8

NOVI IMPERIJALIZAM: UTRKA ZA AFRIKU I AZIJU

U drugoj polovini XIX st., a posebno 1880-ih počela je snažna ekspanzija zapadnih sila u
ostale dijelove svijeta. Europske zemlje su se gotovo utrkivale u grabeži za afričkim ili
azijskim teritorijima. Podvrgnuli su domaće kulture i donosili zapadnjačku kulturu i institucije
bez obzira htjelo to domaće stanovništvo ili ne. Do 1914.g. imperijalne sile podvrgnule su
gotovo cijelu Afriku i veliki dio Azije, i pod svoju kontrolu stavile gotovo milijardu ljudi.
Ovaj imperijalizam nije bila neka novotarija, jer još od XV st. Europljani su pronosili svoj
utjecaj širom globusa, Ali ovako snažna ekspanzija između 1880. i 1914. stekla je od
povjesničara naziv novi imperijalizam.

Bogatstvo i slava
Puno je razloga koji su pokrenuli ovaj veliki val imperijalizma, ali je vjerojatno žudnja
za bogatstvom bila najjači. Industrijske nacije bile su željne novih tržišta, jeftinih sirovina i
sočnih poslovnih mogućnosti. Zapadnjački industrijalci, trgovci, investitori, brodari,
avanturisti i naseljenici nadali su se da će u Africi i Aziji realizirati sve svoje potrebe, a s
druge strane europski radnici vjerovali su da će prošireno tržište osigurati nove poslove, a
time i njihovo sigurno zaposlenje. Politički vođe, bez obzira bili oni zainteresirani za takvu
imperijalističku igru ili ne, popuštali su pritiscima. Često se pokazalo da neke kolonije nisu
baš poseban izvor bogatstava, i da ih je skuplje držati pod kontrolom, nego što one donose, ali
"bolje da je mi imamo nego netko drugi."
Imperijalizam je potaknut i nacionalističkim
sentimentima, a vlade zapadnih zemalja su ga znale
jako dobro koristiti. Francuska ekspanzija pomogla
je Francuzima da povrate ponos nakon gadnih
poraza od Prusa, Talijanima su prekomorska
osvajanja nadoknadila osjećaj drugorazredne
europske sile. Stjecanje kolonija postalo je mjerilo
statusa, dokaz nacionalne političke i ekonomske
snage, biti po strani u toj imperijalnoj utakmici,
svrstalo bi naciju među drugokategornike, ili kako
je jedan nacionalist i povjesničar izjavio (von
Treitsche): "Sve velike nacije moraju postaviti svoja
obilježja na barbarskoj zemlji, a oni koji u tome ne
uspiju imat će neprimjetnu ulogu u vremenima koja
dolaze." Cijeli Zapad s velikim je interesom pratio
zbivanja u imperijalnoj utakmici, a napete priče iz
prekomorskih zemalja prodavale su stotine novina.
Naravno, razlozi za opravdanost imperijalne
politike isticali su se na sličan način po cijelom
Zapadu. Zapadnjaci su najčešće sebe vidjeli kao Slika 1: Naslovnica iz francuskog
katoličkog magazina Le Pelerin, koja
donositelje civilizacije i svih njenih koristi, posebno otkriva zapadnjačku, idealiziranu viziju
tehnologije i vjere nazadnim ljudima u egzotičnim imperijalizma. Članica Bijelih sestara
zemljama. Najpoznatije riječi vezane uz podučava pokrštene djevojke Ugande kako
koristiti šivaći stroj. Prema slici, Zapad
opravdanost imperijalizma izrekao je poznati pisac donosi dobrobit tehnologije, vjeru i
Rudyard Kipling, koji je napisao da je civilizaciju novim generacijama zahvalnih
"civiliziranje manje sposobnih rasa, vrlo teško Afrikanaca.
breme na leđima bijelog čovjeka ("white man's
burden")".
 9

Mnogi su promatrači imperijalizam i kolonijalizam postavljali u kontekst neizbježnog,

kao dio darwinovske teorije po kojoj najjači opstaju, a u takvoj borbi bijela rasa je u velikoj
prednosti i ima potpuno pravo kontrole nad inferiornim rasama. Rijetki su bili ljudi koji su se
javno protivili imperijalnoj politici, a jedan od najžešćih kritičara bio je već spomenuti
francuski socijalist Jean Jaurès. Takvi usamljeni glasovi nisu imali dovoljnu težinu u
tolikom mnoštvu zaluđenih imperijalnom politikom, osim toga kolonijalna osvajanja bila su
tako jednostavna da se činilo glupim ne iskorištavati prilike.

Sredstva osvajanja
Do 1850. bilo je ili teško ili se nije isplatilo ulaziti u dubinu afričkog teritorija, ili
intenzivnije proširivati kolonijalne posjede u Aziji. Nakon 1850., znanost i tehnologija
osigurali su industrijskim zemljama sredstva neophodna za osvajanje i kontrolu
neindustrijaliziranih zemalja. Željezni parobrodi prevozili su ljude, robu i informacije preko
oceana sve brže i jeftinije. Manji parobrodi osiguravali su uzvodno putovanje rijekama.
Željeznička mreža omogućavala je jednostavan prelazak preko pustopoljina. Sueski kanal
skratio je putovanje prema Aziji za tisuće milja, a planirani Panamski kanal obećavao je
slično. Godine 1800. pismu je trebalo oko godinu dana da stigne od Londona do Indije, a
1880. telegramu treba svega sat vremena.
Inovacije u naoružanju također je zapadnjacima dalo ogromnu prednost, a posebno
se to odnosi na strojnice, kojima su kosili domorodačko stanovništvo kao snoplje žita.
Winston Churchill, koji je sudjelovao u bitki za Omdurman u Sudanu 1898., zapisao je: "To
nije bila bitka već prava egzekucija, a tijela domorodaca ležala su svuda uokolo." U toj bitki
poginulo je 11.000 Sudanaca i samo 28 Britanaca, što dovoljno pokazuje moć modernog
naoružanja.
Češće je veća prepreka za ulazak u dubinu teritorija Afrike bila smrtonosna malarija
nego otpor domaćeg stanovništva, ali kada je oko 1830. otkrivena spasonosna moć kinina,
ništa više nije moglo zaustaviti istraživače, misionare, trgovce i vojnike na putu u sub-
saharsku Afriku.

Grabež za Afrikom
Do ranog XIX st.
Afrika je bila sjedište
nekoliko vitalnih
civilizacija. Trgovina i
kontakti s Europljanima
odvijali su se samo na
obalnim područjima
Afrike, gdje su Britanci,
Francuzi i Portugalci
držali svoje posjede, a
ogroman ostatak Afrike
bio je potpuno slobodan
od europske kontrole.
Kasnih 1870-ih dva su
čimbenika inicirala
međunarodni grabež za
Slika 2a: S ličica iz europskih novina 1896.g. o vesel om i nonšalantnom afričkim teritorijem.
životu u Africi prije nego je Zapad posložio stvari na svoj način. Prvi se odnosi na
Egipat, koji je okupirao
pažnju Francuske i Britanije kao tržište njihovih proizvoda, kao investicijska pogodnost i kao
 10

most prema Aziji. Europski bankari financirali su lučke infrastrukture, željeznicu i telegrafske
linije, te osiguravali visokokamatne zajmove egipatskoj vladi. Kada je 1869. francuska
kompanija izgradila Sueski kanal, Egipat postaje još važniji strateški teritorij, jer Kanal
postaje vitalna veza Mediterana, Crvenog mora i Indijskog oceana. Britanska želja za
kontrolom Kanala bila je najizraženija, jer njegovim posjedovanjem osiguravaju najlakšu
komunikaciju sa svojim "krunskim draguljem" – Indijom. Britanci su uskoro iskoristili
financijske probleme egipatske vlade i otkupili njihove dionice Kanala, pa su u igri, kao
vlasnici Kanala ostali samo Britanci i Francuzi. Nacionalna pobuna u Egiptu, 1882. s ciljem
istjerivanja stranaca i preuzimanja kontrole nad Egiptom i Kanalom, rezultirala je britanskom
okupacijom Egipta (francuski parlament nije dozvolio uplitanje francuskoj vojsci) koji je pod
britanskom kontrolom ostao do iza 2. svjetskog rata.
Francuzi su prihvatili takav razvoj događaja u Egiptu, ali su od Britanaca tražili
potvrdu francuskih ambicija u Sjevernoj i Zapadnoj Africi, naime u slijedećim godinama
Britanci su se širili prema jugu (Sudan,…) da osiguraju Egipat i prema istoku (strateške
pozicije na Crvenom moru – Aden,…) da osiguraju putove prema Indiji i Kini. Iz istih razloga
su Francuzi polazili od Alžira prema Tunisu, Maroku, odnosno većem dijelu sjeverozapadne
Afrike.
Drugi čimbenik odnosi se na belgijskog kralja Leopolda II, čija je glad za bjelokosti,
gumom, palminim uljem i naravno slavom, inicirala novu utrku za posjedima u subsaharskoj
Africi, nakon njegovog zauzimanja bogatog Konga. Leopold je tvrdio da mu je cilj otvaranje
Centralne Afrike civilizacijskim tekovinama i "probijanje tame koja obavija cijelu tamošnju
populaciju." U stvari, njegove trupe pobile su tisuće domorodaca, a daljnji odnos prema njima
bio je takav da su proteste
upućivale sve europske
zemlje, iako ni same nisu
bili "nevinašci".
Berlinska
konferencija, 1885.
formalizirala je taj grabež
za Afrikom, postavljajući
pravila igre za teritorijalnu
vladavinu Afrikom. Ona
kolonizatorska zemlja koja
ima dovoljno jaku fizičku
prisutnost, može zahtijevati
kontrolu nad određenim
područjem, a Konferencija
Slika 2b: Karikaturalni prikaz uvođenja teutonskog poretka u Afriku je postavila i standarde
preko njemačkog imperijalizma. Gotovo je s mirnim i veselim životom sa poštivanja određenih prava
slike 2a. domaćeg stanovništva i
zabranu ropstva, ali to je
ipak bio samo komad papira, odnos prema domorodcima vam je jasan.
Do 1914.g. najveći dio kontinenta bio je razgrabljen, a jedan od rijetkih izuzetaka bila
je Etiopija, gdje je promućurni car Menelik igrao na kartu međusobnih svađa Europljana i za
Etiopiju osigurao nabavu nešto modernijeg oružja, što mu je dobro došlo protiv Talijana
(Adova, 1896.) koji su najjače bacili oko na njegovu zemlju, a Talijani, „sjajni borci“, izabrali
su taktiku strateškog povlačenja, pa je slavno Etiopsko carstvo još neko vrijeme ostalo
slobodno.
Međusobni sukobi europskih sila bili su potencijalna opasnost, ali su u većoj mjeri
izbjegnuti jer su svi bili svjesni da bi sukobi oko Afrike neminovno vodili ratu u Europi, pa je
 11

diplomacija imala zapaženu ulogu u izbjegavanju takve mogućnosti. Unatoč vještoj

diplomaciji, sukob se nije mogao izbjeći u Južnoj Africi. Još početkom XIX st. britanski
doseljenici počeli su pristizati u Južnu Afriku, gdje su, još od XVII st. naseljeni nizozemski
Buri (Afrikaneri), koji su se opirali britanskoj aboliciji ropstva. Buri su se pod pritiskom
Britanaca povlačili u unutrašnjost Južne Afrike, usput vršeći pravi pokolj među Zulu
plemenima koji su im se opirali. Britanci su, ipak, priznali nezavisnost dviju burskih država –
Transvaal i Orange Free State. Kada su krajem XIX st. na burskom području otkrivena velika
nalazišta zlata i dijamanata, počeo je pravi stampedo britanskih imigranata. Britanski
poduzetnik i graditelj carstva Cecil Rhodes, uz podršku moćnih interesnih grupa u britanskoj
politici i gospodarstvu, koje je posebno zabrinjavala njemačka prisutnost u Jugozapadnoj
Africi, a Nijemci su podržavali Bure, odlučio je jednom zauvijek maknuti Bure kao nekakav
faktor s prostora bogate Južne Afrike. Ali ono što su Britanci mislili da će biti lak posao,
pretvorilo se u trogodišnji (1899-1902), vrlo skupi Burski rat. Britanci, poduprti sa 300.000
vojnika iz Indije i Britanije, na kraju su izvojevali pobjedu, ali su, ipak, morali prihvatiti Bure
kao partnere u novoosnovanoj Južnoafričkoj Uniji, čak je prvi premijer bio burski heroj
Louis Botha, a njegova će vlada objaviti da "neće dozvoliti jednakost obojenih i bijelih
doseljenika", a to je bila politika koja će karakterizirati Južnu Afriku u slijedećih osamdesetak
godina (apartheid, ali o tome više na proljeće).
Po cijeloj Africi Europljani su riječima i djelima davali do znanja da sebe, svoju
civilizaciju i svoju rasu smatraju superiornom u odnosu na, u svemu inferiorne Afrikance,
koje smatraju korisnima jedino za obavljanje fizičkih poslova. Postojale su ideje kod nekih
europskih političara o zatiranju različitih afričkih kultura i stvaranju jedinstvene, obojene
radne klase, a time bi se spriječilo Afrikance u zadržavanju starih plemenskih i kulturnih veza.
Oni Afrikanci koji se opiru bili bi desetkovani ili strpani u rezervate. Očaj je ipak tjerao
mnoge Afrikance na pobunu protiv bijelog čovjeka usprkos beznadnosti uspjeha takvog čina.
Jedan ratnik u Južnoj Africi objasnio je razloge pobunama: "Našeg kralja više nema,
podvrgnuti smo bijelom čovjeku koji nas tretira kao životinje, sve dok ne postanemo dovoljno
očajni da pokušamo učiniti kraj takvom načinu života. Znamo da su nam šanse male, jer
njihovo oružje je puno jače nego naše, ali borit ćemo se do zadnjeg, svjesni da iako ne
možemo pobijediti možemo ubiti pokojeg bijelog čovjeka i na taj način dobiti neku vrstu
zadovoljštine."

Kontroliranje Azije
U Aziji, zapadne sile su obično ostvarivale
svoje interese vladajući uz podršku lokalnih elita. U
azijskim starim i dobro organiziranim civilizacijama
potencijal za efikasan otpor bio je puno veći nego u
Africi, pa vladavina nije mogla biti apsolutna, nego se
pristupalo puno opreznije.
Indija je bila dragulj u britanskoj kruni i izvor
zavisti svih ostalih imperijalnih sila. Njezino
bogatstvo i kultura učinilo je od Indije pravi simbol
Britanskog Carstva, a specijalni status određen je
krunjenjem kraljice Victorije za caricu Indije,
1876.g. Indija je bila jezično i teritorijalno raznolika
kao i Europa. Gotovo 20 puta veća i sa 7 puta više
stanovnika nego Velika Britanija, Indija je kupovala i
prodavala više robe nego ijedna
Slika 3: Indijska posluga koja tetoši pripadnika britanske kaste druga kolonija. Zato ne čudi da je
službenika u Indiji. Jaz između vladajućih Britanaca i inferiornih
Indijaca je više nego očit. Zbog ovakvih pogodnosti, službenička cijela britanska imperijalna
mjesta u Indiji bila su vrlo tražena u Britaniji, jer moguće je da bi
muškarac sa slike doma uživao neku skromnu društvenu poziciju,
a ovdje se osjeća kao kralj.
 12

politika bila usmjerena u očuvanje te najbogatije kolonije. Umjesto da mijenjaju strukturu

indijskog društva, Britanci su se u svojoj vladavini oslanjali na lokalne strukture vlasti, koji su
na taj način dobili nekakav osjećaj važnosti i autonomije. Britanci su zaposlili gotovo pola
milijuna Indijaca kao službenike koji provode izgradnju infrastruktura – željeznice, kanali,
luke, škole i zdravstvene ustanove – sve u svrhu napretka koji je koristan za Indiju, ali od
kojeg će najviše beneficija imati, naravno, Britanci. S druge strane taj će napredak dovesti do
znatnog povećanja broja stanovnika, koji će preteći gospodarski razvoj, pa će za mnoge
Indijce životni uvjeti postati sve lošiji. Britanci su restrukturirali indijsku ekonomiju tako da
se specijalizira za proizvodnju onoga što Britaniji najviše treba, kao što su razni tekstili,
opijum, čaj i sl., a nekad snažna indijska industrija pamuka uništena je da bi Indija postala
tržište za britansku tekstilnu industriju. Britanci nisu pokazivali niti najmanje znakove da bi
htjeli osigurati Indiji autonomnu vladavinu, pa se, kao rezultat, razvio jak nacionalni pokret,
koji je kulminirao 1885. utemeljenjem Indijskog Nacionalnog Kongresa, koji će započeti
dugotrajnu borbu za indijsku nezavisnost, a posebno će se istaknuti uvjereni pacifist
Mahatma Ghandi.
Francuska je gotovo na isti način provodila svoju politiku u Jugoistočnoj Aziji, u
današnjim prostorima Vijetnama, Laosa i Kambodže, koji su zajedno činili uniju poznatu
kao Francuska Indokina. Kao Britanci u Indiji, i Francuzi u Indokini su donosili napredak u
infrastrukturi i zdravstvu i vodili takvu politiku koja će osigurati ekonomsku ovisnost
spomenutih kolonija o Francuskoj. Otvoreno pokazivanje superiornosti nad domaćim
stanovništvom također će dovoditi do začetaka borbe za istjerivanje Francuza, a takva
nastojanja omogućit će pojavu
značajnih osoba kao što je Ho-Chi-
Min, čiji će značaj posebno doći
do izražaja u Vijetnamskom ratu
protiv SAD.
Kina, sa svojim visoko
organiziranim društvom i jakom
centralnom vlašću dugo je
odolijevala zapadnjačkom pritisku,
iako su tijekom XVI i XVII st.
prihvatili neke europske trgovce i
misionare, nakon toga su zatvorili
vrata. Kinezi su smatrali svoje
carstvo najnaprednijim i
najmoćnijim na svijetu, pa ne čudi Slika 4: Umjetnički prikaz Bokserskog ustanka. Bokseri u
što je kineski car mogao otpraviti središtu, sa sabljama i kopljima, a dolje desno US marinci s
britanskog poslanika u Kini krajem modernim strojnicama, puškama i revolverima. Bokseri, prikazani
XVIII st., a koji je predlagao neke kao divlji i krvožedni, čini se kao da izviru iz prenapučenog
kineskog društva, a s druge strane marinci kao da pucaju izvana
trgovačke aranžmane, riječima: prema kineskom društvu.
"Naše Carstvo posjeduje svega u
izobilju. Nemamo potreba za
barbarskim proizvodima". Ipak, tijekom XIX st. demografski bum, kao rezultat glad širom
Carstva i propadajuća dinastija Chin uzrokovali su slabljenje moćne civilizacije, što je bila
prevelika kušnja zapadnim silama. Naoružani modernim puškama i robom navalili su u Kinu.
Prvi su navratili Britanci, koji su tijekom 1830-ih počeli trgovati indijskim opijumom
za kineski čaj, svilu, srebro i ostalo. Kineske vlasti pokušale su spriječiti ovisnost o opijumu
kod mnogih Kineza i kriminalne aktivnosti vezane uz trgovinu opijumom, zabranom njegova
uvoza. Kao odgovor, Britanci, kojima je trgovina opijumom bila vrlo unosna, šalju ratne
brodove i trupe s najmodernijim naoružanjem. Relativno su lako porazili Kineze u serijama
 13

sukoba poznatim kao Opijumski ratovi, koji su rezultirali predavanjem Hong Konga
Britaniji (1842.) i široka trgovačka prava stranim trgovcima, kao i izuzimanje stranaca od
dosega kineskih zakona. Sredinom XIX st. zadan je najteži udarac moćnoj kineskoj
civilizaciji, naime izbio je Tajpinški ustanak (1850-1864), tj. uništavajući građanski rat koji
je odnio gotovo 50 milijuna života i gotovo potpuno oslabio dinastiju Chin, koja je morala
davati još veće ustupke Zapadu. Britanci i Francuzi su čak (1860) okupirali Peking i spalili
ljetnu carsku rezidenciju, a Rusija je uzela luku Vladivostok, što je kineska vlada morala
prihvatiti bez pogovora.
Zapadne sile grabile su sve više interesnih sfera unutar Kine i posjedovali sve više
gradova u kojima su Zapadnjaci bili izvan kineske jurisdikcije. I SAD su se uključile u
imperijalnu politiku u Aziji, nakon što su u ratu protiv Španjolaca (1898) dobili Filipine. Da
bi zaštitili svoje trgovačke interese u Aziji, Ameri su propagirali tzv. politiku "otvorenih
vrata", prema kojoj svaka zapadna zemlja može trgovati na području Azije prema normalnim
ekonomskim načelima. Rivalstvo među velikim silama, kao i otpor Kineza ipak je spasio
Kinu od potpunog gubitka nezavisnosti. Kineski nacionalizam rastao je proporcionalno sa
stranom agresijom, a kulminirao je u tzv. Bokserskom ustanku (1899-1900), uperenom
protiv svih stranaca u Kini i zapadnog utjecaja. Bokseri, tajna organizacija koja vjeruje u
duhovnu snagu borilačkih vještina, pobili su tisuće kineskih kršćana i stranaca, sve uz podršku
kineske carice-udovice. Udružene imperijalne sile u krvi su ugušile pobunu i prisilile Kinu na
plaćanje velike odštete. Kinesko carstvo nije moglo još dugo izdržati. Godine 1911.
reformatori predvođeni Sun-Yat-Senom (obrazovan na Zapadu), pokrenuli su revoluciju s
ciljem oslobađanja Kine od strane eksploatacije i modernizacije društva. Svrgnut je posljednji
kineski car, Pu – Ji, a Sun–Yat-Sen je proglasio Republiku.
Sreću što je uspio zadržati svoju nezavisnost imao je samo Siam (Thailand), koji se
našao između Indije s jedne, i Kine s druge strane, a zahvaljujući rivalitetu Britanaca,
Francuza i Nizozemaca, ostao je relativno nedirnut, jedino što je Siam prihvatio europske
političke, društvene i ekonomske norme.
Japan je, čak i više nego Kina, odbijao direktne kontakte sa Zapadom. Početkom XIX
st. Japan je još uvijek bio feudalno društvo sa šogunima na čelu i samurajima kao glavnim
vojnim osloncem, dok je car imao limitiranu moć. Sve se promijenilo 1853.g., kada je u
tokijski zaljev uplovila američka flota pod komandom admirala Matthewa Perryja i
zahtjevom za otvaranje Japana Zapadu. Impresionirani američkom tehnološkom
superiornošću, Japanci su reagirali drugačije od Kineza, pa je 1868.g., grupa mladih Japanaca
srušila postojeću vlast i pokrenuta je sveobuhvatna društvena i politička reforma, poznata pod
nazivom Meiji restauracija, koja je uništila staru feudalnu strukturu društva, i reorganizirala
japansko društvo po uzoru na zapadne zemlje. Od svakoga su uzimali ono za što su mislili da
je najkvalitetnije i najefikasnije. Gospodarske promjene proveli su po uzoru na SAD, pravni
sistem su uredili po uzoru na Francusku, svoju pomorsku flotu razvili su po uzoru na Britance,
a autoritarnu vlast, efikasni vojni ustroj i obrazovni sistem po uzoru na Njemačku. Čak se
zahtijevalo zapadnjačko oblačenje, a uređenje Tokija izvedeno je po zapadnim arhitektonskim
modelima. Japan se industrijalizirao nevjerojatno brzo i počeo pokazivati svoje mišiće po
Aziji. Već 1894. natjerali su Kinu da im preda Taiwan i Koreju, a vrlo brzo došli su u sukob
s Rusima, koji su zaposjeli kinesku sjevernu provinciju Mandžuriju. Na iznenađenje cijelog
svijeta, Japan je potukao Ruse (1904-1905 – Rusko-japanski rat) i na kopnu i na moru, i
postao dominantna sila u Mandžuriji. Industrijaliziran, militariziran, i s jakim imperijalnim
sklonostima, Japan je do 1914. stao uz bok ostalih svjetskih sila.