Bijaše u Bagdadu neki sultan čije se carstvo prostiralo s jednog na

drugi kraj svijeta, njegove riznice bijahu prepune blaga, njegova vojska bijaše
brojna i nepobjediva, no, imade je prilično glupog sina. Kada bi pitao
svoje vezire da mu ga opišu, oni su se dovijali na najmaštovitije
načine, govoreći: “Vaše veličanstvo vaš sin je nevin poput proljetnog
dana” ili pak “svjež za probleme ovoga svijeta,“ ili, “on posmatra život
sa očima jednostavnosti,“ ili, “on se ne bavi komplikovanim
stvarima, jer one odnose mir njegovog srca,“ i tako dalje. No, kada sultan nije bio
u njihovoj blizini govorili su mnogo otvorenije: “Ah! Sultanov sin je
glup poput najgluplje mule iz Basre, koje je bijaše predugo ostavljena
na suncu, pa čak i gluplji.”
Sultana je sve to jako tištalo i činio je sve da njegov sin dođe do
malo pameti. Najposlije odluči da sazove sve najeminentnije
učenjake u carstvu nebili podučili njegovog sina raznovrsnim
disciplinama, nadajući se da će to popraviti njegov kritični nivo
inteligencije.
“Problem je bio jednostavan,” mislio je sultan. “Za sve postoji neko
rješenje pa i za ovaj slučaj.”
Sultan, koji je uspješno savladavao sve izazove života i nikada do tada
nije naišao na problem koji se nije mogao riješiti, smatrao je da i
gluposti njegovoga sina mora biti lijeka.
Dakle, sakupio je najbolje učenjake svoga carstva i izašao pred njih s
riječima: “Vi ste svi učeni ljudi, najbolji u svojim oblastima. Ja znam
da sve vas čekaju važni spisi i neodložni poslovi kod kuće, ali ovdje
je učenik kome treba pouka pa bih vas molio da ga podučite.”
Niko od njih nije bio toliko glup da ne napravi razliku između carske
molbe i zapovijedi. Svi učenjaci klimnuše glavama i tako je započelo
školovanje sultanovog sina. Godine su se smjenjivala, prolijetala
proljeća i jeseni. Svakoga dana, od jutra do večeri govorila bi se
poezija, memorisale matematičke formule, izučavali zakoni vjere.
Neki od učitelja su umirali u procesu i drugi su dolazili na njihovo mjesto. Bili
su između dvije vatre: nestrpljivosti sultana da konačno ugleda
rezultate sinovljeve poduke i neizmjerne gluposti njegovoga sina.
Napokon, pred sultanom se pojavi jedan od iscrpljenih učenjaka i
reče: “Vaše veličanstvo, vaš sin je završio svoje studije, sada nema
više nijedne stvari pod kupolom nebesa koju on nije studirao i izučio.
Mi smo ispunili naš zadatak, vaš sin je postao učenjak.”
Sultanovo srce konačno je zapuhnuo lahor olakšanja, no, sumnja ga
još uvijek nije bila potpuno napustila. Odmah je, s nestrpljenjem,
pozvao da mu dovedu sina. Sin se spotače ulazeći u carske odaje.
Na njemu bijaše nova i sjajna odora učenjaka, pod miškama je nosio
dvije debele knjige.

“Sine moj,” kliknu sultan, “srce moje skače od radosti vidjevši te u

toj lijepoj odori učenoga čovjeka, kojemu nijedna mudrost više nije
strana. No, dozvoli mi jednu malu provjeru.”
Sultan se potom okrenu i uze smaragdni prsten, koji je već ranije bio
pripremio. Sakri ga u svojoj ruci, ispruži je prema sinu i upita: “Reci
mi, moj učenjače, šta držim u svojoj ruci?”
Na sultanovo zaprepašćenje, njegov sin, bez razmišljanja i sa
sigurnošću, odgovori: “U tvojoj ruci je nešto okruglo i zeleno.”
“Budući da si stvar izvrsno opisao, sada nam svima lijepo kaži njeno
ime,“ reče oduševljeni sultan.
“Pa,” sin reče, “budući da je ta stvar zelena i okrugla, to bi morala
biti lubenica.”
“Šta kažeš!!!” povika, kao gromom pogođeni, sultan. “Ti potpuno
razumiješ najtananije detalje koji bi zadivili i začudili naumnije od
ljudi, što je odraz tvoga ogromnoga znanja, no pored svog toga
znanja tebi je promakla jednostavna činjenica da u šaku čovjeka ne
može stati lubenica!”