosivi depoziti i drugi depoziti. Pod-kategorija gotovina se
odnosi na papirni novac i kovanice koje se trenutno koriste za plaćanje –
u opticaju su. Svi sektori mogu držati gotovinu kao finansijska sredstva.
113
Normalno, samo centralna banka i ostatak svijeta (inostrane centralne
banke) će imati gotovinu na strani obaveza u svojim finansijskim
bilansima stanja. Pod-kategorija prenosivi depoziti se odnosi na depozite
(u domaćoj ili inostranoj valuti) koji su zamljenjivi na zahtjev po
nominalnoj vrijednosti, bez gubitka ili restrikcija, slobodno su prenosivi
putem čeka ili žiro naloga, ili se inače koriste kao sredstvo plaćanja. Svi
sektori mogu posjedovati prenosive depozite. Oni su uglavnom obaveza
monetarnih finansijskih institucija i ostatka svijeta.
Pod-kategorija drugi depoziti se odnosi na depozite (u domaćoj ili

inostranoj valuti) koji se ne mogu koristiti u svrhu plaćanja u bilo koje
vrijeme i ne mogu biti konvertibilni u gotovinu ili prenosive depozite bez
nekog ograničenja ili „kazne“49. Ova pod-kategorija između ostalog
uključuje oročene depozite, štedne depozite, depozite izdate od strane
štedno-kreditnih udruga, stambeno-kreditnih institucija i sl. Svi sektori
mogu posjedovati druge depozite. Oni su obaveze uglavnom monetarnih
finansijskih institucija i ponekad drugih sektora, npr. države.
Kategorija vrijednosnih papira koji nisu dionice uključuje mjenice,

obveznice, certifikate o depozitu, komercijalne papire i slične
instrumente kojima se obično trguje na finansijskim tržištima. Ova
sredstva imaocu ne daju vlasnička prava u institucionalnoj jedinici koja
ih izdaje. Svi sektori mogu posjedovati vrijednosne papire koji nisu
dionice kao finansijsko sredstvo. Oni su obično obaveza finansijskih i
nefinansijskih korporacija, različitih nivoa vlasti, kao i ostatka svijeta.
Kategorija zajmova se sastoji od svih finansijskih sredstava krairanih u

situaciji kada zajmodavac odobrava sredstva zajmoprimcu, direktno ili
preko brokera, koja su ili evidentirana na neprenosivim dokumentima ili
kod kojih zajmodavac ne dobiva vrijednosni papir u smislu verifikacije
transakcije. Ova kategorija se obično dijeli na kratkoročne i drugoročne
zajmove..

49
U svakodnevnoj praksi, tačna razlika između prenosivih i drugih depozita nije posve
jasna za određene finansijske proizvode, te je ponekad njihova diferencijacija stvar
procjene.
114
Box 2: Mjerenje bogatstva domaćinstava
Bogatstvo domaćinstava određeno je njihovim ukupnim finansijskim (bankovni računi, štedni

računi, dionice, obveznice i drugi vrijednosni papiri) i nefinansijskim sredstvima (zemlja,
stambene jedinice, produktivna sredstva individualnih preduzetnika), umanjenim za ukupne
obaveze (po osnovu hipoteka, potrošačkih kredita i sl.). Podatke za procjenu bogatstva
domaćinstava u nacionanim računima nalazimo u okviru finansijskih i računa bilansa stanja.
Kada vrijednost ovih sredstava usljed rasta cijena dionica, ili rasta vrijednosti zemlje (poznato
kao kapitalni dobici) raste brže od rasta cijena dobara i usluga, domaćinstva se osjećaju
bogatijim i teže da štede manje i troše više. Najosjetljivije na ove kapitalne dobitke je
bogatstvo u formi dionica. Posebno naglašene razmjere ovog kretanja evidentirane su pred kraj
1990. godina, prevashodno u SAD, gdje je značajno bogatstvo domaćinstava skoncentrirano
upravo u vrijednosnim papirima (npr. kotirane i nekotirane dionice, obveznice i drugi
vrijednosni papiri).
Tabela 3.18. Bogatstvo i zaduženost domaćinstava (kao procenat od nominalnog neto

raspoloživog dohotka)
Kanada Ujedinjeno Kraljevstvo SAD

1993 2000 2004 1993 2000 2004 1993 2000
2004
Neto vrijednost 459,1 509,0 523,1 583,0 727,4 741,3 490,6 579,5
557,8
Neto
finansijsko 203,8 246,7 220,2 278,7 364,0 253,0 280,8 360,2 297,8
bogatstvo
Nefinansijska
255,3 262,2 302,9 304,3 363,4 488,3 209,8 219,3 260,0
sredstva
Finansijska
303,4 359,4 343,6 385,2 476,2 405,3 370,5 463,0 421,3
sredstva
Od čega 56,0 90,3 83,9 73,6 108,7 64,0 92,3 154,7 116,2
dionice
Obaveze 99,5 112,6 123,4 106,5 112,2 152,3 89,6 102,8 123,5
Izvor: OECD (2005), OECD Economic Outlook, December No. 78, Volume 2005, Issue 2,
OECD Paris
U Tabeli 3.18 prezentirani su podaci o promjenama bogatstva domaćinstava u Kanadi, SAD i

Ujedinjenom Kraljevstvu. Podaci su prezentirani kao procenat od neto raspoloživog dohotka,
što omogućava evaluaciju bogatstva u odnosu na broj godina godišnjeg dohotka. Naprimjer, u
Kanadi u 2004. godini neto vrijednost domaćinstava bila je ekvivalentna 523,1% njihovog neto
godišnjeg raspoloživog dohotka (302,9% nefinansijska aktiva plus 343,6% finansijska aktiva
minus 123,4% obaveze), tj. više od pet godina dohotka. Tabela 3.18. također ilustrira uticaj
špekulativnog balona tokom kasnih 1990. na bogatstvo domaćinstava. U SAD-u, vrijednost
dionica u posjedu domaćinstava je porasla sa 92,3% na 154,7% raspoloživog dohotka u samo
sedam godina. Sa krahom finansijskih tržišta tokom 2001. godine vrijednost finansijske aktive
domaćinstava značajno je opala. Ovaj pad velikim je dijelom bio kompenziran rastom cijena na
tržištu nekretnina. Vrijednost nefinansijskih sredstava u vlasništvu domaćinstava u
Ujedinjenom Kraljevstvu porasla je sa 363,3% na 488,3% raspoloživog dohotka u samo četiri
godine. Ovo je uticalo na održavanje visokog nivoa potrošnje i niskog nivao štednje u
Ujedninjenom Kraljevstvu i SAD u ovom periodu.
115
Kategorija dionice i ostali vlasnički kapital se sastoji od finansijskih
sredstava koja se smatraju vlasničkim pravima na korporacije ili kvazi-
korporacije. Ova kategorija može biti podijeljena u četiri potkategorije:
dionice uzajamnih fondova, kotirane i nekotirane dionice (osim dionica
uzajemnih fondova) i ostali vlasnički kapital (npr. vlasnički kapital u
društvima sa ograničenom odgovornošću, investicije opšte vlade u
kapital u javnim preduzećima i sl.).
Kategorija tehničkih rezervi osiguranja se sastoji od svih tehničkih

provizija osiguravajućih kompanija i (autonomnih i neautonomnih)
penzionih fondova naspram vlasnika polise ili korisnika50. Ova kategorija
može biti podijeljena u tri potkategorije. To su neto dionički kapital
domaćinstava u rezervama životnog osiguranjima, neto dionički kapital
domaćinstava u penzionim fondovima i pretplata na premije osiguranja i
rezerve za nenaplaćena potraživanja.
Tehničke rezerve osiguranja su finansijska sredstva:

za imaoca polise – s obzirom na neto dionički kapital
domaćinstava u rezervama životnog osiguranja i u rezervama
penzionih fondova, kao i pretplate na premije osiguranja,
za korisnike – s obzirom na rezerve za nenaplaćena potraživanja.
Tehničke rezerve osiguranja su obaveze:

za korporacije životnih i neživotnih osiguranja i autonomne
penzijske fondove uključene u podsektor osiguravajuće
korporacije i penzioni fondovi,
za neautonomne penzione fondove uključene u sektore
institucionalnih jedinica koje su ih formirale.
Kategorija ostalih potraživanja/obaveza se sastoji od svih finansijskih

potraživanja koja su stvorena kao pandan finansijskim ili nefinansijskim
transakcijama u slučajevima kada postoji vremenska razlika između ove
transakcije i odgovarajućeg plaćanja (razlika između gotovinskog i
obračunskog evidentiranja). Ostala potraživanja/obaveze mogu biti
finansijska sredstva ili obaveze svih sektora. Ova kategorija može biti
podijeljena u dvije potkategorije.

50
U kontekstu EU, relevantni zahtjevi su postavljeni u Direktivi Vijeća 91/674/EEC od
19. decembra 1991. koja je vezana za godišnje račune i konsolidirane račune
osiguravajućih preduzeća.
116
To su trgovinski krediti i avansi i ostala potraživanja/obaveze (finansijska
potraživanja koja nastaju kao rezultat vremenske razlike između
obračunatih transakcija i izvršenih plaćanja koja se odnose na poreze,
socijalne doprinose51, plaće radnika i sl.).
3.7.2. Standardni format finansijskog računa
Standardni format finansijskih računa je tabela s dvostrukim unosom sa

sredstvima na lijevoj strani i obavezama na desnoj strani. Na obje strane
različiti sektori su prikazani u kolonama, dok su različite kategorije
finansijskih sredstava i obaveza, o kojima je bilo riječi u prethodnim
poglavljima, prikazane u redovima.52
Tabela 3.18. Pojednostavljeni prikaz finansijskog računa
Δ SREDSTVA Δ OBAVEZE
F1. Monetarno zlato i SDR F1. Monetarno zlato i SDR
F2. Gotovina i depoziti F2. Gotovina i depoziti
F3. Vrijednosni papiri, osim dionica F3. Vrijednosni papiri, osim dionica
F4. Zajmovi F4. Zajmovi
F5. Dionice i ostali vlasnički kapital F5. Dionice i ostali vlasnički kapital
F6. Tehničke rezerve osiguranja F6. Tehničke rezerve osiguranja
F7. Ostali računi potraživanja/obaveza F7. Ostali računi potraživanja
/obaveza
B 9. Neto pozajmljivanje (+)/Neto
uzajmljivanje (-)
Balansirajuća stavka računa finansijskih transakcija odražava neto

nabavku finansijskih sredstava umanjenu za neto kreirane finansijske
obaveze. Za sve sektore posmatrano zajedno (uključujuči ostatak
svijeta), ova balansirajuća stavka bi trebala biti jednaka nuli u skladu sa
principom dvojnog računovodstva – na isti način kao što neto
zaduživanje ili neto pozajmljivanje različitih sektora na kapitalnom

51
Iznosi poreza i socijalnih doprinosa koji trebaju biti plaćeni vlastima pod ovom
potkategorijom ne bi trebali uključivati dio poreza i socijalnih doprinosa za koje je malo
vjerovatno da će biti prikupljeni i koji zbog toga predstavljaju vladino potraživanje koje
nema stvarnu vrijednost.
52
Za konkretno sastavljanje finansijskih računa, detaljnije objašnjenje može biti
korisno: finansijska sredstva i obaveze mogu biti prikazane, za svaki sektor i ekonomiju
uopšte, kao odvojene matrice s kategorijama finansijska sredstva i obaveze prikazane u
kolonama (ili redovima) i odgovarajućim (pod)sektorom, npr. (pod)sektor za koji
navedena sredstva predstavljaju obaveze i obratno, prikazane u redovima (ili kolonama).
117
računu, ili, preciznije, račun pribavljanja ne-finansijskih sredstava, treba
u konačnom zbiru dati nula. Ipak, svaki pojedinačni sektor je izmjenio
svoja neto finansijska sredstva tokom obračunoskog perioda tako da
blansirajuće stavke za pojedinačne sektore mogu biti (i obično jesu)
različite od nule. Gore navedeni primjer prikazuje vezu između ne-
finansijskih i finansijskih računa. Generalno, deficit štednje koji je
rezultat ne-finansijskih računa, dovodi do smanjenja u neto finansijskim
sredstvima, dok viškovi štednje koji su rezultat ne-finansijskih računa
dovode do povećanja u neto finansijskim sredstvima. Otuda su, u
principu, balansirajuće stavke za pojedinačne sektore na računima
finansijskih transakcija identične onima u kapitalnom računu. I jedne i
druge su označene kao neto pozajmljivanje (uvećanje neto finansijskih
sredstava) ili neto zaduživanje (smanjenje neto finansijskih sredstava).
3.8. Račun revalorizacije

Ovaj račun pokazuje sve nominalne dobitke i gubitke koji su imali uticaja
na vrijednost nefinansijskih i finansijskih sredstava i obaveza tokom
obračunskog perioda. Primjeri uključuju:
promjene u tržišnim cijenama kotiranih dionica;
promjene u tržišnim cijenama vladinih obveznica;
promjene u deviznom kursu koje utiču na vrijednost domaće
valute ili depozita, zajmova, itd. u inostranoj valuti.
3.9. Račun drugih promjena aktive

Ovaj račun jednostavno prikazuje sve druge promjene u obimu
nefinansijskih i finansijskih sredstava i obaveza. To su one promjene za
koje se ne može utvrditi da su povezane sa transakcijama ili nominalnim
dobicima ili gubicima, koji su se dogodili tokom obračunskog perioda.
Primjeri uključuju:
otkazivanje izdatih obveznica, ili zajmovi dati korporaciji koja je
bankrotirala;
demonetizacija zlata od strane centralne banke, npr. ako je prodat
dio zaliha zlata kupcima koji nisu centralna banka ili ako se
koristi za izradu komemorativnih zlatnika;
nova alokacija ili ukidanje SPV-a.
Kako su druge promjene u obimu po definiciji vanredni događaji, ovaj

račun obično nema mnogo unosa.
118
3.10. Bilans stanja finansijskih sredstava i obaveza
Konačno, redoslijed nacionalnih računa završava sa računima bilansa
stanja za različite sektore. Pojednostavljeni prikaz veze između dva
bilansa stanja (na početku i kraju obračunskog perioda) dat je u tabeli
ispod.
Tabela 3.19. Pojednostavljeni prikaz veze između dva bilansa stanja

Računi bilansa
Plus GFCF za
aktivu ili plus

nefinansijsku
promjene u
transakcije
revaluacija
31.12.2007.
31.12.2008.
finansijske
Plus ostale
potrošnja
Stanje na
Stanje na
kapitala
fiksnog
godine
godine
obimu
Minus
stanja
Plus
Finansijska
aktiva
Nefinansijska
aktiva
Obaveze u
formi dionica
Obaveze
(isključujući
dionice)
Neto vrijednost
(uključjući
dionice)
Kao što se može vidjeti, komparacija bilansa stanja na kraju dva

uzastopna obračunska perioda pokazuje kako se vrijednost finansijskih
sredstava i obaveza promijenila po osnovu transakcija, nominalnih
dobitaka ili gubitaka i drugih promjena u obimu.
119
120
POGLAVLJE 4.
MJERENJE CIJENA I KOLIČINA U

SISTEMU NACIONALNIH RAČUNA
4.1. Praćenje cijena u okviru jedne nacionalne ekonomije

4.2. Mjere cijena i količina u SNA
4.3. Mjesto mjera cijena i količina u SNA
4.4. Indeks potrošačkih cijena u BiH (metodološka objašnjenja)
121
122
4. MJERENJE CIJENA I KOLIČINA U SISTEMU
NACIONALNIH RAČUNA
4.1. Praćenje cijena u okviru jedne nacionalne ekonomije

Cijena dobra ili usluge predstavlja broj novčanih jedinica koje u
kupoprodajnim transakcijama kupac plaća prodavcu po jedinici53. U
uslovima slobodnog tržišta ona nastaje kao rezultat sučeljavanja ponude i
tražnje i samim tim podliježe većim ili manjim oscilacijama. Cijena ne
odražava uvijek stvarnu vrijednost, koja je određena prosječnim radom
uloženim u njeno stvaranje. U uslovima regulisanog tržišta cijena može
da pokaže i veća odstupanja od stvarne vrijednosti. To je moguće samo
kod pojedinih proizvoda, ili grupa proizvoda, jer novčana vrijednost
mora da se kreće oko stvarne vrijednosti.
Statistika je zainteresovana za društvene kategorije koje pri datom

razvoju i promjenama cijena mogu biti pogođene. Takvu kategoriju
mogu predstavljati stanovnici gradova kao potrošači poljoprivrednih
proizvoda. Pojeftinjenje poljoprivrednih proizvoda omogućuje bolju
ishranu gradskog stanovništva, ali ako pređe izvjesnu mjeru može
ugroziti proizvodnu sposobnost poljoprivrede. Obratno, porast cijena
dovodi do odliva novca iz grada u selo. I industrija je zainteresovana za
dobar plasman svoje robe jer takav plasman predstavlja povoljne cijene i
proširene mogućnosti njenog razvoja. Svaka zemlja je zainteresovana da
svoje proizvode izvozi po relativno višim cijenama u odnosu na cijene
koje ona plaća na uvezenu robu.
Cijene su danas postale jedno od osnovnih sredstava ekonomske

politike. Politika cijena je jedan od regulatora ekonomskog života.
Određene odnose cijena predstavlja utvrđivanje osnovnih proporcija
proizvodnje, a izvršenje tih proporcija u fazi realizacije zahtijeva
odgovarajuću politiku cijena.

53
Prema: D. Mladenović, V. Đolević, D. Šoškić, Ekonomska statistika. Ekonomski
fakultet u Beogradu, Beograd, 2003, str. 349.
123
Statistika obezbjeđuje osnovne metode za praćenje cijena koje treba da
služe proučavanju odnosa u vezi sa preraspodjelom nacionalnog dohotka
i da ekonomskoj politici pruži potrebne elemente za preduzimanje
praktičnih mjera. U pitanju je izuzetno složena pojava čija se složenost
ogleda u njenoj masovnosti, prostornoj i vremenskoj rasprostranjenosti.
Prostorno, cijene istovremeno mogu za pojedine proizvode da pokažu
značajne razlike. U vremenu su također uočljive razne tendencije
promjena, u smislu padanja i porasta, pri čemu se pojedini proizvodi
različito ponašaju. Zadatak statistike je da u složenosti raznih promjena
koje ispoljavaju hiljade proizvoda na širokom tržišnom prostoru
konstruiše i interpretira jedno uopštavajuće mjerilo promjena, koje na
sintetiziran način odražava kako tendenciju, tako i stepen tih promjena.
Statistički, cijene se mogu posmatrati sa aspekta određivanja opšteg

nivoa cijena, promjena cijena i njihovih relativnih odnosa. Za pokazatelje
nivoa cijena statistika koristi pojedinačne cijene i prosječne cijene.
Promjenu cijena statistika utvrđuje preko individualnih i grupnih indeksa
cijena, a za utvrđivanje odnosa koristi relativne cijene i odnose razmjene.
Indeks cijena54 izražava relativne promjene nivoa cijena praćene u
vremenskoj dimenziji.
Predmet statistike cijena su cijene materijalnih dobara i usluga. Te cijene

se formiraju u robnom prometu svih vrsta. Cjelokupan robni promet
može imati četiri oblika:
Prvi predstavlja prodaju robe od strane proizvođača neposredno
potrošaču, kao što može jedna fabrika mašina da svoje proizvode
proda drugoj fabrici koja se ovdje pojavljuje kao potrošač jer
mašine kupuje za vlastitu potrebu.
Drugi oblik robnog prometa predstavlja prodaja robe od strane
proizvođača trgovinskoj mreži. Tu spada prodaja robe koju
industrija prodaje trgovini naveliko ili trgovini namalo.
Treći oblik robnog prometa je prodaja robe od strane jedne
trgovinske organizacije drugoj. Ovdje spada cjelokupan promet
robe između trgovine naveliko i trgovine namalo.
Četvrti oblik sačinjava prodaja robe od strane trgovinske
organizacije potrošaču koja obuhvata cjelokupan promet koji
obavlja trgovinska mreža namalo sa stanovništvom.

54
engl. price indexes, price indices
124
Sa gledišta statistike cijena, ova četiri oblika prometa mogu se svesti na
dva:
1. promet naveliko – obavlja se po cijenama naveliko
2. promet namalo – obavlja se po cijenama namalo.
Stoga se i statistika cijena klasificira u dva posebna dijela:

1. cijene naveliko
2. cijene namalo.
Cijena namalo je cijena po kojoj trgovina namalo, individualni

poljoprivredni proizvođači i vršioci usluga prodaju svoje proizvode i
usluge krajnjim potrošačima. Cijene namalo se posmatraju samo u
četvrtom obliku prometa. U ovaj oblik treba ubrojati i pijačni promet, bez
obzira da li u njemu kao prodavci figuriraju pojedine trgovine namalo
kao sastavni dio odgovarajuće trgovinske mreže ili poljoprivrednici kao
proizvođači koji svoju robu prodaju neposredno potrošačima na zelenim
pijacama. Prosječne mjesečne cijene u BiH računaju se ponderisanom
aritmetičkom sredinom, dok ponderi predstavljaju strukturu realizovanih
količina u trgovini namalo i seljačkoj pijaci uvećanu za vrijednost usluga
iz podataka odgovarajućih službi u gradovima u kojima se vrši snimanje
cijena. Prosječne godišnje cijene proizvoda i usluga računaju se iz
mjesečnih cijena prostom aritmetičkom sredinom.
Ostali robni promet predstavlja prodaju naveliko i ona se obavlja po

cijenama naveliko. Pod cijenom industrijskih proizvoda naveliko
podrazumijeva se cijena po kojoj trgovinska preduzeća naveliko prodaju
industrijske proizvode trgovini namalo i drugim kupcima na domaćem
tržištu, franko utovareno u vagon u mjestu prodavca, bez trgovinskog
rabata i popusta. Prosječne godišnje cijene izračunavaju se kao
neponderisana aritmetička sredina prosječnih mjesečnih cijena. Indeksi
cijena industrijskih proizvoda naveliko u BiH izračunavaju se ponderima
koji predstavljaju strukturu vrijednosti prometa preduzeća i drugih
organizacija koje se bave trgovinom naveliko. U kategoriju cijena
naveliko spadaju i cijene koje su postigle organizacije prilikom sklapanja
ugovora o izvozu i uvozu roba i usluga. Indeksi izvoznih i uvoznih cijena
računaju se za ukupan izvoz i uvoz. Pored toga, računaju se i grupni
indeksi po privrednim granama, sektorima Standardne međunarodne
trgovinske klasifikacije i indeksi izvoza i uvoza po stepenu obrade
proizvoda. Sada se može sagledati razlika između prva dva oblika i
trećeg oblika robnog prometa. Kod prva dva, proizvođač se pojavljuje
kao prodavac i njegova cijena je prodajna cijena proizvođača. U trećem
125
obliku, prodavac je trgovina naveliko, koja svoju robu nabavlja od
proizvođača po nižim cijenama od onih po kojima ih prodaje. Odatle
potiče razlika između cijene naveliko i one koju računa proizvođač. Kroz
trgovinu naveliko prolazi masovna roba koja preko trgovine namalo ide
potrošaču. Ostala roba ide po liniji prvog oblika prometa, tj. prodaje se
od strane proizvođača neposrednom potrošaču.
Prema statistici se definišu i prate:

cijene proizvođača industrijskih proizvoda,
cijene proizvođača poljoprivrednih proizvoda,
cijene industrijskih proizvoda naveliko,
cijene industrijskih prehrambenih proizvoda u trgovini namalo,
cijene industrijskih neprehrambenih proizvoda u trgovini namalo,
cijene poljoprivrednih proizvoda u prometu namalo,
cijene usluga,
cijene ugostiteljskih usluga,
cijene reprodukcionog materijala, sredstava rada i usluga u
poljoprivredi.
U okviru statistike spoljne trgovine posebno se prate cijene izvoznih i

uvoznih proizvoda. Također, cijene se mogu podijeliti u dvije grupe:
cijene proizvođača i cijene roba i usluga u prometu. U cijene proizvođača
spadaju:
a) cijene sredstava za rad, materijala za reprodukciju i roba za
ličnu potrošnju u industriji,
b) cijene proizvođača poljoprivrednih proizvoda društvenog i
privatnog sektora,
c) cijene građenja,
d) cijene prevoza roba.
U drugu grupu, grupu cijena roba i usluga u prometu, spadaju:

a) cijene industrijskih proizvoda naveliko i namalo,
b) cijene poljoprivrednih proizvoda u trgovini namalo,
c) cijene usluga,
d) cijene ugostiteljskih usluga,
e) izvozne i uvozne cijene.
Podatke o cijenama statistika dobija na osnovu redovne mjesečne

izvještajne službe. Prikupljeni podaci omogućavaju da se utvrde
pojedinačne i prosječne cijene, indeksi cijena i odnosi razmjene.
Statistički podaci o cijenama odabranih grupa proizvoda i indeksi
126
troškova života izuzetno su korisno sredstvo ekonomske analize. Ako
cijene tokom godina nisu stabilne, procjene o razvoju na bazi nominalnih
vrijednosti značajno su otežane. Postupkom deflacioniranja eliminiše se
uticaj cijena na razvoj posmatrane pojave.
4.1.1. Statističko posmatranje cijena
Metodologija statistike cijena zasniva se na principu reprezentativnosti.

Nema tehničkih mogućnosti, niti teoretskog opravdanja, za praćenje
cijene svakog proizvoda i usluge, u svakom momentu i na svakom
mjestu. Cijene se snimaju u izabranim gradovima, preduzećima i
prodajnim mjestima, u tačno određeno vrijeme i za tačno utvrđenu listu
proizvoda i usluga definisanog kvaliteta. Nomenklature proizvoda i
usluga za koje se prate cijene i ponderi za izračunavanje grupnih indeksa
cijena spadaju među osnovne instrumente metodologije statistike cijena.
Liste proizvoda i usluga za praćenje cijena se analiziraju i po potrebi
inoviraju svake godine. Obimnije izmjene, odnosno revizije obično se
provode svake pete godine, kada se mijenjaju i ponderi. Nomenklature za
praćenje cijena i ponderi za izračunavanje grupnih indeksa cijena obično
se objavljuju u posebnoj svesci serije metodoloških materijala.
Cjelokupna metodologija statistike cijena prilagođena je potrebi mjerenje
promjena cijena, tj. izračunavanja indeksa cijena.
Osnovni cilj statističkog praćenja cijena jeste da se dobiju informacije o

nivou i promjenama cijena proizvoda koje su predmet robnog prometa ili
pojedinih grupa tih proizvoda. Zbog niza razloga, statistika ograničava
posmatranje na djelimično obuhvatanje cijena. Ona polazi od ekonomske
postavke da cijene, pored svoje varijabilnosti, predstavljaju sistem
međuzavisnih kategorija koje u određenim periodima djeluju na
formiranje opšteg nivoa cijena i da za utvrđivanje toga nivoa nije
neophodno raspolagati podacima o svim cijenama u pitanju. Ako se
ispune opšti statistički zahtjevi o djelimičnom posmatranju, dozvoljeno je
rezultate toga posmatranja uopštavati na sve cijene koje spadaju u grupu
posmatranih dobara i izvlačiti odgovarajuće opšte zaključke o kretanju
cijena. Da bi se izašlo u susret tim zahtjevima, potrebno je prethodno
riješiti niz posebnih pitanja.
Prvo što je neophodno determinisati je lista posmatranih proizvoda čije

cijene statistička služba mora pratiti. U tom slučaju dolaze u obzir prije
svega reprezentativni proizvodi čije cijene praktično održavaju promjene
u cijenama čitave manje ili veće grupe proizvoda. Bitno obilježje liste
127
posmatranih proizvoda jeste da ona odredi svaki proizvod ne samo po
njegovoj vrsti nego i kvalitetu, odnosno po odgovarajućim tehničkim
svojstvima. Važnost ovog zahtjeva lako se uočava kad imamo u vidu da
svaki kvalitet ima svoju cijenu i da bi statistička služba, obuhvatajući
različite kvalitete pojedinih proizvoda, u raznim periodima otkrila
promjene cijena i tamo gdje njih stvarno nije bilo.
Nije moguće ni cijene reprezentativnih proizvoda obuhvatiti na svim

mjestima gdje se obavlja njihov promet. Iz tog razloga izbor izvještajnih
jedinica predstavlja drugi zahtjev pravilne organizacije statističke službe
cijena. Cijene posmatranih proizvoda bilježe se samo na određenim
mjestima, a to treba da budu opet reprezentativna mjesta na kojima se
obavlja veliki promet. Praktično, to će biti određene trgovine naveliko ili
namalo, određene industrijske organizacije, ili čak pijace, razni sajmovi,
itd.
Posmatranje cijena ni na ovim mjestima nije moguće vršiti kontinualno,

tj. sve vrijeme mogućeg trajanja prometa. Zbog toga statistika pribjegava
određivanju momenta snimanja kada se vrši bilježenje snimanja. Kod
izvjesnih proizvoda ti momenti snimanja mogu biti česti, svakodnevni,
kao što je slučaj sa berzanskim prometom, kod drugih se takva snimanja
vrše jednom nedjeljno, dvaput mjesečno. Dozvoljeno je da se za pojedine
od posmatranih proizvoda utvrdi različita periodika, jer to može da
iziskuje osjetljivost izvjesnih cijena, a i posebni momenti kao što su
pijačni dani.
4.1.2. Metode utvrđivanja prosječne cijene
U okviru statistike cijena ne mogu se koristiti različite cijene za svaki

pojedini proizvod i zato se pribjegava određivanju njihovih prosječnih
cijena. Pored teritorijalnih prosjeka, statistika pristupa i utvrđivanju
periodičnih prosječnih cijena. Pošto se indeksi cijena obračunavaju za
određene periode (najčešće mjesece ili nedjelje), time se nameće potreba
da se za svaki proizvod utvrdi njegova prosječna, mjesečna, nedjeljna ili
godišnja cijena kako bi se na osnovu toga dobio mjesečni ili nedjeljni
indeks cijena.
Teorijski, najbolji metod za izračunavanje jednih i drugih prosjeka jeste

ponderisana aritmetička sredina. Formula za njezino izračunavanje glasi:
128
N
∑ p ⋅q i i
p= i =1
N
∑qi =1
i
gdje su:
qi - prodate količine proizvoda čiju prosječnu cijenu tražimo,
pi – cijene po kojima su te količine prodate u okviru N perioda.
Ovaj metod se može smatrati najboljim, ali njegova primjena je

ograničena samo na slučajeve kada služba cijena raspolaže podacima o
prodatim količinama robe. To stanje statistici nameće da, u odsustvu
podataka o prodatim količinama, primijeni druge metode. Osnovni
zahtjev koji se pri tom postavlja jeste da se umjesto količina definiše neki
drugi ponder koji će približno odgovarati ponderu količina. Tako je, za
teritorijalne prosjeke cijena, naša statistika cijena namalo primijenila broj
stanovnika svakog područja na kome se posmatraju cijene, s obzirom na
pretpostavku da će prodate količine u svakom području biti utoliko veće
ukoliko se tu nalazi više stanovnika – potrošača. Kao ponder se može
uzeti broj radnika - za cijene zanatskih usluga, broj posjetilaca - za cijene
pozorišnih ulaznica, broj putnika - za cijene saobraćaja.
I u primjeni periodičnih prosjeka cijena može se naći izvjesna zamjena za

ponder količina. Ta zamjena može da bude broj dana realizacije. Ukoliko
se cijene izvjesnih proizvoda dnevno bilježe, njihov mjesečni prosjek se
može dobiti ponderisanom aritmetičkom sredinom dnevnih cijena. Ovaj
metod je pogodan pri postojanju normalnih cijena, kada se zna da je
jedna propisana cijena važila sve dok nije zamijenjena novim propisom
nadležnih organa vlasti. U svim drugim slučajevima periodični prosjeci
se dobivaju prostom aritmetičkom sredinom. U tom slučaju će se serija
cijena dobivenih u toku mjeseca sabrati i podijeliti sa brojem članova
serije. Statistika raspolaže još nizom drugih metoda.
U našoj statističkoj praksi nekad se upotrebljava najčešća cijena. To je

cijena koja se na tržištu načešće pojavljuje i za koju se s pravom
pretpostavlja da predstavlja cijenu po kojoj je obavljen najveći promet
određene robe, tzv. modalna cijena. Za specifične slučajeve moguće je
upotrijebiti i ponderisanu harmonijsku sredinu.
129
Formula za određivanje prosječne cijene primjenom harmonijske sredine
glasi:
N
∑q ⋅ p i i
p= i =1
N
qi ⋅ pi
∑
i =1 pi
Model sa harmonijskom sredinom će se koristiti u slučajevima kada se ne

raspolaže količinama prodate robe, ali postoje podaci o vrijednosti
obavljenog prometa i cijenama koje su zabilježene na tržištu.
4.1.3. Indeksi cijena
Indeksi cijena predstavljaju relativnu promjenu cijena tokom vremena, ili

odnos cijena tekućeg i baznog perioda. Vrste indeksa cijena su:
¾ individualni indeks cijena, ili relativna promjena cijena pojedinačnih

proizvoda ili usluga koji se veže za jedan proizvod ili uslugu:
pt
Ip =
p0
gdje su:
pt – cijena pojedinačnog proizvoda ili usluge u tekućem periodu,
p0 – cijena pojedinačnog proizvoda ili usluge u baznom periodu,
¾ grupni indeks cijena, kao relativni pokazatelj dinamike kretanja

cijena više proizvoda ili usluga u tekućem periodu u odnosu na bazni
period, koji zavisno od izbora baznog perioda za koji se uzima
ponder, može biti:
⎛
⎜
∑ pit ⋅ qi 0 ⎞⎟
i =1, N
Laspeyresov indeks ⎜ Lp = ⎟ predstavlja odnos
⎜ ∑ i0 i0 ⎟
p ⋅ q
⎝ i =1, N ⎠
prometa tekućeg i baznog perioda u količinama prodate robe iz
baznog perioda,
130
gdje su:
- pit - cijena i-tog proizvoda ili usluge u tekućem periodu, pri
čemu u potrošačkoj korpi ima N proizvoda,
- pi 0 - cijena i-tog proizvoda ili usluge u baznom periodu, pri
čemu u potrošačkoj korpi ima N proizvoda,
- qi 0 - količina i-tog proizvoda ili usluge u baznom periodu, pri
čemu u potrošačkoj korpi ima N proizvoda.
Laspeyresov grupni indeks cijena pokazuje za koliko procenata su se

promijenile cijene grupe proizvoda ili usluga zajedno u izvještajnom
(tekućem) u odnosu na bazni period, računajući sa neizmijenjenim
količinama iz baznog perioda.
⎛
⎜
∑ pit ⋅ qit ⎞⎟
i =1, N
Paascheov indeks ⎜ Pp = predstavlja odnos prometa
⎜ ∑ pi 0 ⋅ qit ⎟⎟
⎝ i =1, N ⎠
tekućeg i baznog perioda u količinama prodate robe iz tekućeg
perioda, gdje je qit količina i-tog proizvoda ili usluge u tekućem
periodu, pri čemu u potrošačkoj korpi ima N proizvoda.
Paascheov grupni indeks cijena pokazuje za koliko procenata su se

promijenile cijene grupe proizvoda ili usluga zajedno u izvještajnom
(tekućem) u odnosu na bazni period, računajući sa neizmijenjenim
količinama iz tekućeg perioda.
Indeks cijena naveliko predstavlja mjeru kretanja cijena svih proizvoda i

usluga koji su predmet prometa u privredi. On je redukcioni faktor pri
izračunavanju indeksa fizičkog obima proizvodnje.
Vrste indeksa cijena naveliko su:

opšti, za cijene svih proizvoda i usluga koji su predmet
prometa u privredi,
posebni, za cijene pojedinih grupa proizvoda ili usluga.
Indeks cijena namalo predstavlja mjeru kretanja finalnih proizvoda i

usluga koji služe za podmirenje potreba stanovništva.
131
Indeks cijena namalo računa se kroz pet koraka:
Određuje se korpa, to jeste cijene koje su najvažnije za
tipičnog potrošača. Ako tipični potrošač kupuje više bijelog
nego crvenog mesa, tada su cijene bijelog mesa važnije od
cijena crvenog mesa,
Saznaju se cijene svakog proizvoda i usluge za svaki
vremenski period,
Izračunaju se troškovi korpe,
Bira se bazna godina i izračuna indeks, kroz određivanje
jedne godine kao bazne, u odnosu na koje se mjere sve ostale
godine,
Izračunava se stopa inflacije na osnovu indeksa cijena
namalo.
Indeks cijena namalo je redukcioni faktor pri izračunavanju indeksa

fizičkog obima robnog prometa namalo.
Vrste indeksa cijena namalo su:

Opšti - nema posebnog značaja,
Posebni - za cijene pojedinih grupa proizvoda ili usluga:
- industrijski versus poljoprivredni proizvodi,
- odjeća, obuća, prehrambeni proizvodi, ogrijev, usluge,
- indeks troškova života.
Indeks troškova života predstavlja poseban indeks cijena namalo i služi

za analizu lične potrošnje i izračunavanje indeksa realnih zarada kao
redukcioni faktor indeksa nominalnih zarada. Indeksi troškova života
izračunavaju se za posebno grupisane proizvode i usluge iz lične
potrošnje nepoljoprivrednih domaćinstava i prosječnih mjesečnih cijena
namalo tih proizvoda i usluga. Individualni indeksi cijena namalo
ponderišu se strukturom lične potrošnje dobijene na bazi ankete o
potrošnji domaćinstva.
Vrste indeksa troškova života mogu biti:

opšti, za cijene svih finalnih proizvoda i usluga dobivenih
anketom koji služe za podmirenje potreba stanovništva,
posebni, za cijene pojedinih grupa proizvoda ili usluga,
mjesečni, godišnji i višegodišnji.
132
U segmentu mjerenja troškova života mogu se pojaviti određeni
problemi. Najčešće se javljaju problemi sljedećeg tipa:
¾ Postoji pristrasnost supstitucije. ⇒ Cijene se ne mijenjaju
proporcionalno. ⇒ Potrošači kupuju manje dobara čije su se
cijene znatno povećale i više dobara čije su se cijene manje
povećale. ⇒ Ako se cijene računaju na osnovu fiksne korpe,
tada se zanemaruje mogućnost supstitucije.
¾ Pojava novih proizvoda. ⇒ Kada se pojavi novi proizvod,
potrošači imaju veći izbor. ⇒ Veći izbor znači veću
vrijednost novca, pa je potrebno manje novca da bi se održao
životni standard. ⇒ Fiksna korpa dobara i usluga ne odražava
promjenu kupovne moći novca.
¾ Neizmjerena promjena kvaliteta ⇒ Ako se kvaliteta nekog
dobra pogorša, vrijednost novca opada, ili ako se kvaliteta
nekog dobra poveća, vrijednost novca raste. ⇒ Kada se
promjeni kvaliteta, neophodno je uskladiti cijenu.
4.2. Mjere cijena i količina u SNA55

Metodološki okvir SNA daje bazu za konstruisanje agregiranog skupa
mjera koje prate promjene cijena i količina. Te mjere su, kao i kompletan
SNA, konceptualno konzistentne i analitički upotrebljive. Cilj simultanog
praćenja cijena i količina u okviru SNA jeste da se konstruiše niz
međuzavisnih mjera na bazi kojih je dalje moguće analizirati inflaciju,
ekonomski rast i oscilacije u kretanju. Prednost pri determinisanju mjera
koje prate promjene cijena i količina u okviru jednog računovodstvenog
okvira jeste što u svakom trenutku postoji mogućnost za provjeru
numeričke konzistentnosti i pouzdanosti skupa mjera kao cjeline.
Navedeno je izuzetno važno kada svaki tok dobara i usluga u ekonomiji
kao cjelini mora biti obuhvaćen. To podrazumijeva i netržišna dobra i
usluge čije je vrednovanje vrlo teško izvršiti.
Agregatni indeksi (npr. indeks potrošačkih cijena ili indeks industrijske

proizvodnje) imaju daleko manje poteškoća jer su u svom obuhvatu
daleko restriktivniji i koncizniji. Važno je da je pri konstrukciji indeksa
cijena i količina unutar SNA računovodstvenog okvira moguće izvesti

55
Prema: Sustav nacionalnih računa 1993, Svjetska banka. Državni zavod za statistiku
Republike Hrvatske, 1997, str. 441-468.
133
mjere promjena cijena i količina za određene važne izravnavajuće strane.
Naprimjer, metodom „dvostruke deflacije“, bruto dodanu vrijednost je
moguće izmjeriti u stalnim cijenama oduzimanjem intermedijarne
potrošnje u stalnim cijenama od proizvodnje u stalnim cijenama.
Indeksi cijena i količina, pored praćenja promjena u vremenu, mogu se

konstruisati i tako da u istom vremenskom periodu prate različite regije
ili države radi komparacije. Cilj je uporediti nivoe životnog standarda,
nivoe ekonomske razvijenosti, nivoe cijena u različtim zemljama nakon
konverzije cijena u skladu sa deviznim kursevima itd. Na takav način
omogućene komparacije su od velikog značaja u procesu kreiranja
ekonomskih politika.
4.2.1. Vrijednosti, cijene i količine
Za svako dobro ili uslugu neophodno je prvo specificirati odgovarajuću

količinsku jedinicu u kojoj je dato dobro ili uslugu moguće izmjeriti.
Zavisno da li se praćeno dobro ili usluga može vezati za diskretnu ili
kontinuiranu varijablu, jedinica je:
fiksna (npr. automobil, usluga u frizerskom salonu, medicinska
operacija...), ili
promjenjiva (npr. šećer, transport...).
Ako je jedinica varijabilna, onda je važno navesti na koju jedinicu se

cijena odnosi (npr. KM/kg ili KM/t). Vrijednost (vi) na nivou jednog
homogenog dobra ili usluge (i) jednaka je cijeni za jednu količinsku
jedinicu (pi), pomnoženoj sa brojem količinskih jedinica (qi):
vi = pi ⋅ qi
Za razliku od cijene, vrijednost ne zavisi od izbora količinske jedinice, te

se iz tog razloga vrijednost i cijena ne mogu posmatrati kao sinonimi.
Važne karakteristike cijena, količina i vrijednosti su:
¾ Količine su zbrojive samo za jedno homogeno dobro ili uslugu.
Količine različitih dobara nisu proporcionalne i zbrojive čak i u
slučaju da su izražene u istim fizičkim jedinicama (npr. 1 kg
jabuka i 1 kg limuna nije moguće zbrojiti, niti je moguće zbrojiti
5 automobila marke „X“ i 7 automobila marke „Y“).
134
¾ Cijena dobra ili usluge definiše se kao vrijednost jedne jedinice
tog dobra ili usluge. Mijenja se direktno sa veličinom odabrane
količinske jedinice. Cijene različitih dobara ili usluga nisu
zbrojive. Prosjek cijena različitih dobara nema ekonomsku
interpretaciju i ne može se koristiti za praćenje promjena cijena u
toku nekog perioda.
¾ Vrijednosti su izražene na bazi zajedničke novčane jedinice,
proporcionalne su i zbrojive za različita dobra i usluge.
¾ Agregiranje vrijednosti različitih dobara i usluga je moguće i
prihvatljivo, jer u tržišnim uslovima relativne cijene različitih
dobara i usluga trebaju reflektovati i njihove relativne troškove
proizvodnje i korisnosti za kupce. Relativni troškovi i relativne
koristi utiču na stope po kojima su prodavci i kupci spremni
razmijeniti dobra i usluge na tržištu.
Često se dešava, posebno u segmentu spoljne trgovine, da, kao rezultat

nedostatka informacija, podaci iz kojih se izračunavaju indeksi cijena i
količina nisu adekvatni toj namjeni.
4.2.2. Međuvremenski indeksni brojevi cijena i količina
Indeks cijena je prosjek proporcionalnih promjena cijena određene grupe

dobara i usluga između dva vremenska perioda (0 – početni ili referentni
period, t – period za koji vršimo poređenje). Analogno, indeks količina je
prosjek proporcionalnih promjena količina određene grupe dobara i
usluga između dva vremenska perioda. Proizvodi istog tipa, ali različitih
kvaliteta tretiraju se kao posebna dobra ili usluge.
Odnos cijene ili količine datog dobra ili usluge (i) u razdoblju t sa
cijenom ili količinom istog dobra ili usluge u periodu 0 je relativna cijena
ili relativna količina:
p
relativna cijena = it
pi 0
qit
relativna količina =
qi 0
Relativne cijene i količine su neimenovani (čisti) brojevi nezavisni od

jedinica u kojima se mjere količine i izražavaju cijene. Iz tog razloga
relativna cijena i količina omogućavaju upoređivanje i istovremeno
135
praćenje različitih proizvoda i usluga. Većina indeksnih brojeva može se
izraziti pomoću ponderisanih prosjeka relativnih cijena i količina
primjenom različitih formula zavisno od perioda iz kojeg se bira ponder.
Također se, zavisno od izbora metode, koriste različite srednje
vrijednosti: aritmetička, harmonijska ili geometrijska sredina.
Laspeyresovi i Paascheovi indeksi
U praksi se najčešće koriste Laspeyresovi i Paascheovi indeksi. I jedan i

drugi se mogu definisati kao ponderisani prosjeci relativnih cijena i
količina, gdje se kao ponderi uzimaju vrijednosti pojedinih dobara i
usluga (v) u jednom od perioda koji se upoređuju. Ako se ponderi uzmu
iz referentnog 0-tog perioda, riječ je o Laspeyresovim indeksima, dok u
slučaju pondera i perioda t dobiva se Paascheov indeks cijena.
Laspeyresov indeks cijena (količina) definisan je kao ponderisana

aritmetička sredina relativnih cijena (količina) uz vrijednosti iz
prethodnog perioda 0 kao pondera vi 0 ( vi 0 ).
Paascheov indeks cijena (količina) definisan je kao ponderisana

harmonijska sredina relativnih cijena (količina) uz vrijednosti iz tekućeg
perioda t kao pondera ( vit ). Može se dokazati da je Paascheov indeks
cijena (količina) recipročno proporcionalan Laspeyresovom indeksu
cijena (količina).
⎛v ⋅ p ⎞ N ⎛ N ⎞ N
pio ⎟ ∑ ∑ ⎟ ∑ pit ⋅ qit
N ⎜
i0 it pit ⋅ qi0 N ⎜
v it
Lp = ∑⎜ N ⎟= N
i =1
Pp = ∑⎜ i =1
⎟ = iN=1
i =1 ⎜ ⎟ v
i =1 ⎜ it
⋅ p ⎟
⎜ ∑vio ⎟ ∑ pi0 ⋅ qi0 pit ⎟ ∑ pi 0 ⋅ qit
i0
⎜
⎝ i=1 ⎠ i=1 ⎝ ⎠ i=1
⎛ v ⋅q ⎞ N ⎛ N ⎞ N
N ⎜
i0 it
qio ⎟ ∑
pi 0 ⋅ qit N ⎜ ∑ vit ⎟ ∑ pit ⋅ qit
Lq = ∑ N ⎜ ⎟ = N
i =1
Pq = ∑ ⎜ i =1
⎟ = iN=1
i =1 ⎜ ⎟ v ⋅ qi 0
i =1 ⎜ it ⎟
⎜ ∑vio ⎟ ∑ pi 0 ⋅ qi0 ⎜ qit ⎟ ∑ pit ⋅ qi 0
⎝ i=1 ⎠ i=1 ⎝ ⎠ i =1
136
Zbog recipročnosti između Laspeyrovog i Paascheovog indeksa postoji
simetrija, to jeste moguće je primijeniti dekompoziciju indeksa
vrijednosti:
N N N
∑ pit ⋅ qi 0 ∑ pit ⋅ qit ∑v it

L p ⋅ Pq = i =1
N
⋅ i =1
N
= i =1
N
∑p
i =1
i0 ⋅ qi 0 ∑p
i =1
it ⋅ qi 0 ∑v
i =1
i0
N N N
∑ pi 0 ⋅ qit ∑ pit ⋅ qit ∑v it

Lq ⋅ Pp = i =1
N
⋅ i =1
N
= i =1
N
∑p
i =1
i0 ⋅ qi 0 ∑p
i =1
i0 ⋅ qit ∑v
i =1
i0
Ova relacija se može koristiti uvijek kada su poznate ukupne vrijednosti

za oba perioda. Tako se Laspeyresov indeks količina može direktno
izvesti dijeljenjem proporcionalne promjene vrijednosti sa Paascheovim
indeksom cijena, i obratno. Ovaj postupak naziva se deflacija cijena.
Kako je obično lakše i jeftinije izračunati indekse cijena nego indekse
količina, često se mjere promjena količina dobijaju direktno iz
nacionalnih računa ili druge ekonomske statistike.
Generalno, Laspeyresov indeks bilježi veća povećanja tokom vremena od

Paascheovog indeksa:
L p > Pp , Lq > Pq .
Dokazuje se da je ova relacija tačna uvijek kada su relativne cijene i

količine (ponderisane vrijednostima) negativno korelirane. Takva je
negativna korelacija karakteristična za cjenovne sljedbenike koji na
promjene relativnih cijena reaguju supstituiranjem dobara i usluga koje
su postale relativno skuplje onima koje su postale relativno jeftinije.
U većem broju slučajeva obuhvaćenih indeksnim brojevima bilježi se

upravo takva reakcija.
137
Ekonomski teorijski pristup indeksnim brojevima
Prema načelima ekonomske teorije, poznato je da je količina funkcija

cijena. Ako se u analizu uključi funkcija korisnosti, indeks troškova
života može se definisati kao proporcija minimalno potrebnih izdataka
koji potrošaču omogućava isti nivo korisnosti u uslovima dva različita
skupa cijena. Na tu veličinu utiče i početni nivo dohotka i izdataka
potrošača, te vrijednost teoretskog indeksa troškova života nije ista za
različite potrošače sa različitim skupom preferencija, čak ni za istog
potrošača koji nastupa sa različitim nivoima dohotka. Laspeyresov indeks
predstavlja gornju granicu, dok Paascheov indeks predstavlja donju
granicu teoretskog indeksa troškova života. Kako bi se izbjegla
subjektivnost u izboru pondera, konstruiše se Fisherov indeks cijena ili
količina, kao geometrijska sredina Laspeyresovog i Paascheovog
indeksa:
Fp = L p ⋅ Pp
Fq = Lq ⋅ P
Fisherov indeks kao simetrična sredina Laspeyresovog i Paascheovog

indeksa cijena daje najbolju aproksimaciju teoretskog indeksa troškova
života56. Fisherov indeks zadovoljava provjeru zamjene perioda57 i
promjenu zamjene faktora58, te se iz tog razloga može smatrati idealnim.
Međutim, i Fisherov indeks ima nedostataka, praktičnih i konceptualnih,
kao naprimjer:
U podacima potrebnim za određivanje Fisherovog indeksa
potrebno je izračunati i Laspeyresov i Paascheov indeks, što
multiplicira i potrebno vrijeme za izračunavanje kao i prateće
troškove. Navedeno prouzrokuje kašnjenja u izračunavanju i
objavljivanju Fisherovog indeksa.

56
Ukoliko funkcija korisnosti može da se prikaže homogenom kvadratnom funkcijom,
Fisherov indeks je jednak teoretskom indeksu troškova života.
57
Provjera zamjene perioda se zasniva na osobini recipročnosti, s obzirom da
podrazumijeva kako je indeks za period t u odnosu na period 0 indirektno
proporcionalan, to jeste recipročan indeksu za period 0 u odnosu na period t.
58
Provjera zamjene faktora podrazumijeva da proizvod indeksa cijena i indeksa količina
mora biti jednak proporcionalnoj promjeni tekuće vrijednosti.
138
Nije jednostavno interpretirati Fisherov indeks, s obzirom na
kombinaciju pondera.
Funkcija korisnosti na kojoj se zasniva Fisherov indeks samo je
poseban slučaj.
Fisherov indeks nije aditivno konzistentan, pa se ne može koristiti
za kreiranje zbrojivog skupa podataka u „stalnim“ cijenama.
S obzirom na navedene nedostatke Fisherovog indeksa, utemeljen je i

Tornqvistov ili translog indeks, kao ponderisana geometrijska sredina
relativnih cijena ili količina, koji kao pondere koristi aritmetičke sredine
udjela vrijednosti u dva perioda:
⎧ 1
⎫
⎪ ⎛ p it ⎞ 2 ⋅( S i 0 + S it ) ⎪
T p = Π ⎨⎜ ⎟ ⎬
i=1,N ⎪ ⎝ p i0 ⎠ ⎪
⎩ ⎭
⎧ 1
⎫
⎪ ⎛ q it ⎞ 2 ⋅( S i 0 + S it ) ⎪
Tq = Π ⎨⎜ ⎟ ⎬
i =1, N ⎪ ⎝ q i0 ⎠ ⎪
⎩ ⎭
⎛ ⎞
⎜ vit ⎟
gdje su Si 0 i Sit udjeli ukupne vrijednosti ⎜ ⎟ izračunati za pojedine
⎜ ∑ vit ⎟
⎝ i =1, N ⎠
proizvode ( i = 1, N ) u dva perioda.
Kada se analizirane proizvodne mogućnosti mogu prezentirati

homogenom translog proizvodnom funkcijom, tada Tornqvistov indeks
daje tačnu mjeru teoretskog indeksa količina. Stoga se koristi za mjerenje
promjena obima u cilju mjerenja proizvodnosti. Međutim, i u slučaju
Tornqvistovog indeksa specifičan oblik homogene translog proizvodne
funkcije je ograničavajući faktor u široj primjeni. Oba prezentirana
simetrična indeksa koriste informacije o vrijednostima, to jeste
ponderima iz oba perioda (tekućeg i baznog) i daju im jednak relativni
značaj. Stoga je opravdano očekivanje da su oni približno jednaki
odgovarajućem teoretskom indeksu, te da su njihove razlike male u
poređenju sa razlikom bilo kojeg od njih u odnosu na Laspeyresov ili
Paascheov indeks. Iz tog razloga ekonomska teorija sugeriše da se
simetrični indeks (F ili T) više koristi od pojedinačnih, Laspeyresovog ili
Paascheovog indeksa.
139
4.2.3. Mjere obima za bruto dodanu vrijednost i bruto domaći
proizvod
Obim bruto dodane vrijednosti
Bruto dodana vrijednost (BDV) za pogon, kompaniju, djelatnost ili sektor

se mjeri veličinom za koju je vrijednost njihovog outputa veća od
vrijednosti utrošenih intermedijarnih inputa, proizvedenih i utrošenih
dobara i usluga obračunatih po istom vektoru cijena:
BDV = ∑ pi ⋅ Qi − ∑ pi ⋅ qi
i i
gdje je Q output ili količina proizvodnje a q količina intermedijarnih

inputa. Pri obračunu se mogu koristiti tekuće ili cijene iz baznog perioda:
BDV = ∑ pit ⋅ Qit − ∑ pit ⋅ qit − BDV u godini t u tekućim cijenama

i i
BDV = ∑ pi0 ⋅ Qit − ∑ pi0 ⋅ qit − BDV u godini t u cijenama bazne godine
i i
Na takav način izračunata mjera dodane vrijednosti se naziva i

„dvostruka deflacija“, to jeste deflacioniranje tekuće vrijednosti
proizvodnje sa odgovarajućim indeksom cijena i istovremeno
deflacioniranje tekuće vrijednosti intermedijarne potrošnje.
Laspeyresov lančani indeks obima za dodanu vrijednost se izračunava

primjenom sljedeće relacije:
∑p i , t −1 ⋅ Qit − ∑ pi ,t −1 ⋅ qit
L VA
= i i
∑p i ,t −1 ⋅ Qi ,t −1 − ∑ pi ,t −1 ⋅ qi ,t −1
q
i j
Dobijeni izraz se interpretira kao mjerenje promjene dodane vrijednosti

između perioda (t-1) i (t) u cijenama perioda (t-1).
140
Paascheov lančani indeks obima za dodanu vrijednost glasi:
∑ p ⋅Q − ∑ pit it it ⋅ qit
P VA
= i i
∑ p ⋅Q − ∑ p
q
it i ,t −1 it ⋅ qi ,t −1
i i
Dobijeni izraz se interpretira kao mjerenje promjene dodane vrijednosti

između perioda (t-1) i (t) u cijenama perioda (t).
Treća mogućnost je da se odredi Fisherov indeks obima za dodanu

vrijednost kao geometrijska sredina prethodna dva. Na taj način
izračunata mjera promjene dodane vrijednosti sa teorijskog aspekta je
najpreciznija.
Kako je dodana vrijednost u stalnim cijenama jednaka razlici proizvodnje

i intermedijarne potrošnje u stalnim cijenama, ona je pod uticajem greške
mjerenja tih serija. Kako bi se to izbjeglo, vrši se procjena dodane
vrijednosti u stalnim cijenama deflacioniranjem tekuće dodane
vrijednosti sa indeksom cijena proizvodnje ili ekstrapoliranjem dodane
vrijednosti bazne godine sa indeksom obima proizvodnje.
Obim bruto domaćeg proizvoda
Promjene u obimu BDP-a za ukupnu privredu jedne države mogu se

izračunati sa rashodne strane iz podataka finalne potrošnje i uvoza. Može
se primijeniti metoda dvostruke deflacije ukoliko se proizvodnja i
intermedijarna dobra zamijene finalnom potrošnjom i uvozom.
Adekvatna mjera godišnjih kretanja BDP-a je Fisherov indeks obima,

dok je adekvatna mjera godišnje inflacije BDP-a Fisherov indeks cijena.
Serije u stalnim cijenama moraju biti prebačene na novu bazu s obzirom

na protok vremena. Generalno se serije sa stalnim cijenama bez
određivanja nove baze mogu koristiti maksimalno 5 do10 godina. Stoga
SNA preporučuje da se dezagregirani podaci u stalnim cijenama
objavljuju za sve tokove proizvoda i usluga sa promjenom bazne godine
makar svake pete godine. Kada se izvrši promjena bazne godine, podaci
na staroj bazi se povezuju sa podacima na novoj bazi, jer je to
jednostavnije nego da se određivanje nove baze provodi „unazad“.
141
4.2.4. Međunarodni indeksi cijena i količina
U međunarodnim komparacijama je moguće uporediti cijene i količine za

različite zemlje korištenjem iste metodologije, kao i za međuvremenska
poređenja u okviru jedne zemlje. Međunarodni indeksi obima se koriste
za upoređivanje nivoa proizvodnosti ili životnog standarda u različitim
zemljama, dok se upoređivanje cijena koristi za mjerenje pariteta
kupovne moći različitih valuta. Mogu se porediti države ili privrede
različitih veličina.
Metodologija indeksnih brojeva koja se primjenjuje na vremenske serije

ne može se direktno primijeniti na poređenja između zemalja. Razlike su
brojne:
¾ U vremenskim serijama se uobičajeno upoređuju dva ili više
vremenskih perioda iste dužine, dok se u međunarodnim
komparacijama upoređuju površine, države ili regije koje nisu
istih površina niti istog nivoa ekonomske razvijenosti.
¾ Zemlje su prilagodljive jedinice te ih je moguće dezagregirati u
manje jedinice (npr. regije), ili agregirati u veće skupine (npr.
slobodne trgovinske zone). Mjere cijena i količina moraju se
određivati kako za svaku zemlju, tako za njihove grupacije. U
takvim uslovima, ponder koji se dodjeljuje ekonomskoj aktivnosti
u zemlji mora biti stalan, bez obzira na to da li se ta zemlja
posmatra kao skup regija, kao posebna jedinca ili kao dio veće
grupe zemalja.
¾ U vremenskoj seriji postoji hronološki kontinuitet, to jeste slijed
perioda, dok kod upoređivanja u međunarodnom kontekstu takav
kontinuitet nije moguće objektivno izvesti.
Binarna poređenja
Za konstruisanje indeksa cijena i količina između dvije zemlje opet je

moguće primijeniti Laspeyresovu i Paascheovu metodu:
Laspeyresov indeks količina za zemlju B baziran na zemlju A:
∑ p iA ⋅ q iB
L q
= i
∑
A B
p iA ⋅ q iA
i
142
Paasheov indeks cijena za zemlju B baziran na zemlju A:
∑ p iB ⋅ q iB
Pp
= i
.
∑
A B
p iA ⋅ q iB
i
piA
Pojedinačne relativne cijene su količnici (omjeri) cijena istih
piB
proizvoda u te dvije zemlje. Teže je osigurati da se isti proizvod prodaje
u različitim zemljama nego sakupiti cijene za isti proizvod u različitim
vremenskim periodima u okviru jedne zemlje. Relativne cijene direktno
se mogu izračunati iz podataka sakupljenih u anketama cijena u
različitim zemljama.
U međunarodnim indeksima cijene se u svakoj zemlji navode u vlastitim

novčanim jedinicama. Zato se relativne cijene mogu interpretirati kao
mjerenje broja jedinica valute B koja je potrebna u zemlji B za kupovinu
iste količine pojedinog dobra ili usluge koju bi jedinica valute zemlje A
mogla kupiti u zemlji A. Na taj način dobiven omjer je paritet kupovne
moći (PPP). U praksi se indeksi pariteta kupovne moći uglavnom koriste
kod izvođenja međunarodnih indeksa obima kako bi se deflacionirali
omjeri vrijednosti u nacionalnim valutama. S obzirom na postojanje
velike razlike indeksnih brojeva kod Laspeyresove i Paascheove metode,
sugerira se korištenje Fisherovog indeksa. Njega preferiraju treće strane
(međunarodne ili nadnacionalne organizacije) koje ne daju prioritet
uzrocima kretanja cijena ili potrošnje analiziranih zemalja.
Multilateralna poređenja
Jedinstveno i objektivno rangiranje obima BDP ili BDP per capita

podrazumijeva multilateralne mjere. Takav agregat služi kao standard na
osnovu kojeg se procjenjuju pozicije pojedinih zemalja. U njegovom
konstruisanju može se koristiti skupni ili binarni pristup.
Skupni pristup pridružuje prioritet ekonomskim karakteristikama

skupine kao cjeline. Uglavnom se prosječne cijene skupine koriste za
preračunavanje količina u svim zemljama skupine, čime se automatski
osigurava tranzitivnost.
143
Indeks obima za zemlju A u odnosu na zemlju B biće:
∑ p ⋅q iB
A GK B = i
.
∑ p ⋅q
i
iA
Ovako primijenjena skupna metoda ima sljedeće prednosti:

¾ Skupina zemalja je posebna jedinica sa svojim vektorom
relativnih cijena koji se koristi za mjerenje obima u okviru
skupine.
¾ Upotreba jednog vektora cijena osigurava da su rezultirajuće
mjere obima i pridruženi implicitni paritet kupovne moći
tranzitivni.
¾ Mjere obima su aditivno konzistentne.
¾ Moguće je porediti relativne količine izvora korištenih u različite
svrhe u različitim zemljama, kao što su udjeli BDP-a za bruto
investicije u fiksni kapital ili za zdravstvo, ili za obrazovanje.
Binarni pristup vrši komparaciju za svaki par od n zemalja u skupini.

n ⋅ ( n − 1)
Takvih parova ima . U tom slučaju nije moguće rezultate za
2
skupinu zemalja prikazati u obliku tabela sa zemljama u kolonama i
različitim dijelovima finalne potrošnje po redovima.
4.2.5. Tretiranje razlika i promjena kvaliteta
Izraz „različit kvalitet“ koristi se za skupove dobara ili usluga čije su

karakteristike dovoljno različite da se mogu razaznati sa ekonomskog
stajališta, a da su istovremeno dovoljno međusobno slični da se svrstaju u
istu vrstu sa istim imenom. Različite cijene se naplaćuju za različit
kvalitet istih dobara ili usluga. Međutim, zbog nedostatka informacija,
cjenovne diskriminacije ili postojanja paralelnih tržišta, identična dobra
ili usluge u kontekstu kvaliteta mogu se prodati po različitim cijenama.
Stoga postojanje različitih cijena ne implicira istovremeno prisutne
razlike u kvalitetu. Generalno, relativne cijene koje se koriste za
izračunavanje međuvremenskih indeksa cijena trebale bi mjeriti samo
promjene cijena.
144
Ukoliko kvalitet dobara i usluga koja se upoređuju nije identičan, postoji
više opcija:
¾ Zanemariti promjenu kvaliteta i sastaviti relativnu cijenu kao da
razlika u kvalitetu ne postoji. Ova opcija nije poželjna, s obzirom
da će u tom slučaju doći do neobjektivnih zaključaka.
¾ Izbaciti upitne stavke i za njih ne konstruisati relativne cijene.
Ovom opcijom se gubi kvalitet informacije koju indeks nosi, jer
je izostavljanje jednako pretpostavci da je stopa promjene cijene
izostavljenih stavki jednaka prosjeku cijena onih dobara i usluga
koje indeks obuhvata. Navedeno također dovodi do neobjektivnih
informacija.
¾ Prilagoditi posmatranu cijenu novog kvaliteta sa nastalom
promjenom u kvalitetu. Ovo je dobra opcija ako ju je moguće
realizovati. Takvo rješenje moguće je primijeniti ako se proizvod
sa starim i novim kvalitetom neko vrijeme istovremeno pojavljuju
na tržištu.
¾ Tretirati dva ista proizvoda sa različitim kvalitetom kao dva
različita dobra. I ovo je opcija koja se preporučuje, mada značajno
komplikuje metodologiju.
¾ Hedonistička hipoteza glasi: Ako je riječ o više modela istog
dobra i raspolaže se sa dovoljno informacija, može se konstruisati
regresiona jednačina za procjenu promjena cijena u odnosu na
svaku od karakteristika59. Dobijeni regresioni parametri mogu se
koristiti za prognozu cijena modela sa različitim skupom
karakteristika koji ustvari u posmatranom periodu i nisu bili u
prodaji. Hedonistička hipoteza može se implementirati na bilo
koji proizvod ili uslugu čija cijena uglavnom zavisi od nekoliko
ključnih karakteristika i za koje se dovoljan broj različitih modela
i kvaliteta u isto vrijeme prodaje na tržištu.

59
Hedonističke regresije su regresione jednačine u kojima je zavisna varijabla cijena nekog
proizvoda ili usluge, a nezavisne varijable su različite karakteristike tog proizvoda. Hedonističke
regresione jednačine su reducirani oblik ekonomskog modela kojim se nastoji objasniti uticaj
razlika u ukusima potrošača, različitih tehnologija, pa čak i strateškog ponašanja preduzeća na
diferenciranim tržištima proizvoda, na cijenu koja se na tržištu ostvaruje. Osnovni koncept na
osnovu kojeg se primjenjuju hedonističke regresije je pretpostavka da potrošači, prilikom
donošenja odluka o kupovini nekog proizvoda, upoređuju i vrednuju karakteristike sličnih
proizvoda. Hedonističke regresije u svojoj osnovi predstavljaju analitičku metodu kojom se
nastoji utvrditi koliko poboljšanje neke karakteristike objašnjava razliku u cijeni između dva
slična proizvoda. Na taj način je moguće utvrditi koji dio razlike u cijeni može biti pojašnjen
razlikom u kvalitetu, a koji je dio prouzrokovan uticajem drugih faktora.
145
4.2.6. Izbor između direktnih i posrednih mjera cijena i količina
Ukoliko raspolažemo sa nezavisnim, pouzdanim i opsežnim podacima o

tekućim cijenama nije neophodno izračunavati i mjere cijena i mjere
količina, jer se jedna može izvesti iz druge.
U većini slučajeva preporučuje se da se indeks cijena direktno izračuna, a

potom iz njega posredno izvede indeks količina.
Postoje dva razloga za takvo razmišljanje:
Promjenu prosječne cijene ili obima za uzorak odabranih dobara

ili usluga često treba procijeniti, a relativne cijene obično imaju
manju varijansu od odgovarajućih relativnih količina. Stoga je
greška uzorka za indeks cijena obično manja nego za indeks
obima.
Promjene obima vezane za pojavu novih i nestajanje starih dobara

ili usluga pravilno su zabilježene kada se tekuće vrijednosti
deflacioniraju indeksom cijena.
4.2.7. Netržišna dobra i usluge
Vrijednost outputa netržišnih dobara i usluga, koje daje država ili

neprofitne ustanove, se procjenjuje na osnovu ukupnih troškova njihove
proizvodnje. Međutim, činjenica je da se:
Output zdravstvenih usluga ne može izjednačiti sa zdravljem
zajednice.
Output obrazovanja je različit od nivoa znanja i vještina zajednice
i njenih članova.
Teško je izmjeriti obim zajedničkih usluga jer njihovo pružanje
nije moguće posmatrati i bilježiti.
Stoga je neophodno uključiti mjeru obima rada sa eksplicitnom

pretpostavkom o promjeni proizvodnosti rada.
146
4.3. Mjesto mjera cijena i količina u SNA
U okviru SNA važno je u segmentu cijena i količina obratiti pažnju na
sljedeće tokove:
Naknada zaposlenima,
Potrošnja fiksnog kapitala,
Porezi i subvencije na proizvode,
Neto poslovni višak.
Količinska jedinica za kategoriju naknade zaposlenima može biti sat rada

za posmatranu vrstu rada i kvalifikaciju. Posebno se razlikuju različiti
kvaliteti rada i za svaku vrstu i kvalitet rada izračunavaju posebne
relativne količine. Cijena sata rada opet se razlikuje zavisno od vrste i
kvaliteta rada. Potrošnju fiksnog kapitala je potrebno mjeriti u cijenama
iz prethodne ili neke stalne bazne godine.
Poreze i subvencije na proizvode je moguće je rastaviti na dijelove po

osnovu cijena i količina jer se količinske jedinice, kada su takvi porezi ili
subvencije naplativi, mogu koristiti i za definisanje poreznih cijena. Neto
poslovni višak je računovodstvena razlika (rezidual) i nema svoju
količinsku niti cjenovnu dimenziju. Iz tog razloga nije ga moguće
rastaviti u kontekstu cjenovnih i količinskih tokova, niti je moguće
izračunati prosječnu promjenu obima za sve upotrebe bruto dodane
vrijednosti prikazane u računu stvaranja dohotka.
4.4. Indeks potrošačkih cijena u Bosni i Hercegovini

(metodološka objašnjenja)60
Prema metodologiji koju prilikom obračuna koristi Agencija za statistiku
BiH, indeks potrošačkih cijena predstavlja mjeru promjena cijena
proizvoda i usluga koje domaćinstva kupuju radi zadovoljenja svojih
ličnih potreba na ekonomskoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Indeks
potrošačkih cijena, sa privremenim umanjenjima cijena, je poseban vid
indeksa potrošačkih cijena, jer se kod njegovog izračunavanja uzimaju u
obzir privremena sniženja cijena u skladu sa Regulativom EU broj
2602/2000.

60
Preuzeto sa: http://www.bhas.ba/Arhiva/2009/sao/CPI_2009M08_001_01.pdf
(pristup 01. 10. 2009.)
147
4.4.1 Namjena
Svrha prikupljanja potrošačkih cijena u Bosni i Hercegovini je dobijanje

mjere inflacije u zemlji, entitetima i Distriktu Brčko. Pored toga, indeks
potrošačkih cijena se koristi i za usklađivanje plata i zarada u skladu sa
kolektivnim ugovorima, te penzija i socijalnih davanja. Koristi se i za
očuvanje vrijednosti kod ugovora s indeksnim klauzulama, omogućuje
upoređivanje stope inflacije s drugim zemljama, omogućuje upoređivanje
kretanja cijena unutar zemlje između pojedinih regiona. Indeks
potrošačkih cijena služi kao osnov za deflacioniranje pojedinih
makroekonomskih agregata u statistici nacionalnih računa i u druge
svrhe. Navedeno je u potpunom skladu sa ciljevima SNA.
4.4.2 Indeks potrošačkih cijena u Bosni i Hercegovini
Indeks potrošačkih cijena u Bosni i Hercegovini izračunava se na osnovu

reprezentativne liste proizvoda koju u 2009. godini čine 626 proizvoda.
Svakog mjeseca prikuplja se oko 21000 cijena na unaprijed definisanom
uzorku prodajnih mjesta na dvanaest geografskih lokacija.61
Obuhvat indeksa
Kako bi bio zadovoljen kriterij geografskog obuhvata, cijene se

prikupljaju na dvanaest lokacija (gradova) u zemlji (Banja Luka, Bihać,
Bijeljina, Brčko, Doboj, Istočno Sarajevo, Mostar, Prijedor, Sarajevo,
Trebinje, Tuzla, Zenica), odabranih prema kriteriju broja stanovnika i
njihovoj ulozi u geografskom području kojem pripadaju. U kontekstu
obuhvata proizvoda, obuhvaćeni su najvažniji proizvodi i usluge koje
kupuje stanovništvo radi finalne potrošnje. Obuhvat dobara i usluga
redovno se revidira kako bi se očuvala reprezentativnost liste proizvoda s
obzirom na ukuse potrošača i njihove navike u pogledu kupovine.

61
OSNOVNE DEFINICIJE:
Proizvod - bilo koji proizvod ili usluga za ličnu potrošnju koji se mogu kupiti; skupni
naziv za proizvode i usluge.
Reprezentativna stavka - proizvod na najnižem nivou agregacije, odnosno proizvod u
prodajnom mjestu na jednoj geografskoj lokaciji za koji se može procijeniti ponder.
Proizvodima iz nižih nivoa agregacije nije moguće dodijeliti ponder jer za to ne postoje
reprezentativni podaci.
Stopa promjene - stopa promjene u specifičnom referentnom periodu u poređenju sa
vrijednošću sa početka tog perioda, ili iz konkretno definisanog ranijeg perioda.
148
Snimanje cijena
Sve cijene se prikupljaju lokalno na način da snimatelji od entitetskih

Zavoda za statistiku i Agencije za statistiku BiH dobivaju jasne
specifikacije naziva proizvoda, njegove COICOP šifre, te jedinice mjere
koje trebaju posmatrati na terenu. Snimatelji na osnovu tih informacija
samostalno biraju konkretan proizvod čiju će cijenu snimati na
određenom prodajnom mjestu. Snimatelj mora izabrati konkretni
proizvod u skladu sa kriterijem najprodavanijeg proizvoda na datom
prodajnom mjestu. Kako bi se osiguralo da snimatelji iz mjeseca u
mjesec snimaju cijene istih proizvoda, te kako bi se moglo pratiti koje
proizvode snimatelji posmatraju na terenu, oni u upitnik unose i
unaprijed definiran skup dodatnih karakteristika proizvoda i informacije
o eventualnim zamjenama proizvoda ukoliko ih bude. Takav način
snimanja omogućava praćenje promjene kretanja cijena između dva
perioda, ali ne i poređenje prosječne cijene između različitih geografskih
lokacija.
Za potrebe indeksa potrošačkih cijena, snimanje cijena se vrši sljedećih

dana u mjesecu:
za poljoprivredne proizvode koji se prodaju na tržnicama, cijene
se prikupljaju dva puta mjesečno, i to u prvoj i trećoj sedmici u
mjesecu;
za sve ostale proizvode cijene se, u skladu sa važećim Evropskim
regulativama, prikupljaju jedanput mjesečno (između 1. i 21. u
mjesecu), s tim da se nužno održava isti interval između
prikupljanja.
Ponderi
Ponderi koji se primjenjuju za izračunavanje indeksa potrošačkih cijena

su koeficijenti koji odražavaju relativnu važnost odabranih proizvoda i
usluga u ukupnoj potrošnji domaćinstava na domaćem teritoriju. Pomoću
njih se izračunavaju elementarni indeksi kao ponderisani prosjeci.
Bazirani su na podacima povezanim sa finalnom potrošnjom
domaćinstava i na podacima o broju stanovnika. Osnovni izvor podataka
za izradu pondera za obračun indeksa potrošačkih cijena je Anketa o
potrošnji domaćinstava. Za izračunavanje indeksa potrošačkih cijena od
januara 2007. godine primjenjuju se ponderi koji se baziraju na podacima
iz Ankete o potrošnji domaćinstava za 2004. godinu. Ponderi se svake
godine koriguju s kretanjem cijena u prethodnoj godini.
149
Klasifikacija
Za klasifikaciju proizvoda iz statistike potrošačkih cijena upotrebljava se

Klasifikacija lične potrošnje prema namjeni (Classification of Individual
Consumption by Purpose-COICOP) koja dijeli izdatke na dvanaest
osnovnih odjeljaka proizvoda i usluga za koje se izračunavaju indeksi.
Agregiranje
Izračunavanje indeksa potrošačkih cijena počinje izračunavanjem

elementarnih indeksa (indeksa proizvoda) i indeksa reprezentativnih
stavki na nivou gradova. Pri tome se kao mjera srednje vrijednosti koristi
geometrijska sredina. Agregatni indeksi se nakon toga izračunavaju
korištenjem Laspeyresove formule za ponderisanu aritmetičku sredinu,
počevši od indeksa reprezentativnih stavki na nivou entiteta pa sve do
opšteg indeksa za Bosnu i Hercegovinu. Referentna baza za
izračunavanje indeksa je 2005. godina.
4.5. Indeks cijena proizvođača u Bosni i Hercegovini

(metodološka objašnjenja)62
Elementarne cijene proizvođača u BiH direktno se prikupljaju od
preduzeća. Preduzeća popunjavaju upitnik i navode glavne stavke svoje
proizvodnje koje su koherentne s proizvodima koje su navele statističke
institucije. Procedura kompilacije indeksa povezuje proizvode, stavke i
preduzeća. Proizvode i preduzeća biraju statističke institucije, dok stavke
biraju preduzeća. Indeks na nivou proizvoda se izvodi tako što se
povezuju (putem proste geometrijske sredine) cijene njegovih stavki
prikupljenih na mjesečnoj osnovi. Prosta geometrijska sredina se
kompilira na bazi odnosa cijena ili mikroindeksa; odnos cijene je, po
definiciji, odnos između cijene stavke u tekućem periodu i njene cijene u
periodu t = 0 (a to je cijena stavke u decembru prethodne godine, ako se
radi o lančanom indeksu, ili prosjek cijena stavki za 12 mjeseci bazne
godine kada se radi o baznom indeksu). Prema tome, ukupan indeks je
rezultat sinteze podataka o N preduzeća koja daju (mjesečno) snimljene
cijene za M stavki koje se odnose na K proizvoda (prema NP
PRODCOM klasifikaciji).

62
Preuzeto sa: http://www.bhas.ba/ARHIVA/2008/md/PPi/md-ppi-bh.pdf (pristup 01.
10. 2009.)
150
U svakom slučaju, glavni kriterij za bazu indeksa je da broj stavki i
proizvoda (M i K, respektivno) mora biti fiksan za cijeli period na koji se
odnosi izračunavanje. Teoretski, broj preduzeća se može promijeniti
(zamjena preduzeća) tokom godine, ali, budući da se radi o lančanim
indeksima, ažuriranje liste preduzeća vrši se jednom godišnje, tako da to
nije prioritet koji se ne nalazi izvan procedure godišnjeg ažuriranja baze.
Od izvještajnih jedinica se traži da statističkim institucijama dostave

cijene proizvođača za stavke koje se odnose na glavne proizvode.
Preduzeće daje glavne stavke iz svoje proizvodnje i dostavlja za njih
cijene za najznačajnije transakcije (u smislu prometa) koje se odvijaju u
referentnom periodu (ugovorene narudžbe tokom referentnog mjeseca).
Dobra praksa podrazumijeva izbor, za bilo koju stavku, glavnih
transakcija koje su realizovane u referentnom mjesecu i dostavu cijena
proizvođača za takve transakcije. Prema tome, ako pretpostavimo da je
ugovoreno 9 narudžbi u referentnom mjesecu za neke stavke koje je
odabralo preduzeće, prikupljena cijena treba da se odnosi na glavne
transakcije (od 9 transakcija) koje su realizovane tokom referentnog
mjeseca.
Istraživanje ima za cilj mjerenje samo promjene cijene. Iz ovog razloga,

predviđeno je da se karakteristike koje određuju cijenu mogu mijenjati
tokom vremena. Kada dođe do neke promjene, promjenu cijene treba
prilagoditi na način da bi se odredila samo prava promjena cijene.
Karakteristike određivanja cijena predstavljaju grupu uslova koji utiču na
transakcije između proizvođača i kupca i na cijenu (stavke), a to su:
fizičke karakteristike (kvalitet) roba,
jedinica količine,
korištena jedinica mjere,
plaćanje i uslovi isporuke (plaćanje, pakovanje, transportni
troškovi).
Kada se jedna od karakteristika određivanja cijena promijeni, izvještajna

jedinica treba da eliminiše njen uticaj na cijenu stavke. Razlog za takvo
podešavanje kvaliteta je mjerenje samo cijene stavke tako što se
isključuju svi drugi elementi koji su mogli uticati na njen nivo. Osim
toga, postoje i drugi slučajevi koji se mogu uzeti u obzir kroz prihvaćanje
promjene kvaliteta.
151
Podešavanje kvaliteta također se javlja kada:
se roba (stavka) više ne proizvodi (a jedinica posmatranja može
takvu stavku zamijeniti novom);
preduzeće A prestaje sa djelatnošću (proizvodnjom), i kada je
zamjena takvog preduzeća moguća novim preduzećem B. Novo
preduzeće B ulazi na listu izvještajnih jedinica sa svojim
stavkama. Takve nove stavke zamjenjuju one koje su bile u
preduzeću A koje je prestalo sa djelatnošću.
152
POGLAVLJE 5.
SISTEM NACIONALNIH RAČUNA I RAZVOJ

5.1. Sistem nacionalnih računa i razvoj

5.2. Regionalni razvoj
153
154
5. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA I RAZVOJ
U okviru ovog poglavlja63, u osnovnom, prezentira se upotrebna

vrijednost sistema nacionalnih računa i regionalnih računa u
objašnjavanju i razumijevanju ekonomskog i regionalnog razvoja,
profiliranju, praćenju i evoluiranju politika ekonomskog i regionalnog
razvoja, kao i testiranju i formuliranju teorija.
Nakon upoznavanja sa sadržajem ovog dijela, trebali bi biti u

mogućnosti:
Objasniti razlike između sistema nacionalnih računa i regionalnih
računa;
Objasniti upotrebnu vrijednost ovih računa;
Koristiti ove baze za provjeru teorija, praćenje implementacije
politika, analizu ekonomskog i regionalnog ekonomskog razvoja
od nivoa lokalnih zajednica, preko regija svih nivoa, nacionalnog
nivoa do analize globalnog ekonomskog razvoja;
Objasniti za koji nivo (od lokalnog preko regionalnog i
nacionalnog do globalnog) koji podaci i gdje se mogu pronaći.

63
Više informacija i detalja može se dobiti u Kenessey, Z. (..) The Accounts of nations.
International Association for Research in Income and Wealth, p251; Anon (2002): Use
of macro accounts in policy analysis. UN Statistical Division, p332; Lequiller, F. &
Blades, D. (2006): Understending National Accounts. OECD, p415; Kenning, S.J.
(1996): Accounting for economic development. IOS Press, p223; Anon (2004):
National accounts : a practical introduction. Handbook of national accounting. UN
Statistical Division, p139 Word, M. (2004): Quantifying the world : UN ideas and
statistics. UN Intellectual History Project Series, Indiana University Press, Indiana,
USA, p329
155
5.1. Sistem nacionalnih računa i razvoj
Fundamentalno je pitanje kako razumjeti šta ekonomija, razvoj, politika,
šta stanovnici imaju od sve više i više indikatora, pa i od onih sadržanih u
sistemu nacionalnih računa.
U okviru ovog poglavlja naznačavaju se neke od koristi i mogućih

upotreba sistema nacionalnog računa u ekonomskom i regionalnom
razvoju. Namjera je dati odgovor na pitanje: kada, kako i zašto koristiti
sistem nacionalnih računa u ekonomskom i regionalnom razvoju.
Primjena integriranog okvira na različite okolnosti i potrebe64 objašnjava
i opravdava ljudske i financijske resurse za njegovo profiliranje,
razvijanje, ažuriranje i korištenje. Središnji okvir SNA teži da ostvari
dva cilja. Prvo, pomoći razvoju vlastitih sistema nacionalnih računa
pojedinih zemalja, a da se pri tome oslobode traganja, eksperimentiranja
s pristupima. I drugo, pomoći da se osigura komparabilnost SNA
različitih zemalja, odnosno da se koriste iskustva drugih i da se osigura
skup međunarodnih integriranih standarda.
U vezi s navedenim ciljevima, mogu se postaviti dvije hipoteze – prva,

da su navedeni ciljevi u međusobnom konfliktu, i druga, da navedeni
ciljevi nisu u međusobnom konfliktu. Hipoteza da su navedeni ciljevi u
konfliktu može se argumentirati na sljedeći način: postoje brojne razlike
između zemalja, zemlje se nalaze u različitim fazama razvoja, imaju
različite privredne i socijalne strukture, imaju različitu pravnu
organizaciju, vode različite socijalne i ekonomske politike. Jednom
riječju, imaju generalno različite situacije.
Argumenti kojima se može braniti stav da navedeni ciljevi nisu u

konfliktu mogu biti sljedeći: računovodstvena struktura je dovoljno
općenita, može biti prikladna za najveći broj slučajeva, ima elemente
univerzalnosti. Iako se u standardima SNA ne održavaju sve posebnosti
pojedinih zemalja, što je i nemoguće, u njih se mogu uklopiti. Postoji
određeni stupanj fleksibilnosti sistema. Odredbe nisu a priori relevantne
ni za jednu zemlju. Zemlje mogu pokazati više detalja na određenoj
razini klasifikacije. Zemlje mogu dodati više razina klasifikacije. Zemlje
imaju opciju modifikacija, uz poštovanje principa komparabilnosti.

64
http://unstats.un.org/unsd/sna1993/toctop.asp
156
Svaka zemlja bira kako će primijeniti integrirani okvir respektirajući
svoje specifičnosti. Svaka zemlja vodi računa da se previše ne udalji od
glavnih računovodstvenih standarda i tako ugrozi komparabilnost.
Determinante izbora su analitički zahtjevi i dostupnost podataka.

Različiti aspekti mogu varirati unutar konteksta integriranog sistema To
se može postići korištenjem fleksibilnosti sistema.
Fleksibilnost sistema determinirana je mogućnošću korištenja:

SNA institucionalne klasifikacije (sektora, djelatnosti, proizvoda,
transakcija i računa),
Različitih razina u sistemu,
Uključivanjem dodatnih razina,
Primjenom alternativnih metoda vrednovanja,
Davanjem različitih prioriteta za različite dijelove računa,
Različitih učestalosti,
Preoblikovanjem rezultata radi objavljivanja,
Standardnim matricama analiza i prezentacija,
Mogućnošću uvođenja dodatnih kriterija kao što su: veličina
zaposlenosti, veličina dohotka kućanstva i razlika između
urbanog i ruralnog segmenta privreda.
Rješenje za problem iskazivanja posebnosti se tražilo kroz izradu matrica

društvenog računovodstva (Social accounting matrices SAMs,
međupovezanosti, dezagregiranja sektora kućanstva, prezentiranje veza
između stvaranja i potrošnje dohotka). Gdje je bila greška?
Nerazumijevanje? Pogrešno je SAM smatrati alternativom za SNA. SAM
jeste SNA u obliku matrice. Fleksibilnost SAM-a se koristi da se
osvijetle posebni interesi i problemi. SAM i SNA potiču izbor
odgovarajućeg tipa dezagregiranja radi pručavanja određene teme.
Cilj je pokazati prednosti primjene takve fleksibilnosti kao redovitog

dijela kompilacije nekih ili svih aspekata računa i pokazati kako se,
korištenjem SNA, na fleksibilan način može prilagoditi posebnim
okolnostima ili tipovima analize (detaljna analiza sektora kućanstva,
izdaci poduzeća u transakcijskim privredama u korist zaposlenika, sektor
pod javnom, nacionalnom privatnom i stranom kontrolom, računi
ključnog sektora i drugih posebnih sektora, problem računa inozemstva,
visoka inflacija). Veza između sistema nacionalnih računa i ekonomskog
razvoja je dvosmjerna.
157
Nacionalni računi predstavljaju kvantitativni izraz ekonomskog života i
sadrže prihode i rashode važnih ekonomskih subjekata: poduzeća,
stanovništva, države, sektora inostranstva. Promjena u jednom elementu
nacionalnih računa povlači lančanu reakciju i u drugim računima. Rečeno
jezikom ekonomista, razvoj i promjena u jednom sektoru razvoja ima
reperkusije na druge njegove sektore.
Sistem nacionalnih računa osigurava neophodne inpute za:

Formuliranje i testiranje teorija razvoja,
Formuliranje, testiranje, primjenu i simulaciju modela razvoja,
Kreiranje i monitoring politike razvoja,
Razumijevanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti globalnog,
nacionalnog, inter i intranacionalnog razvoja, regionalnog,
urbanog, lokalnog razvoja.
SNA osigurava univerzalan, razumljiv i čitljiv jezik za naučnike,

istraživače, analitičare, profesore, studente, pripadnike akademske
zajednice, kreatore politike i druge koji se bave teorijom, modelima,
politikama i ekonomskom realnošću.
SNA je snažan alat i instrument za analizu razvoja u funkciji kreiranja

politika, njihove implementacije, praćenja i evaluacije.
SNA je okvirna baza za istraživače koji se bave najrazličitijim aspektima

razvoja. Ilustracije radi, korisnici podataka iz ovog sistema su analitičari,
istraživači, naučnici, kreatori politike na svim nivoima - od lokalnog
preko regionalnog do globalnog, pripadnici međunarodnih organizacija,
mediji, studenti, poslovni ljudi i njihove asocijacije, svi oni koje
interesira ekonomski razvoj, urbani, regionalni, lokalni, demografski nivo
razvijenosti, konvergencija, ciljevi razvoja, planiranje razvoja,
implementacija i monitoring, komparacija razvoja zemalja, grupe
zemalja, integracija, potom svi oni koji se bave siromaštvom i
nejednakošću, rastom stanovništva i kvalitetom života, demografskim
strukturama, fertilitetom, migracijama i urbanizacijom, gradovima,
urbanim neformalnim sektorom ili sivom ekonomijom, ljudskim
(humanim) kapitalom, obrazovanjem, zdravljem, poljoprivredom i
ruralnim razvojem, okolišem, planiranjem, ulogom privatnog, javnog i
civilnog sektora, globalizacijom, trgovinom, izvozom, uvozom, platnim
bilansom, dugom, makroekonomskom stabilnošću, financiranjem
razvoja, investicijama, razvojnom pomoći, financijama, porezima,
državnim poduzećima, privatizacijom, vojnim rashodima, itd.
158
Pri tome je irelevantno da li se tim temama bave kao predstavnici biznisa,
vlada, civilnog sektora.
SNA osigurava uporedivost podataka i rezultata u različitim zemljama po

čitavom nizu relevantnih tema i komponenti vezanih za razvoj.
SNA povećava relevantnost i efikasnost razvojnih istraživanja.
SNA osigurava fleksibilan okvir, okvir koji se može efikasno prilagoditi

potrebama pojedinih zemalja i sektora, a istovremeno integrirati u
globalni koncept.
SNA je i alat za monitoring politika koje se definiraju na različitim

nivoima i različitim područjima, temama i sektorima razvoja.
SNA otvara vrata za jedan bogatiji, jasniji i kompleksniji pogled na

razvojnu situaciju.
SNA olakšava pristup analitičarima, istraživačima, naučnicima,

kreatorima politika, razvojnoj stvarnosti mnogih zemalja.
SNA osigurava inpute za testiranje modela razvoja:

¾ Harrod-Domarov model – štednja, investicije, dohodak;
¾ Lewisov dvosektorski model – output, radna snaga, kapital,
proizvodnja, plate, dobit, primarna i sekunadrna raspodjela u
modernom (industrija) i tradicionalnom (poljoprivreda) sektoru;
¾ Empirijski rad Hollisa & Cheneryja – analiza međusektorskih i
vremenskih serija GDP per capita, GDP, sektorske strukture
GDP, kapitala, potrošnje, migracija, ... Pristalice ove teorije ističu
da bi trebalo „pustiti činjenicama da govore same za sebe“
(Todaro&Smith, 2006 : 109), a to je moguće samo ako se koriste
pouzdani, komparabilni podaci sadržani u sistemu nacionalnih
računa i generalno u statistikama;
¾ Model neokolonijalne ovisnosti – analiza odnosa centar -
periferija, TNC, razvojna pomoć, multilateralna pomoć razvoju,
štednja, investicije, obrazovanje, GDP, GDP per capita, migracije,
itd
159
¾ Model lažne paradigme – GDP, GDP per capita, odnos kapital
output, proizvodnja, štednja, investicije, privatizacija;
¾ Teza o dualističkom razvoju – komparativna analiza, siromaštvo,
urbano - ruralno, sektorska struktura, nejednakosti, produktivnost,
blagostanje, kvalitet života;
¾ Neoklasična kontrarevolucija – privatizacija, alokacija resursa,
GDP, GDP per capita, liberalizacija, troškovi vlade, porezi,
carine, doprinosi, izvoz, uvoz, FDI, cijene, korupcija, socijalna
infrastruktura, zdravlje, obrazovanje, SME;
¾ Solowljev neoklasični model – bruto domaći proizvod, kapital
(udio kapitala na računima nacionalnog dohotka), radna snaga,
produktivnost radne snage, štednja, investicije, tehnologija, GDP
per capita, strana ulaganja, povrat ulaganja;
¾ Nove teorije rasta – GNI, GDP, stopa rasta, obrazovanje,
infrastruktura, istraživanje i razvoj;
¾ Romerov model endogenog rasta – proizvodnja, rad, kapital,
GDP, GDP per capita;
¾ Big push teoriju – rad, plate, proizvodnja, produktivnost,
struktura potrošnje, investicije;
¾ Model O-prstena – output, proizvodnja, GDP, rad, obrazovanje,
plate, kvalifikacije radnika, tehnologija, struktura;
¾ Maltuzijanski model – GDP per capita, GDP, stopa rasta
stanovništva, stope štednje, stope ulaganja, fertilitet, veličina
porodice;
¾ Teorija fertiliteta – cijena, potrošnja, prihod;
¾ Todarov model – struktura stanovništva, migracije, plate, GDP,
GDP pc;
¾ Harris-Todarov model – plate, marginalni proizvod rada,
potražnja radne snage, zaposleni, struktura zaposlenih;
¾ Drugi modeli.
160
SNA osigurava podatke za kreiranje i praćenje (monitoring) politika koje
su relevantne za razvoj:
Politike u funkciji ostvarivanja MDG,65
Politike reduciranja siromaštva i nejednakosti,66
Populacione politike,67
Politike urbanizacije,68
Politike urbanog razvoja,
Politike za zdravstvo,69
Politike obrazovanja,70
Politike jačanja ljudskog kapitala,71
Politike razvoja poljoprivrede,72

65
Ukinuti krajnje siromaštvo i glad, postići univerzalno obrazovanje, promovirati
jednakost po osnovu gendera i osnažiti žene, smanjiti smrtnost djece, poboljšati zdravlje
majki, boriti se protiv bolesti, osigurati održivost okoliša, razviti globalno partnerstvo.
66
Raspodjela dohotka i potrošnje po veličini, Gini koeficijent, funkcionalna raspodjela,
headcaunt indeks, ukupan jaz siromaštva, Foster-Greer-Torbeckoeva mjera, indeks
ljudskog siromaštva, Kuznjecova kriva, apsolutno siromaštvo, međunarodna linija
siromaštva, itd.
67
Broj stanovnika, stopa rasta stanovništva, strukture stanovništva – staronsa, polna,
obrazovna, kretanje fertiliteta, nataliteta, mortaliteta, prirodni priraštaj, kretanje
stanovništva – migracije, očekivana životni vijek, teret ovisnosti, koeficijent ovisnosti
mladih, koeficijent ovisnosti starih, koeficijent ovisnosti ukupan, populacijska piramida,
demografska tranzicija, maltuzijanska populacijska zamka - stopa rasta
stanovništva/nivo prihoda po glavi stanovništva; stopa rasta ukupnih prihoda/nivo
prihoda po glavi stanovnika, prihodi/štednja, potražnja za preživjelom djecom kao
funkcija od nivoa prihoda domaćinstva, neto cijena djece, cijena svih drugih roba,
sklonost za robom u odnosu na djecu; mikroekonomska teorija fertiliteta – broj željene
djece, ukupna količina robe koju roditelji potroše, empirijski dokazi – nerazvijenost,
smanjenje resursa i kvalitet okoliša, raspodjela stanovništva, podređenost žena, output je
funkcija kapitala, resursa, rada i tehnologije, stopa rasta GNI, stopa rasta radne snage,
stopa rasta osnovne glavnice, kapitalna elastičnost outputa, utjecaj tehnoloških
promjena, ...
68
Urbano stanovništvo, prosječna godišnja stopa rasta, migracije, stanovnici sirotinjskih
pregrađa, stanovništvo prvog i drugog grada, zaposleni, udio stanovništva ispod državne
linije siromaštva, stope urbane otvorene nezaposlenosti, stopa nezaposlenosti, Todarov
model i Harris-Todarov model – ukupna radna snaga, potražnja za radom u
poljoprivredi i urbanom sektoru, plaće, ruralna i urbana zaposlenost, urbani prihodi.
69
Smrtnost djece, siromašni, bolesni, plaće, obrazovanje, GNP pc i očekivani životni
vijek pri rođenju.
70
Stope profita, dječiji rad, prihod sa obrazovanjem, prihod bez dodatnog obrazovanja,
struktura državne potrošnje, ...
71
Državna potrošnja za obrazovanje, zdravstvo, struktura stanovništva prema
obrazovanju, korelacija prihoda i nivoa obrazovanja i dr.
161
Politike ruralnog razvoja,73
Politike zaštite i obnavljanja okoliša,74
Trgovinske politike,75
Politike financiranja razvoja,76
Politike makroekonomske stabilizacije,77
Politike smanjivanja duga,78
Politike direktnih stranih investicija,79
Politike strane pomoći,80
Politike reforme financijskog sistema,81
Politike poreza,
Politike reforme javne uprave,
Politike zaštite okoliša,
Demografske politike,
Politike migracija i drugo.
SNA osigurava podatke za empirijsku analizu dostignutog nivoa

razvijenosti, tipa razvoja, komparativnu analizu razvijenosti, siromaštva,
nejednakosti, stanovništva, urbanizacije, migracija, obrazovanja,
zdravlja, ljudskog kapitala, poljoprivrede, ruralnog razvoja, razvojnih

72
Postotak radne snage u poljoprivredi, poljoprivredna proizvodnja kao postotak GDP;
proizvodnja hrane, produktivnost radne snage i zemljišta, raspodjela zemljišta, obradivo
zemljište, gazdinstva – broj i struktura, zakupnine za zemljište, prihodi, prinosi,
zaposleni i drugo, cijene.
73
Prihodi, prinosi, zaposleni, strukture zaposlenih, broj stanovnika, demografske
strukture i drugo.
74
Okolišni kapital, neto nacionalni dohodak, amortizacija, troškovi i benefiti,
diverzifikacija, emisija, godišnja potrošnja i drugo.
75
Obim trgovinske razmjene, izvoz, uvoz, struktura izvoza-uvoza, proizvodnja, stopa
rasta GDP, stopa rasta međunarodne trgovine, carine, subvencije, cijene, zaštita, devizni
kurs, inflacija i drugo.
76
Fiskalni kapacitet, budžet, biletarelana i multilateralna pomoć, krediti, FDI, drugo.
77
Inflacija, cijene, devizni kurs, krediti, kamatne stope, budžet, porezi, plaće, FDI.
78
Ukupan vanjski dug, uplate za servisiranje duga, odnos dug-izvoz, odnos dug-
servisiranje, odnos dug-GDP, neizmireni dug.
79
GDP, broj i struktura TNC, FDI – obim, struktura, output, broj zaposlenih, TNC –
broj zaposlenih, struktura zaposlenih, output, tehnologije, cijene, obrasci potrošnje,
kretanje kapitala, obim transfera tehnologije, socijalna struktura, raspodjela prihoda i dr.
80
Službene uplate razvojne pomoći po zemljama, po godinama, službena razvojna
pomoć per capita, GNI, ODA kao udio u GNI, neto službena razvojna pomoć, pomoć
kao procenat stvorenog kapitala, pomoć u % uvoza roba i usluga, priliv kapitala,
domaća štednja, domaće investicije, nivo izvoza.
81
Kamatne stope, kurs, novac, ....
162
politika, trgovine, globalizacije, transnacionalnih kompanija, ekonomskih
integracija, platnog bilansa, zaduženosti zemalja, makroekonomske
stabilnosti, FDI, investicija, razvojne pomoći, financijske i fiskalne
razvojne politike, nekih ključnih pitanja.
SNA osigurava esencijalne makroekonomske agregate (GDP, investicije,

potrošnju), distinkciju između vrijednosti i cijena, međunarodne
komparacije (stope rasta, stope štednje, GDP per capita, GDP per capita
prema paritetu kupovne moći, potrošnje domaćinstava), račune
proizvodnje (siva ekonomija, output i dodana vrijednost, nomenklature i
klasifikacije), finalna upotreba GDP (finalna upotreba nacionalnih
računa, finalna potrošnja domaćinstava, potrošnja vlade, izvoz i uvoz
roba i usluga, itd.), troškovi domaćinstava, računi poslovanja, financijski
i platni bilans, generalni račun vlade, input-output tabele i integrirani
ekonomski račun.
To potvrđuju brojni primjeri.
U okviru SNA mogu se pronaći kompletne i konzistentne serije

agregiranih i deriviranih analitičkih indikatora iz sistema glavnih
nacionalnih računa za više od 200 zemalja i teritorija po godinama, počev
od 1970. Podaci se mogu preuzeti u okviru National Accounts Main
Aggregates Database i National Accounts Statistics: Main Aggregates
and Detailed Tables. National Accounts Statistics: Analysis of Main
Aggregates sa http://unstats.un.org/unsd/national account/ default.asp
Riječ je o inputima koji se mogu koristiti za provjere teorija, za pripremu
politika, kao i za testiranje teorija i politika te relevantne analize razvoja.
U glavnoj agregiranoj bazi sistema nacionalnih računa na

http://unstats.un.org/unsd/snaama/Introduction.asp mogu se pronaći
podaci po zemljama za period od 1970. do 2007. U okviru Basic Data
Selection dostupno na http://unstats.un.org/unsd/snaama/selectionbasicFast.asp
korisnicima je otvorena mogućnost selekcioniranja zemalja, godina,
indikatora i formiranja relevantnih baza za njihova istraživanja. Prvi
korak je selekcija zemlje ili područja. Drugi korak je selekcija serije
podataka. Treći korak je selekcija godine (1970-2007).
Otvorena je i opcija formiranju profila zemalja za vremensku seriju od

1970. do danas i za indikatore (ilustracije radi GDP, dodana vrijednost
prema tipu aktivnosti, GNI, stanovništvo itd.) ako se koriste resursi sa
stranice: http://unstats.un.org/unsd/snaama/ SelectionCountry.asp
163
Za period od 1970. do danas na http://unstats.un.org/unsd/snaama/country
Availability. asp?Code=4 (pristup 4. 06. 2009) raspoloživi su sljedeći podaci
po zemljama i teritorijama:
BDP u tekućim cijenama u nacionalnoj valuti,
BDP u stalnim cijenama 1990 u nacionalnoj valuti / US Dollars,
BDP per capita u USD,
Deflator u nacionalnoj valuti,
Deflator u USD,
Stopa rasta GDP,
BDP po vrsti rashoda po tekućim cijenama u nacionalnoj valuti /
US Dollars,
BDP po vrsti rashoda po stalnim cijenama 1990 u nacionalnoj
valuti / US Dollars,
BDP po vrsti rashoda distribucija u procentima,
BDP po vrsti rashoda stopa rasta,
BDP prema vrsti ekonomskih aktivnosti tekuće cijene nacionalna
valuta/ USD,
BDP po vrsti gospodarske djelatnosti u tekućim cijenama u
nacionalnoj valuti / USD,
BDP po vrsti gospodarske djelatnosti – distribucija u procentima,
BDP po vrsti gospodarske djelatnosti - stopa rasta,
BNP-a u nacionalnoj valuti / USD,
BNP-a per capita u američkim dolarima,
Exchange rates / stanovništvo.
Korisnici mogu slobodno pristupiti i sljedećim podacima za sve zemlje i

za sve godine:
BDP i njegova raspodjela u tekućim cijenama u nacionalnoj
valuti,
BDP i njegova raspodjela u stalnim cijenama 1990 u nacionalnoj
valuti,
Struktura BDP-a,
BDP po glavi stanovnika u USD,
Deflator nacionalna valuta i USD,
BNP u nacionalnoj valuti,
Tečajna lista i stanovništvo.
164
Za sve zemlje i za sve godine, sve regione/subregione i za sve godine,
kao i za sve zemlje i regione/subregione za sve godine:
BDP-a i njegova raspodjela stalne cijene 1990 USD,
Stopa rasta BDP-a,
BDP-a u tekućim cijenama u USD,
BNP-a u USD,
BNP-a per capita u USD.
Na temelju oficijelnih baza za svaku zemlju na http://unstats.un.org/unsd

national account /nasp.asp su raspoloživi sljedeći podaci:
Bruto domaći proizvod tekuće cijene,
Bruto domaći proizvod u stalnim cijenama,
Odnosi između proizvodnje, dohotka, neto štednje u tekućim
cijenama,
Dodana vrijednost po industrijama tekuće cijene,
Dodana vrijednost po industrijama stalne cijene,
Proizvodnja, bruto dodana vrijednost i imovina po industrijama
tekuće cijene,
Vladina potrošnja u tekućim cijenama,
Individualni izdaci za potrošnju u kućanstvima, NPISHs, državna
potrošnja u tekućim cijenama,
Ukupna proizvodnja (S.1) u tekućim cijenama,
Ostatak svijeta (S.2) u tekućim cijenama,
Nefinancijska poduzeća (S.11) u tekućim cijenama,
Financijske korporacije (S.12) u tekućim cijenama,
Vlada (S.13) u tekućim cijenama,
Domaćinstva (S.14) u tekućim cijenama,
Neprofitne institucije (S.15) u tekućim cijenama,
Kombinirana sektori: nefinancijske i financijske korporacije (S.11
+ S.12) u tekućim cijenama,
Kombinirana sektori: domaćinstva i NPISH (S.14 + S.15) u
tekućim cijenama,
Cross klasifikacija Bruto dodana vrijednost po industrijama i
institucionalnih sektora u tekućim cijenama.
Istovremeno, poimanje razvoja, zahtjevi koji dolaze od naučnika,

istraživača, analitičara razvoja, kreatora politika, utiču na profiliranje i
strukturu SNA i uopće statistiku. Na određeni način to može ilustrirati
sljedeća tabela.
165
Tabela 5.1.: Interakcija između predmeta i ciljeva razvoja, strategija, instrumenata politika, statistike i dokumenata
Strategija Instrumenti politike Statistika UN inicijative i uključenost
Fizička rekonstrukcija Maršalov plan Serije podataka o Uspostavljena Nuclear Statistic
40-te Institucionalna izgradnja Izgradnja infrastrukture poljoprivredi i industriji Commision
Humana rehabilitacija Industrijski i fabrički Broj kuća i stanovnika Uspostavljen UNSO, SITC,
Ponovna Eliminiranje gladi i poboljšanje prehrane parkovi Infrastruktura ISIC, UN World Economic
izgradnja Kontrola izbjeglica Ekspanzija poljoprivrede Rezervna valuta Report, FAO
Rekonstrukcija Stabiliziranje deviznog kursa Regulacija saobraćaja
Restauracija Dekolonizacija Kontrola kapitala
Trgovinske restrikcije
Puna zaposlenost
Kontinuirana rekonstrukcija Maršalov plan SNA UN Izvještaj o socijalnoj
50-te Proizvodna rehabilitacija Međunarodna tehnička Index cijena i industrijske situaciji
Osiguravanje sirovina pomoć proizvodnje, Popis SNA, ILO, FAO bilanca stanja
Razvoj poljoprivrede Razvoj siromašnih stanovništva, Budžetska hrane, FAO praćenje uroda,
Rehabilitacija Nazavisnost Izgradnja škola potrošnja, Industrijska uspostavljanje statističkih ureda
Nacionalni Demokratija proizvodnja , Pregled u zeljama u razvoju,
identitet i budžeta domaćinstava Vodič za popis stanovništva,
institucije Platni bilans, Statistika Tehnička pomoć
financija, Pregled uroda
Ekonomski razvoj Razvojni plan Input-output tabele Prva razvojna dekada
Industrijalizacija Veliki infrastrukturni Seers model za zemlje u Međunarodna standardna
60-te Porast životnog standarda projekti razvoju klasifikacija zanimanja
„Manpower“ razvoj Razvojna pomoć Poljoprivredni popis Revizija SNA, WFP,
Big-push i Tercijarna edukacija Direktne investicije Statistika obrazovanja UNCTAD, UNIDO, UNESCO
razvoj Podrška razvoju industrije Devizni kurs Proizvodna funkcija
Politička nezavisnost Denacionalizacija i modeli dugoročnog rasta
Dekolonizacija Proširenje državne
kontrole strateških
industrija
166
70-te Liberalizacija Kamatne stope, Ponuda novca Nova metodologija za Druga razvojna dekada
Energetska štedljivost Cijene i dohodak izračun indeksa cijena ILO neformalni sektor
Stagnacija i Kontrola cijena i dohotka Razvojni plan Nacionalni i globalni Statistika okoliša
inflacija (strane Kreiranje zaposlenosti Relaksiranje registracije firmi modeli, Satelic account Uspostavljanje UN
investicije i Regionalni razvoj Zdravlje i sigurnost Pregled fertiliteta Habitata, Uspostavljanje
Bazne potrebe Razvoj lokalnog tržišta Social Accounting pregleda TNC
pitanja
Redistribucija dohotka Sektorski programi Matrica socijalnih UN preuzima ICP, SSDS,
zavisnosti) Ekonomska diverzifikacija Ruralni razvoj indikatora UNRISD
80-te Liberalizacija i slobodna trgovina Integrirarni ruralni razvoj Socijalni indikatori UNICEF bazno zdravlje
Dominacija Direktne investicije, Razvoj sela Reduciranje troškova vlade i Gender statistika UN socijalni indikatori
tržišta i Minimiziranje dužničke krize državne kontrole preduzeća Statistika zdravlja i UN HDR, UN HDI
strukturalno Restauracija, Financijska stabilnost Privatizacija prehrane Womens Summit (Cairo)
prilagođavanje Popravljanje uloge i statusa žena Pravična cijena Participacija radnika Social panorama
(izugbljena Popravljanje okoliša , Redukacija (Washingtonski concensus) Trgovina uslugama (ECLAC)
dekada) pomoći, Washingtonski concensus Vodeći indikatori
Reforme politike Strategija pomoći zemljama Green GDP ICP manuel, Revizija
90-te
Institucionalni razvoj Decentralizacija, Lokalna Okolišni račun SNA, SEE A, Bejing
Bolja vlada, Prevladavanje korupcije participacija, Razvoj SME Vladina statistika Summet, Copenhagen
Institucionalne Slobodna trgovina Poboljšanje produktivnosti i Statistika servisiranja Summet, Obrazovanje za
reforme Prevazilaženje globalnih okolišnih kompetitivnosti duga sve, Zdravlje za sve
Reforma pitanja, Humani razvoj Povećanje obrazovanja Uspostavljanje
politike Razvoj „new economy“ Minimuma National
Social Data
2000-te Redukcija siromaštva Određivanje javnih dobara Indikatori ljudskih MD ciljevi

Globalizacija Globalne performanse prava, Mjerenje UNDP razvojna pomoć,
Globalne Ljudska prava Politika nadzora, Vladin dug slobode, Mjerenje Okvirni indikatori
inicijative Globalne klimatske promjene Međuanrodni sporazumi i protokoli, korupcije, Statistika
Održivost MDG globalne distribucije
Izvor: Word, M. (2004): Quantifying the world : UN ideas and statistics. UN Intellectual History Project Series, p15-17
167
Iz gornjeg pregleda vidi se kako evolucija poimanja razvoja direktno
generira potrebu za novim indikatorima i njihovim uključivanjem u
sistem nacionalnih računa i tako osigurava komparabilnost.
Razumijevanje principa i koncepata ekonomskog razvoja, razumijevanje

globalne perspektive na relaciji ekonomija – institucije – razvoj,
pretpostavlja postojanje čitavog niza tradicionalnih (GDP) i novih
indikatora (GDP per capita, GDP per capita ppp, HDI, HPI), kao i
podataka za njihovo izračunavanje.
Identificiranje razlika i zajedničkih karakteristika razvoja zemalja

podrazumijeva pristup podacima o veličini i nivou prihoda, fizičkim i
ljudskim resursima, relativnom značaju javnog i privatnog sektora,
podacima o industrijskoj strukturi, životnom standardu, produktivnosti,
stanovništvu, migracijama, poljoprivredi, izvozu i uvozu, međunarodnoj
trgovini, nauci i tehnologiji, konvergenciji itd.
Na početku 21. stoljeća statistika, indikatori, te podaci sadržani u sistemu

nacionalnih računa imaju poseban značaj. Mediji, analitičari i drugi više
pažnje poklanjaju indikatorima nego ikada ranije, pokušavajući da ih
interpretiraju i prognoziraju trendove ekonomskog razvoja.
Kratkoročni i strukturni indikatori, posebno ukupan domaći proizvod,

kao i druge varijable (investicije, potrošnja, drugo), prezentiraju se u
okviru sistema nacionalnih računa. Nacionalni računi na godišnjem,
kvartalnom i čak mjesečnom nivou su dostupni. Granice nacionalnih
računa su vremenom proširene tako da, između ostalih, uključuju
socijalne i okolišne indikatore. Integriranje ekonomskih i financijskih
računa ima poseban značaj za razumijevanje razvoja.
Nacionalni računi su „core“ središte, srce modernog sistema ekonomske

statistike koja predstavlja sredstvo u razumijevanju, profiliranju i
prognoziranju politike razvoja.
U okviru proizvodnog računa, računa primarne distribucije dohotka,

sekundarne distribucije dohotka, računa upotrebe dohotka, računa
kapitala, platnog bilansa, cijena, stanovništva i rada, matrice socijalnog
računa, satelitskih računa i analiza i drugih, mogu se pronaći potrebne
informacije za teoriju, politiku ili analizu razvoja.
168
5.2. Regionalni razvoj
Regionalni računi korespondiraju sa nacionalnim računima. Računi na
regionalnom nivou svaki region promatraju kao poseban ekonomski
entitet. U ovom kontekstu, transakcije sa drugim regionima se tretiraju
kao eksterne transakcije. Eksterne transakcije se razlikuju prema tome da
li se odnose na transakcije sa drugim regionima u okviru jedne zemlje, ili
je riječ o transakcija sa ostalim ekonomijama. Konceptualne poteškoće
dijelom objašnjavaju zašto se regionalni računi odnose na proizvodni
sektor i neke institucionalne sektore poput domaćinstava.
Regionalna statistika Evropske unije trenutno pokriva sljedeća

područja82:
¾ Regionalni računi sastavljaju se prema evropskom sistemu
integriranog privrednog računa (ESA) u kojem čine podsistem
poznat pod kraticom ESA-Reg. Budući da je dostupnost
regionalnih podataka manja od dostupnosti podataka na
nacionalnoj razini, ESA-Reg pokriva samo dio računa.
¾ Krajem 2000. godine zemlje članice počele su predavati
regionalne podatke prema Uredbi ESA 95. Regionalni računi
prema granama (podjela dodane vrijednosti, zaposlenost, plaće i
bruto stvaranje novog fiksnog kapitala u sedamnaest grana
(sektora) na drugoj razini NUTS-a) raspodjela dodane vrijednosti
i zaposlenost u tri skupine grana (sektora) na trećoj razini NUTS-
a koje osiguravaju skupnu mjeru proizvodne strukture regija i
omogućuju izračunavanje regionalnog bruto domaćeg proizvoda.
¾ Regionalni računi domaćinstava, prema Uredbi ESA 95, pružit će
informacije o raspoloživom dohotku.
Najvažniji pokazatelji socijalne statistike su stope nezaposlenosti

usklađene na trećoj razini NUTS-a. Do podatka se dolazi istraživanjem
radne snage u Zajednici, prikupljanjem podataka o registriranim
nezaposlenim osobama i nacionalnim procjenama aktivnog stanovništva.
Postoji i demografska statistika, te regionalna statistika radne snage i
zdravstvene djelatnosti.

82
Više informacija i podataka: www.answers.com/topic/nomenclature-of-teritorial-
units-for-statistics i http://ec.europe.eu/comm/comm/eurostate/ramon/nuts/introann
ex_regions _en.html
169
Regionalni računi za poljoprivredu su kontinuirana statistika korištenja
zemljišta i biljne proizvodnje. Regionalni podaci o stočnom fondu
Zajednice, kao i istraživanje strukture farmi, čine koherentan skup
informacija za ilustraciju poljoprivrede u pojedinim regijama. Regionalni
računi vezani uz poljoprivredu pružaju temeljne podatke za utvrđivanje
regionalnog dohotka farmi (dodana vrijednost, amortizacija, zarada,
najam, kamate), a detaljna podjela konačnog outputa objašnjava
koncentraciju proizvodnje i regionalnu specijalizaciju.
I u nekim područjima statističkih istraživanja regionalna dimenzija je

ključna. To su statistika prijevoza (istraživanja cestovnog, željezničkog,
kopnenog, vodenog i teretnog prijevoza u Evropskoj uniji), energetska
statistika, poslovna statistika, istraživanje i razvitak (posebice potrošnje i
ljudskih resursa) i, konačno, statistika okoliša.
Sistemi geografskih informacija postaju sve korisniji u podjeli i

predstavljanju regionalnih i lokalnih statističkih podataka. Komisija
Evropske unije razvija takav sistem (GISCO) već nekoliko godina, a
EUROSTAT ga provodi od 1990. godine. NUTS djeluje kao veza
između ovog sistema i regionalnih (REGIO) i lokalnih (SIRE) statističkih
baza podataka. GISCO sadrži i koristi granice svih geografskih područja
NUTS-a. Ova veza omogućuje kartografsku prezentaciju regionalnih i
lokalnih podataka i osigurava korisnicima karte koje pokazuju područja
podobna za dobivanje strukturalnih sredstava Evropske komisije.
Općenito, pruža odjelima Komisije faktore prostorne podjele koji im
omogućuju da osmišljavaju, provode i prate politiku Evropske unije
(regionalnu, transportnu, politiku okoliša itd.) za koju su odgovorni.
Regionalna ekonomija je dio ukupne nacionalne (državne) ekonomije.

Ekonomski teritorij države se dijeli na regije i ekstraregionalne teritorije.
Regionalne teritorije uključuju regione i slobodne zone. Nomenklatura

teritorijalnih jedinica za statistiku predviđa jednostavnu i uniformnu
podjelu teritorije Evropske unije.
Sistem regionalnih računa uključuje: regionalnu industriju (ukupna

dodana vrijednost, struktura zaposlenih, zapošljavanje, zaposleni, bruto
investicije), ukupan domaći proizvod po regionu i regionalni računi
domaćinstava.
170
Metodi regionalizacije mogu biti:
Bottom-up metod (odozdo prema gore),
Top-down metod (odozgo prema dolje),
Mixed metod (kombinacija ova dva metoda).
Kada je riječ o regionalizaciji u Evropi, regioni mogu biti prirodni,

geografski, demografski, administrativni, politički, formalni, neformalni,
ekonomski, funkcionalno-gravitacioni, statistički, prekogranični.
Ilustracije radi, daje se presjek regionalnog grupiranja UN i Svjetske

banke.
Mapa 5.1.: Regionalno grupiranje

prema UN
Regionalno grupiranje prema

World Factbook
Nacionalna teritorijalna jedinica za potrebe statistike (statističke

nacionalne teritorijalne jedinice), ili NUTS, ustanovljena je početkom
sedamdesetih godina prošlog stoljeća u EUROSTAT-u, statističkom
uredu Evropske unije, s ciljem da se omogući jednostavna i jednolika
podjela teritorija za izradu regionalnih statistika Evropske unije. NUTS
se koristi za prikupljanje, razvitak, usklađivanje i promicanje regionalne
171
statistike unutar Evropske unije. NUTS je hijerarhijska klasifikacija s tri
razine prostornih jedinica za statistiku koje čine ekonomsko područje
Evropske unije za statističke potrebe. Dijeli svaku zemlju članicu na
cijeli niz regija prve razine NUTS-a. Svaka od tih regija dijeli se na regije
druge razine, te dalje na regije treće razine.
Administrativni ustroj zemalja članica općenito se temelji na dvije glavne

regionalne razine (primjerice, Länder i Kreise u Njemačkoj, régions i
départements u Francuskoj itd.). Kako bi se uspostavio ustroj s tri razine
u svakoj zemlji, razina “koja nedostaje” stvara se okupljanjem prikladnog
broja jedinica na sljedećoj nižoj razini. Na taj način se za statističke
potrebe stvaraju “neadministrativne” jedinice. Početkom devedesetih
godina prošlog stoljeća EUROSTAT je počeo ustanovljavati
podregionalni sistem, sastavljajući klasifikaciju lokalnih jedinica
kompatibilnih s NUTS-om. Dvije daljnje razine (lokalne) definirane su
prema načelima NUTS-a, pri čemu je samo peta razina određena u svim
zemljama članicama te uobičajeno odgovara pojmu “općine”. Četvrta
razina rijetko se definira, pa su je odredile samo pojedine zemlje. NUTS
nije pravno utemeljen i za sada ne postoje pravila za sastavljanje i
ažuriranje. Sva pitanja rješavaju se tzv. “džentlmenskim sporazumima”
(“gentlemen's agreements”) između zemalja članica Evrpske unije i
EUROSTAT-a.
Komisija Evropske unije u Bruxellesu je u veljači 2001. godine izradila

konačni Prijedlog uredbe Evropskog parlamenta i Vijeća o osnivanju
zajedničke klasifikacije teritorijalnih jedinica za svrhe statistike (NUTS)
– Proposal for a REGULATION OF THE EUROPEAN PARLIAMENT
AND OF THE COUNCIL in the establishment of a common
classification of Territorial Units for Statistics, kako bi zajednička
regionalna statistika dobila pravni okvir te ustanovila jasna pravila za
buduće izmjene i dopune NUTS klasifikacije.
NUTS je razvijen prema sljedećim načelima83:
a) NUTS zastupa institucionalne podjele. Obično se priznaju dvije vrste

regionalne podjele - normativne i analitičke. Normativne regije su
odraz političke volje. Granice su im određene u okviru djelokruga
zadaća lokalnih vlasti i veličine stanovništva regije koje najbolje

83
http://www.answers.com/topic/nomenclature-of-territorial-units-for-statistics
172
odgovaraju privrednoj iskoristivosti potrebnih resursa u izvršavanju
tih zadaća. Povijesni faktori također mogu igrati ulogu kako bi se
zadržala autonomija pojedinih administrativnih dijelova. Analitičke
(ili funkcionalne) regije određene su prema analitičkim potrebama.
Kategoriziraju elementarna područja prema geografskim kriterijima,
poput nadmorske visine ili vrste zemljišta, ili prema privrednim i
socijalnim kriterijima poput homogenosti, komplementarnosti ili
polarizacije regionalnog gospodarstva. Zbog praktičnih razloga
vezanih uz dostupnost podataka i provedbu regionalne politike,
klasifikacija NUTS-a uvelike se temelji na institucionalnim
podjelama koje se primjenjuju u zemljama članicama;
b) NUTS zastupa opće geografske jedinice. Geografske jedinice

specifične za pojedina područja djelatnosti (poput nalazišta ugljena,
područja zaposlenosti, zona željezničkog prometa, poljoprivrednih
područja, urbanih područja itd.) mogu se ograničiti i koriste se u
nekim zemljama članicama. Takve su jedinice isključene iz NUTS-a
u korist općih geografskih jedinica;
c) NUTS je hijerarhijska klasifikacija. NUTS dijeli svaku zemlju

članicu u čitav niz regija prve razine NUTS-a. Svaka od tih regija
dijeli se na regije druge razine NUTS-a, a ove na regije treće razine.
Izuzimajući lokalnu razinu (općine), administrativni ustroj zemalja
članica općenito se temelji na dvije regionalne razine (Länder i
Kreise u Njemačkoj, régions i départements u Francuskoj,
Comunidades autónomas i provinicias u Španjolskoj, regioni i
provincije u Italiji itd.).
Cilj statističke ili NUTS regionalizacije je da se dođe do teritorijalnih

jedinica pogodnih za prikupljanje, obradu, publiciranje, kompariranje i
korištenje statističkih podataka. Isto tako, i do teritorijalnih jedinica
pogodnih i za Evropsku uniju prihvatljivih za potporu iz fondova,
programa i projekata Unije za lokalni i regionalni razvitak.
NUTS služi kao referenca za prikupljanje, razvitak, usklađivanje i

promoviranje regionalne statistike Zajednice. Tokom sedamdesetih
godina prošlog stoljeća NUTS je postupno zamijenio specifične podjele
koje su se koristile u različitim područjima statistike (poljoprivredne
regije, transportne regije itd.), i stvorio je temelje za regionalne račune
(regional accounts), regionalnu socijalnu statistiku, regionalnu
poljoprivrednu statistiku i druge oblike regionalne statistike.
173
Statističke regije druge razine, u pravilu, koriste se kao regije koje mogu
dobiti potporu fondova, programa i projekata Evropske unije za
regionalni razvitak. Ima projekata koji tu mogućnost otvaraju i za
statističke regije treće razine. Kada je riječ o kandidiranju za strukturna
sredstva, na drugoj razini NUTS-a utvrđene su regije koje se kvalificiraju
za "promoviranje strukturne prilagodbe regija čiji razvitak zaostaje", u
skladu s Uredbom Vijeća br. 1260/1999 iz 1999. godine. U Uredbi,
prvenstveno u regijama treće razine NUTS-a, zacrtana je "potpora"
gospodarskoj i socijalnoj pretvorbi područja koja su suočena sa
strukturalnim poteškoćama. Kada je riječ o natjecanju regija za državnu
pomoć, treća razina NUTS-a koristi se također kao temeljna teritorijalna
jedinica za prikaz područja predviđenih za dobivanje državne pomoći u
svrhu ravnomjernijeg regionalnog razvitka.
Uz navedena načela, koriste se i određeni kriteriji. Najvažniji kriterij je

demografska veličina pojedine razine NUTS-a. Prosječna veličina
jedinica neke zemlje koje pripadaju prvoj razini NUTS-a kreće se između
3.000.000 i 7.000.000 stanovnika. Prosječna veličina jedinica koje
pripadaju razini dva je između 800.000 i 3.000.000 stanovnika, dok
jedinice treće razine u prosjeku imaju između 150.000 i 800.000.
stanovnika.
Tabela 5.2.: Kriteriji demografske veličine za NUTS razine84
RAZINA MINIMUM MAKSIMUM

NUTS I. 3.000.000 7.000.000
NUTS II. 800.000 3.000.000
NUTS III. 150.000 800.000
U obzir se uzimaju, pored demografske veličine, i sljedeći kriteriji85:

poželjna veličina teritorija,
homogenost statističkih regija,
prirodno-geografska raznolikost,
povijesna tradicija i geopolitičke prilike,
struktura privrede i razvijenost pojedinih regionalnih identiteta.

84
85
174
Tabela 5.3.: Statistički regioni prvog, drugog i trećeg nivoa
Zemlja NUTS 1 NUTS 2 NUTS 3

EU-27 97 271 1303
Austria AT Groups of states 3 States 9 Groups of districts 35
Arrondissements (Verviers split into
Belgium BE Regions 3 Provinces (+ Brussels) 11 44
two)
Bulgaria BG Regions 2 Planning regions 6 Oblasts 28
Cyprus CY — 1 — 1 — 1
Czech Republic CZ — 1 Oblasts 8 Regions 14
Germany DE States 16 Government regions (or equivalent) 39 Districts 429
Denmark DK — 1 Regions 5 Lands 11
Estonia EE — 1 — 1 Groups of counties 5
Groups of autonomous Provinces + Islands + Ceuta and
Spain ES 7 Autonomous communities and cities 19 59
communities Melilla
Finland FI Mainland Finland, Åland 2 Large areas 5 Regions 20
France FR Z.E.A.T. + DOM 9 Regions + DOM 26 Departments + DOM 100
Groups of development
Greece GR 4 Peripheries 13 Prefectures 51
regions
Hungary HU Statistical large regions 3 Planning and statistical regions 7 Counties + Budapest 20
Ireland IE — 1 Regions 2 Regional Authority Regions 8
Regions (Trentino-Alto
Italy IT Groups of regions 5 21 Provinces 107
Adige/Südtirol split into two)
Lithuania LT — 1 — 1 Counties 10
Luxembourg LU — 1 — 1 — 1
175
Latvia LV — 1 — 1 Regions (+ Riga) 6
Malta MT — 1 — 1 Islands 2
Netherlands NL Lands 4 Provinces 12 COROP regions 40
Poland PL Regions 6 Voivodeships 16 Subregions 66
Continent (+ Azores and Regional Coordinon Commissions
Portugal PT 3 7 Groups of municipalities 30
Madeira) + Autonomous regions
Romania RO Macroregions 4 Regions 8 Counties + Bucharest 42
Sweden SE Regions 3 National areas 8 Counties 21
Slovenia SI — 1 Macroregions 2 Statistical regions 12
Slovakia SK — 1 Oblasts 4 Regions 8
Government Office Counties (some grouped); Inner Upper tier authorities or groups of lower
tier authorities (unitary auth. or districts)
Regions (England); and Outer London (England);
United Kingdom UK 12 37 (UK) (Groups of unitary authorities in 133
Country (Wales, Scotland, Groups of unitary authorities Wales, council areas in Scotland,
Northern Ireland) (Wales, Scotland, Northern Ireland) districts in Northern Ireland)
Candidate countries 14 30 110
Croatia HR — 1 Regions 3 Counties 21
Macedonia MK — 1 — 1 Statistical regions 8
Turkey TR Regions 12 Sub-regions 26 Provinces 81
EFTA countries 4 16 48
Iceland IS — 1 — 1 Capital area / Rest of country 2
Liechtenstein LI — 1 — 1 — 1
Norway NO — 1 Regions 7 Counties 19
Switzerland CH — 1 Regions 7 Cantons 26
Preuzeto sa: http://www.answers.com/topic/nomenclature-of-territorial-units-for-statistics
176
Prethodna tabela sadrži pregled statističkih regiona prvog, drugog i trećeg nivoa u zemljama članicama Evropske
unije, zemljama članicama EFTA i zemljama kandidatima za ulazak u Evropsku uniju. U narednoj tabeli je data
analiza NUTS regija prvog, drugog, trećeg, četvrtog i petog nivoa i teritorijalnih administrativnih jedinica po
zemljama članicama Evropske unije.
Tabela 5.4.: Korespodencija između NUTS nivoa i teritorijalnih administrativnih jedinica u zemljama EU za 2007.
NUTS 1 NUTS 2 NUTS 3 LAU 1 LAU 2

Gewesten/ Provincies/ Arrondissementen/ Gemeenten/
BE 3 11 44 - 589
Régions Provinces Arrondissements Communes
BG Rajoni 2 Rajoni za planirane 6 Oblasti 28 Obshtini 264 Naseleni mesta 5 329
CZ Území 1 Oblasti 8 Kraje 14 Okresy 77 Obce 6 249
DK - 1 Regioner 5 Landsdeler 11 Kommuner 99 Sogne 2 148
Verwaltungs-
DE Länder 16 Regierungsbezirke 39 Kreise 429 1457 Gemeinden 12 379
gemeinschaften
EE - 1 - 1 Groups of Maakond 5 Maakond 15 Vald, linn 227
IE - 1 Regions 2 Regional Authority Regions 8 Counties/Cities 34 Electoral Districts 3 441
Demotiko
Groups of
diamerisma/
GR development 4 Periferies 13 Nomoi 51 Dimoi/Koinotites 1034 6 130
Koinotiko
regions
diamerisma
Agrupación de Comunidades y
Provincias + islas
ES comunidades 7 ciudades 19 59 - Municipios 8 111
+ Ceuta y Melilla
autónomas autónomas
Z.E.A.T Régions Départements Cantons de
FR 9 26 100 3787 Communes 36 683
+ DOM + DOM + DOM rattachement
177
Gruppi di
IT 5 Regioni 21 Provincie 107 - Comuni 8 101
regioni
CY - 1 - 1 - 1 Eparchies 6 Dimoi, koinotites 613
Rajoni, republikas Pilsētas, novadi,
LV - 1 - 1 Reģioni 6 33 527
pilsētas pagasti
LT - 1 - 1 Apskritys 10 Savivaldybės 60 Seniūnijos 518
LU - 1 - 1 - 1 Cantons 13 Communes 116
Statisztikai Tervezési-
HU 3 7 Megyék + Budapest 20 Statisztikai kistérségek 168 Települések 3 152
nagyrégiók statisztikai régiók
MT - 1 - 1 Gzejjer 2 Distretti 6 Kunsilli 68
NL Landsdelen 4 Provincies 12 COROP regio's 40 - Gemeenten 443
Gruppen von Gruppen von Politischen
AT 3 Bundesländer 9 35 - Gemeinden 2 357
Bundesländern Bezirken
Powiaty i miasta na
PL Regiony 6 Województwa 16 Podregiony 66 379 Gminy 2 478
prawach powiatu
Comissões de
Concelhos -
PT Continente 3 Coordenação Regional 7 Grupos de Concelhos 30 308 Freguesias 4 260
+ Regiões Autónomas Municípios
Comuni +
RO Macroregiuni 4 Regiuni 8 Judet + Bucuresti 42 - Municipiu + Orase
3 174
SI - 1 Kohezijske regije 2 Statistične regije 12 Upravne enote 58 Občine 210

SK - 1 Oblasti 4 Kraje 8 Okresy 79 Obce 2 928
Manner-
Suomi,
Suuralueet / Maakunnat / Seutukunnat / Kunnat /
FI Ahvenanmaa/ 2 5 20 77 416
Storområden Landskap Ekonomiska regioner Kommuner
Fasta Finland,
Åland
178
SE Landsdelar 3 Riksområden 8 Län 21 - Kommuner 290
Lower tier authorities
Counties (some
Government Upper tier authorities or (districts) or individual
grouped); Inner and
Office groups of lower tier unitary authorities; Wards (or parts
UK: 12 Outer London; 37 133 443 10 664
Regions; authorities (unitary authorities Individual unitary thereof)
Groups of unitary
Country or districts) authorities or LECs (or
authorities
parts thereof); Districts
EU-25 91 257 1233 8134 113 098
EU-27 97 271 1303 8398 121 601
Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/eurostat/ramon/nuts/introannex_regions_en.html
U narednoj tabeli je data analiza NUTS regija prvog, drugog, trećeg, četvrtog i petog nivoa i teritorijalnih
administrativnih jedinica po zemljama članicama EFTA i zemljama kandidatima za ulazak u Evropsku uniju.
Tabela 5.5.: Korespodencija između regionalnih i nacionalnih administrativnih jedinica u zemljama EFTA 2008.
LEVEL 1 LEVEL 2 LEVEL 3 LAU LEVEL 1 LAU LEVEL 2

EFTA countries
Iceland Island Island Höfuðborgarsvæði (2) Landsvæði (8) Sveitarfélög (79)
Liechtenstein Liechtenstein Liechtenstein Liechtenstein Landschaften (2) Gemeinden (11)
Norway Norge Landsdeler (7) Fylker (19) Økonomiske region (89) Kommuner (431)
Switzerland Schweiz / Grossregionen / Kantone / cantons / Bezirke / districts / Gemeinden / communes /
suisse / grandes régions / cantoni (26) distretti (166) comuni (2721)
svizzera grandi regioni (7)
179
Tabela 5.6.: Korespodencija između regionalnih i nacionalnih administrativnih jedinica u zemljama kandidatima za
ulazak u Evropsku uniju 2008. godine
LEVEL 1 LEVEL 2 LEVEL 3 LAU LEVEL 1 LAU LEVEL 2
Candidate countries (CC)
Croatia HRVATSKA REGIJA (3) ŽUPANIJA (21) - GRADOVI I OPCINE (546)
The former Yugoslav STATISTICKI

(1) (1) OPSHTINI (84) NASELENI MESTA (1 776)
Republic of Macedonia REGIONI (8)
Turkey BÖLGELER (12) ALT BÖLGELER (26) ILLER (81) ILCELER (923) KÖY (37 675)
Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/eurostat/ramon/nuts/statistical_regions_t1_en.html
180
U okviru EUROSTATA indikatori politike su sistematizirani u pet grupa,
i to:
Strukturalni indikatori,
Indikatori zaposlenosti i socijalne politike,
Euro indikatori,
Indikatori održivog razvoja.
Prema temama, indikatori su sistematizirani u sljedeće grupe:

Generalna i regionalna statistika,
Ekonomija i finansije,
Stanovništvo i socijalni uvjeti,
Industrija, trgovina i servisi,
Poljoprivreda i ribarstvo,
Međunarodna trgovina,
Transport,
Okoliš i energija,
Nauka i tehnologija.
Nacionalni računi, uključujući GDP, ESA 95 Input-Output tabele,

European sector account, statistiku vladinih finansija, finansijske račune,
devizni kurs, kamatnu stupu, monetarnu i drugu finansijsku statistiku,
harmonizirane potrošačke cijene i platni bilans, sadržani su u grupi
„Ekonomija i financije“.
Ključni indikatori i baze podataka o stanovništvu, zdravlju, obrazovanju i

treninzima, tržištu rada, životnom standardu i socijalnoj zaštiti, kriminalu
i pravdi te kulturi, sistematizirani su u okviru grupe „Stanovništvo i
socijalni uvjeti“.
U okviru generalne i regionalne statistike, ključni indikatori i baze

podataka su sistematizirani u četiri grupe:
Regioni i gradovi,
Međunarodna kooperacija,
Kooperacija sa mediteranskim zemljama,
Zemlje kandidati i potencijalni kandidati.
Ključne tabele i baze podataka prezentirane u okviru naslova „Regioni i

gradovi“ su podloga za profiliranje regionalne politike Evropske unije za
zemlje potencijalne kandidate i za definiranje visine potrebnih sredstava
za regionalni razvoj, ali i za monitoring politika, programa, projekata koji
podržavaju regionalni razvoj.
181
Regionalna statistika sadrži informacije i podatke o NUTS klasifikaciji ili
teritorijalnim jedinicama u okviru pojedinih nacija (država) za potrebe
statistike, druge klasifikacije (NACE – statistička klasifikacija
ekonomskih aktivnosti), zatim glavne tabele i baze podataka, publikacije
i metodologiju koja je korištena.
Glavne tabele prezentirane u okviru regionalne statistike osiguravaju

analizu dosadašnjeg razvoja, ocjenu stanja i projekcije stanovništva,
dostignutog nivoa razvijenosti, tržišta rada, nauke i tehnologije,
informatiziranosti, poslovnog i drugih potrošačkih servisa, turizma i
poljoprivrede. To su pretpostavke za evaluaciju dosadašnjih i kreiranje
novih politika regionalnog, demografskog, ruralnog, poljoprivrednog
razvoja, politike nauke i tehnologije, informatizacije, obrazovanja. Svi
podaci su prezentirani na nivou NUTS 286 i za različite vremenske serije
(od serije za 13 godina do serije za 4 godine). U nastavku se daju
pregledi sadržaja glavnih tabela u okviru regionalne statistike.
Pregled regionalne demografske statistike sadrži podatke o:

• ukupnom broju stanovnika,
• gustoći naseljenosti,
• ukupnoj površini na NUTS 2 nivou.
Regionalni ekonomski računa ESA95 sadrže:

• GDP regija u EUR i u nacionalnoj valuti,
• GDP per capita,
• GDP per capita kao procenat EU-27 prosjeka,
• dohodak domaćinstava,
• realne stope rasta GDP u tekućim cijenama na nivou NUTS 2
regija,
• distribuciju regional GDP.
Statistika tržišta rada sadrži:

• stopu zaposlenosti stanovništva u dobi 15-64,
• stopu nezaposlenosti,
• udio dugoročne nezaposlenosti (12 i više mjeseci),
• regionalnu zaposlenost prema genderu,
• stopu zaposlenih u dobi 55-64 godine na nivou NUTS 2.

86
NUTS 2 su teritorijalne jedinice drugog nivoa.
182
Regionalna statistika nauke i tehnologije sadrži podatke o:
• humanim resursima i tehnologiji,
• zaposlenim u high-tech sektoru,
• patente,
• high-tech patente,
• ukupne troškove za istraživanje i razvoj,
• broj istraživača,
• strukturu istrazivača na nivou NUTS 2.
Pregled regionalne statistike informatizacije društva sadrži:

• broj domaćinstava koja imaju pristup Internetu,
• domaćinstva koja imaju broedband pristup,
• broj individualno reguliranih upotreba Interneta,
• broj osoba koje nikad nisu koristile kompjuter,
• broj osoba koje naručuju robu i usluge preko Interneta za
privatnu upotrebu u posljednjoj godini na nivou NUTS 2.
Regionalna statistika turizma sadrži:

• broj postelja u hotelima,
• drugim smještajnim objketima,
• broj noćenja prema tipu smještaja i prema kategoriji turista na
NUTS 2 nivou.
Regionalna statistika poljoprivrede sadrži broj stoke, proizvodnju mlijeka

na farmama na NUTS 2 nivou. U bazama podataka regionalna statistika
EU nudi podatke bitne za analizu regionalnog razvoja, za kreiranje,
monitoring i evaluaciju politika regionalnog razvoja, za mjerenje
konvergencije.
Regionalna statistika prati i proces proširenja EU, odnosno kandidate i

potencijalne kandidate. Za ove zemlje se prate podaci o stanovništvu
(1998.-2009.), ukupnom domaćem proizvodu (u milionima EUR za
period 1999.-2010.) i ukupan domaći proizvod per capita u EUR za
period 1999.-2010. U bazama podataka za kandidate i potencijalne
kandidate nalaze se ključni indikatori za kreiranje politike regionalnog
razvoja, odnosno angažiranje sredstava strukturnih fondova, za kreiranje
regionalnog razvoja, demografske i socijalne politike, industrijske
politike, trgovačke politike i politike usluga, poljoprivredne politike,
politike transporta, politike okoliša i energije, politike nauke i
tehnologije.
183
Pregled sadržaja baza regionalne statistike
Regional agriculture statistics

Agricultural accounts according to EAA 97 Rev.1.1
Animal populations (December)
Areas harvested, yields, production
Land use
Production of cows' milk on farms (1000 tons)
Structure of agricultural holdings by NUTS, main indicators
Regional demographic statistics
Population and area
Population change
Population projections: EUROPOP2004 - Trend scenario, regional level
High population variant, regional level
Low population variant, regional level
Census: Regional level census 2001 round
Population structure
Active population
Educational level
Households
Dwellings
Regional economic accounts - ESA95
Gross domestic product indicators - ESA95
Branch accounts - ESA95
Household accounts - ESA95
Regional education statistics
Regional science and technology statistics
Human Ressources in Science and Technology (HRST)
Employment in high technology sectors
European patent applications to EPO
Regional structural business statistics
Regional health statistics
Regional tourism statistics
Regional transport statistics
Regional labor market statistics
Regional economically active population - LFS series and LFS adjusted
Regional employment – LFS series
Regional unemployment - LFS adjusted series
Regional socio-demographic labor force statistics - LFS
Regional labor market disparities - LFS series & LFS adjusted series
Regional labor market data based on pre-2003 methodology (data up to
2001) - LFS adjusted series
Regional labor costs statistics
Labor costs survey 2004
Regional information society statistics
Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/region_cities/ regional_statistics/data/
(pistup 3. 07. 2009)
184
Pregled podataka za kandidate i potencijalne kandidate za pridruživanje
EU sadrži ključne indikatore EU politike - strukturne indikatore,
regionalnu statistiku, ekonomiju i financije, stanovništvo i socijalne
uslove, industriju, trgovinu i usluge.
U okviru strukturnih indikatora prate se: generalni ekonomski

background, zaposlenost, inovacije i istraživanja, ekonomske reforme,
socijalna kohezija i okoliš.
Osnovno obilježje regionalne statistike je da određene indikatore iskazuje

na nivou NUTS2 i NUTS 3 regija.
U okviru ekonomije i financija prate se glavni ekonomski indikatori,

GDP i njegovi agregati, godišnji nacionalni računi po granama, godišnji
nacionalni računi prema finalnoj potrošnji, državna (vladina) statistika,
kamatna stopa i devizni kurs, monetarna i druga financijska statistika,
cijene i platna bilanca.
Broj stanovnika, obrazovanje, tržište rada i uslovi života (životnog

standarda) su sadržaj baza podataka koje se zovu Stanovništvo i socijalni
uvjeti.
U okviru Industrije, trgovine i usluga mogu se pronaći podaci o

poslovanju, zaposlenim, informatiziranosti i turizmu.
Pored navedenog, za kandidate i potencijalne kandidate prate se i baze

Poljorivreda, šumarstvo i ribarstvo; međunarodna trgovina, transport,
okoliš i energija i nauka i tehnologija.
U okviru sistema nacionalnih računa EU može se ostvariti pristup

sljedećim novim bazama: nove national accounts tabele, nove nacional
account tabele sa indikatorima produktivnosti, vrijednosti sadržane u
nacionalnim računima u stalnim cijenama, kvartalni nacionalni računi za
2009. i GDP od 1970. do 2006. Sistem nacionalnih računa sadrži za
ekonomski i regionalni razvoj relevantne baze i indikatore.
185
U okviru godišnjih i kvartalnih nacionalnih računa mogu se dobiti
sljedeći podaci:
Godišnji nacionalni računi

GDP i glavne komponente
Gross domestic product at market prices
Compensation of employees
Taxes on production and imports less subsidies
Final consumption expenditure of households and non-profit
institutions serving households
Final consumption expenditure of general government
Gross fixed capital formation (investments)
Goods and services, imports and exports
GDP per capita in PPS
Real GDP growth rate
Labour productivity per person employed
Labour productivity per hour worked
Real unit labour cost growth
Total investment
Business investment
Income, saving and net lending / net borrowing
National Accounts detailed breakdowns (by industry, by product, by
consumption purpose)
National Accounts aggregates and employment by branch (NACE)
(t_nama_nace)
Final consumption expenditure of households by consumption purpose
(COICOP)
Auxiliary indicators to National Accounts - Annual dana
Kvartalni nacionalni računi
GDP and main components
Quarterly National Accounts detailed breakdowns (by industry, by product, by
consumption purpose)
Annual sector accounts
Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/national_accounts/data/main_tables
186
U bazama godišnjih i kvartalnih nacionalnih računa mogu se pronaći i sljedeći podaci:
Godišnji nacionalni računi

GDP and main components - Current prices
GDP i glavne
GDP and main components – volumes
komponente
GDP and main components - Price indices
Exports and imports by Exports and imports by Member States of the EU/third countries - Current prices
Member States of the Exports and imports by the EU countries and by third countries - volumes
EU/third countries Exports and imports by Member States of the EU/third countries - Price indices
(nama_exi)
Final consumption aggregates - Price indices
Final consumption
Final consumption aggregates – volumes
aggregates
Final consumption aggregates - Current prices
Income, saving and net Income, saving and net lending / net borrowing - Current prices
lending / net borrowing Disposable income - Real terms
National Accounts detailed breakdowns (by industry, by product, by consumption purpose)
National Accounts by 6 branches - aggregates at current prices
National Accounts by 6 branches - volumes
National Accounts by 6 branches - price indices
National Accounts by 6 branches - employment data
National Accounts aggregates National Accounts by 31 branches - volumes
and employment by branch National Accounts by 31 branches - price indices
National Accounts by 60 branches - volumes
National Accounts by 60 branches - price indices
187

Gross fixed capital formation by 6 asset types - current prices

Gross fixed capital formation by 6 asset types - volumes
Gross fixed capital formation
Gross fixed capital formation by 6 asset types - price indices
and fixed assets by asset type
Fixed assets by 3 asset types and 17 branches - current prices
Fixed assets by 3 asset types and 17 branches - volumes
Final consumption expenditure of households by consumption
purpose - COICOP 2 digit - aggregates at current prices
purpose - COICOP 2 digit - volumes
Final consumption expenditure purpose - COICOP 2 digit - price indices
of households by consumption Final consumption expenditure of households by consumption
purpose (COICOP) purpose - COICOP 3 digit - aggregates at current prices
purpose - COICOP 3 digit - volumes
purpose - COICOP 3 digit - price indices
Population and employment - Annual data
Purchasing power parities - Annual data
Auxiliary indicators to National Contribution (in percentage points) to GDP change - Annual dat
Accounts - Annual data Labour productivity - Annual data
Unit labour cost - Annual data
GDP per capita - Annual Data
Kvartalni nacionalni računi (namq)
GDP and main components
Final consumption aggregates
Exports and imports by Member States of the EU/third countries
188
Quarterly National Accounts detailed breakdowns (by industry, by product, by consumption purpose)
Quarterly National Accounts aggregates and employment by branch (NACE)
Gross fixed capital formation and fixed assets by asset type
Final consumption expenditure of households by consumption purpose (COICOP)
Auxiliary indicators to National Accounts - Quarterly Data
Annual sector accounts (nasa)
Quarterly sector accounts
Supply, use and Input-output tables
Supply table - current prices
Use table - current prices
Tables at current prices Input-output table - current prices
Input-output table for domestic output - current prices
Input-output table for imports - current prices
Use table - constant prices
Tables at constant prices
Supply table - constant prices
Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/national_accounts/ data/database (pristup: 2. 07. 2009)
189
SNA i regionalni računi u okviru ESA-Reg, ali i u okviru drugih baza
(naprimjer UN, WEF) osigravaju ključne inoute za analizu ekonomskog i
regionalnog razvoja, za testiranje modela regioanlnog i ekonomskog
razvoja, za provjeru teorija, za kreiranje, monitoring i evaluaciju politika
regionalnog i ekonomskog razvoja, za naučni i istraživački rad. Kao što
je rečeno, baze podataka sadržane u ESA-Reg su relevantne za
profiliranje politike regionalnog razvoja, ali i za njeno praćenje.
Mapa 5.2.: Regioni koji mogu koristiti potporu planiranu za postizanje

cilja 1
Regioni pogodni za korištenje pomoći planirane za postizanje cilja 1

Transitional pomoć za Cilj 1
Posebni programi pomoći obalnim područjima Švedske
Preuzeto sa: http://www.answers.com/topic/regional-policy-of-the-european-union#References
190
Cilj 1 podrazumijeva podršku razvoju manje razvijenih regiona. To je
glavni prioritet kohezione politike EU, a koji je u funkciji promocije
harmoniziranog razvoja i smanivanja jaza u nivou razvijenosti različitih
regiona. Za realizacije ovih ciljeva izdvaja se 2/3 sredstava iz Strukturnih
fondova (više od 135 milijardi EUR). Sredstva se alociraju kao pomoć
regionima koji imaju GDP niži od 75% prosjeka EU. Svi ovi regioni
imaju nizak nivo investicija, visoku stopu nezaposlenosti, nemaju pristup
servisima i imaju siromašnu baznu infrastrukturu. Prema tome, na
temelju podataka sadržanih u regionalnim računima, petina stanovništva
EU, koja je živjela u ovim regionima, koristila je pomoć iz strukturnih
fondova za jačanje ljudskog kapitala i investiranje u poslove. Drugi
primjer je identificiranje regiona koji mogu koristiti sredstva za
ostvarivanje cilja 2.
Mapa 5.3.: Regioni koji mogu koristiti sredstva za ostvarivanje cilja 2
Preuzeto sa: http://www.answers.com/topic/regional-policy-of-the-european-union#References
191
Sredstva za ostvarivanje ovog cilja koristilo je oko 18 % evropskog
stanovništva.
BROJ
%
DRŽAVA STANOVNIKA
STANOVNIŠTVA
(MILIONI)
B 1,27 12
DK 0,54 10
D 10,30 13
E 8,81 22
F 18,77 31
I 7,40 13
L 0,11 28
NL 2,33 15
A 1,99 25
FIN 1,58 31
S 1,22 14
UK 13,84 24
CY 0,2 30
CZ 0,36 3,5
SK 0,17 3,3
EU 25 68 15
Da bi se pripremio ovakav tabelarni pregled, potrebno je koristiti baze

formirane u okviru regionalne statistike. Korisnici određenih sredstava
mogu biti NUTS III regioni koji ispunjavaju sljedeće uslove: stope
nezaposlenosti ispod prosjeka Zajednice, viši procenat zaposlenih u
industrijskom sektoru od prosjeka Zajednice i pad industrijske
zaposlenosti. Sredstva su koristila industrijska područja sa ovim
obilježjima.
NUTS III regioni koji ispunjavaju dva od sljedeća četiri kriterija: gustoća
stanovništva manja od 100 stanovnika na km2, ili stopa zaposlenosti u
poljoprivredi jednaka ili veća nego dvostruko od prosjeka Zajednice, i
stopa nezaposlenosti veća od prosjeka zajednice ili pad stanovnika, mogli
su koristiti pomoć Zajednice. Prema tome, potrebna je regionalna
statistika koja će osigurati relevantne podatake. Urbana područja koja su
imala jedan od ovih pet uvjeta: dugoročna stopa nezaposlenosti veća od
prosjeka Zajednice, visok nivo siromaštva, akutni problemi okoliša,
visoka stopa kriminaliteta ili nizak nivo obrazovanja, mogla su koristiti
sredstva za ostvarivanje ciljeva regionalne politike. Da bi se dokazalo da
regioni ispunjavaju ove uvjete, morala je postojati određena regionalna
statistika.
192
Područja pogodna za korištenje sredstava namijenjenih ribarstvu bila su
područja gdje je većina zaposlenih angažirana u ribarstvu i gdje je,
istovremeno, evidentirano signifikantno smanjivanje zaposlenosti u ovom
sektoru. Podaci su se mogli preuzeti iz Regionalne agrikulturne statistike.
U izvještaju o konvergenciji, između ostalog, potrebno je raspolagati
sljedećim podacima: stabilnost cijena, državna potrošnja, razvoj i dr. koji
su dio regionalnih računa.
U konsultacijama sa evropskim regionima i gradovima o Novoj strategiji

za održivi razvoja ili Novoj lisabonskoj strategije poslije 2010. naglašen
je potreba za formiranjem relevantnih baza podataka koje trebaju biti na
raspolaganju svim akterima u Evropskoj uniji. U konsultacijama je
istaknuto da baze podataka moraju biti „User-friendly”, prijateljske
prema korisnicima, da moraju biti transparentne, kao i da bi morale
osiguravati podatke o provedbi, dinamici i propustima u ostvarivanju
Nove strategije.
Posebno je naglašna potreba za regionalnom, ali u nekim slučajevima i

lokalnom statistikom, koja je šira od postojeće i koja bi na bolji način
respektirala specifičnosti regiona. Također je uočeno da bi trebalo
prevladati probleme fragmentiranih baza i određene nedostatke u
uniformnosti podataka kako bi se poboljšala prostorna uporedivost.
Da bi regioni mogli više reći o razvoju, zapošljavanju i krizi, o kvalitetu

života, o zelenoj ekonomiji, o lokalnoj ekonomiji, o uključenosti
lokalnih autoriteta - moraju imati više relevantnih podataka u bazama
regionalne statistike.
193
194
POGLAVLJE 6.
NEOPAŽENA EKONOMIJA U
SISTEMU NACIONALNIH RAČUNA
6.1.Teorijsko poimanje neopažene ekonomije

6.2.Neopažena ekonomija u SNA 2008
6.3.Neformalni sektor i neformalna zaposlenost prema ILO
metodologiji
6.4. Izvori neopažene ekonomije prema EUROSTAT
6.5. UNECE-ov pregled neopažene ekonomije po zemljama
6.6. Neopažena ekonomija u tranzicijskim ekonomijama
6.7. Neopažena ekonomija u BiH
195
196
6. NEOPAŽENA EKONOMIJA U SISTEMU
NACIONALNIH RAČUNA

Neopažene proizvodne aktivnosti se javljaju u brojnim zemljama,
prvenstveno zbog visokih poreznih i regulatornih tereta. U skoro svim
studijama87 se ističe da su jedan od temeljnih uzroka njihove pojave
izdaci na poreze i doprinose za socijalnu zaštitu. Što je porezni klin
(razlika između onoga što plati poslovodavac i što radnik donese kući)
veći, više se potiskuju radnici, poslovodavci i proizvodne jedinice prema
neopaženoj ekonomiji.
Slično tome, što je intenzitet regulacije jači (veći broj zakona, pravilnika,
uredaba itd), manja je mogućnost poslovne slobode, pa se poduzetnici,
radnici i proizvodne jedinice odlučuju djelovati u neopaženoj ekonomiji.
Postojanje neopažene ekonomije ima brojne ekonomske i socijalne
posljedice.
Loše strane postojanja neopažene ekonomije su:

sprečava učinkovito djelovanje tržišta (naročito tržišta rada i
roba) ometanjem djelovanja fer konkurencije,
lišava radnike njihovih prava i zaštite,
otežava financiranje javnih rashoda jer radnici, poduzetnici i
proizvodne jedinice djeluju izvan poreznog okvira, što vodi
prevaljivanju tereta na one koji djeluju unutar poreznog okvira i
time uspostavi vicioznog kruga ekonomije,
potiče korupciju i razvoj veza između kriminala i nelegalnih
aktivnosti,
škodi vođenju politike jer nacionalni računi nisu pouzdana
podloga za stvaranje i osmatranje djelovanja politika,
potiče nepovjerenje u institucije sistema i nezadovoljstvo
građana.

87
Tanzi Vito, 1980. The Underground Economy in the United States: Estimates and
Implications, Banca Nazionale del Lavoro, 135:4, pp. 427-53 i Tanzi Vito, 1999. Uses
and Abuses of Estimates of the Underground Economy, The Economic Journal 109/456,
pp.338-40.
197
Dobre strane postojanje neopažene ekonomije su:
stvara dopunsku dodanu vrijednost koja se uglavnom uliva u
službenu ekonomiju,
vodi poboljšanju raspodjele dohotka u društvu jer se građani s
niskim dohotkom uključuju u neopažene aktivnosti,
predstavlja značajan socijalni amortizer kod zemalja s viskom
nezaposlenošću i socijalnom isključenošću.
Kad je motiv za uključenje u neopaženu ekonomiju 'ekonomija opstanka'

ili želja da se imaju fleksibilni sati rada, vjerojatno će vlade takve
proizvodne aktivnosti ohrabrivati. No, kad je motiv izbjegavanje plaćanja
poreza i regulative, ili poduzimanje nelegalnih aktivnosti, vlade će
vjerojatno ulagati napore da se takve aktivnosti obustave.
Postojanje neopažene ekonomije se ne može ignorirati ni u zemljama s

visokim dohotkom, a kamoli u tranzicijskim zemljama, u kojima postoji
institucionalni vakuum (neizgrađene institucije i procedure njihova
djelovanja). Stoga je neopažena ekonomija kod tih zemalja znatno veća
nego kod zemalja s visokim dohotkom.
Pri razmatranju neopažene ekonomije, korisno je imati u vidu gledište

koje iznosi jedan od najpoznatijih eksperata u oblasti neopažene
ekonomije profesor emeritus na University of Wisconsin, Edgar L. Feige
koji, u zajedničkom radu s I. Urbanom,88 kaže:
„Imajući u vidu nedostatke procjene podzemne ekonomije i

konvencionalnih makro modela te nedostatak transparentnosti i
konzistentnosti procjena neopažene ekonomije, krajnje je
vrijeme da struka prizna kako doista malo znamo o podzemnoj
ekonomiji i njenim uzrocima i posljedicama.“
Pored teorijskih problema vezanih za neopaženu ekonomiju, postoje,

razumljivo, i praktični problemi s kojima se susreću istraživači koji
pokušavaju ustanoviti veličinu neopažene ekonomije. Prema njihovom

88
Feige Edgar L. and Urban Ivica, 2007. Measuring Underground (Unobserved, Non-
Observed, Unrecorded) Economies in Transition Countries: Can We Trust GDP?
MPRA Paper No. 7345, posted 26. February 2008 / 18:03 online at http://mpra.ub.uni
muenchen.de/7345/
198
gledištu,89 potrebito je izračune veličine neopažene ekonomije, konkretno
u BiH, primiti s pažnjom zbog nedovoljno razvijene statističke osnove i
potrebe da se uzmu u razmatranje heterogeni izvori podataka kako bi se
nadomjestio nedostatak službene statistike.90 U kontekstu sastavljanja
nacionalnih računa, pažnja se usmjerava na ustanovljivanje stvarne
veličine neopažene ekonomije, odnosno na ustanovljivanje stvarne
veličine ukupne proizvodnje društva. Potpun obuhvat proizvodnje je
važan radi osiguranja dobrih nacionalnih računa i iscrpnog obuhvata
bruto domaćeg proizvoda. Često se prigovora, posebice u medijima, da
veličine bruto domaćeg proizvoda isključuju znatan dio ekonomije.
No, ti članci su nerijetko utemeljeni na metodama koje imaju barem

jednu od dvije velike slabosti:
ne navode precizno šta se treba mjeriti i šta je ono što nedostaje i
zasnivaju procjene na pojednostavljenim pretpostavkama.
Postizanje potpunog obuhvata proizvodnje, posebice temeljem iscrpnosti

nacionalnih računa, iziskuje mnogo dodatnog rada. Teško je izračunavati
izvjesne vrste proizvodne aktivnosti koje se ne mogu opaziti ili izmjeriti
izravnim aktivnostima službene statistike u sastavljanju nacionalnih
računa i bruto domaćeg proizvoda. Te aktivnosti se teško mjere jer su (i)
neopažene, (ii) podzemne, (iii) nelegalne, (iv) neformalne ili ih (v) vrše
kućanstva za vlastitu konačnu uporabu.
Upravo one čine neopaženu ekonomiju (the non-observed economy,

NOE). Pošto razne zemlje koriste razne pristupe u procjeni neopažene
ekonomije, nije lako praviti poređenja po zemljama. Ponekad čak nije
lako vršiti poređenja i za jednu zemlju za više obračunskih razdoblja.

89
Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild, 2007. Measuring the non-observed economy
in a transition economy: the case of Bosnia-Herzegovina 49:4, pp. 609-31.
90
Primjerice, bh. službeni podaci za poljoprivredu su krajnje nepouzdani. Kad bi se
izračunata produktivnost poljoprivrednog rada (izračunata kao odnos dodane
vrijednosti i broja zaposlenih) primijenila na zaposlenost neformalnog poljoprivrednog
sektora dobila bi se veličina veća od ukupne dodane vrijednosti bh. ekonomije. Ili, da
napravimo jednu međunarodnu usporedbu, bh. poljoprivrednik je – ako je suditi prema
tim podacima - u 2001. bio produktivniji za 17 % nego italijanski kolega 2003.
(Dell’Anno Roberto and Marje Piirisild, 2004, “Estimate of Non-Observed Economy in
Bosnia and Herzegovina.” (unpublished: paper presented in Sarajevo, Bosnia and
Herzegovina, April).
199
Tranzicijske zemlje koje su postale nove članice EU su tranzicijske
zemlje koje su najviše napredovale u obuhvatu neopažene ekonomije,
zahvaljujući i pomoći EUROSTAT i OECD-a. Kod njih se snažno
povećava obuhvat i kvalitet temeljnih izvora podataka, zajedno s
razvojem statističkih sustava. Aktivnosti koje su se prije smatrale
neopaženim, postajale su vremenom opaženije i mjerljivije i kao takve
uključene u procesu sastavljanja redovnih računa proizvodnje. Stoga
povećanje ili smanjenje udjela neopažene ekonomije može ukazivati na
promjene u ekonomskim aktivnostima ili poboljšanja statističkih izvora i
metoda, ili pak biti rezultat obiju pojava.
6.1. Teorijsko poimanje neopažene ekonomije

6.1.1. Metode mjerenja neopažene proizvodnje
Još su 1980. Vito Tanzi, Edgar L. Feige i drugi pozivali ekonomsku

struku da se pozabavi temeljnom razlikom između opaženih i neopaženih
sektora ekonomije.
Konzorcij nacionalnih i internacionalnih institucija, predvođen

OECDeom, je - kako smatra profesor Feige - konačno dorastao izazovu i
pripremio dvadesetak godina kasnije, preciznije 2002., obiman priručnik
za izračun nepažene ekonomije. Priručnik predstavlja „sistemsku
strategiju postizanja iscrpnih ocjena bruto domaćeg proizvoda“,
specifično uzimajući u obzir „aktivnosti koje nedostaju u temeljnim
podacima za sastavljanje nacionalnih računa jer su podzemne, nelegalne,
neformalne, čine proizvodnju kućanstava za vlastitu konačnu uporabu ili
se radi o nedostacima sustava prikupljanja temeljnih podataka“91
Pripremljene su brojne studije i razvijeni brojni modeli ocjene veličine

neopaženih ekonomskih aktivnosti. No, s druge strane, postoje i čvrsti
dokazi o nedostacima tih modela. Nijedan od modela nije izuzet od
kritike i daljnjeg preispitivanja njihovih ograničenja. Izbor optimalne
metode za pojedinu zemlju ovisi o specifičnostima privrede, poreznom i
pravnom sustavu i drugim razlozima.

91
OECD, 2002. Measuring the Non-Observed Economy A Handbook. Paris, France:
OECD.
200
Prema zajedničkim značajkama, raspoložive metode se mogu klasificirati
u:
direktne metode i
indirektne metode.
Statističke institucije, koje se uglavnom oslanjaju na direktne metode,

najčešće pri tome koriste direktne ankete: radne snage, nezaposlenosti,
budžeta kućanstava i gospodarstva. Uz to koriste porezne izvore i
registre. Analitičari uglavnom koriste indirektne metode, od kojih su
najpoznatiji:
Metod korištenja radne snage,
Metod ukupnog pokazatelja,
Metod skrivene varijable,
Metod stručne procjene.
Metod korištenja radne snage se sve više koristi u izračunu neopažene

ekonomije, posebice njenog dijela koji se odnosi na neformalnu
ekonomiju. Metod je razvio Istat, statistička agencija Italije92.
Suština metoda je u uspoređivanju podataka o ponudi i potražnji radne

snage i ustanovljivanju njihove nepodudarnosti. Podaci o ponudi rada se
prikupljaju putem popisa radne snage i anketa radne snage/kućanstava, a
podaci o tražnji radne snage se dobivaju iz poslovnih statistika. Ako
veličina ponude radne snage, utemeljena na anketama kućanstava,
nadilazi tražnju radne snage, utemeljenu na anketama poduzeća, postoji
jasna mogućnost prisustva neopažene ekonomije. Metoda daje donju
granicu jer dio radne snage može ostati neobuhvaćen u obje ankete.
Veličina neopažene ekonomije se utvrđuje temeljem izračuna

proizvodnje i dodane vrijednosti po jedinici uloženog rada, tj. putem
ustanovljivanja veličine produktivnosti rada. Nakon korekcija vezanih za
stupanj produktivnosti rada u opaženoj i neopaženoj ekonomiji,
izračunava se veličina proizvodnje neopažene ekonomije. To se čini za
svaku djelatnost posebno i tako ustanovljuje dio proizvodnje koji
proističe iz neregistriranog i skrivenog rada93.

92
Italija je pionir u mjerenju neopažene ekonomije. Mnogi pristupi i metode koje
koriste druge zemlje često se temelje na tzv. italijanskom pristupu.
93
Među zemljama koje koriste ovaj pristup su Albanija i Moldova, a njegovim
korištenjem su ustanovili veličinu neopažene ekonomije u veličini skoro trećine bruto
domaćeg proizvoda, što može biti indikativno za BiH.
201
Odgovarajuća formula je:
DVnef =α x Znef
gdje je DVnef dodana vrijednost neformalnog sektora, DVf dodana

vrijednost formalnog sektora, Zf zaposlenost formalnog sektora, Znef
zaposlenost neformalnog sektora, dok je α koeficijent korekcije
produktivnosti u neformalnom sektoru u odnosu na formalni sektor.
Općenito se smatra da je produktivnost rada neformalnog sektora niža od

produktivnosti rada formalnog sektora. Dva su temeljna razloga tome.
Neformalna ekonomija ima slabiji pristup suvremenoj opremi u odnosu
na formalnu ekonomiju, što rezultira nižom produktivnošću formalnog
sektora. Dalje, na neformalnom tržištu se zapošljavaju oni koji teže
nalaze posao na formalnom tržištu. Oni obično imaju niže obrazovanje i
niže radne sposobnosti, pa se stoga smatra da je njihova produktivnost
niža od radnika u formalnom sektoru.
No, treba uzeti u obzir da proizvodne jedinice neformalne ekonomije ne

plaćaju poreze i da plaćaju niže nadnice, pa dodana vrijednost
neformalne ekonomije može biti uvećana po tom osnovu. Dakle, kod
neformalne ekonomije postoje relativno manja veličina proizvodnje, ali i
relativno niži troškovi poslovanja (temeljem nižih nadnica i neplaćanja
poreza), pa se dodane vrijednosti neformalnog i formalnog sektora i ne
moraju uveliko razlikovati94.
Metod uloženog rada je najprikladniji za ocjenu neformalne ekonomije i

obično se koristi za procjenu njene veličine. Prema ocjeni OECD-a, može
se koristi u zemljama koje imaju slijedeće karakteristike:
Mnogo malih firmi neuvrštenih ili pogrešno uvrštenih u registre
firmi,
Mnogo neregistrirane radne snage,
Razvijena pojava neprikazivanja proizvodnje od strane firmi i
Razvijene ankete radne snage.

94
Prema Dell’Anno i Piirisild, α za bh. ekonomije iznosi 0.9 (v. Dell’Anno Roberto
and Marje Piirisild, 2004, o.c.).
202
Metod ukupnog pokazatelja je jednostavan metod koji pretpostavlja
stabilnu vezu između nekog pokazatelja (novčana masa, električna
energije i sl.) i bruto domaćeg proizvoda. Neobično velika količina novca
u opticaju ili potrošnja električne energije u odnosu na uobičajene
veličine ukazuje na 'povećanu' neopaženu proizvodnju. Poteškoća u
primjeni ovog metoda je razlučiti koji dio 'povećane' proizvodnje otpada
na neopaženu ekonomiju, a koji na druge, neuobičajene faktore vezane za
veličinu novčane mase95 ili potrošnju električne energije.
Metod skrivene varijable je razvijen iz nastojanja da se popravi metod

ukupnog pokazatelja, primjerice tako što će promjene u novčanoj masi,
potrošnji električne energije itd. razložiti na one koje proistječu iz
'neopažene' aktivnosti i one koje su rezultat neregularnih faktora. Nastoji
identificirati faktore koji potiču pojavu neopažene ekonomije (primjerice,
stav građana prema poreznim i regulatornim teretima) i uključiti ih kao
neovisne varijable u regresiju koja objašnjava tražnju novca ili potrošnju
energije. Ocjene neopažene aktivnosti se izvode iz ocjene parametara
'varijabli koje induciraju neopaženu ekonomiju'.96
Metod stručne procjene se obično koristi u svezi s nekim od prethodno

navedenih metoda. Zasniva se na ocjeni stručnjaka o veličini neopažene
ekonomije u pojedinim djelatnostima temeljem raspoloživih izvora. No,
metod je, drži se, uveliko subjektivan.
Kritika metoda mjerenja neopažene ekonomije
U praksi se najčešće koriste tri metoda izračuna neopažene ekonomije:

Metod nacionalnih računa dohotka i proizvodnje (National
Income and Product Accounts, NIPA), koji se tradicionalno
koristi radi dobivanja 'iscrpnih' veličina ukupne ekonomske
aktivnosti,
Metod potrošnje električne energije i
Monetarni metod.

95
Postoji više varijanti monetarnog modela, od kojih su tri najpoznatija: 1. transacioni
metod (Feige-ov metod), 2. koeficijent gotovina/depozit (Gutmann-ov metod), 3. metod
tražnje gotovine (Tanzi-ev metod).
96
Lacko Maria, 2000. Hidden Economy—An Unknown Quantity? Comparative
Analysis of Hidden Economies in Transition Countries, 1989–95, Economics of
Transition, Vol. 8, No. 1, pp. 117–149.
203
U slučaju tranzicijskih zemalja, oslanjanje na račune nacionalnog
dohotka i proizvodnje je otežano iz dva razloga. Prvo, nacionalni računi
su bili podložni temeljitoj reformi radi prelaska sa sistema materijalne
proizvodnje na SNA računovodstveni standard. Drugo, uveliko se
priznaje da postojanje velike neopažene ekonomije u tranzicijskim
ekonomijama ograničava uporabu službenog bruto domaćeg proizvoda,
jer ga se ne može shvatiti kao iscrpni pokazatelj ukupne ekonomske
aktivnosti. Ukupna ekonomska proizvodnja je bitno potcijenjena u
službeno registriranom dohotku, kao i stopa rasta ukupne ekonomske
aktivnosti.
Od skora su, preciznije od 2002., razvijene nove metode mjerenja

neopažene ekonomije s ciljem dobivanja 'iscrpnih procjena bruto
domaćeg proizvoda'. Mnoge tranzicijske ekonomije, uključujući i BiH,
uključuju izračun neopažene ekonomije u svoje zvanično objavljene
podatke veličine BDP. No, još uvijek je teško procijeniti narav,
usklađenost i opseg tih pripisivanja (imputacija). Velika prednost ovog
metoda je njegova visoka detaljnost, pri čemu se često zadržava ista
struktura kao i kod izračuna službenog dijela ekonomije. No, detaljna
priroda tih podešavanja zbog neopaženih aktivnosti iziskuje razne
imputacije koje traže uporabu statističkih i drugih metoda kako bi se
popunile specifične praznine u konvencionalnim izvorima podataka koji
se koriste za procjenu proizvodnje, dohotka, ulaganja rada i rashoda kao i
njihovih sastavnica.
Metod potrošnje električne energije se ne može smatrati pouzdanim iz

više razloga:
Veza potrošnja električne energije – industrijska proizvodnja nije
jednostavna (nije stabilna barem za poljoprivredu, jer je
poljoprivredna proizvodnja uveliko određena vremenskim
faktorima; postoje, osim električne energije, u nekim zemljamai
drugi, veoma značajni izvori energije za industrijsku
proizvodnju),
Vrlo je osjetljiv na početne uvjete i kad ga se ažurira daje
neobične procjene,
Do 1/3 potrošnje je nevezano za proizvodnju (grijanje, rasvjeta
itd.),
Umjetno (niske) cijene električne energije reduciraju vezu,
Veličina potrošene električne energije je de facto veličina neto
proizvedene energije (jer postoje gubici na prijenosu, čije
sezonske varijacije mogu biti velike).
204
Monetarni modeli se temelje na ustanovljenju veze između monetarnih
agregata i službenog BDP preko regresija, i s tim u vezi počivaju i na
pretpostavkama koje su problematične. Primjerice, polazi se od
pretpostavke da promjene porezne politike i javne regulacije utiču na
promjenu tražnje gotovine, da postoji stabilan odnos transakcija i
službenog BDP itd. Nadalje, ne uvažava se dovoljno, pa tako i ne
isključuje adekvatno iz izračuna da postoje novčane transakcije koje
nemaju veze s ostvarivanjem proizvodnje i dohotka (npr. uvođene boljeg
upravljanja gotovinom u firmama, postojanje eurodolarskih depozita koji
često mijenjaju vlasnike, da novčanice većih apoena nisu često u
cirkulaciji nego u pričuvi, da držanje gotovine ovisi o kretanju kamatnih
stopa i inflacije, da ne vode računa o osjećaju građana da mogu biti
opljačkani, uporabi čekova i kartica).
Prigodom međunarodne uporedbe veličina neopažene ekonomije, uočeno

je da indirektne metode pokazuju veću razinu neopažene ekonomije u
odnosu na direktne metode. I kad službene veličine BDP uključuju
neopaženu ekonomiju, kao u slučaju BiH, indirektne metode traže daljnju
korekciju.
No, pitanje je jesu li indirektne metode pouzdane. To se pitanje još uvijek

uveliko raspravlja i dobiveni rezultati osporavaju. Primjerice, primjenom
metoda potrošnje električne energije dobile su se znatno veće veličine
bruto domaćeg proizvoda u odnosu na njegovu službenu procjenu.
Ovakvi problemi traže daljnju i dublju razradu.
6.2. Neopažena ekonomija u SNA 2008

Kada je otpočela revizija SNA 1993, pošlo se od pretpostavke da je
identificiranje neformalne ekonomije uglavnom problem zemalja s
niskim dohotkom. No, čak i prije dovršenja revizije SNA 1993, postalo je
jasno da problem neformalne ekonomije postoji u svim zemljama,
neovisno o stupnju razvijenosti zemlje.
Potreba uporedivosti nacionalnih računa u EU je dovela do niza

inicijativa usmjerenih na „iscrpno“ („exhaustive“), odnosno potpuno
obuhvatanje računa. Tranzicija u zemljama Središnje i Istočne Europe k
tržišnoj ekonomiji iziskivala je obuhvatanje aktivnosti koje su bile izvan
opsega prethodno korištenih metoda, neovisno od njihovog poduzimanja
u formalnom ili neformalnom sektoru.
205
Opseg u kojem ekonomska aktivnost nije obuhvaćena prikupljanjem
statističkih podataka i administrativnim izvorima naziva se 'neopažena
ekonomija'.
Prema ocjeni SNA 2008, postoji značajan interes za istraživanje pojave

neopažene ekonomije. Izraz neopažena ekonomija se koristi za opis
aktivnosti koje iz jednog ili drugog razloga nisu obuhvaćene uobičajenim
statističkim izvorima. Razlog može biti da je pojava neformalna i kao
takva neobuhvaćena anketama koje su okrenute formalnim aktivnostima.
Ili je razlog što je možda proizvođač zainteresiran za skrivanje legalne
aktivnosti ili je pak aktivnost ilegalna.
Izvjesne aktivnosti se mogu zasigurno uključiti u SNA i smatrati

potpuno legalnima (uz uvjet da zadovoljavaju izvjesne standarde ili
propise), ali su namjerno skrivene od javnih vlasti.
Razlozi tomu mogu biti slijedeći:

a) Izbjegavanje plaćanja poreza (na dohodak, dodanu vrijednost ili
drugih poreza),
b) Izbjegavanje plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje,
c) Izbjegavanje izvjesnih pravnih standarda (primjerice, o
minimalnoj plaći, maksimalnom broju radnih sati, standardu
sigurnosti na poslu ili zdravstvenih standarda),
d) Izbjegavanje poštivanja izvjesnih administrativnih procedura
(primjerice, o popunjavanju statističkih upitnika ili
administrativnih obrazaca).
Važno je imati u vidu da ako izvjesni proizvođači nastoje skriti svoje

aktivnosti od javnih vlasti, to ne znači da odnosne aktivnosti nisu stvarno
uključene u SNA. Mnoge zemlje imaju značajnog uspjeha u
procjenjivanju proizvodnje koja uključuje neopaženu proizvodnju, isto
kao što imaju uspjeha s uključenjem formalne ekonomije. Primjerice,
moguće je za neke djelatnosti, npr. poljoprivredu ili građevinarstvo,
postići, korištenjem raznih anketa i metoda toka robe, zadovoljavajuće
procjene ukupne veličine proizvodnje djelatnosti, bez identificiranja ili
mjerenja neopaženog dijela ekonomije kao njene sastavnice.
Pošto neopažena proizvodnja može predstavljati značajan dio ukupne

ekonomije nekih zemalja, posebice je važno pokušati napraviti procjene
ukupne proizvodnje koja će uključivati neopaženu ekonomiju, čak i ako
se ona ne može uvijek iskazati kao takva, posebno datom veličinom.
206
Nije lako povući jasnu crtu između neopažene i nelegalne proizvodnje.
Primjerice, proizvodnja koja ne poštuje izvjesne standarde sigurnosti i
zdravlja te druge standarde mogla bi se nazvati ilegalnom. Slično tomu,
utaja poreza sama po sebi je kazneno djelo.
No, nije neophodno za potrebe SNA pokušavati iznalaziti preciznu

granicu između neopažene i nelegalne proizvodnje jer se obje, u svakom
slučaju, uključuju u ukupnu proizvodnju. Tako se transakcije na
neslužbenim tržištima koja postoje paralelno sa službenim tržištima
(primjerice, devizno tržište ili robe podložne službenoj kontroli cijena)
moraju uključiti u račune, neovisno od toga jesu li takva tržišta stvarno
legalna ili nelegalna.
Dvije su vrste nelegalne proizvodnje:

a) Proizvodnja roba i usluga čija prodaja, distribucija ili
posjedovanje je zakonom zabranjeno i
b) Proizvodne aktivnosti koje su obično legalne, ali postaju
nelegalne kad ih vrše neovlašteni proizvođači (primjerice,
privatna medicinska praksa je zakonom dozvoljena, ali ju može
vršiti osoba koja ima određene kvalifikacije).
Primjeri aktivnosti koje mogu biti nelegalne, ali produktivne u

ekonomskom smislu, uključuju proizvodnju i distribuciju narkotika,
nezakonit transport krijumčarene robe ili osoba te usluge poput
prostitucije. Obje vrste nelegalne proizvodnje se, prema SNA, uključuju
u ukupnu proizvodnju, pod uvjetom da su to stvarni procesi proizvodnje
koji rezultiraju robama ili uslugama za kojima postoji stvarna tržišna
potražnja. Jedinice koje kupuju krijumčarenu robu ne moraju biti
uključene u neku vrstu nelegalne aktivnosti niti čak svjesne toga da se
druga strana u transakciji ponaša protuzakonito.
Transakcije kojima se nelegalna dobra ili usluge kupuju ili prodaju

trebaju se knjižiti ne jednostavno stoga da se dobije puniji obuhvat
proizvodnje nego i da se spriječe greške koje se javljaju negdje drugdje u
računima. Dohocima nastalim u nelegalnoj proizvodnji može se
raspolagati sasvim legalno, dok, s druge strane, izdaci na nelegalna dobra
mogu poticati iz novčanih izvora stečenih potpuno legalno. Neknjiženje
nelegalnih transakcija može voditi značajnim greškama u računima ako
se posljedice aktivnosti bilježe na financijskim računima i, primjerice,
eksternim računima, ali ne i u računima proizvodnje i dohotka.
207
Uobičajena krađa proizvoda sa njihove zalihe ne uključuje se u vrijednost
proizvodnje. Poznato je da se trgovačke radnje redovito susreću s
krađama. Stoga u izračunu vrijednosti proizvodnje trgovačke radnje
jedan dio marže mora otići na pokrivanje ukradene robe. Marža se, dakle,
računa kao veličina prodane robe umanjena za troškove nabave prodane i
ukradene robe.
Ako se ukradeni proizvodi prodaju drugdje, primjerice kroz uličnu

prodaju, proizvodnja uličnog prodavača se računa kao razlika između
veličina naplaćene i plaćene robe. Ako je (što kazao narod) 'nabavna'
vrijednost robe jednaka nuli, ukupna veličina prodaje će se javiti kao
marža.
Iako neopažene i nelegalne aktivnosti traže posebno razmatranje, nisu

nužno isključene iz uobičajenih prikupljanja podataka.

6.2.1. Neformalni aspekti ekonomije
Nijedna ekonomija nije potpuno regulirana i savršeno obuhvaćena

statističkim istraživanjima. Stoga se moraju poduzeti posebne radnje
kojima bi se obuhvatila neregulirana aktivnost i popravile nesavršenosti
anketa.
Razvijena su dva pristupa. Iako imaju dosta zajedničkog, oni su

usmjereni prema dva različita cilja:
prvi nastoji osigurati da su sve „skrivene“ ili podzemne“

aktivnosti uključene u ukupnu proizvodnu aktivnost,
drugi definira i mjeri „neformalne“ ekonomske jedinice.
Opravdanje za uključenje svih proizvodnih aktivnosti je sasvim

očigledno. Korisno je imati informacije o cijeloj ekonomije i porediti je u
različitim vremenskim razdobljima, kao i u istom razdoblju s drugim
zemljama. Taj dio ekonomije, vrlo težak za mjerenje, je postao poznat
kao neopažena ekonomija.
Što se tiče prvog pristupa, postoji niz publikacija posvećenih pitanju

mjerenja neopažene ekonomije. Najpoznatija među njima je priručnik
Mjerenje neopažene ekonomije (Measuring the Non-Observed Economy),
koji je priredio OECD u ime nekoliko međunarodnih organizacija.
208
Specifična mjera izračuna neopažene ekonomije nije, kao što metode
opisane u tom priručniku ističu, važna sama po sebi. Nastoji se izmjeriti
ukupnu ili sveobuhvatnu proizvodnu aktivnost.
Drugi pristup uvažava analitički značaj, posebice kod zemalja s niskim

dohotkom, važnosti mjerenja dijela ekonomije koji odražava napore ljudi
bez formalnih poslova da se uključe u neke oblike novčanih ekonomskih
aktivnosti. Taj dio ekonomije je poznat kao neformalni sektor.
Procjenom veličine neformalnog sektora, tj. aktivnosti ljudi koji žive na
ulici ili naselju od straćara, ustanovljuje se i tako ocjenjuje kako dosežu
do njih koristi od napredovanja ekonomije. Oni koji zagovaraju ovaj
pristup ne poriču važnost mjerenja ukupne proizvodne aktivnosti, tj.
važnost prvog pristupa, no smatraju da to nije dovoljno. Drže da je,
unatoč teškoćama, nužno identificirati i mjeriti neformalni sektor.
No, nedvojbeno postoji preklapanje između neopažene ekonomije i

neformalnog sektora. Nijedan od njih nije potpuno podsektor onog
drugog. To se može vidjeti na slici
Slika 6.1.: Opaženi i neopaženi neformalni sektor
Puni krug predstavlja neopaženu ekonomiju, dok isprekidani krug

predstavlja neformalni sektor. Dakle, postoji preklapanje u izvjesnoj
mjeri koje se sastoji od aktivnosti koje nisu opažene i koje nisu poduzete
neformalno. No, postoje aktivnosti koje nisu opažene, ali su poduzete
neformalno, kao i aktivnosti koje su poduzete neformalno, ali su opažene.
Relativna važnost ova tri segmenta se razlikuje od zemlje do zemlje.
Napori da se obuhvate aktivnosti neopažene ekonomije osiguravaju da su
sva poduzeća uključena u statističke procjene čak i ako nisu uključena u
209
statističke upitnike. Neke od dodatnih procjena mogu se uveliko odnositi
na neformalna poduzeća, no neke će se odnositi na velika poduzeća
netretirana kao neformalna. Nadalje, neopažena ekonomija nastoji
obuhvatiti pogrešno izvješćivanje velikih poduzeća, neovisno od toga
čine li to namjerno ili nenamjerno. Dakle, neopažena ekonomija
obuhvaća neke aktivnosti neformalnih jedinica, ali i neke aktivnosti
formalnih poduzeća.
Neke informacije se mogu dobiti statistički od samog neformalnog

sektora. Uzmimo za primjer kućanstvo koje iznajmljuje sobe
posjetiocima za jednu ili više noći. Ta aktivnost se ne može tretirati kao
aktivnost kvazipoduzeća, jer je nemoguće povući jasnu razdjelnu crtu
između troškova kućanstva koji nastaju zbog korištenja objekta kao
obiteljske kuće i troškova vezanih za dio kuće kao imovine koja se koristi
za iznamljivanje. No, ostvareni prihod ipak može biti obuhvaćen
anketama koje se odnose, primjerice, na turističke aktivnosti.
Ima i brojnih drugih primjera. Ulični prodavači i taksi vozači mogu biti
neopaženi i neformalni. Automehaničarska radnja s 5-10 uposlenika
može biti formalna, ali i mala da se obuhvati statističkim upitnicima, pa
stoga i neopažena.
Nastavnici na zamjeni mogu biti neformalni, ali opaženi. Situacija se

komplicira stoga što se ulični prodavači, taksi vozači, automehaničarske
radnje i nastavnici na zamjeni mogu tretirati formalnim uposlenicima u
jednoj zemlji i neformalnima u drugoj, kao što u nekoj zemlji mogu biti
opaženi, a u drugoj ostati neopaženi.
Neosporno je da u svim zemljama postoje i neopaženi i neformalni

dijelovi ekonomije, mada se njihov obim, i posebice politički napor da se
identificiraju, mogu razlikovati.
6.2.2. Karakteristike neformalnih jedinica
Nije jednostavno definirati što se podrazumijeva pod neformalnom

ekonomijom. Izraz se koristi za opis:
naravi aktivnosti,
načina vršenja aktivnosti i
načina na koji su aktivnosti uključene u statističke upitnike.
210
Nema jedinstvenog kriterija koji bi odredio što je to 'neformalno'. Stoga
se koriste složeni kriteriji koji se sastoje od nekoliko kriterija, a to su:
1. Registracija,
2. Inkorporacija,
3. Uključenost u statističke ankete,
4. Veličina,
5. Granična aktivnost,
6. Nelegalna aktivnost,
7. Lokacija i
8. Zaposlenost.
1. Registracija (neformalno je ono što ne mora biti registrirano kod

države)
Problem je u primjeni ovog kriterija što razne zemlje različito pristupaju

pitanju registracije. Neke traže da se registriraju sve aktivnosti, neke kad
aktivnost pređe određenu veličinu prihoda, a neke kad aktivnost pređe
određeni broj zaposlenih. Daljnji problem je koliko zemlje u praksi
inzistiraju na primjeni usvojenih kriterija: neke inzistiraju više, neke
manje. Ukratko: kriterij registracije ne osigurava uporedivost po
zemljama, čak ni uporedivost za jednu zemlju u različitim vremenskim
razdobljima.
2. Inkorporacija
U bliskoj je vezi s registracijom. Prema SNA, sektor korporacija

uključuje i kvazi korporacije. One su, drži SNA, jedinice za koje postoje
svi računi, uključujući i bilancu stanja, ili se bar mogu sastaviti. Može se
desiti da vlasnici ne žele inkorporirati svoje poduzeće (što je, uzgred budi
kazano, legalno ponašanje) i da su te jedinice uključene u sektor
korporacija, a da je prilično teško sastaviti račune za njih. Postoje i
jedinice koje imaju sve račune i zadovoljavaju sve formalne kriterije za
uvrštenje u sektor korporacija, a da nisu uvrštene u kvazi korporacije pa
stoga i isključene iz sektora kućanstva. Štoviše, zakoni koji reguliraju
ovu oblast razlikuju se od zemlje do zemlje, što ograničava međunarodnu
uporedivost.
211
3. Uključenost u statističke ankete
Obuhvaćenost statističkim anketama, posebice anketama pogona, znatno

se razlikuje od zemlje do zemlje, te od djelatnosti do djelatnosti unutar
zemlje. Često su mala poduzeća isključena jer statističke institucije
nalaze skupim prikupljati informacija od takvih jedinica, posebice stoga
što veličina proizvodnje tih jedinica nije velika i što njihovo uključenje
ne popravlja bitnije tačnost ukupnih podataka. No, postoje i procedure za
uvećanje proizvodnje zbog neuključenosti tih malih jedinica. Temelje se
na uvećanju aktivnosti sektora korporacija iako bi ih, u slučaju dosljedne
primjene SNA, trebalo smjestiti u sektor kućanstava.
4. Veličina
Jedinice neformalne ekonomije se mogu utvrditi temeljem njihove

veličine iskazane preko veličine prometa ili broja zaposlenih. Problem
vezan za veličinu prometa je uporedivost po zemljama i po različitim
vremenskim razdobljima. Glede broja zaposlenih, neke jedinice koje
imaju sve račune i koje bi trebale po tom osnovu biti uključene u sektor
korporacija bi zapravo, primjenom ovog kriterija, bile uključene u
neformalni sektor. Također, neke jedinice u sektoru kućanstava bez
punog broja računa bi bile uključene u formalni sektor.
5. Granična aktivnost
Neke su aktivnosti, iako ekonomske po naravi, isključene iz granične

aktivnosti, primjerice usluge koje proizvode kućanstva za vlastitu
potrošnju (osim usluga koje pružaju vlasnici stambenih objekata koji u
njima stanuju i usluga koje pruža plaćeno domaće osoblje). Iako postoji
interes za izračun ovih aktivnosti za neke vrste analiza, postoji suglasnost
da se, u izračunu aktivnosti poduzetih od jedinica neformalne ekonomije,
granica proizvodnje koju daje SNA treba smatrati prikladnom. No,
usluge iz stambenih objekata u kojima stanuju vlasnici su isključene jer
nema ulaganja rada u toj aktivnosti.
6. Nelegalna aktivnost
U načelu promatrano, činjenica da aktivnost može bit nelegalna nije

razlog da je se isključi iz granične aktivnosti. Kod nekih zemalja, teškoće
uključivanja nelegalnih aktivnosti mogu poticati od toga da nisu dobro
obuhvaćene, ili su namjerno zanemarene iz nekih pragmatičnih razloga.
212
Međutim, zanemarivanje proizvodnje droga kod nekih zemalja bi
ozbiljno potcijenilo ukupnu veličinu proizvodnje. Općenito kazano, neke
aktivnosti mogu biti uključene u SNA, iako samo indirektno, pa je
potpuno zanemarivanje u svakom slučaju neprovedivo.
7. Lokacija
Neki istraživači mogu biti zainteresirani uglavnom za neformalnu

ekonomiju u urbanim sredinama, posebice u tzv. baraka-naseljima na
periferijama velikih gradova. Iako to može biti važno za određene
analize, ipak je nužno uključiti neformalnu ekonomiju i u drugim
dijelovima zemlje zbog međunarodne uporedivosti, kao i zbog samih
poređenja za zemlju u različitim vremenskim razdobljima, posebice kad
postoje snažne tuzemne migracije.
8. Zaposlenost
Neki uposlenici imaju tako reguliran radno-pravni status da pored

plaće/nadnice dobivaju i plaćeno odsustvo, odsustvo zbog bolesti te
mirovinsko osiguranje. Neke proizvodne jedinice mogu zapošljavati
radnike kojima nude manje darežljiv radno-pravni status, tj. ne nudeći im
ništa osim plaće/nadnice. Ljudi koji rade za svoj račun (samozaposleni)
mogu to činiti kako bi osigurali dodatni prihod, ili stoga što nisu u
mogućnosti dobiti posao s plaćenim doprinosima ili jednostavno biraju
takav posao iz niza razloga, uključujući fleksibilnost glede zaposlenosti.
Mnoge osobe mogu raditi tako da će imati ne ugovor o poslu nego
ugovor o usluzi.
6.3. Neformalni sektor i neformalna zaposlenost prema

ILO metodologiji
6.3.1. Neformalni sektor
Međunarodna organizacija rada (International Labour Organization, ILO)

je temeljem rezolucije Međunarodne konferencije statističara rada
(International Conference of Labour Statisticians, ICLS) pomogla
ustanoviti pojam neformalnog sektora, koji je od ključnog značaja za
identificiranje proizvodnih jedinica unutar SNA sektora kućanstava, a što
je od posebnog značaja za zemlje s niskim dohotkom i tranzicijske
zemlje.
213
Vrlo je teško ustanoviti definiciju neformalnog sektora primjenjivu na
brojne zemlje zbog razlika u strukturi mikro i malih poduzeća te u
nacionalnim zakonodavstvima vezanim za registraciju poduzeća i zakone
o radu.
Ekspertska grupa za statistiku neformalnog sektora (poznata kao

Delhijska grupa, Delhi Group) je utemeljena 1997. radi razmatranja
pojmovnih i praktičkih aspekata ILO definicije. ILO se fokusira na
'neformalni sektor' kao podsektor neinkorporiranih poduzeća kućanstava.
Definicija neformalnog sektora,97 koja se može naći u rezoluciji 15.

Međunarodne konferencije statističara rada, glasi:
„Neformalni sektor se može općenito definirati kao skup

jedinica aktivnih u proizvodnji roba i usluga s primarnim
ciljem stvaranja zaposlenosti i dohotka za odnosne osobe. Te
jedinice tipično djeluju na niskoj organizacijskoj razini, s
nepostojećom ili maglovitom podjelom između rada i
kapitala kao faktora proizvodnje i koje imaju mali obim
proizvodnje. Radni odnosi su, ako postoje, utemeljeni na
neodređenoj zaposlenosti, rodbinskoj ili osobnoj, te na
socijalnim relacijama, a ne na formalnim ugovorima.
Proizvodne jedinice neformalnog sektora imaju karakteristike
obiteljskih poduzeća. Fiksna i druga aktiva ne pripadaju
proizvodnoj jedinici nego njihovim vlasnicima. Jedinice se
stoga ne mogu angažirati u transakcijama ili sklapati ugovore
s drugim jedinicama, niti stvarati obveze u vlastito ime.
Vlasnici su prinuđeni pribavljati novčana sredstava na vlastiti
rizik i osobno su odgovorni, bez ograničenja, za dugove ili
obveze nastale tijekom procesa proizvodnje. Rashodi vezani
za proizvodnju ne mogu se često razdvojiti od rashoda
kućanstava. Slično, kapitalna dobra, primjerice zgrade ili
vozila teško, mogu biti razdvojena na ona koja služe
kućanstvima i ona koja služe proizvodnom procesu.“

97
U svezi s grupiranjem proizvodnih jedinica treba imati u vidu da se izraz 'sektor' koji
koristi ILO razlikuje od izraza 'sektor' koji koristi UN SNA. Sektor u SNA obuhvata
potpuno institucionalne jedinice, dok se ILO uglavnom fokusira na proizvodne aktivnosti
(i ne uključuje u razmatranje aktivnosti potrošnje i akumulacije jedinica).
214
SNA sektor kućanstva nema neki poseban poddio koji bi obuhvatio
zasebne pravne subjekte neovisno od članova kućanstva kao njihovih
vlasnika. Stoga je teško sastaviti račune za proizvodne aktivnosti
kućanstava - s aktivom, financijskom i nefinacijskom, koja bi se odnosila
na njih. Upravo zbog nedostatka tih potpunih računa, proizvodna
aktivnost ostaje unutar sektora kućanstva kao neinkorporiranih poduzeća,
a ne tretira ih se kao kvazi korporacije sektora korporacija.
ILO-ov neformalni sektor se, dakle, bavi nekorporiranim poduzećima

kućanstava i razvrstava ih u tri skupine:
neformalna,
formalna (obzirom na broj uposlenika ili registraciju) i
kućanstva.98
Podsektor poduzeća kućanstava, koji pripada neformalnom sektoru, ima

ekonomske ciljeve, ponašanje i oblike organizacije koji ih razlikuje od
nekorporiranih poduzeća. Preciznije kazano, neformalni sektor se
definira prema tipu proizvodnje koje poduzeće poduzima, ali on ostaje
unutar granica proizvodnje SNA, ne uključujući primjerice vlastitu
uporabu kućanskih usluga.
Pri razmatranju (ne)uključenja jedinica u neformalni sektor koristi se

kriterij da barem dio proizvodnje mora biti prodan ili trampljen. Stoga su
neka poduzeća kućanstava koje SNA tretira onima koja proizvode 'za
vlastitu finalnu uporabu' (pošto se gro njihove proizvodnje tako koristi)
uključena, dok su ona koja proizvode isključivo za vlastitu finalnu
uporabu isključena. Tako su aktivnosti usluga vezanih za stambene
jedinice proizvedene isključivo za potrebe vlasnika koji u njima stanuju,
isključene iz neformalnog sektora.
Nadalje je obuhvat neformalnog sektora ograničen primjenom dodatnih

kriterija (broj zaposlenih i registriranost). Utvrđivanje minimalnog broja
zaposlenih ostavljeno je zemljama da ga odrede prema vlastitim
okolnostima. Jedino oni neregistrirani po specifičnim vrstama nacionalne
legislative (trgovački zakoni, zakoni o porezima i socijalnoj sigurnosti te

98
Izraz 'kućanstvo' kod UN SNA i kod ILO-a se razlikuju. SNA uključuje sve jedinice
uključene u ILO koncept kao neformalne, uz dodatak jedinice iz neinkorporiranih
poduzeća tretiranih kao formalne, plus ona neinkorporirana poduzeća koja su isključena
jer proizvode isključivo za vlastitu finalnu uporabu, plus kućanstva bez
neinkorporiranih poduzeća plus institucionalna kućanstva.
215
regulatorni zakoni) trebaju biti tretirani kao neformalni. Mada veličina
neformalnog sektora varira od zemlje do zemlje, ovisno o uvjetima za
registraciju ili o utvrđenoj veličini minimalnog broja zaposlenih, podskup
neinkorporiranih poduzeća kućanstava ostaje uvijek unutar proizvodnih
granica SNA.
Preostale jedinice su podijeljene na dva slijedeća podskupa:

neinkorporirana poduzeća bez uposlenika (ILOov termin je
'neformalna poduzeća za vlastiti račun'),
neinkorporirana poduzeća sa uposlenicima (ILO-ov termin je
'poduzeća neformalnih poslodavaca').
Temeljem ovih dopunskih kriterija, proizvodna jedinica neformalnog

sektora se definira kao poduzeće kućanstva s barem nešto
proizvodnje namijenjene prodaji ili trampi i koje zadovoljava
kriterije ograničenog broja uposlenih, neregistracije poduzeća ili
njegovih uposlenika.
6.3.2. Neformalna zaposlenost
Sve se više uvažava gledište da sama proizvodnja nije jedini ekonomski

aspekt razlikovanja formalne i neformalne ekonomije. Zaposlenost je
također relevantna. ILO definira formalnu zaposlenost kao onu koja uz
plaću osigurava i dodatne koristi kao što su plaćena odsustva i uplate
mirovinskom osiguranju. Druge vrste zaposlenosti se smatraju
neformalnim, osim ako pojedinac ne utemelji kvazi korporaciju (ili
stvarnu korporaciju). Moguće je i da formalne jedinice imaju neformalne
uposlenike. Moguće je, također, i to, mada je manje vjerojatno, da
neformalne jedinice imaju među svojim uposlenicima i neke formalne
uposlenike. Veličina neformalne zaposlenosti prikazana je u narednoj
tablici.
Tabela 6.1. Neformalna zaposlenost i zaposlenost u formalnom sektoru
Formalni poslovi Neformalni poslovi

Formalna poduzeća
Neformalna poduzeća
Ostala neikorporirana
poduzeća kućanstava
Izvor: Commission of the European Communities, International Monetary Fund,
Organisation for Economic Cooperation and Development, United Nations, WB (2009)
216
Treba imati u vidu razliku između posla i zaposlenja. Jedan uposlenik
može imati više od jednog posla. Prema ILO-u, postoji pet vrsta poslova:
radnici za svoj račun (SNA ih naziva 'samozaposleni'),
rukovoditelji neinkorporiranih poduzeća s uposlenicima, tretirani
kao poslodavci,
obiteljski radnici u neinkorporiranim poduzećima
uposlenici i
članovi proizvodnih udruga.
Formalna poduzeća pružaju neformalne poslove samo uposlenicima ili

pomažućim članovima obitelji. Kućanstva (u ILO smislu) pružaju
neformalne poslove radnicima za sopstveni račun (samozaposlenicima) i
uposlenicima; ne pružaju nikakve formalne poslove. Neformalne jedinice
pružaju svaku od pet vrsta neformalnih poslova. Nije samo važno imati
podatke o ukupnoj neformalnoj zaposlenosti, nego je važno imati i
podatke o ukupnoj zaposlenosti neformalnog sektora. To isključuje
neformalne poslove u formalnom sektoru, neformalne poslove u ostalim
neinkoropriranim poduzećima kućanstava dok uključuje formalne
poslove u neformalnom sektoru.
Međunarodna konferencija statističara rada definira zaposlenost

neformalnog sektora kao osobe koje su u datom vremenskom razdoblju
bile uposlene u barem jednoj jedinici neformalnog sektora neovisno o
njihovom statusu zaposlenosti i neovisno od toga je li to bio njihov
glavni ili dopunski posao. Zaposlenost neformalnog sektora je na grafu
označena podebljanim pravokutnikom. Da bi se iz SNA računa mogle
identificirati aktivnosti koje jedinice ekonomije poduzimaju neformalno,
potrebno je poduzeti tri koraka:
a) identificirati neinkorporirana poduzeća iz SNA sektora

kućanstava koja treba isključiti (institucionalna kućanstva:
zatvori, domovi vjerskih redova i umirovljenički domovi;
kućanstva bez proizvodnje; kućanstva čija je jedina aktivnost
proizvodnja usluga iz stambenih jedinica u kojima stanuju
vlasnici tih jedinica kao i proizvodnja usluga koja zapošljava
kućno osoblje) kako bi se ustanovila kućanstva koja imaju
proizvodnu aktivnost,99

99
Bit će potrebita još jedna ispravka glede (ne)tržišnog karaktera te proizvodnje jer
SNA i ILO ne definiraju ta kućanstva na identičan način: za ILO je dovoljno da i jedna
217
b) razmotriti kako pojedine zemlje sastavljaju sektor kućanstava jer
je nužno ustanoviti je li potrebna neka ispravka vezana za prvi
korak (SNA traži da se neprofitne institucije koje opslužuju
kućanstva iskazuju odvojeno od kućanstava; sve zemlje ne
postupaju na taj način, pa je potrebno napraviti ispravku glede
toga; proizvodne jedinice koje nisu formalno inkorporirane ali
imaju sve račune trebaju se tretirati kao kvazi korporacije i kao
takve isključiti iz sektora kućanstava; SNA traži da se mala
poduzeća bez potpunih računa uključe u sektor kućanstava kao
neinkorporirana poduzeća, pa se za usklađivanje s ILO pristupom
trebaju identificirati proizvodne jedinice koje nisu registrirane ili
imaju manje od pet uposlenika) i
c) napraviti podjelu po vrsti aktivnosti kako bi se mogla poduzeti

jedinstvena isključenja po vrsti aktivnosti (prethodno opisani
koraci su se bavili jedinicama, a ne i aktivnostima, te je potrebno
raščlaniti proizvodne procese iz okvira sektora kućanstava uzetih
u obzir uz dodatak malih proizvodnih jedinica iz sektora
korporacija; iz tablice s presjekom podataka po vrsti jedinice i
vrste aktivnosti može se donijeti odluka o tome da li uključiti ili
isključiti neku aktivnost koja je isključivo namijenjena za vlastite
potrebe čak i kad druge aktivnosti iste jedinice uključuju prodaje izvan
kućanstava).
Prezentiranje podatka o neformalnom sektoru i neformalnoj zaposlenosti

kreće se u okviru raspoloživih računa SNA, preciznije računa
proizvodnje i računa dohotka. Nije moguće ići šire zbog nemogućnosti
utvrđivanja koji se drugi tokovi dohotka, potrošnje i formiranja kapitala
odnose na promatrane aktivnosti, a ne na kućanstva kojima pripadaju kao
puna institucionalna jedinica. Neformalni sektor nije striktno sektor u
smislu SNA te se stoga brojke koje se odnose na njega ne mogu
predstaviti preko potpunih računa. No, preporučuje se da kad god je
moguće da se sastave dvije dodatne tablice, jedna koja bi obuhvatila
proizvodnju i stvaranje dohotka, i druga koja bi obuhvatila zaposlenost.

od proizvodnih aktivnosti ima prodaju na tržištu, dok SNA traži da sva ili barem gro
proizvodnje mora biti prodan na tržištu.
218
Tabela 6.2.: Identificiranje jedinica za ILO neformalni sektor iz
institucionalnih sektora SNA
Nefinancijske i
jedinice koje
korporacije
financijske
Neprofitne
Kućanstva
kućanstva
opslužuju
Država
poduzeća, proizvode za vlastitu

institucionalna, bez neikorpror.
neregistrirane ili sa zaposlenim
Ne-inkorporirana poduzeća sa
registrirane ili sa zaposlenim
registrirana ili sa zaposlenim

iznad min. broja
iznad min. broja

ispod min. broja
Samo-zaposleni
finalnu uporabu
zaposlenim
proizvođači za
proizvođači za
tržišni prodav.
vl. finalnu
vl. finalnu
prodavači
uporabu
uporabu
tržišni
prodaju dio
prodaju dio
prodaju dio
prodaju dio
ne prodaju
ne prodaju
ili sve
ili sve
Izvor: Commission of the European Communities, International Monetary Fund,

Organisation for Economic Cooperation and Development, United Nations, WE (2009)
Nužno je prikupiti slijedeće informacije vezane za svaku od osjenčenih

površina:
a) Proizvodnja (i koliko za vlastitu uporabu),
b) Intermedijarna potrošnja,
c) Dodana vrijednost,
d) Naknade uposlenima (za neinkorporirana poduzeća koja imaju
samo uposlenike),
e) Bruto mješoviti dohodak,
f) Potrošnja fiksnog kapitala i
g) Neto mješoviti dohodak.
219
Svaka dopunska informacija bi također bila korisna, primjerice
raščlanjivanje proizvodnje po vrsti aktivnosti i, ako je moguće, udio
proizvodnje neformalnog sektora u ukupnoj proizvodnji odnosne
djelatnosti. Informacije koje se odnose na broj poslova trebaju prikazati
slijedeće:
a) Zaposlenost u neformalnom sektoru

formalni poslovi,
neformalni poslovi;
b) Neformalna zaposlenost izvan neformalnog sektora

u formalnom sektoru,
u neikorporiranim poduzećima kućanstava.
Bilo bi dobro kad bi se mogla pružiti informacija o broju sati rada u

svakoj od navedenih kategorija. Podaci o proizvodnji u jedinicama
neformalne ekonomije mogu se prikupiti putem slijedećih anketa:
a) ankete kućanstava (ili ankete radne snage),
b) ankete pogona,
c) mješovite ankete kućanstava-pogona.
6.4. Izvori neopažene ekonomije prema EUROSTAT100

6.4.1. Eurostatov tablični pristup iscrpnosti računa
Više je razloga zbog kojih se treba osvrnuti na Eurostatov tablični pristup

iscrpnosti, a jedan od njih je što ga koristi i Ekonomska komisija za
Europu Ujedinjenih naroda (United Nations Economic Commission for
Europe, UNECE). Eurostat je 1996. započeo s radom na unapređivanju
konzistentnosti, pouzdanosti i obuhvata nacionalnih računa tadašnjih
zemalja kandidata, sada novih članica EU. Tijekom višegodišnjeg
razdoblja, u tim je zemljama poduzet znatan broj projekata u cilju
postizanja usklađenosti sustava nacionalnih računa s metodologijom ESA
1995. Osim postizanja usklađenosti, primarni motiv je bio uključivanje
neopažene ekonomije u službeni bruto domaći proizvod. Njenim
uključivanjem se značajnije mijenjaju obveze i potraživanja novih
zemalja članica EU u financiranja europskih fondova, odnosno

100
Eurostat, 2005. Eurostat’s Tabular Approach to Exhaustiveness: Guidelines.
220
financiranju iz njih, u smislu da obveze novih članica prema EU rastu, a
potraživanja se smanjuju. To je vrlo važno zbog razumijevanja konteksta
cijelog Eurostatova projekta, te učinaka koji će uključivanje neopažene
ekonomije u službeni bruto domaći proizvod imati u zemljama novim
članicama, odnosno kandidatima.101 Program iscrpnosti (exhaustiveness
program) je program kojim se utvrđuje iscrpnost statističkog obuhvata i
usklađenost s međunarodno prihvaćenom metodologijom pri izračunu
nacionalnih računa. Eurostat je proveo dvije runde pilot projekta o
iscrpnosti nacionalnih računa (Pilot Projects on Exhaustiveness, PPE)
radi razmatranja nedostatka koncepata, definicija i metoda u
računovodstvu neopažene ekonomije u nacionalnim računima zemalja-
kandidatkinja za članstvo u EU.
Temeljni razlog razvrstavanja neopažene ekonomije po vrstama je pružiti

potpun, nepreklapajući obuhvat i tako osigurati pouzdanu procjenu bruto
domaćeg proizvoda. Razvrstavanje po vrstama nije samo sebi cilj. Nije
od ključne važnosti hoće li neki elementi bili dodijeljeni jednom ili
drugom N tipu, nego je ključno to da svi budu uključeni u okvir. Prvi
pilot projekt je proveden 1998.-1999. Eurostat je za tu prigodu sastavio
tabelarni okvir vezan za statističke probleme u svezi s neopaženom
ekonomijom. Odnosni okvir je trebao pomoći nacionalnim statističkim
institucijama u razrješavanju tih problema i tako olakšao poređenja po
zemljama i povećao iscrpnost računa. Identificirao je osam vrsta
neopažene ekonomije (T1-T8).
Drugi pilot projekt je koristio okvir N1-N7. Za razliku od prvog pilot

projekta koji je identificirao osam vrsta neopažene ekonomije (T1-T8),
drugi pilot projekt je identificirao sedam vrsta (N1-N7). Glavna razlika
između te dvije klasifikacije je da se okvir T1-T8 oslanja na vrste
neiscrpnosti prema područjima problema neopažene ekonomije, dok se
okvir N1-N7 temelji na grupiranju proizvođača sukladno njihovom
potencijalu za neiscrpnost računa. Definicije povezane s ovim
kategorijama – primjerice, pravna osoba i proizvođač - su jasniji u okviru
N1-N7 nego u okviru T1-T8. Tako se poduzeća tretiraju kao proizvođači
s ciljem osiguranja da su sve moguće vrste poduzeća uključene, pa tako i
netržišna poduzeća kućanstava.

101
Željko Lovrinčević, Zdravko Marić i Davor Mikulić, 2007. Maastricht Criteria and
the Inclusion of the Underground Economy - the Case of Croatia. Croatian Economic
Survey, No. 9.
221
Okvir N1-N7 je podesniji za korištenje unutar proizvodnog metoda.
Pošto se proizvodni metod najviše koristi za procjenu bruto domaćeg
proizvoda, smatra se da je okvir N1-N7 dobra osnova za sustavnu i
opsežnu ocjenu iscrpnosti nacionalnih računa. Okvir N1-N7 se također
može koristi unutar rashodnog metoda sve dok se temeljni podaci
dobijaju anketom proizvođača. Ako se pak koriste drugi izvori,
preporučuje se ponekad da se odnosna podešavanja glede iscrpnosti
knjiže pod vrstom N7- ostale statističke nedovoljnosti. Dohodni pristup
se uveliko temelji na istim izvorima podataka kao i proizvodni te se stoga
okvir N1-N7 može koristiti i unutar njega.
6.4.2. Okvir N1-N7
Eurostat u prikazu izvora neopažene ekonomije polazi od ukupne

proizvodne aktivnosti društva, tj. svih proizvodnih aktivnosti svih
proizvođača, kako je prikazano na narednom grafu.
Slika 6.2.: Vrste propusta u obuhvatu nacionalnih računa – izvori

neopažene ekonomije
222
Slika pokazuje koji sve propusti, prema gledištu Eurostata, mogu
postojati u obuhvatu nacionalnih računa. Detaljan opis tih propusta daje
se u narednoj tablici.
Tabela 6.3.: Vrste propusta u obuhvatu nacionalnih računa – izvori

neopažene ekonomije
Tip Naziv Opis
Proizvođač se nije registrirao da izbjegne obveze
plaćanja poreza i doprinosa za socijalno osiguranje,
Proizvođač se
Većinom mali proizvođači čiji promet nadilazi granicu iznad koje je
namjerno nije
registracija obavezna,
N1 registrirao –
Proizvođači koji se ne registriraju jer se bave nelegalnom aktivnošću
podzemna
uključeni u N2,
aktivnost
N1 ne uključuje sve podzemne aktivnosti – neke od njih su uključene
u N6.
Proizvođač se Proizvođač se nije namjerno registrirao kao pravni subjekt ili
namjerno nije poduzetnik jer je uključen u nelegalne aktivnosti,
N2 registrirao – N2 isključuje nelegalne aktivnosti registriranih pravnih subjekata ili
nelegalna poduzetnika koji izvješćuju (barem pogrešno) svoje aktivnosti u
aktivnost okviru legalnih aktivnosti.
Ne traži se od proizvođača da se registrira jer nema tržišnih proizvoda,
To su u pravilu kućanstva koja proizvode dobra za vlastitu potrošnju,
Proizvođač nije
vlastito formiranje fiksnog kapitala ili izgradnju i opravku stambenih
N3 u obvezi
objekata,
registrirati se
Ako proizvođači imaju neke proizvode za tržište, to je ispod razine
potrebne za registriranje.
Pravne osobe nisu anketirane iz nekoliko razloga, primjerice:
neažuriran registar ili ažurirane procedure nisu odgovarajuće;
netačni su podaci o klasifikaciji (aktivnost, veličina ili poštanski broj);
Neanketirane
N4 pravna osoba je isključena iz okvira ankete jer joj je veličina ispod
pravne osobe
određenog praga.
Ovo vodi sustavnom isključenju pravnih osoba iz anketa kad u načelu
trebaju biti uključene.
Registrirani poduzetnici mogu biti ispušteni iz ankete zbog raznih
razloga:
Neanketirani
N5 Statistički ured ne provodi anketu registriranih poduzetnika,
poduzetnici
Registrirani poduzetnik nije uključen u listu koju koristi stat. ured,
netačni su podaci o klasifikaciji (aktivnost, veličina ili poštanski broj).
Nije izvješteno o ukupnoj proizvodnji i/ili je intemedijarna potrošnja
preuveličana da se izbjegne porez na dohodak, porez na dodanu
Proizvođač
vrijednost (PDV), drugi porezi ili doprinosi za socijalno osiguranje.
N6 namjerno krivo
izvješćuje Pogrešno izvješćivanje često uključuje vođenje duplih knjiga, isplata
plaća u gotovini koje se knjiže kao intermedijarna potrošnja; plaćanja
bez računa i utaju PDV-a.
Ovdje su obuhvaćena područja koja treba istraživati: obrada
Drugi statistički
neodgovora, proizvodnja za vlastite potrebe tržišnih proizvođača,
nedostaci
N7 napojnice, nadnice i plaće u naturi, te sekundarne aktivnosti.
N7a Podaci su izravno neprikupljivi, neprikupljeni ili nepotpuni.
N7b Statističari nepravilno rukuju, obrađuju ili sastavljaju podatke.
223
6.5. UNECE-ov pregled neopažene ekonomije po zemljama
Ekonomska komisija za Europu Ujedinjenih naroda (United Nations
Economic Commission for Europe, UNECE) vrši pregled praksa zemalja
glede procjene ekonomskih aktivnosti neopažene ekonomije u njihovim
nacionalnim računima. UNECE je u više navrata vršio pregled praksa
zemalja. Prvi put 1991., drugi put 2001.-2002., a treći put 2005.-2006.
Prvi pregled je obuhvatio devet zemalja, drugi 29, a treći 43 zemlje.102
To je i najopsežniji pregled, jer se po prvi put pristupilo poređenju i
analizi praksa zemalja, te tako sagledavanju trendova i ujednačavanju
pristupa glede korištenja pojmova i prezentacije stanja.
Treći pregled je utemeljen na pozivu zemljama da prezentiraju procjene

veličine neopažene ekonomije u bruto domaćem proizvodu i da pojasne
koje su metode koristile u dobivanju tih rezultata. Svrha pregleda je bila
trostruka:
prezentirati prakse procjene neopažene ekonomije raznih zemalja,
koje su na raznim stupnjevima ekonomskog razvoja,
pružiti osnovu za usporedbu korištenih pristupa i dublji uvid u

teškoće njihove primjene i
poslužiti kao korisna referenca zemljama u njihovim naporima

utvrđivanja veličine opaženih i neopaženih ekonomskih aktivnosti
i tako potpune veličine bruto domaćeg proizvoda.
Pregled pod neopaženom ekonomijom podrazumijeva sve proizvodne

aktivnosti koje nisu obuhvaćene izvorima temeljnih podataka koji se
koriste u sastavljanju nacionalnih računa. Tako ona uključuje slijedeće
aktivnosti:
podzemne (underground),
neformalne (uključujući one koje su obavile kućanstva za vlastitu
finalnu uporabu),
nelegalne i
ostale aktivnosti neuključene radi nedovoljno prikupljenih
podataka.

102
Preciznije, pregled je obuhvatio 45 zemalja, no Japan i Novi Zeland ne daju procjene
neopažene ekonomije.
224
6.5.1. Glavni izvori podataka i metode procjene
Razne zemlje koriste razne izvore podataka za procjene veličina

aktivnosti neopažene ekonomije. Neki su sasvim uobičajeni među
zemljama: popis poljoprivrede, poslovna statistika, ankete kućanstava,
demografski podaci/popis stanovništva, ankete radne snage/statistika
rada, podaci o oporezivanju i fiskalni podaci, policijski zapisnici,
dokumentacija institucija socijalne zaštite i statistika vanjske trgovine.
Neki izvori se koriste samo u jednoj ili nekoliko zemalja, posebice ankete
vezane za specifične aktivnosti (npr. krijumčarenje duhana). Neki izvori
se koriste u mnogim zemljama, primjerice ankete radne snage,
administrativni podaci o zaposlenosti, strukturirane poslovne ankete,
ankete potrošnje kućanstava, odnosno ankete rashoda i porezni podaci.
Procjene neopažene ekonomije se temelje na tri glavna metoda:
proizvodni pristup, rashodni pristup i dohodni pristup. Zemlje često daju
dvije procjene veličine neopažene ekonomije utemeljene na dva od tri
navedena metoda izračuna bruto domaćeg proizvoda. Najviše se koristi
proizvodni metoda, a potom rashodni metod.
Općenito kazano, izračuni utemeljeni na rashodnom metodu daju niže

veličine neopažene ekonomije nego proizvodni ili dohodni metod. To
govori da podaci o ostvarenoj proizvodnji bolje obuhvataju ostvarenu
proizvodnju. Naredni graf pokazuje veličinu neopažene ekonomije u
zemljama obuhvaćenim pregledom. Udio neopažene ekonomije varira po
pojedinim skupinama zemalja. U Zajednici neovisnih država
(Commonwealth of Independent States, CIS) kreće se od 10.7 %
(Bjelorusija) do 31.6 % (Moldavija). Kod novih zemalja članica EU
kreće se od 9,3 % (Češka) do 18,9 % (Litvanija). Kod zemalja članica
OECD kreće se 0.8 % (V. Britanija) do 16.7 % (Italija).
Općenitije kazano, neopažena ekonomije se kreće u slijedećim

rasponima:
kod većine zemalja članica OECD je ispod 5 % bruto domaćeg
proizvoda,
kod novih zemalja članica EU (i tranzicijskih zemalja) kreće se
oko 10 % bruto domaćeg proizvoda,
kod zapadnobalkanskih tranzicijskih zemalja iznosi 10-20 %
bruto domaćeg proizvoda, te
kod zemalja članica Zajednice neovisnih država iznosi 20-30 %
bruto domaćeg proizvoda.
225
Slika 6.3.: Direktni metod izračuna neopažene ekonomije u tranzicijskim
zemljama
Izvor: UNECE (2009):
226
Većina zemalja ima slijedeće izvore neopažene ekonomije:
N6 (35 zemalja), tj. namjerno krivo izvješćivanje,
N1 (34 zemlje), tj. proizvodne jedinice se namjerno ne registriraju
N3 (32 zemlje), tj. ne traži se od proizvođača da se službeno
registriraju.
Sve zemlje Zajednice neovisnih država se susreću s neopaženom

ekonomijom tipa N1 i N3. To znači da problemi neopažene ekonomije
proističu iz toga što se proizvodne jedinice ne registriraju ili se to ne traži
od njih. Nove zemlje članice EU se također susreću s neopaženom
ekonomijom tipa N1, ali i tipa N6 i N7.
Jedna karakteristika je zajednička svim novim zemljama članicama EU i

velikom broju zemalja Zajednice neovisnih država, a to je postojanje
nelegalne proizvodnje, iako se podaci o tome ne publiciraju zvanično.
Što se tiče zemalja članica OECDea, najraširenija je neopažena
ekonomija tipa N-6, te N-7 i N-3.
Može se kazati da kako ekonomija zemlje postaje razvijenija da se

mijenja i narav neopažene ekonomije, koja se kreće od namjernog
neregistriranja djelatnosti do namjernog krivog izvješćivanja.
Stoga i ne začuđuje da najveći obim neopažene djelatnosti potiče od

neopažene ekonomije tipa N-6, što je zajedničko svim zemljama, te od
neopažene ekonomije tipa N-1 (podzemna ekonomija).
Iz sklopa tih neopaženih ekonomija, sektori u kojima se ona najčešće

javlja su:
Graditeljstvo (neformalna skrivena proizvodnja, vlastita
proizvodnja),
Poljoprivreda (uključujući šumarstvo, lov i ribolov; vlastita
proizvodnja za prodaju ili za vlastitu finalnu uporabu, skrivena
zaposlenosti, neuključena proizvodnja s poljo. parcela),
Trgovina (neformalne kućne aktivnosti, prodaja naveliko i malo),
Zdravstvo i obrazovanje (plaćanje za usluge),
Transport (prevoz robe i putnika) i
Stanovanje (dohodak od iznajmljivanja soba i stanova i pripisana
stanarina).
227
6.5.2. Nelegalna proizvodnja
Nelegalna proizvodnja zaslužuje posebnu pažnju zbog poteškoća vezanih

za njenu procjenu. Imajući u vidu narav te proizvodnje, tj. da je zakonom
zabranjena, problemi koji proističu iz nedostatka ili nepouzdanosti
podataka praktički onemogućavaju njeno mjerenje. Općenito korišteni
izvori podataka korisni za procjenu veličine nelegalne proizvodnje su
policijski zapisnici, statistike kriminala, informacije zdravstvenih centara
(o korištenju droga) i procjene stručnjaka. Vrlo malo zemalja daje
procjene nelegalnih aktivnosti. Neke zemlje vrše eksperimentalne
procjene. Većina zemalja ne vrši ispravku bruto domaćeg proizvoda za
veličinu nelegalne ekonomije. Najčešće nelegalne aktivnosti su:
prostitucija,
proizvodnja i promet narkotika,
proizvodnja i prodaja krivotvorene robe,
prodaja ukradene robe,
krijumčarenje robe,
krijumčarenje ljudi i
neovlašteno korištenje softvera.
6.6. Neopažena ekonomija u tranzicijskim ekonomijama

Jedan od problema vezanih za utvrđivanje veličine neopažene ekonomije
je i neuniverzalnost metoda njenog mjerenja. Metode koje su razvijene za
zemlje s visokim dohotkom (zemlje članice OECD-a), pa čak i za manje
razvijene zemlje, nisu primjerene tranzicijskim ekonomijama. One
prolaze kroz duboke strukturne reforme, izgradnju institucija i procedura
njihovog djelovanja i pate od nedostataka prikupljanja i obrade podatka.
Procjene veličine neopažene ekonomije dobivene primjenom različitih
metoda se uveliko razlikuju. Razlikuju se čak i kad se koristi isti model,
ako ga koriste razni istraživači. Iako nema konsenzusa glede toga koji je
metod najobjektivniji, postoji gledište da je razina neopažene ekonomije
(iskazana kao procent bruto domaćeg proizvoda) najniža kod zemalja s
visokim dohotkom, viša kod zemalja sa srednjim dohotkom, još viša kod
zemalja bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza i najviša kod zemalja
bivšeg Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. U tom smislu naredna tablica
može biti indikativna.
228
Tabela 6.4.: Neopažena ekonomija u tranzicijskim ekonomijama
(u % BDP)
Potrošnja električne Latentne varijable,
Zemlja energije kućanstava, 2001/2 (Schneider,
1995 (Lackó, 2000) 2005)
BiH 35
Bivša Jugoslavija1) 38
Hrvatska 36 36
Makedonija 44 34
Srbija i Crna Gora 35
Jugoistoč.Europa 30 36
Albanija 35
Bugarska 34 37
Rumunija 28 36
Nove članice EU 27 27
Češka 22 20
Estonija 36 39
Mađarska 30 26
Latvija 44 41
Litvanija 46 31
Poljska 24 28
Slovačka 28 19
Slovenija 23 28
Bivši SSSR 41 48
Armenija 48
Azerbajdžan 48 61
Bjelorusija 35 49
Gruzija 57 68
Kazahstan 38 44
Kirgistan 35 40
Moldavija 47
Rusija 39 48
Ukrajina 53 54
Uzbekistan 30 36
Tranzicijske ekonomije 1) 37 43
Zemlje s visokim dohotkom 2) 12 12
1) Isključujući BiH
2) Belgija, Kanada, Irska, Italija i SAD (Procjene M. Lacke za 1990.).
Izvor: Schneider (2005) i Lackó, 2000 (prema International Monetary Fund (2005))
229
D. Kaufmann i A. Kaliberda su među prvima, još 1996., pokušali
napraviti izračun neopažene ekonomije u tranzicijskim ekonomijama.103
Potom su S. Johnson, D. Kaufmann i A. Shleifer ažurirali 1997. te
procjene104. E. L. Feige i I. Urban su nastojali dalje poboljšati ovaj metod
korištenjem alternativnih verzija i novijih podataka.105 Prema ocjenama
Y. Eilata i C. Zinnesa, jedini pouzdan metod izračuna neopažene
ekonomije je metod potrošnje električne energije, koji su uveli Kaufmann
i Kaliberda 1996.106
No, tijekom prve dekade 21. stoljeća metod potrošnje električne energije
se počinje kritizirati. Primjerice, M. Alexeev and W. Pyle107 smatraju da
procjene koje su dale naprijed navedene studije imaju znatne nedostatke.
Metod potrošnje električne energije (the electric consumption method,
ECM) spada u širu skupinu metoda čiji je naziv metod ukupnog
pokazatelja koji preko jednog običnog fizičkog indikatora, nastoji
obuhvatiti neopaženu proizvodnju.
U okviru tog metoda ukupnog pokazatelja metod potrošnje električne

energije je jedan od najpoznatijih. Metod potrošnje električne energije je
uveliko korišten u procjeni neopažene ekonomije u Rusiji. Statističari su
se u razdoblju poslije 1992. godine susreli s brojnim problemima u
izračunu bruto domaćeg proizvoda za kojega je očigledno bilo da je u
padu. Proizvodnja električne energije je bila jedna od alternativa u
iznalaženju veličine proizvodnje.

103
D. Kaufmann and A. Kaliberda, 1996. Integrating the unofficial economy into the
dynamics of post-Socialist economies: A framework for analysis and evidence. In
Kaminski, B (ed). Economic Transition in Russia and the New States of Eurasia. M.E.
Sharpe: London. pp. 81-120.
104
Johnson, S., Kaufmann, D and A. Shleifer, A., 1997. The unofficial economy in
transition. Brooking Papers of Economic Activity 0(2): 159-221.
105
Feige Edgar L. and Urban Ivica, 2003. Estimating the Size and Growth of
Unrecorded Economic Activity in Transition Countries: A Re-evaluation of Electric
Consumption Method Estimates and their Implications. William Davidson Institute
Working Papers Series, 2003-636.
106
Eilat, Y and Zinnes, C., 2002. The shadow economy in transition countries: Friend or
Foe? A policy perspective. World Development 30(7): 1233-1254.
107
Alexeev M. and Pyle W., 2003. A note on measuring the unofficial economy in the
former Soviet republics. Economics of Transition 11(1): 1-23.
230
Tabela 6.5.: Veličina neopažene ekonomije1) u 25 zemalja Istočne i
Središnje Europe i zemalja bivšeg SSSRa, 1999.-2007.
(u % BDP)
1999-00
2001-02
2002-03
2003-04
2004-05
2005-06
2006-07
Albanija 33,4 34,6 35,3 36,1 36,3 37,0 36,0
Armenija 46,3 47,8 49,1 50,6 51,2 52,6 52,0
Azerbajdžan 60,6 61,1 61,3 61,5 61,9 62,3 61,5
Bjelorusija 48,1 49,3 50,4 51,2 52,1 53,0 52,2
BiH 34,1 35,4 36,7 37,2 38,1 39,0 38,2
Bugarska 36,9 37,1 38,3 39,1 40,0 40,2 39,4
Hrvatska 33,4 34,2 35,4 36,1 37,2 37,3 36,5
Češka 19,1 19,6 20,1 20,2 19,8 19,0 18,2
Estonija 38,4 39,2 40,1 39,4 38,6 37,2 36,0
Gruzija 67,3 67,6 68,0 68,2 68,6 69,0 68,2
Mađarska 25,1 25,7 26,2 26,4 26,1 25,3 24,4
Kazahstan 43,2 44,1 45,2 46,3 47,0 47,3 46,5
Kirgistan 39,8 40,3 41,2 41,9 42,7 43,4 43,0
Latvija 39,9 40,7 41,3 40,6 39,8 38,2 37,1
Litvanija 30,3 31,4 32,6 31,3 30,4 29,1 28,2
Makedonija 34,1 35,1 36,3 37,3 38,4 39,0 38,3
Moldavija 45,1 47,3 49,4 50,1 51,2 52,3 51,4
Poljska 27,6 28,2 28,9 29,2 29,3 27,3 26,5
Rumunija 34,4 36,1 37,4 38,2 38,9 38,3 37,4
Rusija 46,1 47,5 48,7 49,3 50,1 50,3 49,4
Srbija&CG 36,4 37,3 39,1 40,3 41,1 42,1 41,4
Slovačka 18,9 19,3 20,2 19,6 19,0 18,4 17,4
Slovenija 27,1 28,3 29,4 29,0 28,6 27,2 26,4
Ukrajina 52,2 53,6 54,7 55,6 57,3 58,1 57,3
Uzbekistan 34,1 35,7 37,2 38,6 39,8 40,6 39,5
1)
Korištenjem MIMIC modela i metoda tražnje novca
Izvor: F. Schneider (2009).
Iz tabele je uočljivo da je neopažena ekonomija najniža među zemljama

Središnje Europe, gdje se kreće između 20-30 % bruto domaćeg
proizvoda, a najviša među zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, kod
kojih se kreće od 40 do 70 % bruto domaćeg proizvoda. Balkanske i
baltičke zemlje su između, s neopaženom ekonomijom u rasponu od 30
do 40 % bruto domaćeg proizvoda. To je jasno vidljivo iz narednog
grafa.
231
Slika 6.4: Neopažena ekonomija u tranzicijskim ekonomijama, 1999.-
2007. (u % BDP)
6.7. Neopažena ekonomija u BiH

6.7.1. Službene direktne procjene
Statističke institucije BiH sudjeluju u regionalnom projektu Eurostat-

OECD za zemlje Zapadnog Balkana. One time dobivaju tehničku pomoć
u oblasti poboljšanja obuhvata ekonomskih aktivnosti, odnosno
uključenju neopažene ekonomije u sistem nacionalnih računa BiH. U
svezi s tim aktivnostima, odnosne institucije koriste priručnik 'Mjerenje
neopažene ekonomije' OECD-a i Eurostatov tablični pristup iscrpnosti
računa. Kao rezultat tih napora, statističke institucije BiH uključuju
neopaženu ekonomiju u obračun bruto domaćeg proizvoda i dodane
vrijednosti, dok ilegalne ekonomske aktivnosti ne uključuju. Prema
rezultatima statističkih agencija u BiH za 2003. neopažena ekonomija u
BiH je procijenjena (kao % bruto domaćeg proizvoda) na 6,95 % za
BiH, FBiH 6,40 i RS 8,20108.

108
Lučić Nataša, 2006. Applying the Eurostat Tabular Approach to Exhaustiveness in
Bosnia and Herzegovina for 2003. Eurostat-OECD Workshop on the Non-Observed
Economy for the Western Balkan Region, Paris, 23-25 January.
232
6.7.2. Neslužbene direktne procjene i indirektne procjene
Svaka metoda ocjene neopažene ekonomije ima svoje prednosti i

nedostatke. Stoga je, radi što ispravnijeg uključenja neopažene
ekonomije, potrebno prikazati rezultate svih korištenih metoda. Time se
dobija širi raspon raspoloživih procjena i mogućnost sagledavanja
konvergencije rezultata. Postoji samo jedno istraživanje neopažene
ekonomije BiH. Ostale procjene veličine neopažene ekonomije su
rezultat primjene indirektnih metoda u sagledavanju neopažene
ekonomije tranzicijskih zemalja.
R. Dell'Anno i M. Piirisild, koji su se najtemeljitije bavili neopaženom

ekonomijom u BiH, su izvršili neslužbenu procjenu bruto domaćeg
proizvoda BiH korištenjem direktne metode. Prema njihovom izračunu,
temeljem podataka za 2001. godinu, neopažena ekonomija iznosi 58 %
službenog bruto domaćeg proizvoda. Oni su temeljem MIMIC metoda
(Multiple Indicators Multiple Causes) procijenili kretanje neopažene
ekonomije do 2003. Prema tom izračunu, nepažena ekonomija je u
razdoblju 2001.-03. imala silaznu putanju s 57.7 na 52.6 posto bruto
domaćeg proizvoda.109
F. Schneider je, korištenjem pristupa metode skrivene varijable ili

faktorske analize, ustvrdio veličinu neopažene ekonomije u iznosu 36.7
% bruto domaćeg proizvoda u 2002.-03., dok je istodobno prosjek za 25
tranzicijskih zemalja 40.1%.110 Kako je već navedeno (v. tabelu 6.5.), F.
Schneider je, korištenjem MIMIC modela i metoda tražnje novca,
procijenio veličinu neopažene ekonomije u BiH na 38.2 % u 2006.-07.
Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund, IMF) je,

temeljem indirektnog metoda izračuna, procijenio veličinu neopažene
ekonomije u veličini 30-50 % službenog bruto domaćeg proizvoda za
razdoblje 1999.-2002. Temeljem raznih podataka za što više zemalja
(konkretno, 193 su razmatrane) izračunao je prostu korelaciju s
nominalnim bruto domaćim proizvodom. One varijable koje su imale
stupanj korelacije iznad određene veličine uključene su u jednadžbu šire

109
Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild, 2007. Measuring the non-observed
economy in a transition economy: the case of Bosnia-Herzegovina 49:4, pp. 609-31.
110
Krstić Gorana and Peter Sanfey (2006), Mobility, poverty and well-being among the
informally employed in Bosnia and Herzegovina, Working Paper no. 101.
London:EBRD.
233
regresije u kojoj je ovisna varijabla bruto domaći proizvod per capita i
postupno su eliminirane dok se nije došlo do manjeg skupa onih snažno
poveznih s bruto domaćim proizvodom.
U slučaju BiH, rashodi na zdravstvenu zaštitu, izvoz i novčana masa

'objasnili' su preko 90 % varijacija bruto domaćeg proizvoda. Tako se
došlo do mogućnosti izračuna 'predviđene' veličine bruto domaćeg
proizvoda. Potom je 'predviđena' veličina uspoređena sa službenom
veličinom bruto domaćeg proizvoda i utvrđena razlika tretirana
neopaženom ekonomijom.111
Međunarodni monetarni fond je izvršio procjenu veličine neopažene

ekonomije i neslužbenom primjenom direktnog metoda na izračun
neopažene ekonomije. Procjena je dala rezultate slične onima za zemlje
bivšeg SSSR-a. Za razdoblje 1999.-2002. iznosila je 40 % bruto domaćeg
proizvoda i imala je opadajući trend. Procijenio je da je neopažena
proizvodnja u 2003. iznosila 37.8 % bruto domaćeg proizvoda. To
smješta razinu neopažene ekonomije u BiH iznad one od zemalja bivše
Jugoslavije i blizu one od zemalja bivšeg SSSR-a.112
E. Christie i M. Holzner su koristili pristup povinovanja kućanstava

porezima.113 Temeljem izvođenja 'stvarnih' poreza kućanstava (iz
podataka o finalnoj potrošnji) i propisanih poreznih stopa dobili su
osnovu za poređenje prikupljenih i 'stvarnih' poreznih prihoda (koji bi bili
naplaćeni da je svatko platio porez kako treba). Odnosna razlika
predstavlja veličinu neopažene ekonomije, koja po njima u BiH iznosi 21
% bruto domaćeg proizvoda. To smješta BiH među zemlje Jugoistočne
Europe s najmanjom neopaženom ekonomijom, u rangu ekonomija
Središnje Europe.114

111
International Monetary Fund, 2005. Bosnia and Herzegovina: Selected Economic
Issues. IMF Country Report No. 05/198. Washington, D.C.: IMF.
112
International Monetary Fund, 2005. o.c.
113
E. Christie Edward and M. Holzner, 2004. Household Tax Compliance and the
Shadow Economy in Central and Southeastern Europe. Vienna: The Vienna Institute for
International Economic Studies and Global Development Network Southeast Europe
(GDN-SEE).
114
Autori pokušavaju objasniti „iznenađujući rezultat“ preliminarnom naravi rezultata i
slabim kvalitetom podataka, posebice nedostatkom temeljnih nacionalnih računa, što je
dovelo do usvajanja nekih grubih i upitnih pretpostavki (v. Krstić and Sanfey, o.c.).
234
6.7.3. Procjena veličine neformalne zaposlenosti Agencije za
statistiku BiH
Neformalna proizvodnja, i posebice neformalna zaposlenost,

predstavljaju važan dio ekonomije u mnogim zemljama, naročito onih s
niskim dohotkom. To uveliko vrijedi za BiH. Procjenjuje se da najveći
dio neopažene ekonomije otpada upravo na neformalnu proizvodnju.115
Neformalna zaposlenost se odnosi prvenstveno na proizvodnu aktivnost
kućanstava. Neka od njih imaju registriranu neku djelatnost, nekad i
poduzeća, a nekad se radi o samozapošljavanju. U svakom slučaju riječ
je o proizvodnim jedinicama male veličine, aktivnim u poljoprivredi,
trgovini i nekim uslužnim djelatnostima. Na slici 6.5. prikazana je
neformalna zaposlenost u BiH. Podaci se temelje na anketi radne snage
Agencije za statistiku BiH.116
Graf 6.5.: Zaposlenost u neformalnom sektoru BiH prema ILO metodu
Izvor: Agencija za statistiku (2009)

115
Prema nekim procjenama, neformalna ekonomija čini 50.9 % neopažene ekonomije, odnosno
29.4 % bruto domaćeg proizvoda (v. Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild, 2007., o.c.).
116
Agencija za statistiku BiH, 2009. Anketa radne snage 2009 – prethodno saopćenje br. 1, 20
august/kolovoz.
235
Lako je uočljivo (v. slika 6.6.) da je realna nezaposlenost, utvrđena
anketama radne snage, dvostruko manja od administrativne
nezaposlenosti, koju provode zavodi za zapošljavanje.117 Također treba
imati u vidu da ankete radne snage pokazuju donji prag stvarne
zaposlenosti, jer postoje i zaposlenici koje ankete radne snage ne
obuhvate.
Slika 6.6: AS BiH: Zaposlenost i nezaposlenost u BiH, maj 2009.
6.7.4. Indirektne procjene veličine nelegalne proizvodnje
Vrste nelegalne proizvodnje prakticirane u BiH su krijumčarenje

(duhana, oružja, alkohola, hrane itd.), trgovina i proizvodnja narkotika,
prostitucija, kockanje, korupcija, lihvarstvo, lažna roba i novac, prodaja
ukradenih vozila i druge robe itd.). Teško je izračunati kako pojedine
vrste tako i ukupnu veličinu nelegalne proizvodnje - postoje samo
izvjesne procjene za prostituciju i podmićivanje.
Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, dodana vrijednost

prostitucije u BiH u 2001. je iznosila 90 miliona KM.118

117
Agencija za statistiku BiH, 2009. Zaposleni po djelatnostima u svibnju 2009. –
saopćenje br. 5 od 15. 7.
118
International Monetary Fund. 2002. Preliminary estimates of the non-observed
economy. Unofficial Study of 2002. (prema Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild,
2007, o.c.).
236
Temeljem broja uposlenih, cijena usluga i mjesečnih zarada uposlenih
moguće je ustanoviti veličinu prometa, od kojega treba odbiti troškove
proizvodnje, koji se procjenjuju na oko 20 % od ostvarene proizvodnje
(kupovina odjeće i kozmetike, taksi usluge itd.).
Porast prostitucije se vidi po značajnom povećanju broja salona za

masažu, noćnih barova i tražnje za pojedinim vrstama zanimanja
(plesačice/plesači, maserke/maseri, pratiteljice/pratitelji, striptizete itd.).
Najraširenije vrste prostitucije su ulična prostitucija, hotelska i barska
prostitucija, osoblje za pratnju, elitna prostitucija i prostitucija putem
oglasa u medijima i na Internetu.
Dodana vrijednost podmićivanja je izračunata na slijedeći način.

Temeljem anketa je ustanovljeno koji dio populacije i u kojem iznosu
vrši podmićivanje. Veličina korupcije (output) je izračunata množenjem
broja slučajeva s prosječnom veličinom podmićivanja. Budući da pri
tome nema troškova, ukupan iznos korupcije (output) se računa kao
dodana vrijednost.
Nelegalne aktivnosti (prostitucija i korupcija) u BiH u 2001. su iznosile

7.3 % bruto domaćeg proizvoda119
Što se tiče trgovine i proizvodnje narkotika, istraživanja i statistički

podaci pokazuju porast broja ovisnika o drogama, broj uhićenih
povezanih s drogama, zapljenu droga, broj osoba na liječenju, broj
utamničenika ovisnih o drogama itd.
Prema iskazu Jacquesa Barrota, dopredsjednika Europske komisije,

odgovornog za pravdu, slobodu i sigurnost, preko Balkana je u 2008.
prokrijumčareno preko 100 tona heroina, vrijednog 416 miliona eura.120
Balkan predstavlja ulazna vrata ka Europi za azijski heroin kao i važan
distribucijski centar za latinoamerički kokain u posljednjih 15 godina.
Nesumnjivo je da dio toga prolazi preko BiH.121

119
Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild, 2007, o.c.
120
„Barrot: Kriminal ugrožava integracije“, dnevnik Oslobođenje, 29. 9. 2009.
121
V. Domljan, 2006. “Crowding Out the Unobserved Economy in Western Balkans”.
In D. Kostovicova and V. Bojicic-Dzelilovic (eds.). "Austrian Presidency of the EU:
Regional Approaches to the Balkans". Vienna: CEIS and the Centre for the Study of
Global Governance, LSE i V. Domljan, 2005. Ethnocartels: Dark Side of the BiH
Economy, A lesson at the Saint Paul University, Ottawa, April 14.
237
6.7.5. Direktne i indirektne procjene strukture neopažene ekonomije
Prema ocjeni statističkih institucija BiH, struktura neopažene ekonomije,

koja, kako je navedeno, ne obuhvata nelegalne aktivnosti, za 2003.
izgleda ovako:
Pogrešno izvješćivanje (N6) 54.5%,
Proizvođači nisu obvezni registrirati se (N3) 23.4 %,
Registrirane pravne osobe neuključene u statističke registre (N4)
8,6%,
Statistički nedostaci u podacima (N7) 6,8 % i
Namjerno neregistriranje zbog podzemnih aktivnosti (N1)
3.0%.122
Prema istraživanju R. Dell'Annoa i M. Piirisild, najveći dio neopažene

ekonomije čine podzemne aktivnosti. Radi se o tome da firme ne
izvješćuju o proizvodnji i prihodima, ne registriraju se po propisima i
one zajedno s nelegalnim trgovcima namalo čine više od trećine
neopažene ekonomije.
R. Dell'Anno i M. Piirisild su ustanovili strukturu neopažene ekonomije

BiH za 2001., koja je prikazana u tabeli 6.6.
Tabela 6.6.: Neopažena ekonomija u BiH, 2001.
(u % BDP)
VRSTA NEOPAŽENE
VELIČINA
EKONOMIJE
Podzemne aktivnosti 34.2
Statistički razlozi 16.2
Nelegalne aktivnosti 7.27
Ukupno 57.74
Izvor: Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild (2007)
Struktura neformalne ekonomije po institucionalnim sektorima SNA se

daje na slici 6.7.

122
Lučić Nataša, 2006, o.c.
238
Slika 6.7.: Neformalna ekonomija u BiH po institucionalnim sektorima,
2001 (u % BDP i % neopažene ekonomije)
Izvor: Roberto Dell'Anno i Marje Piirisild (2007)
Temeljem postojećih istraživanja neopažene ekonomije BiH, može se

zaključiti da zvanično iskazana veličina bruto domaćeg proizvoda BiH
potcjenjuje ukupno ostvareni obim proizvodnje u BiH. Dovoljno je te
direktne službene procjene porediti s direktnim službenim procjenama
susjednih zemalja i ustanoviti razliku. Rezultati indirektnih metoda
pokazuju izvjesnu konvergenciju (oko 37 % BDP), kako pokazuje slika
6.8.
Slika 6.8.: Veličina neopažene ekonomije u BiH (u % BDP)
Nedvojbeno je da statističke institucije BiH, kao i stručna javnost, trebaju

znatno više pažnje posvetiti pitanju neopažene ekonomije kako bi se
ustanovilo da li odnosne indirektne metode izračuna precjenjuju, kako
kritičari tih metoda smatraju, obim proizvodne aktivnosti, i ako, u kojem
stupnju.
239
240
POGLAVLJE 7.
MONETARNA I FINANSIJSKA STATISTIKA

mr. Amir Hadžiomeragić
7.1. Monetarna i finansijska statistika i Nacionalni računi

7.2. Klasifikacija finansijskih sredstava
7.3. Stanje, tokovi i računovodstvena pravila
7.4. Novac, kredit i dug
241
242
7. MONETARNA I FINANSIJSKA STATISTIKA

Monetarna i finansijska statistika ima naglašenu važnost za vođenje i
praćenje monetarne politike i organizovana je kao poseban dio
makroekonomske statistike jedne zemlje. U poređenju sa drugim
tipovima makroekonomskih statistika (nacionalnim računima, platnim
bilansom i statistikom vladinih finansija), većina zemalja,zbog potreba
kreatora politika i učesnika na tržištu, redovnije i češće obrađuje i
objavljuje monetarnu statistiku. Većina zemalja priprema monetarnu
statistiku na mjesečnoj osnovi i objavljuje ih u relativno kratkom
vremenskom roku. Zbog svoje bliske povezanosti sa monetarnom
politikom, ova statistika se gotovo u pravilu priprema (kompilira) u
statističkim odjeljenjima centralnih banaka. Jedan od razloga je što su
centralne banke direktno zainteresovane za dobijanje što bržih podataka
usklađenih sa međunarodnim standardima te su stoga spremne investirati
u razvoj ove oblasti statistike. Drugi razlog je što u centralnim bankama
obično postoji znatno viši nivo ekspertskog znanja o finansijskim
transakcijama i na osnovu tih znanja se u relativno kratkom roku može
razviti monetarna i finansijska statistika (dok bi drugim institucijama
trebalo znatno duže za akumulaciju znanja i iskustva). Glavni izvori za
monetarnu statistiku zavise od razvijenosti finansijskog sektora, ali se
uglavnom odnose na kreditne institucije (u BiH su u ovoj kategoriji
dominantne komercijalne banke), centralnu banku i tržišta novca (u
slučaju da su ona dovoljno razvijena).
Monetarna strategija se može provoditi samo uz postojanje pouzdane

monetarne statistike koja omogućava da se na adekvatan način prate
kretanja monetarnih agregata i njihovih komponenti (pogledati tabelu
A.1.). U prethodnim decenijama su monetarni indikatori bili ključni
elementi u procjenjivanju monetarnih kretanja i pravljenju projekcija, pa
je to bio gotovo jedini set indikatora za monetarnu politiku. Međutim,
njihova važnost nije opala ni nakon orijentacije monetarne politike na
cjenovnu stabilnost u zadnje dvije decenije. Direktna povezanost između
novca i inflacije razlog je da se centralne banke, i u slučaju monetarne
politike zasnovane na ”targetiranja inflacije”, opredjeljuju da za
srednjoročne i dugoročne projekcije koriste monetarne agregate.
243
Pored toga, monetarna i finansijska statistika omogućava da se prate i
druge ekonomske relacije između finansijskog sektora i realnog sektora
ekonomije kao što su:
Kreditni tokovi prema pojedinim sektorima (vlada, stanovništvo,
nefinansijska preduzeća itd. - pogledati tabelu A.1);
Nivo depozita (i štednje) i promjene tokom vremena za pojedine
sektore (pogledati tabelu A.3);
Promjene likvidnosti bankarskih institucija, kao i drugih dijelova
ekonomije;
Nivo zaduženosti i izloženosti banaka prema svakom od sektora
(pogledati tabelu A.2);
Tokovi između rezidentnih finansijskih institucija i nerezidenata
(tj. vanjsko zaduživanje i posuđivanje):
Set podataka za statistiku vladinih finansija i platni bilans;
Monetarna i finansijska statistika ima ogromnu važnost i u informisanju

javnosti (stručnjaci, mediji, građani, poduzetnici), koja treba da ima na
raspolaganju pouzdane i pravovremene informacije. Na osnovu toga je
moguće izgraditi vjerodostojne institucije i ekonomske politike koje te
institucije provode, te tako eliminisati prostor za spekulacije i
nepovjerenje. Nepovjerenje u sferi monetarnih politika može imati
pogubne posljedice za implementaciju mjera. Stoga pouzdana statistika
mora poslužiti kao vrlo koristan instrument da svi imaju informacije
kojima mogu vjerovati i na osnovu njih donositi odluke za buduće
aktivnosti.
Finansijske korporacije igraju važnu ulogu u uvezivanju ekonomskih

jedinica koje imaju štednju sa onim kojima treba kreditiranje
(finansiranje). Da bi se zadovoljile kompleksne potrebe na finansijskim
tržištima razvijeni su mnogobrojni tipovi finansijskih korporacija i
finansijskih instrumenata. U cilju prezentacije finansijskih tokova između
pojedinih institucija i sektora ekonomije, kao i odgovarajuća stanja
finansijske aktive i pasive, statistički stručnjaci su razvili statističke
tabele putem kojih je moguće prikazati monetarnu i finansijsku statistiku.
Aktuelna međunarodna metodologija monetarne i finansijske statistike je

razvijena od strane više međunarodnih institucija (EC, OECD, UN,
Svjetska banka) i velikog međunarodnog tima eksperata, a pod vodstvom
244
MMF-a. Značajni napori su uloženi da bi se napravila metodologija koja
omogućava proizvodnju međusobno uporedivih statističkih podataka.
Metodološki principi i standardi su predstavljeni u Priručniku o
monetarnoj i finansijskoj statistici (Monetary and Financial Statistics
Manual MFSM, Priručnik za monetarnu i finansijsku statistiku, 2000).
Kao i ostale makroekonomske statistike, i ovaj statistički okvir je
harmonizovan sa Sistemom nacionalnih računa iz 1993, te sa ostalim
statističkim metodologijama čini jedinstvenu cjelinu i omogućava
dopunjavanja i uporedbu podataka sa statistikom vladinih financija,
platnim bilansom, nacionalnim računima i ostalo. U daljem tekstu ćemo
se uglavnom baviti međunarodnom metodologijom koja je propisana
kroz MFSM 2000. Treba napomenuti da postoje i druge metodologije za
ovu statistiku (npr. metodologija ECB za euro zonu), ali se one odnose na
neke regione i specifične uslove, pa nemaju tako široku međunarodnu
primjenu.
Monetarna statistika se sastoji od podataka o stanjima i tokovima

finansijskih i nefinansijskih sredstava i obaveza finansijskih korporacija
u jednoj ekonomiji. Organizovanje i prezentacija monetarne statistike
slijedi hijerarhijski pristup koji se zasniva na dva opšta izvora podataka –
sektorski bilans stanja i pregledi.
Prvi i osnovni okvir je sektorski bilans stanja, koji u sebi sadrži
razrađene podatke o stanjima i tokovima za sve kategorije
sredstava (aktive) i obaveza (pasive) za individualni podsektor
sektora finansijskih korporacija.
Drugi okvir je pregled, gdje se podaci iz sektorskog bilansa stanja
za jedan ili više podsektora finansijskih korporacija kombinuju u
agregatne kategorije sredstava i obaveza koje se koriste u
analitičke svrhe.
Pregledi se sastoje od sljedećih komponenti:

Tri pregleda koja obrađuju individualne podsektore finansijskih
korporacija – Pregleda Centralne banke (CBS), Pregleda Ostalih
depozitarnih korporacija (ODCS) i Pregleda Ostalih finansijskih
korporacija (OFCS).
Pregled Depozitarnih korporacija (DCS) koja konsoliduju CBS i
ODCS.
Pregled koji sadrži konsolidovane podatke za cijeli sektor –
Pregled Finansijskih korporacija (FCS), koja konsoliduju DCS i
OFCS.
245
Finansijska statistika se sastoji od seta podataka o stanjima i tokovima
finansijske aktive i pasive za sve sektore ekonomije (za razliku od
monetarne koja se bavi samo sektorom finansijskih korporacija). Ona je
organizovana da prikaže finansijske tokove između svih sektora
ekonomije. Statistika pokriva sva finansijska sredstva i obaveze svih
institucionalnih jedinica jedne ekonomije, sa posebnim osvrtom na sektor
finansijskih korporacija. Većina finansijskih sredsatva su potraživanja
kreditora koja odgovaraju obavezama, ili dugovanjima dužnika.
Ova statistika sadrži principe i koncepte za mjerenje finansijskih stanja i

tokova. Svaki finansijski tok se definiše kao rezultat jednog ili više
sljedećih faktora:
Transakcije,
Promjene u vrijednosti finansijskog sredstva/obaveze,
Ostalih promjena u obimu sredstva/obaveze.
7.1. Monetarna i finansijska statistika i Nacionalni računi

Između monetarne i finansijske statistike i finansijskih računa u
Nacionalnim računima (SNA 1993) postoji integralna veza, pa su stoga u
metodologiji monetarne i finansijske statistike skoro u potpunosti
uključeni svi principi i koncepti iz SNA. Postoji potpuna podudarnost u
pogledu definisanja rezidenata/nerezidenata, sektorizacije ekonomije,
klasifikacije različitih vrsta finansijske aktive i pasive, vremena
bilježenja transakcija i drugih tokova, vrednovanja aktive i pasive, te
agregacije i konsolidacije podataka. Podudarnost sa principima i
konceptima iz SNA omogućava konzistentnost sa ostalim
makroekonomskim statistikama i olakšava međunarodnu uporedivost.
Stoga se dalje tekstu neće obrađivati ovi principi i koncepti (koji su dati
u ranijim poglavljima), nego samo neke posebnosti i razlike
karakteristične za ovaj segment makroekonomske statistike. Glavna
razlika se odnosi na definiciju monetarnih agregata, jer se SNA ne bavi
ovim pitanjem, dok je to za monetarni statistiku jedno od glavnih pitanja.
Sektorizacija domaćih institucionalnih jedinica je ključni element za

sastavljanje i prezentiranje monetarnih i finansijskih statistika. U
monetarnim statistikama neophodno je razvrstati sektor finansijskih
korporacija i njegove podsektore, identifikovati sektore koji su u posjedu
novca i identifikovati potraživanja sektora finansijskih korporacija prema
246
svakom od rezidentnih sektora. Primijenjena sektorizacija grupiše slične
tipove institucionalnih jedinica. Rezidentne jedinice ekonomije su
grupisane u institucionalne sektore kao što je to prikazano u tabeli 7.1.
Korporacije, vladina tijela, domaćinstva i neprofitne institucije imaju
različite ekonomske ciljeve, funkcije i način djelovanja. Razlika u odnosu
na SNA je u tome što se nefinansijske korporacije dijele u dva (umjesto u
3) podsektora na osnovu tipa institucionalnih jedinica koje imaju
kontrolu:
Javne nefinansijske korporacije su rezidentne nefinansijske
korporacije koje kontrolišu vladina tijela.
Ostale nefinansijske korporacije obuhvataju korporacije koje
kontrolišu stranci i nacionalne privatne nefinansijske korporacije.
Nefinansijske korporacije kontrolisane od strane stranaca su
rezidentne nefinansijske korporacije i kvazikorporacije
kontrolisane od strane nerezidenata. Klasifikacija korporacija
kontrolisanih od stranaca se zasniva na većinskoj kontroli. Ona
nije identična sa konceptom platnog bilansa za preduzeća sa
direktnim investicijama, koji uključuje firme koje imaju od 10-
50% vlasništva u rukama nerezidenata. Nacionalne privatne
nefinansijske korporacije su rezidentne nefinansijske korporacije i
kvazikorporacije koje nisu kontrolisane ni od vlade ni od
nerezidentnih jedinica.
Tabela 7.1.: Glavni sektori i podsektori
Finansijske korporacije
Centralna Banka
Ostale depozitarne korporacije
Ostale finansijske korporacije
Osiguravajuća društva i penzioni fondovi
Ostali finansijski posrednici,osim osig.dr. i pen. fondova
Finansijski posrednici
Nefinansijske korporacije
Javne nefinansijske korporacije
Ostale nefinansijske korporacije
Vladin sektor
Centralna vlada
Pokrajinska vlada (vlada saveznih država)
Lokalna vlada
Fondovi socijalne zaštite
Domaćinstva
Neprofitne institucije na usluzi domaćinstvima (NPISH)
247
U daljem tekstu će se detaljnije obraditi sektor finansijskih korporacija s
obzirom da su one glavni subjekt ove statistike. Finansijske korporacije
su također razdvojene od nefinansijskih korporacija na prvom nivou
sektorizacije jer je korištenje kanalisanih sredstava od zajmodavaca do
zajmoprimaca kroz posredovanje između njih (finansijsko posredovanje)
dosta različito od ostalih tipova proizvodne aktivnosti.
Sektor finansijskih korporacija sastoji se od svih rezidentnih korporacija

ili kvazikorporacija koje su angažovane u finansijskom posredovanju ili
povezanim dopunskim finansijskim aktivnostima. Finansijsko
posredovanje može se definisati kao proizvodna aktivnost kod koje
institucionalna jedinica ostvaruje dobit kroz preuzimanje obaveza u svoje
ime u svrhu kanalisanja istih na druge institucionalne jedinice davanjem
zajmova ili drugim načinima finansijskog poslovanja. Pružanje pratećih
usluga finansijskog posredovanja može se provoditi kao sekundarna
aktivnost, ili ih mogu pružati preko specijalizovanih agencija ili brokera.
Postoje i granični slučajevi preduzeća koja učestvuju u finansijskom
posredovanju, ali pri tome ne preuzimaju rizik, ili kreditiraju svoje kupce
ili vrše zamjenu valuta i sl. (u vezi s tim postoje komplikacije da bi se
odredila sektorizacija svih finansijskih institucija). Naročito je to
povezano sa modernizacijom i diverzifikacijom finansijskih institucija,
što statističarima stvara dodatne poteškoće i zahtijeva dugotrajne
diskusije (kao npr. u EU gdje se mora postići nadnacionalna saglasnost).
Podsektori sektora finansijskih korporacija su: centralna banka, ostale

depozitarne korporacije i ostale finansijske korporacije.
Centralna banka je nacionalna finansijska institucija koja vrši kontrolu

nad ključnim aspektima finansijskih sistema i vrši djelatnosti kao što su
emisija novca, upravljanje međunarodnim rezervama, transakcije sa
MMF-om i kreditiranje ostalih depozitarnih korporacija. Centralne banke
nekih zemalja također primaju depozite od nefinansijskih korporacija ili
kreditiraju nefinansijske korporacije. Mnoge centralne banke regulišu ili
nadgledaju ostale depozitarne i finansijske organizacije, a aktivnosti
centralne banke u ovim oblastima su također uključene u podsektor
centralne banke. Jedinice koje rade sa vladom ili sa drugim sektorima, a
angažovane su na regulisanju ili nadgledanju finansijskih jedinica,
klasifikuju se kao finansijski posrednici umjesto kao jedinice podsektora
centralne banke. Privatne jedinice koje izvode aktivnosti, kao što su
operacije poravnanja čekova, raspoređene su na podsektor ostalih
248
finansijskih korporacija u ovisnosti od vrste njihovih aktivnosti, umjesto
na podsektore centralne banke.
Ostale depozitarne korporacije su sve rezidentne finansijske korporacije

(izuzev centralne banke) i kvazikorporacije koje su angažovane u
finansijskom sektoru. Primjeri oblika u podsektoru ostalih depozitarnih
korporacija su:
Komercijalne banke,
Banke za finansiranje trgovine,
Štedne banke, štedne i kreditne zadruge, građevinska društva i
hipotekarne banke,
Kreditne unije i kreditne kooperacije,
Poljoprivredne banke.
Neke rezidentne finansijske korporacije se bave isključivo (ili gotovo

isključivo) transakcijama sa nerezidentima. Ove institucije, koje imaju
poseban zakonski status, obično se nazivaju offshore banke. U većini
slučajeva offshore banke ne vrše izdavanje obaveza koje su uključene u
definiciju novca u širem smislu i zbog toga trebaju biti klasifikovane kao
ostali finansijski posrednici.
Ostale finansijske korporacije se odnose na podsektore (iz SNA 1993)

koji obuhvataju osiguravajuće korporacije i penzione fondove, ostale
finansijske posrednike i finansijske posrednike.
¾ Osiguravajuće korporacije i penzioni fondovi uključuju

rezidentne osiguravajuće korporacije i kvazikorporacije i
autonomne penzione fondove. Osiguravajuće korporacije imaju
glavnu funkciju da pružaju životno osiguranje, osiguranje od
nesreće, zdravstveno osiguranje, osiguranje od požara i ostale
forme osiguranja individualnim institucionalnim jedinicama ili
grupama jedinica. Penzioni fondovi su oni fondovi koji su
konstituisani zasebno od jedinica koje su ih osnovale. Oni su
uspostavljeni za svrhu pružanja penzionih sredstava za specifične
grupe uposlenika. Oni imaju vlastita sredstva i obaveze i angažuju
se u finansijskim transakcijama u vlastito ime.
¾ Ostali finansijski posrednici pokrivaju različite grupe finansijskih

korporacija koje nisu obuhvaćene depozitarnim korporacijama,
osiguravajućim korporacijama, penzionim fondovima i
finansijskim posrednicima. Oni dobijaju sredstva kroz prihvatanje
249
dugoročnih ili specijalizovanih tipova depozita ili izdavanjem
vrijednosnih papira ili kapitala (dionica). Ovi posrednici se
obično specijaliziraju u posuđivanju posebnim tipovima
zajmoprimaca i korištenju specijalizovanih finansijskih
aranžmana kao što je finansijski lizing, posuđivanje vrijednosnih
papira i operacije sa finansijskim derivativima. Primjer za ostale
finansijske posrednike su:
Finansijske kompanije koje su primarno angažovane u
kreditiranju nefinansijskih korporacija i domaćinstava.
Finansijske lizing kompanije se angažuju u finansiranju
kupovine roba, a pri tome je lizing kompanija zakonski
vlasnik nad sredstvima, ali je vlasništvo efektivno u rukama
primaoca lizinga.
Investicioni fondovi su institucionalne jedinice koje su
organizovani finansijski aranžmani, uključujući penzione
fondove, koji vrše konsolidaciju investitorovih sredstava u
svrhu kupovine finansijskih sredstava.
Preuzimači rizika pri izdavanju vrijednosnih papira i dileri
vrijednosnih papira su fizička ili pravna lica koja su
specijalizovana za transakcije na tržištu vrijednosnih papira
kroz (1) asistiranje u izdavanju novih vrijednosnih papira i (2)
trgovinu novim ili postojećim dionicama u vlastito ime i za
vlastiti račun.
Posrednici u finansijskim derivativima se pretežno angažuju u
izdavanju ili zauzimanju pozicija u finansijskim derivativima.
Specijalizovani finansijski posrednici uključuju holding-
korporacije, kompanije koje se bave kratkoročnim
finansiranjem spajanja i preuzimanja preduzeća, finansiranjem
kompanija koje se bave uvozom i izvozom, kompanija koje se
bave faktoringom i faktora, rizičnog kapitala i sl.
Finansijski posrednici uključuju finansijske korporacije koje su u bliskoj

vezi sa finansijskim posredovanjem, ali ne djeluju kao posrednici.
Aktivnosti koje su pomoćne prirode u posredovanju se mogu obavljati
kao sekundarne aktivnosti kod tradicionalnih finansijskih posrednika ili
zasebnih specijalizovanih finansijskih posrednika koji ne uzimaju
sredstva ili plasiraju kredite u vlastito ime i za vlastiti račun kao osnovnu
poslovnu aktivnost.
250
Najčešći oblici su:
¾ Javne berze i tržišta vrijednosnih papira su organizovana tržišta i
pravna lica kao što su kompanije za depozit vrijednosnih papira,
uredi za računovodstvo i poravnanje i ostale kompanije koje
pružaju usluge iz oblasti razmjene. Depozitari i elektronski
sistemi za poravnanje koje vode finansijske kompanije potpadaju
pod ovaj podsektor.
¾ Brokeri i agenti su fizička ili pravna lica koja dogovaraju,
izvršavaju ili na drugi način pomažu klijentima u transakciji
finansijskih sredstava. Ovo podrazumijeva brokere i agente koji
se bave kupoprodajom vrijednosnih papira ili ostalim finansijskim
ugovaranjem za klijenta, te usluge finansijskog savjetovanja koje
brokerima i njihovim klijentima pružaju specijalizovane agencije.
¾ Kompanije za trgovinu devizama imaju jedinice koje kupuju i
prodaju devize na tržištima maloprodaje ili veleprodaje.
¾ Korporacije za izdavanje finansijskih garancija osiguravaju svoje
klijente od gubitaka po specifičnim finansijskim korporacijama ili
od finansijskih gubitaka po specifičnim ugovorima.
7.2. Klasifikacija finansijskih sredstava

Finansijski instrumenti obuhvataju veliki broj finansijskih ugovora
između institucionalnih jedinica. Oni se klasifikuju kao finansijska
sredstva ili kao ostali finansijski instrumenti. Finansijska sredstva su
finansijska potraživanja (npr. valuta, depoziti i vrijednosni papiri) koja
imaju vrijednost koja se može prikazati. Ostali finansijski instrumenti
(kao što su finansijske garancije i obaveze tipa kreditne linije, garancije
po kreditima i akreditivi) koji nisu predvidivi, ili ovise o neizvjesnim
budućim događajima, ne spadaju u finansijska sredstava, te su
klasifikovani pod ostali finansijski instrumenti.
Većina finansijskih sredstava su finansijska potraživanja koja se javljaju

iz ugovornih veza kada jedna institucionalna jedinica drugoj obezbjeđuje
sredstva. Ovi ugovori se baziraju na relaciji između kreditora i dužnika,
pri čemu vlasnik sredstava ostvaruje bezuslovna potraživanja prema
drugim institucionalnim jedinicama. Klasifikaciona shema se bazira na
dva kriterija - (1) likvidnost sredstava i (2) zakonske karakteristike koje
opisuju oblik odnosa između kreditora i dužnika. Koncept likvidnosti
sadrži i neke druge karakteristike, kao što su mogućnost pregovaranja,
prenosivost, utrživost i konvertibilnost. Ove karakteristike imaju glavnu
251
ulogu u određivanju kategorija. Sama klasifikacija je napravljena da bi
pomogla u analizi transakcija između institucionalnih jedinica, ona je
okvir za procjenu izvora i sredstava finansiranja i stepena likvidnosti
ovih jedinica. Finansijska sredstva se dijele na:
a) Monetarno zlato i Specijalna prava vučenja (SDR) koje je izdao

MMF su finansijska sredstva za koja ne postoje odgovarajuće
finansijske obaveze. Monetarno zlato se sastoji od zlata u posjedu
centralne banke ili vlade, a koje je dio državnih rezervi.
Transakcije nemonetarnim zlatom se tretiraju kao transakcije
nefinansijskih sredstava. Specijalna prava vučenja SDR su
sredstva međunarodnih rezervi koje je kreirao MMF i rasporedio
na članice kao dopunsku državnu rezervu.
b) Valuta se sastoji od novčanica i kovanica koje imaju fiksnu

nominalnu vrijednost, koje izdaje centralna banka. Valuta je
podijeljena na posebne kategorije nacionalne valute i strane
valute, koja predstavlja obaveze centralne banke ili vlade drugih
zemalja.
c) Depoziti obuhvataju sva potraživanja prema centralnoj banci,

ostalim depozitarnim korporacijama, vladi. Kategorija depozita se
sastoji od prenosivih (transferabilnih) depozita i drugih depozita.
Posebne kategorije se koriste za depozite denominirane u
domaćoj valuti i za one u stranoj valuti. Prenosivi depoziti
obuhvataju sve depozite koji se: (1) mogu razmijeniti po viđenju
po nominalnoj vrijednosti bez umanjenja ili restrikcija i (2)
direktno upotrijebiti za plaćanje po čeku, mjenici, žiro-nalogu,
direktnom debit/kreditu ili drugim sredstvima plaćanja. Neke
vrste depozitnih računa imaju ograničenu prenosivost i za njih se
mora napraviti procjena kod svrstavanja takvih depozita. Ostali
depoziti se sastoje od potraživanja, osim prenosivih depozita, koji
imaju dokaz o posjedovanju. Tipične forme depozita uključene u
ovu kategoriju su:
Depoziti po viđenju koji dozvoljavaju povlačenje depozita
odmah, ali ne i direktne transfere trećim stranama,
Štednja i oročeni depoziti,
Neprenosivi depoziti denominirani u stranim valutama,
Obaveze finansijskih korporacija u vidu dionica ili sličnih
dokaza o depozitu koji su otplativi odmah ili u relativno
kratkom roku,
252
Dionice uzajamnih fondova na tržištu novca koje imaju
restrikcije na prenosivost,
Ugovori o otkupu (repo ugovori) koji su uključeni u
nacionalnu definiciju novca u širem smislu.
d) Vrijednosni papiri, osim dionica, su tržišni instrumenti koji služe

kao dokaz obaveza jedne jedinice da osigura gotovinu, finansijski
instrument ili neke druge stavke koje imaju ekonomsku
vrijednost. Neki od uobičajenih tipova vrijednosnih papira su
trezorske mjenice, obveznice vlade, obveznice preduzeća,
komercijalni papiri i uvjerenja o depozitu izdata od depozitarnih
korporacija. Vrijednosni papiri obezbjeđuju dokaz da postoji
potraživanje i određuju raspored plaćanja kamate i glavnice. Česti
oblici vrijednosnih papira se nude na bazi:
Kupona, što podrazumijeva da periodična kamata ili kupon
bude plaćana u toku važenja instrumenta, a da se glavnica
isplati po dospijeću,
Amortizacije, što znači da se rate kamate i glavnice plaćaju u
anuitetima za vrijeme važenja instrumenta,
Diskontni ili zero kupon, što znači da se vrijednosni papir
izdaje po cijeni nižoj od nominalne, a kamate i glavnica se
plaćaju na kraju,
Visoko diskontirane, gdje se dionica izdaje po cijeni koja je
niža od nominalne vrijednosti, a glavnica i značajan dio
kamate se plaća po dospijeću,
Indeksirane, što veže iznos kamate i / ili otplatu glavnice za
referentni indeks, kao što je recimo indeks cijena ili indeks
deviznog kursa.
e) Preferencijalne dionice koje donose fiksan prihod, ali ne

omogućavaju učešće u raspoređivanju rezidualne vrijednosti
preduzeća, također su svrstane u ovu kategoriju. Obveznice koje
se mogu pretvoriti u dionice seisto tako svrstavaju u ovu
kategoriju. U novije vrijeme snažno je razvijena sekjuritizacija
finansijskih sredstava za stvaranje novih vrsta vrijednosnih
papira. Sekjuritizacija podrazumijeva izdavanje vrijednosnih
papira koji su formirani na osnovu finansijskih sredstava kao što
su hipotekarni krediti, potraživanja prema vlasnicima kreditnih
kartica i ostale vrste kredita.
253
f) Krediti su finansijska sredstva koja nastaju kada kreditor pozajmi
sredstva dužniku. Realizovani su putem dokumenata koji nisu
predmet tržišnog dogovaranja. Ova kategorija obuhvata sve
kredite i avanse koji su finansijske korporacije, vlade ili druge
zemlje dale različitim sektora ekonomije. Ova kategorija
obuhvata kredite koji se isplaćuju u ratama, kredite za
kupoprodajne poslove i kredite za finansiranje trgovine. U ovu
kategoriju spadaju i ugovori o ponovnoj kupovini (repo ugovori) i
obratni repo-ugovori, posuđivanje vrijednosnih papira, zamjena
zlata (gold swap), krediti (ili depoziti) u zlatu.
g) Dionice i ostale vrste vlasničkog udjela obuhvataju sve
instrumente i sve stavke koje preostanu nakon izmirenja obaveza i
potraživanja prema kreditorima. Ovo vlasništvo se obično
evidentira u obliku dionica, procentualnog učešća u kapitalu ili
sličnih dokumenata. Ova kategorija uključuje neto kapital
kvazikorporacija, dionice i kapital u korporacijama, a uključene
su i preferencijalne ili dionice koje obezbjeđuju učešće u
rezidualnoj vrijednosti kod likvidacije dioničkog preduzeća.
h) Tehničke rezerve osiguranja se sastoje od neto kapitala
domaćinstava u vidu rezervi za životno osiguranje i penzionih
fondova i preplaćenih premija nasuprot dospjelim potraživanjima.
Sve ove stavke se smatraju sredstvima korisnika ili vlasnika
police osiguranja.
i) Finansijski derivati su finansijski instrument koji je vezan za
određeni finansijski instrument, indikator ili robe. Putem
finansijskih derivati se može trgovati određenim finansijskim
rizikom (kao što su rizici kamatne stope, valutni rizik, kreditni
rizik itd.) Vrijednost finansijskog derivati izvodi se iz cijene
osnovne stavke na kojem počiva, kao što su sredstva ili indeksi.
Finansijski derivati se koriste u različite svrhe, kao što su recimo
upravljanje rizikom, osiguranje od rizika (hedging), tržišna
arbitraža i špekulacija. Dva najčešća tipa finansijskih derivati su
terminski ugovori i opcije. Kod terminskih ugovara, koji su
bezuslovni, dvije strane u ugovoru dogovaraju razmjenu tačno
određene količine nekih stavki (stvarnih ili finansijskih dobara),
po unaprijed dogovorenoj cijeni (strike price), na tačno određen
datum. Kod opcionog ugovora, kupac otkupljuje od prodavca
pravo da kupi (ili proda, zavisno da li se radi o call ili put opciji)
tačno određenu stavku po unaprijed dogovorenoj cijeni (strike
cijeni) na tačno određeni datum ili prije tog datuma.
254
j) Ostali računi dugovanja/potraživanja obuhvataju trgovinske
kredite i avanse. Trgovinski krediti i avansi se sastoje od
trgovinskih kredita plasiranih direktno korporacijama, vladi,
neprofitnim institucijama, domaćinstvima i ostatku svijeta i
avansima za radove u toku (ili radove koje treba preduzeti) i
preplatu dobara i usluga. Trgovinski krediti i avansi ne uključuju
kredite za finansiranje trgovinskog kredita, koji su klasifikovani
pod kategoriju krediti.
7.3. Stanje, tokovi i računovodstvena pravila

Principi koji se primjenjuju su usklađeni sa općim principima i
konceptima SNA (obrađeni u ranijim poglavljima), tako da će ovdje biti
navedene samo neke karakteristike i primjeri važni za monetarnu i
finansijsku statistiku
Ukupni tok u periodu se dijeli na tri komponente: transakcije,

revalorizacije i ostale promjene u obimu sredstava (OPOS), kako je
ilustrovano u tabeli 7.2.
Tabela 7.2. Stanje i tokovi kategorije finansijskih sredstava i obaveza
Početno stanje (početak perioda) 100

Transakcije +5
Revalorizacija: +1
Od promjene cijena -2
Od promjena deviznih kurseva +3
Ostale promjene u obimu sredstava -4
Završno stanje (kraj perioda) 102
Opšta preporuka je da se valorizacija treba zasnivati na tržišnim

cijenama ili ekvivalentima tržišnih cijena finansijskih sredstava i
obaveza. Valorizacija prema ekvivalentima tržišnih cijena je potrebna
kod procjene finansijskih sredstava i obaveza kojima se ne trguje na
finansijskom tržištu, ili se veoma rijetko trguje. Za ovakva sredstva i
obaveze je neophodno procijeniti stvarnu vrijednost koja je ustvari
približna tržišnoj cijeni. Standardna obračunska jedinica za monetarnu i
finansijsku statistiku je nacionalna valuta. Sva stanja i tokovi
denominirana su u stranoj valuti u iznose u nacionalnoj valuti po
prevlađujućem tržišnom kursu u trenutku kada je došlo do transakcije ili
toka, ili trenutku kada se sačinjava bilans stanja.
255
Krediti predstavljaju izuzetak u pogledu vrednovanja po tržišnom
principu. Oni se vode od vremena kada su ugovoreni do vremena
dospijeća ili likvidacije prije dospijeća, recimo kada su otplaćeni prije
vremena od strane dužnika. Vrijednost kredita u domaćoj valuti treba biti
iznos kreditorovog potraživanja (koji je jednak dužnikovoj obavezi), koja
sadrži glavnicu plus obračunatu kamatu (tj. obračunata kamata, a još
nedospjela za naplatu). Ovakva procjena se naziva i knjigovodstvena
vrijednost kredita. Preporučuje se da se cijeli kreditni portfolio
procjenjuje po knjigovodstvenoj vrijednosti i u vrednovanje kredita se ne
uključuju očekivani gubici. Vrijednost kreditnog portfolija treba se
snižavati ili kada su krediti otpisani, ili kada je značajan iznos kredita
smanjen kroz formalnu reorganizaciju duga. Krediti koji su postali utrživi
(tj. u prometu na tržištu) na sekundarnim tržištima trebaju se
reklasifikovati kao vrijednosni papiri, osim dionica, i trebaju se
procjenjivati na osnovu tržišnih cijena ili stvarnih vrijednosti, na isti
način kao i ostali tipovi vrijednosnih papira, osim dionica.
Reprogramiranje dugova se odnosi na formalno odgađanje otplate

dugova (kao što su recimo plaćanja glavnice i kamate) i pravljenje novog
rasporeda otplate, koji obično sadrži nove rokove dospijeća za postojeće
obaveze. Pravljenje novog rasporeda ne treba uticati na valorizaciju
kredita, a jedino što je promijenjeno je raspored buduće otplate kamate i
glavnice. Za monetarnu statistiku, procjena aktive u obliku dionica i
ostalih oblika vlasničkog učešća se vrednuje po tržišnim cijenama ili fer
vrijednostima. Većina obaveza u vidu dionica i ostalih vrsta kapitala
treba biti valorizirana po knjigovodstvenim vrijednostima u monetarnoj
statistici. Za monetarne i ostale svrhe poželjno je prikazati podatke o
posebnim komponentama u monetarnim statistikama za dionice na strani
obaveza u bilansu stanja finansijskih korporacija. Procedura za ovakvu
vrstu vrednovanja nije prema SNA, jer SNA ne odvaja dionice i ostale
oblike vlasničkog učešća.
Međutim, za finansijsku statistiku se zahtijeva da dionice i ostali oblici

vlasničkog učešća na obje strane bilansa stanja budu vrednovani po
tržišnim cijenama, a u skladu sa principima iz SNA. Ovi podaci su
posebno bitni za analizu stabilnosti finansijskih sistema. Iako se dionice i
ostali kapital na ukupnom nivou mogu procjenjivati po tržišnim cijenama
ili stvarnim vrijednostima, ovaj pristup nije moguć za sve pojedinačne
komponente zbog toga što ne postoji metod za arbitražu tržišne procjene
vlasničkih sredstava, zadržane dobiti i opštih i posebnih rezervi i stoga se
daju posebni principi valorizacije.
256
I u pogledu agregacije, konsolidacije i prebijanja (netiranja) se
primjenjuju pravila i koncepti iz SNA. Ipak, za razliku od SNA, koja
zahtijeva bilježenje na bruto osnovi123, monetarna i finansijska statistika
ponekada zahtijeva odstupanje od ovog pravila i preporučuje bilježenje
na neto osnovi124.
Razlog za bilježenje na neto osnovi leži najčešće u činjenici da ta

prezentacija bolje odgovara, ili pak ne postoje podaci na bruto osnovi. Za
sektore i podsektore, tokovi između konstitutivnih jedinica ne trebaju biti
konsolidovani na elementarnom nivou prijavljivanja podataka i
izvještavanja. Zbog toga se sektorski bilans stanja za sektor finansijskih
korporacija zasniva na agregiranim, umjesto na konsolidovanim
podacima.
7.4. Novac, kredit i dug

Svaka komponenta monetarnih agregata ima tri glavne dimenzije:
1) finansijska sredstva koja čine komponente monetarnog agregata,
2) sektori ekonomije koji su u posjedu novca i
3) sektori koji izdaju novac.
Slično tome, agregati za kredit i dug imaju tri osnovne dimenzije:

1) finansijska sredstva koja su komponente kreditnih agregata,
2) sektore koji su u posjedu kreditnih sredstava i
3) sektore koji su dužnici.
7.4.1. Novac u širem smislu
Uprkos razlikama u nacionalnim definicijama u različitim zemljama,

moguće je konstruisati agregate novca u širem smislu za datu zemlju iz
tri sljedeće dimenzije:
1) vrsta finansijskog sredstva,
2) vrsta posjednika novca i
3) vrsta izdavaoca novca.

123
Bilježenje na bruto osnovi je kada se isti finansijski instrument koristi i za
potraživanja i dugovanja, ali se vrijednosti bilježe u punom iznosu.
124
Bilježenje na neto osnovi je kada se vrijednosti za jedan finansijski instrument na
jednoj strani bilansa oduzimaju od vrijednosti na drugoj strani bilansa.
257
Svaka od ovih dimenzija je navedena na tabeli 7.3. sa pratećim
objašnjenjem.
Tabela 7.3. Novac u širem smislu – posjednici i izdavaoci: sektori

predstavnici i obaveze
Posjednici novca u širem smislu

Centralna vlada (obično se odnosi samo na domaću valutu)
Ostale finansijske korporacije
Lokalne vlasti
Javne nefinansijske korporacije
Ostale nefinansijske korporacije
Ostali rezidentni sektori
Nerezidenti (obično se odnosi samo na domaću valutu)
Obaveze koje se odnose na novac u širem smislu

Izdate od depozitarnih korporacija
Domaća valuta
Prenosivi depoziti
Depoziti po viđenju
Bankovni čekovi
Putni (travelers) čekovi
Druge vrste depozita koje se koriste za plaćanje
Ostali depoziti
Neprenosivi štedni depoziti
Oročeni depoziti (na vrijeme ili fiksni)
Ostali oblici depozita
Vrijednosni papiri, osim dionica
Potvrda o položenim sredstvima (depozitu)
Transportni dokumenti
Ostali
Ostali
Izdate od drugih sektora
Nacionalna valuta izdata od vlade
Strane valute
Prenosivi depoziti
Prenosivi depoziti koje prihvata vlada ili poštanski sistem
Putnički (Travelers) čekovi
Ostali
Ostali depoziti koje prihvata vlada ili poštanski sistem
Ostali
258
Novac ima četiri osnovne funkcije, tj. služi za:
Sredstvo za razmjenu – što znači koristi se za nabavku dobara,
usluga i finansijskih sredstava koja su bez barter opcije,
Čuvanje vrijednosti – sredstvo za čuvanje imovine,
Obračunska jedinica - standard za denominiranje cijena
dobara i usluga i vrijednosti finansijskih i nefinansijskih
sredstava, te na taj način obezbjeđuje mogućnosti za
poređenje vrijednosti i pripremu finansijskih računa,
Standard za odgođena plaćanja – predstavlja stvaranje odnosa
između sadašnjih i budućih vrijednosti finansijskih ugovora.
Novac, koji se javlja u različitim oblicima finansijskih sredstava, ima

svoju vrijednost kao sredstvo razmjene, čuvanje vrijednosti, ili oboje.
Kod konstruisanja agregata novca u širem smislu, neophodno je
procijeniti za svako pojedino finansijsko sredstvo koliko ispunjava
uslove da služi kao novac.
Likvidnost se odnosi na mogućnost prodaje finansijskih sredstava u

kratkom roku po tržišnoj cijeni, ili približno tržišnoj cijeni.
Najlikvidnija finansijska sredstva su valuta i prenosivi depoziti, pošto se

mogu koristiti kao sredstvo razmjene, što znači da su odmah razmjenjivi
po punoj nominalnoj vrijednosti za dobra, usluge, finansijska i
nefinansijska sredstva. Finansijska sredstva, izuzev valuta i prenosivih
depozita, moraju posjedovati bar minimalnu likvidnost kako bi bili
uključeni u agregate novca u širem smislu.
Izbor finansijskih sredstava koja će biti uključena u novac u širem smislu

odražava odnos između njihove likvidnosti i njihove korisnosti za
očuvanje vrijednosti. Međutim, finansijska sredstva se značajno razlikuju
prema načinu na koji odražavaju svoju stvarnu vrijednost, da li im se
vrijednost mijenja ili održava i kako reaguju na promjene cijena i
kamatnih stopa jedne ekonomije.
259
Tipovi finansijskih sredstava koji ulaze u novac u širem smislu su:
Valuta i prenosivi depoziti se smatraju najlikvidnijim finansijskim

sredstvima. Sve zemlje ih uključuju u agregate novca u širem smislu38
zbog sljedećih karakteristika:
Zakonsko sredstvo obaveza ili opšta prihvaćenost. Valuta
mora biti prihvaćena u domaćim transakcijama zbog svog
statusa kao zakonskog sredstva plaćanja, a prenosivi depoziti
su prihvaćeni zbog povjerenja koje postoji u njih kao sredstva
za razmjenu.
Fiksna nominalna vrijednost za valute i beskamatnog
prenosivog depozita.
Prenosivost, jer se mogu iskoristiti za direktna plaćanja prema
trećim licima.
Troškovi transakcije ne postoje jer za plaćanje valutom i
prenosivim depozitima nema provizija niti drugih troškova
transakcije.
Djeljivost, jer se mogu podijeliti na najmanje iznose za
obavljanje minimalnih transakcija.
Dospijeće je odmah po prijemu.
Prinosa nema (ili je vrlo mali) i njihova korisnost je
kompenzacija posjedniku.
Kada je strana valuta široko prihvaćena kao sredstvo razmjene u jednoj

zemlji, ta sredstva u rukama rezidenata trebaju biti obuhvaćena kao
komponenta novca u širem smislu. Procjena količine strane valute u
opticaju zbog eventualnog uključenja u novac u širem smislu je posebno
značajna za zemlje kod kojih je strana valuta glavni ili jedini tip valute u
upotrebi (npr. Kosovo i Crna Gora). Ostali depoziti i vrijednosni papiri,
osim dionica, se smatraju, poslije valuta i prenosivih depozita, glavnim
dijelom komponenti novca u širem smislu. Ostali depoziti pokrivaju sve
vrste neprenosivih depozita – oročene depozite, štedne depozite, depozite
denominirane u stranoj valuti, depozite po viđenju koji ne mogu biti
direktno upotrijebljeni za plaćanje prema trećim stranama, dionice ili
druga evidencija o depozitu izdata od štednih ili kreditnih zadruga i sl. te
druge vrste depozita. Štedni depoziti i oročeni depoziti sa kratkim rokom
dospijeća mogu biti otkupljeni (pretvoreni u gotovinu ili prenosive

38
U većini zemalja se valute i prenosivi depoziti smatraju nečim što se naziva novac u
užem smislu.
260
depozite) sa malo ili bez ikakvih odlaganja ili plaćanja kazni za
povlačenje. Depoziti denominirani u stranoj valuti se smatraju nečim što
je manje likvidno stoga što je njihova vrijednost u domaćoj valuti
promjenljiva prema promjenama kurseva na tržištu. Međutim, depoziti
denomirani u stranoj valuti se obično ubrajaju u agregate novca u širem
smislu. Otkup dugoročnih depozita uključuje vremensko odlaganje i/ili
značajne kazne za prijevremena povlačenja , što rezultira time da su takvi
depoziti manje likvidni i da se vjerovatno isključuju iz jednog ili više
agregata novca u širem smislu.
Ostale kategorije finansijskih sredstava – krediti, dionice i ostali oblici

kapitala, finansijski derivati, tehničke rezerve osiguranja i ostali računi
dugovanja/potraživanja – su obično isključeni iz novca u širem smislu.
Mnoge vrste kredita su prilično nelikvidne zbog direktne i specifične
prirode finansijskog ugovora između zajmodavca i zajmoprimca.
Ugovori o ponovnoj kupovini vrijednosnih papira (repo), koji ne
podrazumijevaju promjenu vlasništva, klasifikuju se kao krediti sa
kolateralom, osim ako repo ugovori nisu uključeni u nacionalnu
definiciju novca u širem smislu, i u tom slučaju se klasifikuju kao
depoziti. Dionice i ostali oblici kapitala služe kao sredstvo za očuvanje
vrijednosti i mogu se pretvoriti u gotovinu ili prenosive depozite.
Međutim, one imaju ograničenu likvidnost zbog toga što se javlja
vremensko odlaganje i dolazi do transakcionih troškova kod njihovog
pretvaranja u gotov novac. Postoji i potencijalna varijabilnost tržišnih
cijena, što bi dovelo do njihovog neubrajanja u monetarne agregate.
Tehničke rezerve osiguranja se odnose na životno ili neživotno
osiguranje. Penzioni fondovi su izuzetno nelikvidni i ne ubrajaju se u
monetarne agregate. Finansijski derivati mogu biti predmet prodaje, ali se
zbog njihove visoke varijabilnosti u cijeni većina finansijskih derivati ne
ubraja u novac u širem smislu. Ostali računi dugovanja/potraživanja ne
posjeduju dovoljno likvidnosti da bi bili uključeni u novac u širem
smislu.
7.4.2. Posjednici novca
Posjednici novca obično obuhvataju sve rezidentne sektore, osim

depozitarnih korporacija i centralne vlade. Posjednici novca najčešće
obuhvataju sljedeće: (1) javne i ostale nefinansijske korporacije, (2)
jedinice vlade, osim centralne vlade, (3) domaćinstva i neprofitne
institucije na usluzi domaćinstvima i (4) institucionalne jedinice u
sektoru finansijskih korporacija, osim podsektora depozitarnih
261
korporacija, tj. osim centralne banke i ostalih depozitarnih korporacija.
Iznosi sredstava centralne vlade i nerezidenata u domaćoj valuti u
principu se ubrajaju u novac u širem smislu.
Međutim, depoziti koji radnici-imigranti drže u depozitarnim

korporacijama u njihovim matičnim zemljama mogu se slobodno koristiti
od strane članova njihovih porodica koji su ovlašteni za raspolaganje
računom ili drugih lica za transakcije u njihovim matičnim zemljama. U
tom slučaju, takve depozite je bolje uključiti u novac u širem smislu nego
ih klasifikovati kao obaveze prema nerezidentima.
Slično tome, radnici koji za obavljanje posla prelaze granicu, a imaju

rezidenciju u svojim matičnim zemljama, vrlo često imaju depozite u
zemljama u kojima rade. Ako se ti depoziti koriste u zemlji u kojoj ovi
radnici rade, umjesto u zemlji u kojoj borave, treba ih ubrojati u
monetarne agregate zemlje u kojoj rade umjesto u obaveze prema
nerezidentima.
Sredstva centralne vlade u obliku depozita se obično ne ubrajaju u

monetarne agregate. Razlozi za ovakvo postupanje su empirijski. Tvrdi
se da u nekim zemljama sredstva u obliku depozita centralne vlade ne
podliježu makroekonomskim kretanjima (promjenama privredne
aktivnosti, kamatnih stopa, kurseva) na isti način ili istim intenzitetom
kao i depoziti sektora koji su posjednici novca zbog jedinstvene prirode
koju imaju ovi vladini depoziti, a koja proističe iz politike finansiranja,
odluka o potrošačkoj namjeni i tehnikama upravljanja gotovinom.
7.4.3. Izdavaoci novca
Okvir monetarne statistike se fokusira na mjerenje novca u širem smislu

koji sadrži obaveze finansijskih korporacija koje su uključene u
nacionalnu definiciju novca u širem smislu. Ovaj okvir klasifikuje sve
finansijske korporacije koje vrše izdavanje takvih obaveza kao
depozitarne korporacije. Depozitarne korporacije su u nekim zemljama
jedini izdavaoci novca jer npr. u većini zemalja je centralna banka jedina
ovlaštena za izdavanje novca. Ali u nekim zemljama, državni trezor
izdaje kovanice i/ili papirne novčanice. U tom slučaju, ovo izdavanje
valute od strane vlade se ne uključuje u pregled depozitarnih korporacija.
262
7.4.4. Monetarna baza
Monetarna baza (osnova) obuhvata obaveze centralne banke koje

podržavaju ekspanziju novca u širem smislu i kredita. Monetarna osnova
(baza) se nekada naziva i novac sa velikom snagom (high-powered
money) zbog toga što promjena u monetarnoj osnovi obično dovodi do
povećanja novca i kredita koje je veće od promjena u monetarnoj bazi.
Monetarna baza (osnova) nije monetarni agregat, već je mjera osnovnih
sredstava koja čine monetarni agregat.
Tabela 7.4.: Komponente monetarne baze
Valuta u opticaju
Obaveze centralne banke prema ostalim depozitarnim korporacijama
Prenosivi depoziti (obavezne rezerve i sredstva za poravnanje)
Ostali depoziti
Vrijednosni papiri izdati od centralne banke
Obaveze centralne banke uključene u novac u širem smislu
Prenosivi depoziti
Ostali depoziti
Vrijednosni papiri centralne banke uključeni u novac u širem smislu
Monetarna baza uključuje valutu izdatu od centralne banke koja je

obuhvaćena monetarnim agregatima, kao i najmanje dvije komponente
koje nisu obuhvaćene monetarnim agregatima - kao što su depoziti
ostalih depozitarnih korporacija kod centralne banke i sredstva u domaćoj
valuti kod depozitarnih korporacija. Države različito definišu monetarnu
bazu, te se čak i u okviru jedne države može javiti više definicija
monetarne baze, u zavisnosti od analitičkih potreba. Uopštena definicija
monetarne baze uključuje sve obaveze centralne banke prema
finansijskim korporacijama i ostalim sektorima (izuzev obaveza centralne
vlade, osim valute koje drži centralna vlada).
7.4.5. Kredit
Kredit nastaje kada jedna institucionalna jedinica (kreditora ili

zajmodavca) daje sredstva drugoj institucionalnoj jedinici (debitoru,
dužniku ili zajmoprimcu). Kreditor posjeduje finansijsko potraživanje, a
dužnik preuzima obavezu da izvrši otplatu duga. Kao i kod monetarnih
agregata, ne postoje jedinstvene definicije kredita i duga. Kredit je glavna
veza u procesu transmisije novca. Kredit nefinansijskom sektoru
finansira proizvodnju, potrošnju i kapitalizaciju. Kreditni multiplikator
263
javlja se na isti način kao i novčani multiplikator. Osim u slučajevima
gdje do ekspanzije novca dolazi zbog vanjskih faktora, kreditna
ekspanzija se obično javlja kada dođe do ekspanzije novčanih stanja. Širi
agregati kredita mogu se vezati za opštu ekonomsku situaciju, dok se
specifični kreditni agregati (npr. hipotekarni krediti, potrošački krediti ili
krediti za stanogradnju) mogu vezati za specifične industrijske grane.
Mjerenje kredita može se odnositi na cijelu ekonomiju, ili samo na
određene sektore izdavaoce (npr. krediti izdati od depozitarnih
korporacija). Mjerenje kredita se također može fokusirati na specifične
odnose između zajmodavca i dužnika (npr. kredit centralne banke vladi).
Kreditno mjerenje obuhvata samo finansijska sredstva, te zbog toga ne
uključuje potencijalne pozicije kao što su kreditne linije, obaveze po
kreditima i kreditne garancije.
Mjerenje kredita može pokriti sva ili samo dio finansijskih sredstava.
Kredit u užem smislu obuhvata potraživanja u vidu kredita, vrijednosne
papire, osim dionica, i trgovinske kredite i avanse. Ovakvo mjerenje ne
obuhvata depozite, dionice i ostale oblike kapitala, finansijske derivate,
potraživanja prema korporacijama za životno osiguranje i penzione
fondove u obliku tehničkih rezervi osiguranja i ostale račune potraživanja
koja nisu dio trgovinskog kredita.
Iako se polaganje depozita ne smatra tipičnim metodom kreditiranja, pod

određenim okolnostima ovakvi depoziti se smatraju kreditiranjem. Širi
kreditni agregati obuhvataju skoro sve tipove finansijskih potraživanja
jedne jedinice prema drugoj, kao i dionice i ostale oblike kapitala.
Kupovina dionica i ostalih oblika kapitala obezbjeđuje finansijske resurse
na sličan način kao i drugi krediti, ali se razlikuje od kreditnih tokova
zbog rezidualne vrijednosti obaveza u obliku dionica i ostalih oblika
kapitala. Kreditni agregati obično odvojeno identifikuju kredite
denominirane u stranoj valuti. Presjeci po rokovima dospijeća su također
vrlo česta pojava. Također se mogu disagregirati po vrsti kreditnog
instrumenta i po sektoru zajmodavca i zajmoprimca.
Zajmodavci Sektori zajmodavaca mogu se definisati šire ili uže. Uži

kreditni agregati mogu se definisati na način da se uključuju samo
potraživanja depozitarnih korporacija prema drugim sektorima. Šire
mjerenje pokriva potraživanja svih finansijskih korporacija. Neke vrlo
bitne vrste kredita obezbjeđuje nefinansijski sektor, kao npr. trgovinski
kredit ili davanja sredstava za likvidnost između nefinansijskih
institucija, a nekada i vlade.
264
Dužnici (zajmoprimci) - Prema široj definiciji kredita, sektori
zajmoprimci obično obuhvataju sve nefinansijske sektore. Specifična
mjerenja kredita se mogu fokusirati na kredite za individualni sektor, ili
podsektor, ili grupu sektora. Najčešći primjeri su krediti za vladu, krediti
za oba ili samo za javno nefinansijski sektor, krediti za preduzeća i
krediti za privatni sektor.
7.4.6. Dug
Dug povećava buduće plaćanje obaveza (otplatu). Kao posljedica toga,

obaveze po dugu mogu dovesti do ranjivosti i problema sa likvidnošću
institucionalne jedinice, sektora pa čak i cijele privrede. Zbog toga je
potrebno adekvatno mjeriti dug. U dužničke instrumente se ubrajaju
depoziti, krediti, vrijednosni papiri, osim dionica, i ostali računi
dugovanja zbog toga što podrazumijevaju buduću otplatu glavnice i/ili
kamate. Ročnost je ključni element za analizu duga. Za analizu dospijeća
treba disagregirati podatke o dugu najmanje na kratkoročne i dugoročne
kategorije, a podaci se mogu obrađivati na osnovu izvorne ili preostale
dospijevajuće osnove.
Dug domaćinstava nastaje zbog kupovine određenih dobara koja se

uzimaju kao kolateral za kredit, kao npr. kupljena sredstva su kolateral u
slučaju kupovine porodične stambene jedinice ili automobila. Jedinice
sektora domaćinstava se zadužuju i za tekuću potrošnju, finansiranje
obrazovanja, medicinske troškove, finansiranje obrtnog kapitala i
dugoročna sredstva za vlasništvo, kao i finansiranje kupovine kapitala i
drugih finansijskih sredstava.
Dug sektora domaćinstava se obično dijeli na dug sa hipotekom i

potrošački dug. Različite vrste duga domaćinstava se mogu svrstati u
slijedeće kategorije:
Krediti od depozitarnih korporacija i ostalih finansijskih
posrednika,
Krediti koje daju prodavci dobara i usluga,
Dug po kreditnoj kartici,
Krediti koje daju osiguravajuće korporacije i koji imaju
kolateral u vidu dužnikovog vlasništva nad kapitalom u
takvim društvima,
Finansijski lizing.
265
Dug preduzeća nastaje jer korporacije i ostala pravna lica preuzimaju
kratkoročne dugove za finansiranje tekuće proizvodnje, nabavku sitnog
inventara i izmirenje obaveza kao što su porez i plaćanje kamate. Za
svrhu investiranja korporacije preuzimaju i dugoročne dugove.
Korporacije ove aktivnosti finansiraju trgovinskim kreditima,
posuđivanjem sredstava od finansijskih korporacija i izdavanjem
vrijednosnih papira.
Dug javnog sektora se može kompilirati za cijeli javni sektor ili za

nefinansijski javni sektor. Podaci o vladinom dugu su obično razdvojeni
na dug prema rezidentima i dug prema nerezidentima. Prateći podaci o
dugu ostalih sektora za koji garantuje centralna vlada se trebaju
kompilirati ako se radi o značajnim iznosima.
Vanjski dug se odnosi na dužničke obaveze zemlje, sektora ili jedinice

prema nerezidentima, koje zahtijevaju plaćanje kamate i/ili glavnice u
neko buduće vrijeme. Statistika vanjskog duga, uključujući podatke o
servisiranju plaćanja, se koristi za analizu potencijalnih problema koji se
mogu javiti kod likvidnosti i solventnosti. Oni su korisni za opšte
makroekonomske analize, za pregovore o reprogramiranja duga i
pripremu procjena međunarodnih tokova prihoda po vlasništvu.
7.5. Okvir za monetarnu statistiku

Okvir za monetarnu statistiku postavlja dva nivoa za kompilaciju i
prezentaciju podataka. Na prvom nivou, podaci o tokovima i stanjima
koje prijavljuje individualna institucionalna jedinica se agregiraju u
sektorski bilans stanja, koji sadrži opsežne podatke za podsektore
individualnih finansijskih korporacija, tj. centralnu banku, ostale
depozitarne korporacije i ostale finansijske korporacije. Na drugom nivou
podaci iz sektorskih bilansa stanja se konsoliduju u preglede. Zbog
ograničenja u obimu ovog materijala, u slijedećim paragrafima će biti
obrađeni pregledi kao viši nivoi agregacije, dok su sektorski bilansi
stanja samo površno obrađeni.
Pregledi se kompiliraju za podsektore sektora finansijskih korporacija i

za cijeli sektor finansijskih korporacija. Pregled depozitarnih korporacija
(DCS) i njegove komponente – pregled centralne banke (CBS) i pregled
ostalih depozitarnih korporacija (ODCS) – su glavni fokus monetarne
statistike.
266
Pregled finansijskih
korporacija (FCS)
Pregled depozitarnih Pregled ostalih finansijskih

korporacija (DCS) institucija (OFCS)
Pregled centralne Pregled ostalih depozitarnih

banke (CBS) korporacija (ODCS)
U većini zemalja pregled depozitarnih korporacija predstavlja glavni dio

monetarne statistike na kojem se zasniva makroekonomska politika.
Pregled depozitarnih korporacija je konsolidovano stanje stanja i tokova
za račune svih korporacija finansijskog sektora koji imaju obaveze koje
su ubrojane u nacionalnu definiciju novca u širem smislu. Okvir pregleda
depozitarnih korporacija je napravljen kako bi olakšao analizu novca u
širem smislu i njegovih komponenti, kreditnih agregata i njihovih
komponenti, te stranih sredstava i obaveza depozitarnih korporacija i
ostalih sredstava i obaveza. Pregled depozitarnih korporacija se radi kako
bi se olakšala makroekonomska analiza koja veže monetarnu statistiku i
ostale makroekonomske statistike. Bilansni pristup pregleda depozitarnih
korporacija veže obaveze novca u širem smislu za strana sredstva i
obaveze i potraživanja i obaveze prema vladi. Na taj način se monetarna
statistika veže za platni bilans i statistiku vladinih finansija.
Pregledi depozitarnih korporacija se mogu prilagoditi tako da obaveze

novca u širem smislu (ONŠS) ili M2 budu jednake sumi neto stranih
sredstava (NSS), domaćih kredita (DK) i ostalih neto stavki (ONS).
Početne i završne stavke u pregledu depozitarnih korporacija se mogu
prikazati kao
ONŠS=NSS+DK-ONS
DK sadrže neto potraživanja prema centralnoj vladi i potraživanja prema

drugim sektorima. ONS predstavlja razliku između ostale obaveze i
ostala sredstva, kada ostale obaveze uključuju sve obaveze koje nisu
obuhvaćene novcem u širem smislu.
267
Ukupni tokovi (završno stanje minus početno stanje) za pregled
depozitarnih korporacija su prikazani kao
ΔONŠS = ΔNSS+ ΔDK - ΔONS
gdje Δ označava ukupan tok (promjenu od perioda do perioda). Podaci o

tokovima za svaku kategoriju u pregledu depozitarnih korporacija su
rastavljeni na posebne tokove za transakcije, promjene u vrijednosti i
ostale promjene u obimu sredstava. Promjene u obavezama novca u
širem smislu se javljaju od promjena u stranim sredstvima i stranim
obavezama depozitarnih korporacija, kao što se može vidjeti iz identiteta
koji vežu ΔONŠS za ΔNSS, kao što je prikazano u prethodnom odlomku.
Komponente ΔDK su prikazane kao
ΔDK = ΔNPR + ΔPORK
gdje su NPR neto potraživanja prema vladi, a PORK potraživanja

prema ostalim rezidentima.
7.5.1. Pregled finansijskih korporacija (DCS)
Ovaj pregled sadrži pregled tri podsektora, tj. pregled centralne banke,
pregled ostalih depozitarnih korporacija i pregled ostalih finansijskih
korporacija, te dva pregleda višeg nivoa koja se zasnivaju na prethodno
navedenim. Kao što je spomenuto na početku, pregled centralne banke i
pregled ostalih depozitarnih korporacija se konsoliduje u pregled
depozitarnih korporacija, a pregled tri podsektora se konsoliduje u
pregled finansijskih korporacija. Pregledi prikazuju i stanja i tokove, a pri
tome su tokovi podijeljeni u tri komponente. Pregled je strukturiran kako
bi dao mogućnosti za analitičko predstavljanje posredničke uloge
podsektora. U svakom pregledu strane sredstava (aktive) fokusira se na
kredite nerezidentima i kredite svakom od domaćih podsektora. Strana
obaveza (pasiva) pregleda centralne banke i pregleda ostalih depozitarnih
korporacija je strukturirana tako da bi se prikazale obaveze koje su
uključene u novac u širem smislu, a kod pregleda centralne banke i da bi
prikazale komponente monetarne baze (novčane mase). Strana obaveza u
pregledu finansijskih korporacija posebno definiše tehničke rezerve
osiguranja, pošto one predstavljaju značajan dio obaveza podsektora
ostalih finansijskih korporacija u velikom broju zemalja.
268
Pregledi podsektora imaju slijedeće zajedničke karakteristike:
Strana sredstva su predstavljena i na neto i na bruto

osnovama, sa presjekom po instrumentima.
Potraživanja prema centralnoj vladi se prikazuju i na neto i na

bruto osnovama.
Potraživanja prema domaćim sektorima, osim onih prema

centralnoj vladi, se dijele na potraživanja prema
(1) pokrajinskim i lokalnim vladama, (2) javnim
nefinansijskim korporacijama (3) ostalim nefinansijskim
korporacijama i (4) ostalim rezidentnim sektorima
(domaćinstva i neprofitne institucije).
Primarna podjela na strani obaveza je po instrumentima. Za

pregled centralne banke i pregled ostalih depozitarnih
korporacija pravi se dalja razlika između obaveza koje su
uključene u novac u širem smislu i onih koji to nisu, sa daljom
podjelom po sektorima.
Za razliku od ostalih kategorija sredstava i obaveza, obaveze u

obliku dionica i drugih oblika kapitala niti su sektorisane niti
je izvršeno prebijanje u procesu konsolidacije.
Kod pregleda depozitarnih korporacija i pregleda finansijskih

korporacija, strana sredstva i potraživanja prema vladi se prikazuju i na
neto i na bruto osnovama, dok se potraživanja prema ostalim domaćim
sektorima prikazuju po sektorima.
U nastavku su dati pojednostavljeni pregled centralne banke (CBS),

pregled ostalih depozitarnih korporacija (ODCS), pregled depozitarnih
korporacija (DCS), a sa podacima koji se odnose na BiH (podaci su dati
u ilustrativne svrhe i ne trebaju se citirati kao službena statistika).
269
Tabela 7.5. Pregled centralne banke (CBS), Bosna i Hercegovina,
(milioni KM, kraj perioda)

2006 2007 2008
Neto strana sredstva 5479 6725 6322
Potraživanja prema nerezidentima 5480 6726 6323
minus Obaveze prema nerezidentima -1 -1 -1
Potraživanja prema ostalim depozitima
0 0 0
korporacijama
Neto potraživanja prema centralnoj vladi -126 -75 -23
Potraživanja prema centralnoj vladi 0 0 0
minus Obaveze prema centralnoj vladi -126 -75 -23
Potraživanja prema drugim sektorima 2 2 2
Monetarna baza 5057 6229 5704
Valuta u opticaju 2154 2440 2553
Obaveze prema ostalim dep. korporacijama 2892 3777 3144
Depoziti uključeni u novac u širem smislu 11 12 7
Vrijednosni papiri, osim dionica, uključeni u
0 0 0
novac u širem smislu
Depoziti isključeni iz novca u širem smislu 0 0 0
Vrijednosni papiri, osim dionica, isključeni iz
0 0 0
novca u širem smislu
Krediti 0 0 0
Finansijski derivati 0 0 0
Trgovinski krediti i avansi 0 0 0
Dionice i ostali oblici kapitala 301 386 499
Ostale stavke (neto) -3 37 98
Ostale obaveze 24 63 122
minus : Ostala sredstva -27 -26 -24
270
Tabela 7.6. Pregled ostalih depozitarnih korporacija (ODCS), BiH
(milioni KM, kraj perioda)
2006 2007 2008

Neto strana sredstva -1704 -1611 -3212
Potraživanja prema centralnoj
3062 4022 3393
banci
Neto potraživanja prema centralnoj
-748 -2071 -1443
vladi
minus Obaveze prema centralnoj
-755 -2087 -1547
vladi
Potraživanja prema drugim
9301 11933 14446
sektorima
Obaveze prema centralnoj banci 0 0 0
Depoziti uključeni u novac u širem
8044 10013 10392
smislu
Vrijednosni papiri, osim dionica,
0 0 0
uključeni u novac u š.s.
Depoziti isključeni iz novca u š.s. 0 0 0
Vrijednosni papiri, osim dionica,
0 0 13
isključeni u novac u š.s.
Krediti 0 0 0
Ostale stavke (neto) -205 -270 -197
Ostale obaveze 412 465 641
minus Ostala sredstva -617 -735 -838
271
Tabela 7.7. Pregled depozitarnih korporacija(DCS), BiH (milioni KM,
kraj perioda)
2006 2007 2008
Neto strana sredstva 3775 5114 3110

Domaća potraživanja 8429 9789 12982
Neto potraživanja prema centralnoj vladi -874 -2146 -1466
minus Obaveze prema centralnoj vladi -881 -2162 -1570
Potraživanja prema drugim sektorima 9303 11935 14448
Obaveze novca u širem smislu 10032 12211 12701
Valuta izvan depozitarnih korporacija 1978 2185 2303
Depoziti isključeni iz novca u širem smislu 0 0 0
Vrijednosni papiri, osim dionica, isključeni
0 0 13
iz novca u š.s.
Krediti 0 0 0
Ostale stavke (neto) -208 -233 -99
Ostale obaveze (uključujući dugovanja
436 528 763
centralne banke)
Minus Ostala sredstva -644 -761 -862
Plus Konsolidaciona podešavanja 7 9 2
7.6. Finansijska statistika

Finansijska statistika ima šire sektorsko pokriće od monetarne statistike.
Fokus monetarne statistike je ograničen na sredstva i obaveze sektora
finansijskih korporacija i njegovih podsektora. Nasuprot tome,
finansijska statistika obuhvata sva finansijska stanja i tokove između svih
sektora u jednoj ekonomiji i između ovih sektora i ostatka svijeta.
Finansijska statistika je razvijena prema okvirima SNA 1993, koji daje
širok obuhvat proizvodnje, distribucije i svih finansijskih i nefinansijskih
zaliha i tokova cijele ekonomije i svakog od njenih podsektora. Šire
komponente SNA 1993 su tekući računi, računi akumulacije i bilans
stanja, koji zajedno tvore integrisan sistem za mjerenje ekonomskih
tokova i rezultirajućih stanja nefinansijskih i finansijskih sredstava i
obaveza.
272
Dijelovi SNA 1993, koji su direktno ili indirektno povezani sa
finansijskom statistikom, su računi akumulacije koji se sastoje od
kapitalnih računa, finansijskih računa i računa ostalih promjena u
sredstvima, koji se potom dijeli na revalorizacioni račun i račun ostalih
promjena u obimu sredstava. Sastavljeni zajedno, kapitalni račun i
finansijski račun pokrivaju sve transakcije koje podrazumijevaju
kupovinu i prodaju nefinansijskih i finansijskih sredstava i obaveza u
jednoj ekonomiji. Podaci o transakcijama na računu, zajedno sa
podacima iz revalorizacionog računa i računa ostalih promjena u obimu
sredstava, obuhvataju finansijske tokove koji čine periodične promjene u
zalihama finansijskih sredstava i obaveza u jednoj ekonomiji.
Osim akumulacionih računa, finansijska statistika obuhvata tokove

sredstava. Potpuni prikaz toka sredstava moguć je predstavljanjem
finansijskog računa u vidu trodimenzionalne matrice koja prikazuje
transakcije finansijskih sredstava i obaveza između sektora/podsektora i
transakcije sektora/podsektora sa nerezidentima. Izvještaji o tokovima
sredstava pokrivaju i finansijske i kapitalne transakcije, te se tako vežu
na kapitalni račun SNA 1993. Paralelna prezentacija zaliha također može
biti dio izvještaja o tokovima sredstava.
Detaljna prezentacija toka sredstava integriše podatke o finansijskim

transakcijama finansijskih korporacija i podatke o finansijskim
transakcijama drugih sektora – vlada, javne i ostale nefinansijske
korporacije, domaćinstva i neprofitne institucije na usluzi
domaćinstvima. To olakšava analizu pravca i iznosa transakcija za sve
sektore ekonomije. Podaci o finansijskim zalihama se mogu prezentirati
u vidu matrice koja je identična sa prezentacijom detaljnog toka
sredstava. Periodične promjene unosa u prezentaciji finansijskih zaliha
predstavljaju ukupne tokove, koji se javljaju od revalorizacija i ostalih
promjena u obimu sredstava, kao i od transakcija finansijskih sredstava i
obaveza.
7.6.1. Račun toka sredstava
Računi toka sredstava su sektorski računi. Ovi računi daju naglasak na

finansijske korporacije zbog njihovog značaja za finansijske aktivnosti, te
zbog finansijskih aktivnosti ostalih institucionalnih sektora. Računi toka
sredstava su u početku bili poseban statistički sistem, dok se danas vežu
za nefinansijsku ekonomiju kroz integraciju u okviru nacionalnih računa
(kroz vezivanje finansijskih podataka sa podacima o štednji i kapitalu).
273
Tok sredstava je transakcioni račun, ali se često veže uz račune bilansa
stanja i uz račune zaliha finansijskih sredstava i obaveza za svaki
institucionalni sektor. Računi toka sredstava postoje u različitim oblicima
i razlikuju se u ovisnosti od analitičkih potreba, složenosti i potrebe za
detaljisanjem pri prezentaciji računa i zahtjevima za podacima.
Najjednostavniji račun toka sredstava identifikuje finansijske transakcije
velikog značaja između sektora na agregiranom nivou. Najsloženiji račun
toka sredstava se sastoji od trodimenzionalne matrice koja prikazuje
sektor kreditora, sektor dužnika i finansijsko sredstvo koje je korišteno u
transakciji. Priprema osnovnog računa toka sredstava je moguća za sve
zemlje koje imaju zaokružen sistem platnog bilansa, statistiku vladinih
finansija i monetarnu statistiku (i u BiH je u fazi pripreme). Računi toka
sredstava pokazuju mnogo načina na koji se može primijeniti finansijska
politika, posebno ako su podaci sektora i podsektora koji su odgovorni za
sprovođenje politike predstavljeni odvojeno od drugih sektora.
Naprimjer, da bi se analiziralo kako promjene u finansijskim pozicijama
utiču na odluke o potrošnji i ekonomičnom postupanju, moguće je
istražiti efekte akcija monetarne politike preko računa centralne banke,
ostalih depozitarnih korporacija i nefinansijskih sektora. Veze koje su
predstavljene u računima toka sredstava su vidljivije od onih prikazanih u
monetarnoj statistici. Račun toka sredstava je koristan kod finansijskih
projekcija i predviđanja. Računovodstveni tokovi u matrici mogu se
ugraditi u ekonomske modele, ili se mogu koristiti za provjeru
konzistentnosti predviđanja varijabli koje su dobijene zasebnim
procesima.
Struktura računa toka sredstava se sastoji od: (1) računa toka sredstava
koji integriše kapitalni i finansijski račun i (2) tri varijacije finansijskih
komponenti – račun osnovnog toka sredstava, finansijski račun SNA i
trodimenzionalna matrična prezentacija, koja se može prezentirati
zasebno u vezi sa transakcijama računa kapitala. Zbog ograničenosti u
obimu materijala i komplikovanosti materije, u nastavku će biti dat samo
račun toka sredstava koji integriše kapitalni i finansijski račun.
Integrisani računi kapitala i finansijski računi prikazuju sve

raspoložive resurse za nefinansijsku i finansijsku akumulaciju i
upotrebu ovih resursa u formiranju kapitala (investiranje). Direktno
mjerenje transakcija kapitala i finansijskih transakcija unutar ovog
okvira može se koristiti za mjerenje štednje svakog pojedinačnog
sektora.
274
Tabela 7.8. Integrisani kapitalni i finansijski račun
PROMJENE U SREDSTVIMA PROMJENE U OBAVEZAMA I NETO VRIJEDNOSTI
e korporacije
e korporacije
Domaćinstva
Domaćinstva
Nefinansijsk
Nefinansijsk
Transakcije
korporacije
korporacije
usluzi dom.
Finansijske
Finansijske
usluzi dom.
Ukupno u
Ukupno u
privredi
privredi
Ukupno
Ukupno
Ostatak
Ostatak
NPI na
NPI na
svijeta
svijeta
Vlada
Vlada
Štednja i kapitalni transferi 65 04 -38 178 21 230 -38 192
Neto štednja 48 11 -10 160 24 233 -41 192
Neto kapitalni transferi 17 -7 -28 18 -3 -3 3
192 -38 230 21 178 -38 4 65 Ukupne neto investicije
(Akumulacija kapitala plus
neto finansijske investicije)
192 192 17 30 12 -1 134 Akumulacija kapitala
154 154 16 19 78 -1 113 Neto stalne investicije
28 28 2 26 Promjene u zalihama
10 10 5 3 2 Nabavka minus prodaja vrijednosti
1 4 2 -7 Nabavka minus prodaja
neproizvedenih
nefinansijskih sredstava
-38 38 4 148 -50 5 -69 Neto kreditiranja/zaduživanje
= Neto finansijske investicije
= Nabavka finansijskih sredstava
minus preuzimanje obaveza
275

1. NETO NABAVKA
691 50 641 32 181 120 237 71 FINANSIJSKIH SREDSTAVA/ 140 232 170 33 28 603 88 691
PREUZIMANJE OBAVEZA
1 -1 -1 Monetarno zlato i SDR
130 11 119 12 68 7 15 17 Valute i depoziti 130 2 132 -2 130
143 5 138 12 29 26 53 18 Vrijednosni papiri, osim dionica 6 53 64 123 20 143
Finansijski derivativi
254 10 244 5 45 167 27 Zajmovi 71 94 28 24 217 37 254
46 2 44 3 36 3 2 Dionice i ostali oblici kapitala 26 13 4 43 3 46
36 36 36 Tehničke rezerve osiguranja 36 36 36
82 21 61 8 40 6 7 Ostali računi dugovanja/potraživanja 37 10 5 52 30 82
Odstupanja (transferi štednje i
kapitala
Memorandum stavke: Ukupni
izvori/obaveze
Izvori = Štednja i transferi
205 236 132 211 49 833 50 883
kapitala+Neto javljanje obaveza
Obaveze = Akumulacija
883 50 833 49 211 132 236 205 kapitala+Neto nabavka finansijskih
sredstava+Statistička odstupanja
Napomena: osjenčena polja predstavljaju polja koja se ne primjenjuju
276
Tabela 7.8. pokazuje primjer integrisanog računa kapitala i finansijskog
računa. Tabela je prezentirana u vidu matrice kako bi prikazala promjene
u sredstvima i promjene u obavezama za svaki institucionalni sektor, za
ukupnu ekonomiju i za ostatak svijeta. Prvi red prikazuje ukupne resurse
(neto štednja i neto transferi kapitala) koji su na raspolaganju za
investiranje. Drugi red predstavlja ukupne neto investicije kao zbir
kapitalne akumulacije i neto finansijskih investicija. Prikazane su i
komponente akumulacije kapitala i neto finansijskih investicija. Ova
tabela se također može koristiti kao zaseban račun kapitala i finansijski
račun. Kod računa kapitala, neto štednja se tretira kao resurs na desnoj
strani, kao i neto transferi kapitala. Akumulacija kapitala je sredstvo, a
neto kreditiranje/ zaduživanje je stavka za balansiranje. Neto kreditiranje/
zaduživanje se prenosi na finansijski račun kao resurs. Unutar ovog
okvira, neto preuzimanje finansijskih obaveza se tretira kao izvor
sredstava, a ukupno neto kreditiranje/ zaduživanje i neto preuzimanje
obaveza može se koristiti za neto kupovinu finansijskih sredstava kao
trošenje sredstava. Kako bi se naglasila činjenica da se finansijske
transakcije mogu direktno mjeriti, izraz neto finansijske investicije se
koristi kako bi se prikazala izjednačavajuća stavka finansijskog računa,
koja se računa kao neto kupovina finansijskih sredstava minus neto
preuzimanje obaveza.
Neto finansijske investicije su uvijek jednake u konceptu sa neto

kreditiranjem/ zaduživanjem. Mogu se prikazati statistička odstupanja,
koja predstavljaju razliku između zabilježene ukupne vrijednosti za
štednju i transfere kapitala i zabilježeno ukupno neto kreditiranje.
Odstupanja se mogu javiti u praksi zbog propusta u pokrivenosti ili
greški u mjerenju kod bilo koje stavke u računu. Jasno objavljivanje
odstupanja skreće pažnju na statističke probleme i doprinosi inicijativi za
poboljšanje kvaliteta podataka. Odstupanja se mogu javiti zbog pogrešnih
mjerenja u tekućim računima (što dovodi do greški u procjeni štednje),
računima kapitala i finansijskom računu. Tok sredstava u vidu
integrisanog računa kapitala i finansijskog računa omogućava neovisne
procjene štednje koja se može porediti sa procjenama proizašlim iz
tekućeg računa. Finansijski račun toka sredstava omogućava neovisne
procjene neto kreditiranja /zaduživanja. Ove neovisne procjene
povećavaju vjerodostojnost procjena štednje i investicija i mogu
identifikovati statističke probleme.
277
Dodataka A
Tabela A1. Monetarni agregati (milioni KM, na kraju perioda)
Rezervni
Godina Mjesec M1 QM M2
novac
1 2 11=3+4+5 12=6+7 13=8+9+10 14=12+13

2000. 12. 957.9 1,401.7 1,065.6 2,467.3
2001. 12. 2,542.9 2,692.3 1,977.0 4,669.3
2002. 12. 2,318.5 3,007.6 2,063.7 5,071.3
2003. 12. 2,609.1 3,113.4 2,382.7 5,496.1
2004. 12. 3,240.8 3,535.4 3,296.1 6,831.6
2005. 12. 3,972.4 4,102.8 3,972.3 8,075.1
2006. 12. 5,056.6 5,070.7 4,961.5 10,032.2
2007. 12. 6,229.0 6,159.8 6,051.9 12,211.7
2008. 12. 5,704.0 5,993.1 6,708.4 12,701.5
2009. 01. 5,516.1 5,728.6 6,743.8 12,472.4
02. 5,426.9 5,660.3 6,826.8 12,487.1
03. 5,319.1 5,561.9 6,844.3 12,406.2
04. 5,347.6 5,528.8 6,851.9 12,380.8
05. 5,148.7 5,589.9 6,822.5 12,412.4
06. 5,123.2 5,605.5 6,775.3 12,380.8
07. 5,601.1 5,604.2 6,868.9 12,473.1
08. 5,679.6 5,704.0 6,921.5 12,625.6
Izvor: CBBiH (www.cbbih.ba)
278
Tabela A2. Sektorska struktura kredita u komercijalnih banaka u BiH (milioni KM, na kraju perioda)
Vlade entiteta
Nebankarske
Domaćinstva
potraživanja
organizacije
preduzeća i
Nefinancij.
financijske
Neprofitne
Nefinancij
Institucija
preduzeća
udruženja
institucije
socijalne
privatna
kantona
Fondovi
Ukupno
Godina
Općine
Mjesec
Ostala
zaštite
Vlade
javna
BiH
14 =
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13
3+…+13
2000. 12. 0.7 23.9 1.9 7.2 0.2 10.9 1,673.1 874.9 36.5 384.2 3.6 3,017.0
2001. 12. 0.0 7.5 13.3 8.8 3.4 20.0 1,430.8 1,142.8 28.2 681.9 2.5 3,339.0
2002. 12. 8.6 23.3 13.7 9.5 5.5 27.8 1,254.7 1,442.2 17.7 1,456.3 21.8 4,281.1
2003. 12. 0.6 23.5 4.8 16.7 0.0 40.2 1,166.7 1,859.6 11.3 1,966.4 31.8 5,121.5
2004. 12. 0.0 20.9 2.5 22.2 0.0 60.1 691.7 2,478.2 12.0 2,627.6 11.9 5,927.1
2005. 12. 0.0 18.6 3.7 27.8 0.0 67.9 695.0 3,244.0 16.9 3,453.4 16.9 7,544.2
2006. 12. 0.0 7.2 3.3 57.2 0.6 69.8 661.7 4,075.5 22.9 4,373.7 36.1 9,308.0
2007. 12. 0.7 15.7 3.2 92.5 15.5 135.1 646.3 5,273.7 40.0 5,685.8 40.7 11,949.1
2008. 12 1.7 102.5 3.1 143.6 13.5 148.3 638.4 6,735.9 55.4 6,696.1 11.6 14,549.9
2009. 01. 2.5 102.4 3.0 147.6 13.7 144.9 674.3 6,691.7 45.9 6,697.7 11.5 14,535.3
02. 1.6 101.7 4.4 163.6 13.5 139.4 675.6 6,729.6 38.4 6,667.7 11.9 14,547.6
03. 1.6 100.9 4.4 163.6 13.3 121.0 661.9 6,729.6 44.6 6,631.6 14.2 14,486.6
04. 1.6 100.2 7.8 165.6 22.9 113.7 668.2 6,711.9 43.8 6,597.9 12.1 14,445.6
05. 1.6 253.4 7.8 162.5 22.6 105.1 655.4 6,713.7 42.8 6,566.2 12.5 14,543.5
06. 1.5 252.7 7.7 164.2 22.2 95.4 660.8 6,707.9 42.7 6,527.8 14.0 14,497.0
07. 1.5 251.9 7.7 165.7 21.4 90.5 655.9 6,659.8 40.6 6,492.6 12.7 14,400.3
08. 1.5 97.2 7.7 165.7 27.6 80.1 652.5 6,620.5 41.3 6,458.0 12.9 14,164.9
279
Tabela A3. Sektorska struktura depozita u komercijalnim bankama u BiH (milioni KM, na kraju perioda)
Institucije BiH
Vlade kantona
Ostali depoziti
Vlade entiteta
Nefinancijska
Nefinancijska
Nebankarske
Domaćinstva
organizacije
preduzeća i
financijske
Neprofitne
preduzeća
udruženja
institucije
socijalne
privatna
Fondovi
Ukupno
Općine
zaštite
javna
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 = 3+…+13
2000. 12. 17.8 125.4 68.1 34.3 32.7 65.4 376.8 481.0 133.0 522.5 96.7 1,953.7
2001. 12. 28.3 249.3 119.8 39.8 68.9 92.1 393.4 690.6 107.1 1,447.3 34.4 3,270.7
2002. 12. 80.7 309.6 103.2 70.8 55.0 160.1 456.1 727.3 127.6 1,621.3 12.5 3,724.3
2003. 12. 76.8 396.2 149.8 85.9 75.2 188.7 628.9 701.7 124.4 1,925.9 12.4 4,366.0
2004. 12. 36.4 383.0 230.2 119.0 107.2 212.5 842.8 992.9 146.7 2,489.1 18.7 5,578.4
2005. 12. 44.8 488.6 289.9 137.5 101.9 303.3 897.1 1,260.5 149.6 3,187.3 15.8 6,876.3
2006 12. 58.8 696.2 357.1 197.4 156.3 324.0 1,116.1 1,578.1 191.5 4,101.1 21.8 8,798.5
2007. 12. 57.5 2,029.1 437.3 289.8 256.1 403.4 1,278.1 1,914.8 237.2 5,166.0 31.7 12,100.8
2008. 12. 68.2 1,478.5 291.1 255.8 225.8 513.4 1,542.4 2,063.4 260.2 5,207.2 32.3 11,938.3
2009. 01. 73.8 1,511.7 326.1 276.4 283.4 557.6 1,575.9 1,948.0 263.5 5,109.3 42.3 11,968.1
02. 70.2 1,418.5 312.0 299.6 274.5 567.8 1,633.4 1,849.9 270.1 5,174.5 36.8 11,907.4
03. 62.1 1,326.4 330.6 286.8 282.3 558.0 1,622.5 1,851.3 269.7 5,151.8 30.5 11,771.9
04. 58.8 1,355.4 308.7 277.5 164.1 561.2 1,646.5 1,760.8 255.9 5,246.8 41.6 11,677.2
05. 60.2 1,318.2 305.3 291.6 263.9 620.0 1,638.1 1,771.4 261.0 5,212.3 27.5 11,769.5
06. 53.9 1,244.9 277.6 289.1 246.2 594.3 1,636.9 1,796.1 250.8 5,258.0 35.3 11,683.0
07. 58.6 1,577.2 275.6 272.4 244.7 602.1 1,623.3 1,802.7 256.2 5,323.7 33.9 12,070.3
08. 57.2 1,339.4 273.3 261.7 232.6 610.6 1,653.6 1,927.5 266.2 5,362.5 35.2 12,019.6
Izvor: CBBiH (www.cbbih.ba)
280
POGLAVLJE 8.
STATISTIKA VLADINIH FINANSIJA

mr. Vedran Milisav
8.1. Osnovne karakteristike metodologije za kompilaciju i diseminaciju

statistike vladinih financija (GFSM 2001)
8.2. Obuhvat i sektorizacija statistike vladinih financija
8.3. Sektorizacija institucionalnih jedinica
8.4. Analitički okvir GFS sustava i odnosi između njegovih elemenata
8.5. Tokovi, stanja i računovodstvena pravila
8.6. GFSM 2001 klasifikacijski sustav i kodiranje
8.7. Prihodi – definicija, knjiženje, obuhvat, vrste i karakteristike (1)
8.8. Troškovi – definicija, knjiženje, obuhvat, vrste i karakteristike (2)
8.9. Bilanca stanja – pojam i karakteristike
8.10. Konsolidacija sektora generalne vlade
8.11. Statistički izvještaji
281
282
8. STATISTIKA VLADINIH FINANSIJA
mr. Vedran Milisav

Ekonomisti i statističari su dugo vremena smatrali korisnim da izdvoje
aktivnosti vlade od aktivnosti ostatka ekonomije zbog toga što se snaga,
motivacija i funkcija vlade razlikuje od ostalih sektora. Vlade imaju
ovlasti za povećavanje poreza, ostalih prisilnih pristojbi, kao i kreiranje
zakona koji utiču na ostale ekonomske jedinice. Statistika vladinih
financija se bazira na sagledavanju javnih politika, a ne na maksimizaciji
profita.
Osnovni principi ekonomskih funkcija sektora vlade su:
osiguravanje robe i usluga zajednici na netržišnoj osnovi, putem

zajedničke potrošnje (kao što je javna administracija, obrana ili
provedba zakona), ili individualne potrošnje (obrazovanje,
zdravstvo ili kulturološke usluge);
preraspodjela dohotka i bogatstva putem jednostranih transfernih

plaćanja (porezi i socijalna davanja).
Kada se razmatra statistika vladinih financija, ekonomisti također prate i

širi javni sektor jer vlade često izvršavaju javne politike kroz djelovanje
javnih poduzeća (npr. željeznice, avio kompanije, komunalne usluge, kao
i javna financijska poduzeća).
Vlada ima mogućnost zahtijevati od javnog poduzeća pružanje usluga u

oblastima koje inače ne bi bile obuhvaćene, subvencionirati cijene, te
davati pozajmice po niskim kamatama. Kao rezultat, javna poduzeća
posluju po umanjenoj dobiti ili čak sa gubitkom. Ovakav tip javne
poslovne politike poznat je kao kvazifiskalna aktivnost.
Za kompilaciju i analizu statistike sektora vlade i javnog sektora,

sveobuhvatan okvir pruža MMF-ov Priručnik za statistiku vladinih
financija 2001 (u daljnjem tekstu: GFSM 2001).
283
8.1. Osnovne karakteristike metodologije za kompilaciju i
diseminaciju statistike vladinih financija (GFSM 2001)
GFSM 2001 je integrirani statistički sustav tokova i stanja koji se koristi
za makroekonomske analize. GFSM 2001 sadrži ekonomske i
računovodstvene principe kojih se treba pridržavati prilikom
kompiliranja statistike, te smjernice za prezentaciju fiskalne statistike
unutar analitičkog okvira koji obuhvaća odgovarajuće bilančne stavke125.
Također, GFSM 2001 pruža razumljiv konceptualni i računovodstveni
okvir koji odgovara analizi i evaluaciji fiskalne politike, i to naročito
prilikom analiziranja aktivnosti ukupnog sektora vlade bilo koje zemlje.
Analitičari javnih financija su tradicionalno koristili fiskalnu statistiku

kako bi analizirali veličinu javnog sektora; njegov udio u agregatnoj
potražnji, ulaganju i štednji; utjecaj fiskalne politike na ekonomiju,
uključujući korištenje resursa, monetarne uvjete i nacionalno zaduženje;
porezno opterećenje; zaštitu u vidu tarifa i mreža društvene sigurnosti.
Uz to, analitičari su sve više zainteresirani za procjenjivanje utjecaja
potrošnje na ublažavanje siromaštva, održavanje fiskalne politike, neto
dug, neto bogatstvo i neisplaćena potraživanja od vlade, uključujući
obveze za isplaćivanje mirovina. Osnovni koncepti, klasifikacije i
definicije koje se koriste u GFS sustavu su primjenljivi na sve vrste
ekonomija, bez obzira na institucionalnu ili pravnu strukturu vlade
zemlje, sofisticiranost njenog statističkog razvoja, sustav vladinog
financijskog računovodstva ili razmjer javnog vlasništva nad
profitabilnim institucijama. Metodologija GFSM 2001 se pridržava
standarda koji su usklađeni sa odgovarajućim standardima drugih
međunarodno priznatih statističkih sustava, kao što su Sustav nacionalnih
računa 1993126 i dva specijalizirana sustava koji se fokusiraju na platnu
bilancu127 i monetarnu i financijsku statistiku128, do te mjere da su oni
konzistentni sa ciljem podržavanja fiskalne analize. Također,
pridržavanje međunarodno priznatih standarda omogućava korištenje

125
Bilančna stavka sažima neto vrijednost aktivnosti koje su obuhvaćene setom
računovodstvenih knjiženja.
126
Komisija Europske zajednice, Međunrodni monetarni fond, Organizacija za
ekonomsku suradnju i razvoj, UN, Svjetska banka, Sistem nacionalnih računa 1993
(Brussels/Luxemburg, New York, Paris, Washington, 1993).
127
Međunarodni monetarni fond, Priručnik za platnu bilancu, 5. izd, Washington, 1993.
128
Međunarodni Monetarni Fond, Priručnik za monetarnu i financijsku statistiku,
Washington, 2000.
284
statistike vladinih financija pri analizama djelovanja pojedinih vlada
širom svijeta, kao što su usporedbe omjera poreznih prihoda ili ukupnih
ili pojedinih troškova u odnosu na bruto domaći proizvod.
GFS sustav je kreiran sa ciljem pribavljanja informacija koje

omogućavaju kreatorima političkih odluka i analitičarima na konzistentan
i sustavan način proučavanje razvoja u financijskim operacijama,
financijske pozicije i situacije likvidnosti sektora vlade. Analitički okvir
GFS-a, koji je detaljnije predstavljen u daljnjem tekstu, omogućava
analiziranje operacija određene razine vlade i transakcija između
različitih razina vlade, kao i transakcija između cijelog sektora vlade i
ostalih sektora. Metoda koja se koristi u GFS sustavu, kako bi se
proizvele sažete informacije o sveukupnom radu i financijskoj poziciji
sektora vlade ili javnog sektora, jeste korištenje setova bilančnih stavki,
kao što su neto i bruto operativna bilanca, neto pozajmljivanje(+)/
zaduživanje(-), te promjene u neto vrijednosti.
8.2. Obuhvat i sektorizacija statistike vladinih financija

GFS sustav se odnosi na sektor vlade i javni sektor. Obuhvat i
sektorizacija i u GFS sustavu se temelje na institucionalnoj jedinici.
Sljedeći bitan pojam za definiranje obuhvata i sektorizacije, kao i za
klasificiranje transakcija, jeste rezidentnost. Institucionalna jedinica je
rezident jedne zemlje ukoliko je centar njenog ekonomskog interesa
unutar ekonomske teritorije te zemlje. Pri tome, ekonomski teritorij neke
zemlje se sastoji od geografskog područja kojim upravlja vlada te zemlje,
uključujući zračni prostor, teritorijalne vode, epikontinentalni pojas,
teritorijalne enklave, slobodne trgovinske zone i sl. Ekonomska teritorija
ne mora biti identična fizičkim ili političkim granicama, ali će uglavnom
blisko odgovarati tim razgraničenjima. Domaća ekonomija obuhvaća sve
rezidentne institucionalne jedinice, dok ostatak svijeta obuhvaća sve
nerezidente. Statistika vladinih financija bavi se vladinim jedinicama, a
to su institucionalne jedinice koje obavljaju funkcije vlade kao svoju
primarnu aktivnost. Odnosno, vladine jedinice imaju zakonodavnu,
sudsku ili izvršnu vlast nad drugim institucionalnim jedinicama u datim
područjima, preuzimaju odgovornost za osiguravanje robe i usluga za
zajednicu kao cjelinu, ili za pojedina domaćinstva/kućanstva na
netržišnoj osnovi, obavljaju transferna plaćanja sa svrhom redistribucije
dohotka i bogatstva, a svoje aktivnosti financiraju izravno ili neizravno
uglavnom iz poreza ili drugih obveznih transfera od jedinica ostalih
sektora ekonomije.
285
8.3. Sektorizacija institucionalnih jedinica
Fokus obuhvata GFS 2001 sustava jeste sektor generalne vlade. Sektori
su definirani na temelju institucionalnih jedinica, ekonomskih tijela koja
mogu posjedovati aktivu, kreirati obveze, sudjelovati u ekonomskim
aktivnostima i transakcijama sa ostalim tijelima, te posjeduju kompletan
set financijskih izvještaja. Ova obilježja čine institucionalne jedinice
predmetima ekonomskog i statističkog interesa koji može biti zadovoljen
kroz prikupljanje kompletnog seta financijskih izvještaja od njih,
uključujući i bilance stanja.
Vladu neke zemlje čine vladina tijela i njihove agencije, tijela

uspostavljena putem političkih procesa koja imaju zakonodavne, sudske i
izvršne ovlasti unutar teritorije jedne zemlje. Glavne ekonomske funkcije
vlade su (1) da preuzme odgovornost za pružanje usluga i robe zajednici
na netržišnoj osnovi, bilo za kolektivnu ili pojedinačnu potrošnju, i (2) da
redistribuira prihod i bogatstvo pomoću transfernih isplata129. Dodatna
karakteristika vlade je da njezine djelatnosti moraju biti primarno
financirane kroz porez ili druge obvezne transfere. Vlada, naravno, može
financirati dio svojih djelatnosti u određenom vremenskom razdoblju
putem pozajmljivanja ili kroz nabavljanje sredstava, ne samo putem
obveznih transfera nego iz drugih izvora, kao što su prihodi od kamata,
povremene prodaje robe i usluga ili izdavanjem raznih licenci, kao što su
licence za korištenje prirodnih nalazišta, i slično. U principu, GFS sustav
obuhvata sve entitete koji materijalno utječu na fiskalnu politiku.
Uglavnom se fiskalna politika implementira od strane tijela koja su
potpuno predana ekonomskim funkcijama vlade, kao što su ministarstva.
Međutim, pored ovih entiteta, fiskalnom politikom se mogu baviti
poduzeća koja kontrolira vlada, a koja se primarno bave komercijalnim
djelatnostima. Ovakva poduzeća, kao što su centralna banka i nacionalna
željeznica, koja se tretiraju kao javne korporacije, ne smatraju se dijelom
vlade. Ukupna ekonomija zemlje se može podijeliti na sektore, a svaki se
sektor sastoji od nekolicine institucionalnih jedinica, koje su rezidenti te
ekonomije. Sve jedinice nekog sektora imaju slične ciljeve, a sektori su
međusobno isključivi. Institucionalna jedinica je ekonomsko tijelo koje je
u mogućnosti da posjeduje aktivu, isplaćuje obveze, bavi se ekonomskim
djelatnostima i obavlja transakcije sa ostalim tijelima.

129
Netržišni proizvodi predstavljaju robe i usluge koje se dijele besplatno ili se prodaju
po vrlo niskim, ekonomski neznačajnim cijenama.
286
Kao i SNA 1993, te ostale makroekonomske statistike, tako i GFSM
2001, odnosno statistika vladinih financija, ukupnu ekonomiju prvo dijeli
na pet međusobno isključivih sektora, kako slijedi:
Sektor nefinancijskih korporacija, kojeg čine tijela stvorena u
svrhu proizvodnje robe i nefinancijskih usluga za tržište;
Sektor financijskih korporacija, kojeg čine tijela koja se bave
pružanjem financijskih usluga za tržište;
Sektor generalne vlade, kojeg čine tijela kojima je izvršavanje
vladinih funkcija primarna aktivnost;
Sektor neprofitnih institucija koje služe sektoru kućanstava,
kojeg čine sve rezidentne neprofitne institucije, osim onih koje su
kontrolirane i uglavnom financirane od strane vlade, te koje
pružaju netržišnu robu ili usluge kućanstvima; i
Sektor domaćinstva-kućanstava, kojeg čine osobe ili male grupe
osoba koje dijele isti smještaj i udružuju dio ili cijeli prihod i
bogatstvo, te koje kao zajednica troše iste vrste roba i usluga.
Za analitičke svrhe se svaki od navedenih sektora može podijeliti na

podsektore, pri čemu podsektori mogu biti kombinirani na različite
načine kako bi oformili druge sektore. Primjerice, sektor generalne vlade
se može podijeliti na podsektore centralne, državne/regionalne/
provincijske i lokalne vlade, a sektor nefinancijskih korporacija se može
podijeliti na javne nefinancijske korporacije i ostale nefinancijske
korporacije.
Fond socijalnog osiguranja je određena vrsta vladine jedinice koja je

posvećena izvedbi jedne ili nekoliko modela socijalnog osiguranja. Fond
socijalnog osiguranja mora biti odvojeno organiziran od drugih vladinih
jedinica, odvojeno posjedovati svoju aktivu i pasivu, te u financijskim
transakcijama sudjelovati u svoje ime.
Mogu postojati vladina tijela sa odvojenim pravnim identitetom i

značajnom autonomijom, uključujući i slobodu odlučivanja nad
veličinom i sastavom svojih rashoda i direktnog izvora prihoda, kao što
su posebni porezi. Takva su tijela često uspostavljena kako bi izvršavala
određene dužnosti (izgradnja putova ili netržišna proizvodnja obrazovnih
ili zdravstvenih usluga). Ta tijela bi se trebala tretirati kao odvojene
vladine jedinice ako održavaju potpune komplete računa, posjeduju
287
imovinu ili aktivu u svoje ime, ako se bave netržišnim djelatnostima za
koje su odgovorna pred zakonom, te ako su u mogućnosti stvarati obveze
i potpisivati ugovore. Kako bi bila priznata kao vladina jedinica, jedinica
mora biti u mogućnosti da posjeduje aktivu, prikuplja financijska
sredstva i otplaćuje dugovanja u svoje ime, te mora biti ovlaštena trošiti
ili raspoređivati bar neke od poreza, ili drugih prihoda koje prima, u
skladu sa svojom politikom, mada može primati i transfere od centralne
vlade za određene specificirane namjene. Stoga, ta tijela pripadaju
sektoru generalne vlade i svrstavaju se u posebnu kategoriju poznatu kao
izvanproračunski fondovi.
8.3.1. Sektor generalne vlade i njegovi podsektori
Sektor generalne vlade čine sve vladine jedinice i sve netržišne

neprofitne institucije (NPI) koje kontrolira i većinski financira vladina
jedinica.
Sektor generalne vlade ne obuhvaća javne korporacije ili

kvazikorporacije. Kada jedinica prodaje dio ili cijelu svoju
proizvodnju, ponekad se teško može odlučiti da li jedinicu
klasificirati kao vladinu jedinicu ili javnu korporaciju, te postoji li
javna kvazikorporacija. Uglavnom se odluka zasniva na tome
prodaje li jedinica svoj proizvod po tržišnim, ekonomski značajnim
cijenama.130 Svaka jedinica koja prodaje svoju cijelu, ili skoro cijelu
proizvodnju po tržišnim cijenama je korporacija ili kvazi-
korporacija, dok se ostale jedinice svrstavaju u vladine jedinice.
Prilikom klasificiranja jedinica koje prodaju dio ili svu svoju

proizvodnju, potrebno je razmotriti dva pitanja. Kao prvo, ako jedinica
prodaje dio ili svu svoju proizvodnju, da li su cijene ekonomski
značajne? Ako su sve cijene ekonomski značajne, onda je jedinica javna
korporacija. Ako ni jedna od tih cijena nije ekonomski značajna, onda
jedinica uglavnom pripada sektoru generalne vlade. Kao drugo, ako su
samo neke od cijena ekonomski značajne, ili ako jedinica prodaje samo

130
Izvor: IMF GFSM 2001. Ekonomski značajne cijene su cijene koje imaju značajan
utjecaj na količinu koju su proizvođači spremni dostavljati i na količinu koju su
potrošaći spremni kupiti. Iako se ne mogu osigurati precizne smjernice, jasno je da
ekonomski značajna cijena ne mora biti tako visoka da pokrije sve troškove
proizvodnje. Ekstremno gledajući, cijena koja nije ekonomski značajna je cijena koja
nije kvantitativno značajna sa gledišta ili ponude, ili potražnje.
288
dio svoje proizvodnje, postavlja se pitanje je li moguće identificirati
kvazikorporaciju unutar jedinice? Ako je to moguće, onda se
organizacione komponente koje prodaju svoje proizvode po ekonomski
značajnim cijenama i koje imaju potpun set financijskih izvještaja,
tretiraju kao kvazikorporacije, dok se ostale komponente definiraju kao
jedinice generalne vlade. Ako nije moguće prepoznati kvazikorporaciju,
onda komponente koje prodaju svoje proizvode po ekonomski značajnim
cijenama čine integralni dio generalne vlade i njihove su prodaje dio
prihoda jedinice.
Jedna od posljedica kompiliranja statistike utemeljene na

institucionalnim jedinicama je da se dio monetarne vlasti može uključiti
u sektor generalne vlade. Uobičajeno, centralna je banka odvojena
institucionalna jedinica i klasificirana kao javna korporacija. Međutim, u
nekim zemljama centralna vlada može obuhvatiti jedinice koje se bave
financijskim transakcijama koje u drugim zemljama izvode centralne
banke. Vladine jedinice bi mogle biti odgovorne za emitiranje valute,
držanje međunarodnih rezervi, funkcioniranje fondova za stabilizaciju
tečaja, ili transakcije sa MMF-om. Kada su dane jedinice financijski
integrirane u vladu, i pod izravnom su kontrolom i supervizijom vlade,
onda se one ne mogu tretirati kao posebne institucionalne jedinice nego
se sve funkcije monetarne vlasti koje izvršava vlada knjiže u sektor
generalne vlade.
Često je neophodno ili poželjno iz analitičkih razloga da se statistika

sektora generalne vlade disagregira. U zavisnosti od administrativnih i
zakonskih dogovora, može postojati više od jedne razine vlade unutar
zemlje, a statistika bi se trebala kompilirati za svaku razinu. U GFS
sustavu (sustavu statistike vladinih financija), obuhvaćene su sve tri
razine vlade: centralna, državna/provincijska/regionalna i lokalna.
Nemaju sve zemlje sve tri razine vlade - neke imaju samo centralnu
vladu, neke centralnu i još jednu nižu razinu vlade, dok neke mogu imati
i više od tri razine. U posljednjem slučaju, sve bi jedinice trebale biti
klasificirane kao jedna od tri predložene razine vlade.
Pored različitih razina vlade, postojanje fondova socijalnog osiguranja i

njihova uloga u fiskalnoj politici može zahtijevati prikupljanje
statističkih informacija od tih fondova kao odvojenog podsektora sektora
generalne vlade.
289
Fondovi socijalnog osiguranja mogu se klasificirati prema razini vlade
koja njima upravlja. Prema tome, podsektori bi bili centralna,
državna/regionalna/provincijska i lokalna vlada, pretpostavljajući da sve
te tri razine vlade postoje. Također, fondovi socijalnog osiguranja se
mogu klasificirati i tako da čine odvojen podsektor. U tom slučaju,
podsektori centralne, državne/ provincijske/ regionalne i lokalne vlade bi
uključivali sve vladine jedinice, osim fondova socijalnog osiguranja.
U skladu sa navedenim, sektorizacija generalne vlade je i shematski

prikazana.
Slika 8.1. Sektorizacije vlade
Generalna vlada
alternativa
Centralna Državna/ Lokalna Fond socijalnog

vlada regionalna vlada vlada osiguranja
Budžetske jedinice Izvanbudžetske jedinice Fondovi socijalnog

centralne vlade centralne vlade osiguranja
Centralna vlada jedne zemlje, sa političkog aspekta, pokriva cijeli

teritorij te zemlje. Centralna vlada može nametnuti poreze svim
rezidentnim institucionalnim jedinicama i svim nerezidentnim jedinicama
koje se bave ekonomskim djelatnostima unutar zemlje. Centralna vlada je
tipično odgovorna za pružanje kolektivnih usluga za dobrobit zajednice
kao cjeline, kao što su nacionalna obrana, odnosi sa drugim zemljama,
javni red i mir, te efikasno funkcioniranje socijalnog i ekonomskog
sustava u zemlji.
Kompilacija statističkih informacija za centralnu vladu je naročito važna

zbog posebne uloge koju ona ima u monetarnoj i ekonomskoj analizi.
Fiskalna politika uglavnom djeluje kroz financije centralne vlade,
reagirajući na inflacijske i deflacijske pritiske unutar ekonomije.
290
Država/provincija/regija je najveća geografska oblast na koju se zemlja,
kao jedinstvena cjelina, može podijeliti radi administrativnih ili političkih
potreba. Te oblasti mogu se nazvati i nekim drugim terminima, kao što su
provincije, republike, prefekture ili administrativne regije. Zakonodavna,
pravna i izvršna vlast ove razine vlade se proteže preko cijele teritorije
pojedine oblasti. U nekim zemljama ne postoji ta razina vlade, dok u
drugim zemljama, naročito onim sa federalnim ustrojstvom, značajne
moći i odgovornosti mogu biti dodijeljene toj razini vlade (primjerice
SAD). Državna/provincijska/regionalna vlada uglavnom ima fiskalno
ovlaštenje za oporezivanje institucionalnih jedinica koje su rezidenti ili
koje se bave ekonomskim djelatnostima u njezinom području
kompetencije.
Zakonodavna, pravna i izvršna vlast jedinica lokalne vlade je ograničena

na najmanje zemljopisne oblasti koje se priznaju u administrativne i
političke svrhe. Domet ovlasti lokalne vlade je dosta manji nego domet
centralne ili državne/provincijske/regionalne vlade, i takve vlade ne
mogu imati ovlasti oporezivanja institucionalnih jedinica ili ekonomskih
aktivnosti koje se odvijaju u njihovim područjima.
Često izuzetno ovise od pomoći viših razina vlade i do određene razine

mogu djelovati kao agenti centralnih ili državnih vlada. Međutim, kako
bi se tretirale kao institucionalne jedinice, moraju biti ovlaštene za
posjedovanje aktive, ubiranje financijskih sredstva, te otplaćivanje
dugova nastalih pozajmljivanjem u svoje ime.
Također, ove jedinice imaju i određenu slobodu odlučivanja po pitanju

potrošnje financijskih sredstava. Lokalne vlade obično pružaju široki
spektar usluga lokalnim rezidentima (obrazovne ustanove; bolnice i
ustanove socijalnog osiguranja, kao što su vrtići, starački domovi i
smještaji za socijalne slučajeve; javne sanitetske institucije i srodna tijela;
te kulturne, sportske i ustanove za bavljenje slobodnim aktivnostima) od
kojih su neke financirane i putem pomoći viših razina vlada.
Statistika lokalne vlade može obuhvaćati veliki niz vladinih jedinica, kao
što su okruzi, općine, gradovi, sela, parohije, naselja, školski distrikti, te
vodeni ili sanitarni distrikti.
291
8.4. Analitički okvir GFS sustava i odnosi između njegovih
elemenata
Vlada i njezina javna poduzeća realiziraju mnoge transakcije koje se, u
cilju vođenja međunarodnih operacija vlade i procjenjivanja vladinog
učinka na ekonomiju, moraju organizirati u okviru unutar kojeg se mogu
sumirati, izmjeriti i analizirati.
Analitički okvir korišten u GFS sustavu (vidi slika 8.2. Struktura GFS
analitičkog okvira) olakšava sveobuhvatnu procjenu ekonomskog učinka
aktivnosti vlade i održivost fiskalne politike. Preciznije, uvođenje
obračunske osnove i integracija bilance stanja s tokovima za vladu su
konzistentni sa potrebama djelovanja vlade u kontekstu proračunskih
problema koji nastaju u međuvremenu. Također, okvir daje unaprijeđenu
osnovu za praćenje efikasnosti u usmjeravanju i korištenju vladinih
resursa. Kako bi omogućio fiskalnu politiku, statistički rezultat sustava
mora olakšavati identifikaciju, mjerenje, praćenje i procjenu učinka
vladinih ekonomskih politika i drugih aktivnosti na ekonomiju, kao i
održivosti tih politika i aktivnosti.
Kako bi se postigli analitički ciljevi, GFS statistički okvir omogućava

proizvodnju informacija koje:
1) su usko povezane sa drugim makroekonomskim statističkim
sustavima (nacionalni računi, platna bilanca i monetarna i
financijska statistika), i
2) informacije koje omogućuju analitičarima procjenu financijske

pouzdanosti sektora generalne vlade na način koji se obično
primjenjuje na druge sektore u ekonomiji131. Središnji obuhvat
GFS sustava uključuje sektor vlade, te kada je jednom
institucionalna jedinica klasificirana prema sektoru svi se njezini
tokovi i stanja registriraju u taj sektor132.

131
Organizacije iz drugih sektora ekonomije registriraju svoje operacije u formi
integriranog računovodstvenog sustava koji uključuje Izvještaj o uspjehu, Bilancu stanja
i Izvještaj o gotovinskim tokovima.
132
Centralna banka i druga financijska i nefinancijska poduzeća, sukladno GFSM 2001,
pripadaju javnom sektoru, a ne sektoru generalne vlade.
292
Slika 8.2. Struktura GFS analitičkog okvira
Analiticki okvir GFSM 2001
Izvješce o
vladinim
operacijama
Prihodi
-
Pocetno Izvješce o Završno
bilancno stanje Rashodi ostalim bilancno stanje
ekonomskim
tokovima
=
Promjena u neto Promjena u neto
Neto vrijednost Neto vrijednost
vrijednost vrijednost
= = = =
Nefinanc Nefinanc Nefinanc Nefinanc
ijska ijska ijska ijska
sredstva sredstva sredstva sredstva
+ + + +
Financijs Financijs Financijs Financijs
ka
sredstva + ka
sredstva + ka
sredstva = ka
sredstva
- - - -
Obveze Obveze Obveze Obveze
Stanja Tokovi Tokovi Stanja
Izvor: GFSM 2001, IMF
Srž analitičkog okvira je skup financijskih izvještaja koji se mogu

kombinirati kako bi se prikazalo da sve promjene u stanjima rezultiraju iz
tokova, a što je obrađeno kao poseban podnaslov: Statistički izvještaji.
8.5. Tokovi, stanja i računovodstvena pravila

Svi podaci koji su zabilježeni u GFS sustavu predstavljaju ili tokove, ili
stanja. Tokovi su monetarni izrazi ekonomskih djelovanja kojim se bave
jedinice i ostala kretanja koja djeluju na ekonomski status jedinica, a
dešavaju se unutar računovodstvenog razdoblja. Stanja se odnose na
vlasništvo nad aktivom i pasivom jedinice u određeno vrijeme i na neto
vrijednost jedinice, koja je jednaka ukupnim sredstvima umanjenim za
obveze.
293
U GFS sustavu se bilježe dvije vrste tokova: transakcije i ostali
ekonomski tokovi. U većini slučajeva, transakcije su interakcije između
dvije institucionalne jedinice koje se odvijaju prema obostranom
dogovoru.
Tokovi i stanja koja se bilježe u GFS sustavu su integrirani, što znači da

se sve promjene u bilancama stanja mogu u potpunosti objasniti
promatranjem tokova. Drugačije rečeno, sljedeći odnos vrijedi za svako
stanje:
S1= S0 + F
S0 predstavlja vrijednost određenog stanja na početku, a S1 na kraju

računovodstvenog razdoblja, dok F predstavlja neto vrijednost svih
tokova tijekom razdoblja u kojem je došlo do utjecaja na određeno stanje.
Uopćeno govoreći, vrijednost bilo kojeg stanja kojim raspolaže jedinica u
određeno vrijeme jeste kumulativna vrijednost svih tokova koji su
utjecali na to stanje od kada je jedinica po prvi put uknjižila to stanje.
Tokovi prikazuju stvaranje, transformaciju, razmjenu, transfer ili

poništenje ekonomske vrijednosti. Oni se tiču promjena u veličini,
sastavu ili vrijednosti aktive, pasive i neto vrijednosti jedinice. Tok može
biti jedinstven događaj, kao što je isplata u gotovini za kupovinu robe, ili
kumulativna vrijednost serije događaja do koje je došlo za vrijeme
računovodstvenog razdoblja, kao što je kontinuirano obračunavanje
troška kamate na vladine obveznice. Svi su tokovi klasificirani kao
transakcije, ili kao ostali ekonomski tokovi.
Transakcija je interakcija između dvije jedinice na temelju zajedničkog

sporazuma, ili djelovanje unutar jedinice za koje je analitički korisno da
se tretira kao transakcija. Neke su transakcije, primjerice plaćanje poreza,
nametnute putem zakona. Svaka je transakcija ili razmjena, ili transfer.
Transakcija je razmjena ako jedna jedinica pruža robu, usluge, sredstva
ili rad drugoj jedinici, a zauzvrat prima robu, uslugu, aktivu ili rad u bilo
kojoj vrijednosti.133 Transakcija je transfer ako jedna jedinica pruža robu,

133
Izvor: IMF GFSM 2001. Termin “pruža robu, usluge, aktivu…” također treba da
obuhvaća i to kada jedna jedinica dopušta drugoj korištenje aktivom koju ova prva
posjeduje, te promjenu vlasništva nad aktivom. Kamate i druge vrste prihoda od
imovine su zamjene pošto jedna jedinica pruža aktivu, kao što je gotovina ili neka druga
vrsta plativog sredstva, a druga osigurava korištenje njene aktive za neke potrebe.
294
usluge, aktivu ili rad drugoj jedinici bez da zauzvrat prima robu, usluge,
aktivu ili rad u bilo kojoj vrijednosti. Porezi i većina socijalnih doprinosa
su obvezni transferi koje su vladine jedinice nametnule drugim
jedinicama. Subvencije, grantovi i socijalna potpora su dobrovoljni
transferi jedinica generalne vlade drugim jedinicama. Transakcije na
različite načine mogu promijeniti stanje nefinancijskih sredstava,
financijskih sredstava i obveza. Transakcije kojima se povećava stanje
sredstava se nazivaju nabavka (akvizicija – en. Aquisition), a transakcije
kojima se smanjuje stanje sredstava koja posjeduje neka jedinica se
nazivaju prodaja (dispozicija – en. Disposal). Transakcije kojima se
povećavaju obveze neke jedinice se nazivaju stvaranje obveza (en.
Incurance of liabilities), a transakcije kojima se smanjuju obveze neke
jedinice se nazivaju otplata, smanjenje, likvidacija, amortizacija ili
poništavanje duga.
Osnovni princip koji se koristi za valuaciju svih transakcija u sredstvima

i obvezama temelji se na tržišnim vrijednostima ili tržišnim cijenama.
Preusmjeravanje, koje se pojavljuje kao transakcija, neophodno je kada

se jedinica koja vrši transakciju ne pojavljuje u stvarnim
računovodstvenim zapisima zbog administracijskih uredbi. Primjerice,
ako su vladini namještenici uključeni u mirovinsku shemu,
računovodstveni zapisi mogu pokazivati da vladina jedinica uplaćuje
izravno u mirovinsku shemu u ime svojih namještenika. U navedenom je
slučaju neophodno preusmjeriti uplate kako bi se vidjelo da vlada
isplaćuje namještenike koji su onda prikazani kao da uplaćuju tu istu
sumu mirovinskom fondu.
Ostali ekonomski tokovi predstavljaju promjene u veličini ili vrijednosti

sredstva ili obveze koje ne proizlaze iz transakcija (kao rezultat
tehnološkog napretka, podzemna nalazišta minerala mogu postati
povoljna za ekonomsku eksploataciju, poboljšani pristup može učiniti da
komercijalno eksploatiranje drveta postane moguće u određenoj šumi, i
slično). Ostali ekonomski tokovi se svrstavaju u dvije kategorije i to kako
slijedi:
¾ Ostvarenje dobiti ili gubitka (en. holding gains and losses). U
ovom slučaju se radi o promjenama vrijednosti sredstava, obveza
i neto vrijednosti koje su nastale uslijed promjena cijene. Kontra
stavka za knjiženje ostvarene dobiti ili gubitka je uvijek promjena
u neto vrijednosti.
295
¾ Ostale promjene u obimu sredstava, koje po definiciji
predstavljaju promjene vrijednosti sredstava, obveza i neto
vrijednosti u bilanci stanja nastale usljed faktora, osim transakcija
ili revaluacije (primjerice, uništenje sredstava ratnim dejstvima ili
prirodnim katastrofama). Ovim je promjenama pogođena
količina, a ne vrijednost ili cijena sredstava ili obveza. Kontra
stavka za knjiženje je uvijek promjena u neto vrijednosti, osim u
slučaju kada se radi o promjenama uzrokovanim
preklasifikacijom nekog sredstva ili obveze.
Računovodstvena pravila za knjiženje tokova i stanja u GFS sustavu su

uspostavljena kako bi se osiguralo da se podaci proizvedeni od strane
sustava prilagođavaju prihvaćenim standardima za kompilaciju
ekonomske statistike. Izuzev konsolidacije, računovodstvena pravila GFS
sustava su jednaka onima u SNA 1993. Također, postoje mnoge sličnosti
između računovodstvenih pravila korištenih u GFS sustavu i onih koja
primjenjuju poduzeća i vlade u svojim financijskim izvještajima.
Računovodstveni sustav koji se koristi za knjiženje tokova u GFS sustavu

počiva na principu dvostrukog knjiženja. U sustavu dvostrukog knjiženja
svaki tok zahtijeva dva unosa jedne vrijednosti koji se tradicionalno
nazivaju kreditni (potražni) i debitni (dugovni) unos. Debit je povećanje
aktive, smanjenje pasive ili smanjenje neto vrijednosti. Kredit je
umanjenje aktive, povećanje pasive ili povećanje neto vrijednosti. Unosi
za prihod, koji predstavljaju uvećanje neto vrijednosti, knjiže se kao
kredit. Nasuprot tome, troškovi se odnose na smanjenje neto vrijednosti i
knjiže se kao debit.
Kretanje aktive, pasive i neto vrijednosti („↑“- rast ili „↓“- smanjenje), u
zavisnosti od toga da li se radi o knjiženju dugovnih ili potražnih
vrijednosti:
DEBIT (DUGUJE) KREDIT (POTRAŽUJE)

↑ aktiva ↓ aktiva
↓ pasiva ↑ pasiva
↓ neto vrijednost (pr. troškovi) ↑ neto vrijednost (pr. prihodi)
Kada se tok identificira, vrijeme u koje je do njega došlo se mora odrediti

tako da se mogu kompilirati rezultati svih tokova unutar
računovodstvenog razdoblja. Vrijeme evidentiranja tokova utječe i na
296
stanja zabilježena u bilancu stanja. Uopćeno govoreći, vrijeme knjiženja
se može zasnivati na četiri osnove: na obračunskoj osnovi, na osnovi
roka za isplatu, na osnovi obveze i na gotovinskoj osnovi.
Kada se knjiženja zasnivaju na obračunskoj osnovi, tokovi se knjiže u

vrijeme kada je ekonomska vrijednost stvorena, razmijenjena,
transferirana ili poništena. Drugim riječima, utjecaji ekonomskih
događaja se registriraju u vrijeme kada do njih dođe, bez obzira na to da
li je gotovina dana ili primljena, ili se trebala primiti ili isplatiti. Svi se
događaji koji uzrokuju stvaranje, transformiranje, razmjenu, transfer ili
poništenje ekonomske vrijednosti bilježe u GFS sustavu na obračunskoj
osnovi. Prema tome, u statistici koja je kompilirana na obračunskoj
osnovi obuhvaćene su pored monetarnih i sve nemonetarne transakcije.
GFS sustav koristi obračunsku osnovu prvenstveno zbog toga što se
vrijeme registriranja podudara s vremenom stvarnih tokova sredstava.
Kao rezultat, obračunska osnova pruža najbolje polazište za sagledavanje
makroekonomskih utjecaja primijenjene vladine fiskalne politike.
Obračunska osnova pruža najobuhvatnije informacije jer su registrirani

svi resursni tokovi, uključujući interne transakcije, transakcije u naturi i
ostale ekonomske tokove. Štoviše, to sveobuhvatno registriranje
dozvoljava integraciju tokova sa promjenama u bilanci stanja. Uopćeno
govoreći, računi koji kao osnovu za knjiženje koriste rokove za isplatu,
obveze, ili se knjiženje zasniva na gotovini, ograničeni su na monetarne
transakcije.
Upravljanje likvidnošću je ključno za funkcioniranje bilo koje jedinice.

Međutim, nije neophodno koristiti gotovinsku osnovu kako bi se
zadovoljila ova potreba, pošto podaci o gotovinskim tokovima nisu
izgubljeni ni sa obračunskom osnovom knjiženja.
Svi tokovi i stanja trebaju biti vrednovani po iznosima za koje se

sredstva, osim gotovinskog novca, usluge, rad ili nabavka kapitala ustvari
zamjenjuju ili za koje se mogu zamijeniti za gotovinski novac. Ove
vrijednosti se spominju kao tekuće tržišne cijene ili vrijednosti. Stanja
treba vrednovati po tekućim cijenama na datum bilance stanja.
Općenito, stanja i tokovi se knjiže na bruto osnovi (uključujući odvojeno

knjiženje sredstava od knjiženja obveza). Netiranje pogrešnih ili
neautoriziranih transakcija se radi u istoj kategoriji prihoda ili troškova.
297
Povrat poreza se knjiži kao negativan porezni prihod. Neto prikazivanje
se primjenjuje na sljedeće:
promjene u zalihama,
nabavka ili dispozicija bilo koje kategorije financijskih
sredstava,
ostvarenje dobiti ili gubitka za svaku kategoriju sredstava ili
obveza.
Sljedeća interesantna kategorija kada se govori o računovodstvenim

pravilima jeste konsolidacija. Konsolidacija je metoda prezentiranja
statističkih informacija za skup jedinica, kao da iste čine jednu
jedinstvenu jedinicu. U GFS sustavu, podaci predstavljeni za grupu
jedinica se obično konsolidiraju.
Konsolidacija podrazumijeva eliminaciju svih transakcija i odnosa

između dužnika-vjerovnika koje nastanu između jedinica koje se
konsolidiraju u isti sektor ili podsektor. Drugim riječima, transakcija
jedne jedinice se združuje sa tom istom transakcijom registriranom kod
druge jedinice, te se obje transakcije eliminiraju (ukoliko je kod jedne
jedinice registriran primjerice trošak u nekom iznosu kao grant drugoj
jedinici, kod druge jedinice će biti registriran prihod kao grant u tom
istom iznosu – te se transakcije konsolidiraju, odnosno poništavaju).
Razlog za konsolidiranje transakcija nalazi se u upotrebi statistike. GFS

sustav kompilira statističke informacije podesne za korištenje u
analizama rezultata vladinih aktivnosti, bilo kao cijelog sektora generalne
vlade ili kao određenog podsektora.
Još je jedna kategorija značajna za spomenuti u ovome dijelu koji

obrađuje računovodstvena pravila a to su mogući, odnosno uvjetni
ugovori, koji stupaju na snagu jedino ako je jedan ili više navedenih
uvjeta ispunjeno. U GFS sustavu se ovakvi ugovori ne tretiraju kao
tokovi ili stanja nego se evidentiraju kao memorandumske stavke.
Ovakvi tokovi ili stanja su formalno prihvaćeni u GFS sustavu jedino kad
se za to ispune uvjeti. Nepredviđeni, ali mogući troškovi/situacije koje
mogu utjecati na financijski učinak ili stanje sektora generalne vlade u
zavisnosti od njihovog pojavljivanja ili nepojavljivanja (primjerice
vladine garancije za kredit) mogu rezultirati kao trošak ukoliko dužnik ne
ispuni svoju obvezu.
298
GFSM 2001 priručnik slijedi SNA 1993 po tome što ne tretira nijedan
nepredviđeni trošak kao financijske prihode ili obveze. Ipak,
nepredviđeni troškovi, posebno oni koji mogu rezultirati u bilo kojoj vrsti
troška, mogu biti od velikog značaja za vladin sektor. Stoga, agregirani
podaci o svim važnim nepredviđenim, ali mogućim troškovima trebaju
biti registrirani kao memorandumske stavke.
8.6. GFSM 2001 klasifikacijski sustav i kodiranje

Svrha klasifikacije jeste da organizira podatke tako da posmatrano sa
analitičkog aspekta podaci imaju smisla, odnosno da su kao takvi
analitički upotrebljivi. Stoga, klasifikacijski sustav predviđa korištenje
posebnih kodova (šifara) za obilježavanje transakcija (slika 8.3.), ostalih
ekonomskih tokova (slika 8.4.) i za obilježavanje stanja (slika 8.5.). Na
grafikonima kodovi su predstavljeni numeričkim oznakama u zagradama
pored opisa transakcije, ostalog ekonomskog toka ili stanja. GFS
klasifikacijski sustav se sastoji od tri dijela i to:
¾ Klasifikacija, koja se koristi za knjiženje i spremanje podataka.
¾ Statističke tablice, koje se koriste za publiciranje i analize

podataka. GFSM 2001 raspolaže sa 9 različitih statističkih tablica
i to: Tablica 1 – Prihodi; Tablica 2 – Troškovi; Tablica 3 –
Transakcije u sredstvima i obvezama (po vrsti sredstava i
instrumenata); Tablica 4 – Ostvarena dobit/gubitak u sredstvima i
obvezama; Tablica 5 – Ostale promjene u obimu sredstava i
obveza; Tablica 6 – Bilanca stanja; Tablica 7 – Odlivi po
funkcionalnoj klasifikaciji (COFOG134); Tablica 8 – Transakcije u
financijskim sredstvima i obvezama (po sektorima povjerioca); i
Tablica 9 – Ukupni ostali ekonomski tokovi u sredstvima i
obvezama. Više informacija o navedenim tablicama, kao i same
tablice dostupne su u MMF-ovom priručniku GFSM 2001.

134
GFSM 2001 klasifikacija odliva po funkcijama se zasniva na UN/OECD
Klasifikaciji funkcija vlade (en. Clasification Of the Functions Of Government -
COFOG). U GFS, COFOG se koristi za klasifikaciju troškova vlade i transakcija u
nefinancijskim sredstvima. Odlivi = troškovi + neto nabavka nefinancijskih sredstava.
GFS klasifikacija odliva po funkciji je klasifikacija transakcija, a ne ostalih ekonomskih
tokova ili stanja. COFOG klasifikacija razvrstava transakcije u 10 glavnih kategorija (za
više detalja posjeti sljedeću web stranicu: http://unstats.un.org/unsd/cr/registry/regcst.asp?Cl=4).
299
¾ Zbirni izvještaji, koji se također koriste za publiciranje i analize
podataka. GFSM 2001 predviđa 4 različita izvještaja i to:
Izvještaj o vladinim operacijama; Izvještaj o izvorima i korištenju
gotovine; Izvještaj o ostalim ekonomskim tokovima; i Bilanca
stanja.
Na slikama 8.3., 8.4. i 8.5. prikazan je sustav dodjeljivanja kodova

transakcijama, ostalim ekonomskim tokovima i stanjima. Transakcije
(vidi slika 8.3. Kodiranje transakcija) su kodirane tako da one koje
povećavaju neto vrijednost, prihodi, nose numeričku oznaku (1).
Troškovi su označeni kodom, odnosno numeričkom oznakom (2) i
predstavljaju transakcije koje smanjuju neto vrijednost. Transakcijama
koje nemaju utjecaja na neto vrijednost dodijeljen je kod, numerička
oznaka (3). Detaljnije razrađeni kodovi prihoda i troškova, te transakcija
u sredstvima i obvezama mogu se uočiti u Prilogu 1. Izvještaja o
operacijama vlade.
Slika 8.3. Kodiranje transakcija
TRANSAKCIJE
Utječu na veličinu neto Ne utječu na veličinu

vrijednosti (NV) neto vrijednosti
Sredstva/Obveze (3)
Povećava NV: Prihod (1)
Smanjuje NV: Trošak (2) Nefinancijska sredstva

(vrste sredstava) (31)
Financijska sredstva
COFOG (troškovi i (vrste instrumenata) (32)
nefinancijska sredst. (7)
Obveze
Financijska sredstva i (vrste instrumenata) (33)
obveze po sektorima) (8)
300
Na slici 8.4. Kodiranje ostalih ekonomskih tokova predstavljen je način
dodjeljivanja numeričkih oznaka, odnosno kodova (4) i (5) ostalim
ekonomskim tokovima, pri čemu ostvarena dobit/gubitak (revaluacija) u
sredstvima i obvezama nosi kod (4), a ostale promjene u obimu sredstava
i obveza imaju numeričku oznaku, odnosno kod (5).
Slika 8.4. Kodiranje ostalih ekonomskih tokova
Ostali ekonomski tokovi (9)
Ostvarena dobit/gubitak Ostale promjene u obimu

(revaluacija) u sredstvima i sredstava i obveza (5)
obvezama (4)
Nefinancijska sredstva Nefinancijska sredstva (vrste

(vrste sredstava) (41) sredstava) (51)
Financijska sredstva (vrste Financijska sredstva (vrste

instrumenata) (42) instrumenata) (52)
Obveze Obveze (vrste instrumenata)

(vrste instrumenata) (43) (53)
U skladu sa GFSM 2001, a što je prikazano i na slici 8.5. Kodiranje

stanja, stanjima je dodijeljena numerička oznaka, odnosno kod (6).
Slika 8.5. Kodiranje stanja
Stanja (Bilanca stanja)
Neto vrijednost (6)
Nefinancijska sredstva (vrste sredstava) (61)
Financijska sredstva (vrste instrumenata) (62)
Obveze (vrste instrumenata) (63)
301
8.7. Prihodi – definicija, knjiženje, obuhvat, vrste i
karakteristike (1)
Prihodi su skup transakcija proizašlih iz razmjena i transfera, a koje kao
rezultat imaju povećanje neto vrijednosti. Prihodi bi trebali biti knjiženi
kada se dogodi aktivnost, transakcija, ili drugi događaj koji kreira
potraživanje za primitak poreza ili druge vrste prihoda. Osnovne vrste
prihoda su:
¾ Porezni prihodi (11)

Obvezni transferi sektoru generalne vlade
Isključuju određene obvezne transfere, kao što su kazne,
penali, i većina socijalnih doprinosa
¾ Doprinosi socijalnog osiguranja (12)

Stvarni ili imputirani primitci od onih koji uplaćuju
doprinose, a koji sebi i onima koji od njih ovise
osiguravaju socijalnu korist na račun tih uplata
¾ Grantovi (13)
Neobvezni transferi koje prime vladine jedinice od drugih
vladinih jedinica (domaćih ili inozemnih), ili
međunarodnih organizacija
¾ Ostali prihodi (14)
¾ Prihod od imovine (141)

Primljeni kada vladina jedinica stavi financijsko i/ili
neproizvedeno sredstvo na raspolaganje drugoj jedinici
(primjerice: kamata, dividenda, renta, i sl.)
¾ Prodaja robe i usluga (koje proizvodi vlada) (142)

Tržišne, netržišne, i imputirane prodaje, te administrativne
takse...
¾ Kazne, prekršaji, naknade (143)

¾ Dobrovoljni transferi osim grantova (144)
¾ Razni i neidentificirani prihodi (prodaja otpadnog materijala, i
sl.) (145)
302
Osnovne karakteristike prihodovnih transakcija su predstavljene u
sljedećoj tablici.
Tabela 8.1. Osnovne karakteristike prihodovnih transakcija
VRSTA
OSNOVNA KARAKTERISTIKA
TRANSAKCIJE
Porezi Obvezni nepovratni transferi
Socijalni doprinosi Obvezni „povratni“ transferi
Grantovi Dobrovoljni nepovratni transferi
Prihod od imovine Razmjena
Prodaja robe i usluga Razmjena
Kazne, prekršaji i naknade Obvezni nepovratni transferi koji nisu porezi
Ostali dobrovoljni transferi Dobrovoljni nepovratni transferi
8.8. Troškovi – definicija, knjiženje, obuhvat, vrste i

karakteristike (2)
Troškovi su skup transakcija koje se odnose na zamjenu i transfere koji
smanjuju neto vrijednost. Troškovi bi trebali biti knjiženi kada se dogodi
ekonomska aktivnost, transakcija, ili drugi događaj koji kreira bezuvjetnu
obvezu za jedinicu generalne vlade da izvrši plaćanje ili iz nekog drugog
razloga odustane od sredstava. Osnovne ekonomske kategorije u koje
statistika vladinih financija razvrstava troškove su:
¾ Kompenzacija zaposlenih (21) – Kompenzacija zaposlenih
predstavlja ukupna plaćanja, u novcu i robi, djelatnicima sektora
vlade za posao koji oni obavljaju tijekom obračunskog razdoblja.
Dalje se dijeli u dvije kategorije i to: plaće i naknade; i socijalni
doprinosi.
¾ Korištenje robe i usluga (22) – Ova se kategorija sastoji od roba i
usluga koje sektor vlade koristi za proizvodnju tržišnih i
netržišnih roba i usluga. Ova je kategorija vrlo slična međufaznoj
potrošnji definiranoj u SNA 1993.
¾ Potrošnja stalnih sredstava (23)– Ova vrsta troška predstavlja
smanjenje u vrijednosti stalnog sredstva koje posjeduje ili koristi
jedinica vlade tijekom obračunskog razdoblja.
¾ Kamate(24) – Kamate predstavljaju trošak koji ima jedinica
sektora vlade (dužnik) za korištenje raspoložive glavnice,
odnosno ekonomske vrijednosti koju je na raspolaganje stavio
kreditor.
303
¾ Subvencije (25) – Subvencije su tekuće neperiodične isplate
vladinih jedinica poduzećima na osnovu obima njihovih
proizvodnih aktivnosti, ili količine ili vrijednosti robe ili usluga
koje proizvode, prodaju, izvoze ili uvoze. Subvencije mogu biti
dizajnirane tako da utječu na obim proizvodnje, ili na prodajnu
cijenu gotovih proizvoda.
¾ Grantovi (26) – Ovu kategoriju troška predstavljaju neobvezni
tekući ili kapitalni transferi jedne vladine jedinice drugoj ili
međunarodnoj organizaciji.
¾ Socijalna davanja (27) – Socijalna davanja predstavljaju transfere
u gotovini ili robi u cilju zaštite populacije ili njenih specifičnih
segmenata od mogućih socijalnih rizika. Primjeri socijalnih
davanja su osiguravanje medicinskih usluga, pomoći
nezaposlenim osobama i socijalne pomoći.
¾ Ostali troškovi (28) – U ovu kategoriju ubrajaju se troškovi na
imovinu, osim kamate, dividende, povlačenja od dohotka
kvazikorporacija, rente, te ostali nerazvrstani troškovi.
Osnovne karakteristike troškovnih transakcija su predstavljene u

sljedećoj tablici.
Tabela 8.2. Osnovne karakteristike troškovnih transakcija
VRSTA TRANSAKCIJE OSNOVNA KARAKTERISTIKA

Kompenzacija zaposlenih Razmjena
Korištenje robe i usluga Razmjena
Potrošnja stalnih sredstava Imputiranje (interna transakcija)
Kamate Razmjena
Subvencije Transfer
Grantovi Transfer
Socijalna davanja Transfer
Ostali troškovi od imovine, osim kamate –
Ostali troškovi razmjena; ostalo su gotovo isključivo
transferi
304
8.9. Bilanca stanja – pojam i karakteristike
Bilanca stanja, ili kompilacija stanja, jeste izvještaj o vrijednosti
sredstava koje neko posjeduje i financijskih potraživanja (obveza) drugih
jedinica od vlasnika tih sredstava na određeni datum. Ukoliko se ukupna
sredstva umanje za obveze, kao rezultat dobije se neto vrijednost.
Osnovna podjela sredstava predstavljena je na slici 8.6.
Slika 8.6. Osnovna podjela sredstava
SREDSTVA
Nefinancijska Financijska (obveze)
Proizvedena Neproizvedena
Stalna sredstva Dodirljiva (opipljiva)
Dodirljiva (opipljiva) Nedodirljiva

(neopipljiva)
Nedodirljiva (neopipljiva)
Zalihe
Dragocijenosti
Ekonomsko sredstvo je objekat nad kojim neka institucionalna jedinica

ima apsolutno ili djelomično vlasništvo, te iz kojeg može biti izvučena
ekonomska korist posjedovanjem ili korištenjem istog tokom određenog
vremenskog razdoblja.
Stoga, ekonomsko sredstvo mora biti u mogućnosti osigurati ekonomsku

korist (korist od upotrebe sredstva – kao što su mašine i oprema u
proizvodnji; dohodak od imovine – kamata, dividenda, renta i sl.).
305
8.10. Konsolidacija sektora generalne vlade
Pojednostavljena shema procesa kompilacije statističkih informacija o
vladinim financijama, sukladno GFSM 2001 metodologiji, uopćeno se
može predstaviti kao što je to prikazano na sljedećoj shemi.
Slika 8.7. Proces kompilacije GFSM 2001 statističkih informacija135
Određivanje institucionalnog
Korak 1 obuhvata i sektorizacija sektora
generalne vlade
Određivanje najadekvatnijih izvora

Korak 2 podataka
Pripreme za kompilaciju GFSM

Korak 3 2001 statističkih informacija
Kompilacija GFSM 2001 statistike
Klasifikacija i derivacija
GFSM 2001 statističkih informacija
Korak 4
Konsolidacija
GFSM 2001 statističkih informacija

135
Izvor: GFSM 2001 Prilog metodologiji, MMF, kolovoz/august 2007. god.
306
Konsolidacija predstavlja proces prezentiranja podataka za nekoliko
jedinica na način kao da iste čine jednu jedinstvenu konstituirajuću
jedinicu. Konsolidacija podrazumijeva eliminaciju transakcija i
recipročne pozicije stanja između jedinica koje se konsolidiraju,
osigurava da ne dođe do dupliranja iznosa, a uobičajeno predstavlja
posljednji korak u GFS kompilaciji podataka. Konsolidacija je simetričan
proces te stoga nema utjecaja na bilančne stavke (konsolidiranje
transakcije koja se dogodila između dvije jedinice, koje se konsolidiraju
u jednu jedinicu, podrazumijeva eliminaciju troškovne kod jedne, a
prihodovne stavke kod druge jedinice, te tako novonastala jedinica neće
uključivati ni trošak, a ni prihod nastao uslijed te transakcije).
Transakcije predstavljene po važnosti sa aspekta konsolidacije bi bile

kako slijedi:
grantovi (tekući i kapitalni transferi između jedinica generalne
vlade),
transakcije u financijskim sredstvima i obvezama,
kamate kao prihod i kao trošak,
porezi plaćeni od jedne vladine jedinice drugoj,
nabavka i/prodaja robe i usluga,
nabavka(akvizicija)/prodaja (dispozicija) nefinancijskih
sredstava.
Važno je napomenuti da se doprinosi koje vlada kao poslodavac uplaćuje

različitim shemama socijalnog osiguranja u skladu sa GFSM 2001 ne
konsolidiraju.
8.11. Statistički izvještaji

Izvještaji koji u skladu sa GFSM 2001 nastanu kao rezultat kompilacije
statistike vladinih financija su: (1) Izvještaj o operacijama vlade; (2)
Izvještaj o ostalim ekonomskim tokovima; i (3) Bilanca stanja. Pored
toga, okvir uključuje i (4) Izvještaj o izvorima i korištenju gotovine u
svrhu osiguranja osnovnih informacija o likvidnosti.
Izvještaj o vladinim operacijama je rezime transakcija sektora generalne

vlade u danom obračunskom razdoblju. Izvještaj predstavlja detalje o
transakcijama kod prihoda, troškova, neto nabavke nefinancijskih
sredstava i neto stvorenih obveza. U okviru Izvještaja prihodi se
definiraju kao povećanja neto vrijednosti, a trošak kao smanjenja neto
307
vrijednosti koja nastaju kao rezultat transakcija. Neto nabavka
nefinancijskih sredstava je jednaka bruto nabavci stalnih sredstva
umanjenoj za potrošnju stalnih sredstava, na koju se dodaju promjene u
zalihama i promjene nastale transakcijama drugih nefinancijskih
sredstava.
Dvije su važne analitičke bilančne stavke izvedene iz Izvještaja o

vladinim operacijama. Prihod umanjen za rashod daje neto operativnu
bilancu (NOB). Daljnje umanjenje NOB za neto nabavku nefinancijske
aktive daje neto pozajmljivanje(+) / zaduživanje(-), što je također
jednako neto rezultatu transakcija financijskom aktivom i pasivom.
Neto operativna bilanca predstavlja sažeto mjerenje stalne održivosti

vladinih operacija. Potrebno je naglasiti da neto operativna bilanca
(promjene u neto vrijednosti nastale uslijed transakcija) na način na koji
je definiran ovdje izuzima dobitke i gubitke koji nastaju uslijed promjena
u razinama cijena i drugih promjena u volumenu aktive.
Komponenta promjene u neto vrijednosti koja proizlazi iz transakcija se

može izravno pripisati vladinoj politici, jer vlade imaju kontrolu nad
svojim transakcijama. Ovo se ne može reći za ostale komponente ukupne
promjene u neto vrijednosti, pošto vlade nemaju izravnu kontrolu nad
njima.
Neto pozajmljivanje(+)/zaduživanje(-) je sažeto mjerenje koje ukazuje na

razinu do koje vlada ili stavlja financijska sredstva na raspolaganje
ostalim sektorima u ekonomiji, ili koristi financijska sredstva koja su
ostvarena od strane ostalih sektora. Prema tome, ovo se može gledati kao
indikator financijskog utjecaja vladinih aktivnosti na ostatak ekonomije.
Bruto operativna bilanca, još jedna od bilančnih stavki, razlikuje se od

neto operativne bilance po tome što ne uključuje potrošnju stalnih
sredstava u troškove. U praksi može biti izuzetno teško izmjeriti
potrošnju stalnih sredstava tako da se može desiti da nije moguće doći do
zadovoljavajuće procjene. Ako je to slučaj, bruto operativna bilanca
može biti praktičnija za analizu nego neto operativna bilanca. Međutim,
preferira se korištenje neto operativne bilance pošto ona sadrži sve tekuće
troškove vladinih operacija, uključujući i amortizaciju.
308
Izvještaj o izvorima i korištenju gotovine prikazuje ukupan iznos
gotovine stvorene ili potrošene putem (1) tekućih operacija, (2)
transakcija nefinancijskom aktivom i (3) transakcija financijskom
aktivom i pasivom koja nije u obliku gotovine. Za razliku od Izvještaja o
vladinim operacijama, koje je urađeno na obračunskoj osnovi, za
Izvještaj o izvorima i korištenju gotovine koristi se gotovinska osnova
knjiženja. To u osnovi znači da su transakcije zabilježene kada je
gotovina primljena ili kada dođe do gotovinske isplate. Dok je poželjno
bilježiti tokove na obračunskoj osnovi, informacije o izvoru i korištenju
gotovine su važne za ocjenjivanje likvidnosti sektora generalne vlade.
Neto promjena u vladinoj gotovinskoj poziciji je zbir neto gotovine koja
se dobiva iz tri prethodno spomenuta izvora.
Izvještaj o ostalim ekonomskim tokovima tabelarno postavlja promjene

na stanjima aktive, pasive i neto vrijednosti koje se dešavaju iz drugih
razloga, a ne transakcija. Te se promjene klasificiraju kao promjene ili u
vrijednosti, ili u volumenu aktive, pasive i neto vrijednosti. Preciznije,
dobit od posjedovanja predstavlja promjenu na stanjima koje nastaju
zbog kretanja cijena uključujući i kretanje tečaja. Ostale promjene u
količini sredstava odnose se na promjene stanja koje nastaju zbog
događaja kao što je otkriće novih sredstava (primjerice mineralnih
nalazišta) i zbog nestanka i uništenja sredstava. Bilančna stavka ovog
Izvještaja je promjena u neto vrijednosti koja je nastala kao posljedica
ostalih ekonomskih tokova.
Promjene u vrijednosti aktive, pasive i neto vrijednosti koje su

prouzrokovane jedino promjenama u cijenama se nazivaju dobici/gubici
u vlasništvu. One mogu biti prouzrokovane promjenama u generalnoj
razini cijena ili promjenama relativnih cijena. Promjene u deviznom
tečaju će također prouzrokovati dobitke/gubitke nad vlasništvom
financijske aktive i pasive koja je izražena u stranoj valuti.
Promjene u volumenu aktive i pasive koje nisu prouzrokovane

transakcijama mogu nastati kao rezultat vanrednih ili neočekivanih
događaja, normalnih događaja ili reklasifikacija.
¾ Vanredni ili neočekivani događaji obuhvaćaju štete
prouzrokovane zemljotresima, poplavama, požarima, vjetrovima,
ratovima i drugim katastrofama, te loše dugove koji su otpisani od
strane kreditora, nekompenzirane konfiskacije, napuštanje
proizvodnih postrojenja prije nego što je izgradnja završena,
309
neočekivane gubitke aktive, neočekivane degradacije fiksne
aktive nastale zagađenjem i izvanredne gubitke zaliha.
¾ Normalni događaji obuhvaćaju pronalaske podzemne aktive,
njeno iscrpljenje putem eksploatacije, registraciju patenta,
promjenu u dugovanju definiranog mirovinskog plana zbog
promjene u obuhvaćenim beneficijama, davanje statusa
historijskog spomenika nekom zdanju i prirodni rast neuzgojenih
bioloških resursa.
¾ Do reklasifikacija dolazi kada dio jedinice generalne vlade počne
djelovati sa dovoljnom nezavisnošću i bude klasificiran kao kvazi
korporacija, kada se vladina jedinica pretvori u javnu korporaciju
ili obrnuto zbog promjene u svojim operacijama ili zbog cijena
koje naplaćuje za svoje usluge, te kada dođe do ponovne
organizacije ili spajanja jedinica generalne vlade i javnih
korporacija. U ovim slučajevima, aktiva i pasiva se može dodati
ili oduzeti od bilanci stanja jedinica sektora generalne vlade.
Bilanca stanja, kao sljedeći izvještaj, jeste prikaz stanja ukupnih

financijskih i nefinancijskih sredstava koja se posjeduju, ukupne
potražnje drugih jedinica nasuprot vlasnika tih sredstava u obliku obveza,
i neto vrijednost sektora, koja je jednaka ukupnoj vrijednosti sredstava
umanjenoj za ukupnu vrijednost obveza. Promjena u neto vrijednosti je
preferirani način ocjenjivanja održivosti fiskalnih aktivnosti. Bilanca
stanja predstavlja ukupna sredstava i obveze na kraju računovodstvenog
razdoblja.
Razumljiv tretman transakcija i drugih ekonomskih tokova u GFS

sustavu omogućava da se početna (otvarajuća) i završna (zatvarajuća)
bilanca stanja u potpunosti poravnaju. Odnosno, ukupna vrijednost
promatrane vrste sredstava ili obveza na početku računovodstvenog
razdoblja uvećana za promjene u toj ukupnoj vrijednosti na koje je
ukazano transakcijama i drugim ekonomskim tokovima jeste jednaka
ukupnoj vrijednosti tih sredstava ili obveza na kraju tog razdoblja.
Vladina aktiva obuhvaćena bilancom stanja sektora generalne vlade su

sredstva nad kojima jedinice generalne vlade imaju vlasnička prava i iz
kojih one mogu imati ekonomsku korist posjedujući ili koristeći ih u
određenom vremenskom razdoblju. Sredstva su klasificirana na isti način
na koji su klasificirane i transakcije sredstvima, a mogu biti nefinancijska
ili financijska. Nefinancijska se sredstva dalje klasificiraju kao stalna
310
sredstva, zalihe, dragocjenosti ili neproizvedena sredstva. Financijska se
sredstva klasificiraju prema rezidentnosti druge strane i prema vrsti
instrumenta, a mogu se klasificirati i prema sektoru druge strane.
Vladine obveze su obveze pružanja ekonomske vrijednosti nekoj drugoj

institucionalnoj jedinici. Većina klasifikacija koje se primjenjuju na
financijska sredstva se može primijeniti i na financijske obveze.
Iz prethodno navedenog proizlazi zaključak da GFSM 2001 okvir stvara

skup mogućnosti za fiskalnu analizu, naročito kada se govori o fiskalnoj
likvidnosti i održivosti. Glavna inovacija GFSM 2001 okvira jeste da
dovodi u paralelu set poslovnih računa, dopuštajući postupan uvid u
fiskalnu održivost preko mjerenja neto vrijednosti, neto operativne
bilance i neto pozajmljivanja(+)/zaduživanja(-). Kada su ovi pokazatelji
kompilirani korištenjem sveobuhvatnih aktualnih informacija, oni
reflektiraju precizniji utjecaj izvornih tokova. Analize neto vrijednosti
(stanje sredstava umanjeno za obveze) trebale bi politiku fokusirati na
strukturu vladine bilance stanja i izbor portfelja sredstava (i obveza).
311
312
POGLAVLJE 9.
STATISTIKA PLATNOG BILANSA

9.1. Analiziranje vanjske pozicije

9.2. Konceptualni okvir platnog bilansa i međunarodne investicione
pozicije
9.3. Platni bilans i nacionalni računi
9.4. Klasifikacija i standardne komponente platnog bilansa
9.5. Struktura i karakteristike kapitalnog i financijskog računa
9.6. Direktno ulaganje
9.7. Portfeljno ulaganje
9.8. Ostala ulaganja
9.9. Rezervna aktiva
9.10. Međunarodna investiciona pozicija
313
314
9. STATISTIKA PLATNOG BILANSA

Mjerenje i analiziranje vanjske pozicije ekonomije je jedna od bazičnih
makroekonomskih zadaća. Važnost za detaljno poznavanje i osmatranje
pozicije i tokova jedne ekonomije u odnosu na druge je naročito porasla
sa intenziviranjem međunarodnih tokova kao posljedice liberalizacije u
sferi vanjske trgovine, kapitalnih tokova, naglašene migracije radne
snage i slično. Karakteristike svih nedavnih kriza (i prije 2008. godine)
su ukazivale da je prijenos potresa na globalnom nivou postao tako brz i
opasan da je neophodno raspolagati sa potpunim setom pouzdanih i
uporedivih podataka, da bi se moglo adekvatno pripremiti i osmatrati
promjena u međunarodnim tokovima roba, usluga, kapitala, investicija i
ostalog. Vanjski aspekti imaju odlučujuću ulogu (naročito za male
otvorene ekonomije) u vođenju ekonomskih politika u globaliziranom
svijetu. Takvi podaci se također koriste za analitičke studije, tj. da bi se
utvrdili uzroci debalansa i potreba za mjerama prilagođavanja, zatim da
se analiziraju odnosi trgovine robom i direktnog ulaganja, aspekti
međunarodne trgovine uslugama, međunarodni bankarski tokovi;
problem vanjskog duga; veze između deviznog kursa i tekućeg računa i
tokova finansijskog računa. Platni bilans i međunarodna investiciona
pozicija sačinjavaju neraskidivu sponu u kompiliranju podataka za
različite komponente nacionalnih računa (npr. računi proizvodnje, računi
prihoda, kapitalni i finansijski računi, te mjerenje nacionalnog bogatstva).
Iz tog razloga su uloženi značajni napori da se razvije sveobuhvatan
statistički okvir koji bi omogućio prikupljanje i obradu podataka o
tokovima i stanjima vanjske pozicije svake ekonomije. Metodologija
statistike platnog bilansa i međunarodne investicione pozicije se
pripremaju kroz koordinaciju vodećih međunarodnih institucija i tima
eksperata, a glavnu ulogu u tom procesu je preuzeo Međunarodni
monetarni fond (MMF). Osim ove metodologije, svaka od zemalja može
za neka pitanja primijeniti svoja specifična rješenja, ali se ona moraju na
transparentan način prikazati javnosti. Unutar EU i euro zone postoje
također dodatne metodologije koje harmoniziraju pripremu platne bilanse
za ove grupe zemalja i BiH će u procesu približavanja morati početi
primjenjivati i te zahtjevnije statističke metodologije.
315
9.1. Analiziranje vanjske pozicije
Mjere i analiziranje vanjske pozicije zemlje su jedan od ključnih
elemenata u vođenju ekonomske politike. Podaci o realnim i finansijskim
transakcijama između jedne zemlje i ostatka svijeta je osnova za
analiziranje vanjske pozicije. Trgovina robama i uslugama predstavlja
realne transakcije, dok transakcije sa finansijskim sredstvima
(posuđivanje i otplate) predstavljaju finansijske transakcije. Realne
transakcije sa nerezidentima treba da su izbalansirane sa finansijskim
transakcijama sa nerezidentima u okviru vanjskog računa ekonomije
Slijedom sistema dvostrukog knjiženja, potraživanja i dugovanja su u

principu u platnom bilansu uvijek jednaka, pa je stoga ukupni bilans
jednak nuli. Onda se postavlja pitanje kako nastaju debalansi u vanjskom
sektoru ekonomije – deficiti i suficiti nastaju kada se neka grupa
transakcija („iznad linije“) razdvoji od grupe transakcija (prikazane
„ispod linije“). Ako su transakcije iznad linije u deficitu, tada suma
transakcija ispod linije mora biti u suficitu. Ova vrsta klasifikacije se
naziva analitička prezentacija platnog bilansa, za razliku od standardne
klasifikacije koja slijedi statističke principe.
Da bi se standardna statistička klasifikacija platnog bilansa pretvorila u

analitičku prezentaciju, potrebno je da se:
Stavke platnog bilansa podijele u grupe da bi se izračunala tri

posebna bilansa: trgovinski bilans, bilans tekućeg računa i
ukupni bilans. To znači da je potrebno povući liniju i posebno
analizirati stavke iznad i ispod linije.
Za analiziranje ukupnog deficita se reorganizuje nekoliko

stavki koje mogu da služe za finansiranje tog deficita.
Trgovinski bilans je razlika između izvoza i uvoza roba. Sa analitičkog

stanovišta nije uvijek lako razlikovati robe od usluga, jer je efekat uvoza i
roba i usluga jednak u pogledu deviznog priliva koji se ostvaruje. Ipak,
trgovinski bilans je praktičan za praćenje, jer su podaci o vanjskoj
trgovini robama obično na raspolaganju, sa manjim vremenskim
zakašnjenjem, a trgovinski bilans je dobar indikator deficita tekućeg
računa.
316
Deficit tekućeg računa je jedan od najčešće korištenih indikatora za
vanjske debalanse, a predstavlja razliku između potražne i dugovne
strane za robe, usluge, prihod i tekuće transfere. On govori o trendu
kretanja ove grupe transakcija u odnosu na finansijske transakcije sa
ostatkom svijeta. Po definiciji, bilans tekućeg računa (CAB) je uvijek
podudaran sa neto potraživanjima prema ostalim zemljama, tj.
promjenama u neto stranom zaduživanju (NFB), neto investicijama
nerezidenata u domaće obveznice i dionice (STK) i promjeni deviznih
rezervi centralne banke (∆NFA).
CAB = NFB + STK - ∆NFA
Gornja jednačina govori da se deficit finansira neto stranim

pozajmljivanjem, neto investicijama u dionice i obveznice i/ili
smanjivanjem deviznih rezervi (rezervne aktive). Deficit tekućeg računa
ne mora upućivati na potrebu za hitnim prilagođavanjem, jer deficit može
biti uzrokovan trenutnim problemima u izvozu, ili ekonomija prolazi
kroz period intenzivnog investiranja kojeg finansiraju strani investitori.
Ali veliki dugotrajni deficit zahtijeva promjene politika, pošto zemlja ne
može nastaviti da beskonačno finansira deficit kroz vanjsko zaduživanje
ili trošenje deviznih rezervi.
Deficit tekućeg računa je, s druge strane, identičan jazu između

nacionalne štednje (S) i investicija (I).
CAB ≡ S – I
Ako se nacionalna štednja i investicije dalje razlože na vladin sektor i

privatni sektor, onda se može analizirati da li su uzroci deficita u
pojačanim investicijama privatnog sektora ili potrošnje privatnog sektora,
ili su možda posljedica značajnog fiskalnog deficita.
Ukupni bilans je jednak bilansu tekućeg računa plus sve transakcije

(kapitalne i finansijske) privatnog i vladinog sektora. One uključuju
transakcije komercijalnih banaka i vlade sa nerezidentima, ali ne
uključuju transakcije centralne banke koje se nalaze ispod linije. Ukupni
bilans je važan indikator vanjske pozicije, odnosno indikator do koje se
mjere debalansi finansiraju kroz promjenu deviznih rezervi.
317
Ako je ukupni bilans u deficitu, onda centralna banka ima četiri opcije za
njegovo finansiranje:
smanjivanje deviznih rezervi,
posuđivanje rezervi od drugih banaka,
posuđivanje od MMF (ili drugih međunarodnih finansijskih
institucija),
specijalne vrste finansiranja (gomilanje zaostalih plaćanja,
reprogramiranje dugova, oprost dugova).
9.2. Konceptualni okvir platnog bilansa i međunarodne

investicione pozicije
Platni bilans (PB) je statistički izvještaj koji sistematski objedinjava, za
određeni vremenski period, ekonomske transakcije određene ekonomije
sa ostatkom svijeta. Transakcije, većinom između rezidenata i
nerezidenata, se sastoje od onih koje se tiču robe, usluga i prihoda; onih
koje se tiču finansijskih potraživanja od, i obaveza prema ostatku svijeta,
te onih transakcija (kao što su pokloni) koje su klasificirane kao transferi.
Usko povezano sa okvirom platnog bilansa (koji je više orijentiran na

tokove) je međunarodna investiciona pozicija (koja se bavi stanjima).
Ona se priprema za određeni vremenski trenutak, kao što je kraj godine.
Predstavlja statistički izvještaj o visini i strukturi stanja finansijske aktive
ekonomije, ili potraživanja ekonomije prema ostatku svijeta. U nekim
slučajevima može biti od analitičkog interesa da se izračuna razlika dviju
strana bilansnog stanja. Ova kalkulacija bi služila kao mjera neto
pozicije, te bi bila od jednake vrijednosti kao i onaj dio privredne neto
vrijednosti koja se može pripisati, ili proizvesti, iz njenog odnosa sa
ostatkom svijeta.
U daljem tekstu će biti predstavljeni međunarodni standardi za

konceptualni okvir za platni bilans i međunarodnu investicionu poziciju,
onako kako ih definira peto izdanje MMF-ovog Priručnika za platni
bilans (Balance of Payments Manual BPM, MMF, 1993). Ova
metodologija je još uvijek važeća, iako je već završena priprema šestog
izdanja ovog priručnika. Novi priručnik je pravljen uporedo sa aktuelnim
izmjenama u SNA, a glavno obilježje novog priručnika je da unosi više
jasnoće u prekogranične transakcije, uzimajući u obzir promjene
uzrokovane globalizacijom i finansijskom inovacijom u zadnje dvije
godine. Uvođenje u upotrebu novog priručnika za platni bilans će
318
započeti u 2010. godine, a potpuni prelaz će, kao i ranije, zavisiti od
mogućnosti zemalja da se prilagode ovim izmjenama. Tokovi registrirani
u statistici platnog bilansa predstavljaju sastavni (ali ne i jedini) dio
promjene međunarodne investicione pozicije (MIP), a za bolje
razumijevanje su na slici 9.1. prikazane relacije i kompatibilnost između
platnog bilansa i međunarodne investicione pozicije (MIP).
Slika 9.1. Konceptualni okvir za platni bilans i međunarodnu

investicionu poziciju (MIP)
Tekući račun
(robe, usluge,
prihod i tekući
transferi)
Bilans tekućeg računa
Kapitalni račun
Bilans tekućeg i kapitalnog računa
MIP Finansijski račun Drugi MIP

(finansijska ekonomski
(početna sredstva/obaveze) tokovi (završna
pozicija) pozicija)
9.3. Platni bilans i nacionalni računi

Konceptualno, računi platnog bilansa i srodni podaci o međunarodnoj
investicionoj poziciji su usko povezani sa širim sistemom nacionalnih
računa koji pruža jasan i sistematičan okvir za sakupljanje i prezentaciju
ekonomske statistike privrede. Međunarodni standard za ovaj okvir je
Sistem nacionalnih računa (SNA), koji obuhvata transakcije, druge
tokove i ostale promjene koje utiču na nivo aktive i pasive od jednog
319
računovodstvenog perioda do drugog. Povezivanje platnog bilansa i
SNA je pojačano činjenicom da, u gotovo svim zemljama, platni bilans i
podaci međunarodne investicione pozicije su prvo kompilirani, a zatim
inkorporirani u nacionalne račune. Pošto su platni bilans i međunarodna
investiciona pozicija integralni dijelovi SNA, postoji skoro potpuno
podudaranje - Priručnika i SNA - u obrađivanju tema kao što su sistem
dvojnog knjiženja, principi za vrednovanje i vrijeme bilježenja
transakcija i stanja aktive i pasive, procedure konverzije, obuhvat
međunarodnih transakcija u stvarnim resursima (robom, uslugama i
prihodom) i transfera (tekućih i kapitalnih). Također postoji podudaranje
po pitanju vanjske finansijske aktive i pasive, kao i obuhvata
međunarodne investicione pozicije.
Zbog ovih podudarnosti u daljem tekstu će se posvetiti detaljnija pažnja

na dva principa:
opis rezidentnih jedinica (proizvođača i potrošača), s obzirom

da je statistika platnog bilansa fokusirana na relaciju rezident
– nerezident, pa je u ovom poglavlju neophodno da se taj
princip detaljnije opiše, i
klasifikacija transakcije, jer postoji izvjesno neslaganje u

klasifikaciji između SNA i statistike platnog bilansa koja
proizilazi iz različite namjene ove dvije vrste statističkih
izvještaja.
Sastavljanje platnog bilansa i međunarodne investicione pozicije je

komplicirano činjenicom da se vrijednosti transakcija u stvarnim
vrijednostima i finansijskim stavkama te vrijednosti komponenata stanja
vanjske finansijske aktive i pasive mogu početno izraziti u različitim
valutama ili u drugim standardima vrijednosti, kao što su posebna prava
vučenja (SDR) ili jedinice evropske valute (ECU). Konverzija ovih
vrijednosti u referentnu obračunsku jedinicu (uglavnom nacionalnu
valutu kompilator) je potrebna da bi se napravili dosljedni i analitički
korisni izvještaji. Standardna ili univerzalna obračunska jedinica je
neophodna kako bi se omogućila agregacija na globalnoj ili regionalnoj
osnovi, te kako bi se olakšala međunarodna uporedivost. Iz perspektive
nacionalnog PB, nacionalna jedinica valute je očigledan izbor za
izvještaje platnog bilansa i međunarodne investicione pozicije. Izvještaji
koji su na taj način uređeni su kompatibilni sa nacionalnim računima i sa
ekonomskom i monetarnom statistikom privrede koja je izražena u toj
320
jedinici. U svrhu međunarodne uporedivosti, često se pribjegava izradi
PB u nekoj od stabilnih svjetskih valuta (npr. američki dolar, euro itd.),
što omogućava komparaciju i analizu bez uticaja deviznih razlika. Za
izvještavanje MMF, EU i drugih međunarodnih institucija od zemalja se
traži da kompiliraju izvještaje u obračunskoj jedinici koja je usvojena za
nacionalnu potrebu. MMF i druge institucije mogu, za svoje svrhe,
promijeniti izvještaje zemlje u univerzalnu jedinicu koja se bude smatrala
najpogodnijom u postojećim okolnostima.
9.3.1. Koncept i definicija rezidentnosti
Rezidentnost je naročito važna karakteristika institucionalne jedinice u

platnom bilansu jer identifikacija transakcija među rezidentima i
nerezidentima podupire ovaj sistem. Koncept rezidentnosti se zasniva na
središtu ekonomskog interesa sektorskog izvršioca transakcije. Štoviše,
granice zemlje kakve se koriste u političke svrhe nisu uvijek
odgovarajuće za ekonomsku svrhu, tako da je nužno da se odredi
ekonomska teritorija zemlje kao relevantno geografsko područje na koje
se može primijeniti koncept rezidentnosti. Instituciona jedinica je
rezidentna jedinica kojoj se središte ekonomskog interesa nalazi unutar
ekonomske teritorije zemlje. Ekonomska teritorija zemlje se sastoji od
geografske teritorije kojom upravlja vlada. Unutar ove teritorije postoji
slobodan promet ljudi, roba i kapitala. U primorskoj zemlji, ekonomska
teritorija uključuje i ostrva koja pripadaju zemlji i koja su podvrgnuta
istim fiskalnim i monetarnim vlastima kao i kopno. Roba i ljudi se
slobodno kreću prema i sa kopna i ostrva bez ikakvih carinskih ili
imigracionih formalnosti. Ekonomska teritorija zemlje uključuje zračni
prostor, teritorijalne vode, te kontinentalni sprud koji leži u
međunarodnim vodama i nad kojim zemlja uživa ekskluzivna prava ili
ima, ili bar tvrdi da ima, nadležnost nad pravima ribarenja i pravima na
eksploataciju goriva i minerala ispod morskog dna. Ekonomska teritorija
zemlje također uključuje teritorijalne enklave u ostatku svijeta. Ove su
jasno razgraničena područja zemlje (kao što su ambasade, konzulati,
vojne baze, naučne stanice, uredi koji se bave informisanjem ili
imigracijom, agencije za pomoć, itd.) koja su smještena u drugim
zemljama i koja su korištena od strane vlada koje ih posjeduju ili
iznajmljuju u diplomatske, vojne , naučne ili druge svrhe putem
formalnog dogovora sa vladama zemalja gdje se ta zemljišna područja
nalaze. Dodatno, ekonomska teritorija uključuje i slobodne zone i
carinska skladišta ili fabrike koje su vođene od strane inozemnih
preduzeća koja kontroliše carinska uprava.
321
Središte ekonomskog interesa institucione jedinice se nalazi unutar
zemlje kada se unutar ekonomske teritorije zemlje nalazi neka pozicija,
prebivalište, mjesto proizvodnje, ili druge vrste poslovnih prostora u
kojim ili iz kojih jedinica učestvuje i namjerava nastaviti učestvovati na
neodređen ili ograničen, ali dug vremenski period u ekonomskim
aktivnostima i transakcijama u značajnijem omjeru. Lokacija ne mora biti
fiksna dok god se nalazi unutar ekonomskog teritorija.
Instituciona jedinica ima središte ekonomskog interesa u zemlji, ako je

jedinica već uključena u ekonomske aktivnosti i transakcije i to na jednu
ili više godina.
9.3.2. Rezidentne institucionalne jedinice
Sektori ekonomije se sastoje od dva glavna tipa institucionih jedinica (i)

domaćinstava i pojedinaca koji čine domaćinstvo i (ii) pravnih lica, kao
što su korporacije (npr. filijale stranih direktnih ulagača), neprofitne
organizacije, i vlade te ekonomije. Ove institucione jedinice moraju
zadovoljiti određene kriterije kako bi se smatrale rezidentnim jedinicama
ekonomije.
Domaćinstvo
Domaćinstvo ima središte ekonomskog interesa kada članovi

domaćinstva imaju prebivalište ili više prebivališta unutar zemlje. Svi
pojedinci koji pripadaju istom domaćinstvu moraju biti rezidenti iste
zemlje. Ako član postojećeg domaćinstva napusti ili se vrati u zemlju,
onda pojedinac prestaje, odnosno postaje član tog domaćinstva.
Pojedinac može prestati biti član rezidentnog domaćinstva onda kada on
ili ona kontinuirano borave za vrijeme jedne ili više godina u stranoj
zemlji. Središte ekonomskog interesa pojedinca ostaje u ekonomiji u
kojoj je domaćinstvo rezident. Slijedeće osobe se smatraju rezidentima:
- putnici ili posjetioci-pojedinci koji napuste ekonomsku

teritoriju na ograničene vremenske periode (manje od godine
dana) zbog poslovnih ili ličnih razloga,
- radnici ili poslodavci-pojedinci koji neko ili cijelo vrijeme

rade u ekonomskim teritorijima različitim od onih u kojim su
njihova rezidentna domaćinstva.
322
Preduzeća
Preduzeće ima središte ekonomskog interesa i rezidentna je jedinica

zemlje (ekonomske teritorije) ukoliko je uključeno u značajnu količinu
proizvodnje robe i/ili usluga u toj zemlji, ili kada preduzeće posjeduje
zemljište ili zgrade u toj zemlji. Preduzeće mora održavati bar jednu
ustanovu za proizvodnju u toj zemlji, i mora planirati da vodi tu ustanovu
na neodređen ili na dug period vremena. Također se na fleksibilan način
primjenjuje pravilo od godinu dana. Preduzeća mogu biti privatno
vlasništvo i/ili privatno kontrolisana, javno vlasništvo i/ili javno
kontrolisana, ili kontrolisana od strane rezidenata i/ili nerezidenata.
Preduzeća mogu biti finansijske ili nefinansijske institucije. U privatna
preduzeća spadaju (i) preduzeća ustanovljena kao korporacije, (npr.
korporacije, dioničarska društva, trgovačka društva sa ograničenom
odgovornošću, zadruge i ostala poslovna udruženja koje se priznaju kao
pravna lica), (ii) preduzeća koja nisu korporacije i (iii) neprofitne
institucije. Javna preduzeća su (i) vladina preduzeća koja nisu
ustanovljena kao korporacije i (ii) javne korporacije koje su ustanovljene
putem kompanijskih uredbi ili drugih javnih akata. Javne korporacije
drže i upravljaju finansijskom aktivom i pasivom, kao i materijalnom i
nefinansijskom nematerijalnom aktivom koja je dio korporacijskog
poslovanja. I vladina preduzeća i javne korporacije prodaju javnosti
većinu robe ili usluga koje proizvode. Najvažnija javna monetarna
institucija koja izdaje valutu i (nekada) kovanice i koja je uobičajeno
glavni imalac državnih međunarodnih rezervi je uglavnom centralna
banka – monetarna vlast koja je u javnom posjedu. Proizvodnja koja se
odvija van ekonomske teritorije rezidentnog preduzeća od strane osoblja,
postrojenja, i oprema tog rezidentnog preduzeća, se tretiraju kao dio
proizvodnje zemlje domaćina, a preduzeće se tretira kao rezidentna
jedinica (filijala ili ogranak) te zemlje. Dodatno, preduzeće mora, uz
ostale uslove, održavati kompletan i odvojen računovodstveni sistem
računa (npr. bilans uspjeha, bilans stanja, transakcije sa matičnim
preduzećem), plaćati poreze na prihod zemlji domaćinu. Preduzeća u
inozemstvu koja se bave procesima proizvodnje / izrade (uključujući
sastavljanje dijelova koji su proizvedeni negdje drugdje) su rezidenti
ekonomija u kojim su preduzeća u inozemstvu smještena. Nešto
komplikovaniji slučaj je sa preduzećima koja upravljaju pokretnom
opremom (npr. međunarodni prevoz morem i zrakom, bušotine i
platforme i slično) i agentskim poslovima, za koje su posebno definirana
pravila određivanja rezidentnosti.
323
Mjesto boravka neprofitnih institucija
Neprofitna institucija (NPI) je rezident u zemlji ili ekonomskoj teritoriji

gdje neprofitna institucija (NPI) ima središte ekonomskog interesa. U
većini slučajeva, središte ekonomskog interesa leži u središtu gdje je NPI
pravno utemeljena i zvanično priznata. U praksi, mjesto boravka većine
NPI-a se može jasno odrediti, ali su komplikacije vezane za slučajeve
kada se NPI bavi dobrotvornim aktivnostima u inostranstvu. Ako NPI u
određenoj državi ima ogranak na jednu godinu ili više, onda taj ogranak
se treba smatrati NPI rezidentom.
Opća vlada
Agencije opće vlade su rezidenti date ekonomije i uključuju sve agencije,
ustanove i tijela centralne, državne i lokalne vlade smještene na
ekonomskoj teritoriji, te sve ambasade, konzulate, vojne formacije i
druga tijela koja su smještena drugdje, a koja pripadaju općoj vladi.
Ambasade, konzulati, vojni vrhovi i druga tijela strane opće vlade se
smatraju ex-teritorijalnim od strane ekonomije/privrede u kojoj su
ambasade fizički smještene.
9.4. Klasifikacija i standardne komponente platnog bilansa

Statistika platnog bilansa mora biti organizirana unutar razumljive
strukture (tabela 9.1.) kako bi se olakšalo njeno korištenje i usvajanje za
mnogobrojne svrhe. Formulacije politika, analitička proučavanja,
projekcije, bilateralna poređenja određenih komponenti ili sveukupnih
transakcija, regionalnog i globalnog agregiranja. Standardne komponente
čine dvije osnovne vrste računa (tabela 9.1.):
¾ Tekući račun - odnosi se na robu i usluge, prihod i tekuće transfere.
¾ Kapitalni i finansijski račun - odnosi se na (i) kapitalne transfere i
nabavku ili prodaju neproizvodne, nefinansijske aktive i na (ii)
finansijsku aktivu i pasivu. U izvještajima platnog bilansa, standardna
je praksa da se odvojeno prikažu stavke za neto greške i propuste.
Ova bilansna stavka, ili statističko razilaženje, je namijenjena da služi
kao protivstavka precjenjivanju ili potcjenjivanju tokom statističke
obrade podataka. Ova stavka bi teoretski trebala biti jednaka nuli, ali
zbog neizbježne statističke nepreciznosti obuhvata u procjeni svih
stavki, dolazi do nepodudaranja između tekućeg računa i kapitalnog i
finansijskog računa, što se onda u cilju transparentnosti prikazuje kao
posebna stavka.
324
Tabela 9.1: Platni bilans – standardne komponente (skraćeni prikaz), BiH, 2006-2008, mil KM
2006 2007 2008

Potražuje Duguje Potražuje Duguje Potražuje Duguje
(Credit) (Debit) (Credit) (Debit) (Credit) (Debit)
1. Tekući račun -1505 -2252 -3675
A. Robe i usluge 7024 12122 8123 -15013 9090 -17172
a. Robe 5256 -11389 6046 -14148 6888 -16314
b. Usluge 1768 -733 2077 -865 2202 -858
Transport 199 -256 393 -352 437 -365
Putovanja 942 -262 1040 -290 1089 -274
Komunikacione usluge 192 -87 183 -83 194 -86
Građevinske usluge 317 -20 310 -22 326 -22
Usluge osiguranja 13 -38 14 -38 17 -40
Finansijske usluge 3 -19 3 -24 4 -16
Druge poslovne usluge 98 -28 127 -31 129 -33
Vladine usluge 4 -23 5 -24 5 -23
B. Dohodak 1137 -488 1474 -701 1605 -804
Kompenzacije zaposlenih 870 -21 1053 -22 1101 -23
Investicioni prihod 268 -467 421 -679 504 -782
C. Tekući transferi 3728 -256 751 -284 3951 -344
Opća vlada 463 0 374 0 330 0
Ostali sektori 3265 -256 377 -284 3621 -344
2. Kapitalni i finansijski račun
A. Kapitalni račun* 457 432 387
Kapitalni transferi 457 0 432 0 388 0
Opća vlada 232 0 202 0 178 0
Ostali sektori 225 0 211 0 210 0
325

B. Finansijski račun (na neto osnovi) 788 1632 3546

Direktne investicije 1113 2990 1402
U inostranstvo -6 -34 -18
U zemlju 1119 3024 1420
Portfolio investicije -1 -1 -12
Aktiva -1 -1 -12
Pasiva 0 0 0
Ostale investicije 902 -111 -1753
Aktiva 39 -1734 -431
3.1.1 Trg. Krediti -226 -96 -313
3.1.2 Krediti -12 -13 -14
3.1.3 Valuta i depoziti 309 -1577 -65
3.1.4 Druga aktiva -32 -48 -40
Pasiva 863 1623 2184
3.2.1 Trg. Krediti 343 382 552
3.2.2 Krediti 315 701 886
3.2.3 Valuta i depoziti 205 564 678
3.2.4 Druga aktiva 0 -23 69
Rezervna aktiva -1227 -1247 403
5.1. Monetarno zlato 0 0 0
5.2 SDR 0 0 0
5.3 Rezer. poz. u MMFu 0 0 0
5.4 Strana valuta -1204 -1218 372
Druga potraživanja -23 -29 31
Neto greške i propusti 261 189 -258
Izvor: Statistika platnog bilansa CBBiH
* Stavka Nabavka/raspolaganje sa neproizvedenim, nefinansijskim sredstvima je ispuštena, jer nije statistički signifikantna i nije uključena.
326
9.4.1.Struktura i karakteristike tekućeg računa
Sve transakcije (osim onih u finansijskim stavkama) koje se odnose na

realne ekonomske vrijednosti i koje se odvijaju između rezidentnih i
nerezidentnih tijela su obuhvaćene u tekućem računu. Protivstavke
tekućih ekonomskih vrijednosti koje su pružene ili nabavljene bez quid
pro quo su također obuhvaćene. Tačnije rečeno, osnovne klasifikacije su
roba, usluge, prihod i tekući transferi.
Roba
Kategorija robe uglavnom čini kategoriju transakcija koje, u najvećem

dijelu, obuhvaćaju promjene vlasništva između rezidenata i nerezidenata,
a pojednostavljeno rečeno radi se o uvozu i izvozu roba. Pod robama se
podrazumijevaju generalne robe, robe za procesiranje (kada ne dođe do
promjene vlasništva), robe na popravci i robe nabavljene u lukama od
strane nerezidentnih prevoznika. Dodatno, nemonetarno zlato je
naznačeno pod robom kao podstavka koja treba biti identificirana, ako je
to izvedivo, kao zlato koje treba biti držano kao fiksna vrijednost ili kao
ostalo (industrijsko) zlato.
Generalna roba obuhvaća većinu pokretne robe koju rezidenti izvoze ili
uzvoze od nerezidenata i koja je, osim nekoliko određenih izuzetaka,
podvrgnuta promjeni vlasništva (stvarnoj ili pripisanoj). Roba za
procesiranje obuhvaća izvoze (ili uvoze) robe koja prelazi granicu kako
bi bila procesirana u inozemstvu, te ponovno uvezenu (ili ponovno
izvezenu) robu, koja je vrednovana na bruto osnovi prije i poslije
procesiranja. Tretman ove stavke u računu robe je iznimka principu
promjene vlasništva.
Popravke robe obuhvataju djelatnosti koje se tiču popravljanja robe te

usluge koje se pružaju ili dobijaju od rezidenata na brodovima,
avionima, itd. Roba koja je nabavljena u lukama od strane prevoznika
obuhvata svu robu (kao što je gorivo, nabavke i zalihe) koje
rezidentni/nerezidentni prevoznici (zračni, pomorski, itd.) nabavljaju u
inozemstvu ili u kompilirajućoj ekonomiji. Nemonetarno zlato obuhvata
izvoze i uvoze svog zlata koje ne spada pod rezervnu aktivu (monetarno
zlato). Nemonetarno zlato se tretira isto kao i svaki drugi proizvod i
raspoređuje se na zlato koje se drži kao fiksna vrijednost i ostalo
(industrijsko) zlato.
327
Promjena vlasništva (između rezidenta i nerezidenta) je koncept koji se
primjenjuje na robu i u principu omogućava da komponenta robe bude
usklađena po vremenu sa ostalim stavkama, naročito finansijskim
stavkama, u platnom bilansu. Međutim, međunarodni standardi za
trgovinsku statistiku, kao i carinski povrati u većini zemalja, se ne
zasnivaju na čisto fizičkom kretanju robe preko nacionalnih ili carinskih
granica. Smatra se da roba prilikom uvoza mijenja vlasništvo kada je
uvoznik unese u svoje knjige kao stvarnu aktivu (npr. kada zabilježi
kupovinu i napravi odgovarajući unos u svojim finansijskim stavkama).
Postoji nekoliko izuzetaka u pogledu evidentiranja roba:

izostavljanje iz izvoza i uvoza roba koje prelaze granicu, ali ne
mijenjaju vlasništvo, tranzitu robe preko date zemlje, vraćeni
uvozi/izvozi, oprema koja privremeno ulazi/izlazi, isporuke
vojnim i diplomatskim predstavništvima;
uključivanje u izvoz i uvoz roba koje ne prelaze granicu u
slučajevima kada se radi o transportnim sredstvima (brodovi,
avioni, vozovi) i opremi za bušotine, roba koja se kupi za potrebe
diplomatskog predstavništva u drugoj zemlji, roba koja je
uništena nakon što je uvoznik preuzeo i slično;
roba koja se evidentira kao usluga: kupovina za lične potrebe u
inostranstvu (ide pod stavku putovanja), i slično;
roba koja se evidentira pod finansijskim stavkama: transakcije
monetarnog zlata.
Robi može biti dodijeljen izuzetan tretman kao posebna vrsta robe,
uglavnom prema carinskim pravilima ili prema trgovinskim povratima.
Primjeri takve robe su: proizvodno zlato (npr. nemonetarno zlato),
srebrene poluge; dijamanti i ostali dragi metali i kamenje; papirni novac i
kovanice; struja, plin i voda; stoka koja se kreće preko granica; svojina
migranata i slično.
Usluge
Transport
Transport obuhvata sve transportne (more, zrak, i ostalo – uključujući
zemlju, međunarodni vodeni put, svemir, i cjevovodi) usluge koje su
pružene od strane rezidenata jedne ekonomije rezidentima druge
ekonomije i koji obuhvataju prevoz putnika, kretanje robe (vozarina),
zakupnine (čarteri) prevoznika sa osobljem, i srodne dodatne i pomoćne
usluge.
328
Većinu transportnih usluga (i za putnike i za teret) često pružaju
preduzeća putem svojih prevoznih sredstava i slične opreme. Međutim,
ponekad se javlja problem određivanja mjesta lokacije ovakvih
preduzeća pošto prevozna sredstva mogu funkcionisati van ekonomske
teritorije, ili u međunarodnim vodama, ili u zračnom prostoru u jednoj ili
više drugih ekonomija.
Transportne usluge putnicima obuhvataju sve usluge međunarodnog

prevoza koje nerezidentima pružaju rezidentni prevoznici (potraživanje),
te one koje rezidentima pružaju nerezidentni prevoznici (dugovanje).
Također su obuhvaćene i putničke usluge koje unutar date ekonomije
pružaju nerezidentni prevoznici.
Teretne usluge uključuju ukrcavanje robe u, ili iz prevoznih sredstava

ako ugovori između vlasnika roba i prevoznika zahtijevaju da prevoznik
pruža ovu vrstu usluge. Kada se takva vrsta usluge pruža na carinskoj
granici zemlje iz koje se roba izvozi, naplata za utovar se klasificira kao
teretna usluga ako je pružena od, ili na račn, prevoznika; u protivnom,
usluga se klasificira kao dio kategorije roba. Ovaj tretman se koristi jer,
u praksi, statistika koja se prikuplja, a tiče se teretnih usluga, uglavnom
obuhvata, bez razlika, sve usluge koje su pružene od, ili na račun
prevoznika, dok statistika koja se odnosi na robu rijetko kada obuhvata
naplatu za utovar ako se ta usluga pruža od strane, ili na račun
prevoznika.
Robe se vrednuju prema f.o.b. (free on board, franko utovarena roba)

principu na carinskoj granici zemlje koja izvozi. Na osnovu toga
proizilazi da troškove utovara i transporta snosi uvozna ekonomija. To
ima značaja za transportne usluge jer se iz ukupne cijene robe izbijaju
cijene troškova utovara i prevoza i one se bilježe pod kategorijom
transport. Ove usluge obuhvataju transport robe do carinske granice koja
uvozi, te unutar ekonomije do tačke dostave.
Ove prevozne usluge se tretiraju kao usluge koje se pružaju (od strane
rezidenata ekonomije koja uvozi ili od strane rezidenata drugih
ekonomija) rezidentima uvozeće ekonomije.
329
Putovanje
Putovanje3 se razlikuje od ostalih komponenti međunarodnih usluga po
tome što je to djelatnost koja je orijentirana na ponudu. Potrošač (putnik)
dolazi na lokaciju u kojoj se nalazi davalac (rezidenti posjećene
ekonomije) robe i usluga koje želi putnik. Za razliku od ostalih usluga,
putovanje ne predstavlja jednu određenu vrstu usluge, nego cijeli
asortiman usluga koje se pružaju putnicima.
Putovanje prvenstveno obuhvata robu i usluge koje putnici dobivaju u

ekonomiji za vrijeme posjeta kraćih od godinu dana toj ekonomiji.
Putnici kupuju, ili se u njihovo ime kupuje, robu i usluge, ili im se one
pružaju bez naknade. Izuzima se međunarodni prevoz putnika, koji je
obuhvaćen pod kategorijom putničkih usluga u prevozu. Putnik je
pojedinac koji ostaje manje od jedne godine u ekonomiji u kojoj nije
rezident iz bilo kojih razloga. Putnike čine i turisti koji provedu bar
jednu noć u zemlji koju posjećuju, te putnici koji ostanu samo tokom
dana u ekskurzijama, ili koji ostanu manje od dvadeset i četiri sata i ne
provedu noć u ekonomiji koju posjećuju.
Kategorija putovanja se dijeli na dvije stavke - poslovno i lično.

Kategorija poslovnog putovanja obuhvata putnike koji idu u inozemstvo
zbog različitih vrsta poslovnih aktivnosti (posade prevoznih sredstava
koje se zaustavljaju ili su u prolazu; vladini namještenici koji su na
zvaničnom putovanju; zaposleni koji rade za preduzeća koja nisu
rezidenti ekonomija u kojima se odvija rad). Lično putovanje obuhvata
putnike koji idu u inozemstvo iz razloga koji nisu poslovni (npr. radi
slobodnih aktivnosti kao što su praznici, učestvovanje u sportskim i
ostalim rekreacionim i kulturnim aktivnostima, posjete rodbini i
prijateljima, radi hodočašća i vjerskih razloga, te iz zdravstvenih
razloga). Pod kategorijom putovanje bilježe se sve robe i usluge za ličnu
upotrebu koje putnici nabavljaju u ekonomiji u koju putuju. Uobičajna
roba i usluge koji se unose pod kategorijom putovanja jesu smještaj,
hrana i piće, zabava i prevoz unutar ekonomije koja se posjećuje te
pokloni, suveniri i predmeti (bez obzira na vrijednost) koji se nabavljaju
za lične potrebe putnika, a koje se iznose van ekonomije. Putnici mogu ili
platiti ovu robu i usluge, ili im se mogu pružiti bez naknade.

3
Termin putovanje i putnik, na način na koji se koristi u BoP metodologiji, su sinonimi
terminu turizam i posjetilac kako se on koristi od strane Svjetske turističke organizacije
(WTO).
330
Ostale usluge
Komunikacijske usluge obuhvataju prvenstveno dvije kategorije
transakcija između rezidenata i nerezidenata u međunarodnim
komunikacijama. Ovdje spadaju (i) telekomunikacije, koje obuhvataju
emitiranje zvuka, slika, ili ostalih informacija putem telefona, teleksa,
telegrama, kablovske televizije, radijskih prenosa, satelitske televizije,
elektronske pošte, faksimilnih i snimateljskih usluga, itd.; i (ii) poštanske
i kurirske usluge.
Građevinske usluge obuhvataju izgradnju, instalacije i projektantske

radove koje, na privremenoj osnovi (rad se uglavnom obavlja u kratkom
vremenskom periodu, te se primjenjuje fleksibilno pravilo od jedne
godine), izvode u inozemstvu rezidenti (potražna stavka), odnosno
nerezidenti u kompilirajućoj ekonomiji (takvi radovi ne uključuju one
koji su poduzeti od strane stranih podružnica rezidentnog preduzeća, ili
od strane neinkorporiranih/neregistriranih terenskih ureda koja su, ako
ispunjavaju određene kriterije, jednaki stranim podružnicama).
Usluge osiguranja obuhvataju pružanje različitih vrsta osiguranja

nerezidentima od strane rezidentnih kompanija za osiguranje, i obrnuto.
Ove vrste usluga obuhvataju osiguranje tereta (npr. osiguranje robe koja
je u procesu izvoza ili uvoza); druge vrste direktnog osiguranja (npr.
životno - uključujući penzijske usluge i godišnje premije, te osiguranje u
slučaju nesreće ili sudara, zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju
generalne štete, požara, poplave, pomorsko i avionsko osiguranje, itd.); i
reosiguranje.
Finansijske usluge obuhvataju posredničke i pomoćne finansijske usluge

(osim onih koje pružaju preduzeća za osiguranje i penzioni fondovi) koje
se odvijaju između rezidenata i nerezidenata. Uključuju se i plaćanja za
posredničke usluge, poput onih koja se tiču kreditnih pisama, akreditiva,
kreditnih linija, finansijskog lizinga i provizije za razmjenu deviza (za
ovu zadnju grupu, raspon između središnjeg kursa i kupovnog ili
prodajnog kursa jeste servisna naplata.) Također su obuhvaćene i
provizije i ostali honorari koji se tiču transakcija vrijednosnim papirima.
Kompjuterske i informacione usluge obuhvataju kompjuterski transfer i

obradu podataka i transakcije vezane za novinarske vijesti između
rezidenata i nerezidenata. Obuhvaćene su i baze podataka i skladištenje;
procesiranje podataka; aplikativni software (planiranje, razvoj i
programiranje sistema po narudžbi); održavanje i popravka kompjutera i
331
periferne opreme; usluge novinskih agencija (uključujući davanje vijesti,
fotografija i važnih članaka medijima te direktne pretplate na novine i
časopise).
Autorska prava i honorari od izdavanja dozvola obuhvataju razmjene

isplata i uplata između rezidenata i nerezidenata za ovlaštenu upotrebu
nematerijalne, neproizvodne, nefinansijske aktive i prava vlasništva
(patenti, autorska prava, industrijski procesi, povlastice, itd.) i licencnih
aranžmana za originale ili prototipove - kao što su scenariji, filmovi, itd.
Ostale poslovne usluge obuhvataju, osim onih koje su prethodno

definisane, niz kategorija transakcija uslugama između rezidenata i
nerezidenata kao što su:
Razlika (provizija) između vrijednosti robe kada je nabavljena
i kada je prodana se bilježi kao vrijednost pruženih trgovačkih
usluga;
Operativni lizing (zakupnina) bez operatora obuhvata lizing
između rezidenta i nerezidenta (isključujući finansijski lizing);
Pravne i računovodstvene usluge;
Reklamiranje i tržišno istraživanje između rezidenata i
nerezidenata;
Usluge koje se tiču istraživanja i razvoja;
Arhitektonske, inžinjerske i ostale tehničke usluge;
Poljoprivredne i rudarske usluge, te usluge terenskog
procesiranja itd.
Vladine usluge obuhvataju sve usluge koje se tiču vladinog sektora i koje
nisu klasificirane pod prethodnim stavkama. Obuhvaćene su sve
transakcije od strane ambasada, konzulata, vojnih jedinica i odbrambenih
agencija sa rezidentima ekonomija u kojima su smještene ambasade,
konzulati i drugo i sve transakcije sa drugim ekonomijama (izostavljene
su transakcije sa rezidentima domaćih zemalja koje predstavljaju
ambasade, konzulati, itd. i transakcije u komesarijatima, poštanskim
razmjenama, itd. ambasada, konzulata, itd.).
Ovom se kategorijom obuhvataju transakcije za robu i usluge i lični

troškovi diplomata i konzularnog osoblja i njihovih porodica u
ekonomijama u kojima su smješteni.
332
Prihod
Kategorija Prihod obuhvata dvije vrste transakcija između rezidenata i

nerezidenata: (i) one koje se tiču naknade zaposlenima, a koja se
isplaćuje nerezidentnim radnicima (npr. sezonskim i ostalim
kratkoročnim radnicima), i (ii) one transakcije koje su vezane za isplate i
uplate prihoda od ulaganja na vanjsku finansijsku aktivu i pasivu. Dobici
i gubici na vlasništvo (kapital) se ne klasificiraju kao prihod na ulaganje
već kao dio vrijednosti od ulaganja. Svi realizirani dobici i gubici na
vlasništvo koji su uzrokovani transakcijama su obuhvaćeni pod
kategorijom finansijski račun.
Nadoknadu zaposlenicima čine plate, naknade i ostale povlastice (u

gotovini ili u naturi) koje pojedinci zarade – u ekonomijama u kojima
nisu rezidenti – za rad koji se izvodi i koji se plaća od strane rezidenata
ovih ekonomija. U ovom smislu, pod kategorijom zaposlenih se
obuhvataju i sezonski ili ostali kratkoročni radnici (manje od godine
dana) koji imaju središte ekonomskog interesa u sopstvenim
ekonomijama. Naknade, koje dobiva lokalno osoblje (iz zemlje
domaćina) od ambasada i konzulata, klasificiraju se kao naknade
isplaćene rezidentnim tijelima od strane nerezidentnih tijela.
Prihod od ulaganja (prihod na vlasništvo) obuhvata prihod do kojeg se

došlo putem posjedovanja strane finansijske aktive od strane rezidentnog
tijela. Uobičajne vrste prihoda od ulaganja su prihod na kapital
(dividende) i prihod na dug (kamate).
Komponente prihoda od ulaganja se klasificiraju kao:
¾ Prihod od direktnog ulaganja se sastoji od dvije kategorije –

prihod na kapital i prihod na dugovanje. (Obratiti pažnju na
definiciju direktnog ulagača u kasnijem tekstu.) Prihod na kapital
se dalje dijeli na (i) distribuirani prihod (dividende i distribuirani
dobici poslovnica) i (ii) reinvestirane zarade i nedistribuirane
dobitke ogranaka. (Reinvestirane prihode čine udjeli direktnih
ulagača u zaradama koje strani ogranci ne distribuiraju kao
dividende.) Prihod na dug čine kamate koje se na
međukompanijsko dugovanje isplaćuju direktnim ulagačima.
333
¾ Prihod od portfeljnog ulaganja čine transakcije koje se odnose na
prihod između rezidenata i nerezidenata i koje se dobiju kroz
posjedovanje dionica, obveznica, mjenica i instrumenata
novčanog tržišta koji se tiču finansijskih derivativa. Ova je
kategorija dalje podijeljena na prihod na kapital (dividende) i
prihod na dug (kamate).
¾ Prihod od ostalog ulaganja obuhvata isplate kamata i uplate na

sva ostala potraživanja rezidenata (aktiva) i dugovanja
nerezidentima (pasiva).
Evidentiranje prihoda od ulaganja se razlikuje zavisno od vrste ulaganja i

propisano je u metodologiji, ali u praksi nije uvijek lako definisati o kojoj
vrsti instrumenta se radi i u kojem vremenskom intervalu bi ga trebalo
pripisati. Evidentiranje se može kretati od trenutka dospijeća ili unatrag
kada je tokom vremena realiziran taj prihod.
Tekući transferi
Transferi su protivstavke promjenama koje se odvijaju između rezidenata

i nerezidenata, a koje se tiču vlasništva realnih resursa ili finasijskih
stavki .
Tekuće transfere čine svi transferi koji nisu transferi kapitala i oni
direktno utiču na nivo raspoloživog prihoda i trebali bi uticati na
potrošnju robe ili usluga. To jest, tekući transferi umanjuju prihod i
potrošne mogućnosti davaoca, a uvećavaju prihod i mogućnosti potrošnje
primalaca. Tekući transferi se klasificiraju, u skladu sa sektorom
kompilirajuće ekonomije, u dvije glavne kategorije: opća vlada i ostali
sektori.
Transferi opće vlade čine tekuću međunarodnu saradnju koja obuhvata

tekuće transfere – u gotovini ili u naturi – između različitih vlada ili
između vlada i međunarodnih organizacija. Obuhvaćeni su:
Gotovinski transferi koji se odvijaju između vlada u svrhu
finansiranja tekućih troškova od strane vlade primaoca;
Pokloni u hrani, odjeći, u ostaloj potrošnoj robi, medicinskim
zalihama u slučaju gladi, zemljotresa, ostalih prirodnih katastrofa,
rata;
Pokloni u vidu određene vojne opreme;
334
Godišnji i ostali regularni doprinosi koje isplaćuju članovi vlade
međunarodnim organizacijama i regularni transferi
međunarodnih organizacija;
Uplate vladama od strane vlada ili međunarodnih organizacija za
plate osoblju za tehničku ispomoć i za slične troškove.
Tekuće transfere između drugih sektora ekonomije i nerezidenata čine

oni transferi koji se odvijaju između pojedinaca, između nevladinih
institucija ili organizacija (ili između te dvije grupe), ili između
nerezidentnih vladinih institucija i pojedinaca ili nevladinih institucija.
Važnu kategoriju tekućih transfera u nekim zemljama (kao u BiH)

predstavljaju doznake od strane migranata koji su zaposleni u novim
ekonomijama i koji se tamo smatraju rezidentima. (Migrant je osoba koja
dođe u ekonomiju i tamo ostane, ili za koju se očekuje da ostane godinu
dana ili više.) Doznake radnika se često odnose na bliske srodnike kojima
se upućuju uglavnom da bi poboljšale njihov životni standard.
Ostali tekući transferi, u gotovini ili u naturi, između rezidentnih i

nerezidentnih tijela uključuju one transfere (kao što su hrana, odjeća,
ostala potrošna roba, medicinske zalihe, itd.) koji služe za distribuciju
kako bi se olakšale poteškoće prouzrokovane glađu, ostalim prirodnim
katastrofama, ratom, itd. te regularne doprinose (uključujući članarine)
dobrotvornim, religijskim, naučnim i kulturnim organizacijama. Također
su obuhvaćeni pokloni, mirazi i nasljedstva; alimentacije i ostale
potporne isplate.
Vrijednost transfera često ne može biti jasno određena pošto se ne smatra

da su transferi direktan rezultat procesa proizvodnje. Vrijednosti transfera
bi trebale biti iste kao tržišne vrijednosti stvarnih i financijskih resursa,
ali stvarne tržišne vrijednosti nisu uvijek dostupne kao dokazi. U nekim
slučajevim, davalac i primalac mogu na sasvim različit način poimati
vrijednost (transfera, donacije, pomoći), pa se u tim slučajevima uzima
vrijednost koju iskazuje davalac.
335
9.4.2. Struktura i karakteristike kapitalnog i financijskog računa
Kapitalni i finansijski račun platnog bilansa se dijeli na dvije glavne

kategorije: kapitalni račun i finansijski račun.
Kapitalni račun obuhvaća sve transakcije koje se odnose na isplatu ili

uplatu kapitalnih transfera i nabavke ili raspolaganja neproizvodnom,
nefinansijskom aktivom.
Financijski račun obuhvata sve transakcije koje se odnose na promjenu

vlasništva nad stranom finansijskom aktivom i dugovanja ekonomije.
Takve promjene obuhvataju stvaranje i likvidaciju potraživanja prema ili
od strane ostatka svijeta.
Kapitalni račun
Kapitalni račun čine dvije kategorije: (1) kapitalni transferi i (2)

nabavka ili raspolaganje neproizvodnom, nefinansijskom aktivom.
(1) Kapitalni transferi su primarno klasificirani prema sektoru (npr. opća

vlada i ostali sektori). Unutar svakog sektora oprost duga je određen kao
kategorija, dok transferi migranata čine kategoriju pod ostalim sektorima.
Kapitalni transfer može biti u gotovini ili u naturi. Ako je u gotovini,
transferi se povezuju sa nabavkom ili prodajom fiksne aktive od strane
jedne ili obje stanke koje učestvuju u transakciji (npr. investicioni grant).
Pod kategorijom opća vlada, slijedeće kategorije transfera se izdvajaju:

a) Oprost duga - Kada se vlada dogovori sa zajmodavcem iz druge
ekonomije da oprosti dio ili cijeli dug, oproštena suma se tretira
kao kapitalni transfer. To jest, platni bilans prikazuje smanjenje
dugovanja kroz transfer. Sličan tretman se primjenjuje u slučaju
oprosta i za preduzeća u vlaništvu vlade.
b) Ostali kapitalni transferi opće vlade - Među ostalim kapitalnim
transferima opće vlade značajni su investicioni grantovi.
Investicione grantove čine vladini kapitalni transferi, u gotovini
ili u naturi, koje vlada prima od nerezidentnih jedinica (što je
uobičajen slučaj u BiH kada se primaju strana donatorska
sredstva), ili ih daje (što je slučaj kod zemalja donatora), kako bi
se finansirale investicije u stalna sredstva. Grantovi su često
povezani sa određenim investicionim projektima, kao što su veliki
građevinski projekti.
336
Ostali sektori
Osim opće vlade, među kapitalnim transferima ostalih sektora su:
Transferi migranata - Ovi transferi nisu transakcije između dvije stranke

već kontra-unosi tokovima robe i promjenama u finansijskim stavkama
koje nastaju zbog migracije (promjena mjesta boravka na najmanje
godinu dana) pojedinaca iz jedne ekonomije u drugu. Ovim se obuhvata
svo lično vlasništvo, te vlasništvo domaćinstava migranata, zajedno sa
bilo kojom pokretnom robom koja se transferira iz stare u novu
ekonomiju.
Oprost duga – uključuje se oprost duga na isti način kako se to čini i za

vladin sektor (ranije opisano).
Ostali transferi – uključuju se kapitalni transferi (donacije) koje drugi

dijelovi ekonomije dobijaju iz inostranstva, a to uključuje i velike
ostavštine i poklone koje dobijaju neprofitne institucije (npr. univerziteti,
biblioteka, itd.)
(2) Nabavka ili raspolaganje neproizvodnom, nefinanasijskom aktivom

uključuje transakcije koje se odnose na sredstva koja se mogu koristiti ili
koja su neophodna za proizvodnju robe i usluga, ali koja nije u stvarnosti
proizvedena (npr. zemljište ili podzemna nalazišta) i transakcije koje se
tiču neproizvodne, nematerijalne aktive (npr. patenti, autorska prava,
zaštitni znakovi, povlastice, itd. i zakupnine ili ostali transferabilni
ugovori).
Finansijski račun
Finansijski račun evidentira sve transakcije koje se odnose na promjenu

vlasništva nad stranom finansijskom aktivom i domaćom pasivom. Takve
promjene obuhvataju stvaranje i likvidaciju potraživanja prema ostatku
svijeta i obratno.
Evidentiranje je na neto osnovi. Dvije ili više promjena za određenu

aktivu, ili promjene u dvije ili više različitih aktiva koje su klasificirane
pod istom standardnom komponentom, se konsolidiraju u jedan unos.
Ovaj unos prikazuje neto promjenu uslijed svih povećanja i umanjenja u
datom periodu. Naprimjer, kupovine (od strane nerezidenata)
vrijednosnih papira koje su izdala rezidentna preduzeća su konsolidirana
337
sa prodajom (od strane nerezidenata ) takvih vrijednosnih papira i za tu
stavku se unosi ta neto promjena. Neto umanjenja u potraživanjima ili
neto povećanja u dugovanjima se bilježe kao potraživanja; neto
povećanja u aktivi i neto smanjenja u potraživanjima se bilježe kao
dugovanja. Evidentianje na neto osnovi na kapitalnom i financijskom
računu je djelimično uslovljeno time što često nisu dostupni bruto podaci
za transakcije.
Klasifikacija - Primarna svrha klasifikacijskih stavki u finansijskom

računu je da se olakša analiza među kategorijama koje imaju različite
karakteristike. Do promjena u finansijskim stavkama koje se unose u
platni bilans može doći zbog različitih razloga. Te promjene mogu nastati
zbog postojećih ili budućih neravnoteža, ili zbog reakcija na promjene
deviznog kursa, ili zbog kapitalnih dobitaka (ili izbjegavanja) gubitaka,
ili zbog razlika u kamatnim stopama, ili zbog formiranja, kupovine i
proširenja preduzeća, ili zbog diversifikacije investiranja.
Pri prikupljanju podataka obično nije moguće znati šta je glavni razlog ili
motivacija za promjenu vlasništva nad stavkama. Ali klasifikacija se
može uglavnom napraviti na osnovu vrste aktive i sektora ekonomije iz
kojeg dolazi investitor. Glavna osnova za klasifikaciju komponenti
finansijskog računa je funkcionalni tip investicije. Razlikuju se četri
široke kategorije ulaganja: direktne investicije, portfolio investicije,
ostale investicije i rezervna aktiva (u daljem tekstu je svaka od njih
detaljno objašnjena).
Tipovi instrumenata - Za portfolio investije, vrsta instrumenta je

primarna klasifikacija (npr. dionički i dužnički vrijednosni papiri).
Dužnički vrijednosni papiri se dalje dijele na obveznice, mjenice,
instrumente novčanog tržišta i finansijske derivative.
U finansijskom računu se transakcije evidentiraju za četiri domaća

sektora - monetarne vlasti, opća vlada, banke, i ostali sektori za
portfolio investicije i za ostalo ulaganje.
Za aktivu se presjek uvijek radi po kreditorima (potražiocima). Za pasivu

nije uvijek jednostavno odrediti da li praviti presjek po domaćim
dužnicima ili po nerezidentnim kreditorima. U prinicipu se smatra da je
važniji presjek po sektoru dužnika (koji se ne može promijeniti), nego po
sektorima trenutnih kreditora (koji se mogu lako promijeniti).
338
Dugoročno i kratkoročno ulaganje - Za aktivu i pasivu u kategoriji ostalo
ulaganje primjenjuje se tradicionalna podjela na dugoročna (sa
originalnim dospijećem više od jedne godine) i kratkoročna ulaganja,
koje se zasniva na zvaničnom kriteriju za originalno ugovorno dospijeće.
Kratkoročno ulaganje, koje obuhvata i valutu, je ulaganje koje se treba
isplatiti po zahtjevu ili sa originalnim ugovorenim dospijećem od jedne
godine ili manje.
9.5. Direktne investicije

Direktne investicije su kategorija međunarodnog ulaganja koja prikazuje
nastojanje rezidenta (direktni ulagač) u jednoj ekonomiji da ostvari trajni
interes u preduzeću koje je rezident druge ekonomije. Trajni interes
podrazumijeva postojanje dugoročnog odnosa između direktnog ulagača i
preduzeća, te značajan stepen uticaja ulagača na rukovodstvo preduzeća.
Direktne investicije ne čini samo početne transakcije kojim se ostvaruje
odnos između ulagača i preduzeća, već i sve slijedeće transakcije i
između njih i između povezanih preduzeća. Direktni ulagači su u poziciji
da imaju koristi, osim onih koje su vezane za prihode od ulaganja na
osnovu uloženog kapitala (npr. zarade na osnovu upravljanja ili neke
druge vrste prihoda). Koristi koje direktni ulagači nastoje dobiti od
glasačkih prava se razlikuju od onih za portfeljne ulagače. Takve
dodatne koristi su često rezultat saradnje između ulagača i preduzeća
kroz duži vremenski period. Nasuprot tome, portfeljni ulagači su najviše
zainteresirani za sigurnost njihovog kapitala, vjerovatnoću povećanja
njegove vrijednosti te ostvareni povrat.
Preduzeće za direktno ulaganje je definisano kao preduzeće u kojem je

direktni ulagač, koji je rezident neke druge ekonomije, vlasnik 10 ili više
procenata običnih dionica ili glasačkih prava (za dioničko društvo) ili
ekvivalentnog učešća (za preduzeća koja nisu dionička društva).
Preduzeće za direktno ulaganje uključuje ogranke (gdje nerezident ima
vlasništvo nad više od 50 %), podružnice (ulagač je vlasnik 50 ili manje
procenata), poslovnice/filijale (u potpunom ili zajedničkom vlasništvu
direktnog ulagača) koje su direktno ili indirektno pod vlasništvom
stranog investitora.
Iako je kriterij od 10 procenata jasno određen prema međunarodnim

standardima, neke zemlje mogu odlučiti da uvedu dvije dodatne
kvalifikacije koje uključuju određeni stepen subjektivnog prosuđivanja
339
(npr. efektivni uticaj na upravljanje). Direktni ulagači mogu biti
pojedinci; privatna ili javna preduzeća; udružene grupe pojedinaca ili
preduzeća; vlade ili vladine agencije; fondacije, te druge organizacije
koje posjeduju preduzeća za direktno ulaganje u ekonomijama koje nisu
iste kao one u kojima direktni ulagači imaju stalni boravak.
Kapital direktnog ulaganja je kapital investiran (direktno ili kroz druga

povezana preduzeća) u preduzeće za direktno ulaganje od strane
direktnog ulagača. Takav kapital uključuje finansijska sredstva koja se
dobijaju direktno od strane direktnog ulagača, te finansijska sredstva koja
pružaju druga preduzeća za direktno ulaganje, povezana sa istim
direktnim investitorom. U ostali kapital za direktno ulaganje (ili
međukompanijska pozajmljivanja) se uključuje zaduživanje i
pozajmljivanje finansijskih sredstava između direktnih ulagača i
ogranaka, poslovnica i podružnica. Međukompanijska pozajmljivanja
između povezanih banaka se smatraju kapitalom direktnog ulaganja samo
ako se radi o stalnom dugu.
Kroz vezu stranog investitora i preduzeća sa stranim ulaganjem može

doći do slučajeva povratnog ulaganja ili unakrsnog učešća. To je slučaj
kada preduzeće sa direktnim ulaganjem može također ulagati i
posjedovati udio kod svog direktnog ulagača. Taj udio se ogleda kao
protivstavka kapitala koji je uložen od strane direktnog ulagača. U tom
slučaju se obje investicije (ako je prag viši od 10%) evidentiraju kao
direktna strana ulaganja u obje ekonomije
Vrednovanje tokova i dionica se, u principu, vrši na osnovu tržišnih

cijena. U praksi to nije uvijek moguće, pa se često mora koristiti
knjigovodstvena vrijednost. Korištenje knjigovodstvene vrijednosti je
često u mnogim zemljama jedini raspoloživi izvor koji se manje-više
regularno revalorizira (na osnovu tržišta, ili historijskih vrijednosti, ili
prelaznih revalorizacija).
9.6. Portfolio investicije

Obuhvat portfolio investicije uključuje, pored vlasničkih i dužničkih
vrijednosnih papira u obliku obveznica i mjenica, instrumente novčanog
tržišta i finansijske derivative (kao što su opcije). Ne uključuju se jedino
instrumenti koji spadaju pod kategorije direktno ulaganje i rezervna
aktiva. Prošireni obuhvat transakcija odražava promjene u
međunarodnim finansijskim tržišima posljednjih godina.
340
Za portfolio investicije se ne pravi zvanična razlika između dugoročnog i
kratkoročnog ulaganja - ova prva kategorija se odnosi na originalna
dospijeća od više od godine dana ili dospijeća koja nisu iskazana, dok se
ova druga odnose na orginalna dospijeća od godinu dana ili manje ili
prema potražnji. Činjenica je da je originalno dospijeće, koje je sada
manje važno za ulaganja tržišnih učesnika u djelatnostima vezanim za
posuđivanje, prouzrokavalo obuhvatanje dodatnih instrumenata u
kategoriju portfolio investicije.
Klasifikacije i definicije. Glavne komponente portfolio investicija, koje

su klasificirane pod aktivom i pasivom, su vlasnički vrijednosni papiri i
dužnički vrijednosni papiri. U organiziranim i ostalim finansijskim
tržištima se uglavnom trguje ovim dvjema vrstama vrijednosnih papira.
Vlasnički vrijednosni papiri obuhvataju sve instrumente koji

predstavljaju potraživanja one vrijednosti dioničkih društava koja
preostaje nakon podmirenja svih kreditora, a to su dionice ili dokumenti
o učešću koji predstavljaju učešće u vlasništvu i povlaštene dionice te
uzajamni fondovi i investicioni fondovi.
Dužnički vrijednosni papiri obuhvataju:
Obveznice, mjenice itd., koje uglavnom daju vlasniku zagarantovani

fiksni prihod ili ugovorom definisan promjenljivi prihod (isplata kamate
ne ovisi o prihodima dužnika). Ovi vrijednosni papiri također garantuju
povrat glavnice na tačno određeni datum, a uključuju i podvrste kao što
su preferencijalne dionice bez učešča, konvertibilne obveznice,
obveznice sa opcionim dospijećem, obveznice sa dvojnim valutama,
obveznice sa promjenljivom kamatom, diskontovane obveznice,
indeksirane obveznice, obveznice osigurane sa kolateralom itd. (Hipoteke
se ne klasificiraju kao obveznice već se uključuju pod kategorijom
zajmova.)
Vrijednosni papiri novčanog tržišta koje daju vlasniku bezuslovno pravo

da prima navedenu, fiksnu sumu novca na određeni datum. Ovim
instrumentima se uglavnom trguje, po diskontu, u organiziranim tržištima
Uključuju se instrumenti kao što su mjenice, trezorski zapisi,
komercijalni i finansijski dužnički papiri, štedni certifikati (sa orginalnim
dospijećem od jedne godine ili manje) i kratkoročne mjenice.
341
Transakcije derivativima se tretiraju kao odvojene (uglavnom
finansijske) transakcije, a ne kao da su obuhvaćene kao integralni dijelovi
ključnih transakcija na koje se derivati mogu povezati kao osiguranja.
9.7. Ostala ulaganja

Obuhvat Ostalih ulaganja pokriva kategorije koje nisu obuhvaćene pod
kategorijama direktne investicije, portfolio investicije ili rezervna aktiva.
Klasifikacija je primarno bazirana po instrumentima. Sekundarna

klasifikacija se pravi po domaćim sektorima - monetarne vlasti, opća
vlada, banke i ostali sektori. Za razliku od direktnih investicija i portfolio
investicija, klasifikacija po vremenu dospijeća (dugoročno i kratkoročno)
je osnova za treći nivo klasifikacije. Instrumenti su klasifikovani u
slijedeće grupe: trgovinski krediti, zajmovi (uključujući korištenje kredita
fondova i zajmova iz fonda), valute i depoziti (i transferabilni i drugi), i
druga aktiva i pasiva (naprimjer, razni računi koji se trebaju isplatiti i
naplatiti).
Trgovinske kredite čine potraživanja i dugovanja koja su prouzrokovana

direktnim davanjem kredita (odnosno odgode plaćanja) od strane
nabavljača i kupaca za transakcije robom i uslugama i avansnim
plaćanjima za buduće radove koji su povezani sa takvim transakcijama.
Zajmovi uključuju onu finansijsku aktivu koja proizilazi iz direktnog

pozajmljivanja sredstava od strane kreditora (zajmodavca) dužniku
(zajmoprimcu) putem aranžmana u kojem zajmoprimac ili ne prima
nikakav vrijednosni papir koji bi služio kao dokaz da je došlo do
transakcije, ili prima dokument ili instrument o kojem se ne može
pregovarati. Obuhvaćeni su i zajmovi kojim bi se finansirala trgovina,
ostali zajmovi i avansi (uključujući hipoteke), upotreba kredita i zajmova
MMF, itd.
Finansijski lizing i repo-aranžmani se također uključuju u kategoriju

zajmova – iako se, sa pravnog gledišta, ovi ne moraju smatrati
zajmovima. Zajmovi se dalje dijele na kratkoročne i dugoročne.
Dugoročni zajmovi i trgovinski krediti se bilježe na neto osnovi.
Međutim, preporučuje se da se bilježenje bruto tokova daje kao dodatna
informacija jer takva informacija je korisna za dalje analize.
342
Finansijki lizing se uključuje u kategoriju zajmova zato što se takvi
aranžmani sklapaju u slučaju kada je došlo do promjene vlasništva nad
robom. Finansijski lizing podrazumijeva finansijsko potraživanje, što čini
potraživanje davaoca lizing usluga i dugovanje korisniku lizinga.
Repo-ugovor (dogovor oko ponovne kupovine) je aranžman koji se

odnosi na prodaju vrijednosnih papira prema određenoj cijeni i
istovremene obaveze za ponovnu kupovinu istih ili sličnih vrijednosnih
papira po fiksnoj cijeni na određeni budući datum (uglavnom
kratkoročan, npr. preko noći, ili za jedan dan), ili na datum koji kupac
odredi prema svom ličnom izboru. Ekonomska priroda ovakve ponovne
kupovine je slična kolateraliziranom zajmu. Zbog toga se repo-ugovori
klasificiraju pod zajmove.
Valuta i depoziti se agregiraju kao jedna komponenta, iako neke zemlje

mogu kompilirati odvojene podatke ukoliko ih žele koristiti za analitičke
i druge svrhe. Valutu čine novčanice i kovanice koje su u opticaju i koje
se uglavnom koriste za plaćanje. Ako obje, i domaća valuta (dugovanje)
koju drže nerezidenti i strana valuta (aktiva) koju drže rezidenti, služe za
tu svrhu, bilo bi korisno identificirati svaku od ovih posebno kako bi se
dobile dodatne informacije. Depozite čine i transferabilni i drugi depoziti.
Transferabilne depozite čine depoziti koji se po zahtjevu mogu utržiti po
nominalnoj vrijednosti bez restrikcija ili kazne, koji se mogu slobodno
transferirati putem čeka ili žiro narudžbe, te koji su i inače korišteni za
plaćanje. Depoziti se mogu izraziti u domaćim ili stranim valutama.
9.8. Rezervna aktiva

Koncept i obuhvat Rezervna aktiva, četvrta glavna funkcionalna
kategorija finansijskog računa, je važna komponenta statistike platnog
bilansa i ključni element prilikom analize vanjske pozicije ekonomije.
Nju čini ona vanjska aktiva koju posjeduju i kontrolišu monetarne vlasti
(centralna banka) za finansiranje platnobilansnih debalansa, za indirektno
regulisanje veličine tih debalansa putem intervencija na deviznom tržištu,
kojima se utiče na devizni kurs valute, i za druge svrhe. Kategoriju
rezervne aktive čine monetarno zlato, SDR (specijalna prava vučenja),
rezervne pozicije u MMF, devizna aktiva i ostala potraživanja.
Vrijednosni papiri koji ne zadovoljavaju kriterije rezervne aktive su
uključeni u direktne i portfolio investicije.
343
Uz to, postoje rezerve drugog reda kao zamjenski vanjski izvori, a koje
monetarne vlasti mogu mobilizirati. Iako je značaj rezervne aktive
smanjena, ona ipak još uvijek ima važnu ulogu. Debalansi se mogu
rješavati i kroz zaduživanje privatnog sektora ili kroz pozajmljivanja od
MMF i drugih institucija, pa rezerve nužno ne predstavljaju jedini izvor
finansiranja platnobilansnog debalansa. Rezervna aktiva se također može
držati i zbog drugih, kao što je očuvanje povjerenja u valutu i ekonomiju,
ili da služi kao osnova za vanjsko zaduživanje.
Identifikacija rezervne aktive - Finansijska aktiva koju čine rezerve se ne

može uvijek jasno identificirati kroz primjenjivanje objektivnih kriterija.
Međutim, rezervna aktiva se uvijek odnosi na aktivu koja stvarno postoji.
Dva pitanja su važna da se odredi da li nešto spada u rezerve.Kao prvo,
koju još aktivu monetarne vlasti imaju na raspolaganju? Kao drugo, od
aktive koja je pod kontrolom monetarnih vlasti, koja od tih sredstava su,
u slučaju potrebe, dostupna za korištenje?
Efektivna kontrola - Rezervna aktiva bi trebala uključivati onu aktivu nad

kojom vlasti imaju direktnu i efektivnu kontrolu. Naprimjer, ako banke
imaju zakonsko vlasništvo nad stranom aktivom, ali koriste tu aktivu
samo uz dopuštenje monetarnih vlasti, onda se može smatrati da je takva
aktiva pod direktnom i efektivnom kontrolom vlasti. Aktiva koju ne
posjeduju monetarne vlasti uglavnom se ne kvalificira kao rezervna
aktiva prema striktnom primjenjivanju kriterija, pa se u praksi uključuje
samo ono što je u vlasništvu centralne banke.
Klasifikacija Promjene u komponentama mogu imati dosta različite

posljedice za analizu globalne likvidnosti i procesa podešavanja platnog
bilansa.
Monetarno zlato je zlato koje posjeduju vlasti i koje se drži kao rezervna
aktiva.10 Transakcije monetarnim zlatom se odvijaju samo između
monetarnih vlasti i međunarodnih monetarnih organizacija. Kao i SDR,
monetarno zlato je rezervna aktiva za koju nema nepodmirenog
finansijskog dugovanja. Bilo kakvo povećanje ili umanjenje vlasništva
nad monetarnim zlatom koje je rezultat monetizacije ili demonetizacije se
tretira ili kao uvoz/izvoz pod robom u tekućem računu, ili kao potražnja

10
Monetarno zlato mora imati čistoću od 995/1000
344
ili dugovanje u financijskom računu pod financijskom stavkom koja se
koristila kako bi se finansirao taj uvoz ili izvoz.
Specijalna prava vučenja (SDR) su međunarodna rezervna aktiva koju je

kreirao Međunarodni monetarni fond kao nadomjestak rezervnoj aktivi
koja je periodično raspoređena MMF-ovim članicama u proporciji sa
njihovim kvotama. SDR se ne smatraju dugovanjima Fonda i članice
MMF kojim su SDR-i alocirani nemaju stvarna (neuvjetovana)
dugovanja za otplaćivanje SDR-a. Svakodnevno se određuje vrijednost
SDR-a prema korpi valuta. SDR-i se mogu koristiti kako bi se nabavile
valute drugih zemalja (devize), kako bi se podmirile finansijske obaveze i
kako bi se davali zajmovi.
Devize obuhvataju potraživanja monetarnih vlasti prema nerezidentima u

vidu valuta, bankovnih depozita, vladinih vrijednosnih papira, drugih
obveznica i mjenica, instrumenata novčanog tržišta, finansijskih
derivativa, vlasničkih vrijednosnih papira i neutrživih potraživanja koje
nastaju iz dogovora između centralnih banaka ili vlada.
Ostala potraživanja je preostala kategorija koja obuhvata potraživanja

koja nisu obuhvaćena prethodnim kategorijama. Ona mogu biti u obliku
valute, depozita ili vrijednosnih papira.
Vrednovanje - U principu, sve transakcije u rezervnoj aktivi se unose po

tržišnim cijenama – to jest, prema deviznim kursevima na snazi u vrijeme
transakcija, tržišnim cijenama za vrijednosne papire i po kursu za SDR
koji određuje MMF. Transakcije monetarnim zlatom se vrednuju po
tržišnim cijenama u trenutku transakcije. Za vrednovanje stanja rezervne
aktive u međunarodnoj investicionoj poziciji koriste se tržišne cijene koje
su na snazi na završetku odgovarajućih perioda.
9.9. Međunarodna investiciona pozicija

Koncept i obuhva - Platni bilans i međunarodna investicona pozicija čine
set međunarodnih računa za ekonomiju. Međunarodna investiciona
pozicija (IIP) je bilans stanja ukupne vanjske finansijske aktive i pasive.
Finansijske stavke koje čine poziciju se sastoje od potražnji prema
nerezidentima, dugovanja prema nerezidentima, monetarnog zlata i
specijalnih prava vučenja (SDR). Prema konvenciji, zemljište i ostale
nepokretne materijalne stavke se tretiraju kao vlasništvo rezidenta.
345
Prema tome, nerezidentni vlasnik ima finansijsku potražnju prema
rezidentu koji ima pripisano vlasništvo nad tom aktivom, a ne vlasništvo
stvarne nefinansijske aktive.
U vezi sa bilansom stanja ekonomije, neto međunarodna investiciona

pozicija (ukupna vanjska finansijska aktiva minus ukupno vanjsko
dugovanje), zajedno sa ukupnom nefinansijskom aktivom ekonomije,
čini neto vrijednost te ekonomije. Pozicija na kraju određenog perioda
prikazuje finansijske transakcije, promjene u vrednovanju i ostala
podešavanja koja su se desila za vrijeme tog perioda i koja su uticala na
nivo aktive i pasive.
Klasifikacija međunarodne investicione pozicije (i promjena u

međunarodnoj investicionoj poziciji) ima dvije dimenzije. (Vidi tabelu na
kraju ovog poglavlja). U redovima tabela se pojavljuju aktiva i pasiva.
Razlika između ove dvije stavke predstavlja neto poziciju. Upotpunosti
konzistentna sa finansijskim računom platnog bilansa, prva
potklasifikacija međunarodne investicione pozicije se određuje prema
funkciji. Aktiva se dijeli na direktne investicije, portfolio investicije,
ostalo ulaganje i rezervnu aktivu. Sva pasiva (osim rezervne aktive) se
dijeli na isti način.
Unutar funkcionalnih kategorija, direktne investicije se dalje dijele na

kapital, reinvestirane dobiti i ostali kapital (međukompanijsko
dugovanje). Potraživanja i dugovanja prema povezanim preduzećima su
odvojeno prikazana. Portfolio investicije se primarno klasificiraju prema
instrumentu - vlasnički vrijednosni papiri, dužnički vrijednosni papiri i
financijski derivativi - a sekundarno prema odgovarajućim sektorima.
Ostalo ulaganje se također klasificira prvo prema instrumentu, a zatim
prema sektoru. Obuhvaćeni su i trgovinski krediti, zajmovi, valute i
depoziti, te ostala aktiva i pasiva. Rezervna aktiva se uglavnom lako
može, iz funkcionalne perspektive, mijenjati iz jednog instrumenta u
drugi.
U kolonama tabele se daju oni faktori koji uzrokuju promjene u poziciji

od početka do kraja perioda. Najprije su navedene transakcije koje se
odnose na različite komponente (npr. za direktne investicije, portfolio
investicije, itd.) Slijedeće dvije stavke - promjene u cijenama i promjene
u deviznom kursu - utiču na vrednovanja komponenti kao što su kapitalni
i dužnički vrijednosni papiri, direktne investicije i rezervna aktiva. Prije
nego što se zabilježi pozicija na kraju perioda, mora se obuhvatiti i
346
četvrta stavka (ostala prilagođenja). Među takva prilagođenja spadaju
promjene koje nastaju alokacijom ili poništavanjem specijalnih prava
vučenja (SDRa), promjene koje nastaju monetizacijom ili
demonetizacijom zlata, reklasifikacije (naprimjer, portfolio investicije u
direktne investicije kada se dosegne prag učešća u vlasništvu od 10
procenata), i sl.
Vrednovanje komponenti - U principu, sva vanjska financijska aktiva i

pasiva bi se trebala mjeriti prema tekućim tržišnim cijenama od datuma
kada je obuhvaćena (to jest, početaka i krajeva referentnih perioda).
Međutim, u praksi, može doći do nekih odstupanja od principa tržišne
cijene. Za direktne investicije, knjigovodstvene vrijednosti iz bilansa
stanja preduzeća (ili direktnih ulagača) se uglavnom koriste kako bi se
utvrdila vrijednost ukupnog direktnog ulaganja. Ove vrijednosti bilansa
stanja, ako se bilježe na osnovu vrijednosti tekućeg tržišta, bi trebale
uglavnom biti u skladu sa tim principom. Ako se zasnivaju na historijskoj
cijeni ili na privremenoj, ali ne i na tekućoj procjeni, takve vrijednosti
bilansa stanja neće biti u skladu sa principom.
Portfolio investicije (kapitalni vrijednosni papiri, dugovinski vrijednosni

papiri i finansijski derivativi) se vrednuju prema tekućim tržišnim
cijenama na odgovarajuće referentne datume. Za dionice koje su kotirane
u organiziranim tržištima ili kojim se odmah može trgovati, njihova
vrijednost dionica bi se trebala zasnivati na stvarnim cijenama.
Vrijednost vlasničkih udjela za koje nema kotacije na berzama ili kojim
se redovno ne trguje, trebala bi se procijeniti koristeći se cijenama
uporedivim kotiranim dionicama, a koje su usporedive sa bivšim,
tekućim i budućim dobitima i dividendama. Za dužničke vrijednosne
papire kojim se ne može odmah trgovati, pri procijenjivanju tržišne
vrijednosti, može se koristiti neto sadašnja vrijednost očekivanog toka
budućih uplata ili isplata koje se odnose na vrijednosne papire.
Principi za vrednovanje finansijskih derivativa u investicionoj poziciji su,

u nekim aspektima, manje definisani nego oni za ostale instrumente
portfolio ulaganja. U toku su nastojanja nacionalnih i međunarodnih
računovodstvenih tijela da definiraju standarde za mjerenje i bilježenje
derivativa. Opcije, garancije i finansijski termin planovi (futures) kojima
se trguje i koji su tretirani kao finansijska aktiva – su obuhvaćeni u
poziciji po tržišnim vrijednostima na odgovarajuće računovodstvene
datume.
347
Za opciju unesena tržišna vrijednost je ili tekuća vrijednost opcije
(prevladavajući tržišni kurs) ili iznos premije koji se isplaćuje kao
zamjena.
Rezervna aktiva se vrednuje po tekućim tržišnim cijenama na

odgovarajuće referentne datume. Monetarno zlato se vrednuje po
prevladavajućoj tržišnoj cijeni; specijalna prava vučenja (SDR) se
vrednuju po tržišnim kursevima koje izračunava MMF i rezervna pozicija
u MMF se vrednuje na bazi MMF kalkulacija. Aktiva u devizama i ostala
potraživanja se vrednuju po tržišnim cijenama koje prevladavaju na
referentne datume.
9.9.1. Odnos međunarodne investicione pozicije prema vanjskom

dugu
Neto međunarodna investiciona pozicija ekonomije - to jest, vanjska

finansijska aktiva minus vanjska dugovanja – se često koristi za
analiziranje razvoja i trendova jedne ekonomije vis-a-vis ostatka svijeta.
Neto pozicija pokazuje šta ekonomija posjeduje u odnosu na ono što
duguje.
Ponekad se koriste nazivi neto kreditor ili neto dužnik, u skladu sa

algebarskim znakom, kako bi se objasnila neto pozicija. Ipak je
relevantnije posmatrati samo nekapitalne komponente pozicije kao dug
(to jest, sva zabilježena dugovanja, osim kapitalnih vrijednosnih papira i
kapital direktnog ulaganja, uključujući reinvestirane dobiti).
348
Međunarodna investiciona pozicija: Standardne komponente
PROMJENE USLJED:
Pozicija na Transakcije Promjene Promjene Ostala Pozicija
početku u cijeni deviznog prilagođenja na kraju
godine kursa godine
A. Aktiva
1. Direktno ulaganje u inozemstvu*
Vlasnički vrijednosni papiri i reinvestirani prihodi
Ostali kapital
2. Portfeljna ulaganja
Vlasnički vrijednosni papiri
Dužnički vrijednosni papiri
3. Ostala ulaganja
3.1 Trgovinski krediti
3.2 Krediti
3.3 Valuta i depoziti
3.4 Druga aktiva
4. Rezervna aktiva
4.1 Monetarno zlato
4.2 SDR
4.3 Rezervna poziciju u MMF
4.4 Strana valuta
349

B. Pasiva
1. Direktna ulaganja u izvještajnu ekonomiju
Vlasnički vrijednosni papiri i reinvestirani prihodi
Ostali kapital
2. Portfeljna ulaganja
2.1 Vlasnički vrijednosni papiri
2.2 Dužnički vrijednosni papiri
3. Ostala ulaganja
3.1 Trgovinski krediti
3.2 Krediti
3.3 Valuta i depoziti
3.4 Druga aktiva
350
LITERATURA
1. Agencija za statistiku BiH, 2009. Anketa radne snage 2009 – prethodno

saopćenje br. 1, 20 august/kolovoz.
2. Agencija za statistiku BiH, 2009. Zaposleni po djelatnostima u svibnju 2009 –
saopćenje br. 5 od 15. 7.
3. Alexeev Michael and William Pyle, 2003. A Note on Measuring the Unofficial
Economy in the Former Soviet Republics. Economics of Transition 11(1)
4. Andre Vanoli, A History of National Accounting, IOS Press, Amsterdam, 2005
5. Anon (2002): Use of macro accounts in policy analysis. UN Statistical
Division,
6. Anon (2004): National accounts : a practical introduction. Handbook of
national accounting. UN Statistical Division,
7. Anon (2009): Alat za anlizu regionalne statistice dostupan na OECD eXplorer:
Online Tool for Analyzing Regional Statistics (Updated
http://infosthetics.com/archives/2009/04/
oecd_explorer_online_tool_for_analyzing_regional_ statistics_updated.html
8. Anwar M. Shaikh and Ahmet Tonak, Measuring the Wealth of Nations.
Cambridge University Press.
9. Babić M., Makroekonomija, Mate, Zagreb, 2001.
10. Carol S. Carson, Jeanette Honsa, "The United Nations System of National
Accounts: an introduction", in: Survey of Current Business, June, 1990
11. CEC, IMF, OECD, UN & World Bank “System of National Accounts 1993”.
Commission of the European Communities-Eurostat, International Monetary
Fund, Organisation for Economic Co-operation and Development, United
Nations and World Bank, Brussels/Luxembourg, New York, Paris,
Washington, 1993,
12. Christie Edward and Mario Holzner, 2004. Household Tax Compliance and the
Shadow Economy in Central and Southeastern Europe. Vienna: the Vienna
Institute for International Economic Studies and Global Development Network
Southeast Europe (GDN-SEE).
13. Commission of the European Communities, International Monetary Fund,
Organisation for Economic Cooperation and Development, United Nations,
World Bank (2009) System of National Accounts 2008 – Pre-edited version of
Volume 2.
14. Dell’Anno Roberto and Marje Piirisild, 2004. Estimate of Non-Observed
Economy in Bosnia and Herzegovina. (unpublished: paper presented in
Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, April).
15. Dell'Anno Roberto and Marje Piirisild, 2007. Measuring the Non-Observed
Economy in a Transition Economy: The Case of Bosnia-Herzegovina 49:4,
16. Eilat Yair Y and Clifford Zinnes. 2002, The Shadow Economy in Transition
Countries: Friend or Foe? A Policy Perspective. World Development 30(7)
17. Europski sustav nacionalnih računa ESA 1995., prijevod, Eurostat, Državni
zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 1998.
18. Eurostat, 2005. Eurostat’s Tabular Approach to Exhaustiveness: Guidelines.
19. Feige Edgar L. and Urban Ivica, 2003. Estimating the Size and Growth of
Unrecorded Economic Activity in Transition Countries: A Re-evaluation of
351
Electric Consumption Method Estimates and their Implications. William
Davidson Institute Working Papers Series, 2003
20. Feige Edgar L. and Urban Ivica, 2007. Measuring Underground (Unobserved,
Non-Observed, Unrecorded) Economies in Transition Countries: Can We Trust
GDP? MPRA Paper No. 7345, posted 26. February 2008 / 18:03 Online at
http://mpra.ub.uni muenchen.de/7345/
21. Feige, E. 1980. A New Perspective on Macroeconomic Phenomena: The
Theory and Measurement of the Unobserved Sector of the United States
Economy: Causes Consequences and Implications, Paper Presented at the
American Economics Association Meetings.
22. Hidden Economies in Transition Countries, 1989–95, ” Economics of
Transition, Vol. 8, No. 1,.
23. History Project Series, Indiana University Press, Indiana, USA, p329
24. International Monetary Fund, 2005. Bosnia and Herzegovina: Selected
Economic Issues. IMF Country Report No. 05/198. Washington, D.C.: IMF.
25. Jochen Hartwig, "On misusing National Accounts data for Governance
Purposes"
26. Johnson Simon, Daniel Kaufmann and Andrei Shleifer, 1997: The unofficial
economy in transition. Brooking Papers of Economic Activity 0(2):
27. Kaufmann Daniel and Alexander Kaliberda, 1996 „Integrating the Unofficial
Economy into the Dynamics of Post-Socialist Economies: A Framework for
Analysis and Evidence“. In: Kaminski, B (ed). Economic Transition in Russia
and the New States of Eurasia. M.E. Sharpe: London.
28. Kenessey, Z. (1994) The Accounts of nations. International Association for
Research in Income and Wealth, IOS, Amsterdam,
29. Kenning, S.J. (1996): Accounting for economic development. IOS Press,
30. Krstić Gorana and Peter Sanfey, 2006. Mobility, poverty and well-being
among the informally employed in Bosnia and Herzegovina, Working Paper
no. 101. London:EBRD.
31. Lacko Maria, 2000. “Hidden Economy—An Unknown Quantity? Comparative
Analysis of
32. Lequiller, F. & Blades, D. (2006): Understending National Accounts. OECD,
33. Lovrinčević Željko, Zdravko Marić i Davor Mikulić, 2007. Maastricht Criteria
and the Inclusion of the Underground Economy - the Case of Croatia. Croatian
Economic Survey, No. 9.
34. Lučić Nataša, 2006. Applying the Eurostat Tabular Approach to
Exhaustiveness in Bosnia and Herzegovina for 2003. Eurostat-OECD
Workshop on the Non-Observed Economy for the Western Balkan Region,
Paris, 23-25 January.
35. Mladenović D., Đolević V., Šoškić D., Ekonomska statistika. Ekonomski
fakultet u Beogradu, Beograd, 2003.
36. Nacionalni računi TB 01/2007, Agencija za statistiku BiH, ISSN 1840-104X
37. OECD, 2002. Measuring the Non-Observed Economy A Handbook. Paris,
France: OECD.
38. Paul Studenski, The Income of Nations; Theory, Measurement, and Analysis:
Past and Present. New York: New York University Press, 1958.
39. Saopštenje Agencije za statistiku BiH godina III broj 8, Indeks potrošačkih
cijena u BiH u avgustu 2009. godine, Sarajevo, septembar 2009.
352
40. Schneider Friedrich, 2004. The size of the shadow economies of 145 countries
all over the world: first results over the period 1999 to 2003. IZA Discussion
Paper No. 1431.
41. Schneider Friedrich, 2002. Size and Measurement of the Informal economy in
110 Countries around the World", Presented to the Conference "Workshop of
Australian National Tax Centre", ANU, Canberra, Australia.
42. Schneider Friedrich, 2009. The Size of the Shadow Economy for 25
Transition Countries over 1999/00 to 2006/07: What do we know?
www.statbel.fgov.be/studies/ac1272_en.pdf
43. Sustav nacionalnih računa 1993, prijevod, Svjetska banka, Državni zavod za
statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 1997.
44. Tanzi Vito, 1999. Uses and Abuses of Estimates of the Underground Economy,
The Economic Journal 109/456,.
45. Tanzi, Vito, 1980. The Underground Economy in the United States: Estimates
and Implications. Banca Nazionale del Lavoro, 135:4,
46. V. Domljan, 2005. Ethnocartels: Dark Side of the BiH Economy, A lesson at
the Saint Paul University, Ottawa, April 14.
47. V. Domljan, 2006. „Crowding Out the Unobserved Economy in Western
Balkans”. In D. Kostovicova and V. Bojicic-Dzelilovic (eds.). "Austrian
Presidency of the EU: Regional Approaches to the Balkans". Vienna: CEIS
and the Centre for the Study of Global Governance, LSE
48. Word, M. (2004): Quantifying the world : UN ideas and statistics. UN
Intellectual
49. xxx. „Barrot: Kriminal ugrožava integracije“, dnevnik Oslobođenje, 29. 9.
2009.
INTERNET LINKOVI
1. http://eurlex.europa.eu/fr/treaties/dat/12002E/htm/C_2002325FR.003301.html,
2. http://ec.europa.eu/budget/budget_detail/current_year_fr.htm,
3. http://ec.europa.eu/budget/library/publications/budget_in_fig/syntchif_2009_fr.pdf,
4. http://ec.europa.eu/budget/library/publications/budget_in_fig/syntchif_2008_fr.pdf,.
5. http://eurlex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2007:163:0017:0
1:FR:HTML, Journal officiel no L 163 du 23/06/2007 p. 0017 – 0021,.
6. www.ekonomija.cg.yu/files/1221132836.ppt
7. www.cbbh.ba/files/specijalne_teme_istrazivanja/sti_01_08_hr.pdf
8. www.megatrend-info.com/forum/index.php
9. www.bhas.ba/Arhiva/2009/sao/CPI_2009M08_001_01.pdf
10. http://www.bhas.ba/ARHIVA/2008/md/PPi/md-ppi-bh.pdf
11. http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page?_pageid=2553,64638007,2553_64
938511&_dad=portal&_schema=PORTAL
12. http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page?_pageid=2553,64638007,2553_64
916780&_dad=portal&_schema=PORTAL
13. http://unstats.un.org/unsd/sna1993/toctop.asp
14. www.answers.com/topic/nomenclature-of-teritorial-units-for-statistics i
15. http://ec.europe.eu/comm/comm/eurostate/ramon/nuts/introannex_regions_en.html
353
354

Sistem Nacionalnih Računa

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sistem Nacionalnih Računa

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SISTEM NACIONALNIH

Sarajevo, oktobar 2009. godine

Glavni i odgovorni urednik:

Godina izdanja: 2009

Štampa: VMG Grafika

1. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA ZA

2. EVROPSKI SISTEM NACIONALNIH I REGIONALNIH

3. REDOSLIJED RAČUNA U SISTEMU NACIONALNIH

4. MJERENJE CIJENA I KOLIČINA U SISTEMU

5. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA I RAZVOJ

6. NEOPAŽENA EKONOMIJA U SISTEMU NACIONALNIH

7. MONETARNA I FINANSIJSKA STATISTIKA

8. STATISTIKA VLADINIH FINANSIJA

9. STATISTIKA PLATNOG BILANSA

1. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA ZA VOĐENJE

2. EVROPSKI SISTEM NACIONALNIH I REGIONALNIH RAČUNA 55

3. REDOSLIJED RAČUNA U SNA 1993 i ESA 1995 89

3.8. Račun revalorizacije 118

4. MJERENJE CIJENA I KOLIČINA U SNA 123

5. SISTEM NACIONALNIH RAČUNA I RAZVOJ 155

6. NEOPAŽENA EKONOMIJA U SISTEMU NACIONALNIH RAČUNA 197

6.3.Neformalni sektor i neformalna zaposlenost prema ILO metodologiji 213

6.7. Neopažena ekonomija u BiH 232

7. MONETARNA I FINANSIJSKA STATISTIKA 243

8. STATISTIKA VLADINIH FINANSIJA 283

9. STATISTIKA PLATNOG BILANSA 315

9.4. Klasifikacija i standardne komponente platnog bilansa 324

Prof.dr. Azra Hadžiahmetović, profesor na Ekonomskom fakultetu u

Prof. dr Rabija Somun-Kapetanović, vanredni profesor, rukovodilac

Mr. sc. Muamer Halilbašić,viši asistent na Ekonomskom fakultetu u

Doc. dr Emina Resić, docent na Katedri za kvantitativnu ekonomiju.

Prof. dr. Jasmina Osmanković, profesor Ekonomskog razvoja,

Prof.dr Vjekoslav Domljan, profesor na Ekonomskom fakuletu u

Mr. sc. Amir Hadžiomeragić, magistrirao ekonomske politike na

Sistem nacionalnih računa (SNA), kako je prezentiran u ovoj knjizi,

Značajan doprinos nastanku i razvoju SNA dao je razvoj ekonomske

Kao zasebna naučna disciplina, SNA se do sada nije izučavao na našim

Posebnost ove knjige je i u načinu njenog nastajanja. U 2008. godini, u

Svjesni složenosti zadatka u ovoj knjizi pokušali smo osvijetliti

U središtu ove knjige postavili smo univerzalno prihvatljive i

Kako su u funkciji fleksibilnosti SNA pokrenuti novi istraživački

O kakvoj je važnosti redoslijed računa u SNA i ESA, govori

U analizi upotrebe SNA, cijenili smo posebno važnim elaborirati pitanja

Vodeći računa o posebnim zahtjevima tranzicijskih zemalja, u narednom,

Kako postojanje neopažene ekonomije ima brojne ekonomske i socijalne

Kako je značajan napredak ostvaren na području usklađivanja SNA sa

Monetarna i finansijska statistika predstavlja poseban dio

Da i pored toga što uključuju sve principe i koncepte SNA,

Konačno, posljednji, deveti dio ove knjige posvećen je također

Set međunarodnih računa polazi od toga da statistika platnog bilansa

Na kraju, još jednom želimo naglasiti da tekstovi prezentirani u ovoj

Ova knjiga duguje mnogima. Prije svega, entuzijazmu i znanjima njenih

Sarajevo, novembar 2009.

Prof. dr. Azra Hadžiahmetović

SISTEM NACIONALNIH RAČUNA – PODLOGA ZA

1.1. Historijat SNA

Prof. dr. Azra Hadžiahmetović

Te informacije, statistike i međuzavisnost procesa različitih varijabli u

„Sistem nacionalnih računa (SNA) sastoji se od koherentnog,

Sistem nacionalnih računa predstavlja, dakle, podlogu razvoju moderne

Odgovore na ove zahtjeve dao je međunarodni statistički standard

Da bi ispunio tu svoju osnovnu ulogu, SNA se bazira na pojmovima i

Spomenuli smo da je SNA okvir koji služi za stvaranje dokumentacione

SNA omogućava uvid u različite tipove privredne aktivnosti i različite