Jugoslavija i Vatikan

Radmila Radić

Do prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana krajem 1952. godine ( poslije

proglašenja nadbiskupa Stepinca za Kardinala) došlo je u periodu kada je Jugoslavija učinia
veliki preokret u svojoj međunarodnoj orijentaciji. Jugoslovenski komunisti su bili svijesni
snage katoličkog pitanja koje je bilo u stanju rasturiti i samu državu, jer je prekid diplomatskih
odnosa ujedno zaoštrio i prilike u zemlji. Državn organi su bezuspiješno na svoju stranu pokušali
pridobiti umjerenije biskupe, preko ustupaka i selektivnog dodijeljivanja finansijske pomoći.

U januaru 1953. Tito je u Beogradu primio delegaciju katoličkih biskupa, radi razgovora o
odnosima države i crkve, poslije čega je objavljeno da je dogovoreno formiranje zajedničke
komisije koja bi razmatrala osnove budućih odnosa. Strane diplomate smatrale su da su
jugoslovenske vlasti zainteresovane da pokažu da je sporazum sa Katoličkom crkvom moguć ,
iako predstavnici Vatikana više nisu u zemlji. Ubrzo nakon toga Stepinac je jednom američkom
novinaru dao izjavu da do dogovora neće doći sve dok Sveta stolica ne pošalje odobrenje.

Na sjednici odbora za unutrašnju politiku SIV- a u aprilu 1953, zaključeno je da Vatikan i

pojedini biskupi u zemlji čine sve kako bi onemogućili rad Udruženja katoličkih sveštenika i da
će ići na njegovo razbijanje. Državnni sekretarijat za inostrane poslove FNRJje 14. decembra
upustio telegram svim diplomatskim predstavništvima da je primjećen novi talas
antijugoslovenske kampanje u Vatikanu i da tome treba parirati prema mogućnostima. U Istom
mijesecu pri prijemu protestantskog sveštenika Džejmsa Laudna kod Kranja, Tito je katoličku
crkvu okarakterisao kao najtamniju reakcionarnu organizaciju.

Propagandna kampanja o progonima Katoličke crkve u Jugoslaviji, bila je na vrhuncu od 1952

do 1956. Vijesti koje je objavljiao radio Vatikan prenosile su vodeće svjetske novinske agencije.
Antijugoslovenska kampanja se obično pojačavala onda kada su jugoslovenski predstavnici
pokušavali da postignu nešto na međunarodnom planu. Antijugosovenska kampanja je bila
posebno snažna u Južnoj Americi prilikom posijete jugoslovenske privredne organizacije na čeu
sa Jakovom Blaževićem koji je ujedno bio i tužitelj na suđenju Stepincu.
Septembra 1954. godine dr. Franjo Šeper , nekadašnji sekretar Alojza Stepinca imenovan je za
nadbiskupa kuadjutora u Zagrebu. Njegovo imenovanje je označilo da Vatikan prihvatio
činjenicu da Stepinac ne može više obavljati funkciju nadbiskupa i da prihvata potrebu da se
povrati vidljivo vodstvo nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji. Nadbiskup Šeper i Vladimir
Bakarić, predsjednik hrvatske vlade razmijenili su posjete u decembru iste godine. Njihov
kontatkt nije neobičajena pojava , ali je svakako odgovaralo i težnjama vlasti za generalnom
liberalizacijom kao dijelom politike miroljubive ekoegzistencije. Bakarić je u razgovoru sa
novinarima izjavio kako još uvijek nije došlo vrijeme za obnavljanje diplomatskih odnosa sa
Vatikanom , koji nije pokazao dovoljno dobre volje za tako nešto. U Vatikanu su čak i pozitivni
koraci jugoslovenskih vlasti , poput puštanja na slobodu mostarskog biskupa Čulea i nekih
sveštenika izazivali izrazito negativne komentare pa se čak i sumnjalo u odanost Katoličkoj
crkvi tih lica.

Glavni cilj državnih organa u tom periodu bio je odvojiti pitanje odnosa sa Vatikanom od pitanja
odnosa prema crkvi u zemlji. Za katolički episkopati je bilo karakteristično da je svako
značajnije pitanje u odnosima sa vlastima nastojao da riješi traženjem da se poštuju načela
Ustava i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, a da je potom nastupao i podvojeno.
Njihov podvojeni stav se zasnivao na različitoj ocijeni situacije u zemlji i trajnosti poredka.
Jedan dio je smatrao da poredak nije dugog trajanja i da se prema njemu treba neprijateljski
postaviti, dok je grupa dalmatinskih biskupa bolje uvidjela situaciju i bila spremnija za saradnju ,
ali je pri tome nastojala da ne dođe u sukob sa Vatikanom.

Prvi pokušaj obnove odnosa Vatikana sa Jugoslavijom zabilježen je u decembru 1954. preko
papskog nuncija u Santjago de Čileu koji je tražio kontakt sa Veljkom Vlahovićem za vrijeme
njegovog boravka U Latinskoj Americi. Novi signali stizli su preko jugoslovenskih ambaadora i
diplomatskih službi ,najviše iz SAD-a , Južne Amerike , ali i iz Europe. Vatikan, međutim i dalje
nastavlja pružati negativan publicitet položaju Crkve u Istočnoj Europi. Radio Vatikan objavljuje
vijesti koje se odnose na nemoućnost ispovijedanja vijere, progon sveštenika i sl. 1956. godine
objavljeno je papsko pismo Dum maerentes, Zatvorenim nadbiskupima Stepincu, Mindsentjeu i
Beranu( Zagreb, Budimpešta i Prag) kojim se ohrabruju katolici u komunističkim državama da
izdrže pritiske.Vatikan je nastojao pokvariti odnose Francuske i SAD prema Jugoslaviji, ali bez
uspjeha.
U maju 1956 .godiine objavljena je zbirka dokumenata Alberta Galtera. Tema knjige je bio
položaj katoličke crkve u zemljama iza vozdene zavjese, gdje je poglavlje o Jugoslaviji znatno
obimnije obrađeno nego što je to slučaj sa ostalim zemljama. U Jugoslaviji su se nastavila
suđenja zbog neprijateljske propagande. U dva slučaja , kod suđenjarektoru seminarije u Rijeci
1955. godine i nekim profesorima i studentima Seminarije u Splitu 1956. , optuženi nisu bili
okrivljeni samo zbog neprijateljske propagande, već su i same škole bile zatvorene. Vremenom
je broj suđenja opadao, a kazne su bile sve manje, a time je i bio manji pritisak na svakodnevni
život vijernika.

U odnosima katoličke crkve i države sporna pitanja bila su vezana uz crkvenu imovinu,
oporezivanje ,administrativno kažnjavanje, rad katoličkih vjerskih škola, uticaj katoličke crkve
na omladinu i članove partije i sl. Jedno od najosjetljivijih pitanja odnosa katoličke crkve i
državnih organa bilo je pitanje svešteničke emigracije U Jugoslaviji se smatrao da veštenička
emigracija predstavlja stalni oslonac Vatikana u obaviještajnim i antijugoslovenskim
aktivnostima. Neposredno pred Biskupsku konferenciju krajem 1957. godine, beogradskog
nadbiskupa Ujčića je krajem 1957. Vatikan zvanično obavijestio da u narednom periodu biskupi
mogu da dolaze u zvanične posjete, koje su bile prekinute zbog ratnih dejstava. Prvu zvaničnu
posjetu učinio je zagrebački nadbiskup Šeper u maju 1958. godine. Tokom naredne godine
Vatikan će posjetiti i drugi biskupi što će na zapadu probuditi veliko interesovanje. Na opšte
iznenađenje, biskupi će zahtijevati normalizaciju odnosa sa Jugoslavijom, isticati pomanjkanje
svešteničkog kadra u zemlji i predlagati da se Jugoslaviji učine neki ustupci. Kao prtuuslugu
traženo je slanje studenata u Rim. Ujedno su se biskupi ogradili od svešteničke emigracije i
zahtijevali depolitiziranje Zavoda Sv. Jeronima.

Početkom aprila 1959. godine prilikom posjete nadbiskupa Ujčića došlo je do značajnih
pomaka u poboljšanju odnosa. Papa Ivan XXIII je odobrio liniju koju je zastupao beogradski
nadbiskup, te pitanje udruženja prepustio biskupima u zemlji. Papa se detaljno interesovao za
položaj Crkve u Jugoslaviji i nametnuo utisak kako želi normalizaciju odnosa. Odnos Vatikana
prema emigraciji ostao je naizgled nepromijenjen. Po logorima u kojima je živjela politčka
emigracija i dalje su djelovale karitativne organizacije. U te logore su ugl. odlazii sveštenici sv.
Jeronima koji su se smatrali najekstremnijim emigrantima.
 Uklanjanje jednog od njih , Draganovića iz Zavoda i imenovanje Kokše za rektora
smatralo se ustupkom Jugoslaviji i stvorilo temelj za poboljšanje odnosa. Jugoslovenski državni
organi dopustili su dvojici sveštenika odlazak na školovanje u Rim, ali nisu potpuno skinuli veto
na odlazak drugih sveštenika dok u zavodu sv Jeronimane bude izvršena potpuna depolitizacija.
Obje strane su izrazile spremnost ka popravljanju odnosa.

Analizom emisija radio Vatikana tokom 1959. pod naslovom” Iz života crkve pod
komunističkim režimom”, nema više informacija iz Jugoslavije, pa čak i onih koje su prenijele
strane agencije. Primjetno je da i u emisijama na srpskohrvatskom odsustvuju direktni napadi
upućeni prema katoličkoj crkvi. Početkom 1960. nadbiskup Ujčić je bio odlikovan za svoj
osamdeseti rođendan , oredenom zasluga za narod I reda zbog svojih napora u poboljšanju
odnosa držžave i crkve. Sa druge strane , Vatikan je namjerno postavljalo najektremnije
elemente na mjesta administratora, forsirao je germanski element, te kažnjavao, smjenjivao i
penzionisao one biskupe koji su bili lojalni vlasti, a isticao one sa neprijateljskim držanjem.

Početkom 1960-tih postepeno je uslijedilo popuštanje partijske discipline. Članovi Partije

nisu više isključivani ukoliko bi članovi njihove porodice odlazili u crkvu.Jedna od posljednjih
prepreka normalizaciji odnosa bio je Stepinac koji je umro početkom 1960. Papa mu je tom
prilikom učinio posebnu čast specijalnom nmisom u katedrali sv .Petra u Rimu. Radio Vatikan je
ispraćaj Stepinca pratio nizom emisija koje su sadržavale aluzije o potrebi njegove što skorije
beatifikacije i napadima na FNRJ. Objavljena je i njegova duhovna poruka u kojoj on poziva
hrvatski narod da istraje u borbi za svetu katoličku vjeru.

U julu 1960. godine napravljen je u SKVP-u jedan elaborat o odnosima Vatikan-FNRJ u

kome su nregistrovana pitanja za eventalne pregovre sa jugolovenske strane.1. ne miješanje u
unutarnje poslove FNRJ,2. razgraničavanje biskupija, 3.imenovanje rezidencijalnih biskupa 4.
prestanak pomaganja separatističkih tendencija političke emigracije 5. pitanje zavoda sv.
Jeronima 6. emisije radio Vatkana, 7. pomoć Vatikana biskupima u Jugoslaviji.Krajem jula
1960. održana je sjednica Kardinalske komisije za inostrane poslove i na njoj je donijet zaključak
da se sa Jugoslavijom normalizuju odnosi, najprije u smislu modus vivnedija između episkopata i
vlasti u zemlji, a kasnije da se uspostave i diplomatski odnosi sa jugosavijom Predstavka
katoličkog episkopata u FNRJ usvojena je na Bikupskoj konferenciji u Zagrebu, održanoj krajem
septembra 1960.,bila je u skladu sa stavovima Vatikana i instrukcijama koje je episkopat dobio.
Predstavka je objavljena i u stranoj štampi , a ocijenjena je kao pozitivna i na sastanku SKVP-a.
odlučeno je da se na predsavku odgovori i da se započnu pripreme za razgovore sa Poslovnim
odborom katoličkog episkopata. Uljčić je vladin odgovor u novembru odnio papi. U Vatikanu je
odgovor komentarisna pozitivno.

Po povratku u Beograd , Uljčića je primio Ranković koji je zaključio da sv. stolica želi
poboljšanje diplomatskih odnoa sa Jugoslavijom, ali da je Jugoslavija ta koja treba da pokrene to
pitanje.Tokom 1961. popunjena su i posljednja biskupska mjesta u NR Hrvatskoj. Vatikan je bio
voljan popustiti jugoslovenskim zahtjevima, ali sve dok se nije diralo u nadležnosti njega
samoga. U te svrhe upućena je i direktiva nunciju u Brazilu da dođe na prijem i stupi u kontakt s
Titom tokom njegove posjete 1961.

Za maj 1962. bila je planirana posjeta Aleksandra Rankovića Italiji, dje se očekivalo da će se
pokrenuti pitanje odnosa sa Vatikanom.. Tom prilikom on je uručio poziv Fanfaniju da posjeti
Jugoslaviju. Preliiminarni razgovori o normalizaciji odnosa započeti su u strogoj tajnosti, da bi
diplomatski odnosi bili ponovo uspostavljeni 1966.godine.