Hispanija 1

Hispanija
Hispanija (lat. Hispania) je ime koje su
Rimljani dali Iberskom poluotoku.
Osvajanje će potrajati puna dva stoljeća,
puna krvavih bitaka i surovih epizoda kao i
žilavog otpora domorodačkog stanovništva,
s nekim primjerima herojstva kao što je
Numancija, koji će ostati upamćeni u
povijesti i opjevani od strane samih
Rimljana. Međutim, kad su Rimljani
konačno uspjeli potčiniti nepokorne Rimsko kazalište Merida

stanovnike Hispanije, proces romanizacije

će se odvijati manje više bez problema, jer koliko je Rim doprinijeo razvoju Hispanije, isto toliko sama Hispanija je
doprinijela Rimu svojim prirodnim bogatstvima kao i ljudima. Rimska vladavina će ostaviti neizbrisiv trag kako u
kulturi, tako i u običajima, i posebno jeziku budućih država koje će se pojaviti na Iberskom poluotoku.

Ime i etimologija
Termin Hispanija dolazi iz latinskog, a termin Iberija je isključivo grčkog porijekla. Termine španjolski, iberski i
hispanski ne treba miješati, niti koristiti naizmjenično jedan umjesto drugog, jer svaki od ta tri termina nosi sa sobom
i različite konotacije određenog vremena i prostora u povijesti. U tekstovima koji su se očuvali iz doba rimske
vladavine isključivo se rabi termin Hispanija (prvi put spomenuta oko 200. pr. Kr. u tekstovima pjesnika Kvinta
Enija), dok se u grčkim tekstovima uvijek koristi termin Iberija.
Pouzdano se zna da su Feničani i Kartažani zvali poluotok Span ili Spanija (Span ili Spania), u značenju "skriveno,
tajno", što bi značilo "skrivena daleka zemlja". Postoji druga verzija porijekla ovog imena, a to je da dolazi od
feničanskog termina I-shphanim, što otprilike znači od svisca (shphanim je množina od shaphán "svisci" - lat. Hyrax
syriacus), kako su Feničani nazvali zeca, životinju koja je njima bila nepoznata, i koju su našli na poluotoku u
izobilju. Druga verzija ove iste etimologije bi bila Hi-shphanim, Otok zečeva (to jest, svizaca).
S druge strane, zec nije bila jedina životinja koja je privlačila pažnju po svojoj brojnosti. Grci su nazivali ovaj
poluotok Ofiousa (Ophioússa), što znači Zemlja zmija, koju su zamijenili riječju Iberija, jer su tu riječ često čuli od
starosjedilaca. Načelno, ta se riječ odnosi na neki zemljopisni pojam, ali ne može se baš tvrditi da se konkretno
odnosi na rijeku Ebro, jer se ta riječ čula na cijelom teritoriju današnje Andaluzije. Neki lingvisti smatraju da je ta
riječ jednostavno značila "rijeka", međutim, ništa se ne može tvrditi sa sigurnošću, jer konkretnih dokaza nema.
Hispanija 2

Povijest

Iberija
U antičko doba znalo se za postojanje teritorija u
zapadnom dijelu Mediterana čije su zemlje bile bogate
rudama, vodom i ribom. Ni Grci ni Feničani nisu je
pokušavali osvojiti; ograničili su se na uspostavljanje
trgovačkih odnosa s iberskim plemenima koji su
obitavali na tom području.

Na Iberskom poluotoku nije postojalo političko

jedinstvo. Postojalo je mnoštvo plemena koja nisu
priznavala nikakav autoritet van granica svog teritorija.
Neki autori broje oko stotinu različitih plemena na
cijelom teritoriju poluotoka, i svako od tih plemena
imalo je vlastitu političku strukturu. Malo se zna o
ovim narodima jer su informacije u narativnim
Pirinejski poluotok prije dolaska Rimljana
izvorima fragmentarne i šture. U grubim crtama,
podjela bi mogla ići na Ibere koji su naseljavali
mediteransku obalu i južni dio Atlantske obale. Podrijetlo Ibera je nejasno, ali se vjeruje da bi mogli biti autohtono
stanovništvo poluotoka. Oko 1000. pr. Kr. pridružili su im se Kelti, koji su se nastanili u sjevernom i zapadnom djelu
poluotoka. Između njih, u unutrašnjosti poluotoka, nalazila su se plemena koja su bila mješavine ova dva naroda, i
nazivali su se Keltiberima.

Nakon Prvog punskog rata 241. pr. Kr., Kartaga se morala povući sa Sicilije i Sardinije. U potrazi za novim
teritorijima i resursima, brzo ih je našla s druge strane Gibraltara – na Iberskom poluotoku. Iberija postaje ključna
točka brzog gospodarskog i vojnog oporavka Kartage nakon poraza.

Rimska invazija
Bila su potrebna dva puna stoljeća kako bi se pokorili i pobijedili stanovnici Iberije koji su pružali nevjerojatno jak
otpor rimskim osvajačima. Ta dva stoljeća karakterizirale su neprekidne borbe, ratovi i pobune koje su iza sebe
ostavile mnogobrojne žrtve, herojske epizode i uspomene na važne sudionike događaja.

Rat s Kartagom
Nakon Prvog punskog rata (264. pr. Kr. - 241. pr. Kr.), Kartaga i Rim su podijelili Iberski poluotok na zone utjecaja
čija je granica bila rijeka Iber. Spor je nastao oko grada Sagunta, koji je bio rimski saveznik. Kartaga je napala
Sagunt, braneći interese jedne političke frakcije u tom gradu. Rim se pozvao na dogovor i zahtijevao povlačenje
kartažanskih trupa.
Danas se sa sigurnošću ne zna koja je današnja rijeka odgovarala rijeci Iber. Najvjerojatnije da je to bila rijeka Ebro,
i u tom slučaju, Sagunt se nalazio duboko u teritoriju utjecaja Kartage, međutim, također postoje indicije da se radi o
rijeci Júcar, i u tom slučaju, Sagunt je bio na teritoriju rimskog utjecaja. Bilo kako bilo, Rim nije pritekao u pomoć
Saguntu, i dozvolio je da Hanibal opustoši ovaj grad, kako bi kasnije to mogao iskoristiti kao izgovor za početak
Drugog punskog rata.
Tijekom rata sreća je u početku bila na strani Kartažana, međutim, dolazak Scipiona Afričkog u Hispaniju 210. pr.
Kr. donosi preokret. Scipion Afrički bio je jedan od najsjajnijih vojskovođa u rimskoj povijesti. Međutim, svoju
slavu nije zasnivao samo na svojoj vještini vojevanja, nego i na talentu za diplomaciju. Sklapao je saveze s lokalnim
plemenima što je višestruko pomoglo rimskim snagama. Iberska plemena su kao saveznici i najamnici služili kao
Hispanija 3

pojačanje za rimsku vojsku, a svojim poznavanjem terena su doprinijeli borbi s Kartažanima. U svojoj želji da se
oslobode Kartažana, hispanska plemena su prešla na stranu Rimljana. Drugi punski rat završio je uvjerljivom
pobjedom Rima nakon 16 godina ratovanja.

Prvi okršaji
Iako su se lokalna plemena isprva masovno pridružila Rimljanima, ubrzo je splasnulo početno oduševljenje jer su
shvatili da se nisu oslobodili gospodara, nego samo jednog zamijenili drugim. Krajem 3. stoljeća pr. Kr. stvoren je
plemenski savez keltiberskih plemena koja su digla bunu protiv Rimljana. Savez je u svakom trenutku mogao
računati na oko 30.000 pješaka i 4.000 konjanika. Do sukoba s rimskim legijama prokonzula Lucija Lentula i Lucija
Manlija Acidita je došlo u okolici današnje Zaragoze u kojoj su Keltiberi bili potučeni, a sama plemena su pretrpjela
krvavu odmazdu.
Rim je odlučio ne napuštati Hispaniju. Rimljani su bili svjesni velikih rudnih i prirodnih bogatstva poluotoka.
Početkom 2. stoljeća pr. Kr. senat je podijelio poluotok na dvije provincije — Hispaniju Citerior i Hispaniju Ulterior.
Međutim, kako nije bilo jednog vladara kojega je trebalo podčiniti, Rim je bio primoran pokoravati jedno po jedno
pleme, što je bilo veoma teško, s obzirom da svaki put kad bi se učinilo da je situacija konačno pod kontrolom, izbila
bi nova buna što bi situaciju vraćalo nekoliko koraka unatrag.
Mnogi rimski aristokrati bili su poslani u Hispaniju ne bi li našli načina da pokore keltiberska plemena. Među
mnogima, vrijedi istaknuti dva - Marko Porcije Katon Stariji i Tiberije Sempronije Grah Stariji.
Kada je Katon stigao u Hispaniju (195. pr. Kr.) cijela Hispanija Citerior je bila pobunjena, dok je pod kontrolom
rimskih legija bilo samo nekoliko gradova. Katon je poduzeo odlučnu borbu protiv pobunjenih plemena, i uskoro ih
je svladao i surovo kaznio. Plijen koji je odnio u Rim, impresionirao je njegove sugrađane - 25.000 funti srebra i
1.400 funti zlata, oteto od iberskih plemena u borbama.
Tiberije Sempronije Grah je također bio odlučan vojskovođa, međutim, pored ratničkih, koristio je i svoje
diplomatske vještine. Također je bio poslan kako bi ugušio jedan od ustanaka, međutim, uspio je vještim
pregovaranjem postići sporazume s većinom keltiberskih plemena i time je pacificirao gotovo cjelokupni teritorij
provincija.

Rat (154. pr. Kr. - 93. pr. Kr.)

Lusitanija (lat. Lusitania; današnji južni dio Portugala do rijeke Duero, dio autonomne pokrajine Španjolske Kastilje
i Leona i cijela Extremadura) je bila oblast koja se najviše i najžilavije opirala Rimljanima. Oko 155. pr. Kr.
lusitanski vođa Punik je počeo s upadima na dio teritorija Lusitanije koja je bila pod rimskom dominacijom, i na taj
način prekinuo mir koji je trajao više od 20 godina, a koji je sklopio Tiberije Sempronije Grah Stariji.
Keltiberski ratovi predstavljaju krvavu epizodu u povijesti rimskih osvajanja Hispanije. Iako su u početku keltiberska
plemena odnosila pobjedu za pobjedom, ipak su se na kraju morala pokoriti Rimu. Rim je vodio bespoštednu borbu
u kojoj nije birao sredstva. Lucije Lucinije Lukul isticao se svojom surovošću i beskrupuloznošću. Od 152. pr. Kr. do
151. pr. Kr. u opsadi grada Cauce, došlo je do pregovora o predaji. Kad su stanovnici grada otvorili gradska vrata,
Lukul je naredio da se svi pobiju. Procjenjuje se da je u tom pokolju život izgubilo oko 30.000 osoba. Pretor Galba je
150. pr. Kr. ponudio pregovore Lusitancima zahtijevajući da ovi prethodno spuste oružje na zemlju. Kada su ovi to i
učinili, naredio je juriš kojeg su rijetki preživjeli. Jedan od njih bio je i Virijat, pastir koji je 147. pr. Kr. podigao novi
ustanak protiv rimskih legija i vodio veoma uspješan gerilski rat u kojem Rimljani nisu mogli pobijediti. Na kraju su
morali pribjeći lukavstvu - potkupili su trojicu Virijatovih velikodostojnika koji su ga na kraju 13. pr. Kr. ubili.
Nakon Virijatove smrti, nestaje i posljednji trag organiziranog otpora Lusitanaca. Rimljani sve više osvajaju teritorij
Lusitanije o čemu svjedoči i Ploča iz Alcantare (lat. Tabula Alcantarensis) iz 104. pr. Kr.
Hispanija 4

Opsada i uništenje Numancije

Numancija (lat. Numantia; šp. Numancia) je postala simbol otpora osvajaču u španjolskoj povijesti po svom
stoičkom otporu prilikom opsade grada 133. pr. Kr.
Početkom 2. stoljeća pr. Kr., Numancija je bila glavni grad keltiberskog plemena Arevacosa. Nalazila se u centru
Hispanije i brojala je oko 30.000 stanovnika. Od samog početka neprijateljstava, Numancija je bila na meti
Rimljana. Budući da su pretrpjeli poraz 153. pr. Kr., Rimljani su prvi put sproveli opsadu Numancije. Opsade će se
periodično ponavljati, međutim, Rimljani neće imati mnogo uspjeha, sve dok 134. pr. Kr. senat nije poslao Scipiona
Emilijana (usvojenog unuka Scipiona Afričkog), da po tko zna koji put pokuša osvojiti nepokornu Numanciju.
Scipion je opkolio grad, nadajući se da će glad natjerati Numantince na predaju. Međutim, Numantincima je bila
draža smrt nego predaja i ropstvo. Kada su Rimljani ušli u grad, suočili su se sa stravičnim prizorom — Numantinci
su izvršili masovno samoubojstvo. Scipion je jedva uspio sakupiti oko pedeset preživjelih od kojih je nekoliko odveo
u Rim da bi prikazao svoju pobjedu. Preostali su prodani u roblje.
Herojstvo Numantinaca je između ostalih, opjevao i Cervantes u jednoj od svojih klasičnih tragedija, Opsada
Numancije (šp: El cerco de Numancia).
Krajem 1. stoljeća pr. Kr., ratovi između keltiberijskih plemena i rimskih legija su završeni.

Građanski ratovi
Nakon završetka keltiberskih ratova, Hispanija postaje poprište još jednog sukoba - ovog puta se radi o međusobnim
borbama samih Rimljana.
Godine 83. pr. Kr. u Hispaniju kao namjesnik stiže Kvint Sertorije, koji je u to vrijeme već dvije godine bio na
popisu za proskripcije diktatora Sule. Digao se na oružje protiv diktatora i nakon prvog poraza pobjegao je u
Mauritaniju gdje je stekao iskustvo u gerilskoj borbi. Zatim je prihvatio ponudu Lusitanaca da dođe na čelo
lusitanskih snaga i digne novi ustanak. Ubrzo je kontrolirao gotovo cijeli teritorij poluotoka. Uspostavio je neovisan
sustav vladavine sa sjedištem u Osci i vladao poluotokom sve dok senat nije poslao Pompeja. Sukobi su trajali
između 76. pr. Kr. i 71. pr. Kr. Sertorije je završio slično kao i Virijat – ubili su ga njegovi ljudi u Osci.
Protagonisti idućeg sukoba bila su dva najdarovitija generala i najutjecajnija političara Republike: Julije Cezar i
Pompej Veliki. Na tlu Hispanije vođene su dvije velike bitke u sukobu između Cezara i Pompeja: bitka kod Ilerde
(30. ožujka 49. pr. Kr.), južno od današnje Leride, i bitka kod Munde (17. ožujka 45. pr. Kr.). Mjesto bitke je
neodređeno: zbila se vjerojatno nedaleko od grada Osune ili Montille u španjolskoj provinciji Sevilla. U bitci kod
Munde pompejevci su teško poraženi i računa se da su gubitci bili 30.000 ljudi na Pompejevoj strani i 1.500 na
Cezarovoj. U istoj bitci, poginuo je i Pompejev stariji sin i imenjak. Nakon bitke kod Munde Cezar je nastavio s
pacifikacijom Hispanije i zatiranjem i posljednjeg traga podrške Pompeju.
Hispanija 5

Kantabrijski ratovi i kraj osvajanja

Tijekom vladavine prvog rimskog cara Oktavijana
Augusta (27. pr. Kr. - 19. n.e.) Rim je bio primoran
voditi surovu borbu protiv kantabrijskih i asturskih
plemena, ratničkih naroda u Hispaniji koji su se uporno
opirali rimskoj okupaciji, i koji su se nalazili na sjeveru
današnje Španjolske, manje više na teritorijima
današnjih autonomnih pokrajina Kantabrije, Asturije i
provincija Leona, Orense i Lugo. Sam car je osobno
sudjelovao u ovom ratu koji je trajao deset godina (29.
pr. Kr. - 19. pr. Kr.). Njegov vodeći vojskovođa,
Agripa, priveo je neprijateljstva kraju nakon krvave
bitke u kojoj su poginuli gotovo svi Kantabri sposobni
nositi oružje. Sam je Rim vodio surovu politiku prema Hispanija nakon Kantabrijskih ratova

ovim plemenima koja je na kraju dovela do gašenja

predromanske kulture na Iberskom poluotoku.

Završetkom Kantabrijskog rata, okončano je rimsko

osvajanje Pirinejskog poluotoka i započinje jedno dugo
razdoblje političke i gospodarske stabilnosti na
teritoriju Hispanije.

Romanizacija poluotoka
U vojnom smislu, proces romanizacije je počeo još od
pobjede nad Kartažanima u Drugom punskom ratu, na
mediteranskoj obali i u dolinama Ebra i Guadalquivira,
i proširio se do lusitanskih teritorija i preko tragične
opsade Numancije u 2. stoljeću pr. Kr. stigao do Hispanija pod Dioklecijanom (293. g.)
kantabrijskih vrhova s pobjedom Augusta krajem 1.
stoljeća pr. Kr. Što se civilizacijskog aspekta tiče, proces romanizacije je odigrao odlučujuću ulogu u pacifikaciji
poluotoka koji je pomagao sam car Oktavijan August kao i demilitarizacija poluotoka 68. godine nove ere što je bio
dokaz o tijesnoj vezi postignutoj između metropole i provincije, u kojoj je ostala samo jedna legija od tada pa do
kraja rimske vladavine na poluotoku sredinom 5. stoljeća. Ipak i ta jedna legija, Legija VII Gemina (lat. Legio VII
Gemina), bila je dovoljna da omogući kratkotrajan uspon lokalnog namjesnika Galbe na carsko pijestolje 68. godine
(vidi Godina četiri cara).

Jedan od najvažnijih trenutaka u procesu romanizacije Hispanije je bio kada je car Vespazijan dodijelio rimsko
građansko pravo hispanskim gradovima 74. godine, i na taj način im omogućio da dobiju status rimskih općina. Ta
činjenica je također omogućila kasnije Trajanu i njegovom nasljedniku Hadrijanu rođenima u Italici ( danas
Santiponse u provinciji Sevilla, Španjolska) da postanu rimski carevi.
Međutim, proces romanizacije Hispanije nije bio ujednačen na cijelom teritoriju. Bio je uvjetovan zemljopisnim
odlikama terena, stupnjem povezanosti i udaljenosti od metropole, kao i stupnjem ratobornosti osvojenih plemena i
strateškom i gospodarskom važnošću određenog dijela teritorija za same Rimljane. Tako su na primjer iberska
plemena mediteranske obale, današnje Katalonije, Valencije, Murcije i Andaluzije, kuda su već prošli Feničani, Grci
i Kartažani, bili podložniji rimskim uticajima i prije su se prilagodili i prihvatili rimski način života. Rimski utjecaj
je bio slabiji u centralnom dijelu današnje Španjolske i Portugala gdje su se nalazili Keltiberi i Lusitanci. Plemena sa
sjevera, kao Asturi i Kantabri, pružali su veliki otpor rimskom utjecaju i gotovo ništa od rimskog načina života nisu
Hispanija 6

prihvatili, dok su Vaskoni (današnji Baski), bili potpuno van bilo kakvog rimskog utjecaja, što zbog prirodne
teritorijalne izoliranosti, što zbog potpunog manjka zanimanja Rimljana za te krajeve.

Gradovi, institucije i infrastruktura

Rimski način života se zasniva na urbanim jezgrama,
tako da su se Rimljani od samog dolaska na Iberski
poluotok naseljavali ili u već postojećim većim
urbanim cjelinama ili su osnivali nove gradove. Rimski
civitas (lat: civitas), po ugledu na metropolu, Rim,
imao je senat koji je upravljao gradom sljedeći
specifične gradske zakone. Život u gradu je bio dobro
organiziran, i predstavljao je trgovački i poslovni centar
u kojem se koncentriralo stanovništvo. Na ovaj način,
gradovi u Hispaniji su postali glavna pokretačka snaga
romanizacije.
Bedemi grada Luga, Galicija
Novi gradovi su se u početku osnivali za smještaj
ranjenih legionara u osvajačkim ratovima ili kao
nagrada za veterane kojima se dodjeljivao komad
zemlje na kraju vojne karijere. S vremenom, kako je
teritorij sve više pacificiran, gradovi su se osnivali kako
bi se udomili državni službenici poslani iz Rima kao i
doseljenici iz Italije koji su se uglavnom naseljavali u
dolinama rijeka Ebra i Guadalquivira, privučeni
prirodnim izobiljem i bogatstvima Hispanije.

Neki od gradova koje su osnovali Rimljani:

• Tarraco - današnja Tarragona, osnovana 218. pr. Kr.
• Italica - nalazio se u današnjoj oblasti Santiponse u
provinciji Sevilla (Andaluzija, Španjolska),
Rimski forum u Méridi
osnovana oko 206. pr. Kr.
• Emerita Augusta - današnja Mérida, osnovana 25.
pr. Kr.
Izgradnja infrastrukture odigrala je veoma važnu ulogu
u romanizaciji Hispanije. Ceste, mostovi, vodovod,
kanalizacija, sustav za navodnjavanje polja i isušivanje
močvara vidljivo su poboljšali kvalitetu života na
poluotoku. Grad, sa svojim kupaonicama, kazalištima i
drugim javnim institucijama bio je vrlo prihvaćen
novitet od strane autohtonog stanovništva.

Od svih noviteta koje su donijeli Rimljani na Iberski

poluotok, najbitniji čimbenik romanizacije bila je
velika mreža cesta. Imala je nekoliko glavnih cesta od
kojih su se granale sporedne ceste, sve propisno Most preko rijeke Trebejana, izgrađen u vrijeme cara Trajana
označene putokazima na svakih 1.470 metara. Mnoge
Hispanija 7

od cesta pratile su riječne tokove, kao Guadalquivir, ili plovne dijelove rijeka Minjo, Duero, Tajo ili Ebro. Na ovaj
način, Rimljani su veoma olakšali kretanje ljudi, komunikaciju između gradova i promet robe. Krajnji cilj ovog
građevinskog pothvata je bio vojne i gospodarske prirode: osiguranje brzog evenutalnog kretanja vojnih trupa, kao i
povezivanje produktivnih i trgovačkih centara provincije s ostatkom carstva, a naročito s metropolom.

Građanstvo i društvena organizacija

Tijekom rimskih osvajanja, hispansko društvo se sastojalo od dvije osnovne skupine ljudi - robova i slobodnih ljudi.
Među slobodnim ljudima, razlikovale su se tri grupe:
• Oni koji nisu imali građansko pravo i u toj skupini se nalazilo uglavnom autohtono stanovništvo.
• Oni koji su imali latinsko građansko pravo, latinski građani - saveznici metropole.
• Oni koji su imali rimsko građansko pravo, osobe koje su bile rođene u Rimu.
Od svih ovih, samo je treća skupina - rimski građani - imala pravo na kandidiranje i glasovanje na izborima za
magistrate. Također su uživali značajne fiskalne i pravne povlastice.
Tijekom Republike, autohtono stanovništvo Hispanije je uglavnom pripadalo prvoj skupini - oni koji nisu imali
građanska prava. Međutim, s dolaskom carstva i konačnim svršetkom etape osvajanja, broj građana se povećavao
zahvaljujući mjesnim aristokratima i ljudima kojima je rimsko građansko pravo bilo dodijeljeno kao nagrada za
zasluge. Nasljedni karakter građanskog prava je doprinjeo stalnom povećanju broja rimskih građana među
stanovnicima Hispanije. Konačno, car Vespazijan je 74. godine dodjelio rimsko građansko pravo svim slobodnim
stanovnicima Iberijskog poluotoka. Zahvaljujući tome, mnogi Hispanci su se našli u senatu, pa čak i da se uzdignu
sve do mjesta rimskog princepsa, kao što su to uspjeli Trajan i Hadrijan. Konačno izjednačavanje rimskih građana i
slobodnih stanovnika ostalih dijelova carstva izvršeno je 212. godine, kada je car Karakala dodijelio rimsko
građansko pravo svim slobodnim stanovnicima carstva.
Osim građanskog prava, opće rimsko pravo je umnogome doprinjelo stabilizaciji i ujedinjenju hispanskog društva i
njegovom sve većem približavanju rimskom načinu života. Prije osvajanja, društvena organizacija authtonog
stanovništva je bila raznovrsna. Autohtoni narodi Hispanije su se nalazili na razini napredne plemenske zajednice u
kojoj je osnovno načelo bilo kolektivizam. Rim je sa svojim visoko razvijenim administrativnim i sudskim aparatom
potpuno promijenio tu situaciju - mnogobrojne različite narode ujedinio je u pravnom smislu u jedan narod, a s druge
strane, također je potpuno promijenio javni život, jamčeći prava pojedinca, kao na primjer, pravo na privatno
vlasništvo.

Jezik
Jezik je također imao veoma bitnu ulogu u romanizaciji
Hispanije. Latinski jezik se munjevitom brzinom
proširio na sve osvojene hispanske teritorije. Međutim,
utjecaj nije bio ujednačen u svim dijelovima poluotoka.
Podložniji su bili oni krajevi koji su inače brzo
prihvatili romanski način života - istočna i
meridionalna mediteranska obala, kao i veći gradovi.
Ruralni krajevi, unutrašnjost kao i sjeverni dio
poluotoka su duže vrijeme zadržali autohtone jezike.
Pločice iz Botorrite
Ovo objašnjava kasnije postojanje romanskih jezika
kao što su kastiljanski (španjolski), katalonski i
galicijski zajedno s drugim jezicima koji nisu imali veze s jezikom osvajača, od kojih je jedino uspio preživjeti
baskijski jezik.
Hispanija 8

Stanovništvo Hispanije je veoma brzo shvatilo značaj poznavanja latinskog jezika. Iako je do uspostavljanja carstva
bio potican bilingvizam (dvojezičnost), bilo je jasno da je poznavanje latinskog jezika automatski donosilo i
društveni napredak - latinski je bio službeni jezik koji je olakšavao komunikaciju s vlastima, i također je bio lingua
franca u trgovini kako na samom teritoriju poluotoka tako i u čitavom civiliziranom svijetu.

Kultura i religija
Stanovništvo Hispanije je također vrlo lako asimiliralo
i religiju u svom procesu prihvaćanja rimskog načina
života. Iako prethodna božanstva nisu nestala, u
mnogim slučajevima su se stopila s rimskim
panteonom, a preko njega i s helenskim. Neki su se
održali uglavnom u sjevernim dijelovima poluotoka,
međutim glavno načelo je bilo sinkretizam. U Hispaniji
bili su poznati Jupiter, Junona i Minerva, kao i Dijana,
Mars, Venera, Merkur, Eskulap, koji su polako
zauzimali mjesto mjesnih božanstava i u isto vrijeme
preuzimali mnoge od njihovih osobina. Ovaj proces je
bio brži u urbanim centrima, a osobito na obali
Mediterana.
Rimski hram u Vicu
Međutim, nisu se samo bogovi rimskog panteona
doselili u Hispaniju. Pojavila su se božanstva i iz drugih krajeva svijeta u kojima su Rimljani ratovali, i koje su i oni
sami polako prihvaćali. Iz Egipta su stigli Izida i Serapis, Mitra iz Perzije, Atargatis iz Sirije, Kibela iz Male Azije.
I na kraju, iz Judeje, stići će prvi nagovještaji kršćanstva.

Gospodarstvo
Hispanija je zadovoljavala potrebe Rima u mnogim pogledima. Od sirovina do zanatskih proizvoda, provincija je
bila bogat izvor proizvoda koji su bili traženi u metropoli.

Poljoprivreda
Kao mediternaska zemlja, Hispanija je bila pogodno tlo za razvoj poljoprivrede. Najzastupljeniji hispanski
poljoprivredni proizvodi su bili žitarice, grožđe i masline, kao i raznovrsno voće i povrće. Od žitarica, žito kao
osnova za kruh koji se djelio plebsu i vojsci, je bilo najviše zastupljeno na hispanskim poljima. Iako je metropola
konzumirala žito iz Egipta i sa Sicilije, u kriznim razdobljima hispansko žito se često izvozilo u Rim i Italiju.
Vinogradi i maslinici su također bili veoma rasprostranjeni na poluotoku. Andaluzija i katalonska obala su bili glavni
hispanski proizvođači vina koje nije bilo toliko kvalitetno kao talijansko i grčko (zato su mu se dodavali začini), ali
je također bilo i jeftinije. Potrošnja ovog vina se ograničavala na poluotok i na druge provincije carstva, kako bi se
zaštitili italski proizvođači, osim vina iz Gadesa (današnjeg Cadiza) koje nije bilo podvrgnuto tolikim ograničenjima
u izvozu.
Jedna od osnova hispanskoga gospodarstva bile su proizvodnja ulja i konzerviranje, zajedno s eksploatacijom metala
i uzgojem žita. Poznati proizvodi su bili hispanski garum — riblji umak koji se u Rimu smatrao afrodizijakom,
usoljena riba (uglavnom tunjevina), smokve iz Sagunta ili maslinovo ulje iz Andaluzije koje se po kvaliteti moglo
natjecati s talijanskim, i koje je svoj vrhunac doživjelo u 2. stoljeću, da bi kasnije opala potražnja zbog pojave
sjevernoafričkog koje je bilo jeftinije.
Kultivacija konoplje i eksploatacija šumskih resursa je bila izuzetno važna u brodogradnji.
Hispanija 9

Stočarstvo i ribolov
Asturijski i galicijski konji su bili na visokoj cijeni u
metropoli. Ekstremadura se isticala uzgojem svinja. U
Mezeti, bilo je više zastupljeno ovčarstvo, koje je
predstavljalo dobru osnovu za tekstilnu proizvodnju
zahvaljujući visokoj kvaliteti vune.
Bogatstvo mediteranskih i atlanskih, kao i riječnih voda
ribom bila je osnova proizvodnje usoljene ribe u
Hispaniji, veoma cijenjene u metropoli.

Rudarstvo i zanatstvo
Rimski mozaik koji prikazuje ribu
Zlato, srebro, bakar, željezo i drugi metali u kojima je
Italija oskudijevala sačinjavali su osnovni gospodarski
interesi Rima u Hispaniji. Kamenolomi su također bili eksploatirani u javnim radovima. Na primjer, za čuveni
akvadukt u Segoviji se iskoristilo 240.000 granitnih blokova koji dolaze iz kamenoloma planine Guadarame.
Tkanine iz Hispanije su bile na cijeni, usprkos činjenici da nisu bile toliko fine kao talijanske ili istočnjačke, no bile
su daleko jeftinije i zato su bile veoma tražene na cijelom Iberskom poluotoku. Izuzetak su bile sage (lat: sagum),
keltiberski ogrtači od vune koji su bili visoko cijenjeni čak i u samom Rimu.
Proizvodnja usoljene ribe je zahtijevala zdjele u kojima će se čuvati hrana, što je potaklo razvoj proizvodnje amfora.
Što se keramike tiče, isticale su se zdjele pravljene tehnikom Terra sigillata iz Riohe, kao i staklo iz doline
Guadalquivira.

Poznate osobe
Doprinos Hispanije metropoli nije se ograničio samo na
poljoprivredu, rudarstvo i zanatstvo. Ljudi su također bili vema
cijenjen kapital. Rimljani su iskoristili stanovništvo Iberskog
poluotoka nakon završetka osvajanja na dva načina - pretvarali su
ih u robove ili u vojnike. Robovi su bili ključni motor u rudarstvu i
zemljoradnji. Svi hispanski ratni zarobljenici pretvoreni u robove
su bili odvođeni u druge dijelove carstva dok su u Hispaniju
dovođeni robovi - ratni zarobljenici iz drugih provincija, kao mjera
predstrožnosti.
Mnogi rimski vojnici su se ženili hispanskim ženama i osnivali
hispanoromanske obitelji, što je bilo poticano od strane države, jer
se miješanje s autohtonim stanovništvom vidjelo kao element
pacifikacije i osnova stabilnosti carstva.
Također su mnogi sportaši, političari, intelektualci i umjetnici
Rimskog carstva bili podrijetlom iz Hispanije.
Marcijal
Hispanija 10

Intelektualci i umjetnici
• Seneka stariji (54. pr. Kr. - 39.)
• Seneka mlađi (4. pr. Kr. - 65.)
• Lucije (39. - 65.)
• Marcijal (40. - 104.)
• Pomponije Mela, geograf

Državnici
• Trajan (53—117)
• Hadrijan (76—138)
• Teodozije I. Veliki (347—395)

Izvori
• Tarín, S. Dosier: Hispania Romana: Dos siglos de guerra. Historia y Vida 2004; Nº435:32-41
• Elliot, J. Dosier: Hispania Romana: De Iberia a Hispania. Historia y Vida 2004; Nº435: 43-51
• Tarín, S. Dosier: Hispania Romana: La aportación de la colonia. Historia y Vida 2004; Nº435:52-59
• Blázquez Martínez, JM. Nuevos estudios sobre la romanización. Madrid, Istmo, 2000
• Cebrián, JA. La aventura de los romanos en Hispania. Madrid, Esfera de los Libros, 2004
• Díaz Plaja, F. La vida cotidiana en la España romana. Madrid, Edaf, 1999
• Richardson, JS. Hispania y los romanos. Barcelona, Crítica 1998
• James Grout: 'Numantia,' part of the Encyclopædia Romana [1]
• J.M. Blázquez Martínez: El impacto de la conquista de Hispania en Roma (154-83aD) [2]

Poveznice
• Rimsko Carstvo
• Španjolska
• Povijest Španjolske

Drugi projekti Wikimedije

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Hispanija

Izvori
[1] http:/ / penelope. uchicago. edu/ ~grout/ encyclopaedia_romana/ calendar/ celtiberianwar. html
[2] http:/ / descargas. cervantesvirtual. com/ servlet/ SirveObras/ 01305020888359846423802/ 014615. pdf?incr=1
Izvori rabljeni u članku i suradnici 11

Izvori rabljeni u članku i suradnici

Hispanija Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=4130685 Doprinositelji: Argo Navis, Blek Stena, Croautor, Dnik, Dome, Flopy, Lyon-St-Clair, Man Usk, MayaSimFan, PS2801,
Roberta F., Sauly, Suradnik13, Tycho Brahe, 14 anonimne izmjene

Izvori, licencije i suautori slika

Datoteka:Merida Roman Theatre1.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Merida_Roman_Theatre1.jpg Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji:
Balbo, Christian Lassure, G.dallorto, Hispa, Meno25, Túrelio, Xauxa, 8 anonimne izmjene
Datoteka:Lenguas-prerromanas.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Lenguas-prerromanas.jpg Licencija: Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 Unported
Doprinositelji: Ecelan
Datoteka:Hispania1.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Hispania1.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Balbo, Electionworld, Uxbona, Waldir
Datoteka:Hispania2.JPG Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Hispania2.JPG Licencija: Public Domain Doprinositelji: Balbo, Electionworld, Uxbona, Waldir
Datoteka:Muralla.Lugo.Galicia.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Muralla.Lugo.Galicia.jpg Licencija: Creative Commons Attribution-Sharealike 2.0
Doprinositelji: Balbo, FlickreviewR, Lmbuga
Datoteka:Foro municipal mérida.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Foro_municipal_mérida.jpg Licencija: Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 Unported
Doprinositelji: User:Ardo Beltz
Datoteka:PuenteromanoriveraTrebejana.JPG Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PuenteromanoriveraTrebejana.JPG Licencija: Public Domain Doprinositelji:
Caligatus
Datoteka:Botorrita 1.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Botorrita_1.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Angr, Balbo, Ecelan, Macalla, Tautintanes, 2
anonimne izmjene
Datoteka:Templo romano de Vic - 001.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Templo_romano_de_Vic_-_001.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Mutari
Datoteka:Mosaico Pez Casa Anfiteatro Mérida.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Mosaico_Pez_Casa_Anfiteatro_Mérida.jpg Licencija: GNU Free Documentation
License Doprinositelji: Balbo, Ecemaml, Roomba, Starscream, Wst, ZH2010, Zaqarbal, 2 anonimne izmjene
Datoteka:Martialis.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Martialis.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Balbo, Chico, G.dallorto, Vanderdecken
Slika:Commons-logo.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Commons-logo.svg Licencija: logo Doprinositelji: SVG version was created by User:Grunt and cleaned up
by 3247, based on the earlier PNG version, created by Reidab.

Licencija
Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0
//creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/