Henri Pirenne

Povijest Evrope
(od Seobe naroda do XVI stoljeća)
PRVO POGLAVLJE

BARBARSKO KRALJEVSTVO U RIMSKOM CARSTVU

I. ZAPOSJEDANJE CARSTVA

Bilo bi veoma pogreš no zamiš ljati Germane, koji se u V. st. stalno naseljuju na područ ju Carstva, isto
onako, kako su njihovi sunarodnjaci izgledali u Tacitovo vrijeme. U dodiru sa Rimom nauč ili su mnogo
što. Otkad su prvi put preš li preko njegovih granica, Carstvo im se nije č inilo tako straš no, postajalo im
je i bliže i poznatije. Kad im viš e nije bilo nepristupačno, postepeno su se na njega navikavali. A
Carstvo opet viš e nije moglo ustrajati u svom gordom drž anju prema njima, nego je poprimalo
prilagodljiviji stav. Julijan je 358. dopustio Francima da se nastane u Toksandriji, uz uvjet da vrš e
vojnu služ bu. Koliko li je rimskih utjecaja moralo prijeć i posredstvom tih Franaka na drugu obalu
Rajne! A na drugom kraju Carstva, na obalama Dunava, zbliž avanje je bilo jošjač e. Got Ulfila donio je
iz Bizanta krš ćanstvo i proš irio ga među svojim sunarodnjacima. Istina, to je bilo arijansko krš ćanstvo,
koje je tada prevladavalo na Istoku. Ali ć e se posljedice ove č injenice pokazati tek poslije. Bitno je to,
da je najveć i i najjači germanski narod. Goti, jošprije svoga ulaska na područ je rimskog svijeta ostavio
svoje starinsko poganstvo i sa njime izgubio zaš titu svoje nacionalne originalnosti.

No i samo je Carstvo vrvjelo barbarima. koji su doš li da služe u legijama i kojima se sreć a nasmijala.
Tako su barbari Stiliho, pa zatim Aecije, bili dva posljednja velika ratnika antike na Zapadu. Treba
samo zamisliti, koliko je bilo njihovih sunarodnjaka u civilnoj, a isto tako i u vojnoj upravi, koji su
napredovali u služ bi, imajuć i zaš titu takvih ljudi. Mogli su se čak u Rimu ili na carskom dvoru susresti
sinovi sjevernjačkih kraljeva, koji su dolazili, da se upoznaju sa latinskim jezikom i latinskom
civilizacijom. Navikavanje se dakle vrš ilo nezamjetno. I jedni i drugi bolje su se poznavali. Opasnost je
i dalje postojala, ali nije bila toliko velika.

Provala Huna u Evropu (375) vratila je odjednom toj opasnosti svu njezinu ozbiljnost. Goti su se naselili
na obim obalama Dnjestra, Ostrogoti, kao š to to njihovo ime pokazuje, na istoku rijeke, a Vizigoti na
zapadu. Oni nisu ni pokuš ali da se odupru tim mongolskim konjanicima, koji su ih većsamim svojim
izgledom zastraš ivali. Ostrogoti su pred njima u neredu uzmakli; a Vizigoti, pritisnuti njihovim
uzmakom, bačeni su na dunavsku granicu. Tu zatraž iš
e prolaz. Nenadanost toga događaja spriječ ila je
da se izvedu potrebne mjere za
zaštitu. Niš ta nije bilo predviđeno. A usto je teror, koji su vrš
ili sami Vizigoti, dokazivao, da oni ne će
oklijevati da se posluž e silom', ako njihova molba bude odbijena. Stoga su im dopustili prolaz, pa su
pred oč ima preneraž enih rimskih pograničnih straža zaista i proš li u povorci, koja je trajala viš
e dana:
ljudi, žene, djeca, stoka, na splavima, na č amcima, jedni drž eći se za daske, drugi za naduvene
mješ ine ili bačve. Bjež ao je cio jedan narod, pod vodstvom svoga, kralja.

Ali u tome je baši bila sva opasnost polož aja. Što da uč ine s tim pridoš licama? Bilo je nemoguć e
rasprš iti ih po provincijama. Bio je to cio jedan narod, koji je ostavio svoje područje i doš ao da potraži
novu domovinu. Tu mu je dakle domovinu trebalo dati, na području Carstva; trebalo je dopustiti
jednom narodu, koji je zadrž ao svoje vlastite ustanove i svoga posebnoga kralja, da ž ivi pod rimskom
vrhovnom vlasti. Bilo je to prvi put, da se javlja ovakav problem. Pokuš aše da mu izbjegnu
lukavš tinom. Vizigotski je kralj priznat rimskim generalom,pa je tako, ostavš i i dalje nacionalni
poglavar svoga naroda, uš ao u carsku upravu. Bilo je to č udnovato i dvolič no rješ enje jednoga stanja,
koje nije bilo niš ta manje čudnovato i dvolično.

2
Prva posljedica toga bila je, da je pobuna Vizigota, š to je uskoro poslije toga izbila (378), poprimila
obiljež je, koje je veoma zbunjivalo.1 Bio je to zapravo ustanak jednog stranog naroda, koji je usred
samog Carstva zahtijevao, da mu dadu zemlje i stalno boraviš te. Pa ipak, bilo je moguć e na nj gledati
kao na vojnič ku pobunu, a ovo je omoguć avalo pregovore. Da bi izbjegao pljačkanju Trakije, car
Arkadije, koji je vladao na Istoku, stavio je Vizigotima u duž nost, da zauzmu Iliriju, koju je u svojoj
vlasti držao njegov brat Honorije, car na Zapadu, gazeći time - kako je tvrdio Arkadije - njegova prava.
Pobunjenici su jedva dočekali, da se okoriste ovim nalogom«. Savjesno su izvrš ili zaposjedanje Ilirije.
Ali taj opori kraj nije zadovoljavao njihove ž elje. Italija je bila posve blizu, i oni se zaputiš e prema
njoj dužobala Jadranskoga mora. Germanska opasnost, koja je dotad ugrož avala
obadvije polovine Carstva ujedno, okrenula se odluč no od Istoka usredotočila na zapad. Grč ki svijet
više nije bio u dodiru sa Germanima.2

Da bi spasio ugroženu Italiju, Zapad je ujedinio sve svoje snage u krajnjem naporu. Stiliho je pozvao
legije iz Galije, Norika i Recije, koje su ondje branile prijelaze preko Rajne i Dunava. Potukao je
barbare u dvije vel1ke bitke, kod Palanze i Verone, i odbacio ih u Friuliju. Laskavci nisu propustili da
ga usporede s Marijem. Jedna pjesma, Koja nam se sačuvala, pobuđuje ž alosno č uđenje
oduš evljenjem, koje se uvjerenjem još uvijek izražava prema veličini Rimskoga carstva, kao i
uvjerenjem, koji ju ispunja u pogledu besmrtnosti Carstva.

Carstvo je naž alost bilo izgubljeno. Njegove iscrpljene financije nisu više dopuš tale, da na granicama
stoje jake armije, koje bi bile kadre da svagdje izdrž e pritisak Germana, š to ih je potiskivao Atila, čiji
su č opori i dalje slavodobitno napredovali prema Zapadu ruš eć i pred sobom narode jedne preko drugih.
Stilho je doduš e spasio Italiju, ali je zato ostavio bez obrane provincije na sjeveru od Alpa. Na
posljedice toga nije trebalo dugo č ekati.

Vandali prijeđoše Rajnu, a s njima i gomile Sveva; pljačkajući siđoš e' kroz Galiju, te se zaustaviš
e,
preš avš
i Pireneje, tek kad su stigli na obale Sredozemnog mora, gdje su se nastanili na jugu Š panjolske
i na afričkoj obali. Burgundi su siš li niz tok Rhone i proš
irili se po njezinu bazenu sve do Lionskog
zaljeva. Dotle su se manje pustolovni Alamani zadovoljili da koloniziraju Alzas, Ripuarijski Franci
predio od Kölna do Meuse, a Salijski Franci ravnice od Schelde do rijeke Lys.

U isto vrijeme oborio se drugi napad na Italiju. Gomile Germana dolazeć i iz Norika i Recije, prijeđu
pod Radagaisovim vodstvom Alpe, pa pustoš eći po Cisalpinskoj Galiji pođu prema Rimu traž eći zemlje,
Stiliho i drugi put spriječi prolaz najezdi. Osvajač i su, hametice poraž eni i sasječ eni pod zidovima
Firenze (405). Uskoro zatim poginuo je i pobjednik od ruke ubojice (408) Vizigoti preuzeš e na sebe
duž nost da osvete Stiliha. Pod izgovorom da ć e kazniti njegove ubojice, oni nanovo krenu put Rima.
Stilihova je armija jošuvijek postojala; ali kako je to bila prava plać enička armija, nije joj bilo stalo
da se suprotstavi osvetnicima svoga zapovjednika. Otpora nije bilo. Honorije se zatvori u Ravennu, a
Alarik je dotle ulazio ti Rim. To je bilo prvi put od provale Gala, u 380. prije Krista, da su barbari proš li
kroz vrata vječnoga grada. Kao pravi barbari zadovoljili su se samo time, da iz njega izvuku ukrase od
zlata i dragocjenog metala, š to su blistali na forumu i pročeljima javnih zgrada. Nisu ž eljeli nanijeti
neko zlo gradu i nisu zlostavljali stanovniš tvo. Traž ili su samo zemlje; zavodljivost ovih krajeva, š to su
postajali sve prostraniji kako su napredovali dalje prema jugu. navela ih je da nastave put kroz

1
9. kolovoza 378 Valens je potučen kod Drinopolja. Godine 3822 je Teodozijev mir dopustio Gotima da se nasele u Meziji.
Godine 385 izbila je nova pobuna
pod Alarikom.
10
2
Tričetvrt vijeka poslije toga Bizant je dož
ivio novi pritisak dvojice Teodorika i Ostrogota, ali je i ovaj put znao, da ih
skrene prema Italiji.

3
čarobnu Kampaniju. Alarik je htio, da ih odvede na Siciliju, ali je u blizini Cosenze naglo umro (410.).
Njegovi sumu drugovi priredili epski sprovod. Vode rijeke Busento skrenuli su s njihova puta. pa su u
koritu rijeke izdubli ratniku grob. Za tim su vratili valove da poteku iznad njegova posljednjeg
boraviš ta i podavili robove, koji su izvrš
ili radove; da bi zauvijek ostalo u tajnosti mjesto tog groba,
koji je jošuvijek nepovrijeđen ..

Vizigoti su kao Alarilkova nasljednika priznali njegova brata Ataulfa. Moguće je zamisliti, koliko je
romanizacija uznapredovala kod barbara, kad uoč imo, koliko je Ataulf strasno želio da uđe u carsku
porodicu. Honorije, da ga se oslobodi popusti dade mu za ž enu svoju sestru Gallu Placidiju. Svadba je
proslavljena veoma sveč ano, uz pratnju obvezatnih epitalama, 3 koji su zazivali Veneru i Amara, da
obaspu svojim darovima nove supruge. Ataulf je očito nastojao da stekne oprost zbog svoga podrijetla
jednako kod svoje ž ene, kao i kod Rimljana. Govorio je da ne traži ništa drugo, nego da snage svojih
barbara stavi u služ bu Carstva. Dali su mu duž nost, da ih upotrebi tako, da protjera Vandale, koji su
jošuvijek pustoš ili jug Galije. On ih odvede u Akvitaniju, pa su se ondje, kao i na sjeveru Španjolske,
stalno naselili.

Ali da li ć e Carstvo ostati Germanima, ili te prije i Germani i Romani dož ivjeti istu sudbinu i pasti pod
tatarski jaram? Žuta je opasnost po prvi put zaprijetila cijeloj Evropi. Atila je nastavljao svoje
napredovanje podjarmljujuć i na prolasku ili razgoneć i pred sobom germanske narode. Većje prelazio
Rajnu, i njegovi su čopori, poš avš i prema jugozapadu, osvajali sjever Galije. Ondje mu je, kod
Châlonsa na Marni, posljednji ratnik antič koga svijeta, Aecije, ponudio odlučnu bitku. Franci,
Burgundi, Vizigoti poslali su mu pojač anja, i vojska, kojom je zapovijedao bila je zaista slika ovoga
Carstva, koje je doduš e bilo poplavljeno Germanima, ali ipak nije pristajalo da nestane. Prije svoje
smrti uč inilo je svijetu jošposljednju uslugu i suzbilo provalu Huna. Nadmoćna taktika koju je Aecije
imao zahvaliti civilizaciji, za koju se borio spasila je tu civilizaciju od, najezde barbara. Poslije dva
dana borbe Atila je uzmakao i vratio se u Germaniju. Ovo povlačenje jošnije bilo potpun poraz, pa je
»Bičbož ji« iduće godine opustoš io gornju Italiju. Ali se i opet povukao i 453 naglo umro usred jedne
orgije.

Carstvo ovoga Dž ingiskanova prethodnika srušilo se isto tako brzo, kao š

to će se osam vjekova poslije
njega srušiti carstvo njegova takmaca, a da za sobom nije ostavilo niš ta drugo, osim ruševina i
dugotrajne uspomene na strahovanja u puč kim tradicijama.

Aecije; njegov pobjednik, bio je ubijen po nalogu cara Valentinijana III. S njim je nestalo, kako kaž
e
jedan Suvremeni kronič ar "spasitelja Zapadnoga carstva«. Godine 455. zauzeli su Vandali Rim
opljač kali ga; plemeniti Majorijan gotovo je uspio da se osveti, za ovu uvredu.4 Ali vlast je sve viš
e
prelazila u ruke germanskih vođa: Ricimir, Orest, Odoakar zaredom su stali na čelo germanskih vojnika
i pustolova, što su od hunske katastrofe navirali u Italiju, gonjeni glađu za zemljom.

Posljednji carevi su svrgnuti; posljednji od njih. Romul Augustul. Orestov sin, zatočen je u Kampaniji,
a barbarin Odoakar, ne usuđujuć i se da sebi dade ime cara, daje da mu dodijele onaj jedini naslov,
kojim Germani raspolaž u, a to je kraljevski naslov.

3
Epitalami (sast. od grčkih riječ
i nad i brač na postelja) su pjesme sastavljene prilikom svadbi, u slavu mladenaca. Rimsko
doba preuzelo ih je iz grčke poezije i ostavilo nasljedstvo Srednjem vijeku – Prev.
4
Godine 457. izabran je za cara Majorijan. Jedan od prvih njegovih pothvata bio je, da je pripremio pohod protiv Vandalske
države u sjev. Africi. Njihov kralj Gajzerih. osjetio se primoran da povede pregovore, ali je Majotijan umro uskoro zatim u
kolovozu 461., pa je Vandalski vladar odustao. - Prev.

4
Usred tog ž alosnog nereda silazi s Alpa jedan drugi kralj, Teodorik- i vodi za sobom do jedan narod.
Ostrogoti, koji ga slijede, poš to ih je Atila potisnuo s Dnjestra prema gornjem Dunavu, pa zatim
pokorio, okoristili su se svojim oslobođenjem također zato, da traž e svoj dio Italije. Između njih i onog
neorganiziranog mnoš tva, koje je priznavalo Odoakra, sreća se nije dugo kolebala. Herulski pustolov je
hametice potuč en(488.) pa se sklonio u Ravennu. Buduć i da nije mogao okončati opsadu, Teodorik ga,
pod zakletvom da ć e držati vjeru, pozove na sastanak, i tu ga ubije vlastitom rukom (493.). Otad Italija
pripada njemu. Ovo je posljednji talas invazije, koji je nadoš ao. Njime je sada poplavljeno cijelo
Carstvo na Zapadu. Sve njegove provincije pokriva š arena zbrka kraljevstava: Anglo-sasko kraljevstvo u
Britaniji, Franač ko kraljevstvo u sjevernoj Galiji. Burgundsko kraljevstvo u Provansi, Vizigotsko
kraljevstvo u Akvitaniji i Španjolskoj, Vandalsko kraljevstvo u Africi i na otocima Sredozemnog mora, i,
napokon Ostrogotsko -kraljevstvo u Italiji. Uistinu to Carstvo kome su područje ovako raskomadali, nije
ustupilo ni pedalj svoga tla osvajačima. Pravno, oni su samo okupatori i njihov kraljevski naslov vrijedi
samo za narode: koje su doveli sa sobom. Ovo je toliko istinito, da oni premda svaki od njih vlada nad
daleko već im brojem Rimljana negoli Germana, ne uzimaju naslov ni kralja Galije, ni kralja Italije,
nego kralja Franaka, kralja Ostrogota, i.t.d. Ali što? Više nema cara. I mož e se reć i, da Carstvo nestaje
u skladu s ovom uzrečicom rimskoga prava: »u pitanjima posjeda, okupacija važ i kao pravna osnova".

II. NOVE DRŽAVE

Ako usporedimo kartu Rimskoga carstva na Zapadu s lingvistič kom kartom moderne Evrope, ustanovit
ćemo, da se područ je germanskih jezika veoma malo proš irilo po tome Carstvu, koje je ipak bilo cijelo
u rukama Germana. Samo pet pogranič nih provincija, ne rač unajući otoč nu Britaniju; pripalo je, posve
ili djelomično,germanskom jeziku: Belgica secunda, u kojoj se govori flamanski, dvije Germanije
(Rajnska prov., Alzas), Recija i Norik (Š vicarska, Basel, Wurtemmberg, Juž na Bavarska, Austrija), gdje
se govori njemač ki. Svagdje drugdje latinski, se jezik sač uvao sve do naš ih dana u obliku, koji je
5
poprimio u raznim romanskim jezicima: francuski, provansalski, š panjolski, portugalski, romanš ,
talijanski. Germani su se, u masama uvukli samo na krajnjoj granici Carstva i među sobom potopili
latinizirano stanovniš tvo, koje je uostalom, na ovima, tako ugrož enim područ jima, moralo biti osobito
prorijeđeno. Svugdje drugdje dogodilo se suprotno. Oni Germani koji su prodrli dublje u Carstvo, naš li
su se u manjini, pa su njih same apsorbirali stanovnici provincija. Poslije dvije ili tri generacije njihov
je jezik nestao, ostalo je uč inkovito ukrš tanje ž enidbama. Broj francuskih ili provansalskih riječi
germanskog podrijetla jedva je neš to već i od 500. Uzalud bismo danas traž ili među stanovniš tvom
Provanse, Š panjolske i Italije plavu kosu i modre oč i osvajača iz V. st. (a kad bismo ih i našli, ne bi li se
tada radilo o Galima?). Običaj i navike nisu se niš ta dulje održ ali. Na primjer, spomenici vizigotskoga
prava, koje smo sačuvali" pokazuju nam, da je ono veću VI. st. potpuno romanizirano. Ovo dokazuje,
ako stvari gledamo. kakve su bile u istinu, koliko je germanizacija Carstvu u cijelosti bila površ l1a. Nije
dakle toč no govoriti, da je rimski svijet bio germaniziran. On se barbarizirao, a to nije isto.

Osim Anglosasa U Britaniji, germanski narodi nisu svoje politič ke institucije prenijeli u Carstvo. A
izuzetak potvrđuje pravno: u Britaniji su se stanovnici provincije zapravo povukli pred osvajačima, i
kad su se ovi ondje naš
li sami nastavili su naravno da upravljaju svojim životom onako, kako su to radili
u svojoj staroj domovini. Ali posvuda drugdje rimsko je, stanovniš tvo ne samo ostalo na svome mjestu,
nego je ostalo gotovo u istim uvjetima ž ivota, u kojima je ž ivjelo prije osvojenja. Bilo je dakako

5
Romanski jezik (reto-romanski), koji se govori u istočnoj Š
vicarskoj(kaoton Grisons), u Tirolu i Friuliji.- ·Prev.

5
mnogo pljačke, pokolja i pojedinačnih nasilja, ali nije bilo sistematske otimač ine, a jošmanje
podjarmljivanja. Nije bilo nimalo viš e nacionalnog otpora od strane provincijalaca (osim č asnih
izuzetaka u Galiji i Britaniji), kao ni neprijateljstva kod Germana prema prema njima. Bilo je mož da
malko prezira i malko strahopoš tovanja. Uostalom, nije bilo bašposve sigurno, nisu li ti Germani
zapravo vojnici Carstva.
A zatim, Germani su, kao i Rimljani, bili krš ćani.
A ako su i prodirali u Carstvo kao pobjednici, oni su se ondje podvrgavali autoritetu crkve, pod kojim
su bili izjednač
eni i Germani i Romani.

Kršćanstvo, koje su ispovijedali, bilo je sigurno jedan od bitnih uzroka njihova neposrednoga zbliženja
sa stanovništvom osvojenih zemalja, pa je, č ini se, sigurno, da su barbari zato tako lako ostavili svoje
nacionalne jezike, jer je jezik crkve bio latinski.

Uostalom, Germani nisu nastojali da se nametnu kao gospodari Romanima. Oni su se smjestili pokraj
njih. Na jugu Galije Vizigoti su se naselili na osnovu nač ela, koja su primjenjivana prilikom
nastanjivanja Rimskih armija (tertia). Po tim principima treć ina stanovnikova doma morala je biti
stavljena na raspolaganje vojnika. Ovu su mjeru proš irili na zemlju,' buduć i da je odsad okupacija bila
stalna, pa je tako u miru izvrš ena neka vrst eksproprijacije, o kojoj smo uostalom veoma slabo
obaviješ teni. Na sjeveru Galije pridoš lice su se smjestile na državnim domenama ili na
nezaposjednutim područ jima. Š
to se tič
e pravnog polož aja osoba, on je i na jednoj i na drugoj strani
ostao isti, kakav je i bio. Germani i Romani nastavili su ž ivjeti prema svome nacionalnom pravu, te su i
jedni i drugi zadrž ali svoje posebne običaje u pogledu vlasniš tva, porodice,baš tine. »Osobnost« prava
doš la je na mjesto »teritorijalnosti«, koja se nanovo pojavila tek u toku IX. st., kad je većstapanje
obaju naroda bilo potpuno izvrš eno.

Ova isprepletenost dviju nacionalnosti, koje su među sobom različ ite, ali ravnopravne, oč ito je
isključivala mogućnost da se na brojniju i civiliziraniju primijene političke ustanove one druge. A isto
tako ove ustanove, koje su bile primjenljive u barbarskom ž ivotu, nisu više mogle biti primijenjene u
novim prilikama, u koje su Germani nedavno uš li. One su pale, same od sebe, a da nitko nije ni sanjao
da ih nanovo uspostavi.

Ništa ne očituje bolje onu promjenu, koja se u tome pogledu deš

avala u toku V. i VI. ·st., od pogleda
na položaj kraljevske ustanove.

Germani su, kako je poznato, imali kraljeve. Ali je, kraljevska vlast kod njih bila potpuno podlož na
pučkoj skupš tini, koja je, uostalom, njome raspolagala, jer je ta vlast bila izborna. Ništa takvo ne
postoji poslije osvojenja. Ono je kralju dalo takvu moć , da mu viš e nije bilo takmaca. Tako kralj
zapravo posjeduje apsolutnu vlast. U drž avi sad postoji jošsamo jedna vlast, i to njegova; ustav se
svodi na prosto vrš enje osobne vladavine. Od svoga prvobitnog podrijetla kralj ne zadrž ava ništa. On
zapravo više nije nalik svojim germanskim precima, nego rimskome caru. Ako niš ta drugo, od njega je
preuzeo bar njegovu neodgovornost autokraciju.

On se uostalom rado izdaje za njegova namjesnika. Ako je u očima svojih germanskih podanika
nacionalni kralj, za Rimljane je samo general Carstva, i naslovi, kojima se kiti, ili koje zahtijeva od
cara, dopuštaju caru, da ga smatra za predstavnika carske vlasti.

Pošto su se Goti smjestili u sjevernoj Italiji, Teodorik se nastanio u Ravenni i nastavio rimsku tradiciju,
a stanovništvo i crkva priznali su ga za predstavnika zakonite vlasti. Čak i sam Gajzerih, poš to je na
čelu Vandala osvojio Afriku, najbogatiju i najnapredniju od svih provincija na Zapadu, poprima,
premda je između njega i Rima doš lo do prijeloma, izgled romaniziranoga kralja, koji svoj

6
apsolutizam, pokazuje time, š to je u krvi ugušio nastojanje germanske aristokracije da postigne
nezavisnost, kao i time, š to je zadržao okvir rimskih institucija. Vizigotski dvor, koji je bio najprije u
Toulousu, a zatim u Toledu, također je potpuno rimski. Stanovniš tvo nekadaš njih osvojenih provincija
zadrž ava svoje ustanove, svoje rimske funkcionare, koje je nova vlast prihvatila, svoje suce i ostaje
obavezna plać ati porez. Germanska vojska, koja se prema načelu hospitalizacije naselila usred
pobijeđenog stanovniš tva, poslije manje od jednog stoljeć a toliko se izmiješala s njime, ga je izgubila
sve svoje nekadaš nje nacionalne ustanove, svoj jezik, pa i svoju vojnič ku organizaciju.

Kratkotrajno Burgundsko kraljevstvo, koje se većimalo stopiti s merovinš kom Francijom, odmah je
ostvarilo stapanje pobjednika i pobijeđenih pod apsolutnom vlaš
ću svoga barbarskog kralja, koji je bio
pun strahopoš tovanja prema Rimskome carstvu, na čiji se autoritet pozivao i č ije je municipalne
ustanove u Lyonu kao i u Vienni poštovao.

Samo su Franci na sjeveru Galije sač uvali svoje običaje, jezik i ustanove. Ali kako su bili daleko od
prijestolnice svoji kraljeva, koji su odjednom postali gospodari golemog galsko-romanskog kraljevstva,
oni nisu imali nikakva utjecaja na sudbinu Francije prije epohe Karolinga. Od svih barbarskih kraljeva
franač ki su kraljevi bili najdalje od rimskog shvaćanja vlasti. Na kraljevstvo su gledali kao na svoju
oč evinu, pa su prilikom nasljeđivanja na prijestolju primjenjivali nač ela, koja prema salijsko~ zakonu
određuju nasljeđivanje nekretnina: prilikom kraljeve smrti njegovi sinovi dijeli između sebe kraljevstvo
na jednake dijelove. Ovdje susrećemo veoma grubo shvać anje despotske kraljevske vlasti, koje je isto
tako potpuno rođe germanskim običajima kao i carskom apsolutizmu. Pa ipak, kralj je, kao i car,
najviši vojni zapovjednik, sudbeni suveren u kraljevstvu i obavezan je brinuti se da u njemu vlada mir.
Uostalom, franač ki su se kraljevi uskoro romanizirali. Oni su ustvari odmah poslije svoga naseljena u
Carstvu morali prema Germaniji zauzeti izrazito obrambeni stav, a to ih je navelo, da toliko zaborave
na svoj narod, smješ ten na krajnjoj sjevernoj granici. da su mu dopustili da sač uva svoju pogansku
vjeru sve do sredine VII. st. S druge strane, stara carska uprava, koju su zatekli u Galiji, morala im je
nametnuti rimsko shvać anje.
Doduš e, franački se kralj u upravljanju svojim dobrima i svojim kraljevstvom služ i osobljem sa svoga
dvora. Ono se sastoji od nekoliko dostojanstvenika, koji svojim imenima 0označ uju, da potječ u od
nekadaš njih robova, kakvih je bilo kod svih velikaš a germanskog podrijetla: mareš al (rob-konjuš ar),
seneš al (bivši rob), peharnik(rob- podrumar), majordom (glavar posluge). Ali ovi služ benici s kućanskim
funkcijama sudjelovali su u sreći svojih gospodara, pa su prirodno, budući da je ono, š to je kraljevsko,
ustvari javno, postali njegovi ministri. Uostalom, pored njih, jedan je funkcionar romanskog tipa,
referendarij, koji je postavljen na čelo pisara, preuzetih od carske birokracije, sastavljao naredbe i
kraljevske diplome .

Ako je uprava i zapala u dekadansu zbog toga, š to je bila odvojena od Rima, to jest od centra, tj.
centralne vlade, o kojoj su ovisili svi pojedini kotači, ona se ipak uglavnom oč
uvala.

Kralj je povjerio upravu provincija, koje su se gotovo svuda poklapale sa područjem starih rimskih
gradova (civitas, »cite«), plać enim grofovima (cornites), vojvodama (duces), prefektima (Praefecti),
koji su velikom već inom bili Galo-Romani, ali redovito kraljevi miljenici i kadš to najniž ega podrijetla.
Nad njima nije bilo nikakva nadzora, nikakve kontrole. Bilo je dovoljno da svake godine u riznicu
uplać uju neš to novca, a inače su mogli cijediti stanovniš
tvo kako su htjeli, a to zaista i nisu propuštali
da čine. Treba proč itati Grgura Tourskog, pa da steknemo predodž bu o surovosti i okrutnosti
merovinš kih grofova. Njihova samovolja i demoralizacija mogla se uostalom opravdati primjerom
dvora.

Svijet mož
da nikad nije vidio ž
alosniji prizor od onoga za vrijeme prvih dvaju vjekova poslije provale
Germana. Barbar su prenaglo doš li u dodir sa civilizacijom, pa su u ž
urbi da je už
iju preuzeli njezine

7
mane, a Rimljani su, kad ih više nije obuzdavala ruka drž ave, od barbara preuzeli surovost. Doš
lo je do
sveopće razularenosti najgrubljih strasti i najnižih pohlepa, a usto se pojavila i obavezna pratnja tih
strasti: podmuklost i okrutnost.

Ali kakogod je uprava zapala li dekadansu i kako god se barbarizirala, nije zato ostala niš
ta manje
rimska. Kraljevski služ benici s germanskim naslovima nać
i će se samo na sjeveru; takvi su: grafio:
tunginus ili rachimburgi.

I financije također ostaju rimske. Kraljev privatni imutak strogo je odvojen od državne. blagajne.
Novčani sistem i porez jošsu uvijek osnova kraljevske moć i. Zlatni solidus sada je svuda u upotrebi.
Štoviše, kovanje zlatnog novca se nastavlja. Istina je, drž
ava njime viš e ne zna upravljati ni jamč iti za
njegovu vrijednost. Franač ki kralj čak prepuš ta njegovu izradu privatnicima, ne vodeć i brige, o
promjeni otisaka na njemu, koja je zbog toga nastala.

Tako sva barbarska kraljevstva, koja su među sobom podijelila zapadno carstvo, imaju niz zajednič kih
obiljež ja, zbog kojih su to ne barbarske drž ave, nego barbarizirana rimska kraljevstva. Sva su napustila
svoj nacionalni jezik i svoju pogansku vjeru. Buduć i da su to bila kršć anska kraljevstva, samim su time
postala vjerni podanici crkve, koja je sva bila prož eta rimskom civilizacijom. Pa ipak, ta su kraljevstva
kao i carstvo, bila u osnovi laička. Biskupe je samo u teoriji imenovao kler ustvari njih odabire i
postavlja kralj; njihov utjecaj; kolikogod bio velik, ostaje ogranič en na vjersko područ je: prije dolaska
Karolinga nijedan biskup ne vrš i javne službe. Kralj, uostalom, drž i svu vlast na osnovu svoje vlastite
moć i, bez ikakve, intervencije crkve. On je kao i car apsolutni suveren, slobodan od svakog skrbniš tva
svoga naroda; jer premda su se germanske vojske kadš to sastajale na skupove, conventus, ipak nema
ničega, š to bi sjećalo na nekadaš nje puč ke skupštine.

I najzad – nove države - a to je jedno od bitnih obiljež ja - zadržavaju dobro organizirane drž avne
prihode i raspolažu znatnim bogatstvom. Drž avna blagajna posjeduje golema sredstva: carska drž avna
imanja (domene) sa svojim selima (villae), svoje š ume, rudnike, luke i putove, svoju riznicu zlatnog
novca, svoje prihode od poreza, koji se doduš
e iz dana u dan smanjuju, ali ipak jošdugo'ostaju znatni.

Financijska uprava sa svojim uredima i svojim knjigama ostaje struč njačka i jošuvijek, premda sve
teže i teže, nalazi laika, obrazovanih na rimski nač
in, te se iz njihovih redova popunja.

Raspolož iva financijska sredstva barbarskih kraljeva bila su sve do merovinš ke dekadanse mnogo
znatnija, nego što će biti sredstva bilo koje drž
ave na Zapadu sve do kraja XIII. stoljeća.

Ova su kraljevstva bila rimska ne samo zato, š to im je rimska civilizacija dala okvire, u kojima su se, i
zbog kojih su se mogla oblikovati, nego i zato š to su htjele da budu rimske. Kralj svoj dvor naziva
palatium, a svoju drž avnu blagajnu fiscus; svojim služ benicima daje naslove, koje posuđuje od
hijerarhije iz Konstantinova vremena, a u svojim kancelarijama daje da se oponaš aju formulari i stil
carskih edikata. U Italiji Tedorik, uzima Kasiodora za svoga prvog ministra, dugo zaš tićuje Boecija,
popravlja vodovode u rimskoj kampanji, daje igre u cirku i gradi u Ravenni u č istom bizantskom stilu
crkve Sv. Apolinarija i Sv. Vitala. Vandalski i vizigotski kraljevi oponašaju ga š togod bolje mogu, pa su
se čak i Klovisovi sinovi proslavili time, š
to su pruž ili zaš
titu siromašnom pjesniku Venanciju Fortunatu,
koji je došao da potraž i sreću na njihovu dvoru.

S druge strane, i dalje postoji jedan obrazovani sloj u druš

tvu.

To su, rimski pravnici, koji za barbarske kraljeve kodificiraju germanske i rimske zakone njihovih
podanika. Sigurno je, da razina laičkih škola pada veoma nisko i, osim u Italiji, ima ih jošsvega

8
nekoliko, koje ž
ivotare. Njih djelomice nadomješ
taju vjerske š
kole, koje se obrazuju uz crkve i uskoro
uz samostane.

Kakogod bilo, kolikogod bio težak pad kulture i obrazovanosti podmerovinš

kim kraljevima, oni su ipak
uvijek imali obrazovanih službenika.

Civilizirani svijet poslije provala ne pruž a dakle sliku mladosti, nego sliku propadanja carske
civilizacije, i Grgur Tourski, koji je ž
ivio usred toga propadanja i koji ga se preplaš
io, tuž
no je
rezimirao svoj dojam u ovim obeshrabrenim riječ ima: Mundus senescit (svijet stari).

9
DRUGO POGLAVLJE

JUSTINIJAN - LANGOBARDI

I. JUSTINIJAN

Otkako je vizigotska opasnost bila otklonjena, istoč ne pokrajine Carstva nisu se viš e morale bojati
Germana. Atila ih je, potisnuo prema Zapadu i time ih je bar trenutno odagnao daleko od svojih
granica. Ali od VI. st. počinju se drugi barbari, Slaveni, pojavljivati na lijevoj obali Dunava. Kako su bili
mnogo bliž e Carigradu negoli Germani Rimu, osjećali su izravno privlač nost toga velikoga grada. U sve
većem i već em broju dolaze onamo i ulaze u službu bilo kao radnici, ili kao vojnici, pa su mnogi stekli
ondje i bogatstvo.

Svakodnevni obič aj uveo je kao datum, kojim poč inje ovo posljednje doba povijesti Rimskoga carstva,
što ga veoma toč no obilježavamo imenom »bizantsko«, početak vladavine cara Justinijana. Pa ipak, još
je Konstantin, oponaš ajući Dioklecijana, kome je rezidencija bila u Nikomediji načinio Bizant glavnim
gradom carske vlasti na Istoku. Dok su Teodozijevi nasljednici ostavili Rim i naselili se u Milanu ili u
Ravenni. Bizant je otada, pa sve do 1453., kad je pao u ruke Turaka, ostao rezidencija imperatora,
grad careva, Carigrad, kako ga zovu Rusi. Veći prije bio je u prednosti zbog svoga neuporedivog
zemljopisnog polož aja, a otkad je stekao privilegij da u njem stoluje dvor i s njime centralna vlada,
ubrzo je zbog svega toga postao glavni grad Istoka. Čak se mož e reći, da ć e Bizant od početka
muslimanskih osvajanja biti jedini veliki grad krš ćanskoga svijeta. Dok u svim gradskim središ tima na
Zapadu, poč evš
i od provale barbara, stanovniš tvo opada, a sami se gradovi postepeno, pretvaraju u
ruševine, Bizant i dalje ima viš e stotina tisuć a stanovnika, koji svojim potrebama u prehrani nameć u
rekvizicije svemu području, š to se protež e uz Crno more, Egejsko more i Jadran. On ož ivljava trgovinu
i brodarstvo, i njegova privlačna snaga, koja djeluje na cijelo Carstvo predstavlja najč vršće jamstvo
njegova jedinstva. Zbog svoga glavnog grada Bizantsko carstvo ima mnogo jač e izražen gradski karakter
ako je dopuš teno tako - se izraziti; nego š to je to imalo staro Rimsko carstvo. Jer Rim je prema sebi
privlačio samo izvoz iz provincija, a pritom im za uzvrat nije davao, niš ta; on se ogranič ivao na ulogu
potroš ača. Bizant, naprotiv, troš i i proizvodi. On nije samo rezidencija, nego joši trž ište prvoga reda,
gdje se stječu proizvodi Evrope i Azije, te veoma aktivan industrijski grad.

Po jeziku, on ostaje grčki grad, ali, to je grčki grad, koji je, viš e negoli upola orijentaliziran.
Maloazijske provincije bile su neusporedivo bogatije, naprednije i naseljenije od Trakije i prave Grčke,
pa su vršile neodoljiv utjecaj na glavni grad. Utjecaj Sirije, najaktivnije među njima, bio je pretež an.
Bizantska umjetnost u biti je tek helenska umjetnost preko sirijske umjetnosti kao posrednika.

Što se tiče grčke misli i nauke, preostalo je samo ono š to je , krš

ćanstvo dopustilo da od nje ostane, a
to znač i - ne mnogo. Kako je poznato, Justinijan je dao zatvori ti Atensku š kolu u kojoj se jošč uvao
zatomljeni odjek antič kih filozofija. Ali vjerske dogme i tajne davale su dovoljno građe onoj strasti za
dijalektikom. koja je većvjekovima obiljež avala helensku misao. Od pojave krš ćanstva, na Orijentu
vrvi od herezija, koje dovode do bitaka u velikim gradovima, bune jedan koncil protiv drugoga i dovode
u kavgu tri patrijarha, bizantskoga, antiohijskog i aleksandrijskog. Sve one imaju dakako, odjeka u
glavnome gradu, i car u svakoj od njih mora zauzeti stav, jer u Konstantinopolu i dalje živi antičko
shvaćanje, po kome je car isto tako vjerski poglavar kao i poglavar drž ave. Svaka teološ ka prepirka
postaje ovdje predmet, kojim se bavi i vlada. Stranke uzbunjuju i razrivaju dvor te nastoje da sebi
osiguraju potporu svemoć nog suverena. Tako je naizmjence ortodoksija herezija državna vjera već
prema tome kakav je izbor č inio car.

10
Uza sve to, Carstvo, ovako ograničeno na Istok, nije niš ta manje smatrano, a i u stvarnosti nije niš ta
manje bilo Rimsko carstvo. Naslov βασι λεύτώνΡωμαί ωνč ak je, počevš i od IX. stoljeć
a služ
beni naslov
bizantskoga cara. Od Dioklecijana upravljanje Carstvom bilo je, č esto podijeljeno među dva cara, ali
ta udvojenost vlasti ipak nije dokončala jedinstvo Carstva.

Govoreći o Zapadnome i o Istoč nome carstvu, kao š to to č inimo zbog veće lakoće u izražavanju,
upotrebljavamo zapravo netočne nazive. Premda je Carstvo u pogledu uprave bilo razdvojeno na
istočni i na zapadni dio, ono uistinu nije zbog toga bilo manje jedinstvo tijelo. Ako se desilo, da je
vladalac jedne od tih dviju polovina nestao, ona je tim samim potpala pod vlast druge. A bašto se
događa ti vrijeme provale barbara. Budući da je car Zapada nestao, odsad je na č elu svijeta samo car
Istoka. Stoga on, kao š to smo većvidjeli, nije nikome ustupio nijedan dio Carstva, i njegovo prave na
posjed cjeline ostaje netaknuto. Uspomena na njegovu supremaciju nije iš čezla č ak ni poslije
osvojenja. Germanski mu kraljevi priznaju neku vrst nejasne priznatog primata, koji odaju
strahopoš tovanjem, š to mu ga iskazuju. Za papu on ostaje zakoniti suveren, i papinska kancelarija
nastavlja datirati bule po godini konzulata, te jest od nastupa vlasti bizantskoga cara. U crkvi se
uostalom i dalje održ ava predaja nuž nosti i vječnosti Carstva. Zar ga Tertulijan i Sveti Augustin nisu,
proglasili djelom providnosti?
Najzad, bio je joši jedan posljednji motiv, zbog koga Rimljani

žale za Carstvom. Njihovi novi gospodari, germanski kraljevi, nisu pravovjerni. Osim franač kih kraljeva,
koji su preš li na katolicizam, č im je Klovis osvojio Galiju, drugi, Vizigoti, Ostrogoti i Vandali.
ispovijedaju arijanstvo. Ova herezija, keja je il IV, st. ,obuhvatila goleme prostranstvo i zbog koje su
na istoku potekle rijeke krvi, uzalud je ondje već odavno bih poražena: Germani su je uporno
odraž avali. Ona zapravo nije bila veoma opasna. Arijanska. crkva nije vrš ila obraćenja među rimskim
stanovniš tvom, i čak je vjerojatno da se broj njezinih vlastitih vjernika neprestane smanjivao usporedo
s time, kako je rimsko stanovniš tvo sve viš
e apsorbiralo barbare. Ali ju je razbješnjivala uprave njezina
nemoć , a kako je bila sigurna za naklonost kraljeva, ona je prema katoličkom kleru zauzima agresivan i
netolerantan stav. Bila je to, ako bašhoć emo, zapravo svađa među sveć enicima, ali je ograničavala i
razdraž ivala pravovjerne mase. U Italiji se sukob čak tako zaoš trio, daje, papa počeo oč ajavati nad
polož ajem i zatražio intervenciju cara, na š to ga je Teoderik dao zatvoriti, pobudivš i time veliku
sablazan među vjernicima.

U Bizantu sve ovo znaju; ali znaju to, da snaga novih kraljevstava mnogo ne zabrinjava. U svima se
dinastije same uniš tavaju unutraš
njim svađama i porodičnim umorstvima. Kod Vandala i kod Vizigota
različiti takmaci za krunu mole cara da im pomogne. Kod Ostrogota poslije Teoderikove smrti Teodat
dao je ubiti svoju ž enu Amalasvintu, kćerku pokojnog kralja, da bi vladao sam. Vjerski progoni,
politički skandali - sve sami povedi za intervenciju!

Justinijan (527-565) nije prepustio da se time okoristi. Uspostavio je mir u svojoj državi, reorganizirao
financije, obnovio vojsku i flotu; a sve je to namijenio obnovi Rimskoga carstva. Vandalima je nanio
prvi udarac. Godine 533 u Africi se iskrcava oko 15.000 ljudi pod Belizarevim zapovjedniš tvom. Vojna
je bila jednake kratka kao i sjajna. Kraljevstvo je u nekoliko mjeseci potpuno osvojeno, a njegov je
kralj poslan u Bizant da ondje posluži za carev trijumf. Vizigoti, koji su nehajno gledali propast svega
susjeda, dož ivjeli su uskoro istu sudbinu. Cio je primorski predio zaposjednut i bez teškoć a prekoren;
nisu smatrali vrijednim truda da progone odbjeglu dinastiju po planinama.

Ostrogotska država odupirala se nešto duž e. Njezina je sudbina odluč ena tek poslije osamnaest
godina ratovanja krvavim porazom njezinih posljednjih četa na obroncima Vezuva.

11
 Sredozemno je more opet postale rimske jezero, ili je, ako bašhoć emo, postajalo bizantske jezero.
Posvuda su egzarsi i vojvode preuzimali upravu nanovo osvojenih pokrajina u svoje ruke. Rim je nanovo
bio dio Carstva, i carevi su se nalozi kao u sretnim vremenima prenosili sve do Herkulovih stupova.

Moglo se č initi, da ć e bizantska civilizacija poslije tako sjajnih djela postati evropskom civilizacijom i
da je Konstantinopol u kom je Justinijan umjesto slavoluka podizao baziliku Svete Sofije, određen da u
svoj krug uvuč e cio Zapad.

II. LANGOBARDI

Ali su ti uspjesi bili više sjajni negoli trajni. Umiruć i, Justinijan je (565) ostavio Carstvo iscrpeno
preteškim porezima i nesposobno za nove napore. A ipak, zadać a jošnije bila izvrš
ena. Za osiguranje
gospodarstva nad Sredozemnim morem preostalo je jošda bude poraž ena jedina nezavisna drž ava,
koja je dopirala do njegovih obala: franač ko kraljevstvo. Jer zaista. Justinijanove su čete poš tedjele
provansalsku obalu. Trebalo je popuniti tu prazninu, pa da poduzeto djelo bude dovrš eno i
konsolidirano. Ali da Provansa bude pokorena, trebat će oč igledno zaći dublje, a za osiguranje toga
osvojenja bit će potrebno vratiti se na Cezarovu politiku i pripojiti Galiju. Tek tada, ovako iznova
oslonjen na Alpe i Rajnu, rimski svijet, okupljen oko Sredozemnog mora, bit ć e, kao i nekoć, zaštićen
od svake provale. Ali napasti Franke, znač ilo je pomjeriti se sa posve drukčije opasnim neprijateljem,
nego što su bili prijaš
nji.

Kako bi Justinijanov nasljednik njegov sinovac Justin II (565-578), mogao i pomisliti na ove? Ne same da
su mu financije bile u neredu, nego su se na Dunavu pojavili novi neprijatelji. Na istoku su se primicale
straš ne horde Avara, koje su dolazile iz Rusije, gdje su Slavene odbacile na Karpate i prema jugu; na
zapadu su dva germanska naroda, Gepidi i Langobardi, zaposjela srednji tok rijeke. Na drugom kraju
Carstva, u Maloj Aziji, Perzijanci su na granici drž ave poprimili opasno drž anje. Nije dakle bile moguć e
ni pomiš ljati na dalekosežne pothvate, nego se trebale posvetiti obrani. Justin je povjeravao da će
uč initi majstorski potez, ako podjari Langobarde i Avare protiv Gepida. Ovaj nesretni narod bio je
uniš ten, ali su Avari smjesta poslije tega zaposjeli njihovo područ je, a Langobardi su se osjetili slabiji,
pa su im ustupili svoje mjesto. Kao š to su prije stotinu godina uč inili Ostrogoti, oni krenu prema Italiji i
zauzmu Cisalpinsku Galiju (568) koja otada nosi njihovo ime. Langobardska osvajanja potrajala su sve
do vladavine Rotharisa (636-652), koji je zauzeo Genovu i ligursku obalu.

Bizantince je ovaj napad iznenadio, pa mu se nisu pokuš ali oduprijeti, nego su se sklonili u gradove; a
ovi padoš e jedan za drugim. Poš lo im je za rukom, da zadrž e, samo obalu Istre, područ je Ravenne,
Pentapol, područ je Rima, kao i onaj dio poluotoka, š
to se pruž a na jugu od Spoleta i Beneventa.

Taj epilog germanskih provala, š

to ga predstavlja silazak Langobarda u Italiju, bio je veoma važ
an.

Ove pridoš lice uklopile su se između Bizantskog carstva i Franač kog kraljevstva, te su onemoguć ili
sukob, koji bi oč igledno izbio među tim drž avama, da su ostale u dodiru. Sa druge strane, njihov
dolazak na onu stranu Alpa odredit ć e sudbinu Italije sve do XIX. stoljeć
a. Zaista, otada je bilo svrš eno
jedinstvom zemlje, koja je ujedinila svijet. Borba Langobarda i Bizantinaca za vlast nad njom samo je
prvo poglavlje one bolne historije, u toku koje ć emo pred svojim očima gledati Italiju osvojenu i
rastrganu redom od Nijemaca, Normana, Š panjolaca, Francuza i Austrijanaca, sve do onoga dana kad
će, stresavši napokon tuđi jaram, ostvariti vjekovnu želju svojih rodoljuba i izvrš iti svoj risorgimento.
Talijansko pitanje, koje je postojalo u svima epohama, evropske povijesti, otvoreno je dakle provalom
Langobarda. U trenutku, do koga smo stigli, rješ enje, koje mu je donio uspjeh osvajač a, mož e jošbiti
ocijenjeno kao privremeno. Bizant je uzmakao, ali se nije odrekao borbe i jošse mož e nadati, da ć e se

12
vratiti i obnoviti napad. Usprkos svemu, njegov polož aj na Zapadu, gdje posjeduje dobar dio Italije,
Siciliju, Afriku i obale Španjolske, dopuš ta mu da vjeruje u budućnost. Ali novi poremeć aj, mnogo
dublji i nenadaniji od svih, koje je Evropa doživjela prije toga, odluč
it ć
e o toj buduć
nosti drugačije.

13
TREĆE POGLAVLJE

PROVALA MUSLIMANA

I. PROVALA

U povijesti svijeta nema nijednog događaja, koji bi se po univerzalnosti i nenadanosti svojih posljedica
mogao usporediti s ekspanzijom islama u VII. stoljeću.

Munjevita brzina njegova proš irivanja ne č

udi manje od golemih prostranstava, koja je osvojio. Trebalo
mu je samo sedamdeset godina od Muhamedove smrti (632), da se proš iri od Kineskog mora do
Atlantskog oceana. Niš ta mu se nije moglo oduprijeti. Prvim udarcem oborio je Perzijsko carstvo (637-
644), zatim uzastopno oduzima Bizantskom carstvu svaku od njegovih provincija, koju god napadne:
Siriju (634-636), Egipat (640-642), Afriku (698), Španjolsku (711). Vizigoti su međutim nanovo oduzeli
Španjolsku Bizantincima. Njihov posljednji kralj, Roderih, iš
č ezava u bici kod Cadixa (711).

Osvajački pohod završ it će se tek u početku VIII. st., kad se veliki pokret. kojim je ugrozio Evropu na
dvije strane u isto vrijeme, slomio pod zidinama Carigrada (717) i pred vojnicima Karla Martella na
ravnicama kod Poitiersa (732). Tada se zaustavlja. Njegova je prva ekspanzivna snaga iscrpena, ali je
bila dovoljna, da izmijeni lice svijeta. Posvuda gdje je proš ao, stare drž ave, koje su svojim korijenjem
urasle vjekovima duboko, iš čupane su kao da ih je zahvatio vihor; tradicionalni poredak historije
poremeć en je iz temelja. Ovo važ i za staro Perzijsko carstvo, nasljednika Asirije i Babilona; za one
helenizirane pokrajine u Maloj Aziji, koje su bile dio carstva Aleksandra Velikog i koje su otada uvijek
gravitirale krugu evropske civilizacije; za onaj starinski Egipat, š to je svoju proš lost jošuvijek č uvao
pod prevlakom grčkoga sloja koji ga je pokrivao od vremena Ptolemejević a; za sve one afričke
pokrajine, koje je nekoćRim osvojio pobijedivš i Kartagu. Sve je to otada vjerski i politički podlož na
najmoćnijem vladaru, š to je ikada postojao: Bagdadskom kalifu.
I sve je to djelo jednog nomadskog naroda, koji je dotad gotovo nepoznat ž ivio u svojim kamenim
pustinjama, prezren od svih osvajač a, i koji je imao neizmjerno manje stanovnika negoli Germanija.
Ali taj se narod obratio pod utjecajem jednog proroka, koji je proizaš ao iz njegova krila. Razbio je
svoje stare idole da naglo prijeđe na monoteizam, č iš
ći od svih, š to postoje, a o svojim obavezama
prema bogu ima shvać anje, koje zastraš uje svojom jednostavnoš ću: treba se pokoravati Alahu i
primorati nevjernike da mu se pokoravaju. Sveti rat postaje za njega moralnom obavezom, koja sama
sobom donosi nagradu. Ratnici, koji poginu s oruž jem u ruci, už ivat ć e rajsko blaž enstvo. Za ostale,
plijen s bogatih područja, š to sa svih strana okruž uju siromaš nu Arabiju, bit ć e pravedna nagrada za
vojnič ko apostolsko djelovanje. Ne mož e se sumnjati, da je fanatizam ili ako volimo reć i: vjerski
entuzijazam, bio ona opruga, koja je Muslimane bacila u svijet. Moralna protivnost između provala tih
sektaš a, što se pokreć u zazivajući Alaha, i provala Germana, koji odlaze sa svoga područja samo da
osvoje plodnije zemlje, oč igledna je ali ipak je sigurno, da je socijalno ustrojstvo Arape izvanredno
osposobljavalo za njihovu ulogu. Bili su nomadi i siromaš ni, pa su bili potpuno pripravni da se pokore
bož joj zapovijedi. Bilo im je dovoljno da osedlaju konje i da jurnu. Nisu, kao Germani, iseljenici, koji
za sobom vuku svoje ž ene, djecu, robove i stoku; oni su konjanici, od djetinjstva o navikli na pljačku
stoke, kojima je Alah stavio u dužnost, da se u njegovo ime bace na osvajanje svijeta.

Treba, uostalom, priznati, da je slabost njihovih protivnika izvanredno olakš ala njihov zadatak. Ni
Bizantsko, ni Perzijsko carstvo, iznenađeni nepredviđenoš ću napada, nisu bili kadri da im se odupru.
Poslije Justina II. vlada u Carigradu neprestano je slabila, i osvajač i nisu nigdje, od Sirije do
Španjolske, našli vojske, koje bi trebalo potući. Njihov je žestoki polet svagdje pred sobom nailazio

14
samo na zbrku i nered. Poslije 698. ostala je od Justijanovih osvojenja samo Italija. Krš ćanstvo, koje je
vladalo na svim obalama Sredozemnog mora, sač uvalo je samo sjeverne obale. Tri č etvrtine obala toga
mora, koje je dotada bilo zajedničko središ te evropske civilizacije, pripalo je islamu.

I nije mu pripalo samo kao okupirano područ je, nego također putem vjerske i političke apsorpcije.
Arapi nisu, kao Germani, poš tovali stanje, koje su zatekli kod pobijeđenih. A nije ni moglo biti
drugačije. Dok su se Germani, zaista, ostavljajuć i svoju vjeru i prihvaćajuć i kršć anstvo, smjesta
zbratimili s Rimljanima, Muslimani se pojavljuju kao propagatori jedne nove ekskluzivne i netolerantne
vjere, pred kojom je sve moralo, sve moralo uzmać i. Vjera je posvuda, gdje su god zavladali, postala
osnovicom politič ka društva, ili toč nije, za njih je vjerska i javna organizacija druš tva istovjetna; crkva
i država č ine jednu i istu cjelinu. Nevjernici mogu i dalje vrš iti svoje bogoš tovne čine samo kao prosti
podlož nici bez ikakvih prava. Sve je od temelja do vrha izmijenjeno u skladu s nač elima korana. Od
cijele uprave, prava, financija, vojne organizacije, nije preostalo niš ta. Kadije i emiri doš li su na
mjesto egzarha pojedinih područ ja. Muslimansko pravo posvuda je doš lo na mjesto rimskoga prava, a
arapski je jezik izagnao grčki i latinski, pred kojima su većodavno iš čezla stara nacionalna narječ ja na
obalama Sirije, Afrike i Š panjolske.

Arapski doprinos muslimanskoj kulturi sastoji se od ova dva elementa: od vjere i jezika. Š to se ostaloga
tiče, kolikogod je bila sjajna za prvih vjekova islama, ta je kultura, kad se sve uzme u obzir malo u
čem originalna. Svi su pobijeđ eni narodi bili prosvjećeniji nego njihovi nomadski pobjednici, pa su ovi
od njih posuđivali punim pregrš tima. Preveli su djela njihovih naučenjaka i njihovih filozofa, nadahnuli
se njihovom umjetnoš ću, usvojili njihove ratarske, industrijske i trgovač ke postupke. Prostranstvo i
različitost zemalja i nacija, nad kojima su vladali, izvrgla ih je mnoš tvu utjecaja, koji su se jedni s
drugima ispremiješ ali i pretvorili muslimansku civilizaciju u obilje preliva bez velike debljine. Među
tim utjecajima helenski se takmič io s perzijskim. Tome se ne mož emo č uditi, ako se sjetimo, da su
Arapi drž ali bašnajbogatije i najnaseljenije dijelove tadaš njeg grčkoga svijeta, Egipta i Sirije. Njihovo
graditeljstvo daje prilič no točnu predodž bu o različitosti i razmjernoj važ nosti njihovih uzajmica. U
dekoracijama te arhitekture susreć emo obiljež ja, koja oč ito potječu iz Perzije i Indije, ali opć a
koncepcija i glavni dijelovi zgrada ne odaju manje očitu srodnost s bizantskim graditeljstvom. Grčka
prevlast jošse viš e oč ituje na područ ju misli. Aristotel je uč itelj arapskih filozofa, koji mu nisu,
uostalom, dodali niš ta bitno. Uopć e, na područ ju intelektualnih postignuć a, muslimanska civilizacija
nije izvršila dubok utjecaj na evropske narode, i to je moguć e protumačiti vrlo jednostavno time, š to
je u njoj bilo mnogo umjetnih tvorevina, kao i time, š to su izvori, na kojima je pretež no crpla, bili
većinom evropski.

Nije bilo tako, ako promotrimo ekonomsku stranu njihova utjecaja. Tu su Arapi bili zahvaljujuć i svome
istovremenom dodiru sa Zapadom kao i s krajnjim Istokom, dragocjeni posrednici. Iz Indije su prenijeli
šeć ernu trsku na Siciliju i u Afriku, riž
u na Siciliju i u Š
panjolsku (odakle ć e je Španjolci u XV. i XVI. st.
donijeti u Italiju). pamuk na Siciliju i u Afriku; u Aziji su udomili proizvodnju svile, koju su nauč ili od
Kineza; kod njih su upoznali i zatim proš irili papir, bez koga bi izum š tampanja ostao beskoristan, ili.
vjerojatnije, ne bi bio ni načinjen; odonuda su donijeli i kompas. Uostalom, te novosti, kao i mnoge
druge, preš le su među krš ćanske narode tek mnogo poslije. U poč etku one su poslužile samo tome, da
islam uč ine za njegove evropske susjede utoliko straš nijim neprijateljem, š to je bio joši bogatiji od
njih i bolje opremljen oruđem. Od VII. do XI. st. on je neosporno gespodario Sredozemnim morem.
Luke, š to ih je on sagradio: Kairo, koji je naslijedio Aleksandriju, Tunis, Kairuan, bile su etapa
trgovine, koja kola od Gibraltarskog tjesnaca de Kineskog mora, preko egipatskih ,luka, koje
saobrać aju s Crvenim morem, preko sirijskih luka, u kojima završ ava put iz Bagdada i s Perzijskog
zaljeva. Dotle se krš ćanska navigacija ogranič ava na bojaž ljivo brodarenje uz obale Jadranskoga mora,
Juž ne Italije i među otocima Arhipelaga.

15
Svi veliki morski putovi pripadaju sad Muslimanima.

II. POSLJEDICE

Neki nepredviđeni događaj uzrokuje uvijek takvu katastrofu, koja je razmjerna njegovu znač enju. On
upada, da tako kažemo, usred teka historijskog ž ivota, prekida niz uzroka i posljedica; od kojih se taj,
život sastoji, na neki ih način potiskuje i njihovim neočekivanim reperkusijama poremećuje prirodu i
poredak stvari. Upravo, to se dogodilo u povedu prevale muslimana. Evropa je vjekovima gravitirala
prema Sredozemnom moru. Njime se š irila civilizacija, njime su njezini različ iti dijelovi saobraćali
jedni s drugima. Na svim njegovim obalama druš tveni je ž ivot u svojim osnovnim obiljež jima bio isti,
ista je bila vjera, a obič aji i ideje isti ili veoma srodni. Provala Germana nije ni u čemu bitnom
promijenila ovu situaciju. Usprkos svemu, mež e se reć i, da je Evropa u VII. stoljeću jošuvijek, kao i u
vrijeme Rimskoga carstva, bila jedinstven svijet oko Mediterana.

Ali pod nenadanim naletom islama te se jedinstvo odjednom slama. Ove blisko, dobre poznate i
gotove porodične more, koje su Rimljani zvali »naš e more« (mare nostrum) postaje u najvećem dijelu
svega prostranstva strano i neprijateljsko. Promet, koji se dotad njime kretao i vezivao Zapad s
Istokom, prekinuo se. Oni su naglo i naprasno odvojeni jedan od drugoga. Zajednica, u kojoj su ž
ivjeli
tako dugo, prestaje za mnogo vjekova. I današ nja Evropa jošuvijek se sjeć
a posljedice toga.

Primorano da brani granicu prema istoku, Carstvo ne mež e više izdržati pritisak na Dunavu. Bugari,
Srbi, Hrvati šire se po Balkanu, i samo gradovi ostaju grč ki. Oni se ne miješ aju i ne stapaju s
dosadaš njim stanovniš
tvom kao Germani. Bizantsko carstvo prestaje biti univerzalno i postaje grč
ko.

U Meziji Bugari 677. podvrgavaju sebi slavenska plemena i stapaju se s njima. Sredinom IX. st. Metodije
je prekrstio njihova vladara Borisa, pri čemu je ovaj uzeo ime Mihajlo.

Bizantske je carstvo otada omeđeno i zateč ene s jedne strane obalom Ilirije, a s druge strane gornjim
Eufratom, i ono ć e svoje najbolje snage posvetiti nastojanju da se odupre pritisku islama. Njegova
duga historija, sve de njegove konač ne propasti sredinom XV. st., pod udarcima Turaka, imat ć e još
blistavih trenutaka i dož ivjet će razvoj jedne civilizacije, koje će se originalnost sastojati u mješavini,
antičkih tradicija s pravoslavnim krš ćanstvom i sve već om orijentalizacijom. Ali, u većini toga vremena
ta ć e historija biti tuđa historiji zapadne Evrope. Samo ć e Venecija sačuvati kontakt s Bizantom i naći
u svojoj posredničkoj ulozi između Zapada i Istoka polaznu točku svoje buduće veličine. Uostalom, ako
Bizant i prestaje da se upleće u zbivanja na Zapadu, on ć e ipak na nj vršiti utjecaj, koji ć
e ga poslije
prepasti nadž ivjeti joškroz vjekove. Bizant je kristijanizirao juž ne i istočne Slavene: Srbe, Bugare i
Ruse, a njegovo je stanovniš tvo, poslije četiri stotine godina turskoga jarma u XX. stoljeću obnovilo
grč ku narodnost.

Zapad, međutim, buduć i da je odvojen od Bizanta, naš ao se u, posve novom polož aju. Činile se kao da
ga ta odvojenost primorava na izgnanstvo, na ž ivot po strani od civilizacije; jer od najdavnijih vremena
uprave su s Istoka dolazili svi oblici prosvijeć
enog ž ivota i sav društveni napredak. Preko Arapa, koji su
se nastanili u Španjolskoj i na Afričkoj obali, Istok se istina, približ
io Zapadu. Ali usprkos materijalnom
dodiru, vjerska je razlika spreč avala moralni, dodir ,njegova krš ćanskog stanovniš tva s tim
muslimanskim Istokom. Zapadna je Evropa prvi put od stvaranja Rimskoga carstva bila izolirana od
ostaloga svijeta. Sredozemno more, kojim je ona dotad saobraćala s civilizacijom, zatvaralo se pred
njom. I te je mož da najvaž nija posljedica muslimanske ekspanzije za razvoj opće historije.6 Jer
kršćanstvo Zapada, odsječene od svojih tradicionalnih saobrać ajnih veza i postavš i posebnim,
odvojenim dijelom svijeta, koji je mogao ubuduć e računati same sa samim sobom, bit ć e primorano da
6
O ovome vidi: Henri Pirenne: Muhamed i Karlo Veliki

16
se razvija uz pomoćsvojih vlastitih snaga. Odvrać ene od Sredozemnog mora, one će prenijeti svoje
napore prema zasad jošbarbarskim područ jima s druge strane Rajne i na obale Sjevernog mora.
Evropsko ć e se druš
tvo uveć ati i najzad prerasti nekadašnje granice Rimskoga carstva. S Franač
kim
carstvom nastaje jedna nova Evropa, u kojoj će se izgraditi ona zapadna civilizacija, koja je bila
pozvana da postane civilizacijom cijeloga svijeta.

17
PRVO POGLAVLJE.

CRKVA
Druga Knjiga

DOBA KAROLINGA

Prvo poglavlje

CRKVA

I. KLONUĆE OD V. DO VII. STOLJEĆA

Što se za ova tri burna stoljeća, kad je Evropa teturala između Germana, Carstva i islama. događalo s
katoličkom crkvom, tom velesilom skore buduć nosti? Ona se zadovoljavala time da ž ivi, ili toč
nije
rečeno, da ž ivotari. Njezin utjecaj na tok događaja, bio je nikakav ili gotovo nikakav, a njezin moralni
utjecaj na druš tvo nezamjetan. No ipak, posred ruš evina Carstva, ona se sač uvala netaknuta. Spasila je
svoju organizaciju, svoju hijerarhiju, svoje neprocjenjivo bogatstvo u zemljoposjedu.

A ipak nije imala neprijatelja. Germani su joj isto tako podlož ni sinovi kao i Rimljani. Arijanska
herezija, kako smo vidjeli, nije potrajala i nije, uostalom, nikada mogla uznemirivati. Pa ipak, apatiju
crkve moguće je vrlo lako objasniti. S njom se poslije provale događa isto, doduš e u manjoj mjeri, š to i
s cijelim druš tvom: ona se barbarizira. Krš ćanska latinska knjiž evnost, koja: je u IV. vijeku, stoljeć u
Sv. Augustina, joštako ž iva, u V. vijeku daje jošsamo epigone, kao š to je bio Salvian. Poslije toga
misaoni ž ivot prestaje, i bujica, koju su otpočeli crkveni oci, ,presahnula je. Nekoliko klerika piš e još
doduš e biografske i povijesne pripovijesti, ali ć e trebati č ekati sve do Grgura Velikog da opet
ugledamo, kako ož ivljava, uostalom u posve novome duhu, izuč avanje teologije i vjerskoga morala. Još
više iznenađuje inercija crkve prema onim poganskim ili grubo heretič kim barbarima, koji su nedavno
prodrli u Carstvo ili ž ive u njegovu neposrednom susjedstvu. Ako se i pokrste, deš ava se to, kao s
Francima poslije Klovisova pokrš tenja, po uzoru na njihove kraljeve, koji iz političkih interesa i
oponaš ajuć i rimske obič aje prelaze na kršćanstvo. Crkva pri tome nema nikakve uloge. S obzirom na
Germane, koji na sjeveru Galije i s druge strane Rajne zadržavaju i dalje svoju staru narodnu vjeru,
oni prema njima ne poduzima nikakve mjere, da ih pokrsti.

Apostoli Salijskih Franaka, Sveti Amand i Sveti Remacle, djelovali su na osnovu svoga osobnoga zanosa.
Kraljevi su pomagali njihove napore, ali nema znakova po kojima bi se mogle vidjeti, da su ih iste tako
pomagale i crkvene vlasti. Njihova nebriga za pitanje apostolata tolika je, da su strancima prepustile
posao, koji je bio njihov. Krš ćanstvo je uneseno u Irsku u IV.st. i tu se brzo razvilo. Na tome je
dalekom oteku, bez veza s kontinentom nastala osebujna organizacija u kojoj su velike samostanske
kolonije predstavljale žariš ta, veoma revnosnog vjerskog ž ivota. Naš
lo se tu više asketa i obrać enika,
koji su poč evši od VI. st. krenuli da daleko od svoje domovine potraž e jedni nedostupnu samoću, a
drugi duš e, koje ć e obratiti. Kad su, Normani u IX. st: otkrili, Island, naš li su se u č udu, š to na
njegovim maglovitim obalama nisu naš li drugih stanovnika osim redovnika, koji su doš li iz Irske.
Jednako su se tako i opet Irci s oduš evljenjem posvetili obraćanju, sjevere Galije i Germanije
Hagiografija iz merovinš kih vremena vrvi svecima, kojima treba pripisati osnutak monaš tva samostana
u sjevernoj Francuskoj i Belgiji. Sveti Colomban i Sveti Gall najslavniji su predstavnici tih misionara,
koji svojom intelektualnom kulturom, nesebič nošću i zanosom tuž no odudaraju od grubosti
merovinš koga klera. Oni ga, uostalom, nisu mogli izvuć i iz njegove apatije. Biskupi, koje je imenovao
kler iz njihove dijeceze, no koje je ustvari nametao kralj, imali su, gotove uvijek zahvaliti svoj polož aj

18
vladarevoj naklonosti. Treba proč itati portrete, koje je nacrtao Grgur Tourski, prikazujuć i veći broj
svojih kolega, pa da se debije pojam o njihovu znanju i njihovim običajima. Znatan dio tih biskupa
jedva je znao č itati; mnogi su se javno prepuš tali pijanstvu i raskalaš enosti. Pošteni se Grgur nad tim
ogorčava, ali se po njegovu govoru i predobro osjeća, da njegovo ogorč enje gotovo nigdje nije nailazile
na odjek. Pa i on sam, uostalom, premda je sigurno bio znatno iznad većine svojih kolega, kakav nam
primjer pruž a o dekadansi Crkve! Latinski, kojim on piš e 'a i sam je svjestan tega), jošje samo
barbarske narječje, koje zlostavlja gramatiku, sintaksu i rječ nik; njegov moral (a to na nesreć u i ne
opaž a) sadrži blagosti i oproštenja, koja su veoma č udnovata, i sudove, koji veoma iznenađ uju. A
poslije njega bit će joši gore. Krajem VII. st. i na poč etku VIII. st. nije samo jezik, nego i sama misao
nalik na misao paralitič ara. Takozvana Fredegareva kronika kao i stanoviti ž ivoti svetaca iz ovog
vremena neusporedivi su spomenici nesposobnosti, da se izraze čak najjednostavnije stvari.
Uza sve te, kako god pogođena, crkva je jošuvijek veoma moć na, ili, recimo toč nije, jedina
civilizirana snaga ovog vremena. Ustvari se preko nje trajno održ ala rimska tradicija, te je prema
tome, upravo ona spriječila Evropu da nanovo zapadne u barbarstvo. Svjetovna vlast bila bi, samim
svojim snagama, nemoć na da spasi tu, dragocjenu baš tinu.

Usprkos dobroj volji kraljeva, njihova naviješ ta i priprosta administracija bila je suviše nedorasla
zadaći, koju su željeli ostvariti. Međutim crkva je imala osoblje, koje je nedostajalo državi. Onakva,
kakva se oformila i razvila za vrijeme Carstva, ostala je i poslije provala. Hijerarhija,je ostala
netaknuta; bila je izgrađena po uzoru na administrativnu organizaciju Rima, pa je usred sve većeg
nereda održ avala i nadalje sve je jednostavne i č vrste temelje. Metropolitansko sjediš te bilo je
uglavnom mjestu svake pokrajine, a biskupsko u glavnom mjestu sveke civitas (cite); ta je organizacija
smjesta iščezla samo na sjeveru. Svagdje drugdje osvajači su je poš tedjeli i poš
tovali.

Dok je civilna administracija zapadala u dekadansu, crkvena je administracija ostajala nepokelebljiva,

u istim okvirima, s istim destojanstvenicima, istim nač elima, istim pravom i istim jezikom, kojim se
služ ila u vrijeme Carstva. Usred anarhije, koja ju je opkoljavala i usprkos razornom utjecaju, š to ga je
ova na nju vrš ila, crkva se održ ala uspravna i pored trenutne dekadense; kler je bio zaš tićen moć nom
zgradom, koja ga je zaklanjala, i disciplinom koja mu je, usprkos svemu, bila nametnuta. Kako god su
poneki biskupi bili neznalice, nehajni i nemeralni, bile im je ipak nemoguć e da se oslobode bitnih
duž nesti svojih funkcija. Morali su neizbjež no uz svoju katedralu drž ati š
kolu za odgoj mladih uč enika.
U isto vrijeme dok je laičke nastave nestajalo, i dok, je drž ava spala na to, da je u svojoj služ bi imala
samo nepismene služ benike, crkva je uslijed nuž nesti, koja je bila određena samim njezinim
postojanjem stvarala jedno tijelo kome ć e svaki član u najmanju ruku znati da čita i piš e latinski. Već
samim tim imala je neodoljivu premećnad svjetevnim druš tvem; imala je, a da to nije ni htjela; ni
nastojala, monopol nauke. Njezine su š kole, osim rijetkih izuzetaka, bile jedine š kole, a njezine
knjige, jedine knjige. Pismenost, bez koje kultura nije moguć a, pripada od kraja merovinš ke epohe
isključ ivo njoj, tako da danas u naš im jezicima riječ i, koje znač uju crkvenu osebu u isto vrijeme
označ uju i pisara: clerc u francuskem., clerk u engleskom, klerk u flamanskem i staro njemačkom,
dijak u staro-ruskome. U toku VIII. st. intelektualna se kultura povukla i zatoč ila unutar klase
sveć enika. Time je katolički kler stekao takav polož aj, kakav prije njega nije imao nijedan drugi kler.
Bio je dubeko poš tovan ne samo zbog svega vjerskog obiljež ja, i nije samo kod laič keg svijeta už ivao
onaj, ugled, koji uč enost budi kod neznalica nego je za svjetovno druš tvo posto i neophedno potreban
pomoć nik. Država nije mogla postojati bez njegevih usluga. U karolinš ko doba, kad budu nestali i
posljednji tragovi laič ke nastave, drž ava će morati da od klera uzajmljuje svoje pisarsko osoblje,
predstojnike svoje kancelarije i sve one svoje suž benike i savjetnike, za koje je stanoviti stupanj
intelektualne kulture bio neophodno potreban. Drž ava ć e se klerikalizirati, jer nije mogla drukč ije, ako
nije htjela da nanove zapadne u barbarstvo ne moguć i drugdje osim u crkvi naći ljude, koji bi bili kadri

19
da shvate i izvrš avaju politič ke zadać e, š to su bile u nadlež nosti države. A ako ih je nalazila samo u
crkvi, to nije znač ilo, da ih je njihovo obiljež je Kristovih apostola naročito dobro osposobljavalo za
služ bu državi. Službenici onoga, koji je rekao, da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nisu od
njega nauč ili upravljati svjetovnim poslovima. Ako su to ipak znali, ostalo im je to od Rima: crkva,
kojoj su pripadali, nadživjela je propast antičkoga svijeta, i on se u njo ovjekovječ uje odgajajuć i novi
svijet. Crkvu je zapalo učiteljevanje nad druš tvem i ona ga je sač uvala stoljećima, ne zato, š to je bila
kršćanska, nego zato š to je bila rimska; ili, ako nam je tako draž e, ona je na modernu civilizaciju tako
dugo vrš ila premoćan utjecaj zato š to je bila č uvar jedne starije i naprednije civilizacije. Prirodno je
uostalom, š to se ona okoristila tim polož ajem, da ostvari svoj vjerski ideal i da svojej volji pedlož i
drž avu, koja ju je zvala, da joj bude pomoćnik. Nuž na suradnja, koja se uskoro ostvarila između jedne
i druge, nosi u sebi klicu strašnih sukoba, koje u početku nitko nije mogao predvidjeti.

Uš avši u službu drž ave, crkva se dakle ne ć e njoj podlož iti. Kakve god bile koncesije, koje je ona
milom ili silom dala drž avi u stanovitim trenucima, ona je prema njoj uvijek ostala nezavisna sila. Ona
je u zapadnoj Evropi za sebe zahtijevala i postigla slobodu, koju nije už ivala ni u Rimskome, a ni u
Bizantskome carstvu. Ako je to bilo tako, dogodilo, se to manje zbog toga, š to zapadni vladari nisu
nikada postigli moćuporedivu s vlaš ću careva, nego zato, š to se crkva većod poč etka naš la u takvom
ekonomskom polož aju, koji joj je dopuštao da živi i da se razvija s pomoć u svojih vlastitih sredstava i u
tom je ona opet baš tinica Rima. Neizmjerno zemljiš no bogatstvo, kojim ona raspolaž e, potječ e od
imanja poganskih hramova, koje su Kostantin i njegevi nasljednici prenijeli na nju. I oni nisu od nje
nač inili samo najveć eg posrednika, nego i privilegiranog posjednika, izuzimljuć i pripadnike crkve ispod
osebneg poreza, a crkvena imanja ispod zemljiš neg pereza. Sve su ovo, i posjed i privilegije, barbarski
kraljevi poš tavali, tako da crkva, u trenutku kad otpoč inje historija modernih naroda posjeduje
neuporedivo bogatstvo u demenama. Ovo objaš njava, kako je ona bez slabljenja mogla proć i kroz krizu
invazija i u punom političkom i socijalnem rasulu spasiti svoju organizaciju, novačiti i održ avati svoj
kler.

Tako je očito, da se ona, s koje god je strane proučavali, usprkos dekadansi od V.- VII. st., puna snage i
buduć e velič
ini. Njezino opadanje nema uzrok u njoj samoj, nego u trenutnim okolnostima. A pri tom,
kad se govori o njezinoj dekadansi, misli se na službenu crkvu, na svjetovni kler, na onaj, koji je jedini
vidljiv. Međutim, pored njega polagano se razvija kler, koji jošnije vidljiv, ali koji malo po malo
osvaja svoje mjesto i zapečinje, zasad jošu tami, pripreme za ulogu, koju ć e uskore zaigrati. To je
redovnički kler, monaš tvo.

II. REDOVNICI I IZLAZAK PAPINSTVA NA POZORNICU

Asketizam, koji nuž no preizlazi iz ekskluivne koncepcije krš ć anstva, brzo se, od poč etka II. st., razvio
u istočnim pekrajinama Rimskog carstva. Njegove su pristalice duge bili obični laici, koji, su se okanili
poslova i dobara svega svijeta, da bi se, u samoć i posvetili spasenju svoje duš e. Ti su samotnici, bili
prvi monasi (μον αζоς μνος ) Sveti Pahomije(348) dopš ao je na pomisao da, im nametne regulu i da ih u
svrhu organizira u općinu. Redovnici koji su ovaj novi oblik ž ivota prihvatili, okupili su se ti ograđena
boraviš ta, koja su se sastojala od, ć elija, sagrađenih oko središ nje kapelice. Da bi ih razlikovali od
samotnika, dadoš e stanovnicima tih pobož nih kolonija naziv redovnika (cenebita). Na ovu redevničku
instituciju nadovezuju se zapadnjački samostani, od kojih je prvi, u VI. st., na brdu Monte Cassina, u
blizini Napulja, osnevao Sv. Benedikt (+ oko 543). Originalnost i u isto vrijeme zamaš nost Benedikteva
djela sasteji se u tome, š to je monaha izdvojio iz laičkega ž ivota i od njega uč inio redevnika, vezanog
za ovaj poziv, trima vječ nim zavjetima posluš nosti, siromaš tva i č istoćeiš to im je nametnuo obavezu

20
da budu sveć enici. Take se pored svjetovog klera, koji svojim pedrijetlom dosiže u vrijme stvaranja
ustava prvebitne crkve, pojavljuje i jedan novi kler, što je proizašao iz asketizma i svoja vrata otvara
onima, koji žele na ovome svijetu ostvariti ideal krš
ćanskaga života. Regula (red), kome taj kler duguje
svoje ime, nije samo pravilo o molitvama i vrš enju pobež nesti; ona obavezuje joši na iskazivanje
pačasti bogu radom, i te bilo manuelnim radom, ili učenjem.

Isprva se rasprestiranje samostana vrš ilo prilič

no polagano. Malo pa malo proš irili su se po Italiji, pa su
desegli jug Galije i zatim su se, zahvaljujuć i apostolatu Iraca, i toku VII. i VIII. st. rasprestrli u znatnom
broju po sjeveru Franačkog kraljevstva.7 U ostalem, između pejedinih samostana nije bile nikakve
veze, a nisu imali djelevanja na vanjski svijet; č ini se, da su ih dijecezanski biskupi nerado gledali, ne
znajuć i prave što da rade s tim pridašlicama.

Historijski je razvoj dosudio papinstvu da upotrijebi tu veliku snagu, koja samu sebe nije poznavala, i
da je stavi u službu crkve, da je, da tako kaž
emo, pretvori u trajno rezervno oružje, koje će, stajati na
raspolaganju papinstvu. I bašje prvi veliki papa Grgur Veliki (590-604) zasluž an za ovaj genijaini
pothvat.

Do njega je papinsko prvenstvo slabo definirano i proizlazi gotovo samo iz dvostrukog svojstva pape: on
je nasljednik Sv. Petra i biskup Rima. Ono se viš e manifestira, poš tovanjem koje mu iskazuju, negoli
vlašću, koju koju vrš i. U raznim kraljevstvima biskupe imenuju kraljevi, i njihovi odnosi prema papi ne
nameć u im nikakve već e dužnosti, osim š to, mu iskazuju poš tovanje. A patrijarhe Aleksandrije,
Antiohije, Jeruuzalema i Carigrada, smatraju ga sebi ravnim. I napokon, isto onako, kao š to postupa
prema ovima, bizantski car sebi pridrž ava pravo da potvrdi njegovo imenovanje ili da ga poslije
Justinianova vremena, ravenski egzarh potvrdi u njegovo ime. Povrh toga, počevš i od nereda; koje je
izazvala seoba, polož aj Italije, a napose polož aj Rima, sputava ili apsorbira aktivnost papa u
poslovima, koji nemaju niš ta zajednič ko s upravljanjem crkve. Otkad, car, viš e ne stoluje u »Gradu«,
ondje je papa zapravo postao glavna osoba. Buduć i da nema laičkih vlasti, to na njega pada duž nost da
pregevara s osvajač ima da bdi nad administracijom, nad opskrbom ž ivežnim namirnicama i
utvrđivanjem grada, kome je otkako mu je puč anstvo poč elo opadati i otkako je stao siromaš iti, sve
teže da održ ava svoje goleme zidine i svoje spomenike. Napose od provale Langobarda pape se moraju
boriti protiv teškoća i opasnosti, koje im polazi za rukom nadvladati samo uz pomoćenergije. Jer car
je zauzet obranom granica u Siriji i na Dunavu, pa im posve prepuš ta brigu da se odupru tim
neprijateljima, š to se bijesno trude da osvoje Rim. Najvi š eš to učini, to je da od vremena do vremena
pošalje neš to vojske i neš to novč ane pomoć i, a oboje podjednako nedovoljno. Egzarh u Ravenni isto je
tako ugrož en i nije kadar da pruž i neku efektivnu suradnju. U trenutku kad se 590. Grgur Veliki uspeo
na prijestolje Sv. Petra, on je oč igledno izgubio svaku nadu u buduć nost, te upoređuje Rim s lađom,
koju bije bura i koja svakog trenutka ima da potone.

Grgura Velikog treba smatrati prvim tumač em_vjerske misli poslije crkvenih otaca. Ali on ih ne
nastavlja. Njega, ne zanimaju dogmatska pitanja: za njega su ona definitivno riješ ena. Važ no je bilo
iz, njih izvuć i moralne konzekvencije, organizirati krš ćanski život s obzirom na njegov cilj, na njegovu
konač nu svrhu, koja je sažeta u strašnoj dilemi između raja i pakla. Njegove su oč i takoreći nepemič no
uprte u ž ivot na drugoj strani i slike, koje je on o tome nacrtao, znatno su pridonijele tome, da je
srednjovjekovna pobož nost poprimila tako tmuran i tjeskoban obrat, pretvorila se u strah i opsjednuće
vječnim kaznama, koje su Bož anskoj komediji naš le svoj besmrtni izraž aj. Budući da je crkva sredstvo
vječnoga spasenja, treba povećati njezin utjecaj na duš e, da bi ih se spasilo od pomora. I tu se kod
Grgura, kao i kod drugih velikih mistika, na primjer kod Sv.Bernarda ili kod Loyole, otkriva ona

7
Samostani u Irskoj bili su veoma različ
iti od benediktinskih samostana. Ali su irski misionari osnivali samostane na
kontinentu u skladu s organizacijom benediktinskih samostana.

21
praktič na genijalnost, kojoj polazi za rukom da zbog nadzemaljskih ciljeva, š to te ih sam sebi
postavlja, sjajno organizira stvari ovog svijeta, koje prezire. Mož da njegovo podrijetlo – pripadao je
staroj patrijicijskoj porodici, koja je po tradiciji bila upletena u upravljanje gradom – nije bilo bez
utjecaja na ovu stranu njegova karaktera. Jedva je moguć e vjerovati, da je njegova pisma napisao isti
autor kao i rasprave Moralia i Dialogus miraculorum. Ona nam ga prizajuje prionula uz obnovu
patrimonija Sv. Petra, to jest golemog zemlješ nog posjeda rimske crkve, koji je bio rasut svuda po
Italiji, obalama Ilirije i na Siciliji, i koji su neredi za vrijeme provala raskomadali, upropastili i
dezorganizirali. Vidimo ga u tim pismima, gdje zahtijeva otuđene ili zauzete zemlje, imenuje
upravitelje, određujeme im pravila, kojih se imaju drž ati, nameć e im potrebne mjere za ubiranje i
centralizaciju prihoda. Stoga mu pripada dvosturka i neobič na č ast, da je u isto vrijeme bio
najstarijimistik i najstariji ekonom Srednjeg vijeka. Uostalom, njegova je ekonomksa aktivnost
potpuno prožeta rimskom praksom, i on je uvelike pridonio, da su se posredstvom crkve sač uvale i
resprostanile domanijalne instutucije Carstva. Posao, koji je poduzeo, bio je za nekoliko godina gotov.
Papinstvo je steklo redoviti prihod i obilne izvore. Postalo je prva novčana sila svoga vremena.
Ovoj prvoj snazi Grugur je dodao drugu, privezavš i uza se redovnike, prema kojima su ga vukle u isto
vrijeme njegove astetske tendencije i njegovo lucidno shvać anje stvarnosti. On je veoma dobro vidio
kakvu bi pomoćpapinstvo dobilo od ovih posvuda razasutih samostana, kad bi se pretovorilo u njihova
zaš titnika. Nije se ograničilop samo na to, da osniva nove u vječ nome gradu, nego je mnogima od njih
dodijelio privilegije egzemcije, koji su ih stavljali izravno pod vlast Svete Stolice. Od vremena Sv.
Benedikta redovnici su bili sastavni dio crkve. Mož e se reći, da su od vremena Grgura Velikog postali
dio njezine akcije.
I zaista, bašredovnicima, kojima je on upravljao i koje je formirao, povjerio je veliko djelo svoga
pontifikata: pokrš tenje Anglosasa.8 Ono bi uostalom bilo nemoguć e da on nije raspolagao fondovima
nuž nima za njegovo ostvarenje, i tako su dvije velike reforme za vrijeme njegove vladavine, uspostava
i obnova patrimonija Sv. Petra i savez potpuo odgovara vjerskom idealu i praktič nim sposobnostima
njegova zač etnika.
Obraćenje Engleske i remek-djelo takta, razbora i metode. Dugo pripraman od pape za svoju zadać u,
Sv. Augustin (Canterburyjski) i njegovi drugovi postupili su su prema zrelo promiš ljatim uputama i
posvema prož eti milosrđem, praš tanjem, snoš ljivoš žu i zdravim razborom. Niš ta nije različ itije od
naglog i zanesenjačkog vladanja keltskih misionara, nego strpljivo i razborito vladanje Grgurovih
misionara. Oni dolaze u zemlju tek poš to su izuč ili njezin jezik, obič aje i vjeru. Čuvaju se, da ne
povrijede predrasude, klone se prebrzih uspijeha, pa č ak i revnovanja da postignu mučeniš tvo. Stiču
povjerenje prije nego š to su stekli duše, tako ih dobivaju, potpuno. Poslije š ezdeset godina Anlosasi su
ne samo krš ćani, nego č ak tako uspiješ ni pokršeteni, da sad oni daju crkvi misionare, dostojne ovih,
koji su njih preobratili. Stotinu dvadeset godina posije iskrcanja Svetog Augustina na ž alu kod
Hastingsa (590), Sv. Bonifacije je poduzimao pokrš tenje poganske Germanije na drugoj obali Rajne.

Obraćenje Engleske obiljež ava odluč nu etapu, u povijesti papinstva. Buduć i da je anglosasku crkvu
osnovao izravno papa, ona je od samog početka podvrgnuta neposrednoj podlož nosti i upravljanju
Rima. Ona nema nijednog obiljež ja nacionalne crkvei ona je apostolska u punom smislu te riječ i. I
crkva na drugoj obali Rajne, koju ć e ona osnovati, primit će od nje ista obilježja. Razumljivo je, koliko
je time ugled i utjecaj papinstva dobio na snazi i sjaju. Dok su u samome Rimu pape i nadalje od
bizantskog cara i od egzarha u Ravenni smatrani za patrijarhe Carstva, te ostaju podlož ni obavezi da
od njih traže potvrdu svoga izbora, novi krš ćani, na sjeveru poštuju u njima namjesnike. Isusa Krista,
predstavnike boga na ovome svijetu. Papinstvo je sebi dakle stvorilo polož aj, koji će odsad biti
nepomirljiv s podložnoš ću, u kojoj je ono ž ivjelo dotad nasuprot caru. Prije ili poslije, ono ć e slomiti
tradicionalnu vezu, koja postoji između Carstva i njega i koja ga, otkako viš e ne postoji Carstvo na
zapadu, samo pritišće, poniž ava i smeta. I da se jošcar pokazuje djelotvoran zaš titnik, ili, ako većnije
moguće viš e, da bar posvjedoč uje svoju dobro-namjernost! Ali on odlazi dalje: nije ostao na tome, da
8
Iskrcavanje Sv. Augustina 596.Pokrš
tenje dovrš
eno 656.

22
se dezinteresirao za Rim i ostavio ga bez obrane pred pothvatima Langobarda, nego se pretovrio u
njegova protivnika. 9

U tim bizantskim krugovima, koje postresaju teološ ke strasti, pojavila se nedavno nova herezija:
ikonoklazam. Isovjeda je i sam car Leon III Isaurijski i nemjerava ju nemetnuti Rimu. No ovaj put je
toga suviše. Papa se ne će povrdć i samovolji jednog gospodara, koji ga je smatrao isto tako usluž nim
kao što š to su patrijarsi u Carigradu ili_Antiohiji. Većje Grgur II (715-731) objavio prijeteće riječ i. Š to
se prijelom nije izvrš io većtada bilo je zbog toga, š to je carska tradicija i dalje tako snaž na, da su
okljevali učiniti odlučan korak. A osim toga ostaviticara, značilo je baciti se u nepoznato, izlož iti se
represalijama, koje mogu crkvu izlož iti najozbiljnijim pogibeljima. Za izvrš enje tako, odluč nog č ina i
da bi se nasuprot caru zauzelo ne samo drž anje jednakoga, nego i viš ega, da bi se izvrš io prijlom s
heretičkim istokom i postavili na Zapadu temelji univerzalnog krš ć anstva, da bi mogao biti odbač en
rimski karakter ti starom smislu riječ i i preuzet novi, kataolič ki, da bi duhovna vlast mogla biti
oslobođena okova, koje joj je nametao cezarizam, bio joj je potreban neki moćan i vjeran saveznik.
Tko je u tadaš njoj Evropi mogao na sebe uzeti ovakvu ulogu? Samo jedan č ovjek, koji je i sam traž io
saveznika. kadra da na njega zakonito prenese krunu. Bio je to majordom merovinš kih kraljeva.

9
Godine 659 Konstans II. poslao je u progonstvo Martina I. Godine 692. Justinijan II. postupio bi isto tako sa Sergijem I da
nije doš
lo do pobune.

23
DRUGO POGLAVLJE

FRANAČKO KRALJEVSTVO

I. RASULO DRŽAVE

Od svih kraljevstava, koja su barbari osnovali na tlu Rimskoga carstva, samo je franač ko svojim
granicama obuhvaćalo kompaktan blok germanskog stanovniš tva. Većprije Klovisovih osvojenja u
Galiji, Salijski Franci, Ripuarijski Franci i Alamani kolonizirali su masovno cijelu lijevu obalu Rajne i
dosta duboko napredovali u doline Moselle, Meuse i Schelde. Sam Klovis je u poč etku bio tek jedan od
brojnih kraljević a, š
to su vladali nad dijelovima Salijskih Franaka. Njegovo kraljevstvo, koje mora da je
otprilike odgovaralo područ ju nekadaš njeg rimskog grada Tournaia, nije mu pruž alo dovoljno potrebnih
snaga, da bi mogao uspješ no provesti namjeravani napad na Syagriusa, rimskog oficira, kome se usred
osvojene Galije jošuvijek pokoravalo područ je između Loire i Seine, pa je svome pothvatu pridruž io
svoje rođake, kraljeve Terouanna i Cambraia. Ali se pobjedom okoristio sam, poš to je Sygrius zbač en,
prisvojio je sebi njegovo područje te je porazrnu premoćnad nekoćsebi jednakima, kojom je otada
raspolagao, upotrebio da ih se riješ i. Bilo nasiljem, bilo lukavštinom sruš io ih je, ili ih je dao ubiti, a
zatim ga je njihov narod Priznao. te .je jako za nekoliko godina raš prostro svoju vlast na cijelo
područ je š to ga opkoljava Rajna od Kolna do mora. Alamani, koji su se naselili u Alzasu i na Eifelu
pijetili novom kraljevstvu napadom s boka, bili su potuč enii pripojeni u okvir franač ke drž ave.
Osiguravš i sebi tako posjed djele sjeverne Galije od Rajne do Loire, franač ki se kralj mogao posvetiti
osvojenju bogate Akvitanije. Ona je pripadala Vizigotima. Buduć i da je već 496 bio obraćen na
katolicizam, Klovis se okoriostio povodom njihove herezije, da protiv njih povede rat. Potukao ih je
(507) kod Vouillea te je granicu prenio sve do Pireneja. Od Sredozemog mora odvajala ga je još
Provansa. Ali Teodorik nije bio sporazuman time, da dopusti Franač kom kraljevstvu da se proš iri sve do
vrata Italije, i Klovis se morao odreći Provanse. koju je Teodorik, da bi povećao svoju sigurnost
pripojio svojoj drž avi. Klovisovi sinovi dovrš ili su tako dobro otoč eto djelo; dočepali su se kraljevstva,
koje su Burgundi osnovali i u dolini Rhone 532, zauzeli Pravansu od Lionskog zaljeva do Rhone, pa je
tako od sada cijela stara Galija bila podlož na dinastiji Merovinga.

U skladu s mediternskim karakterom, š to ga je zapadna Evropa sačuvala sve dokraja VII. stoljeća, ona
je prije svega nastojala da svoju vlast proširi prema jugu. Franač
ke su vojske neko vrijeme pokuš avale
preoteti sjevernu Italiju od Langobarda. Ali je provala Muslimana, kako smo vidjeli većprije, surovo
prekinula tradicionalnu oriijentaciju sjevernih predjela prema južnima. Posljednji merovinš ki osvajač,
Dagobert I., okrenuo je svoje napore prema Germaniji, te je uznapredovao č ak do Dunava. Zatim
proširivanje prestaje i počinje opadanje.

Zatvaranje Mediterana, š to su ga izvrš ili Muslimani, neobilježava samo novu orijentaciju evropske
politike, nego također, mož e se reći, i svrš etak antičkoga svijeta.

I zaista, sve od vladavine Dagoberta 1. merovinš ka se država nije odvojila od rimske tradicije, socijalno
stanje zemlje nakon dubokih poremeć aja, koje je pretrpjela od provala, ponovo poprima svoje staro
rimsko obiljež je. Zemlje u carskom drž avnom posjedu preš le su, istina je u vlast kraljevu, ali su galo-
romanski veleposjednici, osim rijetkih izuzetaka, zadrž ali svoje domene, organizirane onako, kako su
bile za vrijeme Carstva. Upadljiva je u tom pogledu č injenica, a mož emo konstatirati, da je papa Grgur
Veliki, da bi obnovio upravu na velikim crkvenim zemljoposjedima, naprosto obnovio rimski
domanijalni sistem.

24
Poš to je mir jednom bio uspostavljen, trgovina je obnovila svoju djelatnost. Marseille, središ te velike
pomorske trgovine s Istokom, primao je one sirijske trgovce, š to ih uostalom ponoivno nalazimo u
važ nim gradovima na jugu Galije i koji su zajedno sa Židovima, glavni trgovci u zemlji. Gradovi u
unutraš njosti zadržavaju i dalje građansko stanovniš tvo, koje se sastoji od trgovaca, a među njima ima
i takvih, koji su nam iz punog VI.st. poznati kao bogati i utjecajni odličnici.

A zahvaljujuć i toj redovitoj trgovini, koja je među stanovniš tvom održ avala znatan promet robom i
novcem, kraljevska blagajna, hranjena cestarinom i mostarinom, ne prestaje raspolagati važ nim
izvorima isto tako znatnima, ako ne i već ima, kao š
to su bili oni, koje je izvlač
ila iz prihoda sa carskih
domena i ratnonog plijena.

Sigurno je, da je civilizacijia Rimskog carstva, koja joši dalje ž

ivi, zapala u duboku dekadansu, ali je
ipak očuvala svoja bitna obiljež ja.

Oč ito, važni služ

benici, odabirani između velikaš a, pokazuju preema vlasti neobičnu nezavisnost, i
porez, nema sumnje, grof č esto ubire samo u svoju korist, č ime se objaš
njava naziv za porez: daća,
globljenje, »exaction«, kako se to počinje govoriti u jeziku onoga vremena.

Slabljenje stare rimske uprave, odsječene od Rima, kojoj kralj s mukom održ ava jošposljednje
tragove, omoguć uje aristokraciji veliikih posjednika, da nasuprot kralju, u druš
tvu zauzima sve jač
i i
jači polož aj. Napose na sjeveru, u Austraziji, gdje se romanizacija gotovo posve izgubila, ona
postizava; počevš i od VII. st. apsolutnu prevagu.

Ta aristokracija, koja postaje sve aktivnija, nema nikakvih obiljež ja nekog plemstva. Ona, se ne
razlikuje od preostalog dijela nacije svojim pravnim, nego samo svojim druš tvenim polož ajem. Oni od
kojih se ona sastoji, da se izrazimo jezikom njezinih suvremenika, to su velikaš i (majores), magnati
(magnates), moguć nici (potentes), i njihova moć proizlazi iz njihova bogatstva. Svi su veliki
zemljoposjednici, jedni su potomci bogatih galoromanskih porodica iz vremena prije osvojenja, a drugi
su miljenici, koje su kraljevi obilno opskrbili zemljama, ili grofovi koji su se okoristili svojim
polož ajem, da steknu prostrane domene. Bez obzira, uostalom, da li su bili Romani ili Germani po
rođenju, č lanovi ove aristokracije čine jednu skupinu, među sobom vezanu zajednicom interesa,
unutar koje nije dugo trebalo č ekati da razlike u podrijetlu iš čeznu, i da se stope u istovetnosti života i
obič aja. Uporedo s time, kako se drž ava, kojoj je aristokracija davala najvaž nije služ benike,
pokazivala nesposobna da ispunjava svoju bitnu, i glavnu zadać u, drugim riječ imam da jamč i osobnu
sigurnost i dobra svojih podanika, prevaga aristokracije sve, se viš e afirmirala osobni polož aj
aristokrata koristi se porastom opć e anarhije, i javna nesigurnost neprestano povećava njihov privatni
utjecaj. U svojstvu kraljevih oficira, grofovi progone i pljač kaju sirotinju, koju bi trebali š tititi; ali od
dana, kad im ta sirotinja, ne mogavš i više izdržati, ustupa svoje zemlje i svoju osobu i tako se pripoji k
njihovoj domeni. Ti ć e isti grofovi, u svojstvu velikih posjednika, proš iriti i na njih svoju moć nu zaš titu.
Tako sami služ benici drž ave rade protiv drž ave, te šireći neprestano nad ljudima i nad zemljama svoje
zaštitništvo i svoj privatni posjed, oni č udesnom brzinom oduzimaju kralju njegove izravne poda nike i
njegove poreske obveznike.

Jer odnos, koji se uspostavlja između moć nih i slahih, nije prosti ekonomski odnos, kakav postoji
između vlasnika i zakupca njegove zemlje. Nastalo iz potrebe za djelotvornom zaš titom usred druš tva
prepuš tenog anarhiji, on stvara između njih vezu podlož nosti, koja se proš iruje na cijelu osobu i koja
svojom intimnoš ću i tjesnoćom podsjeć a na porodičnu vezu. Ugovor o rekomandaciji, koji se pojavljuje
veću VI. st., daje š tićeniku ime vazala (vassus) ili službenika, a zaš titniku ime starješ ine ili seniora
(senior). Senior je obavezan ne samo da se brine za uzdrž avanje svoga vazala, nego i da mu pruž a neke
vrste stalnu pomoći zaš titu te da ga pravno zastupa. Slobodni čovjek.

25
koji se predaje u rekomandaciju, zadrž ava doduš
e i dalje prividna obiljež
ja svoje slobode, ali ustvari,
on je postao klijent seniorov sperans.

Taj protektorat, što ga senior vrš

i nadslobodnim ljudima na temelju rekomandacije on vrš i, dakako i to
jošintenzivnije, i nad ljudima, koji pripadaju njegovoj domeni, nad bivš im rimskim kolonima,
privezanima za zemlju, ili nad robovima, potomcima rimskih ili germanskir robova, kojih je i sama
osoba, na temelju rođenja njegovo privatno vlasniš tvo. Nad svim tim zavisnim stanovniš tvom on
posjeduje vlast u isti mah i patrijarhalnu i patrimonijalnu, koja se u cijelosti osnivana mirovnom i na
zemljiš no-posjedovnom pravu. U poč etku je to tek prosto činjenič no stanje. Ali niš ta ne prikazuje
bolje nemoćdrž ave, od obaveze u kojoj se naš la, da to stanje prizna. Počevš i od VI. st., kralj u sve
većem broju dodjeljuje privilegij imuniteta. Pod tim treba razumjeti privilegije, koji dopuš taju nekom
veleposjedniku da, bude izuzet od prava intervencije javnih služ benika na područ ju njegove domene.
Posjednik imuniteta stupa dakle na svojoj zemlji na mjesto drž avnog služ benika. Njegova
kompetencija, koja je po podrijetlu č isto privatna, prima zakonsku potvrdu. Ukratko, drž ava pred njim
kapitulira. A uporedo s time, kako se davanje imuniteta š iri, kraljevstvo se sve više i više raspada na
područ ja, na kojima kralj sam sebi zabranjuje da intervenira, tako da su konač no pod njegovov
izravnom vlaš ću samo mali i malobrojni predjeli, koje veliki posjed jošnije progutao.

A polož aj je utoliko ozbiljniji, š

to su od imanja samoga kralja, koja su prvobitno obuhvatila cjelokupni
zemljiš ni posjed rimske drž ave, na kraju merovinš kog razdoblja preostali jošsamo beznač ajni ostaci.
Ona su zaista, komad po komad bila ustupljena aristokraciji, kao plaća za njihovu vjernost. Neprestano
dijeljenje monarhije među " Klovisove potomke, izmjenično odvajanje i združ ivanje kraljevstava,
Neustrije, Austrazije i Burgundije neprestano preoblikovanje granica i građanski ratovi, koji, su izbijali
kao posljedice ovoga, sve je to bilo izvrsna prilka za velikaš e da trguju svojom odanoš ću vladarima,
koje je tek 'slučaj nasljedstva pozivao da vladaju nad njima, i koji su, da bi sebi osigurali krunu, bili
bez kolebanja pripravni da ž rtvuju očevinu dinastije.

Suprotnosti ć e se prvi put pojaviti u sukobu između romanizirane aristokracije u Neustriji i

austrazijskih velikaša, koji su ostali mnogo bliž e germanskim obič ajima i ustanovama. Uspon
aristokracije dovodi posve prirodno do izraž
aja lokalne utjecaje; tako raznolikost stupa na mjesto
kraljevskog jedinstva.

Muslimansko osvojenje Sredozemlja moralo je ubrzati politič ki i socijalni razvoj, koji se ocrtavao.
Dotad su se usred druš tva, koje se, neopazice pretvaralo u vladavinu seniorainih posjeda, gradovi ipak
održ ali, živeći od trgovine, a s njima se održ alo i slobodno građanstvo. U drugoj polovini VII. st, cijele
trgovine na obalama zapadnog Sredozemlja, nestaje Marseille, ostavŠ i bez brodova, umire uguš en, i svi
gradovi na jugu u manje od pola vijeka zapadaju u najpotpuniju dekadansu. U cijeloj zemlji trgovina
se gasi, jer je more viš e ne hrani. S njom nestaje i građ anstva; nema viš e profesionalnih trgovaca,
nema viš e trgovač kog prometa, a kao posljedica toga, cestarine i mostarine prestaju hraniti kraljevsku
riznicu te ona otad postaje nesposobna da snosi troš kove vladanja.
Otada zemljoradnič ka aristokracija čini jedinu druš tvenu snagu. Nasuprot upropaš tene kraljevske
vlasti, ona ima i zemlju, pa stoga posjeduje i bogatstvo i ugled; preostaje joj samo da jošosvoji i
vlast.

II. MAJORDOMI

Po tradiciji posljednje Merovinge nazivamo kraljevi-lijenč ine; ali bilo bi bolje zvati ih nemoćnim
kraljevima, jer se njihova neaktivnost ne objaš
njavani lijenošću ni njihovom apatijom, nego njihovom

26
slaboš ću i njihovom nemoći. Poč evši od sredine VII. st., oni jošuvijek kraljuju, ali sad zemljom, na
ruš evinama kraljevske vlasti, koju su uniš tili, podjelivši među sobom njezine podanike i preotevš i
njezine funkicije, vladaju zapravo velikaš i. U svakom od triju dijelova, u Neustraziji, Austraziji i
Burgundiji, na koje se monarhija zbog naslijeđivanja kraljevske vlasti podijelila, upravitelj dvora
pretvorio se od kraljevskog ministra u predstavnika aristokracije kod kraljevske osobe. Ustvari otada
on, uz potporu aristokracije, vlada drž avom. Od trojice tih upravitelja, onaj u Burgundiji iš č ezava
dosta rano, te se tako povela borba između preostale dvojice. Austrazijska je zemljiš na aristokracija
bila moć nija od velikih posjednika u Neustraziji, jer je ostala udaljenija od kralja i stare rimske
administracije, te je stoga nuž no morala pobijediti u drž avi, koja je bila isključ ivo osnovana na
bogatstvu u zemljoposjedu. Između upravitelja dvora u Austraziji, Pipina koji je prestavljao velikaš e, i
upravitelja u Neustaziji Ebriona, koji je ostao vjeran staroj kraljevskoj koncepciji, borba viš e nije bila
jednaka, i Pipin je triumfirao. Otad je za cijelu monarhiju postojao samo jedan upravitelj dovra, a
davala ga je porodica Karolinga. Ona je većdugo vremena už ivala na sjeveru zemlje istaknut polož aj,
koji je dugovala svome bogatstvuu zemljeposjedu. Njezine su domene bile brojne napose u onom napol
romanskom, napol germanskom predjelu, koje je središ te Liege, tada obič no selo, a š
irilo su se a obiju
strane jezične granice, u pokrajinama Hesbaye, Condroz i Ardenne; Ardenne i Heristal bile su njihove
omiljene rezidencije. Bogate ženidbe jošsu povećale njihov ugled. Iz braka kć eri Pipina Ladenskog i
sina Ansegiza od Mertza rodio se Pipin Heristalski, prvi od roda, koji je igrao istaknutu ulogu. Zna se,
da je uspješ noo ratovao sa poganskim Frizima, koji su svojim upadima uznemirivali sjeverne dijelove
kraljevstva, a to je njemu i njegovima donijelo popularnost, koja ih je osobito istakla. Poslavš i svoga
nezakonitoga sina Karla Martella, da nastavi borbu protiv barbara, okrenuo je protiv Ebroina svoje
vazale i svoje vjerne, navikle ratovanju u krutim pograničnim vojnama, pa je odnio pobjedu nad njim i
otad vladao kao regent u cijeloj monarhiji. Za nju je, bila sreć a, što njome sada upravlja ovaj snaž ni
vojnik, upravo u trenutku, kad su Abderamanovi Arapi prelazili Pireneje i osvajali Akvitaniju. Karlo je
doš ao na Poitierske ravnice da im ondje ponudi bitku; polet muslimanske konjice slomio se na
redovima njegovih teš kih pješaka. Literarna dekadansa toga vremena tako je duboka, da nemamo
nijedan, tekst, koji opisuje taj odlučni dan. Uostalom, nije to bilo ni važ no: njegov rezultat ga je
uč inio besmrtnim. Zaustavljena provala povukla se nazad, Muslimani su u Galiji zadrž ali samo okolinu
Narbonne odakle ih 759 imao izagnati tek Pipin Mali.

Pobjeda kod Poitiersa konač no je uč ilila Karla Martella potpunim gospodarom u kraljevstvu. On se,
time okoristio da mu dade snažnu vojnu organizaciju. Do njega se vojska sastojala samo od slobodnih
ljudi, novačenih u grofovijama u vrijeme rata. To je bila obična milicija pješ aka, koja se opremala na
svoj trošak; bilo ju je teško okupiti i sporo se kretala. Poslije Poitiersa Karlo se odlučio da po uzoru na
Arape stvori, konjicu, koja ć e brzo moći da pređe ususret neprijatelju i da prednost u broju nademjesti
prednoš ću u pokretljivosti. Takva je novost pretstavljala temeljitu prebrazbu prijaš njih običaja, nije
bilo moguć e nametnuti slobodnim ljudima ni uzdrž avanje konja za rat, ni nabavku skupe konjaničke
opreme, niti dugu i teš ku obuku u ratovanju na konju.

Za ostvarenje tog cilja, bilo je dakle potrebno stvoriti klasu ratnika, koji će posjedovati izvore u skladu
s ulogom, koju se očekivalo da ć e imati. 10 Izvrš
ena je širka raspodijela zemalja najač im vazalima u
ušravitelja dvora, koji nije oklijevao da u tu svrhu sekularizira dobar dio crkvenih imanja. Svaki
naoruž an čovjek, nadaren č esticam zemlje, ili, da upotrebimo tehnič ki termin, beneficijem, bio je
obavezan da za njoj uzdarž ava ratnag konja i da vrš i vojnu službu, kadgod to od njega bude zatraž eno.
Ovo obaveze potvrdit ć e joši jedna zaketva vjernosti. Vazal, koji je prvobitno bio tek službenik,
postaje tako vojnik, čiji je opstanak osiguran posjedom zemlje. Ova se institucija veoma brzo.proš irila
po cijelom kraljevstvu. Goleme domene aristokracije dopuš tale su svakome od njezinih pripadnika, da
sebi stvori konjaničku č etu,i oni to nisu propustili. Prvobitni naziv beneficija malo je poslije iš čezao,

10
Zanimljivo je konstatirati, da je u Rusiji u XV. st., Ivan III. stvorio konjicu na isti nač
in. On daje zemlje č
ak i kmetovima.
(Mi1jukov, Povijest Rusije, sv, I. str, 117,)

27
pred nazivom leno ( »fief«). Ali sama feudalna organizacija u svima svojim bitnim crtama, sadrž ana je
veću mjerama, koje je poduzeo Karlo Martello. Bila je to najveć a vojna reforma, koju je Evropa
upoznala prije pojave stajać ih vojski. Ona je uostalom, kako ćemo, jošuskoro vidjeti, izazvala mnogo
dublje posljedice za druš tvo i drž avu, negoli ova druga reforma. U svojoj biti, ona je bila samo
prilagođavanje vojske jednom vremenu, u kom je veliki zemljoposjed dominirao cijelim privrednim
ž ivotom, a njezina je posljedica bila ta, da je zemljoposjednič ka aristokracije s politič
kom moći dobila
i vojničku silu. Stara vojska slobodnih ljudi nije iš
čezla, ali je sada č inila samo pričuvu, koja je bila sve
manje potrebna.
Kraljevska vlast je mirno puš tala da se vrh ova preobrazba, koja je vojsku organizirala izvan njezina
domaš aja i njoj ostavljala samo prazni privid vlasti. Otad su kraljevi tako potpuno, iš čezavali sjeni
svojih moć nih upravitelja dvora, da ih je jedne od drugih teš ko razabirati a uč enjaci se čak i ne slažuo
njihovim imenima. Einhard bez sumnje veoma dobro izraž ava osjećaje, koje je prema njima gajila
okolina posljednjih Karolinga, kad ih sa už ivanjem karikira u liku glupavih i poseljačenih monarha, kao
seljake s njihovih najzabačenijih sela, s nenjegovanom bradom i zanemarene odjeć e, kako se daju
voziti u kolima poput tih seljaka, s prostom volovskom zapregom. Čak sei njihovoj dugoj kosi starom
germanskom simbolu kraljevske vlasti, ruga bez ikakve milosti i poš tovanja.11

III. NOVO KRALJEVSTVO

Usluga, koju je Karlo Martello učinio krš ćanstvu pod zidovima Poitiersa, nije spriječ ila crkvu, da sač uva
ne bašsimpatič nu uspomenu na njega. Zamrzila ga je zbog njegovih sekularizacija. A nije mu
zaboravila ni to, da je odbio da dođe u pomoćpapinstvu, koje su i dalje ugrož avali Langobardi pa čak
ni onda, kad mu je Ivan uč inio čašt i poslao posebno izaslanstvo sa zadaćom, da svećano preda,
kljućeve apostolske grobnice. Njegov sin, Pipin Mali, koji ga je naslijedio u služ bi majordoma i u
upravaljanju, kraljevstvom, bio je manje zauzet ratovanjem te je, naprotiv, većveoma rano sklopio
dobre odnose s Rimom. U trenutku kad je preuzeo vlast, anglosaske su misije pod vodstvom Sv.
Bonifacija (719., umro 755 u Frigiji) upravo bile otpoč ele djelovati među poganskim Germanima s
druge strane Rajne. Pipin je prema njemu odmah pokazao revnost i dobrohotnost, na kakvu apoostoli
kršćanstva nisu bili navikli. Na to su ga, uostalom, potakli politički interesi. Shvatio je, da je najbolji
put, da ublaž i barbarstvo, Frigijaca, Turižana, Bavaraca i Sasa, i time ih uč ini manje opasnim susjedom
kraljevstva te ih tako pripremi za buduć u aneksiju u tome, š to će poč eti da ih obrać a na krš ćanstvo.
Otuda interes, s kojim je prihvatio Bonifacijeve planove, pomoć , kojom mu je pruž io, kao i
blagonaklonost prema stolici u Mainzu, koja je, postavš i metropolom nove germanske crkve, tu crkvu
od samog njezina rođenja povezala uz franačku.
Bonifacije se ipak, kao pokorni sin papinstva i kao Anglosas, nije dao na posao prije nego š to je
zatraž io i dobio pristanak i upute iz Rima. Tako se, zahvaljući intimnim odnosima, š to ih je održavao s
majordomom, naš ao u polož aju prirodnog posrednika između njega i pape. Buduć i da su jedan drugome
trebali, prilike su ih same navodile, da se nastoje uzajamno približ iti. Pipin je ustvari većbio kralj; ali
on je ž elio, da to postane i pravno. Ipak je oklijevao da uzme krunu njezinom zakonitom vlasniku, u
kom je jošuvijek ž ivjela tako stara dinastič ka tradicija. Da bi bez griž nje savjesti mogao izvesti
drž avni udar, koji je postao neizbjež an, trebalao mu je da se mož e zaš titi visokim moralnim
autoritetom, koji bi se sastojao u javnom odobrenju rimskog prvosveć enika. Kod pape je također
vladala neodrž iva situacija i podjednako zahtijevala rješ nje. Za njega je nastupio, trenutak, kad je
trebao prekinuti sa bizantskim carem, jer je njegov heretič ki cezarizam postajao sve drzovitiji, a usto
je još, bilo iz nemoći, bilo iz zle namjere, puš tao Langobarde da uzapreduju sve do vrata Rima. (Tako
se langobardski kralj Aistulf tek neš to kasnije, 744 dočepao i Ravenskog egzarhata). I na ovoj je strani,
dakle, neposredno predstojao drž avni udar, a za njegovo ć e izvršenje biti zatraž ena ista ona pomoćod
Pipina, koju je njegov otac, Karlo Martello, nekoliko godina prije toga uskratio.
11
Zabavno je konstatirati, da su uč
enjaci ovo shvatili ozbiljno

28
Tako pripreljen, savez se povezao sam od sebe. Godine 751 Pipinovi su poslanici doš li da ozbiljno
upitaju papu Zaharija, da li ne priliči viš e da kraljevski naslov pripadne onome, koji zaista vrš i vrhovnu
vlast, negoli onome, koji je samo prividno posjeduje. Pap je isto tako ozbiljno odobrio njihovo
miš ljenje o ovom momentu iz politič ke moralke. Nekoliko sedmica poslije toga, Pipin je dao da ga
skupš tina velikaš a proglasi kraljem. Posljednji Klovisov potomak, Hilderik, poslan je u samostan, gdje
je završ io svoje dane. Dan njegove smrti nije poznat. Nikada ni jedna dinastija nije iš čezla usred toliko
ravnoduš nosti i uslijed lakšeg i nuž nijeg drž avnog udara.
Popevš i se na prijstolje uz papinu pomoć , prvi kralj iz kuće Karolinga nije zatezao da plati dug, kako je
bilo dogovoreno. Stjepan II osobno je iduće godine doš ao da zatraži njegovu pomoćprotiv Langobarda.
To je od osnutka crkve prvi put: da se papa pojavio u zemljama sjeverno od Alpa. Kocka je pala: Rim
je prekinuo vezu s Carigradom i povezao svoju sudbinu sa sudbinom dinastije, koju je nedavno
posvetio. Pipin svečano obeća, da će povesti rat protiv Langobrada i da će poslije pobjede dati crkvi
krajeve, koji okruž uju vječ ni grad. Ni on, ni Stjepan nisu se ni časka zadržali pri pomisli, da time
raospalaž u područ jem, kome je zakoniti gospodar bizantski car. Vojna, do koje je doš lo 754 završ ila se
pobjedom Franaka. 12 i papa, je dobio zemlje, kako je bilo dogovoreno. Time je utemeljena crkvena
drž ava. Prijestolnica antičkoga svijeta, postavš i prijestolnicom krš ćanstva, ovisila je sada samo o
nasljedniku Svetoga Petra. Ali je time u isto vriijeme otvoreno pitanje o papinoj svjetovnoj vrhovnoj
vlasti, koje je u sebi nosilo brojne komplikacije i sukobe. Mala prostranost i slabost Papinske drž ave
osuđivala ju je dase ubrzo slomi pod novim napadima Langobarda, ako ne bude mogla računati na
zaštitu osvajač a, koji ju je poklonio crkvi. Kako u takvim prilikama pomiriti nezavisnost papinstva s
hitnom potrebom vojne zaš tite? U oč ekivanju rješ enja, koje bi bolje zadovoljavalo, Stjepan je izbjegao
najhitnijemu dodijelivš i Pipinu neodređen naslov, koji je bilo moguć e tumač iti u najraznovrsnijem
smislu, većprema okolnostima, ali koji je između njega i Rima ustanovio trajnu vezu; dao mu Je
na,slov Patricius Romanorum,rimski patricij.

Prvi rat novoga kraljevstva bio je dakle poduzet u interesu crkve, i ovo se dobro slaž e s karakterom,
koji mu je utisnut od samog poč etka. Kraljevska vlast Merovinga bila je potpuno laič ka; vlast
Karoolinga imala je veoma jasan i dubok vjerski peč at. Obred posvete, koji se prvi put javlja prilikom
Pipinove krunidbe, pretvara vladara u neku ruku u sveć eničku osobu. On sam potvrđuje svoju
podlož nost zakonima bož jim i svoju volju da joj služ i ne samo time, što će križbiti među kraljevskim
znakovima, nego i time, š to je iz krš
ćanske poniznosti uzeo sebi naslov »kralj po milosti bož joj«. Otad
ideal kralja viš e nije u tome, š to je on Cezar, mogućnik, koji svoju snagu i vlast crpe samo iz
zemaljskih izvora; on ć e se sastojati u nastojanju, dana ovoj zemlji ostvaruje bož je odredbe, da vlada
na temelju krš ćnskog morala, to jest u skladu s crkvom. Time kraljevstvo Karolinga naviješ ta tradiciju,
koja ć ež ivjeti poslije njega joškroz vjekove. Ovakvo shvać anje očito je ista ona zamisao, koju mora
da su Sv. Bonifacije i Stjepan II. saopć ili Pipinu, a on ju je u baš tinu ostavio Karlu Velikome. 13 Nju
izražavaju sve rasprave IX. st. o kraljevskoj vlasti, jednako Smaragdusova Via Regia, kao i Seduliusova
De rectoribus christianis. Ustvari, ona pretvara vjeru u državnu stvar. Samo oni, koji pripadaju
krćnaskoj zajednici mogu pripadati ljudskome druš tvu, te tako crkveno izopćenje znač i isto što i
staviti izvan zakona.

12
Aistulf je uskoro nanovo otpoč eo borbe i Pipin se 756 vratio.
13
Antički ili rimski ideal monarhijske vlasti zamijenjen je kršćanskim idealom sve dok u XII. st. opet ne uskrsne.

29
TREĆE POGLAVLJE

OBNOVA CARSTVA NA ZAPADU

1. KARLO VELIKI (768-814)

Karlo Veliki je sam sebi dodijelio ime »Veliki«, a potomstvo je tako potpuno potvrdilo ovaj naslov, da
se on jedinstvenom pojavom u historiji neodvojivo sjedinio s njegovim imenom (franc. Charlemagne,
lat. Carolus magnus). Samo Cezar i Napoleon už ivaju takvu svjettsku slavu kao što je njegova. Kao što
je u germanskim jezicima ime »Cezar« postalo sinonim za pojam cara (Kaiser), tako je Karlo u
madž askom i slavenskim jezicima poprimilo znač enje »kralja« (carol, kiraly, kralj). Karolinška je
legenda u srednjemu vijeku jedan od najobilnijih izvora književnosti na puč kom jeziku. Iz nje izravno
potječe najstarija francuska epska pjesma (Chanson de Roland). A ona još i usred Renesanse
nadahnjuje Tassa i Ariosta.

Pa ipak, kad se pogleda iz bliž ega, uskoro se mož e uvidjeti, da je vladavina Karla Velikog, s kojeg god
je stajališ
ta promotrimo, produž enje i nastavak vladavine njegova oca. U njoj nema nikakve posebne
novosti: savez s crkvom, borba proriv pogana, Langobardi i muslimani, preobrazbe u nač inu vladanja,
nastojanje da se izučavanja probude iz zamrlosti - sve to u klici susreć emo većkod Pipina. Kao svi
veliki pokretači historije, Karlo je samo ubrzavao onaj razvoj, koji su socijalne i političke potrebe
nametale njegovu vremenu. Njegova je uloga tako potpuno prilagođena novim tendencijama njegova
doba, da se on oč ituje naprosto kao instrument tih tendencija, te je veoma teš ko razabrati u njegovu
djelu, ono, što je osobno njegovo, od onoga, š to ono duguje samoj igri okolnosti.

U trenutku kad je naslijedio svoga oca (768), vjersko pitanje, ili, ako bašž elimo, crkveno pitanje (a to
u ove doba znač i isto) bilo je važ
nije od svih drugih i zahtijevalo da bude riješ eno. Nije bilo zavrršeno
ni pokrštavanje poganske Germanije, a niti je postojao neki konaćni modus vivendi, koji bi regulirao
odnose franač kog kralja s papinstvom, koje su jošuvijek ugož avali Langobardi. Mož e se reć i, da je
Karlo u prvoj polovini svoje vladavine upotrebio svoje najbolj snage da riješ i ovu dvostruku zadać u.

Na drugoj obali Rajne jedan je moć ni narod jošuvijek zajedno s nezavisnoš ću očuvao i vjernost starom
narodnome kultu. Bili su to Sasi, nastanjeni između Emsa i Labe, od obala Sjevernog mora pa sve do
planine Harz. Oni su jedini od svih Germana u vrijeme velikog pokreta osvajanja poš li da morskim
putem pronadu nove zemlje. U toku cijelog V. st. njihove su barke uznemrivale obale istotako Galije,
kao i obale Britanije. Na otoku rijke Canche i rijeke Loire nastale su pojedine naseobine Sasa, koje se i
danas jošmogu prepoznati po obliku imena, koja su dali pojedinim mjestima. No Sasi i Angli-narod s
juga poluotoka Jutlanda, srodan njima - samo su u Britaniji utemeljili trajno stanje stvari. Potisnuli su
keltsko stanovniš tvo otoka u planinske predjele na zapadu (Cornwall i Wales), odakle je ono
pritiješnjeno na preuskom prostoru, u VI st. emigriralo u Armoriku, koja je otad dobila ime Bretange,
isto onako, kako je sama Britanija od osvajač a dobila ime Engleska. Na području, š to su ga stari
stanovnici napustili, smjestilo se sedam malih anglosaskih kraljevstava, a njihova su se imena jošdo
danas sač uvala u imenima jednakog broja engleskih grofovija. Uostalom, ti otočki Sasi nisu održ ali
nikakve veze sa svojim sunarodnicima na kontinentu. Oni su ih tako potpuno zaboravili, da su u doba,
kad ih je papa Grgur Veliki većbio pokrstio, pa su i sami poduzeli da na krš ćanstvo prevedu germanske
narode, njihovi misionari upravili svoje napore ne prema tim njihovim sunarodnicima, nego prema
Gornjoj Alemaniji.

Prema tome, kontinentalni Sasi naš li su se sredinom VIII. st. u izuzetno sretnom polož aju, da jošnisu
potpali ni pod rimski ni pod krš ćanski utjecaj. Dok su se njihovi susjedi romanizirali ili pokrštavali, oni
su ostali, čisti Germani, i njihove su se prvabitne ustanove kao i njihov nacionalni kult u toku vjekova

30
izolacije nesmetano razvijali i uč vršćavnli. Franač ko kraljevstvo, s kojim su bili u neposrednom
susjedstvu, nije bilo kadro da na njih vrš i onaj utjecaj i da ih onako privuče, kako je Carstvo moglo
djelovati na barbare. Živeći pokraj njega, oni su sačuvali svoju nezavisnost, do koje im je bilo utoliko
više stalo, š
to im je ona omoguć avala, da pod izlikom ratovanja pljačkaju pogranične pokrajine. Bili su
privrženi svojoj vjeri kao obiljež
ju i jamstvu te nezavisnosti.

Vojni pohodi, koje je Karlo poveo protiv njih između 780. i 804 mogu se smatrati za prve vjerske
ratove u Evropi. Dotad se krš ćanstvo š irilo među Germanima mirnim putem. Sasima je bilo nametnuto
silom. Puk je bio primoran da primi krst, a za one, koji bi i dalje žrtvovali »idolima« bila je određena
smrtna kazna. Nema sumnje, da je ova novost samo posljedlca crkvenog karaktera, koji je kraljevstvo
nedavno poprimilo. Buduć i da je njegova vlast proizlazila od boga, kralj viš e nije među svojim
podanicima mogao podnijeti nekakvu podvojenost u pogledu bogoš tovlja ili vjere. Odbiti krst, ili
primivš i ga jednom pogaziti svoja obeć anja, znač ilo je u isto vrijeme istupiti iz crkvene zajednice kao i
staviti se izvan zakona. Znač ilo je to učiniti dvostruko izdajostvo: prema crkvi i prema drž avi. Otuda
sva nasilja i pokolji u ratovima protiv Sasa, a otuda i sve ono ogorč enje, kojim su oni branili svoje
bogove, š to su postali zaš
titnici njihove slobode. Krš ćanstvo se ovdje kod pogana prvi put sukobilo s
nacionalnim otporom, jer im je prvi put doneseno posredstvom osvojenja. Anglosasi su se obratili na
glas nekolicine redovnika. Kontinentaini Sasi oč ajno su se borili za održ anje svoga kulta, i tom borbom
otpoč inje niz krvavih sukoba, što će ih, u toku iduć ih vjekova izazvati učenje o drž avnoj vjeri.

Treba međutim ipak priznati, da je sigurnost franač kog kraljevvstva nametala podjarmljenje ovoga
naroda, koji je, u sjevernom susjeddstvu toga kraljevstva, za nj predstavljao neprestanu opasnost.
Pripojenje i pokrštenje Saske uvelo je cijelu staru Germaniju u zajednicu evropske kulture. Pošto je to
izvrš
eno, istoč na je granica Karolinš kog carstva dosegla Labu i Saalu. Ona se otuda preko č eških
planina, i Dunava protezala do najsjevernijeg zatona Jadranskog mora, obuhvatajuć i i zemlju
Bavaraca, jer je njihov vojvoda Tassilo 787. zbačen. S druge strane ove granice bilo je područ je
barbarskog svijeta: Slavena na istoku, Avara na jugu.

Smjesta zatim trebalo je povesti borbu protiv Avara. Taj konjanič ki narod finskoga podrijetla koji smo
vidjeli, kako je u VI. st. zajedno s Langobardima uniš tio Gepide, smjestio se nakon toga u Dunavskoj
nizini, odakle je u isto vrijeme uznemirivao i Bizatsko carstvo i Bavarsku. Da se tome stane na put, bilo
je potrebno povesti nekoliko vojnih pohoda. Bili su to ratovi za uniš tenje. Avari su bili tako temeljito
poklani, da su nestali kao narod, te joši danas ruska poslovica: »Nestalo ih je kao Avara« sjeć a na
dojam, š to ga je u istočnoj Evropi morala preizvesti uniš tenje tih divljih i okrutnih pljačkaša, koji su
tlačili cijelo jedno stoljeće karpatske Slavene nepodnoš ljivom tiranijom.* Kad je pothvat završ en, Karlo
je, da bi poduzeo nove napade, formirao duždunavske nizine jednu marku, te jest obrambeno
područ je, podvrgnuto vojnoj upravi. To je bila t.zv. Istoč na marka (marca orientalis), polazna toč ka pri
nastanku suvremene Austrije, koja je zadrž ala isto ime (Ostmark, Oesterreich).

Većprije svrš etka VII. st. Slaveni su uznapredovali ti smjeru Srednje Evrope. Zauzeli su zemlje između
Visle i Labe, što su ih napustili Germani, i zemlje, u Češ koj i Moravskoj, š to su ih napustili Langoobardi
i Gepidi. Zatim su prekorač ili Dunav i uš
li u Trakiju te se proš irili sve do obala Jadranskoga mora.

Sigurnost Carstva trebalo je učvrstiti i s ove strane. Počevš

i od 807. osnovane su i druge »marke« duž
Labe i Saale, sa zadaćom da slavenskim Venetima, Sorabima i Obodritima prokrč e prolaz.

*
Up. o tom odnosu ispravnije miš ljenje, koje je na temelju novijih istra ž
ivanja (napose B. Ziher1a i B. Grafenauera),
formulirano u djelu Historija naroda Jugoslavije. Zagreb, 1953., str. 76-93. i 107-109 - Prev.

31
Ta je granica, u isto vrijeme, kao i Rajna u IV; i V. st., bila granicom između krš ć anske Evrope i
poganstva. Za ocjenu vjerskih shvaćanja onoga vremena zanimljivo je, da je tada trenutno doš lo do
obnove ropstva. Poganastvo Slavena stavljalo ih je izvan granica č ovječ
anstva, te su oni između njih,
koji su pali u zarobljeništvo, prodavani kao obična stoka. Zbog toga je riječ, koja u svim zapadnim
jezicima označ ava, roba (esclave, sklave, slaaf),istovetna s imenom samog slavenskog naroda »Slaven«
je za ljude iz IX. i X. st. značilo isto š to i »crnac« za ljude iz XVII., XVIII. i XIX. st.* Uostalom
ekonomsko ustrojstvo toga vremena nije imalo š to da počne (kako ćemo to vidjeti poslije) s robovskim
radom, te je, nema sumnje, u tome razlog slabog, razvitka trgovine, pa otuda i samoga ropstva.

Na drugom kraju Evrope, dužPireneja, kraljevstvo nije bilo u dodiru s poganskim harharima, nego s
Muslimanima. Poslije poraza kod Poitiersa, oni viš e nisu ugrožavali Galiiju. Zaštitnicu, koju su za sobom
ostavili u Narbonskoj pokrajini, potisnuo je odonuda jošPipin Mali. Š panjolska, u kojoj je nedavno bio
organiziran Kordovski kaliifat, nije viš e gledala prema sjeveru, i ona sjajna civilizacija, š to se u njoj
rasprostrla za prvih Omejida, usmjerila je, djelu njezinu aktivnost prema, islamskim naseobinama na
obalama Sredozemnog mora. Brzina, kojom je islam napredovao u naukama, umjetnostima,
induustiriji, trgovini i sva profinjenost njezinog kulturnog ž ivota gotovo isto tako zač uđuje kao i brzina
njegovih osvajanja. Ali taj je napredak imao dakoko za posljedicu odvrać anje njegovih energija od
velikih prozeliskih pothvata, i koncentraciju tih snaga na vlas tita pitanja. U isto vrijeme kako se razvila
nauka i rascvala umjetnost, iskrsnuš e vjerske i političke savađe. One nisu Š panjolsku nimalo viš e
poš tedjele negoli ostali muslimanski svijet. Jedna od njih izazvala je Karlov pohod na drugu stranu
Pireneja. Tri arapska emira iz Š panjolske, upustivši se u borbu s kordovoskim kalifom, zatraž ili su od
Karla pomoć .

Ovakvo objaš njavanje imena Slaven puno je protivurječnosti i ne odgovara današ njem stanju nauke.
Pisac sam ističe slabu razvijenost tadaš nje trgovine robovima, ali pored svega toga smatra, da je
podvrgavanje zarobljenih Slavena u ropstvo bilo dovoljno da nametne ime izvedeno iz latinske riječi
»sclavus« = rob svemu Slavenstvu na golemom području, č ije su se granice doticale kršć
. svijeta u luku,
od Jutlanda do nadomak Carigrada, Ustvari ime Slaven, je autohtona slavenska riječ, koja se u svijesti
kršćanskih pisaca naknodno, zbog sličnosti identificirala s terminom sclavus-Prev.

On se 778 ondje osobno pojavio na č elu vojske, potisnuo Muslimane na drugu obalu Ebra, ali je doživio
neuspjeh pri opsadi Saragosse, 14 te se poslije ne bašslavne vojne, opet vratio na ovu stranu planina.
Jedini rezultat pohoda sastojao se u tome, da je u Š panjolskoj, između Ebra i Pireneja obrazovana
»marka«, koja je poslije posluž ila malim krš ć anskim kraljevstvima, š to su osnovana u Asturijskim
planinama, kao istaknuti polož aj protiv Arapa u onoj dugotrajnoj borbi, koja je u XV.st. završ ila
oslobđenjem poluotoka.15 Za suvremenike pohod je protekao gotovo neopazice. Uspomena na grofa
Rolanda, ubijenog za vrijeme jednog kratkog okrš aja s Baskima, koji su se u Roncesvalleskom tjesnacu
bacili na prtljag vojske, isprva se sač uvala samo među ljudima iz njegove pokrajine u predjelu
Coutances. Trebalo je da Evropom zavlada vjerski i ratnič ki zanos u doba prvog križarskog rata, pa da
Roland postane najveć i junak od svih vitezova francuske i krš ć
anske epopeje, a pohod, u kom je naš ao
smrt, da se pretvori u divovsku borbu, koju je protiv islama poduzeo »kralj Karlo, našveliki car«.*

Od, svih ratova Karla Velikoga, oni, koje je poveo protiv Lanngobarda, najvaž niji su po svojim
politič
kim posljedicama, u njima se također najjasnije oč ituje veza, koja intimno spaja Karlove
postupke s postupcima njegova oca. Te je ratove nametao savez s papinstvom ne samo u interesu
zemlje, nego također i u interesu samoga franačkog kralja. Pipin se potkraj svoje vladavine nadao

14
Ovaj se grad uostalom proglasio nezavisnim od Omejidskog kalifata.
15
Godine 802 Ludovik, koji je upravljao Akvitanijom, zauzeo je Barcelonu i time je otpoč elo nastupanje.
* U originalu citat iz Pjesme o Rolandu na starofracuskom jeziku:»Carles li reis nostre emperere magne«- Prev.

32
miroljubivom uređenju sporova s Langobardima. Karlo se stoga ož enio s kć
eri njihova kralja Desiderija.
Ali s tom je ženidbom bilo kao i sa svim onim vladarskim brakovima, koji nisu istodobni s jedinstvom
pogleda i interesa: on nije posluž
io ničemu. Langobardi nastaviš e da ugrožavaju Rim, a njihov se kralj
čak povezao protiv svoga zeta u opasnu spletku s bavarskim vojvodom i s Karlovom vlastitom
šurjakinjom. Ovaj otjera, svoju ženu i 773. prijeđe Alpe. Dinastija bude zbač ena i Karlo proglasi sebe
langobardskim kraljem. Poslije dugotrajnog otpora u Paviji, Desiderije bude poslan u jedan samostan.

Tako je langobardska drž ava, koja je svojim rođ enjem dokrajčila jedinstvo Italije, umirući, navukla na
nju tuđinsko osvojenje. Italija je otada bila, tek privjesak franačke monarhije, a odvojila se od nje tek
krajem IX. st.; no i tada samo da uskoro padne pod njemačku dominaciju. Potpunim preokretom
historijskog toka, ona, koja je nekoćsebi pripojila sjever Evrope, sad je bila pripojena njemu; a ta
sudbina bila je u stanovitom smislu samo posljedica politič kih preokreta, koji su težište zapadnog
svijeta prenijeli sa Sredozemlja na sjever Galije.

Pa ipak, njezinom je sudbinom odluč io Rim, i to papinski Rim. Ne vidi se, kakav bi interes naveo
Karolinge da napadnu i osvoje langobardsko kraljevstvo, da ih njihov savez s papinstvom nije na to
primorao. Utjecaj, koji ć e crkva, oslobođena od biztskog starateljstva odsad vrš iti na evropsku
politiku, i pojavljuje se ovdje prvi put u punome svijetlu. Država se ubuduće ne ć e moć i odreć
i pomoći
crkve. Između njih se stvara neke vrste udruž enje na osnovu uzajamnih usluga, koje ih jednu s drugom
neprestano prepleće, prepleć ući također bez prestanka i duhovna pitanja sa svjetovnima i pretvarajući
vjeru u bitan faktor političkoga -karaktera. Obnova Rimskoga carstva u 800 g. konač na je manifestacija
te nove situacije i jamstvo njezina trajanja u buduć nosti.

II. CARSTVO

Franačka monarhija, proš irena osvojenjem na istoku do Labe i Dunava, na jugu do Beneventa i Ebra,
obuhvać ala je krajem VIlI. st. gotovo cio krš ćanski Zapad. Mala anglosaska i š panjolska kraljevstya,
koja nije apsorbirala, samo su neznatna područ ja, a i ona mu izobilno iskazuju svjedoč anstva o
dubokom poš tovanju, koja su praktič ki bila jednaka priznanju njegova protektorata. Ustvari Karlova se
moćprostire na sve zemlje i na sve ljude, koji u papi priznaju Kristova namjesnika i poglavara crkve.
Izvan nje ili je barbski svijet pogana, ili neprijateljski svijet islama ili napokon, staro Bizantsko
carstvo, krš ćansko doduš e, ali odano nekoj hirovitoj ortodoksiji, tako da se sve viš e okupljalo oko
carigradskog patrijarha, ostavljajuć i papu po strani. A usto još , vladar ove goleme monarhije u isto je
vrijeme obvezanik i zaš titnik crkve. Njegova je vjera i·to tako č vrsta, kao š to mu je žarka revnost za
dobro religije. Stoga nije čudo, š to se u papinskim vijećanjima sama od sebe pojavila pomisao, da se
treba okoristiti ovako povoljnim trenutkom i obnoviti Rimsko carstvo, ali takvo Rimsko carstvo, kojega
bi poglavar, okrunjen papinim rukama, u božje ime, dugovao svoju vlast samo crkvi, te bi ono
postojalo samo zato, da crkvu pomaže u njezinoj misiji. Takvo Carstvo ne bi bilo laič kog podrijetla,
ništa ne bi dugovalo ljudima, ne bi, čak u pravome smislu riječ i ni bilo drž ava, nego bi se stopilo s
opć inostvom vjernika, tebi bilo njegova vremenita organizacija na ovome svijetu, upravljaina i
nadahnjavana duhovnim autoritetom nasljednika Svetoga Petra. Time bi krš ć ansko druš tvo poprimilo
svoj konač ni oblik. Papin ć e i carev autoritet, ostajuć i i dalje različ iti i odvojeni jedan od drugoga, biti
ipak onako tijesno udruž eni, kako su u ljudskome stvorenju udruž eni duš a i tijelo. Želja Sv. Augustina
će se ispuniti. Zemaljsko boraviš te bit će samo priprema za put u nebesko. Bila je to velič anstvena, ali
isključivo crkvena koncepcija. Karlo Veliki, č ini se, nije nikad potpuno shvatio njezin cio domaš aj i sve
posljedice. Njegov jednostavni i poziitivni genij nikad, nije mogao shvatiti, da uloga, koja mu je bila
dodijeljena, daleko prelazi znač enje obič nog zaš titnika pape i crkve. Ali on je to mož da ipak naslutio,
te je, prije nego š to č e prekorač iti rubikon u korist crkve, očitovao poneš to kolebanja i zatraž io
objaš enjenja. Da bi skratio razvitak, papa je, osjećajuć i sigurnost u svoj utjecaj, ubrzao događaje.

33
Godine 800, u lateranskoj bazilici, na svrš etku božić
ne mise, Leon III. je usred klicanja puka prišao
franačkom kralju, polož io mu krunu na glavu, pozdravio ga kao cara i zatim se bacio na koljena pred
njim iskazavši mu » bož ansku« poč ast prema bizantskom ceremonijalu. Odluč ni korak bio je uč
injen.
Rimsko je carstvo bilo obnovljeno, i to rukama Petrova nasljednika.

Karlo je pritom pokazao neš to zlovolje. Moralo mu se č initi čudnovatim š to on, koji je došao u Rim
samo da stiš a jednu pobunu, te je jošprije nekoliko dana zasjedao kao sudac između i pape i gradskih
mogućnika, carsku krunu prima iz ruku onoga, koga je smatrao svojini š tićenikom. Godine 813 dao je u
korist svoga sina Louisa promijeniti ceremonijal, koji ga je povrijedio: kruna je bila položena na oltar i
Louis ju je sam postavio sebi na glavu, bez papine intervencije. Ova je novost, koja je poslije iš čezla,
nije međutim niš ta izmijenila u karakteru Carsrva. Bez obzira na Karlov pristanak, ono je ostalo djelo
crkve, š ire i više od monarha i njegove dinastije. Ono je potjecalo iz Rima i njime je raspolagao samo
papa.

On je njime raospolagao, dakoko, ne kao vladar Rima, nego kao nasljednik i zastupnik Sv. Petra. Isto
onako kao što je njegova vlast potjecala od apostola, tako je i on, također u ime apostolovo, drugome
povjeravao carsku vlast. Obje su izravno proistjecale iz istoga bož anskog izvora, i mozaik u Sv. Ivanu
Lateranskom, na kom su Leon III. i Karlo Veliki predstavljeni kako kleč e pred nogama Sv. Petra te od
njega primaju jedan ključ eve, a drugi zastavu, veoma točno simbolizira, prirodu njihove vlasti,
stopljene po svom izvoru, a različ avanju.16
ite u izvrš

Ali da bi praksa odgovarala teoriji, da se ne bi događalo da duhovvna i svjetovna vlast postiž u za

nadlež nostima one druge između njih, ili, točnije, da takvo neizbjež ivo presizanje ne dovede do
sukoba i ne poljulja velič anstvenu zgradu, što na njima dvjema poč iva, potrebno je da se one udruž e
ili, da tako kaž emo, da uzajamnim intimnim i apsolutnim povjerenjem usklade ritam svoga djelovanja.
Buduć i da je jedna od njih bila nadležna da upravlja duš
ama, a druga tijeljma, moglo se zaista pitati,
tko ć e odrediti toč nu granicu njihovih ,kompetencija? Bilo je to jošutoliko tež e obiljež
iti, š
to je i
papina vlast nad crkvenom hijerarhijom bila jošnepotpuno definirana. Car imenuje biskupe, saziva
sinode, donesi zakone u stvarima crkvene discipline i vjerske nastave. Dok je ovo dolazilo od strane
Karla Velikog, nije jošpobuđivalo nikakvo negodovanje. Ali poslije njega! Kako papi dati jamstvo u
pogledu namjera njegovih nasljednika? I kako, s druge strane, jamč iti njegovim nasljedncima o
namjerama pape? Jer ako je carska koncepcija uvela drž avu u Crkvu, ona je uvela i Crkvu u Državu. I
š ta ć e se dogoditi onoga dana, kad Petrov nasljednik povjeruje da mora intervenirati u civilnoj
vladavini bilo da je pridigne, ili da njome upravlja?

U očekivanju da se u budućnosti zaista postave i sukobe ta straš na pitanja, obnova se Carstva oč evidno
razvila na koristi vjerske i civilne zajednice. Zahvaljujuć i revnosti i budnosti carevoj, crkva je dož ivjela
razdoblje vedrine, autoriteta, utjecaja i ugleda, kakvo nije vidjela jošod Konstantinovih vremena.
Karlo je protegao svoju brigu na materijalne potrebe klera, na njegovo moralno stanje i njegov
apostolat. On obasipa biskupije i samostane darovima i stavlja ih pod zaš titu »advokata« koje je sam
imenovao. Određuje da desetina bude obavezna na područ ju cijeloga Carstva. Stara se da u
dijecezama postavlja ljude jednako preporuč ljive po č
istoći njihova ž ivota kao i po njihovoj odanosti;
pomaž e pokrš tavanje Slavena na granicama Carstva, a nadasve potiće biskupe da poboljš aju izobrazbu
klerika, te nameć e uz vjernu pomoćAlkuinovu, svima katedralnim i samostanskim š kolama, da se drž e
točnih propisa o pjevanju kao i da usvoje onu reformu pisma, iz koje je proizaš la karolinš ka minuskula,
tako č ista i jasna po obliku, da su talijanske š tamparije u doba Renesanse od nje posudile obiljež ja
moderne tipografije. Nanovo je vrilćen ugled izučavanju svetih knjiga i antičke knjiž evnosti, te se u
školama izobraž ava pokoljenje klerika, koje prema barbarstvu merovinš ke latinnš tine izražava onaj isti
16
U svom službenom naslovu Karlo sebe zove Deo coronatus, a to posve odgovara shvać
anju, koje nastojimo izlož
iti.

34
prezir, što su ga humanisti sedam vjekova poslije toga izrekli nad skolastič kim ž argonom takozvanih
magistri nostri. Bilo je čak i takvih, koji su se upustili da upoznaju najrazličitije ritmove prozodije, te
su tako današ nji uč enjaci mogli sastaviti zbirku pjesnika IX. stoljeć a, kojima mjestimice nije
nedostajalo sklada ni soč ne punoć e. No to je bio samo otpoč inak radnika, kojima su nadahnuć a i
tendencije bile u biti vjerskoga karaktera. Takozvana karolinš ka renesansa potpuna je protivnest
Renesanse u pravome smislu riječ i. Između njih nema ničega zajedničkoga, osim stanovite obnove
intelektualne djelatnosti. Prava je Renesansa čisto laička i obrać a se antičkoj misli, da se sva njome
prož me. A ova je isključivo crkvena i krš ćanska i u starim piscima vidi samo uzore u pogledu stila. Za
nju se opravdanje izuč avanja sastoji samo u vjerskim ciljevima. Tri prsta, š to drž e pero, simbol su,
govori se u to vrijeme, triju osoba božanskoga trojstva.

Kao i jezuiti u XVI st., karolinš

ki klerici piš
u same u slavu božju, i, uz uvjet, da uporedbu ne dovodimo
predaleko, njihov je stav prema antici približ no jednak stavu, koji je imala usvojiti slavna Družba
Isusova.

Karlo nije pomagao izučavanja samo iz brige za dobro crkve. Staranje za upravu zemljom također je
pridonijelo mjerama, koje je donio pomaž uć i nauke. Otkako je laič ka obrazevanest nestala, drž ava je
bila primorana, ako nije htjela da nanove padne u barbarstvo, da među klericima potraž i i nađe elitu
svoga osoblja. Većza Pipina Maalog državna se kancelarija sastoji samo od crkvenih ljudi, te je
opravdano vjerovati, da je Karlo, naredivš i usavrš avanje nastave iz gramatike i reformu pisma, iste
toliko mislio na popravke u lingvistici i kaligrafiji pri pisanju povelja, š
to su izdavane u njegovo ime, i
kapitulara, što ih je objavljivao, kao i na usavrš avanje misala i antifonara u istome pogledu. Ali on je
mislio jošdalje i ciljao viš e. Kod njega je posve oč ita zamisao - premda iznenađuje - da proš iri
obrazovanost i među laič kim službenicima dajuć i ih na š kolovanje crkvi, ili točnije, š
aljuć i ih kao
uč enike u crkvene š kole. Isto onako, kako su Merovinzi nastojali da izrade svoju administraciju po
uzoru na rimsku, tako je i on ž elio da u granicama mogućnosti pri formiranju drž avnih služ benika
oponaš a metode, kojima se služ ila crkva pri formiranju klera.

Nema sumnje,njegev je ideal bio da organizira drž avu po uzoru na crkvu, to jest, da je opskrbi
obrazovanim osobljem, odgojenim na isti nač in, koje ć e se među sobom i u saobrać aju s vladarom
služiti latinskim jezikom. Tako bi se latinski jezik između Labe i Pireneja upotrebljavao kao upravni
jezik isto onako, kako je većdotada ondje služ io kao crkveni. Njegov praktični genij nije mogao
previdjeti nemogoćnost, da se održ i upravno jedinstvo u njegovu golemom Carstvu, u kom se govorilo
tako mnogo narječja, ako bude raspolagao samo nepismenim služ benicima, a to je značilo takvim, koji
poznaju samo jezik svoje pokrajine. Tih teš koća ne hi bilo u nekoj nacionalnoj državi, u kojoj bi pučki
jezik mogao postati drž avnim jezikom, kao š to se to dogodilo u malim anglosaskim kraljevstvima. Ali u
ovom š arenilu naroda, od kog se sastojalo Carstvo, politič ka je organizacija morala poprimiti isti
univerzalni karakter kao i vjerska, i nametnuti se kao viš a podijednako svima podanicima isto onako,
kako se crkvena organizacija nametnula svojim vjernicima. Intimni savez crkve i drž ave, najzad, jošje
više pojačava preporuku da latinski bude jezik i laič ke uprave. S kojeg god se stajališ ta promotre
tadaš nje prilike, izlazi kao oč ito, da osim na latinskom nije moglo biti nikakve druge pisane
administracije. Drž avna ga je potreba nametala, i on je postao, a i ostao kroz vjekeve, političkim i
poslovnim jezikom, kao i jezikom nauke.

Trebalo je uostalom mnogo, da Karlu pođe za rukom da stvori takav obrazovani, latinizirani aparat,
kakav je želio ostaviti u baš tinu svojim nasljednicima. Zadatak je bio pretežak i preopširan. Ali on je u
njegovu ostvarivanju pokazao dobru volju i dirljivu iskrenost. On je i sam, prinoseć i i svoj osobni
prilog, u starosti naučio pisati, i možda ništa ne izraž
ava potpunije svu energiju i upornost toga velikog

35
čovijeka, kao onaj ulomak kod Einharda, koji ga, prikazuje, kako noću iskoriš tava sate besanice i crta
slova po š kriljevcu. Na njegovu je dvoru neka vrst male akademije, kojom je upravljao Alkuin,
upuć ivala u knjiž evnost mlade ljude iz najuglednijih porodica Carstva, predodređene da poslije
postignu karijeru bilo u crkvi kao biskupi ili u administraciji kao grofovi, advokati ili missi dominici. Sva
su njegova djeca dobila tu gramatič ku i retorič ku izobrazbu, od koje se sastojala knjiž evna nastava, te
nema sumnje, da je primjer, š to se proširio s ovako visokog mjesta, naš ao među aristokracijom znatan
broj imitatora.17 Nekolicina laika, muš karaca i ž ena, koji su za vrijeme Louisa Poboož nog i njegovih
sinova pisali latinska djela, kao Nithard i Duodha, ili su, kao grof Eberhard od Friula i grof Robert od
Namura imali neke simpatije za obrazovane ljude, pokazali su, da svi ti napori nisu bili izgubljeni. No
pored svega toga, taj pokuš aj, da se izobrazba po crkvenom uzoru proš iri na gornje slojeve laika,
nastao iz želje da se usavrši organizacija Carstva, nije pož ivio dulje od njega.

Crkvene institucije nadahnule su Karla i mnogim drugim reformama. Njegovi kapitulari, sastavljeni po
obrascu odluka, koje su objavljivali koncili i sinodi, vrve od pokuš aja reformi, od nastojanja da se
uvedu poboljš anja, usavršenja ili novosti na svim područ jima civilnog i upravnog ž ivota. On je u
kraljevsko sudište na mjesto barbarske i formalističke procedure germanskog prava uveo postupak na
temelju istrage, koji je posudio od crkvenih sudiš ta. Zamisao upravne kontrole, koja je ostvarena
stvaranjem služ be missi dominici, putujuć ih komesara, kojima je bila duž nost da nadziru postupke
službenika, veoma je vjerojatno također posuđena od crkve i prilagođena potrebama drž ave.

Uostalom nužne popravke i reforme, koje obiljež avaju cijelo zakonodavno djelo Karlovo, samo su
nastavak ili točnije, rascvat pokuš aja, koje nalazimo većkod Pipina Maloga. Većon je razmiš ljao o
tome, kako da nađe lijek zbrci, u koju je zapala novč ana organizacija. Karlo je ostvario otpoč eto
djelo. Konač no je napustio kovanje zlata, koje, je na Zapadu postalo suviš e rijetko, da bi moglo
opskrbljivati kovnice. Otad je bilo samo srebrnog novca; odnos, koji je on utvrdio između pojedinih
dijelova novčane jedinice, ostao je u upotrebi u cijeloj Evropi sve do prihvać anja metričkog sistema, a
u engleskoj se carstvu održ ao i dalje. Kao jedinica utvrđena je livra, a dijeli se na 20 solida, od kojih
svaki sadrž i 12 denara. Samo su denari realna moneta: solid i livra služ e samo kao novac za
izračunavanje, a tako je ostalo sve do velikih monetarnih reformi u XIII. st.

Nemoguć e je dakako i pomisliti na to, da damo makar i približ nu sliku o sadrž aju kapitulara. Oni
pretežno predstavljaju prije program, negoli izvrš ene reforme, to bi bilo veoma pogreš no misliti, da su
njihove bezbrojne odluke mogle biti ostvarene. Čak i one, koje, su to mogle biti, kao na primjer
ustanova porotnih sudiš ta, veoma su daleko od toga, da bi prodrle u sve dijelove Carstva. Onakvi kakvi
jesu, kapitulari ostaju najljepš i spomenik, što nam se sačuvao iz karolinškog doba. Ali snage monarhije
očito nisu odgovarale njezinim namjerama. Osoblje, kojim je raspolagala, bilo je nedovoljno, a jošviš e
od svega, ona je u moć i aristokracije nailazila na granicu, koju nije mogla ni prijeć i ni ukloniti.
Ostvarenje karolinš og političko vjerskog ideala zahtijevalo je snagu, autoritet i izvore, kojim joj
društveno i privredno ustrojstvo tadaš njega vremena nije omogućavalo da raspolaž e.

17
Kć
eri Karla Čelavog odgojio je Hugbald iz opatije Saint-Aman

36
ČETVRTO POGLAVLJE

PRIVREDNA I DRUŠ
TVENA ORGANIZACIJA

I. NESTANAK GRADOVA I TRGOVINE

U cijelom razdoblju od muslimanskih provala pa do karolinš kog doba; najvaž nija je činjenica u
druš tvenom životu naglo opadanje, i zatim gotovo potpuni nestanak gradskog stanovniš tva. U Rimskom
carstvu gradovi su od početka predstavljali samu osnovu drž ave. Poliitič
ka organizacija bila ,je tada u
biti municipalna. Selo je samo gradski područ ni teritorij i ne postoji nezavisno od grada ono proizvodi
samo za nj i stoji pod, njegovom upravom. Posvuda, kamo se rimska drž ava proš irila, ona je osnivala
gradove i učinila ih središtima uprave. U Rimskom carstvu provincije su bile tako intimno vezane uz
grad, o kome su ovisile, da čak ista riječ
, civitas obilježava i grad i provinciju. I to obiljež je ostaje sve
do kraja Bizantskog carstva.

Stoga je ustrojstvo takvih drž ava, kojima upravna i druš tvena organizacija viš e ne odgovara gradskome
tipu rimske drž ave, predstavvljalo iznenađujuć u i dotad nepoznatu novost. Ona se, osnivala (bar u
pogledu administrativne uloge gradova) na nemoguć nosti, u kojoj su se naš li osvajači obnovljenoga
Carstva, kad je trebalo održ ati ustanove staroga stanja. Jer u pokrajinama, koje su zaposjeli osvajač i;
u Galiji, Š panjoloskoj, Italiji, Africi, Britaniji, upravo su ustanove Carstva osiguravale ž ivot i daljnji
opstanak gradova. Nema sumnje, neki su među njih, naroč ito oni dužobala, kao Marseille, Narbonne,
Napulj, Kartagena, i dalje vodili viš e ili manje znatnu pomorsku trgovinu, a isto tako gotovo su svi
gradovi u unutraš njosti zemlje zadrž ali i trgovinsku aktivnost, stoga se većina njihova stanovniš tva
sastojala od građanstva od obrtnika i duć andž ija. Ali se nijedan od njih nije mogao uporediti s velikim
lukama ili velikim industrijskim centrima na Istoku: s Aleksandrijom, Carigradom ili Antiohijom. Oni su
se mnogo manje održ avali svojim vlastitim snagama, negoli općim funkcioniranjem političke i
privredne aktivnosti rimskoga svijeta. Ono š to im je davalo važ nost, bilo je mjesto, koje su uzeli u
drž avi, njihovo svojstvo upravnih središ ta, prisutnost brojog osoblja služ benika u njima i odnosi, š to ih
je pučanstvo nuž no održ avalo s njima. Ukratko, njihov je polož aj bio gotovo analogan polož aju onih
gradova u moderno doba, koji imaju istaknutu ulogu, samo zahvaljujuć i tome, š to su sjediš te
vladarskog dvora, ili š to u njima stoluje neka važ na drž avna ustanova. Čak i Rim se u tom pogledu
razlikovao od pokrajinskih gradova samo time š to ga je odlikovao sjaj i ugled zbog prisutnosti cara i
središnje uprave. Povijest njegova opadanja počevš i od trenutka, kad mu je Konstantin oduzeo rang i
sve koristi prijestolnice svijeta, ponavlja se manjim razmjerima u svima gradovima na Zapaodu,
uporedo i u skladu s time, kako su ih usred pometnji invazije, pa zatim pod vladavinom
Germanskih kraljeva, ostavljali služ benici, kako su se uredi, sudovi i š kole zatvarale, poš te prestajale
raditi, kako je nepokretnost i nesposobnost uprave puš tala da se mostovi i vodovodi pretvaraju u
ruševine i kako je nestajalo policije i opskrbe ž ivežnim namirnicama.

Pomorska trgovina sač uvala je obalnim gradovima sve do vremena muslimanskih osvajanja ž ivu
aktivnost, kojom su se koristili i susjedni predjeli u unutraš njosti. Istina je, ta je trgovina, izgubila
svoje glavno izvozno tržiš te otkako osiromaš eni Rim, izgubivš i pučanstvo, viš e nije za svoju opskrbu
potraž ivao ž ito iz provincija. Pa ipak. Sirijski su i židovski trgovci sve do sredine VII. st. revnosno
dolazili u luke na Zapadu i Sredozemlju. U vrijeme Grgura Tourskog jošje postojala donekle znatna
židovska kolonija u Clermont-Ferrandu. Papyrus, š to ga je upotrebljala merovinš ka kancelarija, bio je
uvož en iz Sicilije, a to dokazuje, da je plovidba jošuvijek opskrbljivala predmetima tekuće potroš nje.
Ali te su veze s bizantskim svijetom prestale počevš i od dana kad prevlast islama viš e nije dopuš tala
kršćaskim trgovcima da se odvaž e izaći izvan voda Grč ke i južne Italije. Otada more viš e za zapadne
zemlje nije bilo veliki podstrekačpoduzetnoga duha. Sad se na nj gledalo samo sa strahom, ne ć e li na

37
obzorju iskrsnuti nepriijateljska jedra. A isto tako, kao š to je Sredozemno more zapalo u vlast
Muslimana, tako su Sjevernim morem krstarile samo barke Skandinavaca. Premda je bilo zapljuskivano
valovima s juga, sjevera i zapada, Karolinš ko carstvo više ne pokazuje ni najmanjega traga pomorske
aktivnosti. Njegove jedine luke, Quentovic na uš ću Canche i Duurstede, zadrž at će jošneko vrijeme
stanovi tu trgovinsku aktivnost sve do IX st., a zatim ć e, pošto ih opustoše Normani, i oni zapasti u
potpunu dekadansu. Počevš i od VIII. st. zapadna je Evropa kroz tri stoljeć
a živjela potpuno odrezana
od prekomorskih zemalja.

Kao posljedica ovoga morao je uslijediti gotovo potpun prestanak trgovine; a usto, pored neš
to lokalne
industrije, kao na primjer tkanja sukna, koje se jošodrž alo u Flandriji, gotovo je posve nestalo
industrijske aktivnosti i opticaja novca.

Otada u opusjelim gradovima napuš tene četvrti padaju u ruš evine i služ
e kao kamenolomi rijetkom
stanovniš tvu, što se okupilo i stislo u kom kutu nekadaš njih bedema, ondje se uš anč ilo izaklonilo,
služ eći se građom, koju su joj davale napuš tene zgarade. U Nimesu poslužili su zidovi rimskog cirkusa
kao bedemi oko sitnog naselja, š to se š ćućurilo usred ruševina. U Trevesu jedan se prozor nekadaš nje
carske palač e, kako-tako preudeš enza obranu, pretvorio u gradska vrata, a porta nigra, čije je veliko
kamenje bilo preteš ko da bude odneseno, opljačkana su; da mjesnog kovača opskrbe ž eljeznim
sponama, koje su ih među sobom vezivale. Čak iu Italiji, gdje dekadansa svakako nije bila tako duboka,
ona je ipak dovela do ž alosnih rezultata. Tadaš nji Rim bio je kao izgubljen usred beskrajno velikog
obod,. š to ga oko njegova preostatka obavija Aurelijanov zid. U vrijeme pape Leona III. (843) bilo je
potrebno da zbog obrane od jednog prevrata budu novim zidom opkoljeni njegovi naseljeni dijelovi na
lijevoj obali Tibra (Leooninski grad) i u tvrđavu pretvoren grob cara Hadrijana.

U Galiji se gradski ž ivot tako potpuno ugasio, da kraljevi prestaju stanovati u gradovima, gdje im
potpuni nestanak tranzitnog prometa viš e ne omoguć uje da nađu dovoljno opskrbe za uzdrž avanje
dvora. Oni otad provode godinu na svojim imanjima(domenama) odlazeć i s jednog na drugo, kako bi na
kojemu ispraznili žitnice i hambare. A kao i kraljevi, tako i provincijalni funkcionari žive na selima, na
svojim zemljama ili na zemljama, š to su pripadale podanicima, kojima su oni upravljali i kojima su sebi
u korist nametali pravo prebivanja. Putem jednog zanimljivog procesa nazadovanja, uprava je,
izgubivši svoj gradski, sjedilački karakter, koji je imala postala nomadska.

Ali kakogod su bili upropaš teni i opustjeli, gradovi nisu ipak izgubili svu svoju važnost. Pošto je iz njih
otišla civilna uprava, oni ipak jošostaju središ tima vjerske organizacije. Biskupska stolica, smješ tena u
vrijeme Carstva u glavno mjesto svakog gradskog područja (civitas), ostaje neoborena, i snaž no rimsko
ustrojstvo crkve održ ava se i dalje na nogama usred ruš evina države. U krilu druš tva, koje je postalo
potpuno ratarsko, sačuvalo se dakle neš to od municipalnog karaktera antič ke države zahvaljujući crkvi.
Gradovi imaju njoj zahvaliti, š to nisu potpuno iš čezli u očekivanju jošdalekih dana, kad ć e postati
kolijevkom jednog novog građanstva.

Isto onako kao š to je papa, kad je car otiš ao iz Rima, na sebe preuzeo da š titi i stanovnike vječnog
grada i upravlja njihovom municipalnom organizacijom, tako je u svakome od biskupskih gradova
biskup proš irio svoj autoritet nad ono nekoliko stanovnika, š to su se okupili oko katedrale i starali se za
životne potrebe klera. Tako je vjerski ž ivot i vjerska organizaija održ avala usred ruš evIna antičkih
gradova maleni broj laičkih š tićenika, koji kako-tako čuvaju i prenose na budućnost rimsko zanatstvo i
tehniku, ali koji više ni po čemu, ni po duhu, ni po osjeć anju, niti po upravi, koja njima vlada, nemaju
ništa zajednič ko s nekadaš njim municipalnim stanovriš tvom.

38
II. VELIKA IMANJA (DOMENE)

Nestanak gradova izazvao je duboku preobrazbu u poljoprivredi. Proizvodi s tla, kroji su pritjecali na
gradsko trž iš
te, izgubili su malo pomalo svoje kupce. Druš tvena podjela rada, koja u -svima
uznapredovalim druš tvima dovodi gradove i sela u uzajamne odnose proizvodnje i potroš nje, bila je
ukinuta, te je zemljoradnič ko stanovniš
tvo otada proizvodilo samo za svoje potrebe, ili, ako hoć emo,
naš lo se u položaju, buduć i da je odsad ono samo sač injavalo sveukupan narod, da bude ono samo i
proizvođači potroš ačdobara sa zemlje. Sada je jošpostojala samo jedna vrst bogatstva, bogatstvo u
zemljoposjedu, samo jedna vrst radnika, radnici na njivi, i samo jedna vrst privrednih odnosa među
ljudima, ona, koja se osnivala na njihovu svojstvu vlasnika ili obrađivač
a zemlje.

Zbog nedostatka obavijesti nije moguće izraditi potpuno točnu predbdž bu o zemljoradnič koj krizi, koju
je moralo izazvati najprije ograničenje, a zatim potpuno propadanje gradskih trž išta. Veoma je
vjerojatno, da je ona do kraja uniš tila preostatak malih posjednika. A što se tiče velikih imanja, ona je
sigurno prouzrokovala porast njihova prostrantva i preinaku njihove organizacije. Povećala je njihovo
prostranstvo nagoneć i male obrađivače, liš ene tržišta i zbog toga lišene prihoda, da se pridruž e
susjednom imanju ustupajuć i mu svoje zemlje, uz uvjet, da mogu zadrž ati uživanje te iste zemlje pod
naslovom zakupa. Preinač ila je njihovu organizaciju time, š to im je nužno nametnula, da se prilagode
režimu, u kojem je proizvodnja u cilju prodaje iš čezla. Ta preobrazba mora da je poč ela veću V. st.
Ona je potpuno dovrš ena krajem VIII.st. Njezin rezultat je veliki zemljoposjed karolinš koga doba, s
kakvim nas u točnim pojedinostima upoznaju poliptih opata Irminona i Capitulare de villis.

Uzorak su, bila crkvena velika imanja, koja su bolje organizirana, jer crkva nije napustila upotrebu
pisma. Stoga se mož e sa sigurnoš ć
u smatrati, da su crkverna imanja bila prvi tipovi domanijalne
organizacije na drugoj obali Rajne.

Poljoprivredno imanje (domena) potpuno je originalan privredni pojav. Grč ko-rimska starina ni u
jednom svom razdoblju ne poznaje niš ta slično. Nema sumnje, ono se direktnom filijacijom nadovezuje
na veliki zemljoposjed iz posljednjih vremena Rimskoga carstva; ono u svojim bitnim crtama zadrž ava
organizaciju rimskog majura (villa), č ije je ime zadrž alo, i utjecaj kolonata ističe se kao pretežan u
društvenom polož aju zakupaca na imanju. Ali je njegova aktivnost i po svom principu, i po svojim
manifestacijama neš to veoma novo.
Ona bi se mogla obiljež iti time, da kaž emo, da joj je potpuno tuđa svaka pomisao na profit. I te je
shvatljivo smjesta, č im uzmemo u obzir da ta aktivnost, koja nije mogla podesiti svoju proizvodnju u
svrhu izvoza i njezine realizacije izvan svojih granica, organizira tu proizvodnju u svrhu raspodjele i
potroš nje unutar tih granica. Cilj, te aktivnesti sastoji se u tome, da poljoprivredno imanje (demena)
bude dovoljno samo sebi i da se održ i svojim vlastitim sredstvima, ne prodajuć i ništa i niš
ta ne
kupujuć i. Obično je obiljež avamo nazivom »zatvorena privreda«. Ali bilo bi toč nije da, je zovemo
»privredom bez trž iš
ta«.

Jer upravo je nepostojanje trž išta onaj uzrok, koji je deveo do toga, da, se ustrejstvo poljeprivrednih
imanja razvije u smislu uzmaka u svoje konture. A je proizaš lo više veoma važ nih posljedica, koje su
dominirale cijelim privrednim ž ivotom Srednjega vijeka sve de XII. st. Ustvari, privredni ž ivot
Srednjega vijeka uprave počinje s njima. Prije svega, oč it je nazadak u poljoprivrednim postupcima.
Postale je zaista beskoristno izbijati iz tla viš
e proizvoda nego š to traže same potrebe obrađlvač eve:
višak nije imao kamo otjecati, te stoga nije mogao posluž iti ni poboljš anju radnikcvih životnih uvjeta,
ni pevećanju zemljiš ne rente. Ljudi ć e se dakle zadovoljavati minimumom truda i napora te ć e
prepustiti zaboravu agronomsku znanost sve do onih dana, kad mogućnost da prodaju ž etvu potakne

39
držaoce zemlje da usvoje savršenije i dosljedne tome, unosnije metode. Ali tada ć e ljudi većpečeti da
zemlju ocjenjuju kao vrijednost, a ne napresto kao sredstvo za održ
avanje na ž ivotu.

Daljnje obiljež je domanijalne obradbe tla sastoji se u potpunoj zamjeni plać anja u novcu davanjima u
naravi. Samo je po sebi razumljivo, da je ovo prirodna i nuž na posljedica nepostojanja predaje na
vanjskom trž ištu. Vlasnikova opskrba ovisila je o njegovu imanju, i on u prirodnim proizvodima, a
kadš to čak i u sirovinama, koje je seljak obradio, fiksira udioni doprinos sa svake zakupnič ke čestice u
onoj cjelini, koju bismo mogli nazvati njegovim prehrambenim prihodom. U određeno vrijeme i u
skladu s trajno utvrđenom raspedjelem, te su mu č estice duž ne dostaviti ž
ita, jaja, sira, sušenog mesa,
aršine platna. Bilo bi veoma pogreš ne povjerevati, da ovdje prisustvujemo povratku na doba, koje je
prethodilo pronalasku novca, i prilično nesretnp odabrani izraz »naturalna privreda«
(Naturalwirtschaft), kojim se obič no obiljež
ava ovaj sistem, veoma nesavrš eno odraž ava njegovu pravu
narav. Ustvari, novac nipoš to ne prestaje postojati kao instrument razmjene i mjerilo vrijednosti. U
razdoblju između IX. i XII. st. ne vidi se da bi bilokakvi prirodni proizvedi stupili na mjesto novca i
ispunjali njegove funkcije. Istina je samo to, da je unutar granica imanja novac posve prirodno ustupio
svoje mjesto praksi, koju je nametmula nuž da, a sastojala se u dobavljanju predmta potroš nje. Na
područ ju izvan tih granica on opet preuzima svoja prava, i ono malo ž ivežnih namirnica, jaja i ž ivadi,
što seljaci svake sedmice donose na malo, lokalno trž ište, koga se ne mož e potpuno odreći nijedno
druš tvo, plaća se u denarima i obolima.

Treba pored tega uzeti u obzir, da je obavezno davanje sa svake čestice nepromjenljivo i da zakupac,
uz pretpostavku da ga izvrš ava, uživa baštinsko pravo na zemlju, koju drži. I ovo je također neizbjež na
posljedica privrednog ustrojstva, kome je tuđa svaka pomisao na profit. Za vlasnike je važ na samo
godiš nja pravilnost njegove opskrbe i stoga nije bilo boljeg sredstva da mu ona bude zajamč ena od
postupka, kojim joj je dan karakter trajno utvrđenog poreza. Između gospodara domene i njegovih
seljaka ne postoji nikakav odnos, koji bi bio uporediv s podređenoš ću radnika prema kapitalisti.
Domena nije ni po č emu eksploatacija; ni eksplotacija tla, ni esploatacija ljudi.* Ona je druš tvena
institucija, a ne privredno poduzeć e. Obaveze ovdje ne proizlaze iz osobnih, ugovora, nego poč ivaju na
pravu i običajima. Svaka domena ima svoj posebni zakon, utvrđen i ustaljen na temelju tradicionalne
uobič ajnosti. Gospodar je u isto vrijeme manje i viš e nego zemljevlasnik u smislu rimskog i modernoeg
shvaćanja ove riječi: manje jer je njegovo pravo vlasniš tva ogranič eno nasljednim pravom njegovih
zakupaca na njihovu č esticu; viš
e, jer njegov utjecaj na te zakupce daleko prelazi utjaj običnog
vlasnika zemlje.

Ustvari on je njihov gospodar (senior), a oni su njegovi ljudi. Mnogi između njih su potomci oslobođenih
robova ili osobno neslobodnih kmetova,** te su č inili dio gospodareve oč evine. Drugi opet bili su
nasljednici kolona iz rimskih vremena i prikovani na zemlju. A neki su se uza nj vezali rekemandacijom
iž ivjeli pod njegovom zaš titom. Nad svima on, premda u različitom stupnju, ima patrijarhalnu vlast i
proteže svoju privatnu jurisdikciju. On je moćan zahvaljujuć i toj familijarnoj skupini, koju zaštićuje i
kojom vlada. Jer u ovo doba slabe naseljenosti ljudi su mnogo važ niji od zemlje. Nje ima u izobilju, a
ljudi je malo, te je velika briga, kako da gospodar pomnjivo oč uva one, koje posjeduje. Zbog toga
zapreke, koje ometaju č ovjeka da ostavi domenu, postaju sve brojnije. Senior ima pravo da svoje

*
Ovdje je pisca njegov u osnovi ispravni slijed misli zaveo predaleko. I onaj socijalni odnos, koji susrećemo na
srednjovjekovnim domenama, u biti je klasna eksploatacija. Ne bi se radilo o eksploataciji samo onda, kad bi se odnos
obrađiivač a i gospodara osniva o na uzajamnom davanju jednakih vrijednosti, t. j. jednakih količ ina rada ili njegova
opredmeć enja u vidu proizvoda rada, Međutim zemljopoosjednik daje obrađivaču, samo zemlju, a za to prima rad ili
proizvode rada. Tako on u općem procesu proizvodnje sudjeluje samo davanjem osnovnog sredstva za proizvodnju, izgradivš i
svoju egzistenciju na potroš nji viš
kova, koji su rezultat proizvođač eva rada. - Prev .
**
Serfs de corps ili Serfs de poursuite - takvi kmetovi, koji nisu bili prikoovani za česticu, na kojoj su radili, ali ipak nisu smjeli
živjeti ni raditi izvan imanja svoga gospodara. Ako bi se i pored toga nastanili drugdje, gospodar je imao pravo da ih pronađe i
vrati natrag. - Prev.

40
kmetove progoni; oni se ne mogu bez njegova pristanka oženiti ž enom, strankinjom u domanijalnoj
zajednici. Kmetovanje prikovano uz zemlju, prvobitno skuč eno samo na potomke robova i kolona,
proteže, se malo pomalo i na slobodne liude, koji su ž ivjeli pod vlaš ću seniorovom. Ovo postepeno
proš irivanje kmetstva na sveukupno ratarsko staonovniš tvo najjznač ajniji je druš tveni pojav u IX. i dva
iduća stoljeć a. Po općem pravilu toga vremena, seljak je neslobodan; on to postaje do te mjere; da
riječi, koje označuju seljaka (villans, rusticus) postaju sinonimi za kmeta (servus).
Ali ipak ne bi trebalo misliti, da je ova nesloboda ljude tlač ila. Naprotiv, ona se tako potpuno
prilagođuje njihovim uvjetima nasljedenih zakupaca i š tićenika moć nog posjednika, da oni na nju
gledaju kao na svoj prirodni položaj te joj se podvrgavaju dragovoljno. Domanijaina organizacija njezin
je nuž ni uzrok; a ona je njezina neizbjeež iva pravna posljedica. Kako bi sloboda imala bilo kakve
cijene za ljude, kojih je ž ivot bio zajamčen samo mjestom, š to ga imaju na seniorovoj zemlji i pod
njegovom jurisdikcijom te koji su utoliko sigurniji, ukoliko su intimnije uključ eni u cjelinu gospodareva
imanja?

Bez obzira, bio crkveni ili laič ki, veliki posjed za prvih stoljeća Srednjega vijeka (prije XIII. st.) nema
niš ta zajedničko s velikom eksploatacijom. Većkrajem Rimskoga carstva nestalo je latifundija s
robovskom radnom snagom, te se čini, da su se zemljovlasnici sve viš e odvrać ali od velikih kultura i
parcelirali svoje zemlje u čestice. Potpuni prestanak trgovine agrarnim proizvodima ovu je tendenciju
dakako joši pomogao. Veliko imanje karolinš koga vremena i iduć ih stoljeć a svjedoči o njihovoj, gotovo
potpunoj pobjedi. On se dijeli na dva, po veličini veoma nejednaka dijela: gospodareva, seniorska
zemlja(terra indominicata) i zemlja obrađivač a (terra manasionaria). Prva je mnogo manje prostrana i
obrađuje se izravno i u potpunosti u korist gospodarevu. Rad na njoj obavljaju bilo kuć ni kmetevi, koji
nemaju č estica i analogni su današ njim poljoprivrednim radnicima, bilo zakupci, na temelju kuluka,
koji ih tereti. Terra mansionaria rezervirana je za zakupce. Ona je podijeljena na obradbene jedinice,
različito velike u vezi s kakvoćom tla i predjelima; ali svaka od njih mora biti dovoljna za uzdrž avanje
jedne porodice: to s,u mansus-i, dani ti nasljedno posjedovanje, uz uvjet, kako smo vidjeli davanja u
naravi i radu. Oba ta dijela tvore poljoprivrednu cjelinu koja se zove villa. Zajedničko središ te je
gospodarev dvor (Hof, curtis), u kom stoluje gospodarev upravnik (maire, meyer, major, villicus).
pretpostavljen seljacima(villani) u pogledu nadzora i sudbenosti. Dvor je opkoljen jarkom, ili ogradom
i služi gospodaru kao stanovališ te; kad boravi na zemlji; on obuhvaća ž itnice i skladišta, u kojima je,
pohranjena ž etva i drugi prihodi. Ondje se sastaje i domanijilni sud, koji se sastoji od zakupaca, a
predsjeda mu upravnik ili gospodar (senior). Tu i tamo veću IX st., a poslije sve češ će, postoji i
kapelica, koju je gospodar sagradio radi namirenja vjerskih potreba te joj on izabire i imerunuje
sveć enike. Mnogo seoskih ž upa vodi svoje podrijetlo od ovih domanijalnih kapelica, a njima se
objaš njava i pravo, predlaganja ž upnika, koje je mnogo lokalnih seniora sač uvalo sve do kraja starog
rež ima i koje u tragovima jošuvijek postoji u nekim zemljama.
Oko obradivih zemalja bile su š ume, travinjaci i moč vare: one su razmjerno obrađivanom tlu davane
na už ivanje senioru i seljacima. Ako je područ jem Ville tekla kakva voda, onda je gospodar č esto na
njoj podigao mlin za upotrebu svoju i svojih stanovnika. Mlinar je za svoje uzdrž avanje dobivao
određeni dio braš na od svake vreće; u ovome me je polazna točka onih vazalskih prava, koja su nestala
tek za vrijeme Francuske revolucije.
Posvuda, bez obzira na lokalne razlike, susreć u se osnovne crte organizacije. koja je ovdje opisana.
Ona je savrš enija na crkvenim, posjedima nego na posjedima laič ke aristoacije. Ona je tako duboko
utjecala na druš tvo, da je u svim jezicima zemljopisni i onomatološ ki rječ nik na nju sačuvao najdublje
tragove. Dovoljno je pomisliti samo, na mjesta, koja se u Francuskoj završ avaju na -ville ili na -court,
a u germanskim jezicima na -hof, ili na uč estalost porodičnih imena kao Lemaire, Mayer, De Meyeur,
Le Meyeur i sl.

Veliko imanje obič

no se sastojalo od viš
e villa. Posjedi opatije Saint-Germain des Pres obuhvać
ali su u
doba Karla Velikog cio niz villa, razasutih od Bretagne do obala Moselle. Samostani iz sjevernih

41
predjela gotovo su uvijek nastojali da u vinorodnim krajevima uz obale Rajne. Moselle ili Seine steknu
koju villu, koja, bi ih mogla opskrljivati vinom, jer je vino bilo nemoguće dobaviti kupnjom.18

Ovo posljednje obiljež je dopunjuje karakteristike seoske privrede bez tržiš ta, kojoj domena iz prvih
stoljeća Srednjega vijeka predstavlja osnovni organ isto onako, kao š to ć e obrtnič ka organizacija
poslije biti osnovni organ industrijske privrede u gradovima. Usprkos dubokim razlikama u njihovoj
naravi, one obje nalikuju jedna na drugu u jednome. I jedna i druga osnivaju se zaista na sitnoj
obradbi te su obje imale kao rezultat da, su kroz stoljeć a očuvale prva malog zemljoradnika, a druga
malog gradskog obrtnika. Kako god se to činilo paradoksalno, ipak je istina, da je srednjoovjekovni
veliki posjed spasio klasu seljaka. Kmetstvo je za njih bilo dobroč instvo. U doba, kad je drž ava
nemoć na, i kad sama zemlja namiruje potrebe ljudi, ono im je osiguralo zaš titnika i zajamč ilo
posjedovanje jednog dijela tla. Buduć i da nije bilo organizirano zbog profita, domanijalno im je
ustrojstvo nametalo samo minimalna davanja donosoć i im znatne pogodnosti. Buduć i da su činili dio
gospodareva posjeda, ovaj je bio zainteresiran da ih oč uva: on ih brani u sluč aju rata i pomaž e, ih iz
svojih pričuva u vrijeme gladi. A rat i glad zaista su dva biča, koji se redom obaraju na njih: prvi zbog
sve već e slabosti drž ave, a drugi kao neizbježna posljedica trgovinske stagnacije. Loš a ž etva
predstavljala je nepopravljivu katastrofu u vrijeme kad seljak ne mož e nadoknaditi svoj manjak iz
suviška u susjednoj zemlji. Razdoblje od IX. do XII. st, je u privrednoj povijesti Evrope izrazit period
prehrambenih kriza. One se peridič ki ponovo javljaju svakih nekoliko godina s pravilnoš ću prirodne
pojave.

Ali ako su te gladi bile mnogo brojnije negoli gladi u iduć im stoljećima, one su bile i manje okrutne. A
ovo se objaš njava u isto vrijeme i nepostojanjem gradskog i veoma malim brojem seoskog
stanovniš tva. Domanijalna organizacija,i kakvu smo upravo opisali, sa svojom slabom proizvodnjom i
svojom klasom seljaka, koja se gotovo isključ ivo sastojala od zakupaca, pretpostavlja oč ito veoma
skuč en broj stanovnika. Bez sumnje, nije nedostajalo ljudi bez zemlje, »siromaha«, kako ih, nazivajiu
suvremeni tekstovi, ljudi-lutalica, koji prosjač eć i idu od samostana do samostana i u vrijeme žetve
stupaju u služ bu kod seljaka. Ali ti razbaš tinjeni otpadnici iz jednog druš tvenog poretka, koji je
poč ivao na posjeovanju zemlje, nisu bili ni teret ni opasnost, a to dokazuje upravo njihov maleni broj.

A u pogledu makar imalo toč nog određenja gustoće puč

anstva, nepostojanje bilokakve solidne osnovice
za procjenu primorava nas, da od toga odustanemo.

Sve što se mož e reć i sastoji se u tome, da je u karolinš ko doba broj stanovnika bio veoma nizak, bez
sumnje niž i nego u bilo koje prethodno doba, i to zbog nestanka gradskog stanovniš tva. Čini se, da je
taj broj ostao nepromijenjen sve do poč etka. XI. st., jer je prirodni prirast porođaj ima služ io samo
popunjavanju praznina, koje su neprestano nastajale uslijed gladi, ratova, svakovrsnih nereda i
katastrofa, š to su se oborile na zapadni svijet poč evši od sredine IX. stoljeća.

18
Tako je na primjer opatija u Saint-Trondu posjedovala vinograde u Briedelu i Pommernu na Moselli.

42
TREĆA KNJIGA

FEUDALNA EVROPA

PRVO POGLAVLJE

RASULO CARSTVA

1. UNUTRAŠ
NJI UZROCI

Slava Karla Velikog ne treba da ostavi iluzije o solidnosti njegova politič

kog djela. Ustvari, niš
ta nije
bilo lomnije od Carstva, Slabost Louisa Pobož nog, svađe njegovih sinova, upadi Normana, Slavena i
Saracena samo su ubrzali rasulo, kome su uzroci unutraš njii, uostalom, tako oč igledni, da se pri
promatranju nameć u sami.

Golemo područ je, razvuč eno od marki na: Labi i Dunavu do marke na Ebru u Š panjolskoj i do papinih
posjeda u Italiji, nije imalo onih bitnih oznaka, koje određuju drž avu. Merovinš ko se kraljevstvo bar
nastojalo konstituirati na temelju rimskih ustanova. Kakogod bio grubo organiziran, njegov je
administrativni apsolutizam ipak bio politički sistem. Uzaludno je traž iti neš to slično u karolinš koj
monarhiji. U njoj sve izgleda nepovezano. Vladareva moć , koja bi trebala, da pokreć e cjelinom, ne
uspijeva da toj cjelini nametne svoju aktivnost. Buduć i da su i Pipin Mali i Karlo Veliki morali rač unati
na pomoćaristokracije, kojoj su imali zahvaliti krunu, nisu bili kadri da joj uskrate udio u vlasti.
Velikaši kraljevstva donose odluke zajedno s njima, te se svake godine, o Bož iću i Uskrsu, redovno
sastajao conventus. Ali kakve su ovlasti i kakav je djelokrug ovih savjetnika? One su isto onako
neodređene i nestalne kao i sam sastav njihovih skupš tina, sastavljenih od crkvenih ljudi i od laika, koji
su premda bez ikakve ovlasti i mandata, smatrani za predstavnike puka. Lex fit concensu populi et
constitutione regis - kaže se u jednom kapitularu. Zakon nastaje pristankom puka i odredbom
kraljevim. Bila je to lijepa formula, ali je u stvarnosti bila bez značenja. Velik broj kapitulara nije
ustvari ni bio podnesen skupš tinama, a za one, o kojima znamo da su bili podneseni, nije poznato, u
kolikoj su mjeri skupš tin intervenirale. Niš ta uostalom ne zasluž uje manje naziv zakona od tih
kapitulara, koji su raznorodan skup upravnih odiuka, odrebi, načelnih izjava, prigodnih mjera ili trajnih
editkata, za koje najč eš će ne znamo, da li su bili primjenjivani, da li su bili namijenjeni cijelome
Carstvu ili samo nekim njegovim područ jima. Pored toga, ti njima vrvi od protivurječ ja, a da pritom
nikad nije jasno, da li kasniji tekst, ukida prethodni ili treba nastojati da ih kako tako uskladimo. Od
sve te zbrke ostaje kao opć i dojam kraljevska volja, koja ž arko ž eli dobro, ž udi za napretkom, redom i
pravdom, ali se bez uspjeha trudi, da sve to ostvari.

Prema onome kako se gotovo uvijek manifestira i izražava, kraljevska je vlast apsolutna, ali je taj
vladarev apsolutizam dvostruko ogranič en. Prije svega kršćanskim moralom, a to on svijestno prihvać a;
zatim potrebom da ne ozlovolji aristokraciju, no to on tek podnosi od nevolje. Oč ito je, da se
karolinški car na dnu svoje svijesti osjeć a odgovoran samo pred bogom i da podnosi intervenciju
velikaša na područ je svoje vlasti samo zato, š to ne mož e drugač ije. Između njega i velikaša, s kojima
vijeća, ne postoji povjerenje većod samoga poč etka, te će uskoro bašnedostatak pouzdanja pokvariti
njihove odnose. Ukratko, mož e se reći, da karolinško ustrojstvo poč iva na nesporazumu. Dvije snage,
koje se prividno u njem združ uju, ustvari su dva protivnika.

Za vrijeme Karla Velikog jač

a je bila moćvladareva; tada je ona jošokić
ena sjajem svojih pobjeda i
svjom novoš ću svoga carskog dostojanstva. Ali je moć aristokracije bila krepkija; njoj su više

43
pogodovale i okolnosti i druš tvena organizacija. Ta se aristokracija proglaš ava narodom, a u stanovitoj
mjeri ima pri tome i pravo, jer se narod utopio u njoj, ona ga je apsorbirala na svoje domene, i ona za
sve one, koji su ovisili o njoj, a to znač i za najveći dio svega stanovniš tva, javnu vlast drž ave
nadomješ ta privatnom vlaš ću svoje zaš tite i jurissdikciju š to jeostalo izravnih vladarevih podanika
izvan njezine vlasti, svodi se na veoma malen broj i opada iz godine u godinu. Karlo je vidio opasnost,
pa je nastojao da je predusretne. Smanjio je terete, koje je vojna i sudska služ ba nametala slobodnim
ljudima, te je time pokuš ao da spasi one, koji su jošsač uvali tu sve rjeđu slobodu. Njegove su mjere
dož ivjele zajedničku sudbinu svih pokuš aja, da se zaustavi druš tveni razvitak na kosini, kojom su ga
vukli interesi i potrebe; nisu promjenile niš ta u stali onome, š to je bilo neizbježno. Seljaci nisu prestali
da ustupaju svoje zemlje velikaš ima i da se uključuju u njihova imanja.

Ovdje i opet prepoznajemo onaj nesporaum, koji lež i u temelju karolinš ke organizacije. U ovom
pitanju održ anja slobodnih ljudi carevi su interesi u otvorenome sukobu s interesima aristokracije. Ali
car mora baštoj istoj aristokraciji povjeravati ostvarenje svojih namjera, buduć i da iz njezinih redova
uzima svoje služ benike. Preostali moraju dakle birati između koristi vlastite ili careve. No njemu mogu
služiti samo na svoju vlastitu propast. Kakve je dakle moglo biti nade da oni tu donesu nekakvu odluku?

A protiv inercije ili zle volje aristokrata nije bilo lijeka. Po pravu, car bez sumnje mož e svrgavati
grofove, budući da ih on i postavlja. Ali ustvari on je nemoćan pred njima. Jer oni nisu samo oruđe
njegove moći, obič ni činovnici, odabrani potpuno nezavisno, strani ljudima, kojima upravljaju, i
presejivi iz okružja u okruž je po gospodarevu nalogu. Svaki od njih pripada, naprotiv, područ ju, kojim
upravlja. On je ondje najveć i posjednik i najutjecajniji čovjek, i to često većod viš e pokoljenja.
Njegova su porodič na dobra razasuta po cijeloj grofoviji; stanovnici na njima njegovi su kmetovi ili
zakupci, i to iz pokoljenja u pokoljenje, od oca na sina. On je rođ en među njima i umrijet će ondje,
ako ne pogine negdje daleko, na bojnom polju, a tako je bilo i s njegovim ocem, koga je on gotovo
uvijek nasljeđivao na grofovskoj časti. Stoga on na područ ju, kome stoji na č elu, više igra ulogu
seniora. negoli careva predstavnika. Otud je nemoguć e pomiš ljati na to, da bude premješ ten ili
smijenjen, a da njegov nasljednik, po shvać anju puka, ne ispadne kao uzurpator i uljez.

Ova nemoć drž ave pred vlastitim č inovnicima objaš njava se financijskim polož ajem. Ono š to je
preostalo od rimskog poreza, iš čezlo je krajem merovinš kog razdoblja ili se pretvorilo u davanja, koja
su sebi prisvojili velikaši. Carsku blagajnu opskrbljuju jošsvega dva izvora; jedan je od njih nestalan i
hirovit: ratni plijen, a drugi stalan i redovit: prihod s imanja, š to pripadaju dinastiji. Ovaj posljednji
jedini je kadar da naimiri tekuće potrebe za nuž nim prihodima. Karlo se ovim
pitanjem pomno bavio, i slavni capitulare de villis dokazuje minuucioznoš ću svojih pojedinosti svu
važ nost, koju je on pridavao dobroj upravi svojih zemljeposjeda. Ali oni su mu donosili davanja u
naravi, upravo onoliko obilna, koliko je trebalo za prehranu dvora. Karoolinš ko carstvo zapravo i nema
javnih financija, te je dovoljno konstatirati ovu č injenicu, pa da ocijenimo, do koje ga mjere njegova
organizacija rudimentarna, ako je uporedimo s organizacijom u bizantskom carstvu ili carstvu kalifa,
gdje drž ava ima poreze ubirane u novcu, svoj financijski nadzor i fikalnu centralizaciju, koja
podmiruje č inovnič ke plać e, javne radove, uzdrž avanje vojske i mornarice.

Ogranič en na prihode sa svojih privatnih imanja, car nije mogao namirivati troš kove uprave, koja bi
bila dostojna toga imena. Ali da funkcionar ovisi o drž avi, treba ne samo da ga drž ava imenuje, nego
da ga i plaća. Budući da nije bilo novca za tu svrhu, drž ava se morala uteći besplatnim uslugama
aristokracije, a to je dovodi u takav paradoksalni položaj, da za suradnike uzima baščlanove one
druš tvene klase kojoj, moćmož e rasti samo u razmjeru s njezinim slabljenjem. Opasnost je bila suviš e
oč ita, a da ne bi većtada bilo nastojanja da bude otklonjena. Počevš i od kraja VIII. st., zahtijeva se od
grofova, u trenutku kad stupaju na duž nost, posebna zakletva vjernosti analogna vazalskoj zakletvi. Ali
je ipak lijek bid gori od bolesti. Jer vazalska je veza vezivala funkcionara izravno uz vladarevu osobu,

44
te je stoga slabila, pa čak i poniš
tavala njegov karakter javnog službenika. Ona ga osim toga navodi da
svoju funkciju smatra kao leno, t.j. kao dobro, dano mu na už ivanje, a ne viš
e kao vlast, koju mu je
dodijelila kruna i koju on ima izvrš avati u njezino ime. Osim toga, taj sitem dovodi prilikom svake
promjene na prijestolju do najopasnijih kriza. Novi se vladar ,svaki put nađe pred alternativom, ili da
na svojim mjestima ostavi ljude odane njegovu prethodniku ili da ih nadomjesti onima, koji su vjerni
njemu. U prvom sluč aju on sebe osuđuje da vlada s osobljem, koje ne pozna; a u drugom je neizbjež no
da većprvoga dana pobudi najpogibeljnija nezadovoljstva.

Prema tome, s kojeg god je stajališ ta razmotrili, upravoj organiizaciji Carstva nedostaje bitnih
obilježja svake drž avne uprave: podčinjenosti i discipline. U poređenju s organizacijom crkve, gdje
hijerarhija točno određuje svakome svoju ulogu i svoju odgovornost, drž ava se č ini ogrezla u surovu
anarhiju. Ustanova missi dominici imala je očigledno kao cilj, da uz pomoć kontrole usavrš i
organizaciju drž ave Osobna inicijativa Karla Velikoga i njegova tendencija da laič ke ustaanove
poboljš ja nadahnjujuć i se primjerom crkve istič e se ovdje u punome svijetlu. Isto onako, kao sto je
crkva bila podijeljena na nadbiskupije, obuhvać ajući svaka po nekoliko dijeceza, on je Carstvo
podijelio na prostrana okruž ja (missatica) od kojih je svako obuhvaćalo viš e grofovija. U svakom o tih,
okružja dva su carska izaslanika (missi dominici), jedan sveć enik i jedan laik imali kao duž nost da
nadziru služ benike, popisuju zloupotrebe, isptuju puk i da svake godine podnose izvješ taj o svome
poslanju. Ništa bolje, ništa koristnije i ništa spasonosnije od ovakve ustanove, ali uz uvjet da raspolaž e
sankcijama. No ustvari ona takve moguć nosti nije imala, budući da su tobožnji službenici u praksi, kako
smo vidjeli, neuklonjivi. Nigdje nema tragova da su missi dominici uspjeli popraviti pogreš ke, koje
mora da su posvuda zapazili u velikom broju. Stvarnost je bila jač a od careve dobre volje.

Fonniranje ustanove missi dominici dovoljno je da dokaž e, da je Karlo Veliki, nesumnjivo pod
utjecajem svojih sveć eničkih savjetnika. Potpuno jasno uviđao nesavrš enost svojih sredstava za
vladanje. Njegov je ideal bio, da svoju drž avu reformira po uzoru na crkvenu upravu, ali nije imao
dovoljno snage da to ostvari. Mož e se reć i, da su shvaćanja, koja su ga nadahnjivala, bila potpuno
rimska. Golema je zabluda kad neki, kao š to je to č esto sluč aj, u njemu vide pristalicu nekog
neodredivog germanstva i kad uzalud nastoje da tome nađu traga u njegovu djelu. Legenda je u tome
pogledu vidjela jasnije negoli mnogi historici. U puč kom sjeć anju u Njemačkoj Karlo je ostao kao
izrazit zakonodavac, pobjednik nad barbarstvom i utemeljitelj druš tvenog poretka. Za poganske ili
polupoganske narode on je zaista i bio sve ovo, ali prije svega na temelj u svoje crkvene vladavine.
Konač na uspostava crkve u Germaniji i podvrgavanje puka njezinim dogmama i njezinu moralu do te je
mjere njegovo osobno djelo, da on u tradiciji ž ivi kao gotovo sveta osoba. Nema sumnje da se Albrecht
Durer inspirirao baštom tradicijom, kad mu je dao onaj neobič ni i veličanstveni izgled, koji viš e
podsjeća na nekog laič kog papu negoli na cara. Intimni savez crkve s drž avom, identificiranje političke
s kršćanskom zajedniicom te drž avna vjera kao nuž na posljedica ovoga - evo, u tome je bit karolinš kog
djela, ono š to se održalo na ž ivotu i poslije njega i š to je jošvjekovima određivalo razvoj evropskoga
druš tva.

II. PAPA I CAR

Karlova smrt (28. Siječnja 814) nije izazvala ni najmanju krizu. U toku 813. on je na pet provincijalnih
sinoda organizirao donoš enenje niza odluka u vezi s ustrojstvom Carstva. Njih je iste godine potvrdila
opć a skupština, sazvana u Aachcnu (Aix-la-Chapelle), na kojoj se on dalekovidno pobrinuo da sam stavi
carsku krunu na glavu Louisa, jedinoga od svojih sinova, koji je jošostao na ž ivotu. Ova je predaja u
nasljedstvo izvrš ena usred općeg pristajanja. Carstvo je tada už ivalo duboki mir: nikakva vanjska
pojava nije odavala skoru provalu poremetnja, uslijed kojih se ono imalo sruš iti. U biti crkveni ideal,
što ga je Karlo sebi izgradio o carskoj vlasti, ocrtava se u odgoju, koji je dao svome sinu. On je bio

45
posve latinski i klerikalan, te je sasvim opravdano, š to je tradicija drugom karolinš kom caru dala
nadimak »Pobož ni«. Ali njegova je pobož nost bila, ako se smije tako reći, prije svega politička
pobož nost. Ona se stapa s koncepcijom o laič koj vlasti, koja joj dodjeljuje kao bitnu zadaću da bude
bude pomć nik i zaš titnik crkve. Onoga preostatka vladarske nezavisnosti i prvobitnog obiljež ja
franačkoga kralja, što ga je Karlo, postavš i carem tek pod starost, sačuvao sve do kraja, kod njegova
je sina potpuno nestalo. Louis se već od samog svog nastupa odrekao naslova kralja Franaka i
Langobarda. On nosi samo naslov cara, ukazujući time samo na to, da je njegova vlast isto tako
univerzalna kao i papina, i da se i ona, kao i papina, prostire nad svima krš ćanima. A to je bašono,
čime je morala završ iti orijentacija karolinške politike, prihvaćena krunidbom g. 800. Između Karla i
Louisa nema ni najmanje suprotonosti u tendencijama, osim š to postoji oč ita razlika u snazi i osobnoj
genijalnosti. Carska vlast, kako ju je shvatio Louis, samo je logič an i potpun razvitak ideje, koja
prevladava kod Karla u cijeloj drugoj polovini njegove karijere, a veliki je car sam htio i svojim
osobnim naporom pripremio duh, u kome je imao vladati njegov slabi nasljednik.

Louis se smjesta naš ao pred jednim pitanjem, koje je bilo uš teđeno njegovu ocu i koje je imalo
iskušati č vrstoć u Carstva. Imao je tir sina: Lotara, Ludviga (Njemačkog) i Pipina. Kako je trebalo
urediti pitanje nasljedstva? Od samog iskona franačke monarhije primjenjivana je uvijek ideja jednake
podjele među vladareve sinove. S druge strane, carska, je vlast po svojoj prirodi bila isto tako
nedjeljiva kao i papinska. Da li, je dakle trebalo Carstvo smatrati tako nerazreš ivo sraslim s drž avom
da je ,nasljedstvo u drž avi trebalo biti provedeno po onom istom nač elu, kao i nasljedstvo carske
vlasti? Ili je naprotiv, trebalo razlikovati jedno od drugoga i podijeliti drž avu, a carsku vlast predati
samo jednome od nasljednika? Louis je usvojio mjeru, koja nije potpuno prekinula s obič ajem diobe,
ali ga je ipak ž rtvovala nač elu jedinstva. God. 817. on je sebi kao regenta Carstva pridrudrž io Lotara;
svoga najstarijeg sina, i označ io ga kao svoga nasljednika. No uza sve to, dva mlađa sina dobila su svaki
neku vrst apanaž e i kraljevski naslov: Pipin Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku. Postupivš i ovako, Louis se
dakle izjasnio protiv stare koncepcije laič ke monarhije, kakva je bila na snazi za vrijeme Merovinga, a
u prilog nove, crkvene koncepcije Carstva, te nema gotovo nimalo sumnje, da je on takve odredbe,
donio u sporazumu s papom. Ali ž rtvovana mlađa brać a smatrala su sebe, ž rtvama nepravde, pa su
samo č ekala priliku da se osvete. Ona se pokazala, a da je sami nisu morali izazvati. Ostavš i udovac,
Louis se 819., zbog njezine ljepote, ož enio Juditom, kć eri alamanskog vojvode. Bio je zaljubljivog i
senzualnog karaktera kao i svi prvi Karolinzi te je uskoro pao pod vlast te žene, i kad mu je 823. rodila
čeetvrtog sina, Karla (Ćelavog), nije imao energije da odoli strasnoj ž estini ove ž ene i da presiječ e
spletke, koje je ona pripremila, nastojeti da svome djetetu osigura najveći moguć i udio u očevini.
Juditi nije bilo teš ko da za svoje poglede pridobije Ludviga(Njemačkog) i Pipina te da ih uzbuni protiv
Lotara, a bilo joj je jošlakš e da obećanjima sebi osigura pomoćjednog dijela aristokracije. Nastadoš e
dvije stranke, ili, toč nije dva tabora u Carstvu: jedna je za svoj program uzela podjelu naslijeđa među
sve sinove careve, a druga je ostala vjerna jedinstvu19. Isprva je pobijedila prva: Lotaru je oduzet
naslov regenta, te on pobježe u Italiju da pred papu iznese cio spor. Dotle je Louis, sluš ajući nagovore
Juditine, izvrš avao novu podjelu monarhije među svoja č etiri sina.* Naklonost, koju je pritom iskazao
Karlu, odvojila je uskoro od njega Ludviga (Njemač kog) i Pipina, te ih približ ila Lotaru. Ovaj je 833 na
čelu vojske i u pratnji pape Grgura IV. Preš ao Alpe, združ io se s braćom i zajedno s njima krenuo protiv
oca. Do susreta je doš lo, na rajnskoj ravnici kod Kolmara. Pobjednik dana bio prividno Lotar, a stvarno
papa. U ime mira u crkvi, koje je Carstvo tek prolazn oblik, on je za sebe zatraž io pravo da
intervenira, te je Lotara uspostvio u njegovoj prijaš njoj časti, a starom je caru, krivcu, š to je pomutio

19
Ovo su samo etike te tih stranaka. Ustvari, samo su sveć enici mogli imati program: laici su se pridruživali prema svojim
simpatijama i svojim interesima.
* 829, po ishodu sabora u Wormsu, uklonjen je Lotar s polož aja regenta, a na dvor, je pozvan Bernard, Vojvoda Septimanije,
Juditin ljubimac. Njezin i Louisev sin, Karlo (Ćelavi) dobio je u svoju vlast Alamaniju, Alzas, jedan dio Burgundije i Reciju –
Prev.

46
mir u kršćnaskom svijetu nametnuo poniž avajuću pokoru. Tako se s nemilosrdnom logikom pokazala
prva posljedica intimne veze pape i cara: car se poklonio, a papa izdigao, te je tako na mjesto
prvohitnog saveza dviju snaga doš
lo do podložnosti prvoga drugome.

Ali to nije bilo ono, što su htjeli postići Ludvig (Njemački) i Pipin. Stoga oni ponovo uzeš
e oruž je i tako
se bitka između suparnič ih ambicija i osobnih interesa nastavila s nekom zbrkanom upornoš ć u. Ni
Pipinova smrt (838.) ni careva Smrt (840) nisu je prekinuli. Ona se napokon, zbog, opć e iscrpljenosti,
dokrijč ila tek 843. ugovorom u Verdunu.

Bio je to kompromis, ali, takav kompromis, koji je izvanredno smanjio znač enje, što ga je imala
zamisao Carstva. Cijela je monarhija podijeljena u tri jednaka dijela. Srednji je poprijeko presjekao
cijelu Evropu i pratezao se, ne vodeć i rač una ni o prirodnim granicama, ni o naravi puč anstva, od
Frigije pa sve, do Papinske drž ave. Taj je dio dan Lotaru. On je osim toga zadrž ao naslov cara i nad
drugom dvojicom brać e, Louisem i Karlom, imao neki neodređeni primat. Prvi je od njih dobio zemlje
na istoku od Lotarova područ ja, a drugi one na zapadu. Tako je nestalo one istovetnosti između
Carstva i franač ke države, koja je postojala pod: Karlom Velkim i Louisem Pobož nim. Jedinstvo Carstva
postojalo je jošsamo u teoriji: njegova univerzalnost nije viš e bila u skladu sa stvarnoš ću, jer je car
sada zapravo vladao samo treć inom zapadnog krš ćanskog svijeta. Jošje gore stanje nastalo poslije
Lotarove smrti (855). On je ostavio tri sina, koji su sad također među sobom podijelili svoje zemlje.
Najstariji, Louis II, uzeo je kao svoj dio Italiju i carski naslov. Za vrijeme Lotarovo, car je jošbio bar
isto toliko moć an kao i njegova dva brata kralja. Pod Louisem II., on je bio tek drugorazredni vladar,
mnogo manje utjecajan negoli njegovi strič evi, Ludvig Njemač ki i Karlo Ćelavi. Opreka , između onega,
što je car trebao da bude, i onoga, š to je zaista bio, postoajala je neprekidno sve veća. Mož e se stoga
s pravom reć i, da je doduš e jošpostojao, car, ali da Carstva viš e nije bilo.

Tome neprestanom opadanju carske vlasti odgovara uporedni i istovremeni uzlaz papinske. Nakon š to
se ravnoteža između dviju snaga, š to su bile na č elu krš
ćanstva, slomila, jedna se od njih nuž no
moorala okoristiti onim, što je druga gubila. Prilike su veći prije navele Grgura IV., da bude sudac
između Louisa Pobož nog i njegovih sinova .

Pod Luisem II, papa Nikola I. (858-867) zahtijeva i nameće carskoj vlasti i nadmoćvlasti papinske. S
njim prestaje politika savezniš tva, koja je otpečela pod Karlom Velikim. Poglavar crkve, oslanjajući se
na bož anske podrijetlo svoje vlasti, smatra odsada sebe arbitrem i upravvljač em nosilaca svjetovne
vlasti, kraljeva ili cara. Buduć i da su ovisili o njemu kao krš ćani bili podlož ni njegovoj moralnoj
jurisdikciji kao greš nici, bile je važ ne da budu povrgnuti meguć nosti kaž njavanja, koja bi garantirala
njihovu posluš nost. Peč evš i od toga vremena, papa mož e i mora, ako te smatra potrebnim za služ bu
bogu i crkvi, intervenirati u poslovima vladara, i Nikola je bez oklijevanja poš ao tim putem, kojim ć e
poslije njega ić i Grgur VII. i Aleksandar II., koji će devesti Inocenta III. i Inecenta IV. do one teokratske
hegemenije, koju ć e dokrajč iti tek katastrofa Bonifacija VIII. On uostalom nije viš e imao prilike da
intervenira u zapletima velike politike. Ekskomunikacija, kojem je oš inuo Lotara II., kralja Lotaringije,
u povedu njegeve rastave, 863. i koja je dovela do peniž enja krivca, bila je samo meralna
manifestacija, no njezin se odjek ipak rasprestro po cijeloj Evropi.

»Lažne dekretalije«, koje su se sredinem IX. st. preš irile po sjeveru Francuske, i koje svojim prilič
no
spretno sastavljenim apekrifnim tekstovima daju papi vlast nad cijelim episkepatom, kakvu on ustvari
dotad nikad nije imao, jošsu viš e pridenijele učvršćenju rimskog, primata. Nikola je čak htio da ga
prizna i istočna crkva, te je bacio ekskomunikaciju na patrijarha Fecija, no time je pestigao same te,
da se jošviš e otež
ao sukob, koji je imao sve te viš e trovati odnose između dviju polovina krš ćanstva:
grčke i latinske.

47
Smrt Luisa II. (875) pruž
ila je papi novu prilku da potvrdi svoju nadmoćnad Carstvom i da pokaže, da
ono ovisi o njemu, a ne o dinastiji. Buduć i da Louis II. nije imao djece, njegov je najbliž
i muš
ki rođak
bio Karloman, sin Ludviga Njemačkoga, i on ga je odredio za svoga nasljednika. Papa Ivan VIII. (872-
882) odluč io je međutim drukč ije, pozvao u Rim Karla Ćelaveg i okrunio ga 875.

Poč evš i od sredine IX. st. papin utjecaj neprestane je pestizavao pobjede nad carem. Ne taj se utjecaj
megao vrš iti same zate š to su carevi na te pristajali. Sam po sebi, oslanjajuć i se same na svoju malu
rimsku drž avu, papa bi bio potpuno nemećan da se odupre ma i najmanjoj agresiji. Š taviše, autoritet,
koji je už ivao i o kom je upravo dao tako sjajne dokaze, ustvari je dugevao baštim Karolinzima, koje
je krunio i koji su ga zaš tićivali. Bila je te paradeksalna situacija, koja je omegućavala papi da
dominira nad carem uz uvjet da mu car jamč i i zaš tićuje slobodu, koja je dopuš tala da duhovnoj vlasti
da odnesi pobjedu nad laič kom samo zahvaljujući pomoć i, š to ju je pobjednica primala od
pobijeđenega. Ali politič ka anarhija, u koju Evropa naglo i sve viš e zapada petkraj IX. st., odjednem
oduzima papi njegova neophodna petrebna zaš titnika. Karlo Ćelavi bio je posljednji car, koji je još
už iva neki ugled i raspelagao nekom stvarnom snogem. Poslije njega, pod neodoljivim pritiskom
feudalizma, pod udarcima Normana, Saracena, Slavena i Madž ara, pod utjecajem regienalnog
partikularizma: uslijed ambicija, spletki i osobnih suparniš tava, one š to je jošpreostalo od karolinš kog
pokreta, sruš ilo se, i svi vladari, bez obzira zvali se oni kraljevima ili carevima, podjednako su
nemeć ni. Rim je odsad prepuš ten svojoj sudbini, i papinstvo se odjednem naš lo pred daleko većim
opasnostima, nego š to su bile one, koje su mu prijetile nekoć , u vrijeme Langobarda. Iako su
Langobardi uporno nastojali da osvoje Rim, oni, ipak nisu mrzili papu. A sada, naprotiv, bila je
ugrež ena i sama sloboda papinstva. Buduć i da je papa raspolagao carskom krunom, odsada je bile
doveljno da netko, tko zaž eli steć i krunu, nad njim izvrš i nasilje i da pod prijetnjem primora njegovu
slabost da izvrš i ono pravo, koje je papa za sebe pridrž avao. Većposlije smrti Karla I Ćelaveg (877.)
deš ao je pod Rim na č elu vojske Karlo Debeli,* te je primerao Ivana VIII. da ga okruni (881). Uskoro
poslije toga prisustvujemo ž alosnom prizoru istovremenog poniž enja i pape i cara. Poslije svrgnuć a
Karla Debeleg20 i konač neg sloma karolinš kog jedinstva, dva su talijaska velikaš a, markiz Friulije,
Berengar, i vojvoda od Spoleta, Gvido, vodila među sobom spor oko nekadaš nje langobardske krune, te
su se oba dala, okruniti u Paviji. Carsko destojanstve bilo je vatkantno; Gvide odluč i da ga se
domegne. Trebale je samo da sa svojim vojnicima uđe u Rim i većga je dobio od pape Stjepana VI.
(891) Neke vrijeme poslije tega primirao je njegova nasljednika Fermoza da carsko dostojansvo preda
njegovu sinu Lambertu. Dokle je carstvo i papinstvo pale za samih nekoiliko godina! Formoz je osjetio,
da je moguće uzdići i jedne i druge same ako se uteč e nekoj sili. Uto je Arnold, vojvoda Karantanije,
postigao sjajnu pobjedu nad Normanima, te se učinilo da obeć ava ostvariti slavnu vladavinu. Papa ga
zamoli za pomećprotiv ogavne tiranije, pod koju je zapao. Arneld prijeđ e Alpe, na jurišzauzme Rim,
koji su branili Spoletanci, primi carsku krunu (896.) i zatim se vrati u Njemačku. Lambert se sad mogao
osvetiti. Njegeva je osveta bila ogavna i tragič na, kao š to su uopće postali tadaš nji politički i vjerski
obič aji. Formoz je većbio mrtav i on ga je dao iskopati iz groba te je sad jedan sinod u prisutnosti leš a
obavio nekakvo prividno suđenje, pa je zatim papino tijelo bile predano rulji, koja ga je bacila ti
Tibar. Arnold nije nanovo preš ao preke Alpe, i tako je papinstvo viš e nego ikad pestalo igračkom
ambicioznih spletkara, koji su se međusobom otimali za Carstvo, kao š to se toliko drugih drugdje u
Evropi prepiralo oko pojedinih lena ili pokrajina, a da svijet na to uopće nije obrać ao paž nju. Kad je
Lambert umro, u Italiji prevlada Berengar Friulski. Louis, kralj Burgndije, povede protiv njega rat,
pobijedi ga i okoristi se prilikom te se dade od Benedikta IV. okruniti za cara(900). Pet godina poslije
toga doč epao ga se Berengar u Veroni, te mu je dao iskopati oč i i prognao ga sa Poluotoka. Zatim je,
919., primorao Ivana X. da sad njega okruni za cara. Bilo je teš ko jošviš e, poniziti naslov, š to ga je
započ eo nositi Karlo Veliki. I zaista, on se nije dublje, srozao u poniženje. Poslije umorstva Berengara
Friulskog (924.) viš e nije bilo careva do Otona I (962).

20
* Najmlađi sin Ludviga Njemač
kog. - Prev.

48
III. VANJSKI NEPRIJATELJI

Neprijatelji Carstva, Normani i Arapi, od kojih je ono tako mnogo pretrpjelo u IX. st., nisu ga napali
zbog njegove slabosti i nisu smiš ljeno upravili svoje udarce samo protiv njega. Područ ije na kome su
djelovali, prvi, na Sjevernom moru, a drugi, na Sredozemnom, mnogo je bilo š ire od obala karolinš
ke
države. Napadi, koji su se oborili na nju, bili su ustvari samo epizoda u povijesti pomorskih upada,
kojima ona nije mogla izbjeći, ali im nije bila ni jedini, a u poč
etku bar ni glavni cilj.

Napredovanje Arapa u Sredozemnom moru u poč etku IX. st. ne nadovezuje se na veliki pokret vjerske
ekspanzije, koji je nastao poslije Muhamedove smrti. Politič ko jedinstvo islama bilo je slomljeno otkad
nisu viš e svi vjernici priznavali bagdadski tkalifat. U Š panjolskoj, postoji od kraja VIII st. novi kalifat
pod vodstvom Omejida. U Africi su markokanski, alž irski i tuniški Berberi bili zapravo nezavisni.
Smjestivš i se konač no ti svojim novosvojenim područ jima, ti su š panjolski i afrički muslimani upravili
svoju aktivnost prema moru. Tunis, utemeljen pokraj ruš evina Kartage, bio je kao i ona, pogledima,
okrenut prema Siciliji, pa su Tuniž ani, kao i Kartaž ani u antici, uskoro uznastojali da se domognu toga
lijepog otoka, o koji su se u toku povijesti Evropa i Afrika uvijek otimale. Bizantinci nisu mogli
energično braniti ovu predaleku provinciju. Između 827 i 878 oni su bili malo pomalo potisnuti prema
Mesinskom tjesnacu i najzad primorani da se povuku na talijansku obalu. Imajuć i veću svom posjedu
Baleare, Korziku i Sardiniju, Muslimani su sad drž ali u svojoj vlasti sve otoke Sredozemnog mora.* Oni
su im služ ili kao pomorske stanice i navalna uporiš ta protiv obala evropskog kopna. Sa Sicilije su pohodi
bili upereni prema Kalabriji, te su na kraju doveli do osvojenja Barija i Taranta. Druge su flote
napadale obale srednje Italije. Pred njima je papa Leon IV. morao ono š to je jošbilo preostalo od Rima
staviti pod zaš titu gusara, koji su se iskrcavali, ne imajuć ič ega da se boje, na uš ć
u samoga Tibra. Utok
Rhone, isto tako slabo hranjen, bio je jošizlož eniji napadima. Arapi su izgradili vojne polož aje duž
ceste La Corniche*, gdje njihova skloniš ta joši danas postoje. Pokuš aja da se uč vrste unutrašnjosti
ipak nije bilo. Za nove gospodare Sredozemlja bilo je vamo samo da vladaju obalama, a buduć i da
krš ćanske trgoovine viš e nije bilo, nije uč injen nikakav ozbiljan napor da ih odbace, nego su im obale
prepuš tene. Krš ćansko se stanbvniš tvo povuklo dublje, i ruš evine gradova kao i područ je Nimesa
opkolilo se bedemima kolikogod je bolje moglo.21

Normanske provale bile su kudikamo razornije i imale su mnogo dalekosež nije posljedice. U njima se
na pozornici odjednom pojavljuje dotad tako nepoznat narod, da nije bilo nikakva imena, kojim bi ga
okrstili te su ih stoga stanovnici sjevernih obala u nedostatku boljega nazvali po imenu samoga kraja
odakle su doš li: Noord-mannen, Norrmani. Pomorske pljač kaške nalete Skandinavaca moguć e je
objasniti samo hipotezama, ali one su ipak vjerojatne i prihvatljive. Prvobitni uvjet je oč ito potreba
jednog dijela stanovniš tva da izvan svoje zemlje potraž i sredstva za ž ivot, koje im neplodno i
siromaš no tlo u domovini nije viš e davalo u onoj količ ini, koliko je to ovim energič nim i smionim
ljudima trebalo. Ako ovome dodamo jošunutraš nje borbe međ u lokalnim poglavarima, istodobne s
privrednim nevoljama, pa ponos pobijeđenih, koji su odbijali da se podvrgnu pobjednicima i sobom
povlač ili svoje ratne drugove, i nadu da će se poslije koristonosnih pustolovina moć i u slavlju povratit,
imat ćemo predodžbu o motivima, koji su počevš i od kraja VIII. st. navodili Dance, Norvež ane i Švede
da okuš aju sreć u na Sjevernom i Baltičkom moru, na sinjoj puč ini sjevernog Atlantika i čak sve do
plavih valova Sredozemlja. Š vede je odmamio joši jedan motiv, koji nije djelovao na zapadne

21
God. 916, papa Ivan X. i kralj Berengar, domogli su se, uz bizantsku pomoć
, muslimanskog utvrđenog tabora na Gariglianu.
Otada ih se srednja Italija oslobodila.

Route de la Corinche, stari rimski put iz Nice u Đenovu duživica peć

ina nad morem, ispod koga danas vodi moderna
automobilska cesta uz obalu mora, -
Prev.

49
skandinavske narode: dva velika juž na carstva, Bizantsko i Kalifsko, bacala su iz dubljina svoga
prostora neku vrst zlatnih zraka sve do ovih studenih i najudaljenijih predjela svijeta. Od kraja VII. st.
trgovač ki su putovi, što ih, s jedne strane, između Baltič kog i Kaspijskog mora č ine Finski zaljev, Neva,
jezera Ladoga i Onjega, zatim tok Volge, i s druge strane, između Baltič kog i Crnog mora, rijeke Dvina,
koja dopire sve do basena gornjeg Dnjepra - poč eli da ož ivljavaju. Otkapanja su na š vedoskom tlu
iznijela na svijetlo više od 20.000 komada arapskog, bizantskog novca, od kojih najstariji datiraju iz g
698. Sigurno je, da Š vedi nisu oklijevali smiono krenuti putovima, koji su vodili prema sunč anim i
bogatim zemljama. Slaveni su te strance okrstili imenom Rus, koje su im, dali Finci, susjedi jednih i
drugih. Ti skandinavski Rusi uskoro su se u dovoljno velikom broju smjestili na pogostima (trž iš
tima),
kamo su u određeno vrijeme dolazili arapski ili hazarski trgovci, da od stanovnika kupuju med i krzna.
U dosta kratkom vremenu oni su ondje zamijenili sve druge strance. U tolikoj su mjeri prevladali na
toku Dnjepra, da su brzaci te rijeke kroz vjekove zadrž ali š
vedska imena, koja su im oni dali. Sredinom
IX. st. nametnuli su se za gospodare stanovniš tvu, koje je ž ivjelo u okolini pogosta. Prema tradiciji
Rjurik je osnovao Novgorod a dva njegova druga, Askod i Dir, zauzeli su jošprije 862. grad Kijev,
najvaž nije trgovač ko središ te na cijeloj južnoj ravnici. Godine 892. Rjurikov se nasljednik, Olaf,
smjestio u Kijevu, koji otad poč inje da širi svoju političku prevlast nad svima susjednim zemljama. Od
toga momenta mož e se datirati poč etak ruske, to jest švedske drž ave u Dnjeparskom hasepu. Knež evi i
njihovi trgovački i ratni drugovi, kojima su iz domovine pristizala pojačanja sve do početka XI. st.,
sačuvali su sve do tog vremena svoj skandinavski jezik i obič aje. 22

Ali ih je najzad ipak neizbjež no apsorbiralo ono stanovništvo, kojim su vladali i koje su eksploatirali, te
je tako ime tih smionih pustolova iz IX. st. po izuzetnoj sreć i prošlo kroz sve mijene povijesti i ostalo
najveć em od svih slavenskih naroda i najprostranijoj drž avi na svijetu. Norvež ane i Dance je polož aj
njihove zemlje uputio prema zapadu. Zemlje, koje su se nudile njihovim pothvatima, nisu bile, kao
Bizantsko i Arapsko carstvo, države u punom cvatu, s mnoš tvom gradova, niti su obeć avale obilne
trgovač ke dobiti, nego su to bila potpuuno ratarska područ ja, koja nisu imala ni što da prodaju, niti da
kupe. Zbog toga se Danci i Norvež ani, za razliku od Š
veda, koji su doš li u dodir s privredno veoma
uznapredovalim druš tvima te su prije svega nastojali da trguju s njima, pojavljuju bilo kao gusari i
pljač kaš i bilo
kao moreplovci.23

U isto vrijeme dok oni napadaju obale na jugu i zapadu, njihove lađe polaze na istraž ivač ka putovanja
po sjevernim morima. Norvež ani su se većveoma rano smjestili na otocima Far-Ör, 874. su otkrili
Island, naselili ga i odatle jedno stoljeć e kasnije uznapredovali sve do obale Gronlanda. Ali nada u
pljač ku privukla ih je dakako prije svega prema evropskim zemljama. Engleska je morala prva
podnijeti njihove napade. Većjedoš lo do iskrcavanja U Northumberlandu, gdje su opljač kani i spaljeni
samostani na Lindisfarmu i u Jarrowu. Otad su zaređali sve brojniji i sve ž ešći napadi. Anglosaskim
kraljevima nije poš lo za rukom da odbiju osvajače. Sredinom IX. st. veći je dio istoč nih područ ja na
otoku pripadao njima, 878. je Alfred Veliki bio primoran da im ugovorom odstupi svu zemlju na istoku
od crte povuč ene od Londona do Chestera, te je to područje jošdugo poslije toga toga bilo nazivane
Danelaw. Ni Irska nije izbjegla navali skandinavskih osvajač a. Dublin je od sredine IX. st. pa do početka
XI. st. bio neke vrste normanska kolonija. S tih su se otočnih poloož aja smioni pustolovi bacali prema
jugu. Pustoš ili su obale Portugala i Španjolske, gdje su napali Lisabon i Sevillu (844),a zatim prođoš e
kroz Gibraltarski tjesnac te su pljač kajuć i Algeciras i Baleare uznapredovali sve do uš ća Rhone i

22
Ovi došljaci zovu se u ruskom jeziku jednom starom švedskom riječ i, varjag koja znači »stranac«, (vaering). Odatle i grč
ko
{β
αραγγ οιza carigradsku gardu koja se odpočetka sastojala od Skandinavaca.
23
I Rusi su, uostalom, napali Carigrad u viš
e navrata: god.862, 907,941,944, 1043.

50
ponekad se, kao daleki suparnici muslimanskih gusara, iskrcavali i na talijanskim obalama: Franač ko je
carstvo zbog svoje blizine, zbog duž ine svojih obala i velikog broja rijeka, š to se ondje izlijevaju u
more, a duboko vode u unutraš njost, moralo najviš e pretrpjeti od Normana i zaista je najviš e i
pretrpjelo. Od vlaadavine Louisa Pobož nog pa do poč etka X. st. njihovi su upadi bili neprekidni. Isprva
su se pojavljivali sad na jednome sad na drugome mjestu zbunjujuć i obranu svojom nagloš ć
u i svojom
nepredvidivoš ć
u. Uzastopce su plovili ti unutraš njost rijekama Rajnem, Scheldom, Meuusom, Seinom,
Loirom sve dok je voda mogla nositi njihove barke, i pritom temeljito pustoš ti obale. A zatim, kad je
neprijatelj bolje upoznao zemlju počeo je postupati sa viš e metode, te se viš e drž ao onih predjela, š to
se prostiru od sjeverne obale Seine do u Frigiju. Luka Duursstede opljačkana je č etiri puta zaredom
(834-837), take da je od nje ostala samo hrpa ruš evina. Utrecht je razoren 857. Činilo se, da ć e u
Frigiji nastati neka vrst Skandinavske poganske drž ave, jer je car Lotar, nemoć an da projera Vikinga
Rurika, bio primoran da mu 850 dade kao leno obale rijeke Waal, a 882 je Karlo Debeli obnovio tu
koncesiju u korist drugog jednog barbarina Godefrida. Godina 879 obiljež ava vrhunac krize. Na
obalama Rajne i Schelde iskrcavase prava vojska, koja se uzastopce oslanja na utvrđene logore u
Gandu i Courtraiu, zatim u Elsloo, blizu Maestrichta, i najzad, u Louvainu, te izvrgava cijelo to
područ je redovitim udarcima kroz viš e godina. Karlo Debeli mogao ih je 844. skrenuti iz Rajnske
Njemač ke samo uz cijenu ugovora, koji ga je ponizio. Tada se ta vojska usmjeruje prema Seini, te se
tvrdoglavi u jednogodiš njem opsjedanju Pariza (885), koji ipak ne uspijeva zauzeti. Opustoš ivši cijelu
sjevernu Francusku, ona se 891 nanovo pojavljuje pod Louvainom. No tu ju je napao i napokon uniš tio
Arnold Karantanski. Otad su se Normani usudili izvesti samo jošnekoliko brzih prepada na nizozemsko
tlo. Ali je Seina jošdugo ostala njihov cilj. Napokon je Karlo Glupi, ne mogavš i ih otjerati, 911. ustupio
njihovom vođi Rollonu u leno sve područ je između Seine i Epte, te ono otada č ini vojvodstvo
Normandiju. Ovo je ujedno bio svrš etak provala. Skandinavija je bila iscrpljena svojim naporom i
opskrbljena dovoljnim osvojenjima, te je prestala da izbacuje svoj viš ak na kontinent.

Uspjeh ovih navala objaš njava se samo slaboš ću karolinš ke države i njezinim sve već im rasulom. Za
otpor barbarima, bila je potrebna mornarica. A kako da se ona izgradi bez financijskih sredstava? I
kako da se izgrade utvrđenja za zaš titu obala? Kako da se usred međusobnih borb, kraljeva i raspada
monarhije koncentriraju napori i povedu vojske protiv neprijatelja? Ustvari, kraljevi su napustili borbu
i prepustili aristokraciji da se uz pomoćlokalnih i među sobom nepovezanih napora odupire kako mož e
provali, koja je zemlji dodijavala. Suvremeni kronič ari sačuvali su uspomenu na junaš tvo velikog broja
feudalaca, koji su, kao na primjer grofevi od Pariza Robert Jaki i Eudes (buduć i kralj) u ovim borbama
zasnevali svoj ugled. Ali drugi su u njima vidjeli samo sredstvo za iznu đivanje, kojim su sebi nastojali
osigurati poveć anje bogatstva plaš eći slabost kraljeva prijetnjem, da ć e se udruž iti s barbarima. Velika
karolinška zgrada bila bi pala i bez normanskih provala. Udarci, kojima je bila izlož ena, samo su
ubrzali njezin pad.

Do ustupanja Normandije Rollonu doš le je tek nekoliko gedina nakon š to je Olaf osvojio Kijev.24
Uporedba između ovih dviju drž ava zanimljiva je. U Rusiji, su Normani, bili i ostali gespodari zemlje te
su ondje prema svojim nacionalnim običajima izgradili vladavinu nad Slavenima, s kojima su postupali
kao s podlož nicima. U Francuskoj, u dodiru s viš em civilizacljom, njihovo je držanje bile posve
drukčije. Rollon i njegovi prelaze na krš ćanstvo te se smjesta asimiliraju brzinom, koja zač uđuje.
Dvadeset i pet gedina poslije njihova dolaska skandinavski se govori jošsamo u Bayeuxu i, bez sumnje,
na obali, gdje imena mjesta na beuf podsjećaju, da je ondje postojalo stanovniš tvo germanskeg jezika.
Francizacija je ondje bila tako potpuna, da u normandijoskom narječ ju viš e nema ni jedne jedine
skandinavske riječ. Ni u institucijama vojvodstva nema viš e nikakvih skandinavizama. One su se
smjesta prilagedile sredini i ni ou č emu se bitnom ne razlikuju od institucija drugih velikih lena.

24
Slaveni asimiliraju Skandinavce tek u toku XI. st., Godine 1012. Kijev je jošposve skandinavski.

51
Pedeset godina poslije Rollona Normandija je isto tako francuska pokrajina kao i Beurgogna ili
Champagna. Ne treba zaboraviti, da se bašna njezinu tlu rodila Pjesma o Rolandu (Chanson de
Rolallad) i da je bašondje podignut nekeliko najljepš ih primjeraka romanskog graditeljstva, kao š to su
velike crkve u Caenu i Bayeuxu. Od germanstva nema ondje ni traga. Bilo ga je tako male, da ć e se
Normani, kad budu osvojili Siciliju i zatim Englesku (1066), ondje pojaviti kao francuski osvajač i. Ono
što im je ostalo, te je sklonest prema pustelovnim potvatima, koja ih većodpečetka XI. st. navedi da u
masama odlaze u Italiju, za koju se dozanlo, jer su č etrdesetorica od njih vraćajuć i se s nekog
hodoočaš ća bila zadržana, kao plaćeni vojnici, da je zemlja, u kojoj ima dobiti. Nema sumnje, u tome,
treba gledati i posljedicu prenapuč enosti, kao što to vrijedi i za flamanske i brabantske seobe istoga
vremena.

52
DRUGO POGLAVLJE

DIOBA EVROPE

I. VERDUNSKI UGOVOR

U doba provala nastale su na prijaš njem jedinstvonem rimskom područ ju pojedine među sobem
nezavisne drž ave, koje su osnovali različiti norodi pod vladavinom svojih vlasti tih dinastija. Tadaš nja
Evropa bila je u pogledu politič ke podjele mnoge bliž a modernoj Evropi nege š to je te bila kroz dugo
vremena poslije tega. Sve te drž ave, osim anglosaskih i š panjelskih Vizigota, stopile su se u
karolinš kom osvojenju i apsorbirale u velikoj političko-vjerskoj cjelini Carstva. Drž ave kontinentalne
Evrepe, nastale su tek na njegovim ruš evinama. Ali preces njihova formiranja bio je ovaj put veoma
različit od njenega, koji se zbivao po završ etku, Rimskega carstva. U diobama monarhije za vrijeme
sinova Louisa Pobož nog nema nič ega nacionalnog. Pitanje dioba nije se postavljalo među narodima.
Uostalom, kako bi se uopće ovako moglo postaviti? Buduć i da su vlade, kojima su narodi bili podlož ni,
imale univerzalan i crkveni karakter, političke diobe nisu nikako imale kao posljedicu da jednog od njih
podvrgnu kojem drugom. Karolinzi su bili preseljivi: mogli su vladati bilo gdje; njiheva nacionalnost
nije bila niš ta važ nija od nacionalnosti pape za crkvu. Veoma stvarna razlika između Romana i
Neromana, koja je postojala, ali koje narodi nisu bili svijesni, nije imala nikakVa značenja. Svađa
između Lotara i njegeve braće, u kojej je prvi želio sač uvati jedinstvo u svoju korist, a drugi htjeli
diobu, završ ila se kompromisem u Verdunu (843).

To je bio prvi od velikih ugovora u evropskoj povijesti. Njegove su posljedice ujedno bile i naj trajnije.
Joši danas su vidljivi njegevi tragovi u zapadnoj Evropi, gdje na području između Francuske i
Njemač ke, Holandija, Belgija, Š
vicarska i Italija predstavljaju Lotarev dio.

Ali treba smjesta reć i, da je tom ugovoru njegevo znač enje dala povijest, a ne oni, koji su tem
prilikom pregovarali. Oni su naprosto htjeli načiniti tri jednaka dijela. Stajališ te, na koje su se
postavili, bilo im je nametnuto privrednim ustrojstvom onoga vremena. Druš tvo je bilo posvema
ratarsko; trgovina nije postojala; viš e nije bilo gradova. Zbog toga se moglo nastojati samo oko toga,
da svaki sudionik u podjeli dobije podjednako područ je. S koga ć e mu dolaziti prihodi, a pritom nije
trebalo voditi računa ni o prometnim putovima ni o duž ini obala, ni o svima onim obzirima, koji bi
onakvo presijecanje Evrope, kakvo je tada izvrš eno, uč inili nemoguć im, da je izvršeno samo neš to
kasnije. Sva je sudbina, ovisila o dijelu, koji će biti dan Lotaru, najstarijem od sinova i nosiocu carskog
naslova, koji mu je u odnosu prema brać i u najmanju ruku davao određeni moralni primat. On je očito
morao imati središ nji dio. On se sastojao od Italije i zatim ukrupno, od područ ja, koje na Istoku
ocrtava tok Rajne, na zapadu tok Rhone, Saone, Meuse, pa zatim crta, koja ide od Merieresa na
Valenciennes i najzad tokom Schelde.

Poš to je ovaj središnji dio određen, ostatak je ustupljen njegovoj brać i: Karlo Ćelavi dobio je sve š
to
je sezalo na zapad do mora, a Ludvig sve š to se prostiralo na istoku do vanjskih granica marki, koje su
podignute protiv Slavena. Samo je sluč aj htio, da je Ludvigov dio bio sastavljen isključ ivo od
germanskih naroda, a Karlov od gotovo posve romanskih. Ali je dovoljno razmotriti Lotarov udio pa da
se, uoč i koliko su malo uzete nacionalne razlike u obzir. On je i sastavljen bez i najmanjeg obzira na
geografske i etnografske uvjete. Presječ en Alpama i Jura-gorjem, on sa sjevera prema Jugu obuhvać a:
Frize, Flamance, Valonce, Nijemce, Provansalce i Talijane. Nisu se nimalo viš e uznemirivali zbog
stanovniš tva nego š
to se moderne drž ave brinu o crnačkim plemenima, kad među sobom dijele Afriku. I
zaista, to je bilo baštako: nitko se nije mogao tuž iti, budući da su narodi osjeć ali samo vladavinu
aristokracije, a ona je posvuda bila lokalna. U IX. vijeku nije bilo nacija. Postojalo je samo kršćanstvo.

53
Evropa se mogla isjeći na drž ave, kao što su je sjekli i na dijeceze, a da pritom nitko ne trpi. Radilo se
tu o diobi za dinastiju i ona je prolazila iznad naroda ne smetajuć i nikome. Prema tome, Verdunski se
ugovor savrš eno prilagođuje Evropi onoga vremena, u kojoj je politika univerzalna, a domanijalna
privreda nema trž išta. Bez tih dvaju bitnih uvjeta ona bi bila nemoguć a u obliku, koji je poprimila.

Tako je prvi korak na putu, koji ć e Evropu kroz toliko mnogo krvi dovesti do podjele na nacionalne
države, bio načinjen bez i najmanje brige o nacionalnostima, pa č ak, da kažemo istinu, i protiv svakog
obzira na njih. Isti duh se oč
itovao za cijelo vrijeme karolinš
ke dekadanse.

Poslije Lotarove smrti (855.) njegova su tri sina međ u sobom podijelila njegovo Carstvo. Najstariji,
Louis, dobio je Italiju s carskim dostojanstvom, drugi, Karlo, zemlju od Jure do Sredozemnog mora, a
treć i, Lotar, područja na sjeveru od Jure. Dioba je ovog pu ta, č ini, se, određena s obzirom na
zemljopisne okolnosti, ali su nacionalnosti i opet potpuno zaboravljene. Kraljevstvo Lotara u
raznorodno je, i zbog toga mu nije moglo biti dano neko nacionalno ime, te je nazvano Lotaringija.
Kad je Karlo umro bez djece (863), njegova su dva brata veoma prirodno među sobom podijelila njegov
dio: Louis je uzeo jug, a Lotar sjever. Ali kad je 869. nestao i Lotar II., također bez baš tinika, stvari se
više nisu odvijale ovako pravilno. Da se postupalo po pravilu,. Louis II. morao je biti njegov nasljednik.
Ali kako je taj nesretnik bio preeslab, njegova su dva strica, Karlo i Ludvig, oba uznastojali da dobiju
njegovu baš tinu. Oni se sastadoše u Meersenu, i umjesto da se pobiju, sklope ugovor. Lotaringija bude
podijeljena na dvoje, ovaj put otprilike prema jezič noj granici, i to ne zbog nač ela, nego zato š to se
time raspolavljala na dva otprilike jednaka dijela. Kad je umre Ludvig (876), njegov je brat, Karlo
Ćelavi pokuš ao da zauzme njegove zemlje. Ali ga je kod Andernacha potukao njegov nećak Ludvig III,.
tada kralj Njemač ke. Bila jeto prva bitka, u kojoj se jedna francuska vojska borila s njemačkom
vojskom za Lotaringiju, premda tada jošnije bilo govora ni o Francuskoj ni o Njemač koj. To je tada još
dolazilo tako malo u obzir, da suvremenici zovu jošistim franačkim imenom istoč no i zapadno
kraljevstvo dodajući imenu samo ova geografska obijež ja. Smrt je međutim spriječila Karla da obnovi
svoj pokuš aj (6.X.877). Njegov sin Louis Mucavi, koji ga je naslijedio, umro je ubrzo poslije toga
(10.IV.879). Ludvig III. vješ to se okoristio neredima, koji su izbili u tome trenutku međ u Louisevim
vazalima, te je postigao da mu bude ustupljen cio teritorij; š to ga je Karlo Ćelavi stekao. Ovaj put se
cijela Lotaringija našla pripojena istočnom kraljevstvu.

Dok su se ovako vodile borbe za taj sjeverni dio zemalja Lotara I., jedan se drugi dio njegovih
fragmenata iste 879. godine spontano pretvorio u kraljevstvo. Grof Boson od Vienne, zet cara Louisa II.
(875) dao se od nekoliko biskupa i velikaša izabrati za kralja Donje Burgundije ili Provence. Kao š
to se
tom prilkom pokazalo, aristokracija je sve viš e preuzimala stvari u svoje ruke. No ipak ovo je jošbila
obična lokalna pojava. U god. 855 porodica Karolinga bila je većgotovo izumrla25 pa je stoga cijelo
Carstvo, osim Burgundije prihvatilo Karla Debelog kao vrhovnog gospodara. A to i opet dokazuje, koliko
su naacionalna pitanja bila odsutna kod svih ovih događaja. Jer Karlo je bio posljednji sin Ludviga
Njemač kog, a ipak ga cijela Francuska priznaje.

Ali njegova nesposobnost i sramotni ugovori koje je sklopio s Normanima, iscrpli su strpljenje
aristokracije. Arnold, upravitelj Karantanije, pobunio se protiv njega. Karlo bude 887. zbač en od
podanika istoč noga kraljevstva, te se povukao u samostan da, ondje umre, dok su velikaš i dali carsku
krunu Arnoldu Karantanskom. Joši Arnold pripada porodici Karolinga, ali je on bio samo nezakoniti sin
Karlomana, sina Ludviga Njemač kog. Zakoniti nasljednik Karolinga bio je mali Karlo Glupi; ali budući
da je bio jošdijete, nitko ga nije priznao. Velikaš i zapadnog kraljevstva uč iniš
e kao i Burgundi:
izabraše sebi kralja, i to Eudesa; grofa od Pariza, koji je 886. obranio. grad od Nor.mana i čiji je otac
Robert od Pariza, poginuo u borbi s njima. Najzad, 888. pojavilo se jošjedno novo kraljevstvo u

25
Postojao je jošsamo Karlo, sin Ludvika Njemač
Kog i jedan malodobni sin Louisa Mucavog.

54
Gornjoj Bourgundiji (od Jura do Penninskih Alpa). I ono je bilo djelo, aristokracije, a korisnik toga
događaja bio je grof Raoul. Lotaringija je bila priznala Arnolda, te ju je on 895. pretvorio u kraljevstvo
za svoga sina Zventibolda. Vjerojatno su i ovo zahtijevali velikaši te zemlje.

Dotle je 898,. umro, Eudes, pa je Karlo Glupi, koji je međutim postao punoljetan, proglaš en kraljem
Francuske: dinastička ideja postojala je dakle jošuvijek. Arnold je umro iduć e godine (899),a
Zvenntibolda su ubili velikaš
i 900. Kao što je nekoćpoš lo za rukom Karlu Debelom, taka je sad Karlo
Glulpi mogao obnoviti karolinš ko jedinstvo. Ali on to ipak nije uč inio. Velikaš
i istoč
ne Francije
priznadoše kraljem Arnoldova sina, Ludviga Dijete, koji je bio star jedva sedam godina; jošje i on bio
potomak karolinga.

Da li u ovim činjenicama ima neki poč etak nacionalne podjele? Francuzi nisu 887. priznali Arnolda, a
Nijemci nisu 899. priznali Karla Glupog. Pa ipak je nemoguće vidjeti u tome neku nacionalnu podjelu:

Francuzi su 883.priznali Karla Debelog, jer je bio car većod 881. Karlo Glupi to nije bio, a Ludvig
Dijete bio je Karoling. U ovim se događajima nastavlja dioba monarhije među pripadnicima dinastije.
Ali je dinastija bila veoma poljuljana, a o Carstvo su se otimali talijanski vladarč ići. Očito, evropsko se
jedinstvo lomilo. Aristokracija je raspolagala krunama po svojoj volji. S druge strane, na periferiji
nekadaš njeg Carstva potpuno je nestalo interesa za ono, š to se zbivalo u središ tu, u starim historijskim
zemljama između Seine i Rajne, kao š to to dokazuje odvajanje Bourgundije i Italije. A knezovi, koji su
priznali Ludviga Dijete, bili su u prvom redu prekorajnski vladari. Nacionalna ideja bila je tako tuđa
aristokraciji, da su velikaš i četiriju njemač kih vojvodina, Frankonije, Š vapske, Bavarske i Saske poslije
smrti Ludviga Djeteta (911.), imenovali, za kralja Konrada, vojvodu Frankonije, dok su se velikaš i
Lotaringije, Germani kao i Romani, odvojili od istoč ne Francije, kojoj su bili pripojeni od vladavine
Arnolda Karantanskog, te su poslije smrti kralja Zventibolda priznali za svoga vladara kralja zapadne
Francije, Karla Glupog, koji im je ostavio autonomiju pod Rajnerom Dugovratim. Imenovavš i Konrada,
Transrenanci su potpuno prekinuli s dinastijom Karolinga. Otad je ona samo jošlokolna dinastija te je
izgubila svoj univerzalni karakter. Konačni raspad karolinš kog jedinstva može se datirati izborom
Konrada. Do tog, raspada moralo je doć i nuž no čim karolinš ka dinastija viš e nije nosila carsku krunu.
Velika Francija viš e ne postoji. Zanimljivo je, da se njezino ime otad ogranič ava na zemlju, u kojoj još
uvijek vlada jedan od Karoliriga. Ali to je sad jošsamo posebno ime. Odsad treba govoriti o kraljevini
Francuskoj i o kraljevini Njemač koj. One su se razdvojile te ć e ubuduć e ić i svah svojim putem, a da ih
njihove različ ite nacionalnosti nisu ni u koliko pokrenule da tim putem pođu; njihovi različ iti narodi čak
nisu svega toga bili ni svijesni. Od onoga iš čezlog karolinš kog jedinstva obje su one uostalom sač uvale
istu zajeddničku baš tinu, koja je nadž ivjela sve, pa č ak i Carstvo: nerazreš ivo jedinstvo kraljevske
vlasti i crkve. To se dogodilo kako zbog duhovne nadmoć i crkve tako, i zbog koncepcije o duž nostima
kraljevstva, koja ostaje na snazi i dalje.

II. NOVE DRŽAVE

Između ovih dviju drž ava, Francuske i Njemačke, š to su proizašle iz karolinš kog jedinstva, ne postoji
nikakav nuž dan ni unutraš nji razlog za neprijateljstvo. Nacionalnosti su različ ite, ali te razlike nisu
veće od opreka, š to vladaju u njihovoj unutraš njosti, na primjer između Bavaraca i Sasa ili Flamanaca i
Provansalaca. Ne postoji nikakav tradicionalni antagonizam. Narprotiv, obje su zemlje ž ivjele u
zajednici i imale iste ustanove. Njihovo ih privredno ustrojstvo ne nagoni da jedna drugoj oduzima
njezina prava. Pa ipak, između njih smjesta iskrsava ono belgijsko pitanje, koje bismo mogli nazvati
Zapadnim pitanjem, i koje će se otada u pravilnim,razmacima, pod različ itim oblicima suusretati u
svima problemima evropske politike. U ono vrijeme ono se pojavljuje u obliku lotarinš kog pitanja.

55
Lotarinška se aristokracija sjeć a, da je Lotaringija bila posebno Kraljevstvo. Sporedno, je š to je
naseljena stanovniš tvom različitim po jeziku: ona č ini posebnu druš tvenu skupinu. Na ovoj granici, gdje
su rođeni Karolinzi, na ovom krajnjem sjeveru rimskom, gdje se romanski i germanski utjecaji ukrš taju,
stvorio se kod velikaš a neki osjećaj autoonomije. Imali su svoje posebne kraljeve: Lotara II.,
Zventibolda; i oni ž ele da nastave svoju tradiciju. Nisu priznali Konrada, vojvodu Frankonije, koga su
izabrala njemač ka vojvodstva, nego su se podvrgli kraljevstvu Karla Glupog, koji im je ostavio
autonomiju pod njihovim vojvodom Rajnerom. A ovaj poprima tako nezavisno drž anje, da većnjegov
sin Gislebert smjera dobiti kraljevski naslov. Konrad ga u tome nije mogao spriječ iti. Ali čim je
Njemač ka s Henrikom Ptičarom dobila snaž noga kralja, ona intervenira. Za Karolinge Lotaringija je dio
Franncuske sve od vremena Karla Glupog. Za njemač ke kraljeve ona nuž no č ini dio njemač kog
kraljevstva. Ona ć e pripasti jačemu, a jač i je Njemač ka. Ubuduće na sjeveru viš e nema posrednika
između dva velika zapadna kraljevstva. Francusko-njemač ka granica je latarinška granica na Scheldi i
Meusi. Ona će tu ostati vjekovima. Ovo novo stanje, koje je nastalo protiv volje same zemlje,
pretvarila se, u klicu nesloge u buduć nasti. Nezadovoljna aristokracija raspolaž e pokretnom snagom,
kojom tu neslogu održ ava. Njezini je obič aji viš
e privlače zapadu negoli istoku. U ovome se krije
opasnost za buduća vremena. Na ovom ć e se područ ju u toku povijesti izražavati oscilacije političke
prevage.

Lotaringija je postala njemač

kom vojvodinom protiv svoje volje, jer je Njemač
ka bila jača od
Francuske.

Ova njezina već a snaga ne potječ e ni otuda, što bi bila bogatija, ni š

to bi bila napučenija. Bila je
moć nija, jer je njezin kralj bio jači.
A bio je jač i iz dva razloga: Prije svega jer je društveni razvoj ondje sporije napredovao, i zatim, što
su mu istač nu granicu napadali barbari.

Druš tveni je razvoj ondje bio zaostaliji u tome smislu, što je među lokalnom aristekracijom bilo manje
moć nih poredica; i zaista, š to god se dalje odmič emo od Rajne, domanijalna je organizacija
nerazvijenija. Stanovniš tvo je bilo jošmnoge bliž e svom starom plemenskom sistemu i ž ivjelo pod
provincijalnom zaš titom lokalne dinastije. U Saskoj i naroč ito u Bavarskoj, daleko od centara, održ ava
se plemenski osjećaj. Ondje priznaju nasljedne vojvode kao prave nacionalne vođe. Bliž e Rajni, u
Š vapskoj i Frankoniji, polož aj je već zamrš eniji i prilike naprednije, te je vojvodska vlast manje
nacionalna. Na drugoj obali, u Lotaringiji, više nije tako. Ondje je vojvoda tek prvak aristokracije, bez
korijena u puku, buduć i da u pravom smislu nije ni moguće govoriti o lotarinškaj naciji. Na taj je način
polož aj Njemač ke prilično jednostavan. Namjesto mnoš tva velikaš a, vlaš
ću raspolaže najviše četiri
ili pet vojvoda. Ako priznaju potrebu da budu saveznici vladara, koga su prihvatili kao kralja, onda
mogu oko sebe okupiti cijelu zemlju.

A oni ga uskoro priznaju. Jer polož aj je Njemač ke veoma pogibeljan, ne na zapadu, gdje je letarinške
pitanje ustvari dinastičke pitanj nego na istoku. gdje se radi o nacianalnom pitanju. S te strane ona
zaista graniči s barbarskim svijetam, a karalinš ka je dekadansa tome svijetu iš
la na ruku. Venedi, duž
Labe i Saale, Česi, viš e na jugu, poč inju napadati granice, a uskoro se pojaviše i drugi, jošstrašniji
neprijatelji, posljednji od evropskih došljaka: Madž ari ili Ugri.

Oni čine posljednji val one finske bujice, koja od Atile nije prestala da zapljuskuje Evrapu, poslavš i
Avare i najzad ove Madž are, koji su također, poš te su prešli krez rusku step, pojurili u dunavski hodnik
gonjeni od Peč eneza, koji su delazili za njima. Njihovi prvi pljačkaš ki naleti većsu naiš li krajem IX. st.,
tako da se jošArnald Karanntanski morao boriti protiv njih. Njihav dolazak u Evropu od najveć e je
važnosti za zapadne Slavene, jer ih je presjekao na dvoje. Oni su uniš tili Moravsko kraljevstvo, koje su
osnovali Česi. Ovi su otada odvojeni od Hrvata i Srba, jednako kao i Poljaci, i time odsječ eni od

56
bizantskog utjecaja, koji se jošnedavno u Češ koj manifestirao odaš iljanjem pokrstitelja Metedija i
Ćirila, koje je dozvao moravski knez Rastislav, da bi izbjegao franač kom utjecaju. S Dunava su se Ugri
bacili na Njemač ku i Italiju, a pritom su bili podjednake strašni i jednake smioni kao i Normani. Jedan
od njihovih pohoda dopro je sve do Rajne, odakle se vratio pustaš eć i Burgundiju.

Protiv tih opasnasti Konrad je bio nemoć an. Ali su se prilike razvijale drukčije poslije izbera Saskog
vejvode Henrika 1. Ptič ara (919.). Mogla se činiti da kraljevska vlast jošuvijek slabi, buduć i da je
poslije jedinog Karalinga i poslije Konrada, izabran saski kralj.26 Ali on je bio najmoć niji od njemač kih
vojvoda, i njegova je posve vojnič ka vladavina uzdigla kraljevski polaž aj uslugama, koje je nač inio.
Henrik je sa svojim Sasima odbacio Slavene, nametnuo padanič ku zakletvu č eškem knezu i potukao
Madž are, koji su 933. prodrli sve da Mersseburga. On je tako uspješ ne sredio i učvrstio vlast, da su
vladari jošza njegeva živa ta priznali Otona, njegeva sina, za njegova nasljednika.

Henrik je prije svega djelevao uz pomoćsvoga saskog vojvodstva. Oton naprotiv istupa kao njemač ki
kralj. Prilikem posvete vojvode ga služ e kod stola. Usprkos njihovim protivljenjima, on ih je mogao
pridobiti za svoje vojničko djelo. Ono je nastavak djela njegova oca. Poput njega, i Oton je uč vrstio
njemačku vlast u Lotaringiji. Ali je najvaž nije mjere poduzeo na istoku. Madž ari su konač no
pobijeđeni kod Augsburga god 955. Otad Se oni stalno naseljuju i postaju krš ćani i time usprkos svome
finskem podrijetlu, zauvijek ulaze u evropsku zajednicu, š to dokazuje da rasne razlike ne znač e ništa,
a historijska sredina sve. Kad Slavena su osnovane biskupije u Meissenu, Merseburgu, Zeitzu,
Brandenburgu, Havelbergu, Oldenburgu i podvrgnute nadbiskupiji u Magdeburgu, keja je osnovana 968.
Jedna je, ekspedicija poslana sve do u Poljsku, gdje je knez Meš ke 1. 966. položio podaničku zakletvu,
obavezao se da plać ati danak i primio kršćanstvo. Ovo je osobito važan događaj, jer je Poljsku privezao
uz Rim. Ista tako je i na sjeveru danski kralj Harold Plavazubi primoran da utemelji niz biskupija i da
se obrati na kršćanstvo.

Uloga Njemač ke ocrtava se na taj nač in njezinom akcijom prema istoku. Ona poč inje preotimati od
Slavena, one zemlje, na desnoj obali Labe, koje su Germani napustili u vrijeme velikih seoba.
Uostalem, pritom još nije bila germanske kolenizacije, jer u Njemač koj još nema premnogo
stanovnika. Ono, š to Oton ž eli postići, te je da zaustavi barbare i da ih privede krš ćanstvu. Uostalom,
on se, približ ava crkvi, kao što su uč inili i Karolinzi, ali on to radi na dosta različit način. Kod Karolinga
je poglavar drž ave u tijesnoj vezi sa samim poglavarom crkve. Za Otona nije moguća ovakva situacija i
zbog toga, š to se papinstve njegova vremena potpuno srezalo, kao i zato, š to on nije car. On svoj
oslonac traž i kod biskupa, a ne kod pape. Uz njihovu pomoćon će moć i suprotstaviti svoju osobnu
politiku laičkim velikaš ima; u tem smislu on je svoje savjetnike uzimao, iz redova prelata. Njegev brat
Bruno je nadbiskup u Kolnu, on ga je načinio vojvodom Lotaringije. Taj je primjer karakteristič an:
biskupi, će uskero postati vladarima. Oton na njih gleda viš e kao na laike, nego li na duhovne
poglavare. Moglo bi se reć i, da se one, po čemu se njegeva politika, razlikuje od politike Karolinga,
sastoji u teme, da su Karolinzi klerikalizirali drž avu, dok je on laicizirao crkvu. Ali da bi mu crkva
mogla pruž iti čvrst oslonac, trebalo je da ona sama bude jaka. Otuda masovna darivanja biskupa
zemljama i grofovijama. Njemač ki kralj to mež eč initi, dok to francuski kralj ne bi mogao; o Otonu je
naime jošuvijek ovisilo mnogo grofovija, a usto je eo pristupao konfisciranju zemalja onih velikaš a,
koji su namjeravali da mu se odupru. Zbog te š to je razvoj Njemačke bio manje odmakao u smjeru
feudalizma, njegova je kraljevska politika bila moguć a, te je i biskupe mogao nač initi knezevima
Carstva. Cijela Njemač ka i Lotaringija prekrivaju se biskupskim, knež evinama: bio je te feudalizam
posebnoga tipa, kojim monarh raspolaž e po svojoj volji. Biskupi-knezevi formiraju se u njegovej
kapelici kao neka vrst svećeničkih paž eva. Oni mu duguju sve i svagdje kamo prodiru, oni se pod
Otonom i njegevim nasljednicima, razlikuju od laika shvać anjem, koje imaju o svojim suverenim

26
Konrad je Frankonac, pa dakle potječ
e iz naprednije i razvijenije zemlje. Henrik je Sas. I stoga zaostaliji i jači. Većtu se
oč
ituje ona, suprotnost, koju ć
emo moći opaziti poslije, kad Prusija steč
e prevlast nad drugim njemač kim drž avama.

57
pravima. Njihova uč ena izobrazba i kultura njiheva duha privikavaju ih na ideju discipline. Njihovim
posredstvom postaje jači krilj, a ne drž
ava, buduć i da im on daje dio te iste drž
ave. Biskup Gerard od
Cambraia (1012-1031) odbija da u svojoj dijecezi uvede bož ji mir, jer je samo suveren vlastan da
održava javni mir. Uz njihovu pomećLotarinž ani su veću X.st. prihvatili germansku disciplinu.

Oni su utolike bolji služ

benici, ukoliko su obrazevaniji. Mnogi među njima uzdtž avaju veoma značajne
škole. One u Liegeu osobite su slavne. I ovdje je opet preuzeta karolinš ka tradicija. Inače, ni Oton ni
njegevi nasljednici ne upleć u se u dogmatska pitanja. Doveljno im je da crkvu dobro drž e u rukama.
Njiheva Reichskirche malko je nalik na luteranske Landenkirchen, koje ć e se fermirati u buduć nosti.

Kako je papa, bio potpuno nemeć an, on prepuš ta punu slobodu toj velikoj episkopalnoj politici
njemačkega kralja. Daleko od toga, da bi nastojao ostvariti nad njim svoj primat, on ć e, mu postati
zaštitnikom; Ivan XII. zove ga u pomoć, te je 2.II.962 za njega obnovio carsko dostojanstvo. A one je -
u oč ekivanju da zbog toga nad Njemačkom izbije rat za investituru - jošviš e predalo crkvu u Otoneve
ruke.

To što je Oton stekao carsko dostojanstvo, samo je posljedica njegeve osobne moći. Berengar, markiz
od Ivreje, većse prije, bježeći pred Hugom, kraljem Italije, preglasio njegevim vazalom, a 951. je
Oton preš ao Alpe i uzeo naslov kralja Italije. Tako je Poluotok, koji je za trenutak bio prepušten
samome sebi te se time okoristio samo da se iznutra sam razdire, bio za buduća stoljeća privezan uz
Njemač ku.

Otonova intervencija nipoš to se ne mož e objasniti interesom pipinstva, kao š to je te moguć e za

karelinšku. Za njega se radilo o dinastič kem pitanju, potpuno stranom njemačkim interesima. Nijemce
nije ništa privlačilo na jug od Alpa. Njegova je intervencija u ovej zemlji č ak u protivurječ nosti s
njegovom ekspanzijem prema istoku. Da li je Oton već , pomišljao na Carstvo, kad je peveo ovu prvu
ekspediciju? U svakom slučaju, ostvarivš i je, merao je zatim otić i i u Rim i postati carem. Svaka snažna
vlast, koja se pojavila u Evropi, morala je nuž no gravitirati prema Rimu.

Pošto je obnovljeno Carstvo u korist kralja Otona, Rim i Italija imale su, zauzeti u politici njemač kih
vladara sve važnije mjesto. Da li su oni mogli podnijeti te breme? Većje poslije vladavine Otona I.
(973.), Oton II bio primoran da povede rat na jugu protiv Saracena. Potučen od njih u Kalabriji, umro
je malo poslije toga u Rimu (983). Njegov sin Oton III. izgubivš i se u carskim maš tanjima merao se u
Kalabriji opet uč vrstiti, ali je ondje izgubio Njemač ku i l003. Umre. Dotle je u Poljskoj Boleslav Smjeli
pestigao nezavisnost a poljska i ugarska crkva pod nadbiskupima u Gnjeznu i Grazu odvojile su se od
njemačke crkve. Veneti su se pod Otonem II. pobunili i zbacili jaram, a poganstvo se u Danskoj pod
Svendom Gabelbartom nanevo pojavile. Henrik II., posljednji Sas, propustio je da uspostavi svoju vlast
na granicama svoga kraljevstva, da bi se mogao baviti samo Italijom, gdje se markiz Arduin Ivrejski
1016. preglasio kraljem. Bile je oč ito, da carska ideja pobjeđuje nad kraljevskom. Njemačkeg kralja
zapravo nije ni bilo; njihov kralj ć e se zvati Rex Romanorum kao š to se car zvao Imperator Romanorum.
Nijednom riječi ne speminje se Njemačka. Ona je stepljena s Carstvem. Njezini kraljevi iscrpljivat ć e
se u održavanju Carstva. Svi su oni Nijemci, ali ne vode njemač ku politiku. Raspolaž u snagom samo na
sjeveru od Alpa, a neprekidno ih privlači Italija. U takvoj politici ć e se iscrpsti. Njemač ka je bila ž
rtva
Carstva, ali se njegova povijest stapa s njezinem. Njemački su kraljevi oč ito preuzeli preteš ke
nastojanje, nerazmjerno s njihovim snagama. Meglo bi se postaviti pitanje, kakva bi bila sudbina
Evrope, da su oni umjesto da se iscrpljuju na jugu od Alpa, neprekidno održ avali pritisak prema istoku.
Neopravdano je reći, da su oni njemač ki narod napustili. Puk nije imao nikakvih ž elja.
Prema istoku nije ga gonila nikakva petreba osim obrane granica. Pohodi u Italiju nisu ga iscrpljivali
zahvaljujuć i ekonomskem sistemu tega vremena. Vladari XI. stoljeća nisu sebi mogli stvoriti neki drugi
ideal o svom poslanju, nego vjerski ili ako hoć emo, crkveni ideal. Karolinš ka tradicija vladala je

58
negraničeno. Veoma je razumljivo, š to se Oton tome nije megao oteti. Neka nacionalna politika nije
jošbila moguća. Jedina zamisao, koju je snažan monarh megao stveriti o svojej vlasti, bila je zamisao
o kršć anskom univerzalizmu. Pri nepostojanju nacionalne svijesti, kolike god je ekonomske stanje
primitivnije, toliko je univerzalni idealizam dopustiviji za vladaoce, ili toč
nije, tadaš
nja politika nije
kadra da se nadahnjuje interesima pa se stoga kreće u sferi ideja.

Karelinš ka dinastija ugasila se u Njemačkoj 911, s Louisem djetetem, ali se u Francuskoj jošodrž ala
sve do 997. Prilikom smrti Eudesa Pariš kog (898). velikaši kraljevstva vratili su se tradicijnolnoj,
kraljevskoj porodici i priznali Karla Glupog, od kog su se uostalom odvojili u vrijeme smrti Karla
Deboleg samo zato, š to je bio malodoban. Uostalem, od Karolinga Karlo Glupi i njegevi nasljednici
imaju jošgotove sama njiheva imena: Karlo, Lotar, Louis. Nijedan od njih nije nosio carski naslov i
nijedan od njih nije pomislio da ga zahtijeva. Unuk Karla Glupeg, Lotar, dopustio je bez ijedne riječi
prigovora, da se u Rimu izvrš i krunidba Otona. Jedina misao, koja ih jošvezuje uz njihovu poredič nu
tradiciju jest upornost, kojem su nastojali vratiti pod svoju vlast Lotaringiju. Lotar je jošuspio da
uznapreduje sve do Aachena (Aix-la Chapelle), gdje mu je goteve poš le za rukem da iznenadi Otona II.
i da poremeti namjere tome orlu, koji je nadlijetao krov carske palač e. Ali njegove snage nisu bile
razmjerne njegovu pothvatu. Jošiste godine, 978, Oton II. je za odmazdu doveo vojsku sve do pred
zidove Pariza. Lotaringija je bila trenutno osvejena i izguubljena za Francusku; u njezinoj je vlasti
ostala samo verdunska biskupija.

Lotarev sin, Louis V., vladao je samo jednu gedinu. Poslije njegeve smrti preostap je sama jedan
Karaling, njegev stric Karlo, brat Latarev, koga je Oton II. pastavio za letarinš kog vojvodu. On je
bezuspješ no pakušao da osvaji krunu oslonivš i se na nekoliko velikaš
a iz svoga vojvodstva, ali ga je 991.
zarabio Hugo Capet. Njegov sin Oton, čije ime dokazuje, da je postao stranac u svom naradu,
naslijedio ga je kao lotarinški vojvoda. S njim se u tami ugasla slavna karolinš ka dinasrija) a da nije
paznato ni koje se te godine dogodilo (između 1005 i 1012)

Nemoćnjezinih posljednjih predstavnika, koja tako snaž no odudara od uspjeha i pothvata njemačkih
kraljeva, ne mož e se nipošto objasniti njihovom nesposobnoš ću. Louis, sin Karla Glupog, i Lotar bili su
energični i poduzetni ljudi. Ali tlo im je izmicalo ispod nogu. Aristakracija je u zemljama, u kojima su
vladali, većpotpuno preuzela neadoljiv utjecaj. Kralj je jošimao samo onoliku moć , koliku je ona
pristajala da mu ostavi; a ona je htjela da mu ostavi samo najmanje koliko je bilo moguć e, u namjeri
da š to bolje maž e preuzeti grofovije i njihovim gomilanjem stvoriti svoje feudalne knež evine. Da se
trebalo odrijeti kakvoj provali mož da bi se ona bila okupila oko krune. Ali otkad su se Normani 911.
stalno naselili na obali, Francuska viš e nije imala vanjskih neprijatelja. Velikaš i su izgubili svako
zanimanje za Lataringiju, te je njezine possjedavanje sad jošsamo dinastič ko pitanje. Kralju je do nje
stalo prije, svega zato, da bi povećao svoju moć , koju on ustvari vrš i jošsamo nad svojim posljednjim
demenama i nad svojim posljednjim vazalima u Laonu. Pa svojaj vlastitoj snazi, on je u unutraš njasti
potpuno nemać an. Ako ž eli pokrenuti neki pothvat protiv kojega od svojih vazala on mora, da bi te
ostvario udruž iti se kojim drugim.27 Lotar bez uspjeha pokuš ava da spriječ i Arnoulda, grofa od
Flandrije, da napreduje prema jugu od rijeke Lys. Vjernost njegovih vazala postaje sve sumnjivija.
Godine 922. jedan dio njih ostavlja Karla Glupog i imenuje za kralja Roberta od Pariza, koji je iduć e
godine ubijen. Nademješ taju ga vojvodom Raoulom Burgudijskim, i Karlo Glupi umire u zarobljeniš tvu.
Za vrijeme Louisa V. Robertev sin, Hugo Veliki, svemoć an je. Kralj mu je dugevao zahvalnost, š to je
izabran. Stoga je smatraO' za svoje pravo, da ga drž i pod starateljstvom. Uskoro se otvpreno pobunio
protiv, njegove vlasti, pa je trebalo da Oton I. Njemač ki dađe u pomoćzakonitom kralju i da mu spasi
krunu (946.) Bilo je dakle posve prirodno, da je kralj Francmorao nastojati da obnovi svoju moć ,
27
Na primjer u Flandriji protiv Normana

59
usmjerivš i svoje napore prema van. Ako mu je poš lo za rukom da se održ i i u odnosu prema
unutrašnjim snagama u svojoj zemlji, nije te bilo zbog njegove snage, kao kod njemačkoga kralja,
nega zbog njegove slabosti. Uvijek se utječ u njemu, zato, što je bezopasan, te i najmoć niji vazal ima
interesa da se oslani na nj, da bi spriječ
io druge vazale u nastojanju da istupe kao takmaci o njegovu
vlast.

Prilikom smrti Louisa V.i u odsutnosti ma kakvoga karolinš kog baš tinika - (Karla, lotarinš kag vojvodu,
posljednjeg predstavnika dinastije, aristakracija Francuske nije prihvatila). - izbor Huga Capeta
(1.lipnja 987) nametao se tradicijama njegove porodice; dva njegova pretka bili su kraljevi, i
nadbiskup Reimsa, Adalberen, ih je pomagao. S njegovim dolaskom na prijestalje otpačinje nova
dinastija, koja će potrajati sedam stotina godina i steć i prevlast u Evropi. Niš ta sa zasad nije
naviješ talo. Imenovanje Huga Capeta velik je datum, ali te nije nikakav velik događaj. Niš ta se, ili
gotavo niš ta, nije promijenilo. Većsu i prije imenevali kraljeve Kapetaviće te ova č injenica nije bila
novost. Koncepcija kraljevske vlasti nije time ničim bila izmijenjena. Bilo bi potpuno pogreš no
vjerovati, da su Hugo i njogovi nasljednici imali o kraljevskoj vlasti neko drugo shvać anje negoli
posljednji Karolinzi. Niš ta se nije promijenilo ni u naslovu ni u simbolima kraljevskim ni u organizaciji
dvora. Kralj je jošuvijek pomazanik Crkve, on sebe jošuvijek smatra zemaljskim čuvarom poretka i
zaš titnikom crkve. Karolinš ki ideal i sad je joškraljevski ideal i drugoga nema. Š toviše, kraljevska je
vlast ogranič ena samo faktič nim granicama. Nitko osim crkve nije kadar reć i, gdje se ona mora
zaustaviti. Sve ovisi o snazi kralja i aristokracije. Predstavljalo je posebnu vješ tinu znati, dokle mož e
ići kraljevska vlast. I Kapetovići su bez prigovora prihvatili takav polož aj. Oni, nisu nipoš to bili feudalni
kraljevi u tome smislu, da su smatrali, zakonitim š to im je vlast stegnuta vlaš ću aristokracije. Ne. Oni
su samo oportupisti, koji osjeć aju, dokle se mogu usuditi. Oni to osjeć aju bolje od Karolinga iz dva
razloga. Prvi je taj, š to je kraljevstvo od njihova vremena postalo posve izborno. Ono je to postalo,
istina je većpod Karolinzima, ali su oni ipak bili dinastija. Kapetovići naprotiv, moraju dinastiju tek
stvoriti. To im nalaže njihova politika: oni budno paze da ne izazovu nezadovoljstvo svojih velikaš a i da
ih ne uč ine nepovjerljivima. Izbjegavaju sve sporove, kako unutarnje tako i vanjske. Zbog toga
Kapetović i dopuš taju, da lotarinš ko pitanje izgubi svoju važ nost. Oni se zadovoljavaju time, da ž ive, i
svaki puta sreć om ostavljaju jednog nasljednika; koga daju birati jošza svoga ž ivota. Tako se za njih,
kao i za prve Otone, stvara faktič no nasljedno pravo; ali dok se u Njemač koj ono nameće zbog ugleda i
snage vladara, u Francuskoj se ono neopazice uvlač i zbog njihove slabosti.

Prvi Kapetović i se bez ikakva samoljublja zaklanjaju u rupu pod zemljom. Filip I. kad ga je Robert
Frigijac, flandrijski grof, 1071. potukao, pomirio se s njim i ož enio njegovom snahom. Kraljevi se
oslanjaju samo na svoju vlastitu domenu u Parizu, Amiensu, Orleansu i Bourgesu. Oni ne mogu stvarati
crkvene kneževine kao Otoni; laič ki velikaš
i većsu sve zaposjeli. Oni im dopuš taju punu slobodu. I tako
crkva, a ne kralj, organizira »Božji mir«. Oni se zadovoljavaju time, da sudjeluju na svetkovinama i
velikaškim skupš tinama, da izdaju povelje opatijama. Oni su tako skromni, da nemaju ni svojih
historika. Žene se obič nim princesama. Uopće ne izlaze iz svojih boraviš ta. Nitko ih i ne vidi. Niti
primaju, niti š alju poklisare. Robert Pobožni, sin Hugov (996-1031) odbija italsku krunu, koju mu nude
lombardijski velikaš i. Henrik, I. (1031-1060) dopuš ta caru Konradu II. da prisvoji Burgundijsko
kraljevstvo. Filip I. (1060-1108) ne daje nimalo viš e povoda da se o njemu govori. Ali oni traju i
ukorjenjuju se. U isto vrijeme Pariz, njihova rezidencija, iz koje gotovo nikad ne izlaze, postaje malo
pomalo glavnim gradom. To je prva prijestolnica u poviijesti Evrope. Sve dotad kraljevi su bili lutalice.
No ovi, buduć i da su bili zemljišni knezovi, naseljuju se stalno i daju svojoj državi središte. Nije bilo
nikakva drugog razloga, zbog koga bi Pariz morao postati glavnim gradom Francuske. On je to postao
zato, što je bio rezidencija Kapetović a.

U isto vrijeme dok njemački kraljevi, utvrđeni bedemima i krepkošću jednog primitivnog društva, troš
e
i iscrpljuju svoje snage u veliič
anstvenim pothvatima i ispunjaju povijest krš
ćanstva svojim imenima,

60
ali se ne vezuju za tlo, skromni i smjerni francuski kraljevi živeći u narpredriijem druš
tvu, koje skuč ava
njihovu moć , mirno i u polutami grade za budućnost. U poređenju sa svojim golemim i poetič nim
njemačkim suvremenicima oni, su prozaič ni i praktič ni. To su ljudi zdravoga razuma, koji poznaju
svoje snage i koji se nezamjetro uč vršćuju. I kada pod Louisem VI., sinom Filipa I. otpoč ne razdoblje
opasnosti, koje datira s pohodom Vilima Osvajač a u Englesku (1066), kraljevstvo će se pokazati kao već
dovoljno uč vršćeno, da bi se moglo upustiti u borbu, koja ć e otada dominirati u povijesti svih idućih
epoha.

61
TREĆE POGLAVLJE

FEUDALIZAM

I. RASULO DRŽAVE

Nazivom »feudalno«, obično se, obiljež ava politički sistem, koji je vladao u Evropi poslije nestanka
karoinš ke države. Ovaj običaj potječe, iz vremena Francuske revolucije, koja je na teret feudalizma
bez ikakve razlike natovarila sva prava, privilegije, običaje i tradicije, koje su bile u protivnosti s
drž avnim ustavom i modernim druš tvom. Pa ipak, ako riječ i uzmemo u njihovu pravom značenju, pod
nazivima feudalizam i feudalni sistem mož emo razumijevati samo pravne odnose, koji proizlaze iz
lena ili vazalske veze, 28 te je zloupotreba jezika, kad njihov smisao proš irujemo tako daleko, da pod
tim pojmom razumijevamo cio jedan politič ki poredak, u kom je feudalni element zapravo sekundaran,
i, ako mož emo tako reći, viš e formalan nego bitan. Zadrž at ćemo usvojenu upotrebu, ali pritom treba
da istaknemo, da se u sistemu, š to se zove feudalnim, u prvom redu radi o raspadu drž ave.

Sve je upravljalo, razvoj prema tom raspadu otkako se, počevš i od samog osnutka kraljevstava, š to su
nastala uslijed germanske provale, pokazalo, da je materijalno nemoguć e sačuvati rimsku drž avu.
Raspad je većbio u toku, kad je krajem merovinš kog doba kraljevska vlast, na kojoj je sve poč ivalo,
trenutno obnovila svoj utjecaj, zahvaljujuć i to i velikim osvojenjima i svom savezu s papinstvom. Ali ta
osvojenja i taj utjecaj mogli su samo trenutno odgoditi otpoč eti raspad, jer su njegovi uzroci lež ali u
samom druš tvenom poretku. Samo je kralj mogao održ ati političku organizaciju. U teoriji, drž ava je
bila monarhijska i administrativna drž ava; ali smo većvidjeli; koliko je ona u praksi, č ak i pod Karlom
Velikim, bila slaba. Njezino politič ko ustrojstvo nije naime odgovaralo njezinoj ekonomskoj naravi.
Otkako su iš čezli trgovina i gradovi, otpoč elo je doba, u kom su veliki zemljooposjedi u isto vrijeme
apsorbirali i zemlje i ljude, predavš i i prihode od zemlje i radne ruke ljudi u vlast klase velikaš a. A ovi
su utoliko nezavisniji, š to njihov ekonomski ž ivot nije izvrgnut nikakvim poremećajima i š to sva
proizvodnja na veleposjedu zapravo služ i samo uzdž avanju samog veleposjeda. Oni dakle nemaju š ta
oč ekivati od drž ave niti imaju razloga, da je se boje. Time je sudbina kraljevske vlasti bila odlučena.
Ona je bila osuđena, da prije ili poslije, prema tome, kako je gdje druš tveni razvoj napredovao,
prepusti svoja prava i ovlasti da prijeđu na te »moguč nike«, koji su sada gotovo jedini njezini podanici,
jer su se uklopili između nje i puka, te je kraljevska vlast sada primorana da pukom upravlja preko
njih. Kraljevska je vlast sve viš e samo tolika, koliko je osnovana na kraljevskim veleposjedima. Ondje,
gdje je svedena samo na vrš enje č isfog političkog suvereniteta, ona uskoro vlada samo prividno. A kako
da se održ i, kad je ostala bez poreza i bez moguć nosti da plać a služ benike? Da se osloni na crkvu, kao
što je to uč inila u Njemač koj? Ali to je ondje bilo moguće samo zato, š to se laička aristokracija u doba
Otona jošnije potpuno razvila. No pored toga čak i same biskupske knež evine razaraju drž avu. Samoga
monarha one ojač vaju isključivo u vojnič kom pogledu. Ali njegovo vladalačko djelovanje nije otuda
ničim pomognuto, i drž ava se ne raspada niš ta manje. U trenutnim ekonommskim uvjetima kraljeva,
moćmora dakle nuž no opadati, č im se desio da viš e nema - vojnih pothvata ni osobnog ugleda, da se
njim održ i. Ustvari ona od Karla Velikog naglo zapada u dekadansu. Nasuprot velikaš a, polož aj kraljev
neprekidno slabi. Tako je njegova vlast krajem IX. st. većpotpuno izborna. Mogla je č ak i nestati. No
veoma je karakteristič no, što se to nije dogodilo.29 Velikaš i nisu ni pomislili, da bi mogli ž ivjeti bez
kralja. Kod njih se jošuvijek održao preostatak osjeć aja za jedinsno drž ave. No u tom je sigurno važ nu

28
Stari feudalisti - znalci feudalnog prava iz vremena sve do kraja XVIII. st. - nisu se u tome varali. Svi su oni prihvaćali kao
nepokolebljivo pravilo, da »leno i pravosuđe nemaju nič ega zajedničkog «, I zaista, feudalno je pravo specijalno pravo, kao
što je to i trgovačko pravo.
29
Biranje kralja je napredak u tome smislu, š
to osigurava jedinstvo monarhije, te viš
e ne ć
e biti dioba.

62
ulogu imala prije svega crkva. Jer ona ne priznaje velikaš e; po njezinu miš ljenju, tek je kralj č uvar
poretka na zemlji, što ga je odredila providnost. Stoga jelon za uzvrat š titi i jamč i joj njezine posjede.
A i samim velikašima bilo je potrebno da postoji kralj kao sudac i arbiter, kao š to i u sudovima treba da
postoji »sudac«, koji predsjeda i naređuje primjenu osude. Kralj je neophodno potreban za druš tveni
poredak, za javni »mir«. Ali kralj dakako kraljuje, ali ne vlada.

A ipak, po pravu, ništa ne ogranič ava njegovu vlast. On ne pristaje ni na kakvu kapitulaciju. Ne odrič e
se nijedne ovlasti. U teoriji on je apsolutni vladar. Ali, on je paraliziran. Udovi više ne sluš
aju glavu.
Prividno se ništa nije promijenilo. Kraljevi se i dalje služ e svima starim formulama, i na služ benom
jeziku njima iskazuju sve znakove poš tovanja. Ali su aristokraciji prepustili stvarnu vlast. Današnji
pravnici stvaraju veoma lijepe konstrukcije o drž avi u ranom Srednjem vijeku i o kraljevim pravima. No
sve su to teorije. U stvarnosti je posve drukčije. Drž ava se raspada, komada, da bi se obnovila u
drugom obliku na svojim ruš evinama. Poslije Karla Ćelavog viš e nema kapitulara, pa se trebati da
čekamo sve do XII. st. da bismo opet naiš li na novo doba kraljeve zakonodavne aktivnosti.

Ono š to se dogodilo, sastojalo se u biti u tome, da se vlast spontano izmakla iz kraljevih ruku i
postepeno preš la u ruke aristokracije, koja u isto vrijeme vrš i službu kraljevog činovništva. Stoga se s
pravom mož e reći, da kraljevi č
inovnici uzurpiraju služ be, koje vrše. A to se zbova posve prirodno, bez
revolucije, bez ikakva ž estokog pokreta, jer je taj č inovnik senior velikog broja onih, kojima upravlja i
vlasnik dobrog dijela svoga okruž ja, kojim upravlja.

Imajmo u vidu, uostalom, da se i dalje održ ava veoma jasna razlika, između privatne vlasti š to je on
ima na svojim zemljoposjedima i nad svojim ljudima, i javne vlasti, kraljevskih prava, koje on obnaš au
kraljevo ime, ali se sada njima služ i u svoju korist. Privatnu vlast, on ima u svoje vlastito ime i stekao
ju je kao, dio očevine. A kraljevska je prava dobio tako, da mu ih je dodijelio kralj. To š to je grof u
svojoj, grofoviji vrhovni sudac, vojni zapovjednik, ubiračonoga, š to je mu preostalo od starog rimskog
censusa, š to je korisnik prava, na konač enje i ubiračcestarine (theloneum, tonlieu), - sve to potječ e
otuda, š to je on drž avni činovnik. Samo š to on svu vlast, koju vrši u kraljevo ime, sada vrš i u svoju
korist, a kralj ga u tome nemože spriječ iti.

Osim toga, moć aristokracije slama i u svoju korist reformira drž avna okruž ja. Drž ava je od
merovinš kih vremena podijeljena u grofovije. Te su grofovije veoma malene i grofovi-č inovnici mogu
svoje grofovije prilično lako, obić i za jedan jedini dan. Ali počevš i od VIII. st. močniji između njih
poč inju prisvajati vlast u viš
e grofovija, koje su u susjedstvu njihove. Sretne ž enidbe, prijateljski
sporazumi, nasilje, naklonost ili strah, š to ga oni pobuđuju kod kralja, nagomilavaju uskoro, u jednom
jedinom, neprekinutom područ ju već i ili manji broj starih okružja. Nova grofovija, koja se u to vrijeme
stvara ovakvim prisvajanjem, pretvara se u knež evinu, jednako kao š to se i grof pretvara u kneza. Ime,
koje je posuđeno od rimske birokracije, ostaje mu ali taj nekadaš nji, službenik centralne vlasti, koji je
apsorbirao vlast, š to mu je dodijeljena, i povećao okruž je, nakom ju je vrš io, sada je mali lokalni
suveren i ostat će to vjekovima.

Sve se to izvrš ilo usred nečuvenih nasilja i podmuklosti. Deseto je stoljeć e pored petnaestoga doba
političkih umorstava. Teritorijalna moćfeudalnih knezova nije bih skrupuloznija u izboru sredstava od
moć i apsolutistič kih vladara ili renesansnih tirana; ona je samo surovija. Svatko nastoji da ojač a na
račun svoga susjeda, i za to mu je svako oruž je dobro. Strast za zemljom vlada svima tim feudalcima, i
buduć i da nema nikoga, tko bi im se odupro, oni nasrću jedan na drugoga svom surovoš ću svojih
nagona. Kralj je nemoć an; i ako, kadšto želi da se umiješ a, njegov mu službenik naviješ
ta rat. Tako je
na pr. Karlo Glupi umro u zatvoru grofa od Vermandoisa.

63
Pa ipak, knež evi su uz kralja vezani zakletvom, i bašu tome se ispoljava feudalni element. U to se
naime pretvorila nekadaš nja službenička podlož nost. Oni su kraljevi vjernici, kraljevi ljudi. U teoriji,
kralj i dalje ostaje vrhovni drž alac ovlasti, koje su mu preotete i feudalna zakletva, to priznaje. Ne
treba dakle smatrati, da je feudalizam slomio drž avu; istina je upravo obratno. On jošuvijek održ ava
vezu, u najmanju ruku formalnu, između kralja i dijelova kraljevstva, kojih su se domogli visoki
službenici, što su se pretvorili u knezove i koje je feudalna zakletva uč inila vazalima. Kasnije, kad kralj
opet ojača, pravnici će u tome pronaći načelo, kojim ć e, se okoristiti. Zasad kralj puš ta da se sve
odvija kako hoć e i priznaje uzurpacije, koje ne može spriječiti. Nasljednost feudalaca postaje pravilo.
Sin nasljeđuje oca, a od XI. st. nasljednost se proš iruje i na žene.

Takvoga kralja, koji jošuvijek sam sebe smatra nosiocem cijele vlasti, knezovi, njegovi veliki vazali
ocjenjuju sad jošsamo s feudalnog stajališ ta. On je za njih samo jošvelikaš , s kojim su vezani
ugovornom vezom. Duguju mu pomoći savjet, a on je njima duž an dati zaš titu; ako ih napadne,
stavivši se na svoje kraljevsko stajališ te, oni smatraju, da imaju pravo povesti vojsku protiv njega.
Knezovi drukčije misle o kraljevskoj vlasti nego sam kralj. Ali posljedice toga osjetit će se tek kasnije;
i sve do XII.st. kraljevi će, osim rijetkih izuzetaka puštati da se stvari odvijaju bez njihova upletanja.

Tako se drž ava krajem IX. i početkom X.st. svodi na praznu formu. Provincije su se pretvorile u
kneževine, a činovnici u knezove. Kralj je izvan svojih vlastitih imanja samo »lenski suveren« svoga
kraljevstva. Nekadaš nje upravno jedinstvo, koje je svoje podrijetlo vodilo od Rimskoga carstva,
nadomješ teno je mnoš tvom lokalnih suvereniteta. Ali pritom treba odmah istać i, da je to normalna i
zdrava situacija, koja se slaže s druš tvenim stanjem, pa dakle i s druš tvenim potrebama. Agrarno i
domanijaino ustrojstvo toga vremena uzrokom je, š to je bilo nemoguć e da se održ i upravno jedinstvo,
koje ni Karlo Veliki nije mogao pretvoriti u ž ivu stvarnost. Kako je politička vlast mogla ostati
centralizirana li kraljevim rukama u vrijeme, kad su ljudi u masama ulazili u okvire velikog posjeda i
svrstali se među seniorsku klijantelu? Ona se očito morala prenijeti onamo, gdje je postojala stvarna
moć , i kristalizirati se, ako se tako mož emo izraziti, oko njezinih istinskih nosilaca. Zaš tita ljudi nije
samo glavna funkcija države; ona je i njezin uzrok. Međutim,kralj viš e nije štitio svoje podanike; š titili
su ih velikaš i. Bilo je dakle nužno i dobro da drž avu raskomadaju u svoju korist. Oni su sigurno imali na
svojoj strani ono, š to bi se moglo nazvati javnim mnijenjem, ili osjećajima naroda. Nigdje nema traga,
da bi mali svijet pokuš avao spasiti kraljevstvo. Ti ljudi za njega viš
e nisu ni znali.

Za vladanje i upravljanje ljudima kraljvstvo je bilo suviš e prostrano. Stoga se sistem takvog vladanja
prvi put organizirao ti skučenim središ tima teritorijalnih kneževina. Kraljevstvo se nuž no ogranič
avalo
na upravu, koju nije bilo moguć e kontrolirati, a koja nije dosizala do masa. U teritorijalnim
kneŽevinama bilo je drugč ije. Knezovi su u dodiru sa stvarnoš ću njihova ih privatna funkcija
osposobljuje da zaista upravljaju svojim krajem nevelikog opsega; broj njihovih klijenata i njihovih
vazala razmjeran je i opskrbljuje ih potrebnim osobljem. Svatko se trudi oko svoga posla, doduš e na
razne nač ine u pojedinostima, ali u glavnim crtama podjednako. To je onaj sakriveni rad, koji je u
pogledu formiranja druš tva najvaž nija pojava u to doba, i ondje, gdje je on najprije izvrš en (u
Nizozemskoj, i Francuskoj), tu je druš tvo bilo najnaprednije. Iznad svega toga kraljevi zauzimaju svoje
mjesto na pozornici; carevi se bave velikom politikom. Ali prvi tip originalne politič ke organizacije,
koji se u Evropi pojavio poslije Rimskoga carstva, predstavljaju knezovi.

Dakoko, pritom nije bilo nikakve teorije i nikakve svijesne koncepcije. Praksa se sama od sebe
usklađuje sa stvarnoš
ću.

Okosnicu teritorijalne organizacije čini kneževo bogastvo u zemljoposjedu, jer se na tome osniva
njegova snaga. Glavni ili najbolje smješ
teni »dvorci« na njegovim domenama utvrđ uju se obrambenim
radovima i pretvaraju se u zamke, burgove, središta vojne, financijske i pravosudne organizacije. To su

64
obično prostrani, zidom opkoljeni tvrđavni prostori sa zgradama za stanovanje, skladiš tima za ž iveži
nastambama za konjanič ku posadu. Kaš telan, koga knez odabire među svojim ljudima, vrš i službu
njegova zamjenika u okruž ju, koje nosi ime kaš telanije. Kaštelan zapovijeda tvrđavom, nadzire zemlju
i predsjeda lokalnom sudiš tu. Da bi on i posada tvrđave imali od čega živjeti, stanovniš tvu je
nametnuto davanje u naturi; tako se javlja načelo izdržavanja, koje kraljevi nisu poznavali u obliku
stalnog davanja, koje je obavezo prema javnoj vlasti. Od XI. st. nalazimo pored toga joši tragove
grofovskog poreza (petitio, bede), a to predstavlja novi napredak, kako god bila primitivna forma
njegova ubiranja i njegove raspodjeie. Dok tako kralj nema nikakvih drugih financija izvan svojih
domena, knez ih na svome područ ju organizira. Povrh toga, on kuje novac, jer je prisvojio i to pravo
pored drugih regalija, i iz toga izvlači lijepu korist kvareći kakvoću novca. Ima također i cestarinu, a
dakako sudjeluje i dalle u prihodu od globa.

Njegova je moću svakom pogledu već a od kraljeve. Jer dok kralj postaje izborom, on je strogo
nasljedan, pa se većrano, jošu X. st., uč vršćuje pravo jedinstvenog nasljeđivanja i tako se knež evine
ne komadaju. Zanimljivo je vidjeti, kako su one ostale jednake i neizmljenjene otada pa sve do kraja
starog režima, koji ih je sač uvao kao provincije. Knez iz X. st. organizira pisanje svoje povijesti.
Posjeduje dvor po uzoru na kraljev: kancelara. marš ala, senešalka, peharnika. Ima svoje vazale i koji
su mu vjerniji nego š to je on kralju zbog blizine i već eg nerazmjera snaga. On je opunomoć eni
zastupnik svih samostana na svojoj zemlji te im u svoju korist namće davanja ili služnosti. Tekstovi ga
nazivaju princeps, advocatus patriae, post Deum priceps.

On je zaista poglavar zemlje (patria), te ,je dobro uočiti, daje ova lijepa riječu srednjovjekovnom
latinskom jeziku u poč etku bila primjenjivana na ove male, lokalne domovine. Upravo ondje se prvi put
formirao onaj patriotizam, koji kod modernih Evropljana nadomješ ta, osjeć aj posjedovanja građanskog
prava, kakav su imali ljudi antike. On se osniva na porodič nom osjeć aju i utjelovljuje se u čovjeku, koji
je poglavar i zaštitnik skupine, te se prenosi s oca na sina. Njihov grb postaje grbom stanovniš tva. Njih
okuplja i vezuje, zajeddnič ka vjernost, š to je osjećaju prema njemu. Niš ta slično nije postojalo pod
Merovinzima ili Karolinzima, a poslije ćemo slično osjeć anje moć i opaziti samo prema kraljevima.
Moderni patriotizm, koji se rodio iz dinastičkog osjećaja, nastao je najprije u knež evinama.

Knez je uistinu zaš titnik svojih ljudi. On to plać a svojom osobom i nema nič ega aktivnijeg od njegova
života i njegove druš tvene uloge. Ne samo da on sam vodi svoje ljude u rat i zajedno se s njima baca
na neprijatelja, nego predsjeda svojim sudovima, rač una zajedno sa svojiim poreznicima, osobno
donosi odluke u svima važ nim pitanjima, a povrh svega, bdi nad održ anjem javnog »mira«. On se stara
za sigurnost putova, proš iruje svoju zaš titu na siromahe, siročad, udove, hodoč asnike progoni drumske
razbojnike i daje ih vješ ati. Najviši je sudac u svojoj zemlji, čuvar i jamac javnog poretka i bašje u
tome njegova uloga bitno druš tvena uloga. Kad se govori o »krvož ednom« feudalizmu, tada treba dobro
razumjeti, na š to se to odnosi. On je to zaista bio izvan svojih granica, prema neprijatelju, ali ne kod
kuće. I sigurno je, da je druš tvo otpoč elo svoj politički odgoj u okviru feudalnih knež evina. Velika
drž ava, kojoj su one dio, nije se doticala ljudi, njezino je djelovanje prolazilo iznad njih. Monarhija, je
povukla okvire politič kog života, pomogla krš ćanstvu da prodre udruž ila, se s crkvom i izgradila ideal o
kraljevskoj vlasti, koji se očuvao i koji ć e u buduć nosti postati idejnom snagom. Ali ona nije imala
utjecaja na ljude. Da bi dosegla do njih i njima vladala, trebalo je da se izgradi bliza, čvrsta i aktivna
vlast lokalnih knezova. I svi ti knež evski žandari s čudnim imenima i kruti ratnici, zasluž uju usprkos
svajim podlastima, svojim umorstvima i pljačkama kad susjeda, da zauzmu svoje mjesto među
civilizatorima Evrope. Oni su u njezinim politič kim i društvenom ž ivotu bili prvi učitelji.

65
II. PLEMSTVO I VITEŠ
TVO

U desetom stoljeć u obrazavala se u evropskim drž avama; pravna nova klasa plemstvo. Da bismo
ocijenili njezinu važnost, dovoljna je istaći, da u političkom pogledu samo plemstvo od cijeloga laič kag
društva ima politička prava. Poslije ć e i građanstva osvajiti svoje mjesto pokraj nje, koje ć e postajati
sve znatnije, ali kaje ć e ipak sve do kraja starog rež ima biti smatrano mjestom drugoga reda. U
povijesti Evrope plemstvo, ima - premda u veoma različ itim okolnostima – otprilike onu ulogu, koju su
u rimskoj povijesti imali patriciji, dok burž azija ima pritom ulogu plebejaca. Oba su se ta sloja tek u
modernoj drž avi stopila u masi građana, kao š to je i u Carstvu s generalizacijom građanskog prava
nestala stara razlike između patricija i pučana.

Plemstva je izvrš ila tako znatan i tako sveopć

i utjecaj na evropsku povijest, da ljudima obič no i ne
pada na pamet, da je ona originalna pajava, koja je svojstvena posebice zapadnaoevrapskom
kršćanstvu. Ni Rimske, ni Bizantska carstva, a ni muslimanski svijet nisu imali niš ta slično. Nema
sumnje, sva primitivna druš tva poznaju plemstva mitolaš kog podrijetla. Ali ta plemstva nestaju s
civilizacijom. Ista se dogadila i sa starim germanskim plemstvom, koje nije prež ivjelo provale.
Srednjevjekovno plemstvo, koje od starogermanskog rastavlja pet stoljeć a, posve je nova i veama
različita tvorevina.

Njoj je prethodila ona moćna aristokracija, dijelom rimska a dijelom sastavljena od novajlija i
činovnika, koja se, počevš i od osnutka novih kraljevstava, pojavila i postepeno zadabila sve važ niju
ulogu. Ali ta aristakracija nije plemstvo; ona naime nije u pravnom pogledu klasa, kojoj, ljudi
pripadaju po rođenju. Ona je sama druš tveni razred, koji čini skupina moćnih ljudi. Povrh toga, bez
obzira kolika je bila njezina faktična moć , ona pravna ne posjeduje nikakav privilegij. Najveći
zemljoposjednik iz vremena Karla Velikog nema pred pravosuđem nikakav različit polaž aj negoli obič
an
slobodni čovjek.

Dvije su stvari pridonijele formiranju plemstva: neprestano smanjivanje broja slobodnih ljudi i vojna
služ ba u feudalnom obliku; a od ovih dvaju razloga drugi je mnogo važ
niji od prvoga, te ovaj može čak
biti i zanemaren.

Domanijalni je sistem š ireći se pravno degradirao seosko stanavniš tvo i sveo ga na viš e ili manje
potpuno robavanje. Oni, koji su sač uvali svoju slobodu, naš li su se u privilegiranu položaju, te većod
X.st. riječliber poprimila značenje nobilis. Stari pravni obič
aji u pogledu familije i baš tine primjenjuju
se sad jošsama na njih. Opće pravo slobodnih ljudi pretvara se u njihovu korist u izuzetno prava.
Connubium se u rimskom pravu preš irio. U poč etku Srednjega vijeka on je skuč en. Porodično pravo
najzad ostaje samo povlastica malog broja ljudi kao i nasljedni zemljoposjed. (allodium).

Ti slobodni ljudi, kojih broj nije moguć e odrediti, zadrž ali su dakako pravo da nese oruž
je. Njihov im
je posjed omoguć avao da uzdrž avaju konja za rat. Oni su prije svega ratnici.

Ali pored njih postaji jošjedna klasa slobadnih ljudi, koja je bar u Francuskoj, jošbrojnija od prve, a
ta su vazali. Oni ne ž ive od svojih vlastitih imanja, od svojih, alodija, nego od lena, koji im u ovo
ratarsko doba služ i kao plać a. Kao i ostali, pa čak joša i već
oj mjeri, oni su oruž anici. Za razliku od
prvih, oni nisu nasljedni, jer se leno prenosi s oca na sina same ako je sin sposoban za ratovanje. Ako
otac za sobam ostavi same kćeri ili sinave, koji su nesposobni za vojnu služ bu, lena se vrać a seniaru.
Ali taj je slučaj rijedak. U Francuskaj su većod Karla Ćelavog lena nasljedna, pa premda je to u
Njemač koj bilo formalno priznato tek pod Konradom II., sigurno je ustvari postajala veći prije toga
datuma.

66
Osim tih slobodnih vojnika, jednih koji su vlasnici aladija i drugih, koji su drž aoci lena, ima i
neslabodnih. To su snaž ni i vjerni kmetovi, koje seniori vode u rat kao tjelesne č
uvare, a u vrijeme
mira stavljaju na povjerljiva mjesta; ta su minsteriales, Dienstmannen, kojih ima osobite mnoge u
Njemač koj i koji č
ine aristakraciju među neslobodnima.

Sve njih, i slobodne i neslobodne ujedinjuje zajednica jedne i iste profesije: njih vezuje oruž je, i oni
kad preostolog dijela pučanstva už ivaju osobit ugled. Buduć i da su sve intelektualne funkcije u rukama
svećenstva, te samo ratnič ko zvanje mož e laiku pribaviti privilegiran polažaj u društvu.

U vojnič ki staležulazi se tek s punoljetnaš ću. Prilikam stupanja u nj potrebna je podvrći se posebnom
obredu: pedaji oruž ja, koju izvrš ava senior ili koji od njegovih pratilaca. Ovim posvetnim obredom
mladićpostaje vitezom (chevalier), a ta napraosto znač i vojnika konjanika. Taj obred daje onome, tko
mu se podvrgne, ugled po polaž aju, koji time postiž e. U poč etku, ako se sin nekog viteza i sam ne da
posvetiti za viteza, ostaje običan seljak; njegove kć eri budući da ne mogu postati vitezovima, ne
uživaju nikakav poseban polaž aj. Ali ovakve su prilike oč ite privremene. Činjenič no stanje priprava je
uostalom za pravo. Pa općem pravilu, viteza sin bit će i sam vitez. I otuda, za takvag se sina većod
rođenja smatra, da je č lan vojničke kaste, pa ć e ista tako i vitezove kć eri sudjelavati u njegovu
polažaju. Čim je razvoj jednom dospio dotle, a dospio je bar u Francuskoj, krajem X.st rodilo se
plemstvo, to jest nasljedna klasa, koja time, š to jaj netko pripada, svakom od tih pojedinaca daje,
nezavisno od samog druš tvenog polož aja, poseban položaj u drž avi. Nobiless su svi oni, koji sami, ili po
svojim precima, pripadaju vojnič kom stalež u (milicia). Čak ni sloboda nije pritom apsolutno bitna,
buduć i da su i ministeriales s vremenom smatrani plemić ima. 30

Tako se klasa vazala praktič

ki stapa s plemstvom. U svakom slučaju, plemstvo ne dolazi od lena. Jer,
napokon, vitezom može postati i onaj tko nema lena, pa je tek dosta kasno (u XIII. st.) bilo opć
enito
zabranjeno puč aninu da posjeduje leno. Prema tome, plemstvo je stvorila takva socijalna funkcija,
koja pretpostavlja ekonomsku nezavisnost bilo uz pomoćvlastitog posjeda (alodija) ili uz pomoć
feudalnog (leno).

Plemstvo je ustvari vojska, i to nasljedna vojska. I na tom se osnivaju povlastice plemića. One se
objaš njavaju i nameć u kao uzvrat za služ bu, koju vrš e. Plemićne će grofu plać ati porez za svoju
zemlju, jer mu služ i kao vojnik. U tom je jedini privilegij plemstva u pravome smislu: drugih ne ć e ni
imati. Njegov posebni pravni položaj, njegov osobiti status u pogled u porodice, osobiti postupak na
koji, ima pravo pred sudiš tima, sve je to samo oč uvano opć enito pravo slobodnih ljudi, koje je izgubilo
svoju važ nost za seljake.

Važ nost plemstva osniva se na njegovoj druš tvenoj ulozi. Njegove vojničke funkcije izdigle su ga iznad
ostalog pučanstva;.ž iveći u neprekidnim vezama s knezovima, samo ono iz svojih redova daje upravno
osoblje isto onako, kao š to samo ono č ini vojsku. Iz njegovih krugova dolaze kaš telani, nač elnici i
uopć e svi službenici teritorijalne uprave. Ono, prema tome ne istupa samo kao vojnička kasta, nego
također i kao politič ka kasta. Pokraj nje postoji joši sveć enstvo. Pod njima je masa pučana,
neplemić a, koji ih svojim radom uzdrž avaju, da bi se oni, za uzvrat, mogli baviti jedni vodstvom
njihovih duš a, a drugi zaštitom njihovih tijela. Sve to nije neka teoretska ocjena a posteriori. To su već
suvremeni pisci savrš eno točno opazili i zabiljež ili veoma jasnim izrazima.

To plemstvo je do krajnosti brojno, sve vrvi od njih, naroč ito ondje, gdje je domanijalna institucija
veoma rasprostranjena te lako dolazi do stvaranja lena. Mož e se reć i, da je društveni razvitak
razmjeran količini ili, bolje, gustoć
i viteštva, a opada š
to god se više udaljujemo od Francuske prema
Labi. Za Francusku i za Nizozemsku mož emo pretpostaviti, da se u svakom seoskom područ nom gradu
30
Ovo se konač
no ustalilo tek u XIV. st.

67
susretalo viš
e vitezova, pa sigurno ne će bi ti daleko od istine ako procijenimo, da su oni bar u ovim
zemljama, č inili desetinu svega puč
anstva.

Zbog toga ne treba njihov način ž ivota zamiš ljati kao veoma, profinjen. Njihova lena i njihove male
domene omoguć uju im samo da žive. Njihova se vojnič ka oprema sastoji od koplja, ž eljezne kacige,
štita i platnenog odijela. Samo najbogatiji imaju ž ičanu, koš ulju. Kad ne ratuju, ti se surovi vojnici
vjež baju na turnirima, koji su nalik na prave bitke. Odlaze na turnire u stotinama, okupljeni po
pokrajinaina, i ozbiljno navaljuju jedni na druge sve dok neki od njih ne ostane na zemlji. Sve su to
najnemirniji, najratoborniji ljudi, koji bijesno jedni druge uniš tavaju u onim privatnim ratovima,
porodič nim krvavim osvetama, u koje su besprekidno zapleteni. Uzalud je crkva većod kraja XI. st.
najprije u Francuskoj, a poslije u Njemačkoj, »bož jim mirom« smanjila broj dana, kad su dopuš tene
bitke; navika je bila jač a. Kroničar Lambert od Waterlooa pripovijeda krajem XI. st., kako je desetero
brać e njegova oca bilo ubijeno prilikom nekog susreta sa svojim neprijateljima u blizini Tournaia; a
nekako u isto vrijeme, flandrijski grof Robert Frigijac konstatira, sastavljajuć i popis umorstava,
uč injenih, u okolini Brugesa, da bi trebalo viš e od 10.000 srebrnih maraka za isplatu »odmazde«. U
takvoj sredini nema dakako nikakve intelektualne kulture. Samo kod najbogatijih sveć enik, uči
djevojke u porodici č itati. A za dječake postoji samo konj, č im se mogu uspeti na sedlo, oni se znaju
samo tuć i. Vojničke pjesme poput one, š to ju je pjevao Taillefer u bici kod Hastingsa, sva je njihova
knjiž evnost. Oni su žestoki, grubi, praznovjerni, ali izvrsni vojnici.

Treba u tom pogledu ocijeniti pothvate Normana na Siciliji, osvojenje Engleske, čuđenje cara Aleksija
nad flamimskim vitezovima, kad su prolazili kroz Carigrad, a nadasve izvanredni križ arški pothvat. Ona
svojstva, koja francuske i nizozemske vitezove č ine najboljim ratnicima njihova vremena, nemaju
nikakve veze s osobinama rase; ona su plod vjež banja. To je vježbanje bilo najbolje na Zapadu, jer je
viteštvo ondje bilo brojnije, a bilo je to zbog već
e rasprostranjenosti domanijalnog sistema.

Krajem XI. st. viteš tvo je izvanredno proš ireno. Ali viteš ki običaji, to jest onaj pravilnik učtivosti i
lojalnosti, kojim se odlikuju plemić i poslije križ
arskih ratova, jošne postoji. Za njegov postanak trebat
će viš e profinjenosti. No u svakom sluč aju, ona dva osjeć aja, na kojima se ono temelji, većsu
rasprostranjena među vitezovima; to su: pobož nost i č ast. Nema nitko pobož niji od tih vojnika,
usprkos, njihovoj praznovjernosti i surovosti. Oni pomno poš tuju pravo, azila, zaustavljaju se
progoneć i neprijatelja, čim u daljini vide vrš ke tornjeva kakvog samostana. S primjernom pobožnoš ću
idu u procesijama iza relikvija, š to ih redovnici izvode na š etnju po cijeloj zemlji . Odlaze na daleka
hodoč aš ća u Rim, u Jeruzalem. Čini se, da su se bašna, hodoč asničkim putovanjima razvile pjesme
feudalne epohe. A š to se tič e časti, taj osjećaj, koji su moderna vremena baš tinila od njih, posve je
vojnički, Nije to u potpunom smislu moderni pojam časti, jer je ovaj profinjenjeniji. To je prije svega
osjećaj vjernosti i lojalnosti. Ti se vitezovi obič no služ e nevjerom i podmuklostima, ali ne prekrš uju
zadanu riječ . PojamHomagium (hommage), koji je izblijedio u razvitku francuskog jezika, za njih je još
u punoj snazi i odgovara potpunom predavanju njihove osobe, svorne senioru. Vjerolomstvo je za njih
najtež i zločin.31 Oni na sve gledaju s osobnog stajališ ta i s obzirom na odnose č ovjeka prema čovjeku.
Osjeć aj posluš nbsti i discipline potpuno im je tuđ, č im misle da su povrijeđeni smjesta se pobune, i
iskrenost njihova govora izvanredan je pojav. Njihova ekonomska nezavisnost prirodno je među njima
opć enito proš irila moralne sklonosti, koje su se održale i poslije, u druugim okolnostima, i poprimile
profinjenije obike. Normalni temelj, na kom ć e se u toku vremena razviti plemenitost, izgrađen je
dakle većtada. Ona je veoma shvatljiva i posve različ ita od one, koja će biti svojstvena burž oaziji.

31
Upor. Ganelona u La Chanson de Roland

68
Plemstvo ć e do kraja u svom najveć em dijelu, uvijek zadrž ati trag svoga podrijetla od klase ljudi,
kojima je bila tuđa svaka ideja o profitu i o bilo, kakvom produktivnom radu. Kod viteš tva se na neki
nač in može opet ustanoviti antikno shvać anje o radu, koji je nedostojan slobodna čovjeka. Ali u antici
slobodan čovjek poosvećuje svoju dokolicu, koju zahvaljuje radu svojih robova, javnim pitanjima;
srednjovjekovni vitez koristi se onim, što mu daje zemlja, da bi se predao vojnič kom zvanju i služ enju
svome senioru. Trebat će da prođu vjekovi i da plemstvo bude postepeno izgurano s položaja, š to ga je
zauzimalo nekoć, pa da izraz »vivre noblement« (ž ivjeti plemićki, otmjeno) konačno postane sinonim
za »ž ivjeti besposleno«.

69
ČETVRTA KNJIGA

RAT ZA INVESTITURU I KRIŽARSKI RAT

PRVO POGLAVLJE

CRKVA

I. PAPINSTVO

U vrijeme kad se moćCarstva gasila, papinstvo se, kako smo vidjeli prije, okoristilo onim, š to je
Carstvo izgubilo na snazi i sjaju. Ali se papinstvo svojim vlastitim snagama nije moglo održ ati na visini,
na koju se popelo. Ono je poč ivalo na Carstvu, ono se ako se mož emo ovako izraziti izdiglo i razvilo na
njemu. A kad se ono sruš ilo, survalo se i papinstvo za njim. Najprije je bilo prepuš teno nasilju
sluč ajnih kraljeva, koji se otimaju za Italiju i carsku krunu, a u poč etku X. st. postalo je plijen rimskih
feudalaca. Seniori rimske Kampanje bore se među sobom oko toga, tko će papinsku čast pribaviti
svojoj porodici. Nema sumnje, papu i dalje imenuje gradski kler i puk, ali je i suviš e lako izbornicima
silom nametnuti svoju volju ili izabranog sruš iti, ako ne pogoduje ž eljama najjač e stranke. Zajednica
klera i vjernika zadrž ala je svoje prave da redovi to bira papu tako dugo, dokle god je pored papinstva
postojala snaž na vlast. Biranje je najprije nadzirao egzarh, a zatim missi. Ali otkako je Carstvo zapalo
u dekadansu, određivanje papa vrš i se pod pritiskom feudalaca. Pape toga vremena pojavljuju se i
nestaju kako god se svidi feudalnim strankama; ima ih koji umiru od ruke ubojica, a drugi završ avaju
život u zatvoru. U toj rimskoj sredini, gdje je, č ini se, demoralizacija iš la uporedo s njihovom
surovoš ću, spletke ž ena viš e nego jednom raspolagale su tiarom. Maarozia i Teodora podjeljuju je
posredstvom svojih ljubavnika ili svojih uzastopnih muž eva svojim sinovima; legenda o papisi Ivani
samo je do karikature dovedeno pretjeravanje i suviš e stvarnih skandala toga vremena. Jedan od
sinova Marozije, Alberik od Tusculuma najzad je postao senior Rima i proizvođačpapa. Pobrinuo se da
Rimljane navede da priznaju njegova sina Oktavijana kao njegova nasljednika i budućeg papu. Kad je
Alberik umro, njegov ga je sin naslijedio kao gospodar grada, a 955. je, u dobi od 18 godina, primio
najviš u sveć eničku čast onako, kao š to se dobiva leno, uzevš i pritom ime Ivan XII. Pa ipak, bašć e
feudalni papa postati oruđe za obnovu Carstva. Nije ni potrebno reć i, da ga je na to naveo samo njegov
osobni interes, i da je on u velikom č inu, š to ga je tada izvrš io, vidio samo obično sredstvo za
ostvarenje svojih ciljeva. To š to je 962. pozvao u Rim Otona I. i polož io mu na glavu carsku krunu,
uč inio je samo zato, š to se u tom trenutku trudio, da dobije njegovu pomoćprotiv markiza Berengara
od Ivreje, takozvanog kralja Italije, svoga smrtnog neprijatelja. Tradicije iz vremena Lava I. i Karla
Velikog bile su tako srozane, da Ivan XII. sigurno nije ni pomislio, da će Oton o Carstvu sebi stvoriti iš ta
viš u zamisao od one , š to ju je on sam imao o papinstvu. U Rimu viš e nitko nije razumijevao velike
riječi, koje su nekoćvladale historijom. Kad je opazio, da je novi car svoju vlast shvatio ozbiljno, i da
njegova rimska senjorija ugrožena, pož urio se da ga izda i spletkari protiv njega. Oton se vratio u Rim,
sazvao sinod, na kom je Ivana. XII. dao zbaciti, i primorao Rimljane da se zakunu, da ubuduć e više ne
će imenovati pape bez njegova pristanka ili bez pristanka njegova sina. Lav VIII. izabran je u njegovoj
prisutnosti, a zatim je otiš ao. Ali Rimljani su popustili samo pred silom. Tek š to je Oton otputovao,
protjerali su Lava i nanovo pozvali Ivana XII. Poslije njegove smrti, ne vodeć i brigu o svojoj zakletvi,
izabrali su na njegovo mjesto Benedikta V. Oton se ,opet morao vratiti i opsjesti grad; dočepao se
Benedikta i poslao ga u progonstvo u Hamburg i uspostavio na vlasti Lava. Kad je ovaj umro, Ivana XIII.,
imenovanog pod njemačkim utjecajem, uskoro protjera jedna pobuna, i car je 967. opet morao prijeći
Alpe da ga vrati na prijestolje.

Kako se vidi, papa u svim tim sukobima istupa nasuprot caru samo kao rimski senior, gotovo kao
neposlušni vaza. Očita je suprotnost između velikih uspomena, š
to ih doziva njegovo ime, i lokalne

70
uloge, u koju je zatočen. Zahvaljujuć i udaljenosti od Njemač ke, rimski se feudalci uvijek nanovo
pridižu nakon š to su bili upokoreni. Pod Otonom II. Crescenzi su isto onako moć ni ti Rimu, kao š
to je
prije njih bio Alberik, i Rossanov poraz nije mogao smanjiti njihov utjecaj.

Oton III. je neodređeno maš tao o tome da obnovi savez pape i cara, ugledajući se u teoriju, a ne u
karolinš ku stvarnost. Maš tao je da Rim učini središ tem dvostruke vlasti, koja bi odonuda upravljala
kršćanskim svijetom u nerazrješ ivom jedinstvu. Kad mu je bilo 25 godina, prispio je u Grad, ondje dao
izabrati svoga bratića Brunona pod imenom Grgura V. (996) i od njega primio carsku krunu. Zatim je na
samrti odabrao najuč enijeg čovjeka svoga vremena, Gerberta, nadbiskupa u Reimsu, a poslije u
Ravenni, da bude doveden na prijestolje Svetoga Petra. On je uzeo ime Silvestar II., podsjeć ajući time
na onoga Silvestra I., o kom legenda tvrdi, da je pokrstio Konstantina. Car se smjestio pokraj njega na
Aventinu, u palač i, koja je svojom raskoš i sjećala na bizantsku palač u i koja je u svoja pravila o
ponaš anju preuzela strogost uobič ajenu u samostanskim propisima. Zalutavš i u idealistič
ke sanjarije, u
kojima je moguće pronaći utjecaj njegove majke Theophane kao i onih biskupa, koji su ga odgojili. car
je, č ini se vjerovao, da je moguć e Rim nanovo uč initi središ
tem svijeta; ali to je sada imao biti Rim, u
kom ć e vlast biti podijeljena između pape i cara. Ni on, ni Gerbert, izgubljeni u svome maš tanju; nisu
dož ivjeli ostvarenje. Realnost im se kruto osvetila. Jedna pobuna Rimljana primorala je cara da bjež i;
umro je 23.siječ nja 1002 u Paternu, na području Mont Soracte, bolestan od toga, š to mu se san razbio.

Stranke su se sad nanovo stale boriti za grad: s jedne strane Crescenzi, a s druge strane grofovi od
Tusculuma. Benedikt VIII., koga su doveli grofovi od Tusculuma, održ ao se dozvavš i u pomoćHenrika
II., kao što je Ivan XII. dozvao Otona. Naslijedio ga je brat njegov. Ivan XIX. (1024-1038), laik koji je u
jednom danu primio sve sveć eničke stupnjeve. On je okrunio Konrada Il. Poslije njega izabran je i treći
član porodice Tusculum, Beriedikt IX. Njega su Crescenzi protjerali i na njegovo mjesto doveli Silvestra
III., koga je njegov protivnik, vrativš i se na čelu svoje stranke uskoro opet istjerao. Nato je Silvestar
tiaru prodao Grguru VI. U isto vrijeme postojala su trojica papa!

Obnova Carstva nije dakle dovela do ojačanja papinstva. Osim Otona III., novi carevi ne preuzimaju
karolinšku tradiciju. Oni vladaju zajedno s crkvom, a to znač
i s biskupima, a ne s papom. Njime se
služe samo da im polož i krunu na glavu.

Što se tiče ostaloga, njima ne polazi za rukom da u Rimu uvedu red, a time se, uostalom, malo bave.
Papa ih naime li maloč emu mož e smetati, jer nema nikakve vlasti u crkvi. U Rimu samom, kler je u
rukama stranaka i ne protestira, ne poduzima nikakve napore, da bi stolici Svetog Petra pribavio njezin
nekadaš nji sjaj, pa čak ni njezino dostojanstvo. Reforma, koja ce ga uzdić i, morala je doć i izvana;
stoga je ona nuž no morala papinstvo dovesti u sukob s carem.

II. CLUNYJSKA REFORMA

Disciplina, moral, učenost i bogatstvo crkve poraslo je ili povećalo se pod Karolinzima. Ono je ovisilo
o njihovoj pomoć i, pa prema tome o njihovoj snazi. Pad te snage neizbjež ivo je morao crkvu dovesti u
krizu, te ju je zaista i doveo; no ona je, kao š to se to deš ava i s krizama političkog ustrojstva, bila
polazna toč ka za obnovu aktivnosti. U Njemač koj, gdje je carska crkva većza Otona postavljena na
čvrste temelje, ta je kriza potrajala malo, te je pod upravom biskupa karolinš ka tradicija bila brzo
opet prihvaćena, a intelektualna je kultura svećenstva nanovo poš la onim putem, š to su ga ocrtali
Karlo Veliki i Alkuin. Ali na zapadu Evrope nije bilo isto. Feudalizam je š ireći se i razarajuć i državu
neizravno zahvatio i crkvu. U. Francuskoj, Lotaringiji i Italiji polož aj je biskupa otprilike jednak papinu
polož aju u Rimu. Oni se moraju braniti od susjednih feudalaca ili pak dolaze na biskupske polož aje

71
tako, da su ih feudalci nametnuli kleru; ovi ih protjeruju, ako se ne sviđaju najjač oj stranci, ili čak
kadš to ubijaju, ako im previš e otvoreno prkose. Papa im ne mož e pružiti nikakvu pomoć. U Francuskoj
kralj mož eš tititi samo one, koji su na njegovoj domeni; uostalom njih on imenuje. Polož aj samostana
jošje bjedniji. Laič ki seniori koji im se nameć u kao advokati (kad naprosto ne uzmu sebi naslov
opata), pljač kaju njihove zemlje, stvaraju lena za svoje ljude na račun samostanskih domena, nameć u
im uzdrž avanje svojih služ benika, svojih lovačkih pasa, ukratko, izvrgavaju ih pljačkanju, a da im u
tome nitko ne mož e pomoć i.

Kako je laička vlast slabila, crkva trenutno prolazi, kroz krizu, iz koje je imala izać
i snaž
nija, jer će
ostati sama. Bila je kadra da ž ivi sama od sebe i da snage, koje su se za trenutak skrenule na korist
države, upotrebi samo za sebe. Obnova je nuž no morala doć i od onoga dijela klera, koji je bio
najneovisniji od laika, a to su bili redovnici.

Za razliku od onoga, š to se događalo s drž avom, bolest crkve bila je tek površ na. Proš irenje
feudalizma zahvaća je tek posredno, ali njezino ustrojstvo, budući da ona ostaje izvan politič kog
društva, nije moglo biti zahvaćeno. Kakogod je nered koji ju je zahvatio, bio velik, on nije razorio
ništa bitno. Episkopalna organizacija održ ala se dalje, kao š to su se održali i samostani. A održ ala se i
pobož nost, jer premda su uč enost i disciplina opale, pobož nost se poveć ala u tome smislu, š to se
proširila. U X. st. župe se rasprostiru svuda po zemlji. Seoske crkve česte su sada na zemljoradničkim
područ jima. Samostanske domene boIje su organizirane od laič kih i privlač
e ljude u masama. Znatan
dio njih postaju cerocensuales (to jest crkveni kmetovi), pripadaju svetom zaš titniku samostana,
pribavljaju mu klijentelu, koja propagira njegov kult i hvali njegova čuda. Ovo je u punom smislu doba
lokalnih svetaca kao š to je i doba lokalnih vlada. Takvi su na pr. Sv. Lambert, Sv. Hubert, Sv. Bavon,
Sv. Trond. Oni su kao neki veliki vazali bož ji, a ljudi se utječ u pod njihovu zaš titu. Njihove relikvije
vrše čaroban utjecaj. Redovnici ih iznose na procesije po zemlji. Uz njihovu pomoćodvraćaju vitezove
od privatnih ratova. A č udotvorna moć, š to je posjeduju, zrač i na redovnike, koji ih č uvaju. Jer svece
nalazimo opć enito u samostanima, a ne u biskupijama. Utjecaj opatija raste i po tome, š to mnogo
seoskih crkava pripada njima ili ovisi o njima, ili pak služ be bož je u njima vrše redovnici. Ideal svetosti
toga vremena, samostanski je ideal. On zahtijeva odricanje od svega zemaljskog poradi spasa duš e,
nebrigu za svaku socijalnu aktivnost pa č ak i za svaku drugu vrlinu osim odricanja, poniznosti i č istoće.
I bašje otuda imala doći obnova crkve, a ne od biskupa, bilo da su oni napol feudalci, kao u
Francuskoj, ili vjerni karolinš koj tradiciji, kao li Njemač koj. Njihova uč enost ne ostavlja nikakav dojam
na tadaš nju neobrazovanu javnost. Njoj treba svetaca i č udotvoraca.

U tom pogledu: feudalci misle jednako kao i puk, jer su biskupi njihovi protivnici. Oni doduš e
pljač
kaju samostane, ali ih poš tuju, i na svom samrtnom krevetu oni knezovi, koji su ih najviš e
pljač
kali, daju im obilne poklone. Svi oni duboko š tuju svetost i oplakuju nerede; u koje su zapali
samostani, čak i onda, kad su oni sami tome uzrok.

Njihovi se osjećaji dobro vide po pomoć i, š

to je pružaju asketizmu, č im je on postigao neš to ugleda.
U Lotaringiji vitez Gerard de Brogne postaje redovnikom i uskoro stič e toliku slavu zbog discipline, što
ju je uveo u malom -samostanu, koji je osnovao na svojoj zemlji, da mu grofovi Hainauta i Flandrije
stavljaju u duž nost da reformira opatije u njihovim zemljama. Taj lokalni pokret znač ajan je i
pokazuje, koliko je teren za odlučnu reformu, š to je potekla iz Clunyja, bio pripravljen. Ovaj
samostan, š to ga je 910. osnovao vojvoda Vilim od Auvergne, odigrao je pod upravom ljudi, kao š to su
bili Odon (+943) ili Odilon od Mercoeura ( +1049), ulogu, koju bismo po njezinoj važ nosti mogli
usporediti s ulogom isusovaca u XVI. st. Ovdje se dakako nije radilo o suzbijanju hereze, nego o
orijentaciji vjerske misli i vjerskog osjeć aja. Mislim, da bi se moglo reć i, da je redovniš
tvo uz pomoć
Clunyja utisnulo zapadnom krš ćanstvu žig, koji će potrajati vjekovima. Nema sumnje, redovnici su već

72
prije toga imali važ nu ulogu, naroč ito prilikom obrać enja Engleske. Ali je svjetovni kler bio važ niji;
preko njega se manifestirao savez crkve s drž avom. Biskupi su u karolinš ko doba napola kraljevski
služ benici; u Njemač koj postaju knezovima. No bašto je ono, š to Clunyjevci osuđuju. Za njih je
vremeniti ž ivot samo predvorje vječ nosti. Sve mora biti ž rtvovano zbog nadzemaljskih ciljeva. Spas
duš e je sve, a on je mogućsamo uz pomoćcrkve; ona stoga, da bi mogla ispuniti svoje poslanje, mora
biti potpuno čista od svakog zemaljskog upletanja. Ovdje se viš e ne radi o savezu crkve s drž avom,
nego o potpunom podvrgavanju č ovjeka i druš tva crkvi, koja je na duhovnom području posrednik
između njih i boga. Treba dakle smatrati simonijakom svakog onoga tko pogoduje upletanju laičke
vlasti u vjerske poslove. Sveć enik pripada samo crkvi. On ne smije nad sobom imati nikakva seniora, on
viš e ne smije imati porodice. Ženidba sveć enika, tolerirana u praksi, strahota je, koja mora nestati.
Potpuno produhovIjenje crkve, apsolutno provođenje kanonskog prava to je ako većne program u
pravome smislu riječi, a ono bar tendencija Clunyja. Na području pobož nosti ona znači asketizam; na
područ ju politike ona traž i potpunu slobodu crkve, prekid svih spona, koje ju vezuju uz civilno druš tvo.
Mož e se reć i, da je Cluny u tome smislu protivukarolinš ki pravac. Ali on se zalaže za papinstvo, jer je
oč ito da se crkva, ako ž eli biti nezavisna, mora okupiti oko svoga poglavara; koji je u Rimu.

Te političke posljedice, š to ih reforma sobom nosi, nisu se oč itovale odmah. Isprva je svijet u Clunyju
vidio samo obnovu asketskog života, pa su, knezovi i biskupi sa svih strana od njega traž ili redovnike,
koji će regenerirati opatije na njihovu područ ju. Od sredine X. st. reforma se š iri, po cijeloj
Francuskoj, po Italiji, Flandriji, dosiž e Lotaringiju i otuda se u početku XI. st. rasprostire po
Njemač koj. I svagdje kamo dopire, povećava pobož nost, i to vanjsku pobožnost, koja se prije svega
sastoji u vrš enju obreda, u poš tovanju svetkovina, u potpunom oslanjanju u svemu na crkvu, koja je
Kristova vjerenica i njegov predstavnik na zemlji, mistič ko vrelo milosti i spasenja. Raste broj
vitezova, koji stupaju u samostan 32 i knezova, koji umiru u redovnič kim haljinama 33; osnivanja novih
samostana umnož avaju se. U X. i XI: st. ima ili veoma mnogo. Crkva poprima oblik posve nadljudske
ustanove. Svijet ž ivi u atmosferi neobičnih stvari. Čuda su veoma č esta. Zbivaju se prilikom svake
epidemije. Svaka -kuga, svaka glad daje povoda za izvanredne manifestacije, kao š to je velika,
procesija u Tournaiu (XI. st.) U Sv. Trondu godiš nji prihod od darova, š to ih donose vjernici, nadilazi
sve druge prihode samostana. Kad je ondje odluč eno da bude sagrađena nova crkva, puk od svoje volje
dovozi na mjesto kamen i stupove dopremljene Rajnom do Kölna. Bož ji mir, koji u vrijeme velikih
godiš njih svetkovina prekida privatne ratove, posljedica je tog izvanrednog utjecaja crkve na osjeć aje
i misli tadašnjih ljudi. Ali i, nemiri, koji u XI. st. izbijaju protiv ož enjenih svećenika, također se izravno
osnivaju na tom utjecaju.

Uza sve to bilo je i konzervativaca, koji su se preplašili i uzbuniti zbog tih novih raspolož enja. Egbert
od Liègea, Sigebert od Gemblouxa smatraju, da ti redovnici idu predaleko; boje se uzviš enosti i
apsolutnosti njihovih nazora. I ovakvo duhovno raspolož enje u poč etku je općenito kod carskog
svećenstva. Gerard od Cambraia ne pristaje da u svojoj dijecezi uvede bož ji mir. Pa ipak, svi
najplemenitiji umovi i najč iš
ća srca prilaze novom izvoru videći u njemu ideal. I nitko se ne usuđuje da
ga pobija, jer bi to znač ilo pobijati samoga boga. Snaga toga pokreta ostavila je tragove, koji još
uvijek rese naš e tlo. U to se naivno vrijeme podižu prve velike crkve, i crkvena umjetnost poč inje
graditi hramove prevelike za narod, ali uvijek premalene za bož je veličanstvo.34 XI. st. je izvanredno
doba vjerskih građevina, istinska polazna toč ka velikog zapadnog graditeljstva, u kom su dotad uvijek
dominirali Bizant i Ravenna. U isto vrijeme, to je dokaz o golemom porastu bogatstva, š to ga je crkva

32
Poppon, koji postaje opat u Stavelotu.
33
Godfried Bradati vojvoda Ardenski.
34
Ženska i muška opatija u Caenu; katedrala u Tourmaiu, Spiru. i.t.d.

73
prikupila. Za samostane su X. i XI., st. nadasve izrazita, epoha darivanja. Njihovo bogatstvo omoguć
uje
im dakako da poveć aju svoj druš tveni utjecaj uz pomoćmilostinja zaš tite siromaha. i.t.d.

Treba nadalje istać i, da je pristup u crkvu, premda je ona ustvari bila svećenič ka kasta i sve više, kao
i plemstvo, vojnič ka klasa, s dru ge strane ipak bio otvoren svakome. Kmet ne mož e postati plemić em,
ali mu je put u crkvu slobodan. Dovoljno mu je da pođ e u školu i da nauč i latinski. A čim je dobio
tonsuru, on je clericus, a u sjaju, koji okružuje njegovu klasu, uspomena na njegovo podrijetlo
iščezava. Moglo bi se reć i, da svatko, kako god bio siromaš an; u svojoj torbi nosi biskupski š tap. Kako
god je sveć enički staležodozgo bio zatvoren i hermetičan, novačenje u njegove redove odozdo bilo je
u najveć oj mjeri demokratsko. Ne zaboravimo, da je Grgur VII. bio sin seljaka. Ovo ć e se kasnije
promijeniti. Ali svaki put kad u crkvi dođe do obnove vjere, koja se očituje reformom, uvijek se iznova
pojavljuje ovo regeneriranje iz redova puka. Ono je sigurno bilo veoma snažno među Clunyjevcima i
treba, ga također ubrojiti među razloge njihova uspjeha.

Najzad, crkva bašu X. i XI. st. konačno osvaja onaj privilegirani polož
aj ii druš
tvu, koji će zadržati sve
do kraja starog rež ima. Sveć enici su u to vrijeme u svakom pogledu stekli nezavisnost od civilnih
sudova; a crkveni su (duhovni) sudovi proš irili svoju kompetenciju na sve one civilne poslove, koji
imaju veze s vjerskim ž ivotom, bilo da su, kao ženidba, u osnovi sakramentalan č in, ili da se kao
ugovori potkrepljuju zakletvom, koja ih time pretvara ti vjerski čin.

Tako je, dakle karolinška drž ava slabeći prestala da pruž a ruku pomoćnicu svojoj saveznici crkvi. Ona
je zbog toga trenutno zapala u teš koće i položaj njezina visokog osoblja, poč evši od pape pa do
biskupa, svagdje je bio uzdrman, osim u Njemačkoj. Ali njezino oslabljenje, koje je otuda proizaš lo,
naš lo je nadoknadu ti potpunijoj slobodi i orijentaciji vjerskog osjeć aja, koji je odbacio smetnje
vremenitih briga i okrenuo se isključ ivo prema nebu. Redovnici, i to u prvome redu clunyjevski
redovnici, propagatori su tih novih tendencija. One su postigle dvojak rezultat; s jedne strane, budući
da je crkva posrednik, neophodno potreban za spaš avanje, koji svoje djelovanje upravlja isključivo
prema posljednjim ciljevima, te joj tendencije daju takav utjecaj na duš e, kakav nije imala nikad
prije toga. S druge strane, one joj daju izvanrednu snagu navodeć i je da odbaci svako starateljstvo,
svako laičko upletanje u njezine poslove, smatrajuć i ga napadom na svoju č istoću. I najzad, njezin joj
je ugled donio golemo bogatstvo u zemljama, iIi milodarima, u privilegijama.

Cio se ovaj pokret odvijao izvan Rima i izvan papinstva. Ali on je onamo nuž no morao stić
i i odjednom
predati u ruke nasljednika Svetoga Petra, nemoć nog careva zaš titnika, koga su degradirale spletke
feudalaca i sukobi stranaka, upravu nad tom golemom snagom, koja je radila za njega i č ekala
trenutak, kad će otpočeti, da djeluje pod njegovim zapovjedniš tvom.

74
DRUGO POGLAVLJE

RAT ZA INVESTITURU

1. CARSTVO I PAPINSTVO OD VREMENA, HENRIKA III. (1039)

Pridiž ući 962. Carstvo, koje je palo i bilo poniženo za vrijeme posljednjih nosilaca carske č asti i koje
od 915. č ak uopće nije imalo nikakvih, nosilaca, Oton je bez ikakve sumnje htio nastaviti karolinš ku
tradiciju. Primajuć i krunu iz ruku Ivana XII. i uzimajući naslov cara Rimljana (Romanorum imperator),
on je sebi dakle dodijelio ulogu svjetovnog poglavara krš ćanstva, u č emu se, i sastojala sama bit
carskog dostojanstva. Vlast, koju je preuzeo, bila je univerzalna vlast, i to isto tako univerzalna kao i
samo pokoravanje crkvi. Ali kakve li suprotnosti između onoga, š to je bilo, i onoga š
to je trebalo biti!
Pod Karlom Velikim, pod Louisem Pobož nim, pa č ak i pod samim Karlom Debelim Carstvo se zaista
prostiralo po cijelom ili gotovo cijelom Zapadu. Njegova stvarna rasprostranjenost podudarala se, ako
se tako možemo izraziti, s njegovim univerzalizmom. Oton naprotiv vlada samo nad Njemač kom i
Italijom. Ustvari, Carstvo, onakvo kakvo ga je on osnovao i kako se nastavilo poslije njega, sastoji se
samo od skupine drž ava, kojoj se od Konrada II. pridružila i kraljevina Burgundija, stečena time, š to ju
je ustupio njezin posljednji kralj Rudolf III. (1033.). Ako je Carstvo i zadrž alo svoje ime, ono u
stvarnosti više ne obuhvaća sveukupno katolič ko kršćanstvo.

Ono isto tako nije zadrž alo ni ono intimno, jedinstvo s papinstvom, onu suradnju duhovne i
svjetovne vlasti u upravljanju svijetom, koja je temelj karolinš ke koncepcije i od koje se sastoji
njezina veličina. Pod novim carevima papa je ili u otvorenoj pobuni protiv onoga, tko bi trebao da je
njegov saveznik, ili je njegova kreatura bez utjecaja i ugleda. Otonov san, da obnovi mistič ki brak
papinstva s carstvom, okrutno se rasprš io. Mozaik u crkvi Sv. Ivana Lateranskog pretvorio se u laž. U
novom poretku stvari papa ima tako podlož nu ulogu, da njemač ki kralj jošprije svoje krunidbe u Rimu
uzima naslov rimskoga kralja, ističući time svoje pravo na krunu, koju ć e mu papa, kao neke vrsti
obredni meš tar staviti na čelo, ali koji ne može ni pomisliti na to, da bi mu je uskratio.

Ustvari carsko je dostojanstvo ubuduć e samo privjesak, samo posljedica sticanja kraljevske č asti u
Njemač koj. Naslov cara nosi njemač ki kralj, to jest onaj kralj, koga su priznali i prihvatili jedino
njemački knezovi, jer italski i burgundijski nisu nikad sudjelovali u biranju kraljeva. Ali pritom se ipak
održala tradicija: premda carska č ast pripada njemač kom kralju, Carstvo ipak nije ni po č emu
Njemač ko carstvo. Kako god bilo izmijenjeno i sniž eno njegov ga univerzalizam priječ i, da se pretvori u
nacionalno carstvo. Buduć i da je rimsko, ono ne mož e posebice pripadati nijednom pojedinom narodu.
Jednako onako, kao š to Karlo Veliki i njegovi nasljednici nisu bili franački carevi, tako nisu ni Oton i
njegovi nasljednici bili njemački carevi. Umjesto da je Njemač ka, ako se može tako reć i,
nacionalizirala Carstvo u svoju korist, dogodilo se, da su se njezini kraljevi većsamim tim š to su znali
da su svi unaprijed označ eni kao carevi, denacionalizirali na njezinu š tetu. Njihovo je poslanje većod
prvoga dana njihove vladavine u nerazmjeru s njihovom zemljom; ono je već e od nje, ono je svodi na
to, da bude samo dio cjeline, nad kojom oni vladaju. Ukratko, novi carevi su osuđeni na neobič an
polož aj, da ne budu ni univerzalni ni njemač ki vladari. Stvarnost im ne dopuš ta da budu jedno, a
tradicija da budu drugo.

Sve do kraja XII. st. oni su neosporno bili najmoćniji vladari na Kontinentu; no ipak, kad se okolnosti
razmotre izbliže, veoma se brzo mož e opaziti, da je njihova snaga više prividna negoli stvarna. Carski

75
teritorij na prvi pogled pobuđuje dojam impozantnog područ ja, koje ima sve uvjete za golemu
ekspanziju. Na sjeveru ga zapljuskuje Sjeverno i Baltičko more, na jugu dotiče obale Jadrana, te se
čini, da je time š to posjeduje Italiju i obale Provanse, koju je Carstvo steklo s Burgundijom,
predodređeno da jednoga dana zavlada nad Sredozemljem. Ali na nesreć u, ono nije i ne može biti
drž ava. Vlast careva oslanja se zapravo samo: na crkvu, ili, točnije, na biskupske knež evine, za koje se
svaki od njih, poč evš i od Otona, pobrinuo da im poveć a prostranstvo i prihode, i kojima nosioce oni
sami imenuju iz redova sebi vjernih ljudi. Carevi dobivaju bašod tih knež evina najveć i dio svojih
prihoda i svojih vojnih kontingenata. A š to se tiče laičkih knezova, oni postaju, usporedo sa sve većim
razvojem feudalizma u Njemač koj, kome pogoduju ekonomski uzroci š ireći domanijalno ustrojstvo,
sve neovisniji, kao š to se to događalo i u Francuskoj. No za razliku od francuskih kraljeva, car nema
nikakvih dinastič kih teritorija, nema svoje vlastite knež evine, koje zemlja i ljudi pripadaju njemu i
gdje se on osjeća na č vrstome tlu. On luta po carstvu; nema svoje prijestolnice. On je vječni putnik,
sad je s druge strane planina, sad li Saskoj u Švapskoj ili u Frankoniji. Takva lutalač ka vlast udružena
je s odsutnoš ću svake laič ke administracije. Nje nema, niti je može biti. Jer ekonomski uvjeti, koji su
upropastili karolinš ku administraciju postoje jošuvijek i jošuvijek izazivaju svoje posljedice. Konrad
II. morao je služ beno priznati nasljednost lena. Iz jedne vladavine u drugu komadanje Carstva na
kneževine sve se viš e pojač ava. Što dalje, car sve manje mož e računati na ikoga osim svojih biskupa.

Ne treba pretjeravati s predodžbom o snazi, koju mu oni daju. Ona ustvari nije velika. Dovoljna mu je
da ostane jači od svakog kneza posebice; ali nije dovoljno čvrsta, da bi mu dopustila da intervenira van
svoga područja, i da se nametne inozemstvu.

Slavene je djelomice pokorio Oton I., ali su se oni pod Otonom III. pobunili, i otada viš e nije
uč injen nikakav novi pokuš aj da im se nametne krš ćanstvo i njemač ka prevlast. Od kraja X. st. ona
također opada i u sjevernim zemljama. U Dansku nisu krš ćanstvo prenijeli carevi, nego danski knezovi
iz Engleske (za vrijeme vladavine Knuta Velikog. 1018); u Norveš koj su to isto uč inili pod Olafom
Svetim, 1016, a u Š vedskoj pod Olafom Djetetom, 1006. Češ ka i Ugarska potpuno su zabacile ovisnost,
koju im je Oton I. trenutno nametnuo. Sjajniji polož aj nije imalo ni na zapadu. Poslije smrti Otona II.
viš e nema ni govora o zahtijevanju ma i najmanje prevlasti nad kraljevima Francuske. To š to je Konrad
II. stekao Burgundiju, prije dokazuje slabost negoli snagu Carstva. jer se ono time poveć alo samo po
imenu. Njemački vladari nisu nikad ni pokuš ali da djeluju na tu zemlju, koju su tako potpuno prepustili
samu sebi, da njezini stanovnici nisu č ak ni opazili, da su preš li pod vrhovnu vlast neke njemačke
dinastije. Na zapadnoj granici njemač kog kraljevstva, Lotaringija, nasilno pripojena 925. ostaje
buntovna nezadovoljna, te bi sigurno prekinula svoje veze, usprkos vjernosti biskupa u Liegeu,
Utrechtu i Cambraiu, da su ti feudalni knezovi mogli nagovoriti razborite Kapetoviće da pomognu
njihove pobune. Neuspjesi Henrika III., kome poslije viš e godina borbe nije poš lo za rukom ni da uguš i
ustanak, koji su oni pod vodstvom vojvode Godfrida Bradatog podigli protiv njega, pa čak ni da primora
flandrijskog grofa Baldvina V., koji mu otvoreno prkosi u lice, da polož i oruž je, ne dopuš taju sumnju,
da bi se Carstvo većveoma rano sruš ilo, da su se unutraš nji neredi komplicirali vanjskim ratovima. Na
sreć u, nekadaš nji neprijatelji na istoku, Slaveni, Danci, Česi i Madž ari bili su prema njemu isto onako
dobronamjerni susjedi kao i kraljevi Francuske. U XI. st. Češ ka i Poljska su u zavadi. Carevi se u
njihove borbe upleć u samo političkim spletkama, u želji da te borbe iskoriste za sebe.

Zahvaljujući ovoj sigurnosti, š to je uživa izvana, i koju se mudro č uva da ne izloži opasnosti, car
mož e one snage, kojima raspolaž e, besprekidno posveć ivati talijanskim pothvatima. Svaka carska
krunidba u Rimu neizbjež ivo zahtijeva vojni pohod, i car sebi krč i put do Svetoga Petra samo kroz
borbu. I ovdje on ima uza se biskupe, koje je imenovao; ali laič ki feudalci i rimske stranke ne
prihvaćaju njemački jaram i koriste se svakom i najmanjom prilikom da se pobune. Italija mu donosi
samo zamor, brige i opasnosti, ali on ih se, baš , zato što je car, ne mož e odreći ,osuđen je da nosi taj
teret, koji ga paralizira i iscrpljuje. U prvom se č asu osvojenje cijelog poluotoka učinilo neophodno
potrebnim. Bizantinci i Arapi otimali su se za njegov jug. Oton II. je odlučio, da ć e sebi podvrći i jedne

76
i druge. Njegov straš ni poraz kod Rossana (982.) bio je bar spasonosna pouka za njegove nasljednike.
Oni se viš e nisu odvažili na tako opasne pustolovine, pa je tako doš
lo do paradoksalnog prizora, da su
Sicilija, Apulija i Kalabrija, koje carevi nisu htjeli da osvoje, pred njihovim oč ima pale u ruke
Normana.

Osnutak normanske drž ave na jugu Italije, zbio se tako kao da je posuđen iz kakve junač ke viteške
pjesme. Ali koliko god je on izvanredno djelo, ono tim jošjač e potvrđuje vojničku snagu vitezova sa
sjevera; a to djelo samo je uvod u dva druga, jošč udesnija pothvata: osvojenje Engleske i križ
arske
ratove.

Godine 1016 Saraceni su podsjedali Salerno. Uto se četrdeset normanskih vitezova vrać alo s hodočaš ća
u Svetu Zemlju prolazeći onuda uobičajenim putem (hodočasnički put prolazio je Italijom do Barija,
gdje bi se zatim putnici ukrcavali za Carigrad), pa su se okoristili prilikom da ukrste koplja u čast
Kristovu. Zemlja je bila divna, a anarhija, s kojom se borila, budući da je u isto vrijeme bila napadnuta
od nevjernika i uzbunjena ustankom protiv Bizantinaca, obećavala je korisne pustolovine. Glasovi o
tome uskoro su se proš irili po Normandiji, pa su mladi sinovi u porodicama i ratnici u potrazi za
uspjesima u skupinama stali kretati na put, da se pridruž e svojim sunarodnjacima. Ulazili su bez razlike
u služ bu svih stranaka, koje su se medu sobom takmičile, tko će za najbolju nagradu dobiti te
izvanredne ratnike. Bilo im je svejedno, bore li se za Bizantiju ili protiv nje; zarada im je bila jedini
cilj. Oko 1030. jedan od njih, Raoul, većje postigao takav polož aj, da mu je ,knez Pandulf od Capue
dao u leno grofoviju Arezzo. Time su Normani stupili nogom na ovo tlo, a uskoro su ga imali potpuno
zauzeti. Jednoga od njihovih vođa, Vilima, proglasili su njegovi drugovi grofom Apulije. Bilo je već
prekasno oduprijeti se tim pomoć nim vojnicima, koji su se pretvorili u osvajač e sebi u korist. Papa Lav
IX., koga je knez od Beneventa pozvao u pomoć , poveo je protiv njih jedan njemač ki vojni odred, koji
se dao potući, te je papu ostavio kao zarobljenika u pobjednikovim rukama (1053). Dotle se Robert
Guiscard smjestio u Kalabriji, a 1057. je baš tinio grofoviju Apuliju. 35

Drž anje Rima prema Normanima iz osnova promijenilo u vremenu od Lava IX. do Nikole II. Raskol, koji
je većdugo prijetio da će izbiti između latinske i grč ke crkve; konač no je izvrš
en 1054 . i papa je otad
bio izravno zainteresiran da iz Italije istjera i ono malo četa, što ih je Bizant ondje jošimao.

S druge strane, narav odnosa, š to ih je papa održ avao s carem Henrikom III. ,naviještala je pravu bitku
u skoroj buduć nosti. Nije dakle bilo ništa čudno u tome, š to se intimno povezao sa svojim poduzetnim
južnim susjedima i š to je pomogao njihovu ekspanziju. Raspolaž ući zemljom, koja mu uostalom nije
pripadala, 1059. dao Richardu od Arezza u leno Capuu, a Robertu Guiscardu Apuliju, Kalabriju i Siciliju.
Dvije godine poslije toga Robert se dočepao Messine, a tridesetak godina poslije otok je bio potpuno
preotet muslimanskoj vlasti. Isto se dogodilo s posljednjim bizantskim polož ajima u Italiji. Bari i
lombardijska vojvodstva bila su anektirana (1071.), a Robert je zatim, nezadovoljan samo time, š to je
Grke protjerao s Poluotoka, htio da stupi i na Jadransku obalu, pa se domogao Drač a i stao otpućivati
vojne pohode u Tesaliju. Njegova smrt 1085. trenutno je prekinula njegove planove. No oni ipak
dokazuju ratnič ku vitalnost nove drž ave, koja je, zahvaljujući izvanrednoj energiji svojih pustolovnih
osvajača, nastala na tom krajnjem š iljku južne Evrope, gdje je, Bizantu većpet stoljeća usprkos
Langobardima, Karolinzima, njemač kim carevima i Muslimanima, polazilo za rukom da održ i svoje
35
Povijest ovih Normana divno dokazuje, da je juž na Italija bila ekonomski naprednija od sjeverne Evrope. Domać i kraljevi
uzimaju ih u svoju služ bu kao plaćenike, i u toj zemlji, podijeljenoj na dvadeset stranka, oni će postupati onako, kako su to
pokušale, činiti velike trgovač
ke kompanije XIV. st. Knež evine medu sobom dijele čisti plaćenici. Zato š
to je ondje bilo
novaca, oni smjesta dobivaju pojač anje od svojih sunarodnjaka.

77
uporiš te i otvorena vrata prema Zapadu. Ono š to nijedan od uzastopnih posjednika Italije nije mogao
učiniti, izvršili su Normani u manje od pola vijeka. Drž ava, što su je osnovali na dodirnoj točki triju
različitih civilizacija, imala je uskoro prvorazrednu političku važnost, a sudbina joj je namijenila, da u
Evropi odigra neoč ekivanu ulogu.

Niš ta ne pokazuje bolje od posve pasivnog drž anja Henrika III. prema ovoj novoj i poduzetnoj sili, što
se stvarala na granicama Carstva, koliko je u tome Carstvu vanjski privid bio ti suprotnosti sa stvarnom
snagom. On nije imao dovoljno snage da potakne talijansko pitanje. Bilo mu je dovoljno, š to je
privremeno riješ io pitanje papinstva.

Polož aj Rima u trenutku njegove krunidbe za cara bio je jadniji nego ikad. Dok je clunyjska reforma
stjecala vlast nad duš ama i dok je crkva nastojala da onim, š to je u njoj bilo najčiš
ć e i najvatrenije,
osigura svoju duhovnu nadmoć putem revnosnije pobož nosti i strože discipline, stolica Sv. Petra
skandalizirala je svijet trojicom papa, koji su se među sobom prepirali oko tiare i jedan drugom je
prodavali. Pun brige i staranja za vjersku reformu, Henrik je htio zauvijek onemoguć iti da opet dođe
do takvih neprekidnih sukoba i spletki feudalaca, koje su većtako dugo onemogućava papinstvu da
izvršava svoje poslanje. Sinod, š to ga je' sazvao u Sutri, svrgnuo je svu trojicu suparnič kih papa, a
zatim su Rimljani dobili nalog da imenuju kandidata, koga im je car unaprijed odredio. Bio je to
Suidger, biskup Bamberga, koji je uzeo ime Klement II (1046). Druge pape, koje su doš le za njim sve do
kraja Henrikove vladavine - Damazije II. (1048-1049), Lav IX. (1049-1054), i Viktor II. (1055-1057)
bile su, kao i Klement, ili Nijemci ili bar carevi podanici, nametnuti Rimljanima carevom voljom. Svi su
osim toga bili izvrsne pape, uvjereni Clunyjevci, te su papinstvu vratili ugled i utjecaj, koji je crkva
željela da on nanovo stekne. Ali papinstvo je taj ugled i utjecaj steklo gazeć i u oč iglednoj,
protivurječ nosti same one principe, kojima će se ubuduć e nadahnjivati. Nema sumnje, tiranija grofova
od Tusculuma viš e nije izoblič
avala ,izbor vrhovnog sveć enika u korist nedostojnih ljubimaca; ali zar
nije careva intervencija, kako god su povoljni bili njezini rezultati, bila svojatanje prava na izravan
utjecaj u područ je kanonskog prava, i, iskreno govoreć i, očigledno simonija? Henrik nije opazio, da ć e
obnavljajuć i papinstvo, to isto papinstvo nuž no dovesti u sukob s Carstvom. Bilo je oč ito, da baštime
što sve pomnije odabire pape iz redova clunyjskog klera, sve viš e uskoruje trenutak, kad će njegovo
upletanje biti smatrano, bašod onih, koji njemu zahvaljuju tiaru, kao nepodnoš ljiva i zloč inačka
uzurpacija. Većje i Lava IX., poš to ga je za papu odredio car, obuzela griž nja savjesti, pa je dao da ga
Rimljani nanovo izaberu po 'tradicionalnim formama. Latentni sukob morao je izbiti, prije ili poslije.
Nenadana careva smrt 1056. ubrzala je događaje.

II. SUKOB

Njegov nasljednik, Henrik IV., bio je dijete od š est godina, pod čijom je vladavinom Njemač ka dugo
bila paralizirana, najprije burnom regencijom, a zatim opasnom pobunom Sasa. Rim se tim okolnostima
znao okoristiti. Kad je umro Stjepan IX. (1058.), aristokracija se vratila svojim tradicijama i pož urila da
proglasi za papu jednoga od svojih vjernih pristalica, Benedikta X. Ali vremena su se promijenila, i niz
feudalnih papa, završ io se li isto vrijeme, kad i niz carskih papa izborom Nikole II., za koji je zasluž na
reformna stranka, Crkva je odluč ila da zbaci svako starateljstvo, i njemač ko i ono rimskih baruna. lme,
što ga je odabrao novi papa, sjeć a na onoga Nikolu, koji je u lX. st. tako energično proglasio
superiornost duhovnoga mač a; nije bilo moguć e jasnije izraziti volju za novom orijentacijom.

U toku petnaest godina, š to su protekle od Klementa II., papinstvo je zahvaljujući imenovanjima, koja
je izvršio Henrik III., ne samo nanovo zauzelo svoje mjesto na čelu crkve, nego je bilo okruž eno
dubokim poš tovanjem i raspolagalo utjecajem, kakav jošnikad, ni u koje doba nije imalo. Vjerska
obnova, koja se izvrš ila van njega, sada je prema nasljedniku Sv. Petra svrać ala sve želje i svu odanost
cijele crkve, i svećenstva i vjernika. Ova neizmjerna moralna snaga, koju je redovnički asketizam
potakao, dala je najzad Rimu poglavara, koga je ona očekivala i koji je mogao biti unaprijed siguran u

78
njezinu oduš evljenu poslušnost. Ta vjernost Kristu, koja je obuzimala duš e, stapala se sada s vjernoš ću
njegovom namjesniku. Čim progovori, njegovu će riječčuti i duboko poš tovati cio katolič ki svijet. A taj
katolički svijet nije samo poveć ao svoju revnost, nego se i proš irio. Od poč etka XI. st. on se protegao
na Dansku, Siciliju, Norveš ku, na daleki Island, a sva ta nova osvojenja, u kojima papinstvo nije imalo
nikakva udjela, gravitirala su prema njemu. Nikad jošRim nije imao tako prostranu duhovnu domenu, a
ni tako snaž an autoritet. Njegov konačni prijelom s grčkom crkvom god. 1054, pokazao je jošnedavno,
koliko se pouzdavao u svoje snage.

Kako je dakle papinstvo moglo dulje podnositi simonijač ku carevu zaš titu? Kako da mu joši dalje
dopuš ta da raspolaž e s tiarom u korist njemačkih biskupa i da papinu univerzalnu vlast i dalje poniž ava
u korist vladara jedne jedine nacije? Malodobnost Henrika IV. omogućavala je, da jaram bude zbač en.
Nikola II. je 1059. imenovanje papa povjerio zboru kardinala. To je učinio zato, da bi taj izbor ubuduće
zaštitio od svakog stranog upletanja. Tako je jednim udarcem dokrajč io i s burnim izborima, koji su
prouzrokovali dugotrajni pad papinstva, i s carevim upletanjem. Odsad ć e naznač ivanje Kristova
namjesnika pripadati samo crkvi, koja se u miru i slobodi pobož no pribire, da bi donijela svoju odluku.
Posebna klauzula u papinskoj buli određivala je, u suprotnosti s dosad uvijek uvaž avanom tradicijom,
da se taj veliki čin više ne mora nuž no obaviti u Rimu: kardinali su se slobodno mogli sakupiti bilo gdje,
ako su smatrali, da u vrijeme konsistorija ne ć e u gradu biti sigurni.

S ovom novinom mož e se datirati sukob između papinstva i Carstva. On je, otad bio neizbježan, i
Nikola II. nije živio ni u kakvoj obmani u pogledu budućnosti. Nije nipošto bio sluč
aj, š
to je iste godine,
kad, su kardinali dobili pravo biranja, sklopio savez s Normanima.

Istodobno mjere, što ih je papa poduzeo protiv svećenič ke ženidbe simonije daju dokaza, da je mogao
računati na potporu masa. U sjevernoj Italiji puk ustaje protiv carskih biskupa, koji se odupiru
nalozima iz Rima. Nisu nipoš to samo vjerski motivi bili pokretačnemira patarije, to jest fukare, kako
crkveni knezovi i njihove pristalice prezirno krste svoje neprijatelje. Pod utjecajem obnovljene
trgovine, u lombardijskim se gradovima formira jedna nova klasa, građanstvo, i ono ć e se okoristiti
motivom, koji joj je pribavljala pobož nost, da se pobuni protiv biskupa, koji u svom upravljanju
gradovima nisu vodili računa o njegovim novim potrebama.

Godine 1061. Nikolu II. je naslijedio dotadaš nji biskup Lucce i zaš titnik patarija. Uzeo je ime
Aleksandar II. Tako je prvi izbor, š
to su ga izvršili kardinali na prijestolje Sv. Petra, pozvao otvorenog
protivnika carstva. Henrik IV. jošnije bio kadar intervenirati. Njegovim starateljima preostalo je samo
da pomaž u protivupapu Cadalusa, koga je feudalna stranka izdigla protiv Aleksandra, ali koji je gotovo
smjesta opet iščezao. Godine 1073. je Aleksandra naslijedio Grgur VII., te je rat najzad buknuo.

Novi papa bio je jošod dolaska Nikole II. inspirator i intimni savjetnik svojih prethodnika. Stupivš
i kao
njihov nasljednik na papinsko prijestolje, bio je čvrsto odluč io da nasuprot Carstvu zauzme držanje iz
koga ć e proizać
i ili rat ili carevo priznanje superiornosti Rima nad svjetskom vlaš ću. Godine 1075.
sveč ano je, pod kaznom ekskomunikacije osudio investituru svake crkvene funkcije iz ruku laičke
vlasti.

Nema sumnje, da niš ta nije bilo potpunije u skladu s nač elima crkve, ali isto tako, nije bilo nič ega, što
bi bilo neprihvatljivije za Carstvo. Od Otona I. dalje, i sve viš e, kako su se laič ki knezovi feudalizirali,
carska se vlast oslanjala na biskupe. Iz jedne vladavine u drugu u monarsi su gomilali darivanja
zemljom oko biskupskih stolica, da bi ih sve viš e jačali, ali to je oč i to bilo činjeno uz uvjet, da ih oni
sami imenuju i da ih investiraju u njihovoj duž nosti. Predajuć i im biskupski š tap i prsten, znakove
njihove funkcije, oni su im pokazivali, da svoju biskupsku č ast zahvaljuju samo njima, i da od njih
dobivaju u isto vrijeme i upravu nad svojim dijecezama i, samim time, už ivanje svojih knež evina. Biti

79
poslušan papi, pokoravati se kanonskim propisima, pa, prema tome, dopuš tati kaptolima da imenuju
biskupe, a zatim biti obavezan na investituru tih biskupa njihovim laičkim lenima, značilo je predati u
nepoznate, a možda i neprijateljske ruke onu snagu, š to ju je Carstvo dalo prelatima, ne u njihovom,
nego u svom interesu. Izdati zapovijed caru, da se odrekne investiture, znač ilo je narediti mu, da viš
e
ne bude niš ta, jer mu je time sam temelj njegove moći bio oduzet. U tom pogledu Grgur VII. nije ni
jednog trenutka mogao ž ivjeti u obmani. Ali š to mu je bilo stalo do careve moći? Zajedno s
najradikalnijim pristalicama crkvene reforme, on je u svjetovnoj vlasti gledao svoju posljedicu
razdora. Samo je crkva bož anska, samo ona mož e povesti k spasenju, a crkva se ujedinjuje u papi,
»kome se jedinome smije ime spominjati u crkvama i kome svi kraljevi treba da ljube noge«.

Polazeć i od ovoga, Grgur je često pretvaran u neku vrst mističnog revolucionara, u neku vrst
ultramontanca, koji ogorč eno nastoji uniš titi državu. To međutim znači prenositi moderne ideje u
jednu prepirku, s kojom one nemaju nikakve veze. Prije svega, kod Grgura ne može biti nikakva govora
o nekom ultramontanstvu. Sveć enič ka disciplina jošje veoma daleko od toga, da ovisi o Rimu. On još
nipoš to za sebe ne traž i da imenuje biskupe. On samo hoć e, da čistoća crkve viš e ne bude prljana
dodirima laika. A š to se tiče borbe protiv drž ave, što bi to zapravo imalo znač iti? Carstvo nije bilo
drž ava. Njime ustvari ne upravlja car, nego knezovi. Kako smo već vidjeli, nije uopć e bilo
administracije, ni onoga, š to bi se u nedostatku boljega moglo nazvati neposrednim utjecajem
centralne vlasti na ljude. Slabeć i cara kakva je š teta od toga morala zadesiti druš tvo? Nikakva, jer ono
nije vodilo nikakvu brigu o njemu, jer car nije to druš tvo ni branio ni štitio. Iz papine pobjede nije
morala proizaći nikakva katastrofa, a moralo je proizać i dobro za crkvu. Ako ž elimo razumjeti, moramo
se staviti na to stajalište. Ne smijemo zaboraviti, da smo usred feudalnog doba i da druš tvena i
politička revolucija podupire one knezove, koje smo već prije upoznali kao prave organizatore
druš tva. Zbog toga su oni na papinoj strani. Feudalizam radi za njega, kao š to on i ne htijući radi za
njega. Maloprije smo vidjeli, kako građanstvo, koje se tek rađa, pristaje uz Rim, a sada vidimo, da
takav stav zauzimaju i feudalci. Ono, š to pri svemu tome nazivaju drž avom, to nipoš to nije laičko
druš tvo, nego kraljevska vlast, koja sebi podvrgava crkvu i odvrać a je od njezinog poslanja u interesu
svoga, a ne njezinog održ anja.

Po svom prvobitnom podrijetlu, to iskoriš tavanje crkve od strane države sež e sve do karolinš ke
tradicije. Oton I. samo je malko ojač ao i dosljednije oblikovao crkvenu politiku Karla Velikoga. Ustvari
ono š to Grgur VII. napada, to je politič ka koncepcija, koja cara izjednačuje s papom. No mjesto saveza
dviju vlasti, on u crkvenim stvarima postavlja podlož nost prvoga drugome. Jošjednom, neopravdano je
govoriti, da on napada državu. Bilo bi točnije reć i, da joj on oduzima klerikalni karakter. U krajnjoj
liniji, oduzimajuć i caru investituru biskupa, on goni razvoj u smjeru laiciziranja države. I zaista, ovo te
obiljež je jačati poslije njega. Zamislimo li, da je pobijedilo Carstvo, pobjedu bi ustvari odnijela
teokracija, to jest takav poredak, u kome bi svećenici upravljali u ime vladarevo. Naprotiv, Grgur je
povukao sveć enike iz vlasti. Ustvari, on je državu gurnuo putem laiciziranja.

On to č ini i ne sluteć i, ili, točnije, on to č ini, ako hoć emo da se tako izrazimo, iz prezira prema
laicima, koje ne ž eli vidjeti da se uplić u u crkvene poslove. Ali on dobro zna, da su i laici u crkvi i da u
njoj žele ostati. I Henrik IV je uvjereni katolik. I bašto je ono, od č ega se sastoji papina snaga,: a
slabost njegova protivnika. On protiv pape može upotrijebiti samo crkvena sredstva. Njemu ne pada na
pamet, a i ne mož e mu pasti, da mu se licem u lice suprotstavi u ime prava, koja je dobio - od koga? -
od boga. Jer papa predstavlja boga na zemlji. On ga predstavlja tako neporecivo, da se car ne mož e
okruniti bez pape. Nema nikakve moguć nosti oduprijeti se papi unutar crkve, jer bi to značilo tražiti da
crkva proglasi, da je papa nedostojan.

80
.A bašto Henrik č ini. Najzad mu je poš lo za rukom da svlada pobunu Sasa. Bio je slobodan. U
Njemač koj je bilo jošdosta biskupa odanih vladaru i nezadovoljnih; mogao je dakle raditi. Okupio ih je
u Wormsu i 24. Siječ nja 1076 nagovorio ih, da Grgura proglase nedostojnim papinstva. Tek je dvadeset
godina proš lo otkako je Henrik III. imenovao pape, ali kakve li temelji te preobrazbe u odnosu dviju
vlasti,'š
to se otad izvrš ila!

Kad konzervativci nemaju genijalnosti, oni zamiš ljaju, da je dovoljno restaurirati proš lost ne vodeći
računa o sadaš njosti. Vjerovanje, da je uz pomoćnekoliko njemač kih biskupa moguće poslije vladavine
jednog Nikole II. i Aleksandra II., zbaciti papu s njegova prijestolja, svjedoč i o potpunom nepoznavanju
tadaš njeg duha vremena. Niš ta nije moglo bolje posluž iti Grgurovoj stvari nego taj pokuš aj njemač kog
kralja, da kao gospodar raspolaž e s poglavarom cijelog katoličanstva. On je na to odgovorio izopć ivši
Henrika i odriješ ivši zakletve sve one, koji su mu se zakleli na vjernost. Tada se moglo vidjeti, da
odluke sinoda u Wormsu nisu prihvatili čak ni njemač ki knezovi. Jer da su ih smatrali valjanima, nisu
trebali voditi rač unao kraljevu izopć enju. Ali svi su, doznavš i za presudu Rima, napustili Henrika. Da bi
izbjegao opć u pobunu, kralj nije oklijevao da sam dezavuira osudu svojih biskupa i da se ponizi pred
tim papom, koga je tek nedavno dao proglasiti nedostojnim. 28.siječ nja 1077 pojavio se pred njim u
tvrđavi Canossa obuč en kao pokajnik i dobio oproš tenje. Ali je Grgur sebi pridrž ao pravo da posreduje
između njega i knezova. A buduć i da je Henrik, ne čekajuć i da ovaj stupi u vezu s njima, opet uzeo
svoj kraljevski naslov, jedan dio knezova dade krunu Rudolfu Š vapskome. Tako bukne građanski rat.
Henrik se osjetio jač i od svoga protivnika, pa mu se vrati pouzdanije, i on se usprotivi Grguru u lice;
kako je bio nepopravljiv u svojoj tvrdoglavosti, on se nanovo lati onoga sredstva, s kojim je već
jednom postigao tako lošuspjeh. Po njegovu nalogu sastao se sinod u Brixenu i dao papinsku č ast
nadbiskupu Guibertu od Raavenne. Drugo, jošsveč anije izopćenje bilo je odgovor na taj novi proglas.
Ali je u to Rudolf, bio ubijen u bici kraj Merseburga (Grona), a Henrik povede svoga papu i krene prema
Rimu. Dotad je to bilo sigurno sredstvo, kojim je prije Henrika III., bilo uvijek moguće prignuti glavu
feudalnih i buntovnih papa. Ovaj put su doduš e Nijemci uš li u Rim, ali su ondje dož ivjeli samo još
jedno poniž enje. Grgur se povukao u Anđeosku tvrđavu (San-Angelo) i ostao nepokolebljiv. Trebalo je
hitno dati posvetiti Guiberta, koji je pod imenom Klementa III. stavio carsku krunu na Henrikovu glavu.
Zatim se nasljednik Karla Velikog u ž urbi povukao, jer su se Robert Guiscard i Normani približ avali
gradu. Grgur prihvati njihovo gostoprimstvo, pa se povukao u Salerno. Ondje je umro 25.svibnja 1085,
i izgovorivš i slavne riječ i, koje su otada okrijepile tako mnogo prognanih: »Dilexi justiciam et odivi
iniquitatem, propterea quod morior in exilio«.

Lateransku palač u zauzeo je Klement III. Ali što je svijetu bilo stalo do tog uljeza, koga je iz duž nosti
priznavalo svega nekoliko njemač kih biskupa?, Za crkvu je Rim bio ondje, gdje je bio pravi papa, koga
su izabrali kardinali i koji je naslijedio Grgura VII. Nikad jošpapinstvo nije bilo tako moć no kao za
vrijeme tih godina progonstva; nije bilo moćno zato, š to mu je autoritet bio priznat i prihvaćen, niti
zato, š to su ga se bojali, kao š to je to bilo za Inocenta III., nego zbog oduš evljenog i dubokog
poš tovanja, zbog odanosti, š to su ga prema njemu osjećali vjernici. I bašse Urban II., papa, koji je
lutao daleko od svoje prijestolnice,1095., pokrenuo Evropu., svu uzdrhtalu od ljubavi prema Kristu, na
osvojenje Jeruzalema. I dok je tako papa okupljao Evropu oko sebe, car je otezao, boraveć i sad u
Italiji, sad u Njemačkoj, vladavinu potresanu pobunama, izdajstvima, bijegom i povracima sreć e,
iscrpljujuć i sama sebe, a i ono, što mu je jošpreostalo od ugleda u vladanju usred građanskog rata.
Taj rat protiv njega nastavio je, poslije njegova sina Konrada, njegov sin Henrik V., koji ga je najzad
primorao da umre u progonstvu u Liegeu (1006), gdje je biskup Otbert, jedan od posljednjih njegovih
vjernih, bdio nad posljednjim danima njegove tragične karijere. Ali njegova smrt nije riješ ila pitanje
investiture, koje je izazvalo sukob. Henrik V. nije viš e za sebe traž io da raspolaže tiarom i nije se viš e
osmjelio da imenuje protivupape. Sad se sve svodilo na diskusiju o jednom određenom pitanju, koje je
buduć i da je papa sada bio priznat od cara kao poglavar crkve - a kako bi i moglo biti drukč ije u doba

81
križarskih ratova -, najzad naš lo rješenje u prvome od onih konkordata, š to ih je papinstvo zaključ ilo s
jednom laič kom silom; to je bilo Wormski konkordat od 1122., u njemu se car odrekao investiture
biskupskim š tapom i prstenom i prihvatio slobodu sveć eničkih izbora. U Njemač koj će izabranome
kraljevsko ž ezlo davati investituru kraljevskih lena jošprije nego š to bude posvećen, a u drugim
dijelovima Carstva (u Italiji i Burgundiji) davat ć e mu ga, tek poslije posvete. Kod biskupa se dakle
razlikovala duhovna vlast, u vezi s kojom se car odrekao svake intervencije, od svjetovne vlasti, koju
im je i dalje podjeljivao car, ali koju nije mogao uskratiti bez sukoba. Š to se tiče izbora biskupa u
kaptolima, njih su imali podupirati susjedni knezovi, a ne car. Ustvari carska se crkva sruš ila. Ostala je
samo feudalna crkva. Carstvo je od toga trpjelo š tetu. Papinstvu je porastao ugled, ali takav razvoj
ipak nije poboljš avao svećeničku disciplinu. Naprotiv. Svaki izbor imao je postati borbom utjecaja, i
ako viš e nije bilo simonije od strane careva, bilo je pritiska i zastrašivanja od strane velikaš a. Pravo
rješenje bilo bi ono, koje je predlagao Paskal II.: da se biskupi odreknu lena; ali na to nije htio pristati
car, jer bi to golemo zemljiš no bogatstvo preš lo u ruke knezova. Ukratko, kavga oko investiture
završ ila je pobjedom feudalizma nad crkvom. Tako je odsad nestalo onih učenih i obrazovanih biskupa
Carstva; Notgera, Wazona i Bernhardi od Wormsa. Proizlazeći iz sredine kaptola, u kojima su dominirali
mlađi sinovi plemić kih porodica, biskupi su sad u potpunom smislu feudalci, i sad je kod njih od svega
jači svjetovni interes. Htijući osloboditi kler laičkog biljega, crkva ga je tome podvrgla jošviš e nego
ikada.

82
TREĆE POGLAVLJE

KRIŽARSKI RAT

I. UZROCI I OKOLNOSTI

Osvojenje Sicilije u· IX. st. (završ

eno 902. zauzećem Taormine), obiljež ava posljednji polet islama na
Zapad. Otad on odustaje od osvajanja. Š panjolska, kao i drž ave, koje se formiraju na afričkoj obali:
Maroko, Alž ir, Kairuan, Barka, pa sve do Egipta, izgubile su ekspanzivnu snagu prvih vremena. Viš e ne
napadaju krš ć ane, nego ž ive pokraj njih, u naprednijoj i profinjenijoj kulturi, koja je takođ
er postala i
slabija. Oni ž ele samo jedno: da ih ostave u miru i, dakako, da ,im ne smetaju u posjedovanju toga
Sredozemlja, kojemu su zauzeli sve juž ne i istoč
ne obale.

Ali na nesreću to im nije bilo moguć e. Ako su htjeli živjeti u sigurnosti, trebalo je da učine ono, što su
nekad uč inili Rimljani, da sebi pribave obranjive granice. Oni doduš e imaju Š panjolsku, ali je nemaju
sve do Pireneja. Imaju sve otoke u Tirenskom moru, ali nemaju ni Provansu ni Italiju. A kako je
moguće sač uvati Siciliju bez Italije? Moglo bi se reć i, da su se zaustavili prerano, kada su se umorili.
Njihov posjed je neš to nedovrš eno. Njihovi istaknuti polož aji u Evropi bili su krajnje nepodesni za
obranu. Kako bi moglo biti, da ih njihovi siromaš niji susjedi, kod kojih od X. st. neprestano raste
vjersko oduš evljenje, ne napadnu? .

Protivudarac je otpoč eo u Š panjolskoj. Male kršćanske kneževine na sjeveru, u kojima je tlo siromaš no
i neobrađeno, nastojale su prirodno da se proš ire povećavajuć i svoje područ je, koje nisu omeđavale
prirodne granice. Nekadaš nja Š panjolska marka stekla je u vrijeme karolinš kog rasula svoju
nezavisnost, najprije pod imenom Barcelonska grofovije, a zatim pod imenom Katalonije. U brdima su
se obrazovala mala kraljevstva: Navarra, Asturija, Leon pa zatim Kastilija i Aragon. Portugal je najprije
bio ovisan o Kastiliji, a kao posebno kraljevstvo se formirao u vrijeme prvog križ arskog rata, pod
vladavinom burgundijskog kneza Henrika (+1112). Između tih malih država i Muslimana vladao je
neprestani pogranič ni rat, u kome krš ćani nisu uvijek bili sretni. Krajem X. st., pod kalifom Hiš amom
II., razorena je Barcelona (984) a i Sqntiago, pa su kršćani bili primorani da zvona odonuda odnesu u
Kordovu. Ali poš to se ugasila dinastija Omejida (1031), XI. st. obiljež ava napredovanje krš ćana.
Ferdinand Kastiljski dopro je 1057 sve do Coimbre te je primorao viš e emira, pa čak i seviljskog, da
mu plać aju danak. Njegov sin, Alfons VI. (1072-1109) domogao se Toleda, Valencije, a opsjedao je,
Saragossu. U svom je napredovanju u jednom trenutku sa svojom vojskom većbio dopro sve do
Gibraltarskog tjesnaca, ali ga je zaustavio poraz, š to su mu ga nanijeli Almoravidi iz Maroka koje je
seviljski emir 1086. pozvao u pomoć. Uza sve to, napredovanje krš ćana bilo je već, dovoljno značajno,
čim ih Muslimani nisu mogli istjerati iz njihovih brdina, bilo je sigurno, da će doprijeti sve do
Gibraltara.

U Italiji su događaji bili odlučniji. Bizantinci nisu branili Siciliju, ali su jošuvijek drž ali jug poluotoka u
času, kad je dolazak Normana jednako njihovu vlast, kao i vlast islama, zamijenio novom, ratničkom
drž avom, punom životne snage. Osvojenje Sicilije, a uskoro i Malte stvorilo je dvije krš ćanske tvrđave
usred, muslimanskog Sredozemlja. Povrh toga, u rat su se upleli i Pizanci. Neko vrijeme oni su se na
moru već borili protiv Maura sa Sardinije, pa su ih 1016. odanle otjerali. U osvojenju Sicilije
sudjelovali su aktivno. Katedrala u Pizi neke je vrste slavoluk u čast, provale u luku Palerma god. 1067.
Đenova je također otpoč ela svoje pohode i napadala afričku obalu. Tu se jošnije radilo trgovini, bilo
je to gusarenje, pljačkaš ki prepad, pri čemu se kod tih mornara krš ćanska ideja isprepletala sa ž eljom
za dobiti.

Ukratko, dakle počevši od sredine XI. st. zapadni svijet u odvojenim naporima poduzima napad protiv
islama. Ali to nema ništa zajedničko s vjerskim ratom. To su osvajač ki ratovi, koje bi među sobom

83
vodili č
ak i ljudi iste vjere, da su ih okolnosti i zemljopisni polož
aj na to navodili. Normani uostalom
napadaju i Bizantince i Muslimane bez razlike.

Gledajuć i općenito na cjelinu svjetske povijesti, križ

arski se rat oč
ito nadovezuje na te događaje kao
nastavak ofenzive protiv Muslimana. Ali on s njima ima samo jedno zajedničko, obiljež je, da je, naime
uperen protiv islama. Izvan toga, s obzirom na podrijetlo, na cilj na tendencije i svoju organizaciju,
on se od tih događaja iz temelja razlikuje.

Križarski je rat prije svega potpuno i isključ

ivo vjerski pothvat. On se u tom pogledu, što se tiče duha,
koji ga pokreć e, intimno nadovezuje na onaj pokret krš ć
anske revnosti, kome je rat za investituru
također jedna od manifestacija. On se na to nadovezuje i time, š to papa, koji je poveo i pokrenuo rat
za investituru, pokreće i organizira jednako i križarski rat.

Njegov cilj zapravo i nije islam. Da je postojala želja, da Muslimani budu potisnuti, trebalo je pomoći
Š panjolce i Normane. Pravi cilj su Sveta mjesta i Kristov grob u Jeruzalemu. On je većod IX. st. bio u
vlasti Muslimana, i nitko inač e nije o tome vodio brigu. U to naime vrijeme, pod vladavinom Arapa,
nitko nije uznemirivao krš ćane, njihova pobož nost, jošnikome nije bila sumnjiva. Ali u XI. st., bašu
vrijeme, kad je to postala, Turski su se SeIdž uci domogli Sirije, i njihov fanatizam poč inje zlostavljati
hodoč asnike, koji svoje ogorčeno negodovanje zbog beš čašćenja Kristova groba proš iruju svuda. Među
tim hodoč asnicima bili su brojni knezovi, kao na pr. Robert Frigijac. Oč ito je, da javno, miš ljenje nisu
uzbunili izvještaji malih ljudi (kojih mora da nije mnogo dolazilo u Jeruzalem), nego izvješ taji vitezova
i knezova.

Njihovim, uzbuđivanjima, uskoro su se, pridruž ili i koraci š

to ih je poduzeo bizantski car. Od pojave
Seldžuka u prednjoj Aziji, polož aj je Carstva bio veoma nesiguran. U X. st. su makedonski carevi,
Nikifor Foka, Ivan, Cimisk, Vasilije II. uvelike potisnuli islam i vratili granicu na Tigris. Ali su Seldžuci u
XI. st. nanovo zauzeli Armeniju i Malu Aziju. U trenutku, kad se Aleksije Komnen uspeo na prijestolje
(1081) samo obale pripadaju jošGrcima. Viš e nema mornarice. Vojska je nedovoljno jaka. Aleksije
pomiš lja na Zapad. Kome da se obrati, ako ne papi? Jošsamo on vrš i ondje univerzalan utjecaj. Ali
njega je moguć e doseć i samo putem vjere. Godine 1095. on š alje poslanstvo Urbanu II. na koncil u
Piacenzu, dajuć i nazrijeti mogućnost vrać anja u katoličku zajednicu. Nekoliko mjeseci poslije toga, u
Clermontu, 27.studenog 1095, gomila ljudstva, š to se okupila oko vrhovnog svećenika, oduš evljeno je
objavila križ arski rat.

Križarski rat je u osnovi djelo papinstva. On je to i po svom miverzalnom i po svom vjerskom obiljež
ju.
Njega ne poduzimaju drž ave, pa č ak ni narodi, nego papinstvo. Uzrok mu je potpuno duhovni, bez
ikakvih svjetovnih ciljeva: osvojenje Svetih mjesta. Samo oni, koji odlaze bez koristoljubivih
raspoloženja, sudjeluju u oprostu (indulgenciji). Trebat ć e čekati sve do prvih ratova Francuske
revolucije, pa da opet nađemo borce, koji, osim odanosti jednoj ideji, nemaju nikakvih drugih pobuda.

Vjerski zanos i papin autoritet ipak ne bi bili dovoljni da pokrenu takav divovski pothvat, da to
druš tveni uvjeti u Evropi nisu omogućili. Trebalo je da krajem XI. st. u isto vrijeme postoje i onaj
vjerski žar , i ona, prevlast papinstva, i oni, druš tveni preduvjeti. Jedno stoljeće prije toga ne bi to
bilo moguće, kao š to nije bilo moguće ni stoljeće poslije toga. Ideja, koja je ostvarena u XI. st oč uvala
se i dalje kao pokretač ka zamisao i u veoma različ itim okolnostima, ali je vremenom, sve viš e slabila,
Nadž ivjela je č
ak i Renesansu, jer pape jošu XV. st. pomiš ljaju na to, da povedu križ arski rat protiv
Turaka. Ali pravi križarski rat, koji je bio majka svih ostalih, bio je onaj prvi i on je zaista plod svoga
vremena.

84
 Prije svega, jošnije bilo država. Narodi jošnemaju vlada, koje bi imale utjecaja na njih. Politika ne
razdvaja kršć anski svijet, i on se cio mož
e okupiti oko pape.

Nadalje, postoji vojnička klasa, koja je odmah pripravna da pođe: to je viteš tvo. Vojska postoji, treba
je samo pozvati. Š to je kadra uč initi, to je dokazala normanskim osvojenjima u Italiji i Engleskoj. I to
je vojska, koja ne stoji niš ta, jer je opskrbljena i plaćena naslijedim lenima. Nepotrebno je skupljat
novac za sveti rat. Dovoljno je odrediti vođe i put, kojim treba poći. U tom pogledu križ arski je rat u
biti veliki feudalni rat, u kom je zapadno-evropski feudalizam djelovao kao cjelina, i ako se mož e tako
izraziti, svojim vlastitim snagama. U njemu ne sudjeluje nijedan kralj. Zanimljivo je, da ih se nitko
nije čak ni sjetio, a da i ne govorimo o caru, koji je papin neprijatelj.

Zbog toga ni malo ne zač uđuje, što je križarski rat prije svega rekrutirao svoje čete u zemljama, gdje
je feudalizam najviš e napredovao: u Francuskoj, Engleskoj, Nizozemskoj i normanskoj Italiji. U tom
pogledu on je prije svega pohod, ne ćemo reći romanskih naroda, ali svakako romanskog viteš tva.

Bez viteštva bi bio nemoguć, jer je prije svega bio pothvat vitezova, plemić a. Ne treba ga zamišljati
kao neku vrst lavine krš ćanskih masa prema Jeruzalemu. Bio je to u prvom redu pohod vojnika u
protivnom sluč aju, on bi Turcima samo pribavio meso za klaonicu. Iz toga slijedi također, da nije bio
tako brojan, kao š to se to vjeruje. Bilo ih je najviš
e nekoliko desetaka tisuć a. Veći to je razmjerno
golem broj, ali on nema nikakve sličnosti s onim, što bi pokrenula neka vrst masovne emigracije.

II. ZAUZEĆE JERUZALEMA

Pohod je briž no pripremljen pod papin im vodstvom. Redovnički propagandisti bili su razaslani
posvuda. Ali nisu bila zanemarena ni zemaljska sredstva. Kako god je bila velioka ljubav prema Kristu,
trebalo je pokrenuti ljude, pa se nisu bojali, da bi ih »potakli«, da se obrate na njihove mističke
strasti, a i na druge. Excitatoria, koji su tada proš ireni po kršćanstvu, hvale bez razlike količ inu,
relikvija, š
to ih krije Mala Azija, čar i raskošnjezinih običaja kao i ljepotu njezinih ž ena. U korist onih,
što odlaze, poduzete su potrebne mjere njihova se imanja stavljaju pod zaš titu crkve i oni su sigurni,
da ć e ih opet nać i kad se vrate. Što se, tiče ratnog plana, mora da nije bilo osobito teš ko načiniti ga s
obzirom na veliki broj zapadnjaka, koji su posjetili Jeruzalem. Buduć i dn nije bilo dovoljno velike
mornarice, put je morao biti kopneni. Samo su talijanski Normani i č ete iz sjeverne Italije preš le
Jadran, iskrcale se u Draču i otuda marš irale prema Carigradu, gdje je ugovoren sveopć i sastanak.
Krenule su tri-vojske :Lotarinž ani pod Gotfridom Bouillonskim iš li su preko Njemačke i Ugarske;
sjeverni Francuzi s Robertom Normandijskim, bratom, Vilima II. Engleskog, Stjepanom od Bloisa,
Hugom od Vermandoisa, bratom francuskog kralja, Filipa I., Robertom Flandrijskim, siš li su Italijom,
gdje su se pridruž ili Normanima pod Boemundom od Tarenta, sinom Roberta Guiscarda, i njegovim
neć akom Tancredom; najzad, južni Francuzi, pod Raimondom od Toulousa, koje je pratio papinski
legat biskup Adhemar du Puy, uputili su se sjevernom Italijom i obalom Jadranskoga mora. Svi su se
sastali u Carigradu, kamo su stigli u skupinama 1096.

Gomile zanesenjaka, koji su se podigle na glas Petra Pustinjaka, bez vođe i discipline, krenule su već
početkom 1096. pljačkajući i koljući Židove. Ono, š to ih je stiglo u Carigrad, prebacili su Grci š
to su
brž
e mogli na drugu obalu Bospora, a tamo su ih Turci sasjekli.

85
Ako se papa nadao da će uz pomoćkriž arskog rata grč ku crkvu vratiti u svoje okrilje, onda je sigurno
brzo izgubio iluzije. Dodir zapadnjaka s Grcima povećao je antipatiju između njih i jošviš e produbio
jaz. Ali mistički cilj, zbog koga su krš ćani uzeli u ruke oruž je, postignut je. Kroz borbe, zamore i
pogibelji, koje su usporedive s napoleonskim povlačenjem iz Rusije i koje mora da su zahtijevale
jednako mnogo ž rtava, preostatak križ arske vojske najzad se 7.lipnja 1099 pojavio pred zidovima
Jeruzalema. 15. srpnja grad je zauzet na juriš , pa su zatim u ime boga ljubavi i mira, kome je upravo
bio osvojen grob, proliveni potoci krvi.

Posljedica je bila, da je osnovano nekoliko krš ć

anskih državica: Jeruzalemsko kraljevstvo, u kom je
izabran za vladara: Gotfrid Bouillonnski, pod naslovom Zaš titnik Svetoga groba; knež evina Edessa,
gdje su stanovnici, kad je prolazio, dali naslov grofa Baldvinu, bratu Gottfridovom; knež evina
Antiohija, gdje je knezom poslije zauzeća grada postao Boemund od Tarenta. Sve je to bilo
organizirano prema feudalnom pravu, daleko od Evrope, i sa svih strana ugrož eno od jedva okrnjenog
islama. Bile su to kolonije, koje nisu nastale ni zbog jednog od razloga, zbog kojih nastaju kolonije.
Nije bilo ni potrebe da se u takvu daljinu smjesti neko preobilno stanovniš tvo, ni potrebe da se
organiziraju trgovačke poslovnice. Premda je među onima, š to su poš li na križarski rat bilo dosta i
takvih, koji su se zanosili koristoljubivim ciljevima, ipak nije među njima bilo nijednoga, koga bi vodila
želja za trgovanjem. Dominirala je, samo vjerska zamisao. Ali rezultat se smjesta pokazao kao
trgovač ki rezultat. Tu krš ćansku vojnič ku bazu, š to je nedavno osnovana tamo na Istoku, trebalo je
opskrbljivati živež nim namirnicama. Tu su zadać u smjesta preuzele Venecija, Piza i Đenova. Križ arske
kneževine postale su cilj njihovih brodova. Istok Sredozemnog mora bio je sada opet vezan sa
Zapadom. Otada ć e krš
ćanska plovidba morem neprestano jač ati. Najobilnije plodove križ arskih ratova
ubrala je, kad se sve uzme u obzir, građanstvo talijanskih primorskih gradova. Ali cilj tih ratova, nije
se sastajao u tome. Njihov najistinitiji izraz bio je savez vojničkog i vjerskog duha, koji se očituje u
redovima templara i hosiptalijaca.

Kao kršćanski polož aji, križ

arski posjedi su se veoma teško mogli braniti. Edessa je pala već1143., pa
je trebalo povesti nov križ arski rat, koji je završ
en neuspjehom. (2. križ arski rat). Godine 1187
egipatski je sultan Saladin osvojio Jeruzalem, koji viš
e nikad nije bio preotet.

Iz svega tega velikog križarskog pothvata proizaš lo je gotove samo veći brž e aktiviranje trgovačkog
prometa na Sredozemnom moru. On nije niš ta, ili je veoma malo pridonio upoznavanju muslimanskog
ekonomskog i naučnog progresa na Zapadu. Sve je te već bilo poznato posredstvom Sicilije i
Španjolske. On je bar mogao Zapadu otvoriti grčki svijet, ali te se nije ostvarilo. Bilo je prerano, da bi
se zapadnjaci mogli zainteresirati za blago, koje je spavale u bizantskim knjižnicama. Trebalo je
čekati trenutak, da ga bjegunci u XV. st. donesu u Italiju. Bilo je to kao s Amerikom, koju su otkrili
Normani, ali je ena zatim opet zaboravljena i izgubljena, jer je u XI. st. jošnitko nije trebao.

Ukratko, golemi napor križarskih ratova imao je male izravnih posljedica. On nije potisnuo islam, nije
grčku crkvu povezao uz zapadnu, nije sač uvao čak ni Jeruzalem, ni Carigrad. Za uzvrat, njegova je
važnost bila znatna na jednom područ ju, što je bile potpune oprečne duhu, koji je te ratove
nadahnjivao: njihov pravi rezultat sastojao se u razvitku talijanske pomorske trgovine i počevši od 4.
križarskog rata u osnivanju venecijanskog i đenovskog kolonijalnog carstva na Levantu. Veoma je
karakteristične, š
to mož emo cijele formiranje Evrope objasniti, a da se nijednom ne moramo posluž iti
križarskim ratom, osim ovog izuzetka u pogledu Italije.

Postojala je jošjedna posljedica vjerskoga karaktera. Na mjesto pokrš tavanja nekrš ćana putem
propovijedanja Kristove vjere, od vremena prvog križarskog rata dolazi pokretanje vjerskoga rata. Ta

86
metoda bit ć e upotrjebljena i protiv heretika. Hereza Albiž ana i poslije, husitska hereza bit ć
e
iskorijenjene svetim ratom. A š to se tič e pogana, metode upotrjebljene protiv Veneta, Prusa i
Litvanaca karakteristič
ne su: viš
e se ne radi obraćanju nevjernika nego njihovu istrebljenju.

87
PETA KNJIGA

FORMIRANJE GRAĐANSTVA

PRVO POGLAVLJE

OBNOVA TRGOVINE

1. TRGOVINA PO SREDOZEMNOM MORU

Ekonomska organizacija, koja se nametnula zapadnoj Evropi u toku karolinš ke epohe i koja se ondje u
svojim bitnim obiljež jima sač uvala sve do kraja XI. st., bila je, kako smo vidjeli potpuno ratarska. Ne
samo da nije poznavala trgovinu, nego mož emo reć i, da je podeš avajuć i proizvodnju prema potrebama
proizvođač a, čak isključivala moguć nost profesionalne, trgovač ke aktivnosti. Traženje dobiti, pa čak i
pomisao na dobit, bili su joj tuđi. Obrada zemlje služila je osiguranju života porodice; nitko nije
nastojao da je dovede do proizvodnje viš kova, s kojima nitko ne bi znao, š to da počne.

To ipak ne znači, da tada nije bilo nikakve vrste razmjene. Svaka je domena uzalud nastojala da
proizvede sve š to joj je bilo potrebno: bilo joj je pored svega toga nemoguće da ž ivi bez ikakva uvoza.
U sjevernim krajevima vino se nužno moralo dopremati iz juž nih predjela. Nadalje, č esto su bile
lokalne gladi, te je u sluč aju nestaš ice izgladnjela pokrajina nastojala da izvuč e kakvu pomoć iz
susjednih krajeva. Postojala su napokon u stanovitim razmacima mala sedmična trž išta, namijenjena
namirivanju svakodnevnih potreba okolnog stanovnIš tva. Ali sve je to imalo samo posve uzgredno
znač enje. Trgovalo se prigodice, a ne zato, š to je netko, bio trgovac po zanimanju. Nije postojala
klasa trgovaca isto onako, kao š to nije postojala ni klasa industrijskih proizvođača. Industrija se
ograničavala na nekoliko neophodno potrebnih obrtnika, koji su kao kmetovi radili na domanijaInom
dvoru za potrebe domene, kolara, rasprš enih po selima, tkalaca lana ili vune, koji su proizvodili, za
porodič nu potroš nju. U stanovitim područjima, kao na flandrijskoj obali; kvaliteta vune i održ anje
rimskih tehničkih postupaka davali su suknima seoskih tkalaca bolju kakvoć u, tako da su ih traž ili i u
susjednim krajevima. Bila je to specijalnost, kao š to je negdje na drugom mjestu bio dobar kamen ili
lijepo drvo za gradnju. To je dovelo do plovidbe na malim č amcima po tamoš njim rijekama, kojom su
se služ ili također i putnici i hodočasnici. Male luke na sjeveru Francuske i u Nizozemskoj služile su
rijetkim putnicima, š to su dolazili iz Engleske ili odlazili onamo . Ali sve to ne bi postojalo, da se neš to
bitno nije primijenilo u tadaš njim prilikama. Poč etni i nerazvijeni oblici trgovač kog ž ivota, što ih je
upoznalo karolinš ko doba, nisu mogli zadovoljavati nikakvu stalnu potrebu, nikakvu iskonsku nuž du.
Najbolji dokaz, da je bilo tako, bila je sudbina, š to ju je dož ivjelo izjednačenje utega, mjera i novca,
koje je odredio Karlo Veliki. Krajem IX. st. jedinstvo je zamijenjeno raznovrsnoš ću. Svako područ je
ima svoje utege svoje mjere i svoj vlastiti novac. Ovaj nazadak ne bi se mogao izvrš iti, daje trgovina
bila iole važna. Ali ako je tako bilo u Karolinš kom carstvu, nije bilo isto na one dvije jedine toč ke u
zapadnoj Evropi, koje su jošpripadale bizantskom carstvu: u Veneciji i juž noj Italiji. Luke u Kampaniji,
Apuliji, Kalabriji i na Siciliji neprekidno i dalje održavaju redovite veze s Carigradom. Taj je veliki
grad svojom privlačnom snagom dosizao sve do njih. Bari, Tarent, Amalfi i zatim, sve dok Siciliju nisu
osvojili Muslimani. Messina, Palermo i Sirakuza slali su redovito prema Zlatnom Rogu svoje brodove
natovarene ž itom i vinom i odanle dovozili proizvode orijentalne manufakture. Nije trebalo dugo čekati
pa da Venecija nadmaš i njihovu trgovinu. Osnovali su je na lagunama bjegunci u vrijeme langobardske
provale; postala je i skloniš tem akvilejskog patrijarha; isprva je bila samo grad na gomili otočić a,
odvojenih među sobom morskim rukavima; glavni među njima bio je Rialto. Sve to zajedno dobilo je
ime Venecija, koje je dotad obilježavalo obalu. Dolazak relikvija Sv.Marka iz Aleksandrije (826) dao joj
je nacionalnog zaš titnika. Prvi izvor prihoda za stanovniš tvo bio je ribolov i proč išćavanje morske soli.
Bilo je prirodno, da trž iš
te za sve to ne bude posve bliza Italija, koja je ž ivjela ukoč ena u ratarskoj i
domanijalnoj organizaciji i nije imala nikakvih zahtjeva, nego daleki i prož drljivi Bizant. I niš ta ne
potvrđuje bolje suprotnost dviju kultura od ove orijentacije Venecije prema Istoku. Napredovanje

88
islama na Sredozemlju, koje je skučilo broj luka, š to sli hranile veliki grad, koristilo je pomorcima s
laguna. Njihova je trgovina na obalama Bospora uskoro nadmaš ila trgovinu svih njihovih takmaca.
Njihov grad bez zemlje i upućen isključivo na more, vratio je svijetu neš to što je bilo nalik na
nekadaš nji Tyr. S bogatstvom on je stekao i nezavisnost; ne izvrš ivši nikakav lom zbacio je vlast
Bizanta i pod vlaš ć
u duž da (dux) obrazovao trgovač ku republiku jedinstvenog tipa na svijetu. Od X. st.
vodio je politiku, koja se upravlja isključivo trgovačkim interesima. Njegovo bogatstvo možemo sebi
predoč iti na temelju njegove snage. Plovidba morem prisiljavala ga je da stekne vlast nad Jadranom,
gdje st. Sredozemno more opet osvojeno za krš ćansko moreplovstvo. Premda Muslimani i Bizantinci i
dalje plove i trguju uz obale, koje su u njihovoj vlasti, dugolinijska plovidba je preš la u ruke
zapadnjaka. Njihovi se brodovi susreć u svuda po lukama Azije i Afrike; naprotiv, grčkih i muslimanskih
lađa nema u lukama Italije, Katalonije i Provanse. Drugi križarski rat jošje poveden kopnom, ali treć ii
svi idući vode se morem. To su plodonosni transportni pothvati. Četvrti je bio joši neš to posve drugo:
njega je Venecija skrenula u svoju korist a neizravno i u korist drugih primorskih gradova.

Plan se sastojao od napada na muslimane u Egiptu, a odatle je trebalo osvojiti palestinsku obalu.
Križ ari su sklopili sporazum s duž dom Henrikom Dandolom: venecijanska flota imala je prevesti 30.000
vojnika križ arske vojske uz plaću od 85.000 maraka li srebru. Ali križ ari nisu mogli isplatiti utvrđenu
svotu. Venecija im tada predlož i da je namire tako, da se u njezinu korist doč epaju Zadra, krš ćanske
luke, koja je bila suparnik Venecije. Zadar bude zauzet, i flota se većspremala da plovi prema Egiptu,
kadli grčki carevićAleksije, č iji je otac, car Izak, malo prije toga bio zbačen s prijestolja (1195 )
predlož i križarima da ga vrate na carigradski prijestol. Križ
ari to prihvate usprkos papi Inocentu III.,
koji je Venecijance č ak izopćio. Š estog srpnja 1203 flota je provalila u luku; križ ari zaposjednu
Carigrad i dadu okruniti Aleksija. Kad su zatim iskrsne poteš koće s novim carem, grad je 12. Travnja
nanovo zauzet, pa je osnovano latinsko carstvo. Venecija je pritom dobila sve š to je moglo unaprijediti
njezinu pomorsku trgovinu: dio Carigrada, Adrijanopol, Galipolje, otok Eubeju i mnoš tvo drugih otoka,
juž nu i zapadnu obalu Peloponeza i svu morsku obalu od Korintskog zaljeva do Drača. Crno more bilo je
sad otvoreno za talijansku trgovinu, pa su odmah ondje osnovane venecijanske, pizanske i đenovske
naseobine.

Ne mož e se reći, da je Sredozemno more time opet postalo evropsko jezero, kao š to je to bilo u
Starome vijeku. Ali ono nije više brana za Evropu. Ono je nanovo veliki put, koji Evropu dovodi u vezu s
Istokom. Sva se njezina trgovina upravlja prema Levantu. Karavane, koje iz Bagdada i Kine š alju
mirodije i svilu prema sirijskim obalama, stiž u sada na kraju svoga puta do krš ćanskih lađa, koje ih
čekaju podno obala.

II. SJEVERNA TRGOVINA

Ova snaž na ekspanzija, kojoj su posljedice bile neocjenjive za evropsku civilizaciju, ima svoj uzrok
izvan Evrope, ili bar izvan zapadne Evrope. Da na nju nije djelovala privlačna snaga Bizanta, da nije
trebalo suzbiti Muslimane, ona bi sigurno jošmnogo vjekova ostala u čisto ratarskoj civilizaciji.
Ni,kakvi unutraš nji razlozi nisu je primosu sigurnost ometali dalmatinski gusari. Duž d Petar II. Orseolo
(991-1009) osvojio je obalu ,od Dubrovnika do Venecije i uzeo naslov Vojvode dalmatinskog. Venecija
nije mogla dopustiti, da se, poslije osvojenja juž ne Italije Normani, uč vrste i na grčkoj obali. Stoga je
njezina mornarica surađivala s, carem Aleksijem prilikom odbacivanja Roberta'Guiscarda iz Drač a. Ona
je uostalom znala dobro naplatiti svoju suradnju. Godine 1082. dobili su Venecijnci privilegij da
prodaju i, kupuju, po cijelom Bizantskom carstvu bez obaveze na plać anje taksa za to, a u Carigradu su
dobili posebnu gradsku č etvrt kao svoje stalno prebivališ te, buduć i da su bili isključivo trgovci, nisu
prezali pred tim, da se upuš taju u odnose i s neprijateljima. Ali već , u to doba njihovi su brodovi na
istočnom Mediteranu susretali nove takmace: Pizanci i Đenovljani poč eli su u toku X.st. suzbijati

89
muslimanske gusare na Tirenskom moru. Najzad su se doč epali Korzike i Sardnije, a Pizanci , su se
poslije bitaka po obalama Sicilije osmjelili i veću polovini XI. st. , stali uznemirivati obale Afrike. Dok
su Venecijanci od samog početka bili trgovci, Pizanci i Đenovljani prije podsjeć aju na š panjolske
kršćaane. Kao i ovi, oni se sa strašću posveć uju ratu protiv nevjernika, svetom ratu, koji je usto ipak i
koristonosan, jer je nevjernik bogat i obiluje plijenom. Vjerski osjeć aj i pohlepa za dobiti stapali su se
kod njih, u jedinstven poduzetnič ki duh, koji se zanimljivo i energič no očituje u njihovim starim
kronikama. Buduć i da im, je uspjeh pomagao, ohrabrili su se i najzad stali prodirati kroz Messinska
vrata i gusariti po grč kom Arhipelagu. Ali su se Venecijanci veoma malo zanimali za sukob između
križa i polumjeseca. Znali su za sebe sač uvati carigradsko trž iš
te i navigaciju na Levant. I njihove flote
nisu oklijevale čak ni pred tim, da napadaju pizanske brodove, koji su opskrbljivali hranom križare.

Poslije uč vršćenja krš ćana u Palestini, bilo je nemoguć e ustrajati u ovakvom drž anju. Htjeli ili ne
htjeli, morali su dopustiti pizanskim i đenovskim brodovima da surađuju u pomorskoj trgovini između
križarskih država na sirijskoj obali i Zapada. Neprestani prijevoz hodoč asnika, vojna pojačanja, ž ivež ne
namirnice i svakovrsna opskrba uč inila je od ove plovidbe tako bogat izvor, dobiti, da se vjerski duh,
koji je isprva nadahnjivao mornare tih dvaju gradova, podredio smislu za trgovinu. Uskoro su njihovi
brodovi plovili ne samo prema krš ć anskim, nego i prema muslimanskim lukama. Od XII. st. oni marljivo
i često dolaze u Kairuan, Tunis, Aleksandriju. Godine 1111. su Pizanci, a 1155. Đenovljani dobili
trgovinske privilegije u Carigradu. U trgovač kim središ tima na Levantu nastale su venecijanske,
pizanske i đenovske kolonije, okupljene svaka pod jurisdikcijom svojih nacionalnih konzula. A taj se
pokret brzo š irio sve dalje i dalje. Pokrenuli su se Marseille i Barcelona; Provansalci i Katalonci smiono
polaze putovima, š to su ih probili Talijani. Mož e se reć i, da je od kraja XI. rali da upravi svoja
nastojanja prema van. Njezina trgovina nije spontana pojava prirodnog razvitka njezina ekonomskog
života. Mož e se reć i, da je Evropa, zahvaljujuć i podstrecima, koji su doš li izvana, uskoro i preduhitrila
trenutak, kad je trebalo da se prirodno rascvate.

I kako god se to činilo č udno na prvi pogled, isto je tako bilo, ne samo u Sredozemlju, nego i na
Sjevernom moru i Baltiku. Njihove su vode u Starom vijeku bile isto tako zatvorene za rimski svijet kao
i vode Atlantika. S druge strane Kanala, koji su ož ivljavale lađe, što su povezivale Galiju s Britanijom,
viš e nije bilo plovidbe, bar ne trgovačke, plovidbe. Prilike su ostale iste sve do IX. st. Osim Quentovica
(koji je preuzeo ulogu Boulogna), i Duursteda, koji su održ avali neku vezu s Anglosasima u Britaniji,
cijela duga obala franač kog, carstva, sve do ušća Labe bila je mrtva i gotovo pusta. Dalje na istok, u
Baltič kom moru, ulazilo se u nepoznato područ je poganskog barbarstva . Ovdje je dakle polož aj, bio
upravo suprotan onome, š to je postojalo na Sredozemlju. Umjesto susjedstva s naprednijim
civilizacijama, krš ćanski je Zapad ondje bio u dodiru s narodima, č iji se stupanj razvoja mož e
usporediti s djetinjstvom. Pa ipak se bašpod utjecajem tih naroda na sjevernim vodama probudila
trgovač ka aktivnost. I zaista je zanimljivo i č
udno njezino žariš te nije bilo, kako bi se moglo oč ekivati
na obalama Flandrije ,i Engleske, nego u Botnič kom zaljevu i na obali Finske. A bilo je to tako stoga,
š to se privlač na snaga Orijenta i Bizantije osjeć ala č ak i u tim dalekim krajevima, pa je onaj isti
podstrek izvana, koji je pobudio uspjeh talijanske navigacije, djelovao kao blagotvoran zač etnik i na
sjeveru.

Ovu smo č injenicu većnavijestili govoreć i o skandinavskim provalama. Vidjeli smo, kako su se Švedi,
napola kao osvajači, a napola kao trgovci, poč evš
i sredine IX. ,st. stali pojavljivati na vodama Dnjepra;
te kako su osnovali prva politička središta; oko kojih se kristalizirala jošamorfna masa onih istoč nih

90
Slavena; koja je, od njih preuzela ime »Rusi«.* 36 Ove naseobine ostale su sve do kraja XI. st. u vezi s
njihovom domovinom te su sve do tada odonuda primale priliv svjež ih snaga. One su održ avale veoma
žive trgovačke veze s Bizantom i muslimanskim zemljama na obalama Kaspijskog mora u najmanju ruku
sve do provale Peč eneza.37 Carigrad je bio veliki poslovni centar . Ondje su prodavani robovi, krzno,
med i vosak. Konstantin Porfirogenet zanimljivo opisuje ovu rusku trgovinu oko 950. On pokazuje kako
su se u mjesecu lipnju barke iz Novgoroda, Smolenska, Lubeča, Černigova i Viš goroda sastajale u
Kijevu. Zatim su sve zajedno, naoruž ane silazile niz rijeku, prevlačeći barke preko sedam brzica, š to
presijecaju rijeku i boreć i se s Pečenezima, lađari bi zatim plovili dužobala Crnoga mora sve do uš ć a
Dunava i otuda do Carigrada. Ova naoruž ana trgovina, kojom je upravljao knez, veoma je bila nalik na
trgovinu afričkim robovima u moderno doba. Ali veću X. st. u pohode se uključ uju i pravi trgovci. Rusi
su u to vrijeme jošuvijek pogani. Jošne poznaju privatni zemljiš ni posjed, a već , su zbog, Carigrada
postali trgovci i osnivaju gradove: to su naselja. u ogradi (gorod) ili pagosti, t.j. mjesta, u kojima
stanuju stranci (gosti). U početku XI. st. Kijev većima tako veliku važ nost, kakve nema jošnijedan
grad na sjeveru Evrope. Thietmar Merseburš ki opisuje nam ga 1018, s njegovih 40 crkava (tekst.
spominje 400, bez sumnje zabunom) i osam trž iš ta. Stanovniš tvo mu je jošvelikim dijelom sastavljeno
od Skandinavaca. Oni su bili jošmogobrojniji u Novgorodu, gdje su ljudi iz Gotlanda u XII. st. imali
Gildhallu. Trgovač ki pokret, koji je krenuo odovuda, raš irio se prirodno po Baltiku. Otok Bornholm
(Danska), kaž e Adam Bremenski bio je tada ,»celeberrimus Daniae portus et fida statio naavium, quae
a baroaris in Graeciam dirigi solent«. Uostalom, veću X. st, Skandinavci, naučivš i se trgovanju od
Bizantinaca; bacili su se prema zapadu. Flamanski novac iz X. i XI. st." nađen u njihovoj zemlji,
dokazuje da su posjećivali obale Sjevernog mora. Danska dominacija u Engleskoj imala je joši pojač ati
ovu plovidbu. U X. st. jedna nova luka u Holandiji, Tiel na Waali, zamjenjuje Duurstede, a na dnu
zaljeva Zwin poč inje uslijed plovidbe ož ivljavati Bruges. Normansko osvojenje Engleske povezalo je tu
zemlju s kontinentom i postalo jošjedan novi ferment plovidbene aktivnosti na Sjevernom moru i na
Kanalu.

Podstrek je dakle doš ao iz Bizanta posredstvom Šveda. Uostalom, skandinavska plovidba poč inje u XI.
st. opadati: s jedne strane, provala Kumana na jug Rusije presijeca put prema Carigradu, a s druge
strane, venecijanska i talijanska trgovina prejako joj konkurira na jugu. Ali u tom se, trenutku po
Baltiku šire Nijemci. A trgovina je baštada postala tako jaka, da se sama, svojom snagom uspinje
prema sjeveru.

Ona se iz Venecije preko Bremena malo po malo š iri po juž

noj Njemačkoj,ili, toč nije privlač
i južnu
Njemač ku Veneciji, jer Venecijanci ne putuju kopom. Ali pokret je mnogo snaž niji u smjeru Francuske.
Na poticaj obalne trgovine u lombardijskoj se nizini razvila industrija i trgovanje,i to se područ je
poč evš i od sredine XI. st. pod njihovim utjecajem počinje transformirati. Lombardijski trgovci kreć u.
preko Sv. Gottharda i Mont Cenisa prema sjeveru. A na sjeveru ih privlač i Flandrija, gdje, završ ava
trgovinski pokret sa Sjevernog mora. Većod početka XII. st. ti Lombardi dolaze sa sajmova u Ypesu,
Lillu, Messinesu, Brugesu, Thouroutu. Zatim se središ te trgovinskih veza pomiče na polovinu puta, te
velikim trž ištem u XII. i XIII. st. postaju oni glasoviti sajmovi u Champagni, Troyes, Bar, Provins, Lagny
Bar-sur-Aube.

Tamo se posredstvom Flamanaca i Lombarda dodiruju i prož imaju dva trgovačka svijeta: sjevernim i
južni. Od njih dva napredniji, savršeniji i progresivniji je ovaj drugi. I to nije čudo. U stalnom dodiru s
veoma razvijenim civilizacijama, Talijani su se rano uputili u njihova trgovač ka iskustva, u ono veliko
trgovanje, koje je bilo intenzivnije i složenije, od onoga na sjeveru. Stoga su prva sredstva razmjene,
koja se pojavljuju krajem XII. st., talijanska. Mož e se reć i, da je organizacija evropskog kredita

36
Ovo shvać
anje, koje se u biti slaž
e s t.zv. normanistič
kom teorijom o postanku ruske drž ave, nije u skladu s današ
njim
rezultatima nauke, Up .o tome pitanju Grekov:, Borba ,Rusije za izgradnju svoje države, prev. S ruskoga. Zagreb 1949, -
Prev.,
37
Ovo objaš
njava što je 20,000 komada arapskog novca nađeno u Š vedskoj, a usto joši velika količ
ina u Rusiji.

91
potpuno romanska. Banka, mjenica, posudba uz kamate trgovač ka druš tva, sve to dolazi isključ
ivo iz
Italije i vjerojatno se proš irilo posredstvom sajmova u Champagni. Među prvim posljedicama
obnovljene trgovine bila je prije svega obnova novca, povratak cirkulaciji monete. Sveukupna zaliha
dragocjenog metala nije ustvari porasla, ali se novac vrać a u cirkulaciju. Razmjena se proš iruje
posvuda i svagdje, gdje do nje dolazi. Pojavljuje se novac. - Stvari koje nikad nisu ocjenjivane u
novcu, počinju dobivati izraz u novčanim iznosima. Pojam bogatstva se preobraž ava.

III. TRGOVCI

Preostaje nam da vidimo - a to je bitno pitanje - kako se formirala trgovačka klasa, koja je vrš
ila
navedeno trgovač ko poslovanje? Pitanje je veoma teš
ko zbog malog broja dokumenata i sigurno ne će
nikad biti potpuno rasvijetljeno.

Prije svega treba da konstatiramo, da su trgovci (mercatores) novi ljudi. Oni se javljaju kao stvaraoci
nove vrste bogatstva pored drž aIaca starog zemljiš
nog bogatstva, a oni pritom ne potič u iz njihove
klase.

Oni proizlaze tako malo iz njihova kruga, da se kontrast između ideala plemstva i ž ivota trgovaca
održao kroz stoljeća i jošnije potpuno nestao. To su dva uzajamno nepronična svijeta. A jošmanje
mož e biti govora crkvi. Ona je prema trgovač kom ž ivotu raspoložena neprijateljski. Ona iI tome vidi
pogibelj za dušu. Homo mercator numquam aut vix potest Deo placere. Ona sveć enstvu zabranjuje da
se bavi trgovinom. Sva njezina asketska inspiracija u očiglednoj je protivnosti s njom. Ona ne osuđuje
bogatstvo, nego ljubav prema bogatstvu i jagmu za njim. Stoga ni od crkve u tom pogledu nije moglo
doći ni najmanje ohrabrenje.

Da li bi trgovci mogli proizaći iz klase kmetova, iz redova onih ljudi, š

to ž
ive u svojim točno označenim
ćelijama li sastavu velikih domena, na svojim mansusima i vode siguran i zaš tić
en ž ivot? Nema znaka,
da bi to bilo moguć e, i sve, č
ini se, ukazuje na suprotno.

Kako god to moglo izgledati neobič no, ostaje samo jedno rješ enje: preci trgovaca su siromasi, to jest,
ljudi bez zemlje, ono nestalno mnoš tvo, š
to tumara zemljom, iznajmljuje se u doba žetve, trč i za
pustolovinama i sudjeluje u hodoč aš ćima. Izuzetak od toga č ine Venecijanci, koje su njihove lagune
odmah od početka uč inile ribarima i istiocima soli, š
to opskrbljuju bizantsko trž
ište.

Ljudi bez zemlje takvi su ljudi, koji nemaju š to da izgube; a ljudi, koji nemaju š to da izgube, u
položaju su, da sve dobiju. To su pustolovi, koji računaju samo na sebe i koje niš ta ne smeta. To su
nadalje znalci i iskusni ljudi, koji su vidjeli zemalja, znaju jezike, poznaju različ ite obič aje, a
siromaštvo ih, nadahnjuje domiš ljatošću. Nema sumnje, da su se bašu takvom izmetu druš tva susrele
prve gusarske brodske posade Pizanaca i Đenovljana. A i na sjeveru, zar su ti Skandinavci, što su kretali
na put prema Carigradu, bili iš
ta drugo, nego ljudi bez imanja, ti potrazi za bogatstvom sreć om?

Ljudi u potrazi za bogatstvom i srećom to je pravi izraz. Koliko, njih nije naš
lo ono, š
to su traž
ili, nego
su nestali u bici ili ih je izjela bijeda. Ali su drugi uspjeli. Ni,sa čime, to jest samo s hrabroš ću,
inteligencijom, sa smionoš ć u pošlo im je za rukom da, steknu bogatstvo ...

Danas se č ini, da je to bilo Iako. Inteligentan č ovjek bez ikakva imanja osim svoga duha, nalazi
kapitale. Ali zamislimo dobro, da se oni nisu mogli nadati kapitalima. Trebalo je da ih stvore ni iz č
ega.
To je herojsko doba poč etaka, pa je vrijedno zaustaviti se kod te gole sirotinje, koja je stvaralac
pokretnog bogatstva.

92
 Jedan je sluč aj veoma jednostavan i mora ,da se često deš avao. Uspješno je završ en gusarski pohod,
opljač kana je muslimanska luka, zarobljen dobar i valjano natovaren brod. Izvrš ioci akcije vraćaju, se
kući i smjesta mogu za svoj rač un unovačiti novu posadu i ponoviti podvig, ili negdje jeftino kupiti žita
i otpremiti ga onamo, gdje vlada glad, da bi ga prodali veoma skupo. Jer ti tom je polazna toč ka pri
stvaranju prvih trgovač kih bogatstava. Sve je lokalno. Na nekoliko milja udaljenosti mogla se naći
suprotnost , između, izobilja i siromaštva, i, uslijed toga, najčudnija kolebanja cijena. S veoma malo
bilo je moguće dobiti mnogo.

Neki inteligentni lađar na Rajni, Scheldi ili Rhoni mogao je u vrijeme gladi postić
i dobru zaradu. Mnogi
su od njih poč eli kao mali raznaš ači na trž iš
tima, kao prodavač i svijeć
a na hodočaš ćima, i time
odjednom stekli znatnu svotu gotova novca te s njime poš li na more.

Ne smijemo zaboraviti, da je nepoš tenje u poč etku vjerojatno bilo veoma veliko, kao i silovitost.
Trgovačko poš
tenje je vrlina, koja se javlja tek veoma kasno.

Tako je u tom ratarskom druš tvu, u kom kapitali spavaju, gomila outlaws, skitnica bijednika dala prve
kovače novog bogatstva, odvojenog od tla. Postigavš i dobit, oni žele steći jošviš e. Duh profita ne
postoji u dotadaš njem, tradicionalnom druš tvu; ali njih, koji ž ive izvan toga druš tva, on pokreće i
nadahnjuje. Oni prodaju i kupuju ne da bi ž ivjeli, ne zato, š to kupljene predmete trebaju, da bi se
održali na životu, nego da zarade. Oni niš ta ne proizvode: oni prenose. Oni lutaju i gosti su svugdje
kamogod stignu. A isto su tako i napasnici, š to ženama donose nakit, a crkvama oltarske ukrase i
zlatom izatkana sukna. Nisu oni specijalisti ni za š to: to su u isto vrijeme starežari, vozari, varalice i
pustolovi. Oni jošnisu profesionalni trgovci, ali to većpostaju.

Postat će to onda, kad se trgovanje za njih konačno pretvori u poseban nač in, života, oslobođen
pustolovnosti i prigodnosti. A tada se oni stalno, naseljuju. Čim se upuste u normalno, redovito vrš enje
trgovač kog poslovanja, potrebno im je stalno boraviš te. Nastanjuju se na mjestu pogodom za njihov
nač in ž
ivota: pokraj, neke luke, u mjestu, gdje se privremeno zadrž avaju lađ e, u kakvo biskupskom
gradu ako je povoljno smješ ten. I tu se okupljaju u druš tvu sebi sličnih; i koliko njihov broj postaje,
veći, sve više pridolaze i drugi. A tada se posve prirodno udružuju. Ako ž ele už ivati neku sigurnost,
moraju putovati u skupinama, u karavanama. Stoga se okupljaju u giIde, u vjerska udruž enja, u
bratstva. Cijela srednjovjekovna trgovina, sve do pred kraj XII. st. trgovina je naoruž anih karavana
(hanse). To ne samo da poveć ava sigurnost, nego i efikasnost, jer ako kompanjoni jedan drugoga na
velikim putovanjima zaš tić
uju, oni isto tako i kupuju zajednički na trž ištima. Zahvaljujuć i združ ivanju
njihovih malih kapitala, oni se upuš taju u prilično velike poslove. Od početka XII. st: većse radi o
nagomilavanju žita. U to su vrijeme mnogi od njih većstekli bogatstva, koja im omoguć uju, da kupe
znatne, nekretnine.38 Uostalom u gradu, gdje stanuju, njihova giIda pomaž e utvrđivanje. Potpuno je
sigurno, da kod njih ima veoma surove ž elje za, dobiti. Ne treba vjerovati, da imamo posla s č estitim
ljudima, koji naprosto ž ele da povež u dva kraja. Njihov je cilj, da zgrnu bogatstvo. U tome smislu njih
nadahnjuje onaj, kapitalistič ki duh, š to ga primitivna psihologija modernih ekonomista nastoji
prikazati kao neš to veoma tajnovito, rođeno u krajnjoj oskudici ili ti kalvinizmu. Oni rač unaju i
spekuliraju, njihovi ih suvremenici smatraju dovoljno straš nima. da ne osjete, nikakvo č uđenje pri
pomisli, da su mož da sklopili savez s đavlom. Već ina njih sigurno ne zna č itati. Nije to ni potrebno, sa·
čovjek stekne veliko bogatstvo. Poricati njihov trgovač ki duh isto je tako naivno, kao š to bi bilo,
poricati politički duh knezova, njihovih suvremenih. Ustvari, kapitalistič ki duh pojavljuje se zajedno s
trgovinom.

38
Da bismo razumjeli, koliko su velike te trgovačke dobiti u vrijeme, kad neprestano vladaju ratovi i gladi, dovoljno je
razmotriti, š
to se u to doba događa. Kad se, vodi rat.

93
Ukratko, povijest evropske trgovine nipoš to nam ne pruž a, kao š
to bi to neki rado povjerovali, prizor
lijepog organič kog rasta, udeš enog za ljubitelja evolucije. Ona ne poč inje po sve malim lokalnim
poslovima, koji se malo pomalo razvijaju u pogledu svoje znatnosti i opsega. Ona naprotiv počinje kao
trgovina, u relativnom smislu velika, posve u skladu s podstrekom, š to ga dobiva izvana, od daleke
trgovine i smisla za relativno velike poslove. Njome vlada kapitalistički duh, i on je u početku čak jači
nego š to će biti poslije. Tu evropsku trgovinu pokrenula je, njome upravlja i dovodi je do uspjeha klasa
trgovaca-pustolova.39 Ona je obnovila gradski ž ivot u tome smislu bašse na nju vezuje rođenje
građ anstva, pomalo isto onako, kao š to se pojava modernog proletarijata vezuje uz postojanje velikih
industrijalaca.

39
I Mislim da ta riječtrgovac-pustolov toč
no odgovara tim preteč
ama, koje jošnije moguć
e nazvati velikim trgovcima.

94
DRUGO POGLAVLJE

FORMIRANJE GRADOVA

1. GRADOVI I BURGOVI

Druš tvo, čije stanovniš tvo ž ivi od zemlje, koju iskoriš tavali, te proizvode ove obradbe troš i na mjestu
same proizvodnje, ne mož e stvoriti znatnija nagomilavanja ljudi, jer je svatko osnovnim potrebama
života vezan uz zemlju, koju obrađuje. Trgovina, naprotiv, nuž no traži stvaranje centara, iz kojih se
opskrbljuje i iz kojih zrači prema van. Igra uvoza i izvoza ima kao posljedicu, da se u druš tvenom tijelu
stvara ono, š to bismo mogli nazvati tranzitnim č vorištima. U zapadnoj Evropi njihova je pojava u X. i
XI. st. istovremena s obnovom gradskog ž ivota, zemljopisne okolnosti: reljef tla, smjer i plovnost voda,
razvedenost morskih obala, odredile su time š to su prometu ljudi i stvari nametnule smjer, ujedno i
smješ taj prvih trgovačkih naselja, ali ta su mjesta gotovo uvijek većotprije bila naseljena u trenutku,
kad ih je priliv trgovaca ož ivio novom aktivnoš ć u. Jedna su zauzimali » biskupski gradovi«, kao š to je to
bilo u Italiji, Š
panjolskoj i Galiji, druga su bila sjediš ta »burga«, to jest tvrđave; ovakav tip susreć emo
u Nizozemsko kao i na područ ju istočno od Rajne i sjeverno od Dunava. Niš ta nije lakš e shvatiti od
takvog susreta.

Na područ ju nekadaš njeg Rimskog carstva » biskupski gradovi« nalazili su se zaista na najpovoljnijim
mjestima, jer su središ ta crkvenih dijeceza bila u poč etku ustanovljena u glavnim gradovima, a ti su
gradovi i sami svoju važ nost dugovali ,baš prednostima svoga polož aja. A š to se tič e burgova,
podignutih u sjevernim i istoč nim zemljama, da bi posluž ili kao skloniš ta pučanstvu u slučaju rata ili da
zadrže upade barbara, već ina njih bila je baš stoga na toč kama, kojih je lakoć a pristupa
predodređivala da budu mjesta za zbjeg ili obranu.40 Ni ti gradovi a ni burgovi nisu, uostalom,
pokazivali ni najmanji trag gradskog ž ivota. Burgovi kao š to su na primjer bile one kule, š to u ih podigli
Flandrijski grofovi protiv Normana, ili one tvrđave, š to ih je Karlo Veliki ili Henrik Ptič ar sagradio duž
Labe ili SaaIe, da bi zadrž ali Slavene, bile su u biti vojne postaje, u kojima su boravile posade -
naoruž anih ,ljudi kao i oni stanovnici, koji su bili nuž ni, za njihovo uzdrž avanje, a svi su bili pod
zapovjedniš tvom i nadzorom kaš telanovim. Gradovi su se naprotiv odlikovali potpuno crkvenim
karakterom. Pokraj katedrale i kanonič kih stanova obično je li njima jošbilo viš e samostana, a i glavni
biskupski laič ki vazali imali su ondje svoje stalno, boraviš te. Ako tome dodamo nastavnike i učenike
škola, parnič are, pozvane pred sudiš te duhovnog suda, vjernike, okupljene iz svih krajeva u povodu
brojnih vjerskih svetkovina, imat ć emo predodž bu o aktivnosti, koja mora da je vladala u tim malim
vjerskim prijestolnicama. One su neosporno bile napuč enije i ž ivlje nego burgovi ali li njima nije isto
tako bilo ni, traga onome, š to bi bilo nalik na nekakvo građ anstvo. U gradu kao i li burgu bilo je osim
svećenika, vitezova ili redovnika jošsamo neš to kmetova, namješ tenih u službi vladajuć e klase, koji su
za nju obrađivali zemlju u okolini. Gradovi i burgovi bili su samo upravna središ ta jošposve ratarskog
društva.

U takvim biskupskim gradovima li sjevernoj Italiji i li Provansi, s jedne strane, te burgovima u

flamanskim krajevima s druge strane, formirale su se prve trgovač ke kolonije. Bašzbog toga, š to su
pretekla ostalu Evropu u povijesti trgovine, ta su dva područ ja najprije upoznala manifestacije
gradskoga života. Ondje trgovci u X. st. tu i tamo stvaraju naselja, o kojima je, uostalom poznato
veoma malo; u XI. st. ona su se umnož ila, povećala i učvrstila. Većtada i li gradovima i u burgovima

40
Ima, dakako i izuzetaka, kao n .pr. Thérouanne.

95
glavnu ulogu imaju trgovci. Useljenici nadvladaju staro stanovništvo, a trgovački život ratarski; iz
suprotnosti tih dvaju elemenata rađaju se sukobi i zahtijevaju sredstva, potrebna za njihovo
rješavanje; na tom temelju izrađuje se kroz mnoš
tvo lokalnih pokuš
aja novi poredak stvari.

Ako želimo razumjeti taj, fenomen stvaranja građ anstva, koji je tako plodan posljedicama, moramo
nastojati da sebi dobro predoč imo svu veličinu suprotnosti, što se većod samog poč etka ispoljila među
starim i novim stanovniš tvom obiju vrsti naselja. Prvo se sastoji od svećenika, vitezova i kmetova, ž ivi
od zemlje, pri č emu niža klasa radi za više, dok ove s ekonomskog stajališ ta samo troše, ne proizvodeći
ništa. Malo je važno, š to li većini gradova susreć emo nekoliko zanatlija, koji namiruju potrebe svoje
lokalne klijentele i malo sedmič no tržiš
te, na koje dolaze seljaci iz okoline. Ti obrtnici i to trž ište
zaista, sami po sebi, nemaju nikakve važ nosti; oni su strogo podlož ni potrebama naselja, kojeg su
sastavni dio, i postoje samo za njega. Nemoguć e im je da se razvijaju, jer i samo naselje, kome su
sredstva za održ anje na ž ivotu, ogranič ena prihodima od tla, š to ga okruž uje, nema nikakve
mogućnosti da se poveć a.

U tom malom nepomič nom svijetu dolazak trgovaca odjednom ruš i i preokreće sve navike i na svakom
područ ju potič
e pravu revoluciju. Oni su zapravo ondje uljezi; za koje u tradicionalnom poretku nema
nikakva mjesta. Oni te ljude, š to žive od zemlje i kojima se porodice održavaju: uvijek od, istoga radi
uvijek i jednakih prihoda sablažnjavaju svojim obilježjima iskorijenjenih ljudi, nemirom i
čudnovatoš ću svoga života. S njima se u njihovoj sredini pojavljuje ne samo poduzetnost i ž udnja za
dobiti, nego i slobodni rad, nezavisno zanimanje, podjednako otrgnuto od zemlje kao i od seniorove
vlasti, te nadasve opticaj novca.

I ne samo da je trgovčev rad slobodan; niš ta manje ne začuđuje novost, da je i njegova osoba
slobodna. I zaista, kako doznati pravni polož aj tih pridoš lica, koje dotad nikad nitKo nije vidio?
Vjerojatno je već ina njih rođena od kmetskih roditelja, ali to nitko ne zna, a kako se, kmetstvo u
nač elu ne pretpostavlja 41, svatko mora s njima postupati kao da su slobodni ljudi. Uslijed jedne
zanimljive posljedice njihova druš tvenog polož aja, ti preci buduć eg građanstva nisu morali ni od koga
tražiti slobodu. Stekli su je posve prirodno; ona je od samog početka bila č injenica jošprije nego što je
priznata kao pravo.

Tim obiljež jima trgovač ke kolonije, koja veći sama tako iznenađuju, pridruž uje se jošjedno novo:
brzina njezina rasta. Ona uskoro oko sebe počinje oč itovati takvu privlač nu snagu, koju mož emo
usporediti s onom, š to je moderne tvornice vrš e na seosko stanovniš tvo. Ona zaista mamcem, š to ga
predstavlja dobit, budi poduzetni i pustolovni, duh, koji je drijemao u duš ama domanijalih kmetova,
te joj sa svih strana privlači nova pojačanja. Ona je uostalom po svojoj biti otvorena i rastež ljiva.
Štogod se njezina trgovinska aktivnost viš e razvija, ona sve više upoš ljava gomilu ljudi lađare, kirijaš e.
Nosač e, luč ke radnike i t. d. U isto vrijeme, u grad dolaze svakovrsni obrtnici, da se ondje stalno
nasele. Neki od njih, pekari, pivari, postolari nalaze ondje, zahvaljujuć i stalnom porastu puč anstva,
sigurne prihode. Drugi obrađuju sirovine, š to ih uvoze trgovci i njihovi proizvodi postaju roba za izvoz.
Tako sad industrija nalazi svoje mjesto pokraj trgovine. U Flandriji većod kraja XI. st. tkalci dolaze sa
sela u gradove, i tako se flamansko suknarstvo, centralizirajuć i se pod vodstvom i upravom trgovaca,
pretvara u ono, š to je imalo ostati sve do kraja srednjega vijeka najrazvijenija industrija u Evropi.

Naravno ni stari »grad« ni stari »burg« ne ć e moć i obuhvatiti u tijesnom promjeru svojih zidina sve
veći priliv tih pridoš
lica. Oni se moraju naseljavati izvan vrata, i njihove kuće uskoro sa svih strana

41
Nego za svaki posebni sluč
aj dokazuje…- Prev

96
okružuju i u svom mnoš tvu utapljaju staru jezgru, oko koje su se nagomilale. Uostalom, prva briga
novoga grada sastoji, se u tome, da zbog zaš tite od -spoljašinih pljačkaša, svoje, područje opkoli
jarkom i gradom, koju će poslije zamijeniti kamenim gedernom. On je dakle, sasvim onako kao
prvebitni grad ili burg, također tvrđava. Zovu ga novi burg ili forisburgus (faubourg, predgrađe), š
to
znači vanjski burg (grad). Zahvaljujuć i evome njegovi su stanovnici od početka XI. st. nazivani
građanstvom. (burgenses, les beurgeois).

S tim, se građanstvom dogodile isto ona, š to i s plemstvom, u srednjevjekovnom druš tvu, jer mu
neupletanje drž ave ostavlja potpunu , prilagodljivost prilikama. Nije trebalo dugo č ekati, pa da ga,
njegova socijalna funkcija i pravne pretvori u klasu. Oč ito je, da ono pravo i onaj oblik upravljanja š to
je bio na snazi i redio se usred potpuno ratarskog druš tva nije više bio dovoljan za trgovačko
stanovniš tvo . Formalistički preceduralni stroj, sa svojim primitivnim sredstvima dokazivanja, zaloga,
zapljene, morao je ustupiti mjesto jednostavnijim i brž im prepisima. Dvoboj izmeđ u tuž itelja i
optuž enoga, koji je služ io kao ultima ratio parnič ara, trgovcima se činio kao čista negacija pravde. Da
bi uveli red u svome podgrađu, u kom ima u izobilju, svakovrsnih pustolova i zlikovaca, dotad
nepoznatih u mirnoj sredini staroga grada ili burga, oni zahtijevaju, da starinski sistem globa i
»nagodbi« , bude zamijenjen kaznama, koje ć e biti kadre da uliju spasonosan strah, kao š to su:
vješanje, svakovrsna sakać enja, vađenje oč iju i t.d.Oni Prosvjeduju protiv davanja u naravi, š to ih
ubirač i cestarina zahtijevaju prije nego š to dopuste prolaz robe koju oni uvoze ili izvoze. Ako se
degodi, da koji od njih bude prepoznat kao kmet, oni ne podnose da njegov senier zahtijeva
izručenje. A š to se tiče njihove djece, kojoj je majka, nuž ne gotove uvijek ropskog stalež a, oni, ne
mogu dopustiti, da ih smatraju za neslobodnu. Tako se dakle na svakom područ ju susret tih novih ljudi
sa starim druš tvom pretvara u sudare i sukobe, koji se osnivaju na suprotnosti između domanijaInog i
trgovač koga prava, na suprotnosti između naturalne razmjene i razmjene posredstvom novca između
kmetstva i slobode.

Druš tvene vlasti nisu dakako prihvatile bez otpora zahtjeve građanstva, koje se rađalo. Kao i uvijek,
one su najprije nastojale očuvati utvrđeni poredak, te jest pokuš ale su da tim trgovcima nametnu taj
poredak, premda je on bio u potpunoj supretnesti s uvjetima, njihova ž ivota; također kao i uvijek i
njihov se postupak objaš njava pod jednako i dobrom voljom, i osobnim interesom. Sigurno je, da su
knezevi mogli same s vremenem uvidjeti nuž nost da auteritativni patrijarhalni rež im, š to su ga dotad
primjenjivali prema svojim kmetevima, bude izmijenjen prema trgovačkom stanovniš tvu. Osobito su u
poč etku, crkveni knezovi ispoljavali veoma ž esteke neprijateljstvo. Trgovinu su smatrali opasnom za
spas duš a, pa su na sve novosti š to su se kao zarazom svakoga dana š irile sve viš e, gledali s ne
povjerenjem, kao na napad protiv posluš nosti, vrijedan svake osude. Njihov je otpor morao da'kake
izazvati pobune. U Italiji, u Nizozemskoj uz obalu Rajne rat za investituru pruž io je građanima priliku
ili izgovor, da se pobune protiv svojih biskupa, ovdje u papine ime, a ondje u ime carevo. Prva gradska
opć ina, koju povijest spominje bio je Cambrai; njezino se pučanstvo 1077. pod vodstvom trgovaca
zavjerilo protiv imperijalistički orijentiranog gradskog biskupa.

97
II GRADOVI

I Otpor knezova mogao je smetati pokretu, ali ga nije mogao zaustaviti. Prema kraju XI. st.,on je naglo
jurnuo naprijed, proš irio se i nadvladao. Knezovi sada opaž aju, da će viš e izgubiti nego što mogu
dobiti, ako ustraju u borbi protiv toga pokreta. Jer premda on zaista uzdrmava njihovu lokalnu vlast i
dovodi u opasnost neke od njihovih domanijalnih prihoda, on obilno nadoknađuje ove neprilike
dodatnim dohodcima, š to pribavlja cestarinama kao i neocjenjivom prednoš ću, što osigurava stalan
priliv ž
ita, svakovrsne robe i novca. Neki knezovi kreć u većpočetkom XII. st. otvoreno putem progresa
i nastoje da obećanjima slobodi privilegija trgovce privuku k sebi. Ukratko, zahtjevi građanstva postiž u
uspjeh posvuda, bilo milom ili ,silom, kao š to će u XIX. st. svagdje u Evropi pobijediti parlamentarni
sistem. I kako god su uostalom te dvije preobrazbe među sobom različ ite, one s druge strane pokazuju
dosta upadnu sličnost karakterom svoga proš irivanja. Jednako onako, kao š to je kontinentalni
parlamentarizam adaptacija engleskih i belgijskih institucija posebnim uvjetima svake pojedine
zemlje, tako su i gradske institucije, premda ih u svakome gradu susreć emo s posebnim obiljež jima,
svojstvenima ustrojstvu dotič ne lokalne sredine, ipak u osnovi i cjelini izvedene iz jednoga od dvaju
dominantnih tipova; jedan od njih č ine sjevernotalijanski gradovi, a drugi gradovi Nizozemske i
sjeverne Francuske. Njemačka i drugi predjeli srednje Evrope i ovdje su, kao i u pogledu domanijalnog
rež ima, feudalizma, clunyjske reforme i viteš tva, samo slijedili poticaj, koji je dolazio sa zapada.

Usprkos bezbrojnim razilaž enjima u pojedinostima, srednjovjekovni gradovi imaju posvuda iste bitne
crte i na svaki od njih mož e se primijeniti ista definicija. Mogli bismo je formulirati, ako kaž emo, da je
grad utvrđena naseobina, u kojoj stanuje slobodno stanovniš tvo, koje se bavi trgovinom i industrijom,
posjeduje posebno pravo, raspolaž e svojom jurisdikcijom i viš e ili manje razvijenom komunalnom
autonomijom. Grad čini imunitetno područje usred seoskog područja; to znači, da je on privilegirana
pravna osoba. I zaista, grad je nastao na temeljit privilegija. Građanin posjeduje, kao i plemić
specijalan pravni polož aj: i jedan i drugi su doduš e u suprotnom smjeru, pod jednako daleko od kmeta,
seljaka, koji ć e i dalje, sve do kraja starog režima u već ini evropskih zemalja ostati izvan političkog
druš tva.

Po svojoj prirodi privilegirani je polož aj građanina veoma različ it, od privilegiranog polož aja plemić a.
Plemićje ustvari nekadaš nji slobodni posjednik. Njegov je privilegij na neki nač in negativan potječ e
otuda, š to se puč ka masa snizila i pala pod njegovu vlast u kmetski polož aj. On se nije uspeo; on je
samo dio manjine, koja je ostala na svome mjestu usred sveopćeg srozavanja. Građanin je naprotiv
veoma pozitivno privilegiran. On je novajlija i pridoš lica, koji silom osvaja, svoje mjesto u druš tvu, a
pravo mu ga najzad priznaje i jamč i. Domaanijalni rež im, koji postavlja plemića iznad seljaka, vezuje
ih u isto vrijeme jednoga za drugog tako snaž nom vezom, da je joši do danas, poslije toliko vjekova,
neš to od toga ostalo. Građ anin je naprotiv tu đi jednom i drugome; obojica osjećaju prema njemu
nepovjerenje i neprijateljstvo, a i ti osjeć aji jošni do danas nisu posve iš čezli. On se kreć e u posve
različitoj sferi. Između njega i njih otkriva se protivnost između ratarskog ž ivota, s jedne i trgovačkog i
industrijskog ž ivota s druge strane. U poređenju s njima, koji neposredno proizvode sve š to je
neophodno potrebno za ž ivot, on je pokretljivi, aktivni element, pokretač prenosnih gibanja i
preobrazbi. On nije neophodno potreban za ž ivot; moguće je ž ivjeti i bez njega. Ali on je u biti
pokretačdruš tvenog napretka i civilizacije.

Srednjovjekovno građanstvo odvaja jošjedna razlika od plemstva i sveć enstva. Te dvije skupine čine
homogene klase, kojima svi č lanovi osjećaju pripadnost istome tijelu i svjesno su među sobom
solidarni, te ih to međusobno vezuje. Posve drukčije je s građanima. Oni su okupljeni u gradovima, na
mjesto klasne solidarnosti kod njih postoji lokalna solidarnost; ili u najmanju ruku, prva je podlož na
drugoj. Svaki grad č ini mali svijet za sebe; njegov ekskluzivizam i protekcionizam bezgranič ni su.

98
Svatko čini sve, da bi potpomogao i unaprijedio svoju trgovinu industriju i da bi uklonio s puta trgovinu
i industriju drugih gradova. Svatko nastoji da bude dovoljan sam sebi i da proizvodi sve, š to mu je
neophodno potrebno. Svatko se trudi, da svoju vlast proš iri na okolno seosko područje, da bi osigurao
svoju opskrbu ž ivež nim namirnicama. Ako im se i desi da porade zajednič ki, da sklope trenutne ili
stalne lige, kao š to je bila londonska Hansa ili poslije njemač ka Hansa, to oni č ine protiv zajednič kog
neprijatelja ili na zajednič ku korist, ali unutar vlastitih zidina svatko, daje mjesta samo svojim
građ anima; stranac tu mož e trgovati samo posredstvom domaćih meš etara i uvijek može biti protjeran.
Da bi u nekom gradu stanovao ili ž ivio, mora da stekne građanstvo. Nema u tome nič ega, š to ne bi bilo
veoma razumljivo. To je lokalni merkantilizam. Zar se i drž ave sve do danas ne drže toga? Zar ne
podiž u carinske ograde, da bi kod sebe zaš titile i pomogle rađanje industrije, koju nemaju? Gradski
ekskluzivizam prestat će tek onda, kad gradovi budu uključ eni u viš
u, drž avnu cjelinu, kao š to ć e i
drž avni ekskluzivizam možda jednoga dana nestati u opće ljudskom druš tvu.

Moralni rezultat tog ekskluzivizma sastojao se u izvanrednoj solidarnosti međ u građanima. Oni duš om i
tijelom pripadaju svojoj maloj, lokalnoj domovini, i kod njih se prvi put u evropskoj povijesti od
propasti antike nanovo javlja građanskopravni osjećaj. Svatko od njih je pozvan da hrani grad, da
pograbi oružje za njih da za svoj grad dade ž ivot; i svatko to od njih zna. Vitezovi Fridriha Barbarosse
su s preneraženjem gledali, kako im se dućandž ije i trgovci lombardijskih gradova s uspjehom odupiru.
U tome je ratu bilo primjera građanske samosvijesti, koji podsjeć aju na staru Grč ku. Drugi daju svoje
bogatstvo svome gradu, otkupljuju pravo na cestarinu, osnivaju bolnice. Bogataš i daju ne brojeći, i to,
nema sumnje, isto toliko iz milosrđa kao i iz ponosa.

Jer gradom upravljaju oni. Svi građani u gradovima imaju civilnu jednakost i slobodu, ali nemaju ni
socijalnu ni političku jednakost. Građanstvo, koje se rodilo iz trgovine, ostalo je pod utjecajem i pod
vodstvom najbogatijih. Pod imenom »velikih« ili »patricija«. oni drž e u rukama upravu i jurisdikciju.
Gradska vlast je plutokratska vlast, te će č ak u XIII. st. postati oligarhijska, jer će iste porodice stalno
ostajati na vlasti. Nema, uostalom, nič ega znač ajnijeg od tih vlada. One su stvorile gradsku upravu, to
jest prvu civilnu i laič ku upravu u Evropi. One ustanovljuju sve do najmanje sitnice, š to im je bilo
potrebno. Na ovo se ne obrać a paž nja; oni nemaju nikakva uzorka i sve moraju pronać i sami:
financijski sistem, računovodstvo, š kola, trgovinski i industrijski propisi, prvi začeci higijenske policije,
javni radovi trž nice, kanali, poš
ta, gradski bedemi, raspodjela vode sve to potječ e od njih. Usto su baš
oni podigli mnoge zgrade, koje joši danas krase tolike gradove.

Pod njihovom vladavinom ostatak se gradskog stanovniš tva sastoji od zanatlija; oni su u svakome gradu
u već ini. Po općem pravilu, to su mali š efovi radionica, majstori, koji upoš ljuju jednog ili dva
kompanjona i č ine aktivno i nezavisno građanstvo. Dok je trgovina na veliko slobodna, za zaš titu
obrtnika razvija se naprotiv jedna socijalna politika, koja je remek-djedo, isto tako zanimljivo u svojoj
vrsti, kao š to su i gotske katedrale u svojoj, i koja u svojim tragovima nije iš čezla jošni do danas. Cilj
joj je da održ i sve one male egzistencije, š to čine snagu grada i osiguravaju njegovu pravilnu opskrbu.
Svatko je i proizvođač i potroš ač, i propisi interveniraju uzimajuć i u obzir oba ta momenta.
Municipalna vlast preuzima na sebe zaš titu potroš ača. U tom pogledu ona se nadovezuje na stare
municipalne propise, koji su se ti nekim tragovima možda sačuvali u Italiji. Nema niš ta divnije od
zaštitnih mjera, koje ,su donesene protiv nepoš tenih proizvoda, protiv prijevare i krivotvorenja. Bila je
to zaš tita potroš ača u dvostrukom interesu mjesnog građanstva i dobrog ugleda grada prema van.

Aš to se tiče proizvođač a, on š titi sam sebe pomoć

u obrtničkih udruž enja, koja se pojavljuju većod XII.
st. Njihov bitni cilj sastoji se u tome, da onemogući konkurenciju, i baštime su ona postala tako mrska
liberalnoj ekonomici XIX. st. Trebalo je da svatko mož e ž ivjeti i da u tu svrhu mož e sač uvati svoje
muš terije. Zbog toga treba da prodaje uz iste cijene kao j njegovi drugovi i da jednako proizvod kao i
oni. Udruž enje obrtnika prvobitno je dobrovoljna organizacija, kao i naš i sindikati. Ali ono bojkotira

99
»ž ute«, koji u njih ne ulaze,i najzad postizava priznanje javnih vlasti. Istaknimo uostalom, da ono
nema nikakve slič nosti s nekom radnič kom organizacijom, nastalom nasuprot vlasnicima. To je
obavezni sindikat sitnih građana. Nastao je u biti zbog malih nezavisnih proizvođač a. U većini
srednjovjekovnih gradova nema proletarijata. Zanatlije rade za mjesno trž ište i rezerviraju ga za sebe.
Oni održ avaju svoj broj u razmjeru sa svojim muš terijama. Oni potpuno vladaju prilikama: U tom su
smislu riješ ili socijalno pitanje. Ali su ga riješili samo ondje, gdje je grad ustvari »zatvorena drž ava«; a
takve okolnosti nisu tako opć enite, kao š to se to misli. Postojala je naime bar u jednoj industriji, u
flamanskom i firentinskom suknarstvu proizvodnja, koja ne opskrbljuje mjesno nego evropsko trž ište.
Za nju nema ni ograničene proizvodnje ni moguć nosti, da mali gazda sam dobavlja sirovinu. On dakle
pada pod utjecaj, veletrgovca, i tako dolazi do podjele: uloga između kapitala i rada, koju ne
susreć emo drugdje. Proizvodni režim je i tu rež im male radionice. Ali umjesto da je »majstor«
nezavisni poduzetnik, on je nadnič ar, koji izrađuje po narudž bi, te u tome ima neš to veoma nalik na
kućnu industriju modernih vremena. Zanatska organizacija postoji, ali je ona daleko od toga, da s
uspjehom š titi zanatliju, jer ne mož e na sebe primiti odgovornost za prilike na trž ištu ni za ulogu
kapitala. Otuda š trajkovi, borbe oko nadnica, odlazak radnika iz Ganda, industrijske krize. Otuda
također onaj nemirni, uzburkani, utopijski duh, koji karakterizira tkalce poč evš i od XII. st. i koji će ih
uč initi pristaš ama jednog naivnog komunizma, koji je bio vezan s različ itim mističnim i heretič kim
idejama. Prema tome, pogreš no je govoriti da je Srednji vijek poznavao samo male, nezavisne i
korporativne industrije. U najnaprednijim sredinama nisu mu bile uš teđene ni borbe radnih slojeva; ni
socijalni sukobi. Taj utjecaj nanovo ćemo susresti u XIV. st.

S pojavom gradova i s obrazovanjem građanstva evropsko je druš tvo dovršeno u onome obliku, koji će
ostati sve do kraja starog rež ima, Svećenstvo, plemstvo, građ anstvo, to je ono trojstvo, koje ć e
upravljati njegovom sudbinom i sudjelovati u politici. Ratarsko stanovniš tvo, koje ostaje ispod
privilegija, i dalje zadrž ava ulogu njihova hranitelja sve, do onoga dana, kad građanska jednakost i
donekle politič ka jednakost,. ne postanu veza, zajednič ka svima, Potrebno je naime svakom prilikom
ponovo istać i, da je samo građanstvo ekskluzivna i privilegirana klasa. Baštime se srednjovjekovni
gradovi bitno razlikuju od gradova Riimskog carstva, u kojima se stanovnici, bez obzira kakvim su
oblikom socijalnog ž ivota živjeli, nisu razlikovali, od drugih po svojim pravima. Rimski svijet nije
upoznao niš ta analogno evropskom građ anstvu,a nije ni Novi svijet. Kad su osnivani američki gradovi,
već je proš lo vrijeme, kad se pravo upravljalo prema druš tvenoj profesiji; sad je većbilo samo
slobodnih ljudi. U naš e vrijeme riječgrađanstvo (buržoazija), koja se jošuvijek upotrebljava, sasvim je
izmijenila svoj prvobitni smisao. Ona obiljež ava druš tvenu klasu svakovrsnog podrijetla, kojoj je
zajednič ko samo to š to u svojim rukama drž i bogatstvo. Pri tome od srednjovjekovnog građanstva kao
ni od tadaš njeg plemstva, nije preostalo niš ta.

100
TREČE POGLAVLJE

EKSPANZIJA GRADOVA I NJEZINE POSLJEDICE,

I. EKSPANZIJA

Premda obnova gradskog ž ivota na zapadu po svojim najranijim poč ecima sež e do prvih naseljavanja
trgovaca u X. st., ona je ipak tek krajem XI.st. i u poč
etku XII. st. stigla do svog potpunog razvoja i tek
u to vrijeme pojavljuju se prvi gradovi u povijesti, u pravom smislu te riječ i. Prvi primjerci procvata
javljaju se, kao š to smo već, rekli, u spomenuta dva područja, u kojima je trgovač ka aktivnost
najintenzivnija:, na jugu Evrope, u sjevernoj Italiji; a na sjeveru, u Nizozemskoj. Na obadvije strane
paralelnost prilika je upadljiva. U Italiji, kao i u Flandriji pomorska trgovina, pa zatim kopnena
trgovina, koja se na prvu nadovezuje, ima kao posljedicu aktivnost luka: ovdje su to Venecija, Piza i
Genova, a tamo Bruges. A za njima, u pozadini luka, razvijaju se industrijski gradovi: s jedne strane
lombardijski gradovi i Firenza, a s druge Gand, Ypres, Lile, Douai i, dublje u unutraš njosti,
Valenciennes i Bruxelles, Oč ito je, da je bašblizina luka dala industriji u tim gradovima njihov
izvanredni polet, koji je jedinstven u Evropi. Talijanske i flandrijske luke sa svojim zaleđem imaju
međunarodno znač enje; a imaju ga samo one.

Zbog toga one nuž no održavaju veze međ u sobom. Inicijativa za te veze dolazi uostalom iz
razvijenijega od tih dvaju ž arišta, to jest iz Italije. Njezini trgovci redovito dolaze u Flandriju već
poč etkom XII. st. Ali uskoro postaju bašsajmovi u Champagni glavnim dodirnim toč kama; oni su kao
neka vrst burze za talijansko-flamansku trgovinu. Održavali su se na putu, koji polazeć i iz Lombardije
ide preko St. Gotharda, Ženevskog jezera i Jure te povezuje sjever s jugom. Na njima se svake godine
susreć u trgovci iz obiju zemalja. Ali to su samo, poslovni sastanci, i na tom mjestu nisu osnovani zaista
važni gradovi.

Čak se ni Troye nije nikad veoma jako razvio. Lagny, Provins, Barrsur~Aube ostali su mjesta
drugorazrednog značenja. Jug Francuske je uskoro poš ao putem Italije. Marseille, Monttpellier, Aigues-
Mortes sudjeluju u mediteranskoj trgovini. A iza njih Albi, Cahors, Toulouse gravitiraju prema njima, i
razvijaju prosperitet, koji je potrajao neprekidno sve do rata protiv Albižana. U Š panjolskoj luka
Barcelona također stiče veliku važ nost, ali nije u svom zaleđu potakla razvoj vrlo aktivnih gradskih
središta.

Rhona je jedina mediteranska rijeka Francuske i zbog toga jedina, koja je većveoma rano potakla
razvoj važ nih gradova, kao š to su Avignon i Lyon. Druge, rijeke utječ u u Atlantik i Kanal, te su ondje
nastale samo male luke za obalnu plovidbu ili ribarstvo, od kojih je najvaž nija Bayohne, ili pak luke za
lokalnu trgovinu s Engleskom, kao š to je Rouen i Bordeaux. U Engleskoj navigacija je takođ er
ograničena na suprotnu obalu; i gradovi imaju samo malu, važ nost. Čak i sam London stič e, prilič
nu
važ nost tek u XIII. st. Samo jedan grad u unutrašnjosti Francuske razvija se podjednako kao svi najve ć i,
a to je bio Pariz. No to je bilo zbog političkih razloga. To je jedini grad ove vrsti u Evropi: prava
prijestolnica, koja se poveć ava sa svakim napretkom kraljevstva. Osim njega postoje samo posve
lokalni gradovi, od kojih se nijedan ne može usporediti s gradovima u Languedocu iH u Flandriji.

Njemač ka nema nijedno središ te međunarodne trgovine. Ona se povezuje s Italijom putem Rajne i
Dunava, gdje se pojavljuju Köln, Strasbourg s jedne strane, te Regensburg i Be čs druge. Najvažnije od
tih središta je Köln, kojim zapadna i juž na Njemač ka dolaze u dodir sa sjevernom, te se sve tri,
zajedno povezuju s Nizozemskom. Sjeverna Njemačka nema druge izravne saobrać ajne veze s jugom.
Ona je orijentirana prema dva unutraš nja mora. Ondje su Hamburg i Bremen na Sjevernom moru i

101
osobito Lübeck, koga je Henrik Lav osnovao na Baltiku. Ovdje dolazimo na kolonijalno tlo ulazimo u
nove gradove, u kojima nije nikad bilo rimskog utjecaja. Obalne luke su nova naselja, koja su pomagali
i štitili domać i knezovi. Oni Se nižu dužobale sve do litavskih zemalja: Danzig, Reval, Memel, Riga,
Dorpat. Baltik je njemačko jezero otkako je ruski put napuš ten, s jedne strane zbog privlač nosti
trgovanja preko Italije, a s druge strane zato š to su, Kumani, predstraž a Mongola, poč evši od sredine
XII. st., učinili kijevske zemlje suviš e opasnima. Tada Skandinavci gube svoju važ nost i prepuš taju je
Nijemcima. Whisby, na otoku Gotlandu teutonska je, postaja, i Nijemci42 dopiru sve do Novgoroda,
gdje u XII. st. imaju svoju posebnu trž nicu. Jedino se Danska pokuš ava suprotstaviti Nijemcima, ali je
za, vrijeme Waldemara II potuč ena kod Bornhöveda, te je morala ustuknuti. U unutraš njosti Njemačke,
između Rajne i Dunava, nema nijednog velikog grada. Münster i Magdeburg su mjesta drugoga reda,
isto kao Frankfurt i Nürmberg. Berlin je bez znač enja, kao i München i Leipzig. U pogledu različ itosti
gradskog života prema drugim naseljima, zemlja je oč ito u zakaš njenju. Fridrih Barbarossa nije imao
nikakvo razumijevanje za građanstvo, gradski ž ivot postoji samo na periferiji ima drž ave, i postiž e
(izuzev obala Rajne) već u važ nost tek u XIII. st. Prema
tome, opći polož aj u Evropi stvorio je samo dva velika ž ariš
ta: Italiju i Nizozemsku, ili točnije Belgiju.
Ondje su najveć i gradovi, s kojima su sva druga važ na središta u saobrać aju. Promet iz Baltika gravitira
prema Brugesu, a onaj iz juž ne Njemačke prema Italiji.

Ali između tih, velikih trgovač kih središ

ta, bez obzira imaju li lokalno ili opć e znač enje, obrazuje se,
po uzoru na velike mnoš tvo malih, drugo razrednih gradova, koji ž ive po istim pravnim normama, kao i
veliki. Sada je neophodno potrebno da svaki predio ima svoje malo gradsko središ te. Dezorganizacija,
domanijalnog sistema i pojava slobodnih seljaka, nuž no potič u male burgove da se pretvore u skloniš ta
obrtnika i središta trgovine u tome kraju i tako nadomjeste vlastelinske dvorove, u kojima se kmetsko
stanovniš tvo dotad opskrbljivalo. Gradski se život iz velikih gradova spontano prenio u njih. Osnivaju se
i posve novi gradovi. U Njemač koj su dva Freiburga postala važ nim središ tima. Mnoš tvo drugih živjelo
je tihim napola gradskim napola ratarskim ž ivotom: Kreutzburg, u kom piš em ove redove, primio je
svoju povelju 1213. To su gradovi, koji su se formirali sekundarno; oni pripadaju epohi: kad se
građ anstvo već nametnulo kad ih knezovi, potaknuti koriš ću, š to je imaju od gradova, osnivaju
posvuda. Nekad je putnik iš ao, od samostana do samostana, a sad ide od grada de grada; ima ih po
svim putovima, na razmaku od svega nekoliko milja, gdje č ine prijelaz izmeđ u velikih gradova, kao š to
se u krunici sitna zrna uključuju, između desetinskih.

Pojava gradova dovela je do porasta pučanstva, koji je donekle usporediv s onim u XIX.st., i to još
manje s obzirom na gradsko stanovniš tvo, negoli s obzirom na učinak kod seoskog. Ukupno, može, se
ocijeniti, da se stanovniš
tvo u poređenju s karolinš kim vremenim udvostruč ilo. Maksimum je dostignut
u početku XV. st. Otad pa sve do XVIII. st. ne ć
e više biti nikakve bitne promjene.

Bilo bi izvanredno važ no da možemo odrediti, brojč ani odnos između gradskog i seoskog stanovniš tva.
Ali to je, naž alost, nemoguć e. Sigurno je samo to, da je u svim središ tima, kojima je trgovina
pogodovala da se razvijaju građansko stanovniš tvo, neprestano raslo sve do oko sredine XIV. st.
Posvuda je trebalo proš irivati gradske bedeme, koji su postajali pretijesni, obuhvać ati zidovima
predgrađ a, koja su nastala izvan gradskih vrata. Ima velikih gradova, pa čak i relativno veoma velikih.
Ali koliko je velik mogao biti takav veliki grad početkom, XIII.st. Njihove su zidine jošrazmjerno sasvim
malene. Brojke š to ih prenose suvremenici, nemaju nikakve vrijednosti jer se ne osnivaju na
prebrojavanju; najstarije, š to ih imamo, sež u, samo do poč etka XV. st. Uostalom, protivurječ nosti nas
navode, da im ne priznajemo nikakvu vrijednost. Tako je u svega deset godina razmaka Ypres
procijenjen na 50.000 i 200.000 stanovnika. Sve, š to se mož e ti tvrditi jest to, da, nijedan evropski
grad nije sve do kraja Srednjega vijeka dosegao brojku od 100.000 stanovnika. Milano, Firenza, Pariz i
Gand mora da su se kretali oko 50.000. Srednji gradovi imali su između 2o i 50.000, a mali između 2 i
42
To je ime koje su im dali Rusi

102
5.000. Ali to nas ne mož
e priječiti da govorim o velikim gradovima, jer je velič
ina posve relativan
pojam.

I zaista, ako uzmemo u obzir malu gustoću seoskog stanovniš

tva,onda naselje od 50.000 ljudi dobiva
posve drukč ije znač
enje, nego š
to ga ima danas.

III. POSLJEDICE ZA SEOSKO STANOVNIŠ

TVO

Treba međutim veoma pomno paziti da na odnos između grada i sela u Srednjemu vijeku ne gledamo
onako, kako to č inimo danas. U naš e vrijeme grad nije odvojen od sela. Ima industrije i u selima, a dio
gradskog stanovniš tva stanuje u poljima, kamo se izlijeva svake več eri. U srednjem vijeku bilo je posve
drukč ije. Grad se u svemu temeljito razlikuje od seoskog područ ja. Veći materijalno on se od njega
odvaja i sklanja iza zaklona svojih bedema i vrata. A pravno, to je posve drugi svijet. Čim je č ovjek
proš ao kroz gradske zidine, on stupa na tlo drugih pravnih odredbi, kao kad danas prelazimo iz jedne
drž ave u drugu. U ekonomskom pogledu suprotnost je jednaka. Ne samo da je grad mjesto trgovanja i
industrijske proizvodnje, nego ove privredne djelatnosti i nema nigdje izvan njega. Posvuda su trgovina
i industrijski rad po selima zabranjeni. Stoga svaki grad nastoji da zagospodari svojom okolinom i da je
podvrgne sebi. Ona treba da bude njegovo trž iš
te i u isto vrijeme jamac za opskrbu grada. Tada nema
kao danas stalne razmjene i uzajamnog prož imanja. Umjesto toga, postoji suprotnost dvaju različitih
elemenata i podvrgavanja jednoga drugome.

Ovo podvrgavanje je veće, ili manje u razmjeru s brojem i snagom gradova. Ono doseže vrhunac u
Italiji, a najmanje razmjere u skandinavskim i slavenskim zemljama. Rezultat toga bio je svuda
podjednak: manje ili viš e duboka poremetnja seoskog ekonomskog rež
ima i preobrazba ž
ivotnih uvjeta
ratarskih klasa, koja je s time bila u skladu.

Pojava gradova zaista je uč inila nemoguć im održ anje domanijalnog rež ima. Bitna karakteristika toga
rež ima, kako smo vidjeli, sastoji se u tome š to,je to ekonomija bez izlaza na trž ište. Budući da nije
raspolagala nikakvim trž ištem, na koje bi otjecali njezini proizvodi, domena je skučila svoju
proizvodnju na potrebe za vlastitu potroš nju, tako da se sva njezina unutraš nja struktura - postupci pri
obradbi. Oblici kmetskih č estica, obaveze kmetova i odnosi između njih i vlasnika objaš njava tim
njezinim posebnim polož ajem. No taj posebni položaj ne postoji viš e od onoga dana, kad su se pojavili
i gradovi, i to ~va- : ' gdje ondje. gdje se osjeć a njihovo djelovanje. Jer krivcom trgovaca i zanatlija
gradsko je stanovniš tvo sterilno stanovniš tvo ako se smijemo ovako izraziti preuzimajuć i formulaciju,
koja je bila draga, fiziokratima XVIII. stoljeća. Ono mož e živjeti samo dobavljajući izvana sredstva za
život, a to znači, kupujući ih od obrađ ivača zemlje. Ono im , dakle pribavlja izlaz na trž ište, koga
dosad nisu imali. Ono dakle budi kod njih pomisao na profit, jer se proizvodnja sada isplać uje. Tako
sad u isto vrijeme nestaju i moralni i ekonomski uvjeti, kojima je odgovarala domanijaina organizacija.
Seljakova aktivnost sada dobiva poticaj izvana, i on na tu organizaciju gleda jošsamo kao na zapreku,
koja mu smeta. A jedna od posljedica novoga stanja je i to, š to sad senior, čak joši viš e nego seljaci,
osjeća potrebu reforme. Jer obaveze njegovih obrađivač a su uslijed obič ajnog prava nepromjenljive, i
tako on uskoro uviđa da mu prihodi strahovito opadaju. Njezini dohoci ostaju naime uvijek isti, dok
rashodi neprestano rastu. I zaista, gilde svojom kupovinom potič u i uveć avaju kolanje novca po selima,
novca ima ovdje sve viš e i njegova se vrijednost usporedo time, smanjuje. Troš kovi ž ivota u
neprestanom su porastu, a vlasnici zemlje, vezani na utvrđene prihode, bespomoć no moraju gledati
kako propadaju. Ova je kriza bila za malo vojničko plemstvo, koje je po općem pravilu posjedovalo
samo osrednje velika lena, prostrana tek toliko koliko je najnuž nije za ž ivot, upravo katastrofalna.
Velik dio vitezova, koji su jošu XI. st. bili tako mnogobrojni krajem XII. st. zapada u bijedu.

103
Teš ko je reć i da li je porast broja seoskog puč anstva, koji se oč ituje u isto vrijeme, kad se uvjeti
života na selu počinju tako duboko mijenjati, također u vezi s pojavom gradova. Poslije pustoš enja, š
to
su ih izvrš ili Normani, Saraceni i Madž ari, Evropa je doživjela razdoblje relativnog mira, u kom je
prirodni viš ak poroda nad pomorom morao neosjetno poveć ati broj stanovniš tva. Ali tek se u drugoj
polovini XI. st. u nekim dijelovima Evrope mogu utvrditi tragovi poteš koća, koje je prouzrokovao
preveliki broj ljudi, te je nemoguće otkloniti pomisao, da su gradovi, donijevš i seljacima nova sredstva
za ž ivot, samim tim pridonijeli kod njih, ako i ne plodnosti njihovih brakova43, ali svakako poveć anju
njihova broja. Kako god bilo, sigurno je, dana primjer u Nizozemskoj oko 1050. obrađena zemlja
postepeno viš e nije dovoljna za potrebe stanovništva. Događaji, kao š to je osvojenje Engleske 1066. i
križarski rat, oč ito također pretpostavljaju stanovit viš
ak stanovniš tva, u najmanju ruku na sjeveru
Francuske.

Jednako je bilo i s naglim porastom broja gradskog stanovniš tva, a također i s bandama plaćeničkih
pustolova, koje se otprilike u isto vrijeme formiraju u Italiji, na primjer u Genovi a i na francuskom
područ ju, pod imenom Brabanć ani i Nož ari (Cotereaux).* Od poč etka XII. st. imamo više nego
pretpostavke. Naseljavanje predjela s druge strane Labe ljudima, s obala Rajne, iz Holandije, i
Flandrije može se objasniti očito samo preobiljem seoskog puč anstva i u tim krajevima.

Tako u trenutku, kad je stari domanijalni sistem većprež ivio svoje vrijeme i kad viš e ne odgovara
potrebama druš tva koje je ekonomski napredovalo posvuda ima mnogo ljudi, koji se nude svakome, tko
će im dati zemlje i veliki zemljoposjednici a nadasve teritorijalni knezovi nisu propustili da se okoriste
tako povoljnim prilikama. Raspolagali su znatnom količinom neobrađ ene zemlje, jer se č ini, da su se,
bar na zapadu od Rajne i na jugu od Dunava, velike domene prostirale, samo na onoj dobroj zemlji,
koja je bila obrađivala veću rimsko doba. Ostatak je bio prepuš ten šumama, vriš tinama i močvarama.
Vrijeme, da i ova područ ja budu privedena kulturi doš lo je. Ovaj veliki rad, koji je prvi put poslije
nestanka Rimskog carstva povećao zemljiš no bogatstvo u Evropi, poč inje oko sredine XI. st:, dosiže svoj
vrhunac u toku XII. i završ ava se, usporujuć i se, pred kraj XIII. st. Otada pa sve do kraja XVIII. st
obradivo tlo na Zapadu nije se viš e osjetno poveć avalo, i to, je dovoljno da mož emo upozoriti na
veličinu napretka, š to ga je izvršila, unutrašnja kolonizacija u Srednjem vijeku. Krč enja bi sigurno bila
manje prostrana, da je zemljoradnja bila naprednija. Širina područja, š to su ga obuhvatila, da bi
povećala proizvodnju, bila je posljedica rudinentarnih metoda jošposve ekstenzivne zemljoradnje.
Krizi domanijalne organizacije moglo se izbjeć i, da je bilo moguće racionalnijim obradbenim
postupkom poveč ati plodnost tla.

Sistem, koji je bio primjenjivan prilikom naseljavanja i privođenja kulturi dotad neobrađenih zemalja,
odudara onim, š to bismo mogli nazvati njegovim liberalnim obiljež jem, od prakse u prethodnoj epohi.
Seljak nema s vlasnikom zemlje viš e nikakvih drugih odnosa osim onih, š to nužno nastaju iz njegova
svojstva zakupca. On plać a zakupninu, za zemlju, koju drž i, ali osobno ostaje slobodan. Jedan od
najč ešćih postupaka, kojima se senior služ i da privuč e kolone ili goste, kako ih naziva jezik toga
vremena, jest osnivanje »novih gradova«, pravih ratarskih kolonija. Tlo »novoga grada« razdijeljeno je
na stanovit broj, obradivih jedinica, potpuno jednakih među sobom; uz obavezu plać anja zemljarine,
senior ih ustupa na nasljedno iskorištavanje. Posebna povelja, koja obič no oponaš a povelju susjednoga
grada, priznaje osobnu slobodu stanovnicima, utvrđuje ovlasti i kompetenciju načeli1ika i dvora,
kojima je stavljeno u duž nost da vrš e upravne i sudbene poslove, regulira uzajamno pravo seniora i

43
Plodnost brakova bila je veoma velika kako kod seljaka (kako se to vidi
po Irminonovu polyptihu i samostanskim poveljama) tako i kod plemstva ,(o tom svjedoč i Gislebcrt), Neki tragovi
predmartusijanisma mogu se opaziti samo kod knezova.
* U originalu: Brabancons= ljudi iz Brabanta: Cotereaux je naziv izveden od riječi le coteral a ova, je nastala od latinskog
culter = veliki nož, kakvim su bili naoružani č
lanovi razboJničke bande, koja je po tome dobila svoje ime. - Prev.

104
seljaka u pogledu upotrebljavanja š ume, i t. d. Tako nastaje novi tip sela: »sela sa zakonom«. Sa
starom domanijalnom organizacijom ima ono jošsamo jednu crtu zajedničku: kao i kod nje; i ovdje se
pretpostavlja u isto vrijeme i veliki posjed i mala eksploatacija. Osim toga, sve je novo. Ne samo da je
seljak slobodan čovjek, nego je i davanje, š to ga duguje senioru; umjesto da se još , sastoji od
prirodnih proizvoda, obič no plativo u novcu. Nema niš ta čudno u tome, š to je potreba za zemljom,
koja je postajala sve hitrija, kako se stanovniš tvo umnaž alo, povećavala priliv » gosti « prema novim
gradovima. Oni posvuda pred sobom potiskuju granice, divljaš tva, koloniziraju velike š ume, krč e
vrištine, isušuju močvare. Po cijeloj Evropi niču i cvatu nova sela, kojima čak i oblik imena, time što se
na području francuskog jezika završ avaju na sart, a na područ ju germanskog jezika na kerk, kircne,
rode, rath i joši danas omogućuje, da ih razlikujemo od njihovih susjeda na starim zemljama.

CrkVa je imala znatnog udjela u velikom kulturom djelu XII., st. ona to zahvaljuje novim redovima
Cistercita i Premontranaca. Izvanredna vitalnost, š to su je pokazali redovnici počevš i od vremena
clunyjske reforme, nije nadživjela njezinu pobjedu. Kad je postignut cilj, polet je zamro. Poslije krize
doš la je iznemoglost, i benediktinski samostani, obogaćeni darovima vjernika, koje su bašoni po
neobič noj ali neizbjež ivoj ironiji sudbine) pridobili za preziranje zemaljskih dobara, poč inju ulaziti u
razdoblje drijemanja, iz, kog ne ć e izaći sve do preporoda u XVII. st. Njihova vjerska i socijalna uloga
dovrš ena je, i oni su odsada gotovo samo veliki zemljoposjednici. Asketsku propagandu, koju su oni
napustili, prihvaćaju Cisterciti i Premontranci. Prvi od tih redova osnovao 'je Sv. Bernard 1113.44, a
drugi Sv. Norbert 1119. Da bi u potpunoj strogosti primijenili propis o manualnom radu i jedni i drugi
najradije se naseljuju na neobrađenom tlu, koje tada krče ili isuš uju. Knezovi su se požurili da nač ine
bogougodno djelo, pa su im ustupali pustopoljine i močvare. Oba reda imali su velikog udjela pri
isuš ivanju flandrijskih »poldersa«* i privođenja obradbi područ ja u istočnoj Njemač koj. Domene, koje
su podigli na takvoj zemlji, bile su posve novoga tipa. Na njima se prvi put u Srednjem vijeku javlja
princip velike agrarne eksploatacije. Umjesto da tlo bude raskomadano na porodič ne č estice, iskrč ena
je zemlja organizirana u velike farme, na kojima se radno osoblje, stavljeno pod vodstvo jednog
redovnika, sastoji od »laič ke brać e« ili od slobodnih seljaka. Ondje se uzgoj ž itarica ili stoke viš e ne
vrši kao nekad zbog neposredne potroš nje u samostanu, nego zbog prodaje na trž iš tima. Rad na
njihovim farmama bio je oslobođen kuluka i nije obavezan ni na kakvo davanje osim desetine.
Postignuta dobit služi stjecanju novih zemalja i daljnjem krčenju.

Vlasnici starih domena nisu mogli raspolagati svojom zemljom zbog nasljednih prava, koja su njihovi
obrađivač i imali prema toj istoj zemlji i tako se oni tek s mukom oslobađaju tradicija. Ali kad su već
bili preopterećeni dugovima i dotjerani do krajnosti neprestanim smanjivanjem svojih prihoda, morali
su ipak, počevš i od kraja XI. st poduzeti odlučne mjere. Domanijalni »dvorovi«' (Curtis), koje su nekad
obrađivali kmetovi, razdijeljeni su u parcele i dani u najam ili u zakup,
ili, su pak pretvoreni u velike farme. Sad je seljacima bilo dopuš teno da s novcem otkupe ne samo od
kuluka, nego i od glavarine, od ž enidbenog prava od prava mrtve ruke, ukratko od svih preostataka
proš loga vremena, koji su postali beskorisl1i. Kmetstvo je zadrž alo svoj prvobitni oblik gotovo samo u
teš ko pristupač nim krajevima, ili u područjima veoma udaljenima od velikih trgovač kih putova. Svuda
drugdje, ako većne nestaje, ono se ublažava. Mož e se reći, da se od početka XIII.st., zemljoradnička
klasa u zapadnoj i srednjoj Evropi pretvorila ili da je na putu da se pretvori u slobodno seljačko
stanovniš tvo. I ta se velika preobrazba izvrš ila bez ikakvih ž estokih zahtijevanja, bez utjecanja
nač elima ili teorijama, naprosto kao neizbjež na posljedica preporoda trgovine i pojave gradova, koji su

44
Samostan Citeaux (nedaleko Lyona) osnovao je 1098. Robert de Molesmes, ali je on postao središ te pokreta tek kad je u nj
1113. ušao Sv. Bernard.
*Holandska riječ, označuje nasipom ograđ enu zemlju uz morsku obalu, koju su zemljoradnici time zaš titili od provala mora.
Čestih u razdoblju od XII. do XIV.st. isuš
ivanja tih nisko polož
enih i močvarnih terena bilo je dugotrajan pothvat, u kome su
važnu ulogu imali navedeni redovi. -Prev.

105
zemljoradnji dali tržišta, kojih ona dotad nije imala, i tako je primorali da izmijeni svoju tradicionalnu
organizaciju i da usvoji slobodnije i gipkije oblike eksploatacije. Ekonomski napredak uniš tava
socijalno starateljstvo, š to ga je senior dotad vrš io nad svojim ljudima. Usporedo s time kako se
kmetstvo zamjenjuje slobodom, vlasnik sve viš e gubi svoje nekadaš nje familijarno obiljež je i mjesto
toga postaje materijalni interes jedinom normom u njegovim odnosima prema obrađivačima njegove
zemlje.

II. DRUGE POSLJEDICE

Izmijenivš i tako duboko cio socijalni poredak u Evropi, pojava gradova u toku XI. st. nije mogla da ne
utječe i na politički i vjerski ž ivot. Oduzevš i drž avi njezin bitno ratarski karakter, izlož ivši seosko
stanovniš tvo privlač noj snazi i utjecaju gradskih središ ta, ona joj je omogućila da se vrati na put, koji
je zbog provala naroda izgubila.
Kao i u Rimskom carstvu, premda u veoma različ itim uvjetima, grad i nanovo stiče svoju ulogu u
politič kom druš tvu. Zahvaljujuć i pojavi gradova, uprava se od lutajuće pretvara u sedentarnu. Još ,i
viš e ona u isto vrijeme poč inje raspolagati laič kim i obrazovanim osobljem, a to je najznaniji uspjeh u
napretku od svih, š to su postignuti u civilnom svijetu sve od karolinš kih vremena. Dosad je drž ava bila
primorana da od crkve posuđuje sve one svoje služ benike, za koje je bilo neophodno potrebno da budu
donekle obrazovani. Odsad ć e ih sve č ešće i obilnije posuđivati od građanstva. Jer za razliku od
plemića, čije vojnič ko zvanje zahtijeva samo obuč enost u oruž ju, građanin zbog nuž nosti koju mu
nameć e trgovanje, osjeć a potrebu bar najosnovnije naobrazbe. Trgovcu je neophodno da zna č itati i
pisati, i tako od XII. st. nema nijednog, makar iole važnijeg grada, koji ne bi imao š kole. U poč etku je
nastava jošposve latinska, i najstariji spisi gradske uprave i najstarije trgovač ke isprave, koje su se
sačuvale, napisane su zaista na latinskom. No to je tek posredni stadij, koji je ti poč etku neizbjež no
trebalo proći, jer nije bilo moguć e naći, učitelja - izvan crkve. Bilo je oč ito, da građansko stanovniš tvo
nije moglo dugo u svakodnevnoj praksi poslovnog ž ivota zadrž ati upotrebu jezika, kojim nije samo
govorilo. Većod poč etka XII. st. događalo se ono, š to se moralo dogoditi gradski pisari služ e se puč kim
jezikom,a veoma je karakteristično, da se ta novost prvi put pojavljuje u onoj zemlji, gdje je
municipaini ž ivot bio najrazvijeniji, to jest u Flandriji. Prvi spis ove vrsti je povelja sudiš ta u Douaisu iz
1204. napisana u pikardijskom narječju. Uporedo sa time kako gradska uprava postaje sve slož enija,
kako magistrat vodi sve opsež nije dopisivanje i mora donositi presude u sve važ nijim sporovima, kako
opć insko rač unovodstvo zahtijeva viš e pomnje i znanja, tako raste i stupanj izobraž enosti pisara, što ih
opć ina uzima u svoju služ bu notara, i advokata, kojima se utječ u za pomoćprivatnici. Tako se u krilu
građ anstva formira klasa iskusnih laičkih struč njaka, koji su svojim poznavanjem svijeta i poslova
mnogo bolje prilagođeni zahtjevima civilne uprave, nego š to su, to bili sveć enici, od kojih je dotad
trebalo tražiti pomoć. Poč evši od kraja XII. st. neprestano će rasti broj obrazovanih građana, koji ć e
uć i u službu knezova ili kraljeva i posveti ti svoju inteligenciju služenju drž avi. Mož e se ustvrditi, da je
prvo laič ko osoblje, š to ga je Evropa imala od nestanka rimskog carskog č inovništva, dalo građanstvo.

U isto vrijeme kako su gradovi snaž no pridonosili laiciziranju drž ave, oni vrš
e i na samo ustavno
uređenje utjecaj, koji će u toku stoljeća postajati sve jač i. Oni svuda zauzimaju u političkom životu
sve važnije mjesto. Tako su u Francuskoj posluž ili kralju da suzbije, nastojanja visokih feudalaca; u
Engleskoj su se združ i li s barunima i primorali krunu da dade prve nacionalne slobode: u Italiji i
Njemač koj oni se pretvaraju u nezavisne republike. Nepostojanje građanstva u slavenskim drž avama
pokazuje, koliko mu Zapad mnogo duguje.

Kao ni civilno društvo, tako nije mogla ni crkva izbjeći utjecaju gradova. Za nju s obnovom gradskog
života poč inje novo doba, u kom pobož nost i milosrđ e stič
u novi polet, no u kom se postavljaju
pogibeljna pitanja i pokreć u krvavi sukobi. Nema nič ega vatrenijeg i dubljeg od vjere građana. Tome

106
ne treba drugog dokaza osim izvanrednog mnoš tva bratstava, gildi, svakovrsnih udruž enja, koja se u
svakom gradu posvećuju molitvi ili njezi bolesnika, brizi za sirotinju, udove, starce ili siročad. Od kraja
XII. st. begine i begardi, koji laič ki ž ivot, združ uju s asketizmom, š ire se iz grada ti grad. Bez
građ anstva bio bi nemogućosnutak novih redova: franjevaca (1208), i dominikanaca (1215)koji svojim
duhom nadahnjuju cio ortodoksni misticizam XIII. stoljeća. S tim prosjač kim redovnicima, monaš tvo
prvi put napuš ta selo i gradsku sredinu uzima kao svoje sjediš te. Oni ž ive od milostinje građanstva iz
njegovih redova uzimaju svoju prinovu, njemu je namijenjen njihov uspješ ni apostolat, š
to dokazuje
mnoš tvo braće trećega reda, koji se iz redova trgovaca i zanatlija pridružuju franjevcima.

Kako vidimo, pobož nost u gradovima je aktivna pobož nost. Kod nje laici izravno surađuju ti vjerskom
životu i žele da, pored sveć enstva u njemu odigraju neku ulogu, što je također novost. Ona je, donijela
crkvi dvostruku pogibelj. Prva i ozbiljnija ugrožava pravovjernost. Š togod se građani viš e zanimaju za
vjerske stvari, sve su više u opasnosti da se zanesu manihejskim učenjima, koja u toku XI. st. s istoka
prodiru u Evropu, ili da se oduš eve mističkim maš tanjima »Apostolske brać e«, ili »Braće slobodnoga
duha«. Veoma je karakteristično, da prije obnove gradova hereze nisu uzbunjivale Zapad. Prva i
najstraš nija od njih, prije protestantizma, katarska hereza, poč inje se š iriti upravo u XI. st., te je
prema, tome striktno suvremena pokretu oko obnove gradova. Pritom ne treba zaboraviti, da je sektu
Valdenza osnovao jedan lionski trgovac. Čak ni poslije strahovitih pokolja Albiž ana gradsko
stanovniš tvo ne ć e prestati da sad, na ovoj toč
ki Evrope, sad na onoj, u sebi krije sumnjive sekte, kod
kojih ž elje i nastojanja proletarijata, pridonose orijentiranju misticizma prema još nejasnim
predodž bama o druš tvenoj preobrazbi, koje snuju, da na ruš evinama crkve, i države u obliku
komunizma osnuju vladavinu pravednika.

Nema sumnje, da su to samo izuzeci. Ali jedno od najočitijih obilježja onoga duha, koji je zajednič ki
svima gradovima, jest njihov stav prema crkvenoj vlasti. S pojavom gradova ulaze odnosi između
laičke i duhovne vlasti u novu fazu. Poč evš i od karolinške epohe, svi sukobi, koji su izbili između njih,
nastali su zbog nastojanja kraljeva da crkvu podlože sebi i da je navedu da posluž i njihovoj politici.
Oni su bili samo posljedica saveza tih dviju vlasti; pitanje je bilo, koja ć
e od njih u društvu prevladati.

Ali ni jedna ni druga nisu nastojale da svome suparniku oduzmu njegova isključ iva prava ili povlastice.
Spor se vodio oko odnosa njihovih snaga, a ne o priodi tih vlasti. U graadovima su međutim okolnosti
bile druge. Ondje je u opasnosti sam polož aj crkve kao privilegirnne korporacije. Gradovi otvoreno i
izravno napadaju crkvene sudove, njezinc izuzetosti u financijkim poslovima, monopol, š to ga crkva
želi zadrž ati u školstvu. Od kraja XII. st. neprestao sukobi dovode u koš tac komunalne uprave gradova
s kapptolima i samostanima, koji su unutar gradskih zidova, pa čak i sa biskupom iste dijeceze. Uzalud
je crkva udarala gradove izopćenjima i interdiktima: oni svoj stav ipak ne mijenjaju. Ako je potrebno,
oni bez oklijevanja primoravaju svećenike da služ e misu i dijele sakramente. Kako god bili pobož ni,
kako god bili pravovjerni, oni nastoje spriječ iti crkvu da se upleć e na područje svjetovnih interesa.
Njihov duh je č isto laič
ki; te je tim svojim svojstvom prvi i daleki uzrok Renesanse.

Mož emo dakle reći, da pojavom gradova i formiranje građanstva imamo pred sobom novu Evropu. Cio
je druš tveni život preobraž en: stanovništvo je udvostruč eno, sloboda postaje općenita, trgovina i
induutrija, promet novca i duhovni rad osvajaju sve znatnije mjesto i pruuž aju nove moguć nosti za
razvitak države i društva. Prije svrš
etka XVII. st. nije nikad bilo tako duboke socijalne revolucije - ne
govorim ovdje o intelektualnoj. Dotad su ljudi već inom ž ivjeli u klijentskim odnosima; sada se sve'više
podvrgavaju politič kim odnosima. U Evropi je prije postojao samo onaj promet, koji ,se, sastojao od
saobrać aja crkve s Rimom i vjerskim središ tima. Sada se pored njega pojavljuje i laič ki promet. Ž ivot
se upravlja prema obalama, prema velikim rijekama, prema prirodnim putovima. Civilizacija je prije
bila potpuno kontinentalna; sad postaje pomorska.

107
Nema sumnje, ne smijemo pretjeravati. Crkva i dalje vlada sviijetom ideja, i zemlja ostaje temelj, na
kom poč iva plemstvo, pa čak i država. Ali korijeni stabla, koje je izraslo na bedemima, malo poomalo
će i nehotice uslijed samog svoga rasta rasklimati njihovo kamenje. Gradovi nisu namjeravali razoriti
ono, š to je postojalo, nego su ž eljeli stvoriti mjesto za sebe. A to će mjesto postepeno postajati sve
veće i uskoro tako veliko, da ć e biti dovoljno za novi poredak u odnoosima. Gradovi su u evropskoj
civilizaciji bili li osnovi element napretka: ne mož da u tome smislu da od njih proizlazi sve, no svakako
u tomi smislu, da su oni stvorili neophodne preduvjete za sve navedene novosti. Od pojave građanstva
čini se, da se civilizacija budi i otres jarma;. ona je pokretnija i snaž nija. Od VII. do XI. st. ž ivot je
svud podjednak. Koliko li međutim raznolikosti poč evš i, od XI. st.! Većina rađanstva različ ita je u
različitim zcmljama i daje svakoj od njih riginalna nacionalna obiljež ja, dotad nepoznata. Sva središ ta
aktivosti na svijetu, ondje su, gdje se natiskuje gradsko stahovniš tvo: u Parizu, Lombatdiji, Toskani,
Veneciji, Flandriji, na Rajni.

Postoji neka vrst protivurječnosti između oduš evljenja gradova u XIII. st. za prosjačke redove i njihove
kapitalistič
ke aktivnosti. Oni se oduševrjavaju za ideal siromaš
tva, ali nastoje steć i bogatstvo.

108
Š
ESTA KNJIGA

POČECI ZAPADNOEVROPSKIH DRŽAVA

PRVO POGLAVLJE

ENGLESKA

I. PRIJE OSVOJENJA

Barbarska kraljevstva, podignuta na ruš evinama Rimskog carstva, uzalud su pokuš ala, da zajedno sa
zemljom usvoje i sistem upravljanja drž avom. Vidjeli smo, kako i zaš to su njihova nastojanja propala.
Pipin Mali i Karlo Veliki uspjeli su da pri dignu kraljevsku vlast zahvaljujući pomoć i, crkve, te su
uznastojli ali u sporazumu s njom da osnuju krš ćansko druš tvo. Druš
tvene okolnosti nisu im dopustile
da izvrše svoje poslanje. Bilo im je nemoguć e da stvore kraljevsku administraciju u vremenu, kad je
veliki posjed svuda nametao ljudima protektorat zemljiš nih seniora. Politič ko jedinstvo ustupilo je
mjesto komadanju, države u teritorijalne knež evine. Kraljevi podanici preš li su pod vlast feudalnih
knezova, tako da su od kraja IX. st. ustvari oni izvrš avali onu preteš ku zadaću, koja je izmakla
vladarevim rukama. Ali ako kralj prepuš ta knezovima da upravljaju drž avom umjesto njega, on ipak i
dalje vlada nad njima, ostaje vjeran karolinš kom idealu i čeka trenutak, kada će moć i izvrš
avati
vrhovnu magistraturu, koje se nije odrekao. Sve su evropske drž ave bez izuzetka, djelo kraljevske
vladavine, i kod svih je brzina i opseg razvoja u razmjeru s kraljevom snagom.

Krajem XI. st., to jest u vrijeme, kad se pojavom građanstva dovrš ava druš
tveno ustrojstvo Evrope,
kraljevska vlast poč inje postavljati temelje prvih drž ava dostojnih toga imena. I ovdje je opet
napredak počeo na Zapadu ili točnije u Francuskoj, jednako kao š to su se feudalizam viteš tvo i
clunyjska reforma proš irili iz Francuske na druge narode, tako i sad u Francuskoj djeluju ili iz
Francuske polaze one snage, koje ć e uskoro stvori ti nove drž ave. Jedan vazal francuskog kralja
osnovao je, englesku drž avu, a francusko kraljevstvo prvo je u vremenu od svih kontinentalnih drž ava.
No vazal je zapravo pretekao svoga suverena, te stoga treba s Engleskom otpoč eti kratki prikaz
političkog djela. š
to ga je izvrš ila kraljevska vlast.

Od svih rimskih pokrajina. Britanija je u vrijeme provale naroda bila jedina zemlja, u kojoj su
stanovnici odbili da prihvate vlast barbara. Poslije ž estoke borbe jedni su od tih stanovnika potisnuti
napad u Wales i Cornvall gdje se njihovo keltsko narječ je sač uvalo sve do danas, dok su drugi pobjegli
u Armoriku, koja je otad prozvana, Bretanja. Anglosasi naš li su se u svojoj novoj domovini sami, pa su
stoga ondje mogli očuvati svoje neokrnjene nacionalne ustanove. Sedam malih kraljevstava, š to su ih
ondje osnovali, ne odaju ni najmanji trag one romanizacije, koja je na drugoj strani kanala tako
potpuno nametnuta germanskim kraljevima. Mala prostranost tih, kraljevstava uč inila ih je uostalom
savrš eno pogodnima za ustanove, koje su se rodile u krilu plemena i koje se ne bi mogle prilagoditi
nekoj velikoj drž avi. Germanska drž ava, kojoj je franač ko osvojenje zaustavilo razvoj u Njemačkoj,
nastavila je dakle da se slobodno razvija u Engleskoj. Pučka skupš tina, witengemot, sač uvala se pored
kralja, puč ki magistrati, eldermeni, održ ali su se pored kraljevskih služ benika, š erifa (sheriffs).
Kristijanizacija zemlje, krajem VI.st., nije iznijela niš ta bitno u ovakvom stanju stvari. Nema sumnje,
crkva je unijela svoj jezik, latinski, i na područ je te svoje nove tekovine, ali je ondje nacionalni razvoj
bio previš e tuđrimskim tradicijama, a i zemljopisni je polož aj bio takav, da je neprekidni dodir s
franač kom crkvom bio tež ak; stoga latinski jezik nije mogao, kao na kontinentu, postati drž avnim
jezikom. Latinska je crkva u Engleskoj postupala onako, kako je to grčka crkva iz istih razloga morala
uč initi u slavenskim zemljama u X. st. Ona je prihvatila jezik svoje pastve, upoznala se s njim jošu
poč etku u vezi s pokrš tenjem, a kako, je bila primorana da svoje sveć enstvo popunjava iz redova

109
novoobraćenih, nauč ila ih je da č itaju i pišu na svom nacionalnom narječ ju. Tako se pored uč ene
književnosti na latinskom jeziku razvila i pučka knjiž evnost na anglosaskom, te je tako posve prirodno
bašovaj jezik posluž io za sastavljanje zakona i obič aja, š
to je na kontinentu bilo prepuš teno isključivo
latinskom. Pored toga, nije ni crkva izvrš ila na političku organizaciju onaj nadmoć ni utjecaj, koji su joj
u ruke dali Karolinzi. Obrać enje na krš ćanstvo nije ni u čemu izmijenilo germanski karakter zemlje.

Ujedinjenje svih malih anglosaskih kraljevstava pod kraljem Mercije, Offom (+796), trebalo je otpočeti
novu fazu u njihovoj povijesti. No uto su se Normani oborili na Englesku. Počevš i od 839. njihove su
provale zaredale gotovo neprekidno jedna za drugom i imale kao posljedicu, da se na istoč noj obali
otoka naselilo brojno stanovniš tvo danskog podrijetla. Kralj Alfred Veliki (+901) uspio je zaustaviti
osvajač e, kojima je ustupio Danelagh, to jest područ je na sjeveru od crte, koja ide od Londona do
Chestera. Njegovi su nasljednici najzad ponovo osvojili ovu zemlju. Ali je krajem X: st. danski kralj
,Sven (+1014) doš ao u pomoć ' svojim sunarodnjacima, osvojio Merciju, Estangliju i Wessex i primorao
kralja Ethelreda da pobjegne u Normandiju. Tako je Engleska sad bila politič ki vezana uz Skandinaviju,
a te su se veze jošviše učvrstile pod Svenovim sinom, Knutom (1035.), koji je kao i njegov otac, u isto
vrijeme bio kralj Engleske i Danske. U to su vrijeme bašanglosaski misionari donijeli krš ćanstvo u
Švedsku i Norveš ku.

Ali takvostanje nije moglo potrajati. Snage Skandinavije nisu nikad mogle biti dovoljno velike, da bi se
mogle nametnuti izvan svojih granica. Tako je to bilo s danskom ekspanzijom u XI. st., kao š to je imalo
biti i sa š vedskom pod Gustavom Adolfom u XIV. st. i pod Karlom XII. u XVIII. st. Vojnička pomoć , na
koju se ona oslanjala uskoro se iscrpla. Pod Knutovim nasljednicima, Haroldom i Harthakknutom,
danska dinastija zapada u dekadansu. Jedan anglosaski princ, Eduard Ispovjednik, nanovo se, uspinje
na prijestolje. Njegova smrt, buduć i da je umro bez djece (1066.), odlučila je sudbinom Engleske i
uvela je u evropsku zajednicu, od koje je sve dotad bila, izolirana, a takvo se stanje nije moglo
produž iti.

Veliki se naime otok prirodno povezuje s Nizozemskom, i sjevernom Francuskom, od kojega rastavlja
samo, uski tjesnac Pas de Calais. Ovim je putem onamo zajedno s Cezarovim legijama doš la
civilizacija, a s redovnicima Grgura Velikog krš ćanstvo. Trebalo je da dođe do poremećaja svjetske
ravnotež e, koji je pro uzrokovala propast Rimskog carstva, pa- da ga se Anglosasi uzmognu doč epati i
ondje se održ ati. Ekonomski položaj Evrope poslije razdoblja provala kao i gotovo potpuni nestanak
trgovine veoma jednostavno objaš njavaju č injenicu, š to su Anglosasi otad sa krš ćanskom Evropom
održ avali isključivo vjerske odnose. Karlo Veliki nije ni pomislio da ih pridruži svome carstvu a poslije
njega bila je slabost njegovih nasljednika novi trajan razlog njihove izolacije. Međutim je u isto
vrijeme, kad su danske provale zaprijetile skandinavskom prevlaš ć u, obnova plovidbe između njih i
njihovih susjeda na obliž njim flandrijskim obalama stala uspostavljati one veze, koje je nametala
zemljopisna blizina. Od kraja X. st. Bruges i Rouen održavaju sve ž ivlju plovidbenu vezu s Engleskom. S
povratkom naprednije civilizacije onaj je poredak, koga je prodor barbara za tako dugo vrijeme
prekinuo, nastavio da se razvija prirodnim smjerom.

Normansko osvojenje samo je posljedica i konačna posveta onoga, š to bismo mogli nazvati
europeizacijom Engleske. Premda su č injenice koje su bile uzrok toga osvojenja, nastale uslijed
slučajnih, okolnosti i premda se orijentacija otoka prema kontinentu sigurno mogla ostvariti veoma
različitim putem od onoga, kojim se to zaista, zbilo, ipak je ta sama orijentacija preduboko odgovarala
prirodnim potrebama, a da ona prije ili poslije ne bi bila ostvarena.
Normandijska vojvodska kuća bila je u veoma blizom srodstvu s Eduardom Ispovjednikom, kome je
majka Berta, bila normandijska princeza. Videć i da nije, imao djece, Eduard je nasljedstvo obeć avao
vojvodi Vilimu, raspolaž ući tako kraljevskom vlaš ću sam, premda je po anglosaskim običajima, mogla
odluč ivati samo pučka skupš tina. A ona nije vodila nikakva rač una o kraljevoj odluci. Kad je on umro

110
(1066.)izabrala je Harolda, sina onoga Godwina, koji jeza ž ivota slaboga kralja Eduarda vrš io službu
majordoma. Rat je bio neizbjež ni, a njegov je ishod bio nesumnjiv.
U stvari, anglosasko je kraljevstvo bilo veoma slabo. Staro germansko ustrojstvo, koje se ondje,
sačuvalo u svojim bitnim crtama, jamč ilo je' slobodnim ljudima u odnosu prema kralju njihova prava,
ali je i kralja i njih osuđivalo na jednaku nemoć . Na kontinentu je visoka feudalna aristokracija oslabila
kraljev polož aj ojač avši pritom svoj; snaga je samo prenesena s vladara na teritorijalne knezove. U
Engleskoj, naprotiv, nje nema nigdje. Aristokracija, okupljena u narodnoj skupš tini, onemoguć avala je
stvaranje monarhijske vladavine, ali pritom nije sama bila kadra da vlada. Bila je vjerna starim
germanskim obič ajima i u biti konzervativna. Sastojala se od osrednje velikih vlasnika zemlje, koji
suž ivjeli od rada svojih kmetova i svojih klijenata. Feudalni sistem i viteš tvo bili su nepoznati.
Anglosaski earli i thani bili, su naoruž ani bojnim sjekirama i mačevima, i borili se pješ ice.

Politički i vojnički Normandija je u svakom pogledu bila nadmoć nija. U svojoj zemlji između Canche i
Seine vojvoda nije morao voditi brigu ni o kakvom takmacu. Kao zaš titnik mira, on se nametnuo puku,
kao saveznik sveć enstvu, kao suveren viteš tvu i barunima, koji su od njega dobili svoja lena. Njegove
domene, o kojima su ubirači svake godine polagali račun njegovom »echiguienu« bile su uzor dobre
organizacije. Dva velika samostana, š to ih je podigao u Caenu, Muš ka i Ženska opatija (Abbaye aux
Hommes i Abbaye aux Dames) ne dokazuju samo dobro stanje njegovih financija; ljepota njihove
arhitekture svjedoč i također o druš tvenom napretku, koji još viš e pada u oč i, ako se sjetimo
primitivnog stupnja, na kom je u to vrijeme jošbilo anglosasko graditeljstvo. Dok je u Engleskoj uslijed
pometnja, š to su ih donijele skandinavske provale, nestalo knjiž evne kulture u redovima svećenstva,
normandijski se kler odlikovao piscima kao š to je bio Sv. Anselmo i Orderic Vita. Najzad, vojnička
snaga vojvodine bila je straš na. Normandijsko viteš tvo bilo je neosporno prvo i najsnaž nije u svome
vremenu. Dovoljno je sjetiti se njegovih izvanrednih podviga u Italiji pa da ocijenimo njegovu
vrijednost. Mora da se oduš evljeno bacilo na osvojenje, koje mu je obeć avalo, da će s druge strane
Kanala, dož ivjeti onako sjajne pustolovine i postići isto onako velike koristi, kakve je Robert ,Guiscard
sa svojim drugovima naš ao na Siciliji. Uostalom, Vilim nije pozvao samo svoje vazale. Francuski i
flamanski vitezovi i pustolovi pridruž ili su im se u velikom broju. To š to je papa poslao pohodu zastavu,
dalo mu je obiljež je svetog rata i time pridonijelo ž aru, kojim se vojska borila.
Nemajući mornarice, Anglosasi se nisu mogli suprotstaviti iskrcavanju. Ekspedidja je siš la na suho tlo
na ž alu kod Hastingsa (13.listopada 1066) i sutradan krenula na neprijatelja. Harold je zauzeo polož aj
na, brež uljku Senlac uš ančivši se iza ograde od kolja, te je time primorao Normane, da se bore pješ ice.
Poslije silovitog sudara prsa u prsa, ovi su odnijeli potpunu pobjedu. Među poginulima bio je i Harold;
oni, koji nisu pobijen u bici, shvatili su, da je daljnji otpor beskoristan. Toga je dana Engleska pripala
Vilimu. Nekoliko sedmica poslije toga, on se u Westminsterskoj opatiji dao okruniti za kralja. Za
osvojenje preostalog dijela kraljevstva, trebalo mu je samo da kroza nj proleti. Anglosasi, koji su se
tako dugo, borili protiv skandinavske provale, pokorili su se prvoj provali Normana.

II. NAJEZDA

Najezda: Normana u Englesku i njihovo proš irenje u zemlji bilo je ustvari posljedica osvojenja; a i nije
moglo biti nikako drukč ije. Da bi sač uvao svoje kraljevstvo, kome je bio potpuno tuđi kom čak nije
znao ni jezik, Vilim je morao zadrž ati Normane kao stalnu posadu. U ekonomskim prilikama toga
vremena to se moglo ostvariti samo tako, da ih je rasprš io među stanovniš tvo osvojene zemlje u
svojstvu žandarma kraljevske krune. Ovo rasprš avanje, pobjednika među pobijeđenima veoma je nalik
na kolonizaciju juž ne Galije, Š panjolske i doline Rhone, š to su je u V. st. izvrš
ili Vizigoti i Burgundi. Ali
je rezultat bio posve drukč iji. Dok su se ti barbari u dodiru s daleko civiliziranijim puč anstvom nego š to
su bili sami, smjesta romanizirali, Normani su se tek s teš kom mukom stopili s anglosaskom masom,
koja ih je okruž ivala. Glavni razlog je očito bio to, š to je njihova kultura bila nadmoć nija. Pored toga

111
njima je sve do kraja XII. st. neprestano pristizalo pojač anje svjež ih snaga ne samo iz njihove
domovine, nego također, poč evši od vladavine Plantageneta, iz Poitoua i Guyenne. Utjecaj dvora, koji
je sve do kraja XV. st. ostao francuski bar po jeziku, ako i ne po nač inu ž ivota i običajima, također je
bio veoma znatan. Za useljenike je anglosaski bio tek barbarsko narječje, koje se, nisu ni potrudili da
nauč e. Po uzoru na Kontinent, on je ti u pravnoj služ bi bio zamijenjen najprije latinskim, a zatim
francuskim. Potpuno je prestalo pisanje na tom jeziku i njegova je knjiž evnost pala u zaborav. Ali on
nije pred jezikom pobjednika nestao onako, kako su nekad nestala narječja u onim pokrajinama, š to ih
je osvojio Rim, niti onako kako je u samoj Normandiji skandinavski jezik ustupio mjesto francuskome.
Puk se i dalje njime služ io. Ništa uostalom, ne bi bilo pogreš nije nego tumač iti njegovu vjernost
nacionalnom jeziku njegovom antipatijom, prema jeziku pobjednikovu. Naprotiv puk je od njega
posudio sve š to je mogao, Anglosaski se neopazice pretvorio u engleski, to jest u jezik, koji je po
rječniku napola romanski, ali kome gramatika i sintaksa ostaju germanske.

Krajem XI. st. bio je jošveoma dalek onaj trenutak, kad će taj jezik, na č ijem su stvaranju surađivali i
pobjednici i pobijeđeni, postati govor i jednih i drugih. Bilo je potrebno da prođu dugi vjekovi pa da se
u jedno tijelo stope osvajački i podlož eni narod i da englesko drž avno uređenje postane
najnacionalnije od svih uređenja na svijetu. U poč etku, pod Vilimom Osvajač em i njegovim prvim
nasljednicima, politič ki režim, koji je uveden, bio je rež im tuđinske okupacije. Nikad jošnije
osvojenje neke zemlje dovelo do potpunijeg prevrata političkih institucija i cijele drž avne
organizacije, kao š to se to dogodilo ovdje.45Stekavš i kraljevstvo samo svojim mačem i zavladavš i
svojim podanicima samo uz pomoćsile, kako je Vilim mogao pomiš ljati na to, da održi vladarski sistem,
koji bi pučkoj skupš tini dopustio da vlada zajedno s kraljem? Za uspjeh je bilo neophodno potrebno, da
sve bude podvrgnuto kraljevskoj vlasti, a ona da bude tako snaž na, da je nitko ne, bi mogao uzdrmati.
Uređenje je dakle moralo biti monarhič no, pa je zaista i bilo takvo. Tako je jedan veliki vazal
francuskog kralja sticajem historijskog razvitka osnovao najsnaž niju suverenu vlast ti Evropi.

Pritom treba smjesta istaći, da je on svoje kraljevstvo uč inio tako snažnim bašzato, š to ga je zamislio
po logici feudalnog kneza. Sve kraljeve na kontinentu izabirali su njihovi veliki vazali, ali ti su vazali
sami bili nasljedni. Vilim, je to bio kao normandijski vojvoda, a ostao je to i kao kralj Engleske. Dok su
dakle drugi kraljevi dobivali svoju krunu, a nisu njome raspolagali, on je od samog poč etka bio vlasnik
krune, koju je stekao. Ali on je u isto vrijeme, zahvaljujuć i osvojenju, bio i vlasnik svoga kraljevstva.
Sva engleska zemlja njegova je zemlja; on ima nad njom onakvo pravo, kakvo ima senior neke velike
domene nad svojim zemljoposjedom u odnosu prema njemu svi su pojedini drž aoci samo zakupci te
zemlje, i stoga je jedna od njegovih prvih briga bila, da sebi pribavi toč an račun o tim svojim
drž aocima: mi mu dugujemo zahvalnost za postanak Domesday Booka, sastavljenog između l080 i 1086.
Tu knjigu mogli bismo veoma opravdano usporediti s Polyptihom, no to bi bio takav polyptih, koji
obuhvać a zemljiš ne statističke podatke za cijelu državu.46 Kraljevo neizmjerno bogatstvo u
zemljoposjedu omoguć ilo mu je da stvori feudalnu organizaciju unesenu s kontinenta; ali ta je
organizacija bila neizmjerno sistematičnija i nadasve č išća od tuđih elemenata. Feudalizam sam po
sebi nije imao, kako smo vidjeli ranije, nič ega nepomirljivog sa suverenitetom države. Premda je,
veoma brzo stekao ta nepomirljiva, svojstva, bilo je to zato, š to su veliki vazali uzurpirali kraljevska
prava i pobrkali ih sa svojim lenskim pravima, te su tako u isto vrijeme dobili investituru i za kraljevska
prava i za svoje zemlje. Vilim je pomno pazio, da u Engleskoj ne uvede ovu zbrku politič kog i

45
Govorim dakako, samo o osvojenjima jedne krš ćanske zemlje od druge.
Očito je, da je muslimanska provala prouzrokovala jošdublje preobrazbe.
46
U stanju kako ga danas posjedujemo Domesday Book ipak ne sadrži podatke za sve drž
aoce u kraljevstvu. Za stanoviti broj
grofovija tih podataka nema.

112
feudalnog. elementa. Lena, š to ih je podijelio svojim normanskim vitezovima, nisu im dala nikakve
financijske ili sudbene vlasti. To su bile jednostavne vojničke čestice, koje suvereno dodjeljuje svojim
vazalima sasvim u skladu s temeljnim nač elom feudalizma. Veliki vazali imali su i sami podvazale u
velikom broju i č inili krunsku vojsku, ali nijedan od njih nije dobio ni najmanju od njegovih
prerogativa. Kraljevska prava nisu se, razmrvila i preš la u ruke visokog plemstva. Vilim je bio
normandijski vojvoda, pa je zbog toga znao, koliko stoji kralja, ako dopusti da se oko njega osamostale
teritorijalni knezovi. Pobrinuo se da spriječ i, da bilo tko u njegovom kraljevstvu postane ono, š
to je on
sam bio li francuskom kraljevstvu. Ni pod njim, ni u bilo koje drugo doba engleski feudalizam nije bio
ništa drugo do li - ako se smijemo tako izraziti - potpuno feudalan sistem takozvanog feudalnog
druš tvenog uređenja. Feudalci su posjedovali zemlje, ali nisu imali podanike.

Tako je po jedinstvenom izuzetku kralj u Engleskoj posjedovao netaknutu vlast; on se ne ć e morati,

kao kralj Francuske, dugo i muč no boriti protiv svojih vazala, da im preotme svoje prerogative. Sva je
država većod samog poč etka njegova, i otuda sva razlika u političkom razvitku s ove i s one strane
Kanala. U Francuskoj je kralj u početku veoma slab i nasuprot sebi ima samo pojedinač ne knezove te
svoju vlast malo pomalo uzdiže na ruš evinama njihove, jač a svim onim, š to oduzme njima i uč vršćuje
se usporedo s uspostavljanjem drž avnog jedinstva te sve viš e, kako se to jedinstvo izgrađuje, smjera k
ostvarenju čiste monarhije. U Engleskoj, naprotiv, gdje je većod poč etka političko jedinstvo onoliko
potpuno, koliko je kraljevska vlast, čvrsta nacija č ini jedinstveno tijelo i kao takvo stoji nasuprot
kralju. Onoga dana, kad monarhijsku vlast osjeti kao pretež ak teret, ona ć e bašzbog jedinstva svojih,
snaga biti kadra da mu nametne svoje sudjelovanje u vladi i da mu iznudi potrebna jamstva.

III VELIKA POVELJA

Ni pod Vilimom Osvajačem(1087) ni pod njegova dva nasljednika iz normandijske kuće, Vilimom II.
(1100) i Henrikom I. (1153) nacija se nije mogla ž aliti ni zbog kakve štete. Kraljevi su ostajali vjerni
feudalnoj tradiciji, savjetovali se sa svojim velikim vazalima i č uvali se svakog sukoba s njima. Prve
poteš koć e, izbile su prilikom smrti Henrika 1., koji nije ostavio djece. Stjepan od Bloisa, sin jedne
kćeri Osvajačeve, zatraž io je krunu za sebe i domogao je se. Njegova je vladavina bila tek uzburkani
prijelaz k jednom novom doba. Ono otpoč inje 11544.; dolaskom na vlast Henrika II. prvog Plantageneta
(1154-1189).

Prvi kraljevi Engleske, posjedovali su tla na kontinentu samo, svoju vojvodinu Normandiju. Henrik
Plantagenet je tome dodao vojvodinu Anjou, koju je imao od svojih predaka, te vojvodinu Guyenne,
koju je kao »realistič an«, politič ar stekao požurivš i se da se oženi njezinom
baš tinicom, Eleonorom Akvitanskom, koju je kralj, Francuske, Louis VII., manje prijazan i manje
praktič an suprug, nedavno otjerao. Tako su sve obale Francuske osim divlje Bretanje, pripadale kralju
Engleske. Područ ja, što ih je posjedovao na kontinentu, bila su prostranija negoli njegovo otočko,
kraljevstvo. Ali njegova mu je moć dopuš tala da na granicama toga otoč kog posjeda poduzima
osvajanja, koja su zbog zemljopisnog polož aja prije ili poslije bila neizbjež na. Godine 1171., domogao
se jednog dijela Irske, a 1174. je primorao kralja, Š kotske, da mu polož i zakletvu vjernosti. Njegovom
vladavinom možemo datirati prve poč etke engleske ekspanzije. Ali iz tog vremena potječ u isto tako i
uzroci onog sukoba s Francuskom, koji ć emo otada pa sve do početka XIX. st., susretati u različ itom
obliku i opsegu kao jedan od događaja, no se prepleću kroz cijelu Povijest Evrope. Zapravo većza
normanske dinastije odnosi između kralja Francuske i njegovog normandijskog vazala, koji je i sam
postao kraljem, bili su neprestano prož eti viš
e ili manje otvorenim neprijateljstvom. Ali Filip I. i Louis
VI. znali su, da su slabi, pa su bili previše razboriti, da bi se upustili u otvoreni rat sa svojim susjedima;

113
ograničili su se na to, da ih zlostavljaju i uznemiruju i da im svakom prilikom dokazuju neutaž ivu
zlovolju. Louis VII. mogao je energičnije zauzimati stav. Kontinentalna domena Henrika II. preopasno
je ugrož avala francusku kraljevinu; njezini su vladari ubuduć e morali posveć
ivati sve svoje snage
obuzdavanju svoga protivnika; koji je, činilo se, bio predodređen da je uniš
ti.

Rat koji je skoro izbio, bio je prvi politič ki rat u Evropi. Dotad su se kraljevi borili samo zbog
osvajanja. Ovdje se međutim polazna toč ka sukoba sastojala upotrebi da se sač uvaju prava i vrhovna
vlast u državi protiv presizanja iz tuđine. Činilo se, da je borba nejednaka. Louis VII. nije se mogao
usporediti se svojim protivnikom ni u pogledu snage, ni u pogledu inteligencije, niti u pogledu
energije. Na sreću, vladavina Henrika II., stvorila mu je u samoj Engleskoj neočekivane pomagač e.

S prvim Plantagenetom monarhijska vlast, koja je većdotad bila vrlo jaka, odluč no se razvija prema
apsolutizmu. Feudalni oblici, kojima su normanski kraljevi prož eli svoju vladavinu, iš
čezavaju. Novi je
vladar bio izvrstan, administrator, izvrstan upravljačfinancijama, te je

od svoga kraljevstva nač inio uzor organizacije. Ali su njegove reforme imale kao uvjet i kao rezultat
svemoćkrune, on ozlovoljuje plemstvo podvrgavajuć i ga porezu, koji je bio namijenjen kao plać a
brabantskim plać enič kim četama. Ozlovoljuje crkvu, nameuć i joj Clarendonski ustav, koji podvrgava
crkvenu jurisdikciju kontroli kraljevih službenika. CanteI1buryjki nadbiskup, Thomas Becket, pobjegao
je u Francusku, gdje mu je Louis VII. pruž io zaštitu; on potpiruje utoliko opasnije nezadovoljstvo, š to
ga opravdava vjerskim motivima. I uskoro č ak i kraljevi sinovi, uz pomoć jednog dijela baruna i
vitezova, ustaju protiv svog oca te pojač ani francuskim pomoć nim č etama ratuju protiv njega u
Guyenni i Normandiji. Henrik se uspješ no odupro pobunama i nije odustao ni od jednog od svojih
zahtjeva. Da bi uguš ili nezadovoljstvo, š to su ga ti zahtjevi izazvali trebalo je da njegovi nasljednici
budu dostojni njega. Svadljiva i nepromiš ljena drska nesposobnost Rikarda Lavljeg Srca (1189-1199) i
nedostojnost i kukavičluk Ivana Bez Zemlje (1200-1216) utoliko se brž e upropastili djelo njihova oca,
što su se morali boriti protiv Filipa Augusta, najboljeg politič ara svoga vremena i prvog velikog kralja
Francuske. Rat dviju zapadnih drž ava komplicira se, proš iruje i postaje sve žešći. Svaka strana traž i
saveznike izvan svoga područ ja. Kraljevi Engleske združ uju se sa njemač kim Guelfima, dok, kraljevi
Francuske pomaž u Hohenstaufovce. Pobjeda kod Bouvinesa, prva od velikih evropskih bitaka, bila je
isto tako strašan udarac za Otona IV. kao i za Ivana Bez Zemlje. Ona je u isto vrijeme, odlučila i
političkim sukobom, koji je od smrti Henrika II. ugrož avao Englesku.

Opozicija feudalaca, koju su pobudile apsolutističke tendencije Henrika II., trenutno je zadrijemala za
posve vojničke vladavine Rikardove, ali se jošaktivnije, probudila pod Ivanom Bez Zemlje. Za pomoć
ratu protiv Filipa Augusta, kralj je udario nove poreze i ugovorio porazno te š ke zajmove. Blistave
pobjede bacile bi to u zaborav, ali konfiskacija i zatim okupacija Normandije i Poitoua u korist
Francuske, i najzad, kao kruna svega, poniž enje kod Bouvinesa, razuzdali su pobunu. Njome su
upravljali baruni, ali je njihovu stvar pomagalo i sveć enstvo i građanstvo, jer su im interesi pritom bili
isti. Sve tri privilegirane klase podjednako je pritiskivao despotizam, pa su s kraja na kraj cijele zemlje
radile sporazumno. Š to god je englesko kraljevstvo bilo jač e i više centralizirano, to je općenitiji i
jednoduš niji bio otpor, koji se podigao protiv nje. Kraljevska je vladavina ovo puč anstvo, u kom su se
govorila dva jezika, pretvorila u naciju; i sad se ta nacija u jedinstvenom pokretu podigla protiv njega i
ono isto jedinstvo, koje joj je ona dala, ostavljalo ju je u tom sukobu osamljenom. Borba je bila
kratka. Ivan je pobijeđen te je pristao da mu bude diktirana Velika Povelja (1214.)
Mogli, bismo je nazvati prvom deklaracijom prava engleske nacije. Jer ona je jednako onoliko
nacionalna, kao i pobuna, iz koje je proizaš la. Baruni, koji su je nametnuli kralju, nisu zaboravili svoje
saveznike, pa su ugovarali ne samo za sebe, nego iza sveć enstvo i građanstvo. Na prvi, pogled nema
ničega necjelovitijeg od ove povelje; u kojoj su nagomilane bez reda i nasumce jednako potvrda
feudalnih obič aja, kao i potvrda svećeničke nepovredivosti i gradskih sloboda.

114
I bašu tome sadrž ana je njezina snaga i njezina novost. Jer postigavši od kralja toliko različ
itih prava
zajedno, stapajuć i u istome tekstu zahtjeve sviju klasa, ona je stvorila među njima solidarnost, koje
više ne će nestati i bez koje ne bi bio mogućrazvoj engleskog ustava. Plemstvo, sveć enstvo i
građanstvo nisu ovdje, kao na kontinentu, ovojene korporacije, od kojih svaka radi samo za, sebe
starajući se samo

o svojoj koristi. Zajednič

ka pogibelj, zajednička potlač
enost ovdje je zbližila i združ
ila u č
vrst savez
interese, koji su, nema sumnje, u mnogo momenata među sobom suprotni, ali koje snaga njihova
protivnika primorava da se sporazume, i slož e. Drugdje su se kraljevi naš li samo pred različitim
stalžima, s kojima pregovaraju i sklapaju sporazume posebno. U Engleskoj kruna pregovara izravno s
cijelom nacijom i sklapa ugovor s cijelom zemljom.

Znač ajno je također i to, da baruni 1214. nisu nastojali, raskomadati kraljevsku vlast. Monarhijska
država, osnovana prilikom osvojenja, ostaje nedirnuta. Pobjednici i ne pomiš ljaju na to, da je
rascjepkaju i da joj preotmu suverena prava, da bi ih vrš ili sami umjesto kralja. Oni ž ele - a to su i
postigli - ne toliko ograničenje tih prava, koliko jamstvo, da će sudjelovati u njihovu vrš enju kad se za
dobro kraljevstva bude radilo o posizanju za imutkom kraljevih podanika. Nač elo glasanja o porezima
čini bitni temelj Velike Povelje, te je ona u tome smislu osnova prve slobodne vlade, š to ju je Evropa
upoznala. Ovo nač elo priznato je uostalom tek pod Eduardom I., poslije bitke kod Falkirka 1298.(protiv
Škotske).

Ivan Bez Zemlje dobro je razumio sve, š to mu je Povelja nametala.

Tek što se na nju zakleo, većje prekrš io svoju zakletvu i ishodio od Inocenta III., da ga od nje oslobodi.
Nato baruni, nanovo pograbe oruž je, a Filip August se pož uri da pošalje svoga sina Louisa, da se bori s
njima. Borba je trajala sve do kraljeve smrti 1216. Njegov sin Henrik III. uspinjući se na prijestolje
potvrdio je Povelju, da bi imao mira. Otad ona viš e nije iščezla iz engleskog javnog prava.

115
DRUGO POGLAVLJE

FRANCUSKA

1. KRALJ I VELIKI VAZALI

Od Huga Capeta pa do Filipa I. francusko se kraljevstvo zadovoljavalo time, da ž ivi. Ono je tako
skromno, da se, kraljevsko dostojanstvo među velikim vazalima jedva zapaž alo. Buduć a pokoljenja nisu
iz toga vremena sač uvala uspomenu na imena kraljeva, nego na imena feudalnih knezova, kao, š to je
bio flandrijski grof Robert Frigijac, pa normandijski vojvoda Vilim Osvajač , ili kao heroji prvog
križarskog rata, Gotfrid Bouillonski, Robert Flandrijski, Robert Normandijski, Rejmond Tuluš ki. Usred
te križarske epopeje, kad se knezovi kite slavom, kralj ostaje kod kuće u prilič no loš em polož aju. U
junač kim pjesmama (les chansons de geste), koje baštada otpoč inju svoj puni rascvast, junaci su
baruni, dok kraljevi u njima često imaju prilično malo blistavu ulogu.

Predkraj XI. st. tri č etvrtine kraljevstva zaprema nekoliko velikih lena, koja su ustvari samostalne
kneževine, a samo su po imenu ovisne o suverenu. Na sjeveru između Š elde i mora prostire se
Flandrijska grofovija; juž nije dužobale, sve do Bretanje je Normandijsko vojvodstvo, a jošdalje na
jug, s druge strane Bretanje, grofovija Anjou te, napokon, na područ ju sve do Pireneja, vojvodstva
Guyenne (Akvitanija), Tuluš ka grofovija zaprema ravnicu Languedoca; Burgtindsko vojvodstvo prostire
se u zavali Saene i granič i sa Šampanjskom grofovijom, koju zapljuskuju Marnai gornja Seina. U
središtu svih tih područ ja, opkoljena i stegnuta njima, nalazi se kraljevska domena L'lle de France; ona
se stere uokrug oko Pariza i ni na kojoj točki ne doseže ni do mora ni do vanjskih granica kraljevstva.
Bila je podjednako prostrana kao i već ina knež evina velikih vazala, a u pogledu, bogatstva nije
zaostajala ni za kojom od njih. Gradovi na jugu ili u dolini Rhene, koje, ož ivljava trgovina po
Sredozemnom moru, ili gradovi u Flandriji, gdje završ ava veliki put, što povezuje sjever s Italijom i
duž koga se u Š ampanji niž u sajmiš ta, imaju neospornu prednost pred gradovima na kraljevskoj
domeni. U Laonu, Orleansu i Senlisu vodi se samo lokalna trgovina, i najznatniji trgovci, č ak i u
samome Parizu tek su veliki lađari, koje uzdrž ava tranzit prema normandijskoj luci Rouenu. Tako dakle
ni zemljopisni polož aj,ni njegovi ekonomski izvori ne daju pokrajini L'lle de France povlaš ten polož aj.
Ali je zato njezin polož aj ,bio kao stvoren da pomogne kraljevskoj politici. Zahvaljujuć i svom
središnjem polož aju, ona je bila u neposrednom dodiru s različ itim predjelima zemlje, a u isto vrijeme
u vezi s napol germanskom Flandrijom na sjeveru i sa zemljama ,na jugu, u kojima je vladao »langue
d'Oc«. Ona je bila uklopljena među nacionalne kontraste jednako kao š to je lež
ala, i pored različitih
feudalnih knež evina, pa je time omogućavala kralju da očuva dodir s cijelom Francuskom i da onda,
kad za to dođ e trenutak, otpoč nesvoje vjekovno djeto ujedinjavanja i centraliziranja.

To djelo otpoč inje u poč etku XII, st.; karakteristično je pritom konstatirati, da poč evš i od istog tog
doba prevlast narječja, koje se govorilo u L'lle de France, nad govorom drugih pokrajina postaje sve
zamijetljivija, pa se, tako francuski jezik skladno razvija u suglasju s napredovanjem kraljevske moći.
U Francuskoj je - jedinstvenom srećom u cijeloj historiji - formiranje drž ave napredovalo istovremeno
i uporedo s formiranjem nacije. Tko zna, nema li ona jasnoća, ona jednostavnost i logič nost, koju svi
složno zapaž ajuu francuskom geniju, svoje duboko objaš njenje bašu toj sretnoj pojavi? Kako god je
kraljevstvo, okruženo velikim vazalima i životareći u njihovoj sjenei postalo slabo, ono je - ipak u
sebi,sačuvalo nač elo svoje buduće moć i. Jer ako feudalizam i jest ustvari paralizirao kraljevsku vlast,
on ju je pravno ipak ostavljao netaknutom. Knezovi, koji su postavljali kralja i koji su svaki na svojoj
zemlji, uzurpirali njegovu vlast, nisu nadomjestili staru, karolinš ku koncepciju o monarhiji ničim
drugim. Nije im ni na pamet pala pomisao, da kralj od njih dobiva svoju vlast i da su njegove ovlasti

116
ograničene njihovom voljom. S izboorom kralja bilo je jedanko kao i sa izborom pape i biskupa:
izhornost se ticala samo osobe nije joj mogla podijeliti onu vlast, kojom č ovjek uopće nije mogao
raspolagati, jer je dolazila od boga. U tom pogledu svi su bili među sobom slož ni. Kralj je bio službenik
i povjerenik bož ji, i obred posvećenja, koji su Kapetovići pobož no sačuvali i održali, posvjedoč avao je i
potvrđivao istovremeno i njegov gotovo svećenič ki značaj. Iz toga je on izvodio svoj duhovni ugled, po
kom je bio iznad svih drugih, koji ga je pretvarao u jedinstvenu osobu neuporedive naravi. Niš ta nebi
bilo pogreš nije nego uporediti ga sa osobom neke vrste predsjednika, koji zasjeda pored svojih vazala
te je među njima, primuS inter pares. On se nije mogao mjeriti istom mjerom kao oni; po svom je
polož aju bio iznad, njihova dohvata i nadvisivao ih.

Iz tog posebnog položaja, istina, nije proizlazila neka jasno određena vlast. On je kralja nadahnjavao
obavezom da vlada na temelju krš ćanskog morala, a da iz toga nije za njega slijedilo nikakvo formalno
pravo, -osim prava da bude branilac crkve. Ali je veći to bilo mnogo, jer crkva je pridonosila održanju
njegova utjecaja po cijelome kraljevstvu. Njezinim su posredstvom s dna najudaljenijih lena
samoostani traž ili od kralja da im potvrdi njihove posjede, a biskupi se obraćali k njemu, kad bi se
osjetilii ugroženi u borbi sa svojim vazalima ili susjednim barunima. Nije bilo važ no što je on bio
nemoć an da im pomogne; ti sveć enici i ti redovnici, koji su ga pozivali, spreč
avali su da svijet na njih
ne zaboravi i spasavali njihovu buduć nost.

Kraljevo prvenstvo, koje je od propasti oč uvala karolinška tradicija, nametalo se velikim vazalima kao
nesavladljivo. Kako god su oni ustvari bili nezavisni, ipak su svoja lena dobili od krune i bili su duž ni,
da joj polože zakletvu vjernosti s točno određ enim obavezama i koje su se, o nju vezivale. To su bile
vojne službe i služba savjetom. Oni su bili, »kraljevi ljudi« i premda se oni toga nisu sjeć ali gotovo
nikad, osim kad je trebalo intervenirati u njihovim poslovima ili kad bi mu na njegovu dvoru davali
savjete, koje bi on često volio da ne prihvati, ipak je iz toga slijedilo, da mu priznaju seniorsko pravo
nad sobom, iz koga je, jednoga dana imalo proizać i suvereno kraljevsko pravo.

Da bi iskoristio izvore, koje je tako skriveno nosio u sebi i da bi svoja prava pretvorio iz teorije u
praksu, kralj je morao imati snage, i on se u potaji trdio da je stekne. Prvi uvjet č vrste kraljevske
vlasti je nasljednost. Kapetovići nisu mogli ni pomiš ljati na to, da je svojim izbornicima nametnu, jer
su oni bili jači. Zadovoljili su se da redom daju imenovati svoga nasljednika jošza svoga ž ivota. Sreć a
je htjela, da je svaki od njih imao sina, tako da je kraljevskoj vlasti od Huga Caopeta pa sve do Filipa
Augusta bila uš teđena opasnost međuvladavine (interregnuma): u trajanju gotovo 200 godina, svi su
kraljevi jedan drugome predavali krunu iz ruke u ruku, i to dugotrajno faktič no posjedovanje, najzad
je završ ilo time, da je ona postala njihovo vlasniš tvo. Veću XII.- st. je izbor, š to su ga vršili veliki
vazali, gotovo samo prazan obred. Filip August se većosjeć ao dovoljno snaž an, da je se oslobodi.
Njegov sin Louis VIII. naslijedio iga je i bio opć
enito priznat bez ikakva upletanja knezova. Dugotrajna
strpljivost dinastije prispjela je do cilja, kome je tako uporno tež ila. Francuska je monarrhija nostala
nasljednom bez prevrata i državnog udara, tek običnom naredbom.

Ona je u isto vrijeme briž no i mudro upravljala svojim posjedima. Premda ti posjedi nisu bili ni veoma
bogati ni veoma prostrani, oni su, zahvaljujuć i miroljubivoj politici kraljeva; od Huga Capeta pa sve do
Louisa VII. uživali razdoblje nepomuć enog mira. Pariz; u kom je, dinastija ž ivjela ž
ivotom vezanim uz
stalan dom – čime se ona tako izrazito razlikovala od putnič kog života careva, koji su neprestano lutali
Njemač kom i Italijom, ili od engleskih kraljeva, koji su besprekidno dolazili sa svog otoka u Normandiju
- postao je malo pomalo upravnim središ tem, cijele pokrajine L'lle de France pripreajuć i se da u
buduć nosti preuzme ulogu glavnoga grada kraljevstva. Onamo je doš ao i nadbiskup Sensa i stalno se
naselio. Upravnici svih kraljevih posjeda dolaze onamo da polož e rač une. Stalna prisutnost dvora
održ ava ondje političku i upravnu aktivnost, kojoj bismo uzalud traž ili analagiju u cijeloj tadašnjoj
Evropi. Isto onako kao š to je Rim bio papin grad, tako je Pariz bio kraljev, i to mu pribavlja raznolikiji i

117
bogatiji život, i daje manje građansko obiljež je nego š to, su ga imali drugi gradovi. Privlač na snaga,
kojom on veću XII. st. djeluje oko sebe, daje š kolama š to su ih osnovali i održavali njegovi samostani,
sve veću i već u važnost. Pod Filipom Augustom rodit ć e se iz udruž enja njihovih učitelja i učenika prvi
»univerzitet« ( u Evropi. Nema niš ta č udnoga u tome, š to se u tako, aktivnoj sredini umjetnost
razvijala veoma snaž no. Suger, opat u Saint-Denisu i ministar Louisa VII., privukao je u svoju opatiju
obrtnike iz susjednih područ ja, te je tako, pariš ka crkva Notre-Dame, otpoč eta 1163.,prva i najranija
od velikih gotskih katedrala. Ugled i utjecaj Pariza na Francusku, uvelike je pripomogao jedinstvu
kraljevstva, pa je zatim, poč evš i od XII. st.; poraastao i sam u jednakoj mjeri kako je napredovalo i to
jedinstvo. Druš tveno djelovanje glavnoga grada politič ko djelovanje kraljevske vltsti podjednnko su
pridonijeli formiranju nacije.

II. NAPREDAK KRALJEVSKE VLASTI

Od dolaska Huga Capeta na prijestolje, kraljevska vlast nije viš e morala voditi nikakvu vanjsku
politiku. Jedini susjed Francuske, s kojim se mogla sukobiti, bilo je Carstvo, s kojim je graničila duž
cijele svoje istočne granice: dužSchelde i Meuse posredstvom Lotaringije, a dužRhone posredstvom
kraljevine Burgundije. Ali naslijedivš i posljeddnje Karolinge, nova se dinastija okanila njihovih
pretenzija na Lotaringiju; a carevi opet, ne imajući čega da se boje s obzirom na njezinu slabost i
razboritost, a usto i zaokupljeni svojim vojnim pohodima u Italiji, nisu joj davali nikakva razloga da
bude zabrinuta.

Ove okolnosti su se naglo promijenile, kad je normandijski vojvoda 1066. postao engleskim kraljem.
Time se na zapadnoj granici stala rađati strahovita snaga, koja je, onako opkoljena morskim valovima,
bila, kako se činilo otkako su prestale skandinavske provale, od same prirode potpuno zaš tićena od svih
opasnosti. Bilo je nemoguće ž ivjeti s tom silom u istim onakvim nehajnim odnosima i u sigurnosti kao
sa carstvom. Jer novi je kralj kao normandijski. Vojvoda bio vazal kralja Francuske i time vezan za
svoga sizerena, ali je ovaj, njegov podređ eni, feudalni polož aj bio u prevelikoj suprotnosti sa snagom,
kojom je raspolagao na drugoj obali Kanala, a da se ne bi pretvorio u besprekidni uzrok
nesporazumaka, sumnji i neprijateljstava. Otad nisu Kapetović i više mogli ustrajati u onom stavu
ustezanja i povučenosti u kom su se osamili dotad. Briga za svoju krunu i njezino dostojanstvo
primoravala ih je, da se suprotstave opasnosti, koja je dolazila izvana, i ta neizbjež iva potreba da
vode vanjsku politiku; u kojoj su se sad naš li, dat će im priliku, da u samoj Francuskoj napokon povedu
politiku dostojnu kraljeva.

Nju je otpočeo voditi Louis VI. (1108-1137), a taj je njegov poč etak bio, dakako veoma skroman. Bio je
preslab da istupa sam, pa je u svom pothvatu pridruž io sebi kao saveznika flandrijskog grofa, koji je
bio stari neprijatelj Normandije. U vezi sa svojom politikom prema Engleskoj, zasnovao je 1126. plan,
da se okoristi ubistvom grofa Karla Dobroga i Flandriju preda u ruke jednom normadijskom princu, koji
je bio smrtni neprijatelj engleskog kralja. Taj je pothvat doduše propao, ali on uza, sve to zaslužuje da
bude zabiljež en: to je zapravo prvi pokuš aj krune da jedno veliko leno podvrgne svojoj vlasti.
Spoljaš nja opasnost, kojoj se, kralj morao suprotstaviti, primorala ga je da u unutraš njosti države
nametne svoju prevlast velikim vazalima i tako njihovom snagom pothrani i uveća svoju.

Louis VII. (1137-1180.) nastavio je borbu, koju je otpočeo njegov otac. Njegov protivnik, Henrik
Plantagenet, bio je mnogo straš niji od normanskih kraljeva; većsmo prije vidjeli, koje sumu okolnosti
pomogle da mu se odupre. Dugotrajni rat, š to ga je protiv njega poveo dužgranica Anjoua, samo je
naslijeđe malih pothvata bez bučne slave, u kojima su veliki vazali održ ali ravnoduš nu neutralnost.
Louis VII. nije bio ni po čemu ni znač ajan vojnik, ni značajan politič
ar, utoliko je karakteristič nija
pojava, da je kraljevski ugled porastao bašti vrijeme takva vladara. Kraljevska historiografija poč inje
bašza njegova vladanja, i upravo pod njim zabiljež en je spomen o prvom ministru krune, š to ga

118
povijest Francuske poznaje: bio je to Suger, opat Saintt-Denisa. On je, uostalom, u isto vrijeme i
posljdnji ministar, š to ga je kraljevstvo posudilo od crkve. Poslije njega drž ava će se osjeć
ati dovoljno
jaka, bit će dovoljno svijesna svog zadatka, smatrat će se obaveznom da riješ i premnogo veoma teš kih
pitanja, a da od svojih savjetnika ne bi zahtijevala da budu izobraženi potpuno u skladu sa svojim
zadać ama. Napredak drž ave primorao ju je da prekine s karolinš kom tradicijom, i ona otad viš e ne će
moć i biti zadovoljna sa suradnicima, koji su proizaš li iz redova sveć enstva. Trebat ć e joj poslovnih
ljudi, pravnika, ljudi akcije, koje ć e pronalaziti i izdizati iz kruga svjeovnjaka, koji su se formirali u
njezinoj služ bi i proistekli iz redova onoga obrazovanog građanstva, koje se po svom broju neprestano
povećavalo. Suger je pojava na prekretnici politč kog razvoja. Do njega je država bila tako priprosta, ili
točnije, pimitivna, da je nekom prelatu, bez posebnog primarnog naukovanja, moglo biti dano u
duž nost da njome upravlja; poslije njega sve ć e veća slož enost državnih poslova zahtijevati posebno
izobraž ene ljude i drž avni će personal prestati da pripada crkvi; ili će joj pripadati samo, po imenu.47

Od vladavine Louisa VIL pa do Filipa Augusta napredak je kraljevske moć i bio toliko velik, da ga nije
moguće protumač iti samo kraljevom genijalnoš ću. On je velikim dijelom posljedica ekonomskih i
društvenih preobraž aja, koje je prouzrokovao razvitak građanstva. U toku druge polovine XII. st. svi su
se gradevi na sjeveru Francuske konstitirali kao komune (zajednice, opć ine), vezane, međusobom za
kletvom svoga građanstva. Gotovo posvuda, u biskupskim gradovima, u Arrasu, Noyonu, Senlisu, Laonu,
Reimsu, i t.d., one su se morale boriti protiv otpora ili protiv zle volje svojih biskupa, te su protiv njih
molile od kralja pomoć , koju im je on pripravno davao. Tako je između krune i građanstva nastajao
savez, koji je kraljevskoj politici osiguravao pomoćnajmlađe, najaktivnije i najbogatije klase u
društvu.

Pod Louisem VII. razabiremo prve simptome toga saveza. Dalekovidni Filip August spoznao je cio
njegov domet, pa ga je sistematski ojač ao i proš irio. Naglo poveć anje novčanog prometa, koje je bilo,
posljedica gradske trgovine, bilo je isto tako korisno za kraljevsku vlast. Dopuš tajući joj da pretvori
feudalna davanja i prava, koja je dotad ubirala u naturi, u obaveze plative u novcu i usavrš ivš
i kovanje
novca, te time uveć avš i njezine, prihode, to je povećanje omoguć ilo kraljevskoj vlasti da sebi pribavi
prijeko potrebno sredstvo svake politič ke sile: financije. Kraljevska riznica, dotad stopljena s cjelinom
kraljevog privatnog imutka, postaje posebna grana uprave. Najstariji njezini rač uni, koje imamo,
potječu iz vladavipe Filipa Augusta. Ne samo da je, kralj odsad kadar da u vrijeme rata umanji, č ete
plaćenika, nego mož e, prije svega, vezati u svoju služ bu prave č inovnike, to jest plać ene služ benike,
koje je, bašzbog toga moguće opozvati. Takvi č inovnici su bailli, kojih najral1iji spomen sež e u god.
1173., i koji su se brzo proš irili po cijelom kraljevskom posjedu. Budući da je sad, mogao plaćati svoj
službenike, vladar im viš e ne mora predavati njihove, duž nosti u nasljedni posjed, niti se mora time
odricati da njima raspolaž e o svojoj volji. Time, š to je nekadaš nju poljoprivrednu ekonomiku
zamijenilo novč ano gospodarstvo, nestalo je zapreke, koja se jošod franač kih vremena neodoljivo
suprostaljala razvitku drž ave.

Reforme, koje su za Filipa Augusta uvedene u organizaciji kraljevskog dvora, prilagođuju ga potrebama
centralne vlade. Skupš tina laičkih i crkvenih velikaš a, koji su se od karolinš kog doba u određeno
vrijeme okupljale oko kralja i bile u isto vrijeme savjetodavno vijeće i sudište,. ali bez točno određena
djelokruga, bez jasno označenih ovlasti, te im se djelovanje najčeš će ogranič avalo na sputavanje
aktivosti krune u korist velikih vazala, sada se cijepa u stalne kolegije: s jedne strane kraljevsko
vijeće, koje se, isključivo bavi politič kim poslovima,i parlament s druge strane, koji je nadlež an za
sudbene poslove. I jedan i drugi se jošuvijek velikim dijelom sastoji od članova visokog plemstva i

47
Ovo je ogranič enje neophodno potrebno, jer, je ,crkva od Sugera pa do Talleyranda I Fochea neprestano davala drž avi
ministre i savjetnike. Ali to viš
e nisu bili sveć
enici u pravom i potpunom smislu te riječi, nego politič
ari, koji su od svoga
svećeničkog zvanja sač uvali gotovo samo odjeć u i beneficije.

119
visokog klera. Ali kralj većtada pored njih uvodi i, svoje ljude, te će njegov utjecaj u oba zbora
postajati, sve veći i sve viš
e suzbijati utjeaj feudalaca. Visoki služ benici krune, koji su uvijek uzimani
iz redova visokog plemstva i koji, su dotad bili pravi staratelji kraljevi, iš
cezavaju, ili se njihova uloga
svodi samo na poč asne funkcije. Uprava drž avne kancelarije prekida sa zastarjelim obič ajima i
beskorisnom frazeologijom iz karolinš kog doba, te usvaja praktičnije postupke. U Louvru je osnovano
arhivsko spremiš te, a među mjerama, koje su usvojene s ciljem da se bailliji obavež u na svakogodjš nje
polaganje rač una, sa č uđenjem otkrivamo prvi zametak buduć eg drž avnog rač unovodstva (chambre des
comptes).

Filipa Augusta mož emo dakle smatrati pravim stvaraocem monarhijske vlasti ne samo u Francuskoj,
nego i na Kontinentu.48 Nadimak »August« dao mu je Rigord: quia rem publicam augmentabat.49

Prije njega su i najmoć niji kraljevi i carevi pa, čak i Karlo Veliki, mogli vladati samo uz pomoćugleda i
snage, š to su je stekli svojim pobjedama ili potporom crkve. Njihova je vlast u biti ovisila o njima
samima i stapala se tako reći s njihovom osobom. Buduć i da nisu imali ni financija ni vlastitih
služ benika, bili su ograničeni samo na onoliku aktivnost, koliku im je omoguć avala pomoćcrkve ili
posluš nost aristokracije, pri čemu je prva postajala sve nezavisnija, a druga sve izrazitije neprijateljski
raspolož ena. Ubuduće kralj, naprotiv, raspolaž e stalnim upravnim aparatom, koji on sam pokreć e i koji
je u isto vrijeme neovisan i o crkvi i o feudalcima. Prava; koja mu tradicija priznaje, sad se mogu
pretvoriti u stvarnost. Ostvarujuć i se, ona su sad mogla obrazovati drž avu. Mlada francuska monarhija
sačuvala je od stare karoliš ke monarhije temeljno načelo: vjerski karakter, kraljevske vlasti. To ju je
svojstvo počevš i jošod kraja IX. st., mogli bismo reći balzamiralo, sačuvalo netaknutu, usprkos
njezinoj slabosti, u kojoj je ž ivotarila usred feudlanih prisvajanja. Maloprije smo vidjeli, kojim je
putem stekla novu krepkost i kako je pored Engleske stvorila u Francuskoj, u veoma različitim i mnogo
tež im uvjetima, suparničku državu.

Flandrijski grofovi, koji su se pod Louisem VI. u savezu s kraljevstvom borili protiv Engleske, pristali su
pod Filipom Auglustom uz Englesku protiv francuskog kraljevstva. Bilo je prirodno da pred opaš nošću
od jač anja svoga suverena potraž e pomoćna velikom otoku, kome su bili bliž i susjedi i gdje su se
industrijski gradovi njihove zeemlje, opskrbljivali vunom. Gradovi, koji su u Francuskoj pomagali
krunu, u Flandriji su se pridruž ili svome vladaru, ali ne zbog nekog toobož njeg nacionalnog osjećaja,
kako bi se to pri površ nom gledanju moglo povjerovati, nego naprosto zbog svojih ekonomskih interesa.
Ne mož e se opaziti nikakva razlika u njihovu drž anju, bez obzira da li su to po jeziku valonski gradovi,
kao Lille i Douai ili germanski, kao Bruges i Gand. Politika flamanskih vladara zadobila je dakle,
poč evši od XII!. st. takvu š irinu, da je viš e nije moguće smatrati naprosto politikom feudalnog otpora.
Ona s jedne strane, poč inje stvarati savez s Engleskom, koji se temeljio na obostranim interesima, pa
je imao potrajati stoljeć ima i postati jedan od najvaž nijih faktora buduć e neezavisnosti Nizozemske
(Holandije i Belgije). A s druge strane, oslaanjajući se na građanstvo, ta politika zadobiva stanovitu
nacionalnu boju, poistovjetivš i stvar dinastije s interesima toga građanstva.

Dugotrajni rat Filipa Augusta protiv Filipa Alzaškog (1180-1185) zasad je jošsamo suprotstavio kralja i
flandrijskog grofa i poslije naizmjenič nih uspjeha i nedać a završio ugovorom povoljnim za prvoga. Ali
već1196. se Baudouin IX., združ io s Richardom Lavljeg Srca, pa mu je č etiri godine poslije toga pošlo
za rukom da mu kralj vrati sjeverni dio Artoisa, koji je Francuskoj ustupio njegov prethodnik. Križ arski
rat, koji je periodički nadolazio, presijecao i prekidao tok evropske politike i u kome su Filip August,
Richard i Filip Alzaš ki prije nekoliko godina u isto vrijeme sudjelovali; privukao je 1202 grofa
Baudouina na istok. Iduć e godine on je u crkvi Sv. Sofije primio, krunu kratkotrajnog Latinskog carstva

48
Osim Sicilije, gdje su temelji države bizantski.
49
Uporedi carev naslov: »Mehrer des Reiches« (Oba izraza istič
u proš
irivanje, granica drž
ave.- Prev.)

120
u Carigradu. Kratko vrijeme poslije toga (1205) umro je tajanstvenom smrću u toku jednog pohoda
protiv Bugara. Za sobom je ostavio dvije malodobne kć eri, koje je njihov stric, Filip od Nemura, izruč io
Filipu Augustu na njegov poticaj. Stariju, Ivanu, udao je Filip za kneza, koga je sam izabrao: za
Ferrannda Portugalskoga, ali tek poš to se oprezno pobrinuo da mu Ferrando polož i posebnu prisegu
vjernosti, koju su potvrdili i prihvatili i falandrijski gradovi i baruni. Računao je s time, da ć e sebi moći
sve dopuustiti s ovim novim vazalom, koji mu je imao zahvaliti svoju sreću. Dao je da njegovi ljudi
zaposjednu Aire i Saint-Omer,a dodjeljivanjem lena i opskrbe stekao je naklonost većine č lanova
flamanskog plemstva. Izgubivš i strpljenje. Ferrand viš e nije dugo oklijevao da uvidi privlač nost ponuda
engleskoga kralja Ivana Bez Zemlje. Godine 1213. skpio je s njim ugovor o savezniš tvu.
Sukob, u koji je F1andrija ponovo bila uvuč ena, bio je ovaj put evropski sukob. Politika Filipa Augusta
razvijala se uporedo s uspjesima i kraljevim genijem, pa je i sad obuhvaćala cio Zapad, i tako sveopći
rat imao odluč iti o budućnosti francuskog kraljevstva.
Borba između Francuske i Engleske, koja je prestala za posljednjil godina Henrika II, nanovo je
otpoč ela, čim se Richard Lavljeg Srca vratio iz zarobljeniš tva, u kom ga je drž ao Antiohijski vojvoda, u
čije je ruke pao vrać ajući se s treć eg križarskog rata (1194.) Ta borba nije se završ ila ničim odluč nim.
Ali tek što je Richard umro, a na prijestol se uspeo njegov brat Ivan Bez Zemlje. Filip se odluč io, na
blistav pothvat. Koristeć i se nezadovoljstvom, koje je pobudila nova, vladavina poslao je Ivanu
naređenje da se pojavi pred njim i opravda zbog ubijstva Artura od Bretanje.50 Budući da se Ivan nije
udostojio ni odgovoriti, kralj Francuske je postupio toč no po svojim suverenskim pravima i konfiscirao
sva lena, koja je engleska kruna drž ala u Francuskoj te ih je sve izuzev Guyenne,' dao zaposjesti,
udvostruč ivši tako jednim mahom prostranstvo svojih krunskih zemalja i pribavivš i svojoj kruni cijelu
morsku obalu od Bordeauxa do Boulogna. Pogreš ke, što ih je gomilao njegov takmac, koji je većbio u
zavadi s engleskim barunima, a je jošpovrh toga na sebe navukao papinu ekskomonikaciju dolazile su
kao naručena pomoćtako smionoj Filipovoj politici. On je sebi pribavio nalog Inocenta III. da izvrš i
osudu, kojom je papa udario Ivana, te je aktivno pripremao pohod protiv Engleske. Bio je već
pripravan u trenutku kad se Ivan ponizio pred papom i priznao svoje kraljevstvo lenom Svete Stolice i
tako dobio oproš tenje. Nato je Filip upotrebio svoju vojsku i mornaricu protiv Flandrije i dopro sve do
Damema, gdje su Englezi iznenadili njegove lađe i spalili ih, pa se zatim vratio u Francusku, a Ferrando
Portugalski je iza njegovih leđa ponovo zaposjeo svoje zemlje.

Dotle se sukob zapadnih drž ava proširio na Njemač ku. Ondje su se među sobom borile dvije stranke,
Gvelfi i Gibelini. Prva je bila saveznik Engleske otkad, se Henrik Lav oženio Matildom, kć eri Henrika II.
Otad se samo po sebi nametalo zbliž enje između, Gibelina i Francuske. Filip August znao se sjajno
okoristiti polož ajem. Cara Otona od Braunschweiga, vođu Gvelfa i uvjerenog pristalice Ivana Bez
Zemlje, papa Inocent III. također je izopćio. Kralj Francuske doč epao se te prilike i ohrabrio mladog
Fridriha Hohenstaufena, koji je pod papinim starateljstvom bio zatočen na Siciliji da se pokaž e od-
važ an, da dođe ti Njemačku i ondje se stavi na čelo pristalica svoje kuć e. Činilo se, da će ta
pustolovina biti romantič na; ustvari, ništa nije bilo prozaičnije od nje. Kraljeva riznica doš la je u
pomoćnjegovoj politici, i on je potkupio njemačke knezove,

koji su mu bili potrebni za uspjeh. 9.prosinca 1212 oni su izabrali Fridriha za kralja Rimljana. 51 Tako
je borba Francuske i Engleske podijelila cijelu Evropu u dva taabora, a njezin je ishod imao odluč iti
sudbinom Zapada. Godine 1216. protivnici Filipa Augusta odlučili su se na presudan napor: Ivan Bez
Zemlje imao je napasti preko Guyenne, a Oton od Braunschweiga, nastupao je dotle prema Parizu kroz
Nizozemsku, pridruž ujuć i sebi na prolasku č ete Ferranda Portugalskog. Vojska, koju je Filip poveo
njemu u susret, bila je po svom sastavu u skladu s napretkom kraljevske vlasti. Dvadeset godina prije
toga, ona bi se sva sastojala od feudalnih milicija. Ovaj put u njoj su se pored konjice, krunskih vazala
mogle opaziti č ete plać enika i odredi građana, koje su u boj poslali gradovi. Do sudara je doš lo

50
Sin Godfrleda, starijeg sina Henrika II., koga je Bretanja priznavala umijesto Ivana
51
Vidi o ovome iduće poglavlje.

121
27.srpnja kod Bouvinesa, blizu Tournaia, i Filip August je postigao, sjajan uspjeh. Bila je to prva od
velikih evropskih bitaka, i nijedna od njih (izuzev Waterlooa, gdje su se š est stoljeća poslije toga
susrele iste skupine protivnika) nije imala tako dalekosež ne i tako neposredne posljedice. U Njemačkoj
je Oton od Braunnschweiga pao pred Fridrihom II. U Engleskoj je poniž eni Ivan Bez Zemlje morao
gledati, kako se baruni podiž u protiv njega i nameću mu Veliku povelju sloboda. U Francuskoj su
teritorijalna osvojenja osigurana (Chinonski ugovor); feudalci su u osobi Ferranda Portugalskog bili
pobijeđeni, a kraljevska vlast, koja je malo prije pokazala svoju snagu svladavš i vanjskog neprijatelja,
stekla je u očima puka opć eenacionalni ugled, koji se udvostruč io njezinu jakost.

122
TREĆE POGLAVLJE

CARSTVO

I. FRIDRIH BARBAROSSA

Wormskim konkordatom nije se završ ila borba između carstva i papinstva. Pitanje odnosa tih dviju
univerzalnih vlasti koje se u punom svom opsegu postavilo za vrijeme Grgura VII., poslije se zbog
iscrpljenosti obiju strana suzilo na prepisku oko investiture, a i na tom se tlu završilo samo nagodbom.
Car je u njoj izgubio upravo onoliko, koliko je papa dobio, ali se ni i jedan, ni drugi nisu mogli
zadovoljiti stanjem, koje je bez rješ enja ostavilo načelni sukob, koji ih je doveo u zavadnju.

Trebalo je znati, da li ć e i dalje ostati na snazi karolinška koncepcija, to jest, da crkva, smatrana ti
isto vrijeme i opć instvom vjernika i politič kim druš tvom, treba da na svom vodstvu zadrž i dva
pooglavara, nezavisna jednog od drugoga, pri čemu ć e jedan biti poglavar duša, a drugi poglavar tijela,
ili, naprotiv, treba papi priznati pravo da raspolaže carskom krunom i da u isto vrijeme da se izrazimo
jezikom onoga doba - posjeduje i duhovni i svjetovni mač , pri čemu car treba da od pape prima
svjetovni mačisto onako, kako vazal prima leno od svoga sizerena. Između protivurječnih tvrdnja
obaju protivnika nije bio mogućnikakav kompromis; odgovor na to pitanje moogao je dati samo novi
rat.

Taj rat, koji je imao izbiti u vrijeme Fridriha Barbarosse, bio je za, carstvo unaprijed izgubljen. Ako je
evropsko druš tvo i priznavalo univerzalnu vlast pape u crkvi, ono nije moglo dopustiti isti domet vlasti
carevoj. To bi zaista znač ilo, podvrć i mu u svjetovnom pogledu sve zapadne drž ave i svesti ih na ulogu
klijenata. Od Otona I. imperijalna teorija viš e nije bila u skladu sa stvarnošću, jer Carstvo viš e nije
obuhvać alo sve krš ćanske zemlje Zapada, kao š to je to bilo u vrijeme Karla Velikog. Protiv nje nije se
podigao jošni jedan formalan prosvjed, jer ni jedan vladar nije bio dovoljno moćan, da njemač kim
suvemnima otvoreno kaž e istinu u lice. Ali kakva bi to obmana bila, da su usred XII. st. mlade i snaž ne
monarhije, Francuska i Engleska, svojevoljno prihvatile carsko staratdjstvo?! Isto onako, lao š to je
feudalizam, u vrijeme kad je jačao, radio u korist Grgura VII., tako su isto i nacionalne drž ave u doba
svoga nastajanja morale raditi u korist Hadrijana IV. i Aleksandra III., a protiv Fridriha Barbarosse. U
tom se sastojala nesreć a carske politike, š to je svaki put, kad se namjeravala nametnuti papinstvu,
protiv sebe pobudila naj aktivnije snage u Evropi i usmjerila ih prema Rimu.

Tome se pridruž uje i neprestano slabljenje carevo u samome carrstvu. Od Wormskog konkordata on
više ne imenuje biskupe, a pravo da ih investira njihovim knež ćvinama, koje, je sač uvao, već inom je
bilo prazna obmana. Ustvari, izborima biskupa najčeš će odlučuju laički vladari, koji nameću kaptolima
rođake ili saveznike svoje porodice. Tako ova carska crkva, koju su njemački vladari poč evš i od Otona
I. obasipali pravima i zemljama, izmiče iz ruku careva i ako se tako smijemo izrazitifeudalizira se.
Veliki vazali, kojih je moćona dotad izravnavaln protutež om, više nemaju razloga da je se boje, a
crkvene knež evine, prestavši da budu caru na raspolaganju, sad su i same tek novi element politič kpg
rasparčavanja. U istom onom trenutku, kad u Francuskoj kralj poč inje suzbijati feudalizam, u
Njemač koj feudalizam nadvladava krunu. Nema nič ega upadnijeg i začudnijeg, nego kad u tom pogledu
u obje zemlje uporedimo utjecaj knezova na kraaljevsku vlast. Dok je u Francuskoj u XII. st. kralj još
samo u teoriji izboran, a od Filip Augusta nanovo postaje nasljedan, njemač ki knezovi neprestno sve
više naglaš avaju svoje pravo da raspolaž u krunom, prilikom smrti Henrika V., oni ne dopuš taju da to
prijestolje dobije njegov najbliži rođak, Fridrih Š
vapski, nego ga daju Lotaru Saskom (1125), a za tim,
prilikom smrti Lotarove, oni se vrać aju Švapskoj kuć i i imenuju Konrada III. Njihovim izborom

123
odlučuju, dakako obeć anja i koncesije kandidata, tako da kraljevska moćslabi svaki put, kad prelazi s
jedne osobe na drugu.

Kako je u takvim prilikama bilo moguć e pomiš ljati na obnovu svađe s Rimom? Umjesto da s papom
postupa kao jednak s jednakim, Lotar je dobio carsku krunu samo uz cijenu, da za se nepovoljno
revidira Wormski konkordat i da pristane na papin zahtjev, da ubuduć e prihhvaća carevu krunidbu
samo ako je odobrio njegov izbor. Konrad III. bio je jošslabiji. Protiv njegova imenovanja borio se
bavarski vojvoda, koji je podigao oruž je na njega, naviješ tajućitime onaj sukob Gvelfa i Gibclina, koji
je tako dugo imao remetiti mir Njemač ke i Italije. Poslije njegove smrti borbu je nastavio njegov sin
Henrik Lav, kome je car 1142. morao dati Sasku umjesto Bavarske, š to ju je kao feudalno leno dobila
kuća Babenberg. Ubogi Konrad nije uopć e imao vremena da ode preko Alpa i ondje se dade okruniti.
Ponadao se, da ć e, svoj ugled podić i sudjelovanjem u drugom križ arskom ratu, ali je u njem dož ivio
samo poniž enje neuspjeha i poraza. Umro je 1152., a njegov nećak Fridrih dobio je poslije
pretheodnog sporazuma s protivnikom svoje kuće, Henrikom Lavom, glasove knezova.

S Fridrihom Barbarossom otpočinje vladavina koja je 'svojim sjajem utoliko blistavija, koliko su
vladavine prijašnjih careva bile neslavnije. Mladi kralj, po naravi ž
estok i ambiciozan, stvorio je odluku
da u oč ima svijeta podigne ugled carskog veličanstva, pa se zatim ž estoko i pomamno, posvetio
postizanju toga nedostupnog cilja; ali poslije dužeg nastojanja postigao je samo buč an neuspjeh, rasuo
posljednje snage i potrošio posljednje bogatstvo njemač kog kraljevstva.

Na prvi pogled, Fridrihova se politika nadovezuje na karolinš ku tradiciju, i kanonizarija Karla Velikog
koju je 1165. izvrš io izvršio jedan njemač ki sinod, čini se, kao da je potvrđivala ovo podrijetlo.
Ustvari, međutim, između Karolinga i Hohenstaufovaca nema viš e ničega zajedničkog, osim mož da,
univerzalnosti njihovih tendencija. Carstvo, kako ga shvaća Barbarossa, nije viš e ono krš ćansko,
carstvo, rođeno 800. u crkvi Sv. Petra u Rimu i tako intimno vezano uz upravljanje crkvom i tako blisko
sjedinjeno s papinstvom, da je postalo od njega neodvojivo. Ono je u potpunom smislu riječ i Rimsko
carstvo, i to Rimmsko carstvo iz vremena Augusta, kakvo je postojalo prije seobe. Na njemu je ono
temeljilo svoje pravo da vlada svijetom, i zbog toga, buduć i da njegovo podrijetlo sež e u doba prije
Kristova rođenja, zar je moglo imati iš ta zajednič ko s papinstvom? Carstvo je bilo starije od papinstva,
pa je zato isto onako nezavisno od njega, kako je nezavisan bio i bizantski car. Umjesto shvać anja da
je carstvo u crkvi, očito je, da je crkva u carstvu pa je i papa, usprkos svome povećenom svojstvu, u
krajnjoj konzekvenciji samo carev podanik. Tako se tu namjesto vjerskog misticizma, koji lež i u
temeljima karolinš ke konncepcije, stavlja neka vrst političkog misticizma, koji se smiono vrać a unatrag
kroz vjekove k onom vječnom Rimu, gospodaru cijeloga sviijeta, te od njega izvodi, kao s jedinog
izvora svake svjetovne moć i, pretenzije carske vlasti. Većse i u XI. st. Oton III. uljuljavao nadom, da
će u njegovom prvobitnom sjaju moći obnoviti onaj zlatni Rim (aurea Roma), koji je svojom antič kom
slavom blistao kao, ideal svake ovozemaljske velič ine. Ali ono, što je kod njega bilo samo nejasno
maaš tanje i sentimentalne tež nje, postalo je kod Fridriha točno određena
teorija.

UpoČetkll XII. st. postiglo je izučavanje rimskoga prava u Italiji, napose u Bologni, u krugu oko Irnerija
i njegovih uč enika, znatan razvitak. Justinijanov kodeks bio je za te pravnike neka vrst svetoga pisma i
pravo otkrić e zakona i civilnog poretka. Otuda njihovo divljenje i duboko poš tovanje, prema carskoj
vlasti, koju su smatrali prvim uvjetom za održ anje svjetovnjačkog druš tva. Nema gotovo nimalo
sumnje, da su uč enja ove š kole utjecala na Barbarossu. Posredstvom toga uč enja njegova politička
koncepcija počiva, za razliku od koncepcije Karolinga i njihovih nasljednika, na laičkom temelju; sad
više ne će biti zadać a teologa da je brane, nego će tu duž nost preuzeti pravnici. Tako se prvi put u
borbi cara s papom ocrtava suprotnost između svjetovne i duhovne vlasti.

124
Viš e biskupa ostalo je, bez sumnje, vjerno Fridrihu, i on je najveć u brigu posvetio »ispravnim
izborima«, koje su kaptoli imali izvrš avati. Ali on ipak viš e nije mogao oslanjati na njemač ku crkvu,
koje se polož aj poslije Wormskog konkordata tako duboko izmijenio. Nadoknadu za to potraž io je kod
laičkih feudalaca. Sve do Henrika V. carevi su mogli rač unati na pomoć biskupa, pa su prema
feudalnom plemstvu izraž avali viš
e ili manje istaknuto nepovjerenje. Stoga je ono zauzelo stav protiv
njega, a u korist pape, tako je ono sve do vladaavine Lotara Saskog neprestano poveć avalo svoj
utjecaj, i č ak mu je poš lo za rukom da taj utjecaj nametne i biskupskim knež evinama. Fridrih je
otvoreno prihvatio to novo stanje. U neobičnoj suprotnosti s neogranič enom moći, s kojoj je maš tao
kao car, on je kao njemački kralj, dopustio laičkim knezovima da prigrabe potpunu političku
nezavisnost. Umjesto da se trudi da im se nametne kao suveren, on je radije nastojao da posreduje u
njihovim svađama ili da laska njihovim ambicijama, te da time sebi između njih pribavi svoju osobnu
klijentelu. On je prema njima postupao viš e kao vođa stranke, negoli kao kralj, pa se njegova
monarhijska politika u osnovi sastojala u tome, da stvori gibelinsku stranku, nasuprot koje su se
protivnici ili nezadovoljnici okupili u stranku Gyelfa. Ali ipak, on se pritom nije ogranič io samo na to,
da djeluje na knezove. Posezao je i u redove niž e klase trudeć i se, da uza se veže malo plemstvo i da
ga u isto vrijeme pretvori i u svoj politički instrument i u vojnu silu. Viteš ki obič aji poč inju se u to
vrijeme š iriti iz Francuske i Lotaringije na desnu obalu Rajne. Fridrih je ulož io sve svoje napore da
pogoduje tome š irenju, da
svoj ugled nametne vitezovima i da ih privuč e na svoj dvor sjajem sveč anosti i turnira, koje je
priređivao. Velik broj ministeriala uzdigao je na razinu vitezova, i ono š to je jošpreostalo od carskih
domena, on je pretvorio u lena za te svoje vojnič ke klijente. Za vrijeme njegove vladavine počele su
planine Š vapske, Frankonije i Tiringije da se kite ukrasom »feudalnih burgova«, koji su se u ruš evinama
sačuvali u velikom broju sve do danas.

Mož e se reć i, da je Fridrih u Njemačkoj ž rtvovao kraljevska politička prava potrebi, da sebi stvori
snaž nu feudalnu vojsku. Nije, uostalom, ni moglo biti drukčije. Socijalni razvoj njemačkih pokrajina
zaostajao je za razvojem u zapadnim drž avama i nije mu omoguć avao, da sebi stvori novč
ane prihode,
koji bi mu dopuš tali da unovač i plačenič
ke č ete. Ekonomski polož aj Njemač ke, osim Rajnske doline,
jošse uvijek osnivao na starom, domanijalnom ustrojstvu i opticaj novca bio je ondje jošuvijek do
krajnosti malen. Od gradova, koji su dotad većstekli neku važnost, moguć e je navesti samo Koln,
jedino trgovačko središ te uporedivo sa središ tima u Flandriji; luke na Baltičkom moru tek su otpoč ele
davati glasa o sebi; a na jugu su Augsburg, Beči Nurnberg jošbili mjestanca trećega reda.

Povrh toga, Njemač ka je u Fridrihovim planovima imala tek drugorazrednu ulogu; smatrao ju je tek
sredstvom, kojim će sebi prokrč iti putu Italiju i do carskog dostojanstva. Premda je u osnovi bio
Nijemac po navikama, osjeć ajima i karakteru, u politici je bio Nijemac najmaanje š to je to bilo
moguće. Carska zamisao potpuno ga je ispunjala. U trenutku, kad je u Francuskoj i Engleskoj
monarhija izgrađivala temelje snažnih nacionalnih drž ava, on se spremao da nanovo otpočne bitku,
koja je imala konač no baciti njegovu zemlju u anarhiju velikog međuvlađa i izruč iti je za mnoga
stoljeća feudalnoj rascjepkanosti.

Ali upuš tajuć i se u tu bitku, on nije uočavao ni njezine teš koće, ni njezin opseg. Nije sad viš
e imao
samo papu, koga je trebalo da svlada. Od kraja XI. st. lombardijska se nizina posula gustim raslinstvom
gradskih opć ina, kroz koje je trebalo prokrč iti sebi put, da bi dospio u Rim. U svima je gradovima u
dolini rijeke Pad građanstvo obogać eno trgovanjem i industrijom, preotelo vlast biskupima i utemeljilo
municipalne republike, koje viš e nisu vodile nikakva rač una o pravima carstva i smatrale sebe
nezavisnima od njega. Ali Fridrih nije poznavao gradsku civilizaciju, pa je prema tim građanima
osjećao isti prezir kao i prema njemačkom plemstvu, a prema republikanskim ustavima isto ono
omalovažavanje, koje je u sebi nosio kao Konstantinov i Justinijanov nasljednik. On je to jasno
pokazao, kad je 1154. prvi put preš ao Alpe. Poš to je na ravnici (kod Piacenze) sazvao knezove i

125
gradove gornje Italije, pokuš
ao je da im nametne zakletvu vjernosti, i saopć io im dužnosti, koje treba
da izvršavaju prema njemu. Ali je došlo do otpora. Fridrih je povjerovao, da će ga svladati silom, pa je
opsjeo Tortonu i sravnio je sa zemljom. Zatim je, stavivš i u Paviji sebi na glavu krunu langobardskih
kraljeva, poduzeo pohod na Rim, gdje ga je č ekala carska kruna.

»Grad« je u tom trenutku bio ti otvorenoj pobuni. Nije, uostalom bilo nič ega zajednič kog između
pokreta rimskog puka, koji je pomagala rimska crkva isto onako, kao š to su ga nekoćpomagali carevi i
pokreta aktivnog i energičnog lombardijskog građanstva. Antičko doba je Rimu ostavilo u nasljedstvo
preduboke tragove, a da bi se njegovi stanovnici mogli osloboditi uspomena i velič ina, koje ih okruž uju
i od kojih oni ž ive. Od vremena do vremena, deš avalo im se, da se njima opiju ida sebe jošuvijek
smatraju gospodarima svijeta i potomcima kraljevskog naroda. Jedina municipalna organizacija, koju
je Rim ikada imao, bila je ona, koja je osvojila svijet i koja je od tog osvojenja umrla. Postavš i
središtem univerzalne politike, taj je grad isuviš
e pripadao kršć anskoj Evropi, a da bi mogao pripadati
samome sebi. Obično opć insko vijeće nije moglo zauzeti mjesto senata, istoga su Rimljani, prilikom
svake krize u svojoj burnoj povijesti vjerovali da nanovo uspostavljaju senat, i to onaj antič ki senat,
koji je bio vrhovni zakonodavac i upravnik za sva ljudska poduzeć a.

U trenutku, kad se Barbarossa približavao Tibru, Rim je prož ivljavao bašjednu od svojih kriza. Papa je
pobjegao; gradom je vladao Arnold iz Brescie i maš tao o tome, da u isto vrijeme reformira i crkvu i
carstvo. Kod njega se vjerski misticizam združ io s misticizmom politič kim. Htio je crkvu vratiti
evanđeoskoj č istoći i siromaštvu, dok bi car, primivš i od rimskog puka upravu nad svijetom, bio
organizator svjetovnoga druš tva i sveo papu na razinu običnog svećenika. Tako je uzanimljivom susretu
antika podjednako nadahnjavala i njemačkog kralja i talijanskog revolucionara. Ali zar je bilo moguć e,
da on jedan drugog razumiju? Talijan je od puka izvodio careva prava i od njega oč ekivao obnovu
svijeta. A car je u carskoj vlasti, vidio samo vladanje svijetom, i to onakvim svijetom, kakav je vidio,
ili, točnije, kakav se priviđao njegovim oč ima ratnika i feudalca. Za Fridiiha, kao i za papu, Arnold je
bio samo opasan heretik. I on ga je izruč io Haadrijanu IV., koji ga je dao spaliti na lomač
i.

Vrativš i se u Rim, okružen njemač kim vitezovima, č inilo se, da je papa duž an zahvalnost Fridrihu, pa je
ovaj, kad je u crkvi Sv. Petra primio carsku krunu (18. lipnja 1155), mogao vjerovati, da će ona odsad
biti sigurna od papinih nasrtaja. Ali Hadrijan se nije okanio nijedne od pretenzije Svete Stolice. Tek š to
se Fridrih vratio u Njemač ku, većje to s negodovanjem imao prilike opaziti. Papinski legat Roolandi
čak je sebi dopuš tao, da o carstvu u njegovoj prisutnosti govori kao o »bencficiju« (lenu) Sv. Petra. A
u isto su vrijeme lombardijske opć ine naglaš avale svoju nezavisnost i pod vodstvom Milana otvoreno se
pripremale za rat. Ovaj put car se odluč io da zada tež ak udarac i da svoje protivnike sravni sa
zemljom. Godine 1158. opet je doš ao u Lombardiju i dao ponovo i u najsvečanijem obliku proglasiti
svoja suverena prava (regalia)i slobodu gradova osudio je kao pokvarenjačko buntovniš tvo, naredio da
njihovi zidovi budu poruš eni, i podvrgao ih jurisdikciji »podestata«, koje je imenovao sam. Prezirna
oholost njegova govora i njegova drž anja samo je jošviš e rasplamsala otpor. Njemačko je viteš tvo, sa
isto toliko čuđenja koliko i gnjeva, gledalo, kako ih po ravnicama napadaju obič ni građani, i bjesnilo,
što ne može na jurišosvojiti bedeme, koje je pobjedonosno branila ta bagra. Nacionalni kontrast još
više je raspaljivao mržnju boraca; ali ipak jezgru spora sač injavali su nepomirljivi socijalni oblici: s
jedne strane apsolutizam, koji je pomagala vojnič ka aristokracija, a s druge strane, politička
autonomija i municipalna sloboda, za koju su bili pripravni umrijeti svi oni koji su je proglaš avali.
Otpor lombardijskog građannstva Fridrihu Barbrassi znač io je isto što šest stoljeća poslije toga u už em
okivru, otpor francuske revolucije 1790. vojskama Prusije i Austrije.

Godine 1160. Cremona je spaljena pož arom poslije opsade, koja je trajala sedam mjeseci. Milano se
herojski branio devet mjeseci i predao se (u ožujku 1162.) tek pritisnut glađu i kugom. Nije se mogao
nadati oproš tenju, Fridrih nije nimalo shvaćao višu civilizaciju svojih neprijatelja. U svojoj naivnoj

126
surovosti, on ih je udario kaznom, kojom bi kaznio i neki feudalni »burg«, koji bi sebi dopustio, da mu
se suprotstavi. Dao je grad sravniti sa zemljom, kao da je takav postuupak bio dovoljan, da onemogući
jednom gradu da se ponovo uzdigne.

Ta mu se pobjeda morala č initi utoliko odlučnijom, š to je, kako je vjerovao, postigao i drugu pobjedu,
u borbi s papinstvom. Hadrijan IV, umro je 1.rujna 1159, i kako se kardinali nisu mogli slož iti u izboru
njegova nasljednika, to su Aleksandar III. i Viktor IV. svaki sebi pripisivao pravo na tiaru i jedan
drugoga izopćavali iz crkve. Bila je to divna prilika za cara da se nametne crkvi kao donosilac odluke
između obojice takmaca, kao š to je to nekoćuč inio Henrik III. Sazvao je sinod u Paviji, a njemač ki i
talijanski biskupi, koji su doš li onamo, izjasnili su se u veljač i 1160. dakako za Viktora, jer je
Aleksandar bio onaj drski Rolandi, pa je već ina konklava, birajuć i njegova protivnika željela potvrditi
svoju protivcarsku politiku. Ali Fridrih se smjesta mogao uvjeriti da ni Evropa nije bila nimalo viš e
sklona tome da mu se pokori, nego š to su to bili lombardijski gradovi. Cio katolički sviijet okupio se oko
Aleksandra, pa su kraljevi Francuske i Engleske, usprkos molbama, koje im se car udostojao upraviti
ostali nepokolebljivi. Ali car je ipak i dalje bio tvrdoglav. Kad je Viktor IV. umro, dao je (20 IV 1164)
izabrati Paskala III., produžujuć i tako iz oholosti shizmu, od koje se viš e ničemu nije mogao nadati.

Međutim, doživio je bar to zadovoljostvo, da svoga papu dovede u Rim dok je Aleksandar kao bjegunac
boravio u Francuskoj(1167), i da proglasi suverenu vlast carstva nad gradom. Zatim je morao u
najjvećoj ž
urbi nanovo prijeć i Alpe, jer je u njegovoj vojsci buknula kuga.

Polož aj u Italiji bio je međutim opasniji nego ikada. Teror, š to ga je car primjenjivao protiv
lombardijskih gradova, samo je u njima jošviš e raspaljivao ž
estoke strasti. Oni su se tijesno pridružili
papi i dali njegovo ime gradu Alessandria. Milano se pri digao iz ruševina i obnavljao svoje bedeme. Sve
je trebalo nanovo otpočeti. Godine 1174. poveden je novi vojni pohod, koji se isprva otegao u
opsadaina i naglo završ io (29.svibnja 1176), bitkom kod Legnana, u kojoj su Milanci i njihovi saveznici
sasjekli carsku vojsku u komade. Katastrofa je bila neizlječiva, a isto tako i poniž enje. I Aleksandar III.
i lombardijsko građanstvo postigli su jednim udarccm punu pobjedu nad tim carcm, koji je bio tako
naprasit, doklegod se osjeć ao jak. Ali sad je od surovosti naglo preš ao na poš tovanje i ponincist.
Žrtvovao je novoga -papu, Kaliksta III., koga je dao imenovati poslije smrti Paskalove, priznao je
Aleksandra; i u Veneciji, gdje se s njim izmirio, odbacio svoje drž anje po uzoru na Augusta, bacio se na
zemlju i poljubio mu noge. Ovom su obredu prisustvovali i izaslanici lombardijskih gradova, kojima je
papa obeć ao, da će ih izmiriti s carem. Zaključeno je primirje na šest godina, koje je poslije (u lipnju
1183) u Konstanci pretvoreno u konač an ugovor: on je formalno utvrdio prava carstva da od gradova
prima, stalnu novčanu pomoć(subsidij) i vojne odrede ali sve to nije nikad bilo provedeno.

Kad se Fridrih vratio u Njemač ku našao je ondje Henrika Lava, i njegove gvelfske pristalice u otvorenoj
pobuni. Poš lo mu je za rukom da ih pobijedi, a da mu pobjeda ipak nije osigurala č vršću monarhijsku
vlast. Bio je obavezan namiriti knezove, pa je morao među njih raspodijeljti plijen, š to ga je ugrabio
pobijeđenome. Njegovo vojvodstvo Bavarsku dao je Otonu Wittelsbachu; njegovo vojvodstvo Sasku
podijelio je izmeđ u kelnskog nadbiskupa, koji je primio Westphaliju, i Bernharda Anhaltskog. Padom
Henrika Lava nestalo je opasnog careva neprijatlja, ali je taj pad bio nesreć a za Njemač ku. Henrik, je
vladao od Alpa do Baltika, a stekao je i kolonizirao na drugoj obali Labe prostrana slavenska područ ja.
Posjedovao je dakle snagu, koja bi se, da je potrajala, mogla nametnuti cijeloj zemlji i stopiti
pojedine, tako različ ite predjele u kojima je vladala. Sruš io ga je savez dinastič kih, interesa s
interesima feudalaca, i pobjeda njegovih neprijatelja nije imala drugog rezultata osim jošveć e
feudalne razmrvljenosti, koja ćc se u Njemačkoj jošipoveć ati iz vladavine u vladavinu. Krajem XII. st.
ona je većdosegla dotle, da je Fridrih shvatio, kako je zbog buduć e sigurnosti njegove dinastije
neophodno potrebno da joj izvan svoje drž ave potraž i neku teritorijalnu bazu. Zbog toga je 1186.,

127
oženio svoga, sina Henrika s, Konstancom, baš tinicom Sicilskog kraljevstva. Da bi se mogla održ
ati,
Hohenstaufovska se kuća morala denacionalizirati i okrenuti od Njemačke prema Italiji.

To je bio jedini rajan rezultat tako burne i tako neplodne karijere Fridriha Barbarosse. Ali uz koliku li
je cijenu postignut! Treći križ arski rat pobudio je u njemu nadu, da će steći nadoknadu za svoja
razoč aranja, pa je sad opet njegov um, tako sklon obmanama povjeerovao da je doš la dobra prilika, da
nanovo pridigne carsko veiič anstvo stavljajući ga na čelo krš
ćanstva u preotimanju Kristova groba. I
tako je 1183. stavio na sebe znak križa. 10.lipnja 1190 poginuo je u običnoj konjaničkoj nesreći
utopivš i se u vodama rijeke Cydnus.

II. DO BOUYINESA

Fridrih Barbarossa ostavio je svome, sinu Henriku VI. Njemač ku, kojom nije bilo moguć e vladati.
Umjesto, da popravi polož aj dinastije, poraz Henrika Lava pogorš ao ga je. Sklonuvš i se u Englesku,
Henrik je, privukao paž nju i ambiciju Plantageneta na njemač ke događaje i osigurao njihovu pomoć
svojim pristalicama. Tako je novu vladvinu pozdravila pobuna Gve1fa, koju je trebalo stiš ati ustupcima
i obeć anjima. Henrik VI.je jošviš e, nego njegov otac zanemario Njemač ku i dao prednost Italiji.
Buduć i da univerzalnost carske politike nije doopuš tala, da se ta politika veže uz bilo koju naciju,
sjedište carske vlasti moralo je nuž no biti ondje, odakle je mogla crpsti snage. Baš tina Sicilskog
kraljevstva, koje je Henrik stekao 1189. prilikom smrti svoga tasta, Vilima Dobrog, vezala ga je na jug
Apeninskog poluotoka i odluč ila njegovom sudbinom.

Normanska drž ava na Siciliji, koju je papa Inocent 1130. u korist Rogera II. uzdigao na rang kraljevstva,
bila je neosporno najboogatija i u pogledu ekonomskog razvitka najnaprednije od svih zaapadnih
drž ava. U svom je kopnenom dijelu bila bizantska, a u otoč nom muslimanska; pogodovala joj je
izvanredna razvedenost njezinih obala i plovidba, koju je u isto vrijeme održ avala i s muslimanima na
afričkoj obali, s Grcima na otocima Egejskog mora i na obalama Bospora, kao i s križ arskim
naseobinama u Siriji. Podjednako je iznenađivao nepostojanjem jedinstvcnog nacionalnog karaktera
kao i raznolikoš ću svoje civilizacije, u kojoj su se prepletale, i stapale i bizantska i islammska kultura.
Iznad te hibridne mješ avine dvaju naroda, normanski su vladari stvorili ustrojstvo, koje je po svojim
oblicima bilo feudalno, ali je ustvari bilo apsolutističko, a umjelo je usvojiti praksu bizantske uprave.
Sicilski su vladari, usprkos svojoj odanosti papinstvu, zahvaljujuć i svome bistrom političkom shvaćanju,
dopuš tali svojim muslimanskim kao i pravoslavnim podanicima, da nesmetano vrš e svoje vjerske
obrede. Stanje njihovih financija bilo je izvanredno, Muslimani su na Siciliji uveli uzgoj riž e i pamuka,
a u velikim gradovima, Palermu, Messini, Siracuzi, postojale su razne grane orijcntalne inndustrijske
djelatnosti i dobavljale drž avnoj riznici prihode, koji su bili obilniji od prihoda bilo gdje drugdje, i
ubirani vješ tije i mudrije nego igdje drugdje. Stanovniš tvo je posluš no dopuš talo, da njime vladaju, jer
je oduvijek bilo naviklo na usavrš enu upravu, bilo bizantsku, bilo islamsku. Trebalo se bojati samo
normanskog plemstva. Premda je ono uskoro izgubilo svoju prvobitnu snagu i omlitavilo u napol
istoč njačkim už ivanjima i obič ajima, ostalo je ipak jednako pohlepno i nemirno.

Stekavš i takvo kraljevstvo, Henrik VI. je dobio prihode, koji su se u poređenju s bijednim prihodima,
što je Njemačka jošuvijek davala kralju, mnogi smatrani neiscrpljenima. Najprije se požurio da ga
papa okruni, a zatim je prekinuo dobre odnose s njim, ukinuo vezu vazalske podlož nosti, koja ja
Siciliju vezi vala uz Svetu Stolicu, i obnovio Fridrihove pretenzije na grad Rim i državu Sv. Petra. Ali
njegovi su planovi joši nadilazili ovo. Smjerao je ni manje ni viš e nego da obnoovi Rimsko carstvo, ali
je namjeravao da to ovaj put uč ini u onom Sredozemskom bazenu, koji je Rim nekoćosvojio, i koji su
sad među sobom dijelili Bizant i Islam. Bizat je, osobito u tom trenutku bio posve utonuo u anarhiju,
dinastičke spletke, dvorske revolucije i vojničke pobune, pa se č ini, da je time doveo u napast careve

128
ambicije. Jošprije njega, Bizant je pobudio i pohlepu normanskih vladara. Nije li se kralj Roger II.
okoristio drugim križarskim ratom, da opustoš i Dalmaciju, Epir i Grč ku i da se doč epa otoka Zante i
Krfa? Henrik je bio isto tako poduzetan i sklon obmanama kao i njegov otac, pa je stupio u vezu s
križarskim drž avama u Siriji, s muslimanskim vladarima afričke obale i pripremao velik pohod protiv
Carigrada, ali je njegova nenadana smrt 27. studenog 1197, rasprš ila sve te lijepe planove i uštedila
mu, uostalom, neizbjež iv rat s papinstvom, koji bi taj pohod, i da je pož ivio uč
inio neostvarljivim.

Zahvaljujući svom sicilijanskom bogatstvu, njemu je poš lo za rukom da njemač ke knezove navede, da
za kralja Rimljana izaberu njegova sina Fridriha II., dijete od dvije godine. Čim je Henrik umro,
knezovi su zaboravili da Fridrih postoji, i pobrinuli su se da drugog postave za kralja. Ali viš e nisu bili
kadri da se sporazume. Obje stranke, u koje su se okupljali, Gvelfi i Gibelini, bile su samo dvije
skupine feudalaca, koje su, i jedna i druga, vodile veoma malo brige o interesima kraljevstva i
nastojale samo oko toga, da na vlast dovedu takva vladara, koji će dopuš tati svojim izbornicimcl da
jačaju jednako na račun svojih protivnika, kao i na rač un same drž ave. Ovom priliikom se prvi put u
izbor kralja upleo novac iz inozemstva, koji je u budućnosti imao tako č esto odrediti, na koga ć e pasti
izbor. Richard Lavljeg Srca je neštedice rasipao livre sterlinga u korist svoga kandiidata, vojvode Otona
od Braunschweiga, sina Henrika Lava. Oton je bio odgojen u Engleskoj i nije imao gotovo niš ta
njemačko, osim strastvene gvelfske mržnje protiv Hohenstaufovaca. Pristalice ove kuće suprotstavile
su mu brata Henrika VI., Filipa Š vapskog, koji je kupio savezniiš tvo Filipa Augusta ustupivš i mu carsku
Flandriju. Osim toga, dao je kraljevsku krunu vojvodi č eškome, da ga time vež e uza se. I tako je izbio
građanski rat od Alpa do Sjevernog mora i od Labe do Rajne; svi su se ti vladari oborili jedan na
drugoga (1198) pod izgovorom da brane zakonitog kralja.

Taj rat dobro je doš ao papi. Oslanjajuć i se na stari zahtjev Svete Stolice, da joj bude priznato pravo,
da odobrava izbor rimskoga kralja,
intervenirao je među suparnicima. Filip nije mogao poreć i tradiciju svoje kuć e i ž rtvovati prava
carstva. Kako god je bio slab, on je sebe u tom pogledu toliko smatrao nasljednikom Augusta, da je
sebe dao nazivati Filipom II osjetajuć i se, da je u II. Rimskim carstvom vladao Filip Arapin. Nadrugoj
strani, Oton IV. je obeavao sve š to su zatraž ili, da ć e se suzdržati od svakog upletanja u pitanje
biskupa, da će odustati od svakog suvereniteta nad Rimom, da će se odreć i Sicilskog kraljevstva.
Inocent se izjasnio njemu u prilog, a da pritom ipak pravorijek i izopćenje, š to ga je izrekao protiv
Filipa i njegovih pristalica(1201), nije te pristalice toliko oslabio, da bi morali polož iti oruž je. Borba se
završ ila tek pošto je Filip bio ubijen (1208) Oslobodivš i se takmaca, Oton je otiš ao u Rim i iduće godine
pirimio carsku krunu. Nekoliko mjeseci poslije toga bio je većizopć en. I zaista, tek š to se okrunio,
Gvelf se pretvorio u Gibelina i stao zahtijevati (isto onako kao i Hohenstaufovci) sve one ovlasti i
prava, kojih se odricao nekoliko godina prije toga.

Oruž je, kome je bilo namijenjeno da ga potuče, bilo je u papinim rukama. Sin Henrika VI., princ
Fridrih, što ga je njegova majka; koja je umrla nekoliko mjeseci poslije svoga muž a priznavši Siciliju
lenom Svete Stolice, povjerila skrbniš tvu Inocenta III., nedavno je dosegao č etrnaestu godinu i preuzeo
vlast u svom Sicilskom kraljevstvu. Zar je iš ta moglo biti prikladnije, nego poslati ga u Njemačku,
postići, da ga ondje priznaju kraljem i tako zahvaljujuć i njemu podić i protiv nevjernog Gvelfa novi
ustana Gibelina, koji ć e ovaj put raditi u korist Svete Stolice? Za izvrš
enje tako smiona plana trebalo je
imati saveznika. Borba, koja je neš to prije toga izbila između Franncuske i Engleske, pokazala je papi
gdje ga treba traž iti. Bio je Filip August. Filip je zaista znao, da je Oton obeć ao pomoćIvanu bez
Zemlje, i niš ta; mu nije moglo zgodnije doć i od ustanka u Njemač koj protiv pomoć nika njegova
neprijatelja. Isto onako kao š to je engleska riznica nekoćkupila Otonove izbornike, tako je ovaj put
francuska riznica kupila izbornike Fridriha II. Tek š to se mladi princ pojavio u Š vapskoj; mnoš tvo se
knezova izjasnilo za njega (1212). Dvije godine poslije toga, smrtni udarac u Bouvinesu oborio je na
zemlju u osobi Otonovoj posljednjeg predstavnika onakve carske politike, kako su je shvać ali svi

129
njemački carevi poč evš i od Friddha Barbarosse. 19.studenog 1212 sklopio je Fridrih ugovor s
Francuskom protiv Otona i Engleske. 12.srpnja 1213 priznao je u Egeru sve papine posjede u Italiji i
odrekao se prava da nadzire biskupske izbore, kako je to bilo u skladu s Wormskim konkordatom.
Otvorena bitka imala je donijeti odluku u isto vrijeme u sporu između njega i Otona, kao i u sporu
između carstva i crkve i između Francuske i Engleske. .

Zauvijek je bilo svršeno s obmanom, koju su slijedili ti carevi maš tajući o obnovi Rimskog carstva. Papa
je postigao pobjedu: on nije 1214. to mogao ni slutiti, da će njegov š tić
enik postati najuporniji
neprijatelj Svete Stolice. Ali borba, koja je imala početi s njime, naviješ ta posve novu fazu u odnosima
pape s carstvom. U toj borbi Njemačka, uostalom, ne ć e nikako sudjelovati. Fridrih ć e je zanemariti
zbog Italije, i ona će, prepuš tena sama sebi, dokraja pasti u politič ko rasulo prije nego š to ogrezne u
anarhiju velikog interregnuma.

130
SEDMA KNJIGA

PREVLAST PAPINSTVA I FRANCUSKE U XIII. STOLJEĆU

PRVO POGLAVLJE

PAPINSTVO I CRKVA

I. POLOŽAJ PAPINSTYA U XIII. ST.

XIII. stoljeće ističe se, između bitke kod Bouvinesa, kojom počinje, i sukoba između Filipa Lijepog i
Bonifacija VIII. kojim ono završ ava, kao doba obilježeno dvostrukom prevlaš ću: prevlašću papinstva i
prevlaš ć u Francuske. Te dvije sile, bilo svaka napose, bilo u uzajamnoj slozi, određuju tok politike, i
obje, jedna time, š to upravlja crkvom, a druga nadmoć nošću svoje kulture, duboko utječu na cio
intelektualni, moralni i druš tveni ž ivot tadašnjega vremena. Kolikgod je pobjeda papinstva nad
carstvom bila kobna za Njemač ku, toliko je bila korisna za Francusku, koju su okolnosti načinile
udionikom u toj pobjedi.

Potrebno je da ponovo istaknemo: borbu careva s papinstvom, koja je trajala dva i po stoljeć a, nije
prouzrokovala briga oko obrane svjetovne vlasti od presizanja crkve. Tumač iti tu pojavu time, znači
prenositi usred Srednjega vijeka one ideje i probleme, koji se javaljaju tek u moderno doba. Ni
poniž enje Henrika IV u Canossi, ni poniž enje Fridriha Barbarosse u Veneciji, kao ni Otona IV. u
Bouvinesu, nisu bila poniž enja civilne vlasti pred svećeničkom oholosti. Ustvari, to nije bio sukob
države i crkve; bila je to unutraš
nja borba u samoj crkvi. Carevi su naime htjeli da primoraju pape, da
ih priznaju upravaljačima univetzalne crkve; to su ž eljeli postići i onda, kad su se pozivali na
karolinško carstvo, kao Otoni i Henrici,. ili na Rimsko carstvo, kao Hohenstaufovci. Njihove su, dakle,
pretenzije dovodile kod svih naroda u opasnost onu svjetovnu nezavisnost, o kojoj se tako često, na
temelju č udesne zbrke, ističe, da su je bašoni branili. Naprotiv, interes pape bio je jednak interesima
nacija, i sloboda crkve bila je neeodvojiva od slobode evropskih drž ava; one su bile toliko povezane,
da je pobjeda Filipa Augusta u Bouvinesu donijela odluku o objema.

Slom Otona IV. nije, uostalom, dokončao carstvo. Ono je postojalo i dalje, sve do uoč i naš ega doba.
Napoleon I., koji je srušio toliko toga u Evropi, ukinuo je 1806. i tu poš tovanja, dostojnu uspomenu,
stvorivši u srpnju 1806. Rajnski savez. Ali se ipak mož e reći, da je, na početku XIII st. povijesna uloga
carstva okonč ana. Ono prestaje postojati kao univerzalna vlast, kao evropski autoritet. Premda se
carevi i dalje nazivaju »vječno uzviš eni rimski carevi«, premda među svojim simbolima zadržavaju
zemaljsku kuglu (globus) i premda se sve do Karla V. ustrajno daju kruniti uvijek u Rimu, oni su ustvari
samo suvereni, ili točnije sizereni zbrkanog mnoš tva knež evina i municipalnih republika, od kojih se
sastoji Njemač ka na kraju Srednjega vijeka i u moderno doba, a koje se mnoš tvo poč evš i od XIV. st:
naziva imenom Sveto Rimsko carstvo njemač ke narodnosti.«

Poslije pada carstva ostala je samo jedna univerzalna vlast u Evropi. Bila je to papinska vlast, i
njezina osamljenost jošviš e istič
e njezinu velič inu. Cijelo upravljanje crkvom dosiž e u njoj svoj
vrhunac: papinska je vlast uistinu univerzala monarhija, a njezina se centraliziranost neprestano
povećava. Svi biskupi duž ni su sada položiti zaakletvu papi; nije moguće osnovati nijedan red bez
papina odobrenja; na dvor u Rimu dolaze prizivi iz cijeloga kršćanskog svijeta, a papinskoj legati bde
svim zemljama nad izvrš enjem papinih odredbi i održ avanjem propisane discipline. Za vladanje takvim
tijelom i za upravljanje njegovom aktivnoš ću bile su neophodno potrebne dvije stvari: trebalo je

131
oblikovati pravo i stvoriti financije. Kanonsko pravo, kojega je najstariji spomenik, Gracijanov dekret,
objavljen u Rimu 1150., naaglo se razvijalo za vladanja velikih pravnika Inocenta III. i Inocenta IV.
Krajem XIII. st. ono je dovrš eno i viš
e se gotovo ni u čemu ne mijenja. Š to se tiče papinskih financija
(koje treba pomno razlikovati od papinih financija u njegovu svojstvu suverena rimskoga), one se
snabdijevaju Petrovim novč ićem, na š to su obavezne Engleska i Aragon, kao i sve brojnijim taksama,
koje moraju plać ati crkveni dostojanstvenici. To su anate, rezervacije, prava palija, indulta i t.d. Sve
te takse u cjelini č ine blago Sv. Stolice, i omoguć uju joj da preuzme onu univerzalnu ulogu, koja joj je
pripadala, da pomaž e križarske ratove, da uzdrž ava misije i da svom duhovnom utjecaju pridruž i posve
zemaljski utjecaj uz pomoćzlata. Nemoguć e je predoč iti sebi golemi utjecaj takvoga prvosveć enika,
kao š to je Inocent III., ako propustimo uzeti u obzir njegovu financijsku moć . A pritom treda uoč iti, da
je ta financijska moć , koju brani i održava katolič ka hijerarhija iz svih dijelova Evrope, bila moguć a
samo zahvaljujuć i ekonomskom napretku, š to ga je prouzrokovala obnova trgovine. Dokle god je zapad
ostao na stadiju ratarske civilizacije, papa nije mogao imati i nije ni imao drugih prihoda, osim onih,
što su dolazili s patrimonija Sv. Petra. To je bio uzrok, š to su pape tada nastojale da proš ire svoje
posjede u Italiji, da sebi osiguraju imanja, grofice Matilde u Toskani, a otuda, i njihov otpor, š to su ga
isprva pruž ali širenju normanske drž ave. Ali kad se novč ani promet obnovio i usavrš io i kad je sve
potpunije zamijenio sistem prihoda u naturi, papinski su se porezi mogli razviti do krajnjih međa
papinske prvosveć eničke vlasti. Tada se objavljuje novost: papinske takse. Prije toga one bi bile
nemoguć e. One su u povijesti crkvene organizacije posljedica onog ekonomskog preobraž aja koji u isto
vrljeme poč inje dopuš tati državama, da uvedu pravi poreski sistem. Zanimljivo je pritom vidjeti, kako
se papa pri ubiranju tih prihoda koristio kapitalistič kom organizacijom, koja se poč inje razvijati u
velikim talijanskim komunama. m On stavlja u duž nost najprije sienskim, pa zatim firentinskim
trgovcima i bankarima, da ubiru i dopremaju u Rim njegove prihode .

Pape su jošprije nego laički vladari stupili u veoma blize veze s novč arima, pa je upravo potreba, da ti
novčari po cijeloj Evropi kupe papinske prihode, da ih mijerijanjem pretvore u talijanski ili koji
međunarodni novac i stave ga papi na raspolaganje, a da se pritom ne moraju upuš tati u to, da ga uz
velike troš kove i opasnosti prenose preko planina, uvelike pridonijela postanku prvih bankovnih
operacija, i prvih kreditnih pisama, koja su daleki preci kasnijih mjenica.

Sigurno je, da velike pape XIII. st. pokazuju, ako ih usporedimo

s njihovim prethodnicima iz XI. st., na primjer s Grgurom VII. ili s Inocentom IV., pa čak i sa
suvremenicima Sv. Bernarda, viš e zemaljaski karakter. Moglo bi se reć i, da su i boga i nebo prinudili da
siđu u crkvu. Pribavili su crkvi neuporedivu snagu i velič anstvo; ali usprkos tome, isuviš e se osjeć alo,
da je ona djelo ljudskih ruku. Bio je to divan napor da se, na zemlji obrazuje savrš eno druš tvo.
Podsjeća nas to na gotič ku katedrlu, koja se vinula k nebu, ali koja ipak, kako god bili visoki njezini
svodovi, ne obuhvać a u sebi ni nebo, ni sve čovječanstvo, pa ma kako brojni bili njezini kipovi, koji
pored boga, svetaca i demona prikazuju ljude, i kraljeve. Isto tako su crkveno pravo i teologija u biti
konstrukcija, koju je stvorilo XIII. st. Cijela prijaš
nja skolastika dosiže vrhunac i svoju metu u Summi
Sv. Tome Akvinš koga (1274) u kojoj su krš ćanski moral i dogme izlož ene po aristotelovskoj metodi.

Polazna toč ka je dakako otkrivanje. Vjera pruž a nepokolebljiv temelj racionalnoj teološ koj
konstrukciji, koja obuhvać a cijelo druš tvo i sav ž ivot. Nema sumnje, da je cilj bio onaj isti, koji je
važ io oduvijek: vječno spasenje. Ali sad se viš e ne nastoji postići to spasenje uz pomoćmisticizma,
izravnim dodirom s bogom. Svagdje se sada između čovjeka i boga uklapa crkva. Sv. Bernard ne bi u
XIII. st. bio zamisliv kao savjetnik papa, koji su se pokazali nepovjerIjivi čak i prema Sv. Franji
Asiš kom. Sada se naime ž eli posvići to, da se svijet sastoji od duša, kojima će upravljati crkva, a i tom
samom crkvom imao je upravljati Kristov predstavnik na zemlji. Tim duš ama crkva sad priznaje tijelo,
koje one nadahnjuju ž ivotom; a to znač i, da priznaje ljudsko druš tvo. Ona od njega ne zahtijeva ni

132
herojstvo, ni da se odrič e svijeta. Treba samo da je ono posluš no crkvi i da joj dopuš ta, da ga vodi
prema spasenju. Svaki je stvor, svako je zvanje podlož no crkvi, a to znač i rimskom prvosvećeniku.
Kanonsko pravo definira i kaž njava jednako politič ke grijehe (nepravedni rat) kao i trgovač ke
(nepravedna cijena). Tako je cio ž ivot i svjetovni i vjerski, stavljen pod neprekidni nadzor crkve.
Crkveni sudovi, su time, š to mogu obrazovati forum mixtum, redovita sudbena instucija ne samo za
crkvene osobe, nego i za mnoš tvo potpuno laičkih pitanja, kao š to su oporuke, pitanja rođenja
ženidbe, smrti, brač ni sporovi, lihva, i t. d. Svi oni, koji, su krš teni pripadaju crkvi i moraju se
pokoravati njezinim poukama pod prijetnjom pokore, izopć enja i ako je potrebno, križ arskog rata. Ima
u tome velič anstvenog jedinstva. Bilo je to cjelovito uč enje, koje se nameć e svijetu vjernika, što ga
primaju. Ono je bilo tako cjelovito i potpuno, daje rodilo jedinu zaista univerzalnu poemu evropske
književnosti. To je Danteova Bož anska komedija, koja je posvema prož eta duhom Sv. Tome
Akvinskoga. Cio je intelektualni ž ivot dakako također podlož an autoritetu crkve. Svi učenjaci toga
vremena su teolozi ili pravnici. Filozofija je ancilla theologiae; i ona, kao i sveuč iliš
ta, sva uređea, na
po uzoru na pariš ki, izravno su podvrgnuta papinu autoritetu. Svi njihovi nastavnici uvijek su sveć enici
iz samostana ili katedralskih š kola: sva se nastava stič e ondje. Nju potpuno prož ima dijalektički duh,
koji nadahnjuje novu nauku. Ta nastava prekida i posljednje veze s antikom, osim s Aristotelom i s
onim, š to se o Platonu zna posredstvom Židova i Arapa. Formira se novi latinski jezik, pravi
srednjovjekovni latinski jezik, koji će potrajati sve do Renesanse. On je jasan, analitič an, posvuda isti
to je jezik pravnika i teologa. Lijepe knjiž evnosti na latinskom nestaje. Taj bi latinski trebalo nazivati
gotičkim latinskim, jer je postao isto tako nezavisan od svoje knjiž evnosti, premda vodi podrijetlo iz
antike, kao š to je i gotič ko graditeljstvo, koje se također osniva na antici, izgubilo vezu sa svojom
temeljnom umjetnoš ć u.

U trenutku kad je crkva, pobijedivš i carstvo, postigla ovako veliku moć , koja joj u ruke daje prevlast
nad cijelim zapadnim svijetom, protiv nje se diž e nov protivnik: hereza. Sve do arijanstva, koje su Goti
u IV., st. donjeli sa istoka, latinsko je katoličanstvo mnoga stoljeć a jednoduš no ispovijedalo istu vjeru i
priznavalo iste dogme, i tim je svojim ustrajnim pravovjerjem bilo u izrazitoj opreci s vjerskim
prepirkama, koje su sve do X. st. neprestano remetile mir u grčkoj crkvi. Taj spokoj nije teš ko
objasniti. Za razliku od Bizantskog carstva, na Zapadu nije bilo ni filozofijske tradicije, i nastave izvan
sveć enič kih redova, ni dodira s kulturama, koje su ispovijedale različ ite vjere; a ni takvog druš tvenog
polož aja, koji bi bio kadar da ljudski um usmjeri prema opasnim novinama. Kako se moglo raspravljati
o vjeri u druš tvu, koje je ž ivjelo u izolaciji i koje je svojom posve ratarskom civilizacijom bilo
naviknito, da poš tuje tradiciju i autoritet i u kom je usred sveopeć eg, neznalaš tva samo crkva bila
pismena, a i ona je poznavala samo knjiž evnost na latinskom jeziku, a to je znač ilo, samo potpuno i
savreš eno pravovjernu knjiž evnost? U XI. st., u kom se obnovila trgovina stala razvijati plovidba
morima i u kom su nastali prvi gradovi, pojaavili su se i u vjerskom ž ivotu prvi znaci nemira.
Nepoznatim putovima, koje ipak mora da su bili isti oni, kojima je kretala trgovina, sa istoka su u
Lombardiju kradom prodrla manihejska uč enja, a iz Lombardije su preš la u Francusku i rajnsku
Njemač ku. U poč etku su njihove pristalice bile malobrojne, ali su se u toku XII. st. umnož ili i iz
razloga, koji su slabo poznati, proš irili se osobito u Toulouskoj grofoviji i u predijelu grada Albi, po
kome su dobili ime Albižani (Albigenzi). Usvajali su misticizam i askezu jošu već oj mjeri nego njihovi
pravovjerni suvremenici, pa su č ak u ime duha, koji je jedino nač elo života i istine, poricali, ne samo
druš tvo, nego i samu crkvu, koju je iskvarilo bogatstvo i svjetovna moć . Proglaš avali su sebe jedinim
uč enicima Kristovim, a da bi č ovjek dospio do Krista, trebalo je da se potpuno odrekne zemaljske
naravi i postigne savrš enu č istoću. Otuda su dobili ime katari, koga su se u XII. st. isto tako bojali i
už asavali, kao š to su se u XVI. st. už asavali pred imenom anabaptista, i od koga potječ u one riječ i,
koje u germanskim jezicima označavaju heretika (Ketzer, Ketter). Ti su katarski vizionari - uostalom
isto kao i anabaptisti - ugrožavali u isto vrijeme i druš tveni i vjerski poredak. Propovijedali su
zajednicu dobara, a uporedo s tim i uniš tenje crkve. Stoga nimalo ne čudi, š to su se francuski baroni
oduš evljeno odazvali pozivu Inocenta III., kad je on počeo propovijedati križarski rat protiv njih.

133
Između 1209 i 1235. oni su gonjeni kao zvjerad i istrebljivani po cijelom Languedocu, posred už asa i
strahota, kakve na sreću viš e ne ć emo susresti u historiji sve do vjerskih ratova u XVI. st. Uza sve to,
nije pošlo za rukom da svi budu pobijeni, i, kao š to se to deš ava uvijek progoni su ubijali tijela, ali nisu
ubilj duh, opravdavš i time njihovo učenje. Sve do pojave Wyclifa, gotovo sve su herctič ke sekte:
apostolici, braća slobodnoga duha, begardi, i t. d. - izuzetak su samo valdenzi - bile, čini se, u biti
izdanak kararskog misticizma. I bašzbog toga nijedna od njih nije zapravo bila veoma opasna.
Radikalnost njihovih tež nja bila je uvijek u praksi neostvarljiva i posvuda im je pribavljala
neprijateljstvo društvenih vlasti. Svoje su pristalice sticali najviš e među gradskim proletarijatom. I baš
to objaš njava i naivnost njihovih komunističkih snova i prilič no ogranič eno područ je njihove
rasprostranjenosti (osim u stanovitim kritič nim trenucima). Radnički proletarijat bio je naime tek
neznatna manjina u redovima građanstva; drukč ije je bilo samo u nekoliko velikih industrijskih
gradova. Pretež na već ina građanstva sastojala se od malih poduzetnika, zanatlijskih majstora, ukratko
od onog srednjeg stalež a, koji je bio isto tako nepriijateljski raspoložen prema kapitalizmu kao i prema
komunizmu.

Uostalom, crkva se poč evš i od kraja XII.st. obilno založ ila u proganjanju i suzbijanju hereze. Tolerirala
je Židove, jer su bili izvan njezina krila, ali nije mogla trpjeti heretike., koje je smatrala krivima, ako
se možemo tako izraziti, za uvredu svoga duhovnog velič atistva. Ako su odbijali da se javno odreknu
svojih uč enja, ona ih je iskljuuč ivala iz svoje vjerske zajednice, pa ih je zatim osudivš i njihovu dušu
smrtnom kaznom predavala svjetovnoj vlasti, koja je na sebe preuzimala da uniš ti njihovo tijelo. Ova
podjela rada bila je sarš eno u skladu sa shvaćanjem, koje je crkvu i drž avu povezivalo u savezu,
ostavljajuć i svakoj od njih svoje područ je: crkvi svijet duš a; a državi carstvo materijalnih tijela. Prije
XII. st. mož emo ovdje ili ondje među visokim klerom naić i na izraž aj sumnje o tome, da li je zakonita
ona smrtna kazna, kojom su kaž njavali heretike. Međutim, otkako je crkva za Inocenta III. postigla
svoje potpuno velič anstveno i moćno jedinstvo, nema viš e takvim glasovima ni traga. Time se i opet
oč ituje onaj pravnič ki i vladalač ki duh, koji prožima crkveno ustrojstvo. Pravovjerje je postalo
jedinstveno, nedjeljivo uč enje, koje neizbjež ivo obavezuje sve ljude i upravlja svim njihovim djelima.
Ono stoga nije viš e dopuš talo nikakva raskola ni posebnih miš ljenja, tako da se svako skretanje od
propisa pretvaralo il zloč in. Dominikanski red, osnovan 1216., napose se posvetio progonu i potrazi za
hereticima. Pored starodrevne biskupske inkvizicije pojavljuje se papinska inkvizicija, koju je l233
obrazovao Grgur IX. Bila je to neke vrste sveopć a, policija, primijenjena na borbu za sigurnost vjerske
dogme. I svjetovna joj vlast uslužno stavlja na raspolaganje svoju pomoć. Nač elo državne vjere navodi
je da smatra zloč incem svakog onoga tko istupa, izvan krila crkve. Zar nisu uostalom i kraljevi svoju
vlast dobili od boga i zar nisu oni, zaš titnici crkve? Najviš e ako se ponegdje u gradovima svjetovno
osjećanje nesvijesno protivi, svakako ne vjeri nego posljedicama, do kojih dovodi potpuno prepuš tanje
vjeri. Tek ovdje ili ondje oč ituju se jošveoma slabaš ni prvi znaci nezavisnosti, koju svjetovno druš tvo
želi steći odvajanjem od vjerskoga.

II. POLITIKA RIMSKIH PAPA

Često se govori, da je XIII. st. bilo doba teokracije. Ovo treba ispravno shvatiti. Ako teokracijom
zovemo takve prilike, u kojima crkva už iva neuporediv ugled i u kojima nitko ne može izbjeći njezinu
moralnom utjecaju, onda je XIII. st. nesumnjivo bilo doba teokracije.
Ali ono to nije bilo, ako se teokracija sastoji u prepuš
tapju uprave i vladanja nad politič
kim interesima
samoj crkvi.52

52
U teoriji, pape su smjerali da postignu teokraciju, premda ustvari u tome nisu uspjeli. Uza sve to, svijet im je priznavao,
ili su bar, oni sami sebi pripisivali neku vrstu najviš
e arbitarske vlasti, protiv koje je, uostalom, bilo otpora, makar i bez
otvorena sukoba.

134
Deš avalo se da papa nekoga liš i njegove vlasti samo onda, kad se našao kakav vladar, poput Fridriha II.,
koji je nastojao da svoju silu nametne papi. Ali u tome treba vidjeti tek krajnju posljedicu odnosa
između papinstva i carstva, kao i posljedicu vazalnog položaja Sicilije. Posvuda inač e kraljevi su,
premda, su bili pokorni sinovi crkve, pomno bdjeli u nastojanju da onemoguć e papino upletanje u
njihove vlastite poslove. Bez sumnje, malo ima politič kih događaja između kraja XII. i poč etka XIV. st.;
u koje se pape nisu upletale. Samo š to se oni u te događaje nisu upletali kao gospodari, oni im š e
pridružuju ili im se protive u svojstvu posebne sile, i to tek utoliko, koliko im to nalažu interesi njihove
vlastite politike. Istina je, oni raspolažu strašnim oružjem: izopć enjem, ali ono otupljuje od upotrebe.

Pape naime, imaju svoju vlastitu politiku i, kao poglavari katolič anstva i kao talijanski vladari. One se
često jedna s drugom' stapaju, ali su to ipak dvije različ
ite politike.

Prava papina prvosveć enič ka politika je politika crkve, kakva proizlazi iz njezinog univerzalnog
poslanja. Nju mož emo ukratko predstaviti dvama pothvatima: križ arskim ratovima i unijom s grčkom
crkvom. Oba su često tako stopljena jedan s drugim, da nije uvijek lako razdvojiti ih. Većje Urban II.
namjeravao u korist prvog križ arskog rata dokrajč iti shizmu. Ali je taj rat toliko poveć ao antipatiju
između Grka i Latina, da je shizma postala jošupornija. Uostalom, polož aj Latina na istoku bio je tako
nesiguran, daje već bilo neophodno potrebno povesti 1143. drugi križ arski rat, koji je potaknut
propovijedima Sv. Bernarda, pobudio zanos misticizma, uporediv s onim koji se razbuktao za vrijeme
prvoga. Pa ipak, premda je taj rat potakao papa, on se nije tako potpuno pokoravao njegovu vodstvu,
kao š to je to bilo prilikom posve feudalnog pohoda god.1098 U njem su sudjelovali kralj Francuske,
Louis VII., i kralj Njemač ke, Konrad III.; pa premda je njihova uloga bila slabo istaknuta, ona je ipak
znač ila, da Rim ubuduć e mora rač unati s političkim silama Zapada. Uostalom, cilj, koji se nastojalo
postić i, nije ostvaren. Križ arske tvorevine u Siriji nisu bile spašene od opasnosti, koje su im prijetile.
Nekoliko godina poslije toga, Saladin se dočepao Jeruzalema, pa je trebalo i opet pozvati Zapad put
Kristova groba, Treć i križarski rat izveo je na pozornicu tri drž avna poglavara: Fridriha Barbarossu,
Filipa Augusta i Rikarda Lavljeg Srca. Prvi je na pohodu umro, a da mu nije poš lo za rukom da podigne
ugled carstva, kako se to nadao; druga su dvojica

da drugom smetali, pa su se raziš li puni mrž nje i ne postigavsl niš ta. To je iskustvo navodilo na
zaključke. Od sad je bilo sigurno da Sveta Zemlja ne ć e biti osvojena i da se zemaljske ambicije sve
nepovoljnije upleć u u »sveti rat« Zar nije većHenrik VI. za vrijeme svoje kratke vladavine na Siciliji
pomiš ljao na križ
arski rat potpuno svjetovnog karaktera, ako se smijemo tako izraziti, u kom je vidio
samo moguć nost, da proš iri svoju vlast na Sredozemlju? Ali Inocent III. je ipak sačuvao krš ćanski
idealizam i pripremao novi pohod, kome je namijenio da napadne Egipat, bazu moć i Fatimida. Ovaj
put je kraaljevima bilo dosta križ arskih ratova. Njihovi su ih poslovi zadrž avali kod kuće. Poš li su
vladari Nizozemske, Champagne i pokrajine Blois. Ali Venecijanci koji su raspolagali brodovljem i
kojima usluge nisu bile potpuno plaćene (pohodi su naime postajali sve skuplji, a plemstvo je bilo
uništeno), skrenuli su križare protiv Zadra, krš ćanskoga grada, koji je smetao njihovoj trgovini po
Jadranskom moru. Papa ih je izopć io, ali je to bilo uzaludno. U Zadru je Aleksije Angelo, š urjak Filipa
Švapskog, papinog neprijatelja, i sin Izaka Angela, koga je njegov brat Aleksije III. nedavno oslijepio i
zbacio s prijestolja, zamolio križ are da krenu na Carigrad, obeć avš i uniju grč ke crkve. Papa se
usprotivio tome skretanju nemajuć i povjerenja u rođaka Hohenstaufovaca. Brodovlje se 23.lipnja 1203.
pojavilo pred Carigradom i povratilo Izaka na priijestolje. Ali je mrž nja Grka prema križ arima, koji su
ponovo postavili cara, dovela do pobune. Puk je proglasio za cara hrabrog Aleksija Duku
(Murtzuphlosa). On je prekinuo veze s Latinima, koji nato zauzmu grad (12. Travnja 1204). 16. svibnja
je Baudouin, koji je doveo najviš e vojnika, izabran za cara, a okrunio ga je papin legat. Politika
Inocenta III. naglo se okreć e. Njegov pouzdanik, Venecijanac Toma Marosini imenovan je za
carigradskog patijarha. Pa ipak, pohodom se nije oko okristila crkva, nego prije svega Venecija, koja je
u bivšim bizantskim pokrajinama osnovala velič anstveno kolonijalno carstvo.

135
Ali kakvu je buduć nost moglo imati Latinsko carstvo, ta nepreddviđena tvorevina, koju su rodile
venecijanske trgovač ke ambicije, bizantske dinastič ke svađ e i gorljivost zapadnjač kih vitezova? Kad se
pomisli na posljedice, koje je imalo, i jošuvijek ima, tursko osvojenje Carigrada, koje je uslijedilo dva
i po vijeka poslije, onda je moguć e odmjeriti pogledom perspektivu, š to ju je na poč etku XII I. st. imao
predsobom latinski Carigrad. Ali u povijesti nema improviziranih događaja, pa je u vezi sa ovim očito,
da je netoč no miš ljenje, kako mali uzroci dovode do velikih posljedica. Vojnici Zapada mogli su doduš e
prepadom ući u Carigrad, ali ga nisu mogli zadrž ati. Da bi sač uvali u svojoj vlasti i drž ali ovakav grad
protiv volje njegova stanovniš tva, trebalo je ljudskih i novč anih sredstava, koja tadaš nja Evropa nije
imala. Trebalo je posjedvati i u svojoj vlasti drž ati Trakiju i Malu Aziju. Koja je drž ava bila kadra da
podnese takav napor? Trebalo je imati stalnu vojsku i osiguravati priliv novog puč anstva. Carigrad je
mogao zauzeti i u svojoj vlasti održati samo ratinič ki i barbarski narod, kao š to su bili Turci, koji su
tada bili u doba selidbe, ili pak neki kulturni narod, koji bi u vojnom i upravnom pogledu bio ono, š to
su imale postati velike drž ave današ njeg vremena. Međutim ovakav, kakav je u stvarnosti bio, događaj
iz 1204. bio je naprosto nepromiš ljcna pustolovina. Dovoljno je proč itati Villehardouina, pa da
shvatimo, da pobjednici nisu ni sluti, kakvim bi golemim posljedicama moglo uroditi zauzeć e
Carigrada. Oni su uč inili ono, što su mogli uč initi: postaavili su cara, obrazovali su po obalama lena,
kneževine i kolonije, i to je bilo sve. Već1205. Baudouin je pao u ruke Bugara. Njegov brat Henrik
(1206-1216) prož ivio je uglavnom sjajnu vladavinu, usprkos golemim teš koć ama; istina je, da su Grci iz
Nikeje i sami imali pune ruke posla sa Seldž ucima i s različ itim grčkim suparnicima. Poslije toga je
Latinsko carstvo postalo jadno: Pierre de Courtenay (1217-1219) je prodao svoja imanja u Francuskoj,
da bi se mogao održ ati. Robertu, njegovu sinu, nije poš lo za rukom da potisne Grke, pa je spao samo
na posjed grada. Baudouin II. ć e prosjačiti novac po Evropi, prodati trnovu krunu Louisu Svetom i
založ iti svoju grofoviju Namur. Pa ipak, sve to nije pomoglo. Nikejska grč ka drž ava većje bila sigurna
u sebe. Godine 1261. u Mihajlo Paleolog uz pomoćGenovljana, koji su bili zavidni Venecijancima,
preoteo je Carigrad i obnovio carstvo. Od unije s grčkom crkvom nije ostalo niš ta. Jedini rezultat bilo
je poveć anje venecijanskog kolonijalnog carstva na š tetu Bizantije, jer carstvo nije nanovo osvojilo
otoke ni kolonije, utemeljene u Grč koj. Carstvo je izaš lo slabije, nego š to je bilo, i manje kadro da se
odupire Turcima. Do tog je rezultata na kraju doveo križ arski pothvat!

Pa ipak, papinstvo je jošuvijek uš čuvalo svoje obmane. Urban IV. i Klement IV. sklopili su ugovor s
Mihajlom Paleologom o uniji, pa ju je Lyonski koncil g. 1274 imao proglasiti. Ali je uskoro moralo doći
otrežnjenje: trebalo je uvidjeti, da je Mihajlo pregovarajući o uniji samo nastojao da dobije vojničku
pomoć . Nato je Martin IV. prooglasio prekid i poradio na korist planova Karla Anž ujskog protiv
Carigrada.

Ništa bolje nije bilo ni s daljnjim križarskim ratovima. Peti, za koji se strastveno zalagao Honorije III.
(1218-1221), bio je samo pohod, š to ga je nasloviti jeruzalemski kralj, Ivan de Brienne poveo protiv
Damiette uz pomoćčeta, š to su mu dovedene i Ugarske sa Sjevera, iz Francuske i iz Njemačke. Pohod
je propao, zato š to ga je legat vodio protivno zdravom razumu i š to Fridrih II., koji je prilikom
krunidbe 1220 obeć ao svoju pomoć , nije došao.

Posljednja tri križ

arskarata, o kojima ćemo govoriti poslije, bili su križ
arski ratovi jošsamo po imenu.

Zbog č ega se deš avao ovakav decrescendo križ arskog pothvata, koji je otpočeo s tako velič anstvenim
izgledima na buduć nost? Odgoovor nije tež ak. Križarski ratovi sami po sebi onakvi, kakve ih je papa
želio ostvariti, nisu bili u skladu ni sa kakvim svjetovnim ciljem, i bašu tom je i njihova velič ina i
njihova slabost. Evropi nije trebala ni Sirija, ni Jeruzalem. Ona ih je zauzela u poletu oduš evljenja, i
nije imala dovoljno snage da ih zadrž i. Za to je bio potreban neprestani križarski rat, pri čemu bi se

136
cijela Evropa morala pretvoriti u vojnički red. A to je bilo nemoguć e: No osim toga, agrana civilizacija,
koja je omogućila podizanje ljudi u masama na vojnu, iš čezavala je i uporedo s time činila nove
križarske ratove sve tež ima. Gradsko i seosko stanovniš tvo, koje je tim pohodima davalo ž ivot, nije
više moglo otkidati sa svoga mjesta. Viteš tvo je propadalo, pa ga je trebalo plaćati. Pa ipak, križ arski
se duh kod njega održ ao jošdugo. Naprotiv u primorskim gradovima, koji su izvukli najveć u korist od
križarskih ratova otkako su križ ari putovali morem, križarskog duha nestaje veeoma rano. I najzad, u
sve se to upletala i politika. U tom pogledu bila je tu politika sjevernoevropskih vladara, koji se viš e
nisu mogli upuš tati u takve pustolovine bez dovoljno razloga, pa zatim, sicilska politika Fridriha II. i
Karla Anž ujskog, koja je pred očima imala osvajanja. Vjera je i dalje ostala ž iva, ali križarski rat više
nije bio moguć . Samo će papa jošostati vjeran tome pothvatu. Ta ć e ga misao nepreestno zaokupljati.
Ona ć e nadž ivjeti sve: i preseljenje Teutonaca u Prusiju i kaznu izrečenu templarima. Vitezovi Sv.
Ivana Jeruzalemskog bit će zapravo sve š to će na kraju preostati od prvobitnog duhovnog raspoloženja.
U pogledu svega ostalog, u krš ćanskom smislu u smislu kako su križ arske ratove shvać ale i željele pape,
ti su ratovi propali, a s njima i papinska politika. Ona se slomila na stvarnosti Evrope, u kojoj su se
uvjeti političkog i druš tvenog ž ivota razvili i promijenili, dok je papinska politika ostlanjala vjerna
svome idealu. Slomila se na neostvarljivome. Ustvari, univerzalna politika je isto tako slabo uspjela
papama na područ ju duhovnom, kao š to je carevima slabo uspjela na svjetovnom području53 .

53
Čisti križarski duh oč
uvao se ipak u Š
panjolskoj, jer se ondje udružio sa samom nužnoš
ću naroda, da se održ
i. Drugdje je
dodir s Islamom obogatio trgovinu. U Španjolskoj je i dalje na ž
ivotu održavao rat.

137
DRUGO POGLAVLJE

PAPINSTVO, ITALIJA I NJEMAČKA

I. ITALIJA

U uporedbi s ostalom zapadnom Evropom, Italiju karakterizira, poč evši od XI. st. to, da je bila zemlja
gradova. Oni nisu nigdje bili tako brojni ni tako aktivni kao u Italiji, a niti su igdje imali tako
dominantnu ulogu. Na sjeveru Alpa, č ak i u onim predjelima gdje su bili najrazvijeniji, kao, u Flandriji
i u Nizozemskoj, bili su daleko od toga da dominiraju cijelim druš tvenim razvitkom: plemstvo i seoske
klase zadrž avaju uporedo s gradovima svoje nezavisno postojanje i svoje različ ite interese. U Italiji,
naprotiv, sve je podvrgnuto njihovu utjecaju ili taj utjecaj joši povećava. Seosko stanovniš tvo
podjarmljeno je i radi samo za njih; plemstvo ima u njima svoje »palač e«, obzidane kruniš tima i
nadviš ene tornjevima, koje se svojim izgledom isto tako razlikuju od dvoraca sjevernjačkih baruna,
razasutih po seoskom područ ju, kao š
to se i život njihovih stanovnika razlikovao od ž ivota sjevernjačkih
vitezova.

Nema sumnje; a tu druš tvenu koncentraciju oko gradova treba pripisati održ anju antič ke tradicije.
Rimska muninipalna organizacija toliko je duboko utisnula svoj pečat druš tvenom organizmu Italije,
toliko je okupila i nagomilala puč anstvo oko, gradova, da nije bilo moguće, da oni ponovo ne steknu
posve dominantan polož aj, č im se samo pod utjecajem trgovine ž ivot u njima iznova probudi.
Municipalni ž ivot je dakle u Lombardiji i u Toskani opet isto onako prevladao nad svim drugim
oblicima, kao š to je to bilo i u antičko doba. Ali premda su materijalni uvjeti bili gotovo isti, duh se bio
promijenio. Rimski municipij už ivao je samo lokalnu autonomiju, koja je bila podlož na strahovitoj sili
drž ave. Naprotiv, srednjovjekovni talijanski grad - bar na sjeveru i u središ tu poluotoka - bio je
republika.54

Trgovač ka i industrijska klasa, koja se poč inje stvarati koristi se počevš i od XI. st kako smo vidjeli,
sukobom pape i cara pa podiž e
ustanke protiv biskupa i preotima im upravu u gradovima. Prve talijanske općine okupili su i vezali
zakletvom »patareni«55 u atmosferi razdora, koje su donijeli ratovi za investituru i ranosnih mističnih
raspolož enja. Podrijetlo tih općina je posve revolucionarno i one su većprilikom, svog rođenja usvojile
obič aj; da se služ e nasiljem, š to ih karakterizira sve do kraja. Milom ili silom, komuna se u svakom
gradu nameć e sveukupnom stanovniš tvu, i njezini izborni konzuli imaju kao i vijeć nici u belgijskim
gradovima, u isto vrijeme sudbenu i upravnu vlast. Ali uporedo s razvitkom građanstva u njezinom se
krilu sve viš e izraž avaju druš tvene opreke, na osnovu raznorodnih interesa formiraju se stranke koje
među sobom dolaze u sukobe. Imena, koja ih obiljež avaju, dovoljno jasno ističu njihovu, narav.
Stranka velikih sastoji se od gradskog plemstva, kome se pridruž uje lijep broj obogaaćenih trgovaca;
stranka malih obuhva obrtnič ke korporacije svake vrste, koje postaju sve brojnije kako blagostanje
raste. Okolnost, š to nije bilo nikakva vladarskog autoriteta, koji bi bio iznad stranka i kadar, da stiš ava
njihove svađe, dovela je do toga, da su borbe, do kojih je dolazilo zbog poreza, i zbog organizacije,
opć inske vlasti poostajale tako surove i ogorčene, kako to ne susreć emo nigdje drugdje. Počevš i od
sredine XII. st. gtađanski rat postaje kroničnom epidemiijom. Ako u njem pobijede velilki, onda bez
milosti pokolju male; ako podlegnu, protivnici ih potjeraju iz grada, razore njihove kuć e ili palaač e, pa
oni tada, u oč ekivanju odmazde, u svojoj vlasti drž e seoska područ ja u okolini pljačkajuć i i izmarajući
napadima svoje sumješ tane.

54
Izuzetak je Sicilsko kraljevstvo, o kom ćemo govoriti poslije
55
Čini se, da je ime Patareni samo iskrivljen naziv Kotari.

138
Ti prognanici obič no nalaze zaš titu i pomoću kojem susjednom gradu. Jer rat neprekidno vlada ne
samo među stanovniš tVom istoga grada, nego dominira također i u odnosima pojedinih gradova među
sobom. Svaki je od njih nezavisno privredno središ te, pa svaki misli samo na svoje interese, nastoji
seljaštvo i stanovnike iz okoline podvrć i obavezi da ga opskrbljuje ž ivežnim namirnicama, domiš lja se,
kako da primora tranzitnu trgovinu iz okoline da se slijeva u nj, kako da isključi svoje takmace sa svog
tržišta i kako da im preotme ako je moguć e, joši njihova. Stoga je sudar interesa isto tako ž estok
izvana kao i iznutra. Trgovina i industrija razvijaju se usred borbi. U svim se tim malim zatvorenima i
zidom opkoljenim svjetovima, š to jedan na drugog vrebaju s vrha svojih kula, energija podjednako
žeš toko troši i u proizvodnji i u razaranju. Svaki grad zaimiš lja; da njegov procvat ovisi o propasti
njegovih takmaca. Napredak gradske privrede u stopu prati sve uskogradnija i sve bješ nja politika
opć inskog partiikularizma. Mrž nja prestaje samo kad se pojavi zajednič ka opasnost.

Trebalo je da ih ugroze prijetnje i surovosti jednoga Fridriha Barbarosse, pa da se protiv njega udruž
e
u lombardsku ligu i postignu pobjedu kod Tagliacozza.

Premda Hohenstaufovcima nije poš lo za rukom da talijanskom građanstvu nametnu svoj cezarizam,
ipak su uspjeli da medu gradove unesu nov elementne sloge. Poslije Tagliacozza car im viš e nije bio
opasan, pa je mogao posluž iti kao saveznik ti građanskim ratovima, svima onima, koji bi ga pozvali u
pomoć . To su obič no bili veliki. Tako su imena Gvelfa i Gibelina iz Njemač ke preš la u Italiju i ondje se
tako udomać ila, da su ostala u upotrebi sve do kraja XV. st., pri čemu je prvo označ avalo protivnike, a
drugo saveznike carske intervencije joši onoga kad car viš e nije pripadao kuć i Hohenstaufovaca.
Nijedna od dviju stranaka, š to su nasrtale jedna na drugu, nije pritom poznavala podrijetlo imena,
koje je usvojila niti su ona, prenesena u krilu gradskih svađa, odgovarala bilo č emu od svoga
prvobitnog značenja. Gvelfi i Gibelini bili su podjednako republikanci; jedina razlika među njima
sastojala se u tome, š to su Gibelini u borbi sa svojim protivnicima oč ekivali carevu pomoć , dok su
Gvelfi da bi se održali na vlasti, iz razumljivih razloga pružali ruku carevim neprijateljima.

Ogorč enje pojedinih stranaka u nastojanju da jedna drugu uniš te, nije ih spreč avalo da razmišljaju o
tome, kako da ojač aju municipalnu upravu. Od druge polovine XII. st. traž i se moguć nost, da uprava
bude nezavisna od građanskih borbi. U tome cilju uprava se povjerava potestatu. Potestat je, da se
tako izrazimo privremeni vladar, koga općina postavlja na č elo samoj sebi, ali koga ne izabire iz svoje
sredine, nego ga dovodi iz koje strane gradske opć ine, da bi tako osigurala njegovu nepristranost i
nezavisnost od domać ih stranaka. Međutim, ta ustanova nije postigla one rezultate, koje je svijet od
nje oč ekivao. Potestati su se gotovo uvijek, da bi osigurali poš tovanje svoje vlasti, morali osloniti na
jednu od neprijateljskih stranaka. U nekim gradovima poš lo im je za rukom da se veću XIII. st.,
zahvaljujuć i općem zamoru, bilo lukavš tinom, bilo silom dočepaju najviš e vlasti i da osnuju prve od
onih tiranskih vlasti, koje će u vrijeme Renesanse odigrati važ nu ulogu. Mislim pritom na Scaligere u
Veroni i Viscontije u Milanu.

Političko i druš
tveno vrenje u talijanskim gradovima, nije ostalo bez utjecaja na njihov vjerski ž ivot.
Misticizam i hereza širili su se u njima u isto vrijeme, i novom hranom podgrijavali groznicu, koja je u
njima gorje1a. Sv. Franjo Asiš ki sin je trgovca, a franjevački je red naš
ao među građanstvom svoje
pravo polje rada. Ali je isto tako među građanstvom vrvjelo od katara, brać e slobodnog duha i
valdenza. Godine 1245. dominikanci su izazvali u Firenzi ustanak protiv potestata, koga su optuž ili da
pomaž e heretike. Izvanredno strogi zakoni protiv heretika, koje je objavio Fridrih II:, dokazuju
uostalom, da je njihov broj, bar u velikim gradovima morao biti znatan i da mora da su ondje imali
znatnu ulogu, koju naž alost nije moguć e bar donekle točno ocijeniti.

Nema gotovo nimalo sumnje, da su oni već inu svojih pristalica, prikupljali iz redova radnika, koji su bili
zaposleni u izvoznoj industriji. Ona je u Italiji XIII. st. bila već
, kao i u Flandriji, veoma razvejena, pa

139
je, kao i u F1andriji, imala za posljedicu, da se razvio pravi radnički proletarijat. Tkalci u Firenci,
velikom suknimkom gradu Juga, nisu viš e, kao ni radnici u Gandu, Ypresu ili Douaiu, isto š to gradski
zanatski radnici obič noga tipa. Oni su daleko od toga da rade za svoj vlastititi račun; to su obič ni
nadnič ari, koji primaju posao od trgovaca. Kapitalizam, koji se rađ ao, podvrgava ih svome utjecaju, a
snaga tog utjecaja kao i njegovo djelovanje rastu uporedo s tim, kako trgovina poveć ava opseg
gradskog izvoza. Veću prvoj polovini XIII. st. firentinska sukna su proš irena po cijelom Istoku, a gradski
trgovci opskrbljuju tu proizvodnju engleskom vunom. Takva aktivnost manofakture pretpostavlja,
dakako, većprilično znatan kapitalistič ki razvoj.
Bogatstva akumulirana trgovač kom razmjenom robe jošsu se viš e povcćavala u trgovanju novcem.
Sienski i firentinski mjenjač i (bankari) š ire se u XIIIm. st. po cijelom Zapadu, gdje ih krste imenom
Lombardi, a taj je naziv u modernom engleskom joši do danas ostao vezan uz stanovite posudbene
operacije. Većsmo spomenuli usluge, koje su oni iskazali papinstvu kao novčarski posrednici. Ali u
Engleskoj, u Nizozemskoj, u Francuskoj, oni predujmljuju sve znatnije svote gradovima, prinč evima,
kraljevima i preuzimaju služ be ubirač a, č uvara krunskih dragulja i rizničara. Pod Filipom Lijepim vrš ila
su dvojica sienskih građana, Mouche (Musciatto) i Biche (Albizo). Guidi u isto vrijeme služ bu bankara i
krunskih ministara financija, a usto su i dalje ostali namješ tenici pape i sicilskog kralja i bili
zainteresirani u različ itim trgovač kim kompanijama, kao š to je bila kompanija Peruzzi. Sienska
kompanija Bonsignori bila je jošznatnija. Jedan tekst, koji je nastao u vezi s njezinim slomom 1298.
kaž e, daje ona bila najslavvnija na svijetu i uč inila bezbrojne usluge papama, carevima, kraljevima
gradovima i trgovcima. Ona je većiste te godine svojim vjerovniicimn isplatila 200.000 zlatnih florena,
a za ostatak joj je odobren rok da naknadno plati, jer je dio njezina kapitala bio angaž iran u
zajmoovima na različ itim stranama svijeta, pa je bilo nemoguć e da smjesta bude realiziran. Njezin
nestanak doveo je do toga, da je sad Firenca postala središ te trgovanja novcem i centar bankarstva,
što je zadrž ala sve do XV. st. Veze toga grada s Istokom mora da su većrano privukle paž nju ljudi na
trgovanje metalima. Niska cijena zlata na Levantu omoguć avala im je da lako pribave velike količ ine
zlata, na kome su zarađivali velike dobiti. Poznato je uostalom, da se posredstvom firentinskog
zlatnika (florena), koji se kuje već1296. 56 a koji je uskoro poč ela oponaš ati Venecija (dukati) a za
njom i Francuka, zlatni novac, koga je, nestalo krajem merovinš kog doba, ponovo javlja u
međunarodnoj trgovini, davš i joj sredstvo razmjene, koje je bilo neophodno potrebno za njezin
napredak. Prestanak trgovine donio je Evropi srebrni novac; njezin preporod vratio joj je zlatni.

Druš tveni polož aj talijanskih bankara i trgovaca doveo je do toga, da su se oni približ ili plemstvu, tako
da su se č esto s njime i stapali. Taj se proces odvijao utoliko brže, š to je talijansko plemstvo, umjesto,
da boravi na selu, kao, plemstvo u sjevernoj Evropi, imalo svoje rezidencije u gradovima. Većse
krajem XII. st. može nać i plemić a, koji se zanimaju za trgovač ke operacije. S druge strane, trgovci
stiču plemstvo. Ukratko, ona granič na crta, koja drugdje ostaje tako oš tro povučena među pravno
definiranim klasama, toliko blijedi pod utjecalem, kapitala da je u Italiji tokom XIII. st. gotovo posve
nestaje. Formira se aristokracija, za koju je druš tveni imovinski polož aj važ niji od krvi i kod koje
individualne sposobnosti odnose pobjedu nad predrasudama o rođenju. Druš tveni ž ivot sadrži više
nijansa, politički je ž ivot indiividualniji, a ambicija svakog pojedinca mož e računati na neogranič enije
izglede; ima manje konvencija, manje kasta, viš eč ovječnosti, a također i viš e strasti. Firenca je i u
tom pogledu imala prednost pred svima drugim gradovima. Njezinom puku služ i kao besmrtna čast, š to
je rodio i oblikovao genija, kome svijet duguje ono, š to je u Srednjem vijeku pored gotič kih katedrala,
najveć e, a to je Bož anska komedija.

Papinske drž ave ne mogu podnijeti uporedbu s Lombardijom ili Toskanom ni u pogledu bogatstva, ni u
pogledu političke, druš tvene ili intelektualne aktivnosti. One su većod samog početka bile umjetna
tvorevina čisto političke naravi, namijenjena tome, da Rimu osigura nezavisnost Svete Stolice. To su

56
Fridrih II. je već1232 na Siciliji kovao zlatne Augustale, ali se č
ini, da je njihov promet ostao ogranič
en na prili č
no malo
područ je

140
svojstvo one zadrž ale do kraja. Prostirale su se popreko Italije, izmeđ u Sicilskog kraljevstva i Toskane,
presječene na dvoje lancem Apenina, bez dobrih luka na Sredozemnom moru kao i na Jadranu, pa je
tako njihov polož aj bio u najvećoj mjeri nepovoljan. Uostalom papinska vlast nije ondje nikad uspjela
pribaviti sebi poš tovanje. Velike plemić ke porodice zadrž ale su i nakon š to su prestale da se među
sobom bore oko tiare, znatnu moći u Rimu kao i u njegovoj okolini, pa su stoga njihovi privatni ratovi
neprekidno trajali. Polož aj je osim toga pogorš avalo joši to, što je u zemlji vladali opća nesigurnost,
na koju su je osuđivale carske pretenzije, dok je u samom Rimu bilo teš ko održ ati u miru njegovo
tašto, oholo i besposleno stanovniš tvo, koje je uvijek bilo pripravno da pođe za tribunima, š to su ga
opijali velikim uspomenama iz antič kog doba.

Karakteristično je, da, ni najveć e pape, oni, koji su zbacivali ili izopćilvali kraljeve, kao š to su bili
Inocent III. ili Inocent IV., nikad nisu živjeli u miru u svom glavnom gradu, nego su bez ikakve obrane
bili izlož eni ustancima ulice. Premda je rimski puk ž ivio od pape, papinstvo je ž ivjelo kao utaboreno
među tim svojim pukom. Rim je bio središ te univerzalne crkve sijelo crkvene politike, ali ž ivot crkve
nije bio koncentriran unutar njegovih zidina. Ono u njem nije imalo nijedne velike nastavne ustanove,
u njem nije ž ivio nijedan od velikih uč itelja tadašnjeg vremena: ni Albert Veliki, ni Toma Akvinski.
Umjetnič ki život bio je ondje isto tako beznač ajan kao i intelektualni. Nikakvo vrelo novih vjerskih
tendencija nije proisteklo iz Rima. Sv. Franjo je doš ao iz Assisija, a Sv. Dominik iz Španjolske. Moglo bi
se reć i, da u atmosferi, u kojoj se razvilo upravljanje crkvom, nije mogla uspijevati ni umjetnost, ni
vjera, ni nauka.

Posve drugi svijet bilo je Sicilsko kraljevstvo na, krajnjem jugu poluotoka. Premda je bilo isto tako
bogato, kao i sjeverna Italija, ono je u politici bilo isto toliko apatično, kao š to je Sjever bio groznič av
i prebujan. Bizantska i arapska uprava potlačile su puk u pokornost prema drž avi. Nije bilo nikakve
autonomije, nikakvih komuna; veliki su gradovi upravljani administrativno, a puk je bio navikao da
plać a porez i da sluša; činovnici su imali stalne plaće i bili neuklonjivi, a vladar svemoćan. Takva je
bila slika te zemlje, u kojoj je poljoprivredni razvoj bio napredniji nego bilo gdje drugdje u Evropi.
Njezino je stanovniš tvo bilo najguš će u tadaš njem svijetu. Drž i se, da je u XIII. st. (1275) brojalo
1,200.000 stanovnika, to jest, viš e nego Engleska. Henrik VI, poslije, Fridrih II. razvili su ondje upravu
u smislu č istog despotizma. Postojala je posebna uprava domena, monopola i državnih skladiš ta, zatim
poreska organizacija, koja nije znala za povlastice i koja podsjeća na merkantilizam jošprije nego š to
je postojala ta riječ, dok s druge strane, obrazovanje sveuč ilišta u Napulju i tolerancija, koja je
primjenjivana prema Muslimanima, upravlja pomisno na prosvijeć eni despotizain. Između Fridriha II. u
XII. st. i despotizma, kakav je postojao u XVIII. st. ima viš e nego jedna dodirna, točka, a to je lako
objasniti, ako se sjetimo, da su oba sistema vladanja mogla sebi dopusti ti sve š to god su htjeli učiili ti
sa narodom, kojim su vladali. Uredbe, koje je Fridrih 1231. proglasio, upotpunjaju starije normanske
institucije u onome smislu, koji bismo mogli naazvati birokratskom vladavinom. U Evropi XIII. st.
Sicilsko je kraljevstvo jedinstvena pojava svojim učenim i despotskim uredbama, pozajjmljenim od
onog bizantskog i muslimanskog svijeta, koji su se na tom područ ju susretali u vrijeme, kad su se
Normani ondje naselili. Evropske su drž ave dospjele do tako sa vrš ene uprave mož da tek u moderno
doba. Ali tu imamo dokaz da ustrojstvo, koje ne proizlazi iz naroda, nema utjecaja na njegovu kulturu
i da organizacija nije sve. Ta na
prusku uređena Sicilija bila je po svom vladavinskom sistemu superiorna cijeloj ostaloj Evropi. Ali ona
nije rodila ni Dantea, ni gotičku umjetnost, a ni kasnije ne ć e sudjelova ti u procvatu Renesanse.

II. FRIDRIH II.

Prilike su navele Hohenstaufovce, da Italiju sve viš

e i viš
e pretvaraju u bazu svoje politike. Njihovo
njemačko obilježje sve je viš
e slabilo u razdoblju od Konrada IV. do Fridriha Barbarosse i od ovoga do

141
Henrika VI. S Fridrihom II. taj je razvoj dostigao vrhunac. Majka mu je bila Sicilijanka, odgojen je na
Siciliji, pa je i sam bio č
isti Sicilijanac. Njegova plava kosa, ako se u tome pod svaku cijenu ž eli vidjeti
znak njegove germanske rase, znač i (kao i kasnije, plava kosa onog č
istog Španjolca, kakav je bio Filip
II.) samo to, da rasa nema nikakva utjecaja na moralne tendencije i na duhovna svojstva.

Grgur IX. i Inocent IV. optuž ili su Fridriha ne samo za herezu, nego i za bogohuljenje, a njegovi su ga
neprijatelji smatrali piscem nekog slavnog pamfleta u kom su Mojsije, Isus i Muhamed podjednako
tretirani kao, varalice. On nije vjerovao u boga (fidem Dei non tabuit), kaž e Salimbene, koji ga je
osobno poznavao, a pod tim treba oč ito razumjeti, da nije vjerovao u crkvu. Njegove su ž ivotne navike
bile viš e nego napol orijentalne, a njegov harem muslimanskih ž ena i nevjerovanje njegova zeta
Ezzelma da Romano, koji je na samrti (1259) odbio da primi sakramente, dopuš taju mišljenje, da je on
zaista bio »slobodouman« u pitanjima vjere. On se, uostalom, uvijek branio od te optuž be. Staviš
e,
proglasio je najstrož e zakone prootiv heretika od svih, koji, su bili doneseni prije Karla V. Ali on je to
činio zato, š to se nadao dobrim rezultatima za svoju politiku i za sebe sama, kao i zato, š to su za
njega, kao i za talijanske tirane XV. st., na koje je on napadno nalik, sva sredstva bila dobra, samo ako
su ga vodila cilju. Laž, vjerolomstvo i okrutnost bili su njegovo omiljeno oruž je, kao što su kasnije bili
omiljelo oruž je i jednoga Sforze i jednoga Viscolltija. A da analogija bude potpunija, i on je, kao i oni
volio umjetnost i poš tovao nauku. Nazvali su ga prvim modernim č ovjekom na prijestolju, ali to je
istina samo onda ako pod pojmom »modernog čovjeka « razumijemo »č istog despota, koga niš ta ne
mož e zaustaviti u njegovu nastojanju, da postane moćan«.

Taj Fridrih, koga su pape kasnije tretirale kao apokaliptičku zvijer, slugu sotone, Antikristova proroka,
poč eo je svoju karijeru kao štićenik Inocenta III., i kao oruđe crkve. Vidjeli smo većprije, kako ga je
Rim potakao protiv Otona od Braunschweiga i kako mu je bitka kod Bouvinesa donijela njemačko
prijestolje. Preostalo mu je da sebi osigura carsku krunu, i da bi je dobio od pape, utoliko je
širokogrudnije rasipao obećanja, ukoliko je čvrš će odluč io da nijedno od njih ne ispuni. Odrekao se
svake kontrole nad biskupskim izvorima, svih pretenzija na posjede Svete Stolice, priznao je Sicilsko
kraljevstvo kao papinsko leno, obavezao se da ga nikad neć e ujediniti s carstvom i zakleo se, da će
iduće godine poći na križ arsku vojnu. Kako se miroljubivi Honorije.III., koji je nedavadvo nasljedio
Inocenta III., mogao oduprijeti tolikoj dobronamjernosti? I Fridrih, je 22.studenog u Rimu okrunjen.

Otada je gotovo cijelo vrijeme svoga vladanja proveo u Italiji. Od Njemačke je traž io samo jedno, da
mu ne zadaje briga. God. 1233. se slavnim statutom In favorem principum odrekao i posljednje sjene
vlasti, koje je kralj ondje jošsačuvao, pa je knezovima prepustio punu(.', nezaVisnost pod nominalnom
vladom i svojih sinova, najprije Henrika, a zatim Konrada. Ta je realistička politika veoma dobro
shvaćala, da se pitanje moglo riješ iti samo tako. Ustvari, Njemač kom je postalo nemoguć e vladati.
Nastojati da se podigne kraljev ugled, značilo je osuditi sebe na neprekidnu i besplodnu borbu protiv
knezova, ož ivjeti sukob Gvelfa i Gibelina, izazvati nove intervencije Francuske i Engleske i tako nanovo
pasti podposrednički sud papin. Najednostavnije, je bilo prekinuti već jednom s tim bezizlaznim
polož ajem i dobaciti knezovima kao hranu one otpatke vlasti, koji zaista viš e nisu vrijedili da budu
branjeni. Uostalom, š to je Fridrihu bilo stalo do Njemač ke? On č ak nije znao ni njezin jezik. Ona je za
njega bila tek put, kojim je morao proć i, da bi postigao carsko dostojanstvo. Osnovica njegove, snage
bila je Sicilija. Ondje je, zahvaljujuć i apsolutnoj vlasti, nalazio financijske i vojničke izvore, koji su mu
bili prijeko potrebni za izvrš enje njegovih namjera.

Uvijek je teš ko točno razabrati planove neke politike, koja je dož ivjela slom. Čini se, da je Fridrihova
politika, prije svega smjerala da cijeloj Italiji nametne sicilsku despotsku upravu, a zatim, kad taj cilj
bude, postignut, da i on, kako su to nastojali njegov otac i djed pokuš a obnoviti Rimsko carstvo.
Međutim, kako nije mogao ostvanti prvi dio svoga programa, nije drugome ni pristupio. Njegova je
politika bila isključivo talijanska, i stoga bi se jedva moglo reć
i da je carska.

142
Ona ga je međutim ipak morala dovesti u sukob s papinstvom, i to č ak i viš
e nego politika njegovih
prethodnika. Papinstvo je njegovu politiku smatralo svojim najstalnijim i najopasnijim neprijateljem,
pa ima historič ara, koji u sukobu Fridriha s Grgurom IX. i Inocentom IV. vide borbu načela i koji za nj
traže, da mu bude priznata č ast prvog branioca nezavisne svjetovne vlasti nasuprot preterizijama
crkve. To pitanje nije međutim tako jednostavno, kako se to čini na prvi pogled. Fridrih je osobno
mož da i bio slobodan mislilac, ali je bio puna suprotnost pojmu antiklerikalca. On nije raspolagao
nikakvom drugom politič kom teorijom, osim one, koju su poznavali i njegovi suvremenici. Kao i oni, i
on je, bar na riječima, priznavao božanstvo crkvenih institucija, duž nost vladara da je brane, da
progone heretike i obavezno ispovijedaju katolič ke dogme. Njegove postupke prema crkvi nije poticao
neki nač elni stav, nego isključivo njegovi osobni interesi. Uz uvjet da crkva ne stoji na putu njegovoj
politici, on je pripravan da joj uč ini sve ustupke. Ali bašse ta njegova politika najgrublje sudara s
politokom Svete Stolice. Ustvari, pape su se, protiv njega borile viš e, iz svjetovnih, nego iz vjerskih
razloga. Svađa između njega i papa, razotkriva se u svojim hitnim obiljež jima, kao svađi dviju
talijanskih vlasti. Ona se tek na kraju proš irila i navela Fridriha, koga je Inoocent IV. izopć
io i zbacio,
da istupa kao predstavnik, kraljevskih interesa uopće, nasuprot pretenzijama crkve.

Međutim njegov je polož aj prema crkvi većod poč etka bio veoma loš . Da bi opravdao svoje pretenzije
u Italiji, bilo mu je potrebno da postane car, a u nastojanju da to postane, vezao je sebi ruke. Njegova
krunidbena obeć anja omoguć avala su papinstvu da ga skučava u njegovu djelovanju. Priznavš i se u
pogledu Sicilije vazalom Sv. Stolice doveo je sebe u najnepovoljniji polož aj. Suverenitet papin nad tim
kraljevstvom bio je naime nespojiv s apsolutnom vlaš ću, koju je on ondje vrš io. Stoga je odluč io, da ne
vodi nikakva rač una o svojim obvezama, strpljivost Honorija III. spriječ ila je da sukob ne izbije
smjestq. Ali tek š to se Grgur IX,(1227) popeo na prijestolje Sv. Petra, Fridrih je primio oš tru opomenu
da izvrš i svoje obaveze, a u prvom redu da ode na križ arski pohod. On pokuš a da dobije na vremenu,
ukrca se ali se zatim vrati. Na to se na njega smjesta obori izopćeenje. On pokuš a da popravi stvari
odluč ivš i da ipak krene. U srpnju 1228. je odjedrio put Sv. Zemlje, i jedan ugovor sa Sultanom
omoguć io mu je da bez i jednog hica uđe u Jeruzalem i da ondje uglavi slobodu za krš ćane, da
posjećuju Kristov grob. Ali je papa ostao neumoljiv. Interdikt je bačen na sva mjesta, kroz koja je
prolazio, i molitva, koju je doš ao, da izmoli na Svetom grobu, ispala je kao obeš čašć enje. Nije se
naš ao nijedan sveć enik, koji bi pristao da ga okruni za jeruzalemskog kralja, pa je najzad morao sam
sebi staviti krunu na glavu.

Dotle je Grgur IX. obnavljao savez papinstva s lombardskim gradovima i provaljivao na Siciliju. Fridrih
se vratio u Italiju, da se ondje bori. Mir je najzad zaključen 28. Kolovoza 1230. Car je jošjednom
prihvatio papine uvjete, zajamč io najpotpuniju slobodu sicilskoj crkvi, kojoj je nametnuo poreze, i
državnu jurisdikciju, pa je uz tu cijenu s njega skinuto izopć
enje, koje ga je teretilo većtri godine.

Pomirivš i se s Rimom, on je sve svoje snage okrenuo prema Lombardiji. Borba je bila duga i ogorčena.
Sreć a mu je postala sklona tek 1238. te je tada Fridrih pomislio, da je sazrio trenutak da sicilijansku
upravu proš iri i na sjevernu Italiju, pa da ondje pod despotskom vladavinom uguš i autonomiju i
republikanski duh tamoš njih gradova. Opijen ponosom zbog svojih uspjeha, smatrao je, da je odsad
gospodar Italije, pa je stao namješ tati »vikare« i »kapetane«, a svoga je nezakonitog sina Enzia ož enio
baš tinicom Sicilije i dao mu naslov kralja. Od njegovih obećanja papinstvu nije viš e ništa preostalo.
Zaboravio je, da je i Sardinija leno Rima, kao š to je bila i Sicilija, a sicilska je crkva podvrgnuta pod
svjetovnu vlast potpunije nego ikad. Uostalom, i države Sv. Petra, odsad i s juga i sa sjevera
ukliješ tene carskim posjedima, bile su u opasnosti da postanu ovisne o njoj. Grgur IX. je ovom prilikom
djelovao u isto vrijeme i kao vladalac i kao poglavar crkve. Godine 1239. izopć enje je iznova bačeno na
Fridriha, a njegovi su podanici u isto vrijeme riješ eni obaveza da mu se podvrgavaju. Razvila se bijesna
borba pamfletima, u kojoj je car ptedbacivao papi podmuklost i nezahvalrtost, a papa ž igosao cara

143
zbog vjerolomstva i hereze. Fridrih je na to apelirao na sud koncila; koji bi donio odluku u sporu s
njegovim protivnikom; a kad se ovaj uhvatio za njegovu riječi sazvao u Rimu biskupe, dao je napasti
lađe, koje su ih, dovozile dooč epao ih se i zadržao prelate u zarobljeniš
tvu. Smrt je međutim spriječ ila
Grgura IX (1241.) da mu se osveti, a duga vakancija Sv. Stolice ostavila je Fridrihu neš to predaha. Ali
tek što je 1243. izabran Inocent IV.; novi, je papa okupio koncil u Lyonu, optužio pred njim cara, zatim
ga sveč ano zbacio i prijetio munjom izopćenja njegovim pristalicama.

Nekoć su carevi, kad bi ih papa ekskomunicirao, na njemač kom sinodu zbacili papu i dali ga
nadomjestiti protivupapom. Ta su vremena bila proš la bez povratka. Cijela se crkva pokoravala Rimu.
U Njemačkoj su već nadbiskupi, Mainza i Kolna proglaš avali za kralja landgrofa Tiringije Henrika
Raspona (u svibnju 1246.), a kad je ovaj nekoliko mjeseci poslije toga umro, na njegovo je mjesto
doš ao drugi protivukralj, grof Vilim Holandski (listopad 1247), koji je kao i prvi, bio samo oruđe
Inocenta IV. Fridrihu je preostalo samo da uznastoji steći suglasnost drugih kraljeva sa svojim
interesima. On nije propustio da tu moguć nost pokuš a ostvariti. Uporedo s obnovom borbe protiv
lombardskih gradova, koji su se opet pobunili, on je pozvao vlaadare da mu pomognu i da u svom
vlastitom interesu ne dopuste, papi, da po svojoj volji, raspolaž e svjetovnom vlaš ć u. Ali nejegovi
prosvjedi nisu imali odjeka, a nisu ga bi mogli imati. Ma š to on govorio, njegovi se interesi nisu nipoš to
poklapali s interesima nacionalnih i nasljednih vladara, koji su kraljevali u Engleskoj i Francuskoj. Oni
su jasno osjeć ali, da papa nema nikakve vlasti nad njihovim krunama i da svađa Hohenstaufovaca ni po
čemu ne ugrož ava njihovo dinastič ko pravo. Fridrih je zaboravljao da je papa imao dvostruku vlast nad
njim. Zar on nije kao sicilski kralj bio vazal Sv. Stolice? I zar nije kao car od pape dobio krunu? Uzalud
je upoređivao svoj krunidbeni obred s pomazanjem kraljeva, nitko to izjednač avanje nije mogao
priznati. Jer pomazanje nije kralja č inilo kraljem, dok je krunidba zaista caru davala carsko
dostojanstvo. Ukratko, taj je car, koji se tako dugo borio protiv papinstva, u odluč nom trenutku
pokazao svu svoju slabost i nemoćda brani nezavisnost svjetovne vlasti premda je sebe proglš avao za
njezina prvoborca i zaš titnika. Vjersko podrijetlo njegove vlasti osuđivalo ga je da ostane vezan o
papinstvo. Zahtijevajuć i svoju autonomiju, on je krivotvorio historiju i oduzimao sam sebi svaki temelj.
Za rješ enje cijelog pitanja, trebalo je, da se založ i neki kralj, na čiju krunu ne bi papa mogao izreć i ni
polagati nikakva prava. Povijesni razvitak, nije predodredio njega, nego kralja Francuske da to riješ i, i
u onom, na č emu se Fridrih II. slomio, pedeset godina poslije njega uspjet ć e Filip Lijepi.

Fridrihova vladavina je kao neki epilog one tragedije, koja je poč ela s Grgurom VII., a završ ila se u
Bouvinesu. Od Otona od Braunscweiga carstvo jošpostoji samo po imenu. Fridrihov pokpš aj da ga
pridigne uz pomoćsvoga Sicilskog kraljevstva mogao se zavš iti samo katastrofom. On se protiv svakog
očekivanja iscrpio u borbama ratujuć i protiv Lombardije i troš eć i svoje č ete i svoj novac za izgubljenu
stvar. Umro je ubrzo poslije krvavog poraza, koji su mu 13.prosinca 1250. nanjeli Parmanci. Njegova
smrt nije u Njemačkoj pobudila nikakav dojam; u Italiji je, naprotiv, imala buran odjek. Proroč anstva
o dolasku Antikristovu bila su se povezala uz Fridriha, i viš e nego jednom su se proš irile glasine, da je
nanovo doš ao na zemlju. Jeka tih italskih glasova prenijela se i u Njemačku, pa je ondje rodila legendu
o snu carevu na gori Kyffhauserskoj, a nju je opet puč ka maš ta, prevarena sličnoš ću imena, uskoro
prenijela i vezala uz Fridriha Barbarossu.

Ašto se tiče Sicilije, papa se pož

urio da je zauvijek oduzme tome »zmijskom rodu«, Hohenstaufovaca.
Namijenio ju je dati Francuskoj.

144
III. NJEMAČKA

Carstvo nije bilo kobno za Njemačku samo zato, š to je njezinim kraljevima nametnulo univerzalnu
politiku, navelo ih da ž rtvuju naciju crkvi i najzad ih dovelo do toga, da za volju obmane iz ruku
ispuste gotov plijen. Ono je povrh svega toga postalo uzrokom, š to se papa neposredno upleo u poslove
zemlje. Buduć i da je njemački kralj, ili, da se izrazimo toč nije, kralj Rimljana bio predodređ en za
cara, Rim je pretendirao, č im je samo postao dovoljno snaž an, na pravo da potvrđuje njegov izbor.
Hohenstaufovci su jasno uvidjeli opasnost, pa su, da je suzobiju, nastojali da svoju dinastiju uč ine
nas]jednom. Ali nasljednost, taj neophodno potrebni uvjet svake monarhijske vlasti i polazna toč ka
svake drž ave (jer je monarhija u Srednjem vijeku jedini moguć i oblik drž ave), nasljednost, koja je
davala snagu kralju Engleskei kralju Francuske, nije u Njemačkoj, od početka XII. st. viš e bila moguć a.
Ta je zemlja sad većbila samo skup crkvenih i laič kih knež evina, koje nisu bile kadre da podnesu
upravu neke centralne vlasti. Objaš njavnje ovakvih prilika dopadljivom bajkom o germanskom
individualizmu, ne dovodi nas ni do kakva rezultata. Teritorijalne knež evine, kojih nema ni kod
Skandinavaca ni kod Anglosasa - a to su germanski narodi - susrećemo kod Francuza; koji su Romani. I s
lijeve i s desne obale Rajne nalazimo njihove početke u rasulu karolinš kog, carstva, i ti se poč eci
podudaraju s njegovom ekonomskom strukturom, u kojoj prevladava veliki posjed. Oni su rezultat
procesa, u kom su se državni službenici, postavš i nezavisni na temelju svoga posjedovanja zemlje,
domogli i kraljevskih prava. Satno š to je u Francuskoj ,i kalj, imao zemlje, i on je, kao i njegovi veliki
vazali, ukorijenjen u tlu, pa stoga, poč evš i od X. st. strpljivo čeka trenutak; kad će od njih moči
zatraž iti prava, koja mu, pripadaju zajedno s posjedom krune. Dvaenaesto stoljeć e donijelo mu je taj
trenutak davš i, mu ulogu vođe u otporu protiv Engleske, upravivš i prema njemu nade i interesa
,građ anstva i pretvorivš i njegovo boraviš te u »glavni grad« cijele zemlje, oko koga se okuplja sva
nacionalna aktivnost, š to je pobuđuje i poveć ava velika ekonomska i druš tvena preobrazba, koju je
pokrenuo preporod trgovine i sve već i promet ljudi i predmeta. U Njemač koj, naprotiv, kraljevi nisu
nigdje kod svoje kuć e. Oni ostaju vjerni karolinš koj navici da lutaju po svojoj državi. Imaju doduš e
svoje dvorce (Pfalzen), ali nemaju nikakva stalna boraviš ta. Kod njih nema nič ega, š to bi bilo nalik na
L'Ile de France, a jošmanje na Pariz. Pa ipak, njihova je osobna moćsve do kraja XI.st. veoma velika.
Sporost, sa kojom se feudalni, rež im razvio na desnoj obali Rajne, dopuš tao im je da raspolaž u znatnim
zemljoposjedom i već im brojem grofovija, koje bi u Francuskoj većodavno preš le u ruke feudalaca. Ali
im ekonomske prilike ne dopuš taju - vidjeli smo prije u tekstu razloge - da te rezerve sačuvaju i za
sebe zadrž e korist od njih. Bilo je jošprerano da se pomiš lja na upravno organiziranje monarhije. Oni
su zapravo, prihvatili najbolje moguće rješ enje, kad su prava i domene, kojima su raspolagali, prenijeli
na biskuijpe, koje su sami imenovali i koji su bili obavezni da budu u njihovoj služ bi. Njihova je vlast
otad bila nuž no vezana uz održ anje te carske crkve. Čim je poslije ratova za investituru ta potpora
izostala, njihova se vlast slomila. A tad je većbilo kasno da ona bude obnovljena na nekom novom
temelju. Navode se prigovori Hohenstaufovcima, š to se nisu oslonili na gradove. Ali to znači
zaboravljati, da se njemački gradovi u njihovo vrijeme, osim dužRajne
tek poč inju razvijati.57 Da bi izbjegli vlasti knezova, gradovi su se, kao i u Italiji, pretvarali u slobodne
republike. Oni po imenu ovise o caru, ali su u stvarnosti nezavisni od njega, tako da on uopće nije
mogao raspolagati njihovim sredstvima. Morao je birati, da li će se odluč iti
za gradove ili za knezove, i Fridrih Barbarossa nije se mogao kao ni
njegovi nasljednici, koleba u izboru: odluč io se za knezove. Tako se u trenutku, kad je u Francuskoj
kralj počeo da nameće svoju prevlast feudalcima, u Njemačkoj njima podvrgava. Da bi se održ avo, on
je morao među knezovima obrazovati svoju stranku. Ali buduć i da je morao plaćati njihove usluge
povlasticama i koncesijama svake vrste, on se održ ava iscrpljujuć i se sve viš e; pa je većza Barbarosse
zapravo spao na potpunu političku nemoć . Borba Filipa Š vapskog i Otona. IV. do kraja je upropastila
ono, š to je jošostalo od kraljevske moć i ili, ako većne i kraljevske vlasti., a ono svakako ono š to je još

57
Ne govorim o gradovima na Baltiku, koji jedva da su im pripadali.

145
preostalo od kraljeva ugleda. Kad je 1213. ustupao posljednje nominalne prerogative krune
prinčevima, službeno ih priznao gospodarima njihove zemlje (domini terrae), i odrekao se prava da na
njihovu području podiž e utvrde, imenuje suce, kuje novac i izdaje propise o trovini i prometu, Fridrih
II. je samo pravno priznao ono, š to je u stvarnosti većpostojalo. Od tog vremena Njemač ka je samoo
savez privatnih vladara, koje je car prepustio njima samima. Istina je, on je kao svoga zastupnika
ostavio svoga sina Henrika, dijete, koje je 1222 izabrano za kralja Rimljana i koje je najprije ž ivjelo
pod skrbniš tvom kelnskog nadbiskupa Engelberta, pa se najzad pobunilo protiv vlastitog oca, a ovaj ga
je bacio u zatvor, gdje je umrlo. Poslije toga, njegovom je drugom sinu, Konradu IV., bilo tek devet
godina, kad su mu knezovi dodijelili kraljevski naslov (1237). Ali ni on, a ni knezovi, nisu mogli
vjerovati, a nisu zaista vjerovali, da bi takvi regenti mogli igrati neku ulogu. Povrh toga, Inocent IV. je
izopć io izbacio Fridriha, pa je zatim donio odluku da posve ukloni dinastiju Hohenstaufovaca i odredio
da bude proveden novi izbor. Nitko, osim nekoliko gradova u Š vapskoj, nije se zanimao za Konrada;
vidjeli smo prije u tekstu, kako je kruna, bila najprije predana Landgrofu Tiringije, Henriku Rasponu, a
zatim grofu Vilimu Holandskome. Uostalom, knezovi se upopć e jedva zanimaju za te izbore, koji su u
glavnom bili djelo kelnskog nadbiskupa. Henrik i Vilim posluž ili su gotovo jedino kao potvrda papine
pobjede. Prvi je umro poslije nekoliko mjeseci, drugi je bio Holanđanin i ostao zbog toga gotovo posve
tuđu Njemač koj; jedva da se igdje drugdje pojavio osim u dolini Rajne. Njegova holandska grofovija
bila mu je bliža srcu, negoli njegovo kraljevstvo, pa se svojim kraljevskim naslovom, š to ga je dugovao
Rimu, okoristio gotovo samo zato, da uč vrsti pretenzije svoje kuće na Zeeland, krnjeć i time interese
flandrijskih grofova. Radilo se ponovo o holandskoj politici, kad je poš ao na pohod protiv Frigijaca, te
je za vrijeme toga rata, u bici od Stavorena, i poginuo (28.siječ anj 1256.) Poslije njegove smrti se kralj
Kastillje, Alfons X., kome je majka Beatrica bila kć i Filipa Š
vapskog, pozvao na tu rodbinsku vezu s
jednim Hohenstaufovcem i zatraž io Njemač ku krunu, da bi preko nje stekao sicilsku. Sicilska je kruna
međutim privlč ila ž
elje i kralja Engleske, koji je bio davni saveznik Gvelfa i nadao se, da ć e je dobiti
za svoga sina Edmunda. Da bi mu pribavio pomoć , potakao je grofa Richarda od Cornwalisa, svoga
brata, da se pojagmi za nasljedstvom Vilima Holandskog. Oba suparnika rač unala su, da će pobijediti
samo uz pomoćsvoga blaga, pa su se oko dostojanstva rimskog kralja stali natjecati nadmeć ući jedan
drugoga ponudama, kao š to će to tri stoljeća poslije njih činiti Karlo V. i Franjo I. Nacionalna ideja
bila je tako potpuno strana njemačkim knezovima, da su mislili samo na to, kako da krunu prodaju pod
š to boljim uvjetima. Jedni su puš tali da, ih potkupi Alfons Kastilijski, a drugi da to uč ini Richard
Coniwalski. Tako su 1257. obojica dobila krunu. Uč injeno je to isto onako, kao kad se dostavlja neka
roba. U tom dvostrukom izboru sudjelovalo je sedam knezova. Time je udaren temelj izborničkom
kolegiju, koji je otad posjedovao prava da određuje rimskoga kralja.

Trgovina, š to su je sklopili Alfons i Richard mogla je biti korisna samo ako se za nju zainteresira papa.
Ali Rimu je bilo dovoljno, š to je istrijebio Hohenstaufovce. Stoga je puš tao suparnike, da ga obasipaju
moljakanjem, ali nije intervenirao ni za koga od njih. U takvim prilikama Alfons je smatrao da ne
vrijedi ni pomać i se, i tako se uopće nije pojavio u Njemač koj. Richard, je neko vrijeme proboravio na
obali Rajne, dao se okruniti u Aachenu, ispostavio je nekoliko povelja, a zatim su ga nemiri, koji su
ispunjali vladavinu Henrika III., pozvali opet u Englesku, odakle se viš e nije vratio. Umro je
1272.Izbornici se nisu ž urili da mu nadu zamjenu. Uostalom, jošje živio Alfons. Ali papi viš e nije htio
ni čuti o njemu, jer se bojao da se zbog toga ne posvada s novim kraljem Sicilije Karlom Anž ujskim. 58
Pored toga, ž urilo mu se da dokrajč i, Karlovo navaljivanje u korist kandidature njegova nećaka, kralja
Francuske, Filipa Smjelog, č ije bi imenovanje obnovilo Carstvo Karla Velikog u korist dinastije
Kapetovića. Dao je na znanje izbornicima, da treba da se pož ure, ako, ne ž ele da on postavi novoga
kralja. Ovi se najzad odluče i 1273. dadu krunu Rudolfu Habsburš kom, koji ih svojim prosječnim
sposobnostima, kao isvojim prosječ nim imutkom, nije mogao zabrinjavati. Tako se razdoblje »velikog
međuvlaš ća«, koje je otpoč elo imenovanjem Henrika Raspona (1246) najzad završ ilo.

58
I Vidi dalje. str. 246 isto.

146
Zaokupljeni dvobojem s Engleskom, kraljevi Francuske nisu, nastojali da se okoriste sve već om
slaboš ću i da ponovo pokrenu pitanje Lotaringije, koje je toliko zaokupljalo njihove karolinš ke
prethodnike u X. st. Filip August, Louis VIII. i Louis IX. Sveti čak su održ avali najsrdačnije odnose sa
Hohenstaufovcima, koje je savezniš tvo Gvelfa s Engleskom prirodno dovodilo na stranu Francuske. Pa
ipak, bilo je nemguć e, da opadanje kraljevske moć i u Njemačkoj ostane bez utjeecaja na zapadnu
granicu zemlje. Ona je bila povuč ena Verdunskim ugovorom u doba, kad je civilizacija bila potpuno
ratarska, pa je područ ja raspodijela onako, kako se dijele zemljoposjedi, pri č emu je glavna briga bila
da svaki od, sinova Louisa Pobož nog dobije podjednako vrijedne dijelove, bez obzira na stanovniš tvo i
zemljopisni položaj. U Evropi XIII. st., koju je ož ivljavao trgovinski promet i u kojoj su, u vezi s tim
ticali novi odnosi među ljudima, ta je granica bila prež ivjela tvorevina, koju poš tovanje steč enog
stanja nije moglo š tititi beskonač no. Gradovi, koji su nikli u basenu Meuse i Schelde, prirodno su se
orijentirali prema zapadnim zemljama, kamo su ih privlač ila dva velika ekonomska ž arišta: sajmovi u
Champagni flandrijske luke. Pod njihovim se utjecajem stanovniš tvo romanskog jezika u Lotarinngiji, u
Luxembourgu, u pokrajinama Liege i Hainaut, a isto tako i germansko stanovniš tvo Holandije i
Brabanta, neopazice i postepeno odvajalo od Njemač ke, koja u svojoj sve većoj razmrvljenosti nije
poduuzimala i nije mogla poduzeti niš ta, da ih zadrž i. Feudalna veza, koja
je pogranične knezove vezivala uz carstvo, neprestano je slabila. Pred kraj XIII. st. su vojvode Lorraine
(Lotaringije) i Brabanta, kao, i grofovi Luxembourga, Huinauta i Holandije, većbili gotovo potpuno tuđi
carstvu. Većza vrijeme Frdriha Barbarosse smatrao se grof
Baudouin V. od Hainauta, koji je bio agent Hohenstaufovaca u Nizozemskoj, potpuno nezavisnim, pa je
vjerovao, da je izvrš io svoju duž nost prema caru veći time š to se proglasio neutaralnim u odnosima
između Francuske i Njemač ke. Burgundsko kraljevstvo, koje je Konrad II. dobio jošse brž e otrglo iz
cjeline njemač ko-rimskoga carstva. Prostiralo se dužSaone i Rhone, a stanovniš tvo mu je govorilo
romanskim jezikom; stoga ga je sve privlač ilo prema Sredozemlju ili prema Francuskoj. Uostalom,
njemački kraljevi, kojima su to kraljevstvo njegovi posljednji vladari predali u baš tinu jošu doba kad
je u rač un uzimano samo posjedovanje zemlje, ostali su za to područje, zauvijek samo stranci, koji
uopć e nisu ni uznastojali da se ondje ukorijene. Marseille i Lyon nisu nikad ni opazili da pripadaju
carstvu, a grofovi Provanse, Dauphineje i Franche-Comte nisu ni jednog trenutka vodili računa o
nominalnoj suverenoj vlasti carevoj nad njima. Tako je stara granica, koju je na zemljopisnu kartu
ucrtalo doba ekonomske stagnacije, iš čezavala pod utjecajem bujnije civilizacije i složenijih interesa.
Nitko nije pokuš avao da je pomakne, ograničavali su se na to, da nitko o njoj ne vodi rač una, pa su
tako rubna područja carstva uporedo s opadaanjem carske moć i postepeno gubila jasne međ e i
postajab neodređenija.

Kraljevi Francuske nisu mogli propustiti, pa zaista i nisu propustili priliku, da, se okoriste polož ajem,
koji nisu oni sami stvorili, ali koji je sve više privlačio njihovu paž nju. U skladu s time, koliko su sve
više zaboravljali na cara, pogranič ni su se knezovi orijentirali prema njima, nastojeći da sebi pribave
pomoćili traž eći njihov pravorijek. Mnogi od njih dobivali su od kraljeva Francuske lena ili potpore u
Nizozemskoj, gdje su teritorijalni ustavi bili snažni i knež evine cjelovite, francuski je utjecaj bio
isključivo politič
ke naravi. Ali je posve drukčije bilo u predjelima Lorraine i u dolini Rhone. Ondje je
isprepletenost zemalja i prava, velik broj seniora, koji u isto vrijeme imaju zemalja i u Francuskoj i u
carstvu, bila uzrokom neprestanih sporova i prepirki, kojima su se kraljevi koristili da prošire djeovanje
svojih sudaca (bailli) i s druge strane granice. S pristankom zainteresiranih oni su tako u tom granič nom
prostoru postizali uzastopne prednosti, pripremane i osiguravane sporim i gotovo nevidljivim radom, pa
se tako desilo, da je uskoro njihova vlast ondje stvarno nadmjestila carevu.

Dok se tako Njemač ka na zapadu pod utjecajem civilizacije, koja je bila viša od njezine, mrvila i
osipala, ona se na istoku naprotiv, obilato širila na š
tetu barbarskog svijeta. Osvojenje slavenskih
područ ja na obalama Labe, koje je otpoč eo Oton I., što je zatim poslije njega, zanemareno i

147
napuš teno, obnovljeno je, pa je od polovine XII. st. poč elo naglo napredovati. Taj je uspjeh njemačke
kolonizacije, koja se odvija uporedo s neprestanim slabljenjem careva unutar drž ave, na prvi pogled
čudnovata pojava. Međutim, taj veliki pothvat š irenja, koji je poslije tako bitno djelovao na sudbinu
njemačkog naroda, ne duguje niš ta samim carevima: On je izvrš en bez njihova sudjelovanja, pa čak i
bez ikakva znaka o njihovu zanimanju za te događaje. Dok je Fridrih Barbarossa beskorisno troš io svoje
snage u Italiji, knezovi s donje Labe, a osobito Henrik Lav i brandenburš ki markgrof Albreht Medvjed
(1170), energič no su provodili germanizaciju venetskih zemalja na obalama Baltika. Nije se pritom
radilo o nekom isključ ivo političkom osvajanju, nego o pravoj kolonizaciji, kojom, su Germani
uzvratnim zamahom naseljavanja zamijenili Slavene na tlu, š to su ga napustili u vrijeme velikih seoba
u IV. st. Uspjeh tog pothvata bio b,i nemogu, bez ekonomskih preobrazbi, koje su ocrtane prije u
tekstu. One su se sastojale od porasta puč anstva u toku XII. st., napuš tanja domanijalnog rež ima, od
pojave slobodnih seljaka i, najzad, od formiranja građanstva. Zahvaljujući tim događajima, udružili su
se u danom trenutku i fizič ki i duhovni uvjeti, koji su neophodno potrebni za svako napuuč ivanje, a to
su: suvišak stanovniš tva i poduzetnost. Uporedo s tim, kako su konjanički prepadi Saksonskog vojvode i
brandenburš kog markgrofa potiskivali i istrebljivali Slavene, kolonisti su pod vodstvom poduzetnika
(locatores) zauzimali oč išćena područja. Dolazili su iz Frankonije, Tiringije, Saksonije, s obala Rajne,
pa č ak iz Flandrije iz Holandije; ovi posljednji bili su osobito korisni zbog svoje vješ tine u isuš
ivanju i
gradnji nasipa. Svaki je uz umjeren porez dobivao česticu
zemlje, odmjerenu na pojedinog drž aoca (hufe), a među Slavenima, koji su izbjegli pokolju, lako je
nalazio radne snage. Među novopodignutim selima cistercitski su redovnici osnivali svoje samostane, i
davali vrš ioce vjerskih služ bi u župnim crkvama. Većprije kraja XII.st. koloniizacija je dosegla'obale
Odre. Dužrijeka poč eli su nicati grdovi koji su bili neophodpono potrebni za opskrbu seljaka i koji su
služili kao trž iš
te za svoju okolicu. Tako su nastali: Brandenburg, Stendal, Spandau, Tangermunde,
Berlin, Frankfurt na Odri.

Slavenske drž ave, na istoku i jugu, Poljska i Češka, uskoro su pokuš ale da k sebi privuku te Nijemce,
koji su na drugu obalu Labe donosili agrarne postupke uobičajene na Zapadu i vrš enje različitih
gradskih zanata. Poljske vojvode Š lezije (Pjastovići) pogoaovale su svim raspolož ivim sredstvima
njihovu naseljenju u Breslavi i njezinoj okolini. Češ ki kralj Vaclav I. (1230-1253) i njegov nasljednik
Otakar II. pokazali su se jošviš e skloni ovim pionirima. Među č eš
kim selima nikla su na raznim mjesti
manje njemačka sela, a nijemač ki gradovi, kao Kuttenberg, Deutchbrod, Iglau, razvili su se u vezi s
rudarskom ili tkalačkom industrijom. Pritom su i građanii seljaci, da okruž eni domaćim stanovniš tvom,
očuvali svoj jezik, svoje običaje i svoje pravo, ostavljajuć i budućnosti u baš tinu strašne prqbleme.
Njemač ki kolonisti prodrll su č ak i u Ugarsku, gdje su se pod kraljevom zaš titom smjestili u
Transilvaniji, te su 1224. od njega dobili čak i važne privilegije.

Ovo š irenje i nehotice podsjeća na prodiranje u Rimsko carstvo u V. st. I tu i tamo radilo se o istom
nadiranju ljudi, koji su izvan svoje domovine tražili nove mogućnosti da ž ive. Samo š to su se Germani u
V. st. veoma brzo stopili i izgubili medu romanskim stanovniš tvom, prihvativš i njegove obič aje i jezik.
Naprotiv, Germani XII. st. nametnuli su svoju narodnost Slavenima silom ili su je sač uvali na
područ jima, gdje su se naselili među njih. Za objaš njenje ove suprotnosti nije dovoljno podsjetiti na
inferiornost germanske kulture u V. st. u poređenju s rimskom i na njezinu superiornost u XII. st.
nasuprot tadaš njoj slavenskoj. Normani, koji su u XI. st. osvojili Englesku, bili su mnogo kulturniji od
Anglosasa, pa ipak su se s vremenom intimno stopili s njima, a iz tog je stapanja nastao novi narod.

Podjenako je bilo i sa Švedima, koji su se u IX. st. domogli upravljanja Rusijom. Međutim, niš ta slično
nije se dogodilo s druge strane Labe. Joši danas je razlika između emigranata iz XII. st. i slavenskog
stanovništva, na tlu kojega oni danas žive, tako jasna i tako oštra, kao što je bila i prvih dana. Bilo bi
djetenjasto, nastojati da isticanjem »rase« sebi pomognemo pri razumijevanju ove pojave, jer je
iskustvo mnogostruko potvrdilo, da se Nijemci veoma lako denacionaliziraju u stranim sredinama.

148
Razlog njihova održ anja u Češkoj, u Poljskoj i u Ugarskoj treba prije svega potraž
itiu okolnosti, š
to su
se naselili u kompaktnim skupinama, za

razliku od Normana, koji su se u Engleskoj rasprš ili među Anglosasima. Ali glavni je razlog u tome, š to
su oni među Slavenima bili začetnici i kroz mnogo stoljeć a izraziti predstavnici gradskog ž ivota.
Nijemci su osnovali građanski staležkod ratarskih naroda, pa su se od samog poč etka od njih razlikovali
mož da jošviše kao društvena klasa, nego kao nacionalna skupina. Zahvaljujuć i germanskom seljaš tvu iz
okoline, njemački su gradovi mogli neprestano osvjež avati svoje stanovniš tvo prilivom svojih,
sunarodnjaka, koje je, za uzvrat utjecaj, š to se iz tih gradova širio, na sela, ii isto vrijeme sprečavao
da se slaveniziraju.

Premda, gerinansku ekspanziju slavenske zemlje objaš njavamo u prvom redu ekonomskim uzrocima,
treba ipak istać i, da ni vjerski razlozi nisu zakasnili da im se pridruže i izvanredno pomognu porastu, i
napretku toga š irenja. Poganstvo, koje je međ u Labom i Odrom nestalo pred nadiranjem, njemačke
kolonizacije, održ avalo se jošuvijek na cijelom ravnom prostoru, š to se pruž a uz obale Baltika od Odre
do Njemena. Njegovo stanovniš tvo slavenskog podrijetla - Prusi - odoljelo je pokuš ajima pokrš tavanja,
koje je kod njih krajem XI. st. poduzeo Sv. Adalbert; biskup Praga, a poslije njega cistercitski redovnici
iz Poljske. U poč etku XIII. st.- poljski vojvoda Mazovije pozvao je protiv, tih tvrdokornih nevjernika
vitezove teutonskoga reda. Taj je red osnovan 1198. među hospitalijskom brać om njemačke narodnosti
u Sv. Ivanu od Akre. Dvadesetak godina poslije toga pozvao je kralj Andrija II. Ugarski taj red, da se
bori protiv kumanskih čopora, koji su uznemirivali njegove istoč ne granice. Ali nije trebalo dugo čekati
pa da između Madž ara i tih vitezova iskrsnu poteš koć e; stoga im je poziv poljskog vojvode Mazovija
pruž io priliku, da svoju revnost za vjeru razviju na povoljnijem polju rada. Ubogi Prusi sa svojim
lukovima i š titovima od š iblja nisu mogli odoljeti teš ko naoruž anim vitezovima, koji su dolazili da
mač em za krš ćanstvo osvoje novu zemlju, ali ne i novi narod. Jer ovaj put nije bilo ni govora o
obrać anju Prusa. S njima su, postupali kao s neprijateljima Kristovim i papinim, premda oni nisu
poznavali ni jednoga ni drugoga. Otkako su otpoč eli križarski ratovi, obrać anje je ustupilo svoje mjesto
svetom ratu. Ali ovo je bio rat istrebljavanja. Završ io je tek 1283. kad viš e nije bilo nikakvih pogana,
da budu poklani. Uporedo sa svojim, napredovanjem u toj zemlji, Teutonci su te organizirali. Pojedine
etape toga osvajanja obiiljež ayale su tvrđave, od kojih se ona u Marienburgu, nedaleko od Danziga
(Gdanska), sačuvala kao zanimljiv primjenik do danas. Njemač ki kolonisti dolazili su i naseljavali se u
okolini takvih tvrđava, a s njiima je kao posljedica rata dolazila i germanizacija, kao š to je to bilo i
između Labe i Odre. Od Prusa je ostalo samo, ime, koje je ubuduć e obiljež avalo osvajač e. A vitezovi
su zadrž ali seniorsku vlast nad zemljom, koju su 1234 dobili kao leno od pape Grgura IX.

Dok su tako Nijemci kolonzirali veliku ravnicu na jugu Baltičkog mora, naseljavali su se u skupinama i
na samim obalama tog mora, po kom su tada plovili samo skandinavski brodovi. Podstrek je tu doš ao,
od Lubecka, slavenskog mjestaš ca, koje je razorio Henrik Lav, a ,zatim ga pa novo naselio emigrantima
iz susjednih njemač kih predjela. Mjesto je imalo izvanredan polož aj. Blizina Hamburga predodređivala
ga je da postane posrednik u trgovini između Sjevernog i Baltič kog mora, i stoga je napredovao
čudesnom brzinom. Već1163. Wisby je, na otoku Gotlaindu, postao neke vrste faktorija, koja je bila u
neprestanoj vezi s Lubeckom i odakle se njemač ka plovidba uskoro upravila prema istoč nim obalama
Baltika. Brodovi su č esto stali zalaziti u uš ć
e, Dvine, koja je bila izvrstan saobrać ajni put prema
unutraš njosti ruskih zemalja. Tu je trgovina utirala put krš ćanstvu. Godine 1201 je u Rigi osnovana
biskupija, a biskup Albert od Bieinne je ondje osnovao red vitezova mač onosaca, kome je bilo
namijenjeno da suzbija pogane u Livoniji i Estoniji. Nekoliko godina poslije tog njemač ki su trgovci već
održ avali trgovačke veze s Novgorodom. Dotle je na sjeveru Dopart,koji su Mač onosci preoteli Rusima,
kao i Riga postao sjedištem biskupije.

149
Njemač ku prevagu na Baltiku najprije su ugrozili kraljevi Danske. Ratovi za investituru omogućili su im
da zbace jaram, kom su bili podvrgnuti jošod vremena Otona I. Papa je 1104. odvojio njihovu zemlju
iz Bremenske dijeceze, a Lund je izdignut na stupanj vjerske metropole sjevernih kraljevstava. Kad je
Izbila borba između Hohenstaufovaca i Gvelfa, oni su, dakako, pristali uz Gvelfe, Valdemar I. pod
čijom vladavinom počinje razvoj kopenhagenske luke, bio je saveznik Henrika Lava. Henrikova kći
udala se za njegova sina Knuta VI. ( 1182-1202), pa se Knut pridruž io Henrikovim pohodima protiv
Veneta, i zauzeo otok Rujan (Rugen). Knut je odbio zakletvu pokornosti Fridrihu Barrbarossi, pa je
nametnuo svoju vlast Pomeraniji, Mecklenburgu, pa č ak i Lubceku i Hamburgu. Valdemar II. (1202-
1241) uveć ao je osvojenja svoga brata pridruž ivši im Schwerin, a Norveš koj je nametnuo danak.
Njegova se mornarica uskro pojavila i u istoč nom dijelu Baltič kog mora. Godine 1219 iskrcao se u
Estoniji i poslije velike pobjede nad Estoncima (na koju se nadovezuje legenda o Daneborgu) osnovao
grad Reval. Otpdlike u isto vrijeme (1221) domogao se i otoka Oesel i zaprijetio Rigi. Ali ta je
ekspanziji bila potpuno politič ke naravi i poduzeta, je na područ ju, koje su velikim dijelom već
kolonizirali Niijemci. Kad je Valdemar iznenada pao u ruke grofa od Schwerina (1223.)
izbila je opća pobuna protiv njega. Uzalud je č etiri godine poslije toga pokuš avao da popravi svoj
polož aj. Poraz, koji ga je zadesio kod Bornheveda (22.srpnja 1227.), donio je odluku o buduć em
razvoju i za dugo vrijeme osigurao Nijemcima gospodstvo na Baltiku.

Trgovina na tom moru, okruž enom novim i slabo naseljenim zemljama, mogla se razvijati samo
izvozom ž ita iz sjeverne Njemač ke i krzna iz Rusije prema zapadnim područjima, odakle se ti
suprotnom pravcu uvozilo vino, mirodije i luksuzne tkanine. U Brugesu je zavrrš avao veliki put, š
to je
vezivao Flandriju s Italijom; to je mjesto većodavno bilo cilj njemač kih moreplovaca sa Sjevernog
mora. Moreplovci s Baltika poš li su istim putem, a jedinstvo interesa odmah ih je, i jedne i druge
zbližilo. Iz tih se ekonomskih veza rodila Hansa, to jest, savez ne samo trgovaca, nego i gradova,
kojima su oni pripadali, poč evš i od Rige pa sve do Kolna. On se s vremenom proš irio na nekoliko
gradova, koji nisu ležali na morskoj obali, kao š to su bili Breslau i Mlunster. Lubeck, koji je bio
smješ ten na sredini duge obale, š to se proteže od Schelde do Dvine, postao je sredinom XIII. st.
središ te toga saveza. Trgovački interesi svih č lanova lige bili su dovoljnom skladu, tako da se među
njima, usprkos lokalnim i prolaznim razmiricama, dobro uzajamno razumijevanje održ alo kao redovito
stanje. Zahvaljuujuć i Hansi njemač ka je plovidba sač uvala prevagu na dvijema sjevernim morima sve
do sredine XV. st.

Sve š to smo iznijeli, mož e se saž eti ovako: od kraja XII. st. Njemač ka zauzima sve neznatnije mjesto u
evropskoj politici, a sve veće mjesto na zemljopisnoj karti Evrope. Uz pomoćniza osvajač kih i vjersko-
propagandnih pothvata, njemač ka se kolonizacija proš irila od donje Labe do Njemena i uklopila se na
područ je između mora i slavenskih drž ava u unutraš njosti: između Poljske i Rusije, pripremivš i time
sukobe i ratove, koji ć e, od XIV. st. dalje, od vremena do vremena neizostavno remetiti mir u istoč noj
Evropi. Nepostojanje prirodnih granica, u ovim područ jima, gdje narode jedne od drugih odvaja samo
razlika u jezicima, unaprijed je određivalo da ta područja budu pozornicom borbe, koja je nuž no
morala poprimiti karakter nacionalne borbe u najsurovijem smislu, to jest u etnografskom smislu te
riječi. Ondje, gdje je reljef tla rasporedio drž ave u posebne, različ ite okvire, i gdje je priroda sama,
da se tako izrazimo, povukla granice domovina, ratovi su izrazi to politički i osvojenje nema kao
posljedicu podjarmljivanje pobijeđenoga. Različite tuđinske vladavine, kojima je talijanski narod, bio
podvrgnut od X. do XIX.st. nisu ni, u čemu izmijenili njegovu vlastitu bit. Međ utim posve je drukč ije na
onim nebmeđenim ravnicama, gdje niš ta ne štiti od susjedova napada. Zbog toga ondje, rat poprima
oblik ratovanja radi istrebljenja. Pobjednik se ne osjeća siguran sve dok ne raskomada državu, sve dok
ne istrijebi njezine institucije, uniš ti jezik i vjeru, da bi ih nadomjestio svojima. Tako su postupali
njemački kolonisti XII. stoljeć a prema Slavenima u Pomeraniji
i Prusiji, tako su poslije postupali Hohenzollerni prema Poljskoj i Rusija prema Nijemcima u baltič kim
pokrajinama. U takvim uvjetima ž ivota navika i obič aji otvrdnu: energija, smisao za disciplinu i

150
organizaciju dominiraju, jer su neophodno potrebni, snaga se ljudima č ini najvaž
nijim argmentom i
jedinom potporom prava. Tavkve prilike shvaćanja nalazimo od samog početka u NJemač koj s druge
strane Labe. Te zemlje naseljavanja ostaju u pogledu duhovne kulture veoma nazadne u poređenju sa
zapadnom i južnom Njemačkom. Prije XVIII. st. nije ondje bilo gotovo nijednog naučenjaka, pjesnika ili
umjetnika. Rad i borba zaokuplja svakoga Među brahdenburš kim markgrofovima i teutonskim
vitzovima XIII. stoljeća, među sitnim plemstvom, koje oni
eksploatiraju i koji se tuku za njih, mogu se veću to doba naći
karakteri, koje će buduć nost nazivati pruskim duhom.

151
TREĆE POGLAVLJE

FRANCUSKA

Sruš ivš
i u Bouvinesu koaliciju, koja se formirala protiv njega, francusko je kraljevstvo dokazalo svoju
vojnu snagu i u isti mah zauzelo prvo mjesto u Evropi. Njemač ke, u kojoj je ista pojeda osigurala krunu
Fridrihu II., nije se više imala ni zbog č ega bojati. Stoga se okoristila prilikama i sve svoje snage
usmjerila protiv Engleske. Okolnosti su joj bile sklone kao po narudž bi. Engleskl baruni podigli su
ustanak protiv Ivana Bez Zemlje, pozvali sina Filipa Augusta da brani Veliku povelju i ponudili mu
krunu. Tako je buduć i kralj Fancuske za trenutak bio i kralj Engleske. Ali je smrt Ivana bez Zemlje
(1216.), probudila lojalnost feudalaca prema njegovu sinu, Henriku III:, a s njom i nacionaini osjeć aj,
pa je tako postala nemoguć a ta dinastička unija, koja, uostalom, sigurno ne bi bila trajna. Louis se
vratio u Francusku, gdje je sedam godina poslije toga (1223) naslijedio svoga oca pod imenom Louis
VIII.

Filip August je, u trenutku, kad se popeo na prijestolje, izravno upravljao samo starom kraljevskom
domenom, koju su malko poveć ali Louis VI. i Louis VII., ali koja jošuvijek nije imala izlaza na more,
dok joj je na sjeveru i zapadu prijetio savez flandrijskog grofa s Engleskim kraljem. A kad je umirao,
ostavio je sinu posjed Bretanje, Poiitoua i Normandije, a osigurao je i posluš nost flandrijskoga grofa,
koji je bio sveden na polož aj š tićenika francuske krune. U kraljevstvu viš e nije bilo ni jednog kneza,
koji bi bio kadar da mu se protivi. No ipak, jug je jošuvijek bio nezavisan o kraljevoj monarhijskoj
vlasti. U odnosu prema grofu od Toulousa, Louis je bio otprilike u istom položaju, kao š to je osam
stoljeć a prije toga bio Klovis u odnosu prema kraljevstvu Vizigota. Kao i Klovisu, tako je i njemu
vjersko pitanje dalo razloga i prlike da intervenira. Osvajačje u V. st. napao Vizigote pod izgovorom
da su arijanci; Louisu VIlI. je povod za aneksiju tuluš ke grofovije dala albiž anska hereza. I u jednom i u
drugom slučaju vjersko je pitanje posluž ilo samo da ubrza neizbjež ivi događaj. Geografsko jedinstvo
Francuske nuž no zahtijeva da ona bude i politički jedinstvena. Sjever i jug nisu u tom pogledu bili
među sobom u suprotnosti. Oni se jedan na drugoga nadovezuju. Tome treba pridodati joši privlač nu
snagu Sredozemnog mora, koje se osobito isticalo svojom važ noš ću za trgovač ku plovidbu, jer je bilo
put prema Istoku. Ono je bilo trgovnč ki put prema istoku joši za Klovisa; na početku XIII. st. ponovo je
poprimilo to obiljež je. Kraljevi Francuske morali su iz Pariza nastupati prema njemu isto onako, kako
su nekoćnastupali franački kraljevi. Uostalom, njihova se suverena vlast protezala sve do Pireneja. U
cjeloj Evropi nije na poč etku XIII. st. mož da bilo ž ivljeg isjajnije uznapredovalog područja, nego š to je
bio Languedoc. Zahvaljujuć i plovidbi po Sredozemnom moru, gradovi su ondje bili brojni i napredni.
Marrseille i Montpellier slali su svoje brodovlje, kao i Genova i Piza, u luke Egipta i Sirije. Cahoros se
odao trgovanju novcem kao i Siena i Firenca, i ugled njegovih bankara proš irio se sve do Nizozemske.
Toulouse, lež eći u nizini Garonne, imao je važ nost, koju možemo uporediti s važ nošću Milana u
Lombardiji. Doduš e, juž no-francuski gradovi nisu bili autonomne republike, i time se razlikuju od
talijanskih gradova. Kao i gradovi na sjeveru, oni su priznavali seniorsku vlast teritorijalnih knež evina,
koje su nastale poslije raspada karolinš kog carstva, a od kojih je najveća bila tuluš ka grofovija. Polož aj
grofova oa Toulousa na jugu kraljevstva bio je dosta nalik na polož aj flandrijskih grofova na suprotnom
kraju. Bili su bogati i moć ni kao i oni, pa su se, kao i oni, okoristili svojim ekscentrič nim polož ajem i
sačuvali u odnosu prema kralju gotovo potpunu nezavisnost. Najzad, kao š to je jedan dio podanika
flandrijskih grofova govorio »thiois«,*59 tako su i podanici tuluš kih grofova govorili provansalski, i ta se
jezična individualnost pridruž ivala političkoj i pojač avala je jošviš e ističući razliku, koja je odvajala
grofoviju Toulose od preostale Francuske. Ta je jezička individualnost utoliko viš e ojač avala političku,
što je provansalska knjiž evnost u XII. st. zasjala izvanredno ž ivim sjajem. Njezine ljubavne i ratničke
pjesme (sirventes) oduš evljavale su bjelo plemstvo na Jugu, postale su čuvene u Italiji, pa su čak
59
Francuska riječ
, nastala od latinske theotiscus, koja je dala i talijonsku tedesco a označ
uje, staronjemač
ki jezik.' - Prev,

152
prodinile i na sjever, zahvaljujuć i pretjeranom divljenju nalik na ono, koje je u XVI. i XVII. st. među
ljubiteljima umjetnosti rasprostranilo č itanje najprije talijanskih, a zatim i španjolskih pisaca. Rikard
Lavljeg Srca, Fridrih II. i brabantski vojvoda Henrik II. skladali su stihove na tom provansalskom jeziku,
koji je svoji književnim razvojem prethodio razvoju svih drugih romanskih jezika. Dovoljno nam je
samo ovo, pa da pokaž emo, da, duhovna aktivnost na jugu nije ni po čemu zaostajala za njegovom
ekonomskom aktivnoš ć u. Ona je bila tako snaž na, da je u isto, vrijeme kad je rađala pjesnike, izazvala
i užasnu vjersku krizu.

Krajem XII. st. je u Languedocu vrvjelo od onih mistika, koji su željeli da svedu i crkvu i laič ki svijet na
apostolsku jednostavnst i koji su u isto vrijeme osuđivali i vjersku hijerarhiju i druš tveni poredak kao
plod ljubavi prema zlu, to jest i prema puti, koju bi trebalo zamijeniti vladavinom duha. Ti su katari
bili osobito brojni u grofoviji Albi, koja je bila u ovisnosti o grofoviji tuluš koji po kojoj su dobili ime
»Albigenzi« (Albigeois, Albižani). Njihova propaganda pribavila im je pristalica ne samo među gradskim
pukom, nego i među bogatim trgovcima, pa čak i u krilu plemstva. Usprkos prijekotima, klera i
papinskim opomenama, grof od Toulousa, Raymond VI., praunuk junaka iz prvog križarskog rata,
pokazivao je prema njima toliku snoš ljivost, da je zbog toga i sam postao, sumnjiv. Inocent III. 1208 je
stavio u duž nost legatu Pierru de Castelnauu da ga izopć L a kad je to legat izvršio, neki ga je vitez iz
tuluš ke grofovije, zanesen gnjevom, probo i kopljem. Papi je bilo dovoljno samo to, pa da izopć i iz
redova vjernika i kneza i zemlju, krivce za uvredu rimskog velič anstva, i katoličke vjere. Sa sjevera
Francuske dohrlile su pod vodstvom Simona od Monforta č ete vitezova, podjednako nadahnute
mržnjom protiv heretika kao i nadom u plijen. Rat je bio ogorč en i nemilosrdan. Beziers i Carcassonne
opljač kani su i opustoš eni. Kralj Petar II. Aragonnski, koji je doš ao u pomoćsvome rođaku Raymondu
VI., poginuo je u bici; Simon od Monforta dož ivio je istu sudbinu 1218. Svom sinu Amauriju ostavio je
zemlje, š to ih je preoteo tuluškom grofu. Uza sve to, Raymonda VI. naslijedio je njegov sin Raymond
VII., pa je Amauri zatraž io pomoćod kralja Francuske. Louis VIII. je joškao kraljevski princ sudjelovao
u križ arskom ratu protiv Albiž ana; sad se međutim pojavio u Langluedocu kao suvereni arbiter na čelu
vojske. Amauri mu ustupi svoja prava; Raymond VII. nije se usudio protiviti. Isto tako se si cio Jug
pokorio njegovoj kruni. Uostalom, Louis VIII. nije imao vremena, da dovrš i uklapanje, š to ga je poč eo.
Jošu toku pohoda, 8.XI.1226 zaustavila ga je neoč ekivana smrt.

Kraljevstvo je prešlo na jedanaestgodiš nje dijete. Mogla se oč ekiivati dugotrajna regentska vlast.
Pokojni kralj povjerio ju je kraljici Blanchi od Kastilije, opteretivši je dužnošć u, koju nije imala
preuzeti viš
e nijedna kraljica Francuske sve do Katarine Medici.

Bilo je prirodno, da ć e se veliki valzali okoristiti takvom prilikom i nastojati da povrate tlo pod
nogama, š to su ga gubili sve od dolaska Filipa Augusta na prijestolje. Ali niš
ta ne pokazuje bolje, koliko
je
ojačala kraljevska vlast, od sloma njihove pobune, premda ju je pomagao engleski kralj Henrik III.
Društveni poredak bio se naime promijenio. Jošod rasula karolin š kog carstva taj poredak, utemeljen
na ratarskoj civilizaciji bez trgovine, pogodovao knezovima i pribavio im posluš nost i odobrenje
stanovniš tva, jer su samo oni bili kadri da zaštite javni poredak, koji kraljevi viš
e nisu mogli održavati.
Sada međ utim, u druš vu, ,što se oslobodil, domanijalnog sistema, kojim su se kretali trgovci i koji su
preobrazile nove potrebe građanstva, male lokalne domovine prirodno smjerale da se okupe pod
moć nim starteljstvom krune i odvajale se od knezova, koji svojim pretenzijama, viš e vIš
e nisu bili u
skladu s potrebama vremena. Opozicija, knezova nije, uostalom, bila ni općenita ni veoma energična,
kao i svaka, opozicija reakcinarnih stranaka, ona nije imala oduš evljenja i povjerenja u samu sebe, jer
se nadahnjavala samo osobnim interesima. Smirila se, smjesta, č im se uvjerila, da je uspjeh nemoguć .

153
Raymond Tuluš ki, koji se, dakako, upustio u tu zavjeru, izgubio je polovinu zemlje, koja mu je dotle
jošpreostala, a pored toga je bio primoran da vjeri svoju baš tinicu s kraljevim bratom, Alfonsom od
Poitiersa, koji je, poslije smrti svoga tasta, baš
tinio njegovu grofoviju.

Vladavina Louisa Svetog (Louisa IX., 1226-1270)otpoč ela je kao i vladavina Louisa XIV. usred nemira
jedne burne regentske vladavine. Bila joj, je nalik joši slavom, š to ju je pribavila Francuskoj.
Međutim, bila joj je nalik samo time. U drugome je suprotnost dvaju politika isto tako izrazita i oš tra,
kao š to je oštra i suprotnost ti karakterima te dvojice vladara, od kojih je svaki u predodžbi budućih
pokoljenja ostao kao, utjelovljenje svoga doba. Apsolutistič ka država, XVII. st. naš la je u Louisu XIV.
svoga kIasič nog, predstavnika isto onako, kako je srednjovjekovna krš ćanska država naš la svoga
predstavnika u Louisu Svetom. Vjerski raspolož eni duhovi uvijek ć e velikim vladalač kim papama
njegova vremena pretpostaviti taj lik, koji je tako blag, tako jednostavan i tako pobož an, da podsjeć a
na okrunjenog sveca Franju Asiš kog, peremda je ipak lice velikoga kralja. Krš ćanski ideal mira, pravde
i milosrđa mnogo se potpunije ostvario u vladavini Louisa Svetog, nego u pontifikatu jednog Inocenta III
ili. Inocenta IV. Ali pritom treba istać i, da je taj cvijet srednjovjekovnog kraljevanja procvao samo
zbog sretnog sticaja okolnosti. Sreć a je za Louisa Svetog da, se na prijestolje popeo poslije križ arskog
rata protiv Albiž ana i što se nije morao uprljati pokoljima, koji su izvrš eni za tih krvavih konjanič kih
izleta, a u koje bi ga ž ar njegove vjere sigurno natjerala. Osim toga zapala ga je i druga, jošveć a
sreć a: od svog je oca, a i svog djeda, baš tinio moć no i poš tovano kraljevstvo. Kad ga zamislimo u XII.
st. i obavezna da se jaš ući bori protiv svojih vazala i vodi moč ne bitke na granici Normandije s
engleskim kraljem, tada bi bio tek obič an Louis Pobož ni, jer nije bio ni velik političar, ni veliki ratnik.

Bio je samo dobar i dobrotvoran čovjek, i vrline, koje ne bi mogao očitovati, da se morao boriti za
vlast, razvile su se zato, što je raspolagao snagom, koja mu je dopustila da ispuni svoj ideal. Imao je
sreću da vlada u kraljevstvu, koje nije imalo ni heretika, ni neprijatelja, pa mu je historija dodijelila
da oplemeni, uč vrsti upotpuni u miru ono, što je stekao mačnjegovih prethodnika.

Unutraš njim odnosima kraljevska se vlast nametnula bez muke i uveć ala bez zapreka, jer se njezino
jačanje zbivalo uporedo s isto toliko dobrodoš lih koristi. Dotad je monarhijska uprava prije svega
služila osiguranju prava, koja je imala kruna, unapređenju njezine jurisdikcije, kao i razvitku njezinih
financija. Pod novom vladavinom ona je upotrebljena da osigura javni red i poboljš a životne uvjete
naroda. Odredbe Louisa Svetog podsjeć aju praktič nim krš ćanstvom; koje ih nadahnjuje, na kapitulare
Karla Velikog. Ta slič nost obuhvaća č ak i ustanovu missi dominici: Louis Sveti je ustanovio služ bu
kraljevskih izvidnika, kojima je stavljeno u duž nost, da nadgledaju djelovanje baillija i da ih
spreč avaju u tlačenju stanovniš tva, koje je bilo podložno njihovu sudovanju. Ako smo vidjeli, Karlo
Veliki mogao je ostvariti svoje nazore samo nepotpuno, jer nije raspolagao sredstvima, da ih provede.
Naprotiv, Louis Sveti je imao parlament i č inovnike, koje je ustanovio jošFilip August. S tim osobljem
mogao je ostvariti, što je htio. Privatni ratovi su obustavljeni, osobno kmetstvo ukinuto na kraljevskim
zemljama, pravosuđe usavrš eno uvođenjem priziva, a porez uč injen pravednijim. Parlament je
provincijska sudišta podvrgao svome nadzoru, a njegovo je djelovanje pridonijelo ujednač enju prava i
ukidanju zastarjelih postupaka, kao š to su sudski dvoboji i bož ji sudovi. Stvorena je rač unska komora,
koja je uvela redu financijsko poslovanje i olakš ala teret poreskih obvcznika. Nered u novcu dokonč an
je velikom reformom, koja je ustvari pravo na kovanje novca vratila kruni ili je bar primorala knceove,
koji su i dalje kovali svoj novac, da se prilagode pravilima, š to su vrijedila za kraljevski novac. U
svakodnevnoj upravi francuski jezik je odlučno zauzeo mjesto latinskoga, pa je tako poslovni jezik
prestao da bude nerazumljiv onima, kojima je vlast upravljala. Narod je prvi put osjećao, da vlada nije
samo stroj za isjeđivanje podanika, samo instrument za ubiranje prihoda. Sad se drž avni službenik prvi
put pred njim pojavljuje ne kao gospodar; nego kao zaš titnik, prvi put osjeć a, da je kraljevska snaga
udruž ena s pravednoš ću, da kralj izdaleka bdi nad njim i da suosjeć a njegovu nevolju. Kraljevstvo je
postajalo narodno; ukorenjivalo se u svim pokrajinama, pridobivala je sklonost javnog miš ljenja,

154
pokazivalo se kao nužno i neophodno potrebno, jer je bilo blagotvorno. Čini se, da od vremena Louisa
Svetqg potječ e onaj oblik nacionalnog osjeć aja u Francuskoj, koji se izražava u kultu monarhije.
Kraljevstvo postaje domovinom, u kojoj su svi članovi među sobom vezani zajednič kom ljubavlju
prema kralju. Jeanne d'Arc mora da je dva stoljeć
a poslije toga bila neuporediv izraz bašte ljubavi. Ali
tu je ljubav prvi udahnuo Francuzima Louis Sveti; i ona je bila tako neizbrisiva, da je preš la na sve
njegove nasljednike.

Mir i pravda, koju je htio osigurati među svojim podanicima, bilo je stalno pravilo i u politici Louisa
Svetog. S najvećim je izgledom na uspjeh mogao preoteti engleskom kralju, posljednji ostatak njegovih
kontintalnih posjeda, a kralju Aragona ona lena, š to ih je drž ao u Languedocu. Ali on je usprkos
miš ljenjima svojih savjetnika, obojici ponudio prijateljski sporazum. Ugovorom u Abbevillu (1259)
priznao je Henriku III. posjed u Perigordu i Limousinu dobivš i za uzvrat odustajanje od engleskih
pretenzija na Normandiju, Anjou, Tourrainu, Matine i Poitou, koje je s krunom ujedinio Filip August.

Mirom u Cormbeilu (1258), dobio je od Jayme II. Aragonskoga njegova područja u Languedocu, a za
uzvrat je ustupio francuski suverenitet nad Katalonijom. 60 Njegovo držanje za vrijeme bijesnog sukoba
pape i Fridriha II. nije se ničim ogriješilo o neutralnost, koju je bilo moguće, jer se radilo o tako
pokornom sinu crkve, smatrati diskretnim prijekorom ž estokim postupcima Inocenta IV. Povjerenje
kojim je nadahnjavala njegova pravednost, pribavilo mu je u vanjskim odnosima utoliko č vrš
ći politič
ki
ugled, što ga on sam ničim nije tražio. U Nizozemskoj su ga Avesnes i Dampierri molili da bude sudac u
njihovoj dugo trajnoj svađi; u Engleskoj su Henrik III. i pobunjeni baruni svoju razmiricu podvrgli
njegovoj presudi.

Ali premda je iza njega, kao i za velike skolastike njegova vremena, rat među krš ćanima bio uvijek zlo,
a često i zločin, rat protiv nevjernika bio je, naprotiv, neizbjež iva potreba. Žar njegove vjere bio je
prejak i njegova iskreriost prevelika, a da ne bi smatrao svojom prvom duž noš ću da pokuš a osloboditi
Kristov grob. Rač uni ili interesi, koji su suvremenike sve viš e odvrać ali od križarskih ratova, nisu imali
nikakve vrijednosti za tog idealistu. Za njega je, kao i za pape, kriiž arski rat ostao č ast i najvaž niji
pothvat krš ćanstvo. Uzalud mu je njegova okolina predoč avala pogibelji, troš kove, beskorisnost i
gotovo siguran neuspjeh takvog poduzeća; njihovo obrazlaganje nije moglo i uvjeriti kralja, koji je u
svojoj kraljevskoj vlasti najviš e cijenio bašone duž nosti, koje mu je posjed krune nametao prema
bogu,a to je znač ilo, prema crkvi. Što god je njegovo kraljevstvo bilo mirnije i uspješ nije u
napredovanju, sve je viš e čeznuo da pođe. Oduš evljenje iz prvih križ arskih ratova nanovo se rasalo u
tom vladaru, kojim završ ava povijest križ arskih vojni. Uostalom, zar su zaista joškriž arski ratovi ona
dva pohoda, š to ih je Louis poduzeo protiv Islama 1258 i 1270.

Da, ako imamo pred oč ima njihov cilj; ne ako uzmemo u obzir njihov sastav. Krš ćanski svijet u svojoj
cjelini, ostao im je potpuno tuđ. Bila su to dva potpuno francuska pothvata, u kojima su vitezovi poš li s
kraljem mnogo viš e iz odanosti, iz lojalnosti, iz ž
elje za pustolovinama, nego iz vjerskog zanosna. Oba
su, uostalom, potpuno propala. Kralj se najzad pomirio s neizbjež ivom potrebom da se vrati tek poslije
šest godina napora (1248-1254), poslije tvrdoglave opsade Damiette, nakon š to je sam pao u ruke
Turaka, nakon š to je vidio svoje najbolje drugove kako umiru, i bolno podnio predbacivanja druugih.
Istu bi postojanost bez sumnje pokazao i u drugom pohodu(1270), da mu bolest, koja ga je obuzela čim
se iskrcao na Tunisku obalu, nije pribavila smrt, kakvu je sebi oduvijek ž elio: da umre boreći se za
vjeru. Njegova je smrt prekinula pothvat, u kom nitko osim njega nije iskreno sudjelovao. Prije nego
što će otploviti prema Egiptu, Louis Sveti se uputio prema Tunisu u interesu svoga brata, novoga kralja
Sicilije, Karla Anž ujskog, kom je za sebe zahtijevao suverenu vlast i u Tunisu. Sveti kralj je i ne sluteći

60
Aragonija je na sjeveru od Pireneja zadrž
ala samo grofoviju Roussillon i Montpellier

155
poslužio kao sredstvo u realističkoj i osvajačkoj politici, koju je njegova vlavidanina za trenutak
prekinula.

Smrć u Fridriha II. nije bilo riješeno sicilsko pitanje, oko koga se razvila borba između pape i cara.
Poslije prerane smrti Fridrihova sina Konrada IV., sicilsku je krunu sam sebi dao carev nezakoniti sin
Manfred (1258), umjesto da zemljom upravlja u ime baš tinika Konrada (kom je povijest ostavila ime
Konradino), š to su mu dali Talijani. Aleksadar IV. koji je nadavno naslijedio Inoccnta IV., isprva jc
pristao na prijedloge englcskoga kralja i investirao na Siciliji njegova sina Edmunda, koji je bio još
dijete i nije mogao, pa zaista i nije niš ta uradio. S takvim je stanjem trebalo prekinuti i staviti u
duž nost nekom moć nom vladaru, s kojim je Rim mogao rač unati, da Siciliju vrati pod suverenu vlast
Svete Stolice. Takva vladara mogla je dati samo Francuska. Budući da je Louis Sveti odbio krunu za
svog mlađeg sina, Urban II. je stupio u vezu s mlađim bratom kraljevim, Karlom Anž ujskim, koji je
1246. ž enidbom postao grof od Provanse. Karlova je ambicija većdugo vremena paž ljivo pratila
događaje u Italiji, gdje su Gvelfi u njemu vidjeli svoga zaš titnika i budućeg poglavara. Godine 1266.
priimio je u Rimu iz ruku Klementa IV. sicilsku krunu, pa je na čelu velike i sjajne viteš ke vojske,
oduš evljene draž ima, i bogatstvom zemlje; krenuo da zauzme svoje kraljevstvo. Francusko je oruž je
sjajno potvrdilo svoju slavu, koju je steklo i posjedovalo od pobjede kod Bouvinesa. Bitka kod
Beneventa (u veljači 1266) uniš tila je Manfredovu vojsku, koji i sam u njoj izgubi ž ivot. Nekoliko
mjeseci poslije toga (u kolovozu 1268), slič na je sudbina kod Tagliacozza zadesila i vojsku, koju je
Konradin doveo iz Njemač ke. Mladom vladaru poš lo je za
rukom da izakne, ali je nanovo uhvać en, izručen pobjedniku, osuđen na smrt zbog uvrede velič anstva i
smaknut. Dinastija Hohenstaufovaca, taj z»mijski rod«, kako ga je zvao Inocent IV., bila je uniš tena.
Papa nije dopustio da Konradin, koga je on izopć io, bude sahranjen u blagoslovljevljenu zemlju. Neš to
prije toga je nadbiskup Cosenza dao Manfredovo tijelo izvaditi iz groba, koji su mu podigli francuski
vitezovi, hoteć i iskazati počast njegovoj hrabrosti, pa je naredio da bude zakopan na obali rijeke
Verde. Njegova je ž ena umrla u zatvoru. Toliko ogorč enje pobjedničke kurije dovoljno je kao
objaš njenje za sudbinu nesretnog Konradina. Romantici XIX. st. nisu propustili da u njemu oplač už rtvu
Francuske, nasljednog neprijatelja Njemač ke, i njihovo negodovanje nije promaš ilo da Konradinovim
sluč ajem potpiri nacionalnu mrž nju, kojom su se umješ ni političari imali tako vješto posltiž iti. Ništa ne
vodi tako sigurno zlu, kao takve retrospektivne mrž nje. Neprijateljstvo izmegu Francuske i Njemačke,
koje je tako briž ljivo održavano u sadaš nje doba,*61 zapravo je veoma nova pojava,.a u XIII. st nema
mu ni traga. Konradin je pao kao ž rtva državnih razloga; a odgovornost za njegovu smrt pada poslije
pape i Karla Anž ujskog na samog Fridriha II. Jer bašje Fridrih II. bio prvi, koji je do krajnjih posljedić a
doveo i na svoje protivnike bez milosti primijenio nač elo, da nikakav zakon nije viš i od vladarevih
interesa. Zar rimsko pravo nije osuđivalo tu teoriju, koja se tako divno poklapala s odsutnoš ću svih
predrasuda? Konradiriovi suci bili su samo Fridrihovi uč enici; poslije je imao i drugih; bili su to
talijanski tirani.

Politika Karla Anž ujskog mogla se definirati kao politika posljednjih Hohenstanfovaca, ali s tom
razlikom, da ju je papinstvo pomaagalo, umjesto da se protiv nje bori. Jer zaista, Karlo je,. kao i
Henrik VI. i Fridrih II zadrž
ao, pa čak i ojačao apsolutnu vladavinu na Siciiliji; i on je, poput njih, radio
na tom, da cijelu Italiju podvrgne pod svoju upravu; najzad, on je kao i njegovi prethodnici, sanjao o
tome, da svoju vlast proš iri prema Istoku. Njegovi uspjesi uplaš ili, su Rim, i on se stao bojati toga
saveznika, za kog se nadao da će hiti pokoran š tićenik, a koji je poč eo nametati svoju volju odvlač iti
rimsku politiku u svom smjeru. Ali da bi mu mogao izmać i, trebalo mu je pronać i nekakva takmaca,
koji bi se nuž no oslonio na Gibeline i na sicilske nezadovoljnike, a ovi su se rekrutirali među
pristalicama onih mrskih Hohenstaufovaca. Uostalom, kako god je bio neugodan, Karlo je bio revnostan
sin crkve; vratio je sicilskom kleru njegove privilegije, a njegovi planovi s Carigradom, gdje je 1261.
propalo Latinsko carstvo i gdje su Paleolozi opet uveli shizmu, mogli su posluž iti za uspostavu unije
61
Prvi tekst Pirennove knjige nastao jelu vrijeme Prvog svjetskog rata -Prev.

156
poslušnosti, koja i dalje ostaje jedan od bitnih ciljeva papinske politike. Car Mihajlo je vrlo dobro
poznavao opasnost, koja mu je prijetila. Stoga je na Siclliji potajno pomagao vrenje, koje su oholi
postupci i nadutost Francuza, š to su onamo doš li s novim kraljem, iz dana u dan sve viš
e poticali. A
njegove je spletke aktivno podupirao i Petar III., kralj Aragonije, koji se ož enio jednom od kćeri
Munfredovih, pa je ž elio da dobije tastovu baš
tinu.

Španjeiska, u kojej se napredak krš ćanskih kraljevstava na račun muslimanskih drž ava od poč etka XIII.
sve više poveć avao, i u kojoj Barcelena počinje aktivne sudjelovati u trgovini na Sredezemnom moru,
ovdje se prvi put pojavljuje na pozornici evropske politike. Njezin zemljepisni polož aj morao joj je
nužne nametnuti, čim je dovoljno ojač ala, pomorsku politiku i navesti je da intervenira u unutraš njem
basenu toga mora, koje njezine obale zatvaraju sa zapada. Petar Aragonski istupio je podjednako
vješte i snažno. Njegeva su podstrekavanja imala velikog udjela u pobuni, koja je 1283. izbila u Messini
i koju su buduć a pokoljenja zapamtila ped imenom »sicilijanske več eri«. Ta se pobuna, smjesta
preširila po cijelem otoku. Karlo poš alje onamo brodovlje, koje je pripremio za napad na Carigrad.
Međutim, aragonski admiral Andre Loria razbio ju je u bici pred Trapanijem, kojom otpoč inje slavna
povijest š panjelske mornarice. Ubrzo, poslije toga. 1285., Karlo je umro, a da mu nije poš le za rukom
da uguš i pobunu. Naslijedio ga je sin Karlo. II.; usprkos svojim naporima i papinoj pomeć i, najzad je
morao prepustiti steč nu Siciliju Španjelcima. Otad su postojala dva Sicilska kraljevstva. Jedno se
prostiralo s druge strane Messinskog tjesaca i pripadale Aragonskoj kuć i, a druge je i dalje priznavalo
anžuinsku kuć u, koja se smjestila u Napulju. 62

Premda intervencija Karla Anž ujskeg svjedeč i o sve većem ugledu Francuske, ipak nije moguć e na nju
gledati kao na pothvat francuske politike. Louis Sveti ostavio je slobodne ruke sveme bratu, ali nije
ništa uč inio da ga pomegne, nego je sicilske poslove smatrao tuđ ima za svoje kraljevstvo. Iste je tako
bilo i za njegeva nasljednika Filipa Smjeleg (1270-1285). Do njegove vladavine briga je francuskih
kraljeva bila isključive zakupljena nastojanjem da srede i ojačaju kraljevinu, da iz nje uklene strane
utjecaje i da okupe njezine različ ite dijeleve pod svojom vlasti. Njihov veliki i jedini neprijatelj bila je
Engleska, i ako su traž ili saveznika izvan svejih granica, bile je to samo za to, da postignu potpuniju
pobjedu nad njem u unutraš njosti. To je veliko djele uspjelo; i Francuska je pestala velika sila. Louis
Sveti služ io se svojem snagom samo da zajamči mir; Filip Smjeli bacio se u politiku š irenja svega
posjeda, u kojoj je sigurno bilo i one ambiciozne i nemirne genijalnesti njegova ujaka, Karla
Anžujskeg. Godine 1272., prilikcm smrti Richarda od Cornwalisa, dao se nagovoriti, ili, toč nije,
dopustio je da se govori o njegovoj kandidaturi na kruhu rimskega kralja, koja bi da je dovela do
uspjeha, uplela kralja Francuske - na kerist kralja Siclije - u nerazmrstivu š ikaru svađa zbog
Njemač ke. Izbor Rudolfa Habsburš keg spriječio je, na sreć
u, ostvarenje
tog plana. Ne uza sve te, urodio. je posljedicom. da je Rudolfa nadahnuo na bezgranič na popuš tanja
prema francuskoj kraljevskej kuć i. Karlo se time okoristio da ga navede, da odustane od svih
pretenzija prema Siciliji, a Filip, da od njega 1281. dobije pretektorat nad biskupijom u Teulti. Tolike
dobre volje mogle je kralja, dakako, samo ohrabriti da se sve viš e i viš
eš iri preko granica Carstva.
Godine 1273. već je dao da mu nadbiskup Lyona polež i zakletvu. U Nizozemskoj je pomagao
flanrijskog grofa, Vilima de Dampierre, u njegevoj borbi protiv kuće Avesnes, omoguć io mu da dobije
grofeviju Namur i uznastojao da bisupiju Liege dobije za jedne od njegevih sinova, uvodeć i preko njega
francuski utjecaj svagdje ondje, kamo je prodirao flamanski utjecaj. Grof Hainauta, Jean d'Avesnes,
uzalud je pokuš avao da zainteresira Rudolfa za svoju stvar i molio ga ž estekim riječ ima da dođe u
Nizozemsku, gdje se njegov neprijatelj, flandrijski grof, drsko smijao otupjelem mač u Carstva. Ustvari,
njemačke je suverene vlasti većnestalo iz tih bogatih krajeva, te se č inilo da bi je uskoro imala
nadomjestiti francuska.

62
Konač
ni mir potpisali su Fridrih Aragonski i Robert Anž
ujski 1302

157
Ova ekspanzija moći kuće Kapetović a prema sjeveru i istoku, na područ ja, koja su se prema Francuskoj
priredno orijentirala po svom zemljopisnem polež aju, običajima, a dijelem i po jeziku, bila je kobna
posljedica slabesti njemač ke države. Ta je ekspanzija bila toliko prirodna, da se nuž no morala izvrš iti
u trenutku, kad s druge strane umjetne granice, preko koje je prelazila, viš e nije bilo drž ave, jač e
posnazi i odluč ne da je suzbije i da sačuva ono, š to su joj stari karolinš ki ugovori dodijelili jošu IX. st.
Da bi postigao uspjeh, Filip Smjeli je imao samo da se okoristi okolnostima i vremenom, koje je radilo
za njega. Međutim, na jugu kraljevstva bilo je drukčije. Tu su Pirecji postavili pregradu među
drž avama i narodima, pa su joj se sve politič ke ambicije i sva osvajanja na kraju uvijek morala
prilagoditi. Klovis ih nije preš ao, a ako su ih Arapi poslije prekoračili, bilo je to tek prolazno, i oni su
uskoro vrać eni nazad. Š panjolska marka, koju je Karlo Veliki osnovao s druge strane planina, nije
oklijevala da se odvoji cd Francuske. Sve š to je od nje preostale, bile je slabe definirano suvereno
pravo francuskih kraljeva nad Katalonijom i pravo aragonskih kraljeva nad Languedocom. Louis Sveti je
iz ljubavi premu miru zamijenio ovu zbrku jasnoćom. Od ugovora u Corbeilu, Pireneji su podjednako
granica prava, kao i drž ava. Pita se, zbog č ega je Filip Smjeli odluč io, da nanove poremeti polež aj,
koji je tako zadovoljavao, i da se uplete u š panjolske posleve. Nikakva mu pogibelj nije prijetila s te
strane, a nije ondje imao postaviti zahtjev ni nikakva prava, niti je morao š tititi bilo koje interese.
Dinastič ka pitanja, koja su 1275. dala povod za njegovu intervenciju u Navarri i u Kastiliji, bila su samo
izgovor. Dohvatio ih se, jer je htio povesti rat, i to veličanstveni rat, kako bi se to reklo za vladanja
Louisa XIV.; ili rat zbog hegemonije, kako bi se to reklo danas. Buduć i da je imao snage, posluž io se
njom da nametne svoju vlast, imajuć i pred oč ima samo slavu svoje krune. Bio je to, mislim prvi rat u
povijesti Evrope, koji je izbio iz č iste politič ke ambicije. Uostalom, možda treba, upletanje Filipa
Smjelog u š panjolske poslove pripisati njegovoj ž elji da pomogne namjerama Karla Anžujskog na
Siciliji, prema kojima je kastilska kuć a bila isto tako neprijateljski raspolož ena kao i aragonska. U
svakom slučaju, tako je i ' bilo s obirom na rat protiv Aragona god.1285. Poslije Sicilskih večeri papa je
izopć io kralja Aragonije i ponudio njegovo kraljevstvo, koje je bilo crkveno leno kralju Francuske za
jednoga od njegovih sinova. Filip označ i Karla Valois i prijeđe planine, da osvoji prijestolje Petra II.
Umro je za vrijeme vojne ne postigavš i uspjeh.

Djelo Louisa Svetog bilo je posve razoreno. Njegov je sin umiruć i ostavio Francusku upletenu u
talijanske i španjolske poslove i uoč i trenutka, kad ć e Engleska, poš to je izašla iz nemira u vrijeme
Henrika III., i potaknuta od i ovih neprijatelja Francuske, nanovo pograbi to oruž je da se bori protiv
nje. Ali premda polož aj Francuske nije bio tako jak, kao prije deset godina, on je ipak bio sjajniji. Ona
se obilno proš irila na račun Carstva, prekorač ila je Pireneje i usprkos Sicilskim več erima mogla ukazati
na francusku dinastiju, koja se dolaskom Karla II. Anž ujskog na prijestolje konač no uč vrstila u Napulju i
uskoro zatim jedan svoj ogranak presadila na prijestolje Ugarske.63 U Evropi XIII. st. nije imalo nikakva
takmaca. Nigdje nije bilo tako prostranog kraljevstva, nijedno nije imalo tako povoljan polož aj s
obzirom na dva izlaska na more: na Sjeverno i na Sredozemno, nijedno nije bilo tako napuč eno, osim
Engleske, koja je imala isto tako solidno politič ko ustrojstvo kao i ona.

II. FRANCUSKA KULTURA

Intelektualna prevlast ne pojavljuje se uvijek uporedo s politič kom prevlasti. Njemač ka je u XI. st.
imala političku prevlast, ali nije postigla intelektualnu. Nije naime, dovoljno nametnuti se silom, pa da
samim tim bude osigurana i kulturna prevlast. Deš ava se da i zemlje, neznatne po svojoj moći, kao š to
je bila Italija u XV. st. proš ire izvan svojih granica svoje obič aje, svoje ideje i svoju umjetnost na
temelju njihove oč evidne superiornosti. Francuska XIII. stoljeć a imala je sreću da bude superiorna
ostaloj Evropi i kao drž ava i kao druš tvo. Njezina snaga samo je ubrzala i uč inila neodoljivim njezin

63
V. str. 35O.

158
duhovni utjecaj, koji je znatno starijeg datuma i koji nema nikakve veze s vojnim i politič
kim
uspjesima kraljevstva.

Ako razmotrimo opć e stanje evropske kulture poslije karolinš kog doba mož
emo opaziti, da se gotovo
sva njezina bitna obiljež ja pojavljuju u Francuskoj prije negoli drugdje i da ondje jedno postižu svoj
najpotpuniji izraz. To vrijedi jednako za vjerski, kao i za laički ž
ivot.

Clunyjevski red, kao i cistercitski i premontranski rođeni su u Francuskoj; ondje se isto tako formiralo
viteštvo, a križarski su ratovi, u Francuskoj naš li najviš
e i najoduševljenijih vojnika. U početku XII. st.
je i opet u Francuskoj nenadano nikla gotič ka umjetnost i nametnula svijetu svoje gospodstvo u isto
vrijeme, kad su se pojavili i prvi junački epovi(chansons de geste). Sve se to nije događalo sluč ajno. Da
bi se susrelo toliko izrazitih lič nosti, da bi se toliko napora i toliko novosti razvilo u basenu rijeke
Seine počevš i od X. st. dalje, mora da je ondje postojala, kao i u Grč koj, u Atici V. stoljeć a; neka
sredina osobito pogodna za razvijanje ljudske energije. I zaista, dvije velike druš tvene snage, koje na
ruš evinama karolinš kog carstva, rade na stvaranju nove,
Evrope, a to su redovniš tvo i feudalizam, nigdje nisu tako aktivne i tako dominantne, kao u sjevernoj
Francuskoj. Bez sumnje, svuda ima redovnika i svuda, ima felidalaca, ali je samo ondje gotovo potpuno
nestalo starog poretka, te je tako ostalo slobodno polje njihovu neogranič enom djelovanju. Zbog toga
Evropa te samostanske redove i tu viteš ku kastu prirodno posuđuje od Francuske, uporedo s time, kako
se u njoj sporije odvija ona ista evolucija, koja ih je stvorila ondje. Otuda onaj izvanredni zanos
sjevernih Francuza za križ arske ratove, to jest za najpotpuniji izraz druš tva, kojim u isti mah vlada i
vjerski i vojnički duh. Zbog toga se, napokon kao plod istih ideja i istih osjeć aja u isto vrijeme rodila
gotič ka umjetnost, koja preobraž ava vjersko graditeljstvo, kao i feudalna epopeja, kojom se
ponajprije u Francuskoj, a zatim po uzoru na Francusku i u ostaloj Evropi, rodila knjiž evnost na
puč kom jeziku.

Prema tome, utjecaj francuske kulture raniji je od utjecaja francuskog kraljevstva. On počinje u
vrijeme, kad jošKapetović iž ive u sjeni svojih velikih vazala. Bilo bi veoma opravdano reć i, da i kultura
i politika počinju u Francuskoj s feudalnim oblikom druš tvenog ž ivota. Ne smijemo zaboraviti, da je
Clunyjski samostan sagradio Burgundijski vojvoda i da su flandrijski i š ampanjski grofovi bili među
najvatrenijim zaš titnicima clunyjevskog pokreta, kao i cistercitskog i premontrannskog reda. Isto tako,
»chansons de geste« pjevaju bašo stvarnim ili mitskim precima tih istih knezova, koji su gradili
samostane. Njihovi junaci su baruni, a osjeć aji, koje veličaju jesu hrabrost, vjernost i poobožnost.
Njihov najljepš i tip, Roland, ideal je viteza, kakva zamiš ljaju potomci ratnika iz prvog križ arskog rata.
U toku XII. st. ta se feudalna kultura obogaćuje i pročiš ćava. Dvorski ž ivot sa svojim profinjenim i
konvencionalnim običajima, koje je Srednji vijek obiljež io veoma toč nim imenom »dvorjanski običaji«
( »moeurs cuortoises«), nije se rodio u okolini kraljevoj, koji je jošdugo ostao vjeran karolinš koj
tradiciji, nego u rezidencijama knezova. Ondje se utvrđuju pravila i obredi viteš tva, ondje se izgrađuje
osjećaj č asti i nastaje kult gospođa, ondje se razvija knjiž evnost, u kojoj se građa iz same Francuske
obogać uje »rimskim temama« i temama iz Bietanje, u kojoj različ iti rodovi lirike prelaze ii »langue
d'oc« u u »langue d'oïl« I taj procvat feudalnog ž ivota nije više ogranič en na Francusku. Krajem XI. st.
on se i posredstvom osvajačevih pratilaca većukorijenio u Engleskoj, a raš irio se i na sve one toč ke na
Istoku, gdje su se uč vrstili kršćani. U Jeruzalemu, u Antiohiji i Sain-Jean d' Acre govori se francuski.
Otad pa sve do naš ih dana francuski je međunarodni jezik Evropljnna ti istočnom basenu Sredozemnog
mora.

Ali i u samoj Evropi njegov je napredak poč evši od prvih godina XIII. st: izvanredan, i tu je politička
moć , što ju je steklo kraljevstvo, osobito mnogo pomogla ekspanzivnoj snazi, koju je taj jezik
posjedovao većzbog svoga druš tvenog ugleda. On je u svakoj zemlji u krugu visoke aristokracije postao
kao neki drugi nacionalni jezik, isto onako, kako je to vrijedilo u XVII. i XVIII. st. U područ
jima jezika

159
»thioise«, francuski su učitelji dobivali, zadać
u, da mlade plemić
e nauče francuskom jeziku i to se
znanje smatralo neophodno potrepnom dopunom dobroga odgoja i »kurtoaiije«. Čak i u Italiji mu
Brunetto Latini daje prednost pred svima drugim jezicima.

Međutim, jošprije nego jezik, obiš la je Evropom francuska književnost. Ona se od sredine XII. st, preko
Nizozemske š iri po Njemač čkoj, a iz Njemač ke u Skandinaviju. Prevode je ili oponaš aju na svim
germanskim, kao i na svim romanskim jezicima. Sve š to u njezinom krilu nastaje, privlač i pažnju i
nalazi čitač
e, pa tako danas neke Francuske ogranke iz Ciklusa o Karlu Velikom poznamo jošsamo po
norveš kim prijevodima. Najveć i njemač ki pjesnici XIII. st., kao Hartmann Strasburš ki ili Wolfram von
Eschenbach, puni su reminiscencija i parafraza iz francuskih pjesama. Jedini primjer slič nog ugleda u
prošlosti mož emo nać i, bez obzira na temeljne razlike u svojstvima tih epoha i druš tava, tek ti
rasprostranjenosti grčke književnosti i jezika u Rimskome carstvu poč evš
i od II, st. prije Krista.

Uporedba je utoliko toč nija, š to ona i za Francusku i za Grč ku u isto vrijeme obuhvać a umjetnost, i
obič aje, i književnost. Dovoljno je ovdje pomisliti na to, kako je gotič ko graditeljstvo osvojilo Evropu,
jer, kako znamo, pod tim imenom gotič ke umjetnosti (koje dugujemo preziru talijanskih humanista)
treba razumjeti u biti francusku tvorevinu. Izum ukrš enih potopornih lukova (»croisee d'ogives«), koji
je nastao na poč etku XII. st., negdje na granič nom područ ju Normandije i L'Ile de France, u nekoliko je
godina, zahvaljujuć i naporu genijalnih graditelja, iz temelja preobrazio kostur i stil građevnih
spomenik. Dootad su postupci graditeljske umjetnosti u biti ostali isti kao i u antičko doba. A sad se
sve odjednom mijenja. Uvjeti ravnotež e, odnosi između potpornja i tereta, između punina i praznoć a,
između horizontalnog i vertikalnog preinač eni su i iz te preinake rađa se jedinu velika gravinska š kola,
koju povijest umjetnosti mož e navesti pored grč ke arhitekture. Notre-Dame u Parizu otpoč eta je
1163.; katedrala u Reimsu 1212., lađa u Amiensu potječ e iz 1220., fasada u Chartresu iz. 1194.
Divljenje, š to ga potič u takvi spomenici, razumljivo je bez truda. Njega nam, uostalom, potvrđuje
slava, š to su je uskoro už ivali francuski graditelji. Jedan od njih sagradio je kor 64 katedrale u
Magdeeburgu; drugi je podigao katedralu u Lundu. u Š vedskoj. Villart de Hannecourt, č iji se album
sretnim sluč ajem sač uvao, crta građevinske planove za različ ite evropske zemlje. Nema sumnje, strani
uč enici francuskih graditelja nisu se ogranič ili na mehaničko ponavljanje svojih zadać a. Prilagodili su
novu umjetnost građi, kojom su raspolagali, izmijenili je prema svom vlastitom geniju i uskladili je
ustanovitoj mjeri tradicijama vlastite domovine. Tako postoje engleska i njemačka gotika, a isto tako
španjolska i talijanska gotika. Ali sve su to izravne kćeri francuske gotike, i nijedna od njih nije
dostigla majstorstvo svoje majke. Francuske katedrale zaostaju za katedralama drugih zemalja po
velič ini proporcija, po bogatsvu maš te, kojom su pronađeni ukrasi, po raskoš i ili sjaju materijala, ali
one ostaju neuporedive po skladu i velič anstvenosti, to su Partenoni gotič ke umjetnosti.

Prevlast Francuske na područ ju knjiž evnosti i umjetnosti u XII. i XIII. st. objaš njava se veoma
jednostavno viš om razinom francuske kulture. U pogledu njezine nauč ne prevlasti, koja je jošu već oj
mjeri čudila suvremenike, viš e nije posve jednako lako naći objaš njenje. Jer tu, zaista, ostavljamo
nacionalni ž ivot i prelazimo na promatranje ž ivota, što ga vodi sveć enstvo. Cijela srednjovjekovna
nauka, osim djelomice, prava i medicine, sveć enička je nauka, a jezik, kojim se ona služ i, isključivo je
latinski. Ona je po svojoj biti univerzalna, međunarodna. Pa ipak, njezino je središ nje ž ariš
te u
Francuskoj, ili točnije u Parizu. Dvije glavne znanosti toga doba, one, koje vladaju nad drugima i daju
im svoj biljeg. Teologija i filozofija, č
ini se da su od XII. st. odabrale kao svoje stalno boraviš te obalu
Seine. Ondje se oblikovala skolastička metoda, koja je sve do Renesanse isto onako potpuno vladala
miš lju, kao što je gotika vladala u umjetnosti. Ondje se zbog nastavnih potreba formirao novi latinski
jezik, koji je svoju sintaksu posudio od francuskog; bio je to suh, bezličan jezik, neuporedivo jasan i
precizan, kome poruge humanista nisu oduzele slavu da je puna tri stoljeć a bio ne samo pisani, nego i
govorni jezik svih obrazovanih ljudi u cijeloj Evropi. Od Abelarda do Gersona nema ni jednog znatnog
64
Kor (le cheur) u romanič
kim i goti č
kim crkvama je prostor oko glavnog oltara, rezerviran za svećenstvo i pjevač
e. - Prev.

160
mislioca, koji nije bio nastavnik, ili bar student u Parizu. Univerzitet, koji je za vladavine Filipa
Augusta ondje obrazovao udruž ivanjem nastavnika i uč enika različ itih š kola u gradu, djelovao je
neodoljivom privlač nom snagom sve do krajnjih granica katoličkog svijeta, koja je ostala bez primjera.
Ivan od Osnabrücka pripisuje Francuskoj krajem XIII. st. monopol u nauci; flamanski pjesnik Van
Maerlant slavi je kao zemlju uč enog svećenstva; poznato je uostalom, da je Pariš ki univerzitet bio onaj
uzor, kojim se poslije nadahnuo Karlo IV, kad je 1348. osniva o Praš ko sveuč iliš
te. prototip njemač kih
univerziteta. Tome univerzalnom utjecaju, š to ga vrši Pariz, odgovara ako se tako mož emo izraziti,
kozmopolitizam uč itelja, koji ondje predaju. Oni dolaze ne samo iz Francuske, nego iz Njemač ke, kao
Albert Veliki; iz Nizozemske, kao Siger od Brabanta, iz Š kotske, kao Duns Scott, iz Italije, kao Toma
Akvinski. Ukratko, premda je Rim sjediš te crkvene vlade, Pariz je sjediš te njezine teološke i filozofske
aktlvnosti. On je ugaoni kamen njezine visoke nastave.

Koji je uzrok te njegove izvanredne sreć e? Zbog čega se katolič ka nauka smjestila u tom sjevernom
gradu, koji nikakva knjiž evna ni vjerska tradicija nije pozivala da vrš i poslanje, š to mu je pripalo? Sve
je to moguće protumač iti samo posebnim obiljež jem, koje je Pariz imao po tome, š to je bio sjedište
kraljevskog dvora. Karolinš ke, tradicije kraljevstva divno su ga predodređivale da se zanima za
sveć eničke škole i da im pruž i svoju zaštitu. Ako, su veliki feudalni seniori pomagali crkvene mističke
zaduž bine, kraljevi su uzeli pod svoje okrilje njezine nastvene ustanove. Nije dakle bilo nič ega
čudnoga u tome, š to su se pariš ke š kole većveoma rano naš le u povlaš tenu polož aju. A napredak
kraljcvske vlasti, koji je od poč etka XIII. st. povećavao važ nost i privlač nost prijestolnice, uč inio je
ostalo. Nacionalno središ te Francuske postalo je središ tem evropskog naučnog ž ivota. Stoga nisu samo
Francuzi po svijetu proš irili onu uzrečicu iz XIIt st., koju bez sumnje zahvaljujemo igri riječi nekog
studenta: »Paris absque pari« - Parizu nema para.

Utjecaj francuske kulture u XII. i XIII. st. nije svuda bio jednako jak. On je najviš i domet postigao u
onim zemljama, kamo su ga donjeli sami Francuzi doselivš i se onamo: U Engleskoj i u križ arskim
kolonijama na Istoku. Drugdje se proš irio samo posredstvom pozajmica, oponaš anja, mode ili zaraze ili
pak primjerom. Međutim, posvuda su ga prihvać ale samo viš e društvene klase, plemić i među laicima,
te studenti i učenjaci među sveć enicima. U tom pogledu mož emo gauporediti s utjecajem Renesanse u
XV. st.; i taj se utjecaj, kao i prvi, š irio samo među druš tvenom aristokracijom ili među aristokracijom
inteligencije i znanja. Lako je razumjeti, zbog č ega je bilo tako. Srednjovjekovna Francuska nije
ustvari imala toliko intenzivan privredni ž ivot, da bi utjecaj svoje kulture mogla nametnuti i industriji.
Na tom područ ju ona je bila u zaostatku za Italijom i Flandrijom. No ipak, u Flandriji, u neposrednom
susjedstvu, politički i trgovač ki interesi doveli su francuski utjecaj sve do građanskog stalež a. Patriciji
velikih flamanaskih gradova u XII. st. bili su viš e nego upola Francuzi, pa su se č ak u svom upravnom i
poslovnom ž ivotu služili francuskim jezikom. Dvojezični karakter Belgije, koji se sač uvalo sve do danas,
potječe iz toga doba: on je prirodna i mirna posljedica susjedstva s Francuskom, i najbolji dokaz o
privlačnoj snazi, kojom je djelovala njezina kultura.

161
ČETVRTO POGLAVLJE

FILIP LIJEPI I BONIFACIJE VIII.

I. RAZLOZI KRIZE

Smrt i katastrefa Fridriha II. (1250) zaključ ili su vjekovnu borbu papinstva s carstvem. Otad papa viš e
nema neprijatelja. Njegeva univerzalna vlast u crkvi neosporna je. On se sad mož e posvetiti
ostvarenju, velikih ciljeva papinske politike: uniji s grč kom crkvem i križ
arrskim ratevima. Na trenutak
se činile, da će se prvi, cilj ostvariti. Bizantski car Mihajlo Paleoleg rač unao je da ć e protiv Turaka
dobiti pemećZapada, pa je izjavio, da je spreman priznati primat Rima. Tako je Grgur IX. na koncilu u
Lyonu (1274) mogao proglasiti kraj shizme, koja je puna tri stoljeća razdvajala krš ćanstvo. Ali te je
bile trenutne slavodobiće i prolazan san. Grč ka je crkva bila predubeko ukorijenjena u vjerskim
osjećajima i nacionalnim tradicijama krš ćana na Isteku, a da bi pristala da se pekori jarmu Latina.
Stoga je korake, što ih je car poduzeo, odbacila i osudila. Tako ju je Martin IV., izgubivši svaku nadu,

1281. naneveo prekleo. Cilj, o kom se laskavo pemiš ljalo da je postignut, bio je dalji nego ikada.
Križarski rat, koji je svečano preglašen na koncilu u istovrijeme kad i pomirenje s Grcima, nije uspio
ništa bolje. Louis IX. bio je posljednji križ ar. Nema sumnje, Karlo Anžujski je također, bile zbog
politič
kih ambicija, ili iz vjerskih osjećaja, pripremao pohod, koji bi, da je mogao krenuti, jednake
slabo uspio kao i bratov. Ali su ga Sicilske večeri primorale da skrene svoje brodovlje protiv Messine i
da se potpuno zabavi obranom svoga ugrež enog kraljevstva.

Tako se papinstvo uspele de vrhunca svoje moć i same zato, da bude primerano gledati, kako prepadaju
njegevi veličanstveni planovi: da Grke privede u krilo katolič
keg jedinstva i da preotmu Islamu Kristov
grob. Čak i više! Njegov je položaj čak i na Zapadu uskoro uzdrman. Trenutak njegove pobjede u isto
je vrijeme čas, kad se počinje očitovati njegove opadanje.

Mežemo uoč iti nekeliko uzoraka, koji su do toga develi. Prije svega, poslije završ
etka borbe s carem,
papini se interesi u Italiji viš
e ne smatraju istovetnima s interesima Gvelfa, a prije svega s interesima
lombardijskih gradova, koje je car ugrež avao u iste vrijeme kao i papu.

On je odsad samo jedan od talijanskih vladara, i njegeva se svjetevna moć svedi na njegeve
teritorijalne interese. Ta je moćustvari osrednja, i te tako osrednja, da mu ne dopuš ta ni da se odupre
Karlu Vaaleis, koji je uskero svoju prevlast utvrdio na cijelem poluoteku, sve do u područje Crkvene
drž ave, pa č ak i do samoga Rima, gdje mu je njegov naslov senatora omeguč io de da nastupa kao
zaš titnik, a te je znač ilo, kao gospodar puč anstva. Ali te ješnije bile dovoljno; njegova je prevlast
sezala joši dalje i uvukla se u krile same kurije. Nekoć , u vrijeme, kad je papu birao kler i puk, rimski
su baruni nastojali da gomilu pridobiju za svoga kandidata nasiljem ili korupcijem. Ali otkako je Nikola
II. stvorio zbor kardinala (1059), ta je praksa prestala; osigurana je slobeda izbora, pa je izbor otada
obavljan u sigurnosti od ulič nih pobuna: Da bi jošpotpunije zajamč io, tu slobodu, Aleksandar III. je
1179. odlučio, da u nedestatku jedneduš nesti najmanje dvije treć ine kardinala moraju biti suglasne u
svom izboru. Razumljivo je same po sebi, š to je viš
e rastao utjecaj papinstva u evropskim događajima,
sve su se viš e u odluku pri glasanju među vjerske razloge upletali i politički. No ipak, buduć i da su
gotove svi kardinali bili Taalijani, stranac je za duže vrijeme mogao imati same drugorazrednu ulogu u
njihovim vijeć anjima. Međutim, otkako se Karlo Anžujski pepeo na prijestelje, nije viš e bile, iste kao
nekada. Neprestano ga je zaokupljala briga, kako da sebi osigura stranku svojih pristalica u Svetom
zboru, pa je svim silama radio na teme, da u nj uvede Napolitance, Prevansalce i Francuze, na koje je
megao rač unati. U tem je uspio. Klement IV., podrijetlem Prevansalac, bio mu je potpuno odan i posve

162
je pristajao uz njegove nazore, pa je dopustie, da se međ u kardinalima obrazuje prava anž uinska
stranka. Smrt Klementeva (1268) bila je znak za pečetak ogorč ene borbe između tih »anžuinaca« i
njihovih protivnika. Tek poslije tri godine sukoba i spletki pomirili su se u izboru Grgura X. (1271) Stoga
nema nič ega čudnoga u tome, da je Grgur ž elio dekrajč iti prilike, koje su u buduć nosti mogle svojim
primjrom nanijeti tolike š tete valjonem upravljanju crkvom. Ustanova kenklava, gotove potpuno
onakva, kakva osteji joši danas, petječ e iz njegova vremena. Donio je odluku, da se u povedu papine
smrti kardinali imaju sastati u nekoj zatvorenej prosteriji, koja nema veze s vanjskim svijetom; pod
prijetnjom izopć enja nisu smjeli iz nje izaći sve dok izbor ne bude izvrš en. Sve te mjere opreza nisu
spriječ ile Karla Valois da 1280. izvrš i nasilje nad konklavom i da ga primera, da izabere Francuza
Martina IV., koji je strasno pomogao sve njegove planove. Poslije Karleve smrti anž uinska je stranka do
duš e izgubila na moć i, ali zato nije bila niš ta manje aktivna. Konklav je postojao samo po formi. Nikola
IV. izabran je tek poslije neš to oko godinu dana svađa među kardinalima (1288), a kad je umro (1292),
svađ e su buknule jošž eš će, pa je poslije dvije godine besplodne agitacije najzad donesena odluka, da
se sve to okonča i da izbor, u nemogućnosti da jedna stranka nametne drugoj svoga kandidata, padne
na nekog staarog pustinjaka, kome su svjetovne stvari bile tuđe, pa ć e ga puk smatrati svecem, a bit
će bezazlena igrač ka spletki, koje bi ga uzbunile, kad bi ih shvatio. Bio je to Celestin V. Jedva je znao
latinski, i, kad je iz svoje planinske samoć e sav zaprepaš ten i izgubljen doš ao u lateransku palač u, nije
uopć e opazio, da je samo oruđe napuljskoga kralja, Karla Anž uijskog, koji ga je smjestio u svome
glavnom gradu, da bi se njime mogao lakš e poslužiti. Uskoro ga je zaokupljala jošsamo jedna misao:
da abdicira; a kardinali su jedva čekali da se uhvate za njegovu riječ. Pribavio im je vremena da se
slož e. Tako su 17. Prosinca 1294. namjesto nesretnog starca izabrali otmjenog Rimljanina, Benedikta
Gaetanija, koji uze ime Bonifacije VIII.

S njim se na prijestolje Sv. Petra uspeo posljednji papa iz potomstva Inocenta III. i Inocenta IV. Pred
oč ima je imao jasan cilj, da Sv. Stolici vrati sjaj, ugled, moralni autoritet i univerzalnu političku
prevlast, koju je ono už ivalo u njihovo vrijeme. Sveč ana raskoš , kojom se okruž io prigodom javnih
obreda, dva mača, koja je dao nositi ispred sebe, kruna, kojom je okitio papinsku tiaru, sve su to za
njega bila sredstva, kojima je ž elio potvrditi primat Petrova nasljednika u crkvi i podsjetiti, da mu je i
svjetovna vlast podlož na; buduć i da je i ona dio crkve, pa ne mož e svojatati pravo da odbaci autoritet
njezina poglavara. U tome nije bilo nič ega novog, š to nisu istakli veći Nikola I. i Grgur VII., što nije
jasno formulirao Inocent III, i što nisu logič ki dokazali skolastici. Slavne bule, š to ih je upravio Filipu
Lijepom. sadrž avale su samo ono uč enje, koje su o odnosima između dviju vlasti prihvatili i priznavali
svi teolozi. Bonifacije je samo saž eo i ponovio načelo svojih velikih prethodnika, a da pritom nije
dodao niš ta novo.

Otkuda, dakle, potječe bura, koju su te bule podigle i katastrofa, do koje su Bonifacija dovele? Upravo
iz te nepromijenjenosti njihova sadrž aja. One nisu viš e bile u skladu s političkom stvarnošću; vrijeme
se izmijenilo, i ono š
to papa u skladu s tradicijama proglaš ava kao suštu istinu, pobudit ć
e protivljenje
najnaprednijih nacija u Evropi, a pritom ć e kraljevi i narodi u njima slož no gledati nepodnoš ljiv napad
na njihova najneospornija prava i interese.

Treba, zaista, uzeti u obzir: Bonifacije VIII. nije došao samo u sukob s Francuskom. Eduard I. nije se
pokazao niš ta bolje raspolož en prema njemu nego Filip Lijepi, i engleski parlament nije niš ta manje
energično odbio njegove pretenzije nego pariš ki državni stalež
i. Ako i jesu događaji sukob s
Francuskom pretvorili u potpun prekid, nije niš ta manje istini to, da je papinska politika u isto
vrijeme, iz istih razloga protiv sebe pobudila otpor obiju zemalja, koje na kraju XIII. st. imaju pravo
drž avno ustrojstvo.

Dotad se papa morao boriti samo protiv jednog neprijatelja: protiv Carstva; ili, točnije, protiv cara. A
pitanje, oko koga su raspravljali, nije zanimalo - treba da to ponovimo – samo jedan narod; ono je

163
obuhvać alo cio krš ćanski svijet. Nema sumnje, potkopavajuć i carsku vlast, papa je u isto vrijeme
potkopavao i vlast njemačkoga kralja. Ali to nije ni izdaleka uzbuđlvalo njemač ko javno mnijenje, ono
je, naprotiv, sa zadovoljstvom promatralo slabljenje monarhijske vlasti, i knezovi, koji su to mnijenje
zastupali, pomogli su pothvate Rima, umjeeto da im se odupru, pa su tako olakš ali njihov uspjeh. Istina
je, s Fridrihom II. okolnosti se mijenjaju. Sad se borba viš e vodi oko Sicilskog kraljevstva nego zbog
carstva, a Sicilsko je kraljevstvo bilo država. Međutim, pritom treba odmah istać i, da ta država nije
nezavisna, jer je bila leno Sv. Stolice, a osim toga, ona nije bila nacionalna država. Njezino raznorodno
stanovniš tvo stoljećima se moralo prilagođavati različitim stranim osvajač ima, pa se naviklo da podnosi
njihovu despotsku vladavinu. Zbog toga kod tog stanovniš tva nije moguć e otkriti nikakve ž elje, da
svoje interese izjednač i i stopi s njihovima. Sicilijanci su Fridrihu II. davali poreze i vojnike. Ali on je
dobro znao, da su im njegove svađ e bile ravnoduš ne. Nije ni č aska pomiš ljao da ih pozove, da se
izjasne o zakonitosti njegovih prava. Stoga se ograničio na to, da ga teoretski brane učeni pravnici.

Kakve li razlike između tog apsolutistič kog despota, tog Hohennstaufovca, kom je politička ž enidba
poklonila Siciliju, i kraljeva Engleske i Francuske! U Engleskoj su se slobode, š to ih je posvetila Velika
povelja sloboda, jošviš e učvrstile u razdoblju, koje je proteklo od vremena Ivana Bez Zemlje. Za duge
vladavine Henrika III. (1216-1272), baruni i građanstvo, koje je predvodio Simon od Montforta,
nametnuli su kruni kontrolu drž avnog vijeć a. Pored predstavnika plemstva pojavljuju se i predstavnici
gradova u narodnoj skupš tini, koju je kralj dužan sazvati triput godišnje i koja 1258. prvi put službeno
dobiva naziv parlament, koji će u povijesti moderne Evrope imati tako slavnu ulogu. Pod Eduardom I.
njegova se ovlaš tenja preciziraju, a njegovo bitno pravo, da odobrava porez, koje je polazna točka
prvog liberallnog ustava na svijetu, formalno je priznato 1297. Otad vladar i narod združ eno vladaju
zemljom. Premda su time ocrtane granice osobnoj moć i vladarevoj, premda se on jedini među sebi
jednakim u Evropi morao odreć i ratova jedino zbog dinastič kih ambicija i posvetiti se isključivo
pothvatima, koje odobrava i potpomaže njegov narod, to mu je združ enje ipak za uzvrat pribavilo
izvanrednu snagu. Engleska je politika poč evš
i od kraja XIII. st. zaista u punom znač enju te riječi
nacionalna politika. Ona je takva i u unutraš njim odnosima i vanjskima. Otuda ona upadljiva
suprotnost, koja obiljež ava englesku politiku stoljeć ima: u unutraš njim odnosima nemiri i građanski
ratovi, a u isto vrijeme u spoljaš njima postojanost nazora, upornost i tvrdoglavost u njihovu
ostvarivanju, kakvu susrećemo samo u toj zemlji, u kojoj su pothvati krune nuž no istovetni s
65
pothvatima nacije.

Francuska nije imala te velike snage, koja Engleskoj na kraju Srednjega vijeka daje većtako moderan
karakter. Ali ona raspolaž e drugim, doduš e manje dubokim izvorom snage, koji je ipak, bar
privremeno, isto tako jak, a to je neuporedivi ugled njezinoga kralja. Francuska, naime, sve š to je
postigla, duguje kraljevstvu. Ono ju je oslobodilo feudanlog partikularizma, ono, ju je obranilo od
vanjskog neprijatelja, ono je zaš titilo gradove i u trenutku, kad su se rađali, ono joj je dalo financijske
i upravne institucije, koje su narod zaš titile od nasilja i globljenja. Engleska je protiv tlačenja svoje
svemoćne dinastije stvorila jamstvo, utjelovljeno u parlamentu; Francuska je protiv zloupotreba
feudalne svemoć i našla zaštitu kod kralja. Zbog toga je kralj ondje uživao istu popularnost, kao u
susjednoj drž avi parlament. I u jednoj i u drugoj zemlji narodni je osjećaj u skladu s politič kim
ustrojstvom i razvio se zajedno s njim, u Engleskoj se osobito odlikuje, ponositoš ću, a u Francuskoj
pobož nim poš tovanjem monarhijske vlasti. Svakom od tih dvaju naroda daje to njegovo vlastito
obilježje, njegov zajednički temperament, ako se tako smijemo izraziti, koji je plod njegova
povijesnog razvoja; i svi oni koji se radi objaš njenja tog obiljeež ja pozivaju na tajanstveni faktor rase,
koji sve mož e opravdati, jer niš ta ne objaš njava, ustvari na čudnovat nač in ne priznaju taj vlastiti
povijesni razvoj.

65
Treba istaći, da su Simon od Montforta i baroni primorali kralja da potvrdi engleske slobode i da istovremeno odustne od
svojih planova sa Sicilijom.

164
Filip IV. Lijepi, koji je 1285. naslijedio svog oca, Filipa Smjelog, donio je uspinjuć i se na prijestolje
novo povećanje svome kraljevstvu. Njegova je ž ena bila, baštinica kraljevstva Navarre, a š to je jož
važ nije, i Šampanjske grofovije, koja je time pridruž ena kraljevskoj domeni. Tako su sad sva velika
lena, osim Guyenne, koju je posjedovao engleski kralj. Bretanije, koja je oduvijek bila donekle
nezavisna (š to je veoma malo smetalo zbog njezina ekscentrič nog položaja), i Flandrije, bila opet
izravno podvrgnuta kruni. Filip Smjeli dopustio je, da ga Karlo Anž ujski uvuč e u rat protiv Aragona zbog
samog ugleda. Njegov sin se pož urio da sa okonč a i čuvao se da rasipa snage u korist sicilskih ambicija
napuljskog kralja. Te je snage potpuno posvetio korisnijim i praktič nijim ciljevima. Dovrš iti izgradnju,
kraljevstva u unutraš njosti, pripojiti mu Flandriju i Guyennu i energič no nastaviti s njegovim š irenjem
prema istoku i sjeveru na rač un carstva, to je, čini se, bio dvostruki cilj njegove politike. Time je Filip
Lijepi nastavio tradiciju svojih prethodnika. Ono, po č emu se razlikuje od njih, to je metoda, koju je
upotrebio. Do njegova vremena kraljevi su vladali usred svog dvora, pa su svi č lanovi njegove redovne
okoline bili upoznati s tajnama njegovih poslova. Pod Filipom Lijepim nije viš e bilo tako. Za njegove
vladevome uvedeni su tajni postupci umjesto nekadaš nje familijarnosti na kraljevu dvorcu. Kralj se,
tako da kaž emo, sakriva iza svojih ministara; krije sebe toliko, da su historici postavljali naivno
pitanje, nije li njgova politika zapravo politika njegovih namješ tenika i nije li se on ograničavao na to
da njima prepuš ta da rade. To pitanje moguće je postaviti za sve moderne vladare, koji nisu bili
genijaini, i č injenica, š to ono, zaokuplja historike Filipa Lijepog, najbolji je dokaz novosti, koja je za
njegove vladavine uvedena pri vrš enju monarhijske vlasti. Kralj je od tog vremena tako jak, tako je
siguran, da ć e ga sluš ati, da mož e sebi dopustiti da i najvaž riije poslove povjerava ljudima tamna
podrijetla, proizaš lim iz građanstva ili iz malog plemstva, ali koje za takve služ be preporuč uje njihova
pravnička uč enost ili njihovo praktič no znanje, i koji mu neznatnoš ću svog imutka, kao i ž eljom da ga u
vladarevoj služ bi poveć aju, jamč e za svoju odanost. Nema sumnje, neki od tih novih ljudi većsu se
prije Filipa Lijepog uvukli u krunsko vijeće. Pod Filipom Smjelim je Pierre de la Brosse, postavš i od
obič nog kraljeva, liječnika njegovim intimnim savjetnikom, izazvao skandal i najzad završ io na
vješ alima, jer je po shvać anju dvora postigao i suviš e sjajnu karijeru. Ali ono, š to je tada bilo tek
izuzetak, postaje sada pravilom. Svi ljudi, koje je Filip Lijepi pozvao u vladu, kojima su stavljene u
zadać u razne diplomatske misije ili su namješ teni pri upravljanju financijama, svi su bili obični
pravnici, kao Pierre Flote, Enguerrand de Marigny, Guillaume de Nogaret, ili pak sienski bankari, kao
brać a Guidi (Guy). S njima se pojavljuje posve novo politič ko osoblje, koje se razlikuje od č lanova
dvora; ono raspravlja samo s kraljem, samo ono už iva njegovo povjerenje i poznatje njegove namjere.
Oni su u rukama svoga gospodara obično oruđe, koje on mož e slomiti kad god zaž eli. Znaju, da su
okruženi divljom mrž njom i da trenutak njihova pada mož e veoma lako za njih biti istovetan s usponom
na stratiš te. Zbog toga se oni, da bi sačuvali kraljevu naklonost, među sobom takmič e u marljivosti i ne
štede nikoga. Bili su bez ikakvih klasnih predrasuda i neprijateljski raspolož eni prema povlasticama
visokog plemstva, koje ih prezire, pa su svim srcem radili na osnivanju apsolutistič ke vladavine. U tom
pogledu njihovo je uvjerenje u skladu s njihovim strastima i njihovim interesima, jer im je izučavanje
rimskog prava pokazalo, da je apsolutizam jedina prava politika, oni su suhoparni, odsječni, ironič ni,
nemilosrdni. Na njihova usta ne progovara kralj, nego bezimeno kraljevstvo, koje je viš e od svega,
koje sve podvrgava jarmu svoje vlasti i kome su se oni sa slavodobitnom radoš ću dali u služ bu, puni
ponosa, videći i najmoć nije seniore, kako traž e njihovu zaš titu i kako ih javnost smatra njihovim
štićenicima. Nikakvo čudo, ako politiku Filipa Lijepog, kojom su oni upravljali, karakterizira beš ć utna
silovitost i potpuno odsustvo predrasuda. Umjesto ideala pravde i milosrđa, koji je važ io u vrijeme
Louisa Svetog, sad je zavladao samo interes krune. Kraljevska vlast je neprestano rasla, pa najzad viš e
nije trpjela nikakvih zapreka, nego je sredstva opravadavala ciljevima, koje je sebi postavila.

U to se mož emo uvjeriti čim se osvrnemo na intervenciju krune u Nizozemskoj. Dotad je kraljevska
vlast ondje stalno podupirala kuć
u Dampierre protiv suparničke dinastije Avesnes i pomogla joj da pod
svoj utjecaj podvrgne pokrajine Namur, Liege, Geldern i Luxembourg. Posredstvom te kuće, ona je u

165
te dijelove nekadaš nje Lotaririgije, koja je ovisila o Njemač koj, uvodila vlast jednog od svojih vazala,
pa je pomoć, š to ju je ona pruž ala flandrijskom grofu protiv Hainauta bila u vezi s njezinom vješ tom
politikom š irenja na š tetu Carstva. Jean d' Avesnes uzalud je nastojao da Rudolfa Habsburš kog
zainteresita za svoju stvar. Postigao je samo isprazne povelje protiv Guya de Dampierre. Za
nizozemske je knezove postajalo svakog dana sve jasnije, da njihov tradicionalni vrhovni gospodar ne
mož e ništa učiniti za njih i da im njihov vlastiti interes svima nalaž e, da nastoje steć i prijateljstvo
francuskoga kralja, kojim se flandrijski grof tako obilno okoristio. Nato Jean d'Avesnes preokrene svoju
politiku i osmjeli se da iskuš a stav pariškog dvora. Nađe ga dobro raspolož ena prema njegovim prvim
koracima. Tako je 1293. prekinuo sa svojom proš loš ću i odlučno preš ao među klijente Kapetović a. Time
se Filip Lijepi povezao š a smrtnim neprijateljem one flandrijske kuć e, kojoj je bio suvereni gospodar i
kojoj je po feudalnom pravu bio obavezan pruž iti pomoć ! Ali kruna se sad jošpozivala na feudalno
pravo samo onda, kad, joj je ono davalo dobru izliku, da brani svoje pretenzije; naprotiv obaveze,
koje joj je ono nametalo, odbacivala je u ime svoje suverene vlasti. Od flandrijskog je grofa već ,
postigla sve one usluge, koje joj je on mogao iskazati. Sad, kad su knezovi, vazali carstva, sami počeli
prilaziti francuskoj kruni, postajalo je beskorisno, pa čak i opasno svako poveć anje njegove moći u
Lotaringiji. Doš ao je trenutak, kad mu je trebalo pokazati, da bez kraljeve pomoći ne znač i ništa, i
svesti ga na ulogu obič nog instrumenta krune.

Socijalni pokreti, koji su se u flamanskim gradovima odvijali poč evši od sredine XIII. st., pružali su
kraljevskoj politici novu priliku da, istupi i ona se njome smjesta znala divno okoristiti. U velikim
industrijskim središ tima, kao š to su bili Gand, Bruges, Ypres, Lille i Douai, pokretala je prava klasna
mržnja protiv patricija, koji su samo za sebe pridrž avali pravo na općinsku upravu, brojne radnič ke
mase, uposlene u suknarstvu, u valjaonicama, pri striž enju, tkanju, i t.d. Oni su predbacivali
vijećnicima, da opć inom upravljaju samo na korist bogate burž oazije, da njih žrtvuju interesima
bogatih, trgovaca suknom i vunom i da ih primoravaju na ž ivot polugladnih nadničara. Izbijali su
š trajkovi (takehans), otkrivane su urote, a ogorč enje među pučanstvom raslo je uporedo s
povećavanjem mjera oprezposti ili obrane, koje su poduzimane protiv njega. Godine l280. izbila je
istovremeno u svim flamanskim ,ili valonskim gradovima opć a pobuna i u viš e njih dovela do pravih
uličnih borbi. Guy de Dampierre okoristio se tim događajima, da se uplete. Dosad nije bio kadar da
samim svojim snagama upokori patricijska vijeć a, koja su većodavno prezirala njegovu vlast, pa se sad
pokazivao pun dobrohotnosti prema puku, u namjeri da, ga zainteresira za obranu knež evskih
prerogativa. Protiv tako opasnog savezniš tva grofa i »komune«, patriciji su smjesta potraž ili zaštitu u
suverenu svoga vladara, t. j. u francuskom kralju. Većsu 1275. pod vladom Filipa Smjelog, gandska
Trideset i devetorica, 66 kad je Guy de DamPierre poniš tio njihov izbor, apelirala na pariš ki parlament.
Pesuda je bila nepristrana. Parlament je vjerovao u istinitost zloupootreba, koje su im predbaciva1i,
pa je odbio njihovu ž albu, ali ipak nije odobrio novu organizaciju, koju je grof dao grad. Tu pravnu
nepristranost morali su pravnici Filipa Lijepog uskoro zamijeniti politič kom pristranoš ć u. Buduć i da su
pristajali da ih vode samo interesi krune, nije se za njih radilo o tom, da sude u sporu između grofa i
patricija, nego da sistematski pomažu ove protiv njega. Niš ta nije propuš teno da im se pokaž e, da u
svemu mogu rač unati s kraljem; a pomoć , koja im je pruž ena, utoliko se jasnije isticala, š to se služ ila
postupcima, koji su grofa do krajnosti poniž avali. U flamanske su gradove slani obič ni podoficiri, da
istupaju kao »č uvari« gradova u ime krune; na njihovu straž arsku kulu, postavljena je zastava s
liljanovim cvijeć em i davala im tako nepovredivost, koja im je dopuš tala da u lice prkose njihovom
senioru i njegovim sucima (baillijima). Ohola plutokracija, koja je vladala u gradovima, viš e se ničega
nije morala bojati, otkako ju je š titio, strašni znamen kraljevske moć i. Odsad se mogla ismjehivati
naporima grofa i »komune«. Sa slavljem je istić ala svoj nadimak: Liljanovi ljudi ~ leliaerts, koji im je
puk nadjenuo radi poruge.

66
Vijeć
nici predstavnici patricija, koji su upravljali komunom

166
Tim novim metodama nemilosrdne politike, š to je bjesnjela protiv njega, Guy de Dampierre, kom je
izvana prijetio savez Filipa Lijepog i Jeana d' Avesnesa, a iznutra kraljeva zaš tita njegovim velikim
gradovima, ne bi mogao niš ta suprotstaviti, da mu rat, koji je nedavno ponovo izbio između Francuske
i Engleske, nije pruž io nade, da ć e sili moći suprotstaviti silu.
Od poč etka XII!. st. englesko kraljevstvo, zauzeto onim slavnim građanskim nemirima, iz kojih je imao
proizać i nacionalni ustav, viš e nije moglo nastaviti ono proš irivanje, koje je, započ eo Henrik II. U
planinama nazapadu sač uvala je nezavisnost knež evina Wales, a na sjeveru nisu kraljevi Š kotske vodili
nikakvu brigu o vazalskoj podlož nosti, koju im je nametnuo veliki Plantagenet. Ali takvo stanje nije
moglo potrajati dugo. Zemljopisno jedinstvo otoka zahtijevalo je, da bude ostvareno i neizbjež ivo
političko jedinstvo. Velš ani i Škoti bili su, uostalom, za Englesku do krajnosti neugodni i opasni susjedi,
i kad je Eduard I. odluč io da ih pokori, cijela je nacija gorljivo odobrila njegove namjere. Wales je
1284. pripojen kraljevstvu, sač uvavš i stanovitu autonomiju, koja je otad simbolič ki predstavljena time,
š to engleski prijestlonasljednik uvijek nosi ime princ od Walesa. Rat protiv Škotske bio je neugodniji.
Usprkos svome različ itom podrijetlu anglosaskom u »nizini« na jugu i keltskom u sjevernim planinama
sve je Š kote pokretala ista želja za autonomijom. Kad je njihov kralj, Ivan Baliol priznao englesku
suverenu vlast i polož io zakletvu vjernosti Eduardu(1292), njihovo je negodovanje bilo toliko, da je
Baliol morao, prekrš iti obaveze š to ih je tek nedavno preuzeo, i donijeti odluku da posegne za
oruž jem. Mož da bi se kolebao, da ga nije ohrabrio Filip Lijepi. Kralj Francuske je, naime, povjerovao,
da se mora okoristiti trenutnim Eduardovim teš koćama sa Š kotskom i izbaciti Englesku iz njezinih
posljednjih posjeda na Kontinentu. Izdao je nalog, da njegova vojska zaposjedne Guyennu, a u isto je
vrijeme s Baliolom sklopio ugovor, kojim je otpoč ela ona politika saveza Francuske sa Š kotskom, koja
će kroz stoljeć a promjenljive evropske politike uvijek iznova iskrsavati povezujuć i te dvije zemlje
protiv zajednič kog nepriijatelja. Uostalom, prvi je pokuš aj bio nesretan, Eduard se u Guyenni ogranič io
na obranu, a sve je snage pokrenuo protiv Baliola. Godine 1296. pobijedio ga je kod Dunbara i zarobio,
a kamen, na kom su se krunili kraljevi Škotske, dao je prenijeti u Westminstersku opatiju, gdje se č uva
joši danas. Š kotsko je kraljevstvo trenutno prestalo postojati i pretvorilo se u obič nu englesku
pokrajinu.

Eduard se sad mogao okrenuti protiv Francuske. Ali napad na nju samim njegovim snagama nije mu
obeć avao gotovo nimalo izgleda na uspjeh. Stoga je poduzeo da protiv nje podigne djelu koaliciju,
nalik na onu; koju je Ivan Bez Zemlje, dvadeset i pet godina prije toga ujedinio protiv Filipa Augusta.
Kako god je kraljevska vlast u Njemačkoj bila slaba, on je stupio u vezu s Adolfom od Nassaua ili da
govorimo toč nije, potkupio ga tako ga naveo da Francuskoj objavi rat pod izlikom, da ustaje protiv
aneksije pojedinih područ ja carstva, koju je Francuska izvršila, u posljednje vrijeme. Ali svoje je snage
više od svega polagao u nizozemske vladare. Njegov se naime plan sastojao u tome, da Francusku
napadne sa sjevera, to jest s one strane njezina područ ja, gdje ga jedino nisu š titile prirodne granice.
Naroč ito se postarao da pridobije flandrijskog grofa. Njegovi prvi pokuš aji naiš li su kod njega, zbog
strogosti Filipa Lijepog, na pripremljeno tlo. 9. Siječ nja 1297. Guy de Dampierre poslao je otkaz
podaniš tva svome suverenu. Rat je poč eo u lipnju. Adolf od Nassaua, koji je ž elio samo primiti livre
sterlinga iz Engleske, nije se pojavio, Edauard se iskrcao u Flandriji, ali tek š to je stigao onamo, u
Škotskoj je buknuo opć i ustanak.

Otad je samo gledao, kako da se izvuče iz pohoda, u kom nije mogao

postići uspjeh. 9. listopada sklopio je primirje s kraljem Francuske i u žurbi otišao da se suprotstavi
svom sjevernom neprijatelju. Sukob među dvjema velikim zapadnim drž avama, koji je većprijetio, bio
je odgođen. Nasuprot francuskoj vojsci ostao je samo Guy de Dampierre, buduć i da ga je Eduard
napustio potpisavš i 1299. konačni mir, u kom njega uopće nije obuhvatio. U svibnju 1300. francuska je
vojska brzo, i lako osvojila njegovu grofoviju, u kojoj su leliaerts dezorganizirali otpor. Sa starim
grofom postupali su kao s vjerolomnim vazalom i bacili ga u zatvor 'ajedno s njegovim sinovima.
Flandrija je zaplijenjena i dobiva kraljevskog guvernera. Njezino pripojenje č ini se da je najavljivalo

167
skoro pripojenje cijele Nizozemske. Grof od Hainauta, koji je postao intimni saveznik Filipa Lijepog,
baštinio je grofovije Holland i Zeeland i sramotno suzbio novog njemačkog kralja, Alberta Austrijskog,
koji je uznapredovao sve do Nimwegena u namjeri, da ih osvoji. U Francuskoj su većpoč eli Rajnu
smatrati prirodnom granicom kraljevstva. MoćKapetovića stigla je do vrhunca!

II. KRIZA

Spremajuć i se na borbu, Filip Lijepi i Eduard I. takmičili su se među sobom u važ nim pripremama, pa
zbog toga i u troš kovima. I jedan i drugi udarili su visoke poreze na crkvena dobra, kao da se radilo o
križarskom pohodu. Žalbe nisu izostale. O svemu je obaviiješ ten Rim, pa je Bonifacije VIII. povjerovao
da se mora okoristiti tom prilikom, da sveč ano podsjeti, vladare na granice, koje teologija određuje
svjetovnoj vlasti. Bula Clericis laicos, od 25. veljač e 1296, strogo je zabranila laicima, da bez papina
pristanka nameću sveć enstvu porez, poniš tila je sve oproste, koji bi u tom pitanju mogli biti dani, i
prijeetila izopćenjem svima prekrš iteljima. Tekst se obrać ao svemu krš ćanstvu, u njem nisu bili
navedeni ni kralj Francuske, ni kralj Engleske, ali nitko nije mogao sumnjati u to, da je bula uperena
protiv njih. Osim toga, ona nije sadrž avala ništa, što bi se udaljavalo od načela, koja su vjerske vlasti
neprestimo proglaš avali. Počevši od propasti Rimskog carstva financijski su se imuniteti svećenstva
neprestano proš irivali i već su vjekovima smatrani isto tako neospornima, kao i njihovi pravni
imuniteti.

U sukobu, koji je sada otpoč injao, tradiciju nisu narušavale pape, nego kraljevi. Uloge su bile
podijeljene upravo suprotno nego za vrijeme borbi oko investiture. Tada je Henrik IV. prema Grguru
VII. istupao kao konzervativac, braneć i svoja stečena prava protiv revolucionarnih, zahtjeva. Sad su
međutim stara prava bila na Bonifacijevoj strani, dok su revolucionarne zahtjeve postavljali Filip i
Eduard. Samo š to se u sporu između Henrika IV. i Grgura VII. pitanje postavljalo na vjerskom područ
ju,
pa se javno mnijenje većzbog tog razloga izjaasnilo u prilog papi. Naprotiv, spor izneđu Bonifacija i
dvaju kraljeva, zametnuo se na politič kom tlu, dovodio je u pitanje suverenu vlast monarha, samo
postojanje drž ave i najočitije interese naroda, pa se, ovaj put opć e osjećanje, umjesto, da pomaž e
Rimu, okrenulo protiv njega.

Papa oč ito nije očekivao protivljenje; koje je njegov istup imao pobuditi. Sve njegovo držanje
dokazuje, da nije shvatio, da se u Evropi od Inocenta IV. i Fridriha II. nešto promijenilo i da Francuska i
Engleeska iz 1296. više nisu bile ono, što su bile jedno stoljeć e prije toga. Nije vidio, da su se ondje
prava krune oslanjala na pristanak naroda, i da je nacionalna solidarnost ondje dovoljno ojač ala, ne
samo među laiciima, nego i među samim sveć enstvom, pa da je sad bila kadra da suzbije svaki pokuš aj
upletanja u kraljeve poslove i svako nastojanje, da se u ime crkvenih povlastica paralizira njegova
vlast, upropaste njegove financije i njegova vojna snaga. Ako zamislimo, da su Filipa i Eduarda njihovi
podanici napustili, bilo zbog svoje vjerske svijesti ili iz nehaja, jasno je, da bi se morali ponizno
pokoriti. Do pohjede ih je dovelo bašto, š to su znali, da ih pomaž e pristanak njihovih naroda, š to su,
dakle, znali da raspolažu moralnom snagom, a samo im je ona mogla omoguć iti da pobijede u sukobu
ove vrste.

Ni jedan ni, drugi nisu smatrali razboritim, da se upuste u prepirku. Eduard se vladao kao da bula nije
ni došla, pa je nastavio da ubire zabranjeni porez. Filip je na djelu pokuš ao da papi pokaž e, kako je
opasno upletati se u njegove poslove; buduć i da su njegove financije dovedene u opasnost, odlučio je,
da sam ugrozi papine financije. Zabranio je iznoš enje novca i kreditnih pisama izvan granica svoga
kraljevstva. Jednim je mahom prekinut priliv svih papinskih prihoda, š to ih je on dobivao izravno iz
Francuske ili posredstvom svojih taliijanskih bankara. Koliko su mu potrebe u novcu bile veće i poresko
poslovanje razvijenije, toliko ga je taj udarac bolnije pogađao. Stoljeće prije toga takav bi
protuudarac bio nemoguć , jer nije bilo sredstava, da bude izveden. Ali sad je francusko kraljevstvo

168
raspolagalo tako rasprostranjenom moć i, tako potpunom i tako dobro izvjež banom upravom, da je
izdano naređenje savjesno i toč no izvršeno. Napadnuta drž ava branila se svojim vlastitim sredstvima, a
Evropa je promatrala taj novi prizor, u kom se vladar suprotstavio Rimu običnom administrativnom
mjerom. Nepredvidivost toga događaja zbunila je Bonifacija VIII. Njegova intervencija u sicilskom ratu
i pobuna Colonna u njeegovoj vlastitoj drž avi nametale su mu hitnu potrebu za novcem. Trebalo je
prije svega da se francuska granica ponovo otvori. Da bi to postigao, pristao je na odluku, da dade
kralju ustupke, koji mora da su teš ko pogađali njegov oholi značaj. Bulu doduš e, nije povukao, ali ju je
tako ublaž io, da je izgubila svu praktičnu važnonost, a proglaš enje Louisa IX. Svetim, izvrš eno 1297.,
moglo se č initi kao iskazivanje poš
tovanja francuskoj vladalačkoj kuć i.

Tek š to je jedan incident bio završ en, izbio je drugi. Kao i njegovi prethodnici, i Bonifacije VIII. se
uljuljavao nadom, da ć e moć i ujediniti Evropu u novom križ arskom ratu. Rat Francuske i Engleske,
dviju najmoć nijih zapadnoevropskih, drž ava, onemoguć ava je takav pothvat, pa je zarać enim silama
ponudio svoje posredovanje. Da ne bi povrijedio njihovu sumnjič avost, dogovoreno je, da taj njegov
korak bude smatran i uč injen kao posve osobni pokuš aj. Pa ipak, budući da je jednom bulom svečano
proglaš en mir, Filip je u tom, vidio napad na svoja suverena prava, potvrdu papinske svjetovne
prevlasti nad njegovam kraljevskom krunom, pa je smjesta pokazao svoje negodovanje pruž ivši
otvorenu pomoćporodici Colonna.

U trenutku, kad je tako polož aj postajao sve opasniji, otpočeo je veliki jubilej god. l300. Bila je to
prva sveč anost ove vrste u Evropi, i ona je za papinstvo znač ila neuporedivo slavlje. Iz svih krajeva
kršćannskog svijeta dolazile su u Rim stotine tisuća (kaž u 200.000) vjernika, da bi dobile oproste, š to
su bili predviđeni za one, koji posjete grob apostola. Izrazi dubokog, poš tovanja i ljubavi, kojima je
oduš evljeno mnoš tvo neš tedice obasipalo Bonifacija VIII., opili su ga ohološću. Zaboravio je nedaće iz
proš lih godina; videći tolike hodoč asnike pred svojim nogama, povjerovao je, da su i kraljevi i narodi
potpuno pripravni da se jednako tako poklone pred njegovim nalozima. Ali je uskoro morao uvidjeti, da
iskrenost njihova vjerskog ž ara i njihove odanosti crkvi ne seže sve do ž rtvovanja njihove nezavisnosti i
njihova dostojanstva.

Eduard I. se okoristio mirom s Filipom Lijepim, da se opet okrene protiv Š kota. Na njihov poziv
Bonifacije VIII. se upleo, optuž io ga zbog nasilja i nepravde i zahtijevao pravo, da bude sudac među
zarač enim stranama. Obrać ao se samo kralju; kralj međ utim odluči da se obratiti na narod, pa je
Parlament u siječ nju 1301. pozvan, da se izjasni, o papinim zahtjevima. Tako su to slavno pitanje o
svjetovnoj suverenoj vlasti i njezinim granicama, kojim su se dotad bavili samo pustinjaci, teolozi i
pravnici, sad imali raspravljati opunomoć enici cijeloga jednoga naroda. Njihov je odgovor bio odluč na
potvrda suverenih prava krune. Prelati, baruni, vitezovi i građanstvo bili su jednako ogorčeni zbog
papina upletanja u rat, koji je bio popularan i koji se 22.srpnja 1298. slavno završ io bitkom kod
Falkirka. »Nikad ne ćemo pristati«, govorili su oni, »da se naš kralj pokori tako neč uvenim,
zahtjevima.«

Benifacije nije prekerio te riječi. U trenutku, kad su stigle do njega, njegevi su odnosi s Francuskem
većpostali tako ozbiljni, da mu nisu depuš tali, da ih zamrsi joši svađom s Engleskem. Na molbu
nadbiskupa Narbenne, koji se ž alio na konfiskaciju stanovitih lena, koja su navodno pripadala njegovoj
crkvi, papa je u Pariz poslao kao, legata biskupa od Pamiersa. Bernarda Saisseta. Oholi jezik legatev
uvrijedio je kralja. Nije te nimalo pokazao, nego gao je pustio da u Rimu polež i račune svom
poslanstvu, a zatim ga je poš te se vratio u svoju biskupiju, dao uhapsiti. Kraljevski kancelar, Pierre
Flote, optuuž io ga je za uvredu veličanstva, pobunu, herezu; svetogrđe i simoniju. Skupš tina prelata i
doktora priznala ga je krivim, pa je upravljena molba papi, da mu oduzme biskupske funkcije.

169
Na te mjere papa odgoveri zahtjevom, da Saisset bude smjesta oslobeđ en; pored toga obnevio je
važ nest zabrane, da crkvena imanja budu optereć ivana porezima, i pozve u Rim francuske svećenstvo,
da raspravi s njim, kako da kazni kralja. U iste vrijeme uputio je osebno kralju bulu Ausculta fili, u
kojem ga je podsjeća, da je bog postavio nasljednika Sv: Petra iznad vladara i drž ava. »Stoga nemoj
vjerevati onima« - govriti mu je - »koji bi te htjeli uvjeriti, da iznad tebe nema pretpestavljenega. Tko
tako misli, vara se, a tko uporno ostaje u toj zabludi, nevjernik je«. Inocent III. ne bi goverio drukč ije,
a Sv. Toma Akvinski naš iroke bi, u polovini istoga stoljeća, izlagao teeriju, kejom su se nadahnjavale
oove riječ i. Ali one su sad među pravnicima i doktorima probudile strasno protivijenje. Pierre Dubois i
Jean de Paris - pisac spisa Dijalog svećenika i viteza - s negodevanjem su odbili papin zahtjev, da se
uplete u svjetevne stvari. Po njihovu miš ljenju, njegeva je nadlež nest opravdana sama u potpune
vjerskim pitanjima. Oni su se upuš tali č
ak, tako daleka, da su raspravljali i o zakonitesti njegave
suverene vlasti u Rimu. Jedan ed njih, Ivan Pariš ki (Jean de Paris) vezivao je i datirao pačetak
propadanja crkve s Konstantinovom darovnicom! Fridrih II. i Pierre de la Vigne većsu prije izrekli te
iste ili gotove isto. To je raspravljanje, uostalam, uzbuđivalo same obrazavane ljude, i kriza ne bi bila
narač ita ozbiljna, da se ograničila na bitku pamfletima. Ali Filip Lijepi je odluč ia da svoju svađu
pretvari u svađu svaga naroda. Nema sumnje, da se u tome nadahnuo Eduardavim primjerom, koji je to
iste uč inio proš le gedine. Francuska nije imala parlamenta.67 Jošnikad nisu izaslanici cijelega naroda
pozvani da savjetuju kruni. I bašova velika kavga, u kojoj je i same nač elo kraljeva suvereniteta
dovedena u pitanje, postade povedam za prvi sastanak drž avnih stalež a, taj dostajni poč etak onih
zasjedanja, od kojih ć e posljednje, pet stoljeća poslije prvoga, proglasiti prava č ovjeka i otpečeti
revoluciju.

Izaslanici svećenstva, plemstva i građ anstva sastali su se 10.travnja 1302 u crkvi Netre-Dame u Parizu.
Vješ tim spletkama, š to jasna odaju duh vlade, kojoj su sva sredstva dobra, ako dovode do uspjeha, da
krajnosti je razdraž eno javno mnijenje. Obilato su š irene laž ne bule, uvredljive za kralja, i lažan
odgevor, uvredljiv za papu. Bila su to jošsurova sredstva, ali značajna za doba, u kom je politika
pač ela osjećati potrebu, da se osleri na naradne osjeć aje. Pierre Flate izlaž
ia je kavgu pred staležima.
Svi i svećenstvo i laici, oduševljene su se izjasnili za kralja. Svećenstva je svoj odgovar otposlala papi
na latinskom, a dva druga staleš ka reda poslali su ga kardinalima na francuskom.

Otad je papina stvar bila izgubljena. Državni stalež i presudili su u pitanju suverene vlasti na korist
krune, a te je znač ila na korist drž ave. Učinili su to jošmnoge glasnije i odlučnije, noga proš le godine
engleski parlament. Bilo je dovaljne, da svoaje miš ljenje izrazi jedna narodna skupš tina, pa da bude
pastignut onaj rezultat, ako č ijeg ostvarenja su carevi troš ili svoje snage puna dva staljeć a potapajući
u krvi i Njemač ku i Italiju. Suravoj snazi njemač kih cezara Rim je nekoćpobjedanosno supratstavio
maralnu snagu; njegov otpor njihovim pokuš ajima, da ostvare univerzalnu vladavinu, ujedinio je
narode s papinnskim interesima, pa se Italija u savezu s Rimam protiv Hahenstaufaavaca, u isto
vrijeme borila i za svoju vlastitu slobodu. Danas, međutim, papu su njegovi stari saveznici ostavljali,
jer je sad on ugrež avao njihovu slobadu i njihovu nezavisnast. Njemač ka se nije solidarizirala s
politikam careva; Francuska je, naprotiv, odabravala politiku svojih kraljeva. Š ta da se uradi protiv te
objave rata cijeleg jednog naroda? Kome da se obrati? Engleskoj? Ali nesuglasica s Francuskam
postajala je u tom pogledu i s Engleskom. Š toviš e, ona je postajala i sa svim drugim narodima. Jer, za
razliku od careva, Francuska nije namjeraavala da izvrš i nasilje nad papinstvam i da ga potlač i u svoju
korist: tražila je samo to, da papinstvo sebi ne prisvaja prava, da se upleć e u njezinu vladavinu; nikom
nije prijetila; zahtijevala je same autonomiju u svjetovnim stvarima, pa su interesi svake drž ave
primaravali svaku od njih, da ž eli uspjeh Francuske. Bonifacije VIII. naš ao se dakle pred njom
osamljen. Ironija je povijesti htjela, da se za pomać- ne znajuć i kome drugom da se uteč e - obratio

67
Institucija istog imena u Parizu bila je sudiš
te, a ne predstvnič
ko tijelo, koje danas pod tim nazivom razumijevamo, a koje
se tada izgrađ ivalo u Engleskoj.

170
njemačkom kralju, Albertu Austrijskom, kome je dotad odbijao da prizna izbor i kome je sada od
nevolje uzdizao ono isto carska velič anstvo, koje su njegovi prethodnici tako duboke ponizili,
podsjetivši ga, da posjeduje vrhovnu vlast nad svim kraljevstvima i da »Francuzi laž u kad govore, da
nema nikog viš eg od njih, buduć i da su po pravu podlož ni caru«. Bula Unam Sanctam, koju je objavio
18.studenog 1302. posljednja je sveč ana potvrda, što ju je Rim objavio o svom vrhovnom pravu nad
svjetovnom vlasti. U njoj je naš iroko izložena tradicionalna teorija o dva mača i o podložnosti svih
vladara nasljedniku Sv. Petra ratione peccati.

Tako su se protivne tež nje države i crkve otvoreno sukobile. Razvoj se mogao i zaustaviti na tome. Jer
objava načela, koja je sadrž avala bula, bila je tek manifestacija, koja sad više nije bila opasna. Ali
Filip Lijepi odlučio je, da svoga protivnika obori na zemlju. Mogao se protiv njega poslužiti strahovitim
oruž jem, a njegova politika nije bila navikla da neprijatelja š
tedi.

Osobni položaj Bonifacija VIII. bio je u tom pogledu zaista veoma loš . Kraljevo pravovjerje bilo je
suviše potpuno i suviš e oč ito; a da bi bilo moguće baciti protiv njega, kao nekoćprotiv Fridriha II.,
strašnu optuž bu zbog hereze. Na vjerskom područ ju njegov je polož aj bio nepokolebljiv; papin,
međutim, nije bio. Bonifacijev izpor izvrš enje za ž ivota njegova prethodnika i zahvaljujuć i njegovoj
abdikaciji. Bio je to tako neobičan događaj da njegovi protivnici nisu propustili, da se na nj pozivaju
kao na razlog za poniš tenje takvog izbora. Porodica Colonna neprestano je ponavljala, da je papa tek
uljez, a Filip Lijepi bio je dovoljno zainteresiran da to bude tako, pa da povjeruje, ili bar da hini, kao
da vjeruje, da su u pravu. U'mjesecu lipnju 1303. sastala se nova skupš tina državnih stalež a i odobrila
namjeru da, to pitanje bude podneseno opć em koncilu. Time je bio dan podstrek, a pristalice krune
pobrinuli su se, da se on održ i. Pariš
ki univerzitet, samostani i gradovi poč eli su svom snagom
zahtijevati, da se sastane koncil. U isto vrijeme, vlada je pridobivala strane drž ave u prilog toga plana.

Dotle je Nogaret poslan u Italiju, da ondje stupi u vezu s porodicom Colonna, da se doč epa papine
osobe i pokuš a od njega iznuditi abdibciju. Uhvatio ga je 15.kolovoza u Anagniju. Ali nasilje nije moglo
starca nadvladati. Kad su mu Colonne zaprijetili smrć u, suprotstavio je njihovu gnjevu oholo
veličanstvo i u katastrofi ostao dostojan samoga sebe. Ali taj ga je posljednji udarac slomio. Kad ga je
puč ki ustanak oslobodio, vratio se u Rim, da ondje umre već12.listpada 1303.

Njegova smrt nije donijela nikakvo rješ enje. Priziv kralja Francuske na koncil tiš
tao je kao prijetnja
sve njegove nasljednike. Benedikta IXI. (1303-1304) ž ivio je prekratko, da bi riješ
io taj tjeskobni
problem. Klement V. (1305-1314) izbjegao mu je samo tako, da je papinstvo uvukao u krizu, koja je do
kraja uniš
tila onaj neuporedivi ugled, š
to ga je ono už ivalo u XIII. st.

Njegov izbor, na koji su kardinali pristali tek poslije jedanaest mjeseci raspravljanja, bio je veći sam
po sebi osuda, dobač ena Bonifaciju. Novi je papa naime, bio Francuz, i konklav se, izabravš i ga,
pokorio volji Filipa Lijepog. Uskoro se imao uvjeriti, da je na prijestolje Sv. Petra doveo
prvosveć enika, koji nije mogao zaboraviti, da je podanik kralja Francuske. Klement V. nije se
zadovoljio samo time, da je u Sveti Zbor uveo mnoš tvo rođakavi štićenika svoga vladara. Bio je prožet
nadmoći, š to ju je njegova domovina stekla u Evropi, pa je bio neosjetljiv prema velič anstvu Rima i
dvanaesti put stoljetnoj tradiciji, koja ga je od carskog grada pretvorila u papinski. Za tog Francuza
bila je aurea Roma tek grad kao i svaki drugi; nezdrave kliime, nesiguran zbog prevrtljiva stanovniš tva,
a sigurno mu se č inio loš iji od Pariza. Zar papinstvo nije ondje gdje boravi papa? Zar je onda važ no, da
stanuje bašu Lateranu, a papuje u crkvi, Sv. Petra? Klement V. se nastanio u Avinjonu; njegovi
nasljednici imali su ostati ondje, sve do 1378. Nema sumnje, Avinjon je bio vlasniš tvo rimske crkve. Ali
kako je bio okružen domenama francuskoga kralja, on je ustvari bio u Francuskoj, i stranac se u tome
nije varao. Ostavljajuć i obale Tibra, i naselivši se na obalama Rhone, pape su siš li s razine posrednika

171
između Boga i kraljeva, koju su zauzimali za posljednjeg stoljeć a, i svoj polož
aj - ma da ne uvijek
uistinu, ali ipak bar prividno - sveli na ulogu š tićenika i oruđa francuske krune. Do tog je rezultata
dovela politika Bonifacija VIII! Ali zar su važni buduć i prigovori njegovoj uspomeni? Filip Lijepi je joši
nekoliko iduć ih godina plašio papu. Poš to mu je 1312. iznudio osudu, templara, jer je ž elio ugrabiti
njihova imanja, nije viš e o njemu ni govorio. Pa i zaš to da to č ini? Š
to je jošpreostalo od oholih izjava
iz bule Unam Sanctam?

I zar je jošbilo ikakve moguć nosti, da će pape, kad se u buduć e obrate francuskim kraljevima, opet
progovoriti takvim tonom? Istina je, da su reč enice, koje je ona sadrž avala, i dalje postojale. U teoriji,
papinske su pretenzije ostale, netaknute, u stvarnosti, međutim, one su, bar š to se tiče Francuske,
bile samo neopasna deklamacija. A Filip Lijepi nije traž io viš
e od toga. U politici dolazi u obzir samo
praktič ni rezultat, a on je bio postignut odlučnije i - prije svega - brže, nego š to bi se to itko usudio
nadati. U sudaru crkve i nacionalne drž ave, država se pokazala jačom. A papinstvo je postalo pod
ruševinama, carke moć i, koju je samo oborilo. Činilo se gotovo, da je ono ostavljajući Rim i odlazeć iu
Avinjon, ž eljelo da na novoj manje vidnoj pozornici sakrije svoje poniž enje.

Tako je XIII. st. dož ivjelo i najviš i domet njegove moć i i njegov pad. U trenutku, kad je postiglo
pobjedu nad carstvom, ono je povjerovalo, da će moć i upravljati cijelom Evropom, ujediniti je u
jedinstvenom poletu protiv Islama i sve narode podvrć i svome skrbniš tvu. Ali su ekonomske i druš tvene
preobrazbe, koje su se izvrš ile a da to ono nije opazila, uč inile nemogućim, da se njegove namjere
ostvare. Visoki ideal, koji je ono zamislilo u doba ratarske civilizacije i feudalnog rež ima, nije više bio
u skladu s druš tvenom stvarnoš ću. Vjera je jošuvijek bila isto onako ž iva i isto onako općenita kao i
nekoć, a crkvena disciplina nametala se č ak i strož
e nego i kad prije. Ali su ljudi smatrali križ arske
ratove tek neostvarljivom obmanom. Toliko je, naime, razvoj trgovine i gradskog ž ivota duboko
izmijenio obič aje i nač in ž ivota. U isto vrijeme, ustrojstvo nacionalnih država, Francuske i Engleske,
kojima je potreba da se održ e, nužno nametala, da stvore autonomnu upravu i vode nezavisnu politiku,
moralo je neizostavno dovesti do sukoba, u kom je Bonifacije VIII. propao, Uza sve to, krš čanska se
politika mogla za vladanja Louisa Svetog za kratak tre nutak ipak ostvariti. To je u isto vrijeme bio i
najljepš i trenutak XIII. st. smirenje i zatišja u onoj neprestanoj buri, kojom olujne snage ž ivota odnose
čovječanstvo.

172
OSMA KNJIGA

EVROPSKA KRIZA (1300-1450)

Doba avinjonskog papinstva, velike shizme i Stogodiš

njeg rata

PRVO POGLAVLJE

OPĆA OBILJEž
JA RAZDOBLJA

I. EKONOSMKI I DRUŠ
TVENI POKRET

Nema ničega bujnijeg, bogatijeg suprotnostima i tako kadrog da zbunjuje, kao š to je razdoblje, š to se
proteže od poč etka XIV. st. do otprilike polovine XV. st. Čini se, daje tada cjelo evropsko druš tvo od
temelja do površ ine u vrenju. Crkvu su, najprije izmuč enu avinjonskim sužanjstvom, zatim, velikom
shizmom i najzad borbom papa s koncilima, potresali bolni grčevi, kojima su Wyclifova i Husova hereza
tek najstraš nije pojave; u isto vrijeme, Francuska i Engleska ratuju, carstvo preživljava konač nu fazu
rasula usred borbi, š to ih među sebom vode suparničke kuće prepiruć i se za Njemačku;, Italija je
razmrvljenija no ikada i obuhvać a sve tipove drž ava i sve vrste politike; slavenske drž ave reagiraju na
germanski nalet i suzbijaju ga, a Turci se koriste unutraš njim kavgama na Zapadu, osvajaju Balkanski
poluotok i zauzimaju Carigrad. Uporedo sa svim tim presudnim događajima, narodima potresaju
socijalne pobune, razrivaju ih ž estoke stranač ke borbe ili ih obuzimaju negodovanja i nemiri, koji se
nekad oč ituju u tež nji k reformama, a nekad u tlač enju, kojim moćnije klase ugnjetavaju slabije.
Svagdje vlada uznemirenost, u duhovnom ž ivotu kao i u politici, u politici kao i u vjerskom ž ivotu, i ta
je uznemirenost, č ini se bila veoma srodna zbrci. Ljudi trpe, ali se viš e komeš aju, nego š to bilo kamo
napreduju. Svijesno osjeć aju same te nevolje. Žele im izbjeć i, ali ne znaju ni kako, ni kuda. Ne
raspolaž u ničim, š to bi moglo nadomjestiti tradiciju, koja tiš ti ljude, a koje se ne umiju otresti. Kako
god su stara shvać anja poljuljana, ona, ipak ž ive i dalje, pa ih susreć emo svuda, doduš e preinač ena i
izmijenjena, ali ipak bez premjena, koje bi sezale do temelja. U svojim osnovnim svojstvima, crkva;
drž ava, druš tvene
i ekonomsko ustrojstvo ostaju za tih stotinu i pedeset godina isti, kakvi su bili i na kraju XIII. st. I za
njih vrijedi ono isto, š to i za umjetnost i znanost. Gotičko graditeljstvo i skolastika jošsu, dovoljno jaki
da i dalje daju zanimljiva djela; ali doba njihovih majstorskih ostvarenja proš lo je. Nastojanja na svim
stranama, dovode samo do neuspjeha. Jasno se osjeća, da svijet čeka na preporod. Ali zora svić e
polako, usprkos pojedinim zrakama svjetlosti; š to se ovdje ili ondje ipak probijaju. Ljudi toga
vremena, nemirni su, nervozni i bolni. Nitko ne dosiž e veličinu. Oč ito je ako uporedimo na pr. Ivana
XXII ili Klementa VII sa Inocentom III ili Bonifacijem VIII.; ili Karla V. s Louisem Svetim; ili cara Karla IV.
s Fridrihom II! Nema sumnje, sve su to zanmljive i privlačne ličnosti, ali je njihova razina
drugorazredna. Nikoga od njih ne mož emo smatrati utjelovljenjem njihova doba, jer tom
nepostojanom doba nedostaju bašjasna, samo njemu svojstvena obiljež ja, nedostaje, mu ideal, kojim
se nadahnjuje i koji ž eli postiti.

Ako želimo jednim pogledom obuhvatiti cjelinu toga vremena, upadaju nam u oč i kao najizrazitija
novost revolucionarne tendencije toga doba. One nigdje ne pobjeđuju, ali ih mož emo opaziti na svim
područjima. Svi tradicionalni autoriteti izlož
eni su raspravljanju i napadima: pape i kraljevi, kao i
zemljoposjednici i kapitalisti. Osnovne mase naroda; koje su dotad podnosile ili pomagale vlasti sad
podižu ustanke protiv nje. Nijedno doba prije ovoga nije dalo toliko tribuna demagoga, agitatora ili

173
reformatora. Uostalom, u svemu tome nema nikakve cjelovitosti ni povezanosti! Krize su bile
mnogobrojne, i ž estoke; ali kratke i raspršene. Bili su to simptomi nezdravog druš
tvenog stanja, koje
međutim ljudi ne osjeć aju svuda jednako, a i ono se samo na različitim područjima izraž
ava različito.
Ako ž elimo shvatiti razvoj i domet tih kriza, potrebno je da razmotrimo, kako su se one izraž vale u
najopćenitijim i najjednostavnijim pojavama druš tvenog života, to jest, na području privredne
djelatnosti.

Ako u tom pogledu ovo razdoblje uporedimo s onim, š

to je donio preporod trgovine i pojava gradova,
onda nemamo istaći nikakvu bitnu novost.

Poslije osnutka talijanskih kolonija na Istoku i njemačkih gradova na obalama Baltičkoga mora,
evropski se okvir viš
e nije proš
irivao, počevši od kraja XIII. st. i od prvih godina XIV. stanovniš
tvo viš
e
nije raslo. '

Venecija na jugu i Bruges na sjeveru ostaju i dalje dva najaktivnija poslovna središ ta: u prvom se
susreću Istok i Zapad, a u drugom trgovci sa sjevera s trgovcima iz Italije. Nijemci iz juž ne Njemačke
imaju u Veneciji svoj »fondnco« (stovariš te) isto, onako, kao š to njemač ka »Hanza« ima svoju
poslovnicu u Brugesu.

U Italiji se razvija pravi kapitalizam; međutim njega sve viš

e sputavaju sve usogrudniji ekonomski
zahtjevi gradova.

Flamansko suknarstvo na sjeveru i firentinsko suknarstvo na jugu jošsu, uvijek, kao i u XIII. st., dva
velika središta prvenstveno izvozne
industrije. Pamuk tek poč inje ulaziti u uporebu. Ne oč ituje se niakav tehnički napredak. Radni alati i
postupci jošsu uvijek gotovo isti kao i u starom Egiptu. Bač va za usoljenu haringu koja je izumljena
krajem XIV. st. u Holandiji, čini se da je jedna važ
nija novost, koju treba zabilježiti.

Istina je, promet se razvio. Kopneni su putovi doduš e i dalje općenito loši, ali, plovidba ostaje sve
važ nija; brodovi su sve veći i odlaze na sve duza potovanja. Od poč etka XIV. st. venecijanska i
đenovske galije plove sve do Brugesa i do Londona. Baski i Bretonci polaze da obalne plovidbe duž
obala Atlnskog oceana, i ondje trguju Hanzini »Coggersi« plove po cijelomom Sjevrnom i Baltičkom
moru. Holandija i Engleska imaju zasad jošsamo jedan cilj lokalnu plovidbu,
Promet novca jošje, zanač ajniji od prometa proizvoda i živežnih namirnica. Njime se objaš njava, š to
je kovanje zlatnog novca od kraja do kraja XIV. St. redovita pojava u Francuskoj, Flandriji, Engleskoj,
Poljskoj i Ugarskoj. Pod utjecajem talijanskih trgovaca, koji su promet novcem usavrš ili veću XII. st.
on je i dalje nepredovao.

U prvoj polovini XIV st. pojavljuje se mjenica uz potvrdu.68Pegreni piš e svoju knjigu Practica della
Mercaturra. Vođenje dvostrukog knjihvodstva čine se potječe iz 1494. Ali kako god te č injenice
zanimljivije, one nisu dovoljne, da bi mogle obiljež iti poč
etak nekog novog doba u ekonomskoj
povijesti. One neprosto odaju tendenciju prema razvitku kapitalizma, trgovine, i poslovanja ali ako
razmotrimo to doba u cjelini onda ćemo bez monogo truda otkriti, da je ipak jedno od njegovih
najočitijih obiljež
ja bašneprijateljstvo prema kapatalizmu. Ovo vrijedi svagdje osim u Italiji.

Razlog tome treba traž iti u razvoju, kroz koji je prošlo građanstvo, t. j. ona klasa, koja je nosilac
sveukupne trgovačke i industrijske djelatnosti. Osim veoma rijetkih izuzetaka - koje od kraja XIII. st.

68
La lettre de, change avec acceptation, je takva mjenica, koju platac po
tvrđuje posebnom potpisanom potvrdom, i tako jošjednom priznaje svoj dug i obavezuje se da ć
e isplatiti mjenicu na dan
njezina dospjeć a. - Prev

174
najizrazitije predstavlja Venecija - u svakome gradu umjesto prevlasti patricija viš
e ili manje potpunu
prevlast stiču cehovi.

Ako obrtnicima i ne polazi za rukom da se doč epaju mjesne političke uprave, uspijevaju bar u tome, da
organizaciju opć inske privrede
podvrgnu svome utjecaju. A to znač i, da kontrolu nad njom umjesto velikih trgovaca preuzimaju mali
proizvođač i. Zbog toga i duh, koji tu privredu nadahnjuje, doživljava preinaku, koja je s tim u skladu.

Cehovi su u poč etku grupacije slobodnih obrtnika iste struke, koji su se udruž ili da brane svoje
zajednič ke interese. U pogledu njihova cilja, mož emo ih s punim pravom uporediti sa slobodnim
sindikatima u naš e doba: Njihov je glavni posao, da propisima reguliraju konkurenciju: Svaki pridoš lica
mora postati č lanom njihove korporacije; u protivnom slučaju izvrgnut je bojkotu. Razumljivo je, da,
su ovakve okolnosti morale u poč etku izazvati, mnoge nemire i borbe između udruženih obrtnika i
nepokornih, koji su odbijali da ž rtvuju svoju slodbodu. Opć inska je vlast bila isto tako zainteresirana
kao i obrtnic, i sami, da ti neredi prestanu. Da se to postigne, bilo je dovoljno, dati cehovima zakonsku
potvrdu, to je, drugim riječ ima, znač ilo, pretvoriti ih od slobodnih, sindika ta u obavezne, koje
opć inska vlast priznaje. Najstariji primjeri te preobrazbe potječ u iz XII. st. u početku, XIV; , to je već
opć a pojava, i buduć i da isti uzroci dovode do istih posljedica, cehovska se organizacija proš irila po
cijeloj Evropi. Otad je u svakome gradu svaka obrtnič ka struka, monopol povlaš tene skupine majstora.
Pojedinom stukom mogu se baviti samo oni, koji usluž beno primljeni u tu skupinu kao njezini č lanovi.
U tim osnovnim crtama, organizacija je posvuda ista. Između francuskoga »metier«, flamanskog
»ambacht«, engleskog »craft«, talijanskog »arte« i njemačkog »Zunft« postoje samo površ ne razlike,
koje potječ u od različ itih običaja u pojedinim zemljama ili različ itog stupnja autonomije, koju
korporacije už ivaju u odnosu prema gradskoj vlasti. Kod germanskih kao i kod romanskih naroda sama
bit njihova je ista. I ovdje, kao i kod svih temeljnih pojava evropskog ž ivota, nacionalni element
zadrž ava samo ulogu ukrasa; bitna svojstva nastaju tako, da ih iste okolnosti nužno nameć u opć oj
ljudskoj naravi.

Cehovi imaju posvuda svoje glavare (dekani, sindici; vinders,i t. d,), Njihova vlast ima služ beni
karakter. Cehovi svagdje izrađuju stručne propise i bde nad njihovim izvrš avanjem; svagdje imaju
pravo sastajanja, svagdje su pravna osoba, koja, je vlasnik zajedničke, blagajne, zajednič kih prostorija
i najzad, njihovo je članstvo posvuda razvrstano na jednak nač in. U svaki se ulazi u svojstvu nauč nika,
zatim se uspinje na rang pomoćnika i najzad postiž e rang majstora.

Po opć em pravilu majstora treba zamiš ljati kao vlasnika radionice, u kojoj su pod njegovim vodstvom
namješ tena dva pomoć nika i jedan naučnik. Takav je majstor najpotpuniji tip obrtnika, to jest,
nezavisnog malog proizvođač a, koji radi u svojoj kuć i. Sirovina koju obrađuje, pripada njemu, i on
proizvode, koje je iz nje nač inio, prodaje iskljuuč ivo u svoju korist. Građani njegova grada i seljaci, iz
bliže okoline - to su oni potroš ači, koji mu omogućuju da ž ivi. Mali razmjeri njegove proizvodnje i
njegova kapitala u skladu su s uzinom trž iš
ta. Da bi se mogao održ ati, važno je da se s uspjehom zaš titi
od konkurencije, i to ne samo od izvanjske konkurencije s tuđeg područ ja, nego i od unutranje
konkurencije svoje subrać e. I baštome se cehovi posvećuju prije svega drugoga. Da bi osigurali
nezavisnost majstora, oni na zanimljiv nač in skučuju i okivaju propisima njegovu slobodu. Ekonomska
podlož nost svakoga od njih jamstvo je za dobrobit svih. Otuda oni pomno određeni, i točni propisi,
kojima oni vež u svakog pojedinog obrtnika: zabranjeno je prodavati uz niž u cijenu od one, koju
utvrđuju propisi; zabranjeno je raditi kod umjetnog svijetla, služ iti se neuobičajenim alatom, mijenjati
tradicionalnu tehniku, upoš ljavati, više ili radnika nego š to to č ine susjedi, zabranjeno je da rade
obrtnikova ž ena ili njegova malodobna djeca, apsolutno, je zabranjeno služ iti se reklamom ili hvaliti
svoju robuna štetu robe drugog obrtnika.

175
Time svatko dobiva svoje mjesto pod suncem, ali to je mjesto strogo odmjereno i nitko ne mož e da ga
zamijeni ili napusti. Uostalom, nitko na to i ne pomiš lja. Jer sa sigirnšću egzistendje u skladu je
umjerenost želja. Cehovi su donijeli sitom građanstvu okvire, koji su divno prilagođeni njegovoj naravi.
Nema sumnje, ono nije nikad bilo tako sretno, kao , pod njihovom zaš titom. Cehovi su za nj riješ ili
socijalno pitanje;. ali je to rješ
enje, vrijedilo samo za to sitno građanstvo. Oni su mu pribavili jamstvo
protiv konkurencije, ali su mu isto vrijeme dali jamstvo i protiv upletanja kapitalizma. Sitna je
proizvodnja sve do Francuske revolucije ostala tvrdoglavo vjerna tim korporacijama, koje su tako
uspješ no čuvale njezine interese. Malo se ekonomskih, institucija odrzavalo tako uprno.

Prva polovina XIV. st. je vrijeme najveć eg dometa cehovskih organizacija. Ali uporedo njihovim
razvojem, sve su se viš e isticala dva osnovna obilježja njihova ustrojstva: monopol i povlastica. Svaka
skupina obrtnika domiš lja se svim silama, kako da usavrš i protekcionizam, kojim se okruž ila kao
bedemom. Pridruž ivanju novih, č lanova postaveljaju se sve već e zapreke; naukovanje postaje sve duž e
i tež e, a sticanje majstorskog zvanja sve skuplje, tako da siromaš ni pomoćnici gotovo više i ne mogu
računati, da će, ga postići. Poč inje se javljati neka vrst industrijskog maltuzijanizma, koji mjesno
trž iš
te potpuno predaje malom broju majstora, kojima je nepostojanje konkurencije sad jošsamo,
nagrada za nesmetano izrabljivanje potroš ač
a. Nema sumnje, da je prestanak porasta gradskog
stanovniš tva, koji kao opću pojavu mož emo ustanoviti oko 1350., nadoš ao kao posljedica,
korporativnog ekskluzivizma, koji je malo pomalo onemoguć io seoskom stanovniš tvu da se naseljava u
gradu. Ali i u samom gradu, u krilu građanstva, uzdiž u se brojne ž albe i jedan se zanat baca na drugi
optuž bama, izvrgavajući, poruzi isti onaj pretjerani monopol kod drugoga, koji mu se u vlastitim
redovima ne č ini vrijedan osude. U isto vrijeme, prvobitno bratstvo među obrtnicima ustupa mjesto
sve već oj suprotnosti među majstorima i pomoćnicima, koji sve viš e padaju na razinu obič nih
nadnič ara. Izbijaju pobune, š trajkovi, i u mnogim se zemljama osnivaju udruž enja pomoć nika, u koja
se ujedinjuju radnici, da zajedinčki. brane svoje interese protiv gazda. Ukratko, zloupotrebe su, tako
oč ite, da se od poč etka XV. st. ovdje ili ondje javljaju glasovi, koji zahtijevaju ukidanje cehova i
slobodu zvanja.

Polož aj je bio mnogo ozbiljniji u suknarskim gradovima, koji su,

kao Firenca u Italiji ili kao flamanski ili brabantski gradovi na sjeveru, imali pravu izvoznu industriju.
Organizacija zanata, prilagođena obrtnicima, koji ž ive od mjesnog trž išta, očito nije bila kadra da
zadovolji potrebe radnika, š to proizvode masovno i za neogranič eno trž ište. Bilo je nemoguć e zaštititi
od utjecaja kapitala one tkalce, valjač e, striž
ač e - bez obzira, bili to majstori, ili pomoćnici - koji su u
gomilama ž ivjeli i radili u ulič
icama Garida, Brugesa ili Ypresa, ili u vicoli uz obale Ama. Ovdje je
obrtnik nuž no podlož an veletrgovcu, koji mu dobavlja vunu i uč ije se ruke vrać a fabricirani proizvod,
poš to je proš ao kroz različite radne postupke. U pogledu vanjske forme prizor je isti, kao i kod drugih
obrta, kućni rad prevladava tu kao i drugdje. Ali je gazda ovdje i sam tek nadničar, koji upoš ljuje
druge nadničare. Tome treba dodati, da suknarskih radnika ima na stotine, pa čak i na tisuće, umjesto
onih nekoliko desetina osoba, kako je to kod onih zvanja, koja služ e opskrbi gradskog stanovniš tva.
Međutim velika trgoovina, koja upoš ljulje sve te ruke, podlož na je krizama. Ako nadođ e rat ili bude
zabranjen izvoz engleske vune, nastaje nezaposlenost sa svom svojom bijedom. Čak u normalno
vrijeme prepirke oko nadnice neprestana su pojava, bilo između trgovaca - poduzetnika i vlasnika
radionica, ili između ovih njihovih pomoć nika. Zbog svega toga, suknarski radnici u gradovima, gdje ta
proizvodnja radi za znatan izvoz, svojim polož ajem veoma podsjeć aju na moderni proletaijat. Oni su
usto organizirani proletarijat. I oni su, naime, kao i obrtnici u i pravom smislu te riječ i, također
okupljeni u korporacije, koje doduš e nevjeerojatni zahtjevi velike, trgovine spreč avaju da ovladaju
tržištem i da propisima odrede cijene i nadnice, ali koje im bar daju snage da se usprotive prevelikoj
eksploataciji i da se uzajamno pomažu u vrijeme krize.

176
Korporativna organizacija dovela je i do politič kih posljedica: cehovi su preoteli upravu u gradovima
patricijskoj oligarhiji, koja je u njima vladala u XIII. st. Viš e nije bilo moguće da nekoliko
zemljoposjednič kih i trgovač kih porodica, koje su sjedjele u sudskom i opć innskom vijeć u, isključivo
upriavjaju i donose propise o proizvodnji i trgovanju, da određuju poreze, osobna davanja i t. d. Ali
one nisu napustile svoj polož aj bez otpora. Njihova je vladavina bila u punom smislu riječ i klasna
vladavina; ona je uporno nastojala, da se održ i. Cijelo XIV. st. ispunjeno je borbama izmeđ u »velikih« i
»malih« oko posjedovanja opć inske vlasti. Nameć e se upoređenje između te borbe i one koju je u XIX.
st. potaklo pravo glasa u parlamentu. Na obje strane masa je isklječena iz prava da upravlja vlastititim
poslovima, pa ga strastveno nastoji steći. Duboki uzrok obiju kriza isti je. Premda su obič aji, osjećaji i
shvaćanja bila različ ita, patriciji su u osnovi branili od cehova onu istu prevlast, zbog koje su se
parlamenti naš eg vremena, zasnovani na cenzusu, tako dugo i uporno borili protiv općeg prava glasa.
Problem demokracije do temelja je uzbuđivao i XIV. kao i XIX. st. Samo š t.oje demokracija naš ega
vremena vladavinski sistem, koji priznaje politič ka prava svakom stanovniku. Naprotiv, u onim malim
drž avama, kao š to su srednjovjekovni gradovi, taj je pojam razmjerno suž en; on je isto tako uzak,
kako su nedaleke i granice grada. Drukč ije nije ni moglo biti. Druš tvo je bilo suviš e rascjepkano, suviš e
neskladno, suviš e lokaliziran o, a da bi osjeć aj opć e slobode mogao prevladati. Grad je mali, zatvoreni
svijet, koji živi sam za sebe, nehajan za osjeć aje i interese klasa, koje su mu tuđe. Obrtnik je isto tako
građ anin u strogom smislu riječ i, kao i patricij; isto tako kao i
patricij razumije i brani samo interese svoga grada od svih onih, koji nisu č lanovi njegove komune. Ne
poznaje onaj duh prozelitizrma, koji izjednač uje i ne mari za mjesne skupine kao ni za pravno
određene klase, na koji nas je navikao moderni rež im demokracija, te ga smatramo neizdvojivim
sastavnim dijelom svake puč ke vladavine. Ustvari pojam demokracije, kako je shavaća srednjovjekovni
obrtnik, zapravo je demokracija za povlaš tene, budući da je sveukupno građanstvo, u poređenju s
tadaš njim seljaš tvom također, samo povlaš tena klasa.

Uostalom, potpuno demokratski rež im pobijedio je samo u malom broju gradova. Većinom su borbe
završ ene kompromisom. Patriciji su dragovoljno ili pod pritiskom buna, ustupilimjesto cehovima, pa su
doneseni ustavi, koji usprkos svojim bezbrojnim razlikama u pojedinostima, ipak omogućuju, da već inu
njih obiljež imo kao ustrojstvo, koje je organiziralo neku vrst predstavniš tva različ itih interesa. Budući
da su ti interesi postigli ravnotež u, ti su se ustavi većinom ukoč ili i prestali razvijati. Sigurno je, da je
gradsko zakonodavstvo bilo mnogo aktivnije i bogatije novostima u XIII., nego u XIV. st. Te
demookracije privilegiranog sitnog građanstva obiljež ava sebičnost i protekcionizam. Gradska politika
postaje jošekskluivnija nego š to je to prije bilo svagdje ondje, gdje ona nije morala kao š to je to bilo
u Francuskoj i Engleskoj - voditi rač una o drž avi. Cilj te politike sastojao se u tome, da gradovi
postignu potpunu politič ku slobodu i postanu slobodni gradovi, kao š to je to bilo u Njemač koj.
Ekonomski polet je također osjetio posljedice takve politike. Kapital je bio opkoljen nepovjerljivim i
uskogrudnim zakonodavstvom, pa se mogao razvijati samo izvan njegova okvira, na područ ju
međumjesne trgovine, koju ono ne pogađa. Na tom području jošuvijek nastaju neka bogatstva, ali se
čini, da su ona manje brojna, nego u prethodnom stoljeću. Mjesni patricijat nema viš e nikakve uloge u
razvitku kapitalizma i pretvara se u klasu rentiera. Pokraj njega pojavljuju se novi ljudi, koji se
doomiš ljaju, kako da zaobiđti zapreke protekcionizma; međutim, izuč avaanje njihove aktivnosti pada
veću iduć e razdoblje povijesti.

Ali svi gradovi nisu bili istoga tipa i u svima nije je vladao isti duh.
Nije svagdje prevladalo sitno građanstvo, i ondje, gdje je izvozna industrija stvorila proletarijat, prizer
je posve drukč iji. Izrazit primjer takvih prilika je vrenje u krilu firentinske demokracije. Tu se zaista
vladavina ceheva ne može ukorijeniti tako jednostavno kao drugdje.

177
Skupina onih, koji se bave vunenom i drugim izvoznim industrijama, suviš e je jaka. Potrebno joj je
posebno mjesto. I zaista, poč evši od 1282., ustav uklanja iz gradske uprave plemstvo i vlast predaje
šestorici priori delle arti, koji preizlaze iz dvanaest velikih obrta, a svaki, predstavlja jednu od š est
gradskih č etvrti. Ti se prvaci smjenjuju svaka dva mjeseca. Ustvari, to je vladavina trgovaca i
tvornič ara, vladavina t.zv. popolo grasso. Naprotiv, popolo minuto je druš tveno potlačen. On 134l,
pomaž e Gauthiera de Brienne, i ovome polazi za rukom da sruš i plutokrate s vlasti i da zavlada kao
tiranin; ali većdvije godine poslije toga protjeran je, Popolo grasso ponovo preuzima vlast. Godine
1378. Sruš io ih je silovitim udarom demekratski ustanak cimpa69, koje je predvedie vunarski ceh. Ali
popolo grasse opet se vraća na vlast.

Isto je bilo i u flamanskim gradovima. Od poč etka XIII. st. tkalci i valjači rogobere protiv patricijske
vlasti. Patriciji se oslanjaju na Francusku. Bitka kod Courtraia ustvari je socijalna pobjeda obrtnika. Ali
njihova se vladavina, koja se oslanjala na vunarske radnike, nije mogla održ ati. Oni nuž no padaju pod
prevlast trgovaca. Zbog toga je u toku XIV, st, doš le do niza potresa i druš tvenih grčeva. Radnici
neeodređeno maš taju o nekom nestvarljivom komunizmu. Među ustaniciima Wata Tylora bilo je i
f1amanskih tkalaca. Bilo ih je i poslije među Husitima, u sekti Adamita. Gand, u kom je bilo viš e
tkalaca nego igdje drugdje, osebito se istič e svojem mrač nom energijom. Pod Louisem de Maele
njihova smienest dosiž e do vrhunca. Punih deset godina oni se kroz č udesne peripetije s uspjehem
odupiru vladaru, plemstvu i svima »bogatim ljudima, koji moraju propasti«. Sa svih strana, svi koji trpe
upiru oč i prema njima. »Živio Gand« viču i u Parizu i u Reuenu. Činilo se, da ugrož avaju cio druš tveni
poredak, pa je trebalo da im sam francuski kralj nanese strahevit poraz kod Roosebeka, god. 1382
Gandski tkalci bili su sigurno najž eš ći pobornici demokracije u XIV. st. Ali njihova energija nije ih
mogla devesti do cilja. Bilo im je nemoguće da izbjegnu kapitalizmu, od kog su trpjeli. Njihovi su
ciljevi bili neostvarljivi. Diž uć i neprestane pobune, neprestano su dož ivljavali poraze. Drugi cehevi
okrenuli su se protiv njih. Valjač i, koji su bili jošsiromaš niji, a koje su oni tlač ili, pridružili su se
njihovim neprijateljima. Rezultat svega toga bio je taj, da su se trgovci i poslovni ljudi približ ili
knezovima i da su poč eli nastojati da industriju premjeste te iz gradova u sela.

Dok je tako unutraš nji ž ivot gradeva bio ispunjen nemirima i promjenama, oni su u vanjskim odnosima
stekli takvu političku važ nost, kakvu nisu imali nikad, ni u koje druge doba, a koju da kaž emo po istini
nisu ni nastojali steć i. Ratovi su pestajali sve skuplji, jer su plačeničke č ete i mornarica imali u njim
sve veću ulogu. Zbog toga su i ratni troš kovi drž ava i vladara postajali sve veći i primoravali ih da svoje
riznice pune iz novih izvora. Stari prihodi viš e nisu bili dovoljni. Mogle se posuđ ivati od talijanskih
bankara, pa su te drž ave zaista i činile; ali to je danosilo i teš ke obaveze. Mogla se smanjivati
vrijednost novca, ali je i ti bio opasan izlaz. Bilo je nemoguće, dekretom nametnuti novi porez; u
najboljem slućaju mogao se stvoriti novi namet na premet. Srednjevjekovna pravna drž ava ne poznaje
financijski apsolutizam. Zbog toga je prvostalo samo jedno, obratiti se treć em stalež u, to jest
gradevima, i traž iti, od njih da razriješ i kesu. Oni su zaista pristali da plate, ali su traž ili jamstvo.
Drž ava zna same treš iti, a ne zna stvoriti vlastite izvore. Potpuno je zavisna o porezu, koji je zapravo
iscrpljuje. Od poč etka XIV, st. pereska nuž nnost dominira politikom vladara i primorava ih da daju
ustupke gradovima i staležima, koji od njih iznuđuju povlastice ili čak postavljaju zahtjev da sudjeluju
u vlasti. Takvo podrijetlo imaju; u Vojvedstvu brabantskom Cortenberš ka povelja, Wallonska povelja i
najzad povelja, zvana »Radosni poč etak«; u oblasti Liegea, Fexhenski mir; u flandrijskoj grofoviji ustav
triju flandrijskih gradova, (Gand, Bruges. Ypres). U Francuskoj je nuž nost,da se uvedu porezi, bila
uzrok nemira u doba Ettienna Marcela. Godine 1355. pokuš avaju državni stalež i ograničiti prava krune,
godine 1413. su pariš ki cehovi nametnuli kralju t. zv. »Kabbš ovsku ordenansu«u Engleskoj je utjecaj

69
Ciompi, naziv za sitnije zanate u Firenci.

178
gradova u parlamentu sve viš e rastao, XIV. st. je doba, u kom građanstvo poč inje dobivati političku
ulogu kao klasa. Ona stiče svoje mjesto pokraj svećenstva i plemstva, 70 I u Aragonu za vladavine Petra
IV. (1336-1387), gradovi također nameću svoj utjecaj kruni. Da porez vodi svoje podrijetlo iz gradova,
jasno se vidi u Španjolskoj, gdje je rat pretiv Maura, za vrijeme Alfonsa XI. Kastilskog (1312-1358),
potakao Burges da formira porez, zvan alcalaba, koji se proslije proš
irio na cijelo kraljevstvo.

To, š to su vladari trebali novaca, uč inile je XIV. st. vijekem parlamentarizma ili, ako hoć eme da se
take izrazimo, vijekom drž avnih staleža. U Belgiji se oni u svim pokrajinama sastaju svake gedine. U
Francuskoj se nameć u također, premda kruna od njih zazire. A svako je zasjedanje stalež a uvijek u
prilog trećeg stalež a. Samo on uistinu pomaže tu ustanovu i koristi se njome, jer ima na raspolaganju
novca. I same on postavlja uvjete i traž i jamstva,

Ali i treći je staležtek povlaš tena klasa; pod njim je već ina naroda, č etvrti stalež, o kom nitko ne
govori, ali koji snosi cio teret. Nema sumnje, njegov je polož aj počevši od XIV. st. lošiji nego š to je bio
za protekla dva stoljeć a. Vidjeli smo, kako je pojava gradova poremetila ekonomski poredak na selu,
kako je sručila domanijaini rež im i uvelike oslobodila zemlju i ljude. Seoske klase razvijaju u to
vrijeme neobič nu energiju: krč e, tlo, iseljavaju se, stanovniš tvo naglo raste. Ali u toku prve polovine
XIV. st. sve se to zaustavlja. Iseljavanje nema viš e ciljeva: sva su mjesta zauzeta (u istoč noj
Njemač koj), a gradovi se zatvaraju. Porez postaje sve, tež i i neprestano raste. Osim toga, radnih ruku
ima viš e nego posla, pa za to polož aj seljaka postaje sve gori. Takvim prilikama okoriš tava se plemstvo
i pokuš ava da uspostavi svoja stara feudalna prava i uopć e, da iskoriš tava seljaka, s kojim viš e nema
onih patrijarhalnih odnosa, koji su postojali u domanijalno doba. U primorskoj Flandriji buknuo je
straš an ustanak i pustoš io od 1324.do 1328. Seljaci progone vitezove kao divlju zvjerad i odbijaju
plać anje desetine. U pjesmi »Kerelslied« oč ituje se prava socijana mrž nja. To strašno vrenje završ ilo
se pokoljem kod Cassela i velikim konfiskacijama. U Francuskoj je 1358. izbio ustanak, poznat pod
imenom »ž akerija« (Jacquerie). Priznajem, da je ondijdom posljedica nevolja, koje je donio rat, ali on
isto tako odaje duboko neprijateljstvo, koje je vladalo međuseoskim masama i plemstvom, pa je, dakle
morao imati općenitije i dublje uzroke. Engleski ustanak 1381., o kom smo najbolje obaviješ teni, izbio
je u osnovi zato, š to je plemstvo namjeeravalo da se vrati prijaš njem kuluku, ž eleć i tako izbjeći
porastu nadnica, koji je bio posljedica crne kuge. U Njemač koj će sličan pokret izbiti tek u početku
XVI. st. Pa ipak, polož aj seljaka oč ito se pogoraš ava većod kraja XIV. st., a osobito, č ini se, na jugu.
Plemstvo se okoriš tava njihovom nestaš icom zemlje, da ih potlači.71

U to je vrijeme prevladao opć i prezir seljaka, koga smatraju nekom vrstom roba (helota); koji je
isključen iz druš tva. U XIV. st. viš e nema povelja o seoskim slobodama, osim u nekim novim
područ jima, kao što je, na primjer, sjeverna Holandija. I gradovi tlač e sela budno pazeć i da ondje
uniš te svaku industriju. U XIV. st. Gand neprestano organizira oruž ane pohode, koji treba da u selima i
seoskim burgovima uniš te tkalač ki obrt i uređaje za valjanje sukna. A samostani ne brane viš e
»villane«, svojom nekadaš njom socijalnom zaš titom; nego doprinose, njihovoj bijedi ubiruć
i desetinu.

Međutim, i plemstvo prož ivljava isto tako ozbiljnu krizu. Ono i dalje zadaž
ava, stare viteš
ke oblike, ali
njime više ne, vlada isti duh. Njega je nestalo u isto vrijeme, kad su završ eni križarski ratovi. Od
nekadaš njeg idealizma drž im da je ostala jošsamo izvanjska udvornost u vladanju. Vjernosot senoru
jošje samo prazna riječ. Za viteza je sad

70
U XIV. St, otpoč
inje važ
nost finacija u politici.
71
Pobjedu ljudi iz kantona Schwyz, Uri i Unterwaldennad vojvodom Leopoldom Austrijskim ne mo ž emo smatrati socijlnim
ustankom. Prije se tu radi o sloobodnim selj acima, koji ž
ele sač
uvati svoju nalik na borbu Frigijaca protiv holandskih
grofova, koja je 1345. završila bitkom kod Staavorena

179
prvenstveno važ no jedino njegovo leno. »Priznavanje podaničke duž nosi« sad je, tek lijep izraz, i nema
gotovo nikakve već e važ nosti od obične ukinjiž be. Ostaje jošjedino vojničko obiljž je plemstva kao
klase. Ali ono, č esto poprima oblik plač ničke vojne služ ne. Vitezovi, s obala Rajne, iz Austrije, iz
pokrajine Hesbaye*72 unajmljuju se u služ bu francuskom kralju većod poč etka XIV. st. Pojavljuju se
vitezovi-lutalice, koji se tuku posvuda i u svač ijem interesu bez razlike; velik broj takvih, vitezova
opisao je Froissart. To su profesionalni vojnici, koji se ne razlikuju mnogo od condottiera, vođa bandi,
pljačkaš a po zvanju, za koje je ratovanje unosan posao. Duguesclin, jedna od najtragič nijih pojava,
među tim vitezovima, čisti je vojnik. Pisanje »chansons de gestes« prestaje ili ponavlja stare sadrž aje.
Tadaš nji ljudi čitaju pripovijesti o vojnim pohodima u povodu bilo kakva razloga, za bilo č iji računi
glavno je da donose lijepu dobit, da ima svetkovina i ž ena, kako nam to pripovijeda Froissart. U biti, ti
su ljudi pustolovi; u većini slučajeva više su surovi, negoli hrabri. Osim toga, oni su i sportisti, dokaz
tome su turniri, pa, zatim zimski lov na ljude u Litvaniji, pa č ak i takav pohod, bo š to je bio onaj, š to
su ga poveli protiv Nikopolja, da bi 1396. dož ivjeli poraz u bici s Turcima. Isto su tako izveli prepad na
Granadu. '

Položaj je bio joši gori ondje, gdje su se sačuvali suroviji obič aji, kao što, je to bilo u Njemačkoj.
Tamo se »Raubritter«, neka vrst taliijanskoga »bravo«, služ i izgovorom t. zv. Fehden (privntni ratovi),
pa ucjenjuje i pljačka okolinu. To je razbojnik, surov prema trgovcima i tiranin prema seljacima, š to
stanuju podno njegova burga, ali koji bježi pred husitima ili pred švicarskim seljacima.

Jer sad bitke ne dobiva viš e to vojno plemstvo. Topniš tvo, koje počinje unosi ti svoj glas u ratnu buku
prilikom bitke kod Crecyja, ima u vojnim pohodima jošuvijek sporednu ulogu; pješ adija, naprotiv,
postepeno zauzima ono mjesto, koje je izgubila poslije karolinš kih vremena. Ona je kod Courtraia
uniš tila francusku konjicu; poč evš i od 1315.,ona zapravo postiž eš vajcarske pobjede; u njoj je snaga
engleske vojske, jer se č ete engleskih strijelaca sastoje od pješaka; tehnika Ivana Žiš ke, koji stupa na
čelu husita, osniva se na upotrebi pješ adije. Zbog toga se uloga plemstva i viteš tva neprestnno
smanjuje, premda se naoko ne č ini da je tako. Veoma je karakteristič no, da je Jeanne d'Arc, taj naj
čišć i vojnički lik onoga vremena, bila seljakinja. Ali pored toga, š to je plemstvo bilo u opadanju u
vojnič kom pogledu, blio se ne odlikuje ni drugdje. U vladanju zemljom nema uopće nikakve uloge. Ono
se viš e ne izobraž ava, kao nekoć. Oč ito je, da njegove usluge viš e nisu u skladu s polož ajem, koji
zauzima.A to se utoliko viš e istič e, što je polož aj plemstva zapravo pogodniji no ikad. Visoke
sveć enič ke službe i kaptoli postaju monopol, mlađih sinova u plemić kim porodicama. Demokratskog
karaktera crkve nestaje. Uzmimo kao primjer kanonike, kao š to su bili Ivan Lijepi i Froissart, pa
biskupe, kao š to je bio Adolf de la Marek! Po tome se vidi, da je među visokim klerom prevlado dubok
pad obrazovanosti i morala; on se pretvorio u kler, odan svjetovnjač kom ž ivotu po ukusu tadaš njeg
vremena.

Ako te pojave razmotrimo izbliza, zar ne ć emo kod plemstva; u njegovoj cjelini, zapaziti slič nu
tendenciju, kao š to je ona, koju mož emo utvrditi u redovima patricijata po gradovima? Ni plemstvo ni
patricijat više se ne razvijaju. Oni se, da se tako izrazimo, smješ taju na steč enu položnju. Obuzima ih
samo jedna briga: da msač uvaju svoje povlastice i svoja imanja. Kod njih viš e nema, idealizma, a ima
veoma malo nezainteresiranosti. Mislim pritom na velike primjere saamoprijegora iz toga doba: na
građ ane Calaisa, na Etienna Marcela, na van Arteveldea. Među svima njima nema ni jednoga plemić a!
Ljude kao š to su bili Simon od Monforta (Englez), Villehardouini ili Joinnville, ne susrećemo više u XIV.
st. Društvene navike prekrivene su vanjjskim sjajem otmjenosti; a ispod njega, one su ustvari surove.
Dovoljno je proč itati Froissarta, pa da se vidi, da ti plemići prije svega ljube novac. To su prilič no
surovi uživač i života. Ni, jedan se između njih ne ističe pobožnoš ću ili dobročinstvima. A tu jošgovorim
o onima, koji se upleću u zbivanja u svijetu. Drugi međutim love, upravljaju svojim imanjima i tlač e

72
Belgijska pokrajina između Meuse i Sehelde. – Prev.

180
seljake. Začudno je ustanoviti, koliko je to plemstvo, tako brojno u XIV. i u poč
etku XV. st. bilo,
zapravo besplodno.

No ipak, preko toga starog feudalnog i viteš kog sloja počinje se š

iriti novi talas. U XIV. st. vidimo, kako
se stvaraju prve pojave onoga, š to bismo mogli nazvati dvorskim plemstvom. U XIII. st. ono jošne
postoji. Nema sumnje, kraljevu okolinu č ine i tada, kao i uvijek, plemić i. Ali je njihov polož aj
nezavisan o dvoru. Oni na njemu imaju ulogu kraljeve pratnje. Nisu č lanovi njegove kuće. U franačko
doba postojala je kraljevska kuć a. Bila je to dosta nejasna mješ avina dostojanstvenika i služ itelja,
kojih su se imena sač uvala u nazivima velikih č asnika krune. Ali otkako je monarhija ojačala, oni su
iscezli ili su se pretvorili u č inovnike ili u ličnosti državnog aparata. Nasljednosti njihovih služ bi, koja ih
je vezi vala uz kralja, nestalo je. Njihov je razvitak otpočeo tako, da su najprije bili kraljevska,
posluga, sastavaljena od neslobodnih ljudi, zatim su se u feudalno doba pretvorili u velike ličnosti s
nasljednim pravom, da bi iš čezli, čim se obnovila kraljvska vlast. Ali. snaž no kralJevstvo, koje je
poč evš i. od XII. st. uništilo nekadaš nji dvor, moralo je sada oko sebe stvoriti novi.

Smatram, da njegova jezgra nije bila plemić ka, nego puč ka. Bili su to savjetnici, služ
itelji u novč anim
pitanjima, u pogledu odijevanja, i t. d a,pored njih bilo je joši nekoliko sveć enika. Ali zar kralj mož e
biti okružen puč anima? Dvor je uvijek boraviš te plemstva. Zbog toga je kralj svojim č asnicima i
službenicima počeo davati plemstvo. Bilo je to novo plemstvo, posve različ ito od nekadaš njeg
ratničkog viteš tva. Sad se ono ističe prije civilnom služ bom, inteligencijom ili naobrazbom, negoli
vojnom službom i hrabroš ću. I to je novo plemstvo ovisno isključivo vladaru. Prvobitno je svaki vitez
mogao »dati oruž je« nekom drugome. U XIV. st viš e nije tako. Sad je kralj jedini izvor plemstva i tako
će ostati sve do kraja »starog rež ima«. Sve što dobiva plemstvo od XIII. st. dalje dobiva ga samo od
njega. Plemići po odjeć i (nobelesse de robe) stiču mjesto pokraj plemić a po maču (nobless d'epee).
Takvi su bili kancelar Rolin, Jacques Coeur, i mnogi drugi.

Ta, je novost u druš tvenom pogledu izvanredno važna. Ona je, po mom miš ljenju, spasila plemstvo,
koje je kao vojnička kasta bilo u opadanju i viš e se nije moglo obogać ivati, jer je u pravnom pogledu
bilo sve potpunije zatvorena kasta. Po sredstvom tih doš ljaka u njezine su redove pristizali novi ljudi, i
to redovito veoma bogate lič nosti, koje su svoje blagostanje imale zahvaliti sudjelovanju u vlasti. Staro
ih je plemstvo preziralo, ali su ga bašoni spasili.

I tu se ponovo susrećemo s utjecajem tradicije. Plemstvo po odjeć i bilo je po svom odgoju i po svom
bavljenju, neka vrst laičkog sveć ennstva. Ono nema ničega zajednič kog sa starim plemstvom, u koje se
uklapa. Pa zaš to se onda u nj uvrš tava? Zato, š to u tadašnjem druš tvu nije za nj bilo drugoga mjesta.
Buduć i da je potjecalo s dvora, ono nije moglo ostati u krilu građ anstva, koje bi, zadrž alo svoj utjecaj
na nj i nastojalo da ga odvoji od vladara. Što su dakle, mogli uraditi? Da uđu u sveć enički stalež ? Neki
između njih učnili su to, i kao nagradu dobili biskupije; i kardinalske š ešire. Ali za druge je u tom
druš tvu, u kom se među puč ane ubrajalo samo seljaš tvo, preostajao samo plemić ki stalež. Tako se,
nuž nim, premda neprirodnim procesom visoko upravno osoblje pridruž ilo kao dopuna druš tvenoj klasi,
koja je po svom podrijetlu bila, potpuno vojnič kog karaktera. Njegove druš tvene navike i njegovi
interesi stopili su se s interesima te vojničke klase. Time je plemstvo proš irilo i poboljš alo svoj položaj.
Ono je otad obuhvaćalo svu druhvenu elitu. Doličan č ovjek mogao je pripadati samo njegovim
redovima. Posljedice takvih okolnosti izraž avaju se jošveoma slabo u XIV. i u poč etku XV. st. Poslije su
one bile neizmjerno velike i mnoge današ nje države joših se uvijek nisu oslobodile. Renesansa je bila
nemoć na da rastoč i jedinstvo toga ustrojstva. Mogle su to postić i tek moderne demokracije. Kako god
je važna bila uloga građanstva u drž avi, ipak je plemstvo za cijelo vrijeme »starog rež ima« zadrž alo
prvo mjesto u druš tvu, i sve š
to ostavlja redove građ anstva nastoji ući u redove plemstva.

181
II VJERSKI POKRET

Katolička je crkva u XIII. st, dosegla svoj vrhunac. Bila je to velič anstvena vladavina moć ne
organizacije, koja je izgradila sve svoje organe i bila tako snaž na, da se mogla ne samo pobjednič ki
oduprijeti
svim napadima, š to su se upravili protiv nje, nego je, š toviše, poslije svakog od njih postajala sve jač a,
Po svom obliku, ta je vladavina bila monarhijska, koja veoma podsjeća na Rimsko carstvo, u čijem se
krilu rodila i čiju je prijestolnica zadrž ala za sebe, kao š to je sač uvala i njegov jezik (s nuž nim
izmjenama) i, njegovo pravo i njegove upravne i tradicije. I dalje: jednako kao š to je bilo u Rimskom
carstvu; i njezin je poglavar; papa, bio izdignut iznad ostalih ljudi; On je posvećena
osoba, njegove su zapovijedi zakon, a nitko mu ne mož e biti sucem.
Pa ipak, nije to ono š to papinstvu daje njegovu izvanrednu ž ivotnu snagu. Ona se osniva na tome, š to
je tadaš nje druš tvo bilo vjerska, zajednica, oduš evljeno odana papinstvu, koja ~ž ivi u jedinstvu s njim,
a vež e je uza nj vjera. Pritom, papinstvu su od nje neprestano pritjecale nove snage; ona je za nj
vječni izvor pomlađivanja. Pobož nost neprestano rađa iz: krila masa sve nove samostanske redove, koji
su prilagođeni potrebama svake pojedine epohe, a podložni u papinstvu, pa mu daju ono duhovno
oruž je, koje mu je potrebno da disciplinira ili brani Crkvu. Tako je u XI. st. nastao clunyjevski red, u
XII. cistercitiski i premontranš ki, u XIII. franjevački i dominikanski. Protiv hereze papa ima svoju
policiju, inkviziciju, a kad zatreba, dovoljno je da pozove u pomoćnarode, pa da smjesta tisuć e
branilaca pravovjernih jurnu u pokolj nevjernika. I najzad, o papinstvu ovisi i sva nastava; znanost na
sveuč iliš
tima podjednako je posluš na papinstvu, kao š to se podvrgava, i revnosti redovnika.
Ali uza sve to očito je, da je papinstvo sredinom XIII. st. postiglo vrhunac svoje moć i. Ona prestaje
rasti i uskoro poč inje opadati. Glavni razlog tome opadanju treba pripisati, kako smo većvidjeli, stavu,
što
ga je laičko druš tvo zauzelo prema crkvi. S jedne strane, nacionalnim
je državama potrebna nezavisnost, i one zbacuju papino starateljstvo;
s druge strane, aktivniji i radiniji narodi, koje viš e zaokuplja briga oko njihovih ekonomskih interesa,
postaju zbog toga neosjetljiviji za bezazleni idealizam iz vremena križ arskih ratova, pa se tako i oni
poč inju otimati isključ ivom vodstvu vjere. Crkva za te vjernike oč ito viš e nije jedina gospodarica, ili,
točnije, utjecaj, š to ga ona vrš i na duš e, više nije bez takmaca. Njezin autoritet nije viš e svemoć an,
jer se on viš e ne nameć e spontano cijelom političkom i cijelom druš tvenom ž ivotu. Zbiva se kao neko
izmicanje duš a, koje se nehotice i neopazice udaljavaju od nje. To ne opaža ni ona sama. Premda
njezina moralna snaga i njezin politič ki utjecaj opadaju, ona se ne odrič e ni jedne od svojih
pretenzija, ni jedne od svojih nada. Čak i poslije katastrofe Bonifacija VIII., čak i poslije odlaska pape
u Avignon; čak i u vrijeme borbe papa, s koncilima, crkva ostaje vjerna ideji križ arskoga rata, te i
dalje zahtijeva vrhovnu vlast nad narodima i nad kraljevima. Ona čak obnavlja svoju staru svađ u s
carstvom, pa je Ivan XXII 1324., isto onako izopćio Ludviga Bavarskoga, kao š to je Inocent IV. izopć io
Fridriha II. Ali koje li razlike izmeđ u ove kopije i one, velič anstvene drame u XIII. st.! Vika obiju strana
razlijegala se usred nehajne Evrope. Uzbuđivali su se redovnici, pravnici i teolozi. Drž ave su; naprotiv,
bile nezainteresirane. Minoriti-spiritualci, kojima je papa osudio učenje o evanđeoskom siromaš tvu,
bacili su se u tabor Ludviga Bavarskog, koji je od nevolje prihvatio pomoćtih neobič nih pomagač a i do
krajnosti izmuč en svakovrsnim obzirima, dopustio im, da ga kompromitiraju optuž bi zbog hereze, š to
su je bacili na Ivana XXII. Dotle se ogorčeno pobijana papinska svemoć : usred zbrke pamfleta potakla
takve riječi, koje su, pored drugih, izgubljenih, imale ostati nezaboravljene. DefeHsor Pacis, rasprava
Marsilija iz Padeve, uskoro je prevedena na francuski i talijanski. U njoj su izlež ene ideje, kojima prve
tragove mož emo nać i jošu okolini Fridriha II. i Filipa Lijepog, ne koje ovdje, postiž u svoj, puni domet i
čude svojem smionoš ću. Za Marsilija papinske pretenzije tek nepodnoš ljiva uzurpacija, jednake
nepomirljiva, s tumač enjem svetih tekstova i s praksom prvobitne crkve, kao je pogubna i za mir u
svijetu. Papa je tek biskup kao i svi ostali. Njegovo se poslanje isključivo sastoji u propovijedanju vjere
i davanju sakramenata. Svake upletanje, na područ je svjetovne vlasti, svaka pravosudna vlast nad

182
laicima treba da mu bude uskrać ena. Proš irivš i to pitanje, Marsilije definira crkvu kao općinstvo svih
onih, koji vjeruju sa Krista. Jošprije Wyclifa i prije Husa, on je izjavio, da u nju pripadaju isto tako
,laici kao i sveć enici i kategorički zahtijevao, da sveć enstvo podvrgne svjetovnoj vlasti u svim
zemaljskim poslovima. Nema sumnje, da ne treba precjenjivati utjecaj tih izjava. Ne mež e se
ustanoviti, da bi one izvele bile kakav praktič ni uč inak. One zasad ju same značenje simptoma, a
suvremenici ni u vjerskim pitanjima ni u druš tvenim pitanjima obično uopć e ne opaž aju simptome
prethode krizama.
U kom su opsegu suvremene vjerske tendencije mogle djelovati na Marsilija iz Padove? U svakom
sluč aju, između misticizma njegova i njegova shvać anja crkve, š to obuhvać a i laike i sveć enike, je
sklad, koji, nema sumnje, treba pripisati onoj tajanstvenoj harmoniji, koja u te iste doba među sobom
povezuje različite manifestalne ljudske misli. Po onem, š to je u njoj najspontanije i najdublje,
pobož nost XIV. st. bila je u biti mistička. Crkva joj viš e nije dovoljna, da se vine do boga. Ona se
ustremljuje izravno k njemu, ž eli da ga s gleda licem u lice u intimnosti neposrednog saznanja. A š to je
kao, novost osobito karakteristič no, ona se viš e ne izraž ava na jeziku crkve. Gotovo svi mistici:
Eckhardt (1327+) , Tauler (1361+), Ruysbroek (1381+), piš u puč kim jezikom, laiciziravš i prvi put u
povijesti Srednjega vijeka vjersku misao 73 i uzdrmavš i time ugled sveć enstva, koje je dotad bilo jedini
vlasnik prava na vjersku misao.74 U svakom je sluč aju sigurno, da utjecaj sveć enstva, jednako
svjetovnog kao i redovnič kog, na vjernike nije viš e bio isto onako snažan kao nekoć . Nema sumnje,
asketski je ideal redovniš tva jošuvijek privlač io mnoš tvo novaka u samostane, ali taj ideal viš e ne drž e
svi najviš im i najsavrš enijim oblikom krš ćanskoga ž ivota. Misticizam se zbunjuje i už asava pred svim
onim nasiljem, š to ga samostanska regula nameće duhovnoj slobodi. Njemu je milija ili samotna,
dobrovoljna kontemplacija, ili kongregacije, koje ne polaž u vječni zavjet, kao š to su to organiziranje
begina i begarda ili zajednica brać e zajednič kog ž ivota, koju je osnovao Geert Groot (1384+). A i tamo
se pobož nost prelijeva, ako se smijemo tako izraziti - preko okvira, koje je crkva stvorila; da bi je
obuhvatila. Jer ni begine, ni begardi, ni brać a zajednič kog života nisu vjerski redovi. Oni uopć e nisu ni
pomiš ljali, da bi laički ž
ivot bio nespojiv s pobož noš ću i da bi bilo potrebno najprije pobjeć i iz svijeta,
pa da čovjek dođe u dodir s bogom. Tako najizvornije i najaktivnije manifestacije pobož nosti u XIV. st.
susreć emo izvan redovniš tva. A dotle ono ni u č emu ne napreduje. Ne osnivaju se novi redovi, osim tko
to ime ne ž elimo dati nekim zajednicama, koje su tako srodne franjevcima, da je veoma teš ko odvojiti
ih od njih, a koje su, uostalom, odigrale tek drugorazrednu ulogu.75

Ovakvo proš irenje misticizma među laicima bilo je dvostruke opasno za crkvu. Prva je opasnost
prijetila pravovjerju. Bez obuzdavanja uz pomoć regule i bez stalnog nadzora crkvenih vlasti,
kontemplativni se ž ivot lake i rade zalijeće preko granica dogme. Ta je opasnost bila utoliko već
a, š
to
ti bezazleni revnesnici koji su već inom potjecali iz redova puka ili sitnog građanstva, nisu imali
teološ ke izobrazbe. I zaista, oni u toku cijelog stoljeć a besprekidne privlače pažnju inkvizitora i
stupaju veoma blizu opasnog ruba hereze: Papa je č ak osudio vjeru begina kao sumnjivu. U vrijeme
crne kuge 1347-1348 gomila pokajnika, koje vodi neka vrst ushić ene pomame, idu iz grada u grad
buneć i puk, poput istočnjač kih fakira, uz pomoćpjevanja, plesova ili javnih bičevanja. Pod imenom
»spiritualaca, apostolika, bož jih prijatelja«

susreć emo u Italiji, Francuskoj i Njemač koj različite, slabo poznate sekte, kod kojih je, č
ini se, ostalo
sačuvano neš to od albiž askih učenja i sanfarija. Svi ti mistici žele da svijet vrate na prvobitno,
apostolsko siromaš tvo, i u tome se javlja druga opasnost za crkvu. To pitanje siromaš tva uzbuđivalo je
cijelo stoljeće. Ono je među radnicima u manufakturnim gradovima, medu engleskim pobunjenicima
1381. rodilo komunističke težnje, koje je svjetovna vlast poduzela da uguš i.

73
Na pr. Brigita. Katarina Sienska, Gerson, Vincent Ferrier, Petar Luksemburš
ki.
74
Tako na pr. kartuzijanci
75

183
Ali to je pitanje jošu većem opsegu rasprostrantlo kritiku vjerskih autoriteta, počevš i od najviš eg
medu njima: od papinstva; a to je bilo joštež e suzbijati. Jer š to je crkva potpunije usvojila
monarhijski oblik, to je viš e okruž avala svog glavara s raskoš i i sjajem. Avinjonski je dvor po znač enju
umjetnika, koje je privlačio i upoš ljavao, po kićenoj velebnosti obreda, po broju svojih namješ tenika,
po hijerarhiji učenjaka u svojim uredima, po obilju svojih prihoda tako nadilazio sve kraljevske
rezidencije, pa čak i rezidencije francuskog i engleskog, kralja, da
ih čak nije bilo moguć e s Avignonom ni uporediti. A kardinali, okupljeni oko oko pape takmičili su se
među sobom u raskoš i i veličanstvu. Papinski poreski sistem, koji je bio znatno razvijen veći u XIII.st.,
sad se jošviš e proš iruje i svim sredstvima nastoji pronać i nove izvore, koji bi mogli namiriti tolike
troš kove. Poč evši od Ivana XXII., taj sistem podvrgava crkvenu hijerarhiju smiš ljenom sustavu taksa i
korisnih prava. za koje je bilo teš ko uvjeriti pobož ne duš e, da nemaju veze sa simonijom, Stvorivš i
t.zv. rezervacije i provizije, papa sad u cijelom krš ć anskom svijetu raspolaž e mnogim beneficijima, na
kojima po svojoj volji imenuje korisnike, uz uvjet, da mu se oduž e u gotovu novcu. Iz toga se kao
prirodna posljedica razvilo to, da su papinsku kuriju poč eli opsjedati molitelji, i da su, se crkvena
dostojanstva sve viš e dobivala iz naklonosti ili za novac. Viš e nitko ne vodi fač una o vrijednosti
kandidata, niti nastoji doznati, da li on posjeduje svojstva, koja su nuž na za mjesto, š to ga želi postići.
Dovoljno je nasumce prolistati biskupske kataloge iz XIV. i XV. st., pa da uoč imo vanredno č udnovate
stvari. Prije svega mož emo opaziti, dau njima potpuno prevladavaju Talijani i Francuzi; zatim upada u
oč i, koliko malo vreemena ostaju na svojoj duž nosti, i najzad, da gotovo svi pripadaju visokom
plemstvu. Sve su to neizbjež ivi rezultati tadašnjeg sistema.

Ne samo da je on najviš a mjesta u hijerarhiji prepuš tao mlađim sinovima velikih porodica, ne samo da
je to mnoš tvo dijeceza uvodio strane prelate, koji su bili tuđi i običajima i jeziku svojih vjernih, nego
je bio uzrokom sve brojnijih premješ tanja s jedne stolice na drugu, jer je svako takvo premješ tanje
bilo za kuriju izvor taksa, koje su bile odmjeravane razmjerno prihodu pojedine vakantne stolice
(anate). Stoga nije nimalo čudno š to je Sv. Brigita preklinjala Grgura IX., (1378), da uniš
ti »bluidiliš
te«,
u koje se pretvorila sveta crkva.

Sablazni, š to su jeu pobož nim duš ama pobuđivali takvi postupci, pridruž ivalo se nezadovoljstvo svih
onih, kojima su oni nanosili izravnu š tetu ili kojiima su vrijeđali nacionalno samoljublje. Njemačko
visoko sveć enstvo i vladari negodovali su gledajuć i kako kurija sistematski daje prednost i pogoduje
Talijanima i Francuiima i kako teš ke takse, nametnute njihovim dijecezama, odlaze u prvom redu u
korist stranaca. Ali raskomadana i razjedinjena Njemačka nije imala snage, i njezine su žalbe samo još
jače potvrđivale njezinu nemoć . Drukčije je bilo u Engleskoj. Od kraja vladavine Eduarda III, parlament
je otpočeo voditi energič nu kampanju protiv prava, koje je kurija sebi prisvajala, da udara taksama
englesku nacionalnu crkvu, a da pritom sva crkvena dostojanstva i sve beneficije ne daje isključivo
kraljevim podanidma. Neprijateljsko osjeć anje, koje je pobudio rat protiv Francuske, palo je i na
papu, čija je pristranost prema, toj drž avi bila i suviše vidljiva otkako je otišao iz Rima i nastanio se u
Avignonu. God.1376. je t. zv. Dobri parlament zatraž io ukidanje rezervacije i provizija, izgon papinskih
ubirač a i (kolektora) i zabranu nad izvozom novca izvan kraljevstva. U krilu opć ina većsu se stali
podizati glasovi, koji su zahtijevali sekularizaciju imanja engleske crkve.

Usred tih političkih nemira otpoč inje, javna uloga Wyclifova. Gotovo je nemoguć e, da oni nisu izravno
utjecali na njegove vjerske ideje. Kod njega mož emo po prvi put ustanoviti onaj sklad, ili, toč
nije, onu
nesvijesnu povezanost spekulacije s praksom, univerzalnosti u tendencjjama s brigom za dobro vlastife
nacije, koja je u buduć nosti bila izrazito oblilježje tako mnogih engleskih mislilaca, i koja se, nema
sumnje objaš njava snažnom nacionalnom solidarnoš ću, kojom su okolnosti obdarile engleski narod
mnogo prije nego sve druge narode u Evropi.

184
S Wyclifomom se u vjerskoj povijesti otvara onaj put, koji će završ i u reformacijom. On nema viš e
ničega zajednič kog s hereticima, š to su prije njega uzbunjivali Evropu i koji su svoja uč enja u biti
zasnivali, kao i Albigenzi, na dualizmu duha i tijela. Razlikujuć i se veoma mnoogo od njih, on ne unosi
u krš ćanstvo niš ta, što u njemu nije većbilo. On ne u staje ni profiv krš ćanske dogme, ni protiv
kršćanskog morala, nego naprosto protiv crkve i jošviš e nego protiv crkve, protiv papinstva. Jedini
poglavar crkve - uč i on - je Krist. Njegova riječ, pohraanjena u bibliji, dovoljna je za spas onogam, koji
vjeruje. Jer biblija ne pozna onu moć nu i bogatu vjersku hijerarhiju, u koju se pretvorila crkva. Njezin
ideal je siromaš tvo; ona ne pozna razlike među sveć enikom i laikom, pa otuda treba zaključ iti, da su i
svećenici, kao i laici, podlož ni svjetovninim zakonima i da ne mogu za sebe traž iti nikakvih povlastica.
Engleska je potpuno neovisna o papi, jer svjetovna vlast njezina kralja potjeće isto tako izravno od
boga, kao i duhovna vlast crkve. A sam papa nije ni izdaleka predstavnik Kristov na zemlji; on je u
pravom smislu riječ i Antikrist. Da bi usvojio pravu vjeru, puk se mora vratiti bibliji, koju viš e ne
poznoje. Zbog toga se reformtor, bi puk upoznao s njom, prihvatio prevođenja biblije na puč ki jezik,
otpoč injuć i tim velikim djelom povijest engleske proze.

Dotad je pravovjerje Engleske bilo tako č vrsto, da je, po izvanrednoj sreć i, bilo nepotrebno osnovati
ondje inkviziciju. Nijedan drugi narod nije bio tako posluš an naučanju crkve kao tamoš nji, premda je
većod vladavine Eduarda I. jasno izrazio svoju volju, da joj zabrani svaki utjecaj na politič kom opolju.
Udruž ivši u svom pothvatu protiv papinstva ,i vjersko i političko pitanje, WycIif je neizbjež ivo morao
zainteresirati za prvo sve one, koje je strasno zaokupljalo ono drugo. U nekolih godina stekao je
oduš evljene pristalice isto tako među plemstvom, kao i među građanstvom; osim toga, uz njegovo su
učenje pristajali i mnogi pripadnici niž e ga sveć enstva, pa su pod nazivom »priprosti svećenici« (simple
priests) širili to učenje međ u pukom, koji je u isto vrijeme č udila i privlačila evnđeoska jednostavnost
njihova ž ivota kao i njihova uvjerenja. Kako je njegov utjecaj rastao, refomator je postajao sve
smioniji i sve radikalniji. Čak je uime biblije počeo poricati Kristovu preobrazbu (transupstancijaciju)
u pričesti. Uzalud su ga kancelar sveuč iliš
ta u Oxfordu i canterbuski nadbiskup optuž ili zbog hereze, a
njegovi neprijatelji okrivili za veliki agrarni ustanak god. 1381 Parlament je bio tako sklon Wyclifu, da
se nitko nije usudio da ga progoni, i on je l384 g. mirno umro u svojoj ž upi u Lutterworthu. Tek kad je
na prijestolje doš ao Henrik Lancaster (Henrik IV.), koji je ž elio da za novu dinastiju pridobije papinu
pomoć , kralj je zauzeo stav protiv Wyclifa ili (da se poslužimo izrazom, koji su upotrebljavali protivnici
76
reformatora) protiv sekte lollarda.

Odmah na poč etku svoje vladavine (1399) donio je prvi zakon u Engleskoj, koji je heretike osuđivao na
kaznu spaljivanjem, zabranio prijevod biblije na narodni jezik i doveo na lomač u lorda Cobhnma,
zaštitnika lollarda u Domu lordova (1417). Ta su nasilja obuzdala pokret, ali ga nisu uguš ila. Wyclifovi
su uč enici sve do, pojave protestantizma neprestano uznemirivali vjersku misao u Engleskoj i
pripremali je za veliki preobraž aj u XVI. st. Uostalom, u trenutku kad su se progoni oborili na njih u
njihovoj domovini, na drugom kraju Evrope pojavili su se oduš evljeni pobornici njihova učenja. Jan Hus
presadio ga je u Češ ku77 , pa se onodje ono združ ilo s razbuktalim nacioncinim strastima i demokratskim
nagonima i uskoro strahovitim udarcem potreslo crkvom i Njemač kom.

U trenutku, kad bi se činilo, da je papinstvo trebalo prikupiti sve snage, da se odupre neprijateljima,
ono je srnulo u onu glasovitu krizu, koju obiljež avamo imenom »veliki raskol«(shizma) i koja je
četideeset godina razdirala zapadno krš čanstvo.(1378-1417). Ta katastrofa nije imala nikakva vjerskog
uzroka. Dvostruki izbor, pape, s kojim je otpoč ela, bio bi sigurno ostao tek beznačajna upadica, da se

76
Lolium znač i korov
77
Kako su pokazala novija istaž ivanja, utjecaj Wyclifovih reformatorskih i revolucionarnih Ideja ostvario se prije nego igdje
drugdje na evropskom kontinentu, jošza Wyclifova ž ivota (1383). u našoj zemlji, u Dalmaciji. Zap. Otome I. M. BRANDT:
Wyclifova hereza i socijalni pokreti u Splitu krajem XIV. st. Zagreb. Kultura 1955; - Prev

185
evropske drž ave nisu zbog svojih političkih interesa podijelile u dve neprijateljske skupine, od kojih je
jedna bila pod 'utjecajem Francuske; a druga pod utjecajem Engleske, Pa su se tako požurile da
prvobitni spor zatruju i njime se okoriste. Ali pri takvoj ocjeni treba ipak biti na oprezu: premda je
svjetovna politika gonila u raskol, premda se njim okoristila i produžavala ga, ona ga sama nije mogla
prouzrokvati. Staro karolinš ko shvaćanje, koje je u upravljanju crkvom združ ivalo papu i cara, i time
caru nekoćomoguć avalo, da daje imenovati protivupape, izgubilo je s Fridrihom Barbarossom svoga
posljednjeg predstavnika. Crkva je postigla tako potpunu pobjedu nad carstvom, tako je temeljito
odbacila svako upletanje svjetovne vlasti u crkvenu upravu, opkolila izbor pape takvim jamstvima
nezavisnosti i najzad, a to je najvaž nije, vjernici su je tako duboko poš tovali kao autoritet bož anskog
podrijetla, da bi čak i sama ideja, da joj netko nametne papu silom, u suprotnosti s tradicionalnim
propisima o konklavu, bila nezamisliva. Drž ava je krajem XIII. st., bar u Francuskoj i Engleskoj, doduš e
mogla suzbiti miješ anje crkve u svoje poslove, ali nije mogla ni pomiš ljati pa zaista nije ni pomiš ljala
na to, da crkvu podvrgne svome upletanju. Sve š to je željela, sastojalo se u tome, da sebi osigura
neutralnost i blagonaklon stav crkve. Većsamo to je znač ilo, spriječiti je da golemom snagom svoje
hijerarhije ne poradi protiv njezinih namjera ili njezinih interesa. To je č ak značilo, učiniti je, ako je
moguće, saveznikom protiv svojih spoljaš njih neprijatelja.

Kraljevi Francuske vješ to su se okoristili boravkom papinstva u Avignonu, da za sebe osiguraju te

prednosti. Njihov stav prema papinstvu bio je posve različ it od stava careva u vrijeme, kad je carstvo
jošneš to znač ilo. Za razliku od njih, francuski kraljevi nisu za sebe zaahtijevali ni najmanje pravo na
upravljanje univerzalnom crkvom. S njom su imali tek vanjske odnose, kao sila sa silom. Izmeđ u pape i
cara uvijek je nanovo iskrsavao spor o granicama između duhovne i svjetovne vlasti, jer su obojica bili
u carstvu. Za kralja Francuske, koji je vladao izvan područ ja carstva, ta je granica bila veoma jasna:
nju je ocrtavala kraljeva nezavisnost u njegovu vlastitom kraljevstvu. A papa je už ivao preveliku korist
od zaš tite, koju mu je pruž ao kralj, a da bi pomiš ljao da pokvari dobre odnose s njim za volju obnove
starih svađa. Ako i jest u odnosu prema njemač kim kraljevima zadrž ao sve svoje pretenzije, u Parizu
nije više o tome govorio. Sve se viš e okruž avao francuskim kardinalima i kao š to smo većvidjeli, dobar
dio pogodnosti, kojima je tako u izobilju raspolagao, zadrž avao je i opet za Francuze. Tako je, ustvari,
između crkve i drž ave vladao sklad, jer su i jedna i druga izbjegavle sukobe. I I zaista, postojao je,
nenapisani konkordat, koji zato ipak nijee bio manje stvaran. Odnose između kralja i pape jošje
olakš avalo i to, što se u Francuskoj nije postavil pitanje svjetovne vlasti: Avignon i grofovija Venaissin
bili su tako nevaž ni, da kralj nije ni pomiš ljao ,na to, da osporava papino vlasniš tvo toga podrucč ja.
Čini mi se, da je to dosad nedovoljno zapaž eno: smatram očitim, da je modus vivendi, koji su pronaš li
papa i francuski kralj za vrijeme, avinjonskog boravka (1309-1377) u mnogom pogledu antipacija
modernih vremena i zapravo uzajamno prilagođenje
crkve i drž ave.
Ali taj je polož aj donio koristi samo Francuskoj. To se i suviš e dobro vidjelo u inozemstvu, gdje su to
razdoblje nazivali »babilonskim suž anjstvom«. Pomisao, da papa viš e nema svoje sjediš te pokraj
grobova apostolskih, bila je za pobož ne duš e nepodnoš ljiva. Nefrancuske drž ave ogorčavale su se zbog
svih tih francuskih papa, š to su se nizali jedan za drugim: Klement V. (Bertrand de Goth), Ivan. XXII.
(Jacques d'Eux iz Cahorsa, 1316-1334), Benedikt XII. (Jacob Fourriier iz Saverduna kod Toulousa, 1334-
1342), Klement VI. (Pierre Roger,1342-1352), Inocent VI. (Jean Birel 1352-1362), Urban V.(opat
samostana Saint~Victor u Marseillu, 1362-1376), Grgur XI. (iz porodice Roger, 1370-1378)78

Dakako, Avignon je bio tek privremeno boraviš te, u kom se papa samo prekomjerno zadrž ao. Ali ondje
nije bilo moguće ostati zauvijek. Ivan XXII. izabran je 1316., tek poš to je obeć
ao, da će papinsku
stolicu vratiti u Rim. Ali prilike u Italiji, za koju papa nije izgubio interes,

78
Sve su to bili Provansalci. nema sumnje. Za volju napuljskih Anžuinaca,

186
bile su veoma loš e. Napuljski kralj Robert (1309-1343)koji je naaslijedio Karla II. primio, je u Avignonu
krunu iz papinih ruku i uniš tio vojni pohod cara Henrika VII. Ali u Rimu je uskoro zavladala anarhija.
Godine 1347 je Cola di Rienzo imenovan »tribunomm«, i on za nekoliko mjeseci svoje diktature ponovo
sniva o obnovi Rimskog carstva. Crkvena je drž ava u rasulu. Inocent VI. je. 1353. onamo poslao
kardinala Albornoza kao svoga generalnog namjesnika, sa zadaćom, da ga obrazuje. Cola mu se
pridružuje, ali ga je puk ovaj put ubio. U Napulju je poslije Robertove vladavine izbila borba između
njegove kćeri Ivane i ugarskog kralja Ludovika, koji je bio č lan kuće Anjou i zahtijevao krunu za sebe.
Borba je imala potrajati sve do 1350.

Urban V. (1362-1370). najbolji među avinjoinskim papama, koji je reagirao protiv raskoš i i
zloupotreba, namjeravao se vratiti u Rim. Godine 1367. zaista se onamo i vratio. Grad je bio napola
opustio; mnoš tvo antičkih spomenika pretvorilo se u ruševine. »Veliki odredi« otpuš tenih plaćenika
pustošili su zemljom. Car Karlo IV. doš
ao je u Rim i ostao u Italiji sve do 1369., a da niš
ta nije učinio,
osim š to je napunio džepove kaznivš i nekoliko gradova. Usred te anarhije bizantski je car, Ivan
Paleolog; zatraž io papinu pomoćprotiv Turaka. Polož aj je bio tako oč ajan; da se papa 1370 vratio u
Avignon, gdje je iduće godine umro.

Njegov nasljednik; Grgur XI. (1370-1378), morao je nanovo krenuti put vječ noga grada. Glas Sv. Brigite
i glas Sv. Katarine sienske bili su suviš
e glasni i sezali su, suviše daleko, a da bi papa mogao hiniti kao
da ne čuje njihove prijekore. Ali je politički polož aj jošsuviš e neodovljive spreč avao njihov povratak.
Bolonja se bašnedavno pobunila. Firentinci, koji su dotad bili najpostojaniji saveznici Rima u Italiji,
pridružili su se ostalim toskanskiin gradovima protiv vladavine »legata«. Papa je ostavio Avignon l376
Umro je 1378. a, da nije uspio dokrajč iti anarhiju. Izbor njegova nasljednika imao se, prvi put poslije
izbora Bonifacija VIII., sedamdeseti pet godina prije toga, obaviti u Rimu. Biloi je nemoguće da puk ne
zatraž i rimskog papu. Kardinali, koji su se sakupili na konklavu, vijeć ali su uz buku njegovih povika i uz
zvonjavu ,zvona s crkve Sv. Petra, koja su udarala na uzbunu. Vatikan je bio opkoljeljen naoruž anim
gomilama. Bio je to revolucionaran dan. Završ io se izborom kardinala Bartolomeja Prignana,
nadbiskupa u Bariju, koji je prilikom krunidbe uzeo: ime Urban VI. (1378-1389). Ali francuski kardinali,
koji su sudjelovali, pri izboru postupali su tako samo pod pritiskom straha. Neki od njih prosvjedovali
su. Drugi su se uskoro posvađali ii papom, koji je naviješ tao sklonost da refomira sveti kolegij i da bez
oklijevanja okonča financijske zloupotrebe, na kojima se osnivalo njegovo bogastvo. Tome se
pridružilo joši uporno zahtijevanje, francuskog kralja Karla V. i poraz Napulja. To je bilo dovoljno da
ih, navede da proglase poniš tenje Urbanova izbora 20.rujna sastali su se u Fondiju i izabrali Roberta od
Ženeve, biskupa u Therouannu. Ime Urban, koje je prihvatio njegov takmac, označavalo je Rim; stoga
je odabrao ono, koje je označavalo Avignon i na zvao se Klement VII. (1378-1394)

Nekoć, kad bi se dvojica papa među sobom borila za tiaru, pitanje legitimnosti nije uopće bilo u
sumnji. Jedan od njih, i to onaj, kog je nametnuo car, bio je oč ito tek uljez, od koga se krš ćanski
svijet odlučno odvratio. Ali kako se ovaj put moglo razabrati, tko je pravi nasljednik Sv. Petra? Tko je
bio u pravu: da li oni kardinali, koji su priznavali Urbana, ili oni, koji su pristajali uz Klementa? Teolozi
sa sveuč ilišta prepirali su se među sobom; pobož ne duše molile su s jednakim uvjerenjem za rimskog
papu kao, na pr. Katarina. Sienska, ili za avinjortskog papu, kao na pr. Vincent Ferrier i Pierre
Luksemburš ki. Ali kao i u svim pravnim pitanjima, koja imaju veze s politikom, rješ enje su imali
donijeti interesi. Francuska i sve one drž ave, koje su se skupljale oko nje: Napulj, Š kotska, Kastilija,
Aragon, izjasnile su se za Klementa. To je bilo dovoljno, da Engleska pristane uz Urbana. Car Karlo IV.
priznao ga je također, održ avajući time tradiciju, koja je carstvo vezivala uz Rim. Sjeverne drž ave,
Češ ka i Poljska, uradile su isto tako, ali nisu bile osobito zainteresirane u cijelom pitanju. Ugarski
kralj, koji je bio u neprijateljstvu s napuljskom kraljicom, a ova je pristajala uz Klementa, pridruž io se
protivnič koj stranci. Tako je krš ćanstvo dopustilo, da ga u prepirci tako važ noj za crkvu vode samo
obziri prema ovozemaljskoj svrsishodnosti. Papinstvo, koje je u proš lom stoljeću bilo tako

187
pobjedonosno, dož ivjelo je poniž enje, videć i kako se priznanje, koje su mu iskazivali, podvrgava
interesima pojedinih vlada. I ne samo da je, ono prihvatilo takav polož aj, nego ga je takoreći svojim
drž anjem i potvrdilo. Da bi sačuvao svoje političke pristalice, svaki je od dvojice papa pokazivao
prema njima izvanrednu susretljivost. Bilo, je svrš eno s oholim izjavama, kojima su nekoćnjihovi
prethodnici zahtijevali da raspolaž u kraljevstvima. Sad je sve ovisilo o tom, koji će se od dvaju
zarać enih papa pokazati prijazniji i usluž niji prema svojim, pristalicama. A narodi su dotle pasivno
pristaajali uz postupke svojih vladara, osim u sluč ajevima, kad su vodili borbti s njima, pa su iz inata
pristajali uz papu protivnikave stranke.

Usred takve zbrke, mogle su se one zloupotrebe, od kojih je crkva poč evši od prvih desetljeća XlV. st.
očito sve opasnije bolovala, samo jošveć ma pogorš avati. Rimski dvor podvrgao ju je, kao i avinjonski
utoliko intenzivnijem izrabljivanju, š
to je sad polovina krš ć
anskog svijeta morala svakome od tih dvaju
dvorova dobavljati iste one prihode, koje je jednome nekoć dobavljalo cijelo krš ćnstvo. Sistem
provizijno alata i rezervacija poč eo je djelovati preko svake mjere; simonijao nepotizam i
opskrbljivanje miljenika ž alosno su se proš irili. Hijerarrhija je bila sve više izložena na milost i
nemilost novcu.

Takav je polož aj bio neodrž iv. Da se produž io, sigurno bi završ io propašću crkve. Wyclifov uspjeh u
Engleskoj bio je značajan. U Češ koj se njime nadahnuo Jan Hus, pa je i on poč eo uzbunjivati
puk.(1403.) Ali nasuprot tim revolucionarnim reformatorima, staro Pariš ko sveučiliš
te, to ž ariš
te, u
kom se i dalje č uvala i gajila teologija, gorljivo je traž ilo rješ enje, koje bi bilo spojivo s
pravovjernoš ću. Pierre d'Ailly, Gerson i Clemangis s jedne strane, a WycIif i Hus s druge, predstavnici
su velikog vjerskog sukoba, koji je izbio u poč ettku. Prihvać ajući veoma udoban recept i ovom bi
prilikom bilo moguće uplesti rasni element: Latini su bili za crkvu, a Germani protiv nje. U to vrijeme
zapravo Germani i Slaveni! Ali te različite stavove veoma je lako protumačiti. Kako smo većvidjeli, u
Engleskoj su sve već e poteš koće, što ih je zemlja imala s papom, ljude usmjerile u tom pravcu; da su
prihvatili Wyclifovu teologiju. Njezine teze Hus je prihvatio gotove i oslonio ih na č eš ki nacionalizam.
Naprotiv, u
Francuskoj je, drž ava mogla biti samo zadovoljna time, š to se papinstvo naselilo u Avignonu. Niš ta je
nije navodilo da prekine s njime; nitko u narodu nije bio neprijateljski raspolož en prema njemu. Moglo
se ukloniti zloupotrebe, uspostaviti disciplinu, obnoviti pobož nost bez uniš tenja svega, bez poricanja
cijele proš losti i bez vrać anja jednim skokom na riječ i biblije i na prvobitno krš ćanstvo. Ekumenski bi
koncil mogao riješ iti cijelo pitanje, u isto vrijeme ukinuti raskol i doniijeti crkvi refomle, koje je
trebala. Ali na nesreć u, nijedan od papa nije htio da se ukloni. Drž avama nije nikako polazilo za rukom
da, sporazume i da prema obojici proglase sveopće »ukidanje posluš nosti«, koje bi ih primoralo da
popuste. Francuska je svim silama nastojala, da prestane raskol, ali su je u tom ometale unutraš nje
svađ e. Ubistvo vojvode Orleanskoga, koje ju je prepustilo utjecaju, vojvode burgundskog Ivana
Neustraš ivog; onemoguć ilo ju je da zauzme odlučniji stav. Jer Flamanci, kojima je Ivan vladao
pristajali su uz Rim, pa je on stoga bio veoma zbunjen kavgom i svim snagama nastojao da dođe do
rješ enja. Osjećajuć i pomoć , kardinali obiju stranaka najzad su se osmjelili. Godine 1309. konačno su
sazvali opći koncil, u Pizi, koji je otpoČeo rad 25. Ož ujka. 79

Bila je nečuvena novost u crkvi, da se koncil sastaje na poziv kardinala. Revolucionarno raspolož enje,
koje je uzbunjivalo duhove u laičkom druš tvu, prenosilo se i u vjersko druš
tvo. Obojica papa, Grgur XII.
(u Rimu) i Benedikt XIII. podjednako su prosvjedovali i uzalud se uzbuđivali nastojeć i da rad skupštine

79
O tom neprijatcljstvu i njegovu podrijetlu vidi niž
e u III. poglavlju.

188
dovedu do neuspjeha. Ali ona je, bila odluč na da ustraje do kraja. 5.lipnja je svečano proglasila Pierra
ge Luna (Benedikt XIII.) i Angela Corraria (Grgur XII.) nepoopravljivim raskolnicima i hereticima, svrgla
i jednog i drugoga i proglasila vakanciju Svete Stolice. Deset dana poslije toga, kardinali su tiaru
predali Aleksandru V. (1409-1410). Zatim su se rasprš ili, prepustivš
i nekom budućem koncilu, da izvrš i
reforme u crkvi. Buduć nost se čilila mrač nijom no ikad, jer ni Grgur ni Benedikt nisu priznavali
valjanom presudu, koja ih je pogodila. Sad su postojala trojica papa koji su jedan drugom osporavali
vladavinu nad kršćanskim svijetom.

I kao da nije bilo dovoljno veći to, š

to je crkvom potresala kriza njezine vlade, razdirala ju je u isto
vrijeme i hereza, podsjećajuć i takvim okolnostima na karolinš ku dekadansu u vrijeme, kad su sinovi
Louisa Pobož nog jedan drugom osporavali krunu, dok je feudalizam, sve viš e jačao, ruš eći političko
ustrojstvo carstva.

Wyclifizam je u Janu Husu naš ao mnogo ž ešćeg apostola, koga, su okolnosti imale učiniti kudikamo
opasnijim, nego š to je bio sam osnivačuč enja. Isto onako, kako se Wyclifovi uspjesi u Engleskoj
objašnjavaju, kako smo vidjeli, političkim nezadovoljstvom, što ga je

papinstvo izazvalo u njegovoj zemlji, tako jei Hus postigao svoje uspjehe zahvaljujući sve već em
neprijatelistvu, koje je poč evši od sredine XIV. st. suprotstavljalo Čehe i njihovu zemlju Njemačkoj80.
Nacionalni i osjećaj djelovao je u prilog i jednog i drugog raspolož enja, ali na veoma različ it način.
Objaš njava se to, dakako različ itim sastavom dvaju naroda. U Engleskoj je stanovniš tvo bilo homogeno,
pa je to Wycliifu pribavilo pomoćsvih onih, koji su, ustajuć i protiv papinstva, odbaacivali upletanje,
jedne strane sile. U Češ koj su Česi, ž ivjeli pokraj useljenika, koje je Njemač ka izlijevala u njihovu
zemlju poč evši od. XII. st., pa je nacionalni osjeć aj k Husu doveo cio slavenski dio nacije, š to je u
njemu pozdravio ostvarioca njihova oslobođ enja od crkve, koju su morali prije svega smatrati
njemačkom crkvom. Hus se, uostalom, već od poč etka oslanjao isključ ivo na svoje sunarodnjake
češ koga jezika. I vjerska revnost, koju je u njima raspalio svojim govorniš tvom i snagom svog
uvjerenja, jošje pojačala sva ona snaga nacionalne strasti, š to su je oni u sebi nosili; pa tako tu imamo
pred oč ima prizor, gdje teolog u tolikoj mjeri postaje apostolom, svoga naroda, da se nikakva vlast
nije usuđivala da mu se odupre. Munja izopćenja kojom je oš inut, interdikt, koji je bačen na Prag
(1412), nisu usporili njegovu propagandu, koja je većpoč ela pridobivati pristalice u Poljskoj, Ugarskoj
i u Hrvatskoj.

Djelo crkvene reforme, š to ga je koncil u Pizi odgodio, č inilo se, da jedino_mož e spasiti kršćanstvo.
Ivan XXIII. (1410-1415), koji je nedavno naslijedio Aleksandra V., sazvao je u Rimu novi koncil (za
travanj 1412), ali se on uskoro morao rasprš iti; jer je u grad provalio Ladislav, kralj napuljski. Ni
prijedlog njemač kog kralja Sigismunda; koji je bio sretan, š to mu Francuska i Engleska, zabavljene
svojim sukobom, prepuš taju, da u tom pitanju odigra važ nu ulogu, određena je Konstanca kao sjediš te
nove skupš tine, koja je otpoč ela radom. 5.studenog 1414. Njoj je poslije tri godine vijeć anja i
pregovaranja poš lo za rukom da dokrajč i raskol. Ivan XXIII. je zbač en. Grgur XII. primoran da se
odrekne tiare, a Benedikt XIII.; koji je to odbijao osuđen kao heretik i raskolnik. 11.studenog 1417.
izabran je Martin V ., ali to nije učinio konklav, nego komisija kardinala i delegata pojedinih naroda,
koji su bili zastupani na koncilu. Jedinstvo katoličke vlade bilo je napokon uspostavljeno. A š to se tiče
reforme crkve »in caapite et in membris« (u njezinoj glavi i u udovima), koju su traž ili najbolji umovi
toga vremena, ona je bila jedva otpočeta. Sastojala se gotovo samo, od nekoliko mjera, kojima su
ublaž ene ovlasti, š to ih je kurija sebi pridržavala u pogledu raspodjele beneficija. Za uzvat, koncil je
povjerovao, da je uniš tio herezu u Češ koj time, š to je 6.srpnja 1415. osudio na lomač u rana Husa, koji
je opskrbljen zaš titnim pismom Sigismundovim (salvum conductum), doš ao, u Konstancu u nadi, da će
80

189
crkvene oce pridobiti za svoje uč enje. Nekoliko mjeseci poslije toga, isto je tako osuđen i smaknut i
Husov učenik Jeronim Praš ki. Obojica su umrli kao muč enici, a njihova smrtna kazna samo je pomogla
stvari, koju su platili svojim ž ivotom. Dovela je do vrhunca vjersko i nacionalnog oduš evljenje Čeha.
Njihova mrž nja protiv crkve i protiv Njemač ke razvijale su se zajedno. I zaista, zar nije Hus u isto
vrijeme bio ž rtva i koncila i Sigismunda? Zar su mogli da u zaš titnom pismu, š to ga je primio od kralja,
ne vide samo odvratnu i podlu prijevaru.

Dosad su se Husove pristalice, kao i njihov učitelj, ograničavali na javno ispovijedanje Wyclifovih
ideja. Neki od njih ostali, su im vjerni: to su bili utrakvisti, nazvani tako zbog toga; š to su se
prič ešćivali u oba vida Ali pretežna masa puka, potaknuta vjerskomstraaš ću, razvila je jednim mahom,
to uč enje do njegovih krajnjih konzekvencija. Buduć i da biblija sadrž i božju riječ, trebalo ju je slušati
u svemu, ne samo u pitanjima koja se tič u duše, nego i u onima, koja se odnose na tijelo. Zbog toga,
svaka crkvena kao i civilna, organizacija mora nestati. Trebalo, je na ovom svijetu stvoriti kraljevstvo
bož je uspostavivš i, prema riječ ima svetih knjiga, jedinstvo sveukupnog čovječanstva. Bio je to
zanesenjački san jednog mladog naroda, koji je bio, pun iluzija, i kome su po postupcima slič ni u
cijeloj povijesti samo ruski boljš evici iz 1917. Smjesta su pristupili djelu, vjerujuć i, da je češki narod
odabranik gospodnji. Katolič ko je sveć enstvo rastjerano, njegova su imanja konfiscirana, a crkva i
samostani razoroeni. Puku je dano neko patrijarhalno ustrojstvo po uzoru, na stari zavjet, a na mjestu
Burga Kozihradek, u kom je Hus proveo svoje posljednje godine, podignut je sveti grad Tabor, po kom
su novi Hebreji dobili ime Taborić ani. Iznenadna smrt č eškog kralja Vaclava (16.kolovoza1419)dala im
je jošpotpuniju slobodu djelovanja, jer ga je naslijedio omrznuti Sigismund, Juda-izdajnik mučenika iz
Konstance. Revolucija je dakle vladala zemljom. Nijemci u Češ koj, koji su ostali vjerni crkvi, pagnuli
su glavu pred olujom. Dotle su se sa svih strana zaneseni mistici koje su u svom krugu prikrivole
organizacije bogarda ili proleetarijat industrijskih gradova, pož urili u tu zemlju, gdje je upravo bila
proglaš ena bož ja vladavina, pa su njihove komunističke tež nje ili njihova priviđenja raja na zemlji
potakla usred biblijske strogosti Taborić ana stvaranje mnogih neobičnih sekti. Tako je neki belgijski
tkalac osnovao sektu adamić ana; koju obilježavaju veoma zanimljivi zanosi njezinih pristalica. Učenici
novoga Adama naselili, su se najednom otoku rijeke Nezarke, pa su tvrdili, da ondje u najpotpunijem
komunizmu ž ive rajskim životom: Po uzoru na prve ljude, ukinuli su upotrebu odjeć e, a njihov je moral
bio isto tako primitivan kao i njihovo odijevanje. Uskoro, su postali uzrokom takve sablazni, da ih je
Jan Žiška l421. morao dati poubijati.

Vjera husita bila je prejaka, a da ih ne bi navela, da je šire u svom susjedstvu. Tako je Češ ka od 1419.
postala ž arište propagande, iz kog se njegova revolucionarna vjera prelijevala poput lave uč enja, koje
je sve pred sobom palilo i uniš tavalo, U susjednim salvenskim područ jima, u Poljskoj, Moravskoj i
Šleziji, gdje je jezik njegovih apostola bio bez teš koć a razumljiv i gdje su narodne mase živjele pod
jarmom plemstva, nikle su smjesta tisuće pristalica. To se uč enje uvuklo i među sirotinju, u njemač kim
predjelima Austrije. A njegov je ugled postao jošblistaviji zbog uspjeha, š to ih je postiglo. Pobjede
Jana Žiš ke i Prokopa nad njemač kom konj81icom, koju su protiv njih poslali papa i Sigismund,
neodoljivo su vjernike podsjeć ale na pobjede Daviove ili Gedeonovenad Adamić anima.

Na husitku opasnost pozivali su se svi oni u crkvi, koji su zahtijevali da se sastane novi koncil. Martinu
V. je polazilo za rukom da se odgađa. Njegov nasljednik Eugen IV. (1431-1447), koga su pobijedile
okolnosti i pritisak javnog mnijenja, donio je odluku. Koncil je otpoč eo radom u Baselu u srpnju 1431.
U njegovim vijeć anjima nametnula su se dva velika pitanja: češ ka hereza i reforma crkve. Događaji su
mu dopustili, da riješ i samo prvo.

81

190
Vjerski i socijalni radikalizam Taborić
ana najzad je izazvao potpun prijelom između njih i utrakvista.
Gotovo cijelo, plemstvo preš lo je na stranu ovih, pa im je pribavilo krvavu pobjedu kod Lipana
30.ožujka 1434.

To je bilo dovoljno, da Češ ka, koja je većbila iscrpljena ratovanjem, zatraž i da otpoč ine, pa su
pregovori, koje je koncil poveo s utrakvistima najzad završ ili dosta nejasnim rješ enjem, kojim su se
zadovoljile obje strane (1436). Time se teš koćama prije izbjeglo zaobilaž enjem, nego š to su bile
riješene. Toliko napora, toliko oduš evljenja i toliko prolivene krvi donijelo je najzad koristi samo
češ kom plemstvu, koje je među sobom podijelilo samostanska imanja. Uz cijenu pljač ke njezinih
dobara, ono se, izmirllo s crkvom. Snaga, koju je time steeklo, imala je ubuduć e temeljito smanjiti
opasnost od obeshrabrenih sektaš a, koji su i dalje ostali na ž ivotu među narodom. Za konač no
istrebljenje računalo se vremenom.

Aš to se tič e reforme crkve, moglo se u prvi mah vjerovati, da ć e ovaj put zaista biti provedena prema
programu, š to su ga nekoću Kostanci izlož ili ljudi kao Pierre d'Ailly i Gerson. Činilo se, da je već ina
crkvenih otaca odluč na, da monarhijsko ustrojstvo krš ć anstva zamijeni koncilarnim ustrojstvom. Ona je
jošenergičnije nego u Konstanci proglasila prvenstvo koncila pred papom i energično osujetila napore
Eugena IV. da raspusti skupš tinu. Ona nije bila zadovoljna samo time, š to je ukinula financijske
zloupotrebe kurije, poboljš ala nač in ž ivot,a sveć enstva, nametnula stalno boraviš te crkvenim
dostojanstvenicima, suzbila simoniju i zabranila okupljanje beneficija u jednoj ruci, nego je prema
papi očitovala takvo nepovjerenje i tako revolucionarnu kontrolu, da se najzad u njezine redove
uvukao rascjep. Time se Eugen obilno okoristio. Car Ivan VII. Paleolog i carigradski patrijarh nedavno
su doš li u Italiju i opet jednom nastojali da dobiju pomoćZapada protiv Turaka obeć avajući uniju grčke
crkve s rimskom. Papa je smjesta sazvao koncil u Ferraru, zatim u Firencu, da vijeć a o tom prijedlogu.
Bio je to laž an ulog bačen iz oč aja u igru, ali je svatko hinio ili je sebe uvjeravao, da ga shvać a
ozbiljno. Jedin dio crkvenih otaca odazvao se njegovu pozivu, pa je 5.srpnja 1439 proglaš ena unija, a
to je papi trenutno pribavilo sjajan uspjeh. Bilo je to trenutno zato, š to je istočna crkva većč etiri
godine poslije toga uniju osudila i odbacila. Ali ipak, opozicija, koja je ostala u Baselu, bila je za
neposrednu buduć nost diskreditirana. Nastojala je da nasiljem sakrije svoju slabost. 5.lipnja 1439
zbacila je Eugena IV. i na njegovo mjesto imenovala Feliksa V., koga nitko u Evropi nije shvatio
ozbiljno i koji je u povijesti posljednji protivupapa. Ostavš i tvrdoglavo u stavu otpora, koji odsad viš e
nije imao nikakve nade, koncil je jošdeset godina ž ivotario mračnim i bezutjecajnim ž ivotom, te se
najzad 25.travnja 1449 raziš ao. Feliks V. je abdicirao i nanovo zauzeo mjesto među kardinalima. Velika
kriza, kroz koju je papinstvo proš lo, bila je završ ena, i to završ ena njegovom pobjedom. Od djela, koje
je poduzeo koncil, nije preosalo niš ta. Crkva je i dalje zadrž ala svoj monarhijski oblik. Poslije toliko
rada i nada sve se opet vratilo na polaznu točku.

Ali ipak, od sve te vreve i uznemirenosti, koja je na trenutak obeć avao, da ć e dati nov oblik
katoličanstvu, preostalo je neš to, š
to nitko u crkvi nije ž elio postić
i sve već a nezavisnost pojedinih
drž ava u crkvenim pitanjima. Prepirke i svađe papa s koncilom omoguć ile su vladarima, koje su obje
strane imale podjednakog interesa da š tede, da ogranič e upletanje Rima u poslove njihove drž ave i da
prisvoje dio utjecaja u postavljanju i u disciplini svoga nacionalnog sveć enstva. Pragmatička sankcija,
koju je 1438. proglasio Karlo VII. i koju mož emo smatrati polaznom točkom slavnih galikanskih sloboda
francuske crkve, najznačajniji je rezultat toga sticaja okolnosti. Papinstvo je ostalo gospodarom u
crkvi. Ali crkva više nije bila ona, š to je bila u Srednjem vijeku. Prestala je protezati svoj autoritet
jednako na područ je svjetovnog života kao i na područ je duhovno. Na neki se nač in povukla u samu
sebe i specjalizirala se, ako se tako smijemo izraziti, u svojoj vjerskoj ulozi. Poslije cara, sad je i papa
kao univerzalna vlast isč ezao s pozornice svijeta. Poslije polovine XV. st. viš e ne će biti antipapa. Ali
isto tako, poš to je Pavao II. svrgao kralja Češ ke, Jurja Podjebradskog (1466), viš e se ni jednom ne ć e
dogoditi, da papa podvrgava svom posredničkom sudu prepirku među kraljevima.

191
DRUGO POGLAVLJE

STOGODIŠ
NJI RAT

I. DO SMRTI EDUARDA III. (1377)

Od kraja XIII. st. Francuska viš

e nije imala one prevlasti, koju je neosporno už ivala od vremena Filipa
Augusta do Filipa Lijepog. Da bi mogla zadrž ati to gospodstvo u Evropi, trebalo je da njezina kultura i
dalje napreduje i da se njezina politič ka moćodrž i i dalje na istoj razini. Ali prva se zaustavila u
napredovanju, a druga je stala opadati. Ni umjetnost, ni knjiž evnost, ni znanost, koliko god su još
uvijek bile važ ne i zanimljive, ne rađaju viš e nikakvim bitnim novinama. A š to se tiče snage i
blagostanja nacije, oboje je ugrozila strahovita krita stogodiš njeg rata.

Znač enje toga velikog sukoba uvelike uostalom, prelazi granice zapadne Evrope. Obje drž ave, koje su
se među sobom borile, bile su previše utjecajne, a da hi njihova svađa mogla zanimati samo njih same.
Ustvari, ona se nameće svim vladarima, pa zbog saveza, koje ona potič e među njima ili po utjecaju,
kojim ona određuje njihovo drž anje, ona poprima opć e evropsko značenje.

U neuravnotež enoj Evropi, u kojoj je nestanak politič ke prevlasti papinstva pokvario ravnovjesje
snaga, ta je, svađa silom okolnosti postala privlač
nim središ
tem ili bar najvažnijim događajem što je
zbrkanoj uznemirenosti vremena, kojim dominira, dao neki zajednički i opći pravac kretanja.

Tako dug i tako ogorčen rat bio je mogućsamo između Francuske i Engleske. Samo su te dvije drž ave
raspolagale s dovoljno sredstava, samo su one imale dovoljno ujedinjen narod, da su mogle podnijeti
takvo iskuš enje, a da ne propadnu. Ali svatko ostaje zbunjen, kad uporedi veličinu napora, koji su u to
utroš eni, s niš
tavnoš ću rezultata, koji su postignuti. U osnovi, o borbi Francuske i Engleske mož e se
reći isto ono, š
to i o borbi papa s koncilima: bio je to potpun neuspjeh.

Poslije toliko prolivene krvi, poslije toliko nevolja i ruševina, oba su se protivnika naš la gotovo na istoj
polazlnoj točki, pa se stoga spravom mož e reć i, da je stogodiš nji rat bio samo užasna i potpuno
besplodna sveopć a nesreć a. Naknadilo je i suviš e lako konstatirati, da on uopće nije mogao biti neš to
drugo. Neosporno je i savrš eno jasno, da engleski kraljevi nikako nisu mogli steć i francusku krunu. A
ipak je to bio onaj cilj, koji su oni sebi postavili. Osim njega nije bilo nikakva bitnog razloga, koji bi ih
gonio u rat. A osobito nije bilo nikakva razloga koji bi u rat gonio engleski narod. Jer Francuska, nije
prijetila, pa čak nije ni smetala Engleskoj. Ni jedna ni druga nisu jošpostale pomorska nacija. Njihovi
se trgovci jošnigdje nisu susretali kao takmaci, kao š to će to biti poslije, ili kao š
to su se veću XIII. st.
u lukama na Levantu susretali trgovci iz Đenove i Venecije. Guyenna, koja je i dalje bila kontinaltalni
posjed engleskih kraljeva, nije za njihov narod bila nimalo važ nija; nego š to je to u XVIII. st. bilo
kraljevstvo Hanover. Bilo bi posve razumljivo, da je Francuska napala Englesku u namjeri, da joj
oduzme tu pokrajinu, koja je bila posljednji ostatak, š to je jošsmetao jedinstvu kraljevstva. Ali rat
nije izazvala Francuska, nego Engleska. Izlika za to bio je zahtjev Eduarda III; na krunu Kapetović a. Ali
u tom pitanju nije moguć e nać i nikakva nacionalnog iteresa Engleske. Bašnaprotiv. Savez Francuske sa
Škotskom niš ta bolje ne objaš njava podrijetlo sukoba. Jer zaista jel suviš e očito, da je osvojenje
Škotske postalo neizmjerno tež e i čak nemoguće, jer se kompliciralo ratom s Francuskom. Ukratko, s
koje god strane promotrimo cijelo to pitanje, stogodiš nji rat se ukazuje kao beskoristan rat u tome
smislu, š to nije izbio ni zbog kakvog ž ivotnog interesa. U njemu treba zapravo vidjeti samo rat zbog
prestiž a. I bašto objašnjava strast, kojom je engleski narod, u njem pomagao svoje kraljeve.

192
Za vladavine Eduarda I. (1272-1307) parlamentarno se ustrojstvo i dalje učvrš ćalo. Godine 1297. kralj
je i formalno priznao pravo parlamentu da odobrava porez. Povratak njegova nasljednika, Eduarda II.
(1307-1327) na praksu osobne vladavine, doveo je kao i za Hennrika III. do pobune puka pod vodstvom
baruna. Kraljev neuspjeh u Š kotskoj protiv Davida Brucea, koji je ponovo pograbio oruž je i potukao ga
kod Bannockburna (24.lipnja 1314), do kraja ga, je omrznuo. Godine 1326 nezadovoljnici su se okupili
oko kraljice i prijestoloonasljednika. 7.siječnja 1327. parlament je proglasio, da je kralj skinut s
prijestolja. Vladavina Eduarda III. (1327-1377) otpoč ela je, dakle kao i vladavina Eduarda I.: novom
pobjedom nacije nad krunom. Ali priznavš i taj svršeni č in, kako je to u svoje vrijeme uč inio i njegov
djed i pridruž ivši se iskreno parlamentu, Eduard III. je tu pobjedu naroda pretvorio u korist za krunu.
Što god je parlamentu viš e dopuš tao da se upleće u njegovu politiku, to je ta politika postajala sve
popularnija. Odobrenje kuć e lordova i kuće opć ina (koje se bašza vrijeme Eduarda III., poćinju jasno
isticati kao dva posebna doma); dano je kraljskim pothvatima, solidariziralo ih je s njima. Kako god su
ti pothvati bili skupi u njima je sad već bila u pitanju č ast nacije, pa se t č ast stapala s ćaš ću
kraljevom. Nema sumnje, da parlament nije niš ta uč inio, da bi kralja gurnuo u rat protiv Francuske.
Čini se čak, da je
Eduard u poč etku bio tako malo siguran u njegovo raspoloženje, da je novac, koji mu je bio potreban
za pripreme, najprije počeo posuđivati od firentinskih bankara. Ali ga je njegov bankrot (1339)
primorao da se ubuduće, sve do kraja svoje vladavine, uvijek obrać a svome vjernom parlamentu. Tako
je njegova svađa postala svađom njegova naroda. Engleska se osjeć ala čašć
u angaž irana u ratu svoga
kralja. Strastveno se u njemu borila, iz osjećaja nacionalnog ponosa, a to je najjač i od
svih osjećaja. Nitko, dakako, nije mogao znati, upuš tajuć i se u taj rat, dokle će on zemlju odvesti.
Englezi se sigurno nisu nadali, da ć e kod Francuza naići nasamoljubije i nacionalne, strasti jednake
svojima. Poš to je borba jednom većotpočela, a radilo se o francuskoj kruni, koju je imao steći njihov
kralj, morali su ići dokraja i zadrž ati oruž
je u rukama sve dok im od iscrpljenosti samo ne padne iz
ruku.

A ipak, kako treba razumjeti, da Francuskoj nije poš lo za rukom, da odmah i odlučno, suzbije napad
Eduarda III.? Čini se, zaista, da su svi izgledi bili na njezinoj strani. Ne samo da je imala prednost, da
se brani na svom vlastitom tlu, nego je i njezino stanovniš tvo bilo sigurno dva ili triput brojnije od
stanovniš tva Engleske, a bogatstvo joj je bilo joši mnogo već e. Treba pri tome uzeti u obzir, da njezini
porazi kod Crecyja, kod Poitiersa, kod Azincourta nisu bili ni po čemu odlučni.
Kako god su obili ozbiljni, oni nisu uniš tili njezine snage i nisu je onemoguć ili da vodi borbe. Razlog
njezine nemoć i bio je drugi. Treba ga traž iti u nemirima, koji su njome harali počevš i od sredine XIV.
st., i koji se i sami, bar najveć im dijelom objaš njavaju prirodom francuske drž ave, kakva se formirala
u vremenu, od Filipa Augusta do Filipa ,Lijepog.

Ta, je država, kako smo dovoljno mogli vidjeti prije u tekstu, u

biti bila monarhijska. Osim kralja nije u njoj bilo nikakve nezavisne političke vlasti; bilo je samo
činovnika ili vijeća, od kojih nijedno nije potjecalo - kao engleski parlament - iz nekog drugog izvora,
različitog od krune. Kraljev autoritet, koji je od vladavine do vladavine imao sve veći utjecaj u zemlji i
sve potpunije okupljao pojedine dijelove vlasti, koje je razjedinio i rasuo knež evski feudalizam, u biti
se izražavao zaš titom i pravdom. Kralj je bio opunomoćeni odvjetnik svoga kraljevstva, prvi zemaljski
sudac i branilac svojih podanika. Na tom se osnavala njegova druš tvena uloga i na tom je nikla njegova
popularnost. Drž ava, kojoj je bio na čelu, u osnovi se temeljila na ideji prava. Njezini glavni služ benici
bili su bailliji, sudbeni č asnici; njezin najvaž niji središ
nji organ, pariš ki parlament, bio je sudiš te. I
puč ko osjeć anje, koje je zadrž alo u sjećanju sliku Louisa Svetog, kako izrič e pravdu pod hrastovima u
Vincennesu, u tom je pogledu posve u skladu sa stvarnoš ću. Filip Lijepi je dokraja ostao pristalica tog
shvaćanja, i njegov sukob s papom u biti je samo svađa zbog pravnog vrhovniš tva kraljevog.

193
Međutim država je, da bi se održ ala, sve više trebala financije. No sve š to je ostalo, od nekadaš nje
rimske poreske organzacije - stari porezi, koji su se 0pretvorili u davanje u naturi - preš lo je veću X.
st.
u ruke velikih vazala. Za svoje održ anje dvor ima samo svoje domene i prihode s njih. Tome je mogao
dodati prihode od kovanja novca, koje kralj od Filipa Augusta, uvelike ponovo preuzima od velikih
vazala. 82 Zbog toga on traži pomoću posuđivanju. Ali to nije bilo dovoljno. Trebalo bi da postoji porez,
ali njega nema. Otuda za Filipa Lijepog skrajnje mjere: kvarenje novca, oporezivanje, svećenstva,
koje nagoni papu u rat, ukidanje reda ternplara, koje je izazvalo sablazan sumljivo poslovanje s
Talijanima, š to se bogate na rač un drž avne riznice. Nikom i ne pada na pamet pomisao, da bi se moglo
razrezati namet na podanike, jer to nije zamisao osnovana na pravu. Pojam drž ave, koja svoju ovlast
proš iruje čak dotle, da crpe iz privatnog bogatstva onih, koje š titi, jošse nije rodio. U financijskom
pogledu razvoj je dakle, jošveoma zaostao za razvojem u pravnom pogledu. Ukratko, krajem XIII. st.
razvoj jošnije prerastao shvaćanje, koje javne financije miješ a i zamjenjuje s kraljevim prihodima.
Čim je izbio stogodiš i1ji rat, to je prouzrokovalo najveće poteš koć e. Da bi platio vojsku, unajmio
plać enike, dao novčanu pomoćsaveznicima, kralj će se zaduž iti i nered će uskoro biti tako velik, da ć e
morati u pomoćpozvati one iste svoje podanike, kojima se nije usudio nametnuti porez: sazvat ć e
drž avne stalež e i od njih zatraž iti novac, koji sam nije imao. A to ć e značiti početak strahovite krize.
To će znač iti poč etak neke vrste revolucije, i to usred rata, koja podsjeća na onu, š to ju je Engleska
prož ivjela u vrijeme Velike povelje. Ali je položaj u Francuskoj bio mnogo ozbiljniji. Jer one
nacionalne kohezije, koju je normansko osvojenje dalo Engleskoj, ovdje nema. Kraljevstvo, koje je
ujedinilo membra disjecta svoje zemlje, sve je opet dovelo u pitanje, kad se obratilo puku.

Sve ć e se to pretvoriti u zbrku. Druš tveni redovi, od kojih se satoje drž avni stalež i, nisu među sobom
složni. Treći stalež , koji se oslanja na gradove i koji ima novca, htjet ć e da uvede reforme, koje kralj
ne prihvać a. Knezovi će se okoristiti prilikama i opet zadobiti, utjecaj, koji su izgubili. Borbe različitih
stranaka potaći ć e političke ambicije seniora po krvi. Etienne Marcel bio je uvod u borbu Bourguignona
i Armagnaca. Osim vladavine Karla V., za koje su se prilike popravile mož e se reć i, da je Francuska od
zasjedanja drž avnih staleža u 1353. pa do vladavine Louisa XI. bila plijen dvostrukog unutraš njeg rata:
između treć eg stalež a i kralja, te između knezova i krune. A sve sve, je to imalo u osnovi svoj uzrok u
fiskalnoj krizi, koja je neizbjež ivo nastala zbog ustrojstva kraljevstva. Bila je to, ako se Smijemo tako i
izraziti, kriza povjerenja, koja je bila nuž na, da se drž ava, izdigne nad shvać anje iz vremena
Kapetćvić a, do drugoga, razvijenijeg i potpunijeg shvać anja; kriza, u kojoj se činilo, da je država usred
strahota ratovanja s inozemstvom većdospjela na sam rub propasti.

U godinama, koje su prethodile velikom ratu, niš ta jošnije naviješ talo, daće doć i do rata. Trojica
sinova Filipa Lijepog ne imajuć i muš kog potomstva naslijedili su jedan za drugim svoga oca. Bili su to
Louis X.(1314-1316), Filip V. (1316-1322) i Karlo IV; (1322-1328). Svi su se oni bezikakvih sjajih uspjeha
okoristili položajem, koji im je predavan u naslijedstvo. Nije, se posavljalo nikakvo novo pitanje.
Papinstvo se nastanilo u Avignonu i uvijek je bilo susretljiosti prema kruni; s Engleskom je vladao mir;
njezin kralj Eduard II. oženio se, u skladu s pogodbama ugovora u Montreuilu,sestrom trojice kraljeva.
Samo se flandrijski rat otezao jošnekoliko godina i najzad, za Filipa V. završ io pariškim ugovorom
(1320), koji je kraljevstvu ustupio kaš telanije Lille, Douai i Orchies i ž enidbom uveo nasljednika
grofovske ćasti, Louisa od Neversa, u kraljevsku porodicu.

U trenutku, kad je umro Karlo IV., kraljevstvo je dakle už ivalo dubok mir. Čak ni izumrć e dinastije
Kapetovića nije urodilo nikakvom teš koćom. Većje prilikom smrti Louisa X. njegova kć i bila uklonjena
od nasljedstva krune, pa se Filip Valols imao samo okoristi naćelom, koje je proglaš
eneo jošdvanaest

82
La taille (glavarina) nije u provom smilu riječ
i porez, nego trajno-pravo.

194
godina prije toga, a bilo je u skladu sa starim franač im kraljevskim pravom, pa ga je cijela nadja
prihvatila bez ikakva osporavanja. Bilo je to tako nepobitno načelo, da Eduard III., po majci unuk Filipa
Lijepog, nije u odluč nom trenutku izrekao nikakva prosvjeda. Čak i po ženskoj lozi njegova su prava
bila su niža od prava Ivane, kćeri Louisa X., koja se udala, za Filipa od Evrexa i kojoj je novi kralj iz
razboritosti prepustio kraljevstvo Navarru, na koje se t.zv. »salijski zakon«, nije, mogao tako oč ito
odnositi, kao na Francusku.

Njegova je vladavina otpoč ela, pod sretnim auspicijama. Flandrijski grof ga je pozvao u pomoćprotiv
velikog ustanka tkalaca u Brugesu i seljaka na f1andrijskom primorju, koji su od 1325. udruž ili svoje
napore u borbi, što su je prvi vodili protiv patricija, a drugi protiv plemstva. 23. Kolovoza 1328 kralj je
kod Cassela izvojš tio pobjedu, koja je dokrajčila pobunu. Iduć e godine mu je Eduard III. polož io
vazalsku zakletvu za Guyennu. Činilo se, da je rat tako malo vjerojatan, daje kralj u sporazumu s
papom pripremao križ arski pohod ili točnije, francusku vojnu na istok, koja je imala krenuti na put
morem god. 1332.

Eduard III. je u Engleskoj manje sretno otpoč eo svoje vladanje. Novi vojni uspjesi Skota primorali su
ga, da prizna nezavisnost njihove zemje njihova kralja, Roberta Brucea (1328) prekinuvš i time vazalsku
vezu, na koju je Eduard I. primorao te uporne protivnike. Na sreć u po njega, pobuna Eduarda Baliola
protiv Davida Brucea, Robertova nasljednika (god. 133l), omoguć ila mu je,.da uspostavi ono, š to je
nedavno razriješ io. Izjasnio se za Baliola, potukao č ete zakonitog kralja kod Hallisdown Hilla (1335) i
primorao ga, da pobjegne u Francusku, gdje ga je Filip VI primio onako, kao š to je kasnije, Louis XIV.
primio Jakova Stuarta. Balliol se pož urio da učvrsti svoj polož
aj ustupivš i pobjedniku područje Berwick
i priznavši sizerensku vlast Engleske nad kraljevstvom, koje mu je ona pribavila (u veljač i 1334).

Simpatiju, koju; je francuski dvor iskazao Davidu Bruceu, primio je Eduard III. kao uvredu. Odgovorio
je na nju time, š to je počeo neš tedice pokazivati znakove povjerenja prema: Robertu od Artoisa,
smrtnom neprijatelju Filipa VI., koga je primio u Londonu s velikom bukom. Prava; koja je vjerovao ili
je sebi uobraž avao da ima na krunu Francuske, mora, da su ga uskoro pridobila za pomisaoda obnovi
rat, koji je njegov djed morao 1297, tako naglo prekinuti. Bio je mlad, aktivan i popularan zbog svoje
pobjede nad Škotskom, pa je dopustio, da ga zavede ambcija. Uostalom, kao i svi veliki slavoljubivci
bio je i on razborit, pa se nije htio upustiti u pustolovinu, prije nego što za sebe osigura sve izglede na
uspjeh. Nadahnuvš i se primjerom Eduarda I., preuzeo je kao svoju prvu duž nost, da sebi osigura
savezniš tvo nizozemskih vladara. Najvaž niji među njima, fIandrijski grof Louis od Neeversa, pokazao
še, isto onako vjeran Filipu VI., koji ga je spasio od puč ke pobune, kao š to je Guy de Dampierre 1297.
bio pripravan da prekine s Filipom Lijepim, koji je protiv njega pomagao patricije. Ali s druge strane
Shelde, u onoj nekadaš njoj Lotaringiji, koja je sada bila pocijepana u bogate kneževine, š to su od
vremena velikog međuvlađa už ivale, potpunu nezavisnost pod nominalnom vrhovnom vlasti carstva,
posao je morao biti lakš i; uz dobru plaću mogao je bez teš koća , unovač iti saveznike. Zahvaljujući
firentinskim bankarima, ,koji su mu otvorili najš iri kredit, Eduard je mogao troš iti bez računa. Dao je
neogranič enu punomoć grofu Vilimu II. od Hainauta i Hollanda, čijom se kć erkom Filipinom,
pokroviteljicom Froissartovom, ož enio još1328., pa nije trebalo dugo čekati da za skup novac sklopi
sporazum s vojvodom brabantskim i s nekoliko drugih osoba manjeg značenja, kao š to su bili grofovi od
Gelderna, Klevea, Juliersa. Isto onako, kao š to je Eduard I. 1297. kupio pomoćnjemač kog kralja,
Adolfa od Nassaua, tako je Eduard III. smatrao korisnim, da unajmi, kao svog plaćenika cara Luddviga
Bavarskog. Nema sumnje, da se nadao, da će taj bijednik, kog je Ivan XXII. nedavno izopć io, nać i u
svojoj, mrž nji prema avinjonskom papinstvu razlog, da se osveti na Francuskoj.

Engleskoj je koaliciji Filip VI. u Nizozemskoj suprotstavio , starog š

tićenika Francuske, biskupa od
Liegea, i češ
kog kralja Ivana Slipog, koji je bio u rodbinskim vezama s njegovom kuć om, ali koji, je

195
uostalom sa sa sobom doveoteo nekoliko vitezova iz svoje grofovije Luxembourga. U Š
kotsku je poslao
pomoćpristalicama Davida Brucea, koji su se ponovno latili oruž
ja.

Neprijateljstva su počela 1337. Francuzi su prepadom spalili Gzernesy i Portsmouth; Englezi su napali
odred flamanskih č eta na otoku Cadzant. Iduće godine, 22.srpnja l338. Eduard III. se iskrcao u Anversu
s namjerom da nanese snaž ne, udarce. Ali njegovi saveznici nisu osjeć ali nikakva oduš evljenja. Ludvig
Bavarski se ogranič io na to, da mu dodijeli naslov namjesnika carstva, a sam se nije ni pomako.
Brabantski vojvoda i Vilim II, grof od Hainauta i Hollanda, koji je nedavhno naslijedio svoga oca, očito
su nastojali da izbjegnu svojim obavezama. Da i takve pomoćnike uvukao u borbu; koja je za njih bila
samo prilika, da dobiju supsidije, trebalo je neprestano plaćati, a Eduard je bio preoptereć en
dugovima, pa je nedavno, bankrotirao, pokvukavš i za sobom u propast i svoje firentinske zajmodavce!
Na sreć u, međutim, da bi primorao flandrijskcig grofa, da se i on upusti u borbu, bio je obnovio
taktiku; koja je veći prije dovodila do uspjeha u razmirićama Engleske s grofom: zabranio je izvoz
vune, koja je bila nephodno potrebna suknarstvu u Gandu, Brugesu i Ypresu. Usprkos krizi, š to ju je
izazvao tom mjerom, Louis od Neversa ostao je nepokolebljivo vjeran Francuskoj. Ali gradski cehovi i
trgovci nisu pritajali da se dadu uniš titi ili izgladnjet a budući daje njihov vladar više cijenio interese
svoga vrhovnog gospodara, nego njihove preuzeli su sami brigu za svoj spas. Gand, u kom su već
nekoliko godina dominirali suknarski cehovi, preuzeo je pod vodstvom bogatog građanina Jakova van
Artevelde upravu u grofoviji. Artevelde je stupio u dodir s Eduardom; embargo na vunu bio je ukinut, a
da rasprš i predrasude, koje bi mogle smetati građanima da ostave Filipa VI., svoga vrhovnog
gospodara. Eduard je doš ao u Gand i ondje na Petkovu trgu dao samoga sebe proglasiti francuskim
83
kraljem.* Tako je uzajamna vezanost interesa urodila savezom njegove kraljevske i dinastič ke
politike s građanskom i ekonomskom politikom flamanskih gradova, kom je Flandrija u buduć nosti
imala ostati nepokolebljivo vjerna. U toj zemlji u biti industrijskoj u kojoj je prevadavalo građanstvo
politika se prije negoli drugdje u sjevernoj Evropi podvrgla ekonomskim obzirima.

Ulazak Flamdrije u engleski savez osigurao je Eduardu čvrstu bazu na sjeveru. Dotad se rat vukao duž
granica Francuske u č arkanjima i spaljivanju sela. U isto su vrijeme kardinali, poslani u Avignon uzalud
nastojali da pregovaraju o miru, o kom se govorilo samo zato, da se dobije na vremenu. Sad su
međutim operacije najzad mogle popriimiti onaj opseg, o kom je Eduard sanjao. Pož urio je u Englesku
da od parlamenta zatraž i supsidije, koje je njegov bankrot uč inio neophodno potrebnima. Prilike su mu
pomogle, da mu zatraž eni novac bude odobren. 23. Lipnja 1340.. njegovo je brodovlje pred Eclusom
izvojštilo sjajnu pobjedu nad francuskim, a zatim je, u pratnji flamanskih nareddnih odreda i uz pomoć
knezova, koje je taj lijepi uspjeh ohrabrio poduzeo opsadu Tournaia (od 22.srpnja do rujna) ali je ona
propala i završ ila primirjem u Esplechinu, koje je iduć ih godina zaredom produžavano.

Tako plan napada sa sjevera, usprkos pomoć i Flandrije, nije uspio. Van Artevelde poginuo je 1349. u
pobuni, što su je protiv njega podigli gantski tkalci. Koalicija knezova raspadala se. Ludvig Bavarski čak
je (ne vrativši novac, koji je primio) preš ao na stranu Filipa VI, kome je uostalo imao biti isto tako
bezvrijedan saveznik, kao š to je bio Eduardu. Od dviju zarać enih strana, činilo se, da je polož aj
Francuske bolji. Ona se okoristila primirjem da poveća svoje područ je na istočnoj granici. Godine
1343. ona je za gotov novac kupila Dauphineju od »dauphina«84 Humberta II., a njegov je naslov otada
ostao kao titula nasljedniku francuske krune.,

83
Marche du Vendredi, Vrydagsrilarkt - trg u Gandu u blizini crkve Sv. Jakova iz XIII. st. i današ
nje univerzitetske biblioteke,
na kom su se u Srednjem vijeku odigrali mnogi važni dogadaji. Danas je ondje kip Jakova van Artevelde. Prev.
84
RiječDauphin je feudalni naslov, koji se prvobitno upotrebljavao mjesto grofovskog ili vojvodskog. Grofovi Vienne (južno od
Lyona) poč eli su ga nositi većoko 1130. Kasnije je uš
ao u upotrebu i u Auvergni. Seniori, koji su nosili taj naslov, imali su u
grbu delfina, koga ta riječu francuskom označava. - Prev.

196
Primirje nije spriječilo Edunda III. da dođe u Bretanju u pomoćgrofici od Monforta, koja je osporavala
vojvodstvo Karlu de Blois, š to ga je pomagala Francuska, i da grofa od Derbyja poš alje da napadne
Gascognu. Godine 1346. iznenada, se iskrcao u Normandiji. To je, bila polazna toč ka potpunog
preokreta. Posve nova ratna taktika, koja se oslanjala na ulogu strijelaca u bici, pribavila je Englezima
niz sjajnih pobjeda, Potpuno nacionalni sastav Eduardove vojske mora da mu je također donosio isto
onakvu prednost nad protivnikom, koji se uvelike služ io stranim plać
enicima, kakvu su u XVI. st. imale
španjolske armije. Bitka kod Cnecyja (26.kolovoza) dokazala je te odlike. Usprkos prednosti u broju,
Francuzi su ondje morali pretrpjeti velik i straš an poraz - »molllte grande et moult horrible«. kako se
izrazio Froissart. Češki kralj Ivan Slijepi, flandrijski grof i mnogo druge velike gospode ostalo je među
poginulima. Pobjednik se tim nenadanim uspjehom okoristio da opsjedne Calais, koji je zauzet poslije
jedanaest mjeseci, a vratio se u posjed Francuske tek l558. Nekoliko sedmica poslije Cecyja, David
Brouce, koji se vratio u Š kotsku, potuč en je i zarobljen kod Nevil's Crossa (17.listopad). Englezi su
posvuda pobjeđivali. Ali su, i na jednoj i na drugoj strani podjednako osjeć ali potrebu da odahnu. Na
intervenciju pape sklopljeno je primirje (u rujnu 1347.), koje je pojava crne kuge produž ila na iduću
godinu i koje se više puta uzastopce poonavljalo, tako da je potrajalo sve do 1355.

Obje strane okoristile su se tim poč inkom, da pripreme odlučnu akciju. Zahvaljujuć i supsidijama
parlamenta, Englezi su sakupili tri armije: jednu u Guyenni, drugu u Bretanji, a treć u u Normandiji.
Novi francuski kralj, Ivan II. Dobri85 (1350-1364) donio je odluku da sazove drž avne stalež e, koji su mu
dali sredstva, da opremi 30.000 ljudi. Poveo ih je u susret Crnom princu, koji je pustoš io Guyennu. Do
bitke je došlo kod Maupertuisa, blizu Poitiersa, 19.rujna 1356 Završ ila se jošpotpunijom katastrofom,
nego š to je bila, ona kod Crecyja. I sam je Ivan pao u zarobljeniš tvo, pa je kao suž anj poslan u
Englesku.

Taj je poraz smjesta prouzrokovao prvu od onih kriza u Francuskoj, kojima se kraljevska vlast morala
redom suprotstavljati sve do sredine XV. st. drž avni staleži iz 1355. u kojima je prevladavao utjecaj
građ anstva, što ga je predvodio glavar pariš kih trgovaca, Etienne Marcel, pristali su na poreze, koje je
kralj zatražio, samo uz uvjet, da im bude odobren znatan utjecaj u vladi. Ugovorili su, da ć e sami
ubirati poreze i upravljati njima i zahtijevali jamstva za održ anje njihova prava, da se sastaju, i za
provođenje reformi u upravi. Neka velika pobjeda sigurno bi omoguć ila kralju da uguš i tu opoziciju,
koju je njegova loš a sreća učinila neodoljivom. Ona je istupala utoliko, smionije, š to ju je ohrabrivao
kralj Navarre, Karlo Opaki, č astohleppnik bez ikakvih predrasuda, ž eljan utoliko više da uzmuti i zamrsi
polož aj, što je mogao rač unati samo s neredom, da kao sin Ivane od Evreuxa prodre sa svojim
tobož njim pravima na francusku krunu.

Tako se francusko kraljevstvo odjednom, u sredini XIV. st.; naš lo primorano da rač una s onim
građ anstvom, koje mu je nekoćpomoglo u borbi protiv feudalizma i u stvaranju jedinstvene kraljevine.
Monarhijska vlast neosporavana i neprijeporna većcijelo stoljeć e, bila je tako pozvana, da cijelu
naciju sebi pridruži u izvršavanju te vlasti. U Francuskoj se poslije bitke kod Poitiersa zbivalo isto ono,
što se događalo u Engleskoj stotinu i pedeset godina prije toga, to jest poslije bitke kod Bouvinesa. I
ovdje, kao i tamo, nered u finanacijama i poraz doveli su do revolucije. Nema niš ta čudnoga u tome,
što je ta revoluuciia izbila tako mnogo kasnije u Francuskoj, nego u Engleskoj. Politič ko i nacionalno
jedinstvo, koji je njezin nuž ni preduvjet, bilo je Engleskoj silovito nametnuto većkrajem XI. st., u
vrijeme normannskog osvojenja: dok je ono u Francuskoj postignuto tek za vladavine Filipa Lijepog, i
to kroz dugi niz napora. Ali razlika, što je u tom pogledu pruž a povijest tih dviju zemalja, nije samo
kronološ ka razlika. U Engleskoj so baruni organizirali otpor protiv Ivana Bez Zemljee i stajali mu na

85
Ivan I. bio je posmrtni sin Louisa X., koji je umro poslije nekoliko dana, a naslijedio ga je Filip V.

197
čelu, a to znač i, da je vodstvo imala vojnič ka klasa, a za njom se, ž aleč i se na iste nevolje i
zahtijevajuć i ista prava, okupio preostali dio nacije. Nič ega sličnog nije bilo u Francuskoj, za Ivana
Dobrog. Ovdje na č elo pokreta staje građanstvo, a to znač i, klasa trgovaca i industrijskih proizvođač a.
A između toga građanstva i plemstva nije bilo moguć e nikakvo sporazumijevanje. Povlastice prvih bile
su u suprotnosti s povlasticama drugih, pa su zbog toga iskrsla među njima neprijateljstva, koja su
porazi kod Crecyja i Poitiersa - a za njih je građanstvo bacalo krivicu na vitezove - doveli do vrhunca.
Bilo je prekasno, da se u sredini XIV. st. u redovima francuskih feudalaca rodi č ovjek, kao š to je, bio
Simon od Moforta. Ako, su neka gospoda i pomagala napore treć eg stalež a, bilo je to samo iz osobnih
interesa zbog mrž nje ili ambicije, pri č emu, su prvom prilikom napuš tali svoje savezinike, koje su
prezirali. Za svećenstvo je vrijedilo isto ono, š to je rečeno o plemstvu. Njegovi su predstavnici mislili
samo na to, kako da obrane svoje povlastice i egzemcije. Ukratko, suprottnost između engleskog
parlamenta i drž avnih stalež a u Francuskoj bila je najpotpunija, š togod je to moguće. Engleski je
parlament nasuprot kralju udruž ivao različite klase nacije, š to su raspravljale zajedno i sporazumno
donosile zaključke, koji su bili izraz njihove zajednič ke volje. Drž avni stalež i sastojali, su se naprotiv
od triju redova, koji su raspravljali i glasovali svaki napose, tako da su zapravo činili tri različite
skupš tine privilegiranih stalež a, koji nisu bili kadri da se sporazume i koji su svojim razmimoilaž enjima
i sukobima pruž ali kruni i suviš e povoljnu mogućnost, da izbjegne njihovu upletanju. Uostalom, u toku
XIII.st. obič aj je u svim bitnim momentima većutvrdio ovlasti i prava parlamenta, tako da se on
pretvorio u neophodno potreban organ, vladanja. Drž avni stalež i, bili su, naprotiv, tek ustanova, koja
je djelovala kad su krunu na to primorale okolnosti, bili su ultima ratio, kome se vlast utič e samo, u
trenucima financijske nevolje. Svaki od njihovih saziva znak je jedne od kriza drž avne riznice sastaju
se samo zato, da pred njih bude iznesen zahtjev, da plate. A bašto daje, građanstvu onu dominantnu
ulogu, koju je u njima zaista i odigralo. Buduć i da nije už ivalo financijske imunitete, kojima je bilo
zaš tićeno plemstvo i sveć enstvo, bilo je dakako, prije svega ono pozvano da plać a. Stoga je posve
prirodno, da ono kao nagradu za poreze, koje je izglasavalo nastoji postići garancije. Koliko se to mož e
ocijeniti na temelju š ezdeset i sedam članaka, š to ih je prijesolonasljedniku predao Eienne Marcel,
njegov je ideal bio, da upravu u kraljevstvu prož me, onim istim duhom nadzora i zakonitosti, koji je
ovladao u upravi graadova. Kraljevi činovnici, a u prvom redu financijski činovnici, moraju prestati s
neodgovornoš ću prema poreskim obvezanicima. Vlada mora pristati na neophodnu suradnju sa drž vnim
stalež ima i pridruž iti ih svojoj djelatnosti. Ali kad Etienne Marcel govori o državnim stnalž ima, on prije
svega misli na građanstvo. Većprilikom toga prvog susreta francuskog kralja s narodom, Paris stvarno
staje na č elo pokreta, a da pritom nitko i ne pomiš lja nn to, da se usprotivi. Njegovu važ nost u
svojstvu glavnoga grada, koju zahvaljuje kruni, upotrebilo je sad njegovo stanovniš tvo protiv nje.
Kraljevski grad toliko je neuporediv, »bezpara«, toliko je po svom stanovniš tvu, po svom bogatstvu, po
svojoj, aktivnosti a i po svojoj buntovnosti nadmoć an drugim gradovima u kraljevstvu, toliko je već
središ te cijele zemlje i cilj, na koji je usredotoč ena sveopća paž nja svijet, da većod sredine XIV. st.
metež i u njemu potresaju cijelom Francuskom, da se glas njegovih triibuna č uje u cijelom narodu i da
su njegove pobune i nemiri historijski događaj. Prijestolonasljednik je to tako dobro shvatio, da se prvi
priihvatio taktike, koja ć e poslije biti č esto ponovo upotrebljavana sve do XIX. st., i odluč io, da udalji
drž avne stalež e iz tog ž arišta, pa da ih sazove u Compiegne (1358). Time se pariš ka opozicija samo još
više ogorč ila. Činilo se, da ć e građanski rat izbiti svakog trenutka. Marcel je pregovarao o savezu s
kraljem od Navarre i s engleskim kraljem, hrabrio Gand i flamanske gradove, da udruž e svoje napore s
njegovima protiv »nevaljalih i ludih pothvata, tako da svi uzmogneemo ž ivjeti unesmetanoj slobodi«.
kadli uto izbije »ž akerija«, koja je dovela do raspleta krize.

Teret novih poreza, a pored njih joši izgredi plaćeničkih bandi, raspuš tenih poslije Poitiersa, koje su
se, da bi mogle živjeti, razišle po cijeloj zemlji, dovodili su do očajanja seljake u Champngni, Pikadiji i
pokrajini Beauvais. Porazi plemstva kod Crecyja i Poitiers, rasprš ili su strah, što su ga seljaci prednjim
dotad osjeć ali. Pripisivali su njihove neuspjehe kukavič uku. Neodređeno su osjeć ali, da njihove
povlastice opravdava samo njihova vojnič ka uloga, a sad su se pokazali nesposobni, da je izvrš avaju.

198
Plemićim se odjednom u svijesti pojavio kao neprijatelj puka. Gomile naoruž ane ž eljeznim toljagama
poč ele su obiilaziti zemljom i napadati dvorce. Prvi uspjesi ohrabrili su ih. Uskoro su svi seljaci ustali
na noge. Uostalom, nije ta pobuna imala nikakvn zajednič kog plana, nikakva priznatog vođe ni
određenih zahtjeva. Bio je to ustanak iz očaja, eksplozija bijesa. Prestraš eno građanstvo prkosilo je
pokretu ,iza svojih zidina, ne sudjelujuć i u njemu, ali pridrž aavajuć i za sebe moguć nost, da se njime
okoristi, ako uspije. Ali kako je mogao uspjeti? Teš ko naoruž ani konjanici, kojih su redove mogli probiti
engleski strijelci, morali su nadvladati te »crne, malene i loš e naoruž ane prostake« (Froissart, Kronika,
V. 105), koji su ubijali njiihovu djecu, silovali njihove ž ene i palili njihove majure. Nerazmjerje bio
isti, kao između š trajkaša i redovite vojske. Poslije prvih trenutaka zbrke, plemstvo je poduzelo
kaznene pohode i sad su otpoč eli pokelji. »Seljačine«86 su decimirani, pa su se vratili u sveja sela
uvjereni u svoju nemoć . Sve de velike revelucije, u Francuskoj viš e nije doš le do seljačkog ustanka! -

Taj potres okupio je plemstvo oko prijestolonasljednika i prekiinuo one veoma slabe veze, koje su
ovdje ili ondje ponekog od njih vezivale s građanskom reformistič kom strankom. Neprijatelji Marcelevi
osmjelili su se. Skovali su zavjeru protiv njega, pa je 31.sprnja 1358 ubijen, kao š to se te petnaest
gedina prije tega dogodilo Jakovu van Artevelde, kom je Marcel po svojoj politici neobične nalik.
Njegova smrt nije dokrajč ila sastajanje drž avnih staleža. Prijestolonasljednik se nije mogao od reći
njihove pomoć i u krajnje teš kom polož aju, u koji je država zapala. Eduard III. je 1359-1360. opsjedao
Reims i uznapredevao, ne naiš avši na otpor, sve do u Burgundiju. Bilo je neophodno potrebno zaključ iti
mir. Potpisan je 8.svibnja 1369. u Bretignyju kraj Chartresa. Eduard je dobio Gascagnu, Guyennu,
Poitou, Calais i grofeviju Guines u neograničenu vlast, a popred toga joštri milijuna u zlatu. Za uzvrat
se odrekao svojih pretenzija na preostalu Francusku. Engleska je, dakle na š tetu Francuske ponovo
postala kontinentalna sila. Opet je ostvarena situacija, koja je izvanredno sjeć ala na doba prvih
Plantageneta. Prostranstvo kraljevstva nazadavalo je toliko, da je sad obuhvać alo otprilike one isto
područ je, kao i na početku vladavine Filipa Augusta.

Ta jednostavna konstatacija dovaljna je da pokaž emo, da su rezultati mira u Bretignyju bili neodrživi.
Francuska drž ava nije bila kao na primjer teriterijalni posjedi bavarskih kuć a, Luxembeurga i Austrije,
napresto jedan do drugog poređana pedručja i narodi, koje su dinastič ke kombinacije isto onake lako
gomilale na okup, kao š to su ih i rasturale. Ona se iste tako čvrsto osnivala na geografskem jedinstvu,
kao i na jedinstvu nacionalnom i jedinstvu interesa. Kraljevi su je oteli feudalnoj raskomadanosti, čim
je nestalo agrarnog ustrojstva, na kem se ta raskomadanost osnivala, pa se drž ava iz vladavine u
vladavinu sve viš e okupljala oko njih, a djelo, š to su ga kraljevi izvršili, obavlieno je tako brzo i tako
uspješ no bašzato, š to je bile u skladu s prirodnim okolnostima. Pripojenja u korist Eduardevu, na koja
je trebalo pristati, bila su, dakako. Samo privremena ž rtva. Bila je isto tako nemoguć e, da Engleska
zadrž i svoje nove francuske pokrajine, kao š to bi bila nemoguć e da Francuska prisvoji grofoviju Kent.
Mir u Bretignyju bio je oč ite samo primirje. Zar se itko megao nadati, da ć e Francuska, priznati kao
trajan takav polež aj, koji ju je peniž avao i prijetio joj stalnem opasneš ću? I kako je Engleska mogla
protiv volje stanovniš tva sač uvati isto tako prostrana osvejenja, kao š to je bio i njezin vlastiti teriterij?

Karlo V. (1364-1380), koji je 1364. naslijedio svoga oca Ivana II. nije megao pomiš ljati da prekrši tek
sklepljeni mir. Kraljevstvo je bilo, iscrpljeno perezima, a njegevo su područje više nego ikad pljačkale
čete plaćenika, koje su ondje ž ivjele na račun stanovništva. Kralju je veoma vješ
te poš le za rukom, da
svoje podanike oslobedi te nevelje i da ih isto vrijeme upotrebi protiv Engleske. Henrik de
Transtamare, koji, se u Kastiliji borio protiv Petra Okrutnog, saveznika Eduarda III pozvao je u pomoć

86
U francuskom orginalu stoji »Jacquces«. To ime (Jakov) upotrebljavano je u Srednjcm vijcku - najč eš
će u obliku »Jacqucs
Bonhomme«. (dobrič ina Žak ili glupavi Žak) - kao naziv zo francuskog seljaka-kmeta, s namjerom da izrazi prezir njemu. U
vezi s tim nastalo je i ime »Žakerija« za ustanak francuskih seljaka u XIV. st, i s vremenom postalo sinonim za svako
buntovniš tvo nižih druš tvenih slojeva. - Prev.

199
Francusku. Duguesclinu je izdan nalog, da mu peđe u pomoćna č elu plaćeničkih četa. Petar Okrutni
bude pobijeđen (1369), a između Karla V. i Henrika de Transtamare, sklopljen je ugovor o savezniš tvu,
te je tako ondje stvoren neprijatelj usprkos engleskim posjedima u Akvitaniji. Na sjeveru je kraljeva
diplomacija u iste vrijeme postigla i drugi uspjeh. Flandrijski grof, Louis de Maele, sin Louisa od
Neversa, koji je bio ubijen ked Crecyja, prekinuo je politiku svoga oca i prihvatio politiku velič ne
neutralnosti, primoravajuć i time i Francusku i Englesku, da ga š tede. Takav stav bio je za nj uteliko
povoljniji, š
to nije imao muš kog potomstva, pa je obje zarać ene strane održ avao u neizvjesnesti
pogađajući se i s jednenim i s drugem oko udaje svoje kć eri Margarete. U toj borbi oko š to bolje
ponude najzad je pobijedio, Karlo V. Za uzvrat, š to će Flandrijii biti vrać
eni Lille, Deuai i Orchies, koji
su joj oduzeti 1320, Louis je pristao, da kćer uda za kraaleva brata, Filipa Smjeleg, koji je 1361. dobio
vojvodinu Burgundiju kao dož ivetni izvor prihoda. Brak je sklopljen 29.VI.1369. Činilo se, da je to
»flamsko pitanje«, koje je toliko zaokupljalo krunu jošod vremena Filipa Augusta, napokon pred
rješenjem, jer je sad nasljedstvo te velike grofovije bile osigurane francuskom kraljevskem princu.

Sad se Karlo V. osjećao dovoljno snaž an., da napadne Englesku izravnim udarcem u lice. Pobuna u
Guyenni protiv Crnog princa poluž ila mu je kao izgovor, da otkaž e mir u Brćtignyju. Drž
avni staleži su
brze i pripravno odebrili supsidije, koji su bili potrebni, pa se rat š
to ga je Duguesclin poveo veoma
energično, odvijao u neprekidnom nizu uspjeha. Godine 1372. potuklo je kastilijsko brodovlje englesku
flotu pred La Rachellom. Na kopnu su Englezi, u trenutku kad je Eduard III. umro (1377, dvije godine
poslije Crnog princa) ostavivš
i kraljevstvo njegovu sinu, Richardu II., djetetu od devet gedina, zadržali
gotovo samo Calais, Bordeaux i Bayenne. Tri godine poslije toga umre je i Karla V., ostavivši Francusku
drugom jednom djetetu, Karlu VI.

II. BURGUNDSKO RAZDOBLJE (1432)

Oba regentstva, koja su vladala za tih malodobnih kraljeva, a preuzela su svoje ovlasti gotovo u isto
vrijeme u Engleskoj i u Francuskoj, bila su podjednako burna. Koliko god su događaji bili različiti u
jednoj i u drugoj drž avi, pokretale su ih iste pogonske snage: nezadovoljstvo puka, prouzrokovano
tež inom ratnih poreza, i ambicije kraljevskih prinčeva, kojima je povjerena regentska duž
nost.

Vladavina Richarda II. ostala je slavna zbog seljač kog ustanka god. 1381 Glavni njegov uzrok bio je, kao
i kod žakerije, bijeda seoskog stanovniš tva, pri čemu na njegove patnje nije parlamerent obrać ao ništa
više paž nje nego, što su to č inili drž
avni stalež i. Kako da se uopć e te političke skupštine zanimaju za
patnje seljaš tva, kad je ono bilo izvan redova povlaš tenih klasa, a samo su te klase bile zastupa ne u
njima? Seljaš tvo je za te skupš tine bilo isto ono, š to mora daje u poč etku XIX. st. bio industrijski
proletarijat za vlade, koje su se formirale na temelju birač kog cenzusa: bespravna masa, na kojoj
doduš e počiva druš tvena zgrada, ali kojom se vlada bavi samo onda kad druš tvom potresaju udarci.
koji se oslanjaju na nju.

Kao što je to bilo posvuda, i položaj engleskih seljaka znatno se poboljš ao u toku XIII. st. Ali u prvoj
polovini XIV., st. napredak se uslijed opć ih uzroka; koje smo prije izlož ili zaustavio. Poskupljenje
života i poviš
enje nadnica, koje je prouzrokovalo pustoš enje crne kuge, navelo je plemstvo, da zatraž i
u parlamentu, da bude donesen zakon, koji će nadnice poljoprivrednih radnika vratiti na razinu iz
(1347) (Statut of labourers). Ohrabreno tim uspjehom, plemstvo se zatim stalo domiš ljati, kako da
uspostavi nekadaš nja domanijalna prava, da opet poč ne tražiti kuluk, koji se više nije upotrebljavo, i
kako da seljake vrati u kmetstvo vezano za zemlju. Ako tome dodamo sve već i teret poreza, razumjet
ćemo, kakve su se klice mrž nje razvijale u tim ljudima. Vjerska agitacjja, koju je potakao Wyclif,
izazvala je konačnu katastrofu toč no onako, kao š to je u XVI. st. luterovska propaganda u Njemačkoj
dovela do izbijanja seljačkog rata. Nema sumnje, ni Wyclif ni Luther nisu nagovorili mase, da se

200
pobune. Ali su i jedan i drugi poljuljali kod tih masa strahopoštovanje prema vjerskim autoriterima, pa
su ih time doveli do ustanka protiv druš tvenog poretka, pod kojim su trpjeli, a koji ih je tradicionalna
crkva nauč ila da poš tuju.
I bašpo tome se engleski pobunjenici iz 1381. razlikuju od francuske ž akerije u 13 st. Francuski
pobunjenici povodili su se samo za porivom svoje bijede; engleski su međutim bili utoliko straš niji, š
to
ih je pored podstreka bijede naprijed gonio joši osjećaj, da su ž rtve i crkve i druš tva, koji su
podjednako iskvareni zbog svoje ljubavi prema bogatstvu. Oni nisu u svom vodstvu imali samo
nadnič are, kao š to je bio Wat Tylor, nego i siromaš ne svećenike, kao što je bio John Ball, koji je u
svojim lolardskim propovijedima oduš evio tako mnogo ljudi strstvenom nadom u neki naivni
komunizam.

Ali se seljaci nisu mogli održ ati pred onom oklopnič kom ž andarmerijom, koju je predstavljalo
plemstvo. Kao i žakerija, ustanak je završ
io pokoljem i nije imao nikakvih posljedica u buduć
nosti, kao
ni ona.

Dotle je rat protiv Francuske i dalje dovodio samo do neuspjeha. Engleska je ostavila građane Ganda
da budu uniš teni u bici kod Roosebeka, a ekspedicija, koju je iduć e godine 1383. pod zapovjedniš tvom
biskupa od Norwicha, poslala protiv Ypresa, ž alosno je propala. Godine 1389. se trebalo pomiriti s
prihvaćanjem primirja, koje je 1396., obnovljeno na dvadeset godina. Te nedaće pojač ale su
nezadovoljstvo nacije s kraljevom vladavinom. Tek š to je izaš ao ispod skrbniš tva, Richard je pož elio
zbaciti sve veći autoritet, š to ga je parlament stekao za vlade Eduarda III. Postigao je samo to
poniž enje, da je l384. moorao gledati, kako njegove savjetnike osuđuju na smrt. Njegov ujak, Thomas
Glocester upravljao je otporom. Kralj se protiv njega udruž io sa svojim drugim ujakom. Ivanom od
Lantastera, pa mu je poš lo za rukom da Glocestera dade optuž iti za veleizdaju: s druge mu je strane
pošlo za rukom, da od parlamenta ishodi stalan porez, kojim se smjesta okoristio tako, da se ubuduć e
čuvao da saziva tu straš nu skupš tinu. Taj novi pokušaj obnavljanja kraljeve osobne vlade u Engleskoj,
koji je doš ao poslije promaš enih nastojanja Henrika III. i Eduarda II. nije postigao niš ta bolji uspjeh.
Koliko bi kralju uopć e moglo poći za rukom, da pobijedi parlament, koji je bio organ triju udruž enih
snaga; plemstva, sveć enstva i građanstva? Čini se, da je neodređeno pomiš ljao, da se osloni na lollarde
i na narodne mase, koje su jošuvijek treperile u uzbuđenju od nedavne pobune - pa ipak, kad je
Henrik od Lancastera, poslije smrti svoga oca protiv kralja pozvao plemstvo na oružje, nitko nije ustao,
da ga brani. Godine 1399. parlament se drugi put posluž io pravom, koje je sebi prisvojio za vrijeme
Eduarda II., i oduzeo kralju krunu, a dao ju je Henriku od Lancastera (1399-1413), premda nije bio
najbliži nasljednik.

Novi kralj je bip u položaju, u kom mora da se 1689, naš ao Vilim od Orangea, kad je naslijedio Jakova
II. Parlament, kom je imao zahvaliti š to je doš ao na prijestolje, očekivao je jamstva, koja mu je on
hitno i pripravno zaista i dao. Da bi pridobio duhovne lordove, otvoreno je i nedvosmisleno prekinuo s
lollardima, uveo u Englesku inkviziciju i zabranio prevođenje biblije na pučki jezik.

Ratovi sa Škotskom i s pobunjenim Walesom onemoguć ili su mu da zadovolji ratoborne tež

nje plemstva
i da prekine primirje, koje je zaključeno s Francuskom. Bilo je dosuđeno tek njegovu sinu, Henriku V.,
da ponovo otpočne tu besplodnu borbu i da u njoj postigne nove, isto tako sjajne i po svojim
rezultatima isto tako privremene pobjede, kao š to su bile one kod Crecyja i Poitiersa.

Dok su se Richard II., Henrik IV. i Henrik V. jedan za drugim ređali na engleskom prijestolju,
dugotrajno regentstvo, na koje su najprije djetinja dob, a uskoro zatim ludilo Karla VI. (1380-1422),
osudile Francusku za sve vrijeme njegova kraljevanja, donijelo je toj zemlji doba nemira i takmičenja,
koje je Karlo V. prekinuo, a da mu nije uklonio uzroke. Kraljevi stričevi, kojima je stavljeno u duž
nost

201
da upravljaju zemljom za njegove malodobnosti, prionuli su, prije svega, da vlast iskoriste u svom
osobnom interesu. Louis Anjoujski, koga je kraljica Ivana Napuljska nedavno imenovala svojim
baš tinikom, bavio se pripremanjem pohoda u Italiju; Filip Burgundski je strahujuć i upravljao poglede
prema Flandriji, svojoj budućoj baš tini.
Poskupljenje ž ivota, koje porast nadnica nije nadoknadio, održ avalo je besprekidno, sve od vremena
crne kuge, među industrijskim stanovniš tvom gradova krajnje opasno uzrujanje. Tkalci, koji su bili
najbrojniji, najbolje organizirani i najsmioniji od svih suknarskih radnika, posvuda su poprimili držanje
puno prijetnje i istupali kao branioci sirotinje protiv bogataš a. Socijalne suprotnosti pogorš avale su se
iz godine u godinu, a komunistič ki misticizam, koji je u krilu proletarijata imao mnogo pristalica, joših
je viš e zaoš travao. Godine 1379. gandskim je tkalcima poš lo za rukom da se domognu vlasti, a njihovi
drugovi u Brugesu i Ypresu smjesta su se poveli za njima. U toj Flandriji, gdje je velika industrija već
tako dugo prevladavala u ž ivotu gradova i vodila većinu radnika na polož aj nadničara, latentni se
ekonomski sukob između namješ tenika i poslodavaca munjevito pretvarao u pravu klasnu borbu.
Pobunjenici su zahtijevali mnogo viš e od poliitičkih prava. Što to dakle? Oni to ni sami ne bi znali toč no
reći, jer su ž eljeli postići ono druš tveno stanje, koje je teš ko riječima odrediti, a prema kome su tež ile
u isto vrijeme i najsurovije ljudske pohlepe i najviš a ljubav prema pravdi, te ono svojom predodž bom
nesretnike naizmjence tješ i i dovodi do krajnje razdraženosti. Njihova pobjeda u tri velika grada
dovela je do neposredne posljedice, da su se protiv njih oko grofa okupili svi oni, »koji su mogli
izgubiti«: trgovci, pooduzetnici, posrednici, obogać eni obrtnici, sve branioci poretka koji je jamč io
sigurnost njihova imutka od revolucije, koja im je prijetila. Tkalci iz Brugesa i Ypresa nisu mogli
odoljeti koaliciji svojih nepriijatelja. Ali oni u Gandu ostali su neukrotivi. Njihov grad, koji je opkolila
konjica Louisa de Maele ne usuđ ujući se napasti ga juriš em, privlačio je izdaleka strasnu paž nju svih
onih, koji su trpjeli pod vladavinom bogataš a i moguć nika. Cehovi u Liegeu slali su mu ž ivežne
namirnice; po njegovu uzoru pobunio se Malines, dok je u Francuskoj pariski i rouenski puk ustao na
bunu uz povike »ž ivio Gand«. Od herojskog grada š irila se prava socijalna zaraza. Premda je izgladnio,
ipak nije ni pomiš ljao da se preda. Filip van Artevelde, koga je izabrao na svoje vodstvo, potkao ga je,
da izvrš i krajnji napor i da se pred zidinama Brugesa upusti u odlučnu bitku s vojskom Louisa de Maele.
Protiv svakog oč ekivanja, grofova je vojska sasječ enana komade. Gand je ponovo postao gospodarem
Flandrije, i tkalci ponovo odlučuju u svim njezinim gradovima.

Filipa Smjelog nije stajalo muke, da se pozove na potrebu uguš enja tako zaraznog ž arišta pobune u
Flandriji i da dvor nagovori na vojni pohod, koji mu je imao osigurati baš tinu. Građani Ganda i njiihove
pristalice pobijeđeni su kod Roosebeka, a Louis de Maele opet je preuzeo vlast u svojoj grofoviji.
Nedavno je od majke baš tinio Artois i burgundsku grofoviju Franche-Comte,87 tako da je Filip Smjeli
prilikom njegove smrti 1384. pokupio i ta područ ja zajedno s Flandrijom. Kako je većimao i vojvodstvo
Burgundiju, stekao je takvu moć , kakve jošnijedan vazal francuske krune prije njega nije imao. Pa
ipak, u toj izvanrednoj sreć i, izgledalo se samo jedan od uspjeha kraljevske politike. Rezultat, koga je
pripremio Karlo V., bio je postignut. Flandrija je preš la u vlast princa kraljevske krvi, pa zar to nije
znač ilo konačan prekid s engleskim savezniš tvom i bez sumnje; uvodu joštješ nje sjedinjenje u
buduć nosti?

Filip nije propustio da se okoristi povoljnim prilikama, koje su njegove osobne interese povezivale s
interesima kraljevstva. Od poč etka XIII. st. kraljevska je politika neprestano radila na tome, da sve
nizozemske vladare podvrgne svome utjecaju. Oni su po imenu bili vazali carstva, ali su od velikog
interregnuma faktič no bili potpuno nezavisni i posve ravnoduš ni prema kavgama, u koje je carstvo i
zapadalo. Isto onako, kako se cijelo ekonomsko gibanje na njihovu području orijentiralo prema

87
Burgundija, nekadaš nje kraljevstvo Burgunda, koju su Franci u VI. st. uključ il i u svoju državu,(raspala se poslije rasula
Carsta u IX. st. na tri cjeline: kraljevinu, vojvodstvo ii grofoviju. Svaka od njih imala je svoj posebni historijski put. Za razliku
od vojvodstva, burgundska je grofovija dobila naziv Franche Comte (Slobodna grofovija). - Prev.

202
flamskim obalama, tako je i cijela njihova politika bila usmjerena prema Zapadu. Okrenuvš i carstvu
leđa, njihove su se simpatije, prateć i igru njihovih interesa, kolebale između Pariza i Londona.
Uznapredovala kultura u tim krajevima; opć a rasprostranjenost francuskih obič aja i navika, srodnost
institucija, koje su pod jednake ekonomske potrebe i opć a prevaga građanstva proš irile u različitim
kneževinama toga područja, uš tedjele su im usprkos razlike među stanovniš tvom, koje je u njima
živjelo (Walonci na jugu, Flamanci na sjeveru), one rasne borbe, koje su na istoku Evrope sa svom
nagonskom surovoš ću dovodile u koš tac Slavene i Germane. Stoga su dinastič ka sjedinjavanja i
stapanja, koja su se u toku XIII. st. izvrš ila među različitim, prvobitno nezavisnim područ jima, ostala
trajna. Od 1286. bila su ujedinjena vojvodstva Brabant i Limbourg, a od 1250. grofovije Hainaut,
Holland i Zeeland. To je bilo kao neki uvod u ujedinjavanja, koja su se imala u buduć nosti nastaviti. U
trenutku, kad je Filip Smjeli stupao na do Flandrije, izulmrle su dvije male lokalne dinastije, pa su
tada dvije kuć e, koje su se među sobom borile za prevlast u Njemač koj, baš tinile njihovo područ je.
Bavarska kuć a naslijedila je 1345. grofovije Hainaut, Holland i Zeeland, a 1355. je udaja Ivane,
baš tinice Brabanta i Limbourga, za Vjenceslava, brata cara Karla IV., omogučila luksemburš koj kući, da
za budućnost računa na te dvije lijepe pokrajine. Ali te su obje kuće bile potpuno zaokupljene svojim
svađ ama u Njemač koj, pa ni jedna ni druga nije bila kadra da djelotvorno pomaž e položaj svojih
predstavnika u Nizozemskoj. Filip Smjeli je, naprotiv, za vladanja svoga neć aka Karla VI. raspogalao
svim vladinim sredstvima, i snagama, pa je uskoro stekao premoći nad jednom i nad drugom. Godine
1355 je dvostrukom ž enidbom udruž io svoga sina Ivana s Margaretom Bavarskom, a Vilima Bavarskog,
grofa od Hainauta, sa svojom kć eri, da bi jošviš e učvrstio tu vezu, koja je ustvari bila protektorat,
izradio je, da se kralj Karlo VI ož eni Izabelom Bavarskom, kčeri vojvode od Hainauta i Hollanda: Tri
godine poslije toga, buduć i da je vojvotkinja od Brabanta bila u ratu s vojvodom od Gelderna,
nagovorila je Karla VI., da povede francusku vojsku protiv toga engleskog saveznika. Cio pohod završ io
se samo tim rezultatom, da je vojvodstvo predano, Filipu. Vjenceslav Luksemburš ki je umro kratko
prije toga, pa je vojvotkinja od Brahanta poderala ugovor, kojim je priznala Luksemburž ane svojim
baš tinicima te je osigurala naasljedstvo Filipil Smjelom, koji ju je opet, dane povrijedi ž elju za
autonomijom kod stanovniš tva Brabanta, ustupio svome drugom sinu Antunu. Tako je do njegove smrti
1404., njegova dinastija u Nizozemskoj postigla izvanredan napredak. Ali bogatstvo tih pokrajina bilo
je toliko, a njihov polož aj tako povoljan, da ć e se ona uskoro tamo udomać iti, zaboraviti na svoje
francusko podrijetlo i u skladu sa svojim ambicijama, koje su se nuž no stopije s tež njama njezinih
sjevernih podanika, u njihovoj zemlji i naturalizirati. Karlo V. se nadao, da će Flandriju, osiguravš i je
svome bratu, privesti svojoj kruni. Ironija povijesti je htjela, da ž enidba iz 1369. postane polaznom
točkom one burgundske moć i koja je uskoro imala postati najkruć im neprijateljem Francuske.

Već pod Ivanom Neustraš avim (1404-1419), nasljednikom Filipa Smjelog, mož e se opaziti početak
razvoja, koji je njega, od nepatvorenog č lana kuće Valois, kakav je jošbio njegov otac, većuč inila
prije svega burgundskim knezom. Nema sumnje, da su interesi njegovih sjevernih zemalja, u prvom red
u Flandrije, određivali nač ela njegove politike. Flamanska industrija primoravala ga je da š tedi
Englesku, kojoj se poč eo približ
avati već od samog početka svoje vladavine, pa je, buduć i da su
Flamanci priznavali rimskog papu, ulagao svu svoju moć , da dokrajči raskol. U isto je vrijeme prionuo
da jošpoboljš a položaj svoje kuće u Nizozemskoj. Organizirao je ž enidbu svoga neć aka Ivana od
Brabanta s Jacquelinom Bavarskom, buduć om baštinicom Hainuta i Hollanda. Godine 1408. je svoj
utjecaj protegao i preko Meuse, doš avši u pomoćbiskupu Liegea, Ivanu Bavarskom, protiv liež kih
pobunjenika, koje je kod Otheje sasjekao na komade.

Ta napredovanja burgundske moć i na sjeveru previš

e su izravno prijetila Francuskoj, a da bi ona mogla
ostati za to neosjetljiva. Buduć
i da kralj zbog svoje ludosti nije dolazio u obzir, njegov brat vojvoda
orleanski, nametnuo je vladi potpuno neprijateljsko drž anje prema Ivanu Neustraš ivom. 23.studenog
1407. dao ga je njegov takmac umoriti. Bio je to znak za izbijanje građanskog rata, koji je samo č ekao
priliku da plane.

203
Poraz gantskih građana kod Roosebeka donio je 1382 odluku i o pariš kom ustanku. Kad se pobjedonosno
vratio u svoj glavni grad, kralj je nastupio kao gospodar polož aja; ukinuo je gradske slobode i dokrajč io
ono razdoblje reformi i sazivanja drž avnih staleža, koje je otpoč elo s Etiennom Marcelom. Time je
ogorčenje pobijeđene opozicije samo jošviš e poraslo. Trebao joj je samo vođa, pa da ponovo pograbi
oruž je. Kad je Ivan Neustraš ivi vidio, kako se pristalice vojvode orleanskoga na čelu s vojvodom od
Armagnaca diž u protiv njega, smjesta je svoje pitanje povezao s interesima gradske demokracije.
Poč eo je istupati kao branilac puka protiv izrabljivačke politike plemstva i dvora i usvojio demagoš ko
vladanje, pa je u Parizu povik »Živjela Burgundija« zavladao umjesto povika »Živio Gand«, koji je
odjekivao prije dvadeset i pet godina. Tako je dinastička politika, kojom je u Nizozemskoj vojvodu
pretvarala u neprijatelja liež kih obrtnika, u Francuskoj toga istog vladara dovela na čelo pariš kih
obrtnika, privoljela ga da potpomaž e sve njihove zahtjeve i da stupa rukom o ruku s mesarom
Cabochom, dopuš tajući svojim ubicama da kolju Armagnance. Kad su sazvani drž avni staleži, koji se
nisu sastajali većtrideset godina, on je u njima podupro sve reforme, koje su zahtijevali »kaboš ovci«,
vodeći prije svega računa o tome, da ostane popularan među masama. A š to se tič e interesa
kraljevstva, njima u njegovoj politici nema ni traga. Kad je Henrik V. iduć e godine ponovo podigao
oruž je protiv Francuske, on se zakloni o u neutralnost, koja je bila tako dobrohotna prema Engleskoj,
da je zapravo bila veoma blizu savezniš tvu.

Dezorganiuzacija, u koju je Francuska zapala, uč inila ju je nemoć nom za energič an otpor. Kralj je bio
lud, građanstvo raspoloženo neprijateljski, a vojvoda je burgundski ostajo uporan. Tako je teret cijele
borbe ostao na stranci Armagnaca, kao da je rat sa stranom zemljom bio tek epizoda građanskog rata.
Poraz kod Azincourta (25. listopada 1415) izručio je Englezima Normandiju. Francuzi su bili pripravni
da pregovaraju. Ali su pobjednikovi zahtevi bili tako pretjerani, da se Ivan Neustraš ivi, koji je ž
elio
samo da Francusku neutralizira Engleskom i obrnuto, približ io prijestolnasljedniku, oko koga su se sada
okupljali pripadnici stranke Armagnaca. Ali strasti su bile i suviš e razularene, a da bi se mogle
podrediti nacionalnim interesima. Tako je Ivan Neustraš ivi 20.rujna 1419. na sastanku u Montereauu,
pod udarcem sjekire ispaš tao umorstvo vojvode orleanskoga.88

Taj je zločin, izvršen u trenutku, kad se burgundska kuć a vraaćala Francuskoj, postigao, da se ona
nanovo strasno bacila u savez s Engleskom. Sin Ivana Neustraš ivog, Filip Dobri,(1419-1467), ogorč eno
će punih trinaest, godina nastojati da, ponizi kraljevstvo, zalažući se za to ž arom, koji je poticala
osveta, a vodio politič
ki interes. Jer ako i jest stavio svoje snage na raspolaganje Engleskoj učinio je to
uz uvjet, da mu Engleska ostavi slobodne ruke na sjeveru i da mu isto onako pomogne da osvoji
Nizozemsku, kako je on sam njoj pomagao da osvoji Francusku. Popularnost, koju je njegov otac
uživao među građanstvom, olakš ala je njegov zadatak. Drž avni stalež i nisu oklijevali da Henrika V.
Engleskog priznaju nasljednikom Karla VI. Prijestolonasljednik je bio bez energije, bez vojničkogcdara,
nepopularan, bez samopouzdanja i bez dovoljno četa, pa se uskoro morao poovuć i preko Loire. Smrt
Henrika V. Engleskog; kao i smrt Karla VI. Francuskog, koje su 1422. slijedile jedna za drugom u
razmaku od nekoliko mjeseci, omogućile su Englezima i burgundskoj stranci, da u Parizu proglase za
kralja Francuske i Engleske Henrika VI. Engleskog; koji je bio dijete od nekoliko mjeseci. Tako je cilj,
što ga je nastojao postić i jošEduard III. i koji je on ostavio u baš tinu ambiciji svojih nasljednika,
najzad postignut poslije sedamdeset godina ratovanja! Vojvodi od Bedforfa povjerena je regentska
vlast i zadaća da dovrš i osvojenje francuskog kraljevstva. Buduć nost prijestolonasljednika, koji se

88
Ivan Neustraš ivi dao je 23. XI. 1407. ubiti svoga bratića, vojvodu Louisa Orleanskog, vođu stranke Armagnaca (ili stranke
orleanske). Godine 1419. u okviru nastojanja da dođ e do zbliženja dviju stranaka, doš
lo je do sastanka između
priijestolonasljednika Karla i Ivana Neustraš ivog na mostu u Montereauu (blizu Fonntainebleaua). Do sporazuma nije doš lo, a
kad se Karlo udaljio, Ivana je ubio netko iz njegove pratnje. Po nekim podacima bilo je to l0, a ne 20. Rujna, kako se to u
tekstu navodi. – Prev.

204
povukao u Bourges i koji je u povodu smrti Karla VI. smjesta preuzeo kraljevsko ime kao Karlo VII.,
činilo se da je veoma nesigurna.

Ali ta je buduć nost bila više nesigurna prividno, nego uistinu.

Napredovanju Engleza na sjeveru pogodovao je savez s burgundskom strankom. Ali Filip Dobri nije,
dakako, mogao dopustiti svojim četama, da operiraju predaleko od Nizozemske, gdje je razvijao življu
politiku, nego ikad dosada. S druge strane, između Bedforda i njegova brata Glocestera, regenta
Engleske, održ avao se međusobni sklad tek s velikom mukom, i to se smjesta odrazilo u smanjenju
snage, kojom je Engleska vodila vojne operacije. A najzad, i to je bilo važ nije od svega, trebalo je
uzeti u obzir i francuske nacionalne osjeć aje. Nema sumnje, proglaš enje Henrika VI. Engleskog za
kralja Francuske nije u narodu urodilo nikakvim negodovanjem. Ljudi su se ograničili na to, da o njemu
ne vode nikakva rač una ili da smatraju, kao da nije ni doš ao. Ustvari, za francusko javno mnijenje nisu
postojala dva kralja u Francuskoj; postojao je samo jedan zakoniti, samo jedan moguć i, samo jedan
određen od boga i od tradicije, a to je bio baš tinik pokojnoga kralja, Karlo VII. Ni, ratne nevolje, ni
tež ina poreza, ni nezadovoljstvo s upravom, ni ludost posljednjeg kralja i sablazni, koje je izazivalo,
očigledno nemoralrio ponaš anje kraljič ino, nisu u narodu oslabili osjećaje odanosti dinastiji. Ti su
osjećaji ostali isto tako općeniti i isto tako duboki, kao š to je bio i vjerski osjeć aj, te se č ak i u
najzabitnijim selima, č ak i među potomcima poklanih sudionika u ž akeriji iz 1327. održ alo duboko
poš tovanje prema kralju, koje je bilo priblič no slično onome, š to su ga iskazivali svecima. Ta
monarhijska pobož nost ne objaš njava Jeannu d Arc - ono š to je nadljudske, ne mož e se objasniti - ali
ona je, da se tako izrazimo, polazna točka, neophodno potreban preduvjet za pojavu Djevice
Orleanske isto onako, kao š to je vjera, neophodno potreban preduvjet za muč eniš tvo. Bez te
pobož nosti ne bi herojska, i vizionarska duš a male pastirice iz Domremyja nikad, č ula one glasove, koji
su odredili njezinu sudbinu. Oni joj sigurno ne bi progovorili, da se rodila u plemićkom ili u građanskom
stalež u, gdje su se predodžbe o kralju povezivale sa suviš e mnogo obzira prema interesima ili prema
politič kim ciljevima. Onaj visoki, priprosti, čisti i bezazleni pojam o kralju bio je mogućsamo kod
djeteta iz puka. Jeanne 'd'Arc je, nema sumnje, samo uzviš eni izraz nacionalnog osjećaja francuskih
seljaka, onog nacionalnog osjeć aja, koji se stapa s vjerom i koji je uspomena na dobrog kralja Louisa
Svetog neodvojivo združ ila s pojmom monarhije.

Puč ki roajalizam toga nacionalnog osjećaja, većje samom oprekom, kojim je odudarao od dvorskog
roajalizma Armagnaca, morao uvelike pridonijeti izvanrednom utjecaju, kojim je on djelovao na
najbolje vojnike Karla VII., kao š to je, na primjer, bio La Hire ili Dunois. A što se tiče obeshrabrene i
razoč arane nacije, njoj je oslobođenje Orleansa (1429) odjednom donijelo pomoć, koja ju je pridigla i
vratila joj energiju . »Djevica« je rasprš ila stari zadah stranačkih svađa. Ljudi su se nanovo počeli
nadati i sjeć ati se starih proročanstava, da ć e neka djevica spasiti kraljevstvo. Bilo je dovoljno, da se
pojavi taj č isti lik, pa da se Francuska trgne i pribere stojeći licem u lice Engleza i Burginjonaca
(burgundske stranke). Tako je kratki ž ivotni put »Dobre Lorenjanke« probudio usnule snage puka.
Njezin pad u zarobljeniš tvo u Compiegnu 1430., njezina smrtna kazna u Rouenu 1431. nisu zaustavili
djelo, koje je otpoč ela. Kolikogod je kralj pokazao malo energije, kolikogod se slabo okoristio
okolnostima, sad je bio siguran, da je pobijedio. Uostalom Bedford nije snaž no vodio rat, jer ga je u
tome koč io Glocester. I kad je Filip Dobri 1435. najzad s Karlom VII. sklopio mir, koji je otad Engleze
ostavio, same nasuprot Francuskoj, na konač ni je rezultat trebalo čekati jošsamo kratko vrijeme.
Godine 1436. Pariz je otvorio vrata kraljevskim č etama, a »kralj Burgesa« je napokon preuzeo u svom
glavnom gradu. Rat je zatim poslije predaha, opet otpoč eo 1445. Bio je to sad tek niz francuskih
uspjeha. Godine 1449. preotet je Rouen; 1456. je pobjeda kod Formignyja Francuzima predala u ruke
cijelu Normandiju; Bordeaux i Bayonne su osvojili 1451, a 1453. je neprijatelj, poslije bitke kod
Chatillona, najzad ispraznio i posljednje polož aje, š to ih je jošdržao na jugu kraljevstva. Od svih
osvojenja ostao mu je samo Calais i prazni naslov francuskog kralja, koji će ostati na njegovu novcu
sve do u XIX. st.

205
Jedini trajan rezultat stogodiš njeg rata bio je postanak moćne burgundske drž ave na sjevernoj granici
kraljevstva. Filip Dobri je radeći s Englezima, ustvari radio samo za sebe. Energično se okoristio
slaboš ću Karla VII. i ubrao rezulta te politike, koju su otpoč eli provocirati njegov djed i otac, udruž
ivši
pod svojom vlaš ću različ ita područ ja Nizozemske. Godine 1421. kupio je grofoviju Namur, 1428. je
postigao, da ga je Jacquelina Bavarska priznala baš tinikom Hainauta, Hollanda i Zeelanda, 1430. je
naslijedio svoga bratića Ivana IV. u vojvodstvima Brabant i Limbourg, a mir u Arrasu (1435), zaključio
je samo uz uvjet, da mu francuski kralj ustupi Artois i gradove na rijeći Sommi. Iduć e godine donijele
su, mu posjed, Luxembourga i protektorat nad crkvenim knež evinama Liege i Utrecht.

Tu drž avu ne treba, međ utim, smatrati onakvom umjetnom nakupinom teritorija, kakve su bile one
tvorevine, što su ih u to doba okupile luksemburš ka i habsburš ka kuća u Njemač koj, a koje su se srušile
isto onako brzo, kako su i nastale, jer ih je na okupu drž ala samo krhka nit dinastičke veze. Premda je
stanovništvo u njoj bilo različito, opća kultura i interesi bili su jednaki. Da samo puč anstvo nije tež ilo
za ujedinjenjem, ne bi bilo niš ta lakše nego osujetiti to ujedinjenje, jer je pravo na nasljedstvo u
Hainautu, Hollandu i Brabantu na koje se Filip Dobri pozivao, bilo u najmanju ruku sumnjivo. Car
Sigismund gnjevno je prosvjedovao protiv toga pripojenja carskih lena burgundskoj sili potakao drž ave,
da se tome, odupru. Nitko ga nije posluš ao, jer su vladareve dinastičke ambicije bile u skladu s
njihovom ž eljom, pa je tako nacija u djelu ujedinjavanja Nizozemske sama od svoje volje pomagala
planove dinastije.

Po svom vanrednom zemljopisnom polož aju, po prostranstvu svojih obala broju gradova, razvijenosti
industrije i bogatstvu svoga stanovniš tva burgundskoj je državi jednaka bila samo Italija. Ali njezino je
formiranje za Francusku znač ilo poraz onih plahova, koje je ona naastojala ostvariti za svih vladara
redom, poč evš
i od XIII. st. ž
eleći da svom utjecaju podvrgne te lijepe predjele, koji su sa sjevera š titili
njezine granice. Trebalo je očekivati, da ć e ona, kad se oporavi od strahovite krize, kojom se Filip
Dobri tako vješ to okoristio, obnoviti svoje nastojanje, da u basenu Meuse i Schelde iznova steče
prevlast, koja joj je izmakla iz ruku. Ali njezini neprijatelji su se protiv tog njeziinog nastojanja isto
tako ogorč eno borili, pa je stoga rođanje burgundske drž ave u isto vrijeme i početak onog nizozemskog
pitanja, koje je sve do XIX. st., u kom je najzad riješ eno, bilo uzrokom mnogih evropskih kriza i
poslužilo, da se tako izrazimo, kao manometar u međunarodnim odnosima velikih sila.

206
TREĆE POGLAVLJE

CARSTVO. - SLAVENSKE DRŽAVE I UGARSKA

I. CARSTVO

Njemač ka je za vrijeme velikog interrognuma poprimila onaj politič ki oblik, koji ćo zadrž ati sve do
modernih vremena. Njezino jo ustrojstvo prilič no teško definirati, jer se u njoj susreć u i monarhija,
kojoj nedostju svi atributi suvorene vlasti, i mnoštvo crkvenih i laičkih knež evina, građanskih republika
(slobodni gradovovi), »noposrodno podložnih« plemić a, koji už ivaju potpunu nezavisnost, i sabor
(Raichstag), kamo su ovlasti isto taka nejasno određene, kao š to mu je i sastav čudnovat. A svi ti
raznovrsni olomonti nisu među sobom usklađeni. Anarhija u monarhijskom obliku - to jo mož da ime, š to
bi najbolje pristajalo toj noebičnoj politič koj tvorevini, koja nema ni zajednič kog zakonodavstva, ni
financija, ni č inovništva. Potpuno jo toč no, ako kaž emo, da jo to zajednica, sastavljena od dijelova,
koji ne č ine cjelinu. U poređenju s Francuskom ili s Engleskom, ona so č ini kao neš to bezoblič no,
nelogično i č ak gotovo čudoviš no. U tom je, naime, č udnome stroju središ nja opruga prerano bila
izložona prejakoj napeteoti, pa je pukla. Od kraja rata za investituru bilo je jasno, da kraljevstvo,
koje je posvuda drugdje formiralo drž avu, ovdje viš e ne će biti dovljno snaž no, da izvrš i svoju zadać u.
Njegove carske ambicije natjerale su ga u pustolevine, iz kojih je izaš lo napola slomljeno, pa ako i
jest, pod Hohenstaufevcima, sabralo sve snage, koje su mu jošpreostale, u ž elji da se pokuš a osvetiti,
završ ile se te najzad konač nom katastrofom. Ona je, od izbora Rudolfa Habsburš kog (1273) dalje,
ostalo tako bez ugleda i bez auteriteta, da se čovjek pita, zaš to se izbornici uopć e trude, da imenuju
kralja. Možda je, u biti bašcarska ideja, koja je mrak njegova pada oč uvala kraljevstvo na ž ivotu.
Tradicija je htijela, da ipak neizostavno postoji car, premda se ta potreba nije viš e temeljila ili na
čemu stvarnom. A kako je njemač ki kralj bio unaprijed određen da nosi carsku čast, te bi ukidanjem
kraljevstva u iste vrijeme bilo ukinuto i carstvo. Kraljevstvo je, dakle, ostale na ž ivotu, a
najparadoksalniji od svih usuda je htio, da je kralj sač uvao svoju prividnu kraljevsku vlast samo zato,
da bi megao dobiti carsku vlast, koja je postala jošispraznijem od prve.

Jer one, š to je poslije smrti Fridriha II. ostale od carstva, same je prazna, besadrž ajna ferma. Polež aj,
koji je stekle papiristvo od vremena Inecenta III., kao i stvaranje nacionalnih drž ava u Francuskoj i
Engleskej, konač no mu je oduzele svaku moguć nost,a Evropu privoli da prihvati njegovo prvenstvo u
svjetevnim stvarima. O, tome se govori jošsamo u š kolama, gdje profeseri rimskoga orava i dalje u
teriji smatraju cara gospodarem cijelega svijeta. Carstvo je jošmožda netko ovdje ili ondje spemenuo
u borbi s kakvim protivnikom, kao š to je te učinio Bonifacije VIII. u onom sukobu s Filipom Lijepim; ili
jošponeki
idealist, kao š to je bio Dante, u njem vidi lijep san, koji je stvarnost porekla. Ustvari, one je mrtva
ideja, prestatak preš losti, koji bi bio veličanstven, kad već inom slabost careva ne bi suviš e isticala
supretnost, s uspemenama, koje je dozivala u sjeć anje. Caru je ješuvijek priznavana prednost pred
drugim vladarima; imao je pravo da podjeljuje plemstvo i da imenuje biljež nike (netare) u svim
zemljama. I te je goteve sve, š to je sač uvao od svoje nekadaš nje univerzalne vlasti. Nešto male ugleda
donese mu njegevi odnesi s papom, s kojim on nuž no ostaje vezan. Ta ć e veza u XIV. st. urediti
epilegom velikih borbi u proš lesti; ali će on ostati bez ikakvih drugih pesljedica; a u XV će stoljeć u
omoguć iti Sigismundu, da odigra onu ulogu, koju bismo, s nepoš tevanjem, što donekle opravdava
preuzetnost njegeva drž anja mogli nazvati ulogom impresarija na koncilu u Konstanci.

Rudolf Habsburš ki nije za svoje duge vladavine (1273-1291) naš ao develjne, vremena, da ode u Rim i
ondje primi carsku krunu. Njemač ka mu je zadavala doveljne briga. Nije trebalo biti velik politič
ar, pa
da se uvidi, da je obnova monarhijske vlasti ondje nemeguć a. Prvi bi joj uvjet bio nasljednost krune. A

207
na to se nije mogle ni pomiš ljati. Ni papa, ni izbornici, ni knezevi ne bi na te pristali. Povezati gradove
s interesima monarhijske vlasti, bila je jošnestvarnije. Za te bi trebalo da oni osjeć aju potrebu za
zaštitnikom; ali oni te potrebe nisu osjeć ali. Knezovi nisu bili dovoljno jaki, da ih dovedu u pogibelj, a
kad im je neka opasnest zaista zaprijetila, bili su doveljni regienalni saavezi, š ta su ih sklapali, pa da
zajamče njihovu nezavisnost. Da li je bar mogle biti nade, da ć e se nacija ujediniti protiv inostranstva i
da ć e joj car, zahvaljujući presizanjima Francuske na zapadnoj granici, moći stati na č elo i nametnuti
joj se kao njezin branilac? Za evo je bila potrebne, da Njemač ku nadahnjuje nacionalni osjećaj, ali
njega ondje nije uopće bilo. Svatko je ondje mislio samo na sebe, a jedina granica, koja je bila v

sveopće sebič nosti, Rudolf nije mario da se posveti kraljevstvu, koje nije nikoga zanimalo. Nije bio
imućan i imao je veliku porodicu, pa se zadovoljio time; da se okoristi prilikom, koja mu je pala u dio,
pa da se pobrine za svoje poslove, ili, toč nije, za poslove svoje porodice. Nije se zanosio nikakvim,
idealizmom, pa je smatra, da bi bilo ludo ž rtvovati se i sići s vlasti isto onako siromaš an, kako ju je
primio. Okolnosti su mu poslužile kao po narudž bi. Pobjeda, š to ju je uz pomoćugarskog kralja na
početku svoje vladavine postigao nad č eškim kraljem Otakarom II. (1278.) ostavila je vojvodine
Austriju i Š
tajersku bez vladara. On se pož urio da ih dade kao leno svome sinu Alberrtu. Tako je sretni
slučaj jednim mahom donio toj maloj Habsburš koj kuć i dvije lijepe podunavske vojvodine. To je bio
jedini rezultat Rudolfove politike. Premda je kraljevao i carevao, a da nije vladao, bar je svojoj
porodici ostavio lijep posjed i primjer umijeća, kako se treba okoristiti sreć om, koja će u budućnosti i
suviše mnogo utjecati.

Izbornici su odabrali Rudolfa samo zato, š to, je bio slab i siromaš an. Premda ih je razočarao,
nadomjestili su ga drugim, jošslabijim i jošsiromaš nijirn kraljem, i dali krunu Adolfu od Nassaua
(1292-1298) A ipak je bilo sigurno, da ć e ga sreć a njegova prethodnika uputiti istim putem, kojim je
iš ao i on. Ali sreća mu nije bila tako sklona, kao Rudolfu. U nedostatku boljega, 1294. je odluč io, da
Eduardu I. proda svoje savezniš tvo protiv Filipa Lijepog. Presizanja Francuske na Njemač koj granici
posluž ila su mu, da tu trgovinu prebojadiš e časnim razlozima. Ali uistinu, ta su ga presizanja isto tako
malo zanimala, kao i Eduardova svađ a s Francuskom. Mislio je samo na to, kako da se doč epa Tiringije,
i livre sterlinga, koje je dobio, poslužile su mu samo zato, da namakne sredstva za rat, kojim se nadao,
da će obogatiti svoju kuću. Ali izbornici nisu bili skloni da pomognu jošjednog skorojevića. Stoga su ga
zbacili i na njegovo mjesto postavpi Alberta, sina Rudolfa Habsburš kog (1298-1308). On se nadahnjavao
tradicijom svoga oca, pa se nadao, da ć e Austriji pridruž iti č
eško kraljevstvo, ali je 1308. umoren, pa
je tako propao plan, koga će se njegovi nasljednici uvijek vjerno sjeć ati.

Kao treć i, po redu pozvan je na prijestolje posve mali vladar, za kog se vjerovalo, da ne pobuđuje
nikakve bojazni. Bio je to grof Henrik Luksemburš ki (1308-1313), koji je bio imenovan zahvaljujući
utjecaju svoga brata, nadbiskupa-izbornika Trierskog. Po zemlji, u kojoj je vladao, pripadao je u
Nizozemsku, a ta je zemlja, doduš e računata u područ je carstva, ali je s Njemač kom jošbila vezana
samo po imenu. Kao i njegovi susjedi u Liegeu, Hainautu, Brabantu i Flandriji, bio, je potpuno prožet
francuskom kulturom i obič ajima, a povrh toga bio je podrijetlom Waonac, pa je na drugu stranu Rajne
došao kao potpun stranac. Pa ipak, je on bio onaj »Welsch« 89 š to je obnovio carsku tradiciju, koju su
njegova tri prethodnika zbog svoje brige samo za vlastite poslove podjednako napustila. I većsamo
njegovo podrijetlu dosta dobro objaš njava tu inicijativu. Samim tim, š to ga je ono učinilo
nezainteresiranim za njemač ka pitanja, moralo mu je pažnju skrenuti na interese carstva. Počeo je
sanjati o slavi, da u Rimu na glavu metne onu krunu, koju poslije Fridriha II. viš e nitko nije nosio, da
Izmiri carstvo s papinstvom i da mu u miru pribavi novo i blagotvorno velič anstvo.

89
Njemač
ki izraz, izveden od latinskog gallicus, koji se prezirno upotrebljavao za sve strance romanskog podrijetla. - Prev.

208
Vijest o njegovu dolasku pobudila je u Italiji jezu nade. Uniš tenje Hohenstaufovaca nije donijelo mira
strastvenim gradovima u Lombardiji i u Toskani. Pod starim imenom Gvelfa i Gibelina stranke su ih i
dalje razdirale žestinom, koju su u isto vrijeme pojačavale i opreke u ekonomskim interesima i sukobi
obrtnika s patricijima i mržnja prema plemstvu. Piza je nedavno pala pod udarcima Đenove, a Firenca
se okoristila njezinim porazom, pa je Toskanu podvrgla svojoj demokratskoj vladavini. U Lombardiji je
većina gradova, iscrpljena neslogom, prihvatila »senjoriju« kakvog sretnog vojnika ili potestata i
pomirila se s tiranijom, da bi mogla už ivati mir. Tako su Della Torre vladali u Milanu, Della Scala u
Veroni, Este u Ferrari. U Rimu, iz kog su pape otiš li, ogorčeno su se među sobom borili za vlast članovi
porodica Colonna i Orsini. Samo je Venecija, pod vlaš ć
u svoje moćne aristokraacije, sačuvala mir, koji
joj je omoguć avao, da se s toliko viš
e energije posveti Pomorskom ratu, š to ga je vodila protiv Đenove.

Car Henrik VII. se usred tih razularenih strasti i pohlepa pojavio kao obnovitelj reda i mira. Iskreno je
želio izmiriti stranke i sve udruž iti u poštovanju pravde. Ali kako je mogao nametnuti pravdu, kad nije
raspolagao silom? Sa sobom je doveo samo tri da č etiri tisuć
e konjanika, i ona nada, kojom ga je Italija
pozdravila pri dolasku, gotovo se smjesta pretvorila u razočaranje. Protivno svojim namjerama, naš ao
se primoran, da i sam zauzme, borben stav prema protivnicima, koje je mislio da će moć i umiriti, samo
je tako, naime, mogao rač unati s time, da će dobiti neku pomoć. Kralja Roberta Napuljskog je
uznemirilo, š to mu je Henrik preoteo utjecaj na Poluotoku, pa je poprimio neprijaateijsko drž anje.
Kad je Henrik stigao u Rim, nije uopće mogao dopriijeti do crkve Sv. Petra, jer su njegovi neprijatelji
drž ali najveći dio grada. Stoga se morao zadovoljiti time, da u Latemnu, gotovo potajno, iz ruku
kardinala, koje je papa ovlastio, primi onu carsku krunu, koju bi mu, nema sumnje, bolje bilo da uopće
nije primio, nego da ju je primio tako (u lipnju 1312). Od njegova plana da obnovi veličanstvo carstva,
nije ostalo niš ta. Bio je bez financija i gotovo bez vojske, pa je svoju politiku morao podrediti politici
Napolitanaca i protiv njih moliti pomoćsicilskoga kralja. U Toskani je Firenca pred njim zatvorila
vrata. Za borbu protiv nje, morao se oslanjati na Pizance. Bio je to predubok pad poslije tako vitsokih i
tako i kratkotrajnih iluzija. Iscrpljen jadom, Henrik je u kolovozu 1313, podlegao u Buonconventu.
Sahranjen je u Pizi; njegov sarkofag jošuvijek stoji u galeriji, gdje straš ne fresko-slike Orcagne tako
nesmiljeno prikazuju ispraznost ljudskih ambicija.

Ali on je ponovo otvorio put, koji vezuje Italiju i Njemačku, pa je Ludvig Bavarski, njegov nasljednik
(1314-1347), poslije njega poš ao tim putem. Tek š to je pobijedio i zarobio Fridoriha Habsburš kog, koga
su mu neki od izbornika suprotstavili, stao je pomišljati da prijeđe Alpe. Smjesta je naišao na ogorč eno
protivljenje papino. Sveta je Stolica doduš e morala povuć i svoje pretenzije pred Francuskom i
Engleskom, ali nije mogla kapitulirati pred njemačkim kraljevima. Iznijevš i opet na historijsku
pozornicu carsko pitanje, na koje je svijet većtako davno zaboravio, oni su ož ivjeli mrsku uspomenu
na Hohenstaurovce pa se moglo bojati, da u Italiji oko, sebe ne okupe sve papine neprijatelje kao i
neprijatelje napuljskih kraljeva, koji su mu bili pomoćnici. Borba je bila utoliko sigurnija, š to njihova
moćnije bila jednaka njihovim ambicijama, pa se moglo rač unati, da bi napad na njih donio gotovo
sigurno pobjedu. Većje i prekid Henrika VII. s Robertom Napuljskim zavadio Henrika s Klementom V.,
pa je samo njegova prerana smrt spriječ ila da dođe do provale neprijateljstva. Ivan XXII. je odlučio, da
nimalo ne odustane od prevlasti, š to su je njegovi veliki prethodnici u XII. st, stekli nad carstvom.
Uspevš i se na papinsko prijeestolje, sveč ano je objavio, da je papa od Sv. Petra dobio i duhovno i
svjetovno carstvo i da ima neosporno pravo da bdi nad njim, kad nema cara. Provodeć i tu teoriju
smjesta u djelo, imenovao je Roberta Napuljskog carskim namjesnik om u Italiji.

Na podstrek protivnika Napuljaca, Ludvig Bavarski je povjerovao, da je dovoljno jak da prihvati borbu.
Ivan XXII. ga je l324. izoppć io izbacio, a to je u njegov tmhor dovelo minorite-spiritualce, koji su
izopćeni kao i on, istim tim sporom okoristio se Marsilije iz Padove da protiv pape napiš e spis Defensor
Pacis. Omamljen i povuč en tom opozicijom, koja je u isto vrijeme bila politička i teološka, a on joj je
manje bio središ te nego dobar izgovor, kojim se ona pod izlikom da mu služ i zapravo htjela samo

209
okoristiti, Ludvig je dopustio da bude uvučen u pustolovinu, koja ć e mu donijeti propast. Godine 1327.,
su ga na Kapitolu okrunila dva izopć ena biskupa i č etiri gradska sindika. Bila je to loša parodija, u
kojoj su se čudnovato združ ile uspomene na anarhiju X. stoljeć a s uspomenama na mističko
republikanstvo Arnolda iz Brescije. Poš to je dobio krunu, Ludvig viš e nije mogao odbiti nijedan zahtjev
rimskog puka, koji je zahvatila jedna od onih njegovih oholosti, š to su ga navodile da sebe smatra
gospodarem svijeta, a isto tako ni neprijateljima Ivana XXII., slijepim od mrž nje, od maš taanja ili od
tlapnja. Dopustio je da neka narodna skupš tina, izreč e zbacivanje pape, koji je optuž en zbog hereze i
uvrede velič anstva; i da posebna komisija, sastavljena od sveć enika i laika, umjesto njega imenuje
nekog redovnika prosjačkog reda, koji je uzeo ime Nikola V. Taj je nesretnik uskoro uvidio, da je bio
tek statist u revolucicinarnoj koomediji. Prestraš ivši se sam onoga, š to je učinio, kukavno se povukao.
Manje od dvije godine poslije izbora Rimljani su preklinjali papu, da im dade odreš enje. Nikola V. je s
už etom oko vrata doš ao u Avignon da mu se baci pred noge i da ga skruš eno moli za oproštenje.

Nekoliko dana nakon š to je svečanom bulom proglasio izdvajanje Italije iz zajednice s njemačkim
carstvom, Ivan XXII je umro (1334). To međutim nije ni ukoliko promijenilo raspolož enje kurije prema
Ludvigu Bavarskome. Benedikt XII. i Klement VI. ostali su neumoljivi, i to nema sumnje, viš e
neumoljivi, nego š to je to zasluživala bezopasna uvreda veličanstvu Svete Stolice. Ludvig se međutim
bio posve zbunjen i troš io vrijeme u pokuš ajima da se izmiri, ali to je papinstvo oholo odbijalo. Za
trenutak se č inilo, da se poriadao, da ć e Avignon prisiliti na mir: bilo je to, kad je sklopio savez s
Eduardom III. protiv Francuske. Ali to je bila jošjedna obmana viš e, i nije se održala dugo. Bio je
posve nemoćan da povede rat, pa ne samo da nije nič im pomogao Eduardu, nego je čak i sklopio savez
s Filipom Valois. Da je Njemačka bila drž ava, sad je bio pravi trenutak da i ona uč ini po uzoru na
Francusku i Englesku u vrijeme Bonifacija VIII, pa da dokrajč i poniženja, kojima je papinstvo obasipalo
njezina kralja. Ali su se izbornici, oslanjajući se na sabor, ograničili na to, da prosvjeduju protiv prava,
koja je papa sebi prisvajao, da potvrđuje kralja, kog su oni izabrali- i to je bilo sve. Oni su ti cijeloj
svađ i vidjeli samo priliku da se njome okoriste i ojačaju neopravaanu povlasticu, koja im je davala
pravo da raspolaž u krunom. Ukratko, Ludvig je Bavarski prepuš ten samome sebi. Njegov razdor s
luksemburš kom kuć om upropastio ga je. Zaboravivš i svoje izjave o nezavisnosti, izbornici su na oštar
poziv Klementa VI., da imenujunu novoga kralja, prodali svoje glasove Karlu, markgrofu Moravske,
sinu č eškoga kralja Ivana Slijepog i unuku Henrika VII., koji je uzeo ime Karlo IV. (1346).

Sretni je slučaj omoguć io Henriku VII. da na samom poč etku svoje vladavine zaključi ž enidbu svoga
sina Ivana (Slijepog) s baš tinicom češ koga kraljevstva. Tako je luksemburš ka kuća doš la u priliku da
bude presađena s romanske granice carstva na njegovu slavensku granicu. Ondje se imala održ ati više
od jednog stoljeć a. Ivan je poginuo kod Crckyja malo vremena poslije izbora njegova sina, pa je tako
Karlo IV. udruž io na svojoj glavi njemač ku i češku krunu. Godine 1355. tome je dodao i carsku krunu,
po koju je doš ao u Rim bez velika sjaja, okruž en svim nuž nim mjerama opreza, koje su mu mogle
osigurati da ostane u dobrim odnosima s papom. Ne treba se č uditi, što se prije svega posvetio
poboljš anju polož aja svoje kuć e. Pridružio je Češ koj i Moravskoj Šleziju i Lužicu, a 1373. je njima
pripojio i Brandenburš ku marku. Time se na istoku Njemačke formirala kompaktna sila, koja nije bila
njemačka sila. Središ te joj je bilo u Češkoj, gdje se Karlo pobrinuo da uvede upravu po uzoru na onu u
Francuskoj.

Zlatna bula, kojom Je Karlo IV. 1356. odluč no potvrdio ovlasti i sastav izbornič
kog kolegija, kakav je
taj zbor imao ostati sve do kraja XVIII. st. 90 pridobila je za nj te »staraoce kraljeva«. Pošlo mu je za
rukom da ih jošza svog ž ivota nagovori, da njegova sina Vaclova imenuju rimskim kraljem (1376), a da

90
Kolegij se sastojao od tri nadbiskupa-izbornika; to su bili prelati Mainza, Triera i Kolna. Pored njih ulazili su joši č
etiri laička
izbornika: češ ki kralj, grof-palatin rajnski, vojvoda saski i markgrof brandenburš ki.

210
im za to nije morrao suviš e skupo platiti. Bio je to prvi sluč
aj poslije Fridriha II, da na njemačkom
prijestoiju sin nasljeđuje oca.

Vaclavljeva vladavina (1376-1400) bila je za Njemač ku zapravo interregnum. On se bavio isključivo

Češ kom, a sve je ostalo potpuno zanemario. Nije se sjetio ni da uzme carsku krunu; ni da intervenira u
neprestanim svađama njemač kih gradova s knezovima. Četiri izborrnika iz rajnskog područja prisvojili
su sebi 1400., pravo da ga zbace, pa bi se njihov postupak u toj prilici mogao smatrati neke vrste
prosvjedom protiv kralja, koji je prečesto pokazivao, da je stranac. Ako su, dajući krunu grofu-palatinu
Rupertu, ž eljeli suprotstaviti svome č eškom vladaru zaista nacionalnog vladara, onda je njihov pokus
jadno propao. Novoga su kralja priznali gotovo samo oni, koji su ga izdigli. Povjerovao je, da ć e učiniti
majstorski potez, ako se usudi otić i u Italiju. Carska bi mu kruna pribavila nešto ugleda, pa je polazeći
na put rač unao s time, da će se domoć i Milana, jer je tamoš nji vojvoda, Gian-Galeazzo Visconti,
održ avao najbolje odnose s luksemburš kom kuć om. Naivnost toga plana mnogo kazuje o političkoj
ozbiljnosti takvoga kralja i takvih izbornika. Nije uopć e imao novaca a rač unao je, da će Firentinci,
neprijatelji Milanaca smjesta č im on prijeđe planine, staviti svoje č ete njemu na raspolaganje.
Međutim i Firentinci i Milanci podjednako su ga prezreli. Stigavš i s nekoliko konjanika do Brescije,
naš ao se u nemoguć nosti da krene dalje. Morao se sramotno vratiti natrag i sakriti u svom Palatinatu,
gdje je 1410. umro. Tek je svojom smrću podsjetio svijet, da je nosio krunu. Pouč eni iskustvom,
izbornici su se vratili luksemburš koj kuć i. Vaclav je imao dva brata: Ivana, markgrofa moravskog, i
Sigismunda, kralja ugarskog; ,imenovali su i jednog i drugog, jer im nije svima poš lo za nikom da svoje
glasove prodaju istom kandidatu. Tako je sad Njemačka imala tri kralja, jer je Vaclav nepokolebljivo
idalje nosio taj naslov. Na sreć u, Ivanova je smrt 1416. taj broj smanjila na dvojic, a kad je 1419. i
Vaclav iščezao, ostao je Sigismund sam.

Aktivnost toga posljednjeg Luksemburgovca (1410-1437) neeobično odudara od bezvoljnosti

Vaclavljeve. Interesi njegovoh ugarskog kraljevstva, kome su iz godine u godinu sve viš e svojim
napredovanjem prijetili Turci, pobudili su u njem nadu u spasenje uz pomoćkriž arskog rata protiv tih
nevjemika. A kako je križ arski rat bio nemogućdokle god traje raskol, on je svim svojim snagama i
prilično nametljivom revnoš ć u nastojao, da dođe do saziva koncila u Konstanci i zatim, da koncil završ i
s uspjehom. Buduć i da je ,od smrti svoga brata bio nasljednik č eškog kraljevstva, koje nije mogao
preuzeti, jer ga je u tome spreč avala Husitska pobuna, imao je i drugi razlog, zbog koga je bio
strastveni pristalica reforme u crkvi. Njegov naslov rimskog kralja bio je izvrstan izgovor, da se uplete
u papinske poslove ostavljajući zapravo svoje vlastite. Vojni pohodi, koje su odredili papa ih koncil
protiv Husita, propadali su bez izuzetka i unosili zabunu među njemač ku konjicu. Najzad 1434. poslije
rata protiv taborić ana i utrakvista, kad je prihvaćen modus vivendi Praš kih kompaktata, Sigismund je
mogao uć i u Prag. Umro je tri godine poslije toga, 9.prosinca 1437., a njegova su kraljevstva Češ ka i
Ugarska preš la u ruke njegova zeta, Alberta Austrijskog. Tako su se prostrana područ ja luksemburš ke
kuće pridruž ila vojvodstvima Austriji i Štajerskoj. Cilj, što ga je habsburš ka kuć a imala pred očima od
osnutka svoje vlasti u Podunavlju, bio je postignut. Na istoku Njemač ke formirala se velika dinastička
sila, sastavljena od raznorodnih zemalja: njemačkih, slavenskih i madž arskih. Svi napori tolikih
kraljeva da osnuju vlast svojih porodica završ ila su se najzad izdignućem Habsburgdvaca u red
najmoćnijih vladara u Evropi. U njihovoj je sreć i sigurno imao svoju ulogu i slučaj, ali on tu ulogu ima i
u sudbini svih bogatih baš tinika. Neka nesretna trudnoć a, neki besplodni brak, prerana smrt kakvog
djeteta bila bi dovoljna da sve upropasti. No ipak u svemu tome ne treba precjenjivati utjecaj
nepredviđenoga. Zar to nepredviđeno ne susrećcmo isto tako u ratnim operacijama kao i u bračnim
pogodbama? Treba priznati, da su Habsburgovci, ako im sreća i jest bila sklona, znali da joj u tome
pomognu. Od kraja XIII. st. sva se njihova politika sastojala u tome, da vješ tim ž enidbama stječu pravo
na zahtjeve prema Češ koj, Ugarskoj, pa č ak i Poljskoj. Rač unali su na stvaralačku snagu svoje rase, kao
što drugi računaju sa snagom svoga mača, i taj se njihov račun pokazao kao dobar. Istina je, da bi on
ispao drukč ije, da se odnosio na zemlje sa starijom kulturom i srazvijenijom nacionalnom svijesti.

211
Dovoljno je podsjetiti ovdje namjere, š to ih je Francuska poduzela u početku XIV. st., da bi odvratila
engleske kraljeve od svoje krune. Ali ni u Ugarskoj, ni u Češ koj kraljevstvo jošnije bilo dovoljno
intimno isprepleteno s nacijom, da te zemlje odbiju stranca. Bilo je dovoljno sporazumjeti se s visokim
plemstvom, kolikogod su mu Nijemci bili mrski, i dati osim toga tome plemstvu ustupke, pa da i
stranac bude prihvaćen. Ono š to ne bi bilo moguće na zapadu Evrope, na istoku je bilo moguć e.
Nijednog od ovih uvjeta, š to su doveli do stogodiš njeg rata, nije bilo u Podunavlju. Prema tome,
izvanredna sreća Habsburgovaca mnogo je manje posljedica slučaja, nego š to bi se to u prvi mah moglo
povjerovati. Bračna politika nije dovoljna da je protumač i. Neophodno potrebni i prvobitni uvjet bilo
je potpuno nepostojanje političkog duha kod naroda, koji su bili sredstvo ili žrtva te lične politike.

Ako promotrimo, i Njemačku u cjelini, ni ona nije imala nimalo toga politič kog duha. Nepobitan dokaz
tome mož emo naći i u ovom kratkom pregledu o vladanju njezinih kraljeva, š to smo ga netom
prooč itali. Dovoljno je uporediti povijest Njemačke s poviješ ć u Francuske i Engleske u istom razdoblju.
Tu ne samo da su tri povlaš tene klase, sveć enstvo, plemstvo i građanstvo povezane, bilo poretom ili
vojnom službom, uz kralje vo djelovanje, nego se one neposredno upleću u vladanje, i one krize, š to ih
izazivaju njihovi zahtjevi ili njihovi sukobi, samo su burne manifestacije neospornog javnog ž ivota.
Njemač ka, naprotiv, nema ni poreza ni ič ega š to je nalik na neku parlamentarnu organizaciju. Njezin
sabor (Reichtstag) samo je skupš tina prelata, knezova, plemić a i gradova, i njegove se ovlasti
ograničavaju na to, da koč i djelovanje vladarevo, a da pritom ne preuzima upravu namjesto, njega,
nego samo vladareva nastojanja slabi i zamrsuje. Kruna nema ni upravnog aparata ni financija.
Arhaička velič anstenost jezika i simbola, kojima se služ i, istič e se gotovo smiješ nom suprotnoš ću
prema njezinoj stvarnoj snazi. Sigismund, koji je radi raskoš nosti carskom orlu dodao i drugu glavu,
morao je založ iti svoju krunu i borio se sa zahtjevima svojih vjerovnika, koji su ga progonili iz grada u
grad. Da je Njemačka bila drž ava, stogodiš nji bi joj rat pruž io izvamednu priliku, da se afirmira.
Francuska i Engleska su se uzajamno neutralizirale, i ona je nesmetano mogla nametnuti Evropi svoju
prevlast. Ali ona je bila nemoćna da bilo š ta poduzme. Savezi Adolfa i Ludviga Bavarskoga s Eduardom
III. propali su samo zbog neispravnosti te dvojice neimuć nih vladara, koji su primili novac za svoje
usluge unaprijed, ali nisu izvrš ili nijednu. Tako se Francuska i dalje proš irivala na svojoj istoč noj
granici, a da carevi nisu ni prosvjedovali. Godine 1349. Francuska je stekla Dauphineju. To, š to se
Karlo IV. 1356. dao okruniti u Arlesu, u znak da jošuvijek ima pravo na staro burgundsko kraljevstvo,
uč inio je, nema sumnje, samo zato, da ga mož e skuplje prodati, jer je uskoro zatim francuskog
prijestolonasljednika imenovao carskim naamjesnikom u Arlesu. Franche-Comte je preš la u vlast Filipa
Smjelog God. 1388. jedna francuska vojska potukla je vojvodu od Gelderna, a da se nitko nije ni
pomakno. Većsmo vidjeli, kako se burgundska kuć a proš irila u Nizozemskoj, obuhvativš i Hainaut,
Holland, Zeeland, Namur, Brabant, podvrgavš i svome protektoratu Liege i Utrecht i najzad, pripojivš i
sebi Luxembourg, kolijevku jedne od carskih porodica. Filip Dobri prkosio je u lice Sigismundu. Kad ga
je ovaj 1433. udario carskim izopć enjem, ,odgovorio mu je drskim proglasom na njemačke; knezove i
gradove. Sa svih je strana primao jamstva neutralnosti, na koja je računao. Kad je najzad car 1437.
izgubio strpljenje i htio prijeći u akciju, mogao je uč initi samo to, da poš alje Ludviga Bavarskoga s 400
konjanika u Brabant, na koji je mislio, da ima pravo. Bili su dovoljni i seljaci iz Limbourga, pa da kod
Aachena stlzbiju izvrš ioca carske volje.

Ta je epizoda bila karakteristič na. Ona u pravom svijetlu prikazuje prirodu carstva: ono je bilo skup
vladara i gradova, koji su se brinuli za vrhovnog vladara samo ukoliko je njegova politika mogla uroditi
nekom koristi za njih. Njemač ka nije bila drž ava, nego agregat nezavisnih drž avica, laič
kih ili crkvenih
kneževina i slobodnih gradova - (oko sedamdeset). Pritom jošslobodni gradovi jedva dolaze u obzir.
Samo su neki od njih, kao Koln. Nurnberg, Augsburg, imali dovoljno vlastitih snaga da se brane; ali
nijedan nije imao dovoljno snage, da vodi snaž nu politiku, kao š to su to mogli talijanski gradovi.
Njihova je politika bila ustvari promjenljiva politika priklanjanja. Nema sumnje, njemačko se
građanstvo u XIV. st. uvelike razvilo. Ali je njegov razvitak donosio koristi samo njemu samom. Knezovi

212
su nastojali da osujete utjecaj građanstva, kome kralj, s druge strane, nije pruž ao pomoć . Ono dakle
ovdje nije imalo onu znatnu ulogu, koja mu je pripala u opć em razvoju Francuske i Engleske. Izuzetak
je Hanza. Premda su ti gradovi bili labavo vezani jedan o drugi, njihov ih je zajednič ki interes
ujedinjavao u borbi s protivnicima, koji su, na sreć
u, bili slabi. Najopasnija je bila Danska. Ali je kralj
Valdemar 1369. potuč en pa je Baltič
ko more sve do početka XV. st. ostalo njemač ko jezero.

U unutraš njosti vodi se neprestana borba knezova s gradovima, i ona u toj zemlji bez središnje vlasti
održava nesigurnost, kojom se s radoš ću koristilo malo plemstvo, jer se za nju pljačkanje trgovaca
pretvorilo u normalanoblik ž ivota. Raubritter, koji bi se drugdje pretvarao u vojnika ili drž avnog
službenika, ovdje je razbojnik po zanatu.

A od kneževina, nijedna osim Bavarske i posjeda luksemburš ke i habsburš ke kuće, nije bila osobito
velika. One su mnogo manje snaž ne i čvrste, nego na' primjer, talijanske knež evine. U unutraš njosti,
uprava je u njima jošposve nerazvijena. Ako i ima staleš kih skupš tina, građanstvo nije nigdje dovoljno
jako da istupa kao protutež a plemstvu, koje ima glavnu riječu svemu i nameć e svoju prevlast cijeloj
zemlji. Ti su plemići velikim dijelom neslobodnog podrijetla. U XIV. st. jošsu veoma brojni. Vladar ih
okuplja oko sebe i iz njihove sredine odabire ljude svoga povjerenja. U tim zemljama vlada zakon sile,
koji je drugdje posve nepoznat. Seljaci, koji su od sredine XIV. st, prepuš teni tome plemstvu, poč inju
ponovo zapadati u kmetstvo. 91 Iseljavanje nije, naime viš e moguć e, a u Njemač koj nema, kao drugdje
kralja, koji bi mogao intervenirati. To nezadovanje puka u kmetstvo, pod vlaš ć u plemića, koji su i sami
djelomice neslobodnog podrijetla, jedno je od najupadnijih obiljež ja života u Njemač koj. Bilo je i
otpora takvome razvitku. Tu mož emo, spomenuti podrijetlo š vicarske konfederacije. Njezina, tri
prvobitna kantona, Schwyz, Uri i Unterwalden, potukli su 1315. kod Morgartena Leopolda Austrijskog.
To je bila polazna točka saveza, kome su se poslije pridruž ili Luzern (1332.), Zurich (1351) Bern
(1353), i koji se bitkom -kod Sempacha protiv Leopolda III. Austrijskog (1386) jošviš e učvrstio.

Ta centrifugalna tendencija u Njemač koj ne objaš njava, se samo slaboć u kraljevske vlasti. Treba uzeti
u obzir i to, da je ekonomski ž ivot u zemlji sve do sredine XV. st. slabo razvijen. U njemu nema
nikakva jedinstva. Na morskoj obali Hanza prevozi žito sa sjevera prema Flandriji, i na sjever otprema
proizvode s istoka. Rajnsko područ je gravitira prema Nizozemskoj. Ali njegova se važ nost smanjuje
otkako je otvorena izravna plovidba između Flandrije i Italije. Juž ni gradovi održ avaju vezu s
Venecijom, jer Dunav niž e od Beča viš e nije trgovački put. Povrh toga, u zemlji nema nikakve izvozne
industrije, osim metala iz Češke i Tirola.

U središ tu uopće nema znatnih gradova. Ukratko; zemlja je najvećim dijelom jošratarska. Potrebno
joj je inozemstvo, ali ovo nju ne treba. Nizozemska se okreć
e od nje i obrać
a Zapadu.

Znač ajno je, da sjeverni primorski gradovi gotovo, uopć e ne suudjeluju u ž ivotu njemačke
unutraš njosti. Sve do sredine XIV. st. pravu Njemačku č ine Porajnje i Jug. Ali većod nekog vremena,
od Rudolfa Habsburš kog, a sporadički joši prije, mož e se opaziti neko prebacivanje tež iš
ta prema
istoku. Ono se u punoj mjeri oč ituje u vrijeme Luksemburgovaca. Tu se pružaju slavenske zemlje,
pogodne da budu apsorbirane. Viš e nema kolonizacije, ali postoji dinastička orijentacija prema istoku,
koja u isto vrijeme kod tih naroda pobuđuje protudarac protiv Njemač ke.

91
U Flandriji kmetstvo nestaje u XIII. st.; u Francuskoj se ono uvelike gubi u XIV. st

213
II. SLAVENSKE DRŽAVE I UGARSKA

U trenutku, kad se slavenski narodi pojavljuju u povijesti, oni zauzimaju područje, š to se pruž a od
gornje Visle i Karpata do Dnjepra. U toku V.st. u vezi s opć im pomicanjem Germana, njihovih zapadnih
susjeda, prema Rimskom carstvu, oni kreć u za njima također prema zapadu i zauzimaju područ ja, koja
su Germani ostavili. Poljaci su se naaselili u dolini Visle: Veneti su se proš irili od Labe do Baltič kog
mora, a Česi su dotle zaposjeli Češ ku i Moravsku. Drugi su poš li prema jugozapadu, naselili dolinu
Dunava i na š tetu grčkoga carstva prodrli duboko u Trakiju. To su Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci. Oni
pak Slaveni, koji su ostali na istoku, te ih je njihov polož
aj na Dnjepru rasprostro na području, kojim je
prolazio put, š to vezuje Bizant sa sjevernim zemljama, pali su u IX. st., kako smo vidjeli prije u tekstu
pod prevlast skandinavskih Vikinga, napol trgovaca, napol vojnika, od kojih su preuzeli ime Rusi. Kijev,
u kom se pod nazivom velikog kneza naselio osnivačdinastije Rjuriković a, postao je središ tem među
sobom politič ki vezanih knež evina drugog reda, koje su se prostirale od Novgoroda do obala
Crnogamora.

Ekonomska organizacija te zemlje imala je obiljež je, koje ne susrećemo ni kod koga drugog barbarskog
naroda. Ona je bila isključ ivo trgovač ka. Vikinzi, koji su se naselili oko svojih knezova unutar utvrđenih
bedema (gorod), š to su podignuti dužDnjepra i njegovih pritoka, podvrgli su slavensko stanovniš tvo
plaćanju danka, koji se prije svega sastojao od meda, voska i krzna, a sve je to tamoš nje stanovniš tvo
u izobilju dobivalo lovom i uzgojem pč ela u svojoj š umom pokriven oj domovini. Svake su se godine u
proljeće barke Vikinga sastajale u Kijevu i prevozile, tu robu u Carigrad, a s njom i znatan broj robova;
za sve to donosili su kuć i vino, tkanine i manufakturne proizvode. Kad su se Skandinavci u poč etku
X.st., slavenizirali, njihova je trgovač ka praksa, kao i politička eksploatacija seoskog stanovniš tva,
ostala i dalje vojnič ka, trgovač ka i gradska bojarska aristokracija vladala je ostalim dijelom naroda. To
je bilo osnovno obiljež je ruske drž ve toga vremena.

Buduć i da su održ avali neprestane veze s Bizantijom. Rusi su brzo prihvatili krš ćanstvo. Ono se veću
prvoj polovini X.st., počelo posredstvom trgovine unositi među stanovniš tvo Kijeva. Većizmeđu
955. i 957. otvoreno ga je ispovijedala kneginja Olga. No ipak, poganstvo se održalo kao glavna vjera
sve do vladavine njezina unka Vladimira, koji je jošprinosio ljudske žrtve i koga tradicija, zbog
njegovih 800 priležnica, š to mu ih se nema sumnje, poneš to velikoduš no pripisuje, upoređuje sa
Salomonom. Ali poslije ženidbe s nekom bizanttskom prinesom zbio se neizbjež ivi dogadaj (983.)
Knež evo obrać enje povelo je za sobom i bojare. Pokrš tenje puka izvrš eno je tako jednostavno, da
podsjeća na pokrš tenje Sasa, što ga je izvrš
io Karlo Veliki. Stanovnici Kijeva pokršteni su u gomilama u
vodama Dnjepra. Kumiri su sruš eni, a knez je zapovjedio, da se na mjestu poganskih hramova sagrade
crkve. Da bi snabdio svećenstvo prinovom, odredio je, da djeca najistaknutijih porodica budu oduzeta,
pa je njihov odgoj povjerio bizantskim i bugarskim svećenicima, koje je Bizantija poslala, da
upravvljaju prvim koracima mlade ruske crkve.

Da vanjski događaji nisu postavili svoje zapreke, povijesi je razvoj navedio Rusiju da se sve viš e
orijentira prema Carigradu. Taj veliki grad nije za nju bio samo izrazito vjersko središ te, kao š
to je
Rim bio za krš ćane na Zapadu, nego je bio joši veliko tržiš
te, i taj se dvostruki razlog njegova utjecaja
s vremenem odrazio na svim područjima njezinog druš tveneg ž ivota. Poznato je, da je rusko crkveno
graditeljstvo, sve do najnovijih vremena zadržalo bizantske oblike, koji su u to doba ondje prevladali,
a Ruskaja pravda, najstariji zbornik ruskega prava, isto je tako prež et duhom bizantskog
zakonodavstva.

214
Ali je polož aj Rusije bio izložen posljedicama svih etnič kih pokreta azijskih naroda, jer se područ je
Azije tom velikem ravnicom produž ava
i nastavlja prema planinama i unutranjim morima prave Evrepe. Stepe uz obalu Crnoga mora i doline
Dona i Volge bile su područ je nomadskih čopera turskog ili mongolskog pedrijetla, protiv kojih su ruske
kneževine morale voditi neprekidnu borbu.

Pobjeda velikog kneza Jaroslava nad najmoć nijim od tih naroda, Pečenezima (1036.), uklonila je
pogibelj na neko vrijeme. Ona se u jošstraš nijem obliku pojavila, kad su stigli Kumani. Njihov je kan
1096. dopro sve de zidina Kijeva. A od tog vremena napadi tih divljih barbara viš e nisu prestajali.
Peč evši od sredine XII. st. otpor je postao nemeguć . Područje Kijeva, koje je dotad cvalo, poč inje
siromaš iti, a stanovniš
tvo mu opada. Trgovina s Carigradem presahujuje, jer su barbari zaposjeli uš će
Dnjepra. U zemlji sve viš e zavladava pustoš , stanovnici se iseljavaju: jedni odlaze u Galiciju i u
Voliniju, a drugi u jošvećem broju prema sjeveroistoku, u smjeru gornjeg toka Volge (Suzdalj).

To iseljavanje s juga prema sjeveru odluč it će sudbinom ruskog naroda. Ne same da mu je nametnulo
nov eblik ž ivota, nego je izmijenilo i sam narodni karakter. Slavenski naseljenici u Suzdoljskoj
pomiješ ali su se ondje s Fincima, koji su dotad sami stanovali u svojim beskrajnim š umama, a iz tog
ukrš tanja proistekao je moderni Rus (veliki Rus). U isto vrijeme, trgovač ka aktivnost zamijenjena je
isključ ivo ratarskim ž ivotom. Buduć i da im je odsad oduzeta veza s morem, Rusi su za mnoge stoljeć a
morali voditi isključ ivo seosku privredu bez trž iš
ta. Susjedstvo s Carigrodem navelo ih je da se bave
trgovinom u vrijeme, kad je ona jošbila nepoznata u zapadnoj Evropi, a kob okolnosti odvratila ih je
od nje bašu trenutak, kad je ondje otpeč et njezin polet. Za razliku od oneg velikog međ unarodnog
skladiš ta, kakve je bio Kijev, gradevi središ nje Rusije bili su kao i dvorci na Zapadu u ranem Srednjem
vijeku, samo boraviš ta knezeva, njihovih bojara i posluge, koja je bila nuž na za njihevo uzdrž avanje.
Moskva, koja je osnovana 1147. uzdigla se iznad svojih susjeda samo iz političkih razloga i te isključivo
oneliko, koliko se njezin vladar izdigao nad drugim knezovima. Samo je Novgorod, u koji su od početka
XIII. st. marljivo i redovito dolazili trgovci Hanze, imao stanovite trgovač ke znač enje; a to je i on,
uostalem, u cijelesti dugovao inozemstvu. Bio je mnoge viš e njemač ka trgovačka poslovnica nego ruske
trgovinsko središ te.

Novgorod je bio jedina točka, kroz koju se zapadna kultura mogla š iriti po Rusiji. Na nesreću, surevi i
pohlepni trgovci Hanze mogli su je pokazati samo u njezinim najmanje privlač ljivim oblicima. Njihov
dodir sa stanevniš tvom uredio je gotovo samo tom posljedicom, da je na obje strane pobudio uzajamnu
mržnju i prezir. Razlika u vjeri jošje viš e zatrovala tako loš e otpečete veze. Grč ko provoslavlje, koje
su Rusi zadrž ali jošiz vremena, kad su boravili na oblama Dnjepra, odvajale ih je od Evrope, a da im
priteni civilizatorski utjecaj Bizantije, od koje su odsad bili suviše daleko, nije mogao nadoknaditi ono,
po čemu je ta odvojenest i osama bila zlokebna.

Da nesreća bude jošveć a, na sve je to doš la joši velika prevala Mongola u XIII st. God. 1222. je
Dž udž i, sin Dž ingiskanov, osvejio cijelo područ je između Dona i Volge, koje su drž ali Kumani. Njegov
sin Batu napredevao je dalje prema zapadu. Godine 1234. demogao se Moskve, a 1240. Kijeva i svoju
vlast preš irio na cijelu prestravljenu i napol opustjelu Rusiju. No ipak, Mongoli se nisu naselili na
područ ja preko Dona. Njihov se kan zadovoljio time, da je ruskim knezevima nametnuo svoju vrhovnu
vlast i obavezeo ih da mu plać aju danak. Ali to ih je ipak, deklegod jošcarstvo »Zlatne horde« bilo
moć no, primorano, da ostanu ponizni vazali azijatskog despeta. Pa premda se sami nisu pretvorili u
Azijce, bilo je to ipak dovoljne, da im onemeguč i, da postanu Evropljani. Slabljenje Zlatne horde
poslije Uzbekeve smrti (1313-1341) omoguć ilo im je stanovitu slobedu, kojem su se moskovski knezevi
okoristili da sebi pripoje susjedne knež evine. S Ivanom III. (1462-1505) to je djelo ujedinjenja
dovrš eno. Ivan je u savezu s krimskim kanom uniš tio ono, što je jošprestalo od mongelske vlasti.
Njegovem vladavinem otpoč inje nove doba ruske povijesti.

215
Kao što je sudbinom Rusa odluč ila provala azijskih naroda, tako je sudbinom zapadnih i juž nih Slavena
odlučila provala Madž ara. Prije dolaska tih barbara, oni su ž ivjeli u nepestanom dodiru jedni s drugima
od Trakije pa sve do obala Baltičkeg mora. Da su takve prilike ostale zauvijek, sigurno je, da bi grčka
crkva, koja je veću XI.st. obratila Bugare i Srbe, proš irila svoje apostolske djelevanje, i zahvaljujući
jedinstvu jezika i običaja, i na njihovu brać u u Češ koj i Poljskoj i privezala ih uza se isto onako, kako
je u X. st. uza se vezala i Ruse. Ali nepredviđeni nenadani dolazak Madž ara odredio je, da budućnost
bude posve drukčija. Provalivš i u Podunavlje, oni su se uklopili među Slavene i podijelili ih u dvije
skupine, među kojima ubuduć e nije više bile nikakve veze. Buduć i da su u iste vrijeme, kad su odvojeni
od Bizanta, bili odvojeni i od Srba i Bugara, Česi i Poljaci su prirodno, kao i sami Madž ari prešli u krilo
zapadne crkve.

Njihovo obrać enje bilo je potpuno u skladu s vjerskom revnoš ću i s političkitn interesom njemač kih
vladara. Oton I. nije propustio da mlade slavenske biskupije pripoji njemačkoj metropoliji u Mainzu u
isto vrijeme, kad je češ kog i poljskog vladara podvrgao svome, prilič no nejasno određenom
protektoratu. Njegove su nasljednike najprije omeli njihovi vojni pohodi u Italiju, a zatim su ih
zaokupili ratovi za investituru; zbog svega toga nisu bili ni izdaleka kadri da produž e s Otonovim
naporima, pa č ak nisu mogli sačuvati ni njegova postignuć
a. Prag u Češ koj a Gnjezno u Poljskoj postali
su nezavisne nadbiskupije, dok su dijeceze, osovane kod Veneta, na desnoj obali Lab, nestale ostavivš i
punu slobodu, poganstvu.

Većsmo vidjeli prije u tekstu, kako je velika ekonomska revolucija u XII. st. dovela do neoč ekivane
posljedice time, š to je prouzrokovala uzmak slavenskog stanovniš tva u korist germanskoga. Suviš ak
seoskog stanovniš tva iz Njemačke izlio se na područ je na desnoj obali Labe, gdje su saski vitezovi
napredujući sve dalje, klali i ubijali domać e pogansko stanovniš tvo. Tetonski red je u XIII. st., pod
maskom pokrš tavanja, nastavio i te pokolje i to naseljavanje. Oni su isto tako germanizirali Prusiju,
kao š to su prije toga germanizirani Mecklenburg i Brandenburš ka marka. Obale Baltika, koje su dotad
bile slavennske, postale su njemač ke. Poljaci, koji su nastojali da se preko Pomeranije proš ire sve do
tih obala, odsječ eni su od njih.

Političko ustrojstvo Češ ke i Poljske dotad se prirodno razvijalo na temelju onih rodovskih institucija,
koje gotovo jednake nalazimo kod svih ratarskih naroda u doba, kad prelaze na sedentarni ž ivot. To se
bez muke objaš njava odsutnoš ću onog izravnog dodira s rimskom civilizacijom, koja je Germane
izvukla iz barbarstva. Napredak nekog druš tva toliko je brž i, što se ono viš e otvara vanjskim
utjecajima. Odaleč avanje zapadnih Slavena imalo je za posljedicu, da su se dugo zadrž
ali u skučenosti
i neimaš tini i osamljenog života po strani.

Nepotrebno je da se ovdje dulje zadrž avamo na njihovim obič ajima i institucijama, jer nisu izvršile
nikakva utjecaja na ostalu Evroopu, premda su imale svoje lokalno značenje. Knezovi su im bili
okruženi plemstvom, koje se sastojalo od njihovih pouzdanika, no ti su knezovi jošu većoj mjeri ovisili
o svom plemstvu, negoli ono o njemu. U daljem razvitku jedan se, od tih knezova pomalo izdigao nad
svoje takmace, prisvajao njihove zemlje i podvrgavao sebi njihove ljude. Taj proces, ocrtan ovdje u
nekoliko riječ i, bitni je sadrž aj prvih stoljeć a kako č eške, tako i poljske povijesti. Uvođenje
kršćanstva, koje je u te zemlje uneseno tu đ inskim osvajanjem, nije izmijenilo njihov politički polož aj.
Vjersko obilježje, koje je knež evska vlast time stekla, nije ju oslobodilo obaveze, da vodi rač una o
zemljiš noj aristokraciji; nije se mogla riješ iti ovisnosti o njoj, jer je uvijek, kad bi se ujedinila, bila
jača od knež evske vlasti. Ali ipak, u slavanskim državama niš ta ne podsjeća na feudalizam u zapadnoj
Evropi. A to je lako shvatiti. Veliki vazali na zapadu bili su potomci kraljevskih služ benika, koji su se
okoristili kraljesom slaboš ću i u svojim rukama zadrž ali upravljanje drž avom te tako prisvojili vlast:
koju su morali vrš iti u njegovo ime. Ali ni u Češ koj, ni u Poljskoj ne nalazimo u početku ono

216
administrativno obiljež je, koje je rimska tradicija nametnula Zapadu. Vladar je tu tek vojnič ki
zapovjednik, okruž en plemenitim pratiocima, koji ga prate u vrijeme mira i predstavljaju ga kao
staroste ili kaš telani u pojedinim dijelovima zemlje. Oni nisu njegovi služ itelji, nego prirodni
pomagač i. Vladaju svi zajedno; oni i knez, i nitko od njih ne mož e sebi prisvojiti vlast, koja mu je u
okviru njegove nadlež nosti trenutno dodijeljena. Veći sama oskudnost knež evih političkih ovlasti, kao i
stalan nadzor, koji nad njim vrš i aristokracija, uzrok su, š
to u slavenskim zemljama nije bilo moguć e
stvoriti one teritorijalne knež evine, koje se od X. st. stvaraju posvuda u Francuskoj i Njemač koj. Vlast
velikog zemljiš nog plemstva formirala se, kako u Češ koj, tako u Poljskoj, većod samog poč etka uz
djelovanje svakoga od njih u vladanju, cijelom zemljom. Ona nije dovela do komadanja, pa se
političko jedinstvo, jednako kao i nacionalno jedinstvo, oč uvalo bašzbog sbbosti središ nje vlasti, koja
je ovisila o aristokraciji. Dodajmo joši to, da će se kod tih naroda, onako odrezanih od mora,
građ anstvo forrmirati tek veoma kasno.

Neposredno susjedstva Njemač ke, kao i prava, koja je ona isticala u pogledu Češ ke nuž no su Češ ku
uplele u njezine sukobe. Češ ki vladari okoristili su se neredima, koji su izbili poslije smrti Fridriha
Barbarosse, da povećaju svoju nezavisnost. Vodeći borbu s Otonom III., Filip Š vapski je ž elio da sebi
osigura pomoćvojvode Otakara I., pa mu je 1198. dao kraljevski naslov. Upletanje češ kih kraljeva u
njemačke poslove postalo je otad toliko znatno, da je tim Slavenima pribavilo ulazak u zbor knezova
izbornika. Moglo se, uostalom, od dolaska Vaclava I. na prijestolje (1230-1253), č initi, da je njihovo
kraljcvstvo osuđeno da se germanizira. Vaclav je svim silama pomagao useljavanje Nijemaca u svoju
jošposve ratarsku drž avu. Osobito je pogodovao dolasku obrtnika i trgovaca, koji su se u masama
naseljavali u toku cijelog XIII. st. po »burgovima« u zemlji i ondje sač uvali i svoje pravo i svoj jezik.
Građanstvo je dugo vremena u posve češ koj sredini ostalo u punom smislu riječi strano stanovniš tvo.
Ono je zbog toga osjeć alo utoliko veću potrebu da se osloni na kraljevsku vlast, i vjernost, koju mu je
zasvjedoč ilo, izvanredno je povć ala njegove prihode, ugled i snagu dinastije. Njezino jač anje osobito
se jasno oč itovalo za vrijeme Otakara II. (1253-1278). Plemstvo iz austrijskog vojvodstva, gdje je
vojvoda nedavno poginuo u borbi protiv Madž ara, pozvalo ga je u pomoći priznalo svojim vrhovnim
gospodarom; Austriji je pridruž io i Štajersko vojvodstvo, odakle je protjerao Madž are i postigao da ga
koruš ki vojvoda prizna svojim baš tinikom. Njegova se vlast sada protezala od Krkonoš a pa sve do obala
Jadanskoga mora. Činilo se, da je češ ka kruna na najboljem putu da svojoj vlasti pripoji cijelu
podunavsku Njemačku. Nastojeć i smiono postić i još i viš e, Otakar je prilikom smrti Richarda
Corwallskog zahtijevao naslov rimskoga kralja. Ali dobio ga je Rudolf Habsburš ki, pa je borba između
dvaju takmaca odsad bila neizbjež iva. Prepuš ten svojim vlastitim snagama, Rudolf se nije mogao
uspješ no oduprijeti svome protivniku. No tu su Madž ari prvi put odigrali onu ulogu, koju su poslije
toliko, puta ponovo prihvać ali služ eći kao njemač ki pomagač i protiv Čeha. U bici na Moravskom polju
1278., Otakar je poraž en i ubijen. Dunavska vojvodstva preš la su u vlast Habsburgovaca, koji ć e otad
uvijek ž eljeti da dobiju i Češ ku. Otakarovi nasljednici nisu viš e nastojali da proš ire svoju vlast prema
Njemač koj. Svoje su poglede bacili na Ugarsku i Poljsku. Vaclavu II. (1278-1305) poš lo je za rukom, da
za, neko vrijeme stekne ugarsku krunu za svog sina Vaclava, a 1300. je za sama sebe dobio poljsku
krunu. S njegovim sinom, Vaclavom III., koji je ubijen 1306. ugasila se stara slavenska dinastija
Premislović a i otvorio se problem nasljedstva, kojim se Albert Austrijski, rimski kralj, okoristio tako, da
je odluku donio u prilog svome sinu Rudolfu. Ali taj prvi pokuš aj habsburš kog uključ enja č eš kih zemalja
u okvir svojih posjeda nije imao postić i konač an uspjeh. Rudolf je umro poslije nekoliko mjeseci, i
češ ka je aristokracija izabrala za kralja muž a starije kćeri Vaclava II.. Henrika Koruš kog. Taj drugi
Nijemac nije vladao mnogo dulje od svoga prethodnika. Koriste ć i se nezadovoljstvom, koje je Henrik
uskoro izazvao protiv sebe, Elizabeta, mlađa kć i Vaclava II., zatraž ila je da dobije za muž a Ivana
Slijepog, sina Henrirka Luksemburš kog, koji te nedavno naslijedio Alberta Austrijskog na č asti rimskoga
kralja. Žeinidba je obavljena 1310. Ona je Češ koj dala valonsku dinastiju. Dogodilo se to samo nekoliko
godina poš to je jedna francuska dinastija s Robertom Anž ujskim doš la na prijestolje Ugarske.

217
Dotad je njemač ki utjecaj u Češ koj neprestano rastao. S dolaskom luksemburš ke dinastije njegovo se
napredovanje zaustavlja. Premda je Ivan Slijepi veći dio svoje vladavine proveo u pustolovnim
pothvatima po cijeloj Evropi, zaokupljcon spletkama i vojnim podvizima, koji su mu najzad u
pedesetoj godini donijeli preranu smrt na bojnom polju kod Crecyja, on ipak nije propustio da u svoje
kraljevstvo dovede mnogo Nizozemaca, koji su kao njegovi savjetnici ili činovnici zemlju upoznali s
usavrš enom praksom francuske uprave. Njegov sin, Karlo IV. koji je 1333.preuzeo vladanje u zemlji,
nastavio jei usavrš io otpoč eto djelo. Taj češki kralj, koji je u isto vrijeme bio kralj Rimljana i car, bio
je po odgoju, ukusu i po jeziku Francuz. Pa ipak, njegovi su ga č eš ki podanici smatrali nacionalnim
vladarom. Nema sumnje, to je moglo nastati samo tako, š to je ne samo sistematski suzbijao njeamač ki
utjecaj, nego ga se i popuno otresao. Buduć i da je Češ ka bila središ te njegove moć i, on je prionuo da
je uč ini sposobnom za samostalan razvoj. Godine 1348. u Pragu je osnovao prvo sveuč iliš
te, u srednjoj
Evropi i uredio ga po uzoru na pariš ko. Sam Prag ukrasio je spomenicima, koji su mu dali izgled
glavnoga grada, kakvom bi se uzalud traž ilo ravna u ostalom carstvu. Njegova blagotvorna i
inteligentna uprava pomagala je ekonomski razvoj zemlje i omoguć ila, da se pored njemač kog
građ anstva rodi i domać e, češko. Sve to objaš njava popuularnost njegove vladavine kao i č injenicu, što
od nje datira buđenje
nacionalnog osjećaja, koje ć e uskoro u Češ koj uroditi reakcijom protiv njemačkih elemenata, koje je
onamo uvela kolonizacija u XIII. st.

Ona je ž estoko izbila za njegova sina Vaclava(1378-1419) u vrijeme provale husitizma. Jan Hus je za
Čehe ostao u uspomeni kao nacionalni heroj isto onako, kao Luther za Nijemce. U stanovitom smislu
Hus je to bio joši mnogo viš e. Jer dok svi Nijemci nisu slijedili Luthera, Česi su svi pošli za Husom.
Vjerski sukob, š to ga je on rasplamsao u Češ koj, udvostručio se sukobom nacionalnosti, koje su ondje
živjele. Nijemci su pristajali uz katolicizam, a Česi uz herezu, i kako se ova š irila među njima, tako su
oni sve viš e progonili strance podjednako kao, uljeze i kao vjerske protivnike. Ratovi, koje su morali
voditi, da bi ohranili svoju vjeru, do kraja su kod njih proš irli mržnju prema Njemač koj. Jer one
konjanič ke vojske, š to, su ih Žiška, a zatim Prokop, tako č esto sasjekli, na komade dolazile su, iz
Njemač ke. Nemoguć e je suzdrž ati se, da rapolož enja, kojima su se zanosili husiti, ne uporedimo s
onima, koja su zanosila francuske revolucionare na kraju XVIII. st I jedni i drugi borili su se za svoj
ideal protiv inozemstva, i kod jednih i kod drugih nacionalni se osjećaj oduhovio uz pomoćuvjerenja,
koje ga podrž ava i podjaruje.

Ta se uporedba nameć e utoliko više, š to je husitizam uskoro poprimio revolucionarno drž anje. Kako
smo, većvidjeli prije u tekstu, taborić ani su tež ili za potpunom obnovom, ne samo u crkvi, nego i u
druš tvu. Pošto su ih utrakvisti najprije napustili, a zatim su ih i porazili, taborićani su se morali najzad
pokoriti. Praški kompaktati (1433) koji su ugovoreni s Bazelskim koncilom, bili su prilič no dvosmislen
kompromis, koji je Češ ku doduš e pomirio s crkvom, ali joj je ostavio vjersku anatomiju, koju nitko nije
,smatrao razboritim da točno definira. Uostalom, dobar dio plemstva prestraš io se taborićanske žestine
i vratio se katolicizmu. Ono se okoristilo okolnostima i svoje domene poveć alo konfisciranim crkvenim
imanjima. Uporedo s tim, ono je seoskim masama nametnulo kmetstvo.

Sigismund, brat i nasljednik Vaclavljev, mogao je najzad preuzeti vlast u svom kraljevstvu. Nije imao
djece, pa ga je poslije njegove smrti (1437) njegov zet, Albrecht Austrijski, naslijedio u isto vrijeme i u
Češ koj i u Ugarskoj. Međutim, priznali su ga samo katolici i utrakvisti. Oni taborićani, koji su se još
održ ali, dali su krunu Kazimiru Poljskom. Uostalom, trenutak konač nog priključ enja Češ ke habsburš kim
posjedima nije jošdoš ao. Kad je Albreht 1439.; za vrijeme jednog pohoda protiv Turaka, ubijen,
zemljom je najprije u ime posmrtnog sina Vaclavljeva, Ladislava, ,upravljao č eš ki plemić Juraj
Podjebradski; a poslije Ladislavljeve smrti, 1457., Juraj je krunu preuzeo sam. Tako se zemlja
pretvorila u nacionalno i nezavisno kraljevstvo. Ali to je bio tek kratak međuč in u bolnoj historiji
češ koga naroda.

218
Otprilike u isto vrijeme, kad je njemački utjecaj uzmakao u Češ koj, uzmicao je i u Poljskoj, ali se to
događalo u vezi s posve drukč ijim događajima. Dok je granica Češ ke jasno ocrtana planinama, koje ju
obrubljuju, Poljska je bač ena na područ je između Odre i Visle, na onu beskrajnu ravnicu, koja se na
sjeveru Evrope nadovezuje na Rusiju, tako da je sa svih strana, osim s juga, gdje je š tite Karpati, bila
izložena pritisku svojih susjeda. Nijedan narod, nije imao tako proomjenljive granice. One su, se
povodile za pokretima nacije, kao š to se odijelo prilagođava kretnjama tijela; proš irivale su se ili
suž avale u skladu s mijenama njezine snage ili slabosti; kadš to su se rastezale tako, da su obuhvać ale
svakojake različ ite narode, a zatim opet stezale i postajale tako uske, da više nisu obuhvać ale ni cijelu
naciju.

Boleslav Hrabri, koji je u X.st, uzeo naslov kralja, proš irio je svoj utjecaj sve do ruskih knež evina na
Dnjepru, ali je svojim nasljeddnicima ostavio samo umjetne stvorenu velesilu, jer se ona temeljila
samo na snazi onoga, tko ju je stvorio. Nijedan od njih nije je mogao održ ati. Krajem XI. st. nestalo je
čak i samog kraljevskog naslova, a knezovi su poljske zemlje među sobom podijelili u neprestanim
unutraš njim borbama, koje nisu ni po č emu važ ne za opću povijest, osim š to objašnjavaju, kako se
teutonski red u XIII. st. mogao domoći Prusije i bez ikakva otpora odvojiti Poljsku od Baltičkog mora.
To naseljavanje teutenaca samo je epizoda moć ne njemač ke ekspanzije, koja se preš irila u Poljskoj u
isto vrijeme kad i u Češ koj. Ti emigranti primljeni su ondje utoliko bolje, š to je zemlju nedavno
opustoš ila proovala Mongola, koji su se prelili preko granica Rusije i proš irili sve do Šleske. Ondje su se
zaustavili, a kad se pročulo za smrt velikog kana Ogetaja (1241.) njihov se talas odanle opet povukao.
Nijemci su se u velikom broju naselili samo u Š leskoj, koja se otad poč inje germanizirati. Oni, koji su
prodrli u unutraš njest zemlje, unijeli su onamo gradski život i formirali građanstvo, koje su š titile
povlastice i magdeburš ko pravo, pa su tako za mnoga stoljeća ondje očuvali svoju nacionalnost. Osim
njih bile je joši Židova, koje su pregoni u vrijeme križ arskih ratova; u XI. i XII. st. pretjerali iz
Njemač ke i Ugarske prema Poljskoj.

Polazak češ ke dinastije u Poljsku za vrijeme Vaclava II. i Vaclava III. (1300-1305) imao je tu posljedicu,
da je ondje kraljevski naslov uspostavljen. U povodu smrti Vaclava III., velikaš i su na prijestolje pozvali
vojvodu Vladislava I. Njegov sin, Kazimir Veliki (1333-1370) bio je za svoju zemlju otprilike ono, š to je
za Češ ku bio njegev suvremenik, Karlo .IV., čijom se politikom neosporno nadahnuo. Želio je da
Krakovu dade one znač enje, koje je Karlo dao Pragu, pa je ondje, po uzoru na Prag, osnevano
sveuč iliš
te (1364.) Nastojao je da organizira kraljevsku administraciju, pa je u tu svrhu obrazovao
središ nje sudište, državnu riznicu, postavio drž avnog kancelara, i cijelo svoje vladanje prilagodio
zapadnom tipu, koji je usvojila Češ ka. Ali se snaž
na kraljevska vlast mogla nametnuti samo onda, ako
se oslanjala na usluge, š to ih je iskazivala narodu te ga je time zainteresirala za svoje održanje.
Francuskim je kraljevima u XII. st. polazilo za rukom da održ e ravnotež u snaga u borbi sa svojim
velikim vazalima samo tako, da su sklopili savez s građanstvom; međutim, malobrojno njemačko
građ anstvo u Poljskoj, nije moglo postati pomoćnik krune. U toj potpuno ratarskej zemlji plemstvo je i
po svojoj snazi i po svem utjecaju jošusred XIV. st., isto onako nepomirljivo prema monarhijskoj
vladavini, kao š to je to prije tri stotine godina bilo plemstvo franačkog carstva. To ne znač i, da se
poljsko plemstvo nije veoma razlikovalo od franačkog. Osnovno obilježje plemstva na Zapadu je
njegova druš tveena funkcija, dok poljsko plemstvo obiljež ava njegov pravni karakter. One je u Poljskoj
prož ivjelo mnogo jednostavniji histerijski razvoj, pa se izravno nadovezuje na slobodne ljude iz
barbarskog doba; sač uuvalo je sav njihov ponos i samo za sebe traž ilo pravo da formira naciju. Ono
poznaje i priznaje samo seljake-kmetove, koje ono eksploltira i prezire. Nad njim je samo kralj, čiji
auteritet ono priznaje samo uz uvjet, da vlada u interesu plemstva i zajedno s njim. Duh, koji ga
pokreće i koji ć e ga uvijek pokretati, bio je duh slobode, ali je to bila sloboda namijenjena same

219
jednoj kasti, tako da je to pribaavilo poljskoj drž avi u sve već oj mjeri paradoksalno obiljež
je
aristokratske demokracije, koje ć
e ostati karakteristič
no za nju sve do njezina konačnog sloma.

Tako se djelo, o kom je Kazimir sanjao, pokazale neostvarljivo. Njegovi pokuš aji kraljevske
centralizacije morali su, htio on to ili ne htio, oslabiti plemstvo. Ono je to tako dobro shvatilo, da mu
je dalo nadimak »seljač ki kralj«, dok je, naprotiv bijedni ratarski puk, kojim je one vladale sve do
najnovijih vremena, stoljećima sačuvao uspomenu na punu poš tovanja prema tome vladaru, koji je u
njemu na trenutak pobudio nadu, da ć e njegova bijeda prestati.

S Kazimirom se l370. ugasila dinastija Pjastovica. Njegov nasljednik, kralj Ludovik Ugarski, odmah je
sklopio sporazum s plemstvom. Koncesije, koje mu je dao, bile su prve od onih pacta conventa, š to ih
je plemstvo otad tako često nametalo kruni, tako da je sudbina zemlje najzad potpuno preš la u
njegove ruke. Uostalom, prva primjena tih ovlasti izvanredno je povećala moćpoljske drž ave.

Kazimir je osvojio Galiciju i Voliniju i time proš irio granice kraljevstva sve do litavskog područ ja.
Litavci su se naime od početka XIV. st. okrenuli od Baltičkog mora, odakle ih je potisnuo teutonski red,
i upravili poglede prema jugu. Svoju su vlast proš irili na zapadnoruske knež evine i dosegli obale Crnoga
mora. Premda su dotad ostali pogani, ipak su ti dodiru sa svojim pravoslavnim podanicima počeli
prihvaćati njihovu vjeru, pa se činilo, da je njihova buduć a pripadnost grčkoj crkvi sigurna. Ali, kad je
1382. umro Ludovik Ugarski, poljsko je plemstvo ž eljelo da izbjegne njegovu bratu Sigismundu, pa je
ruku mlađe kraljeve kć eri Jadvige ponudilo litavskom knezu Jagelu, uz uvjet, da se pokrsti i prihvati
katoličku vjeru. Pogodba je bila prihavaćena. Jagelo je postao poljski kralj pod imenom Vladislav II., a
njegov je narod u isto vrijeme kad i on prihvatio katolicizam; Litavska se kneževina ujedno združila s
Poljskim kraljevstvom, premda je formalno i dalje ostala nezavisna knež evina (1386.)92

Otkako su se naselili u Prusiji, Teutonci su pod izgovorom poganstva vodili protiv Litavaca rat za
istrebljenje. Međutim, upravo sad smo vidjeli, da tim barbarima nije bilo gotovo nimalo, stalo do
njihove vjere. Ali je bilo mnogo unosnije i mnogo zabavnije, kako god neobično zvuč ala ta riječ,
odagnati ih odonuda hajkom; jer teutonski je red ondje protiv njih organizirao prave hajke na ljude.
Vijesti o tome proš irile su se po cijeloj Evropi, pa su vladari i seniori sa Zapada odlazili, kao na
sportske sastanke, na te pohode, koji su se priređ ivali svake zime, kad bi se tamoš nje moč vare
smrzavale i time postajale prohodne. Takvo poniž enje vjerskog osjećaja i tako surovi postupci
pokazuju, koliko je teutonski red dotad već odbacio onaj krš ć anski prozelitizam i onaj junač ki
misticizam, koji ga je nadahnjivao u prvo doba njegova postojanja. Vojnič ko redovniš tvo, koje je
stvoreno da se bori protiv islama, moglo je oč uvati svoje tradicije samo tako, da ostane vjerno svome
prvobitnom poslanju, kao š to je to bilo s vitezovima Sv. Ivana Rodskog ili s vitezovima Alcantare i
Calatrave u Š panjolskoj. Nasuprot ovima, teutonci i templari isticali su se, odvrativš i se od Istoka, sad
jošsamo energijom, kojom su i jedni i drugi nastojali postići svjetovne ciljeve. Njihova regula okrenula
se, da tako kaž emo, protiv osjećaja, koji su je nadahnuli u početku, pa je snagu koju je tim redovilna
dala, upotrebila samo tako, da ju je upravila na stjecanje bogatstva i moć i. Isto onako, kao š to su
templari od sredine XIII. st. postali strahovita finacijska snaga, tako su teutonci, poš to su istrijebili
pruske pogane, stali iskoriš tavati njihovu zemlju kao »savrš eni upravnici poljoprivrednih imanja«.
Njihovi prostrani zemljoposjedi, kojima su upravljilli »Grosschafferi« opskrbljivali su svojim ž itom,
znatnu izvoznu trgovinu, kojoj je Bruges bio glavna etapa. Svote, koje su teutonci time dobivali,
korisno su ulagali u kamatne zajmove. Ali red je bio tek viteš ka oligarhija; njihova oholost i sebičnost
najzad je stanovniš tvo, kome su se smatrali gospodarima, dovela do oč ajanja. Od kraja XV. st. gradovi
i seosko plemstvo podnosili su njihov jaram samo s krajnjim nestrtpljenjem.

92
Trajna unija Poljske i Litve proglaš
ena je 1499.

220
Novi poljski kralj nije propustio da se tim okolnostima okoristi.
Kao Litvanac, bio je vatren neprijatelj Nijemaca. Njegov dolazak na prijestolje učinio je rat s
teutoncima neizbjdivjm. Izbio je 1409. Iduć e godine je poljska vojska nanijela redu straš an poraz kod
Tannenberga (15.srpnja 1410). To je za teutonce znač ilo početak sloma. Gradovi, i plemstvo nisu
oklijevali, da se pobune protiv njega. Godine 1454. podvrgli su se vrhovnoj vlasti Poljske. Najzad se
veliki meš tar 1466. pomirio s time, da Kazimiru II. ustupi Isotoč nu Prusiju s Danzigom, Torunjom,
Marienburgom i Elbingom. Preostala Prusija zadrž ala je, političku autonomiju, ali je otad bila dio
poljske drž ave. Nitko se u Njemač koj nije zaintresirao za taj uzmak njemač kog utjecaja. Stanovniš tvo
zemlje, osim primorskih gradova, brzo se poloniziralo, pa je tako slavenska narodnost ponovo zauzela
te zemlje, iz kojih je izagna na u XIII. st. Poljska je otad posjedovala š iroku granicu na obali Baltičkog
mora. Na jugu je dopirala do Crnog mora. Mogla joj je biti sigurna sjajna buduć nost, da nije turska
provala u isto vrijeme krš ćanima zatvorila trgovinu s Azijom. Uostalom, u zemlji se nitko nije zanimao
za ekonomski razvoj. Jagelov dolazak na vlast bio je za plemstvo prilika, da konač no utvrdi svoj
polož aj. Novi mu je kralj među ostalim povlasticama obeć ao, da će ga osloboditi poreza. Tako se
Poljska pod ž ezlom svojih kraljeva odluč no pretvarala u plemić ku republiku.

Juž
ni Slaveni, Hrvati, Slovenci, Srbi i Bugari ž
ivjeli su u veoma različ
itim prilikama od onih u Poljskoj i
Češkoj.

Slabost, Hrvata dovela ih je rano pod prevlast Madž ara, koji su se pobrinuli da im ne dopuste ni
najmanju politjč ku autonomiju. Naprotiv, Srbi i Bugari koji su se naselili na jugu Dunava, na područ ju
grčkoga carstva, i koje je obuhvatila grčka crkva, okoristili su se slaboš ću Carstva poslije, Justinijanove
vladavine i duboko prodrli u Makedoniju, pa čak i u Grč ku. Ovi u Grč koj s vremenom su se helenizirali a
oni u Makedoniji sačuvali su svoj jezik i svoje obič aje, kao i Germani, koji su zaposjeli sjeverna
područ ja Carstva. U X. st. za bizantskog cara, Romana I. Lekapena (920-944), . Bugari su ugrozili
Carigrad i on im je morao plaćati danak. Nikefor Foka (963-969), zatim Ivan Cimisk i Vasilije II.
Bugaroubica (976-1025) nametnuli su im ovisnost o Carstvu. Ali uoč i četvrtog križarskog rata, oni su se
digli na ustanak. Iz tog ustanka rodilo se novo bugarsko carstvo Asenida. Baudoin je poginuo u ratu, š to
ga je poveo protiv njih.

Srbima je pod Stefanom Nemanjom poš lo za rukom da zbace bizantsku vlast. Njegov sin, Stefan I.,
uzeo je kraljevski naslov. Njegovi nasljednici proš irili su svoju vlast na rač
un Carstva i Bugara, kojih je
moćuniš tio Stefan UrošIII. Njegov sin, Stefan Duš an osvojio je cijelu Makedoniju i Albaniju i proš irio
svoj posjed sve do područja na sjeveru od Save. Uzeo je carski naslov i dao se kruniti kao »car Srba i
Grka« (1346). Od pada u ruke Latina. Carstvo se, dakako, viš e nije moglo boriti, pa je nastojalo
zadrž ati samo obale, dopuš tajući, da se na njegovim granicama osnuje srpsko carstvo, o kom se mož e
reći, da bi se domoglo i Bospora, da dolazak Turaka nije pobrkao prilike na Balkanu.

Zabivš i se kao klin li slavensku masu, Ugri ili Madžari su najprije dugo terorizirli Njemač ku, pa č ak i
sjevernu Italiju, prodirući onamo najstraš nijim konjaničkim pljačkaš kim upadima. Poš to su ih Henrik I.
i Oton porazili, najzad su se naselili u Podunavskoj nizini i usvojili crkvu svojih pobjednika. Za Silvestra
II. pristali su uz Rim, podigli nadbiskupiju u Granu i dobili svoje vjersko središte.

Ako je moguć e istać

i neki primjer za beznač ajnost rase u historijskom razvoju, onda je to primjer
Madž ara.93 Po svom podrijetlu, kao i po svom jeziku, ti Finci, rođaci Turaka i Mongola, potpuno su tuđi
etničkoj skupini indoevropskih naroda. Pa ipak, tek š to su zauzeli svoje mjesto među njima i prihvatili
kršćanstvo, njihov je druš tveni život, usprkos krvi, koja im kola po ž ilama, usprkos njihovu indeksu

93
Zanimljivo je konstatirati, da je Finska republika u poč
etku 1917. poslala izasalstvo u Madž
arsku da taj po svom finskom
podrijetlu rođački narod obaviijesti o svom rođenju.

221
lubanje i lingvističkim obiljež jima njihova jezika, postao tako slič an društvenom ž ivotu njihovih
susjeda, da ibi sigurno bilo nemoguć e prepoznati ih kao uljeze, kad to ne bismo znali unaprijed. To se
dešava stoga, š to se tjelesno bić e naroda potpuno podvrgava njoihovom moralnom bić u. Budući da su
jošbili barbari i bez vlastite kulture, Madžari su mogli oč uvati svoje finsko podrijetlo samo tako, da su
očuvali svoju vjeru. Ali postavš i kršćani, morali su ući u evropsku zajednicu i dokazati da i oni imaju
onu tobož nju »sposobnost asimiliranja«, koju stanovita historijska š kola pridaje »germanskoj rasi«, a
koju uistinu imaju svi barbari.

Doš avši u dunavsku ravnicu kao osvajač i, podvrgli su svojoj vlasti tamoš nje slavensko stanovniš tvo i
pretvorili ga u svoje kmetove. U tome nema ničega, š to bi moglo biti pripisano njihovoj rasi.
Langobardi su uč inili posve isto u VII. st u Cisalpinskoj Galiji. Samo š to su Langobarde, kao manje
kulturne od pobijeđenih, ti pobijeđeni brzo latiniizirali, dok su Madž ari u dodiru sa svojim podanicima,
koji nisu bili napredniji od njih samih, bez muke sačuvali svoju nacionalnost i ž iveći na istom područ ju
s njima ostali dominantan narod. Kao i kod svih ratarskih naroda, uskoro se formiralo magnatsko
plemstvo. Uostalom, u Madž arsku, iz istih razloga kao i u Češ ku i Poljsku, nije prodro feudalni sistem.
Kad je Stjepanu I. (997-1038) poš lo za rukom da ukloni knezove, koji su dotad među sobom dijelili vlast
u zemlji, i kad je zajedno s krunom, koju mu je poslao papa Silvestar, uzeo kraljevski naslov, tim je
magnatima nuž no dao da sudjeluju u vrš enju monarhijske vlasti. Oni su 1222. iznudili od Andrije II.
zlatnu bulu, koja im je priznala pravo, da se, zajedno s biskupima, svake godine sastaju u Stolnom
Biogradu, kao i pravo da se pobune protiv kralja, ako povrijedi njihove privilegije. Ta je zlatna bula
nastala gotovo u isto vrijeme kad i engleska Velika povolja. Ali koliko je pouč na suprotnost tih dvaju
tekstova! U Engleskoj je uz plemstvo stajalo sveć enstvo i građanstvo, i zakon, š to ga je kruna morala
prihvatiti, bio je zaista općenarodni zakon. U Mađž arskoj, naprotiv zlatnu bulu ugovara samo jedna
kasta u svom vlastitom interesu. Pritom je ona spasavajuć i te svoje interese ž rtvovala interese ostalog
naroda.

Nema sumnje, da hi bilo drukč ije, da je Madžarska imala građanstvo. Ali kao š to su zakasnile i Češ ka i
Poljska, tako je i Madž arska zaostala u potpuno ratarskim ekonomskim prilikama. Kao i kod njih, tako
se i u Madž arskoj jedino građ anstvo, koje je ondje postojalo od XII. st. dalje, sastojalo od njemač krih
useljenika, koji usred madž arskog naroda ostaju stranci, i koje kraljevske povlastice jošviš e odvajaju
od ostalog stanovniš tva. Možda bi osvojenje Dalmacije, koje je izvrš eno u poč etku XII. st. i koje je
Madž arskoj osiguralo izlaz na Jadransko more, moglo s vremenom preko Splita i Zadra potać i trgovački
promet u unutraš njosti zemlje i tako stvoriti zametke gradskog stanovniš tva, koje bi se dalje razvijalo.
Ali za to je bilo potrebno ž ivjeti u miru. Međutim dodir zemlje s brojnim susjedima, koji su živjeli uz
njezine granice: s Češ kom, Poljskom, Juž nim Slavenima i Bizantskim carrstvom, a da i ne ubrojimo
Veneciju, koja je ljubomorno nastojala da sačuva svoje gospodstvo na Jadranu, - primoravao ju je da
živi u neprekidnom ratu, koji se vodio sad na jednom sad na drugom mjestu. Na istoku se Madžarska
otvarala prema onom neodređenom području azijskog barbarstva, pa je morala suzbijati ili svojoj
vlasti podvrgavati č opore Peč enega, a kasnije Kumane, koji su doš li iz južne Rusije. Morala je pored
toga biti na oprezu i pred onim narodom, š to se formirao od Slavena i Finaca, izmiješ anih s potomcima
nekadaš njih rimskih kolona u Daciji, od kojih su oni najzad preuzeli romanski dijalekt, a koji ć e
jednoga dana postati narodom današ nje Rumunjske.

To tako uzburkano druš tvo umalo da nije uništila provala Monngola. Pustoš enja, š to su ih oni izvrš
ili,
nisu nigdje bila tako strašna, kao u Podunavskoj nizini, osim mož da u Rusiji. Kad se provala povukla,
trebalo je zemlju takoreć i ponovo napučiti. Kralj Bela IV. (1235-1270) prionuo je uz taj posao koliko
god je bolje mogao: pozivao je Talijane, nanovo dovodio Nijemce, poveć avš i time broj onih, što su se
većprije naselili u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju) i ondje ostali. God.1245. osnovan je Budim.
Talijani su u zemlju unijeli vinogradarstvo. Rumunji su se naš iroko naselili ravnicom kao obrađivači
zemlje. Tridesetak godina poslije toga, Madž arska je ponovo bila dovoljno jaka da pruži pomoćRudolfu

222
Habsburš kom protiv Otakara Češ
kog i da u korist Njemačke zaustavi ekspanziju Čeha, koja joj je
prijetila.

Uskoro je mogla opaziti, da su je Habsburzi, postavš i njezinim susjedima, uključ ili u svoje dinastičke
planove. Kad je kralj Ladislav IV. umro bez djece, Rudolf Habsburš ki je uradio kao da se odlučuje o
nekom carskom lenu, pa ju je dao svome sinu Albrechtu. Ali otkako je papa Silvestar II. poslao
Stjepanu kraljevsku krunu, pape su Madž arsku smatrale lenom Svete Stolice, pa ju je Nikola IV.
smjesta zatraž io za Karla Martela, sina Karla II. Napuljskog i šurjaka Ladislavljeva. Da bi izbjegli tim
strancima, magnati su dali krunu Andriji III., potommku nacionalne dinastije, a kad je ovaj 1301. umro,
priznali su sina Karla Martela, Karla Roberta (1308-1342) . Tako se ta Francuska, anž ujska dinastija,
koju je papinstvo iz protivljenja Hochenstaufovcima, udomilo u Napulju, sada iz protivljenja
Habsburgovcima presadila u Madžarsku. Ondje je imala ostati na vlasti sve do 1382. U tom je razdoblju
uvelike pridonijela unoš enju zapadnjačkih obiljež ja u tu zemlju. Najveći kralj iz te kuće bio je Ludovik
(1342-1382.) , koji je zaposjeo Moldaviju, š to su je napustili Mongoli, pokorio Hrvatsku i primorao
Venecijance da mu ustupe obale i otoke Jadranskog mora sve do Drač a.

Njegova politika svjedoči o postupcima i ambiciji velikoga kralja, ali je ona bila bezumna baštom
svojom veličinom. Kad je bio ubijen, njegov brat Andrija, mužkraljice Ivane Napuljske, poveo je dvije
vojne protiv toga kraljevstva. Toj talijanskoj politici pridruž
uje se i njegova politika na sjeveru, jer je,
kao što smo većvidjeli, bio i kralj Poljske, tako da se njegovo djelovanje protezalo od Visle do
Jadranskog i Crnog mora.

Bio je suvremenik Karla IV. i Kazimira Poljskog, a i radio je poput njih. Ta uporedba među njima
zanimljiva je. Ludovik je u Peč uuhu osnovao sveučiliš
te. Uglađeni dvorski običaji poč eli su se š
iriti
među velikaš ima. Ta sredina XIV. st. bila je za Češ ku, Poljsku i Ugarsku zanimljivo razdoblje zbog
utjecaja, ne ću reć i francuskog ali svakako zapadnjčkog, koji je došao na mjesto njemač koga što je
vladao u XIII. stoljeću.

Ludovikov polož aj nije imao buduć nost. Nije imao sina, a osnovao je tvorevinu, koja je bila isto tako
golema kao i lomna. Poljska je preš la u vlast Jagelovu. Jedan anž uinski rođak, Karlo Drač
ki, ubijen je
1387. a kraljem je najzad priznat Sigismund Luksemburš ki, koji se oženio Ludovikovom kćeri Marijom.

To je bila bijedna vladavina. Na obzorju su se poč eli pojavljivati Turci. Svaka politika prema
Jadranskom moru sad je bila nemoguć a. Naslovi rimskoga kralja i cara, š to ih je ugarski kralj dobio,
nisu mogli spasiti te zemlje. Oni su ga, naprotiv uvukli u rat protiv Husita. Planovi koncila objaš njavaju
se, kako smo vidjeli, turskom opaš noš ću, ali nisu doveli ni do kakva rezultata.

Kad je Sigismund 1437. umro, ugarsku je krunu dobio Albreht Austrijski, koji se oženio njegovom kć er i
Elizabetom. On je prerano umro (1439), a da nije imao vremena da osigura habsburš ku vlast u toj
zemlji, koje ć
e se povijest odsad za dugo vremena združiti i ispreplesti s poviješ
ću turskog prodora.

Sveukupni dojam, š to izbija iz povijesti Slavena i Madž ara do sredine XV. st., mogao bi se formulirati
tako, da su oni-doduš e uš li u zajednicu krš ćanskoga svijeta, ali su ipak ostali gotovo posve tuđi,
evropskoj zajednici. Nedostajalo im je poznanstvo s rimskom kulturom, koje je karoliriš ko carstvo
donijelo Germanima. Oni i nisu ž ivjeli i pod onim teokratskim rež imom, gdje je intmni savez duhovne
vlasti sa svjetovnom ovu uč inio propagatorom svega onoga, š to je crkva jošsačuvala od uprave, prava,
znanosti i knjiž evnosti rimske. Carstvo Otona prerano se i potpuno orijentiralo prema Italiji, pa je
stoga odustalo da te narode podvrgne svome utjecaju; tako se prodiranje Zapada kod njih izvrš ilo samo
posredstvom njihovih biskupa i redovnika. Ali budući da su ovi bili prepuš teni sami sebi i bez ikakve
poliltičke moć i, a djelovali, su predaleko od ž ariš
ta vjerskog života, njihov je utjecaj nuž no ostao

223
veoma površ an i nije prešao područje vjere i discipline. Kod tih naroda ne susreć emo ni, domanijalne
organizacije, ni feudaliznama; oni ne sudjeluju u ratovima za investituru, ni u križ arskim ratovima.
Jedina posljedica te velike epopeje, koja je zahvatila i te zemlje, bilo je to, š to su na njihovom
područ ju potraž ili utočiš
te Ž idovi, koje su Kristovi vjernici na drugoj obali bez milosti progonili. A
poslije, kad se ekonomski ž ivot na Zapadu pod utjecajem trgovine obnovio i kad je na području između
Sredozemlja i Sjevernog mora počelo vrvjeti građanstvo, taj im, se veliki pokret otkrio iznenadnim
naletom njemačke kolonizacije. Zaostavš i, u svojim starim ratarskim institucijama., oni su ustuknuli
pred naletom. DužLabe su se povukli pred osvajač ima, a drugdje su im dopustili da se, nasele u
njihovoj zemlji i da osnivaju gradove, koji su usred njihovog nacinalnog mnoš tva ostali kao tuđinski
otoci. S dolaskom tih pridoš lica, koji ih preziru; ali koje oni trebaju, otpoč inje doba površ ne
germanizacije, koje traje sve do sredine XIV. st. Tada se poč inje javljati reakcija, koju predstavljaju
gotovo u isto vrijeme u Češ koj Karlo IV., u
Poljoskoj Kazimir I, a u Ugarskoj Ludovik I. Njemač ko prodiranje prestaje, i u sve tri zemlje vidimo
gdje se budi vlastita nacionalna energija. To se oč ituje u veoma različitim oblicima: u Češ koj kao
provala husitizma, u Poljskoj kao osvojenje Prusije, a u Ugarskoj kao prodor prema Jadranu. Čini se,
kao da je doš ao trenutak, kad ć e zapadni Slaven i i Madžari prihvatiti aktivnu ulogu u evrpskoj kulturi.
Ali su u to većTurci poč eli napredovati preko Balkanskog poluotoka, pa ć e njih zapasti da podnesu
udar njihova naleta; morat ć e se vratiti istoku i braniti tu zapadnu kulturu umjesto da sudjeluju u
njezinoj izgradnji.

224
ČETVRTO POGLAVLJE

Š
PANJOLSKA - PORTUGAL - TURCI

I. Š
PANOJOLSKA I PORTUGAL

Križarski ratovi napali su islam u njegovu središ tu. Muslimanski je svijet sa svih strana okruž avao
Palestinu, pa je za održ anje protivuteže njegovu pritisku na tom uskom obalnom područ ju trebalo
razviti snažnu ofenzivu, koju Zapad u toliko udaljenosti i sa sredstvima, kojima je raspolagao, nije
mogao ostvariti. Zbog toga se, pošto je izgubio polož aje, koje je osvojio polet prvog križ
arskog rata,
uzalud trudio da ih ponovo osvoji. Poslije Louisa Svetog Levant je izgubio svoje značenje za vojne
operacije i postao samo etapa evropske trgovine s Istokom, što je ostao sve do otkrić
a Novoga svijeta.

Uzajamni polož aj muslimana i krš ćana u Š panjolskoj bio je posve drukč iji. Izgledi obaju protivnika bili
su tu mnogo manje jednaki. Tu su se susretali licem u lice, na veoma ograničenom bojnom polju, a oba
su u slučaju poraza imali kamo da se povuku i gdje da se oporavljaju u oč ekivanju novih bitaka. U
takvim okolnostima konač no je pobjeda morala pripasti onome, tko dulje zadrž i napadač ku energiju,
to jest onome, tko je bio siromaš niji a to su bili Š panjolci. Jer njih nije u rat gonila samo vjera.
Nesavladljiva ž elja da osvoje one lijepe gradove i ona lijepa polja, koja je muslimanska obrtna
proizvodnja i zemljoradnja stvorila kao suprotnost planinskoj goleti onih krajeva, koje su drž ali
Španjolci uč inila je jošvatrenijom njihovu mrž nju prema nevjernicima. Njihov nalet protiv islama
podsjeća bar svojim poč ecima ma provalu barbara. Ali ti su barbari bili krš ćani, i to će ih spriječiti da
se stope s pobijeđenima, kao š to su se nekoćGermani stopili s romanskim stanovniš tvom, kad su doš li u
njegovu sredinu. Rasa pritom nije imala nikakvu ulogu. Turci su se u X. i XI. st. usprkos svom
mongolskom podrijetlu, bez teš koć a asimiliraji semitskoj kulturi bagdadskih Arapa. Niš ta ne dokazuje,
da se i Š panjolci, da su u trenutku, kad su doš li u dodir s islamom, bili pogani, i oni ne bi jednako tako
obratili. Materijalna nadmoćviš ih kultura najsnaž nije je sredstvo, kojim te kulture propagiraju svoju
vjelru među poganima. Naprotiv, kod pristalica neke strane i ekskluzivne vjere većsam njihov sjaj i
njihovo bogatstvo pojač avaju, i do mrž nje rasplamsavaju vjersko protivljenje, jer poprimaju znač enje
bezbož nosti i uvrede pravoga boga. Zbog toga je grabež i pljač kanje unaprijed dopuš teno, a
najsuroviji se nagoni mogu slobodno razuzdavati ne uznemirujuć i savjesti. Duž nost, osjećaj i interes
združuju se kod š panjolskih kršćana i slož no ih nagone u sveti rat. Bio je to sveti rat u punom smislu
riječi, jer njegov cilj nije bio obrać enje, nego pokolj ili izgon nevjernika. Kod Š panjolaca nije bilo ni
traga onoj tolerantnosti, koja je katolič kim podanicima

muslimana, Mozarabima, dopuš tala slobodno vrš enje njihovih vjerskih obreda. Njihov vjerski
ekskluzvizam bio je tako potpun, da on ne dopuš ta odlaganje oruž ja ni pred javnim odrcanjem stare
vjere, i da mu Morisci (pokrš teni muslimani) ulijevaju nesavladljivo nepovjerenje. Nije bilo dovoljno da
je netko krš ćanin; trebalo je da bude »stari krš ćanin«, a to je znač
ilo potomak »stare španjolske loze«
, pa je tako nacionalna pripadnost postala dokazom pravovjernosti, a nacionalni se osjeć aj stopio s
vjerom i prož eo se njezinom nepomirljivoš ću i njezinim ž arom.

Većsmo prije u tekstu vidjeli, da su Mauri, kad su u polovini XI. st. uvidjeli, da se ne mogu oduprijeti
pobjedonosnom oruž ju kršćana, dozvali iz Maroka u pomoćAlmoravide. Bitka na poljanama kod Salake
(1086) zaustavila je polet Š panjolaca, ali ga nije slomila. Premda rat kroz cijelo jedno stoljeće nije
doveo ni do kakvih velikih vojnih pothvata, ipak ga obilježava neprestana žestina. Junaš tva heroja daju
hranu »romansama«, koje otprilike u isto vrijeme, kad francuska feudalna epopeja nalazi svoj izraz u
pjesmama o Rolandu, velič aju slavu Cida Ca

225
Mpeadora, koji je umro 1099., dakle iste godine, kad je zauzet Jeruzalem. Dok je Roland postajao
veliki lik evropske knjiž evnosti, Cid je ostao lokalna slava. To se dogodilo zato, š to je paž nju
suvremenika privukao mnogo buč niji prizor križ
arskih ratova, pa je ona u XII. st. zanemarila š panjolski
rat, kao što će se to dogoditi i 1812, kad je tu paž nju privukla vojna u Rusiju. Pa ipak, isto onako, kao
što je opadanje Napoleonove moći otpočelo u Š panjolskoj, tako je i opet Š panjolska pribavila
srednjovjekovnom katolič anstvu njegove jedine trajne pobjede nad islamom. One bi bile postignute
brž e i odlučnije, da je krš ćanstvo ujedinilo svoje napore protiv zajedničkog neprijatelja. Naž alost
kraljevi Kastilije i Aragona bili su među sobom besprekidno u zavadi ili su se morali braniti od zahtjeva
plelemstva, pa su tako pruž ali neprijatelju isuviše moguć nosti da se oporavi od njihovih udaraca i da
im se osveti. Godine 1195. postigao je emir Jakub Almansor kod Alarcosa tako sjajnu pobjedu nad
kraljem Alfonsom VIII. od Kastilije., da se na trenutak moglo bojati sveopć e katastrofe. Ali papinistvo
nije u svojim planovima svetoga rata nikad gubilo iz vida to, desno krilo krrš ćanstva, na kom je stajala
Španjolska. Inocent III. je smjesta intervenirao. Potakao je vjernike da uzmu križ , poslao je novaca i
protegao svoju zaš titu na otočke kraljeve. Petar II. Aragonski dao je da ga okruni papa, a svoje je
kraljevstvo priznao lenom Svete Stolice. Zahvaljujuć i poticajima iz Rima, Aragon, Kastilija, Leon i
Portugal udruž ili su ovaj put svoje snage. Bitka kod Navasa de Tolosa 1212. osvetila je poraz kod
Alarcosa i slomlila muslimanski otpor.

Otad je napredovanje krš ćana bilo neodoljivo i konač no. Jaime I. Aragonski (1213-1276) zauzeo je
Baleare; ,a 1238 se domogao Valencije. Ferdinand III. Kastilijski postao je 1236. gospodar Kordove, a
1248. gospodar Seville. Dotle je Alfons III. Portugalski pripojio pokrajinu Algarve i dao svome
kraljevstvu onaj opseg, koji je ono zadrž ala sve do danas. Od svih njegovih posjeda u Š panjolskoj,
islamu je ostalo samo područ je Granade, a i ono je palo u vazalsku ovisnost o Kastiliji.
Španjolske su drž ave u poč etku bile brojne, ali kako su se š irile prema jugu i rasle na račun Maura,
postajale su sve kompaktnije, jer su se zbijale jedna uz drugu. Asturija, Galicija i Leon (1230) ujedinile
su se s Kastilijom; Katalonija se pridružila Aragonu. Navarra je preš la u vlast jedne francuske dinastije;
bila je osim toga suviš e skučena u planinama, a da bi se mogla takmič iti sa svojim sretnijim susjedima,
pa se stoga povukla u zatvoren mjesni ž ivot. Portugal je velikom razvedenoš ć u svojih obala i tokom
svojih rijeka Douro i Tajo u biti bio, orijentiran prema zapadu, pa je, da se tako izrazimo; okrenuo
leđa Poluotoku, koji su među sobom podijelile Kastilija i Aragon. Od tih dvaju kraljevstva, prvo je bilo
mnogo već e po svom prostranstvu, ali je drugo imalo bolji polož aj, pa je samim tim prije doš lo u dodir
s vanjskim svijetom. Pritom ne mislim na ona velika lena, š to ih je aragonska dinastija većodavno
imala na sjeveru Pireneja. Ta su lena mogla samo uvući u sukobe s francuskim kraljevima, koji su za
Aragonce bili unaprijed izgubljeni. Zbog toga ih je Jaime I. razborito ustupio Louisu Svetom, a ovaj se
za uzvrat odrekao vrhovne vlasti nad Katalonijom (1258.) Aragoniju je njezin polož aj na obali
Sredozemnog mora privukao Evropi i dao joj, veću XIV. st. manje uskoš panjolsko obiljež je nego š ta ga
je imala Kastilija. Taj ju je polož aj poticao da zauzme svoje mjesto u trgovina s Levantom, koja u
Srednjem vijeku ima izrazito veletrgovačko obiljež je. Barcelona je bez oklijevanja krenula puutem, š to
su ga otvorile Venecija, Piza i Đenova, i njezini se mornari u XII. st. sastaju s talijalaskima i
provansalskima u raznim lukama Sirije i Egipta. I bašta je pomorska aktivnost mnogo viš e negoli
rodbinstvo Petra III. (1276-1285) s Manfredom privukla Aragoniju u sicilske poslove i navela Š panjolsku
da već1285. zauzme, svoje mjesto, u tom kraljevstvu, koje je bilo osjetljiva toč ka tadaš nje evropske
politike i odakle se španjolska vlast poslije imala proš iriti na ostalu Italiju. Za Petrovih se nasljednika
nastavila ekspanzija kraljevstva u područ ju Sredozemlja. Alfons III. (1285-1291) osvojio je cijelo otoč je
Baleara, koje je najprije neko vrijeme bilo vazahko kraljevstvo, a zatim, pod Petrom IV. (1336-1387),
pripojeno aragonskoj kruni. Alfons IV. (1327-1336) borio se s Đenvom za posjedovanje Korzike i
Sardinije. Pod Alfonsom V., 1443., osvojeno je Napuljsko kraljevstvo. Tako se Aragonija pretvorila u
velevlast na Sredozemnom moru. Bašona je Š panjolskoj, koju od Evrope odvajaju Pireneji, otvorila
jedini put u Evropu, kojim je ona mogla doprijeti, a to je bio vodeni put. Dovoljno je pomisliti na to,
kakva bi bila vladavina Karla V., da u njegovoj baš tini nije bilo Sicilije.

226
Pa ipak prava Š panjolska nije Aragon, nego Kastilija. Ona je imala najveći i najslavniji udio u ratu
protiv Maura; najpopularniji junaci toga rata bili su njezini podanici: Cid u XI. st., Perez de Castro u
XIII.st., a i »romanse«, koje pjevaju o njihovim podvizima, također su nastale ondje. U Kastiliji je
plemstvo bilo brojnije i utjecajnije nego drugdje. Ondje se formirao nacionalni jezik i nacionalni
karakter. Nema sumnje, i Kastilija je održ avala neke veze s inozemstvom. Njezine luke na
Gaskokonjskom (Biskajskom) zaljevu otpremale su brodove na dosta aktivnu pribrež nu plovidbu prema
flandrijskim obalama, pa su njihovi trgovci 1280. dobili u Brugesu povelju o povlasticama. Ali ni trgovci
iz tih luka ni njihovo brodovlje ne mogu izdrž ati upoređenje s trgovcima i brodovljem iz Barcelone.
Zbog toga nije č udo, što kastilski kraljevi nisu bili uvučeni u veliku evropsku politiku kao aragonski. Već
smo vidjeli prije u tekstu, kako je Alfons X. (1252-1284)dopuustio, da ga jedna prilič no čudna ambicija
navede, da kupi naslov rimskog kralja; ali iz toga nije mogao izvući nikakve koristi. Dinastič ke svađe,
94
koje obiljež avaju vladavinu Sancha IV. (1284-1295), koga su napali infanti dela Cerda,' dovele su do
intervencije francuskog kralja, koja je, uostalom, završ ila nesretno. Poslije je Petar Okrutni (1350-
1369)u borbi sa svojim takmaccm Henrikom de Transtamare, koga je pomagao Duguesclin, sklopio
savez s Crnim Princem. To je gotovo sve, na š to se svodi vanjska politika Kastilije sve do onog
trenutka, kad ć eŠ panjolska, postavš i odjednom velika sila, nabujati i preplaviti svijet. Sve do kraja
XV. st. njezino je djelovanje usko omeđ eno granicama Poluotoka.

Kastilija se nije ograničavala samo na to, da se bori protiv Maura. Na zapadu je graničila s Portugalom,
a na istoku s Aragonijom, pa se neprestano zapletala u sukobe, koji su i preč esto imali prilike izbijati
na temelju rodbinskih veza među kraljevskim porodicama, bilo u povodu regentstva namjesto nekog
malodobnog vladara, ili li vezi s legitinmosti nekog nasljednika na prijestolju. To su one ncerestane
kavge među krš ćanskim državama, koje su granadskom kraljevstvu omoguć ile da se održi usprkos svojoj
slabosti. Čak se događalo, da se i ono upletalo te kavge i tako produžavalo razmirice, koje su za nj bile
tako korisne.

Uza svete dinastič ke borbe, Kastilija, Aragon i Portugal istič

u se očiglednom sličnošću, nekim jednakim
izgledom, kakav susreć emo kod djece istih roditelja, a to veoma prosto objaš njava analogiju njihova
povijesnog razvoja. Osim u Kataloniji, kojoj je premoćBarcelone pridala posebno obiljež je, očito i
upadno joši danas, posvuda nalazimo iste institucije i iste druš tvene skupine. Plemstvo je u biti
vojnič ki sloj, pa je u odnosu prema kralju dugo zadržalo oholo i drsko drž anje, kao što je, na primjer,
pravo š panjolskih granda, da u vladarevoj prisutnosti ostanu pokrivene glave, koje se poslije u vrijeme
apsolutne monarhije, sač uvalo kao njegova neopasna, ali karakteristič na uspomena. Da bi se oduprli
tome plelmstvu, koje se sastojaio od ricos hombres i hidalgos, kraljevi se od poč etka XIII. st. oslanjaju
na građanstvo. Takvo im je držanje nametao njihov politički interes isto onako, kako je to bilo i u
Francuskoj poč evš i od Louisa VII. Ali je savez gradova i krune u Španjolskoj bio mnogo tješ nji i trajao
je mnogo dulje, nego u Francuskoj. Zaš to? Možda zato, što je ondje plemstvo bilo drzovitije. Građani
su od kralja oč ekivali mir i sigurnost na velikim putovima. Da bi to postigli, oni i sami stvaraju lige
(hermandades) kao i njemački gradovi, a te lige u isto vrijeme podupiru i kraljevu pravosudnu vlast;
iznenađuje, naime, koliko kod tih kraljevih doominira pravdoljublje. Za vrijeme Alfonsa X. sastavljen
je za Kastiliju Codigo de las siete pardidas. Jaime II. Aragonski ostao je slavan kao zakonodavac. Kralj
Denis Portulgalski (1279-1325) imao je pridjevak el justo. Njegova nasljednika, Pedra I. (1357-1367),
hvalili su zbog neumoljive strogosti. Građanstvo je dakle u svojoj borbi protiv plemmstva svim snagama

94
Sancho IV. bio je mlađi sin Alfonsa X., pa po načelu primogeniture nije imao pravo nasljedstva. Prijestolonilsljednik je bio
stariji Alfonsov sin Ferdinand de la Cerda (Serda). On je umro prije Alfonsove smrti, pa je nasljedstvo preš lo na njegove
sinove A1fonsa i Ferdinanda de la Cerda. Ali ipak, kad je umro Alfons X. (1384). Sancho je poslije zamrš ene borbe (u kojoj je
znatnu ulogu imao francuski kralj, kao ujak i zaš titnik obespravljenih infanata) postao kraljem, preotevši tako krunu svojim
neć acima. - Prev.

227
pomagalo monarhiju li njezinoj ulozi čuvara pravde i javnog mira. Hermandades su im, da se tako
izrazimo, obrazovale i stavile na raspolaganje dobrovoljnu policiju protiv razbojnika i zloč inaca. Samo
se po sebi razumije, da su gradovi, koji su sc tako intimmno povezali s krunom u vrš enju kraljevske
vlasti, većveoma rano uš li u Cortese. Većod XIII. st. njihovi predstavnici zasjedaju ondje uporedo s
predstavnicima plemstva i sveć enstva. Dinastičke svađe, koje su remetile mir Š panjolske u XIV. st.,
pruž ile su tim Cortesima sjajnu priiliku da povećaju svoje pravo na upletanje u vladavinu zemljom i da
kralja, naroč ito u Aragoniji, gdje su gradovi bili utjecajinji nego drugdje, primoravju, da im dade
ustupke, koji veoma podsjeć aju na one, što su ih u isto vrijeme nizozemski gradovi iznudili od svojih
vladara. Međutim njihov se utjecaj zaustavio na tome. Španjolska nije, kao ni druge kontinentalne
drž ave, prerasla onaj politič ki dualizam, po kom se jedan nasuprot drugome sučeljuju vladar i
povlaš teni redovi, pa se onda sporazumijevaju na kompromisno rješ enje. Parlamentarizam, to jest
suradnja tih dvaju faktora po engleskom tipu, nije ni tu o'tvaren, kao ni drugdje u kontinentalnoj
Evropi. U tim ustavnim borbama XIV. st. imalo je svoju ulogu i pitanje poreza, no š to je to bilo i
svagdje drugdje. Izrazito kastilijski porez - alcalabu - taksu na prodaju i kupovinu - prvi je odobrio grad
Burgos Alfonsu XI. (1312-1350) prilikom jednog vojnog pohoda protiv Algecirasa. Otad se on postepeno
proš irio po cijeloj zemlji.

Dinastičke svađe i politič

ki sporovi, toliko su zaokupljali š
panjolska kraljevstva, da su se ona u XIV. i u
najveć em dijelu XV. st. gotovo posve suzdrž ala da obnove sveti rat protiv granadskih Maura. Za
nadoknadu tome, ona su se obogatila i razvila svoju trgovinu. Polja počinju prekrivati stada ovaca, a
španjolska vuna postaje na trž ištima na sjeveru takmac engleske vune. Znatno se poveć ava izvoz
prema Nizozemskoj, a uzgoj ovaca počinje davati svoje karakteristič no obilježje Kastiliji, bogateći
pritom njezino plemstvo. Željezo iz Bilbaoa; maslinovo ulje, naranče, granadske jabuke također su
predmet sve veće tranzitne trgovine prema sjeveru. Glavno privlačno središ te te trgovine ostaje
Bruges. U prvoj polovini XV. st. španjolska je nacija ondje gotovo isto tako snažno predstavljena, kao i
Hanza. U tom se oč ituje stanovita ekonomska orijentacija prema sjeveru, o kojoj treeba voditi rač una i
u kojoj je nemoguće ne vidjeti određenu pripremu za dinastič ki savez, š to će 1494. povezati
Nizozemsku s Kastilijom.

Ali u isto vrijeme otpočinje na portugalskoj obali Atlantskog oceana druga jedna ekspanzija, koja ć e
izmijemiti buduć nost cijeloga svijeta. Nasuprot pokrajine Algarves protež e se marokanska obala, pa je
vjerska revnost nagonila da se onamo prenese borba protiv islama. Sin kralja Ivana I., Henrik
Moreplovac (1394-1460), kod kog se radoznalost isprepletala sa ž eljom da propagira krš ćanstvo,
posvetio je svoj život opremanju i odaš iljanju pomorskih ekspedicija, kojima otpoč inje veličanstvena
povijest otkrića. On je 1415. sudjelovao u pohodu svoga oca protiv Ceute i u zauzimanju toga grada.
Što je bilo dalje od njega? Kakav se to nepoznati svijet skrivao iza Kap Bojadora, koji jošnitko nije
oplovio? Plovidba morem sad je većbila dovoljno uznapredovala, i brodovi su se mogli odvaž iti na
debelo more. Godine 1420. jedna lađa, š to ju je on otpravio na put, otkrila je otoke Madeira; druga
jedna je 1431. otkrila Azore. Godine 1434. je oplovljen Kap Bojador. Hrnrik je jošprije svoje smrti
(1460) doznao za otkriće Kapverdskih otoka i obala Senegambije. Put u juž ni svijet bio je otvoren. Ono
Atlantsko more, koje se dosad č inilo da je kraj svijeta, imalo je postati put u novi svijet.

Tako je Španjolska u sredini XV, st. č ak jošprije ženidbe. Ferdinanda i Izabele, kojom su se Kastilija i
Aragon zauvijek združ ile, zauzela takav polož aj u svijetu, za koji ni ona ni itko drugi jošnije mogao
dogledati, kakva ć e mu biti budućnost, ali koji ju je većpripremao za ulogu, š to će je odigrati.
Posredstvom Barcelone i Sicilije, bila je upletena u događ aje na Sredozemnom moru; posredstvom luka
na Gaskonjskom (Biskajskom) zaljevu, ona svojom trgovinom dosiž e Sjever, a nedavno se bacila na
plovidbu Atlantikom. Njezina rasprč ana moćjošnije osobito velika, ali nijedna druga drž ava, pa č
ak ni
Venecija, nije se mogla pohvaliti tolikom ekspanzivnom snagom. A ako uz to jošuzmemo u obzir, da se
njezino stanovniš tvo prekalilo u ratovanju protiv islama, da ga je nadahnjavalo duboko

228
samopouzdanje, da je bilo ratnič ki i pomorski nastrojeno, onda mož
emo pogoditi, kakva se to nova
snaga spremala, da sudjeluje u evropskom životu.

II. TURCI

Jedini rezultat Latinskog carstva, koje je četvrti križrski rat improvizirao u Carigradu, bilo je to, da se
bizantska drž ava počela brže raopadati. Na već ini otoka u Jonskom moru i dužobala osnovana su
venecijamka i đenovska trgovačka uporiš ta. Feudalne drž avice: Atensko vojvodstvo, Ahajsko vojvodstvo
razdijelile su među sobom Grč ku.
Bugari i Srbi domogli su se Trakije i Makedonije. Kad je Mihajlo VII. Paleolog 1261. obnovio grčku
vlast, od evropskih su posjeda Carstvu ostali gotovo samo Carigrad, Solun, Adrianopol i Filipol. S druge
strane Bospora, u Maloj Aziji, kamo Latini nisu prodrli. Carstvo je zadrž alo zapadnu Anatoliju s Brusom,
Nikejom i Nikomedijom.

To je Carstvo oč ito bilo osuđeno da se raspadne. Eksplotirali su ga Venecijanci i Đenovljani, i ono je

izgubilo svu ekonomsku vitalnost, tako da nije bilo kadro namiriti goleme troš ove, koje je zahtiijevala
obrana od neprijatelja. Industrija i trgovina je zamirala i prepustila prvenstvo veleposjednicima. Bio je
to podjednak proces kao i onaj, koji se odvijao na Zapadu posjije pada Zapadnorimskog carstva.
Onako, kakva ga vidimo u vrijeme Mihajla VIII. (1261-1282); Bizantsko je carstvo č inilo se, bilo osuđeno
da uskoro bude osakaćeno trostrukim odcjepljenjem. Sa Sicilije je Karlo Anž ujski ž udio za Grč kom i
oč igleddno se pripremao da je osvoji. Na sjeveru su Srbi proš irivali svoju vlast i nisu sakriva1i namjeru,
da se doč epaju Carigrada. I najzad, u Maloj Aziji većsu bili Turci! Katastrofa »Sicilskih Več ernji«, u
kojima su i spletke Mihajla VIII., imale svoju ulogu isključila je Anž uince iz igre. Primorala ih je da se
okrenit od Istoka i suprotstave svojim aragonskim takmacima. S opć evropskog stajališ ta bila je to
veHka nesreć a. Formianje dovoljno jake drž ave u južnoj Italiji, koja bi bila kadra da Grč ku podvrgne
svome utjecaju, donijelo bi najsigurnije spasenje od turskog prodora. Bilo je naime sigurno, da
balkanski Slaveni ne bi sami bili dovoljno jaki da ga zaustave. Budući da pri tadaš njim okolnostima
Grč ko carstvo nije viš e bilo kadro da se samo brani, bilo je, bitno spriječiti da njegovo područje ne
bude otrgnuto iz evropske i krš ćanske zajednice. Ali politika pojedine drž ave vodi rač una, gotovo
uvijek samo o svojim neposrednim, i aktualnim interesima. Tako je Mihajlo VIII., poraz Karla Anž ujskog
smatrao slavnim uspjehom za Bizat.

Turci, barbarski narod finskog podrijetla, značili su od X. st. za

Bagdadski kallfat otptilike ono isto, š to su Germani š est stoljeća prije toga znač ili za Rimsko carstvo.
Oni su ga osvojili, zatim su, dakako, smjesta preuzeli njegovu vjeru. Sjajna islamska kultura bila je
suviše krhka, a da bi mogla po,nijeti dodir s tim surovim obrać enicima. Oni, su preuzeli tek nekoliko
njezinih sasvim površ riih obilježja. Ostali su usred te kulture u biti samo seljaci i vojnici, ali su, ipak
primili neku
prosvjetu, a zatim su se oduš evili svojom novom vjerom, koja, ih je nadahnjavala revnoš ću protiv
nevjernika i tako mnogo pridonijela, da se kod njih oč uva prijaš nji vojnič ki duh. Velika provala
Mongola u XIII.st., koja je tako ž estoko opustoš ila prednju Aziju, ponovno ih je odbacila u planine
Armenije. Odanle su uskoro opet siš li pod vodstvom Osmanovim i, proš irili se prema zapadu, u Malu
Aziju, koju je lako bilo oteti, iz nemoćnih ruku nasljednih Mihajla Paleologa. God. 1326., pala je u ruke
osvajač a Brusa, a 1337., Nikomedija i Nikeja. Carstvu nije viš e ostalo niš ta od svih njegovih azijskih
posjeda. A njegova se nemoćjoši poveć ala uslijed politič
kih intriga, koje su je razdirale. Poslije smrti
Andronika III. (1341.), veliki se domestik, Kantakuzen okorisiio, malodobnosću Ivana V.,i zaogrnuo
grimiz, pa se, u ž elji da se održ i protiv Bugara i Venecijanaca, koje je dvor pozvao u pomoć , obratio
Turcima i pustio ih da prođu preko Bospora. Tako je osvojenje evropkih područ ja uslijedilo smjesta
poslije osvojenja u Aziji. Murat I. se (1362.) domogao Adrianopola, a 1362. Filipopola. 1371. je potukao

229
Srbe, odbacio ih iz Makedonije i 1382. uš ao u Sofiju. Grci su bili zatočeni unutar zidina Carigrada, a
Slavenima su prepustili da brane Trakiju. Srbi su 1387. postigli neke uspjehe u Bosni, ali su dvije
godine poslije toga izgubili krvavu bitku na Kosovu (15.lipanj 1389), u kojoj je poginuo njihov knez
Lazar a i Sultan-pobjednik. Bajazit I. (1389-1403),sin Munitov, pokorio je Srbiju, Vlaš ku, Bugarsku i
Tesaliju.

Gotovo cio Balkanski poluotok sve do Dunava bio je sad samo privjesak muslimanskog svijeta. Križje na
tom području stajao jošsamo na kupolama u Carigradu i u Solunu te u planinama Albanije. Granice
Ugarske, a s njima i granice latinske crkve bile su ugrož ene. Očajno zapomaganje Paleologa najzad je
privuklo paž nju. Bonifacije I. počeo propovijedati križ arski rat. Sigismund Luksemburš ki pozvao je na
oruž je Madž are i Nijemce. Iz Francuske je burgundski vojvoda, Filip Smjeli poslao svoga sina Ivana
Neustraš ivog na čelu sjajne viteš ke vojske da se bori protiv nevjernika; pritom ga je, nema sumnje,
jednako vodila ž udja da podigile ugled svoje kliće kao i kršćansko uvjerenje. Svi su se ti napori slomili
kod Nikepolja (12.rujna 1396) pred dosad nepoznatom taktikom i snažnim poletom Turakka. Činilo se,
da ć e posijednji sati Carigrada uskoro odzvoniti. Odgodila ih je za nekih pedesetak godina, samo
nepredviđena nova provala Mongola.
Jošjednom, i to posljednji put poslije Atie i Dž ingiska kana, pokrenuo je genijalni barbarin Tamerlan
ili Timur bujicu ž utih čopora. Njegova su osvojenja bila isto tako munjevita kao i osvojenja onih
straš nih razarač a, na uspomenu kojih je s punim pravom podsjeć ao. Svoju je vlast protegao sve do
Volge, samim je strahom pokorio Perziju i Armeniju i najzad onu kolijevku tolikih uzastopnih kultura:
Mezopotamiju, koja se otad viš e nije oporavila od pustošenja, š to ih je ondje izvrš
io.

Tursko je carstvo dovedeno u opasnost. Bajazit se upravo spremao da poduztme, opsadu Carigrada; te
je pripreme prekinuo i odjurio da brani Malu Aziju. Oba barbarina susrela su se 1402., kod Angore, pa
je onaj protiv kog se Evropljani u borbi nisu mogli održ ilti, doživio tež ak poraz u sukobu s
Mongolima(20.srpnja 1402). Ali Tamerlanova je moć bila isto tako kratkotrajna, kao š to je bila
nenadana. Poslije njegove smrti (1405) narodi, koje je podjamrio; podigli su se i oslobodili usred

ruševjna njegove vlasti. Sulejmanu, sinu Bajazitovu (1402-14l0) poš lo je za rukom da reorganizira
krhotine azijske Turske. Bio je to povoljan trenutak za krš ćane da poduzmu ofenzivu. Ali se car
Manojlo zadovoljio ugovorom, koji mu, je vratlo Solun i nekoliko otoka i uglavio ž enidbu jedne od
njegovih neć akinja sa sultanom. Danak, š to su ga morali plać ati Grci i Srbi, ukinut je. Svijet je
povjerovao, da je pogibelj iš čezla, kao da je ikad poraz nekog barbarskog naroda mogao imati drugih
posljedica, osim š to ga je primorao da miruje sve dok nije one ratnike, š to su poginuli na bojnom
polju, nadomjestio drugima. Postojala je samo jedna mogućnost da se Turci zustave: treblo ih je
pridobiti za zapadnu kulturu; ali islam, koji su oni ispovijedali, nije dopuštao ni da se pomisli na to.
Stoga je katastrofa, koja je za trenutak bila uklonjena, uskoro zaprijetila opasnije nego ikad prije.
Murat II. (1421-1451) ponovo se pojavio pred carigradskim zidinama i opet zauzeo Solun. Usprkos
junaštvu Skenderbega (Juraj Kastriotis) u Albaniji i Ivana Hunjadija na ugarskoj granici, turska je
prevlast poslije bitke kod Varne (1444), obnovljena na cijelom Balkanskom poluotoku.

Ovaj put je sudbina Carigrada bila neizbjež na. Kakvu je pomoćmogao očekivati od Evrope, gdje su
Francuska i Engleska bile iscrpljene naporima stogodiš njeg rata, gdje je Njemač ka ogreznula u
husitskim
nemirima, a crkvu su razdirale prepirke, pape s koncilima? Unija grč ke je latinske crkve, koju je Eugen
VI. 1439. s pristankom cara Manojla proglasio, jedva je privukla paž nju Zapada, i nije imala nikakva
drugog rezultata, osim š to je ogorčila bizantsko stanovništvo i pravoslavno sveć enstvo, koje je č vrsto
odluč ilo, da će radije prijeći na tursku vjeru negoli priznati papu. U Nizozemskoj je vojvoda Filirp
Dobri doduš e govorio o križarskom ratu, ali na nj nije polazio; a i da je poš ao ... ! Carigradu nije
mogao donijeti spasenje samo jedan vojni pohod, pa ma kako bio snaž an. U sukobu s neprijateljem,

230
kao š to su bili Turci, koji, su uvijek bili kadri da iz Male Azije dovedu nove prič uve i da s malim
troš kovima održ avaju neprekidni rat uz pomoćsnažnih masa cijelog jednog ratnič kog naroda, trebalo
je imati dužBospora, na otocima i na Dunvu snaž nu i stalnu vojnu bazu. A koja je drž ava, u političkim i
ekonomskim uvjetima onoga vremena, bila kadra da organizira takve baze, da izdrž i troškove. Š to su ih
iziskivale, i da osigura njihovo održ avanje? Kako god su bili surovi i divlji, Turci su bar u ratnoj vješ tini
bili jednaki zapadnjacima. Imali su ratno brodovlje, topniš tvo, neuporedivu konjicu, surov zanos i
junač ki fanatizam primitivaca. Uostalom one drž ave, koje su bile najviš e zainteresirane da se bore
protiv njih, čak da su i bile jač e od njih, ili ne bi htjele ili ne bi mogle da se protiv njih bore.
Venecijanci su mislili samo na to, kako da spase svoje poslovnice. Njemač ka je bila raskomadana i
nemoć na za bilo kakav napor. Prepustila je Madž are same sebi, a oni su se mogli ogranič iti samo na to,
da brane svoje granice. Srbi i Bugari bili su posve iscpljeni. Kad je Muhamed II. 1452. otpočeo opsadu
Caarigrada, nitko nije gradu pritekao u pomoć . Njegov je pad bio neizbjež iv. Ne smijemo predbacivati
Evropi, š to se nije zanimala za taj događaj. Napor, š to bi ga morala poduzeti, bio je prevelik. Ona je to
dobro znala. Od trenutka, kad Bizantsko carstvo viš e nije moglo braniti Malu Aziju pred naletom
Turaka, Carigrad je bio izgubljen. Ne smijemo se č uditi š to zapadnjaci nisu posluš ali Eneja Silvija (Pio
II) i Nikolu V. Oni su dobro znali, da se treba pomiriti s neizbjež nim. Ali ipak, bar je č ast bila spaš ena.
Konstantin XI. dostojno je završ io dugu listu careva, koji se izravno nadovezuje u na rimske careve
preuzevš i od njih carski naslov. Na dan juriš a, 29.svibnja 1453. poginuo je u bici. Sutradan, usred
pljač ke i pokolja, pobjednik je uš ao u baziliku Sv. Sofije i pretvorio je u dž amiju. Bio je to izraz
poč asti, š to ga je taj barbarin nesvijesno iskazao višoj krulturi, koju je upravo nadvladado.

231
DEVETA KNJIGA

RENESANSA I REFORMACIJA

Period, koji teče od poč etka XIV. st. do otprilike Hedine XV. st. izvodi nam pred oč i uznemireno i
krizama izmučeno druš tvo, koje se bori protiv tradicije, što ga guš i i koje se ne mož e otresti. Brana,
što je proš
lost suprotstavlja pritisku budućnosti odolijeva; činilo se, da je jošuvijek čvrsta, a ipak su je
podgrizala nevidljiva podlokavanja, i ona je odjednom popustila. Tako su se sad one snage, koje je
dotad obuuzdavala, izobilno razlile, dajući povijesnom krajoliku posve nov izgled.

Sve do Renesanse intelektualna je povijest Evrope tek poglavlje u povijesti crkve. Bilo je tako malo
laičke misli, da su č ak i oni, koji se bore protiv crkve, bili potpuno pod njezinom vlaš ć u i pomiš ljali
samo na to, da, je preinače. To nisu bili slobodni mislioci, nego heretici. S Renesansom je gospodstvo
crkve nad ljudskom misli dovedeno u pitanje. Sveć enik gubi monopol na nauku. Duhovni ž ivot se
laicizira; filozofija nije viš e sluškinja teologije, a umjetnost i knjiž evnost oslobađaju se stoljetnog
starateljstva, koje im gospodari većod VIII. st. Umjesto asketskog ideala sad se postavlja isključivo
ljudski ideal, a najč išći izraz toga ideala nalaze ljudi u antici. Na mjesto svećenika dolazi humanist; a
na mjesto pobož nosti dolazi vrlina (virtus). Nema sumnje: premda je prilič no točno, kad kažemo, da
Renesansa na mjesto krš ćanina dovodi č ovjeka, ona ipak nije bila protuvjerski raspolož ena. Zar nije i
više papa djelovalo kao njezini najoduš evljeniji pokretači? Pa ipak je veoma toč no, da je ona bila
antiklerikalno orijentirana. Ne samo talijanski humanisti, nego su i tako uvjereni krš čani, kao š to su bili
Erazmo ili Toma Morus, smatrali, da su tež nje teologa da gospodare naukom, knjiž evnoš ću, pa č ak i
moralkom, isto tako smiiješ ne kao i štetne. Oni sanjaju o tom, kako da pomire vjeru sa svijetom. Oni
su snoš ljivi, nisu osobito dogmatič ni, a veoma su neprijateljski raspolož eni prema onom
mnogostoljetnom radu, kojim je skolastika zatrpala bibliju. Njih prije svega zanimaju pitanja morala.
Njihov program mož emo nać i u djelima kao š to su Miles Christianus i Utopija; on sadrž iš irokogrudno,
racionalno krš ćanstvo, posve slobodno od misticizma, koje dopuš ta da crkva postoji i dalje, ali ne više
kao vjerenica Isusa Krista i izvor spasenja za duš e, nego bo ustanova, koja daje mooralni odgoj li
najuviš enijem smislu te riječi. Oni jasno osjećaju, da se to mož e postić i samo reformiranjem crkve. Ali
su optimisti i nadaju se, da ć e je postepeno navesti da pođe tim novim putem.

Mož e se dakle reći, da je Renesansa na svoj nač in pred sebe postavila vjersko pitanje. Ali se ogranič ila
na to, da skicira umjereno, razborito i aristokratsko rješ enje, koje je pripremila. Reformacija se,
naprotiv, prepriječ ila dotadaš njem stanju ž estoko, zanosno i nesnošljivo, ali je isto tako bila i prož eta
dubokom vjerom i strasnom potrebom da se uzvisi k bogu i da postigne spasenje, osvojivš i time i
podvrgavš i sebi duš e svojih suvremenika. Izmeđ u nje i Renesanse nema ničeg zajednič kog. Ona je
zapravo njezina suprotnost. Ona vrać a kršćanina na mjesto, koje je zauzeo čovjek, ruga se razumu i
ponižava ga, pa premda Luther odbacuje i osuđuje dogmatizam, on je mnogo srodniji
srednjovjekovnim misticima, nego humaninstima, svojim suvremenicima. On je č ak već inu njih
ispunjao gnuš anjem. Erazmo i Morus su se uskoro povukli od tog revolucionarca, koji je svojom
surovoš ću i radikalizmom podjednako zabrinjavao njihov inteligentni oportunizam, kao š to je vrijeđao i
njihovu sklonost prema eleganciji i odmjerenosti. Oni su naslutili tragediju, koja se pripremala i
unaprijed uzdrhtali zbog nje shvativš i, da su propale njihove nade u izmirenje.

Pa ipak, luter:lnstvo nije potaklo katastrofu vjerskih ratova. Poslije prvog uzbuđenja puka, koje se
izrazilo ustankom njemač kih seljaka i pohunom anabaptista, on se posluš no podvrgao vladavini
knezova. Tako je potpuno prepustio crkvu svjetovnoj vlasti, da se Karlo V , kad je odlučio da povede

232
borbu protiv nje, morao boriti protiv knezova i da je ta borba više bila politička, nego vjerska borba. A
što se tič e Rima, njega su iznenadili uspjesi događaja, u kome isprva vidio samo svađu među
redovnicima; bio je tako zaokupljen svjetovnim interesima, da je dopustio, da se u grudima katolič kih
masa smlači vjerski ž ar, stoga je plimi hereze mogao u prvi č as suprotstaviti samo nemoć na
proklinjanja. Sjeverna kraljevstva usvojila su novo ispovijedanje vjere. Henrik VIII. osnovao je u
Engleskoj napol shizmatič ku, napol heretičku crkvu, koja je u prvom redu nacionalna crkva; kakvu su
nastojali ostvariti veći Wycklifove pristalice. Sve se to događ a bez velikih nemira, izreč eno je svega
nekoliko progonstava, nekoliko kazni, ali nije bilo napada jednih naoruž anih građana protiv drugih, bilo
je mnogo manje prolivene krvi, neuporedivo manje nego š to je prolio rat protiv Albiž
ana ili inkvizicija.

Ali se pojavio Kalvin, i s njim se dotad prilič no mirni tok, kojim se Reformaciia odvijala pod vodstvom
drž ave, naglo naprasno mijenja. Isposnički stroga, isključiva i netolerantna vjera želi sad da se
nameme vladama i da ih podvrgne bož joj riječi, ako je potrebno, makar i pobunom. Kalvinizam se viš e
ne zadovoljava nacionalnom egzistencijom, kojom se protestantizam dotad zadovoljavao. Njegova
propaganda tež i da osvoji cijeli svijet. Vjera, koju on ulijeva »izabranima«, potiče na političku akciju,
pa s njim otpočinje tragič no doba vjerskih ratova.

Uspjehu Renesanse i Reformacije prethodilo je kao nuž dan preduvjet ono slabljenje katoličkc crkve,
koje smo vidjeli, kako se od poč etka XIV. st. neprestano poveć ava. Samo je ono moglo omoguć iti, da se
misao oslobodi i vjera obnovi. Evropsko je druš tvo bilo presnaž no; i da ne bi razbilo okove, koji su ga
jošuvijek vezivali za proš lost. Pokret obnove ne oč ituje se, poč evši od sredine XV. st, samo na
područ ju vjere i misaonog ž ivota. Mož emo ga konstatirati svagdje. U isto vrijeme dok mislioci zbacuju
jaram skolastike, a umjetnici jaram gotič koga stila, vidimo nadrugoj strani industrijalce, kapitaliste i
političare, gdje i oni prosvjeduju i ustaju protiv skučavanja, š to ga nameć u režimi obrtničkih cehova,
različita ekonomska ogranič enja, tradicije i predrasude, koje koč e slobodni razmah njihove aktivnosti.
Sve se oddjednom preobraž ava, i intelektualni i ekonomski ž ivot; moderni se kapitalizam rađ a gotovo u
isto vrijeme, kad se javljaju i prvi nauč ni radovi, surađujući s njime pri otkrić u istočne Indije i
Amerike. Isto je tako i ustrojstvo drž ava izlož eno utjecaju ideja, potreba, zahijeva, ž elja i ambicija,
koje vru u druš tvenom organizmu tadaš njega vremena. Da kaž emo po istini, premalo je, ako ž elimo
smisao riječ i, »Reenesansa« ogranič iti na novu orijentaciju misli i umjetnosti; treba je proš iriti na
cijelo područ je ljudske aktivnosti, koja nam se od sredine XV. st. otkriva pred očima u svim svojim
najrazlič itijim manifestacijama. Ako u isto vrijeme pomislimo, da se taj bujni ž ivot rascvjetava u
Evropi, u kojoj je tek nedavno nastala jedna nova drž ava, Burgundija, u kojoj se Š panjolska tek
nedavno uspela na razinu »velike sile« , i gdje je dolazak Turaka na njezinu istoku iznio straš ne
probleme, istom tada možemo pravo ocijeniti svu velič inu i svu uzbudljivu zanimljivost povijesnog
zbivanja, kad ono oko 1450. naglim zaletom kreće naprijed, pa snagom svoje odluč nosti i jasnoće
svoga poleta jošpotpunije istič e zbrku i neodluč nost onog bolnog lutanja, koje obilježava prethodno
razdoblje.

233
PRVO POGLAVLJE

PREOBRAŽAJ DRUŠ
TVENOG ŽIVOT OD SREDINE XV. STOLJEĆA

I. ITALIJA I NJEZIN UTJECAJ

Renesansa, u najopćenitijem smislu te riječi, č ini se, da je bila isto onako specifič
no talijanska pojava,
kao š to je to krajem XI. st. bilo proš irenje gradskog ž ivota. Ni jedna ni druga pojava ne bi se mogla
rasprostrijeti tako brzo, da na sjeveru Alpa nisu postojali povoljni uvjeti za njezin uspjeh. Ali je
pritom istina, da su ti uvjeti i za jednu
i za drugu u Italiji nastali prije i da su ondje bili povoljniji nego bilo gdje drugdje. Isto onako, kako je
Firenca bila nadmoć nija svim drugim srednjovjekovnim gradovima, tako i talijanska Renesansa
pokazuje toliku raznolikost, originalnost i krepčinu, kakva nije dosegla nijedna druga zemlja. Na tom
se osniva onaj čudesni utjecaj, š to ga je ona izvršila.

Takve su se okolnosti formirale zbog toga, š to su tradicionalne vlasti, koje su upravljale druš tvenim i
intelektualnim životom, u Italiji oslapile ili nestale mnogo prije nego u ostaloj Evropi. A to je velikim
dijelom posljedica izvanredne razvijenosti gradskog ž ivota. Prije svega, talijansko je plemstvo
stanovalo u gradovima, pa je bilo uvuč eno u neprestane sukobe građ anstva, ali se i samo neosjetno
naviklo, da se bavi trgovinom. Stoga postepeno nestaje one tako jasne razlike, koja drugdje odvaja
plemića od neplemića, pa se potomci vitezova i potomci trgovaca, koji su doš li onamo slučajno,
zbližuju, bez obzira na rođenje, u zajednici običaja i interesa. Druš tveni polož aj pobjeđuje nad
pravnim polož ajem; dodajmo da se talijansko plemstvo u toku XIV. st. okanilo svoga ratničkog zvanja i
tako izgubilo glavni razlog svoga polož aja kao posebna i povlaš tena klasa. Rat postaje zvanje, koje je
prepuš teno posebnim poduzetnicima; to su condottieri, ljudi najraznovrsnijeg podrijetla, već inom
sretni skorojevići, kod kojih niš ta ne sjeća na nekadaš nju feudalnu vjernost. I dok plemićgubi svoja
specifična klasna obiljež ja, u krilu bogatog građanstva zbiva se analogna preobrazba. Napredak
ekonomske organizacije, razvoj trgovač kih druš tava, usavrš enje kreditnih instrumenata imalo je prije
svega kao posljedicu, da se od bankara ili od poslovnog č ovjeka stalo zahtijevati intelektualno
obrazovanje, kakvo u istoj mjeri ne susreć emo kod trgovaca na sjeveru; a zatim, te su ga okolnosti
mnogo manje primoravale da robuje svom nač inu života, nego š to je to bilo kod njih. Upravljaj ući
svojom trgovinom, on ipak sebi pridrž ava i pravo na dookolicu, mož e se prepuš ta u intelektualnim
razonodama, uljepš avati svoje boraviš te umjetnič kim djelima i usvajati neku otmjenost, kojom se
osobito razlikuje od njemačkih, flandrijskih ili francuskih »patriciija«. Tako se, u isto vrijeme iz redova
plemstva i građanstva, formira neka vrsta mondene aristokracije, kakve nema ni u kojoj zemlji, a u
koju ulaze svi oni, koji ž ive istim životom, imaju istu naobrazbu i ukus i odaju se istim už ivanjima.
Nekadaš nje se druš tvo raspada, Stvaraju se nove skupine, koje viš e ne određuje konvencija i
predrasude, nego se oblikuju slobodno, na temelju uzajamne srodnosti i u kojima, da se izrazimo
pravom riječi, klasni duh ustupa mjesto č ovječ anskome.

Razvoj kapitalizma doveo je i do drugih posljedica.95 Treba istać i kao posve izvanrednu pojavu, da se
faktič
na knež evska vlast; koju porodica Medici vrš
i u Firenci, osniva samo na njihovu bogatstvu.

Firenca nam pruža splet svih politič kih i socijalnih problema; u njoj susreć emo sve imovinske
suprotnosti i u njoj nalaze pristalica sve političke kombinacije, kojima te suprotnosti rađaju. To je
jedini evropski grad, koji bismo mogli uporediti s Atenom, i on je, kao i Atena, u potpunom smislu
riječi država, koja mora rješ avati isto tako niz unutrašnjih kao i vanjskih pitanja. Stoga se ne treba
nimalo čuditi, š to su se prvi teoretici politike, koji zasluž uju to ime, Machiavelli (1469-1527) i
Guicciardini (1483-1540), rodili na tom tako plodnom tlu.
95
Tu bi trebalo da imam pri ruci svoje knjige i bilješ
ke, ako bih ž
elio da navedem neke pojedinosti.

234
Kod njih viš
e nikakva doktrina ne utječe na politič ko rasuđivanje. Oni su podjednako nezavisni od
teološ
kih koncepcija kao i od pravnih konstrukcija, koje su dotad pritiskivale političko ocjenjivanje.
Gradski ž
ivot probija uske srednjovjekovne ograde i pretvara se u punoprnvni građanski život.96

I u drugim je talijanskim gradovima oč it isto tako potpuni prekid s tradicijom u politici. Ondje je
unutraš nje takmaš tvo najzad dovelo do toga, da se stanovniš tvo pokorilo vlasti tirana, koji su posvuda
skorojević i, pa svagdje vladaju bez ikakve zakonske osnove, oslanjaajući se samo na silu, protiv koje
nije bilo gotovo nikakve druge pomoći osim ubistva. Aeneas Sylvius, koji je bio papa pod imenom Pio
II., kaž e: » U naš oj Italiji, zaljubljenoj u promjene, gdje niš ta ne traje, gdje nema nijedne stare
senjorije, sluge mogu tako težiti za tim, da postanu kraljevi.« Ti tirani, š to postiž u da im carevi daju
naslove, koje niš ta ne opravdava, kao, na primjer, Visconti u Milanu; stvaraju monarhijsku vlast, koja
nema niš ta zajednič ko s vlaš ću kraljeva ili č ak s vlaš ću prekoplaninskih knezova. Nemoguće je zamisliti
Jeanne d'Arc u Italiji! Umjesto nje, vladari, se služ e ljudima, u koje se nikad ne mogu pouzdati i kojih
je bolje riješ iti se, ćim su postali moč ni. Njihovo je načelo, povoditi se isključivo državnim interesom.
Ne priznaju nikakvu tradiciju, niš ta ih ne vež e, ni sizerenske obaveze, ni povelje, na koje su se zakleli,
ni obič aji, ni bilo kakve povlastice, a jošmanje neke vjerske ili pravne ideje. Kao i nekadaš nji rimski
carevi; oni mogu sebi sve dopustiti, među njima ima čudoviš ta, kao š to je bio Gianimaria Visconti
(1412), koji je pse hranio ljudskim mesom, ili kao Giangaleazzo Sforza, koga Cominnes opisuje ovako: »
Graditelj kartuzijanskog samostana u Paviji, velik i zao, ali častan tiranin.« (knj. VII. pogl.7.).
Nepostojanje politič kog jedinstva u Italiji, za kojim Machiavelli tako jako ž ali, bilo je, nema sumnje,
uvjet njezina prijeloma s proš lošću. Budući da nije bila uključena ni u jednu jedinstvenu drž avu, Italija
je mogla u odnosu prema ostaloj Evropi zauzimati otprilike onaj polož aj, koji je nekoćimala Grč ka u
odnosu, prema Rimu. Ako zamislimo, da je politici Fridriha II. poš lo za rukom da ujedini Italiju, Firenca
bi bila nemoguća.97

Uzljuljanost društvenih i politič

kih tradicija uvijek prati rasulo običaja i morala. Srednjovjekovni moral
bio je potpuno pod utjecajem crkve, pa je u biti bio asketski moral. Za nj se savrš enstvo sastojalo u
odricanju. On je svjetovnjački ž ivot smatrao nečim drugorazrednim, niž im; njegov je ideal bio
redovnik, a i svjetovnjaci su to priznavali. Zbog toga je bilo tako izvanredno mnogo pobož nih
zaduž bina, onih samostana i manastira, onih bolnica, š to ih u međusobnoj utakmici podiž u i vladari i
plemstvo, i građanstvo. Oni, koji ne ž ive u samostanu, ž ele, otkupiti svoju nižu vrijednost osnivanjem
samostana i osigurati svoj spas privodeći sebi u korist jedan dio njihovih zasluga. Otuda i ono pobož no
poštovanje, š to ga uživa ne svjetovni svećenik, nego samostanski redovnik, zbog toga se vladari daju
sahraniti u fraanjevačkoj mantiji, a trgovci i bankari naređuju izvrš iocima svojih, oporuka, da
nadoknade oš tećenima njihovu neispravno stečenu dobit.

Koliko li je među njima bilo griž nje savjesti u posljednjem trenuku! Jer ako se uzme u obzir sva
strogost teološ kih propisa, svaka je trgovačka dobit, svaka je sretna spekulacija, svaka je trgovina na
rok kaž njiva, jer se osniva na grijehu gramzljivosti. Učenje o pravednoj cijeni ogranič uje dobit na
minimum, neophodno potreban za uzdrž avanje prodavač a i njegove porodice. Treba proč itati zbornike
kao što su oni, koje su napisali Cezar od Heisterbacha (1180-1240) ili Tomas od Cantimprea (1201-
1263), pa da potpuno shvatimo nazore XIII. st. o trgovini. Ono gotovo uopće ne mož e sebi predoč iti
trgovčevu kasu, a da ne zamisli đavla, kako č uči na njezinu poklopcu. Od poč etka pa sve do kraja,
crkva nije prestala proš irivati onaj tekst Sv. Jeronima: Homo mercator vix aut nunquam potest Deo
placere.

96
Up. naprotiv ulomak kod Cominnesa, gdje se opisuju građani flandrijskih gradova: »Ce nestoient que hestes et gens de
villes, la piupart,« Up. također građane Ganda, koji pod Karlom V. nisu niš ta bolje, nego da opet uvedu ustav iz XIV. st.
97
Treba također voditi rač una i o tome, da su talijanske drž
ave - kao na pr. Milano ili Firenca - doduš
e malene, ali da ipak
zbog svog političkog polož aja, imaju univerzalno djelovanje.

235
Asketizam je, tako intimno vezan uz pesimistič ko shvaćanje ž ivota, koje je u temelju srednjovjkovnog
kršćanstva, da je nemoguć e odvojiti ga od njega. Deš avalo se, da je on, pod udarom nekog snaž nog
moralnog podstreka, ponovo stjecao svoju sveobuhvatnu vlast; to na primjer, objaš njava č udesni
uspjeh Savonarole u tako bogatoj, tako raskoš noj i raskalaš enoj Firenci, kakva je ona bila krajem XV.
st. i one. autodafe dragulja, nakita, glazbenih instrumenata, knjiga i umjetnič kih djela - tih bijednih
proizvoda svjetovne taš tine - što su ih prouzrokovale njegove propovijedi. Ali to je bio tek trenutan
plamen, rasplamsan u ognjiš tu, koje se gasi pod pepelom.
Život je otad preč vrsto ukorijenjen, previš e zamaman, previš e uzbudljiv, a da bi se i najplemenitiji
duhovi mogli osjeć ati ugodno prihvativš i shvaćanje, koje ga osuđuje. A drugi se prepuš taju ž ivotu, i to
u toliko lakš e, š to im već ina sveć enstva u tom pruž a primjer. I ono se naime preptlš ta struji, da ga
nosi. Papinski dvor ističe se najblistavijom raskoš i; i ništa nije manje pobož no od vladanja svjetovnog
sveć enstva. Čak i sami redovnici u toj izopač enoj i poljuljanoj crkvi XV. stoljeć a, mož da dapač e
redovnici viš e od svih, pridonose ohlađivanju vjerskog osjećaja. Nema sumnje, njihov način ž ivota ne
opravdava one napade, one sarkastične opaske i prezir, kojim ih knjiž evnost tako obilho obasipa.
Samostani jošuvijek ostaju utoč išta znatnog broja uzviš enih i č istih duša. Ali oni u cjelini viš e ne
udovoljavaju svome poslanju, jer viš e nisu prilagođeni potrebama i zahtjevima tadaš njeg vremena.
Skolastič ka i mistič ka izobrazba redovnika uzrok je, š to su suviš e tuđi idejama, koje tada vlaadaju, te
više ne mogu utjecati na njih. Obrazovana ih aristokracija smatra predstavnicima prež ivjeloga doba;
oni je ispunjuju samiloš ću, a razmak od samilosti do prezira bio je brzo prekorač en. Oni to i sami znaju
i mire se time, da sad jošnavješ ć uju vjeru samo među pukom, a to ih poniž ava, jer na to nisu pristali
dragovoljno. Uostalom i njihovi se redovi sad jošpopunjaju samo jz krila puka i sitnog građanstva, a
sigurno je, da je velik broj njihove subraće uš ao u njihove redove samo zato, da time sebi pribavi
siguran ž ivot pod zaš titom samostanske regule. Bilo je dako svrš eno s utjecajem, š to su ga tako dugo
vršili franjevci i dominikanci. Uč eni svretonjaci govore sad o njima, samo s porugom, i one pobož ne
pripovijesti, koje su se nekoćprepričavale o njima, sad su ustupile mjesto paprenim zgodama, koje
kronič ari sablaž njivih događaja neprestano ponavljaju. Da redovnici ponovo steknu utjecaj na svijet,
trebat će čekati, da se pojavi novi red, isusovač ki, kod koga ć e se asketizam doč epati moderne
duhovne kulture, s ciljem da se bori protiv njezinih rezultata. Ne treba, uostalom, misliti, da su ljudi
XV. stoljeć a izgubili smisao za svetosot. Daleko od toga. Kao dokaz tome, dovoljno je navesti njihovo
duboko poš tovanje prema kartuzijancima. Zar nije č ak i takav tiranin, kao š to je bio Giangaleazzo
Sforza, okruž io kartuzijanski samostan u Paviji najveličaristvenijim arhitektonskim okvirom, isto onako,
kako š to se obož avana relikvija optočuje zlatom i draguljima. Ali su kartuzijanci bili č isti
kontemplativci; nisu se uopće upletali u ž ivot, nego su prepuš tali samome sebi to druš tvo, koje im se
divi i na koje se uopć e ne nadaju da ć e moć i djelovati drugč ije, osim tako da se za nj mole.

Ali premda se Renesansa oslobodila srednjovjekovnog asketskog morala, nije ga nadomjestila nič im
drugim. Najuzviš enije i najsnažnije duš e nametnule su sebi ideal vrline i časti; za druge je glavnom
pokretačkom snagom postala slava; ali je najveć i bio broj onih koji su se, čini se pokoravali samo
osobnim interesima ili su prepuš tali svojim sklonostima ili strastima, da ih one vode. Popuš tanje,
brač nih veza, učenalost ubistava, trovanja, svakovrsna vjerolomstva i himbenosti u svim druš tvenim
slojevima dokazuju, da je neosporno zavladala moralna kriza. Pa ipak se usred nereda počeo rađati
osjećaj individualne slobode, osjeć aj ljudskog dostojanstva, ljepote, energije i odgovornosti svakog
pojedinca pred vlastitoj savješ ću. Zar je pretjeravanje, ako priznamo Renesansi č ast, da je
predosjetila da se moral ne mož e sastojati samo od zbornika propisa, i da je slobodni pristanak
pojedine ljudske ličnosti njegova nuž na nadopuna? Nema sumnje, da je to ariistokratska koncepcija, a
u tome smislu, što je malom broju ljudi dano da se do nje dovinu. Ali zar i cjelokupno djelo Renesanse
nije također aristokratsko? Zar je ne obilježava u prvom redu formiranje intelekktualne elite i zar je
bašto potpuno ne suprotstavlja srednjem vijeku i njegovoj sveć eničkoj kasti, koja ima monopol na

236
naobrazbu i nauku? Zar ona ne duguje baštoj intelektualnoj eliti svoje najizrazitije obiiljež
je, koje
Renesansi daje, osobito u Italiji, njezinu pravu fizionomiju: obiljež
je vraćanja antici?

Poznato je, da je njezino prvo znač enje, da sama riječRenesana ne obiljež ava niš ta drugo, nego
preporod antike. Pa ipak je sigurno, da upotrebom te riječ i u tom značenju izvanredno skučavamo
njezin smisao. Promjene ideja, običaja i morala u XV. st. nisu bile posljedica, kako smo malo prije
vidjeli; izučavanja i š tovanja klasič nih pisaca.
One postepeno i prirodno nastaju kao posljedice druš tvenog ž ivota Italije. Da je antička, knjiž evnost
bila kadra da je rodi. Renesansa bi se pojavia veću vrijeme Karla Velikog. Jer napokon, većina je
latinnskih pisaca bila poznata i prouč avana veću to doba i njih sve do otprilike potkraj XII. st.
neprestano prepisuju, pa je njihov utjecaj lako ustanoviti u stilu mnogih kroničara. Osobito je Vergilije
už ivao velik ugled kod srednjovjekovnih sveć enika, i to je poš tovanje bilo toliko veliko, da su ga
smatrali č ak prethodnikom krš ćanstva. Dante ga je učinio svojim pratiocem na drugome svijetu, i
priznanje, koje mu iskazuje u Bož anskoj komediji - tu duca, tu signore e tu maestro - oduš evjeljenje
je, iskrenije i rječitije od svih panegirika, š to su ih izrekli humanisti u čast pjesnika iz Mantove. A ipak,
između Eneide i Bož aske komedije zjapi ponor. Dante nije razumio Vergilija i nije ga ni mogao
razumjeti. Bio je prepupuno, preduboko krš ćanin i mistik. Ono š to je Srednji vijek mogao osjetiti i užiti
od obiljež ja antike, sastojalo se od nekoliko sentecija, nekoliko pripovjedaka, nekoliko »moralnih
pouka«, shvaćenih u simboličkom smislu, no to nije mogla biti ni njezina forma, ni njezin duh. A ono,
što je istina s obzirom na knjiž evvnost, jošje u već oj mjeri istina u pogledu umjetnosti. Nepoznati
majstori, koji su podigli romaničke i gotič ke katedrale jošsu uvijek imali pred očima velik broj antič kih
spomenika, ali su ž ivjeli među njima ne videći ih. Njihovo je shvać anje lijepoga bilo ekskluzivno, kao
što je shvać anje svih snaž nih i iskrenih š kola. Njihovo je nerazmijevnju klasič ne umjetnosti jednako
samo ono nerazumijevanje, koje ć e poslije pobjede Renesanse obaviti srednjovjekovnu umjetnost.
Ustvari, za utjecaj, š to ga je antika izvrš ila na Renesansu, vrijedi donekle ono isto, š to vrijedi za
utjecaj, koji je Srednji vijek izvrš io na romantiku. Bez prethodne orijentacije duhova i osjeć aja ne bi
ni prva, krajem XIV, st., ni druga, u poč etku XIX. st., pridobila ni tako brojne ni tako vatrene
pristalice. Ljudi su dugo vremena promatrali njihova djela ne videć i ih i čitali njihove knjige ne
razumijevajući ih. Nisu se dakle ni ta djela ni te knjige nametnule svojom vlastitom snagom. Ljudi su
im pristupili, počeli im se diviti i shvatili ih (ili su bar povjerovali, da ih shvać aju), kad im je s očiju
pao povez, koji ih je dotad spreč aavao da vide, i kad su autoriteti, koji su dotad vladali njihovom
inteligencijom, prestali da njome gospodare. Isto onako, kao š to Srednji vijek ne bi oduš evio
romantike, da se nisu okanili klasicistič kog racionalistič kog i kozmopolitskog ideala XVIII. stoljeć a, tako
ni reneesansni ljudi ne bi bez oslobođ enja od teološ ke i crkvene tradicije naš li u antici novo vrelo
znanosti i ljepote.

Uostalom, treba odmah priznati, da je utjecaj antike bio neupooredivo dublji i plodniji u doba
Renesanse, nego š to je bio utjecaj Srednjega vijeka u doba romantike. Srednji je vijek donio
romanticima zapravo samo slikovitost i lokalne boje. Naprotiv, antika je pruž ala laičkoj misli u
trenutku, kad se budila cijelo blago znanosti i čovječnosti, ukraš eno svim prednostima lijepe forme.
Upravo u onom trenutku, kad crkva viš e nije mogla zadoveljavati duhovne potrebe, izvannredna je
sreća odredila, da se na dohvatu nađe neuperedive bogata umjetnost i knjiž evnost, kadra da te
potrebe zadovolji. Ljudi su izaš
li iz katedrale, i bašje ravno pred njihovim očima š
irom otveren stajao
antički hram.

Nema ničgaa č udnog u tome, š to je kult antike otpočeo u Italiji. On nije ondje nikad potpuno iš čezao.
Uspomena na Rim ostala je ž iva. Sjetimo se većArnolda iz Brescije. Petrarka je druge narede smatrao
barbarima. Čim su ljudi otvorili oči i opazili antičku ljepotu, pomislili su, da su ponovo otkrili vezu sa
svojom porodicem. Srednjovjekovna umjetnost obiljež ena je kao gotska. A grč ki dolazi iz Bizanta.

237
Ovdje se ne mož emo upustiti č ak ni u to, da veoma kratko skiciramo fizionomiju talijanskog
humanizma u XV. st. Usprkos svojoj pretjeranosti i uobraženosti, on je ipak izvrš io trajan utjecaj na
modernu misao. Prije svega, on je latinski - i to ne viš e skolastič ki latinski jezik, kojim su se služ ila
sveuč ilišta i pravnici i koji je bio š kolski i poslovni jezik te je potpuno ž rtvovao ljepotu oblika za volju
jasnoć e, nego klasič ni, ispravni i otmjeni latinski jezik - uč inio međunarodnim jezikom svih
obrazevanih ljudi sve do naš ih dana. On je isto tako stverio jednobraznu kulturu, pristupač nu
svjetevnjacima, koja je po svom vanjskem izgledu bila prilič no slična onej, koju je dotad svećennstvo
pridrž avlo kao svoj monopol. Time je on dovrš io stvaranje one intelektualne aristokracije, koju je
društveni razvoj izdigo iz krila nacije. Ali on je uč inilo joši viš e, u isto je vrijeme aristekratizirao i
razvoj svih modernih knjiž evnesti. Pisci, koji su se obrazevali izučavanjem klasika, prenijeli su u
naredne jezike ideal ljepete, š to su ga ondje otkrili. Pisanje je postalo umjetnost, i to umjetnost, koja
se doduš e nadahnula na prouč avanju antike, ali nije postala njezin rob, nego je u odnesu prema njoj
očuvala onu istu slobedu, o kojoj svjedoč e i renesansno kiparstvo i graditeljstvo u odnesu prema svojim
grčkim i rimskim uzorima. Ljudi usvajaju antič ke oblike i misli, ali ne dopuš taju da one njima
zagespedare. Duhovi su bili doveljno oslobođeni, da oč uvaju svoju nezavisnost i da se ne odreknu svoje
osebe i svoje izvornosti. Kad piš u latinski, oni se, istina je, ugledaju ili ako č ak hoć emo, oponaš aju
stare pisce. Ali č im prijeđu na svoj narodni jezik, smjesta nasteje da se slobodno takmič e s njima, pa
oponaš anje prepuš ta mjesto natjecanju. Divljenje antici i njezine pouke posluž ile su samo kao poticaj i
pročiš ćenje i nisu uguš ile vlastiti stvaralač ki genij. To vrijedi isto tako za Donatella. Andrea del Sarte,
Bramantea i Rafaela, kao i za Ariosta, Tassa, Guicciardinija ili Machiavellija.

Ova dva posljednja imena podsjećaju, koliko se nacionalna knjiiž evnost misaono proš irila i produbila u
iste vrijeme, kako je usavrš ila svoju ljepotu. Nema sumnje, latinski će je dugo ostati jezikom nauke.
Ali on više nema monopel na nju. Moderni su jezici sad većdovoljno gipki i dovoljno bogati, te mogu
uspješ no izražavati najuzviš enije zamisli, a onaj, tko se njima služi, siguran je, da će nać i čitače u
krugu one intektualne aristokracije, kod koje se prebudila potreba da razmiš lja. Radoznolest je bila
opć enita. Od antičke je filozefije bio poznat samo Aristotel a pojam, koji je o njemu stvorila
skolastika, ozloglasio ga je. Stoga se svijet oduševljeno obraća platonizmu. Grčka knjiž evnest, koju su
jošprije pada Carigrada pod tursku vlast bizantski bjegunci donjeli u Italiju i otkrili je tamoš njem
svijetu, otvorila je pred duhovnim oč ima nova obzorja. Čak se nekoliko preteč a bavi veći snovima da
krenu dalje: da zađu na područje prouč avanja hebrejskeg jezika i orijentalne filolegije. Najzad i
egzaktne znanosti, otpečinju svoj slavni put. Fizika, astronomija i matematika cvatu u tom proljeć u
mederne misli, koja daje Italiji XV. stoljeća neuperediv čar. Ne smijemo zaboraviti, da je Kepernik
studirao u Padovi i Bolonji, i da su znanstveni rodovi Toscanellija i Luke Pacciolija zantno pridenijeli
otkriću Novega svijeta.

II RENESANSA U DRUGIM DIJELOVIMA EVROPE

Renesansa na Sjeveru daleko je od toga da bude sama imitacija Italije. Da je ona samo to, bila bi tek
površan dojam bez veoma velika domaš aja. Ali nije. Bitne je to, da je te evropsko područ je u
trenutku, kad prihvać a Talijansku renesansu, usred krize društvenih i ekonomskih preobrazbi, koje
nastaju posve nezavisno od Italije.

Sredinom XV.st. poč inje za te područje doba obnove, duboke prerade, koja doduš e nije tako žestko
preobrazila njegevo intimno ustrejstvo, kao š to je to u XII. st. učinila, obneva trgovine i kao š
to ć
e te u
XIX. st. uč initi upotreba pare, ali koja ga je ipak iz temelja potresla i dala mu onaj oblik, š to će
zadrž ati gotove sve do kraja Starog režima. To je onaj gluhi rad, š to se izvrš
ava u vremenu od 1450. do
otprilike 1550., koji treba pravo shvatiti, ako želimo razumjeti Renesansu i Refermaciju. Ne, dakako,

238
zato, š
tO bi on bio njihov uzrok, nego zato, jer on objaš
njava njihovo djelevanje i snagu, koju su one
pokrenule, kako u otporu, tako i u napadu.

Velika novest, koja se tada pojavljuje, bio je kapitalizam. Ne bi bilo istina, kad bismo rekli, da se on
sada javljao prvi put. On je većpostigao znatan razvoj u XII. i XIII. st. i gradski je patricijat baš
tinik
obegać enih trgovaca iz toga doba. Dva su uzreka zaustavila to prvo š irenje. Prije svega, neodeljiva
konkurencija talijanskih kapitala. ,koji su se većkrajem XII. st. posvuda dočepali trgovine novcem. U
drugom redu, reglementacija cehova u prilog sitnog građanstva. Slobodnu privrednu ekspanziju
zamijenila je epoha propisivanja (reglementacije). Imat ć emo jošprilike da to konstatirarno u
nastavku izlaganja.

Ne mož e se doduš e reći, da je otad posve nestalo kapitalizma na sjeveru Alpa, ali on je bio omeđen,
nadziran i sputavan. Mogao je djelovati samo zaobilazeć i propise; uostalom, on je i slab, jer ga
uništava talijanska konkurencija. Crkveni i civilni zakoni o kamatnim zajmovima također utječ u.
Ukratko, patriciji se pretvaraju u klasu rentijera, koja viš e ne posluje. Bilo je tvrdnja, da veliki
trgovac po zanimanju u Sredjem vijeku uopć e nije postojao. To je krivo, ako to postavljamo kao opću
tvrdnju; a prilič
no je istinito, ako je ogranič imo na XIV. st. Jedini pojedinci koji jošsklapaju donekle
znatne poslove, bili su ljudi, koji su imali udjela u talijanskim kompanijama, ili pak meš etari. Na
sjeveru Alpa nema velike trgovine, nema nijedne velike banke. Čak i u Flandrjji, onaj kapital koji hrani
sukharsku industriju i koji dobavija vunu, bio je gotovo isključivo talijanski.

Ali sredinom XV. st. te se prilike počinju mijenjati. Gotovo svuda u Flandriji, Francuskoj i Engleskoj,
kao i u gradovima južne Njemačke, koji održ avaju vezu s Venecijom, istupa nova kapitalistička klasa.
Ona se sastoji od novih ljudi. Ni po čemu nije nastavak starog patricijata. To je skupina pustolova,
skorojević a, kao š to su i sve druge skupine, š to stupaju na pozornicu prilikom svake ekonomske
preobrazbe. Oni ne rade sa starim, akumuliranim kapitalom. On im pristupa tek kasnije. Isto onako,
kao i mercatores iz XII. st., kao izumioci i industrijalci s kraja XVIII. i iz XIX. st., ti pioniri unose kao
svoj ulog u igru samo svoju energiju, svoju inlteligenciju ili svoju spretnost.

Imaju samo jedno geslo, a to je vječ no geslo svih osvajača bogatstva: sloboda. To je ona ista sloboda,
što su je njihovi preteč e u XII. st. zahtijevali protiv zapreka ratarskog i feudalnog rež ima, koje su
onemoguć avale š irenje trgovine. A ovi je traž e sad da razbiju gradske privredne propise
(reglementaciju), monopole cehova, ogranič enja u kupovini i prodaji da obustave nadzor nad
tržnicama, onemoguć e povredu stovariš ta, odbace nadnice, utvrđ ene zakonom, ukinu služ benim
popisima određeno š egrtovanje i poniš te povlastice, koje u svakom gradu pridrž avaju pravo na trgovinu
samo građanima, svodeći strance na položaj parije. Oni nastoje svakom pribaviti pravo, da se bavi
industrijom i trgovinom, ž ele ih preoteti općinskom ekskluzivizmu i osloboditi ih onih povlastica, koje'
su, nema sumnje, bile neophodno potrebne u vrijeme njihova djetinjstva, no koje sada svojom tež inom
koče njihov razvoj. Oni zahtijevaju »prirodnu slobodu«, slobodu uopć e, a ne više restriktivnu slobodu,
shvaćenu kako je zamiš lja građanstvo, slobodu, koja je isto onako nespojiva s pojmom opć e slobode,
kao š to je nekoći plemićka »sloboda« bila nespojiva sa slobodom seljaka. Oni ž ele da gradovi budu
pristupač ni svima, da svatko mož e sudjelovati u njihovoj trgovini, da oni najzad viš e ne budu gradovi
samo »za svoje vlastito građanstvo«. Osim toga, hoće idustrijalizirati i selo: ž ele crpsti iz onog velikog
rezervoara radne snage, zaposliti one ruke, š to su navikle da guraju plug, i uz njihovu pomoć ,
zahvaljujuć i niskim nadnicama, utoliko pobjedonosnije konkurirati gradskim cehovima, š to će bez
obzira na njihove propise i slobodni od njih, moć i proizvoditi kako hoć e i koliko hoće, š to ć e moći
primjenjivati postupke, koji se pokaž u ugodni ili korisni, pratiti promjene mode, otpremati svoje
proizvode, kamo im se svidi i zaključ ivati ugovore, koje sami nađu pogodnima.

239
 Tim su pustolovima (jer oni su zaista pustolovi, kao š to to mož emo reć i i za mercatores iz XII. st.)
pogodovale politič ke preobrazbe, a isto tako i nemoćgradova da očuvaju svoje povlastice usred općeg
napretka kulture. Ratovi postaju sve skuplji, i vladari trebaju uvijek sve viš e novaca; zbog toga su im ti
pustolovi potrebni. Mnogo je udobnije posluž iti se tim poslovnim ljudima, negoli pregovarati o porezu s
drž avnim stalež ima. Dosad su poslovni ljudi, koji su djelovali na dvoru Filipa Lijepog i Eduarda III., bili
Talijani. Ali sad ih počinju nadomješ tati domać i ljudi. U Austriji Fuggeri dobivaju pravo da
iskorištavaju rudnike srebra u Tirolu, Češ koj i Ugarskoj, pa tako poč inju ondje, izvan gradova, stvarati
temelje svoga bogatstva. U Francuskoi je povijest Jacquesa Coeura (1456) osobito zanimljiva. Poč eo je
ni od č ega, pa se pridruž io nekom konzorciju za -kovanje novca, koje im Karlo VII. daje u zakup. U tom
je konzorciju i neki propali trgovac. Dobici nisu izostali. Svi su kovači novca tati, kako isto onako misle,
da je zakonita ona dobit, š to je postiž u pri kovanju, kao š to to misle i današ nji bankari o svojim
zajmovima drž avi. Jacqucs Coem je, dakle, dobro pozavao trgovinu metalima, pa je 1432. poč eo
izvoziti srebro na Istok a odonuda uvoziti zlato, na kom je u Francuskoj postizao goleme zarade. Otad
on neprestano proš iruje svoje poslove. Uzeo je u zakup krunske rudnike metala u pokrajinama Lyonnais
i Beaujolais i onamo doveo njemačke rudare. Postao je vrhovni nadzornik financija, te tako preuzima
opskrbu dvora novcem. On mu posuđuje znatne svote uz kamate od 12 do 50%. Dotle neprestano
proš iruje svoje poslove, bilo sam, ili u druš tvu s drugim kapitalistima. Cijeni se, da je imao do 300
faktorija od Famaguste na Kipru do Brugesa i u Engleskoj. Optužuju ga, da je »uniš tio poš tene
trgovce«, a to, nema sumnje, znač i da ga optužuju zbog spekulacije i obaranja cijena. Njegov ž ivot
nije više ni po č emu nalik na ž ivot tih »poštenih trgovaca«, vjernih srednjoovjekovnoj tradiciji. Dao je
sebi sagraditi palaču u Bourgesu, kuće u Parizu, Toursu i Montpellieru. Postao je plemići kraljev
savjetnik. U trenutku njegova pada (1451) možemo smatrati, da mu je imutak iznoosio viš e od 22
milijuna današ njih franaka.98

Ti novi kapitalisti nisu se pojavili zato, š

to se proširilo trž iš
te, jer ono nije ni veće ni posjeć enije nego
prije; njih su stvorile nove potrebe, koje se očituju na trž ištu zbog formiranja drž ava. Premda je Coeur
bio neka vrst Rorschilda XV. stoljeć a, on nije bio sam. Bio je tek najsjajniji primjerak skupine novih
ljudi, koji poč inju zamjenjivati Talijane, kao š to su bili Rapondi, koji imaju istu ulogu na dvoru Filipa
Dobrog. Neš to kasnije se č lanovi porodice Laurin u Nizozemskoj isto tako obogaćuju u služ bi vladara.
Dvorac Jeana Laurina, gospodara Watervlieta, kod Malinesa, bio je dovoljno raskoš an da ga 1507. kupi
austrijska vladarica Margareta. Godine 1506. Jeronim Laurin je na svom Philippuss-Polderu sagradio
grad Philippine. I on je uz pomoćsvoje služ be riznič ara dospio »od veoma velikog siromaš tva, kad mu
cio posjed nije vrijedio ni dinara, do bogatstva od preko 10.000 maraka rente.99«

Isto onako, kako je inteligencija tri stoljeća prije toga usred ratarske i feudalne tromosti stvorila prve
kapitale građanstva, tako je ona i sada u druš tvu mnogo š irih okvira, posluž
ila kao oruđe pridošlicama i
skorojevićima; koji otkrivaju nove moguć nosti; oslanjaju se na blagonaklonost vladara i izmiču mrež i,
kojom su gradovi vjerovali, da su u svoju korist sputali trgovinu i industriju. Gradovi nisu imali
jednakog oruž ja da ratuju protiv tih novih ljudi, koji posvuda imaju svoje agente, gomilaju robu,
monopoliziraju i pomažu nove političke snage. Svojim kapitalima oni izvan gradskog područ ja podiž u
nove industrije. Već smo spomenuli rudarstvo. Navedimo još»novo suknarrstvo« tu Flandriji, u
Hondschootu i Armentieresu, kojima gradovi bez uspjeha suprotstavljaju svoje povlastice. Istu pojavu
mož emo pratiti u Engleskoj, gdje se formiraju nova središ ta manufakture. Vezenje sagova također

98
Pisac misli na vrijednost francuskog franka krajem 1. svjetskog rata. - Prev.
99
U originalu je citat starofrancuskog teksta iz suvremenog opisa Laurinova bogatstva. - Prev

240
postaje seoskom industrijom. A kad kaž emo seoska industrija, onda time govorimo o kapitalističkoj
industriji. Pojavljuje se posve novi tip proizvodnje. Nadzor, kojim cehovi pritioskaju radnike, i
dućansku prodaju na malo zamjenjuje sloboda. Seljak, koji se pretvorio u tkalca, ugovara s
»majstorom«, a da pritom njegova nadnica je njegov rad nisu podlož ni reglementaciji. I sami su
majstori u vezi s nekim poduzetnikom na veliko, od koga primaju sirovinu i koji preuzima njihove
proizvode i otprema ih u prodaju. Mala radionica ostaje i dalje, ali je degradirana, ako se mož emo
tako izraziti, gubi svoju nezavisnost i podvrgava se novom sistemu manufakturne proizvodnje. Gradska
industrija ograđena je svojim povlasticama, kao nekim bedmom, podignutim protiv kapitala, i njoj
polazi za rukom da se održ i na području proizvodnje, namijenjene lokalnom trž ištu. Njezini će se
cehovi održ ti sve do kraja Starog rež ima. Svagdje drugdje osim na nekoliko područ ja specijalne
proizvodnje umjetnič kih predmeta - gradska je indnstrija primorana da napusti bitku. Cio razvoj nove
industrije, poč evši od XV. st. dešava se protiv nje i izvan nje. Gradsko flamansko sukmarstvo; velika
srednjovjekovna izvozna industrija zapada od sredine XIV. st. u dekadansu. Ona se ne mož e, odžati u
borbi protiv konkurencije novog engleskog suknarstva i konkurencije seoskog suknarstva, jer su cijene
njezinih proizvoda previsoke, jer joj je proizvodnja konzervativna. Platnena industrija, koja ć e
zauzimati njezino mjesto sve do doba tvornica, potpuno je seoska.

I organizacija trgovine također se raspala pod pritiskom kapitalizma i $lobode, kao i organizacija
industrije. Sva ogranič enja, kojima je opkoljavana, kao š to su tržnice, posrednici, obaveze da će
sklapati poslove samo posredstvom građana, sad su još samo zapreke, koje joj smetaju.
~Karakteristič an je primjer Brugesa. Od sredine XV. st. njegove ga kozmopolitske muš terije poč inju
ostavljati i odlaze u mlađu luku Antverpen. Ovdje nikakva tradicija ne potiskuje poslove. Trgovina se
odmah mož e organizirati u novom duhu. To je grad buduć nosti, jer u ekonomskoj povijesti mož emo
jasno opaziti, da pojavi novih potreba odgovara ne samo preinaka druš tvenih klasa, nego i premješ taj
poslovnih središ ta. U Engleskoj se pojavljuju Merchant adventurers, a holandska mornarica postepeno
zauzima mjesto, koje je prije, imala njemačka Hanza. U trenutku, kad se taj razvoj većjasno ocrtava,
otkrić e Novoga svijeta otvara neogranič ene moguć nosti. Ono je tako izmijenilo površ inu globusa, da je
gotovo nalik na planetarnu kaatastrofu. Po, rezultatima se s njim mož e upotediti samo ekspanzja
islama, premda su ti rezultati imali mnogo manje razmjere. I to je proš irenje poremetetilo izgled
zemljine površ ine, preobrazilo njezino stanovniš tvo, promijenilo jezike i udomilo nove kulture pod
tuđ im nebom; ono je u stanovitoj mjeri orijentaliziralo Zapad. Ali koliko sve to zaostaje po velič ini za
preobrazbom Atlantika u unutraš nje more, za otkrićem Pacifika, za ekspanzijom krš č anstva preko
ekvatora, za proš irenjem š panjalskog, portugalskog, a uskoro i francuskog i engleskog jezika u
Ameriku, za preobrazbom tolikih naroda putem miješ anja ili uništenjem, za prenoš enjem pamuka i
naš ih domać ih ž ivotinja u Ameriku i napokon, za onim divovskim radovima, kao š to je probijanje
Sueskog i Panamskog prokopa, koji ć e otvoriti nove putove svjetskom prometu. Nema sumnje, sve se to
nije ostvarilo smjesta, a pogotovu nisu oni besmrtni pomorci, koji su »vidjeli kako izranjaju jata novih
zvijezda«, ni ž eljeli ni mogli naslutiti buduć nost, što su je otvarali pred Evropom. Ekonomski uzroci
utjecali su tek veoma slabo na njihove namjere. Evropa XV. st. nije bila prenapučena, nije imala
nihkve potrebe da kolonizira bilo kakve zemlje, a pogotovu nije Porrtugal, odkle je potekao prvi
podstrek, osjeć ao ni najmanje potrebe da proš iri svoju trgovinu. Henrik Moreplovac nije imao ni
jednog obiljež ja nekog merkantilističkog vladara. Njega vodi znanstvena radoznalosti ž elja da
propagira vjeru. Pobzna točka pri otkrivanju zemalja zlata i mirodija, bile su posve duhovne tež nje. Te
ekspedicijc ne možemo ni po č emu uporediti sa ekspcdicijama Fenič ana u antičko doba. Ali treba
smjesta priznati, da ta otkrić a ne bi bila moguća bez one razvijenosti, š to ju je sredozena navigacija
postigla u poč etku XV. st. Ona je dala i brodove i kapetane. Bilo je, uostalom, excitatoria, kao i u
vrijeme, kad se polazilo na križ arske ratove. To su bile stare pripovijesti o Indiji, sjećanja na
putovanje Piana Carpinija i Marka Pola, kao i sve one; š to se pripovijedalo po lukama na Levantu.

241
Ovdje nije mjesto da ocrtamo divnu povijest otkrić a. Dovoljno je da podsjetimo na glavne datume.
Godine 1419. otkriveni su otoci Maadeira, 1431. Azori, a poslije toga, neš to prije smrti Henrika
Moreplovca (1460), otkriveni su Kapverdski otoci i obala Senegambije, tako da je Henrik joši mogao za
to doznati. Poslije poč etnih tapkanja, sad se razvok ubrzava. Godine 1482. je Diego Cam uzapredovao
do uš ća Konga; godine 1486. je Bartolomeo Diaz dopro do Rta Dobre Nade i vidio, kako mu se pred
očima otvara Indijski ocean. Njime je 1497. zaplovio Vasco da Gama i 1498. dosegao Calicut. Rt je
opravdao ime, koje mu je dao, kralj IvanII. Evropljani su najzad osvojili oristup u tu čarobnu Indiju;
zapadnjač ke jedrenjač e napokon su, poslije tako duge plovidbe pustim morima duždivljih obala,
poč ele susretati arapske lađe i dosegle onaj izvor bogatstva, kome je Evropa dotad poznvah samo uš će
na Levantu.

Portugalci su bili prvi pioniri nepoznatih mora. Oni su nastupali polagano, isprva ne puš tajuć i obale iz
vida, a zatim su, prikupljajuć i obavještenja uporedo s postepenim napredovanjem, proš li Rt, dosegli
Zanzibar i odjedrili ravno prema Istoku. Ukratko, njihov se plan saastojao u tome, da strpljivo i
energično putem oko Afrike zaobiđu Siriju i Egipat, iza kojih, se znalo da se nalazi Indija. Imali su
dovoljno obavješ tenja, pa su im se mogli prepustiti, da ih vode. Polazeć i od skladne cjeline empirijskih
podataka, osjećali su da ih svaki korak naaprijed približ ava cilju. Portugalcima je za uspjeh u njihovu
pothvatu bio potreban samo napredak pomorske tehnike, a to znači dovoljno č vrst i dovoljno veliki
brodovi te dovoljno vješ ti zapovjednici, da bi se lađe mogle održati na moru viš e mjeseci.

Nasuprot tome, putovanje Kristofa Kolumba ne bi bilo, moguć e zamisliti bez renesansne znanosti. Da
je imao manje junač kog povjerenja u radove Toscanellija i talijanskih geografa iz XV.st., zar bi mogao
odluč iti da zaplovi ravno preko Atlantika, i da tako stigne u Indiju obavivš i zemaljsku kuglu brazdom
svojih brodova? Njegovi presmioni planovi preplaš ili su portugalski dvor. Ali se Španjolski dao uvjeriti.
3. kolovoza 1492. jedrenjaci su nestali na obzorju; 12. listopada pristali su na Antilima. Trebalo je
prevaliti jošviš e od polovine Zemljine, kugle pa da se dođe u Indiju! Svijet je bio mnogo već i nego š
to
je pretpostavljao Toscanelli; svi su njegovi rač uni bili pogreš ni, ali je, kao š to se to često događa,
zabluda nauke bila plodna; ona je omoguć ila otkrić e Amerike. Iduć a Kolumbova putovanja (1492-1502)
i zatim putovanja njegova sunarodnjaka Ivana Cabota, koji je stupio u služ bu Henrika VII. Engleskog,
uč inila su razoč arenje jošočitijim, jer su završ ila na američ kom tlu, i to na Orinoku, u Panami i na
Labradoru. Godine 1500. oluje su bacile Cabrala na jednu drugu toč ku njegova neizmjerriog
prostranstva; u Braziliju. Tek 1513. ugledali su otkrivači Pacifik, i to s vrha planina na Panamskoj
prevlaci. God. 1520. je Magellan oplovio Rt Horn i uplovio u pustinju toga novog neizmjernog mora i
otkrio Filipine. Njegovi su se drugovi vratili u Španjolsku preko Molučkih otoka i Indijskog oceana. Put
oko svijeta bio je izvrš en.

Posljedice tih čudesnih otkrić a pokazale, su se u ekonomskom ž ivotu Evrope većprvih godina XVI.st.
Prva je bila ta, da se središ te trgovine s Istokom premjestilo iz talijanskih luka nn Sredozemnom moru
na obale Atbntskog oceana. Mirodije, š to su ih karavane donoosile iz luka na Levantu na đenovske i
venecijanske brodove, uskoro viš e nisu mogle izdržati konkurenciju, ni u pogledu količ ine, ni u pogledu
cijene, s mirodijama, po koje su portugalski i š panjolski brodovi odlazili izravno na mjesto proizvodnje,
s druge strane ekvatora. Italija, koja je dotad bila posrednik između Evrope i tako dugo tajanstvene
Indije, dož ivjela je, da je izvor njezina blagostanja i napretka za dugo vrijeme presuš io. Sredozemno
je more izgubilo ono obiljež je kolijevke veletrgovine, koje je imalo sve od osvita civilizacije, i tako je
to ostalo sve dok nije probijen Sueski kamal (1869), koji ga je uč inio prolazom u Indijski Ocean. Ali nisu
ni Španjolska ni Portugal zauzeli mjesto, koje je Italija izgubila. Ni Cadix i Lisabon nisu postali baš tinici
Venecije i Genove. Trgovinska prevlast, koju su oni dotad už ivali, pala je, u dio Antverpenu.

To je imalo dva razloga. Prije svega, međunarodna važnost neke luke ovisi u isto vrijeme o uvozu i o
izvozu. Nije dovoljno, da brodovi onamo dopremaju robu, potrebno je, da ondje mogu u zamjenu

242
ukrcati drugu. Venecija i Đenova na jugu, kao i Bruges na sjeveru, udovoljavali su u Srednjem vijeku
tome osnovnom uvjetu; prva dva grada mogla su to zahvaljujuć i industriji u talijanskim gradovima, a
treć i zahvaljujući industriji u nizozemskim gradovima, povrh toga, njihov ih je zemljopisni polož aj
dovodio u vezu s unutraš njom Evropom, odakle su putovi vodili prema njima i ondje iako istovarivali
proizvode iz unutraš njosti. Luke Iberskog poluotoka nisu ni u jednom ni u drugom pogledu bile u tako
povoljnu polož aju. Njihov eksecntrični smješ taj, a isto tako i slaba razvijenost domaće industrije
onemoguć avala ih da k sebi, privuku znatnu izvoznu trgovinu. Napokon, i nač in, kaka se trgovina
mirodijama i skupocjenim metalima vrš ila u Portugalu i Š panjolskoj, spriječ io je da se ondje formiraju
velike poslovne kuć e. Kruna je posjedovala trgovač ke poslovnice i kolonije, pa je iz njih isključ ivala
strance pridrž avajući sebi monopol na najveć i dio dopremljene robe. Njezinim je agentima povjerena
duž nost prodaje, ali da se, ta prodaja odvija brž e i lakše, vlast se uzdrž ala da to onemogući onim istim
strancima, kojima je branila pristup na mjesto proizvodnje. Stoga su kapitalistič ki trgovci iz
Antverpena većod poč etka XVI. st. drž ali u Cadixu, a osobito u Lisabonu, svoje povjerenike, kojima je
dano u duž nost da nabavljaju dragocjene namirnice. Tako je luka na Scheldi postala veliko
međunarodno skladiš te mirodija. Tek ondje one postaju predmet trgovač kih pogodbi i ulaze u promet.
Trgovač ka važnost Ailttverpena potječ e, kako smo većvidjeli, iz vremena prije otkrić a. Ali, priliv
bogatstava iz Indije i Novoga svijeta obiljež ava za nj polaznu točku izvanrednog napretka, koji će
uskoro nadmaš iti blagostanje Venecije u doba njezina najveć eg sjaja. Nikad nijedna luka, ni u koje
doba, nije imala tako univerzalnu važ nost, jer nikad nijedna nije bila tako otvorena svima i u
potpunom smislu riječ i, tako kozmopolitska. Antverpen je ostao vjeran slobodi, koja je veću XV. st.
osigurala uspjeh njegovim sajmovima. On odasvud privlač i iprima kapitalite, kojima nudi sve viš e
mogućnosti da se, lako obogate uporedo s tim, kako se njihov broj poveć ava. Nijemci, Englezi,
Francuzi, Portugalci, Š panjolci, Talijani - svi žure onamo, pa nema nijedne velike bankarske kuć e, koja
nema ondje svoje predstavnike. Najveć a novč arska kuća XVI. st., Fuggeri, ima svoje sjediš te u
Augsburgu, ali joj njezina poodruž nica u Antverpenu donosi najsjajnije dobiti. To sastajališ te
poduzetnika trgovaca, mornara i pustolova postaje svjetsko poslovno sreediš te. Nemoguć e je zamisliti
upadnije i potpunije suprotnosti sa srednjovjekovnom privrednom organizacijom. U Veneciji su
»stranci« mogli kupovati samo od Venecijanaca; u Bugesusu se morali posluž iti meš etarom, koji je
pripadao domaćem građanstvu. A ovdje nije bilo, nič ega slič nog. Nikakva nadzora, nikakve kontrole,
stranci tu trguju isto tako slobodno među sobom, kao i s građanima i drugim stanovniš tvom iz te
zemlje. Na njihovim se svakodnevnim skupovima ponuda i potraž nja uzajamno traž e i nalaze bez
posrednika. Uglavljuju se cijene, utemeljuju se kreditni postupci trgovač kih kompanija, a u isto
vrijeme poč inje i spekulacija upropaš tavati svoje prve ž rtve. Od 1531. se cio taj pokret konctrira i
slobodno razvija pod svodovima jedne posebne zgrade, koju je grad podigao na svoj troš ak. Bila je to
Burza, prethoddnik i nazor buduć ih burza u Londonu i Amsterdamu.

Veliki ratovi, koji su se vodili u poč etku XVI. st. dali su nove hrane kapitalistič kom duhu. Osobito je
Karlo V., kom je njegova golema država donosila prihode neobič no nerazmjerne njegovoj moć i, bio
izvanredno dobra muš terija za novč are. Mož e se ustvrditi, da bi njegova vladavina koja je pokreula
toliko vojski i toliko brodovlja, bila nemoguć a bez poleta, kojim se kapitalizam poč eo razvijati.
Uostalom, bankari su iz tih pothvata izvukli isto toliko dobiti, koliko sumu usluga uč inili. Blagostanje
Nizozemske velikim je dijelom pomoglo carev kredit i omoguć ilo mu da namiri svoje vjerovnike,
premda je, morao plać ati kamate u visini od 12 do 50%. Fuggeri su dobrim dijelom stekli svoje
bogatstvo predujmovima, š to su ih dali Karlu V. Uoš talom, lakooća, kojom su vladari uzimali zajmove, i
lakomost za dobitkom, koja je pokretala bankare, uskoro ih je odvela preko razboritih granica.
Bankroti Filipa II. 1575. i 1596. dokrajč ili su savez privatnog kapitalizma s monarhijskom politikom.

Uostalom, u tom se trenutku pred pohlepom novčara otvorio novi izvor dobiti. Otprilike loko 1550.
počeli su srebrni rudnici u Peruu i Meksiku opskrbljavati Š
panjolsku š
ipkama dragocjene kovine, koja je
uskoro, u obliku kovanog novca, potocima potekla po cijeloj Evropi. Ta poplava skupocjenih metala

243
smanjivala je kupovnu vrijedniost novca i prouzrokovala opći porast cijena. To je izvanredno potaklo
razvoj trgovine, a osobito industrije i pridonijelo jošjedan razlog za osloboođenje od nepodnoš ljive
kontrole cehovskih organizacija. Manufaktura, to jest onaj oblik proizvodnje, u kom je kuć ni rad
plaćen nadnicom, a upravlja njime poduzetnik, postao je poč evši od sredine XV. ,st. prvenstvenim i
najizrazitijim oblikom industrijske organizacije sve do pojave modernih tvornica. Uostalom, veći u to
doba mož emo ovdje ili ondje nać i pokoji rani primjer čak i takve tvorničke organizacije.

Kako god je razvoj kapitalizma bio snaž an, ipak ne smijemo preotjerati u pogledu njegova zamaš aja.
On se nadogradio na staru ekonomsku organizaciju privilegiranih gradova, a nije je uklonio. Sitno je
građ anstvo i dalje ž ivjelo pod zaš titom cehovskih organizacija i svagdje za sebe očuvalo opskrbu
lokalnog trž išta. Pekari, mesari, stolari, postolari it.d. ostali su sve do kraja Starog režima vjerni
protekcinizmu, koji im je osiguravao iskoriš tavanje njihovih gradskih muš terija. Vlade nisu nigdje
smatrale razboritim ni mudrim, da ih poddvrgnu opć em pravu. One su veoma dobro poznavale
nedostatke tog sistema, koji su s vremenom postajali sve oč itiji stereotipan postupak podizanje cijena,
sve veće ograničavanje struke u rukama malog broja majstora; ali ih je njihov strah pred
demokracijom navodio da podnose cehove, kao najbolje sredstvo, kojim se »pomoć nici« mogu odrbvati
u posluš nosti. Zadovoljavali su se time, š to su malo pomalo uklanjale zapreke, š to su ih općinski propisi
nametnuli razvitku trgovine i prometa: etapno pravo,100 isključivo prodavanje u trž nicama,
posredniš tvo meš etara, i t. d. Vlade, su prvenstveno nastojale da ukinu politič ke povlastice cehova, da
sebi osiguraju pravo zapovijedanja ili bar pravo nadzora u pitanjima gradske uprave, i one su svagdje
pobijedile, usprkos otporu, koji će se u Francuskoj oč itovati u vrijeme nemira Svete lige i u svojim
posljednjim manifestacijama održ ati sve do XVIII.st. Gradovi su mogli oč uvati neokrnjenu političku i
ekonomsku slobodu samo tako, da su sač uvali svoju vojnu snagu. Ali, zar su se njihovi ceh ovi mogli
oduprijeti redovnoj vojsci a njihove zidine topniš tvu? Gradovi su ostali nezavisni ondje, gdje je drž ava
bila nemoć na, kao š to je to bilo u Njemač koj. Svagdje drugdje su se pokorili. Ono nekoliko pokuš aja
otpora, kao š to je bio pokuš aj građana Liegea protiv burgundskog vojvode; pa pokuš aj građana Ganda
protiv Karla V. i građana La Rochella protiv Franje I., pokazali su, da su se njihovi zahtjevi
nadahnjavali samo proš lšću bez povratka. Demokratska politika, koju je sitno građanstvo tako vatreno
zagovaralo u XIV. st., sada je proopala. Isto onako, kako je kapitalizam pobjeđivao u velikoj trgovini,
tako je drž ava pobjeđivala u politici.

Pod utjecajem novih uvjeta, koji se nameć u druš tvenom životu, i pojam se građanstva preinač io.
Politička i pravna obilježja, koja su mu dodijelila, njegovo, posebno mjesto u srednjovjekovnom
druš tvu pokraj svećenstva i plemstva, sve viš e blijede. Od poč
etka XVI. st. građanstvo se svagdje javlja
kao klasa ljudi koji žive od eksploatacije ili od prihoda svog bogatstva. Prema općem shvaćanju, koje
tada vlada, obič ni manuelni radnik viš e ne pripada u redove građanstva. Ono odbacuje od sebe
obrtnike, koji su nekoćbili njegova glavna snaga. Poprima izrazito, plutokratsko drž anje, koje ga
prema dolje dovodi u suprotnost prema sitnim ljudima, dok ih prema gore približava plemstvu. Nema
sumnje, građanstvo se u svakoj zemlji razlikuje posebnim nijansama, od drugoga, pa je nemoguć e,
opisati ga tako, data slika u isto vrijeme pristaje građanstvu Nizozemske, Francuske i Engleske. Ali je
dovoljno konstatirati da je ubuduće bogatstvo svagdje njegovo najizrazitije obiljež je. Srednjovjekovni
građ anin bio je pravno povlaš ten; građanin modernog doba povlaš ten je via facti. Na temelju svoga
ekonomskog polož aja.

Ali njih razdvaja joši jedna druga razlika. U Srednjem vijeku građanin postoji samo po svom gradu i za
njega; komuna, kojoj je on članom, neophodno je potrebna garancija njegove osobe i njegovih
interesa; jednako su tako i njegova shvaćanja pod vlašću one opć inske skupine, kojoj pripada. Ubuduće

100
Povlastica po kojoj su pojedini srednjovjekovni gradovi imali isključ
ivo pravo da preuzimaju stanovitu uvoznu robu i da je
onda raspač avaju na druga tržišta - Prev.

244
više nema ničega slič nog. Grad je za modernog građanina samo boraviš te i poslovno središte; njegovi
osjećaji, njegove misli i njegovi interesi viš e nisu usredotoč eni samo na taj grad. Izvori njegova
bogatstva rasprostiru se posvuda, č ak i veoma daleko izvan granica općinskih predgrađa. Ako se bavi
manufakturom, radjonice koje ovise o njemu, nalaze se na selu, ako je trgovac, njegovi poslovni
drugovi, i njegova roba raspršeni su u dalekim lukama i tržiš
tima; ako ž ivi od rente, njegov je novac u
velikoj udaljenosti ulož en u zajmove ili u najraznovrsnije kompanije. Njegov ž ivot sad ovisi o
mnogostrukom sticaju okolnosti, on je isprepleten sa ž ivotom cijele nacije i s odnosima vlastite nacije
s tuđima. On mora biti obaviješ ten o onom, š to se zbiva u svijetu. Zbog toga se razvija poš tanska
služba a uskoro i š
tampa, koja u svom poč etku nema drugog cilja, osim da svakoga upozna s novostima,
koje su dotad prenoš ene samo privatnim dopisivanjem.

Ekonomska sloboda, nerazdvojivo veza na uz razvoj kapitalizma, smjesta je radnič kom svijetu
nametnula svoje posljedice. Premda srednjovjekovno korporativno zakonodavstvo nije spreč avalo
zanatskog majstora da vlada nad selom, ono je ipak postavljalo stanovitu granicu njegovoj
eksploataciji sela. Cehovski su propisi toč no određivali prava radnika, š titili njegovu nadnicu, jamč ili
za nju protiv preizrazitih zlooupotreba, č esto su pruž ali pomoću sluč aju bolesti ili starosti i čak mu
kadš to dopuš tali stanovitu intervenciju pri imenovanju ili nadzoru glavara cehovske organizacije.
Uostalom udruž enja, koja su, počevš i od XV. st., obrazovali pomoćnici iste struke, i to ne samo u
istome gradu, nego i u cijeloj skupini gradoval, pa č ak i u cijeloj zemlji, stvorila su veze uzajamne
pomoć i, koje mož emo smatrati poč etkom radnič ke organizacije. Ali u novom sistemu manufakturne
proizvodnje nema niakva traga svemu tome. U skladu s »općim pravom«, namješ tenik i poslodavac
ugovaraju izravno. Prvi prodaje svoj rad, a drugi ga kupuje, cijena pritom ovisi samo o njihovoj
»slobodnoj« volji. Ato, drugim riječ ima, znač i, da je jači zapravo nameće slabijemu. Buduć i da radnici
novih industrija nisu imali ni u gradu ni na selu nikve organizacije, morali su se pokoriti kapitalistovoj
volji. Rad, pri kom
je proizvođač dobivao sirovinu na obradbu, bio je prirodna posljedica kuć ne radinosti, a taj je
industrijski tip, zbog svakovrsnih uvjeta, kojiima proizvođačprilikom ugovaranja mož e biti optereć en,
bio izvanreddno pogodan za izrabljivanje radnika. I zaista, od početka XVI. st. ima većobilje dokaza o
bijedi njihova ž ivota o njihovu nezadovoljstvu. Porast cijena, do kog je doš lo sredinom stoljeć a, otežat
će te prilike joši viš e i velikim dijelom pridonijeti uspjehu, koji će napol socijalna, napol vjerska
propaganda anabaptista kod njih postić i. A š to se tiče vlade, ona o njima ne vodi nikakvu brigu i
ostavlja ih izvan svoga vidokruga doklegod ne mute javni red. Premda je tako dalekovidan preteč a, kao
što je bio Toma Morus, većtada u svojoj Utopiji (1516) sanjao o radnom zakonodavstvu komunistič kog
oblika, drž ava i javna vlast smatraju i smatrat će ono, š to bismo danas nazvali radniičkim pitanjem,
samo policijskim problemom. Na tom su se temelju osnivale njihove intervencije protiv zloupotreba u
prosjač enju, koje su izvrš ene počevši od XV. st., i, neš to poslije toga, njihove reforme na područ ju
dobrotvornosti.

I tu se na veoma upadan način očituje, koliko su druš tvene preobrazbe oslabile utjecaj crkve.
Veličanstveni polet krš ćanske milosrdnoosti, koji je crkva pobudila u Srednjem vijeku, nije viš e bio u
skladu ni s potrebama, ni s duhom vremena. Jer one bezbrojne dobrotvorne zaduž bine, što ih je ona
potakla, te su nastale u suglasnosti s njezinim mistič kim idealom, ograničavale su se na pomaganje
siromaha, održ aavajuć i ih u njihovim životnim uvjetima, bez ikakva nastojanja da ih se iz tih uvjeta
izvede u druge povoljnije. Siromah ima svoje određeno mjesto u druš tvu, a najpobož nije mu duš e čak
iskazuju i duboko poš tovanje, koje dovoljno objaš njavaju asketski osjeć aji toga vremena. Ali uporedo s
tim, kako ti osjeć aji slabe, nestaje i one aureole svetosti, koja okruž ava prosjaka. Ljudi ga poč inju
smatrati skitnicom, koji je opasan za druš tveni poredak, i lijenim besposlič arom po zanimanju. S druge
strane, zakonodavstvo gradskih cehova, koje je nametalo sve viš e ograničenja i mnoš tvu ljudi
onemoguć avalo da nađu namješ tenje, pa zatim raspuš tanje plać enič kih četa, koje oduzima
namješ tene bivvš im vojnicima, uzrokom je, š to se u početku XV. st. toliko poveć ao broj lutalica, koji

245
nemaju drugih prihoda osim milostinje, da se to preetvorilo u pravu druš tvenu ranu. Stoga ih poč inju
nemilosrdno progoniti, u nadi, dać e primorati na rad bar one od njih, kojima zdravlje dopuš ta da ga se
prihvate. Prvi upravni propisi, usmjereni protiv prosjač enja, dopuš taju to samo djeci, starcima i
nemoć nima, i nastoje da druge odvrate od prosjačkog ž ivota prijetnjom tjeleslnog kaž njavanja. Ali to
je očito bila tek trenutna mjera za olakš anje. Od poč etka XVI. st. postalo je jasno, da treba zlo napasti
u njegovu korijenu, i ukloniti prosjačenje tako, da bude uklonjen njegov uzrok. Na tom temelju nastala
je, na primjer, reforma dobrotvorne djelatnosti u Ypresu (1525), pod utjecajem Vivesa, koji je
koncentrirao sredstva svih milosrdnih ustanova u gradu, osnovao služ bu nadgledniš tva nad siromasima i
otpooč eo neopskrbljenu djecu slati u š kolu ili u zanate, te je tako nastojao da uboš tvo ukine
osposobljavajuć i siromaha, da sam zarađuje, koliko mu treba za ž ivot. Otad mož emo u svim zemljama
konstatirati pokuš aje iste vrste. A zanimljivo je, da su oni bili osobito brojni i uspješ ni ondje, gdje je
razvoj kapitalizma i manufaktura omoguć avao dobrootvornim ustanovama, da svoje pitomce zaposli. U
tom je pogledu veoma značajan primjer Holandije, a pogotovu primjer Engleske. Engleski zakoni iz
1551. i 1562. o radu siromaha prethodnici su slavnoga Act for the relief of the poor, koji je donesen
1601. i koji je tako vanredno prilagođen, potrebama moderne industrije, da se po svom bitnom
sadržaju održ ao sve do naš ih dana.
Na organiziranje dobrotvorne djelatnosti svodi se, uostalom, cio prinos novoga druš tva u pitanjima
socijalnog zakonodavstva. Ono se ogranič ilo na to, da primora siromahe na rad, a nije nastojalo da
propisima regulira sam rad kako bi to uč inili srednjovjekovni gradovi.

Sve do XIX. st. ono je radu ostavilo punu slobodu, a to dobro obil jež
ava kapitalistički karakter, koji
otad prožima privredni život.

Ne mož emo se dakle č uditi, š

to se od druge polovine XV.st., u isto vrijeme sa slobodnom industrijom,
pojavljuje i zajedno s njom razvija proletarijat, kojega povijest treba tek napisati. Srednji je vijek
doduš e poznavao klasu nadnič ara, koji su po svojim uvjetima ž ivota bili veoma nalik na proletarijat. To
su bili radnici u izvoznoj suknarskoj industriji u Flandriji i Firenci. Pa ipak ta se klasa razlikovala od
proletarijata organizacijom, koju joj je nametao korporativni rež im.
Moderni proletet nema mjesto u toj organizaciji, pa je potpuno izložen na milost i nemilost
poslodavcu. Protiv njegove svemoć i nema nikakva utoč iš
ta, ne š titi ga čak ni javna vlast, jer se ona
suzdrž ava od svakog upletanja, a nema ni zaš tite, koju bi mu u nedostatku pomoći od vlasti, mogla
spontano pruž iti radnič ka organizacija. Jer udruž ivanje je radnika zabranjeno. Uostalom radnici su i
suviš e bijedni i premalo obrazovani, da bi se mogli organizirati, a vlast, koja o njima ne vodi brigu,
štiti, naprotiv poslodavca i revnosno intervenira, kadgod radnike izda strpljenje, pa otpoč nu
štrajkovati. Povrh toga, netreba zaboravtti ni to, da je rad po kućama, koji je opć i oblik industrijske
organizacije sve do kraja XVIII: st., zato tako povoljan za eksploatiranje radnika, jer ne pogoduje
njihovu sporazumijevanju i njihovoj suradnji. Ali uza
sve to, treba se č uvati pretjerivanja u procjenjivanjti razvijenosti i broja proletarijata a i slobodne
industrije za ona tri stoljeća, što su protekla otprilike od 1450. Usprkos svome izrazi to kapitalističkom
obliku i svom neprestanom razvoju, manufaktura je, čak i u zemljama, gdje je bila naprednija, zasad
još u privrednoj aktivnosti naroda zauzimala tek prilič no ogranič eno mjesto. Gradska zanatska
proizvodnja cehova održala se pored nje, pa i dalje opskrbljuje već inu gradova, i time izvanredno
suž ava njezino trž ište. Ona uvelike zaostaje za trgovinom; a pogotovu za poljoprivredom, koja posvuda
ostaje glavna grana proizvodnje.

Ali kakav li je prevrat izvrš

en u samoj poljoprivredi! I ovdje se pojava kapitalizma osjeć ala veoma
duboko. Ona je u različ itim zemljama dovela do različ itih rezultata: negdje je seljaka oslobodila, a
negdje ga je ponovo bacila u mnogo potpunije i mnogno tež e kmetstvo, nego š to je bilo ono
srednjovjekovno. Veoma je lako shvatiti te protivurječne posljedice. U ekomonski razvijenijim

246
zemljama, kao š to je bila Italija i Nizozemska, zemljoposjednici su, isto onako kao i vlasnici,
manufaktura, i iz istih razloga, sistematski pomagali slobodni rad.

Isto onako, kao š to su cehovske korporacije ometale razvoj industrijskog kapitalizma, tako su isto i
stare, nasljedne veze, koje su seljake vezivale o zemlju i davale mu stanovito pravo na nju, ometale
razvoj kapitalizma u poljoprivredi. Seniori su se u XIV. st. nadali, da će svoje prihode povećati, ako
jač e naglase svoje pravo prema seljacima. Ali sad opažaju, da su poš li krivim putem. Kako god se
strogo primjenjivao kuluk i ubirale takse na prirod po klasju, na zemlju prilikom prelaska u nasljedstvo
ili na kmetsku ž enidbu s osobom izvan područ ja seniorove domene; ipak je sve to moglo donositi samo
oskudne prihode, posve nerazmjerne s vrijednoš ću zemlje, koja raste zahvaljujuć i napretku trgovine i
prometa. Prava mogućnost da se vlasnici okoriste tim porastom vrijednosti sastojala se u tome, da se
zemlja dade u slobodan zakup ili da se daje u izravnu obradbu uz upotrebu slobodnih poljoprivrednih
nadnič ara. Stoga se većna poč etku XV. st. mož e pratiti, kako ono, š to je jošpreostalo od nekadaš njeg
kmetovanja seljaka, ustupa mjesto osobnoj slobodi. Jedan firentiriski statut određuje već1415.
obavezno ukidanje tjelesnog knietstva, osobnih cenzualnih tereta, vezivanja ljudi o zemlju, kuluka svih
vrsta, svih pravnih uvjeta, koji se ne mogu pomiriti s osobnom slobodom, i svih vrsta feudalne ili
pravne, podlož nosti koje lež e na pojedincima u korist neke druge osobe. U Nizozemskoj vladar,
poč evš i, od 1515., objavljuje sve viš e odredpi, kojima je svrha da oslobode i ljude i zemlju. Godine
1531. zabranjenoje seniorima da od obrađivač a svoje zemlje traž e »besplatne darove, služ be, kuluk i
svadbenu pomoć « pod prijetnjom globe u dvoostrukom iznosu i kazne po slobodnoj odluci suca. Godine
1520. zabranjeno je određivanje novih desetina, a sva zemljiš na prava, koja postoje, manje od
četrdeset godina, ukinuta su. Svuda se stare feudalne i nasljedne č estice zamjenjuju slobodnim
uzimanjem zakupa. Oslobođenje seljaka bilo je zapravo oslobođenje zemljoposjednika, koji je otad
imao pred sobom slobodne ljude, odvojene od njihove zemlje, pa sad tom zemljom mož e raspolagati
na temelju slobodnih, opozivih ugovora, koji mu svojim kratkoroč nim trajanjem omoguć uju, da ih bez
teš koć a prilagođuje porastu zemljiš ne rente. Nema sumnje, da ni ovdje ne treba pretjeravati u
pogledu zamaš aja te novosti. Kapitalizam nije isto onako uklonio sa svijeta osobno kmetstvo na selu,
kao š to ni u gradu nije ukinuo cehovske korporacije. Ukidanje i jednog i drugog imala je izvrš iti tek
Francuska revolucija. Ali istoonako, kako se cehovi od XVI. st. dalje viš e ne razvijaju nego samo
ž ivotare, tako je i ono, š to se od nekadaš njeg kmetstva jošodrž alo, samo arhaizam i preostatak, tek
svjedočanstvo proš losti, koje se održ ava jošsamo na ponekoj opatijskoj zemlji, negdje u dubljini koje
zabač ene provincije. Posvuda, gdje se razvija novi ž ivot, njega nestaje, odnosi ga vrijeme kao
nepož eljnu zapreku.

A, isto tako, uporedo s nestajanjem kmetstva mož emo pratiti, kako se jednakom brzinom usavrš ava i
napreduje poljoprivredna tehnika. U XV. st. uvodi se uzgajanje riž e u Lombardijskoj nizini. Gajenje
dudova svilca š iri se za Louisa XI. po jugu Francuske. U Flandriji se trogodiš nji plodored napuš ta;
zasijavanje ugarnih njiva djetelinom omoguć uje, da se zemlja više ne ostavlja na poč inku. Uostalom,
opć i razvoj trgovine navodi vlasnike zemlje da specijaliziraju svoju proizvodnju. Španjolska i Engleska
žrtvuju uzgoj ž itarica u korist ovčarstva, jer žele povećati izvoz vune. Kastiliju su bašstada ovaca
postepcno pretvorila u kamenu pustinju bez stabala, a isto je tako zbog njih englesko tlo sve viš e
prerasla prerija, od uzevš i zemlju plugu i seljaku. Poč evši od vladavine Henrika VII., parlament
neprestano objavljuje propise o ograđivanju (enclosure), koji dopuš taj u pretvaranje oranica u paš ei
odgone istjerane obradivač e zemlje u redove onog proletarijata, iz kojih se novač e radnici za
manofakturnu industriju.

U isto vrijeme dok kapitalistički razvoj nastoji u zapadnoj Evropi pretvoriti seljaka u zakupca ili
nadničara, on u Njemačkoj za nj stvara novi oblik kmetstva. Bitni uzrok te pojave, koja u prvom
trenutku iznenađuje, treba traž iti u svemoć i i surovosti plemstva, kome se teritotijalni knezovi ne
usuđuju oduprijeti. Čim je potkraj XIII. st. prestala kolonizacija slavenskih zemalja s druge strane

247
Labe, plemić i su se okoristili nevoljom, š to je zaladala zbog suviš ka stanovniš tva, pa su obrađivač e
zemlje poč eli tlačiti. Da je zemljoradnja bila savrš enija ili da je industrijska proizvodnja bila
naprednija, seljaci bi lako mogli naći nove prihode. Ali slabi privredni razvoj Njemač ke predao ih je na
milost i nemilost njihovim gospodarima. Otad se njihov položaj neprestano pogorš ava. Na zapadu Labe
on se očituje gotovo samo otežaavanjem kuluka, davanja i povećavanjem silnič ke samovolje u svim
njezinim oblicima. Naprotiv, na istoč noj obali rijeke, u Brandenburgu, Prusiji, Š leskoj, u Austriji,
Češ koj i Ugarskoj to je pogorš anje bez milosti dovedeno do krajnjih konzekvenca. Potomcima
slobodnih kolonista iz XIII. st. sistematski je oduzeta zemlja, pa su zatim pretvoreni u osobno
neslobodne kmetove (Leibeigene)veliki poljoprivredni posjedi progutat ć e njihove č estice i srozati ih
na tako sluganski druš tveni položaj, tako srodan ropstvu, da je č ak bilo dopuš teno prodati osobu takvog
roba nezavisno od tla. Većod sredine XIV. st. cijelo se područ je na istoku od Labe pokriva viteš kim
imanjima (Ritterguter), koje eksploatiraju Junheri, a ona »humanost« š to je oni oč ituju prema svome
bijelom roblju, dopuš ta da ih uporedimo s vlasnicima plantaž a na Antillima. Crnac u Novome svijetu i
njemački seljak u Starome izraziti su primjer ž rtava modernog kapitalizma, pa su i jedni i drugi morali
čekati sve do XIX. st., da osvane dan njihova oslobođenja. To je č injenica, koju nikad ne smijemo
zaboraviti izučavajuć i modernu povijest Njeemač ke i Austrije. Robovanje seljaka plemić ima objaš njava
mnoge pojave u tim zemljama.

Proš irenje kapitalizma, razvoj trgovine i industrijske proizvodnje bio je polazna točka opć eg porasta
puč anstva, koji mož emo uporediti s onim, š to karakterizira XII. i XIII. stoljeć
e. Treba ga pripisati i
novom polju rada, š to se pojavilo zbog razvitka nove industrije, i napretku trgovine, koji je ukinuo one
prehrambene krize, od kojih je tako č esto strahovalo joši XIV. stoljeć e. Jošuvijek je bilo oskudice, ali
više nije bilo gladi. Nažalost je nemoguće bar donekle toč no ocijeniti broj evropskog stanovniš tva u
XVI. st. Čini se da je, prilično vjerojatno, ako odredimo, da je u dva tada najnaseljenija područ ja u
Italiji i Nizozemskoj, živjelo četrdeset stanovhika na č etvornom kilometru. Francuska je, oko 1550.,
mogla imati oko 18,000.000 stanovnika. U isto je vrijeme Antverpen, trgovač ko središ te zapadne
Evrope, dostigao vrhunac svoga razvoja i nije imao viš e od 100.000 stanovnika.

A u pogledu socijalnog sastava, to su stanovniš tvo karakterzirale daleko izraženije suprotnosti nego š to
je, to bilo u Srednjem vijeku. Sveukupna visina bogatstava povećala se, ali je njihova raspodjela bila
veoma nejednaka. Bogatstvo je poraslo gotovo samo u korist velikih zemljoposjednika, plemića i crkve,
u korist trgovaca na veliko i vlasnika manufakturne industrije. Ona srednja klasa, š to se sastojala od
sitnih, nezavisnih proizvođač a, i u XIII. st. veoma rasprostrla i brojčano uveć ala, a koja je u XIV. st.
zbog nemira, š to su je pokretali, poprimila tako buntovno obiljež je, sad je oč ito nazadovala. U
gradovima joj je protekcionističko i zastarjelo zakonodavstvo omogućavalo da se drž i, ali joj nije
osiguralo napredak, a na selu je njezino mjesto preotimao veleposjed, slobodno zakupniš tvo ili
kmetstevo. Nasuprot tome, pravne ograde među pojedinim druš tvenim slojevima manje su oš tro
povučene nego nekoć. Premda se č ini, da je plemstvo modrenoga vremena u mnogom pogledu oholije
od srednjovjekovnoga, ono je taj stav zauzimalo samo zato, jer je osjeć alo potrebu da time održi onu
udaljenost u odnosu, premn »novim bogataš ima«, na koju bi oni zbog podjednakog bogatstva,
naobrazbe i interesa lako mogli zaboraviti. Uostalom, za te bogataš e nije bilo ničega lakš eg, nego da
dobiju patentna pisma, koja su im dopuš tala da prodiru u redove plemstva i da sudjeluju u sjaju, š to
ga je ono imalo zahvaliti tradiciji, a koji se održavao zbog njegova bogatstva. Aristokracija i
plutokracija - to su, najzad, mož da one riječ i, koje najbolje obilježavaju druš tvene preeobrazbe, š to
su se izvršile u doba Renesanse.

III. IDEJE I OBIČAJI

Čini se, da između intelektualnog razvitka u Italiji i razvitka u zemljama na sjeveru Alpa u doba
Renesanse postoji prilično izrazita razlika. U Italiji poč inje nova orijentacija ideja, običaja i

248
umjetnič kog osjećaja u onome istom trenutku, kad je ekonomski razvoj nacije dostigao svoj vrhunac.
Ona se nikako ne očituje u isto vrijeme s tim razvojem, nego tek poslije njegova završ
etka, pa čak, kad
ekonomski razvoj poč inje opadati, intelektualni razvitak napreduje joši dalje.

Taj je intelektualni razvitak prekrasni plod sveukupne prethodne kulture; on je djelo misaone
aktivnosti i plod kulta ljepote, ostvaren poslije djela postignutih uz pomoćsnage. Za nj vrijedi ono
isto, što i za antičku Grčku u Periklovu stoljeć u. Atena u IV. vijeku i Firenca u sredini XV. st. zrač e
slavom, koja viš e nije u skladu s njihovom stvarnom krepč inom. Blistavi sjaj, kojim su obasjavali svijet
prije nego š to ć e svoje mjesto ustupiti snaž nijim nasljednicima, blješ tav je istom onom divotom i
silinom, kakvom sja i sunce joškratki trenutak prije nego š to će zaći. U istom onom trenutku, kad se
rascvjetava genij Machiavellija, Guicciardinija, Rafaela i Leonarda, otkri ć e Novoga svijeta okreć e
struju evropskog ž ivota s Mediterana prema novim morima.

Na, sjeveru, Alpa bilo je posve drukčije. Tu Reneansa nije bila zalaz sunca, nego zora. S njom poč inje
u svakom pogledu i na svim područ jima druš tvene aktivnosti, novi život, kom su ekonomske pojave, š to
smo ih malo prije ukratko ocrtali, tek jedno lice, te joštreba da prikaž emo i njegovu duhovnu
fizionomiju. Historik naž alost mora, odvojeno izlagati ono, š to se događalo ujedno. Ali zato ne treba
vjerovati, da je kapitalizam prouzrokovao onu obnovu ideja, koja se javlja u isto vrijeme s njime. I
jedna i druga pojava samo su različiti simptomi iste krize nastajanja jednog novog doba. Zanimljivo je
konstatirati, da se ta kriza i za jednu i za drugu dijeli u dva uporedna i slična razdoblja. Ono š to je,
otkrić e Novoga svijeta znač ilo za kapitalizam, to je Renesansa znač ila za intelektualni r azvoj. Drugi
poč inje nezavisno od prvoga, ali se, intelektualni razvoj ubrzava i ovladava svojim vremenom samo
zato, š to se podvrgao vodstvu, koje mu je nametnuo kapitalizam.

Nema sumnje, simptomi nove orijentacije, duhova na sjeveru Alpa nisu još , oko polovine XV. st ni
veoma brojni ni veoma izraziti. Skolastika u nauci, gotič ki stil u umjetnosti, tradicionalni oblici u
književnosti na narodnom jeziku i dalje neosporno prevladavaju. Misticizam XIV. stoljeća produžava se
i nalazi u Oponaš anju Krista svoj najpotpuniji izraz. Veliki flamanski ili valonski slikari, u Nizozemskoj,
kao š to su Van Eyck, De la Pasture101 i Memling, samo su genijalni nastavljač i većstanje š kole. I
napokon, kad se oko 1450. pojavljuje ono golemo otkrić e š tampanja, nitko ne predviđ a, njegovu
buduć nost. Gutenberg uopć e nije slutio buduć u moć š tampe. Imao je pred očima samo to, da
uč enjacima i studen tima dade jeftinije rukopise. Njegovo je stajališ te bilo, tek stajališ te običnog
industrijalca, i to je tako istinito, da su talijanski humanisti u poč etku osjetili samo prezir prema
otkriću, koje je kako im se č inilo, jeftinoć
om i mehanič kim obiljež jem, svojih proizvoda samo ruš ilo
veličanstvo i dražmisaonih djela.

Prema tome, čak i po onom najtrajnijem i najznač ajnem, po onom najljepš em i najsnaž nijem, što nam
je to doba dalo, ne vidi se, da se ono ma u čemu suprotstavlja proš losti. Pa ipak, premda je oč ito, da
se ono pretež nim dijelom nadovezuje na nju, nije niš ta, manje istinito, da se ono od nje dijelom, i
razlikuje. Kao i u Italiji, i to jošprije nego š to se moglo osjetiti njezin razvoj, ž ivot i tu poč inje
izmicati dojmu tradicije. Srednjovjekovni asketski moral gubi ovdje kao i ondje svoju vlast nad
duš ama. Opadanje strogosti u obič ajima i prevlast svjetovnih interesa nije u XV. st. niš ta manje
upadna pojava u sjvernoj Evropi, nego u Italiji. Što god je kultura naprednija, to je ova pojava oč itija,
Nizozemska pod vlaš ću burgundskih vojvoda, u svom polož aju među Francuskom i Engleskom, od kojih
je prvu iscrpao rat, a drugu su zahvatili unutraš nji nemiri, pruž a, nam usred ratovanja i bogatstva
prizor, koji nas na zanimljiv nač in podsjeć a na Italiju. Na dvoru, kod visokog plemstva, među

101
Nizozemski majstor ROlier de la Pasture poznatiji je kod nas po nizozemskom obliku svoga prezimena kao Rogier van der
Weydell, - Prev.

249
činovnicima i kapitalistima, među zemljoposjednicima ili trgovcima mož emo opaziti onaj nač in života,
koji je po svojim osnovnim obiljež jima upravo onaj, kojim obič no karakteriziramo poč etke Renesanse u
Toskani ili Lombardiji: opć e popuš tanje morala, ljubav prema raskoš i i svečanostima, traž enje
elegancije i udobnosti u privatnim stanovima, profinjen ukus u odijevaanju i sklonost prema
najpleinenitijim umjetnič kiin uživanjima, proš irenost naobrazbe i uljuđenosti. Veoma se jasno razabire
jednako u krilu aristokracije po rođenju kao i u krilu aristokracije po novcu neka vrst mondenog ž ivota,
koji više nema niš ta zajednič ko s konvencionainom udvornć ešću Srednjeg vijeka. Filip Dobri i Karlo
Smjeli š tite umjetnike, okruž uju se slikarima i muzič arima, osnivaju knjiž nice, koje nam onim
ulomcima, š to su se do danas sač uvali, svjedoč e o svojem sjaju. Nizozemski velikaš , De la Grtiuthuse
dao je sebi 1465. u Brugesu sagraaditi prostran i ljubak, dvorac, udobno i veliko boraviš te moć nog
gospodina, koji je u isto vrijeme strastven ljubitelj knjiga, i zaš titnik Coolarda, Mansiona, koji je
nedavno u grad unio š tamparsktu umjetnost. Kancelar Rolin i riznič ar Bladelin naruč uju slike od Van
Eycka i De la Pastura. Dovoljno je sjetiti se divnih krajolika, koji su nesumnjivo pridonijeli uspjehu
belgijske slikarske škole u XV. stoljeć u, pa da se uvjerimo, da otkrić e prirode u to doba nije nipoš to
posve talijansko otkrić e. Isto se mož e reći i o otkriću č ovjeka. Individualni se portret pojavljuje isto
onako istinito naslikan, i isto onako savjesno izrađen kistom Van Eyckovim i kistom Roguera de la
Pasture, kao i perom Castellainovim ili Comminesovim. A ovom posljednjom dvojicom poč inje po
mome uvjerenju, moderna š tampa, koja se, kod prvoga trudi, ma da jošprilič no nespretno da svoje
proizvode ukrasi č arom i prednostima stila, a kod drugoga je ispunja sadrž ninom tako snaž na misao,da
njegove Uspomene mož emo uporediti samo s Milchiavellijevim Knezom.102

Ta »mondenost« obič aja i misli, koju mož emo opaziti oko burgundskog dvora, susreć e se, premda u
manjem stupnju, u Francuskoj, i Engleskoj. Nije li znač ajno, da je prva ljubavnica nekog francuskog
kralja, kojoj povijest zna za ime, bila baš Agnes Sorel? Ne ć emo, dakako, povjerovati, da
srednjovjekovni kraljevi nisu imali ljubavnica. Eduard I. daje jedno leno s namjenom custodiendi
Domino Regi sex damisellas scil. meretrlces ad usum Domini Regis. Ali s Agnesom se kraljeva milosnica
javno pokazuje i postala je neš to drugo nego meretrix. Priznajem; da to ne predstavlja neki napredak
morala, nego bašdokaz, da se njegovo labavijenje zbivalo uporedo s profinjavanjem obič aja. U
Engleskoj je vojvoda od Glocestera (Jacquelinin muž ) izazvao sablazan galantnoš ću svoga života, ali je
isto tako svojom knjiž nicom, koju je ostavio Bedfordu, pobudio divljenje obrazovanih. U tome ima
zametka one »galantnosti«, koja je u najveć oj mjeri suprotna srednjovjekovnoj udvornosti. Ne treba
zaboraviti ni razvoj raskoš ja na dvoru, kojim se uvelike objaš njava bogatstvo Jacqucsa Coeura. Važ no
je uočiti, da su mnogi privatni dvorci nastali u XV. st,. a da ih prije toga nije bilo; tako na pr.
Gruuthuseov dvorac u Brugesu, Coeurov dvorac u Bourgesu, Bourgtherouldeov dvorac u Rouenu. Nema
sumnje da je ljubav prema raskoš ju pridonijela proš irenju potkupljivosti, koja se tako upadno
pojavljuje u političkim obič ajima tadaš njeg vremena, a s kojom se mož emo dovoljno upoznati, ako
proč itamo Comminesa. Ali to raskoš je nije isključivo materijalno, vidjeli smo to po slikama. Ono se
proteže na umjetnost i knjiž evnost. Mislim, da XV. st, treba smatrati trenutkom, kad su svjetovni ljudi
poč eli čitati. Zanimljivo je zapitati se, š to su čitali? Koje su to bile prve š tampane knjige? Kad je
Caxton otvorio svoju š tampariju u Londonu, njegove muš terije, koje su u prvom redu plemići, ali među
kojima je i neki gradski trgovac-sitnič ar, traže od njega prijevode s francuskog i latinskog. On sam
prevodi Eneidu. U prvom redu misli na to, da pribavi lektiru za ljude, koji pripadaju u kategoriju
»noble man«. Dakako, antika je davala samo dio lektire taadaš njeg vremena. Ljudi čitaju sve, bez

102
* Georges Chastlain (1404-1475) bio je služ
beni historiograf Burgundske kuće i jedan od najboljih francuskih proznih pisaca
XV, st. Odlikuje se kić
enim stilom, dao je veoma uspjele opise istaknutih osoba, Djelo mu nosi naslov Kronika, a obuhvać a
doba od 1420-1474,

Philippe de Commines, (oko 1447-1511) također je francuski kronič ar. Bio je povjerljivi savjetnik Louisa XI. i č
lan regencije
za vrijeme malodobnosti Louiseva sina Karla VIII. Napisao je Uspomene Memoires), u kojima je dao niz sjajnih portreta, u
prvom redu portret Louisa XI. Piš
e veoma ž ivim, jasnim i osobnim stilom. – Prev.

250
izbora i lakomo. Stara herojska knjiž evnost sastoji se od obič nih romana. A sad ljudi gutaju i Moralne
pouke, i Zlatnu legendu, i Izreke filozofa i Viteš ki red i t. d, Štampa nije stvorila sklonost č itanju, ona
je starija od štampanja, ali je ono ubrzalo njezino proš irivanje. Da li bi bilo suviš e, kad bismo rekli, da
je aristokracija prvi put poslije Karla Velikog opet poč ela č itati? Ali velika razlika prema vremenu Karla
Velikog i Srednjem vijeku sastoji se u tome, š to je kultura, koju su ljudi sada sticali, bila potpuno
laička.

Crkva nije u tome ničim sudjelovala. Zanimanje za intelektualne vrijednosti očito se u svijetu budilo.
Eduard IV. se zanimao za Caxtonov prijevod Cicerona, a prijevod Viteš kog reda posveć
en je Richardu
III. Louis XI. je u Francuskoj š
titio poč
etke š
tamparstva. Burgundski vojvoda i Margareta od Yorka, kao i
grof Rivers, vojvotkinja Margareta od Somerseta i mnogi drugi, bili su prave mecene.

Nema sumnje, da se svim time izraž ava žeđza uč enjem, koja ž eli da se utaž i, i buđenje, premda,
priznajem, nesvijesno, ali ipak neosporrno buđenje radoznalosti, koja ž eli da vidi i preko preuskih
granica, u koje su je dotad tradicije pojedinih kasta kao i vjerske tradicije zatočile. U početku XIV. st.
je Maerlant103 jošsmatrao dobrim, da laicima dade samo djela »sveć enič ke naobrazbe«. Sada se
međutim ljudi od nje okreć u. Sva ta laička književnost ž ivi i razvija se izvan crkve. Uostalom, ona je
plodnija, a manje lijepa. Samo retorici nastoje postići umjetnič ku vrijednost.

Čini mi se, da je bitno to, š to se za književnost kao i za umjetnost formira publika. Umjetnici, koji
daju svoja djela na području likovnih umjetnosti, veliki su umjetnici. Naprotiv, gotovo svi su pisci
trećerazredni. Mislim, da je to moguć e objasniti, koliko je uopć e mooguć e objaš njavati književne
stvari. Sve su, naime, književne vrste bile mrtve. Imamp pred sobom presahlu književost, kao š to
krajem XVIII. st. imamo prež ivjelu knjiž
evnost. Da li se mogla obnoviti sama od sebe? Tko bi to mogao
reći? U svakom sluč aju, poticaj je došao izvana, iz Italije, a bio je snažan i neodoljiv. Sve se povelo za
tim utjecajem, pa čak i umjetnost, koja se pokorila modi i počela se talijanizirati. Ta pojava podsjeć a
na romantizam u početku XIX. st.

Renesansa počinje ovladavati krajem XV. st. Prije svega u svim umjetnostima, osim muzike, a pritom
ima bitno talijansko, a ne anntičko obiljž je; isto onako, kao š to je prodor gotike u Evropu imao u biti
francusko obiljež je. Ali treba uoč
iti jednu simptomatič nu č injenicu. Gotiku je izvan Francuske proširila
crkva. A ovdje, naprotiv talijanska se renesansna umjetnost š iri posredstvom profanih umjetnosti, a u
crkvu će prodrijeti tek nakraju. Nju pomaž u velikaši i kraljevi. Franjo I. doveo je Leonarda da Vincija
na svoj dvor. Vilim de Cleves i Margareta Austrijska uč inili su je modelom u Nizozemskoj. Zar nisu prve
građevine u novom stilu na tlu Francuske dvorci uz Loiru? Ukratko, nova orijentacija ukusa po svom je
podrijetlu potpuno profana i svjetovna.

To se isto ne mož e reći o intelektualnom utjecaju, koji se mogao ostvarivati samo posredstvom
latinskog, i koji je, za razliku od umjetnosti, bio, više antički nego talijanski. New learining, kako, to
kaž u Englezi, bio je izravni povratak antici, nastao oč ito pod utjecajem humanista, ali se ipak nije
podvrgao njima. Na sjeveru je dakako bilo humanista, a u prvom redu pjesnika, kao š to je bio Pierre
Gilles i pisac Basia, Jean Second, od koga preko amsterdamske Certaman poeticum Haftianum vodi
izravna linija sve do danas. Longolius i de Malines pripadaju istoj školi. Ali veliki pisci joj ne pripadaju.
Ni Retichlin u Njemač koj, ni Colet i Morus u Engleskoj, a ni Erazmo, koji je najveć i od svih. Na njih
antika manje djeluje svojom formom, a viš e im oslobađa misao. Ona je spaš ava od skolastičke
tradicije, i to ne samo u pogledu klasič nog jezika, koji oni smjesta usvajaju; nego i uz pomoćnovog
stajališta, što ga oni zauzimaju. Erazmov, spis Miles Christianus mož emo ovdje navesti kao njihov

103
Jakob van Maerlant (1230/40 - oko 1300), nizozemski pjesnik. Najprije je pevodio i imitirao francuske romane, a zatim je
pisao vlastita didilktič
ka djela, veoma zanimljivo za upoznavanje tadaš
njeg vremena.- Prev.

251
program. Š to se to i opet javlja u njemu? Laič ki duh! Nipoš to protuvjerski duh! Naprotiv! Ali pisac
smatra vjeru samo moralnim bodrenjem, koje je namijenjeno poš tenu č ovjeku. Ideal viš e nije
asketizam, nego građanski život sa svim svojim duž nostima. Nekad se ž ivot smatralo nečim sporednim,
gotovo podnooš enim protiv volje, a sad on postaje bitno. Otuda potječ e kod Erazma ona borba
sarkazmom a kod Ulricha von Huttena one psovke protiv redovnika i magistri nostri (Epistolae
obscurorum virorum, 1515). Ali na tom se osniva i cio plan buduć ih reformi, napose pedagoš kih
reformi, te ć e svećeničke š kole zamijeniti novim š kolama, u kojima ć e se djeca odgajati njegovanjem
lijepe knjiž evnosti i gdje ć e »uljudnost« nać i svoje mjesto u odgoju, koji ne ć e pripremati za
samostan, nego za ž ivot. Erazmova Adagia, objavljena 1500., izvrš i1a su pedagoš ki utjecaj, koji se
mož e uporediti samo s utjecajem Emila Jean-Jacquesa Rommseaua. U Renesansi se š kola prvi put
pojavljuje kao ustanova, namijeenjena kulturi duha. Mož e se reći, da se na shvaćanje š kole, š to su ga
stvorili sjevernoevropski humanisti, nadovezuje sveukupna organizaacija nastave sve do naš ih dana.
Cilj joj je slobodni razvoj ličnosti. A to je, dakako, nametalo borbu protiv metoda i asketizma crkve,
koja je najzad morala logič no dovesti do načela »radi š togod hoć eš« Theleinske opatije.104 I Motrus i
Erazmo izjasnili su se protiv redovniš tva, asketizma, svećeničkog celibata, š tovanja svetač kih moć i, i
njihovo je shvać anje, treba to nazvati pravom riječ i, smjeralo da krš ćanstvo postane philosophia
evangelica. Ali oni idu joši dalje, ne namjeravaju izmijeniti samo crkvcnu tradiciju, nego i cijelu
druš tvenu tradiciju, pa ako mož emo uporediti Adagia s Emilom, smijemo uporediti i Moriae encomium
(Pohvala ludosti) s Utopijom i Socijalnim ugovorom. Duh Renesanse na Sjeveru, oč ito je
revolucionaran, ali je on to isključivo po imenu i zadovoljava se time, dei se izrazi u fikcijama, koje je,
Rabelais sintetizirao u svome djelu Gargantua. On ratuje samo protiv crkve. Državu š tedi, očekujući,
da ć e napredak prosvijeć enosti dovesti njihove nazore do pobjede.

Zbog toga sve druš tvene snage maze humaniste, kao š to su mazile i filozofe prije Francuske revolucije.
Nema sumnje, da one vide samo igru duha u Utopiji (l516), u kojoj im Morus pokazuje druš tvo,
osnovano na vjetskoj toleranciji, opć oj naobrazbi, zajednici dobara i obaveznom radu. One uzimaju u
obzir samo strijele odapete protiv redovnika i skolastika. I zaista, bašsu one uzrok izvanrednog
uspjeha, š to ga je postigao Moriae encominum(1509), najčitanija knjiga tadaš njeg vremena. A u tom
nema niš ta čudno ga. Zar Morus ne proglaš ava isto kao i Erazmo superiornost svjetovnog ž ivota nad
samostanskim? Njihov ih optimizam navodi, da vjeruju u preobrazbu svijeta. Zar nije Vives105 htio da
učenici obiju u ruke Colloquia106 zajedno s Utopijom? Ako to vlade, pa č ak pape i kraljevi odobravaju, a
s njima i svi visoki službenici, događa se to zato, š to se oni čuvaju da ne govore o politici. Njihovo je
drž anje potpuno jednako Voltairovu drž anju. Da bi prosvijećenost pobijedila, njima je potrebna jaka
vlada, koja ć e imati autoritet, nadmoćan i pojedinim strankama i crkvi. Oni su kao i svi intelektualci,
preš utno pristalice »inteligentnog despota«. Revolucija, o kojoj oni maš taju, treba da se izvrš i odozgo;
jer oni u biti očekuju, da će je izvrš iti, nauka i razum. Nema sumnje, oni ž ele rasprostrti njeezina
dobroč instva na cijelo č ovječ anstvo, ali poč eti treba od vrha, a š to se tiče sredstava za njezino
ostvarenje, oni se oslanjaju na druš tveenu aristokraci]u, da bi postigli vladavinu intelektualne
aristokracije. God. 1517. Jeronim Busleyden po Erazmovu, savjetu u Louvainu osnovao »Kolegij Triju
Jezika«, kome je postavio kao cilj, da na temelju poznavanja triju uobičajenih jezika, (latinski, grč ki,
hebrejski) primijeni filološ ku metodu na Sveto pismo, bez obzira na svaku pozitivnu teologiju. Neš to
poslije toga Franjo I. je u Parizu osnovao »Colllege de France«~i dodijelio mu stalnu pomoć . Wolsey je
u istome cilju osnovao u Oxfordu »Cardinal College« (kasnije »Christ Church«). Henrik VIII. je isto tako

104
Thelemska opatija je neka vrst općine epikurejca. koju je izmislio Rabeelais i opisao u svom djelu Gargantua. Taj naziv
pretvorio se upotrebom u pojam, koji označ ava mjesto, gdje se bezgranično už ivaju najprofinjenije radosti - Prev
105
Vives ,(1492~1540), španjolski humanist, Erazmov prijatelj, profesor prava
i teologije u Oxfordu.-Prev.

106
Erazmovo djelo, obj. 1518., upereno protiv mra č
njaš
tva, neznanja, praznovjerica, redovniš
tva, zaostalosti, i drugih
poroka tadaš
njeg vremena. - Prev.

252
pomagao heleniste i novotare, kao š to je to u Francuskoj činio Franjo I. Kad je 1514. izbio Reuchlinov
sukob Kelnskim sveuč iliš
tem, u vezi s miš ljenjem, što ga je Rim izrekao o
židovskim svetim knjigama, u prilog Reucllina izjasnili su se car, kardinal-biskup Gurka, izbornik saski
bavarski vojvoda, markiz Badena, a i papa je jasno izrazio svoju sklolnost primoravš i Keln da šuti.
Uzalud su se dominikanci uzbuđ ivali i vikali o herezi; svijet im je odgovarao samo prezirom. Golema
zgrada skolastike č inilo se da ć e bi ti sruš ena, kao i toliko gotskih dvoraca, koje su pregrađivali u
suvremenom stilu. Uspješ no se odraž avala samo u Š panjolskoj, gdje je Renesansa postojala samo
formalno, dopuš tajuć i da se katolički duh i dalje sačuva.

Svagdje se drugdje čini, da se u onih dvadeset godina, š to su protekle od kraja XV. st. do pojave
protestantizma107 stao rađati novi sviijet. Sve što je snaž no, mlado i č ilo okreć e se protiv proš losti.
Društveni autoriteti nisu mož da nikad tako slož no i jednoduš no pomogli neki idejni pokret. Činilo se
kao da među njima uopć e nije bilo konzervaativaca. Sve pokreć e razvitak u istome smjeru: vlast,
društvo, moda, politič ari, žene, umjetnici, humanisti. Ljude je obuzela neka groznica, radost i
bezgranično pouzdanje. Bilo je to oslobođenje od autoriteta, neometana skitnja po slobodnu zraku,
išč
eznuć e monopola u nauci i njezina predaja druš tvu. A ta nauka, koja izvire iz č
iste antike, utoliko je
zavodljivija, š
to istupa zajedno s ljepotom, pa se, da se toko izrazimo, stapa s njom.

Onaj neki rimski patriotizam, koji je mnogo pomogao uspjehu Renesanse u Italiji, ne postoji na
Sjeveru. Ondje je antika viš e uzimana sama po sebi, kao izvor ljepote i mudrosti. Mož da su je ondje
prihvaćali s manje ljubavi, ali je ulijcvala dublje poš tovanje. A osim toga, bolje se osjećala njezina
oslobodilač ka snaga, jer u Italiji nije skolastika-vladala tako neogranič eno kao na sjeveru Alpa. Zbog
toga je š tovanje antike u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj agresivnije nego u Italiji. Usvojivši klasični
latinski, humanisti na jugu ž ele samo nastaviti ondje, gdje su prestali stari; naprotiv, humanisti na
Sjeveru sretni su, š to time proglaš avaju petpun prekid s magistri nostri, Barbarstvo, š to ga oni; nema
sumnje s nepravom, predbacuju sveuč iliš
nom iskolastičkom latinskom jeziku - zaboravljajući da je to
umjetni, znanstveni jezik, savrš eno prilagođen svome cilju - čini im se da odaje barbarstvo, surovost i
besmislenost onih ideja, koje izraž ava. Uostalom, oni uopć e ne napadaju srednjovjekovnu filozofiju:
ograničavaju se na to, da je preziru. Po njihovu miš ljenju, sve treba učiniti iznova. Treba preraditi
cijelu teologiju polazeć i od prouč avanja svetih tekstova. Veliko Erazmovo djelo je grč ko izdanje Novog
zavjeta s latinskim prijevodom i opš irnim objašnjenjima. A š to se tiče morala, on ostaje na kršćanskoj
osnovi, ali mora bi ti prerađen i prilagođen potrebama laič kog ž ivota.

Kad govorimo o racionalizmu Renesanse, treba da se dobro razuumijemo. Ona nije preš la granicu
zdravog razuma. Sloboda misli, š to je ona traž i od čovjeka, zaustavlja se pred velikim vjerskim i
filozofskim problemima. Njezino stajališ te je posve ljudsko i zemaljsko. Pitanje, sudbine i podrijetla
svijeta ona sebi ne postavlja, nego prihvaća krš ćannsko shvać anje. Njezina, filozofija ne prelazi
područ je praktič
nog morala i politike, i opće poznati nazori starih mislilaca u tim pitanjima čine joj se
posljednja riječ mudrosti. Preko granica vidljivog svijeta ona je posvema pripravna da prizna
postojanje mistič kih i demonskih snaga. Prilič no je zanimljivo konstatirati, da se ona javlja u isto
vriijeme s pojač anom upotrebom magije i da je ona bez ikakva prosvjeda prisustvovae počecima onih
ogavnih parnica protiv vješ tica, koje nikad ne smijemo smetnuti s uma, hoćemo li točno ocijeniti
mentalitet modernih vremena.

Renesansa dakle ne donosi slobodnu misao u današ njem smislu te riječi, nego ono, što bismo mogli
nazvati intelektualnim i moralnim liberalizmom. Ali kad govorimo o liberalizmu, izrekli smo i pojam
»individualizam« sigurno je, naime da je jedna od najneospornijih posljedica renesanse to, da je ona
srednjovjekovnu socijalnu koncepciju, po kojoj je svijet izgrađen u obliku hijerarhije među sobom

107
Luther je izvjesio svoje teze 1517.

253
strogo različitih klasa, od kojih svaka ima svoju vlastitu funkciju, svoja prava, i dužnosti, zamijenila
idejom, da su vrijednost i ugled potpuno osobne stvari, koje pripadaju pojedinom č ovjeku ne na
osnovu njegova rannga, nego na temelju njegovih zasluga. Veoma je zanimljivo uočiti, da Renesansa
time postavlja na zemlju ono, š to je crkva pridržala nebu. Jer ako je crkva priznavala i odobravala
nejednakost kao rezultat zemaljskih odnosa, ona, naprotiv, vječ no spasenje stavlja u isključivu
zavisnost od osobnih zasluga, pa ć e tako svaki pojedinac, bez obzira kakav mu je polož aj na zemlji,
postići pred bož anskim sudom i u vječnom ž ivotu ono, što je zasluž
io. Možda je zaista vrijedno da to
uoč imo. Zar to ne dokazuje posve oč ito, da su porivi, koji nadahnjuju Renesansu, u biti bili laički i
svjetovnjački?

Ali istaknimo smjesta, da je liberalizam Renesanse aristokratski liberalizam. On nipoš to ne proglašava

čovjekova prava, nego samo prava ljudi, koji su, kako to kaže Rabelais »liberes, bien nayz, bien
instruictz, conversans en compeignies honnestes« (slobodni, blagoorodni, obrazovani, koji znaju
razgovarati u dobrom druš tvu). Ukratko, njezin je ideal vir bonus dicendi peritus iz antičkog doba; to
će biti »čestiti č
ovjek«. gentleman modernih vremena. Njoj se povlastice po rođenju č ine besmislene,
ali ona zato utoliko energič nije zahtijeva povlastice na temelju kulture duha. U tom pogledu njezino je
stajalište veoma nalik na stajališ te antike. U tom smislu je Rousseauov govor o umjetnosti i
knjiž evnosti, koja razara jednakost, protest protiv druš tva, kakvo je stvorih Renesansa. Suprotnost
između slobodnog č ovjeka i roba ona je obnovila i uspostavila u obliku suprotnosti između obrazovanog
i neobrazovanog č ovjeka. Prema »mehaničkim zvanjima« ona osjeć a samo prezir, i ona predrasuda ti
korist slobodnih zanimanja, koja je živa joši danas, potječe iz njezina vremena. Nema sumnje, da je
ona velikim dijelom odgovorna za nehaj prema sudbini pučkih klasa, koji je karateristič an za moderna
vremena. U tom su moralne ideje sigurno imale isto tolik udio kao i ekonomski interesi
zemljoposjednika i kapitalista.

Gledajuć i na pojave iz daljine, sigurno je, da druš tvo, kakvo se razvilo od poč etka XVI. st., pod
utjecajem Renesanse, pruž a manje veličanstven prizor, nego srednjovjekovno druš tvo, kojim je
vladala, koje je obrazovala i nadahnjavala crkva; druš tvo sa svojom hijerarrhijom klasa, koje su među
sobom podijelile druš tveni rad, podvrgle pojedinca zajednici, kojoj on pripada, ali se ipak sve
nadahrijuju istom vjerom i istim krš ćanskim idealom. Ali š to se tu mož e? Neprekidni razvoj ž ivota
podrovao je temelje velič anstvene zgrade; krajem XIV. st. ona se naginjala većna svim stranama i
Renesansa je samo ubrzala njezinu neizbjež ivu propast. Organsko jedinstvo, koga nema u modernom
svijetu, bit će uostalam, nadoknađeno čudesnim poletom, š to ga pobuđuje i održ ava oslobođenje misli
i akcije. Da bismo pravedno ocijenili Renesansu, ne treba zaboraviti, da se umjetnost i knjiž evnost svih
naroda puna, tri stoljeća razvijala onim smjerom, kojim ju je ona uputila. Vraćajuć i se uz tok razvitka,
stići ćemo do nje. Naš u bismo, kulturu mogli uporediti s rijekom, koja je plovna samo od onoga
mjestao gdje je pretok iz antike svoje vode izmiješ ao s njezinima. Nema sumnje, rijeka dolazi iz
mnogo veće daljine, ali su nam njezina gornja
područ ja pristupač na tek veama teš ko, da bismo se uputili onamo, potrebno je izvrš iti napor i
naviknuti se na njihov izgled, da bismo ih mogli razumjeti. Tek je proš lo jedno stoljeće, otkako su ljudi
prestali prezirati Srednji vijek. Ali usprkos reakciji, koja se pojavila njemu u prilog, on je predaleko
od nas, da bismo ga mogli zaista intimno uplesti u svoj ž ivot. Neogotika1108 je većinom samo, oblik
ispunjen idejama i tendencijama, koje su ustvari veoma moderne. Renesansa nas naprotiv još uvijek
okružava sa svih strana. Njezino je pokuć stvo tek jučer poč elo nestajati iz naš ih stanova. Usprkos
divnoj snazi današ nje umjetnosti, drž ave jošuvijek novč ano pomaž u Rimske škole, a naš i ateneji, liceji
i naše gimnazije sama su nastavak latinskih š kola iz XVI. st. Isto tako potječ e iz Renesanse i napredak
nauka, koje su dugo ostale bez utjecaja na povijest, ali su u tiš ini sakupljale svoja nova znanja, koja
će krajem XVIII. st. poč eti da ubrzanim slijedom svijetu daju otkrić a, koja će poznavanjem prirode
preporoditi misao i napretkom tehnike ustostruč iti učinak ljudskog radnog napora.
108
Ovim se aludira na neogotičku arhitekturu, koja je osobito prije Prvog. svjetskog rata cvala u Belgiji

254
Uostalom, Renesansa nije ni izdaleka tako uspješ no djelovala na kulturu, kako se č inilo da to prve
njezine godine naviješ taju. S njom će se bašu trenutku, kad je počinjala određivati smjer duhovnog
razvitka, sudariti joši druga snaga, moćnija od nje same; bila je to vjerska reformacija. Dvostruko
djelovanje tih dviju, kadš to udruženih, a već
inom među sobom suprotstavljenih snaga odredit ć e
sudbinu modernog svijeta.

255
DRUGO POGLAVLJE

REFORMACIJA

I. LUTERANSTVO

Papinska pobjeda nad koncilima sač uvala je crkvi njezino monarhijsko ustrojstvo, ali ona nije mogla
vratiti i nije vratila Svetoj Stolici prevlast u Evropi, koju je ona izgubila u vrijeme Bonifacija VIlI. Pio II,
uzalud je 1460. sveč ano podsjećao katolič ke vladare na njihovu podlož nost prvosveć eniku; oni su i
predobro znali, da ta tež nja više nije u skladu sa stvarnoš ću, pa uopće nisu smatrali korisnim da
prosvjeduju protiv nje. Premda mu je poš lo za rukom da privoli Louisa XI. da povuč e pragmatičku
sankciju, bilo je to tek zadovoljenje njegova samoljublja. Kralju je ta susretljivost pribavila naslov
»veoma krš ćanskog kralja«, a on je zapravo bio sretan, š to se time oslobodio jamstava, kojima je
pragmatika okruž avala izbore biskupa. Smjesta se pož urio da se okoristi njihovim nestankom i da
francuski kler tješ nje podvrgne svome utjecaju. U Engleskoj, u Š panjolskoj, u Burgundskoj drž avi,
ukratko svagdje, gdje je monarhijska vlast bila moć na, Rim je nije mogao spriječ iti, da po svojoj volji
ne raspolaž e najviš im crkvenim dostojanstvima, pa se zadovoljavo samo znakovima poš tovanja, koje
joj ta vlast neš tedice iskazuje, uz uvjet, da je on puš ta da radi kako ju je volja. Ugled Rima tako naglo
opada, da svijet gotovo uopće ne sluš a njegove opomene, da se naoruž a protiv Turaka. I nema sumnje,
da se ona bijedna nemoćš to ju je Evropa pokazala pred tim barbarima, u prvom redu objaš njava
suparniš tvima, ljubomorom, raznorodnim i suprotnim interesima pojedinih drž ava, ali se ipak ne
mož emo uzdrž ati, da to ne smatramo ti isto vrijeme i posljedicom nehaja prema poglavaru crkve. Na
glas Urbana VI. krš ćanstvo se oduš evljeno podiglo protiv sirijskih muslimana, koji ga uopć e nisu
ugrožavali; a na glas Pia II. svijet je usprkos neposrednoj opasnosti ipak ostao beš ćutan. On je i ne
pomakavš i se promatrao Petrova nasljednika, kako sam uzima križi izdiš e od boli i umora u Ankoni, u
trenutku kad je 1463. ukrcavao da otplovi u sveti rat na Venecijanskom brodovlju, koje je ž urno
pobjeglo kuć i, kad se doznalo za njegovu smrt.

Papinstvo je odsad politička snaga jošsamo u Italiji, a i tamo mn ogo zaostaje za Venecijom, za
napuljskim kraljem, Medič ejcima i kuć om Sforza. Da se održ i, ono mora velik dio prihoda, š to ih izvlači
iz kršćanskog svijeta, potroš iti u korist svoje svjetovne vlasti. Zbog toga se č esto č ini, da je njegov
duhovni primat nad, katolič kim svijetom podređen njegovim teritorijalnim interesima. Čini se, da u
papinoj osobi svjetovni vladar č esto pobjeđuje prvosveć enika, ato se događa utoliko prije, š to sad tiaru
dobivaju isključ ivo Talijani. Hadrijan V. (1521-1523) bit će posljednji prekoplaninski Papa. Papiristvo
se talijanizira i time donekle izmič e upletanju velikih sila, ali im u isto vrijeme postaje i viš e tuđe
usvajajuć i nacionalna obiljež ja, koja su u priličnom neskladu s njegovim ekumenič kim poslanjem. Zbog
toga nije nimalo č udno, ako se u krilu kurije strahovito razvio nepotizam. Svaki se papa koristi svojim
dolaskom na prijestolje, da osigura buduć nost svoje porodice i svoje politike uvodeći š to je moguće
veći broj svojih rođaka u Sveti kolegij, bez ikakve brige o njihovim sposobnostima i o ž ivotu, š to ga
vode, većsu i avinjonske pape povrijedile mnogo pobož nih duš a. A što da se tek kaž e o papama iz XV.
st.? Oni č ak i usred onog renesansnog svijeta, naviklog na krajnju raskalaš enost dvorjanskog ž ivota,
pobuđuju sablazan. Treba se vratiti sve do X. st., do vremena Teodore, Marosije i Ivana XII, pa da
susretnemo moralno rasulo, koje se mož e uporediti s prilikama u Rimu za vrijeme Aleksandra VI. (1492-
1503), pa č ak i za Julija II. i Lava X. A pored toga jošfeudalna surovost pružala im je u X. st. ispriku,
koju krajem XV. st. ne mož emo navesti njima u prilog. Pomislimo samo, kakve je dojmove morao
ponijeti vjernik odlazeć i iz glavnoga grada krš ćanstvn u vrijeme, kad je u njem bilo 6800 bludnica
(1490) i kad su pape i kardinali javno isticali svoje ljubavnice i priznavali svoju nezakonitu djecu
obogać ujuć i ih na račun crkve, Zaista je suviš e, da je čovjek, kao š to je bio Borgia mogao sjesti na
prijestolje Svetoga Petra. Bolno je ono pretjerano nesuglasje, između onoga, š to je papinstvo bilo i
onoga, š to je trebalo biti, pa biismo ž eljeli da mož emo nać i više vjerske iskrenosti u zaš titnicima

256
Bramantea, Rafaela i Michelangela. Kako god je Renesansa u Rimu vrijedna divljenja, u njoj ima neš to,
što vrijeđa kićenost, š to ju je ona nametnula prijestolnici katoličkog svijeta, učinila ju je previš e
tuđom Rimu velikih srednjovjekovnih papa. Nasljednici, Inocenta III. i Boniifacija VIII. tako su prožeti
novim duhom, da viš e ne poš tuju tradicije, kojima ipak zahvaljuju i ono malo utjecaja na svijet, š
to se
jošsačuvao. Čini se gotovo, da je crkva za njih samo sredstvo, kojim ž ele afirmirati svoju osobnu
velič
inu; i daje onim mnogobrojnim spomenicima i umjetnič kim djelima mnogo viš e namijenjeno da
uzveličaju njihovu vlastitu slavu negoli Kristovu.

Ni crkva ne udovoljava svome vjerskom poslanju, nimalo viš e nego pape: neuspjeh koncila
ispunio ju je nezadovoljstvom i obeshrabrio, pa se prepustila apatiji i prilagodila zloupotrebama i
mlitavosti, koje je njihova neuklonjivost, činilo se, opravdavala: Visoko svećenstvo popunjalo gotovo
isključ
ivo iz redova š tićenika kurije ili s vladarskih dvorova-pa je bilo potpuno svjetovnjačko. Već ina,
biskupa dobivala je sveć enički red : ako ga je uopće dobivala - tek u trenutku kad bi zauzimali
biskupsko sjedište, pa je to očito bilo samb formalnost, koja ih gotovo nimalo nije smetala, kako to
potvrđuje način ž ivota većine njih. Jednima je ovladao ukus tadaš njeg vremena pa su se, oduš evljavali
humanizmom i smatrali svojom č aš ću, da š tite umjetnost. Drugi su se opet bavili politikom, pa viš e
borave na dvoru nego u svojoj dijecezi. Gotovo svi vode rastroš an i veseo život, love, piju i zabavljaju
se. Dakako, ni njihovi apostoli nisu ništa bolji.

Njihove su prebende u pravilu rezervirane za mlađe sinove porodica, koji već inom uopć e ne
uzimaju svećeničke redove, ne nose sveć eničko odijelo, jedva da prisustvuju vjerskim obredima i javno
uzdržavaju prilež nice. Župnici se najč ešće zadovoljavaju samo time, da ubiru prihode sa svoje ž upe, a
upravu njoj ne prepuš taju vrš iocima duž nosti uz plaću najmanjim prihodom (portio congura), od koga
jedva mogu živjeti, pa su okruž eni prezirom svojih ž upljana zbog svoje bijede i moraju sve pretvarati u
novac, da bi se održ ali na ž ivotu bez milosti iskoriš tavati rođenja, ž enidbe i sprovode. A š to se tiče
samostana ,njihova je dekadansa utoliko jadnija, š to bi se ,od njih, s punim pravom moglo oč ekivati
više žara, više strogosti ili više naobrazbe. Može se ustvrditi, da u početku XVst. svi oni ž ivotare u
naviklom i makinaJ.nom ispunjavanju svojih propisa. Zaista pobožne duš e, koje ondje jošuvijek traž e
utočište, osjećaju se nelagodno u druš tvu ljudi bez ikakva ideala, koji od samostana traž e samo miran,
udoban i osiguran ž ivot. Samo jošdominikanci razvijaju neku aktivnost. Ali -buduć i da je djelo
skolastike završeno, mogu iskciriš tavati jošsamo područ je inkvizitorske djelatnosti, a ako nije bilo
hereza koje bi trebalo suzbijati, oni se revnosno bave demonologijom. Dva pripadnika njihova reda
objavili su 1487. u Strassbourgu Malleus Maleficarum, odvratni zbornik zlodjela i sramotnih postupaka
vještica.

Takvo je sveć enstvo moralo uzbuditi javno mnijenje. Bila je preočita suprotnost između njegovog
vladanja i poštovanja, što ga je za sebe zahtijevalo, te povlastica, koje je uživala, i prihoda, kojima je
raspolagalo. Aristokracija ih je prezrela zbog njihove prostote i neznanja, a građanstvo je negodovalo
zbog njihovih financijskih ili sudbenih imuniteta. Vlade su već poč ele poduzimati mjere protiv
pćavanja zemalja mrtve ruke i uplitanja crkvenih sudova u građanske sporove.

Ali je vjera ipak ostajala netaknuta. Čini se, da još od XII. st. nikad nije bilo tako malo
heretika,kao za onih pedeset godina š to su prethodile protestantizmu. Viklifizam u Engleskoj i
husitizam u Češ koj gotovo su se posve ugasili. Ali bašto je dokaz vjerske mlakosti, koja je ovladala
duš ama. Nitko ne istupa iz crkve, nitko na to i ne pomiš lja i ali se vjera pretvorila u naviku, u životni
propis; pa se ljudi mnogo više drže njegovih obreda, negoli njegova sadrž aja. Na tom se osniva uspjeh
indulgencija (oprosta), što ih je papinstvo, buduć i da je, uvijek bilo u nestaš ici novca, privoljelo da
raspisuje u svakoj pogodnoj prilici. Nema sumnje, da su oni, koji su ih kupovali, zaboravIjali da je
pokajanje neophodno potrebno da ti oprosti budu djelotvorni, pa su naprosto izmiš ljali da kupuju
osiguranje protiv opasnosti, kojoj se mož da izlažu li budućem ž ivotu. Dakako, svi ne misle tako. Još

257
uvijek ima gorljivih i pobož
nih duša kojima je vjera neophodna potreba. Ali one traž
e zadovoljenje tih
potreba najčeš će izvan redova crkve u individualnom misticizmu.

A i misticizam je u poč etku XV st. mnogo manje proš iren negoli sredinom prethodnog stoljeć a.
Opć i razvoj ideja suviš e mu je suprotan. Uporedo s time, kako su se š irile renesansne tendencije,
najbolji duhovi sve više smatraju religiju ne toliko uvodom u božanski život, koliko moralnim uč enjem.
Ideal čovječ nosti, kako ga shvać aju Erazmo, Morus i Vives, nesumnjivo je prož et kršćanstvom, ali je to
bilo kršćanstvo ako se smijemo tako izraziti prilagođeno potrebama zemaljskog ž ivota. Otuda potječ e
njihova ravnoduš nost prema asketizmu i tradicionalnoj teologiji. Njih prilič no malo, muč e dogme, i
krepost im se sigurnim čini najviš im oblikom pobož nosti, Uostalom, premda oni energič no napadaju
redovnike i ne skrivaju svoj prezir prema skolastič kom moralu, oni pomno paze, da ne prekinu s
crkvom. To su katolici koji doduš e zadaju prilično mnogo briga, ali su ipak katolici; visoko sveć enstvo,
dvorovi pa i sam papa ne skrivaju svoje simpatije prema njima. Oni se nadaju da ć e bez buke, bez
krize, prostim utjecajem š to će ga izvrš iti razvoj ideja, zdrav razum,i naobrazba, kao i uz pomoć
druš tvenih autoriteta ostvariti vjersku reformu, punu takta š irokogrudnosti i tolerancije.

Taj će lijepi san potrajati samo trenutak; bio je povrh toga i neostvarljiv, jer protuasketsko
kršćanstvo humanista nije imalo niš ta zajednič ko s krš ć
anstvo crkve, pa bi, da je to vrijeme dopustilo,
neminovo doš lo do prije loma između njima. Teolozi, koji su se pobunili protiv Erazma, vidjeli su to
veoma jasno, i ako im je papa naredio da uš ute, učinio je to samo zato š to je bio pretjerano
oduš evljen renesansom, pa u prvom trenutku nije opazio opasnost. Visoko se svećenstvo isto onako
ulagivalo erazmovcima, kako se francusko plemstvo krajem XVIII. st. ulagivalo filozofima. To se
sveć enstvo nije isto tako nadalo vjerskoj revoluciji, kao š to se ni francusko plemstvo nije nadalo
politička. I zaista, niš ta nije omogućavalo da sc provala luteranstva predvidi. Nema sumnje, poslije
bijednog završ etka Bazelskog koncila, Njemač ku je ogorčavalo muklo nezadovoljstvo s papinstvom.
Predbacivali su mu da suvereno raspolaž e najvišim crkvenim dostojanstvima i ne pomiš ljajuć i na to da
takav pastupak Papinstvo nije bio izravna posljedica njegovih zlih namjera prema njemačkoj naciji
nego rezultat anarhič nog ustrojstva Carstva, koje je isključ ivalo svaku moguć nost da se, i u Njemačkoj
crkva podvrgne drž avi, kao š to je to bilo u Francuskoj, Engleskoj, ili u Španjolskoj. Humanisti su
također poveć avali to nezadovoljstvo; zapadali su u bjesnilo, kad bi čuli gdje Talijani sjeverne narode
krste barbarima, pa su se iz samoljublja na klasič nom latinskom hvalili š to su potomci onih Germana,
koji su se nekoćpobjedonosno oduprli ambicijama Rima. Iz njihova pera, u prvom redu iz pera Ulricha
von Huttena, proisteklo je jedno suprotstavljanje germanstva i romanstva, kome bi smo se najradije
nasmiješ li, da se politič ke strasti XIX. stoljeć a nisu njime s toliko slijepog bijesa okoristile na š tetu
kulture. Njihove eskalacije nisu prelazile granice uskog kruga obrazovanih ljudi, ali su uza sve to u sebi
svojstvenom obliku pridonijele održ anju neke vrste proturimskog raspolož enja. Zar uostalom nisu
srednjevjekovni carevi u papama naš li svoje vječ ne protivnike? Tako se Rim, jednako svom poganskom
kao i u svom katoličkom obliku, predstavljao ljudima kao vječ ni neprijatelj njemačkog naroda.
Tim prigovorima, š to su nikli iz samoljublja, građanstvo je dodavalo znatno stvarnije.

Kao i posvuda, ono je s nestrpljenjem podnosila sloboš tine sveć enstva i prilič no je surovo
izraž avalo svoje protuklerikalno raspoloženje, kad god bi mu se za to pruž ila prilika. Ali se nigdje nije
oč itovala potreba crkvene reforme. Ljudi su bili naviknuti na tradiciju i prihvać ali je. Bilo bi pogreš no
vjerovati da je Njemač ka izgarala od duhovne ž eđi, koju crkva viš e nije mogla utaž iti, da joj je bilo
pretijesno u katolicizmu, pa da je nastojala da se intimnije združ i s bogom. Isuviš e je lako konstruirati
na tlu vjere neku suprotnost između germanske i latinske duš e. U stvarnosti nema znaka nič eg takvog.
Premda se protestantizam rodio u Njemač koj i premda se prvi oblik, š to ga je poprimio, i prvi uspjesi,
što ih je postigao, zaista objaš njavaju samo njemačkom sredinom, u kojoj se rodio, iako to nič im ne
dokazuje njegov tobož nji germanski karakter. Lutherovoj bismo Njemač koj isuviš e lako mogli
suprotstaviti Calvinovu Francusku. Reformacija je vjerska pojava; a nije nacionalna pojava pa ako i

258
jest istina, da se ona u prvom redu proš irila među stanovniš tvom germanskih jezika, to ipak ne znači,
da je ondje naš la duhove, koji su bili sposobniji da je razumiju, nego da su ondje pomogli politič ki i
druš tveni uvjeti kojih drugdje nije bilo.
Luther spada među one ljude, koje u svim zemljama i u svim vremenima uzbuđuju sve do
najintimnijih temelja njihove savjesti oni. vjerski problemi, koje je lakš e osjetiti nego definirati. Rodio
se 1483. kao sin rudara u Eislebenu (u Saskoj) pa mu je otac, kao i tolikoj drugoj djeci iz puka, budući
da se istakao u š koli, namijenio zvanje pravnika. Od 1501. studirao je na sveučiliš tu u Frankfurtu, pa se
1505. prestraš io od pomisli na smrt, koja umalo da ga nije zadesila za neke oluje, odustao od svoje
karijere i obukao redovničko odijelo uš avš i u jedan augustinski samostan. Kao i toliki drugi, nije ni on
našao druš tevnog mira u asketskom ž ivotu, pa je slilatrao sreć om, kad ga je general njegova reda
1508. odredio da zauzme katedru na teološ kom fakultetu sveuč iliš
ta u Wittenbergu. Ondje je 1517.
proglasivš i slavnu tezu protiv prodavanja oprosta, iznenada istupio iz tame i obiljež io polaznu točku
reformacije.

Da li je Luther većtada odluč io da prekine s crkvom?To je teš ko reći. Ali njegov svojevoljni i
žestoki tempcrament, koji je razdraž ilo protivljenje, uskoro ga je doveo do krajnosti. Uostalom,
osjećao se ohrabren javnim mijenjem .. Prosvjedi augsburš kog sabora (1518) prootiv poreskih nameta
papinske blagajne morali su učvrstiti njegovu odlučnost. Osjeć ao se siguran u sebe, volio je borbu, a
raspolagao je govorničkim ž arom i snaž nim zanosom u pisanju pamfleta. Isto tako kao Wyclif jednako
kao Hus on ž eli da se obraća narodu, i stoga piš e na njegovu jeziku. Nije bilo nič ega pogodnijeg od
njegova stila, punog duhovitosti, strasti i gnjeva, da pokrene duš e i da ih osvoji. Dodajmo tome, da
štampa iz njegova malog sveučiliš ta u Wittenbergu raznosi njegovu snaž nu riječpo cijeloj Njemačkoj.
Tek š to je prepirka otpoč ela, njezin se glas čuje svagdje. Prvi put se jedno vjersko pitanje raspravlja
pred pukom, izneseno je njemu na dohvat i podvrgnuto njegovu sudu. Pismo njemač kom plemstvu i
male rasprave pod naslovom Babilonsko suž anjstvo crkve i Kršćaninova sloboda, sve objavljeno 1520.,
zapravo su, ako se tako mož emo izraziti, propagandne broš ure, a uspjeh im je bio izvanredan. Dotad su
se uč enja protivnika crkve širila među masama propovijedima i apostolatom. Luteranstvo se nametnulo
izlivenim slovom, pa u brzini, kojom se proš irilo, možemo vidjeti prvu manifestaciju snage
štamparstva.

Usporedo s razvitku Lutherove borbe njegova misao postaje određenija i smionija. Rasprava o
oprostu gotovo se smjesta pretvara u napad protiv papinstva i zatim protiv cijele tradicionalne
organizacije crkve. God. 1518. radilo se jošsamo o tome, da se od pape apelira na koncil. Ali
papinstvo je većiduć e godine proglaš eno isključivo ljudskom tvorevinom a i za sam je koncil reč eno,
da mož e pogriješiti. Nepogreš ivo je samo Sveto pismo. Godine 1520. uč injen je odlučni korak: spasenje
kršćaninu donosi vjera, a ne dobra djela; vjerovanje u Krista pretvara svakog krš ćani na u svećenika;
misa i sakramenti, osim krsta, euharistije i pokore, odbačeni su; sveć enstvo nema nikakvih prava, koje
ne posjeduje i laičko druš tvo,i ono je, kao i svjetovnjaci, podvrgnuto vlasti svjetovnog mača, koji svoj
autoritet protež e nad crkvom kao i nad drž avom.

Luther je iš ao samo jošdalje onim istim putem, koji su prije njega prokrč ili Wyclif i Jan Hus.
Njegova se teologija nadovezuje na raskolnič ku teologiju iz Srednjega vijeka: njegovi preci su veliki
heretici XIV.stoljeća; duh renesanse nije na nj izvrš
io nikakav utjecaj.

Njegovo učenje da je spas uz pomoćvjere srodno je misticizmu, pa premda on, kao i humanisti,
doduše iz veoma različitih uzroka, osuđuje celibat i asketski ž
ivot, on zauzima posve suprotan stav
prema njima potpuno žrtvujuć i slobodnu volju i razum vjeri.

Pa ipak, humanisti nisu propustili da plješću njegovom burnom početku; istina je, bio je to
diskretan pljesak ljudi, koji se ne žele kompromitirati i pomalo su uznemireni zbog tolike ž
estine, ali

259
su oč arani oštrim udarcima, š to su zadesili redovnike i skolastike, računajuć i, da će poslije tih glasnih
eksplozija svijet radije sluš ati njihovu umjerenost i njihovu mudrost: posvuda gdje vlada njihov duh;
rano luteranstvo susreć e samo simpatije: tako je bilo u Nizozemskoj na dvoru Margarete Austrijske i u
Francuskoj na dvoru Franje I. a u Njemač koj ona je izazvalo ne simpatije, nego oduš evljenje. Osobito
je građanstvo juž nih gradova, ž ivahije i aktivnije od građanstva na sjeveru, smjesta pristalo uz nove
tendencije. Ali uistinu; reformatorske vjerske ideje shvatio je samo veoma malen broj zaista pobož nih
duš a; mase je međutim zanio u prvom redu napad na svećenstvo i Rim. Uč enje o spasenju uz pomoć
vjere izmiče njihovoj paž nji, i nitko joši ne pomiš lja na dogmatski prekid s crkvom; ali su one duboko
uzbuđene razjarenim deklamacijama protiv trgovine svetinjama i sakramentima, protiv zloupotreba
samostanskog ž ivota i najzad protiv drskosti tih sveć enika, koji sebe proglaš uju crkvom, dok ona
uistinu pripada svima krš ćanima. Većmnogi redovnici počinju istupati iz samostana; za pokret se s
propovjedaonica izjavljuju i ž upnici. Ljudi počinju čitati i tumačiti Bibliju. Iskaljuje se neka naivna
žestina protiv tog sveć enstva; koje je tako dugo varalo narod sakrivajuć i mu pravu vjeru, š to je sadrž i
sveta knjiiga. I dio plemstva, posvjedočuje isto toliko ž ara. Njemač ki patriotizam mržnja na Rim,
neodređena, podjednako politič ka, kao i vjerska nada u obnovu Carstva nadahnjuje vitezove, koji se
okupljaju oko Ulricha von Huttena i Franza von Sickingena. Dotle vladari razmiš ljaju. Kakve im
perspektive pruž a nada u sekularizaciju crkvenih imanja? Zanimljivo je, koliko je nagnuć e oslobađala
bož ja riječ, i koliko se zamamno čini nastojanje, da se izvojeva pobjeda Evanđelja ostvarujući
najkorisniji od svih moguć ih poslova. Ukratko, luteranstvo je za veliku većinu njegovih prvih pristalica
mnogo viš e ustanak protiv papinstva, negoli pobuna vjerskih osjeć aja...

A njegovo je napredovanje bilo utoliko lakš e, š

to crkvu nije nitko branio. Ni narod, ni knezovi ne
dolaze joj u pomoć. Čak i ona sama daje dokaza o zač udnoj ravnoduš nosti. Istina je da nekoliko
teologa polemizira protiv Luthera; ali ona se odriče djelovanja na one mase, koje su joj se tako dugo
pokoravale, a sad se odjednom okreć u od nje.
Moglo bi se pomisliti, da sumnja u svoje vlastite snage, i njezina nemoćusred tako znatnog sukoba
povećava dakako smionost njezinih protivnika Luther se nije bojao, da 10. prosinca 1520. na sajmiš tu u
Wittenbergu spali bulu; koja ga je osuđivala.

Car Maksimilijan umro je 12. siječ nja 1519.,u trenutku, kad je kriza postajala do krajnosti
ozbiljna.Ona nije izvrš ila ni najmanji utjecaj na odluku izbornika. U dvoumijenju između Franje I. i
Karla V. nije ih privoljelo vjersko pitanje, nego isključivo pitanje novca, da se izjasne za Karla...

Nije bilo sumnje, kakvo će on drž

anje zauzeti prema Reformaciji.

Da je on osobno i osjećao simpatiju prema njoj, politički bi mu interesi zabranili da je pokaž e.

Njegova se moćtemeljila prije svega na Š panjolskoj, a zar bi bilo moguće, da se š panjolski kralj
sporazumijeva s herezom? Kako bi, povrh toga, mogao i pomiš ljati na to, da se svađa s papinstvom baš
u onom trenutku, kad mu je bila neophodno potrebna njegova pomoć , da se li Italiji odupre
pothvatima Francuske? Njegovi najoč itiji interesi povezivali su se dakle s njegovim osobnim
uvjerenjima i učinih ga braniocem crkve. To uostalom ne znač i, da je on sam pred sobom tajio njezine
zloupotrebe; on je iz najdubljeg uvjerenja tražio saziv općeg koncila, i svjetovne tendencije Papinstva
našle su u njemu energičnog protivnika. Ali je bio isto tako katolik kao i konzervativan, pa je ž ivio u
tradicionalnom uvjerenju, da je crkva uvjet, pa čak i temelj druš tvenog poretka i da je njezino
održanje isto tako neophodno potrebno za spas duš a, kao iza održanje svake zemaljske vlasti.

Da je Njemač ka bila drž ava, sudbina Reformacije naš la bi se pod vladavinom takva vladara ili
veoma pogibeljnu polož aju. U Francuskoj ili u Engleskoj ona bi se smjesta morala pokoriti kruni ili
povesti borbu protiv nje. Protestantski historici nisu u pravu, kad se žale zbog nepostojanja politič
kog
jedinstva u Njemačkoj u poč etku XV. st.; bašje slabost monarhijske vlasti u Njemač koj, nazadno i

260
partikularističko obilježje njezinih institucija spasilo luteranstvo ili mu je u najmanju ruku osiguralo
ono naglo i lako š irenje u poređenju s už asnim borbama, š to ih je kalvinizam od samog svog rođenja
morao voditi u naprednijim i snaž nijim državama.

Tek š to je stigao u Carstvo, Karlo se požurio da vjersko pitanje iznese pred sabor u Wormsu,
sazvan u mjesecu travnju 1521. Luther je pozvan pred skupš tinu, koja mu je velikim dijelom bila
sklona, a do vrata zgrade, u kojoj se održavala, dopratilo ga je odobravanje mnoš tva. On se dakle nije
morao bojati sudbine Jana Husa na koncilu u Konstanci. Odbio je da opozove, pa su ga pustili da
slobodno izađe iz grada (17 . travnja 1521). Nekoliko sedmica poslije toga (8. svibnja) carski edikt
udario je i njega i njegove pristalice carskim progonstvom.

Ali se nitko nije mogao obmanjivati o značaju te mjere. Carstvo nije imalo nikakvih sredstava
kojima bi moglo nametnuti njezino izvrš avanje, pa ona ustvari nigdje nije bila primjenjivana. Isto tako
nije bila kadra spriječiti širenje ideja, koje je osuđivala, kao što nije mogla ugroziti ni sigurnost onih,
koji su nastavili da ih š
ire .

Karlo se morao pomiriti s tim porazom. Bio je u ratu s Filipom I. pa mu je bilo nemoguć e da u
Njemač koj odpoč ne vjerski rat, koji bi udvostruč io izglede njegova protivnika. Ali š to nije mogao
uč initi u Carstvu, mogao je u Nizozemskoj, pa se pož urio da ondje s neumoljiivom strogoš ću organizira
uguš ivanje hereze. Većje 1520. objavio prvi plakat protiv nje, a iduć e je godine naredio strogo
izvrš avanje Wormskog edikta. Sve je to bilo samo uvod u ono, š to je smiš ljao. Najradije bi, da je
svojim burgundskim pokrajinama mogao nametnuti š panjolsku inkviziciju, pa premda se pod
jednoduš nim protivljenjem svojih savjetnika odrekao toga; ipak je ondje organizirao represivni sistem,
koji je bio toliko nalik na nju, koliko je god to mogao biti, a da ne pobuni protiv sebe javno mijenje.
Papin prosvjed protiv te laičke inkvizicije,koja je ovisila samo o drž avi, naveo ga je, da je iduć e godine
ukine. Godine 1524. počeli su umjesto nje djelovati papinski institutori, koje je ipak imenovala vlada.
Tome se sve do kraja njegove vladavine pridruž uje niz sve žeš ć
ih i nemilosrdnijih plakata, koji su čak
primoravali laičke sudove, da progone i kaž njavaju smrć u sve one, koji nisu teolozi, a ipak raspravljaju
o vjeri ili pak one, koji poznaju heretike, ali ih ne prijave vlastima .

I ti su vjerski progoni dož

ivjeli istu sudbinu. kao i svi oni, koji su im prethodili. Razjarili su do
heroizma najplemenitije i najiskrenije duš e. Nizozemska je imala tu povlasticu, da je dala prve
muč enike Reformacije. Na dan 1. srpnja 1523. dva sugrađanina Antverpena augustinci Henrik Voes i
Jean van Essen spaljeni na velikom brisellskom sajmiš tu. Luther ih je opjevao u jednoj od svojih
naljepših pjesama zahvalnica, a Erazmo je iduć e godine konstatirao da je njihova smrt mnogo koristila
luterovcima.

Moglo bi se postaviti pitanje, š

to bi se dogodilo s luteranstvom u Njemač koj, da ga je i ondje
bilo moguće ispovijedati samo uz životnu opasnost. Mož e se u najmanju ruku ustvrditi to, da bi se širilo
kudikamo sporije i da se brzina njegova š irenja mož e u prvom redu objasniti malom opasnoš ć u, kojoj
su se inovatori izlagali. Niš
ta nije manje junačko od njegove povijesti, pa je dopuš teno misliti da ona
popustljivost što ju je luterovska crkva u buduć nosti imala posvjedoč iti prema svjetovnoj vlasti ne bi
bila tako izražena, da je u svom početku u interesu svoje vjere morala žrtvovati krv svojih pristalica.
Uostalom, nije bio daleko trenutak, kad će se ona; ne imajuć i ni dotad razloga da se bori protiv
knezova, uteći pod njihovu zaš titu.

Život crkve bio je većstoljeć

ima tako isprepleten sa ž
ivotom druš tva, da nitko nije mogao
napasti crkvu, a da u isto vrijeme ne potrese i drž avom. Albižinska crkva u XII.st. pobudila je
komunističke težnje.

261
 Wyclif, je i nehotice pridonio agrarnom ustanku 1381., a poznato je, da je husitizam bio
potpuno prožet socijalnim zahtjevima. Luterovska propaganda nije bila izuzetak toga pravila. Nema
sumnje, da u svjetovnim stvarima nitko nije bio konzervativniji od Luthera: On se veoma razlikovao od
humanista i bio je manje moderan od njih, pa je prihvać ao tradicionalni, utvrđeni poredak; bio je
revolucionaran samo u vjerskim pitanjima i njegovi gnjevni napadi protiv vlasti Rima č udnovato
odudaraju od njegove posluš nosti laič
kim vlastima.
Ali prodrijevš
i u krilo masa njegova ć e propaganda uskoro potaći one nejasne osjećaje, koje
krajnja bijeda gomila u njihovim srcima a ti su osjeć aji bila strahovita snaga koja će, kad jednom
raskine lance, izmaći svakom upravljanju i sluš ati samo sebe.

Sjećamo se iz ranijeg izlaganja, da se polož aj njemač kog seljaka od kraja XIV. st. neprestano
pogorš avao. Kapitalističke tendencije idućeg stoljeć a jošsu viš e pogodovale eksploataciji, kojoj ga je
izvrgavalo surovo i nemilosrdno plemstvo. U njemač koj književnosti, kao ili njemač koj umjetnosti XV.
st. o Baueru se govori s izvanrednim prezirom. Čini se, kao da u njemu gledaju samo odvratna ili
smiješ na prostaka, prema kome je sve dopuš teno. I zaista, gospodari sebi dopuš taju sve na š tetu tih
nesretnika: uspostavljaju kmetstvo; otež avaju kuluk, konfisciraju općinska imanja, smanjuju kmetske
čestice, povećavaju sva korisna davanja, sudsko pravo i ti služ nosti svake vrste. Ti su nesretni ljudi bili
u svakom vlastelinstvu potpuno bespomoć ni pred tlač enjem kome ga je podvrgao feudalč ev burg,
prihvaćali su svoju sudbinu i mirili se njome, te tako doč ekali trenutak, kad se vjerski pokret, koji je
uznemirivao gradove, poč eo š iriti među njima. Vjera je bila najstarija i najposveć enija navika,
neophodno potreban oblik i čak sam temelj ž ivota, a oni su sad svojim oč ima gledali, kako je
nekaž njeno napadaju, izvrgavaju ruglu i prkose joj u lice. Nestajalo je straha i strahopoš tovanja pred
sveć enstvom. Kako su oni mogli sač uvati strahopoš tovanje i strah pred svojim gospodarima?
Zloupotrebe, š to su ih predbacivali crkvi, č inile su im se manje jasne negoli nepravde koje im je
nanosilo plemstvo. Što se pokret viš e š irio među njima, sve ih je viš e među sobom zbliž avao u
zajednič kom gnjevu. Njihova se slabost osniva na njihovoj osamljenosti. A sad kad ih je pokretala ista
strast osjećali su se snažni pa su većprve pobune 1528. odjednom otkrile svu velič inu opasnosti, koju
su suvremenici suviš e prezirali a da bi je mogli predvidjeti.

Pokret se naglo proširio po cijeloj južnoj Njemač koj i od Luxembourga do Češ kih planina.
Pobunjenicima se ovdje ili ondje, pridruž io čak i gradski puk. Njihovi zahtjevi upisani u dvanaest
seljačkih članaka, mnogo su više socijalni nego vjerski. Oni traž e vraćanje evanđelju, ali više od svega
slobodu, i to onakvu slobodu, kako je oni shvać aju, a to znači,da mogu slobodno už ivati šume i livade,
pa zatim da se otresu protuzakonitog kuluka i samovoljne tiranije malih plemića.

Njihove čete š irile su se neodoljivo, i užas, š to su ga sijale na svom prolazu, paralizirao je

svaki otpor. Na surovost, pod kojom su tako dugo trpjeli, odgovarali su surovoću. Dvorci i samostani
plamtjeli su u ognju. Strah je bio tako opć enit, a provala tako, nenadana, da su se grofovi, knezovi i
izbornici ponizili i počeli pregovarati s pobunjenim mnoš tvom i pristajati uz dvanaest č lanaka (Ali oni
više nisu ,dovoljni nadama, š to su ih pobudili uspjesi,ni strastima, koje su oni raspalili. Stari mistički i
komunistič ki snovi,što su jošod Srednjeg vijeka ostali proš ireni među narodom, ponovo su obuzeli
duhove.) Thomas Munzer je u Tirigiju fanatizirao seljake:obečavš i im svijet pravde i ljubavi u skladu s
voljom bož jom, koji se mož e ostvariti samo pokojem zlih i opakih. Te su propovijedi djelovale na one
jednostavne i ž estoke ljude tako da su agramu pobunu pretvorile u neku vrst mistič kog terora. Ti su
izgredi ubrzali organizaciju otpora koju iznenadnost prvih uspjeha doduš e odgodila, ali koji je bio
neizbjež iv:plemstvo je udruž ilo svoje snage protiv seljaka, a ovi prihvate bitku. Na dan 15. svibnja
1526. sasječ eni su kod Frankenhausena na komade. Pobjednici su bili utoliko nemilosrdniji, koliko su
prije toga bili viš e prestrašeni. Dugo su gasili svoju osvetničku ž eđna tom puku, koji im se nedavno
usprotivio. Na vrat seljaka pao je tež i jaram nego ikad prije. Odsad su ga pokorno i pomireno nosili sve
do poč etka XIX. st.

262
 Anabaptistička kriza jošbolje svjedoč i o vjerskoj zbrci, u kojoj je prenagli nestanak crkvenih
autoriteta ostavio duš e pučana. Shvativš i luterovske propovijedi doslovno prvi su anabaptisti, koji su se
pojavili u Švajcarskoj većprije 1525., namjeravali podvrći ne samo svoju vjeru, nego i samo druš tvo
učenju Svetog pisma. Budući da je ono sadrž avalo riječbož ju, trebalo mu se prilagoditi do krajnosti.
Zar je uopće trebalo crkve i drž ave? Izvrš avanje biblijskih propisa trebalo je biti dovoljno za spas kao i
za uređenje odnosa među ljudima. Stare srednjovjekovne hereze neizbjež ivo su uplele svoja učenja u
objaš njavanje Svetog pisma. Popularno manihejstvo, osnovano na suprotnosti tijela i duha, nije jošod
vremena Albižana nikad posve nestalo. Sad je ponovno oživjelo i ispreplelo se s apobliptič kim
priviđenjima i mističkim stremljenjima, koja su se počevš i od XIV. st. tako naširoko rasprostranila.

Pravednici su smatrali, da su pozvani da stvore novi svijet, u kom ć e opće bratstvo sve, i
dobra i ž ene pretvoriti u zajednič ko vlasništvo te su ovi veoma lako stekli pristalice u niž im slojevima
gradskog stanovniš tva među zanatskim pomoć nicima i nadničarima mlade kapitalistič ke industrije.
Š ireći se među manualnim radnicima od usta do usta, oni su brzo dospjeli i u Nizozemsku, gdje im je
industrija, jač e razvijena nego igdje drugdje, pripremila, izvanredno plodno tlo. Nije č udo, da su javne
vlasti bijesno progonile njihove pristalice: i katolici i luterani takmič ili su se među sobom u divljaš tvu
protiv te tako revolucionarne hereze. Uostalom, progon te samo jošpogorš ao opasnost od utopijskog
uč enja kakvo je bio dotada, anabaptizam postaje učenje mrž nje i nepomirljive borbe. Bijednici sad od
njeg ne očekuju samo oslobođenje, nego i osvetu. Mnogi od njih čini se da su bili, naprosto, mahniti
zanesenjaci, podjednako pripravni da umru za svoju vjeru kao i da bez milosti ž rtvuju ostali dio
svijeta. Oko god. 1533. č ini se da je Holandiju obuzela neka vrsta mistič ko socijalnog delirija. Plijenom
mu je postao gotovo cio niž i puk po gradovima. U nekim gradovima cijeni se, da su č ak dvije treć ine
stanovniš tva bile zaražene, pa č ak pokolji, prijeki sudovi utapljanja i stavljanja izvan zakona svih onih,
koji su pristajali uz sektu nisu mogli zaustaviti njezino š irenje. Iz Amsterdama i njegove okoline krenuli
su 1534. proroci, pa su se okoristili jednom pobunom grada Munstera protiv njegova biskupa i osnovali
ondje Bož je kraljevstvo.Mož da se ni u kojem drugom trenutku povijesti ne oćituje tako jasno, dokle
mogu strast, vjerska obmana i nada u ostvarenje socijalne pravde odvesti puč ke mase. Anabaptisti su u
Munsteru za vrijeme od dvanaest mjeseci opkoljeni č etama katoličkih i protestantskih knezova iz,
okoline, u neke vrste ludilu organizirali svoj Novi Jeruzalem. Uvedena je poligaminija i komunizam, i
oboje je u praksi prihvatilo i provodilo cijelo stanovniš tvo. Jedna mistič ka i socijalistič
ka utopija za
trenutak se pretvorila u stvarnost. Jurišna grad, izvrš en 24. lipnja 1535., dokrajč io je krvavom kupelji
taj nastup kolektivnog ludila. Tek su u naš e vrijeme s tornja katedrale skinuti ž eljezni kavezi, u kojima
su se dugo na vjetru njihale vatrom sprž ene kosti proroka Ivana iz Leydena i gradskog načelnika
Knipperdallinga. Zauzeć e Munstera okonč alo je žestoku krizu anabaptizma, ali ga nije posve uklonilo s
lica zemljina.

Njegova su se revolucionarna miš ljenja oč uvala u krilu puka isto onako, kako se, katarstvo
sačuvalo poslije velikog progona u XIII. st. Ali on se kod već ine njegovih pristalica vratio na početnu
evanđeosku jednostavnost, pa se u tom duhu očuvao sve do naš ih dana u krilu protestantskog svijeta
Evrope i Amerike. Seljač ki rat i anabaptizam postali su uzrokom, da su se od Luthera okrenuli
humanisti i erazmovci, koji su se prestraš ili tolikih nasilja i ponovo se bacili u krilo crkve. Jednako se
toliko prestraš io i sam Luther ž estoko je napao pobunjenike i bez milosti se radovao njihovim
porazima. Odsad je bilo svrš eno s puč kim tendencijama š to ih je oč itovao u početku. Ćinilo mu se, da
se mož e nadati spasu reformacije samo tako, da je stavi pod zaš titu i vodstvo knezova. Poznavajuć i ih,
morao je znati, da je među njima opć enito vladalo mlako raspolož enje prema vjerskim pitanjima.
Osim bavarskih vojvoda koji su bili isto tako nepokolebljivi katolici kao i Habsburzi. Drugi su bili posve
skloni da svoju vjeru usklade sa svojim interesima. Ni kod jednog od njih ne susreć emo ni najmanjeg
traga idealizma, ni najslabijeg izraza nekog iskrenog ili nezainteresiranog uvjerenja. Nema sumnje da
su bili nezadovoljni s etikom, ali je isto tako nesumnjivo da ne bi prekinuli s njom, da im taj prekid

263
nije pružio priliku da sekulariziraju njezina imanja, konfisciraju njezine prihode i da udvostruč e svoju
vlast i utjecaj na svoje podanike proglasivš i svaki sama sebe poglavarom crkve na svom područ ju.
Drž anjem tih branilaca nove vjere odluč ili su posve zemaljski obziri. Od svih vjerskih konfesija,
luteranstvo je bilo jedina, koja im se umjesto da potič e svoje zaš
titnike da joj ž
rtvuju svoj ž
ivot i svoj
imutak predstavila-kao dobar posao.

Saski izbornik i hesenski landgrof prvi su poš li putem, na kom će ih drugi uskoro slijediti.
Godine 1525, je veliki meš tar teutonskog reda, Albert Brandenburški, usvojio reformaciju, da bi mogao
sekularizirati red i pretvoriti ga, u svoju korist, u svjetovnu kneževinu. Vojvode Anhalta, Lubenburga,
Frigije, markgrofovi Brandenburga i Bayreutha također su se izjasnili za evanđelje, tako se luteranstvo,
otpoč evš i svoj put među građanstvom juž ne Njemačke pristupanjem vladara pretvorilo u vjeru Sjevera.
Vladareva je naime vjera određivala i vjeru njegovih podanika isto onako, kako je nekoćza velike
shizme ona određ ivala i njihovu pokornost rimskom ili avinjonskom papi. Pitanje savjesti smatrano je
dakle pitanjem discipline, ne bi se to očekivalo od religije, koja je proglašavala spasenje putem vjere i
priznavaja svakog krš ćanina svećenikom.

U tom ima protivrječ ja, koje se mož e objasniti samo sve jačom Lutherovom potrebom, da
spasi buduć nost svojih vjernika zaštitom, koju ć e im pruž iti svjetovna vlast, a narodi su tako posluš no
dopustili, da im ta vlast nametne vjeru, da je to dovoljno kao dokaz o vrijednosti starog knjiž evnič kog
klišeja: o germanskom individualizmu. U pitanju je bilo najsvetije uvjerenje svakog pojedinca, a ipak
nije bilo ni pobuna, ni otpora. Čini se da su njemač ki katolici isto tako lako prihvatili luteranstvo po
nalogu svojih vladara, kao š to su se Franci u V. st. odrekli svojih bogova, poš to se Klovis pokrstio.
Nema sumnje, da po tom treba zaključ iti, da njihova vjera nije bila veoma ž iva ali je razlog njihova
drž anje isto tako i u potpunom zastoju politič kog života u Njemačkoj, nitko ondje nije ni pomiš ljao da
ospori prava vladaru; ljudi su bili naviknuti da se prepuš taju njihovu vladanju; nigdje nije bilo onih
privilegija koji su, kao na primjer u Nizozemskoj ili Š panjolskoj, ogranič avali njihova prava. Puš tali su
im dakle bez ikakva prosvjeda da zauzmu mjesta biskupa, da imenuju superintendante sveć enstva, da
ukinu crkvene zaduž bine, zatvore samostane, sekulariziraju njihova imanja, organiziraju š kole, i da,
ukratko, svaki od njih, na svom tlu univerzalnu crkvu, podlož nu papi, zamijeni teritorijalnom crkvom
(Landeskirche), podlož nom svjetovnoj vlasti.

A ipak, Wormski edikt nije bio ukinut; Luther i njegove pristalice ostali su pod kaznom carskog
izopćenja, a Karlo V. je u Nizozemskoj i dalje protiv njih proglašavao svoje sve krvoločnije plakate. Ali
rat protiv Franje I. zadrž avao ga je daleko od Njemač ke i primoravao, da se strpi. Njegov brat
Ferdinand, kom je prepustio nasljedne zemlje habsburš ke kuć e, i koji ga je zastupao u njegovoj
odsutnosti, bio je i sam veoma zauzet napadima Turaka u Podunavlju i nastojanjem da ga Madž ari
priznaju nasljednikom svoga kralja Ludovika, koji je nedavne poginuo u bici na Mohač kom polju (1526),
pa stoga ni on nije mogao ni pomiš ljati na to, da stane na put š irenju Reformacije. Prema tome,
Francuzi i Turci omoguć ili su toj ideji da stekne neophodno vrijeme i učvrsti svoje polož aje. Sabor na
Spiru donio je 1526. odluku, da do careva dolaska svatko radi po svojoj slobodnoj volji u pitanjima
onih, koje je osudio Wormski edikt. A kad se Karlo tri godine poslije toga htio vratiti na taj edikt, pet
je vladara i nekoliko gradova smjesta protestiralo protiv toga. Otad je za pristalice vjere ostalo ime
protestanti.

Do neizbjež ivog prijeloma doš lo je tek 1530., na saboru u Augsburgu, koji je sazvan poslije
careve krunidbe. Teološ ka debata, u toku koje je Melanchton proč itao Augsburš ku ispovijest vjere,
mogla je na kraju samo jošviš e učvrstiti svaku stranu u njezinu vjerovanju, bilo je prekasno nadati se
izmirenju, koje deset godina prije toga mož da nije bilo nemoguće. Protestantski vladari napustili su
skupštinu, koja je, na carev podstrek, već inom glasova svečano potvrdila Wormski edikt, osudila sve
vjerske novotarije i naredila opć i povratak u krilo crkve.

264
 Protestantski vladari pripremili su se sada na borbu smatrajuć i je neizbježnom, godine 1531.
sklopili su u Schmalkaldenu savez s nekim gradovima, dobro su znali, da će car, koji je jošuvijek bio
upleten u rat s Francuskom ustuknuti pred energič nim držanjem. I zaista, on je iduće godine u
Nurnbergu proglasio vjerski mir i do sastanka koncila ili idućeg sabora zabranio svaki vjerski rat. To
priznanje nemoć i poveć alo je, dakako, samopouzdanje protestanata. Filip Hessenski, najnemirniji
među njima, okoristio se prilikama i oslabio moćHabsburgovaca koliko god mu je to bilo moguć e. Uz
novčanu pomoćfranncuskog kralja vratio je wirtemberš kog vojvodu na vlast u njegovu vojvodstvu, koje
je Ferdinand pridruž io Austriji, pa je ondje smjesta uveden protestantizam (1534). Neš to poslije toga,
posljednji laički vladar na sjeveru Njemačke, koji je ostao vjeran katolicizmu, protjeran je sa svojih
posjeda (1542). Većje i koelnski nadbiskup pokazivao namjernu da pristupi reformaciji. Magdeburš ka i
hilbertska nadbiskupija bile su većsekularizirane.

Najzad je mir s Francuskom u Crespyju (1544), omoguć io KarIu V. da se počne baviti događajima
u Njemačkoj ,pa je nedavno donio odluku, da sazove opć i koncil i da ga tako oslobodi nirnberš kih
obaveza. Doš
ao je trenutak za napad na š
malkaldensku ligu.

Da su vjerski interesi protestantskih knezova bili jači od njihovih osobnih interesa, svi bi se
udruž ili, da se suprotstave udarcu. A ipak nije bilo nič ega lakšeg negoli obeć anjima o teritorijalnom
proširenju postići neutralnost ili č ak suradnju nekolicine protestantskih vladara protiv njihovih
istovjernika. Luterovac Moric Saski osobito se istakao kao saveznik katoličkog suverena u toj borbi
protiv luterovaca.Španjolske č ete vojvode od Albe uč inile su ostalo. Bitka kod Muhlberga uniš tila je
šmalkaldensku ligu (2. travnja 1547) .
Izborništvo Ivana Fridriha Saskog dano je Moricu. Filip Hessenski se pokorio. Jošiste godine,
Karlo je privolio augsburš ki sabor, da prihvati interium (privremeno rješ enje), koji je do odluke
koncila uspostavljao prijaš nji vjerski polož
aj u reformiranim zemljama.

Nije to bila pobjeda katolicizma, nego pobjeda cara koji je prestraš io pobijeđene. Viš e su se
bojali da ne padnu pod Karlov jaram i da ne izgube svoju vladarsku autonomiju, nego da, se ponovo
pokore Rimu. Morie Saski, koji nije, kao ni oni, ž elio prevlast Habsburgovaca u Carstvu, preš ao je k
njima. Nedostatak nacionalnog idealizma bio je kod njih jošveći negoli nedostatak vjerskog idealizma.
Bili su Nijemci i luterovci, pa ipak, nisu oklijevali da kupe pomoćkatolič kog kralja Francuske Henrika
II., prepustivš i mu dio onoga ,što bi se svagdje drugdje, osim u Carstvu, zvalo domovina ili bar, država.
Chambordskim ugovorom (1552) priznali su mu pravo da svojoj kraljevini pripoji tri zapadne biskupije:
Metz, Toul i Verdun. Hineć i strah da ć e im Karlo nametnuti š panjolsko ropstvo , pozdravili su Henrika
kao zaš titnika njemač ke slobode ž eljeli su, dakako, samo to, da bude zaš titnik njihova političkog
partikularizma, koji se vjerskim partikularizmom tako pogodno pojačavao.

Da ponovimo jošjednom: luteranstvo je dakle spasila Francuska.

Karlo je morao pojuriti na lorensku granicu, pa je morao prepustiti luteranstvu slobodno tlo. Sve do
svoje abdikacije viš e se, nije mogao vratiti u borbu. Njegov brat i nasljednik Ferdinand bio, je isto
takav katolik kao i on, ali su ga u Ugarskoj ugrožavali Turci pa se požurio da umiri Njemačku. Vjerski
mir što ga je 25. rujna 1555. zaključ io sabor u Augsburgu, riješ io je cijelo pitanje. Vladarima je
priznato iust reformandi to jest pravo da prihvate Reformaciju, bilo da su to većuč inili ili da to
namjeravaju uč initi u budućnosti. Podanici su morali primiti vjeru svojih vladara, ali su imali pravo
emigrirati uz uvjet,da prije toga prodaju svoja imanja. Izuzetak je utvrđen za crkvene kneževine, koje
su u svakom sluč aj morale ostati katolič ke. Ako bi nijihov vladar prešao na drugu vjeru, morao je
abdicirati.

265
 Ovako ugovoren, Augsburš ki je mir bio mnogo viš e nalik na običan politički kompromis nego na neki
vjerski mir. Bilo je nemoguće posvjedočiti potpuniju nebrigu o slobodi savjesti. Vjera stanovniš tva
prepuš tena je neovisnoj volji vladarevoj, kao da se naprosto radilo o nekom pitanju unutraš nje uprave.
Pravo slobodnog ispovijedanja vjere priznato je samo okrunjenim glavama: masa je smjela samo
slušati. Nema sumnje, da u tome treba vidjeti samo posljedicu nač ela o državnoj vjeri, koje se dosad
primjenjivalo samo u korist same crkve a sad se proteglo i na luteranstvo. Netolerantnost je
podjednako vladala i na jednoj i na drugoj strani, i nova je vjera jednako kao i stara bolovala od
raskolništva u svojim redovima. Uostalom, augsburš ki mir nije uveo nikakvu novost. Stanje, što ga je
potvrdio, bilo je isto ono, koje je -kako smo vidjeli- u stvarnosti većpostojalo, u svima reformiranim
kneževinama.

Ali mirom se č injenično stanje pretvaralo u pravno. Protestantiizam je stekao svoje mjesto pod
suncem, i njegova je budućnost bila osigurana.Velič anstveno jedinstvo krš ćanstva služ beno je
razbijeno. Crkva nije samu sebe reformirala dovoljno rano, pa je morala gledati kako se pojavljuje
suparnička crkva. Dotad je, bez milosti uniš tavala svaku herezu, a sad je morala podnositi njezinu
trajnu prisutnost. Dogodilo se to zato, š to se svjetovna vlast prestala boriti za nju, pa je čak i sama
preš la na stranu hereze. Ne samo da ju je priznala kao vjersku istinu, nego se i okoristila njezinom
potrebom da traž i zaš titu svjetovne vlasti, pa joj je nametnula crkvenu organizaciju; u kojoj je za
sebe zadrž ala polož aj gospodara. S luteranstvom se zapravo iz povijesti javlja ne samo drž avna vjera,
nego drž avna crkva. Drž ava sad imenuje, izobraž ava i nadzire svećenstvo, pa se ubuduć e koristi onom
golemom vlasti š to je ima nad duš ama. Posredstvom crkve ona će odsad u svoje ruke preuzeti nastavu,
koja joj je dosad izmicala. Počevš i od XVII. st. država će školovanje učiniti obvezatnim, pa će se tako
njezine ovlasti proš iriti na formiranje i na upravljanje idejama. Lako je pogoditi koliko ć e joj to biti
korisno.

Pastori će s isto onolikim uspjehom propovijedati posluš nost vladaru, kao š

to će isusovci propovijedati
poslušnost papi. Civilna će se vlast okoristiti svakim napretkom nove vjere koja je sve više prožimala
duh tadaš njih ljudi.

Disciplina, poš tovanje autoriteta, povjerenje u vlast - sve su to svojstva, š to ih je ta nova vjera
predala modernoj Njemač koj. Najzad treba istaći, da je bašona razlog, š
to je postala, moguć a takva
drž ava, kao što je bila Prusija,to jest država, u kojoj se susreću i združuju podanič ke, činovničke i
vojne vrline, ali u kojoj bismo uzalud tražili vrline slobodnog građanina.

Mož da nije moguć e nać i pogodnijeg primjera za toč nu ocjenu vrijednosti uloge, š to je imaju historijski
heroji, od Lutherova sluč aja. Kako god je bio velik udio, što mu treba pripisati u pobjedi Reeformacije,
taj se uspjeh prije svega objaš njava moralnim i politič kim prilikama u Njemač koj u poč etku XV. st.
Prepirka zbog oprosta pretvorila se gotovo smjesta u vjersku revoluciju zato š to su se vremena i osnove
promijenila. Pedeset godina prije toga isti čovjek, s istim uvjerenjem, istom snagom zanosa i
govornič kim darom najviš e ako bi zainteresirao nekoliko teologa svoje pokrajine, i nad njim bi se
zaklopila šutnja, kao š to je to bilo s tolikim njegovim prethodnicima. Ali možemo reć i joši viš
e- mož e
se lako ustanoviti, da čak i temeljne ideje luteranstva nisu Lutherovo vlasniš tvo. U Nizozemskoj je
Wessel Gansfort, koji je 1489. umro nepoznat; a njegova su djela objavljena tek 1552., većznatno
prije formulirao već inu tih ideja, a u Francuskoj ih ponovo nalazimo međ uč lanovima malog kruga, koji
se oko 1515 . okupio oko Lefevra iz Etaplesa. One su, da se tako izrazimo, č ekale na pragu crkve da
dođe trenutak, kad ć e u nju provaliti. Luther ih je pognao da krenu a zatim je upravljao njihovim
napredovanjem. Bio je veliki moralni vodilac, ali je poznato, da takvi vodioci čak ni onda, kad ih
revolucije neodlož no ustrebaju, ipak nisu njihovi pokretači.
Osim toga, u samoj je prirodi revolucija, da su zarazne; ni ova nije mogla biti izuzetak opć eg pravila.
Pa ipak, oblik, š to ga je luteranstvo tako rano poprimilo u Njemač koj zbog svoga intimnog savez s

266
vladarima, morao ga je spriječ iti, premda je ono pokrenulo Reformaciju, da upravlja njezinom
sudbinom i da za sebe sač uva kormilo njezina buduć eg razvoja.Wittenberg, koji je, kako se za trenutak
činilo, imao postati zajednič ko središ te svih vjernih poklonika evanđelja, uskoro je razoč arao njihove
nade. Landeskirchen( su bile tijesno podlož ne svjetovnoj vlasti, pa nisu imale dovoljno slobode u svom
istupanju, ni dovoljno nezavisnosti koja je bila nuž na za plodnu propagandu u inozemstvu. Previš e su
se prilagodile njemačkim političkim prilikama, a da bi se mogle uskladiti s drugim sredinama. Njihov im
je nacionalizam, ako se smijemo tako izraziti, unaprijed onemogućavao da izvrš e neki univerzalni
utjecaj. Jedino osvojenje, š to ga je luteranstvo uistinu izvrš ilo, bilo je osvojenje skandinavskih
zemalja, a dogodilo se to zbog toga, š to su se tamoš nji kraljevi izjasnili za njega, U Švedskoj ga je
Gustav Vaza, u sporazumu s plemstvom, koje je željelo preoteti crkvena imanja, nametnuo narodu već
1527. Katolič ke pobune, koje su do 1543, bile prilič no brojne; bez milosti su uguš ene i nisu imale
drugih posljedica osim š to su učvrstile kraljevsku vlast i dale zemlji č vrst monarhijski ustav, koji će joj
uskoro omogućiti da se uplete u evropske događaje. U Danskoj je Kristijan II. (1503-1523) zaš tićivao i
pomagao reformaciju u želji da poveća svoju vlast i da je nametne crkvi.
Tome se pridruž ilo plemstvo i građanstvo Kopenhagena prvo iz interesa, a drugo iz neprijateljstva
prema sveć enstvu. Pod Kristijanom luteranstvo je proglaš eno državnom vjerom 1536. Norveš ka i Island
ovi sile su doduš e o Danskoj, ali su dotad sač uvale svoju autonomiju ili želji da im je oduzme, kralj se
okoristio njihovim otporom danskoj crkvi. Luteranstvo im je nametnuto silom Islandski biskup.

Jan Areson umro je na stratiš

tu.

Luteranstvo je dakle pobijedilo samo ondje, gdje su knezovi ili kraljevi pristajali uza nj ili njegovu je
širenju malo značenje pripalo vjerskom uvjerenju. Njegove su zaista iskrene i nezainteresirane
pristalice u poč
etku bile veoma malobrojne.

Njegovo je usvajanje proglaš avala vlast, a narod ga je prihvać ao iz posluš

nosti; zbog toga se š
irio ako
se tako smijemo izraziti, pripajanjem novih područ ja. Obrać anje duš a izvrš
avalo se tek naknadno i
vremenom kao š to se vrši asimilacija domać eg pučanstva s osvajačkom nacijom.

Sklad monarhijske vladavine i luteranstva bio je tako potpun da se Reformacija č ak i kod naroda
njemačkog jezika okrenula od njega gdje god ga ta vlast nije podupirala. Veoma je zanimljivo da su
demokratski kantoni u Š vajcarskoj pod Zwinglijevim utjecajem sebi stvorili nezavisan vjerski ustav, uz
koji su u poč
etku pristajali i mnogi slobodni gradovi na jugu Njemač
ke.

Isuviš
e je očito, da se crkva u zemljama, gdje su vladari ostali vjerni Rimu, nije imala razloga bojati
luterovaca. Oni su poš tovali vlast, pa nisu ni na č
as pomiš ljali da joj se odupru, pa čak ni da joj otkažu
poslušnost. Pokorili su se ,plakatima objavljenim protiv njih i suzdrž avali su se da svoju vjeru javno
propovijedaju; jedina propaganda, koju su sebi dopuš tali, bila je muč eniš
tvo. Svijet je uskoro opazio,
da oni nisu opasni, pa ih je č ak i u Nizozemskoj inkvizicija Karla V., koja je tako divljala protiv
anabaptista progonila donekle mlako.

Pa ipak se čini sigurnim, da je vjerski potres u Njemač koj u stanovitoj mjeri djelovao na prekid
Engleske s papinstvom. Ali je to bio samo posredan utjecaj i, ako se tako smijemo izraziti; ohrabrenje
mjerama, koje su same po sebi posve tuđe luteranstvu Henrik VIlI., koji se zanimao za teologiju,
smatrao je Luthera običnim heretikom i pobijao ga je u svom spisu Rasprava o sedam sakramenata koja
je navela Lava X. da mu podijeli naslov Branilac vjere. Progonio je Tyndala i zabranio njegov prijevod
Biblije. Motivi njegova protivljenja Rimu i stvaranja anglikanske crkve bili su izvan područ
ja vjere. Ni
on a pogotovu engleski narod nije osjećao ni najmanje potrebe da odbaci tradicionalna vjerovanja
kršćanstva.

267
 Pripisati postupak Henrika VIII. naprosto njegovoj strasti prema Ani Boleyn, znač ilo bi pobrkati
okolnosti događaja s njihovim uzrokom. Papino protivljenje kraljevoj rastavi od Katarine Aragonske
zaista ga je potaklo da nagovori skupš tinu sveć enstva da ga proglasi poglavarom i zaš titnikom engleske
crkve i sveć enstva (the chief protector of the church and C1ergy of England 1531), da bi tako mogao,
poniš titi svoj brak (1533). Ali su se događaji mogli na tom zaustaviti, i da se to dogodilo, odnos
Engleske prema Rimu sigurno ne bi bio nepopravljivo pokvaren. Imenovanje Tome Morusa na dužnost
kancelara (poslije osude kardinala Wolseya, 1530), dokazuje da vlada nije ni pomiš ljala da se udalji od
katolič anstva. Parlament je svim snagama pomagao kraljevu stvar; ž elio je da se okoristi položajem i
stvori nacionalnu crkvu. Ali nitko nije pomiš ljao na raskol, a jošmanje na herezu.

Prihvaćajuć i položaj kancelara, Morus je sigurno namjeravao bez buke i nasilja u engleskoj crkvi
provesti one umjerene reforme o kojima su sanjali humanisti. Kao i Erazmo, on je ž elio sačuvati
tradicionalnu vjeru proč istivši je. Ako je računao na pomoćvlade u tom nastojanju, bilo je to samo uz
uvjet da i nju nadahnjuju isto tako isključ ivo vjerski i nezainteresirani motivi, kao š to su bili i
njegovi.Ali je tad vladom upravljao čovjek, koji je svoje snage i svoju genijalnost posvetio nastojanju,
da Englesku učini apsolutnom monarhijom. Thomas CromwelI obrazovao se u š koli talijanskih
političara, pa je drž avu shvaćao samo kao neogranič enu prevlast krune. Za njega je kao i za
Machiavellija crkva bila samo politički faktor, ali pritom utoliko znatniji faktor, š to je njegov utjecaj
na ljude bio već i podvrći ga služ bi vladarevoj, značilo je dakle predati u njegove ruke svu onu snagu i,
utjecaj koji je crkva temeljila na svom posveć enom karakteru: koristeć i se poslusnoš ć u parlamenta i
njegovim neprijateljstvom prema rimskoj kuriji, nagovorio ga je, da izglasa akt o supremaciji koji je
kralja priznavao jedinim vrhovnim poglavarom engleske crkve na ovoome svijetu i odobrio mu sve
časti, sudske ovlasti,autoritet, sve imunitete, koristi i prednosti, koje pripadaju tom dostojanstvu, kao
i pravo da ispituje, ispravlja, suzbija, reformira i kaž njava sve zablude, hereze,zloupotrebe,
neurednosti i izopačenosti, koje bi mogle bi ti ili mogu biti, zakonito popravljene djelovanjem bilo
koje vrste duhovne vlasti ili jurisdikcije. Iduće godine kralj je proglasio Cromwella svojim generalnim
namjesnikom u crkvenim pitanjima . .Tako se engleska crkva poklonila pred podnož jem kraljevskog
prijestolja, a vladar, koji je sjedio na tom prijestolju zauzimao je otad za nju polož aj pape. Bio je to
raskol, ali jošne hereza. Međutim nije trebalo mnogo č ekati, pa da se iz raskola rodi i ona.

Cromwellu nije trebalo dugo da crkvu pretvori u obič an instrument kraljevske vlasti. Kaptolima je
nametnuta obaveza da na biskupsku č ast uzdižu samo osobe, koje je označ io kralj. Čak se i od
propovjednika zahtijevalo da imaju kraljevo odobrenje i u isto vrijeme svi su samostani podvrgnuti
pregledu a o njegovu rezultatu nije bilo sumnje .. Spretni je ministar odluč io konfiscirati njihova
imanja, dijelom u korist krune, a dijelom u korist plemstva; s ciljem da interesi lordova i sitnog
plemstva (gentry) ubuduć e budu solidarni u drž anju noveg crkvenog ustrojstva, kao š to su poslije, u
Francuskoj, interesi kupaca nacionaliziranih dobara imali biti u skladu s interesima revolucioinarnog
režima. Buduć i da je plemstvo prevladavale u parlamentu nije bile teš ke ishoditi odredbe, koje su 1536
i 1545. dekretirale ukidanje svih samostanskih zajednica u zemlji č lanci vjere, š to ih je skupš tina
svećenstva 1536. bez prosvjeda prihvatila, prekinuli su posljednju vezu, koja je jedinstvo vjere dotad
jošvezivala englesku crkvu s univerzalnom. Ti su č lanci prihvaćali kao temelj vjere same Bibliju i
zaključke prvih triju ekumenskih koncila (the Bible and the three creeds), a od sakramenata su zadrž ali
samo krst, pokoru i euharistiju. U obrede i u organizaciju hijerarhije nisu uvedene nikakve promjene.
Usvojena je otprilike srednja pozicija između protestantizma i katolicizma, prilično nalik na onu, koje
su humanisti željeli neprijetno dovesti papinstvo.

Pa ipak se najbolji i najslavniji od njih, Toma Morus, 1532. odrekao svoje kancelarske služ be a dvije
godine poslije toga njegova je glava pala na stratiš tu. Najpobožniji i najprosvjećeniji duhovi što su
tež ili za reformom crkve, bili su ogorčeni i uzbunjeni nasiljem koje im je vlast nametala. Vladin im se
sistem činio, a zaista je i bio, moralnim despotizmom, koji je nametnut uz pomoćterora. Cromwelleva

268
je policija prevodila pravu inkviziciju i žrtve, zbog primjera odabirane iz redova najodličnijih ljudi u
zemlji, bez milosti su žrtvovane cilju, š to ga je straš
ni ministar imao pred očima. Uzalud se plemstvo
sa sjevera pobunile u ime katolicizma i slobode; njegovi su, napori doveli samo do novih smaknuć a.

Strogost, koja je primjenjivana protiv katolika; nebične je odudarala od kraljeva kolebanja ili
dogmatskim pitanjima. Poslije 1536., prestraš en manifestacijama jedne uostalom malobrojne skupine
pretestanata,on je oč ito nastojao da se približ i tradiciji, i njenih š
est č lanaka; š to ih je sveć
enstvo
1539. na njegov poticaj potvrdile, prilično jasne ocrtava povratak u smjeru katolič ke vjere. Glasan pad
i smrt Cromwelleva 1540. objaš njava se djelemice njegovim, nastojanjem da Englesku uvuče u savez s
njemačkim luterevcima. Na trenutak se č ak činile da Henrik VIlI. pomiš lja na izmirenje s Rimom ili da
pristaje uz ideju, da reformu crkve provede opć i koncil. Uostalom drž anje Tridentinskog koncila navelo
ga je da odustane od te naučne ž elje. Pred smrt (1547)jošje promiš ljao da s njemač kim vladarima
sklopi kršćansku ligu i da misu nadomjesti jednostavna communion service.

Poslije njega zavladao je kaos. Maloljetnost Eduarda VI. (1547-1553) omoguć ila je Protektorima,
najprije vojvodi od Serierseta, zatim grofu od Warwicka, da otvereno pomaž u pretestantizam. Misa je
ukinuta, slike uklenjene iz crkvi, celibat svećenika odbačen, usvojen je obavezni molitvenik (prayer-
book), a novi č lanci vjere oblikovali su učenje, kome je anglikanska crkva ostala vjerna sve do naših
dana .. Sve je to nametnuto silom usred prave vjerske anarhije. Dok su na svim stranama do očaja
dovedeni katolici poticali pobune, pojavila se nova stranka zahtijevajući radikalnu refermu vjere i
crkve. Na pozornicu je stupio kalvinizam.

Kalvinovo rođenje (1509) dijeli od Lutherova cijelo jedno pokoljenje. Vjerska kriza koju jošnitko nije
megao predvidjeti u trenutku kad je otpoč injala karijera njemačkog reformatora, zaokupljala je sve
duhove u trenutku kad je poč ela karijera francuskog reformatora.

Luther je kao i svi njegovi suvremenici bio bač en u svijet skolastičke teolegije, Kalvin se formirao u
sredini, koju su strastveno uzbuđivala pitanja autoriteta Svetog pisma, milosti, spasenja putem vjere,
vrijednosti sakramenata, sveć eničkeg celibata i primata rimske stolice. Prvoga je navodila njegova
savjest i događaji da istupi iz crkve u kojoj je uzalud traž io duševni mir. Drugi taj crkvi zapravo nikad
nije ni pripadao. Nije morao izvrš iti nikakav napor da prekine s njim. Većod prvog dana smatrao ju je
spomenikom zablude i prijevare. Intimne drame savjesti bile su mu uš teđene. Nije morao traž iti boga.
Bio je siguran, da njegovu riječmož e naći u Bibliji, samo u Bibliji. Trebala je samo da posveti svoj
život njezinu razumijevanju i borbi, da ljudima nametne poruke, š to ih je u njoj naš
ao srce i osjećaji
nisu kod njega imali nikakve uloge.

Luterovski mu je misticizam bio posve tuđ. Razmiš

ljanje, umovanje,logika - te su bila sredstva kojima
je vjeravao.

Nema sumnje, njegova je lič

nost imala važ
an udio u svemu tome.

Ali pritom treba ipak uoč iti, da je reformacija poslije svoje prve eksplozije trebala prije svega
povezane, jasne i č vrsto oformljene uč enje i trebala je dogmatiku, ako se smijemo tako izraziti, koja
će se suprotstaviti staroj degmatici, i crkvu, koja će biti kadra da se bori protiv stare crkve. Ona je te
trebala utoliko više, što se poraž eni katolicizam oporavljao, koliko svoje snage na Tridentskom koncilu
i pripremao snažan protivnapad, kome Reformacija sigurno ne bi odoljela, da joj nije pomogao
kalvizam.

Kalvin nije imao ni jedno obiljež

je borbene i nagle Lutherove naravi, on je svoje vjerske potrebe
zadovoljavao duhovnim radom, pa je gotovo sigurno, da bi na svijet djelovao samo perom, da nije bile

269
događaja, koji su odluč ili njegovom sudbinom. Sazrio je da bi zrela čovjeka bašu vrijeme, kad je
francusko kraljevstvo donijelo odluku, da zauzme stav protiv Reformacije; ono je prema njoj isprva
posvjedoč ilo iste simpatije kao i prema Renesansi, s kojom ju je, č ini se, brkalo. Franjo I. je za
Erazma, kome je ponudio katedru na College de France, osjeć ao poš tovanje, koje je uznemirivale i
razdraž ivale teolege na Sorbonni. Louis de Berquin,jedan od učenika Lefevra iz Etaplesa,propovjedao
je na njegovom dvoru.Njegova sestra Margareta ispovjedala je veoma slobodno krš ć anstvo,izmješ ano
sa platonič kim tendencijama i evanđeoskim misticizmom,koje je bilo veoma srodno
protestantizmu.Ona je otvoreno š titila novatore,pa je Lefevre doš ao u njezino malo kraljevstvo
Navarre,da ondje na miru završ i svoj ž ivot.Čak se za Dianu od Poitiersa smatralo,da je vrlo sklona
luterovom učenju.Sigurno je da je kralj prilično dugo zadrž avao univerzitet i parlamente u razvijanju
njihove revnosti protiv hereze.Ali je isto tako sigurno i to,da nije pomiš ljao,pa č ak da nije mogao
pomiš ljati na to,da se posvađa s papinstvom.Konkordat zaključ en 1516.g. s Lavom X. priznavao mu je
pravo da imenuje biskupe i opate samostana i ograničavao apelacije na rimsku kuriju-svime time
osiguravao mu je tako znatan utjecaj na francusku crkvu,da nije mogao doć i u napast da ga se
odrekne.Od vremena Filipa Lijepog kurija se uvijek,iz razboritosti ili iz zahvalnosti suzdrž avala da
ometa prava prema kleru,š to ih je kruna sebi prisvajala.Vlada je veoma dobro ocjenjivala polož aj koji
joj je bio priznat.U Franuskoj nije bilo niti jednog od onih razloga,koji su navodili njemačke vladare ili
Henrika VIII. u Engleskoj da prekinu odnoe s Rimom i zamjene ih nacionalnom crkvom.Politič ki
interesi,koji su drugdje tako obilno pomagali Reformaciji,ovdje su,naprotiv,poticali na otpor protiv
nje.Dogodilo se,dakle,a i moralo se dogoditi,da kralj viš e nije mogao produž iti s toleriranjem
pokreta,koji je sve očitije izraž avao svoje neprijateljstvo prema Rimu,a da se u vlastitom narodu ne
probudi prigovore,da mu je sukrivac.On se oko 1530.g.prestao protiviti zahtjevima,koji su traž ili
progone,pa premda nije,po uzoru na Španjolsku,osnovao drž avnu inkviziciju protiv hereze,ipak je
dopustio vjerskim i svjetovnim vlastima da je progone,koliko su smatrale potrebnim,a to je znač ilo s
nesuzdrž anim bijesom.
Kalvin je imao 25 godina (1534),kad su ga progoni otjerali u izgnanstvo. Nizozemska,koja je većbila
i jošje tako često imala biti utoč ište francuskih prognanika,bila je nepristupačna zbog zakona Karla V.
protiv hereze,pa se on uputio prema romanskoj Švajcarskoj.Ženeva je većnekoliko godina bila u
punom politič kom i vjerskom vrenju.Da bi se oduprla svom nasljednom neprijatelju,savojskom
vojvodi,građanstvo je zatraž ilo i dobilo pomoćBerna.Već1526.g. su Eiguenoti (Eidgenossen) protjerali
iz grada vojvodine pristalice.Ali Bern je bio protestantski,i savez s njim uskoro je Ženevljane dobro
upoznao s Reformacijom.Jedan francuski bjegunac,vatreni Guillaume Farel,vodio je strastvenu
propagandu u prilog Reformacije.Kao i svagdje,zbunjena se crkva nije oduprla ili se oduprla loš e,pa je
nova vjera,uz pomoć ljubavi prema autonomiji i mrž nje prema Savoji,dok su njezine pristalice
blokirale grad (1534-1535),uskoro pobjedila.Na dan 10.kolovoza 1535.g.naredbom Vijeća ukinuta je
misa-puk je uniš tavao slike,a najveći dio sveć enstva pobjegao je.Pobjeda nad Savojom,postignuta
sljedeće godine,učinila je Ženevu nezavisnom republikom.Ondje je dakle u isto vrijeme,kad je
uvedena nova vjera,uveden i novi politič ki režim-oboje je otad imalo ostati nerazrješ ivo ujedinjeno.
U toku ith događaja Kalvin je prolazio kroz Ž enevu,pa ga je Farel ondje zadrž ao. Njegova se misao
potpuno pouzdavala u samu sebe;još 1536.g. objavio je spis Ustanova krš ć anstva (Institution
chretienne). Sad mu se pruž ila prilika,da primjeni svoja nač ela u krilu mlade republike,koja je jošsva
treptjela od svoje pobjede.U pozadini su je š titili švajcarski kantoni,a od ofenzivnog povratka Savojaca
branila ju je francuska politika; zbog toga Ženeva nije imala nikakva razloga da se boji za svoju
nezavisnost,pa je mogla u sigurnosti,unutar svojih zidina,obrazovati teokratsku vladavinu,koja je imala
biti najsavrš enija,ili toč nije,jedina primjena č istog kalvinizma,i tako snaž no pridonjeti njegovu
proš irenju u svijetu.Ženeva je za nj bila sveti grad,kakav su se anabatisti,deset godina prije toga,u
svojim mističkim snovima na trenutak ponadali da će osnovati u Munsteru.
Dovoljno je poznato da je glavna kalvinistič ka dogma učenje o predestinaciji. Spasenje ovisi samo
o bož joj volji,i ona je oduvijeka unaprijed obiljež ila odabrane. Crku č ini opć instvo odabranih.Ali
buduć i da je nemoguć e doznati dali je milost bož ja nekog izabrala ili nije,duž nost je svakog č ovjeka,da

270
to,ako se smijemo tako izraziti,samome sebi dokaž e,posvetivš i se svim snagama služ enju bogu.Prema
tom,kalvinistička predistentinencija,umjesto da vodi kvijetizmu,potiče na akciju.Ona potiče ljude na
to utoliko viš e,što bog nije zamiš ljen kao dobri otac,nego kao gospodar,kojega je riječotkrivena u
Svetom pismu i predstavlja najviš i zakon.Cio se ž ivot mora posvetiti Pismu, i drž ava je opravdana samo
ukoliko ga poš tuje.Dok je Luther vjeru zatoč io u područje savjesti,i prepustio svjetovnoj vlasti da
organizira crkvu i po svojoj volji upravlja političkim interesima,Kalvin podvrgava sveokupnu ljudsku
djelatnost teologiji.On je isto tako univerzalan,isto tako apsolutan kao katolička crkva.Najradije bi
rekao,da je to bio i viš e.Jer,najzad,crkva je priznavala svjetovnom mač u njegovo vlastito poslanje
usporedo s onim,koje je dano duhovnom mač u.Jedan vlada tijelima,a drugi duš ama,i prvi je podložan
drugome samo u vjerskim pitanjima.Za Kalvina je,naprotiv sam Bog htio da bude stvorena drž ava,pa
ona stoga mora biti pretvorena u instrument bož je volje.Ona nije podlož na svećenstvu,te prema
tome,postoji nezavisno o njemu,njezina vlast ne potječ e od svećenstva,ali drž ava djeluje u skladu s
ciljem,zbog kojeg je stvorena,samo onda,ako je intimno povezana sa sveć enstvom u nastojanju da
naloge Previš njega dovede do pobjede jošna zemlji i da se bori protiv svakoga tko se tome usprotivi
ili svakoga,tko uvrijedi njegovo velič anstvo,tj. protiv poroka,hereze,idolatrije,i to napose protiv
rimske idolatrije,koja je najodvratnija od svih.Takav sistem ideja,ako se primjeni do kraja,nuž no je
vodio do teokracije,pa je ž enevska vlada na podstrek Kalvinov zaista tu teokraciju i ostvarila.
Konsistorij,skupš tina pastora i laika,vrš io je,ako se tako smijemo izraziti,vrhovni moralni nadzor u
republici.On ne vlada,nego nadgleda i kontroliraopćinska vijeća i održ ava ih na pravom putu.Crkvene
ordonanse primjenjuju i civilne vlasti.Smrtna kazna,tortura,progonstvo i zatvor pogađa u razmjeru s
tež inom prijestupa,ali uvijek s primjernom strogoš ću,svaku povredu crkvenih propisa ili
ćudoređa.Pohađanje hrama obavezno je;preljub se kaž njava smrtnom kaznom:pjevačneke profane
pjesme mora izvrš iti javnu pokoru.Vladanje svakog pojedinca izvrgnuto je stalnom ispitivanju,koje ga
progoni č ak i u njegov dom i protež e se i na najneznatnije čine njegova privatnog ž ivota.Hereza se bez
milosti guši:dovoljno je podsjetiti na smrtnu kaznu Michela Serveta god.1553.

U isto vrijeme kako je postala uzor krš ćanske drž ave,Ženeva je postala i plameno središ te vjerske
propagande.Francuske izbjeglice,koje su progoni za vrijeme Henrika II. dotjerali onamo,postali su prvi
Kalvinovi uč enici i nadahnuli se njegovim duhom.Najslavniji među njima,Theodore de Beze,značio je
za Kalvina isto ono,š to je Melanchton znač io za Luthera;bio je organizator nastave,bez koje crkva
uopć e nije moguća.God.1559. osnovana je ž enevska akademija,koja je u biti bila namjenjema
izobrazbi ministara,koji su,gotovo bismo mogli reć i,bili kalvinistički misionari.Jer, izobrazba,š to su je
primali,pripremala ih je prije svega za š irenje kalvinistič kog nauka. Apostolat,š to ga je Luther potpuno
zanemario,za Kalvina je bio neophodno potreban uvjet za propagandu vjere.To ne znač i,da je on odbio
suradnju vladara;ali je doš ao suviše kasno,a da bi mogao rač unati na njih.Oni su većzauzeli svoj stav.U
Njemač koj je samo palatin-izbornik usvojio,pa prema tome svojoj zemlji nametnuo kalvinizam.Izvan
Njemač ke kontinentalni kraljevi su svagdje pristajali uz Rim,a engleski je kralj nedavno svojim
podanicima nametnuo nacionalnu crkvu.Trebalo se dakle pripremiti za borbu i tek pomoć u nje dovesti
bož ju riječdo pobjede.Drž ava je posvuda oč itovala neprijateljsko raspolož enje.Čak i viš e.Rimska crkva
bila je za trenutak zbunjena nenadanim napadom, koji ju je zatekao,ali se sad počela oporavljati i
pokazivala se pripravna ne samo da je brani nego i da ponovno osvoji polož aje,š to ih je izgubila.Pavao
III. je 1542.g. obnovio inkviziciju a 1545.g. sazvao je Tridentski koncil.Mlada Druž ba Isusova većje
poč injala voditi rat protiv hereze,buditi duš e iz njihova mrtvila,poticati katolič ku pobožnost i osnivati
svoje prve š kole.Kalvinov je polož aj bio dakle neuporedivo tež i nego Lutherov. Njemački se reformator
okoristio neprijateljevim iznenađenjem.A Kalvin je svagdje nailazio na pripravnost i oboruž anog
neprijatelja.Da bi protiv njega poveo uspješ an napad,morao je razviti svu svoju osobnu energiju i svu
energiju svoje organizacije.
Uostalom,ako su katolič ki izgledi za obranu sredinom XVI.st. bili mnogo već i nego 1517.g.,porasli su i
protestantski izgledi za napad.Sada se vjersko pitanje svagdje postavljalo sa strahovitom
jasnoć om.Grčevi seljačkog rata i rata protiv anabaptista,koji su to vjersko pitanje isprva zastrli velom

271
socijalnih zahtjeva,prestali su.A s druge strane,viš e nije moglo biti nade u mogućnost,da dođ e do
izmirenja s crkvom. Trebalo se dakle izjasniti ili za staru ili za novu vjeru.Obje su zahtjevale duš e ljudi
i zvale ih sebi,ali su ih samim tim primorale da preispitaju svoju savjest,a to je kod već ine njih
dovodilo do onoga,š to su jedni nazivali odpadniš tvom (apostasia),a drugi obrać enjem (conversio). Bilo
je svrš eno s onom uobićajenom vjerom,u kojoj su ljudi zadrijemali u XV.st.Radilo se o tom,da se
svatko izjasni u prepirci,u kojoj je bilo u pitanju vječno spasenje,pa se svatko na temelju svoje odluke
svrstao u jedan od dva tabora,koji su u to vrijeme postojali,i morao se pripremiti na borbu.Osobno
uvjerenje,kako smo vidjeli prije u tekstu,imalo je veoma sporednu ulogu u prisilnom š irenju
luteranstva na temelju vladareva samoodređenja;naprotiv,osobno je uvjerenje imalo golemu ulogu u
kalvinizmu,koji je mogao računati s pobjedom samo ako za sebe pridobije vjernike.
Druš tveno ustrojstvo XVI.st. nije propustilo da mu dođe u pomoć.Kapitalizam,kome su smetala
ograničenja,š to ih je crkva postavila trgovanju novcem i spekulaciji,sigurno mu je pribavio nesvjestan
pristanak znatnog broja poduzetnika i poslovnih ljudi.Ne smijemo pritom zaboraviti,da je Kalvin
priznao zakonitost posuđivanja uz kamate,koje je Luther,ostavš i u tom kao i tolikim drugim stvarima
vjeran tradiocionalnoj teologiji,jošuvijek osuđivao.Prve materijalne izvore,stavljene na raspolaganje
novoj crkvi za pokrić e troš kova njezine propagande ( ako se pritom smijemo posluž iti ovim veoma
modernim izrazom,koji je međutim savrš eno u skladu s pravim stanjem stvari),predujmili su joj
obogać eni trgovci.Oko 1550. bilo je u Antverpenu,među burzovnim ljudima većmnogo nonoobrać enih
vjernika.Katolici su se ž alili na to,da se oni koriste svojim utjecajem na radnike i primoravaju ih,da u
najmanju ruku prividno pristanu uz njihovu vjeru.I plemstvo je većod poč etka dalo znatan broj
pristalica.Za objaš njenje tome,dovoljno je podsjetiti,da se među njima proš irila naobrazba,da su pod
utjecajem humanista temelji stare vjere bili potkopani i da je sklonost prema raspravljanju i ljubav
prema novotarijama bila probuđena.Plemstvo francuskog jezika isto je tako strastveno č italo Ustanovu
kršćanstva,kao š to je njemačko plemstvo č italo Lutherove pamflete.Treba se sjetiti dojma,š to ga je
pobudila mahnita logika te male knjige na one duhove,koje je č itanje Rabelaisa,objavljenog gotovo u
isto vrijeme, većisuviš e pripremilo za ruganje
crkvi i za shvać anje, da je ta ustanova većprež ivjela. Najzad je i industrijski proleterijat, kod koga su
progoni, ne uguš ivši anabaptizam, ostavili upornu mrž nju, neizostavno pruž io pomoć novoj vjeri
premda je ta pomoć, bar u poč etku, bila znatnija po svojoj buntovnosti nego po iskrenosti.

Demokratsko i silovito ustrojstvo š to ga je Kalvin dao svojoj crkvi č udesno je pomoglo njezinu
napretku. Ono je naime pozivalo vjernike da izravno sudjeluju pri organizaciji svake vjerske zajednice.
Ako je ministar bio njezin duhovni poglavar, konsistorij, koji djeluje njemu o boku, regrutirao se iz
redova laika. Pož rtvovnost svakog pojedinca u toj maloj skupš tini izabranih, koju je neprijatelj opkolio
i primoravao da računa samo na samu sebe, ako je htjela da se održi,održavala se u neprekidnoj
pripravnosti. Gorljivost, uvjerenje; hrabrost i fanatizam č ak i ministara osiguravala im je svagdje,
kamo su prodirali, zarazan utjecaj. I njihov broj dokazuje isto onako kao i njihova energija, svu snagu
mlade crkve. Oko, 1540. susreć emo njezine pripadnike već u svim krajevima Francuske, u
Nizozemskoj, u Engleskoj. Izobraž eni u Ženevi, a uskoro poslije toga i u Lausannu, Strassbourgu i
Heidelbergu. Oni se odlikuju svim obiljež jima pravog sveć enstva, i to isto onoliko aktivnog i
obrazovanog svećenstva, koliko je katolič ko svećenstvo jošopćenito bilo neznalač ko i bezvoljno. Bili su
naoruž ani znanjem, radili su skladno i održ avali veze međusobom posvećujući se duš om i tijelom
svome cilju. Prodirali su u gradove preruš eni i pod uzajmljenim imenima, propovijedali evanđelje
naveč er, iza zatvorenih vrata, u kakvom svratiš tu, u dnu nekog dvoriš ta, ili na kakvu zaabač enom
mjestu u predgrađu. Kadš to usred nekog ruč ka ili večere, u kojoj prijateljskoj kući, poč inju izvršavati
svoju misiju nastojeći da obrate uzvanike pouč nim razgovorima i dijeleć i im knjige ili pjesme. Ako ih
iznenade, znaju da ne mogu oč ekivati milost. Ali njihov glas, što se diž e jošiz plamena i dima lomač e,
širi i ojač ava u duš ama onu vjeru, za koju umiru. Uskoro ć e im preplaš eni krvnici vodeć i ih na
smaknuće stavljati krpu u usta da ne mogu govoriti. Da bismo ponovo naiš li na takvu postojanost i
takvo junaš tvo, treba se vratiti sve do poč etka krš ćanstva. I kao š to je to bilo u vrijeme, kad se rađalo

272
krš ćanstvo, puč ke su priče pobož no opisivale posljednje trenutke tih muč enika, a kako su se ti opisi
širili š
tampom, smjesta su postali najdjelotvornije sredstvo propagande. S druge strane, hajke na
vjernike š irile su svojim progonima nadaleko upravo onaj isti pož ar, koji su htjele ugasiti. U
Francuskoj i Nizozemskoj bjegunci su ga prenosili iz pokrajine u pokrajinu. Drugi su emigrirali u
Englesku i Š kotsku. Na istoku Evrope, ministri su djelovali u Poljskoj i Ugarskoj, pa su se ondje uskoro
obrazovale opć ine u gotovo svima gradovima.

Tako su kalvinizam odlikuje međunarodnim obiljež jem, svoga š irenja, ni razlika u jezicima, ni razlika u
obič ajima ili u političkim rež imima nije za njih predstavljala zapreku. Njegova crkvena organizacija
davala mu je takvu prodornost i takvu nezavisnost u nastupanju, kakvu bismo uzalud traž ili u
luteranstvu. Umjesto da se podvrgne starateljstvu i zaš titi vladara;kao š to je uč inilo luteranstvo,
kalvinizam računa samo na sebe sama. On ne traž i zaš tite i ne boji se borbe. Svagdje gdje se
pojavljuje, glasno i propovijeda svoje vjerovanje, smiono otpoč inje napad, a njegov radikalizam ne
podnosi kompromis.Između njega i pristalica rimskog idolopoklonstva, te babilonske bludnice, nije
moguće izmirenje. Ljudi su mogli biti ili njegove pristalice ili njegovi protivnici. Na katoličku
nesnosljvost on odgovara jednakom nesnoš ljivoš
ću. Na progone uskoro će odgovoriti pobunama, i
silovitost njegova istupanja, smionost njegovih izazova, razjarenost i jetka ž estina njegove polemike
razoruž uju i vrijeđaju č ak i one koje njihova vjerska ravnoduš nost ne bi predodredila da se pobune
protiv njega.

Kavga, š to je on pokreće, za svakoga poprima osobno obiljež

je; ona na dnu ljudskog srca podjaruje
mržnju i najzad nužno dovodi do građanskog rata.

273
TREĆE POGLAVLJE

EVROPSKE DRŽAVE OD SREDINE XV. ST. DO SREDINE XVI. ST.

I. MEĐUNARODNA POLITIKA

Ni velike socijalne promjene, ni velike krize misli ne podudaraju se neophodno s promjenama u

međunarodnoj politici. Nema sumnje, da su Renesansa, Reformacija i kapitalizam, izvrš ili dubok
utjecaj na ž ivot različ
itih drž
ava; ali oni nisu izvrš
ili nikakav utjecaj na one posve nove uvjete, koji su
od sredine XV. st. odredili uzajamni položaj tih drž ava. Evropa je u istom onom trenutku, kad se
zbivalo, toliko intelektualnih, vjerskih i ekonomskih promjena, imala zahvaliti obič nom sticajem
okolnosti:š to je pored toga doživljavala i radikalan preobraž aj u sistem snaga, koje su od početka XII.
st. u njoj postojale.

Onih pedeset godina, š to su proš le od svrš

etka stogodišnjeg rata, bilo je dovoljno da poremeti
tradicionalni evropski politički poredak. Velika borba Francuske s Engleskom donijela je svojim
završetkom evropskoj zajednici samo nove, neočekivane probleme: na zapadu izlaze na pozornicu nove
snage: Burgundska drž ava duž obala Sjevernog mora, a na jugu Pireneja, Š panjolska drž ava,
obuhvać ajući ubuduće u jednom jedinom monarhijskom bloku Kastiliju i Aragon; na istoku dotle Tursko
carstvo ugrožava krš ćanski svijet novom provalom islama. Slučaj, ta tajanstvena snaga, koja
neprestano, po svom nahođenju izigrava ljudske rač une, prouzrokovao je dakle da se Evropa u istom
trenutku, kad je otpočelo novo kritič no doba njezine unutraš nje povijesti, morala suprotstaviti
vanjskoj pogibelji.

Turska provala je, nema sumnje, najveć a nesreć a, koja je zadesila Evropu sve od kraja Rimskog
carstva. Kamo god je doprla, donosila je ekonomsku propast i moralno opadanje.Svi oni narodi, š to su
pali pod njezin jaram: Bugari; Srbi, Rumunji, Albanci, Grci, zapali su u stanje nalik na barbarstvo, iz
kog su izaš li tek poč etkom XIX. st, Germani, koji su u V. st. osvojili Zapad, nisu bili manje surovi od
Turaka. Ali su smjesta usvojili zapadnu viš u kulturu preš avši na krš ćanstvo, pa ih je pokoreno
stanovniš tvo uskoro apsorbiralo. Naprotiv, između turskog islama i krš ćanstva njihovih podanika nije
bilo moguće nikakvo izmirenje. Razlika između njihovih vjera uč inila ih je uzajamno nedostupnima i
ovjekovječila u tim zemljama odvratni rež im, u kom država poč iva samo na sili, održava se samo
eksploatacijom i ž ivi isključ
ivo uz tu cijenu, da kod pobjednika održava prezir prema pobijeđenome,a
kod pobijeđenoga mrž nju prema pobjedniku. Osim jednog dijela Albanaca, nijedan se od naroda,
podlož nih sultanu, nije obratio na islam, a i Turci, uostalom, nisu izvrš ili nikakav napor, da ih obrate.U
vjerskom pogledu za Alahovu je slavu bilo dovoljno, da njegovi vjernici vladaju nad đ aurima; u
političkom je pogledu za održanje drž ave, koja se nikad nije izdigla iznad primitivne koncepcije
potpuno vojničkog rež ima bilo dovoljno, š
to je kršćane primorala na ulogu poreskih obveznika. Tako ih
je njihova vjera uč inila potpuno bespravnima i jošviš e uč vrstila njihovo robovanje. Poč evš i od Selima
I. (1512-1520) č ak je i njihova krv bila podvrgnuta poreskoj duž nosti. Periodički su najljepš u djecu
oduzimali roditeljima i djevojke prodavali za už ivanje muš karcima, a dječ ake prevodili na islam i zatim
ih uvrštavali u janjič arske čete.

Evropa nije mogla spriječ iti pad Carigrada, a nije mogla spriječiti ni napredovanje turske moći
na kontinentu i u bazenu Sredozemmnog mora. Pape su uzalud nastojale da kod evropskih naroda
probude duh križ arskih ratova.Njihovoj propagandi, kojoj je najizrazitiji predstavnik redovnik
Kapistran, poš lo je doduš e za rukom da pokrene dobrovoljač ke čete napol zaneš enjaka i napol
pustolova, ali je za uspjeh trebalo ostvariti suradnju različ
itih drž
ava u naporu oko zajednič ke obrane,
a takva je suradnja bila nemoguć a. Neki historici smatraju za to odgovornim tobož nji nacionalni

274
egoizam modernih drž ava, ali pritom zaboravljaju, da se ni srednjovjekovne drž ave nisu nikad udruž ile
u borbi protiv muslimana. Univerzalni karakter križ arskih ratova osniva se na sudjelovanju naroda, a ne
na sudjelovanju vlada. Uostalom, njihov neuspjeh protiv mnogo manje straš nog protivnika nego š to su
bili Turci, dokazuje, da se niš ta, ne bi moglo oč ekivati bk i da oni moralni i druš tveni uvjeti, koji su
pogodovali križ arskim ratovima, nisu iš čezli bez povratka. Jedina moguć nost da se ostvari uspješ an
otpor turskoj navali bila je ta, da se stvori opći savez cijele Evrope i u jednoj ruci za viš e godina
udruž e sva novčana i vojna sredstva. Savezi, š to su u XVI. st. sklopljeni protiv Louisa XIV. u XIX. st.
protiv Napoleona i 1914. protiv Njemačke, kadri su doč arati, kakav je napor trebalo izvršiti, da uspjeh
bude osiguran. Ali drž ave XV. st. nisu bile materijalno mudre da to ostvare. Uostalom, najmoć nijima
od njih turska se opasnost č inila tek veoma dalekom prijetnjom koja nije zahtijevala da se i one
upletu. Cio teret borbe prepuš tali su onima, kojih se izravno ticala.

Ali neposredni susjedi Turaka nisu na nesreću bili kadri da im se odupru. Nema nič eg jadnijeg od
nesposobnosti, š to su je dokazali i koja je upropastila toliko herojske pož rtvovnosti. Da su republika
Venecija, habsburš ka Austrija i kraljevine Češka, Ugarska i Poljska ujedinile svoje snage, sigurno bi
postavili snaž nu zapreku neprijateljevu napredovanju. Ali umjesto toga, svatko se prepuš tao samo
svojim ambicijama ili svojim interesima, tako da nikad nisu radili slož no. Venecija se odluč ila samo na
nepovezane pokuš aje, poduzete bez poleta i okonč ane 1479. i 1502. mirom, koji je svaki put zapravo
znač io poraz, tako da joj je od njezina velič anstvenog otoč kog posjeda i od svih luka na Levantu ostala
samo Kandija. A š to se tiče Habsburgovaca, koji su s neš to širokogrudnosti mogli postati spasiocima ili
bar braniocima Evrope, njima nije uspjelo da se izdignu iznad kratkovidne, pohlepne i sitnič arske
politike. Fridrih III. (1440-1493) i Maksimilijan (1493-1519) oprezno su se drž ali daleko od bitaka i
gledali na događaje, kojima doseg nisu mogli shvatiti, samo, s dinastič kog stajališta, vrebajući na
priliku da se dočepaju č eške i ugarske krune, te tako ostvare najviši cilj lukavih spletki svojih predaka.

Poslije smrti Albrehta Austrijskog (1439) njegova je udova uz pomoć Fridriha III. pokuš ala
sačuvati Češ ku i Ugarsku svome sinu Ladislavu, posmrtnom djetetu, kojega je dugotrajna malodobnost
obeć avala, da ć e biti podjednako kobna za narode, kao i povoljna za habsburš ke namjere. Ugarska je
te makinacije izigrala time, š to je krunu ponudila poljskom kralju Vladislavu III., dok su Česi priznali
svojim regentom Jurja Podjebradskog. Vladislav je 1444. s oruž jem u ruci poginuo u bici kod Varne
boreć i se protiv Turaka. Ladislav Posthumni imao je tada pet godina. Ugarski velikaš i zatražili su ga od
Fridriha III., ali je on odbio da im ga izruč i. Na to su vladu i obranu zemIje povjerili najhrabrijem
između sebe, Ivanu Hunjadiju. On je umro 1456., poš to je prije toga spasio Beograd. Buduć i da je
iduće godine umro i Ladislav, Fridrih III. se pož urio da za svoju kuć u zatraž i i Češ ku i Ugarsku. Bio je
uostalom podjednako lakom kao i plaš ljiv, pa se nije usudio da bilo š ta poduzme. Tako su Česi bez
obzira na njegove pretenzije za kralja izabrali Jurja Podjebradskog, a Madž ari sina Hunjadijeva, Matiju
Korvina (1458). Taj sin junakov bio je političar. Umjesto da svoje oruž je okrene protiv Turaka, koji su
1458. osvojili Srbiju, a 1479 poslije smrti Jurja Kastriota (Skenderbega, 1468),i Albaniju pa zatim
zauzeli Bosnu i Hercegovinu i primorali knež evine Moldavsku i Vlaš ku da im plać aju danak - Korvin je
više volio da svoju vlast proš iri na štetu svojih krš ćanskih susjeda. Budući da je papa izopć io Jurja
Podjebradskog, koji se oslanjao na češ ke utrakviste, i proglasio ga zbačenim s prijestolja, Matija Korvin
se okoristio time da ga napadne ida dopusti katolicima, da njega proglase č eškim kraljem (1469).
Zatim se okrenuo protiv Fridriha III., koji je podmuklo nastojao potkopati njegovu moć , poveo na njega
vojsku i 1485. protjerao ga iz Beča. Umro je pet godina poslije toga pribavivš i Ugarskoj kratkotrajnu
slavu i besplodne uspjehe. Nije ostavio nasljednika, pa su Habsburzi, koji su uvijek vrebali, smjesta
zatraž ili nasljedstvo. Ponovo im je izmaklo, ali time ipak nije premorilo njihovu strpljivost. Madž ari su
priznali za kralja poljskog kraljevića Vladislava, kome su č eški utrakvisti jošza ž ivota Matije Korvina
predali krunu. Maksimilijan Austrijski sporazumio se s njim u jednom, od onih bračnih ugovora kojima
se njegova kuć a izvanredno odlikovala. Dvostruki brak udruž io je Ludovika, sina VIadislavljeva, s
Marijom Austrijskom, unukom Maksimilijanovom, i Ferdinanda, njegova unuka, s Anom Ugarskom.

275
 Poslije smrti svoga oca (1516) mladi je Ludovik II. morao povesti vojsku protiv Sulejmana II., koji
je dovrš io osvajanje Balkanskog poluotoka, pa se sad okrenuo protiv Ugarske i nedavno uš ao u Beograd
(1521). Ludovik je 1526. potučen kod Mohač a. Taj je poraz bio jedan od najsjajnijih uspjeha Austrije,
jer je njime najzad stekla č ešku i ugarsku krunu za kojom su njezini vladari tako dugo č eznuli i koju je
turska pobjeda sad napokon osigurala. Ferdinand se uostalom zadovoljio time, da naslijedi pravo svoga
šurjaka. Bio je to trenutak kad je trebalo pozvati Njemačku na obranu ugrož enih granica. Ali je
Njemač ku razdirala kriza reformacije pa je bila manje kadra nego ikad da poduzme kolektivni napor.
Protestantski su vladari vidjeli u Turcima saveznika, koga im je poslala providnost a katolič ki vladari
nisu namjeravali da svojom borbom protiv Turaka osiguraju Habsburgovcima poveć anje snage, koje ih
je ispunjalo ljubomorom. Tako je Sulejman bez muke dopro sve do Peš te a 1529. je doš ao i pod zidine
Beča, gdje su ga samo poodmaklo godiš nje doba i bolesti u vojsci spriječili da ga ne osvoji. Ali ipak je
je u svojoj vlasti zadržao cijelu Ugarsku Sve do Ennsa, a Ferdinand mu se mirom, š to ga je 1547. morao
sklopiti, obavezao na plać anje danka. Sva je Ugarska, osim uskog pojasa
na sjeveru i zapadu, kao i stanovitih dijelova Hrvatske i Slavonije, koji su ostali Habsburgovcima,
podijeljena na Sandž ake. Transilvanija i istoč ni dio zemlje uređene su u posebne knež evine, u
vazalnom odnosu prema Porti. Sam Sulejman pretvorio je glavnu crkvu u Peš ti u dž
amiju.

Za njegove vlade (1520-1566) tursko je carstvo postiglo svoj najveći opseg. Većpod Sulejmanom
(1512-1520) zauzeli su obale Crnoga mora a krimski Tatari primorani da plać aju danak. U Egejskom
moru zauzet je 1522. Rhodos, a vitezovi Sv. Ivana, koji su ga junač ki branili, preselili su se na Maltu,
kamo ih je pozvao Karlo V. i gdje su se odž ali sve do Francuske revolucije. Mezopotamija, Sirija i
Egipat pripojeni su turskoj drž avi između 1512. i 1520. Alž ir i Tunis zauzeo je odmetnič ki gusar
Barbarossa pa su te zemlje postale istaknuti polož aj Velikog Gospodara u zapadnom dijelu
Sredozemnog mora. Tako je islam u sredini XVI.st. imao u Evropi mnogo strahovitiji polož aj, nego š to
ga je ikad imao u vrijeme svega velikog š irenja. Ali ovaj je drugi nalet dož ivio istu sudbinu, kao i onaj
prvi. Trenutak njegova najviš eg uspona bio je u isto vrijeme i pečetak njegova opadanja. Uostalom,
Turci nisu kao š to je to bilo s muslimanima u X. i XI. st., svojom kulturom nadoknadili , š to su izgubili
otkako im je počela opadati ratnič ka snaga. Oni su bili i ostali barbari. Uostalom, u tome, po mom
miš ljenju, nema ničega, š to bi bilo svojstveno njihovoj rasi. Turci su jednako u Aziji kao i u Evropi
doš li u dodir samo s dekadentnim kuturama bagdadskog kalifata i Bizantskog carstva, a one su obje bile
preslabe, da se nametnu svome pobjedniku. S druge strane, posve vojnička organizacija njihove drž ave
onemoguć ila im je druš tveni napredak. Ali buduć i da je takva drž ava nepreduktivna, mogla se održ ati
samo osvajanjem. Čim joj ratovanje prestane dobavljati prihode, koje sama nije kadra stvoriti, ona se
iscrpljuje. Ona se mora neprestano poveć avati, pokoravati uvijek nove obveznike na plaćanje danka ,i
time osiguravati svoj opstanak. Otako je š irenje turske drž ave prestalo na nju se oborio financijski
nered i poresko tlač enje sa svim svojim politič kim, ekonomskim i moralnim posljedicama. Nema
sumnje, trenutno je jošuvijek dolazilo do prelaznog obnavljanja snage.Ali ocijenivš i njezin razvoj u
cjelini, povijest turske drž ave poslije Smrti Sulejmana II. zapravo je neprestano i neizlječivo opadanje.
Već bi odavna nestala iz redova drž ava, da joj evropske sile nisu spasile ž ivot svojim
nesporazumijevanjem o tome, kako da među sobom podijele njezine posmrtne ostatke. Izvanredni
polož aj, š
to ga ima na morskim tjesnacima; pribavio joj je međunarodnu važ nost, koja ju je spasila
sudbine, š to je zadesila Poljsku. Evropa je š utke podnijela zloč inač ki napad na jedan krš ćanski narod,
ali joj jošuvijek nije poš lo za rukom da tjera muslimanske osvajač e, koji su joj svojem prisutnoš ću na
njezinu tlu donijeli nesreć u i nanijeli sramotu njezinoj kulturi.* Zač uđuje pomisao, da su marljivi i
neopasni Mauri Granadskog kraljevstva protjerani u Afriku joškrajem XV. st.,dok Turci 1918. jošuvijek
sjede u Carigradu. Nemajući dovoljne snage da ih odanle otjera, Evropa se postepeno navikla na
njihovu prisutnost, premda nije prestala da ih smatra uljezima, i tako im najzad priznala mjesto u

*
Podsjeć
amo da je prvi tekst Pirenneovo djelo pisano jošprije svrš
etka I. svjetskog rata.

276
evropskoj zajednici. Čak i više! Evropa ih je pripravno uplela u svoje svađe. Zar nije većFranje I. u
svojoj borbi s Karlom V. traž
io pomoćSulejmana II?

Kako kad se taj savez na prvi pogled č inio nakazan, on je ipak bio samo posljedica politič
kih
poremećaja š
to su zadesili krš
ćanski svijet počevši od sredine XV. st.

Svršetak stogodišnjeg rata ostavio je Francusku i Englesku u veoma različ itu polažaju. U Engleskoj je
gotove smjesta izbila borba između kuće York i kuć e Lancaster,i dok se plemstvo među sobom ubijalo
na bojnim poljima, a kraljevi Eduard IV., Henrik VI., Eduard V. i . Richard III. uz pomoćpodlih
vjerolomstava, zloč ina i evidentnih ubistava dolazili na prijestolje ili s njega silom odlazili, zemlja se
sve do dana, kad joj je dolazak prvog Tudora, Henrika VII., (1485), vratio mir, morala odreći svakog
aktivnog upletanja u događaje na Kontinentu. Naprotiv, Francuska je pod Karlom VII. už ivala okrepan
mir. Moglo se pomisliti, da ju je iscrpila strahovita kriza, š
to ju je upravo preživjela. Međutim, bila joj
je potrebno samo nekoliko godina da ukloni posljednje tragove svega š to je podnijela. Ta je nacija
sada prvi put dokazala onu elastičnost i snaž nu energiju, koju je dotad uvijek očitavala poslije velikih
katastrofa u svojoj povijesti: Kad je Luis XI. 1461. naslijedio svoga oca, Francuska je neosporno opet
bila najjača snaga na Zapadu. Ali je i ona bila u posve novom međunarodnom polož aju, koji će iz
temelja izmijeniti smjer njezine vanjske politike .

Mož e se reć i, da je njezinu politiku jošod kraja XI. st. neprestano određivala ž ivotna potreba da
potisne englesku vlast s francuskog tla. Njezine intervencije u Nizozemskoj kao i njezini odnosi s
Carstvom ili s Iberskim poluotokom svode se gotovo bez izuzetka na motive š to ih je nametala ta velika
borba. Engleska nije bila samo glavni, nego i jedini neprijatelj Francuske. Ona je na Kontinentu imala
samo takvih neprijatelja, koje je protiv nje pokrenula Engleska: Otona IV. u Njemačkoj i u XIV. st.
flandrijske grofove. Izvan toga; ona je u pozadini imala mir i mogla sve svoje snage posvetiti napadu sa
zapada. Ali u trenutku, kad je prestao stogodiš nji rat, takvo je stanje iš
čezlo zauvijek. Bilo je svrš
eno
sa starom kontinentalnom sigurnoš ću kraljevstva. Odsad ć e se morati boriti na svojim suhozemnim
granicama, pa ć e se dosadaš nja tradicija potpuno preokrenuti: Engleska će ga u buduć nosti napadati
samo kao saveznik njegovih evropskih protivnika.

Formiranje Burgundske drž ave bilo je prelazna toč ka toga preokreta u političkoj povijesti. Većsmo
prije u tekstu vidjeli, kako se Filip Dobri okoristio svojim sudjelovanjem u stogodiš njem ratu, da osim
Flandrije i Arteisa pod svojom vlaš ću ukupi najveć i dio teritorijalnih knež
evina, koje su po imenu
ovisile o Carstvu, a prostirale su se od Ardenna do Zuiderseea; bile su to vojvodstva Luxembourg i
Brabant, te grofovije Hainaut, Namur, Helland i Zeeland.

Tom bloku posjeda Karlo VII. je sklopivš i s vojvodom mir u Anaasu (1439) pripojio je i gradove na
Sommi. Burgundsko vojvodstvo i Frannche Comte također su pripadali tome velič anstvenom posjedu;
rastavljale su ih samo Lorraina i Alsace, a i te su bile u neprestanoj opasnosti da budu osvojene i
uključ ene u cjelinu. Tako se u nekoliko godina na sjeveru i istoku kraljevstva obrazovala nova sila, koja
je približno zauzela ono isto mjesto, što ga je u IX. i X. st. imalo kratkotrajno Lotaringijsko kraljevstvo.
Nizozemska je izlazila iz feudalne raskomadanosti, da se ujedini pod istom dinastijom u jedinstvenu
državu, koja je bila zajednič ki predak današ nje Belgije i Holandije. Ta je drž ava imala mnoge odlike: -
plodno tlo, neuporediv zemljopisni polož aj na obali Sjevernog mora, duboke rijeke, izvrsne luke, radno
stanovniš tvo, koje je bilo brojnije i gušće naseljeno negoli igdje u Evropi ,na sjeveru Alpa; cvatuć e
gradove, slavne u cijelom svijetu svojim suknarstvom ili svojom tr govinom, pri č em je jedan od njih,
Bruges, većtri stoljeć a bio velika međunarodna luka Zapada, i drugi, Antverpen, otpoč injao je svoje
doba jošč udesnijeg napretka i blagostanja; poduzetnu holandsku i zelandsku plovidbu morem, koja je
otpoč injala smjenjivati Hansinu plovidbu, š to je bila u opadanju; i napokon u ratarskim predjelima
Wallonije imala je snaž no i ratoborno stanovniš tvo: sve to kao da se č udom združ ilo, da mladu drž avu

277
pretvori u obeć anu zemlju i da njezinim vladarima osigura onaj izvanredni ugled i sjaj, š
to je okruž
ivao
Filipa Dobrog i njegova sina Karla Smijelog.

Ali što god je taj novi susjed bio bogatiji i moć

niji bio je za Francusku sve opasniji. Htio on to ili ne
htio, značio je za njih neprestanu opasnost. Njegove su se č ete iz Amiensa za dva dana hoda mogle
pojaviti pod zidinama Pariza. A pogotovu je bio opasan zato, š to se svojim položajem nametao
Engleskoj kao prirodni saveznik.

Trebalo se bojati, da u prvom idućem ratu ponovo ne odigra onu istu ulogu, š to su je flandrijski
grofovi tako često odigrali u Srednjem vijeku, ali ovaj put s udvostručenim snagama. Ukratko, čini se,
da je Francuska potjerala Engleze sa svog područ ja samo zato da sad na svojoj sjevernoj, sa svih strana
otvorenoj granici, koja je bila bez ikakve prirodne obrane, bude izlož ena pothvatima Burgundske
države.

Sukob, koji je bio latentan većizmeđu Karla VII. i Filipa Dobrog, imao je izbiti za vrijeme njihovih
nasljednika Louisa XI. i Karla Smjelog. Kriza je bila ž estoka, ali kratka. Građanski nemiri spriječ ili su
Englesku da se u pogodnom trenutku uplete. Karlo je u poč etku mogao rač unati samo na vojvodu od
Berryja, kraljeva brata, na vojvodu od Bretanje, posljednjeg velikog vazala krune, i na nekoliko
seniora povezanih s njim u savez pod izlikom javnog dobra francuskog kraljevstva. Ali među
saveznicima nije bilo međusobnog razumijevanja. Pooslije svog poraza kod Montheryja, kralj je
smjesta sklopio ugovor i nije imao muke da odvoji jedne od drugih. Ostao je sam licem u lice s
Burginjoncem, pa je mogao posvetiti sve svoje snage njegovoj propasti. Poticao je protiv njega
građ ane Liegea, kojih će se odreći u trenutku opasnosti, vješ to je i neuhvatno spletkario u Njemačkoj,
Engleskoj, Š vajcarskoj, Savoji, u Milanu i Veneciji, stež uć i malo pomalo u mrež u najlukavije
diplomacije svoga ž estokog protivnika. Kada je u poređenju s Louisem XI. često prikazivan kao
posljednji predstavnik feudalizma u borbi s prvim modernim vladarem. Niš ta nije manje toč no. Bez
obzira na različ itost njihovih osobnih duhovnih svojstava kralj je bio isto tako razborit i sposoban, kao
što je vojvoda bio ž estok i pustolovan razlika u njihovoj politici osnivala se na različ itosti njihovih
drž ava. Politika francuskog vladara nadovezuje se na stoljetnu tradiciju i ima pred oč ima onaj isti cilj
obrane i nacionalnog jedinstva. koji su od XII. st. s manje ili viš e sreće ili data, nastojali ostvariti toliki
prethodnici, od kojih je on preuzeo krunu. Naprotiv, burgundska je moćbila suviš e nedavna, izgradila
se prebrzo, bila je jošpremalo čvrsta, preslabo povezanih dijelova, a da bi mogla nametnuti onome,
koji je njome upravljao, čvrsto i jasno određene poglede. Nastala je osvojenjem, pa ga je utoliko viš e
poticala na nova osvajanja š to su prihodi, kojem ti je davala, bili znatniji i stoga pogodniji da ga
obmanu o njezinoj pravoj snazi, Karlov postupak opravdava Machiavellijeve riječ i, da se neka drž ava
održ ava onim istim snagama,koje su je stvorile. Treba, uostalom, priznati, da su mu se mnogi od
njegovih pothvata -nametnuli kao završ etak djela, š to ga je otpočeo jošFilip Dobri. Pripojenje
Gelderna i Lieš ke pokrajine upotpunjavalo je na sjeveru nizozemski blok, a njegovi se pokuš aji da
prisvoji Alsace i Lorrainu objaš njavaju nužnošću, da s tim blokom povež e Franche-Comte i Burgundsku
vojvodinu.Ali teš ko je zaustaviti se na putu osvajanja. Karla je zaslijepio uspjeh i slavoljublje, pa je
uskoro izgubio osjećaj za moguće i stvarno, i zaboravio na interese svojih naroda. Sanjao je, da se
dade okruniti za rimskog kralja i da nagovori starog Renea Anž ujskog da mu ustupi svoje pretenzije na
Napuljsko kraljevstvo. Zbog svoga vojnog pohoda protiv Neussa (1474-1475),kojom je prilikom bolesno
ambicioznom tvrdoglavoš ću nastojao da ponizi cara i carstvo, propustio je pravi trenutak da se pridruž i
Eduardu IV. Engleskom, koji se iskrcao u Calaisu, u namjeri da pođe protiv Louisa XI.,videći da ga je
saveznik napustio, pož urio da s kraljem sklopi mir. Okupacija Lorrairine uvukla je vojvodu iduć e
godine u rat protiv Š vajcarske. Za redom je dož ivio dva poraza: kod Gransona i zatim kod Morata
(1476); time je bilo svrš eno s njegovim vojnim ugledom, koji je jošzavaravao Evropu. Louis XI. poč eo
se pripremati da otpoč ne ofenzivu. Rene Lorenski vratio se u Nancy. Karlova propast bila je sigurna.

278
Bila je brža, tragičnija i dublja, nego što su se nadali njegovi neprijatelji. Dok je s vojskom, koja je
zbog izdajstva talijanskih plaćenika pala na nekoliko tisuća ljudi, opsjedalo Nancy, napali su ga
Švajcarci, i on se u oč ajanju bacio usred borbe. Dva dana poslije toga (7. siječ nja 1477.) naš li su na
ledu nekog jezera njegov leš , proboden trima smrtnim ranama a većsu ga vukovi napol pož derali.

Da je ovisilo o Louisu XI; Burgundske bi države nestalo zajedno s njime. Zauzimajuć i gradove na
Sommi i osvajajuć i Artois i Burgundiju; kralj je smiš ljao plan kako da podijeli Nizozemsku.Po njemu bi
jedan dio uzeo sebi i ostatak bi podijelio francuskim seniorima ili njemač kim vladarima i tako zemlju
ponovo raskomadao i ponovo učiinio nemoć nom, kakva je bila nekoć . Partikularistič
ka reakcija, što ju
je pobudila vojvodina smrt u svim pokrajinama koje je ogorč avao njegov despotizam, divno je
pomagala njegovim namjerama. Bio je suviš e vješ t diplomat, a da ne bi mogao navesti na š to god je
htio one gradske ambasadore i poslanike, š to su ih izabrali generalni staleži u hitnji okupljeni u Gandu,
a koji su bili slijepi od ž elje za mirom i uspostavom gradskih sloboda i povlastica.Ali ga je genealoš ki
slučaj, onaj tajanstveni faktor o kom su osobi to ovisile sudbine drž ava u vrijeme monarhijske
politike, doveo pred opasnost, koja je za Francusku bila jošveć a nego burgundska opasnost o kojoj je
za sebe laskavo pomiš ljao, da ju je uklonio. Karlo Smjeli ostavio je naime samo jednu kć er, Mariju
Burgundsku, pa je njezina udaja imala odluč iti sudbinom njezinih posjeda. Habsburgovci nisu, dakako,
propustili da jošveoma rano ne uoč e tako bogatu baš tinicu. U vezi s pothvatima i savezima svoga oca,
bila je sedam put zaruč ena, a posljednjem po redu dano je obeć anje Maksimilijanu Austrijskom. Da je
vojvoda ž ivio, to obeć anje sigurno ne bi bilo vrednije od ostalih. Ali sad se za Mariju Burgundsku
pretvorilo u jedinu nadu u njezinu očajanju. Da bi izbjegla pokuš ajima Louisa XI., ponudila je ruku
Austrijancu. Prilika je bila isuviš e lijepa, a da se on njome ne bi okoristio. Maksimiliijan je u ž urbi
dotrčao, pa je brak sklopljen u Brugesu 28. kolovoza 1477.

Bio je to izlaz, stvoren na brzu ruku, pod pritiskom nevolje. Pa ipak; nikad jošnijedna politička
ženidba nije izvrš ila toliki utjecaj na budućnost Evrope. Uklapajuć i mladu Burgundsku drž avu u slož enu
cjelinu habsburš kih posjeda; ona ju je osudila ne samo na to, da ubuduć e trpi posljedice kombinacija
najambicioznije i najlakomije od svih
dinastija, nego je u isto vrijeme otpočeo dugotrajni sukob između Francuske i habsburš ke kuće, koji
će se dovrš iti tek u XIX. st. Austrija, koju je sve, č inilo se; usmjeravalo prema dunavskim zemljama
odjednom je i nenadano stupila nogom na obalu Sjevernog mora i zauzela polož aj između dviju velikih
zapadno evropskih monarhija.
Onamo je nije zavelo niš ta osim gladi za posjedima. Nije imala nikakva poslanja da ga ondje ispuni,
nikakva interesa, koji bi trebalo da ondje brani, osim interesa svojih vladara. Njezina isključivo
dinastička politika dana je ondje većprvih dana li sukob s potrebama i tež njama naroda jošbi moglo
služ iti kao isprika da je sebi postavila kao cilj obnoviti zastarjelu vrhovnu vlast Carstva u Nizozemskoj!
Ali, naprotiv, ona je te zemlje namjeravala zadrž ati samo za sebe i njezini su napori uvijek bili tako
usmjereni, da ih odvoje od Njemačke. Položaj, š to ga je ona ondje zauzela, č ini se, dakle, ako ga
promotrimo sa stajališ ta evropske zajednice, isto tako besmislen kao i umjetno stvoren a to je uzrok
svih katastrofa, š to ih je izazvao interes vladara i naroda nikad, ni koje doba nisu bili nekažnjeno
raznorodni i suprotni. Povijest habsburš ke kuć e potresan je dokaz toga pravila. Osvojivš i Nizozemsku,
ona je krenula onim putem univerzalnog vladanja prihvatila je onu politiku povećavanja radi samog
povcć avanja, za koju nacije predstavljaju samo baš tinu, drž ave vrijede isto koliko i privatni
zemljoposjed, koja će je pretvoriti u zakletog neprijatelja svih nacionalnih težnja i svrha javnih
sloboda sve do naš ih dana.

Ne mož emo se č uditi, š

to je Nizozemska š utke dopustila da se izvrš
i čin tako koban za nju samu.
Njezino ujedinjenje u jedno jedino drž avno tijelo bilo je jošdonedavno, pa stoga nije moglo pobuditi
osjećaj nacionalne nezavisnosti.Uostalom, sve je provincije u punom zamahu obuzela partikularistička

279
revolucija, pa je svaka mislila samo na samu sebe, a građani Ganda koji je bio na čelu pokreta, bavili,
su se samo time, kako da uspostave stare municipalne povlastice i nisu vidjeli dalje od uskog kruga
svoje mjesne politike. Udaja njihove prirodne vladarice učinila ih je podanicima austrijske kuć
e, a oni
su dotle raspravljali o svojim slobodama.

Intrige Francuske nisu propustile da u Nizozemskoj za vladavine Luisa XI. kao i KarlaVIII. podjaruju i
održavaju opć e nezadovoljstvo bune Liež ane, diž u na ustanak Geldern i tako paraliziraju
Maksimilijanove snage. Poslije smrti Marije Burgundske (1482) najveći dio gradova kao i plemstvo,
smatrali su ga jošsamo uljezom, pa su mu osporavali skrbniš tvo nad njegovim sinom Filipom Lijepim.
Liežani, koje je Karlo Smjeli pokorio, ponovo su stekli nezavisnost, a isto tako i Geldern.
Maksimilijanovo carstvo nije se nimalo interesiralo za te događaje, pa se on bespomoćno bodo usred
tog bosa. God. 1488. moralo je č ak podnijeti teško poniženje: više je sedmica bio zarobljenik Brižana
(Bruges). Usprkos svome savezu s engleskim kraljem i vojvodom Bretanje, isprekidani rat, š to ga je
vodio protiv Francuske, nije mogao dovesti ni do č ega konač nog. God. 1493. privremeno je prekinut
mirom u Senlisu.

Poslije poremeć enja međunarodne politike, š

to ga je prouzrokovalo rođenje Burgundske drž
ave i
ujedinjenje Š panjolske nastalo kao posljedica ž
enidbe Izabele Kastilske s Ferdinandom Aragonskim
(1469). uskoro je došlo do potpunog prevrata.

Dosad su š panjolska kraljevstva bila preslaba, da bi se mogla aktivno upletati u evropske događaje.
Isprva je rat protiv Maura sve do sredine XIIst. apsorbirao sve njihove snage. Zatim, kad se to djelo već
primicalo kraju prekinula su ga takmičenja među dinastijama, svađe kraljeva s plemstvom i plemstva s
gradovima, spasivš i time nestalni ž ivot muslimanskog Granadskog kraljevstva. Zahvaljujuć i svom
primorskom polož aju, Aragon je svoju aktivnost namijenio vanjskopolitič kim pothvatima: odagnao je
Anžujce sa Sicilije u korist poboč ne loze svoje dinastije, osvojio Baleare i poč eo se učvrš ćivati na
Korzici i Sardiniji. Ali to snaž no napredovanje zaustavilo se već sredinom XIV st. zbog borbi s
Kastilijom, nesloge u kraljevskoj porodici i pobuna u Barceloni i Kataloniji. U Kastilji je bilo još
burnije; zemlju su jošviš e oslabile pretenzije i nepokornost plemstva. Nikakva snaga nije bila dovoljna
da upokori to snažno, ali anarhistično druš tvo, kad je u dvostrukom smislu nacionalni brak Ferdinanda s
Izabelom ne samo dokrajč io sukob, koji je iscrpljavao njiihovo kraljevstvo, nego im je i omoguć io
najprije da oko svoje vlasti okupe, a zatim da joj podvrgnu svoje narode i utisnu im tako dubok pečat,
da ih tako potpuno podrede svojoj vlasti na svim područ jima njihove aktivnosti, da sigurno ni u kojoj
zemlji, ni u koje doba nisu vladari postigli veći utjecaj na život svojih podanika.

U Š panjolskoj drž avi, kakvu su oni osnovali, katolič ki se osjećaj tako potpuno udruž io s
političkim, da su se zapravo stopili. Monarhija je pozvala upomoć stari vjerski fanatizam svojih
podanika i svoje interese u njihovim oč ima poistovjetila s interesima vjere. Njezina gorljiva briga za
pravu vjeru učinila ju je duboko nacionalnom, pa je njezina nesnoš ljivost usred najnesnoš ljivijeg od
svih naroda bila sredstvo njezina uspjeha. Već1480. je inkvizicija, kojoj je stavljeno il duž nost da
nadzire obrać ene Židove (maranos) postala drž avnom ustanovom ne izgubivš i pritom svoje crkveno
obilježje. Drž ava je naime imenovala velikog inkvizitora, a na osude, š to ih je inkvizicija donosila, nije
se moglo apelirati u Rim. Lik Torquemade neodvojiv je od likova Ferdinanda i Izabele.Svi su troje
iskreni u svojoj mrž nji na herezu, i ako se kruna, konfiscirajući u svoju korist imanja osuđenih na smrt
na lomač i, bogati njihovim smaknuć em, ona se time koristi samo zato, da otpoč ne nove pothvate, isto
tako korisne za nju samu, kao i za crkvu. Sveti rat protiv Maura, prekinut jošdavno, ponovo je
otpoč eo, tako da se konač no formiranje nacionalnog teritorija č inilo kao posljedica nekog križ arskog
rata. Ali nije bilo dovoljno samo potuć i muslimane.Židovi nisu niš ta manje Kristovi neprijatelji od njih.
God. 1492., to jest one iste, kad je osvojena Granada, oni su prognani iz kraljevstva. To osvojenje i taj
izgon do vrha su napunili drž avnu riznicu i pribavili sredstva za nastavak politič ke i vjerske ekspanzije.

280
Dok je Kristof Kolumbo poš ao da otkrije novi svijet, koji će trebati pokoriti i obratiti na krš ćanstvo,
vojni pohodi protiv obala Maroka, Alž ira i Tunisa činilo se da naviješ tali, da će se sve snage Š panjolske
upustiti u borbu s islamom.Niš ta ne bi bilo više u skladu s njezinim karakterom, s njezinom historijskom
ulogom, pa č ak i s njezinim interesima, buduć i da je bila zemlja na sredozemnim obalama. U svakom
slučaju, niš ta joj ne bi moglo pribaviti ljepš u slavu i već i ugled, nego da je postala branilac crkve i
Evrope od Turaka. Niš ta, najzad ne bi potpunije opravdalo onaj naslov katolič kih kraljeva, što su ga
Ferdinand i Izabela, nedavno dobili od Aleksandra VI. Ali dodavš i do tog odluč nog trenutka u svojoj
povijesti,Š panjolska je skrenula s puta. Odustala je od svetog rata i dopustila da je zavedu dinastičke
ambicije njezinih vladara. I ne opaž ajuć i da se odriče svoga poslanja, ona će sve one energije, š to ih je
stekla u svojim stoljetnim sukobima s Polumjesecom, koncentrirati na pokoravanje krš ć
anskog
kontinenta da se najzad ponovo povuče u svoje granice uniš tena i iscrpljena dvostoljetnim, gotovo isto
tako neplodnim naporima,kao š to su neplodne i one susjedne marokanske obale koje nije osvojila,
žrtvujuć i to sigurno i unosno osvojenje snovima o univerzalnoj vlasti svojih suverena.

Da bismo naš li polaznu toč ku tako znamenitog razvitka, treba se vratiti davnoj intervenciji
Aragona u sicilijskim događajima. Otad su Anž ujci,posjedujuć
i na kopnu Napuljsko kraljevstvo i
Aragonci, vladari Otoka, bili su u neprestanom sukobu.

Smrt kraljevne Ivane Napuljske (1435), koja je najprije priznala svojim nasljednikom Alfonsa
Aragonskog, ali je poslije krunu ostavila Renu Anž ujskom, sigurno bi izazvala rat, da je nehajni i slabi
Rene na to pristao. Ali on je umirući (1480) svoje pretenzije ostavio u baš tinu francuskoj kući. Karlo
VIII. nasljednik Louisa XI.gorio je od ž elje da ih ostvari. Poš to je mirom u SenIisu(1493) svoje sjeverne
granice privremeno zaš titio od habsburš kih pothvata; preš ao je planine (1494), proš ao kroz zač uđenu
Italiju i preuzeo napuljsku krunu. Bila je to tek kratka pustolovina mladog, slavoljubivog vladara. Već ,
iduće godine papa je protiv osvajača udruž io Milano i Veneciju. Savezu su se iz solidarnosti sa svojim
sicilskim rođacima pridruž ili i Ferdinand i Izabela. Karlo je imao vremena samo, da se povuč e i vrati u
Francusku, gdje je 1498. umro. Njegov nasljednik, Louis XII. na nesreć u je poš ao njegovim stopama.
Osim Napulja zahtijevao je kao potomak Valentine Visconti i Milano, pa ga se 1499. zaista i domogao, a
da pritom nije ispaljen gotovo nijedan hitac. Ugovor s Ferdinandom Aragoskim, koji je predlagao
podjelu Napuljskog kraljevstva, omoguć io mu je da bez daljnjih poteš koća zauzme onaj dio, koji mu je
bio priznat. Ali je Ferdinand uskoro prekrš io ugovor. Izbio je rat a Francuzi su pretrpjeli poraz i Louis
XII., se 1505. odrekao svih svojih pretenzija na Napulj, koji je otad pa sve do modernih vremena ima
ostati tek š panjolski posjed. Nije mnogo dulje zadrž ao ni Milano. Papa Julije II. udružio je 1511. protiv
njega Veneciju i Ferdinanda,a uskoro poslije toga Maksimilijana i Henrika VII. Engleskog. Luis je morao
ostaviti Italiju otrčati na sjever da se ondje odupre Englezima, koji su ga najprije porazili, kod
Guinegatta, pa su se zatim ukrcali na svoje brodove i nezadovoljni s Maksimilijanom sklopili mir.

Ako pohode Karla VIII. i Luisa XII. u Italiju razmotrimo u cjelini francuske povijesti, oni su tek
sporedni pothvati. Oni se ne nadovezuju ni na kakvu nacionalnu potrebu. Prouzrokovala ih je samo
dinastička ambicija; bili su to ratovi zbog velič anstvenosti, a to znači nepotrebni ratovi. Oni su,nema
sumnje, u kraljevstvu ubrzali š irenje smisla i strastvene sklonosti za Renesansu. Ali politika, koju su oni
naviještali i koja je odlučno napuš tena tek za Henrija II., (mirom u Cateau-Cambresisu), dovela je
samo do uzaludnog rasipanja ljudi i novca. Njihov jedini trajni rezultat bila je orijentacija Š panjolske
prema Italiji i kao nužna posljedica toga njezino bliž enje s kuć om
Habsburgovaca.

Bilo je zaista očito, da će se, između Maksimilijana, koji se protiv Francuske borio u Nizozemskoj, i
katolič kih kraljeva,koji su se protiv nje borili u Napuljskom kraljevstvu, uskoro sam po sebi nametnuti
politički savez, a zatim, kao neizbjež iva posljedica toga i dinastički savez. Većje 1496. dvostruka

281
ženidba don Juana, nasljednika Ferdinanda i Izabele, s Margaretom, Maksimilijanovom kć eri, i Filipa
Lijepog, njegova sina, s infantkinjom Ivanom, tijesno povezala obje porodice. Niš ta nije u tom
trenutku omoguć avalo da se predvidi, da će se obje baš tine ikad, stopiti u jednu. Ali je priroda još
jednom poradila u korist Habsburgovaca. Smrt je pred njima utrla put. Jedno za drugim pomrli su don
Juan (1497), njegova starija sestra Izabela (1498)i njezin sin don Miguel, (1500)pa su tako Ivana i Filip
Lijepi bili pozvani da uberu baš tinu španjolskih kraljevstava. Š est godina poslije toga Filip je
neoč ekivano odnijelo zapaljenje pluća, pa je svoja prava ostavio svome sinu, Karlu, starom jedva
sedam godina. Ferdinand je pož ivio dovoljno dugo, da siročetu uštedi opasnost da ga naslijedi joškao
dijete. Kad je stari kralj 1516. umro, njegov je unuk upravo bio proglaš en punoljetnim.

Karlo V. bio je jedna od malobrojnih lič nosti jošod antike,kojima je ime už ivalo univerzalnu
slavu. Umalo da nije bio isto onako čuven kao Karlo Veliki ili Napoleon. Pa ipak on svoju velič inu nije
imao zahvaliti svome geniju, nego svojim nasljedstvima. Bio je osrednje nadaren, ali su mu okolnosti
donijele takvu sreć u, da je prije njega samo Karlo Veliki a poslije njega samo Napoleon imao u Evropi
tako rasprostranjen utjecaj, kao š to je bio njegov. Bio je posljednji izdanak triju dinastija i stjecište
triju politika: austrijske, burgundske i š panjolske. Kao unuk Maksimilijana Habsburš kog i Marije
Burgundske a to isto vrijeme kao unuk Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske, on je istodobno
posjedovao toliko dijelova Evrope, da se č inilo, da je sudbina obeć ava cijelu predati njegovoj vlasti. U
Njemač koj ima austrijsko vojvodostvo dužSjevernog mora Nizozemsku, na obali Atlantika Š panjolsku u
središtu Sredozemlja Sicilsko kraljevstvo. A s tim je nasljedstvima ubrao dakako i sve pretenzije, š to su
se uz njih povezivale: austrijske pretenzije na Carstvo, Češ ku i Ugarsku; nizozemske pretenzije na
Burgundiju; š panjolske pretenzije na Italiju i berberske obale. Tome treba pridodati joši Novi svijet,
što ga konkvistadori podvrgavaju njegovoj vlasti.
Ferdinand Cortez se u razmaku od 1519. do 1527. domogao Meksika, a Francisko Pizarro je od
1531. do 1541. osvojio Peru. Čudesno osvojenje Juž ne Amerike dovrš eno je prije Karlove smrti. U
svakom sluč aju, ono je za njegove vladavine bilo jošprenedavno, pa nije ni pridonijelo povećanju
njegove moć i, ni utjeclo na njegovu politiku. Sve njegove planove i sva njegova sredstva jošuvijek
određuje stara Evropa. Njegov naslov vladara nad otocima u Oceanskom moru, i njegova lozinka plus
ultra samo su proroč anstva buduć nosti, koju je on mogao samo naslutiti.

U trenutku, kad mu je Ferdinandovom smrć u pripala Š panjolska (23 siječ nja 1516), a zatim
Maksimilijanovom smrć u i Austrija (12. siječnja 1519), on je bio jednako tuđi prvoj i drugoj. Odgojili
su ga belgijski seniori u Nizozemskoj, a smatrali su ga samo svojim prirodnim vladarom, pa nisu ni
pomislili na to, da ga nauč e ni njemački - koji nije nikad naučio ni š panjolski. Stoga je 1517., kad se
prvi put pojavio među Kastilcima, govoreć i samo francuski i okruž en svojim flamanskim i valonskim
ljubimcima, toliko uvrijedio svoje nove podanike da su ga dočekali pobunom comunerosa. Ali Karlu nije
trebalo dugo da izgradi ono udaljeno, hladno i bezlično drž anje, koje se nametalo vladaru,
predodređenom da vlada nad tako različitim narodima i zemljama. Premda je zbog uspomena iz
mladosti cijelog života sačuvao neku sklonost prema Belgijancima, on zapravo nije pripadao nijednom
od naroda, kojih je krune baš tinio, pa mu je bilo lako da prema svima izražava onu nepristranost, š to
je potjecalo iz njegove ravnoduš nosti. Bio je neosjetljiv prema svakom nacionalnom osjeć aju, pa je
pred očima imao samo velič inu svoje kuće. Vladao je zemljama, koje je sluč aj okupio pod njegovim
žezlom ne zanimajući se za jednu od njih, ili, toč nije, zanimajući se za njih samo toliko, koliko mu je
trebalo zbog vlastitih interesa. Veoma je izrazita i očita suprotnost između njega i njegovih
suvremenika Franje I. i Henrika VIlI., u kojiima kao da su se utjelovile Francuska i Engleska. U
poređenju s njima, on je tek bezličan vladar, jer je bio bez domovine i jer nigdje nije stekao ljubav
naroda.

Većsu Ferdinand i Izabela svojom talijanskom politikom počeli skretati Š

panjolsku od borbe protiv
islama, da bi je upleli u evropske sukobe. Karlo V. ju je u njih konač
no uvukao. Nema sumnje, on se

282
nije posve odrekao osvajanja berberskih obala. Njegovi pohodi protiv Tunisa (1535) i Alž ira(1543) jošse
uvijek nadovezuju na tradiciju. Ali to su bili tek kratki međuč inovi, pothvati bez budućnosti. Trebalo je
izabrati između ratovanja u Africi i ratovanja u Evropi; a kako se Karlo mogao odreć i da ratuje ovdje, a
da se u isto vrijeme ne odrekne i svojih nasljedstava? Njegova politika nije bila, a i nije mogla biti
politika obič
nog š panjolskog kralja; bila je i morala je biti politika Habsburgovaca pa je Š panjolska pod
njegovom upravom posvetila svoje snage ostvarivanju nauma koji ne samo da su bili tuđi, nego č ak i
suprotni njezinim pravim interesima.

Francuska se morala oduprijeti tim naumima svom svojom energijom. Dugotrajni dvoboj Karla V. s
Franjom nipoš to se ne objaš njava suprotnoš ć u njihovih karaktera ili njihovim ambicijama. Njihov
duboki razlog je nepomirljivost dinastičke politike prvoga s nacionalnom politikom drugoga. Mogli
bismo ga obilježiti i tako da kaž emo, da je to sukob jedne vladarske kuć e habsburš ke, s jednom
nacijom: francuskom. Francuska je zaista sa svih strana bila opkoljena Karlovim posjedima: na jugu
Španjolskom i Italijom, na istoku Burgundijom, a na sjeveru Nizezemskom pa je stoga smatrala, da je u
opasnosti da je ne uguš i protivnik, koji bi poslije pobjede nad njom už ivao univerzalnu vlast u cijoloj
Evropi. Tim je pravim okruž enjem bio ugrož en ne samo njezin ugled u Evropi, nego i njezina sigurnost.
A to se pogorš avalo joši opasnoš ću kojoj se Francuska izlož ila svojom ekspanzijom u Italiji, gdje je
Franjo I. nedavno, na bojištu kod Marignana
(u rujnu 1515) osvojio Milano.

Maksimilijanova smrt (1519) uč

inila je polož
aj jošstraš
nijim.

Karlo zaista nije mogao propustiti da postavi svoju kandidaturu za carsko dostojanstvo koje od
vremena Albrehta Austrijskog više nije izaš
lo iz habsburške kuće. Franjo je sve pokrenuo da izbornike
odvrati od tog suviše moćnog takmaca i da ih privoli da svoje glasove dadu bilo njemu samome ili bar
Fridrichu Saskom. Ali mu Medič ejci nisu mogli pribaviti toliko novaca, koliko su Fuggeri predujmili
Karlu.

A kako su se izbornici dobivali na dražbi, prodali su se onome tko je nudio viš e. Buduć
i da je
njemačka banka kupila sve njihove glasove. Oni su izvrš
ili pogodbu i 28. lipnja i 1519. njemačku krunu
predali š
panjolskom kralju.

Od tog je trenutka rat bio siguran. Izbio je 1521., najprije na granicama Nizozemske gdje je Henrik
VIlI. pridruž io svoje čete Karlovima a zatim se prenio u Italiju i prekinuo se tek teš kim porazom
francuskog kralja kod Pavije (25. veljač e 1525): Pavš i u ruke svega neprijatelja Franjo je najzad
pristao na mir u Madridu (14. ,siječnja 1526) ali je bio čvrsto odluč io da se ne obazire na nj,nego da
ponovo pograbi oruž je. Njegov je poraz veoma poboljš ao njegov polož aj. Karlova je pobjeda uplaš ila
cio svijet pa je sada Francusku svatko smatrao braniocem evropske slobode. Papa Klement VII. ž elio je
osloboditi Italiju španjolskog jarma, pa se približ io Francuskoj i poslije pljač ke Rima š to su je izvršile
careve njemač ke čete, čak i formalno stupio u savez s njom. Henrik VlI. je prekasno opazio, da je u
prethodnom ratu bio samo sredstvo za ostvarenje habsburš ke prevlasti, pa je uradio isto š to i papa. A
najzad su provala protestantizma u Njemačkoj i prodor Turaka u Ugarsku osigurali neutralnost Carstva.
Ravnotež a je bila uspostavljena. God. 1529. je mir u Cambraiu vratio Burgundiju Francuskoj, koja se za
uzvrat odrekla svog prež ivjelog suvereniteta u Flandriji i Artoisu, kao i svojih pretenzija u Italiji.
Uostalom, oba su protivnika samo čekala novu priliku da opet otpočnu borbu. Drž anje luterovskih
vladara ohrabrivalo je francuskog kralja; nije oklijevao č ak ni da 1546. sklopi ugovor sa Sulejmanom
II.Tako se protiv katolič kog kralja koji je oskvrnuo Rim veoma krš ćanski kralj udruž io s hereticima i
muslimanima! Mir u Crespyu zaključen 1544. poslije neodluč enih pohoda,ostavio je status quo. Ali je
caru omogućio bar to, da napokon povede rat protiv njemač kih protestantskih vladara. Njegova
pobjeda kod Muhlberga prestraš ila ih je i stoga bacila u naručaj Francuskoj. Da bi sebi osigurali pomoć

283
Franjina nasljednika Henrija II., koji je u svojoj je zemlji okrutno progonio heretike, oni mu ponude tri
biskupije: Metz, Toul i Verdun (1552): Time je francuska politika postigla jedan od ciljeva, koje je
strpljivim pothvatima nastojala ostvariti jošod XIII. st., da bi tako postavila jednu granicu svoga
područ ja, koju je 843. ocrtao Verdunski ugovor. Karlo se smjesta morao okrenuti prema Zapadu i
odvratiti od protestanata.Svi su se njegovi
napori slomili pred Metzom, koji je uporno branio vojvoda Guise. Prije nego š to je abdicirao zaključ
io
je sa svojim protivnikom primirje u Vaucellesu (1556).

Ostavio je Evropu u krajnje nesigurnu polož aju i trudnu neizbjež ivim ratovima. Baš tina, što ju je
ostavio svome sinu Filipu II. obuhvać ala je osim Španjolske Napuljsko kraljevstvo, Milano, burgundsku
Franche-Comte i Nizozemsku, a da i ne govorimo o neizmjernim posjedima u Novom svijetu. Italija je
bila podjarmljena na jugu i sjeveru i gledala kako se rasplinjuju snovi o oslobođenju koji su
nadahnjivali tako različite genije Guicciardinija, Machiavellija, Julija II. i Klementa VII. Ona je otad pa
sve do modernih vremena imala biti samo zemljopisni pojam, a teš ka je š panjolska vlast ondje do kraja
uništila ono š to je jošpreostalo od renesansne kulture. Samo su Papinska drž ava i područ je
Venecijanske republike sačuvali nezavisnost, koju je prvoj jamčila katolič ka tradicija a drugoj njezin
pomorski polož aj. A što se tič
e Nizozemske, koja se uveć ala konač nim pripojenjem vojvodstva Geldern
i frigijskih pokrajina, ona je ubuduć e imala biti sjeverna čelič na tvrđava š panjolskih kraljeva.
Pragmatičkom sankcijom (1549), Karlo se pobrinuo da ondje tako regulira nasljedno pravo, da zemlja
nije mogla izmaći iz ruku njegovih potomaka, a pretvorivš i je Augsburš kom konvencijom (1548) u tzv.
Burgundski obruč, regulirao je njezine odnose s Carstvom u tome smislu da ono odsad nije zapravo nad
njim imalo nikakvih drugih prava, osim da ga brani. Carsko dostojanstvo posluž ilo je Karlu samo kao
sredstvo da osigura budućnost kuć e. Ne samo da je Nizozemsku oduzeo Njemačkoj, nego je 1531. za
svog brata Ferdinanda stekao i krunu rimskog kralja; njemu je ustupio Austrijska nasljedna vojvodstva,
koja su, uz posjedovanje češ ke i ugarske krune, š to su Ferdinandu pripale 1526., konač no zajamčile
habsburš ku moću središ tu Evrope. Premda se podijelila u dvije grane, porodica je ipak i dalje ostala
ujedinjena dinastič kim interesima. Š panjolska se posredstvom Italije vezivala s Austrijom; posredstvom
Nizozemske ona joj je omogućavala da lakš e vlada Njemačkom, a zahvaljujuć i uslugama koje joj je
mogla iskazati, unaprijed je sebi osiguravala njezinu posluš nost.

Tako je habsburš
ki div, utaboren u Austriji i Š
panjolskoj smrvio pod sobom cio kontinent. Pokraj
njega su se Francuska i Engleska č inile veoma slabe i veoma ugrož ene. Ali to je bio David pred
Golijatom. Te dvije države imale su ono, š to je nedostajalo golemoj dinastič koj sili, koja im se
suprotstavljala.

Umjesto da bude, kao ona, tek gomila naroda i zemalja, poredanih jedni do drugih zahvaljujuć i samo
sretnoj igri ženidaba, koje među sobom nije povezivalo niš ta drugo osim vlasničkog prava njihovih
vladara, Francuska i Engleska imale su onu kolektivnu svijest, š to je narodima i zemljama daje
zajednič ka sudbina, postojanost napora, i sklad vladarske politike s nacionalnim tež
njama. Na tom se
osnivala njihova snaga i bašto im je omoguć ilo ne samo da izbjegnu opasnosti, nego i da je svladaju
kroz mnogobrojne peripetije, kojima je vjersko pitanje, š to ga je pokrenula Reformacija dalo potresno
obilježje borbe oko ljudskog vjerovanja.

UNUTRAŠ
NJA POLITIKA

Ako želimo uoč iti osnovna obiljež

ja ustrojstva evropskih država u vremenskom razmaku od 1540.
do 1550., pogled nam se u ,prvom redu zaustavlja na poveć anju monarhijske vlasti. S Louisem XI. u
Francuskoj, s Henrikom VIlI. u Engleskoj te Ferdinandom i Izabelom u Š panjolskoj ona postiže snagu i
ugled, kakav nije imala nikad prije toga, a ta se sva svojstva za njihovih nasljednika razvijaju joši
dalje. U Ugarskoj za Matije Korvina, u Švedskoj za Gustava biljež i ona postizava tolik napredak, da se

284
zbog toga preobrazila cijela politička organizacija zemalja. Pod Filipom Dobrim i Karlom Smjelim
monarhijska se vlast nameć e i u mladoj Burgundskoj drž avi. Osjeća se č
ak i u Njemačkoj.Jer premda su
rimski kraljevi i carevi ondje i dalje ostali samo nominalna vlast, pojedinačni vladari poprimaju svaki
na svom područ ju izgled lokalnih suverena, pa tako Austrija, Bavarska, Saska i Brandenburg
doživljavaju da im njihovi vladari nameć u ustanove, koje moramo smatrati zapravo monarhijskim
ustanovama.

Tako opć enita pojava pretpostavlja isto tako opć enite uzroke lndividualnost pojedinih vladara,
tradicija i okolnosti utisnule su monarhijskoj vlasti u svakoj zemlji njezin posebni peč at. Ali tko su god
lokalne razlike bile velike, slič nost njihovih bitnih crta svjedoč i, da je razvoj svagdje bio u skladu s
neodoljivim tendencijama druš tva. Imamo tu pred sobom prodor druš tvenih stremljenja; analogan
onome, š to ga je u X. st. izvršio feudalni rež im, a u XII. st. režim gradova. I stoga smijemo, kao i onda,
kad smo govorili o te dvije pojave, u velikim potezima, ne vodeć i računa o pojedinostima i nijansama,
ocrtati taj jedinstveni pokret, š to se oč itovao u cijeloj zapadnoj Evropi.* Kraljevska je vlast bila u
suviš e tijesnoj vezi s druš tvenim ustrojstvom, a da ne bi na nju djelovao onaj veliki ekonomski i
intelektualni preobraž aj, kojim je to ustrojstvo bilo zahvać eno počevš i od sredine XV. st.
Kapitalizam,renesansa i luteranstvo neizbjež ivo su morali djelovati na nju, pa je lako uvidjeti, da su
svi ti faktori sudjelovali u obnovi njezine snage. Svaka od tih velikih snaga, š to su se borile protiv
proš losti, nuž no je morala traž iti i postić
i savez s monarhijskom vlaš ć
u. Njihovo neprijateljstvo prema
starim povlasticama, starim ustanovama i starim idejama, koje su ogranič avale tu vlast, osiguravalo im
je njezinu pomoć . Ona je prema njima zauzela onaj isti stav, š to ga je li Francuskoj i Š panjolskoj
zauzela prema građanstvu, da je ono nekoćtraž ilo njezinu pomoćprotiv feudalizma. Danas kao i onda
njezin je vlastiti razvoj ovisio o općem razvitku druš tva. Pogodujuć i njegovu razvoju, kraljevska je
vlast djelovala u svoju vlastitu korist. Njezin je najoč itiji interes bio, da bude moderna i da suzbija
konzervativne tež nje, koje su se isto tako protivile njezinom vlastitom, kao i opć em druš tvenom
razvoju. Zar ona nije radila ili svoju korist pomaž ući kapitalizmu da uniš ti općinski partikularizam
podupiruć i propagandu humanista protiv moralnih i politič kih predrasuda, š titeći luterovce, koji su joj
u ruke predavali i vlast nad crkvom i njezine posjede. Sva prava, š to su se protivila moć i crkve,
oslanjala su se na tradicije. A veći to je bilo dovoljno,da ona iskreno odobri kritiku tih istih tradicija i
da smatra svojim poslanjem da od njih oslobodi i svoje podanike i sebe samu.

Činjenice su savrš
eno u skladu s tako postavljenim pitanjem svim zemljama, gdje se razvija
kapitalizam, mož emo vidjeti, kako ga vladari neštedice obasipaju dokazima svoje blagonaklonosti. Oni
se u Nizozemskoj nedavno izjaš njuju njemu u prilog, protiv reakcionarne politike gradskih cehova, i
svim silama podupiru razvoj Antverpena, grada trgovačke slobode. U Engleskoj, poč evši od vladavine
Henrika VII, kruna pomaž e pothvate Merchant Adventurersa (trgovaca pustolova) i zanima se za sve
planove o pomorskoj ekspanziji. U Š panjolskoj bašnjezina intervencija omogućava otkriće Novoga
svijeta.

Francuskoj Louis XI. udomać uje na jugu dudova svilca, određuje iskoriš tavanje rudnika, potič e
ekonomsku inicijativu svake vrste, a Franjo I. trudi se da u svom kraljevstvu uvede talijanske
industrije. Za uzvrat zaštiti, š
to mu je daju vladari, kapital im stavlja na raspolaganje svoja sredstva i
svoj kredit. Zahvaljujući njemu, vladari se viš e ne moraju obrać ati skupštinama stalež a, da bi pribavili
sredstva koja su im potrebna za rat. Njihovi ih bankari oslobađaju neugodna nadzora njiihovih
podanika. Dugotrajna borba Karla V. s Franjom I. bila bi nezamisliva bez pomoć i velikih novč ara.
Fuggeri i mnoš tvo drugih kuća u Antverpenu neprestano su mu, za cijelo vrijeme careva vladanja,
predujmljivali goleme svote š to ih je gutao u nepovrat.

*
U Rusiji poč inje širenje Moskovske kneževine kao i ojač
avanje vlasti njezinih vlada krajem XV.st. ali je uzrok tome propast
tatarske vlasti pa te pojave nemaju veze s razvojem u Evropi. I Poljska također ostaje izvan izlož
enog pokreta.

285
Naklonost vladara potvrđuje se isto tako jasno prema intelektualnoj kao i prema ekonomskoj slobodi.
Osim š panjolskih vladara, svi su ostali javno i glasno oč itovali svoje simpatije prema idejama, koje su
širili renesansni ljudi, ne uznemirujuć i se nimalo zbog prosvjedovanja teologa. Erazma su š titili Karlo
V. i Franjo I. Tomu Morusa je Henrik VIlI. uč inio kancelarom Engleske. Gattinara i Granvella, dva glavna
careva ministra bili su uvjerene pristalice novog duhovnog smjera. Taj je smjer naime bio isuviš e očito
u prilog drž ave, jer su humanisti mogli oč ekivati samo od vladara da provedu reforme, kojima su se
nadali, pa su vladavinu tih vladara, samim tim smatrali bitno važ nim oruđem napretka. Njihov prezir
proš losti naveo ih je da sve oč ekuju samo od monarhije pa su joj oni na dar donijeli onu privrž enost te
duhovne aristokracije, koja će otad u krilu svake nacije už ivati monopolno pravo da predstavlja javno
mnijenje. I napokon i Reformacija, je bar na svom poč etku podjednako kao i Renesansa, sudjelovala u
toj zavjeri svih velikih druš tvenih snaga u prilog suvremene vlasti. Bez obzira da li su je pojedini
vladari š titili ili su se protiv nje borili, svi su se njom podjednako okoristili.

(Ovim se završ
ava piš
čev rukopis)

286
POGOVOR

ŽIVOT I RAD HENRI PIRENNA

Henri Pirenne - jedno je od najveć ih pisaca zapadno-evropske građanske, liberalne historiografije, koje
ispunja punih pedeset godina da uoč i Drugog svjetskog rata njegovo djelo Histoire de l'Europe des
invasions au XVI siecle, prvi je njegov rad, š to se pojavljuje na naš em jeziku, a njegov utjecaj na
Zapadu golem - jedva da je u predratno doba krugove naš ih stručnjaka i dotakao. Premda su njegove
teoretske koncepcije o zakonima historijskog zbivanja za naš u današ nju marksistič
ku nauku već
retrospektiva, a neki njegovi konkretni rezultati prekorač eni kasnijim razvitkom nauč nog izučavanja -
koje je dijelom bašon sam svojim vanrednim radovima potakao - njegove nas trajne odlike jošuvijek
obavezuju da ga upoznavamo,poznajemo i cijenimo kao jednu od velikih snaga moderne svjetske
historiografije kao vrlo mnogih podstreka i krč ioca širokih vidika. Zbog svega toga njegova majstorski
napisana Povijest Evrope treba da nam bude povod, da š iru javnost potpunije upoznamo s njegovom
osobom i njegovom neumornom naučnom a i slobodarskom aktivnoš ću.

Henri Pirenne rodio se. 23. XII. 1862. u Verviersu u Belgiji, u kraju gdje je blizu jezič na granica
romanskog i germanskog stanovniš tva. Nema sumnje, da ga je ta okolnost potakla da tež i
razumijevanju među narodima i da usvoji onu širinu i toleranciju kojom se odlikovao cijeloga života.

Studirao je historiju u Liegeu, gdje su mu uč iteljima bili Paul Fredericq i Godfried Kurth, koji su ga
zarana pridobili za medievistiku. Svoje je š kolovanje proš irio i nadopunio 1882. u Berlinu i Leippzigu,
gdje je bio đak paleografa W. Arndta i diplomatika H.Breslaua. Godinu 1883. proveo je u Parizu, gdje
je i opet specijalno izučavao paleografiju i diplomatiku na slavnoj Ecole des Chartes, kod profesora
Mauricea Proua i Arthura Giryja,a opć u metodiku nauč nog rada na Ecole pratique des Hautes Etudes
kod Gabriela Monoda.
Primivš i tako najbolju nauč nu izobrazbu, koju mu je tadaš nja Zapadna Evropa mogla dati, Pirenne se
vratio u Belgiju, gdje je na sveuč iliš
tu u Liegeu postao izvanredni profesor paleografije i diplomatike.
Većiduće godine prelazi u Gand kao redovni profesor opće poviijesti Srednjega vijeka i povijesti
Belgije, na kom je polož aju ostao sve do svoga umirovljenja 1930. Za vrijeme 1. svjetskog rata bio je
jedan od glavnih pokretača pokreta otpora belgijskog naroda protiv okupatora. God. 1916, njemačke
su ga vojne vlasti uhapsile i internirale u Njemač koj sve do kraja rata 1918. Vrativši se u svoju zemlju,
Pirenne je nastavio svoj mnogostrani nastavnič ki i naučni rad.U tom razdoblju postao je jednom od
najistaknutijih lič
nosti u svjetskoj nauci. God. 1923. predsjedao je Međunarodnom kongresu historika u
Bruxellesu; postao je č lanom Belgijske i mnogih drugih akademija u svijetu, održ avao je predavanja na
raznim univerzitetima u Evropi i Americi, stvorio vlastitu i veoma plodnu š kolu (Victor Fries, Guillaume
Des Marez, Georges Espinas, F.L. Ganshof, Marc B1och, F. Vercauteren i mn. dr.) preporodivš i
historijsku nauku u zemljama francuskog jezika, i napisao mnogobrojna dragocjena djela. Potpunu
radnu sposobnost sač uvao je sve do kraja ž ivota i umro 24. X. 1935., svega nekoliko godina prije nove
ratne katastrofe, koja je ponovo pregazila njegovu domovinu.

Nauč nim radom počeo se Pirenne baviti većveoma rano. God. 1882. objavio je u Spomenicima
Belgijske akademije raspravu o krš
ćanskom stihotvorcu iz V. st. Seduliusu iz Liegea. Tako je većprvom
svojom temom posvjedočio svoje zanimanje za ono prelazno doba iz antike u Srednji vijek koje ć e ga
svojom slož enom problematikom potać i na njegove najdalekosež nije i najrevolucionarnije zaključ
ke.

Pirenne je u vrijeme, kad su u evropskoj historijskoj nauci, osobito u Njemačkoj, jošuvelike ,vladale
koncepcije o prvenstvenoj ulozi političkih zbivanja u historiji i kad su imperijalističke borbe među

287
evropskim drž avama podupirale politič ku, pa i nacionalističku interpretaciju historije, shvatio, da se
istina o prošlosti krije dublje, iza političkih i vojnih fenomena. To shvać anje odvelo ga je do izuč avanja
ekonomike i druš tvenih odnosa u ž elji da shvati probleme u njihovu korjenu i zatim da sagleda š iri
smisao historijskog događaja, njegov se rad sastojao od dvojakog posla: rigoroznih analitič kih studija
izvorne građe i velikih sinteza. Ali je pritom za njega temeljna č injenica uvijek bila podlož na težnji da
obuhvati cio smisao epohe. Nije bio poklonik gologa znanja atomiziranih fakata; njegov je kreativni
duh ž elio razumjeti i objasniti. A to je bilo moguć i sama tako, da se uvidi i prizna, da velika politička
zbivanja kao i kulturnu i nacionalnu fizionomiju ljudskih zajednica određuju temeljna obiljež ja
ekonomske i druš tvene stvarnosti.

U tom okviru Pirenne se trudio da objasni dvije epohe srednjovjekovne povijesti Zapadne Evrope:
pretežno agrarni period karolinškog vremena i, doba obnove i procvata zapadnoevropskih gradova
počevši od XI/XII. st. dalje.

Ali, premda se ovaj drugi kompleks pitanja odnosi na kasnije razdoblje od prvoga, Pirenne mu je
prišao prije. Učinio je to kao istraž ivač belgijske nacionalne povijesti. Gandski se profesor
zainteresirao za veliki pokret obnove gradske privrede, obrta i trgovine i izgradnje komunalne
samouprave, koji ć e upravo na tlu današ nje Belgije od XI. st. dalje imati najbrojniji razvoj u zapadnoj
Evropi. Već1 89. objavio je opsež nu raspravu Histoire de la chostitution de la ville de Dinant au
Moyen Age, u kojoj je obradio podrijetlo toga grada na Meusi. Postanak njegove privrede, njegove
borbe protiv seniorske vlasti namirskog biskupa (Namur), izgradnju njegove samouprave, njegovu
ekonomsku i druš tvenu strukturu. Od te monografijske studije o genezi jedne gradske opć ine, on je
uskoro svoj horizont proš irio na opć e izuč avanje o podrijetlu gradskih institucija u Srednjem vijeku
(L'origine des constitutions urbaines au Moyen Age. 1895). To je veoma iscrpna, kritič ka rasprava, u
kojoj on sumira tadaš nje stanje nauke o srednjovjekovnim gradovima i traž i istinsko podrijetlo
municipalnih institucija odbacujuć i političke predrasude germanističke i romanističke š kole i iznijevš
i
široku sliku ekonomskih i druš tvenih uvjeta, zbog kojih su nikli srednjovjekovni gradovi i poveli borbu
za svoje samoupravne slobode. Nastavak toga rada su njegove daljnje krać e studije: Villes, marches et
marchands au Moyen Age. 1898; La Hanse flamande de Londre. 1899.; Les comtes de la Hanse de Saint-
Omer. 1899.; Les coutumes de la gilde marchande de Saint-Omer. 1901.; Le privilege de Louis de Male
pour la ville de Bruges du mois de juin 1380; 1903, Les villes flamandes avant le Xll. siecle. 1905.; Une
crise industrielle au XVl siecle. La draperie urbaine et la nouvelle draperie en Flaundre. 1905. I najzad
se 1910. pojavljuje njegovo iscrpno djelo o gradskim demokracijama u Nizozemskoj (Les anciennes
democraties des Pays-Bas), u kom je obuhvatio cjelokupnu ekonomsku i socijalnu historiju belgijskih i
nizozemskih srednjovjekovnih komuna.

Studirajuć i genezu gradova i gradskih institucija, Pirenne je morao zahvaćati i u razdoblja, koja su
prethodila njihovoj obnovi u tu je svrhu izuč avao ekonomske i druš tvene okolnosti u merovinš koj i
karolinškoj Franač koj. Ta su se izuč avanja veći u predratnom razdoblju izrazila u nekoliko manjih
radova iz franač ke epohe.Ali period punog zahvata u ta pitanja je dao je jošu buduć nosti.

U isto vrijeme i uporedo s navedenim radovima Pirenne je još

, od 1900. počeo izdavati svoju veliku
Povijest Belgije,od koje su do pred rat (1911) izaš le prve četiri knjige, obuhvativš
i događaje od
najranijih vremena do 1648.

Godine 1914. Belgija je pala pod njemačku okupaciju. Ti su događaji donijeli Pirenneu i njegovoj
porodici mnoge nesreć e. Joškrajem iste godine poginuo mu je na ratiš tu sin Pierre, nadareni
matematič ar. Zajedno sa svojim narodom i Pirenne je sudjelovao u otporu protiv osvajač a. Profesori
Gandskog univerziteta oduprli su se služ
enju okupatorovim ciljevima i obustavili nastavu. U namjeri da

288
slome njihov otpor, Nijemci su najistaknutije među njima pohapsili i otpremili u logore u internaciju u
Njemač ku. Sredinom ož ujka 1916. uhapš en je i Pirenne i smješten u zarobljenič ki logor u Crefeldu i
zatim u Holzmindenu. Tu je uskoro, iako u teš kim uvjetima logorskog ž ivota, razvio intenzivnu
djelatnost. Otpočeo je učiti ruski i održavati redovita predavanja iz ekonomske povijesti Evrope za oko
300 ruskih studenata, koji su boravili kao zarobljenici u istom logoru. Uporedo s tim održ avao je ciklus
predavanja iz povijesti Belgije za svoje sunarodnjake.

Za Pirennovu sudbinu zauzimale su se najuglednije lič nosti u tadašnjem svijetu: brojne evropske
i američke akademije, papa, š panjolski kralj, ,predsjednik Wilson i drugi. Stoga mu je njemač ka vlada
zarobljenički logor zamijenila internacijom, najprije u Jeni, a zatim, od siječnja 1917. u, malom
mjestancu Kreuzburgu u Thuringiji, gdje je ostao sve do svršetka rata.

Premda je tako bio odvojen od svoje porodice i redovitih uvjeta rada, Pirenne je i u tim
okolnostima sistematski i neumorno radio. Jošu logoru u Holzmindenu, za vrijeme predavanja ruskim
studentima, objasnila mu se veza između muslimanskih osvajanja poslije Muhamedove smrti i
formiranje onih ekonomskih i druš tvenih formi, koje karakteriziraju Zapadnu Evropu prije obnove
gradske privrede u XI/XII stoljeć u. Ujedno su ga ta predavanja navela na odluku, da pristupi pisanju
opće povijesti Evrope, u kojoj ć e u osnovnim linijama prikazati razvoj njezine povijesti od propasti
antičke civilizacije do svoga vremena. Ne imajuć i mogućnosti da piš e a niti da se služ
i knjigama, on je
jošu logoru u mislima sredio plan djela, a kad, je stigao u Kreuzburg, pristupio je u osami internacije
njegovu ostvarenju (krajem siiječ nja 1917). Prestanak rata i povratak u aktivni ž ivot u domovini
prekinuo je pisanje na polovini XV. st. ne dopustivš i mu ni poslije da ga prije smrti dovrš i. Tako je
Povijest Evrope ostala ogranič ena samo na epohu Srednjega vijeka.

U njoj je ukratko skicirao svoju misao o odnosu muslimanskih provala i karolinš koga carstva,
ali je Povijest Evrope ostala neobjavljena do njegove smrti. Tek 1922. objavio je kraći članak u Revue
belge de Philologie et d'Histoire, pod naslovom Mauomet et Chalemage, u kom je objavio bit svoje
teze. O njoj je zatim govorio na međunarodnim kongres ima historič ara u Bruxellesu (1923) i Oslu
(1928), pa zatim u predavanjima na raznim univerzitetima u Evropi, Americi i Africi (Alž ir, Kairo).
Definitivno izlaganje svoje teze pripremao je godinama, posebnim uvodnim raspravama: Un contraste
economique: Merovingiens et Carolingiens. 1923.; .Le comerce de papyrus dans la Gaule
merovingienne. 1928.; L'ilstruction des marchands au Moyen Age. 1929.; Le tresor des rois
merovingiens. 1933.; De I' etat de I' instruction des laiques a I'epoque merovingienne. 1934.;La fin du
commerce des Syriens en Occident. 1934.

Objaš njenje o uzrocima postanka agrarnog perioda u ranoj povijesti zapadnoevropskog

Srednjeg vijeka, kad je gradski život zamro i u privredi prevladava proizvodnja ne za trž iš
te, nego za
neposrednu potroš nju proizvođača i feudalnih gospodara, pomoglo je Pirennu, da se jošjednom vrati
na problem srednjovjekovnih gradova, u opsež noj raspravi Les villes du Moyen Age (1927). Sada je
mogao u punoj reljefnosti dati prikaz o funkciji, razvitku, ekonomskom i druš tvenom ustrojstvu
gradova od merovinš ke epohe pa sve do pune izgradnje kapitalističke privrede u njima. Cjelovita slika
Srednjega vijeka, kako ga je shvać ao Pirenne, bila je time izgrađena, i sad je trebalo svom ž ivotnom
djelu samo dati konač an izraz. God. 1930/31. dao je, u zajednici s č etvoricom drugih naučenjaka,
sažet pregled opće povijesti Srednjega vijeka od 1285.do 1453. u velikoj zbirci "Peoples et Civilisaton",
T. VII/1, .2., a 1933. u Glotzovoj kolekciji Histoire Generale majstorski, iscrpan prikaz ekonomske
historije Evrope od epohe Karolinga do sredine XV. st. (Histoire du Moyen Age, T. VII. La civilisation
occidentale au Moyen Age du Milieu XI au milieu du XV siecle, par H. Pirenne, G. Cohen et A. Focillon).
God. 1921., 1926. i 1932. objavio je i posljednje tri knjige Povijesti Belgije, zaključ
ivši je početkom I.
svjetskog rata.

289
 Lični život H. Pirenna nije prošao bez teških udaraca. Poslije sina Pierra, umro mu je i sin Robert,
a koncem maja 1935. i sin Eduard, mladi sveučiliš ni profesor u Gandu. Toga dana razbolio se i otac i
legao u bolesničku postelju, s koje viš e nije ustao sve do svoje smrti 24. listopada 1935. Među
rukopisima ostavio je dovrš enu prvu verziju knjige Muhamed i Karlo Veliki (Mahomet et Charlemagne),
koju su zatim njegov sin Jacques i njegov učenik F. Vercauteren objavili kao posmrtno djelo.

Osim navedenih radova, Pirennova potpuna bibliografija sadrž

i jošniz kraćih i već
ih publikacija, od
kojih ć
emo navesti jošsamo neke:

Souvenirs de captivite en Allemagne (1920), De la methode comparative en Histoire (1923), Draps

d'Ypres a 'Novgorod au commencement du XII siecle (1930), La tache de l'historien (1931), te pored
toga viš e bibliografskih radova, publikacija izvora, rasprava iz ekonomske historije, članaka, prikaza i
kritika.

Temeljna Pirenneva teza o uzrocima zatverene privrede u Zapadnoj Evropi u vremenu da

obnove gradova, polazi od činjenice muslimanskih osvajanja na istoč nim i juž nim obalama
Sredozemnog mora u toku jednog stoljeća poslije Muhamedove smrti. Do tog vremena velika se
pomorska trgovina Mediteranom i starim putevima preko Kontinenta održ avala, premda je opadala već
više stoljeća. Ali otkad su Muslimani blokirali krš
ć anske države s mora, promet prestaje, a zapadne se
drž ave povlače u kontinentalni ž ivot. Zemljoradnja postaje dominantnom privrednom djelatnoš ću;
tržišta iščezavaju, gradovi propadaju, ekonomija postaje naturalna, a u obradbi zemlje formiraju se
kmetsko-vlastelski odnosi u okviru hijerarhijske strukture feudalnog društva.

Ali od X.stoljeć a prilike se smiruju. Normanske provale prestaju muslimanski nalet se zaustavlja i
otpoč inje protivofenziva protiv islama, prije svega u Š panjolskoj i juž noj Italiji. Kontinentalno se
stanovniš tvo oporavlja i brojčano poveć ava, a talijanski gradovi, pa zatim i križarski ratovi otpočinju u
XI st. prodirati trgovinski i vojnič
ki na područja pod vlaš ću islama. Postepeno se preporođaju promet i
trgovina s Levantom. Taj se privredni impuls prenosi s italskih obala u pozadinu, sve dublje na
kontinent; gdje se u sjevernoj Francuskoj i Nizozemskoj susreć e s ož ivjelom trgovinom š to kola po
Sjevernom i Baltičkom moru, vezujuć i evropski sjeverozapad s Pribaltikom i ruskim ravnicama te preko
njih i s dalekim zemljama s druge strane Kaspijskog mora i Kavkaza.

Iz krila agrarnog, feudalnog društva postepeno se izdvaja nova klasa ljudi: trgovci i obrtnici. Oni svoju
djelatnost vezuju uz nova ili stara naselja na prometno povoljnim čvoriš tima, te ondje iznova stvaraju
ili obnavljaju gradske naseobine, koje su sad žariš
ta, privredne i sve nove djelatnosti.

Nova klasa izgrađuje sebi i novi pravni polož

aj slobodnog građanstva, razvija svoju ekonomiku, svojim
sve snažnijim utjecajem rastač e feudalnu erganizaciju, društva i izvodi zapadnoevropske narode iz
epohe Srednjega vijeka.

Pirenneova shvać anja, koja je ovdje bilo moguć e dati samo u obliku najupreš ćenijeg nacrta, pobudila
su u nauč nom svijetu golem interes. Na međunarednom kongresu historika u Oslu (1928) bila su
predmet mnogih svestranih diskusija. Javila su se i brojna polemička djela (V. o tome H. Laurent: Les
travaux de M. Henri Pirenne sur la fin du monde antique et les debuts du Mayen Age, u Byzantion, sv.
VII., 1932). U toku vremena detaljna su istraž ivanja, što su ih potakla Pirenneova shvaćanja, utvrdila
niz pojedinosti, koje ne potvrđuju, da je period od VIII. da XI. st. bio doba apsolutne autarhije
feudalnih imanja. Promet u Zapadnoj Evropi nije nikad posve nestao; muslimanska osvajanja nisu
potpuno spriječ ila ekonomske veze krš ćanske Evrope s islamskim zemljama; pri postanku feudalne
strukture druš tva sudjelovali su brojniji faktori, itd. Ukratko, historijski su procesi bili složeniji,

290
raznorodniji, a uč inci pojedinih faktora krajnje presudni. Ali uza svu važ nost tih korektura, š to ih je
kolektivni napor mnogih nauč enjaka iz svih zemalja svijeta unio i jošuvijek unosi u okvir, koji je
ocrtao Pirenne, one ne znače odbacivanje njegovih koncepcija, nego samo prirodan tok u razvitku
nauč nog saznanja. Nitko u nauci ne postiž e konačnu,zaključnu formulaciju o stvarnosti, poslije koje
više nema novih, dodanih istina. S novim podacima slika o svijetu i njegovoj proš losti postaje složenija
i potpunija, a nezaustavljivi proces, kojim raste svijest o istini, kreće dalje. Neprelazna je Pirenneova
zasluga, š to je kao građanski demokrat i liberal shvatio, da historijska zbivanja poč ivaju na osnovici
ekonomskih š paga, koje pokreću druš tvo, i određuju njegove perturbacije. Tu neospornu istinu, koja je
u punom svom opsegu i svima konsekvencijama svojina marksitičkog pogleda na historiju, prihvatio
je,u biti i Pirenne, stupivš i tako, i bez svijesnih izjašnjavanja, faktič no na put, koji nuž no vodi do
historijskog materijalizma. Nema sumnje, da u tom pogledu ima u njegovim djelima mnogo toga, š to je
jošveoma daleko od materijalističkog pogleda na svijet i druš tvo, ali je golemi odjek i snaž ni utjecaj
njegovih radova na zapadnevropsku historiografiju svjedoč anstvo o tome, da nauka i u uvjetima
klasnoga druš tva, kad iskreno tež i za nepristranim saznanjem, nedjeljivo izlazi na putove, kojima
svijesno kreće marksistič ka nauka.

Pirennova Povijest Evrope nastala je u osobitim uvjetima. Potakla ju je potreba da se poradi oko
uzajamnog razumijevanja među narodima, i ona je u cijelosti prožeta takvim shvać anjima. Autor ju je
pisao u internaciji bez priruč nih knjiga, na temelju svoga golemog znanja i poslije četvrtstoljetnih
nauč nih nastojanja. Ona u jezgri sadrž i sve njegove bitne poglede na pokretač ke snage u razvitku
evropskog Srednjega vijeka i odlikuje se svim vrlinama njegova stila i shvać anja. To je djelo š irokih
poteza, bez mnogobrojnih detalja, namijenjeno općoj informaciji te nije ni udž benik, ni priručnik za
specijalistu i naučenjaka. Ali uza sve to,ono je bogatstvom svojih ideja, temeljnim poznavanjem
činjenica, š to ostaju sakrivene iza velikih poteza, kojima su događaji opisani, svojim zrelim oblikom,
ljepotom jezika i izraž avanja, danas većklasič no epćeobrazovno djelo, koje je postalo svojinom već ine
kulturnih naroda. Od 1936., kad ga je iz piš čeve ostavš tine publicirao njegov sin Jacques
Pirenne,dož ivjelo je 20 izdanja na francuskom, a prevedeno je na mnoge svjetske jezike. Nema
sumnje, da ono ima i svojih nedostataka. Mogli bismo poželjeti da je slavenska historija u njoj
obrađena detaljnije, a poneka shvać anja, i činjenice naroč ito one o ulozi Skandinavaca na područ ju
Rusije, kao i kratki podaci o proš losti naših naroda - nisu viš
e u skladu s današ njim interpretacijama ili
se nisu temeljile na točnim podacima. Na neke od tih momenata upozoreno je u prijevodu bilješ kama
pod tekstom, a neki netočni datumi o naš oj narodnoj povijesti zamijenjeni su ispravnima. Nema
sumnje, da dio odgovornosti za relativno slabu informiranost svjetske struč ne javnosti o naš oj historiji
snose i naš i nauč enjaci zbog nedostatka publikacija o toj proš losti na stranim jezicima. Ali uza sve te i
eventualne druge nedostatke, Pirenneova Povijest Evrope ostaje magistralno djelo, puno poticaja,
kadro da objasni i uč ini shvatljivim i bližim ono većdaleko doba evropske proš losti, koje neupuć eni
ljudi često smatraju mračnim, no koje je potresno svojom dramatikom i neodoljivo privlč no po svim
onim elementima, š to su nikli u to doba i ostali temeljem evropskog druš tvenog i kulturnog ž ivota sve
do naš ih dana.

Dr. Miroslav Brandt

291
SADRŽAJ

I. KNJIGA

KRAJ RIMSKOG SVIJETA NA ZAPADU

(do provale Muslimana)

Prvo poglavlje. -Barbarsko kraljevstvo u Rimskom carstvu

1. Zaposjedanje Carstva
2. Nove države

Drugo poglavlje - Justinijan. Langobardi

1.Justinijan
2. Langobardi

Treć e poglavlje. - Provala Muslimana

1. Provala
2. PosIjedice

II. KNJIGA
DOBA KAROLINGA
Prvo poglavlje-Crkva
1.Klonuć e od V. Do VII.st.
II. Redovnici i izlazak papinstva na pozornicu
Drugo poglavlje. - Franač ko kraljevstvo
1. Rasulo države
2. Majordomi
3. Novo kraljevstvo

Treć
e poglavlje. - Obnova Carstva na Zapadu

1. Karlo Veliki (768-814)

2. Carstvo

Četvrto poglavlje. - Privredna i druš

tvena organizacija
1. Nestanak gradova i trgovine

2. Velika imanja (domena)

III.KNJIGA
Prvo poglavlje. - Rasulo Carstva
1. Unutraš nji uzroci
2. Papa I car .
3. Vanjski neprijatelji

Drugo poglavlje. - Dioba Evrope

1. Verdunski ugovor
2. Nove države

292
Treć e poglavlje. - Feudalizam
1.rasulo države
2. Plemstvo i viteš tvo

IV. KNJIGA
RAT ZA INVESTITURU I KRIŽARSKI RAT
Prvo poglavlje. - Crkva

1. Papinstvo
2. Clunyjska reforma

Drugo poglavlje. - Rat za investituru

1. Carstvo i papinstvo od vremena Henrika III.

2. Sukob

Treć e poglavlje. - Križ arski rat

1. Uzroci i okolnosti .
2. Zauzeće Jeruzalema.

V. KNJIGA
FORMIRANJE GRAĐANSTVA

Prvo poglavlje. - Obnova trgovine

1. Trgovina po Sredozemnom moru

2. Sjeverna trgovina
3. Trgovci

Drugo poglavlje. - Formiranje gradova

1. Gradovi i burgovi
2. Gradovi

Treć e poglavlje. - Ekspanzija gradova i njezine posljedice

1. Ekspanzija
2. PosIjedice za seosko stanovniš tvo
3. Druge posljedice

VI. KNJlGA
POČECI ZAPADNOEVROPSKIH DRŽAVA
Prvo poglavlje. - Engleska
1. Prije osvojenja
2. Najezda
3.Velika povelja

Drugo poglavlje. - Francuska

1. Kralj i veliki vazali

2. Napredak kraljevske vlasti

293
Treć
e poglavlje. - Carstvo

1. Fridrih Barbarossa
2. Do Bouvinesa

VII. KNJIGA
PREVLAST PAPINSTVA I FRANCUSKE U XIII.ST.
Prvo poglavlje. - Papinstvo i crkva
1. Polož aj papinstva u XIII. st.
2. Politika rimskih papa

Drugo poglavlje. – Papinstvo, Italija i Njemačka

1. Italija
2. Fridrih lI.
3. Njemačka

Treć
e poglavlje. - Francuska

1. Francuska država i evropska politika

2. Francuska kultura

Četvrto poglavlje: - Filip Lijepi i Bonifacije VIIl .

1. Razlozi krize
2. Kriza

VIlI. KN JIGA
EVROPSKA KRIZA (1300-1450)
Prvo poglavlje. - Opća obiljež
ja razdoblja
1. Ekonomski i društveni pokret
2. Vjerski pokret.

Drugo poglavlje. - Stogodiš

nji rat

1. Do smrti Eduarda III. (1377)

2. Burgundsko razdoblje (1432)
Treć e poglavlje. – Carstvo. Slavenske drž
ave i Ugarska

1. Carstvo
2. Slavenske drž
ave i Ugarska

Četvrto poglavlje. - Š
panjolska - Portugal - Turci

1. Španjolska i Portugal
2. Turci

IX.KNJIGA

294
RENESANSA I REFORMACIJA
Prvo poglavlje. - Preobraž
aj druš
tvenog ž
ivota od sredine XV. st.

1. Italija i njezin utjecaj

2. Renesansa u drugim dijelovima Evrope
3. Ideje i obič aji

Drugo poglavlje .- Reformacija

1. Luteranstvo
2. Proširenje reformacije. Kalvinizam

Treće poglavlje. - Evropske drž

ave od sredine XV. st. do sredine XVI. St.
1. Međunarodna politika
2. Unutrašnja politika

POGOVOR

295