POLITIKE IDENTITETA

1. Pojam politickog identiteta - politički identitet nije ništa drugo nego jedna vrsta grupnog identiteta.
Pojam poltičkog identitetata pokazuje tri lica: jedno kao aktivnost koja identificira poltičko tijelo, ddrugo kao identitet koji normativno definiraju
paravila političke igre i treće kao identitet koji je element legitimnosti. U politički sferu se ulazi čim se novi i stari akteri, svaki sa svojim
društvenim identitetom, počnu boriti usque ad effusionem sanguinis (do posljednje kapi krvi, slobodni prevod :P) i/ili dogovarati oko postizanja
novih modela raspodjela moći koji teže određenoj stabilnosti i kada krenu putem institucionalizacije.
Politički identitet počiva na napetom i nestabilnom odnosu koji prolazi između toga normativnog i društvenopsihološkog.
Politički identitet ne svodi se na društvenopshihološki, djelujući u političkom društvu mi osjećamo ne samo ono što jesmo (bijelac ili crnac,
liječnik ili tipkačica, zadovoljna mama ili homosesualac koji nema svoja prava) ili ono što želimo biti. Zajedno osjećamo ono što moamo činiti:
poštivati zakone, ispunjavati porezne obaveze, biti solidarni sa drugim građanima, paziti da promišljeno glasamo i odvojiti vremena za politički
život.

2. Problem političkog identiteta - problem političkog identiteta je dvostruk, jer je dvostruka i nejasnoća koja se u njemu skriva. Kao prvo, treba
razriještiti jedan čvor: on se sastoji od zahtjeva protiv svoga ne prepoznavanja, za vlastitim komunitarističkim identitetom, zahtjeva koji se
postavlja u ime načela koja su nadahnula samo političko tijelo kojemu svi pripadaju i kaja se žele učiniti stvarnijima. S druge strane postoji
zahtjev za posve autocentričnim identitetom, koji je tim načelima i vrijednostima potreban samo kao instrument za traženje povlastica (onih iz
državnog proračuna i welfarea) koje iz toga mogu proizići, ali koji je u osnovi indiferentan na ta načela, tj. na stvarnu sudbinu kohezije političkog
tijela. S te strane vidimo da dolazi do jedinstvene polarizacije prava i dužnosti građanstva: prema državi se imaju samo prava koja samo čekaju da
budu zatražena, dok se dužnosti (odanost i obaveze) priznaju samo prema vlastitoj zajednici.

3. Razlog pokretanja identiteta - identitet uključuje izbor u smislu što razmišljamo i odlučujemo želimo li sami sebe definirati i želimo li postati
ovakva ili onakva vrsta osobe. Nismo određeni svojom društvenom sredinom; kadri smo o njoj kritički promišljati, a katkad je čak i odbaciti.

4. Grupni identitet - pociva u svim onim elementima individualnih identiteta koji se odnose na definiciju same grupe, koji su zajednicki vecem
broju pojedinaca, pod uslovom da oni segmenti individualnog identiteta koji nisu zajednicki entitetu ne onemogucavaju cvrsci idem sentire kod
clanova grupe.
Grupni identitet zapravo je refleksivni identitet, jedan element je element grupnog identiteta jer se shvata kao takav i da se na osnovu onoga sto
svako zamislja moze graditi jedan ideal/tip/model identiteta.
Grupni identitet je jako slozen i sadrzi element htenja: mi u svom samoodredjivanju ne mislimo samo na ono sto stvarno jesmo vec i na ono sto
bismo zeleli biti u buducnosti.

5. Razlika kolektivnog i grupnog identiteta - pod pojmom kolektivni identitet misli se na jedan kolektivni entitet (naciju, državu ili stranku) kao
na nešto što posjeduje autonomni život i dostojanstvo i koji su možda čak i superiorni onima pojedinca. A grupni identitet počiva u svim onim
elementima individualnih identiteta koji se odnose na definiciju same grupe, koji su zajednicki vecem broju pojedinaca, pod uslovom da oni
segmenti individualnog identiteta koji nisu zajednicki entitetu ne onemogucavaju cvrsci idem sentire kod clanova grupe.

6. Društvenopsihološki identitet - objedinjuje razlicite parcijalne identitete: onaj bioloski i seksualni, klasni i statusni, onaj koji proizilazi iz uloge
koju biramo ili koje nas zapadnu, i onaj koji se poklapa sa pripadnoscu grupi bez obzira da li je odabran ili nametnut.
7. Odnos definicija političkog identiteta (rec je o definiciji koja se sastoji od odnosa izmedju drustvenog identiteta i normativnog identiteta, a
jedna odnosna definicija je neintiutivna, nevizuelna i ne moze se svesti na skraceni izraz poput onih kojih se danas cesto koriste u politickoj
komunikaciji) – ima barem jednu epistemolosku prednost. Ona je predodredjena da objasni promenu, ono sto jedna cvrsca definicija nije u stanju,
tako da promena mora uvek biti pokretana pomocu vanjskih faktora. Obicno prevelik odmak drustvenopsiholoskog identiteta od normativnog
prekida stari politicki identitet i stvara novi, ili vodi prema raspadu samog politickog tela.

8. Kriza demokratskog identiteta - zamrseni proces stvaranja politickog identiteta mogao je racunati na dva stapajuca faktora: nacionalnu i klasnu
pripadnost – dva snazna drustvenopsiholoska identiteta i raspadanjem ovih cvrstih ideniteta, njihovo slabije uklapanje u sliku politickog identiteta
koji gradjani zapadnih demokratija imaju o sebi oduzima stvaranju politickog ideniteta dva tradicionalisticka ali prilicno cvrsta oslonca.
- Sa ukorenjivanjem neodrzanih obecanja slabi samopostovanje demokratskog gradjanina, znacenje identiteta se nece promeniti vec se samo
slabiti motivacija za identifikacijom.
- Iako sve vise jaca uticaj mas-medijske komunikacije na procese socijalizacije, nijedan od modela identifikacije koja ona siri nije prikladan za
stvaranje kriticnih i odgovornih gradjana. Naprotiv, vlada tendencija da se javna sfera ukida i da njeno mesto zauzimaju privatni ciljevi i praksa.
- Zatim, suprotnost izmedju podgrupe ili zajednice i opsteg politickog ideniteta ili ideniteta gradjana. Rec je o tipicnom fenomenu multietnickih,
multirasnih i multikulturnih drustava.

9. Evropski identitet - dokaz postojanja zajedničkog evropskog identiteta izvodi se ne samo iz geografske terminologije nego i iz shvaćanja
neevropskog svijeta. U antropološkom smislu, ideja o Evrope kao o edinstvenom entitetu mogla se formirati samo odnosu na ono što je bilo
neevropsko. Al pogotovo je različitost od novih svjetova pojačala tipična obilježja i superiornost koje su krasile sliku koju je Evropa imala o
samoj sebi.
Tražeći čvršći evropski identitet, vjerovati i nadati se da će njegova „superiornost“ biti priznata u odnosu na onaj nacionalni, znači prešutno
odbaciti nasilje u povijesti evropskih nacionalnih država. Ali ustrajući na superiornosti, u opasnosti smo da zapadnemo u istu povijesno-
deterministički lažnost koju su nacionalisti usvojili za svoje nacionalne države.
Vjerovatno nam se naš evropski identitet čini važnijim u našim odnosima sa neeuropljanima, a naš nacionalni identitet važniji u razgovoru sa
drugim Europljanima raznih nacionalnosti.

10. Kozmopolitski identitet - je identitet građana svijeta koji se temelji na pravu i samovladi. Kozmopolitizam (kosmos = svijet i polites =
građanin) ideja je prema kojoj humani i prosvjećeni ljudi uspostavljaju odnose bez obzira na nacionalne, vjerske i državne granice i unapređuju
općeljudske odnose; zagovaranje zajedništva, sloge ljudi i naroda cijeloga svijeta kao nadvladavanje nacionalnih, međunacionalnih i drugih
podjela. To je stav prema kojemu su svi ljudi prije svega "građani svijeta", a ne pripadnici različitih kolektiva poput lokalnih, regionalnih,
nacionalnih i dr. zajednica.
Kozmopolit pristaša je kozmopolitizma; onaj koji sebe smatra prije svega građaninom svijeta, a tek iza toga pripadnikom svoje nacije; onaj koji
općesvjetsko zajedništvo svih ljudi nadređuje nacionalnoj pripadnosti.
11. Nadnacionalni identitet - on je iznad postojećih nacionalnih identiteta. U svojoj svjetskoj dimenziji on se potencijalno odnosi na ukupni
ljudski rod, a od njega moramo uzeti u obzir i buduće generacije koje su na neki način partneri našeg djelovanja.

12. Razvoj identiteta koji se odvija po razinama - razlikujemo deskriptivnu, interpretativnu i normativnu razinu.
13. Sanse nadnacionalnog ideniteta – on je iznad postojecih nacionalnih ideniteta i u svojoj svetskoj dimenziji on se potencijalno odnosi na
ukupan ljudksi rod.
Nadnacionalni idenititet, posebno u svojoj svetskoj dimenziji, danas moze razmatrati na konzistentan nacin samo kao interakcija cetri elementa:
medjuzavisnosti, normativnog univerzalizma, globalnih opasnosti i institucionalizacije (svetskog poretka).
- Medjuzavisnost je temljna crta ne samo strukture postojeceg sveta vec i samog ideniteta njegovih stanovnika. Medjuzavisnost sama po sebi ne
proizvodi nadnacionalni identitet, a jos manje nadnacionalne institucije, ali moze aktivirati odbrambene mehanizme ultranacionalistickog
odnosno plemenskog tipa.
- Politicka sfera sa normativnim univerzalizmom ljudskih prava, ovde je bitno napomenuti tri aspekta: prvi se sastoji u tome da se ozbiljno shvate
ljudska prava kao sama pretpostavka demokratije. To znaci nametnuti politici normativna ogranicenja, smatrajuci da je ona samo jedna sfera
drustvene aktivnosti a ne njena krajnja i odlucujuca tacka.
- Moralni individualizam tj. ideja da krajnji korisnik ljudskih prava nije klasa ili nacija vec pojedinac. Ovaj element cini sve veca vaznost
gradjana kao kljucnog pojma demokratske politicke kulture.
- Element globalnih opasnosti moze stopiti druge elemente u cvrstu strukturu i prisiliti aktere sa zajedno deluju. On daje jednu od emocionalnih
veza – da svi zajedno strahuju i svi na isti nacin, cije nepostojanje se obicno pretvara u argument protiv svake ideje o zajednici koja nadilazi
naciju.
Problem nuklearnog naoruzanja moze dati covecanstvu identitet koji se zasniva na pretnji i strahu.
- Politickom identitetu, bio on nadnacionalan ili ne, preti neutemeljenost ako mu ne odgovara neka institucionalizacija politickog tela. Ovaj
element ne znaci da treba samo stabilizovati novi identitet nego i razraditi i kodificirati.
Prvih pet poglavlja iz knjige Nova politika identiteta Bhikhu Parekh
II
14. Osobni identitet - vjerovanja i vrijednosti, pomoću kojih se ljudi određuju kao određena vrsta osobe, čine njihov osobni identitet.
Samorazumjevanje i promišljanje samoga sebe se odvija u pozadini. Osobni identitet djeluje poput intelektualnog i moralnog kompasa, vodi
čovjekove odluke i djela te ih čini usklađenim i dosljednim. On daje norme prema kojima čovjek prosuđuje samog sebe, on je temelj integriteta
osobe.

15. Drustveni identitet - drustveni identitet je nacin na koji pojedinci sebe smjestaju i usmjeravaju u svijetu.
Ljudi stupaju jedni s drugima u mnostvo raznolikih odnosa, preuzimaju razlicite uloge, pripadaju raznim organizacijama , skupinama . Time
identificiraju sami sebe i drugi ih cesto tako identificiraju. Drustveni identitet jeste definiranje odredene vrste osobe kao pojedinca kroz drustveno
znacajne kategorije, te ih podvrgavamo odredenim normama i ocekivanjima. Dok su drustveni identiteti zajednicki vecini drustava, za druge to ne
vrijedi. Cak i u jednom te istom drustvu identiti su u stanju neprestane promjene.
Drustveni identiteti su mjesavina normativnosti i moci. Legitimizira ih prevladavajuci sustav vjerovanja iodrzavaju ih prevladavajuci odnosi moci
u drustvu. Drustveni identiteti mogu izazvati ogromne posljedice.
16. Pluralnost drustvenih identiteta - buduci da je ljudski zivot sam po sebi pluralan, u smislu da razlicita zivotna podrucja imaju odredenu
samostalnost, do odredena stupnja, pa postavljaju i svoje vlastite zahtjeve, razliciti identiteti ne mogu biti podredeni jednome medu njima, ma
koliko on inace bio dalekosezan. Kontekst odreduje koji je identitet u kojem trenutku relevantan i taj identitet u toj situaciji pretezno namece
prikladno ponasanje. Ovu stvarnost bolje opisujemo rekavsi kako imamo pluralni identitet, nego ako kazemo kako imamo vise identiteta ili da
nam je identitet visestruk.

17. Ljudski identitet - na prvi pogled, izraz ljudski identitet djeluje cudno ili banalno. A zapravo nije ni jedno ni drugo. On je vazan aspekt
ljudskog samorazumijevanja i ima znatnu vrijednost. Ljuski identitet je najopcenitiji I najosnovniji oblik samoidentifikacije.
Pojava ljudskog identiteta pretpostavlja dvije stvari. Prvo, ljudi moraju biti sposobni razlikovati sebe od ostatka prirode, vidjeti se kao pripadnike
posebne vrste, cemu trebaju pridavati ontolosko i moralnoz nacenje. i drugo moraju biti spremni izdici se iznad svojih drustvenih uloga , polozaja
i mjesta u drustvu i shvatiti kako ih sve to ne odreduje potpuno. Ali ovo ne znaci kako oni svoje drustvene identitete trebaju smatrati nebitnima
nego da trebaju shvatiti njihovu slucajnost.

18. Dijalektika identiteta - identitet ima slozenu logiku. Kritiko samopromisljanje igra vitalnu uloguu njegovu stvaranju, no najbolje je kad nam
postane druga narav, kada ga vise nismo svjesni niti se zbog njega stalno brinemo. Ostajuci spremni izmijeniti ga, opcenito ga uzimamo zdravo
za gotovo te odlucujemo, vladamo se i zivimo i zivimo na odredeni nacin jer to zelimo ili cak volimo-kao izrazaj onoga sto jesmo. U ovom je
smislu identitet usporediv sa srecom , koja nam izmice ako svjesno tragamo za njom I stalno je pratimo. Nasi zivotu su odredeni nacinomna koji
konstruiramo I uskladujemo osobnu, ljudsku I drustvenu dimenziju svojeg identiteta , a to pak ovisi jednako o pojedincima kao i o drustvu i
svijetu uu kojem zivimo.
III
19. Politika kolektivnog identiteta - zene, homoseksualci, crnci, radnička klasa, to su skupine koje zahtijevaju ne samo građanska, politička,
ekonomska i druga prava veći jednako poštivanje i javno priznavanje njihovih marginaliziranih identiteta. Njihova borba zahtijeva organiziranost
i kolektivnu težnju prema ciljevima. Budući da njihovi ciljevi ne uključuju samo prava i interese, već i priznavanje identiteta, njihove udruge i
zahtijevi temelje se na svijesti o zajedničkom kolektivnom identitetu. Sudeći po njenom podrijetlu, politika kolektivnog identiteta se, se izražava
putem dvaju srodnih pristupa.:
1. Negativistički pristup poziva na osloboditeljski jezik, poput ''ženskog oslobođenja'', ''homoseksualnog oslobođenja'', ''crnačkog oslobođenja'', te
tako implicira kako se dotične skupine žele osloboditi ili biti oslobođene vladavine drugih, koja im je određivala identitet i stvorila iz toga
proizašlo psihološko i moralno breme življenja u skladu sa ''tiranijskim'' normama.
2. Pozitivistički pristup politici kolektivnog identiteta priziva, pak jezik ponosa, poput ''homoseksualnog ponosa'' i ''žene nisu eunusi ni plišane
lukte''. Dotične osobe ne zadovoljavaju se oslobođenjem od društveno nametnutih ograničenja nego žele, što nije nimalo manje važno- javno
iskazati svoj ponos na vlastiti identitet.
Marginalizirane i obezvrijeđene skupine ne mogu dovesti u pitanje relevantne društvene obrasce bez propitkivanja šireg pojma dobrog života iz
kojeg crpe svoju legitimaciju. Budući da marginalizirani identiteti ne mogu postići svoj cilj jednakog uvažavanja bez radikalne promjene
dominantne kulture, njihova politika, poput svih radikalnih politika, ima snažno kulturno tržište.

20. Dvosjekli mač - politika identiteta je dvosjekli mač. Marginalizirane i obezvrijeđene skupine često su kritizirane zbog izazivanja apstraktnog
jezika identiteta, umjesto težnje prema svojima ciljevima puno pristupačnijima i lakše upravljivim univerzalističkim jezikom jadnakih prava i
interesa.
Kolektivni identitet sa sobom nosi opasnost. On teži esencijalizaciji identiteta kao i nametanju zajedništva nazora i iskustva pogođenim
skupinama kojega ga nemaju niti ga mogu imati. Nemaju sve žene, svi homoseksualci, svi crnci ili muslimani iste poglede na svoj identitet, niti
ga izražavaju na isti način. Kolektivni identitet pripada svima koji sudjeluju u njemu i nije privatno vlasništvo njegovih samoproglašenih čuvara.
Druga opasnost koju donosi kolektivni identitet je tendencija stvaranje lažnih suprotnosti između zatvorenih cjelina. Žene i muškarci, crnci i
bijelci se oštro razlikuju, te navodno nemaju ništa važnog zajedničkog. Budući da se razlike uzimaju kao temelj identiteta, one poprimaju
ontološki značaj.
Kolektivni identitet je također otvoren trećoj opasnosti, opasnost od zamrzavanja ili naturalizacije povijesno stečenog identiteta.

21. Suočavanje sa opasnostima kolektivnog identiteta - kolektivni se identitet esencijalizira iz više razloga, od kojih su tri najčešća:
usredotočenost na jedan identitet do granice isključivanja drugih, objektivistički pogled na identitet i politički pritisak za organizacijskim
jedinstvom.
Drugi razlog za esencijalizaciju kolektivnog identiteta je stajalište, koje se pogrešno prepisuje Marxu, da je identitet prirođen u biti svakog
društvenog bića te on u njemu obitava i njime upravlja pa se sukladno tome može otkriti.
Tendencija ima vuše uzoraka od kojih su tri najčešća: egzistencijalizacija identiteta,nepriznavanje prijelaznih identiteta i drugačiji pogled na
identitet.

22. Priznavanje i preraspodjela -zahtijev za priznavanjem uključuje niz stvari, poput antidiskriminatornih mjera, kulturno osjetljivih tumačenja i
primjene zakona, izuzimanje iz određenih pravila i običaja...
Zahtjev marginaliziranih skupina za priznanjem, ili ono što se ponekad zove politikom priznavanjam,nailazi na poveliku kritiku konzervativnij,
nacionalističkih, liberalnih i radikalnih autora.

23. Komplementarnost - redistribucionisti imaju uži pogled na pravdu te pretpostavljaju da je ravnopravnost prava, mogućnosti i životnih izgleda
jedina ili najvažnija težnja u dobrom društvu.
Kad bi jedino preraspodjela bila važna, bilo bi teško uvidjeti zašto se ne bi smjelo mijenjati urođenički način života. Budući da preraspodjela niej
dovoljna i zbog toga što je identitet važan ljudima, mnoge nacionalne manjine traže otcjepljenje ili veću autonomiju, čak i kada to ugrožava
njihove ekonomske interese. Redistribucionisti daju dobre razloge: npr.da neravnopravnosti potiču bahatost i osjećaj nadmoći kod nekih i
skromnost i osjećaj inferiornosti kod drugih; razbijaju društvo u zatvorene skupine, te potkapaju osjećaj zajedništva, itd. Politika identiteta
produbljuje svoju kritiku neravnopravnosti dajući joj kulturnu i moralnu orijentaciju.
Budući da dobro društvo mora težiti kako redistributivnoj pravid, tako i izražavanju legitimnih identiteta, politike preraspodjele i priznavanja su
obje važne te ih treba integrirati u koherentnu teoriju politike.

24. Međuovisnost - nije dovoljno samo uživati jednaka prava, mogućnosti i imati pristup posebnim resursima. Potrebno je također imati osnovne
sposobnosti potrebne za potppuno iskorištavanje danih prava i mogućnosti, kao što su naglašavali mnogi autori nakon Aristotela. Pojedinci bi
trebali imati žar, uvjerenost i ambiciju kako bi ih razvili. Potreban im je osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja kako bi nadišli pasivnost i
sumnju u same sebe. Potrebno je također shvatiti da razvijanjem određenih sposobnosti i bavljenjem određenim karijerama pojedinci ne bi trebali
prerezati spone sa svojim zajednicama niti izgubiti njihovu potporu.
Politika preraspodjele ima potrebu za politikom priznavanja kako bi je nadopunila i dala joj energiju. Također vrijedi i obrnuto.
25. Bifokalna teorija pravde - ne postoji prirođeni sukob između politike preraspodjele i politike priznavanja. U nekim slučajevima one u biti
imaju zajedničke interese, dok u drugima pak imaju razlišite, no komplementarne ciljeve. Tenzije nastaju kad se zanemari njihova međuovisnost.
Potrebno je spojiti ove dvije teorije ili ih barem približiti jedna drugoj te tako razviti bogatiju, bifokalnu teoriju pravde.
Kao prvo potrebno je stvoriti načela prema kojima će se odrediti ko može zahtijevati koja prava, sredstva, mogućnosti, položaj,itd. Također bi
trebalo odrediti koji identiteti zaslužuju priznavanje, kako razriješiti sukobe, koje priznavanje proizlazi iz prava, te kako zaštititi slobodu
pojedinca protiv represije priznatih grupnih identiteta.
Kao drugo, bifokalna teorija pravde treba prihvatiti da društvene skupine, baš kao i pojedinci mogu biti subjekti pravde te imati potraživanje
jedne prema drugima i prema širem društvu. Tretira ih se nepravedno kada su njihovi članovi poniženi, potlačeni, lišebni jednakog poštovanja i
podvrgnuti nejednakom tretmanu zbog zajedničkih značajki. Rasizam, seksizam, homofobija su primjeri toga.
Treće: pravda nije samo stvar države, već i društva kao takvog i svakog njegovog pripadnika. U većini tradicionalnih razmišljanja o pravdi država
je jedina u središtu pozornosti, jer ona jedina ima moć dodjeljivati prava, položaje, obaveze i sredstva.
Iako su preraspodjela i priznavanje usko povezani, oni imaju drugačiji narav i logiku. Preraspodjela pojačava priznavanje, no to nije jedini razlog
zbog kojeg je treba cijeniti, jer su ravnopravnost koju stvara, te drugi učinci koji iz nje proizlaze poželjni i na drugim poljima. S druge strane,
priznavanje legitimnih identiteta širi osjećaj solidarnosti unutar društva. Također potiče preraspodjelu, ali ona također potiče slobodu i
raznolikost.

IV 26. Nacionalni identitet - pojam nacionalni identitet upotrebljava se u dva srodna, ali razlicita smisla. Prvo: oznacava identitet pojedinca kao
pripadnika politicke zajednice koja je razlicita od drugih oblika zajednica. Kao drugo „nacionalni identitet “ oznacava identitet politicke zajednice
te time opisuje ono sto Francusku ili Švedsku cini tom i takvom zajednicom, a ne nekom drugom.

27. Vaznost nacionalnog identiteta - nacionalni identitet ili clanstvo u nekoj politickoj zajednici je vazan i cesto cijenjen dio individualnog
identiteta. Buduci da je politicka zajednica prostorno ogranicena, ona stvara strukturan prostor,i na taj nacin stvara zajednice spone medju
ljudima.buduci da pripadnici zajednice smatraju da je clanstvo u zajednici nesto sto govori vazno o njima samima,oni se takodje identificiraju u
smislu clanstva u svojoj politickoj zajednici. Vaznost nacionalnog identiteta u zivotu pojednica je slucajna povijesna cinjenica,doseg valdara je
bio plitak i ogranicen. On nije kontrolirao kulturne i obrazovne ustanove drustva te nije pokusavao oblikovati svoje podanike na odredjeni nacin,
svoj identitet su izrazavali u vjeri. No medjutim znacajno je i to da su krupne promjene zahvatile i Z.Europu,gdje se moze reci da te drzave krecu
u smjeru novog politickog udruzivanja temeljenog na regionalnoj decentralizaciji i kontinentalnoj koordinaciji. No uprkos tome nacionalni
identitet je dns sve manje u odrzavan u dijelovima Europe.

28. Identitet politicke zajednice - clanstvo u politickoj zajednici je u stalnoj promjeni zbog rodjenja, smrti i selidbe ljudi.clanovi pol.zajednice su
teritorijalno grupirani, zive u narastajima zajedno, u interakciji su jedni s drugima suoceni su s istim problemima i dijele ista sjecanja koja se
pazljivo pohranjuju. Idenntitet pol.zajednice sastoji se od znacajki:teritorij,koji grubo gledano igra slicnu ulogu kao tijelo u osobnom identitetu,
jezikkao i formativna povijesna iskustva, ukljucujuci ona koja opisuju porijeklo zajednice i njen razvoj. nacionalni identitet nije sadrzaj, vec skup
medjusobno povezanih tendencija. Niti jedna pol.zajednica nije tabula rasa, vec ona posjeduje odredjenu povijest, tradiciju, vjerovanja i povijesna
osjecanja koji ogranicavaju postojeci domen otvorenih alternativa postojecoj zajednici. Pol.zajednica je razlicita od drugih jer je posebna vrsta
zajednice. Kada je rijec o razlicitosstima, izjednacavanje nacionalnog identiteta s razlicitostima vodi u paradoks i ponizava samo sebe. Svaka
pol.zajednica treba razviti neku koncepciju o sebi, o tome kakva je vrsta zajednica, te kakva zeli biti. Ona potice svoje clanove na zivot u skladu s
odredjenim predodzbama o sebi. No pored pomenutoga, mora se istaci da nacionalni identitet ima i svoju mracnu stranu te lako moze postati
izvor sukoba. Buduci da je definicija identiteta
nuzno selektivna, neki misaoni tokovi se naglasavaju, a drugi izuzimaju te se u zajednici stvara lazni osjecaj jednistva. Svaka politicka zajednica
treba i stvara nekakav zajednicki pogled na svoj kolektivni identitet, ako vec ne eksplicitno onda implicitno.

29. Kriza nacionalnog identiteta - teska situacija nastaje kada zajednica prolazi kroz velike gospodarske i demografske promjene, kada je suocena
s unutarnjim ili vanjskim ugrozama oporavlja se od traumaticnog razdoblja ili je paralizirana zustrom borbom nepomirljivih skupina oko toga
kako bi trebalo biti istrojena. Britanija je pocela prolazak kroz bitne promjene od ranih 60tih. Britansko gospodarstvo je bilo u padu, industrijska
produktivnost je bila niska a plata bilanca nepovoljna. Ukratko gotovo svi tradicionalni izvori ponosa na temelju kojih je zemlja konstruirala svoj
kolektivni identitet kao sto su:kolonijalno carstvo, srustvena kohezija, demokratske institucije. Enoch Powell bio je jedan od prvih koji se
pozabavio ovim pitanjem. On tvrdi da bi Britanija trebala hladno i kriticki da sagleda samu sebe, da pronadje svoju pravu narav i kolektivne
nagone i graditi svoju buducnost na tome. Margeth thatcher se u mnogome slagala s Powellovom analizom Britanije, ona je prihvatila Powelov
pogled na britanski identitet. Njen pogled na britanski identitet sluzio je istodobno kao srediste i kompas te joj je davao jaka uvjerenja i osjecaj
usmjerenosti. Na nacionalnoj razini posvetila je sav svoj trud restrukturiranju britanskog drustva i obnovi britanskog karaktera. Tony blair nije se
mogao nadati slamanju hegemonije konzervativaca a da nacije ne ponude dobro somislje pogled na njezin identitet. Blair je naglasavao britanski
individualizam ali ga je ublazio ponekim naglaskom na socijalnu pravdu. Za razliku od nove desnice tvrdio je da je britanski politicki identitet
pluralisticki utemeljen na jednakopravnom partnerstvu Engleske Škotske, Velsa izuzev nekih odreddbi S.Irske. blair je takođe naglasavao
tradiciju britanske gostoljubljivosti. No on je poput Margaret htio amerikanizirati Britaniju na gospodarskom i drustvenom polju, no za razliku od
Margaret htio je da politicki i kulturni zivot ostanu europski. Na osnovu njegovih zalaganja da se naslutiti da Britanija konacno pocinje stvarati
uskladjenu sliku o vlastitoj proslosri i buducnosti.
30. Kanada - je jos jedna zemlja u kojo pitanje nacionalnog identiteta zaokuplja javnost 70tih g. Quebec dugo nije sumnjao u to da je katolicki i
francuski i da je Katolicka crkva cuvarica njegova identiteta. Zadatak definiranja nacionalnog identiteta koji je prije toga bio povjeren svecenstvu
sada su preuzeli intelektualci a quebecka vlada je zamijenila crkvu u ulozi cuvarice. Na temelju ponovnog definiranja svog identiteta quebecke
vodje tvrdili su da ovdje nije rijec o kanadskoj pokrajini ili o onome sto se prije naazivala Francuska Kanada, vec o zasebnom nacionalnom
entitetu, te prema tome ostatak Kanade nisu zasebne pokrajine vec homogheni engleski nacionalni identiteti. Quebec je zatrazio od kanadske
drzave da ga se prizna kao zasebno drustvo da njegovu zastitu uvrsti medju najvise nacionalne ciljeve i da mu dodijeli prava koja ostala pokrajine
ne zahtjeva. Prvo pitanje se tice povijesnog samurazumijevanja Kanade, drugo se tice ustrojstva Kanadske drzave i trece tice se naravi kanadskog
drzavljanstva. No wuebecki zahtjevi nisu bili jedini uzrok otvaranje rasprave o kanadskom identitetu.
31. Njemacka - pitanje nacionalnog identiteta je isprva isprovocirano nacistickim razdobljem i holokaustom. Trauma je bila velika da bi
dopusustila Nijemcima postavljanje uznemirujucih pitanja nakon Iisvjet.rata. oni nisu bili nista gori nego drugi ljudi. Je li holokaus onda bio
zastaranje? Drugo ptanje je bilo vezano uz kontinuitet njemackog identiteta te tzv.historizaciju nacistickog razdoblja. Trece pitanje je bilo
povezano s njemackom poslijeratnom demokracijom. Habermas je mislio da je ono ne samo dovoljno, vec i jedini moguci oblik u modernoj
pluralistickoj drzavi. Poslijeratna podjela Njemacke takodjer je postavila vazna pitanja o njenom identitetu. Velika vecina Z.Nijemaca i
I.Nijemaca nije sumnjala da su oni jedna nacija. Sporazum o ujedinjenju je jednostavno prosirio temelj zakona na I.Njemacku te je uklopio u
Z,Njemacku. Buduci da je ujedinjenje bilo siroko trazeno zrtve koje je iskazivalo bile su opravdane.
32. Zemlje u razvoju - medju svim zemljama u razvoju Indija je prva pocela raspravu o nacionalnom identitetu. 80tih g 20st.je pocela prvu
raspravu o nacionalnom identitetu,koja ima neke slicnosti s debatom vodjenje u Njemackoj. Indija se i dalje bori oko izgradnje pravicnog i
uravnotezenog stajalista o tome kakva zeli biiti te o hinduskim,budistickim,muslimanskim i drugim doprinosima njenom ostvarivanju.pri
osamostaljenju Alzir se prooglasio modernom i sekularnom zemljom. Poput Alzira i Iran se odlucio za sekularni nacionalni identitet. Njima
su se pridruzile zemlje koje su se nedavno oslobodile komunisticke vladavine. U nekim slucajevima kao npr.u Bosni jak kontrast izmedju vlastite
redodzbe zemlje i pogleda izvana dodao je novu ostrinu potrazi za nacionalnim idetiteom. Vecina bosanskih muslimana smatra sebe
muslimanskim Europljanima.godine 2004 vladavina Komisija za japanske ciljeve u 21.stpredlozila je prilicno opseznu preobrazbu velikog dijela
japanskog identiteta. Komisija je utvrdila kako Japaan ima snaznu konformisticku tendenciju. Japan vi sada trebao poticati individualnost medju
ljudima.
V 33. Asimilacija (standarno nacionalisticki i konzervativni pogled na drustveno jedinstvo) – svakom drustvu je potreban zajednicki sustav
znacenja i vrednosti. Ako bi neki clanovi drustva imali jako razlicita verovanja i vrednosti, nastalo bi duboko neslaganje i ne bi se mogao zadrzati
zajednicki zivot. Neki pobornici asimilacije potkrepljuju ovu tvrdnju ontoloskim temeljom i smatraju kako se ljudi lagodno osecaju u drustvu sebi
slicnih pa im je iz tog razloga tesko, skoro nemoguce, poistovetiti se sa nekim koga smatraju strancem. Ovo je po njima temeljna cinjenica
ljudske naravi, neizbrisiv ljudski poriv, koje drustvo moze ignorisati samo na vlastitu stetu.
Sto se tice useljenika njihov izbor je ostar i jednostavan. Da bi bili prihvaceni i postali ravnopravni, moraju se asimilirati u nacionalnu kulturu,
zameniti svoj nasledjeni ili uvezeni identitet za onaj koji proizilazi iz njihove nove zemlje i proci kroz neku vrstu kulturnog ponovnog rodjenja a
ako bi postupili suprotno onda ne bi trebali prigovarati sto ostatak drustva odbija da se poistoveti sa njima.
Drustvo se ne moze odrzati na okupu ako njeni clanovi ne dele neka zajednicka verovanja i vrednosti. Ljudi koji zive zajedno, tako i razvijaju
zajednicke navike, interese, ukuse i vrednosti i postaju slicni jedni drugima .. Pobornici asimilacije, medjutim, cewsto grese trazeci veci stupanj i
opseg jedinstva nego sto je to moguce ili nuzno.
Asimilacija nije tako jednostavan i cist proces kako ga zamisljaju njeni pobornici.
Osoba koja se asimilira nije nikada sigurna da li se asimilirala ili je prihvacena, obicno biva prepustena na milost drugih i mora se dokazivati
kako drugima tako i sebi.
Asimilant stalno vrsi pritisak na ostale pripadnike, i ako neko ne zeli da se asimilira on ih osudjuje, odrice ih se, distancira se.
Vrsta asimilacije kakvu pobornici prizeljkuju je neprovediva, jer vecina ljudi izvodi svoja temeljna uverenja iz vlastite vere. Brak je jos jedan
faktor koji podupire kulturni identitet, pa se useljenici vencavaju izmedju sebe, sto pobornici asimilacije ne podrzavaju.
34. Integracija – pomocu integracije kao alternativnog modela, useljenike bi trebalo ohrabriti da postanu sastavni deo drustva, da imaju ista prava,
mogucnosti i duznosti kao ostali, da postuju njegove institucije i vrednosti, i da pokazu temeljnu lojalnost.
Integracija, pred istodobnim izazovom segregacije i odbacivanja, dvosmeran je proces, koji zahteva medjusobno prilagodjavanje kako useljenika
tako i sireg drustva.
Drustvo se artikulira na vise razina: politickoj, gospodarskoj, socijalnoj, moralnoj i kulturnoj.
Useljenici ce se integrirati na nekim od ovih razina a na nekima nece, i to ce integracionisti shvatiti kao znak odvojenosti, odbijanja integracije i
razvijat ce sve vrste politika kako bi obeshrabrili ovakvo ponasanje, mada neki integracionisti nemaju ovako ekstremne stavove o integraciji.
Moramo se cuvati primene razlicitih standarda integracije na razlicite rasne i etnicke skupine, ne samo zato sto je to nepravedno i rasisticki, vec
zato sto to izaziva ogorcenost menju inferioriziranim skupinama pa sprecava njihovu integraciju.
35. Moralni ugovor – Zajednicka pripadnost oznacava sirok osecaj medju gradjanima da pripadaju istoj zajednici, dele zajednicke interese,
povezani su zajednickim sustavom prava i duznosti, da im dobrobit medjusobno ovisi pa zele ziveti zajedno u miru.
Poticanje zajednicke pripadnosti je nas opsti cilj, a sve ostalo proizilazi iz nje.
Zajednicka pripadnost je dvosmerni proces. Useljenici ne mogu pripadati drustvu ako im ono nije spremno pruziti dobrodoslicu. S druge strane,
ne moze ih prihvatiti ako mu oni ne zele pripadati, sa svim sto to donosi sa sobom, zato zajednicka pripadnost zahteva sirok konsenzus oko toga
sta se ocekuje od svake strane.
Duznosti useljenika ne proizilaze samo iz njihovog vlastitog pristanka, kako je to tvrdio John Locke, vec iz opsteg postovanja naspram onih
medju kojima su se odlucili naseliti kao i nasparm njihovog nacina zivota.
Useljenici bi trebali ceniti integritet i dobrobit drustva, postovati strukturu autoriteta i zakona i ispunjavati svoje gradjanske duznosti, kao i uciti
jezik i postovati tradiciju i povest drustva i tako ce ih vremenom uciniti delom svog socijalnog a mozda cak i osobnog identiteta, posebno ako
uvide smisao u njima.
36. Konvergencija identiteta – kada useljenici dodju potrebno je i njihova iskustva uciniti razumljivim ostatku drustva i ugraditi ih u prikladnu
prepricanu nacionalnu povest.
Kada se useljenici prihvate kao deo nacionalnog identiteta zemlje, zemlja gleda svoju proslost i rekonstruira svoju povesnu pricu iz mltikulturalne
perspektive.
Kad politicka zajednica pocne priznavati svoj multietnicki sastav ona shvata da njena sadasnja raznolikost nije tudjinska vec stalna povesna
znacajka. Sto se tice useljenika oni cene sto se zemlja u proslosti susretala sa mnostvom ljudi poput njih i sto ce oni jednog dana postati vredni
deo te zemlje. Drustvo prihvata da sada ima nove clanove, siri svoju samodefiniciju, a gradjani vise ne gledaju na sebe kao na vecinu nasparam
useljenicke manjine.
Sto se useljenika tice oni shvataju da vise nisu useljenici, da su sada deo drustva,m ravnopravni gradjani i njihov kulturni osecaj identiteta nije
vise napusten.
Zajednicka pripadnost sa useljenicima u krajnjoj liniji znaci sirenje dva identiteta koji su kljucni u tom pogledu. Ona je osigurana kada se
transcendiraju, kako jezik tako i svest o vecini i manjini.
37. Tri oblika napetosti - napetnost između političko – državnog identiteta i komunitarističkog identiteta može se riješiti u smislu asimilacije,
koezsistencije ili integracije.
38. Razlika između asimilacije i integracije - razlika je u tome što asimilacija zagovara „preobraćivanje“ useljenika jer njeni popbornici smatrajau
da se društvo ne može održati na okupu ako njegovi članovi ne dijele neka zajednička vjerovanja i vrijednosti, dok integracija smatra useljenike
treba ohrabriti pa postanu sastavni dio društva bez ikakvih mienjanja te zahtjeva međusobno prilagođavanje i useljenika i šireg društva.

POLITIKE IDENTITETA
Furio Cerutti , Identitet i politika:
Grupni identitet,
Grupni identitet počiva na svim onim elementima individualnih identiteta koji se odnose na definiciju same grupe, koji su zajednički većem
broju pojedinaca, pod uvjetom da oni segenti individualnog identiteta koji nisu zajednički entitetu ne onemogućuju čvršći idem sentire kod
članova grupe.
On počiva u skupini elemenata koje prepoznajemo kao zajedničke svima nama i dostatne da bismo se držali zajedno, da bismo osjetili ono “mi”.
To vrijedi za posve različite entitete: to mogu biti članovi jedne sportske navijačke grupe, jedne političke stranke ili građani Zajednice koju danas
nazivamo EU, a čiji amblem krasi psaoše njenih članova.
Grupni identitet je zapravo refleksivni identitet: jedan element je element grupnog identiteta jer se shvata kao takav, odnosno on se odražava u
svijesti njenih članova.
Postoje I grupni identiteti u kojima se izgradnja osjećaja odvija pretežno I prvenstveno pokazivanjem I dovođenjem do krajnosti razlika kod
drugih. Pojačavanjem kompetitivnih elemenata, pretvaranjem nevažnih stvari u znakove vlastite superiornosti, a katkad se čak poraz,
pokoravanje ili nestanak drugih smatraju uvjetom za ispunjavanje vlastitog identiteta.
Ideja identiteta,
Ideja identiteta razvija se oko 3 osnovne linije: sfera, razina I dimenzija identiteta. Od sfera, postoje filozofska I društvenopsihološka. U moralnoj
filozofiji ideja identiteta se s jedne strane poklapa ili brka s idejom sumbjekta, imati ili izgraditi vlastiti (moralni) identitet znači odrediti što nam
– koja pravila, u kantovskom smisli, ili koji odnos strasti I obaveza u etici autentičnosti – predstavljaju središnje tačke moralnog života a ne puke
objekte determinističkih kopluzija. S druge strane , osobito u analitičkoj tradiciji, ponajprije u onoj utilitarističkoj, pojam identiteta podudara se
s pojmom osobe, a oba teže označavanju bića kojemu se mogu pripisati moralno važne radnje.
poznatiji je društvenopsihološki identitet zauzima posebno mjesto u sociologiji I psihologiji, jer je kategorija koja objašnjava izgradnju, krizu I
razvoj-u-kontinuitetu jedinstva Ja u interakciji s povješću I u odgovoru na inače smanjena očekivanja od uloge. Društvenopsihološki identitet
objadinjuje različite parcijalne identitete: onaj biološki I seksualni, klasni I statusni, onaj koji proizilazi iz uloge koje biramo ili koje nas zapadnu I
onaj koji se poklapa sa pripadnošću grupi. Oblik u kojem se ti dijelovi identiteta stapaju je autobiografski: prepoznajem sama sebe kao sebe
kada određujem ono što sam bio u životu ili ono što još uvijek želim biti prema naraciji koja ima prepoznatljiv i prihvatljiv smisao. Kada je ne
možemo sklopiti sve te dijelove ili kada ih drugi ne prepoznaju u njhovom jedinstvu onda imamo krizu identiteta. Drugi element jeste
projektivnost, koja prozilazi iz veremsnke dimenzije samog identiteta, zbog činjenice da redifinirajući ono što samo bili i ono što jesmo,
podrazumjevamo ono što želimo biti sutra. Identitet nije nikad čista fotografija nego njena projekcija na ekranu budućnosti, koji ga teško može
prikazati jednakog sebi samom. Obrnuto, u osnovi je patološki identitet-projekt koji se ne zna i ne želi mijenjati u toku razvoja koji je uvijek isti.
To vrijedi za politički jednako kao i za onaj psihološkodruštveni identitet jedne osobe.
Drugi razvoj identiteta, onaj koji se odvija po razinama razlikuje tri nivoa: deskriptivni, interpretativni i normativni. Kao promatrači možemo
opisati nečiji drugi identitet, ali ne i svoj vlastiti. Kada je riječ o ličnom identitetu mi smo uvijk njegov interpret. Identitet poprima normtivni
oblik u slučaju morala. Kako se on nameće u konkurentnoj dimeziji svog autobiografskog identiteta svakog od nas nije nešto što se može
smisleno tipologizirat.
Treća linija se tiče dimenzije identiteta, tj. aktera na koje se on odnosi. Zbog odbijanja da se grupni identitet hipostazira u kolektivni, ne postoji
grupni identitet koji nije izraz identiteta pojedinaca koji ga čine. Svaki grupni identitet je dakle uvijek i individualni identitet.
Identitet i legitimnost
Pod legitimnošću ne spade konsenzus, ni (zbog pravnog ograničenja filozofske teme) legalnost, nego sredstvo koje se sastoji od mogućnosti da
se posluži jednim pravnim temeljem vlasti, izvan njegove faktičnosti. Postoji razlika između izvora I supstativnih uvijeta legitimnosti. Izvori
označavaju slike ili konačna uvijerenja na kojima se bazira vjera u legitimnost jednog političkog uređenja. To su izvori I argumentacijskog ili
emotivnog opravdnja poslušnosti I njene motivacije. Pod supstativnim uvijetima podrazumijevaju se 4 uvjeta koja jedno političko uređenje
mora zadovoljiti ako želi uspiješno ostvariti svoju legitimnost, pokrećući procese opravdanja I motiviranja koje će crpiti iz jednog ili više njenih
izvora. Ta 4 uvjeta su: politička sigurnost, blagostanje (podjela na što ravnopravniji način), legalnost (usklađenost političkog režima sa pozitivnim
zakonima). Četvrti uvjet nije nešto što institucije mogu proizvesti kao političko dobro kao prva 3 uvjeta. Poduvijet identiteta s jedne strane
prethodi političkim institucijama, a s druge strane od njih bje definiran I reproduciran. Osim prijelaznih sitacija nijedno institucionalno uređenje
ne može zahtijevati legitimnost ako ne može računati na identitet političkog tijela na koje se odnosi.
Politički identitet,
U političku sferu ulazi se čim se novi I stari akteri, svaki sa svojim društvenim identitetom, počnu boriti usque ad effusionem sanguinis
(konstantno do proljevanja krvi) ili dogovarati oko postizanja novih modela raspodjele moći koji teže određenoj stabilnosti I kada krenu putem
institucionalizacije, gdje redifinicija modela I njihova stabilizacija podrazumjeva ne samo da se kolač dijeli na više dijelova nego I da se mora
odrediti koji smisao treba dati tako redefiniranom zajedničkom životu I kojim ga pravilima treba podvrgnuti. Politika se ponajprije sastoji dobrim
dijelom od definisanja novih grupnih identiteta, čime se legitimiraju njihove težnje motiviraju na borbu I ujedno od kandidiranja za vodeću
ulogu novog aktera. Politički identitet počiva u napetom I nestabilnom odnosu koji prolazi između normativnog identiteta I
društvenopsihološkog. Javni/institucionalni identitet je onaj koji nas određuje kao slobodne I ravnopravne osobe, sposobne živjeti u dobro
uređenom društvu prema demokratskim pravilima.
Politički identitet ne svodi se na društvenopsihološki. Djelujući u psihološkom identitetu mi osjećamo ne samo ono što jesmo ili ono št želimo
biti. Zajedno osjećamo ono što moramo činiti (poštovati zakone, ispunjavati porezne obveze, biti solidarni s drugim građanima, paziti da
promišljeno glasamo I odvojimo vremena za politički život). Udružujući se politički mi prihvatamo I opravdavamo određeno reduction ad unum
(smanjenje) naših različitih, živopisnih I konfliktnih društvenih identiteta, na reduction na “građanina” definiranog ustavom u njegovoj punini
negativni sloboda I odgovora na pitanje “ko I kako vlada”?
Problemi politike identiteta,
Prepoznaju se 3 politička slučaja/procesa koji nas izravno vode temi identiteta.
Prvi proces je cjelina vidljivije i eksplicitnije posvećena identitetu. Obnovljena politička uloga nacionalnog identiteta upada u oči, jer se javlja ne
samo u obliku dotad nepoznatih ili zaboravljenih zastava negio i zajedničkih grobnica, dugih kolona izbjeglica i agresivnih lica novih vođa.
Političko-institucionalne fenomene raspadanja federacija i konfederacija, pratili su progon stanovništva koji ima drugačiji identitet od
vladajućeg.
Drugi proces koji zahtjeva, omogućuje ključna objašnjenja političkog identiteta je onaj koji se dosta općenito naziva krizom demokratije.
Demokratskom političkom identitetu ne prijeti danas podjela stanovništva na dvije nacije, privilegovane i narod. Prije ga opterećuju obećanja o
uređenoj samo vladi i blagostanju, koja demokratija ne može održat. Ne čini nam se da će u tome uspjeti, bilo zato što osjećamo da nama više
vladaju drugi nego mi sami ili zato što blagostanje nije toliko opće ili što bez obzita na oboje osjećamo da ne možemo učiniti od nas samih ono
što želimo. Demokratski život ne može dovoljno nadoknaditi gubitak osjećaja našeg postojanja u svijesti što ga izazivju modernizacija,
sekularizacija i depersonalizacija.
Treći proces je pojava, nagovještaj njegovih nadnacionalnih ili generičkih oblika (koji se odnose na ljudski spol). Riječ je o nagovještaju prije nego
o konkretnom empirijskom fenomenu, a u svakom slučaju riječ je o političkom identitetu. Političkom ovdje znači da se radi o identitetu koji je
sposoban poduprijeti i opravdati nadnacionalne, regionalne ili svjetske institucije.
Demokratski identitet u krizi i “ politics of identity ”,
Liberalna demokratija u svojoj “političkoj formi” ne zahtjeva, ne pripisuje drugi identitet osim onoga građanina prema ustavu, neovisno o spolu,
vjeroispovjesti I sl. Budici da se takav univerzalistički identitet načela mora dovesti u vezu s različitim pa čak I promjenjivim identitetima koji iz
njega proizilaze rezultet je dugotrajnog procesa rasprava I pregovaranja, koji se poduzima s ciljem da se postigne barem malo priznanje vlastite
verzije građanstva I da se tumačenje ustava neprestano prilagođava promjenama situacija I aktera.presude ustavnog suda I same ustavne
promjene su vidljivi aspect trajnog procesa reinterpretacije, adaptacije I pregovaranja o identitetu građan I samog političkog tijela. Za uspiješno
odvijanje tog procesa prepreke su 5 momenta:
Zamršen process stvaranja političkog identiteta u demokratiji posredovan je sa 2 faktora: nacionalnom I klasnom pripadnošću. Oba su snažna
društvenopsihološka identiteta. Raspadanjem I slabljenjem tih čvrstih identiteta, ne uklapljanje u sliku koju građani zapadne demokratije imaju
o sebi oduzelo je političkom identitetu 2 tradicionalistička oslonca.
Sa sve više “neodrživih obećanja” slabi samopoštovanje demokratskog građanina, I gubi motivaciju za identifikacijom.
U socijalnim državama sa klijentelističkom intervencijom u raspodjeli rezultata socijalne pomoći, snažan identitet građana može biti zamijenjen
slabim I heteronomnim identitetom klijenata koji ovise o pomoći lokalnih političkih moćnika.
Iako je utjecaj mas medija sve jači, nijedan od modela identifikacje koji ona širi nije prikladan za stvaranje kritičnih I odgovornih građan I
građanki.
U posljednjem moemntu krize demokratskog identiteta uviđa se novi aspect I njihovo stapanje. Ovo se odnosi na suprotnost identiteta
podgrupe (zajednice) I općeg političkog identiteta (identitet građanina). Riječ je o tipično fenomenu multietničkih društava, u kojima se melting
pots proces stapanje ne dvija tako dobro. Taj problem se u političkom planu ogleda kao problem manjina.
Svijest o vlastitoj egzistenciji kao obespravljene ili nepriznate grupe, razvoj odgovarajuće doctrine I organizacije, pritisak političkim sredstvima
da se grupi priznaju prava naziva se politics of identity. Problem politics of identity je dvostruk, jer je dvostruka I nejasnoća koja se u njemu
skriva. Kao prvo treba razriješiti jedan čvor od zahtjeva protiv svog neprepoznavanja, za vlastitim komunitarističkim identitetom I zahtjeva koji
se postavljaju u ime načela koja su nadahnula samo političko tijelo kojemu svi pripadaju. S druge strane postoji zahtjeva za posve
autocentričnim identitetom, koji se koristi samo kao instrument za traženje povlastica koje proizilaze iz tih načela, ali koji je u osnovi
indiferentan na ta načela. Tu dolazi do polarizacije prava I dužnosti građana, prema državi se imaju samo prava koja samo čekaju da budu
zatražena, dok se dužnosti priznaju samo prema vlastitoj ajednici. U tom resplatanju dvaju identiteta izašla je duga povijesna faza protiv lažne ili
pretjerane univerzalnosti državnog političkog identiteta.
Parabola nacionalnog identiteta,
Prije izgradnje nacionalne državepostojale su emocionalne veze koje su spajače spajale ne sve članove etničke zajednice nego samo one
njihovih kulturnih elita. Ali sav taj emocionalni I motivacijski material dobio je politički oblik I važnost u kontekstu obilježenom sistemom
“ravnoteže moći” u Europi 18. I 19. stoljeća. Taj sistem tada je predstavljao realan odgovor na Hobbesovu anarhiju koja je vladala tokom dva
prethodna stoljeća među novim levijatanima. To su razlozi zbog kojih su se države I identiteti gradili kao suprotni jedni drugome. Identitetu
nastalom u tom kontekstu nacionalizam je trebao samo dodati, mobilizaciju masa: uloga koju su u stvaranju nacionalne svijesti odigrale
društvenopsihološke potrebe izazvane kapitalističkom automizacijom pojedinca je tak sekundarna. Iz tog proizilazi važna interakcija između
međunarodnog sistema I razvojnog puta političkih identiteta.
“ Šanse “ nadnacionalnog identiteta,
On je iznad postojećih nacionalnih identiteta. U svojoj svjetskoj dimenziji on se potencijalno odnosi na ukupni ljudski rod I buduće generacije
koje sun a neki način partneri (ne samo primaoci) našeg djelovanja. Ovdje se misli na kozmopolitiski identitet, identitet građana svijeta koji se
temelji na pravu I samovladi. O nadnacionalnom identitetu miže se govorit I s obzitom na širi politički entitet od nacije, proistekao iz stapanja
više nacija, ali onog regionalnog ne planetarnog. Nadnacionalni identitet se može razmatrati na konzistentatn način samo kao interakcija četri
elementa: međuovisnost (uzajamna zavisnost među akterima unutar mreže međusobnih odnosa I veza. Međuzavisnost sama po sebi ne
proizvodi nadnacionalni identitet, a još manje nadnacionalne institucije, ali može aktivirati obrambene mehanizme nacionalističkog tipa),
normativni univerzalizam (ovdje se ističe: prvi aspekt se sastoji u tome da se ozbiljno shvate ljudska prava kao sama pretpostavka demokratije I
aspekt moralnog individualizma a to znači da je krajnji korisnik ljudskih prava pojedinac a ne klasa ili nacija), globalna opasnost (tu spadaju
globalne opasnosti I peoblemi koji se ne tiču samo nas I budućih naraštaja već su to problem koji se mogu riješiti samo zajedničkim naporima.
Ovaj element je važan jer može stopiti druge elemente u čvrstu strukturu I prisiliti aktere da zajedno djeluju) I institucionalizacija (svjetskog
poretka)(svakom političkom identitetu prijeti neutemeljenost ako mu ne odgovara neka insitucionalizacija političkog tijela. Tako I
nadnacionalni identitet upućuje na nadnacionalne institucije).
Kako bi nadnacionalni identitet dobio prepoznatljive crte potrbno je prvo odrediti šta u njemu ne postoji u odnosu na nacionalni identitet: on
nema jezičnu zajednicu i homogenost svakodnevnog života.
Ima li nadnacionalni identitet šanse da uđe u svijest građana? Za tu moguću preobrazbu nas ponajprije upućuju dva strukturna uvijeta: 1. Zbog
svog postkonvencionalnog karaktera I za razliku od nacionalnog identiteta, onaj nadnacionalni ne zahtjeva mitove koji će ga širiti I poticati, ne
zahtjeva simbole jer su oni univerzalni, to su slike iz Hitroshime I Nagasakija, Černobil I sl. I drugi uvijet (2.) postane li svjetski utjecajan n način
na koji odgovara njegovom normativnom sadržaju, nadnacionalni identitet neće moći izbjeći poticaje I kontrolu koju mu samo svjetsko javno
mnijenje može dati. On ne može ući u svijest svakog građanina.
Nekoliko napomena o evropskom identitetu.
Pod pojmom europski identitet razumije se identitet političkog tijela zvanog EU. Europski identitet I njegov odnos sa kozmopolitskim uvjetovani
su dvjema opasnostima, koji se odnose na vrijeme I načine procesa institucionalizacije (a to su elementi svakog nadnacionalnog identiteta). Prva
se opasnost pojavila sa zakašnjenjem ili nesposobnošću da oživotvori jedinstvenu vanjsku I vojnu politiku (to je primjer nemoći EU tokom rata u
Jugoslaviji,zbog koje je izgubila političku odlučnost I vjerodostojnost). A entitet nemoćan da pokaže odlučnost u takvoj situaciji teško da može
privući odanost svojih građana, gajeći njihov zajednički identitet. Drugi problem ne odnosi se toliko na to da li postoji nadnacionalna razina u
Europi nego kako bi se ona mogla oblikovati. To je tema ‘demokratskog deficita’. Jasno je koliko mnogo identitet nadnacionalnog političkog
tijela koje se stvara slobodnim pristupanjem, ovisi o smislu participirane samovlade za koji građani osjećaju da se u njemu može ostvariti.
Ovdje je riječ o negativnim elementima procesa integracije koji je moguć samo zato što se dosad temeljio na načelima miroljubive promjene,
demokratije I saradnje. Ako taj temeljni elemt ostane djelatan, I ako se u Europi ne stvara samo kontinentalna sila, stvarni europski identitet
ostaje otvoren za povezivanje s onim zamislivim kozmopolitskim. Također, pozitivan element je I veća važnost regija u ujedinjenoj Europi

Bhikhu Parekh, Nova politika identiteta:

Osobni identitet
dok odrastaju ljude oblikuju bezbrojni utjecaju (porodica, škola, prijatelji, mediji) i formiraju ih na određene načine. Tu ulaze i osobna iskustva,
susreti s drugim ljudima, primjedbe, događaji, knjige, filmovi itd. a sve to ostavlja duboke tragove na ljudima i daje oblik njihovom identitetu.
Odrastajući ljudi pokušavaju sami sebe razumjeti i dati sebi smisao, razmišljaju o svojim uvjerenjima, vrijednostima, pristipu životu, svojstvima
karaktera. U tradicionalnim društvima, pojedinca manje ili više potpuno određuje njegov društveni položaj, a osobni identitet nije društveno
vrednovan niti mu se daje maha, dok je u modernom društvu ono individualno nešto što se cijeni.
Identitet uključuje izbor u smislu što razmišljamo i odlučujemo želimo li sami sebe definirati i želimo li postati ovakva ili onakva osoba. Nismo
određeni svojom društvenom sredinom (ali neki identiteti ne uključuju izbor npr. homosekualnost). Ponekad osoba otkrije da nije ono što je
mislila da jeste, a to se desi kada se dugo potiskivani ili zaboravljeni vidovi osobe neočekivano izbiju u prvi plan.
Osobni identitet igra nenadomjestivu ulogu u ljudskom životu, djeluje poput intelektualnog i moralnog kompasa, vodi čovjekove odluke i djela i
čini ih dosljednim. Pomaže u planiranju i strukturiranju vlastitog života, daje joj smjer, on je temelj integriteta osobe. Osobni identitet je izbor
snažnh osjećanja koji vode djelovanje, kao što su ponos, stid, nelagoda i krivica. Iako je načelno podložan reviziji, identitet mora biti stabilan, s
obzirom na ujedinjavajuću ulogu koju igra u ljudskom životu.
Društveni identitet
Društveni identitet je način na koji pojedinci sebe smještaju i usmjeravaju u svijetu. Ljudi stupaju jedni s drugima u mnoštvo raznolikih odnosa,
preuzimaju različite uloge, pripadaju raznim organizacijama, skupinama. Time identificiraju sami sebe i drugi ih često tako identificiraju.
Društveni identitet jeste definiranje određene vrste osobe kao pojedinca kroz društveno značajne kategorije, te ih podvrgavamo određenim
normama i očekivanjima. Dok su društveni identiteti zajednički većini društava, za druge to ne vrijedi. Čak i u jednom te istom društvu identiti
su u stanju neprestane promjene.
Društveni identiteti su mješavina normativnosti i moći. Legitimizira ih prevladavajući sustav vjerovanja i održavaju ih prevladavajući odnosi moći
u društvu. Društvo često nastoji, ne samo da se njgovi pripadnici ponašaju u skladu sa svojim društvenim identitetima, nego i da ih
internaliziraju, što znači da se identificiraju s internaliziranim normama tih identiteta. Društveni identiteti mogu izrast haotično ili napola
nehotično, a poslije izazvati neočekivano duboke posljedice. To znači da moramo uvijek biti vrlo pažljivi pri službenom karakteriziranju ljudi, pri
čemu treba uvijek ostaviti prostora za one koji se žele identitficirati s više od jedne kategorije ili pak sebe ne vide ni u jednoj.
Dijalektika identiteta
Identitet pojedinaca ima tri meupovezane dimenzije: osobna, društvena i ljudska/univerzalna. Osobni identitet artikulira vjerovanja i vrijednosti
koja ih definiraju, kakva su vrsta osobe i kako nastoje ustrojiti svoj život. Društveni identitet artikulira način kako definiraju i strukturiraju
odnose s onima s kojima dijele taj identitet. Ljudski identitet artikulira kako se ljudi osnose s drugim ljudia, te što zahtjevaju od sebe i od drugih
ljudi kao ljudi.
Identitet ima složenu logiku. Kritičko samopromišljanje igra vitalnu ulogu u njegovu stvaranju, no najbolje je kada nam postane druga narav,
kada ga više nismo svjesni niti se zbog njega stalno brinemo. Ostajući spremni izmijeniti ga, općenito ga uzimamo zdravo za gotovo, te
odlučujemo, vladamo se i živimo na određeni način jer to želimo ili čak volimo-kao izražaj onoga što jesmo. U vom je smislu identitet usporediv
sa srećom, koja nam izmiče ak svjesno tragamo za njom i stalno je pratimo. Naši životi su određeni načinom na koji konstruiramo i usklađujemo
osobnu, društvenu i ljudsku dimenziju svojeg identitta, a to ipak ovisi jednako o pojedincima kao i o društvu i svijetu u kojemu živimo.
Suočavanje s opasnostima kolektivnog identiteta
Politika identiteta je dvosijekli mač, ona stvara solidarnost među marginaliziranim skupinama, osnažuje ih, te izaziva dominantnu kulturu i otvra
mogućnost njene pluralizacije. Ali ona ima tendenciju da postane uska, ekskluzivna i autoritarna. Tako se jedan oblik dominacije zamijenjuje s
drugim koji nije ništa bolji, a ponekad je i gori. Borbe su ključne ua društvene promjene, te često zahtijevaju organizirane skupine s jasnim
ciljevima, kolektivni identiteti čine nužni dio političkog života.
Kolektivni identitet se esencijalizira iz više razloga, a njčešći razlozi su: usredotočenost na jedan identitet do granice isključivanja drugih,
objektivistički pogleda na identitet i politički pritisak za organizacijskim jedinstvom. Politička borb za priznavanje identiteta i promicanje
interesa povezanih s njim stvara potrebu za zajedništvom gledišta i ciljeva, te potiče njihovu esencijalizaciju. Članovi marginaliziranih skupina u
opasnosti su od izigravanja jednih protiv drugih i iskorištavanja svojih nezadovoljnih manjina u svrhu diskreditacije grupnih stajališta, identiteta i
zahtjeva. Kada se članovi skupine općenito ne slažu o naravi i implikacijama svojeg identiteta (o tome šta znači biti crnac, homoseksualac, žena),
razlike u ovakvim važnim stvarima se jako osjećaju i ne mogu se dugo potiskivat, a ovakav skupina neće dugo poživjeti. Ovakvo potiskivanje
prevladava nad emancipatornim ciljem pokreta i odriče pojedincima slobodu određivanja zajedničkog identiteta po vlastitom izboru. Važno je
da pojedinci koji govore u ime drugih poštuju njihove nesuglasice i ne teže nečemu doli širokom i prirodnom konsenzusu u sadašnjosti. Skupina
bi naravno trebala biti demokratski ustrojena,a moguće je sklapati savezništva i boriti se za zajedničke ciljeve bez insistiranja na samo jednom
ispravnom načinu definiranja određenog identiteta. Članovi identitetne skupine mogu doći do širokog konsenzusa putem zajedničkog iskustva i
problema, ako oni ne postoje, skupina nema ništa zajedničko i nedostaje joj kolektivni identitet.
Druga opasnost politike kolektivnog identiteta leži u njenoj tendenciji stvaranja oštrih razlika između zatvorenih identieta, a uzroci su:
esencijalizacija identieta, nepriznavanje prijelaznih identiteta (ovo je pogrešno jer ljudi imaju i višestruke i prijelazne identiete, primjer: crnci i
bijelic se rasno razlikuju ali mogu pripadati istoj religiji) i drugačijih pogleda na identitete (utemeljeno na vjerovanju kako identitet uključuje ne
samo znanje o tome ko smo, nego i protiv koga smo, i zahtjeva jasnu svijst o neprijatelju, jer ako toga nema identitet je mutan i
neusredotočen.). Treća opasnost je povezana sa njezinom tendencijom prema proglašavanju prirodnim prihvatanju povijesno stečenih pogleda
na identitet.

Priznavanje i preraspodjela
Marginalizirane skupine zahtjevaju jednako uvažavanje i tretiranje svojih ideniteta, što implicira identični tretman na poljima na kojima njihovi
ideniteti nisu relevantni i različiti tretman tamo gdje jesu. Zahtjev za priznavanjem uključuje nz stvari: antidiskriminatorne mjere, izuzimanje iz
određenih pravila i običaja, grupno osjetljive primjene javnih politika, poticanje javnog priznvanja marginaliziranih ideniteta. Samo neki od ovih
zahtjeva upućeni su društvu, u svrhu promjene normi i predodžbi, a najveći dio zahtjeva upućuje se državi zbog njezine središnje uloge u
društvenom životu, dometa i snage utjecaja na privatne organizacije i javna stajališta. Zahtjev z priznavanjem ptiče još iz antčke i
srednjovjekovne Europe, ali sadašnji pokret je nov jer okuplja širi spektar skupina, a zahtjeve izražava pravnim jezikom. Politika priznavanja
nailazi na veću kritiku kontraverznih, nacionalističkih, radikalnih i dr. autora. Značajni su radikali reidtribucionisti, koji ma je politika priznavanja
otvorena sljedećim prigovorima. 1. Država se prvenstveno bavi pravdom, preraspodjelom prava. Priznavanje ne uključuje preraspodjelu, nema
nista zajedničko s pravdom i time se država ne treba baviti. 2. Bavljenje idenititetima skreće pozornos sa preraspodjele. 3. Politika priznavanja
odgovara vladajućim klasama, koje udovoljavanjem kulturnim razlikama skreću pozornost sa neravnopravnosti u bogatstvu i moći. 4. Ova
politika ima kolektivistički duh, homogenizira pojedince i razbija društvo u zatvorene skupine. 5. Ova politika sudi državu na temelju njezine
spremnosti na priznavanje kulturnih i dr identiteta umjesto na osiguravanje društvene pravde.
Međuovisnost
Nije dovoljno samo uživati jednaka prava, mogućnosti i imati pristup posebnim resursima. Potrebno je također imati osnovne sposobnosti
potrebne za potppuno iskorištavanje danih prava i mogućnosti. Pojedinci bi trebali imati žar, uvjerenost i ambiciju kako bi razvili sposobnosti
(koje imaju vrlo složenu logiku, a mogu se razvijati samo u određenim uvjetima). Potreban im je osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja
kako bi nadišli pasivnost i sumnju u same sebe. Potrebno je također shvatiti da razvijanjem određenih sposobnosti i bavljenjem određenim
karijerama pojedinci ne bi trebali prerezati spone sa svojim zajednicama niti izgubiti njihovu potporu. Pojedinci bi također trebali osjetiti
pouzdanje da određeni dijelovi života nisu zatvoreni za ljude poput njih i da neće biti neuklopljeni stranci unutar svoje profesionalne okoline.
Preraspodjela se ne može postići ako se ne nadiđu ovakve zapreke te razbiju njihovi psihološki i društveni uzroci. Redistribucionisti vrlo malo
govore kako bi se ovo trebalo postići, nego pretpostavljaju da će potrebne sposobnosti same od sebe izroniti u okolnostima jednakih
mogućnosti ili da je malo moguće učiniti na dubokim kulturnim promjenama koje su potrebne marginaliziranim skupinama i širem društvu.
Kako bi izgradile solidarnost i samopoštovanje inferiorne skupine se često okreću svojoj prošlosti. Ljudi svoj kolektivni identitet cijen jer je
temelj njihovog osjećanja samovrenovanja, povezuje ih sa sebi sličnim, daje osjećaj zajedničkog pripadanja. Zbog globalizacije svijet postaje
depersonalizovan, a kulturni, etnički i dr identiteti postaju važan isvor sabilnosti. Politika preraspodjele bi se zbog ovog trebala povezati sa
politikom priznavanja i iskoristiti energiju koju stvara kako bi ostvarila redistributivne ciljeve. Preraspodjela zahtjeva načela pravde kako bi
zaključila ko ima pravo potraživati koja prava.
Važnost nacionalnog identiteta
Vaznost nacionalnog identiteta u zivotu pojednica je slucajna povijesna cinjenica, doseg valdara je bio plitak i ogranicen. On nije kontrolirao
kulturne i obrazovne ustanove drustva te nije pokusavao oblikovati svoje podanike na odredjeni nacin, svoj identitet su izrazavali u vjeri. No
međutim znacajno je i to da su krupne promjene zahvatile i Z.Europu, gdje se moze reci da te drzave krecu u smjeru novog politickog
udruzivanja temeljenog na regionalnoj decentralizaciji i kontinentalnoj koordinaciji. No uprkos tome nacionalni identitet je danas sve manje u
odrzavan u dijelovima Europe. Budući da je decentralizacija (prijenos sijela vlasti na subnacionalne jedinice) naglasila regionalni i oslabila
nacionalni identitet, EU je na paradoksalan način postala nužna za očuvanje nekog oblika zajedničkog identiteta. Nacionalni identiet je danas u
Europi manje dubok i oštar u svojim zahtjevima i ima manji značaj u odnosu na druge identitete. Ovakav europski trend ne očituje se u dr
dijelovim svijeta, posebno zemljama u razvoju, gdje je jedan od glavnih ciljeva stvaranja stabilne političke zajednice od zasebnih skupina i
poticanje one vrste nacionalnog identiteta koji je bio zastupljen u Europi u vrijeme procvata necionalne države.
Identitet političke zajednice
Članstvo u političkoj zajednici je u stalnoj promjeni zbog rođenja, smrti i selidbe ljudi.članovi pol.zajednice su teritorijalno grupirani, zive u
narastajima zajedno, u interakciji su jedni s drugima suoceni su s istim problemima i dijele ista sjecanja koja se pazljivo pohranjuju. Idenntitet
pol.zajednice sastoji se od znacajki: teritorij koji grubo gledano igra slicnu ulogu kao tijelo u osobnom identitetu, jezik kao i formativna povijesna
iskustva, ukljucujuci ona koja opisuju porijeklo zajednice i njen razvoj. nacionalni identitet ili clanstvo u nekoj politickoj zajednici je vazan i cesto
cijenjen dio individualnog identiteta. Buduci da je politicka zajednica prostorno ogranicena, ona stvara strukturan prostor,i na taj nacin stvara
zajednice spone medju ljudima.buduci da pripadnici zajednice smatraju da je clanstvo u zajednici nesto sto govori vazno o njima samima,oni se
takodje identificiraju u smislu clanstva u svojoj politickoj zajednici. Niti jedna pol.zajednica nije tabula rasa, vec ona posjeduje odredjenu
povijest, tradiciju, vjerovanja i povijesna osjecanja koji ogranicavaju postojeci domen otvorenih alternativa postojecoj zajednici. Kada je rijec o
razlicitosstima, izjednacavanje nacionalnog identiteta s razlicitostima vodi u paradoks i ponizava samo sebe. Svaka pol.zajednica treba razviti
neku koncepciju o sebi, o tome kakva je vrsta zajednica, te kakva zeli biti. Ona potice svoje clanove na zivot u skladu s odredjenim predodzbama
o sebi. No pored pomenutoga, mora se istaci da nacionalni identitet ima i svoju mracnu stranu te lako moze postati izvor sukoba. Buduci da je
definicija identiteta nuzno selektivna, neki misaoni tokovi se naglasavaju, a drugi izuzimaju te se u zajednici stvara lazni osjecaj jednistva. Svaka
politicka zajednica treba i stvara nekakav zajednicki pogled na svoj kolektivni identitet, ako vec ne eksplicitno onda implicitno.
Kriza nacionalnog identiteta
Dobro organizovana politička zajedni se na uvelike nesvjestan način bavi svojim poslovima. Ona ima prilično jasnu predodžbu o tome šta je i šta
predstavlja, te u skladu s tim i vodi kolektivne poslove. Kada se pojave nesuglasice, zajednica općenito zna kako raspravljati i riješiti sukobe.
Teška situacija nastaje kada zajednica prolazi kroz velike gospodarske i demografske promjene, kada je suočena s unutarnjim ili vanjskim
prijetnjama, oporavlja se od traumatičnog razdoblja ili je paraliziranja žustrom borbom nepomirljivih skupina oko toga kako bi trebala biti
ustrojena. U ovakvim slučajevima zajednica se osjeća dezorjentirano, zbunjeno i besciljno i pita se kakvo društvo želi biti. Različita društva vode
rasprave primjenjujući različite načine komuniciranja, pod različitim okolnostima i s različitim pvijesnim pozadinama i uspjehom. Britanija je
pocela prolazak kroz bitne promjene od ranih 60tih. Britansko gospodarstvo je bilo u padu, industrijska produktivnost je bila niska a plata
bilanca nepovoljna. Ukratko gotovo svi tradicionalni izvori ponosa na temelju kojih je zemlja konstruirala svoj kolektivni identitet kao sto
su:kolonijalno carstvo, srustvena kohezija, demokratske institucije. Enoch Powell tvrdi da bi Britanija trebala hladno i kriticki da sagleda samu
sebe, da pronadje svoju pravu narav i kolektivne nagone i graditi svoju buducnost na tome. Margeth Thatcher se u mnogome slagala s
Powellovom analizom Britanije, ona je prihvatila Powelov pogled na britanski identitet. Njen pogled na britanski identitet sluzio je istodobno
kao srediste i kompas te joj je davao jaka uvjerenja i osjecaj usmjerenosti. Na nacionalnoj razini posvetila je sav svoj trud restrukturiranju
britanskog drustva i obnovi britanskog karaktera. Tony blair nije se mogao nadati slamanju hegemonije konzervativaca a da nacije ne ponude
dobro somislje pogled na njezin identitet. Blair je naglasavao britanski individualizam ali ga je ublazio ponekim naglaskom na socijalnu pravdu.
Za razliku od nove desnice tvrdio je da je britanski politicki identitet pluralisticki utemeljen na jednakopravnom partnerstvu Engleske Škotske,
Velsa izuzev nekih odreddbi S.Irske. blair je takođe naglasavao tradiciju britanske gostoljubljivosti. No on je poput Margaret htio
amerikanizirati Britaniju na gospodarskom i drustvenom polju, no za razliku od Margaret htio je da politicki i kulturni zivot ostanu europski. Na
osnovu njegovih zalaganja da se naslutiti da Britanija konacno pocinje stvarati uskladjenu sliku o vlastitoj proslosri i buducnosti.
Multikulturalno društvo i konvergencija identiteta
Kulturna raznolikost je neizbježna činjenica savremenog života, ona određuje značenje ili smisao ljudske djelatnosti, društvenih odnosa i
ljudskog životam te značaja i vrijednosti koji im se pridaju. Reći da j esvako savremeno društvo kulturno raznoliko, znači da njegovi članovi žive
unutar različitih sistema značenja i smisla, koji se međusebno preklapaju. Kulturna raznolikost u modernom društvu ima više izvora. Mnoga
društva uključujući više raznih eetničkih, vjerskih, kulturnih i drugih zajednica s više ili manje različitim sistemima vjerovanja i običaja.
Globalizacija otvara društvo različitim misaonim tokovima, a njegovi članovi ugrađuju neke od njih u svoj način života ili pak panično i reaktivno
oživljavaju tradicijske načine življenja. Pojačano isticanje religije dodatno pojačava različitost, poojačava je i useljavanje, jer useljenici donose sa
sobom svoje običaje i način života, različitost pospješuju multinacionalne firme koje premiještaju svoje uposlenika iz jednog mjesta u drugo,
potom EU koja ne ograničava kretanje, azilanti itd.. Urođenici, teritorijalno koncentrirane manjine, vjerske zajednice i useljenici su različiti oblici
ranolikosti i zahtijevaju različit tretman. Posebice urođenici ne osjećaju istu razinu brige prema useljenicima, kao prema vlastitim manjinama, a
oni ponajviše potcrtavaju dvojbe i napetosti multikulturalnog društva. Postoje 4 pogreške u raspravi o useljevanju. (1) ne treba gledati
nostlgično na homogeno društvo, i težiti ka istom zaustavljanjem useljavanja, (2) useljenike različitih kulturnih, vjerskih i dr. identiteta ne treba
rasno obilježavati, homogenizirati.. (3) razlike nas ne bi trebale zaslijepiti u pogledu njihovih zajedničkih značajki, koje nisu ništa teže
premostove nego razlike koje se mogu pronaći u samom društvu. (4) postoji ralika između starih usljenika i današnjih, koji često dolaze zbog
svoje tražene radne snage ili vještine, čime je njihov osdnos s domaćim društvom u mnogome određen, pa za raliku od starih doseljenika
izostaje element zahvalnosti. U mnogome su pomogla i moderna komunikacijska sredstva.
Asimilacija
(Standarno nacionalisticki i konzervativni pogled na drustveno jedinstvo) – svakom drustvu je potreban zajednicki sustav znacenja i vrednosti.
Ako bi neki clanovi drustva imali jako razlicita verovanja i vrednosti, nastalo bi duboko neslaganje i ne bi se mogao zadrzati zajednicki zivot. Neki
pobornici asimilacije potkrepljuju ovu tvrdnju ontoloskim temeljom i smatraju kako se ljudi lagodno osecaju u drustvu sebi slicnih pa im je iz tog
razloga tesko, skoro nemoguce, poistovetiti se sa nekim koga smatraju strancem. Ovo je po njima temeljna cinjenica ljudske naravi, neizbrisiv
ljudski poriv, koje drustvo moze ignorisati samo na vlastitu stetu.Sto se tice useljenika njihov izbor je ostar i jednostavan. Da bi bili prihvaceni i
postali ravnopravni, moraju se asimilirati u nacionalnu kulturu, zameniti svoj nasledjeni ili uvezeni identitet za onaj koji proizilazi iz njihove nove
zemlje i proci kroz neku vrstu kulturnog ponovnog rodjenja a ako bi postupili suprotno onda ne bi trebali prigovarati sto ostatak drustva odbija
da se poistoveti sa njima.
Drustvo se ne moze odrzati na okupu ako njeni clanovi ne dele neka zajednicka verovanja i vrednosti. Ljudi koji zive zajedno, tako i razvijaju
zajednicke navike, interese, ukuse i vrednosti i postaju slicni jedni drugima .. Pobornici asimilacije, medjutim, cewsto grese trazeci veci stupanj i
opseg jedinstva nego sto je to moguce ili nuzno.
Asimilacija nije tako jednostavan i cist proces kako ga zamisljaju njeni pobornici.
Osoba koja se asimilira nije nikada sigurna da li se asimilirala ili je prihvacena, obicno biva prepustena na milost drugih i mora se dokazivati kako
drugima tako i sebi.
Asimilant stalno vrsi pritisak na ostale pripadnike, i ako neko ne zeli da se asimilira on ih osudjuje, odrice ih se, distancira se.
Vrsta asimilacije kakvu pobornici prizeljkuju je neprovediva, jer vecina ljudi izvodi svoja temeljna uverenja iz vlastite vere. Brak je jos jedan
faktor koji podupire kulturni identitet, pa se useljenici vencavaju izmedju sebe, sto pobornici asimilacije ne podrzavaju.
Integracija
Pomocu integracije kao alternativnog modela, useljenike bi trebalo ohrabriti da postanu sastavni deo drustva, da imaju ista prava, mogucnosti i
duznosti kao ostali, da postuju njegove institucije i vrednosti, i da pokazu temeljnu lojalnost.
Integracija, pred istodobnim izazovom segregacije i odbacivanja, dvosmeran je proces, koji zahteva medjusobno prilagodjavanje kako useljenika
tako i sireg drustva.
Drustvo se artikulira na vise razina: politickoj, gospodarskoj, socijalnoj, moralnoj i kulturnoj. Useljenici ce se integrirati na nekim od ovih razina a
na nekima nece, i to ce integracionisti shvatiti kao znak odvojenosti, odbijanja integracije i razvijat ce sve vrste politika kako bi obeshrabrili
ovakvo ponasanje, mada neki integracionisti nemaju ovako ekstremne stavove o integraciji.
Moramo se cuvati primene razlicitih standarda integracije na razlicite rasne i etnicke skupine, ne samo zato sto je to nepravedno i rasisticki, vec
zato sto to izaziva ogorcenost menju inferioriziranim skupinama pa sprecava njihovu integraciju.
Moralni ugovor
Zajednicka pripadnost oznacava sirok osecaj medju gradjanima da pripadaju istoj zajednici, dele zajednicke interese, povezani su zajednickim
sustavom prava i duznosti, da im dobrobit medjusobno ovisi pa zele ziveti zajedno u miru.
Poticanje zajednicke pripadnosti je nas opsti cilj, a sve ostalo proizilazi iz nje.
Zajednicka pripadnost je dvosmerni proces. Useljenici ne mogu pripadati drustvu ako im ono nije spremno pruziti dobrodoslicu. S druge strane,
ne moze ih prihvatiti ako mu oni ne zele pripadati, sa svim sto to donosi sa sobom, zato zajednicka pripadnost zahteva sirok konsenzus oko toga
sta se ocekuje od svake strane.
Duznosti useljenika ne proizilaze samo iz njihovog vlastitog pristanka, kako je to tvrdio John Locke, vec iz opsteg postovanja naspram onih
medju kojima su se odlucili naseliti kao i nasparm njihovog nacina zivota.
Useljenici bi trebali ceniti integritet i dobrobit drustva, postovati strukturu autoriteta i zakona i ispunjavati svoje gradjanske duznosti, kao i uciti
jezik i postovati tradiciju i povest drustva i tako ce ih vremenom uciniti delom svog socijalnog a mozda cak i osobnog identiteta, posebno ako
uvide smisao u njima.
Konvergencija identiteta
Kada useljenici dođu potrebno je i njihova iskustva učiniti razumljivim ostatku društva i ugraditi ih u prikladnu prepričanu nacionalnu povijest.
Kada se useljenici prihvate kao dio nacionalnog identiteta zemlje, zemlja gleda svoju prošlost i rekonstruira svoju povijesnu priču iz
mltikulturalne perspektive.
Kad politička zajednica počne priznavati svoj multietnički sastav ona shvata da njena sadašnja raznolikost nije tuđinska već stalna povijesna
značajka. Što se tiče useljenika oni cijene što se zemlja u prošlosti susretala sa mnoštvom ljudi poput njih i što će oni jednog dana postati
vrijedni dio te zemlje. Društvo prihvata da sada ima nove članove, širi svoju samodefiniciju, a građani više ne gledaju na sebe kao na većinu
nasparam useljeničke manjine. Što se useljenika tiče oni shvataju da više nisu useljenici, da su sada dio društva, ravnopravni građani i njihov
kulturni osjećaj identiteta nije više napušten.
Zajednička pripadnost sa useljenicima u krajnjoj liniji znaci širenje dva identiteta koji su ključni u tom pogledu. Ona je osigurana kada se
transcendiraju, kako jezik tako i svijest o većini i manjini.
Pojava muslimanskog identiteta
Dolaskom muslimana u Europu radi zadovoljavanja potreba njene industrije, sredinom 20. stoljeća, počelo je širenje islama u Europi. Do izražaju
su počeli dolaziti tek 70ih godina, a u političkom smislu tek krajem 80ih. Muslimanski useljenici su počeli osnivat dobrotvorna i kulturna
udruženja, graditi džamije, zatijevati halal meso i boriti se za druga njima potrebna prava i zahtjeve u svrhu očuvanja njihovog religijsko-
nacionalnog identiteta. Budući da europske države sebe tradicionalno vide kao nacionalne države, zasnovane na homogenoj kulturi, a osobito
zbog toga što prijašnji useljenici nisu tražili takve stvari, institucije su odbijale takve muslimanske pritiske. Tako je došlo do napetosti, tužbi,
protesta i sl. Zbog toga muslimani su postali prepoznatljivi kao kulturna naznočnost i izvor tjeskobe u javnosti. Tada se vode rasprave kako ih
kulturno integrirati. Prva generaciji muslimanskih doseljenika izrodila je prve političke organizacije, druga generacija počinje igrat ključnu ulogu,
oni se snalaze u sistemu, nemaju komplekse niže vrijednosti itd. tada se više ne određuju kao pakistanski i dr. muslimani već samo kao
muslimani, razlog je što oni nemaju nikakve veze sa matičnom zemljom svojih roditelja,a radi lakšeg političkod djelovanja u državi morali su se
bolje ujediniti, a vjera im je bila zajednička stvar. Činjenica što su mnogi mladi muslimani bili posramljeni nekim vidovima kultrue svojih roditelja
ojačala je u njima želju za povratkom istinskim načelima islama. Budući da ih je šira društvena zajednica počela definirati kao muslimane (s
negativnom konotacijom) u duhu crno je lijepo, mladi muslimani su počeli s ponosom isticati svoj islamski identitet.
U jačanju islamskog identiteta pomogla su sjećanja na jako Oromansko carstvo, iranska revolucija probudila je solidarnost među svim
muslimanima, osjećaj moći zbog posjedovanja nafte, i dr. slične stvari pridonijele su stvaranju jednog sve više globalnog islamskog identiteta.
Europski su se muslimani počeli osjećati dijelom tog identiteta te ga više istivati, smatrajući se dijelom svjetske islamske zajednice. Činjenice da
su njihove religijske ustanove i aktivnosti velikodušno finansirale bogate arapske zemlje, pojačavala je ovu tendenciju.
Bosna je jedan u nizu primjera prekretnice u razvoju muslimanske samosvijesti. Taj slučaj ima svije osobenosti. Kako je u europskom dvorištu,
Europ se trebala za nju posebno zainteresovati: tamošnji muslimani se rasno ne razlikuju od ostalih Europljana. No unatoč zemljopisnoj blizini,
rasnoj slilnosti i uzimanju u obzir razborito shvatanje vlastitog interesa, europske vlade ne samo što nisu učinile nisšta kako bi zaštitile BH
muslimane, nego su čak spriječile da drugdje nabave oružje. Za mnoge je muslimane to bio znak koliko Europa ne mari za njih. Neki su čak razvili
strašnu noćnu moru da bi Europljani, ne budu li muslimani na oprezu, mogli na njima izvesti progon, novi holokaust. 2005. godine u danskim
novinama objavljeno je 12 protuislamskih karikatura s komentarima, u kojima nije bio pošteđen čak ni islamski poslanik Muhamed. Mislimane
je to dovelo do zaključka kako se ne samo njih kao zajednicu, nego i samu njihovu vjeru, smatra zaostalim i neprikladnim da budu dio civilizirane
Europe.
Pronalaženje mjesta za religiju
Tjeskoba Europljana u vezi s muslimanima dobrim je dijelom u vezi s religijom, jer europske liberlale religija uznemiruje zato što odbacuje
temelje liberalizma, kao što su: humanizam, individualizam, kritička racionalnost, predanost znanstvenom istraživanju, slobodi misli i vjeri u
napredak, te je oskudan oblik misli. Drugi liberalni blaže gledaju na vjeru, pozdravljaju je kao nužan korektiv ljudskoj taštini i izvor moralnosti,
uz uvijet da je prikladno racionalizirana i da ne teži gospodarenju političkim životom. Država mora biti sekularna, kloniti se religije i obraćati se
svjetovnim jezikom. Sa svim državljanima mora se postupati jednako, poštujući njihovi slobodu savjesti, što je nemoguće kod povezanosti s
nekom posebnom vjeroispovijesti.
Prema liberalnom mišljenju, muslimani dovode u pitanje ovaj povijesni kompromis i prijete ponovnom otvaranju davno riješenih prijepora,
odbacujući sekularizam i uvodeći religiju u politički život. Postavljaju zahtjeve u ime religije (halal meso, pauza za molitvu, izuzimanje iz
određenih zakona), žele da držva zaštiti njihova vjerska uvjerenje ograničavajući slobode izražavanja i nametenjem drugima nepravednih tereta.
O političkim pitanjima zaključuju na vjerski način trežeći dopuštenje u svetoj knjizi. Liberalni se pitaju kako se sekularni politički sustav može
nositi s ovakvim nenadanim upadom religije u njega, religije koja odbija ikakav oblik razlikovanja privatnog i javnog. Tu je i strah da bi mulimani
mogli ohrabriti i druge vjerske zajednice te s vremenom dovesti do raspada liberalnog političkog poretka.
Prem da su iberalni s pravom zabinuti, njihova tjeskoba je u europskom kontekstu pretjerana i doalzi ponajviše od nerazumjevanja kako su
europska društva konstruisana i kako vode voje poslove. Nijedno europsko društvo nije politički sekularno u smilu u kojem liberali rabe taj
termin. Kršćanska baština je oblikovala i oblikuje europski rječnik, običaje, ideale i ustanove, a činjenica je da su Božić i Nova godina javni
religijski praznici izraženi kao kulturna obilježja. Teološko razmišljanje o političkim pitanjima nije svokjstveno samo muslimanima, protivnici
pobačaja, pacifisti, borci za pravdu u svijeti, protivnici rada u nedjelju svi oni dolaze iz kršćanske ili židovske vjerske tradicije. Suprotno onome
što liberali zamišlaju, naš javni život ne očiva na homogenom pogledu na javni razum, jer on nije neka neutralna vrsta razuma, nego je
ukorijenjen u posebne tradicje ili filozofske okvire. Naš je javni život po sebi višestruk i sadrži nekoliko različitih obika rasuđivanja: svjetovno,
vjersko, mješavinu ta dva. Liberali se pitaju kako je građanima moguće međusobno komunicirati kada govore različitim moralnim i političkim
jezicima. U stvarnosti to im uspijeva veoma dobro. Razlog tog uspjeha jeste zajednička europska baština, a sami Europljani su nesvjesnih tih
razlika i u govoru koriste nekoliko morlnih jezika.
Rekli smo da su Europske zemlje sekularne, ali ipak daju religiji njezino pravo mjesto u političkom životu, u što ulaze i političke stranke
zasnovane na religiji i politička retorika ukorijenjena u religiji. Postoje institucionalizirani mehanizmi za redovite kontakte državnih vlasti s
glavnim vjerskim zajednicama. Mnoge države finansiraju vjerske zajednice kako bi se mogle baviti svjetovnim djelatnostima. Unutar ovog okvira
muslimani ne čine neki poseban problem, sve što većina njih traži i što bi europske države trebale učiniti, jeste naći način, kako pronaći mjesto
za islam, a da se postojeća struktura ne mijenja korijenito, i takvih promjena ima i muslimani su ipak prihvaćeni kao ravnopravna vjerska
zajednica.
Odbrana liberalnog društva
Mnogi Europljani tvrde kako se muslimani duboko ne slažu s osnovnim etnosom i temeljnim zasadama liberalnog društva te mu stoga ne mogu
ili ne žele dati moralnu odanost. Muslimani, po njima, odbacuju liberalno društvo kao matrijalističko, bezdušno, individualističko, opsjednuto
seksom, usredotočeno na prava umjesto na dužnosri, općenito, lišeno duhovnog temelja prema tome nespojivo s pravim ljudskim životom.
Budući da se muslimani izravno ili neizravno proglašavaju neprijateljima liberalnog društva i žele ga oboriti „civiliziranjem“ Europe, njih se
smatra smrtnom prijetnjom. Europske bojazni nisu posve bez temelja, no one griješe kada homogeniziraju muslimane te ih promatraju kao
neifentificiranu masu. Neki od njih se protive liberalnom društvu, drugi ga pak potpuno kritikuju. Ali liberalna kritika društva ne dolazi samo od
strane muslimana, veći od konzervativaca, kršćanskih i židovskih čelnika, socijalista, pa čak i liberala. Ako takve kritike smatramo subverzivnima i
neprihvatljivima, sve te skupine, a ne samo muslimane, treba proglasiti neprijateljima liberalnog društva. U suštini, liberalno društvo cijeni
kritiku i raznolikost pogleda te se nja njih oslanja kako bi se obnovilo. Stoga bi trebalo pozdraviti i muslimanske kritike, angažovati de u dijalogu
s njima i prihvatiti ono što u njima nađe vrijednim. Jedino politički relevantno pitanje je dvostruko, (1) jesu li muslimani spremni prilagoditi se
liberalnom društvu te živjeti kao dobri građani? (primjetili smo da su se čak i prvi naraštaju muslimana lako prilagodili liberalnom društvu i
prihvatili njegove obaveze, i živjeli na isti način kao i većina svojih sugrađana. Svaka nova generacija više je prihvatala vrijesnosti liberalnog
društva, neki mladi muslimani žele organizovati svoj društveni život različito od ostatka društva: struktura porodice, islamsko bankarstvo, način
obavljanja poslova, ukolko takva praksa nije u suprotnosti s bitnim moralnim vrijednostima to ostaje pitanje pojedinačnog izbora i ne bi trebalo
biti razlog za zabrinutost) i (2) kako se liberalno društvo može legitimizirati u njihovim očima i pridobiti njihovu moralnu odanost? (liberali od
muslimana traže da tim vrijednostima poklone nepodijeljnu moralnu odanost. Ne žele jednostavno reći “tako mi to ovdje radimo“ jer bi to
izldedalo kao moralna prisila. Liberali ih žele uvjeriti kako su njihove vrijednosti ispravne, smatrajući kako to traži davanje jakih razloga, koji
prelaze granice kulture, takvi se razlozi mogu pronaći kod nekih liberalnih vrijednosti, ali ne i kod individualizma, osobne autonomije, izbora
supružnika i minimalna ograničenja slobode izražavanja. Iako su ovi razlozi za liberale uvjerljivi, oni ne uvjeravaju mnoge muslimane pa ni druge
useljeničke skupine sa sličnim poteškoćama. Mnogi muslimani se ne daju uvjeriti, jer su jednako sigurni u vlastite vrijednosti i jednako odlučni
živjeti prema njima, isto kao i liberali po svojima.).
Liberalni ne bi trebali pokušavati dokazati muslimanima kako je njihov način života najbolji, nego da je to jedan od dobrih načina života-a ne da
je to jedini pravi način života na koji se može biti čovjek, nego da liberali na taj način shvataju svoju ljudskost, što bi muslimani trebali prihvatiti.
Muslimani mogu tvrditi kaoa ponute dobre razloge za svoja kulturna uvjeranja i praksu, to treba poštovati i stvoriti za to mjesta. S druge strane,
liberali mogu tvrditi kako muslimani trebaju poštovati prevladavauća kulturna uvjerenja kada su im za njih pruženi dobri razlozi.
Islam i multikulturno društvo
Poput svojih istovjernika na drugim kontinentima, europski muslimani imaju odrđenih poteškoća s mirenjem s multikulturalizmom, što otežava
bojazni Europljana. Ne postoji religija čiji sljedbenici je ne drže za najbolju od svih, no taj osjećaj nadmoći posebno je izražen kos muslimana.
Islam je pluralističan po tome što je u vezi sa judaizmom i kršćanstvom, dok te vjere nisu u vezi snjim, islamski pluralizam je izražen u
apsolutističkom okviru. Vjerovanje u apsolutnu nadmoć islama izražava se u stalnom prizivanju slavne prošlosti, što čine podjednako umejreni i
radikalni muslimani. Muslimani imaju dužnost obraćati pripadnike drugih vjeroispovjesti na islam, dok je njima prelazak na drugu vjeru
zabranjen, muslimani se mogu ženiti ne-muslimankama, a muslimankama je zabranjeno. U Otomanskom Carstvu pripadnici drugih religija su bili
građani drugog reda i bilo im je zabranjeno obraćati muslimane na svoju vjeru. S ovim u vezi odnos muslimana prema multikulturalnom društvu
je jednostran. Oni ga shvataju u usporedbi sa modelom mileta iz Otomanskog Carstva, u kojem su različite vjerske zajednice živjele prema
svojim običajima, te je svaka od njih živjela manje-više sama za sebe. Oni pozdravljaju ovakvo društvo jer njime dobijaju slobodu života po
vlastitoj vjei i mogućnost njenog propagiranja, a nekima je nelagodno jer se prije svega njihova djeca izlažu drugim religijama i prije svega
sekularnim viđenjima. Nema sumnje da se europski muslimani mijenjaju, ali dug je put prije nego što budu mogli sa žarom sudjelovati u
kreativnim napetostima i prijeporima multikulturalnog društva dajući mu doprinos dostojanstven njihove slavne povijesti i velike civilizacije.
Sukob civilizacija
Samuel Hunington je 90-ih godina XX stoljeća zagovarao stajalište kako nakon kraja Hladnog rata počinje novo doba, kojim će dominirati sukob
kultura, koji će na lokalnoj razini poprimiti oblik etničkih i plemensih sukoba, a na globalnoj sukob civilizacija. Huntingtonove teze su artikulirane
u 5 glavnih tački: (1) potraga za kulturnim identitetom je središnje ljudska težanja. To su pitanja: ko smo, kome pripadamo, gdje nam je dom.
Znati ko smo ne znači znati ko nismo, nego često i protiv koga smo, ljudi se poistovjećuju s onima s kojima dijele kulturni identitet te osjećaju
druge, drugačije kao prijetnju. Huntington je uvjeren da je „baršunasta zavjesa kulture, zamijenila željeznu zavjesu ideologije“, pa su upravo
kulture žarišta sukoba u našem vremenu. (2) nijedno društvo se ne može temeljiti samo na političkom vjerovanju ili političkim institucijama.
Potrebna mu je zajednička kulturna osnova kaja mu pruža legitimnost i životnu snagu. Društvo koje nema homogenu kulturu podjeljeno je samo
u sebi te nikada neće moći biti stabilno. Njemu nedostaje identiet, središte, vodeće načelo, a multikulturalno društvo je nespojiv pojam i razlog
zbog kojeg se raspao Sovjetski Savez, Jugoslavija, BiH i druga. (3) makar na svijetu postoje nebrojene kulture i kulturne grupe, Huntington tvrdi
kako ih se može kvalificirati u 6-7 civilizacija na osnovi njihovih zajedničkih vrijednosti i pogleda na svijet. A to su: zapadna, islamska, kineska,
japanska, hinduska, latinskoamerička i možda afrička. Civilizacija je najširi kulturni identiet, najviša kulturna skupina ljudi (šira od plemena,
etničke skupine i nacije, ali manja od ljudske vrste). Prema njemu civilizacija ima objektivnu dimenziju (jezik, historija, religija, običaji) i
subjektivnu dimenziju (sastoji se od subjektivne samo identifikacije ljudi tj. gdje ljudi drže da pripadaju i gdje se osjećaju kao kod kuće). Ove
dvije dimenzije nisu u suprotnosti, on ne smatra da bi se ljudi mogli osjećati ori+uđenim od svoje civilizacije i osjećati bliskost s nekom drugom.
(4) Zapadna civilizacija temeljno je oblikovana grčko-rimskim i judo-krišćanskim naslijeđem, te ima zaseban identitet koji se odražava u
zajedničkim vrijednostima (individualizam, prava pojedinca, sloboda, jednakost, snošljivost i kritički duh). Nebrojene vrijednosti već dugo su
njezin dio i pripadaju samo njoj. Sva zapadna društva imaju dužnost čuvati vlastitu civilizaciju, no SAD imaju posebnu odgovorsnost zbog
privredne i vojne moći. On kaže da amarički doseljenici sve više traže priznavanje svojih kulturnih identiteta što u konačnici vodi zahtjevu ka
multikulturalnoj zemlji, a „multikulturalna Amerika je nemoguća jer ne-zapadna Amerkia ne bi bila Amerika“, a američki preporod sastoji se u
obnovi utjcaja religije. (religija je po njemu glavno obilježje jedne civilizacije) (5) nijedna civilizacija ne može polagati pravo na univerzalnu
valjanost. Ona kaže, da zapadno vjerovanje da je zapadna kultura univerzalna pati od tri problema: to je pogrešno, nemoralno i opasno.
Mješanje u poslove drue civilizacije je najbopasniji izvor nestabilnosti i u konačnici vodi svjetskom ratu. Zapad bi trebao prihvatiti raznolikosti
civilizacija i samanjiti međucivilizacijske sukobe i uspostaviti miroljubive odnose. Zapad treba učiniti sve da osigura svoj opstanak i zaštiti svoje
iterese. Islam je taj koji uzrokuje najviše sukoba, jer on vidi zapadnu civilizaciju maeterijalističkom, pokvarenom i nemoralnom, one je veoma
mrzi i strahuje od nje. Opsjednuti vlastitom kulturom i slabošću vlastite moći, muslimani su najljući neprijatelji Zapada, i Zapad ih mora suzbiti
po svaku cijenu, i to: jačanjem međunarodnih institucija koje odražavaju zapadne interese, surađivati sa ostalim civilizacijama i iz NATOa
isključiti one koji sa Zapadom nemaju kulturnog afiniteta.

Globalizacija i kultura
Dijalog između kultur je prijeko potreban kako bi se promicalo bolje razumijevanjei učvrstio sve jači osjećaj o zajedničkoj pripadnosti ljudskom
rodu. Globalizacija to ulavnom olakšava tako što dovodi u dodir različite kulturne zajednice, koje se onda u mnogo čemu preklapaju i
konvergiraju. No u nekim slučajevima ona ugrožava kulturni identitet društva, što izaziva paniku, a to opet vodi borbi protiv dijaloga. Na jenoj
razini globalizacija nije nova pjava, već hiljadama godina različita ljudska društva osvajaju jedna druga i trguju. Ljudi su se selili s jednog
kontinenta na drugi, vjerski misionari nosili svoju poruku po svijetu, a rezultat toga j epozamašna razmijena tehnologije, načina proizvodnje,
znanja, vjerovanja i društvenih običaja. Od posljednjih desetljeća XX stoljeća ušli smo u novu fazu ljudske povijesti. Kao rezultat dekolonizacije,
zemlje koje su nedavno stekle neovisnost istrgavaju se iz imperijalne lušačke košulje te ulaze u nove ekonomske i političke odnose.
Reolucionarne pormjene u prevoznim sredstvima, komunikacijam, masovnim medijima, internet i nagli porast međunarodne trgovine, je nešto
što zbližava udaljene zemlje i stvara od njih djelove globalnog sistema međuovisnosti. Zapadni kapitalisti trebaju nova tržišta, radnu snagu,
sirovine, a zemlje u razvoju trebaju zapadne tehnologije. Međunarodno organizacije institucionaliziraju, kapitaliziraju i ojačavaju globalnu
međuovisnost, tražeći od zemalja otvaranje tržišta globalnim silama. Saradnja između svjetskih finansijskih tržišta, spektakularni rast razmijene
stranih valuta i transnacionalizacija proizvodnje daje poticaje globalnoj integraciji. Globalizacija, iako najočitija u ekonomiji, zahvata i druga
područja života, političko, kulturno i moralno. Globalizacija se porobila i u moralni život, lakoća putovanja je učinila da se više cijeni činjenica da
se, uprkos svim razlikama, sva društva sastoje od ljudi koji su u osnovi nalik jedni drugima, koji se suočavaju s istim problemima i imaju puno
toga zajedničkog. Globalni domet medija donosi na žive slike događaja u drugim dijelovima svijeta, uključuje nas u život udaljenih ljudi.
U svim segmentima života globalizacija ima poželjne i nepoželjne posljedice i za razvijene zemlje i za zemlje u razvoju. U ekonomskoj sferi ona
povećava konkurentnost i širi tržišta, povećava prosperitet bogatim zemljama i kvalitet proizvoda u zemljama u razvoju. ali eekonomska
globalizacija ima i neželjene posljedice, ona veže nacionalne privrede za mušice međunarodnog tržišta i ostavlja ih ranjivim na vnjske
manipulacije i valutne špekulacije. Zemlje u razvoju svodi na dobavljače sirovina i prepravljuje njihova tržišta jeftinom uvoznom robom, slabi
domaću ekonomiju, patentira njihove tradicionalne proizvode, povećava nezaposlenost i povećava nejednakosti unutar društva. Dešava se i
odliv mozgova, i vodi do neto transfera iz siromašnih u bogate zemlje, a sve ovo vodi ka lošem obrazovnom sistemu koji proizvodi jeftinu radnu
snagu za Zapad. U političkom silsu globalizacija povećava međunarodnu saranju i potiče poštovanje međunarodnog prava. Stvara pritisak za
prihvatanje demokratskih vrijednosti. Tamna stran je to što ona smanjuje nadzor koji zemlje imaju nad vlastitim poslovima i slabi moć i
autoritet demokratskih institucija. Zajednica se mrvi, slabi osjećaj zajedništva. Globalizacija utječe na države na vrlo složene i kontradiktorne
načine. Teritorijalne granice, međunarodne razlike, nacionalna kultura i nacionalno organizirana ekonomija, na koju se savremene države
tradicionalno oslanjaju radi održavanja svog jedinstva i legitimnosti, sve to je slabljeno, sve poroznije, sve ranjivije i sa sve manje
samopouzdanja. Državu vuše ne podupire više jedinstvena nacija, niti se tome može nadati, pa se mora oslanjati na kvalitet njihove
demokratske kulture. Globalizacija stvara ekonomske nejednakosti i neravnomjeran regionalni razvoj, i zahjteva od ržava da budu istodobno
represivne i liberalne: stroge u vođenju unutarnjih poslova, slabe u otporu vanjskim silama, sposobne predstavljati narod i govoriti u njegovo
ime, a ipak odvojene od mnogih aspekata njihova života.
Uticaj globalizacije na kulturu
Kao i u ostalim životnim područjima, globalizacija ima važne posljedice i za kulturu, i postoji 5 posljedica. (1) Ona vodi nečemu što se naziva
„sektorskom konvergencijom“. Dok tehnike, institucije, ideje i običaju prelaze državne granice, one obično stvaraju uglavnom slične obrasce
ljudskog ponašanja i odnosa u životnim područjima o kojima je riječ. Globalizacija ubrzava urbanizaciju i potiče rast velikih gradova, uz koje ide
anonimnost, veliki br. stanovnika, gužve i krimnal. Uzročnici sektorske konvergencije su: zajednička tehnologija; obrazovne, političke i druge
ustanove teže sličnim ciljevima, ljudi koji vode te ustanove prolaze sličnu obuku; građani su bar u grubim crtama upoznati sa tim šta je dobra
praksa u drugim zemljama (filmovi, TV), pa zato to traže i u svojima i posljednje želja za afirmacijom na međunarodnom planu. Sve ovo stvara
pritisak za sve sličniju praksu u istoj djelatnosti u svijetu. Konvergencije u raznim životnim područjima su neizbježne, one olakšavaju putovanja,
komunikaciju, društvene dodire, razmjenu idaj itd. sektorske konvergencije stvaraju džepove poznatog i u inače nepoznatoj stranoj zemlji, ti
džepovi ta područja čine intelektualno i osjećajno lako pristipačnim te daju osnovu s koje se može početi shvatati ono što je nepoznato i
nerazumljivo. A zahvajujući globalizaciji, danas jedva da ima ijednog društva koje bi nam bilo posve neshvatljivo ili zatvoreno. (2) Globalizacije je
potaknula rast zajedničke elitne kulture. Takva kultura se širi i na direktore, pojedine profesionalne skupine, univerzitetske profesore i druge. Ti
ljudi su često obrazovani na sličan način i na uglednim zapadnim univerzitetima, dolaze iz istog okruženja, odjevaju se slično, imaju iste ukuse i
gaje iste ambicije za svoju djecu. Ti ljudi su kozmopoliti u smislu da se ugodno osjećaju u dodiru sa strancima, dok istodobno čuvaju svoju
posebnost te su strancima zanimljivi i korisni. (3) Globalizacija proizvodi razmjerno usku zajedničku kulturu za obične ljude diljem svijeta. Ljudi u
cijelom svijetu govore o ljudskim pravima, izborima, slobodi govora, pravima manjina i demokratiji. Na privrednom planu svima je poznato o
čemu je riječ kada se govori o minimalnim platama, pravu na rad, državi blagostanja; na moralnom i društvenom planu govori se o nadzoru nad
vlasitim životom, romantičnoj ljubavi, samopoštovanju, identitetu, spolnoj usmjerenosti, a sve ovo su univerzalno poznate teme. Zdrav život je
zajednička težnja svih nas. Uska globalna kultura širi se i na potrošačko područje života. Trgovački centi, restorani brze hrane i dobra koja
proizvode Adidas, Rolec, Levi Strauss gotovo su univerzalni te sa sobom nose svoju kulturu. To ne zanči kako su te ideje jednake važnosti u svim
društvima niti u svim njihovim društvenim skupinama, nego da su svima (na različite načine i u različitim stupnjevima) intelektualno dostupne i
svi znaju o čemu je riječ ako se spomene neka od ovih tema. (4) Granice u globalizacija su postale prolazne, što je dovelo do multikulturalizacije
nacionalne kulturne tradicije i pojavi novih kulturnih oblika, koji se ne mogu posve uklopiti ni u jednu od tih granica. Iako je kulturna interakcija
ponajviše posredovanja Zapadom, to nije posve jednostran proces, jer i druge kulture imaju utjecaja na druge. Primjer su: indijski filmovi, turske
sapunice, indijska kuhinja i joga, kineska kuhinja i borilačke vještine i istočna medicina, afrički i latino američki književnici. Islam je najbrže šireća
religija na svijetu, a i budizam je ostavi veliki utjecaj. Zahvaljujući većoj izloženosti ostalim kulturama i volji za posuđivanjem ideja od njih,
postoji značajno mišljenje i spajanje stilova, slika, kulturnih izričaja i osjećajnosti. Pa čak i religije koje se u inače isključive, posuđuju jedna od
duge zamisli o duhovnosti, svetosti i smislu života i smrti, to vrijedi i za najsamopouzdanije među njima. Proces međusobnog prožimanja kultura
nije novost našeg vremena ali je sada dobio novi zamah pod utjecajem globalizacije. Danas svaka kultura u sebi nosi dijelove drugih kultura te
time pokazuje manju ili veću mjeru mulitkulturalne usmjerenosti. To ne znači da se bližimo nekoj jedinstvenoj svjetskoj tradiciji, nego da
nacionalne tradicije postaju porozne, pokazuju sličnosti. Poznavanje drugih kulturu daje osnovicu s koje ljud mogu otvoriti nerazumljive i
nedovoljno poznate dijelove drugih kultura te nam ih učiniti prihvatljivim, a time dobijamo samopouzdanje da se možemo opustiti u prisustvu
drugih i uživati u njihovoj različitosti. (5) globalizacija vodi ka pluralizaciji društva. Ljudi su oduvjek znali kako drugi žive i mile različito od njih, ali
to znanje je bilo maglovito, danas se s drugim ljudima susreću preko TVa, na odmorima i tako upoznaju njihove običaje. Kada se došljaci dosele
među njih, domaći ljudi ulaze s njima u interakcije i uče o njihovoj kuhinji, muzici, nošnji i običajima. Za razliku od prijašnjih društava, u kojima je
kulturna homogenost bila pravilo, ljudska višestukost i raznolikost danas su sveprožimajuća i čvrsta činjenica svakodnevnog života. Zapadna
društva su uvjerena u svoju kulturnu nadmoć i nemaju visoko mišljenje o moralnim vrijednostima ne-zapadnih useljenika. Oni poštuju kuhinju i
umjetnosti novopridošlica, ali od njih se očekuje da priznaju nadmoć zapadnih vrijednosti i žive po njima, ako ne prihvate te vrijednosti
promatra ih se kao ugozu nacionalnog identiteta. Stanje u ne-zapadnim društvima je u isto vrijeme i slično i različito. Većina nema problem
nositi se s razmjerono površnim aspektima zapadne kulture, kao što su muzika, hrana, TV emisije i odjeća, ali osjećaju se ugroženim od zapadnih
moralnih i političkih vrijednosti. Nezapadna društva kulturno su različita na drugačije načine od Zapadnih, one se natječu za glave i srca građana
te su u stalnoj napetosti. U društvenom pogledu nezapadna društva sebe definiraju kao tradicionalna zajedništva, politički individualistički,a u
osobnom životu iskazuju naklonost za oboje. Postoji potpuna razdvojenost u vremenu posvećenom poslu od onog posvećenog društvenom
životu. Poput Zapadnjaka, i njima je kulturna raznolikost problematična, iako iz različiih razloga i s jačim opravdanjem. Niko od toga ne može
pobjeći u eti globalizacije, nego svi moraju pronaći načine kako će se nositi s tim.
Isključiva paradigma
Od nastanka moderne države u 17. stoljeću, estetički ili ekskluzivistički pogled dominira političkom teorijom i praksom. Ovaj pogled uljučuje 3
međusobno povezana uvjerenja: (1) Svijet je podjeljen na države, od kojih je svaka pravno, politički ili moralno zatvorena jedinica. Državljani
neke države su njena eksluzivna odgovorsnost, jednako kao što je i ona njihova. (2) Svaka država je suverna. Suverenost je inherentna u državi,
nešto što država osjeduje zahvaljujući svojoj naravi te nešto što ima prirodno pravo, na sličan način kao što bi ljudi trebali uživati ista prirodna
prava zbog činjenice što su ljudi. Svaka država smatra kako je njena neouvisnos dovedena u pitanje ako iz nekog razloga ne može slijediti svoju
volju. (3) Država soju legitimnost crpi iz svojih građana te je njena jedina uloga promicanje kolektivnih interesa svojih državljana. Građani imaju
moralnu obavezu pokoravati se državi te ta obaveza ima prednost nad svim ostalim. Eksluzivistički ili etatistički pogled je iz temelja pogrešan.
To su primjetili mnogi autori koji su se posvetili ideji ljudskog jedinstva te se brinuli kako bi novonastajuće države svojim zatvaranjem u moralno
zatvorene jedinice mogle potkopati te napore. Čovjejčanstvo jeste podijeljeno u države, ali ono ih također i nadilazi te im postavlja moralna
ograničenja. Po ekskliuizističkom stavu, jedina zadaća države je promicanje interesa njenih državljana. Ovo je opet samo jedna polovica istine.
Ljudi imaju zadaću ne nauditi temeljnim interesima drugih ljudi te unutar ograničenja svojih mogućnosti pomoći drugima oko temeljnih dobara
bez kojih je nemoguć vrijedan život. Država je medij kojim ljudi izvršavaju svoje dužnosti i izražavaju svoju moralnu narav. Velika ograničenja
ekskluzivističkog stava o državi postaju posebicevidljiva u odnosu na humanitarne intervencije. Ekskluzivističko stajalište zahtjeva od države
međusobno poštovanje suverenosti i strogo suzdržavanje od uplitanja, dok država međusobno poštovanje suverenosti i strogo suzdržavanje od
uplitanje, dok humanitarna intervencija implicira kako je u određenim okolnostima moguće zaobići ove postavke. Ekskluzivistički način
razmišljanja implicira kako bi jedino nacionalni interes trebao voditi odnose neke države s drugim državama, dok humanitarna intervencija
zahtjeva od države djelovanje u više ili manje nezainteresiranoj mjeri u određenim situacijama. Moralno promišljanje iza ovog stajališta je
tragično jednostavno. Budući da humanitarna intervencija ne potpada pod normalne dužnosti države onako kako su definirane ekskluzivističkim
gledištem, potrebno ju je legitimirati putem javne potpore koja bi se lako mogla okrenuti na drugu stranu ako počne stizati previše lijesova
prekrivenih zastavom. Od zemlje kojoj se pomaže očekuje se duboka zahvalnost što druga zemlja podnosi ljudske i finansijske žrtve mimo svojih
dužnosti re se očekuje shvatanje kako njezin spasilac ne može biti preizbirljiv kod odabira vojne taktike i ciljeva ili prema tretmanu zarobljenika i
civila. Unutar etatističke paradigme humanitarna intervencija nužno se prikazuje kao besplatan čin velikodušnosti, nastao iz mješavine prijira i
žaljenja spram zemlje u kojoj se interveniše te potivan osjećajem ogorčenosti zbog žrtava koja se podnosiča zbog moralne ucjene. Ovi slični
čimbenici dokidaju mnoge uobičajene moralne ograde koje priječe upotrebu sile.
Globalno usmjereno građanstvo
Suprotno od ekskluzivističko pogleda na državu nalazi se inkluzivistički ili globalno orjentirani pogled na državu. Ovaj pogled priznaje države kao
vrijedne zajednice koje trebaju biti neovisne, no vidi ih unutar društva te šire zajednice. Ljudi trebaju slobodu organizovanja i vođenja svojih
poslova bez vanjskog miješanja. Njihova neovisnot je odraz njihove kolektivne volje za vlastitim uspostavljanjem kako zasebne zajednice.
Neovisnos im omogućuje žvot kakav žele i uspostavu vladavine s kojom se mogu pistovjetiti i lako komunicirati. Države djeluju na dvije razine;

Prvo, države opstoje među drugim sržavama i tvore društvo država. Kao kolektivne jedinice koje predstavljaju volju svojih građanja, države se
međusobno odnose kao ravnopravne. Države imaju jednaka prava i dužnosti, jednaku zastupljenost u međunarodnim institucijama i
ravnopravno sudjeluju u osmišljavanju ugovora. 60-ih godina sve više državnih aktivnosti se počelo stavljati pod okrilje međunarodnog prava.

Drugo, kao ljudske zajednice, države su ukorijenjene u širu ljudsku zajednicu te čine njezin dio. Država su moralne jedinice, no nisu moralno
zatvorene. Čovječanstvo je također moralna zajednica, a njegovi članovi imaju određene pozitivne i negativne dužnosti jedni prema drugima. To
znači da su ljudi građani određenih zajednica, ali i globalne zajednice i imaju legitimni mralni interes u tome kako drugi žive te mogu izravno ili
putem države izraziti svoju brigu. Dužnost građana je da se pobrinu da njihova država, ne definira i slijedi njihove interese na način koji škodi
interesima drugih te se također pobrinuti da država pruži pomoć potrebnima kako bi mogli voditi dostojanstvene živote.
Ove dvije razine djelovanju imaju različite, no upotpunjujuće logike. Prva uzima države kao svoje temeljne jedinice, druga daje prednost ljudima
i univerzalnoj zajenici koju oni tvore. Prva uzima u obzir pojedince kao građane određenih država, a druga državu vidi kroz prizmu pojedinca.
Prva razina je orjentisana primarno prema slabostima međunarodnog poretka, a druga prema ljudskoj dobrobiti. Kao članovi društva državam
ljudskim se odnosima upravlja pravilima i običajima o kojima su se države dogovorile; a kao članovi ljudske zajednice, ljudski, odnosima
upravljaju formalno i neformalno izrečene pozitivne i negativne dužnosti.
Dakle građani su istovremeno članovi određenih političkih zajednica šire ljudske zajednice te imaju obaveze prema sugrađanima, ali i strancima,
etatistički pristup negira obaveze prema strancima, kozmopolitski ili etički univerzalistički pogled poriče posebne zahtjeve članstva u političkim
zajednicama, što je također pogrešno. Teritorijale granice neke političke zajednice su zasigurno slučajne na način da su često plod
međudržavnog ili građanskog rata te su mogle biti drugačije, ali s vremenom granice postaju integrirane u živote građana te države. Članovi
političke zajednice međusobno su pvezani nebrojenim sponama, imaju zajednički interes u očuvanju stabilne zajednice, sistema temeljnih prava
i sloboda te općeg ozračja uljudnosti i međusobnog povjerenja. Od članova se traži plaćanje poreza i nošenje svog dijela tereta održavanja
zajedničkog života. Oni na zajednicu gledaju kao na svoju, osjećaju se odgovornim za nju i osjećaju ponos/ sram kada ona (ne)ispunjava njihova
moralna očekivanje. Kao i prema svojim sugrađanima imamo i dužnosti prema strancima, a te dužnosti proizilaze iz principa jednake ljudske
vrijednosti. Suočavamo se sa zajedničkim problemima s kojima se ne možamo uhvatiti u koštac bez traženja voljne saradnje drugih te uzmanja
njihovih interesa u obzir. U globalizirano doba skupine i društva sude jedni o drugima na sličan način te oni koji se osjećaju zapostavljeno ili
nepravedno tretirano postaju rasadnikom dubokog nezadovoljstva te izazivaju katastrofu u dalekim zemljama. Prosvijetljeni vlastiti interes
svake zemlje daje dodatan razlog za brigu o drugima. Naše građanstvo posjeduje kako nacionalnu tako i globalnu dimeziju. Globalno orjentirano
građanstvo je šire i dublje od tradicionalnog pogleda, koje je ograničeno na određenu političku zajednicu. Kada odrastemo u nekoj određenoj
zajednici, razumijemo tu zajednicu bolje nego i jednu drugu, povezani smo s njom i aktivno se zanimamo za njene poslove. Ako nastavimo živjeti
u zajednici te uživamo prednosti njenog građanstva, stičemo određene obaveze spram nje, koje nemamo spram drugih.
Za razliku od globalnog građanina, koji je svugdje u egzilu, globalno orjentirani građanin ima vlastiti dom iz kojeg de okreće drugima koji također
imaju jednako vrijedne domove. Globalno orjentisan građanin prihvata stvarnost i vrijednost političkih zajednica te je više internacionalist nego
kozmopolit. Globalno orentisano građanstvo uključuje obaveznu kako prema svojoj zemlji, tako i prema čovječanstuv općenito, tako da se te 2
obaveze međusobno uvjetuju i reguliraju. To uključuje da politika naše zemlje ne šteti širem čovječanstvu te da unutar granica vlastiti
mogućnosti promiče interese šireg čovječanstva. Globalno orjentisano građanstvo uključuje i aktivno zanimanje za ljude u drugim dijlovima
svijeta te btigu za njih. Kako mi cijenimo svoju zajednicu, drugi također cijene svoju, kako mi priželjkujemo neke osnovne uvjete za dobar život,
tako ih i drugi žele. Čovjek želi dobro ljudim u drugim dijelovima svijeta, raduje se njihovom uspjehu te se osjeća taknut njihovim problemima,
kada ih njihova vlada maltretira, provodi etnička čišćenja, čovjek se osjeća odgovornim za njih te mobilizira međunarodnu javnost. Ovakvo
društvo bi također trebalo težiti svijetu utemeljenom na principima globalne etike. Trebali bi se truditi oblikovati globalne finansijske i druge
institucije na način da usmjere globalne sile u emancipatorne svrhe, pomiču univerzalnu dobrobit ljudi te jačaju ljudsku sposbnost upravljanja
vlastitom sudbinom. Ove institucije pružaju sistem globalnog upravljanja bez svjetske vlade, a njihov bi sastav, smjernice i način rada trebali
odražavati ova moralna razmišljanja.ove institucije pružaju životno važan globalni forum, u kojem je moguće doći do odluka s globalnog gledišta
te podići kolektivnu svijest na razinu koju traži sigurnost globalne međuovisnosti.

Humanitarna intervencija
Država nije jedini medij putem koje međunarodna zajednica može djelovati. Mogotoga moguće je učiniti na razini civilnog društva.
Međunarodne i lokalne nevladine organizacije mogu u mnogome doprinjeti razvoju povjerenja između različitih skupina putem razvoja
zajedničkih projekata i promicanja boljeg razumijevanja, također je moguće poticati na mirne načine rješavanja sukoba te počinjanje rješavanja
sukoba prije nego ode van kontorle. Vojno djelovanje može postati nužno ako se zadovolje 4 uvjeta: (1) Treba također jasno definirati
međunarodno pravo i postaviti stogr uvjete pod kojima ljudi izvana smiju intervenirati u uunutarnje poslove neke države. U situacijama vanjsko
državnog djelovanja trebalo bi pokrenuti Međunarodni sud čija bi presuda bila konačna. (2) Voja akcija se odvija teške ruke, uključuje velike
troškove u ljudstvu i novcu, te ostavlja nasljeđe mržnje. Zbog ovog bi je trebali temeljiti na vrlo pažljivom kalkuliranju i planiranju. Vanjska
intervencija ne bi trebala proizvoditi kolonijalni mentalitet koji kvari obje uključene strrane, a stranci imaju dužnost pomoći, ali ne bi trebali
potkopavati osjećaj slobodne volje tih država. (3) vojna intervencija bi trebala imati ograničene ciljeve, ne smije diktirati sastav vlade,
narušavanje normalne međuigre političkih snaga ili izlika za okupaciju zemlje. Jedini cilj vojne intervencije bi trebao biti zaustavljanje kruga
nasilja, pomoć zarobljenim civilima, osiguravanje mjere stabilnosti. (4) Vojnu intervenciju bi trebala odobriti odganizacija koja je široko priznata
kao glas međunarodne zajednice. Na jednoj razini dužnost pomaganja je na svim državama te bi svaka država koja je u stanju trebala pružiti
pomoć. Vojna intervencija bi trebala imati temljene principe kako bi zemlja u nevolji imala više povjerenja u intervenciju i mogla istoj pomoći.
Podvrgnuta nekim strogim uvijetima intervencija je prema tome opravdana ili barem opravdana u slučaju propalih ili krajnje represivnih država.
Filandra Šaćir, Bošnjaci nakon socijalizma: O bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu:
Tri modela politizacije naziva ulica u postratnoj BiH
U najnovijem BH postsocijalističkom preimenovanju gradskih ulica i trgova iskristalizirala su se najmanje 3 modela. Model apsolutne nacionalne
dominacije (Banja Luka), model nacionalne segregacije (Mostar) i pomiriteljski model s pokušajem ideološke dominacije (Sarajevo).
Odnos socijalnog i konfesionalnog identiteta polovinom 19. Stoljeća u BiH
Konfesionalna i socijalna podjela u bosanskom društvu u jednom su se povijesnom trenutku podudarile na način da su katolici/Hrvati i
pravoslavci/Srbi većinski bili kmetovi, eksploatirani, dok su muslimani/Bošnjaci bili veleposjednici, eksploatatori. Naravno, bilo je i nemuslimana
veleposjednika, posebno Srba u austrougarskome razdoblju, kao i muslimana kmetova, ali je ovaj obrazac klasno – konfesionalne podjele
bosanskoga društva u osmanskom razdoblju bio i ostao dominantan.