Još od vremena kada je Mevlana prvi put stigao u Konju, u njoj su boravili i živjeli

mnogi čuveni derviši i sufije. Jedan od njih bio je Sadreddin Konjevi. Čuveni sufija
Muhjiddin Arebi bijaše oženio njegovu majku koja je tada bila udovica. Tako je
Sadreddin odrastao obasut duhovnim obiljem koje je na njega prenio Šejh ul Ekber –
najveći od svih šejhova, kako su još zvali Muhjuddina Arebija.
No, između Sadreddina i Mevlane, postojala su mnoga
razmimoilaženja u pogledu vjerovanja. Sadreddin je bio bogat i uticajan
čovjek. Njegova kuća bi se slobodno mogla nazvati palačom, imao je
mnoštvo sluga, živio je poput kakvog sultana. S druge strane,
Mevlana, unatoč svojoj čuvenosti, je uvijek bio i ostao siromah. Bio
je jedan od velikih kritičara sjaja i bogatstva. Njegovi učenici su bili
mahom zanatlije i obična raja.
Na jednom sijelu u Sadreddinovoj kući, jedan od gostiju, Emir
Kemaluddin, obraćajući se Mevlani, reče: “Tebe slijede samo sitne
zanatlije i raja. Zar takvi ljudi pristaju uz ljude znanja i mudrosti? Gdje
god se traži kakav zlatar, krojač il’ bakalin zasigurno će se takav
naći kraj tebe.”
“U pravu si,” odgovori Mevlana, “no, zar Mensuri Haladždž nije
štavio vunu za dušeke, zar nije čuveni Muhavali bio obični tkalac?
Kakvu štetu ti zanati mogu nanijeti znanju i učenosti? Osim toga, oni
učeni, dobri i bogati mene ne zanimaju, meni trebaju sirova srca
koja imaju žudnju da sagore!”
Sadreddin je vremenom zavolio Mevlanu i njihove razlike su se svakim danom
smanjivale. Jedne prilike, Mevlana mu je došao u posjetu. Sedruddin sjede
na koljena pred njim iz učtivosti i poštovanja koje je sada za njega imao.
Jedan od Sadreddinovih derviša upita Mevlanu: “Da li bi nam mogao
razjasniti pojam fakirluka - ‘duhovnog siromaštva’?”22
No, Mevlana je bio u stanju fikra – razmišljanja, i nije odgovorio na pitanje
iako ga je ovaj derviš ponovio više puta. Kada je Mevlana otišao,
Sadreddin prekori svoga derviša: “O neuljudni, sirovi čovječe! Mevlana ti
je odlično odgovorio na pitanje, samo ga ti nisi razumio. Derviš koji je
sazrio nikada ne govori u prisustvu starijih, osim jezikom svoga
unutarnjeg stanja. Fakir je onaj koji je odbacio zemaljsku i nebesku odjeću sa
sebe i ogrnuo se ogrtačem nepostojanja. Takav čovjek boravi u tišini
srca svoga i on svojom tišinom govori. “
No, mnogi nisu mogli razumijeti govor Mevlanine tišine. Kako je
njegova zvijezda rasla tako je rasla i zavidnost mnogih. Jednom je
šejh Nedžmeddin rekao da će opovrći svaku riječ koju Mevlana
izgovori. Poslije izvjesnog vremena Mevlana se pojavio i rekao: “La
illahe ilallah Muhammeden resulullah.” To je osnovni princip Islama
koji kaže: ‘Nema Boga osim Allaha, a Muhammed je njegov
Poslanik’. Zar je šejh Nedžmeddin mogao opovrgnuti te riječi? Ispao
je budala pred svima i kasnije, shvativši svoju grešku, tražio je
oprost od Mevlane.
Mevlana je jednom izjavio: “Tajne sedamdeset i dvije frke,23 nisu
tajne za mene.”
Ove riječi razbiješnjele su vjerske fanatike u Konji i oni odoše do
kadije da ga optuže. Kadija ga odmah pozva i upita: “Da li ti sebe
zaista smatraš prijateljem svih frka?”
“Smatram,“ odgovori Mevlana.
Kadija tada osu na njega plotun pogrda i uvreda, nazivajući ga
najcrnjim imenima. Mevlana ga je mirno slušao i kada on završi
reče: “Sve što si o meni rekao istina je, o dobri čovječe!”
Takav odgovor, sa takvom prisebnošću, i bez imalo negodovanja na
njagore pogrde koje mu je taj čovjek uputio, razoružale su kadiju. U
njemu se dogodila unutarnja promjene te on ganut Mevlaninim
stanjem zaplaka i zamoli ga za oprost.
Mevlanine prsa bijahu dovoljno široka za sve ljude bez obzira kakvoj
vjeri ili ubijeđenju oni pripadali.