Borivoj Maksimović

DOBA VELIKIH GEOGRAFSKIH OTKRIĆA

NOVINARSKO IZDAVAČKO PODUZEĆE

ZAGREB 1955.

Nećacima: Milki, Blagoju i Milanu

SADRŽAJ

I. Koliki je dio nastanjene Zemlje poznavao čovjek Staroga vijeka 3

II. Mišljenje crkvenih otaca o Zemlji i svijetu 8
III. Dva mišljenja o Zemlji i svijetu u V. vijeku 11
IV. Barbari osvajaju Zapad. Mrak nad Evropom 14
V. Mišljenje o Zemlji i svijetu u prva tri stoljeća Srednjega vijeka 16
VI. Svijet, koji je upoznao Bizant 19
VII. Putovanje kršćanskih hodočasnika po svijetu 26
VIII. Arapsko poznavanje nastanjene zemlje 29
IX. Zora na sjeveru Evrope 38
X. Što su zapadnoevropski kršćani znali o Zemlji i svijetu u vremenu od IX. do XI. vijeka 48
XI. Korak naprijed u poznavanju svijeta 50
XII. Putovanje jevrejskih putnika po svijetu 54
XIII. Kršćansko poznavanje nastanjene Zemlje u XII. i prvoj polovini XIII. vijeka 57
XIV. Mongoli osvajaju Zapad i Istok 60
XV. Zavjesa nad Azijom počinje se dizati 61
XVI. Mišljenje o zemlji u drugoj polovini XIII. vijeka 66
XVII. Kataj – Zemlja čudesa 68
XVIII. Za tragom Marka Pola 76
XIX. Otkrića otoka zapadnog Atlantika u XIV. i XV. vijeku 82
XX. Sahara, velika pustinjska zemlja pijeska i zlata 86
XXI. Trgovačka putovanja po Aziji u XIV. i XV. vijeku 91
XXII. Jedno putovanje kroz Srbiju 1433. god. 96
XXIII. Na putovima za Indiju 98
XXIV. Prva plovidba u Indiju 106
XXV. Poznavanje zapadnog dijela Atlantskog oceana prije Kolumba 113
XXVI. Jedna velika zabluda dovodi do otkrića Novoga Svijeta 116
XXVII. Traženje zapadnog prolaza za Kataj i Cipango 129
XXVIII. Putovanje Ameriga Vespuccija 132
XXIX. Istraživanje otoka i zemalja u području Karipskog mora 136
XXX. El Mare del Sur — Južno more 138
XXXI. U području Maja naroda 142
XXXII. U carstvu Azteka 146
XXXIII. Otkriće i osvajanje Inka-carstva 157
XXXIV. Čovjek, koji je prvi oplovio oko Zemlje 169
Završetak 179
Izvori i literatura 182

1
 Ide čovjek, roseći krvlju iz srca svoj teški, osamljeni, gordi put, i Stvara od te plamene krvi
neuvele cvjetove poezije; tužni krik svoje nemirne duše vješto u muziku pretvara, a od iskustva
stvara nauke i — ukrašavajući život svakim svojim krokom, kao Sunce Zemlju svojim darežljivim
zracima — kreće se on sve naviše! i naprijed! zvijezda vodilja Zemljina...
MAKSIM GORKI

Doći će vrijeme, kada će ocean razbiti okove, u koje je zatvoren svijet; ogromna Zemlja će se
otvoriti svima ljudima; more će skinuti svoj veo s novih svjetova i Tula ne će biti više posljednja
Zemlja.
SENECA

Putovanje je kao opijum — hašiš. Tko ga samo jednom okusi, ne može mu se više nikada oteti.
Ono mu se zavuče u nerve, prožme ga svega i postane sastavni dio njega samoga, s njim organski
povezano. Odreći ga se značilo bi isto, što i odreći se svoje ruke, noge ili ma kog drugog dijela
tijela.
MIRKO SELJAN

2
 I. KOLIKI JE DIO NASTANJENE ZEMLJE POZNAVAO ČOVJEK STAROGA VIJEKA?

»...I zato mi ponovo priznati moraš,

Da u krajevima drugim još postoje svjetovi àrugi,
S različnim rasama Ijudi i raznim vrstama žiuotinja.«
Lucrecije
U doba rimske vladavine čovjek nije poznavao više od polovine evropskog kontinenta. Sva
njegova pažnja bila je usmjerena na zemlje ispod pedesete sjeverne paralele. Zemlje i krajevi iznad
ove linije njemu su potpuno nepoznati, ograđeni od njega kao kakvim zidom.
Uzrok ovom nepoznavanju bila su slaba saobraćajna sredstva i unutrašnje teškoće Rimljana:
borba za održanjem u pokorenim zemljama, stalne ekonomske krize, pobune robova i siromašnih
slobodnih ljudi i sve češće navale barbara na granice carstva. Osim toga i ukorijenjeno shvaćanje
antičkoga čovjeka, da život može postojati samo u umjerenim pojasima Zemlje i da isključivo o
geografskoj sredini zavisi opstanak biljnog i životinjskog svijeta.
Od cjelokupne površine Antičkoga Kontinenta (Evropa, Azija, Afrika) čovjek Starog vijeka je
poznavao manje od polovine. Daleki istočni, sjeverni i južni krajevi ovog svijeta njemu su ili
potpuno nepoznati ili je o nekima od njih imao vrlo blijedu sliku, a da se i ne govori o ostalim
dijelovima svijeta, otkrivenim u doba velikih geografskih otkrića i kasnije.
Antički čovjek je također površno poznavao otoke i zemlje u području sjevernog dijela
Atlantika. On je u njemu upoznao dobro samo Veliku Britaniju i Škotsku, u kojima su od 80. g.
Rimljani držali stalne vojne posade. No on je o Irskoj znao vrlo malo. Ovaj otok, na domaku Velike
Britanije, ostao je do IV. v. izvan njegove sfere poznavanja. Iako su u vjekovima prije naše ere
plovili do irskih luka Gali, Iberci, Feničani, Kartažani i Grci, a od II. v. i Talijani, radi nabavke vune
i ruda, rimski svijet je vrlo malo znao o prostranstvu i naseljenosti Irske. I po utvrđenom pravilu
Staroga vijeka o Irskoj su nicale bajke. Pseudo-Aristotel joj daje ime Jerne, jer smatra, da je s nje
došao Erin. Diodor iz Sicilije (I. v. pr. n. e.), inače vrlo dobro obaviješten o mnogim krajevima tada
poznatog svijeta, zapisuje u Historiji svijeta, da je stanovništvo Irske okrutno, divlje, čudnih navika
i običaja. Ni Strabon (I. v.) ne zna mnogo o njoj, jer drži, da se Irska nalazi na krajnjoj sjevernoj
granici nastanjene zemlje. »Na otoku Jerne«, kaže on, »divlje stanovništvo živi bijednim životom
zbog ogromnih hladnoća.«
Čovjek rimskoga svijeta ima vrlo blijedu sliku i o Orkneyskim i Shetlandskim otocima, ma da
su rimski brodovi plovili katkada i do njih. Još slabije su mu poznati ostali sjeverniji otoci.
Pitejina Tula, o obliku i položaju koje se pisalo vrlo mnogo u Starom vijeku, uzrok je mnogih
nagađanja. Nitko ne zna, gdje se ona nalazi; nitko ne umije reći ništa određeno, da li je Tula otok ili
kontinent. Za antičkoga čovjeka Tula je samo »posljednja« zemlja u sjeverozapadnom dijelu svijeta,
gdje leži okružena ogromnim ledenim santama i gustim neprozirnim maglama Kronijskoga mora. S
Tulom se za antičkoga čovjeka završavao stvarni svijet. Iza nje se, po pravilu Staroga vijeka,
prostirao svijet čudesa i natprirodnih bića, gdje su, po tom istom shvaćanju, bogovi jedva imali
pristupa.
Antički čovjek je imao nejasnu sliku i o sjevernim evropskim zemljama iza germanskih šuma,
o kojima je Tacit dao neka obavještenja, a u kojima su od pradavnih vremena živjeli slavenski i
drugi narodi.
Do zemalja na Baltičkom moru dolazio je katkada čovjek iz rimskog svijeta. Posredstvom
Germana Rimljani su trgovali sa stanovništvom ovog dijela svijeta. O tome služe kao dokaz tisuće
primjeraka rimskog novca iz raznih epoha carstva, otkopani u novije vrijeme u baltičkim zemljama
s jedne i s druge strane mora. Ipak je antički čovjek znao vrlo malo o ovim krajevima. Od svih
baltičkih zemalja Rimljani su upoznali samo poluotok Jütland, uključivši tu i mali dio baltičkog
primorja, koje Tacit spominje u Germaniji.
Rimljani su vrlo malo znali o Skandinavskom poluotoku, ma da su za vrijeme Augusta rimski
ratni brodovi plovili do Jütlanda, i ovaj veliki poluotok im bio pred očima. Rimski i grčki geografi

3
su vjerovali, da se u tom dijelu svijeta nalazi samo nekoliko većih i manjih otoka. Plinije Stariji
spominje više otoka, među kojima kao najveće Neregon i Skandiju.
No nijedno antičko geografsko djelo, koje je do nas došlo, ne govori što se krije iza tih
tobožnjih otoka. Antički čovjek je samo vjerovao, da njih sa sjevera i sjeverozapada okružuje
»mračno« i »ljepljivo« more, sasvim drukčijih svojstava od poznatih mora, u duhu Piteje (IV. v. pr.
n. e.) i Festusa Avienusa osam vjekova kasnije. I kako je vjerovao, da je Baltičko more otvoreno na
istoku i sjeveru, on je smatrao, da se kraj njegovih obala nalazi niz otoka prema Ripejskim
planinama (Ural?), na kojima žive ljudi drukčijih umnih i fizičkih svoj-stava od nas. Nemajući
mogućnosti da s njima održavaju veze, obrazovani Grci i Rimljani izmišljaju bajke o njihovu
životu, običajima i vjerovanjima, što nije imalo nikakve stvarne podloge. Opće je obilježje
antičkoga čovjeka, da o narodima iz dalekih i slabo poznatih zemalja izmišlja nestvarne i čudne
priče. I u te priče su vjerovali svi ljudi, bez razlike na obrazovanje i položaj. O tome su pisali i bolji
pisci, inače obazrivi i samokritični u pisanju. Pomponius Mela u knjizi O položaju svijeta kaže, da
na sjevernim evropskim otocima, na domaku Sarmatije1, žive čudovišni ljudi: Oazenosi (Plinije ih
naziva Oonoe), — a oni se hrane samo zoblju i jajima močvarnih ptica; Hipopodasi, kozjih nogu;
Panotesi, ljudi s ogromnim ušima, kojima, tobože, pokrivaju cijelo tijelo i t. d.
Mela u ovome nije bio izuzetak. Malo je antičkih djela, u kojima se ne nalaze ovakve
besmislice.
Antički narodi su slabo poznavali našu zemlju. Izuzetak čine primorski krajevi Dalmacije,
poznati još od kraja II. tisućljeća pr. n. e., o čemu govore razni arheološki nalazi i gdje su se od V. v.
pr. n. e. počeli naseljavati Grci. Strabon govori o dobro razvijenim lukama i otocima Ilirije
(Dalmacije), u čijem »sunčanom« primorju uspijevaju dobro maslinjaci i vinogradi. No njegovi
podaci o našim zemljama iza primorja vrlo su oskudni. Strabon samo kaže, da su ti krajevi puni
planina, hladni i snježni, naročito na sjeveru. »Na toj strani«, kaže on, »loza uspijeva ne samo na
visinama, već i u ravnim krajevima, ustvari, ravnicama na planinama.« Ali su strukturu naše zemlje
i glavne prometne linije, koje su išle duž Dunava, Save, Kupe, Drine, Tise, Neretve, Morave,
Nišave, Kolubare, Marice, Vardara i Strumice, dobro upoznale rimske trupe. Pa ipak se to
poznavanje bilo ograničilo samo na vojsku. Do širih društvenih slojeva nisu dopirale vijesti o tim
krajevima. Na istaknutijim točkama pojedinih rijeka: Nišu (Naissus), Ramesiani (Bela Palanka),
Viminatiumu (na Moravi), Beogradu2, Mitrovici (Sirmium), Sisku (Siscia) i dr. Rimljani su imali
jake garnizone. Strabon priča, da su dalmatinski trgovci od III. v. pr. n. e. putovali s karavanama
vina dolinom Neretve, preko Bosne i Srbije do nekog čvorišta puteva — vjerojatno u moravskoj
dolini, — gdje su dolazili u dodir s drugim trgovcima, koji su tamo putovali Dunavom i drugim
rijekama. 35. do 34. g. pr. n. e. August Oktavijan šalje trupe planinskim putevima, kroz guste šume,
od Senja do Siska radi osvajanja dunavske doline.
*
Rimski svijet je vrlo malo znao o Atlantiku. On je samo osjećao njegovu ogromnost.i vjerovao,
da oplakuje ne samo zapadne krajeve Egipta i Afrike,.nego i krajnje istočne dijelove Azije. Ali gdje
se nalaze njegove krajnje granice i što se krije iza njih, on nije umio reći ništa određeno. Antički
čovjek je samo pretpostavljao, da se iza Atlantika prostire drugo, mnogo veće more, koje zacijelo sa
svih strana okružuje Zemlju, vjerujući, da je Atlantik samo njegov manji dio. Kako se o njemu nije
znalo ništa pouzdano, antički pjesnici su ga opijevali zamišljajući u njemu kontinente slične našem.
Nitko u Starom vijeku nije znao dokle se Afrika prostire na jugu. Jedan od uzroka ležao je u
tome, što su Rimljani nerado plovili daleko na jug od Heraklovih stupova (Gibraltarski tjesnac), već
su sa svojim mauritanskim posjedima saobraćali kopnenim putevima duž primorja. Zato su
Rimljani dobro poznavali afričko primorje samo do Mogadira, gdje se nalazila rimska posada.
Katkada su rimske vojne karavane putovale do rta Blanco ili možda i do rta Verde. Ali je

1
Po Ptolomeju krajevi između Visle, Karpata i Dona.
2
I u prethistorijskim vremenima. bilo je na ušću Save i Dunava naselje. Tu su u IV. v. pr. n. e. Skordisci, keltsko
pleme, osnovali tvrđavu Singidunum. — Rimljani su je dobro utvrdili.

4
Rimljanima slika tih krajeva bila prilično maglovita. Rimska slika zapadnog dijela afričkog
primorja završavala se negdje oko fabuloznog rta Južni rog, zacijelo u današnjoj Sierra Leone.
Budući da antički geografi nisu sve do kraja Starog vijeka poznavali dobro stvarni oblik Afrike,
oni su vjerovali, da se ona, od neke ne mnogo udaljene južne točke, počinje povijati u jugoistočnom
smjeru. Jedino je Ptolomej pravilno isticao, da se Afrika prostire mnogo dalje na jug. No dokle, ni
on sam nije umio ništa reći. I letimičan pogled na njegovu kartu Afrike uvjerava nas o tome.
Od atlantskih otoka kraj zapadnih afričkih obala Rimljani su poznavali samo Madeiru i
Kanarske otoke. Pa ipak im je slika i tih otoka bila prilično nejasna, jer su do njih plovili samo
rijetki brodovi iz Cadiza. Ako se učeni Rimljanin htio obavijestiti o njima, morao je putovati u
Cadiz i tamo prikupljati podatke. No to je onda bio i dalek i skup put.
Zbog toga su i o ovim otocima kružile po rimskom svijetu razne priče, najčešće izvučene iz
grčke mitologije. Plutarh, koji je živio u drugoj polovini I v., spominje u Sertorijevom životopisu
samo dva otoka iz toga dijela Atlantika. I za njih kaže, da se nalaze blizu jedan drugome, no da su
»od Afrike udaljena 10.000 stadija« (1578 km). On ove otoke naziva Sretnim. To ime je ostalo do
kraja Srednjeg vijeka.
O unutrašnjosti Sahare Rimljani su bili još manje obaviješteni. Oni su, i to vrlo površno,
poznavali samo mali dio »zemlje žeđi i straha« — to između Fazanije (Fezana) i tajanstvene
Agisimbe (Asbenskih oaza), za koju su držali, da leži na drugoj strani ekvatora. Ptolomej u
Geografiji (I, 8) bilježi, da je do te zemlje došao 80. g. rimski general Julius Maternus s vojskom.
Ipak je njegova ekspedicija u rimskom svijetu bila slabo poznata. Rimski čovjek je i nadalje
vjerovao, da žarki pojas obuhvaća ogromna prostranstva, u kojima vlada silna žega — a ona
uništava sav život prirode, pretvarajući kamen u užarene buktinje, pijesak, zlato i drago kamenje. To
vjerovanje se prenijelo i na Srednji vijek.
Ova vjerovanja zatvorila su antičkom čovjeku puteve u dubine Sahare, u krajeve oko Nigera i
Senegala, kuda su Kartažani i berberski narodi putovali radi trgovine i u vjekovima prije Herodota
(V. v. pr. n. e.). Ako su Grci i Rimljani i zamišljali u njima ljudska bića, oni su bili uvjereni, da su
potpuno drukčija od nas. Zato se ne treba čuditi, što su mnogi antički pisci pisali, da u žarkom
pojasu i njegovoj blizini žive samo čudovišta. Bajke o divovskim ljudima od 4 m, čudovištima bez
nosa, ušiju i s četiri oka, ljudožderima, što se hrane samo ljudskim i zmijskim mesom, plemenima
ljudi, koji ne hodaju uspravno nego pobaučke, čudovišnim ljudima i ženama s jako razvijenom
donjom usnom, kojom se lako zaštićuju od vreline sunčanih zraka, te priče o mnogim drugim
plemenima i čudovištima stalno su zaokupljale maštu čovjeka Staroga vijeka. U spisima mnogih
antičkih pisaca nalazi se obilje opisa o ljudskim i životinjskim čudovištima iz raznih krajeva našega
planeta. Budući da nisu znali ništa pouzdano o dalekim krajevima nastanjene zemlje, antički
geografi i crtači karata ostavljali su na svojim kartama te dijelove svijeta praznima ili su na njih
ucrtavali ljudska i životinjska čudovišta.
Somalija od rta Aromata (Guardafuj) za Rimljane je granični dio sjeveroistočne Afrike. Tek pri
kraju I. v. Rimljani dobivaju podatke o Azaniji, kako je Marin iz Tira nazvao dio Afrike duž njezinih
sjeveroistočnih obala, od rta Guardafuj do otoka Zanzibara. Prve podatke o prijelazu aleksandrijskih
pomoraca preko ekvatora i otkrivanju Zanzibara i rta Delgada dao je Marin, a Ptolomej ih unio u
svoje karte Afrike.
Pa ipak su Rimljani do propasti carstva o tim krajevima imali nejasnu sliku. Zacijelo je jedan
od uzroka toga nepoznavanja bio taj, što su karte rađene u ograničenom broju primjeraka i bile
pristupačne samo.malom broju učenih ljudi. A kako se predavala opisna geografija u rimskim
školama i da li su do đaka dopirale vijesti o novijim geografskim otkrićima, nije nam poznato.
Međutim, glavni uzrok tome nepoznavanju ležao je u činjenici, što Rimljani nisu plovili po tome
dijelu Indijskog oceana, ma da su i u vjekovima prije naše ere trgovci iz Sretne Arabije (Jemen)
često plovili preko ekvatora na putu za Zanzibar, Madagaskar pa čak i u Sofalu.
Rimljani su istraživali i unutrašnjost egipatskog Sudana. Za vrijeme Nerona (54-68) rimski
istraživači su prodrli 800 milja na jug od grada Meroe. Na tom istraživačkom putovanju oni su

5
donekle upoznali i krajeve današnje Etiopije uz Bijeli i Plavi Nil, o čemu su dali podatke Seneka i
Plinije Stariji. Tada su Rimljani doznali i za jezera, iz kojih izvire Nil, i za visoke, snijegom
pokrivene Mjesečeve planine (Kilimandžaro), s kojih se ljeti otapa snijeg hraneći velikim
količinama vode ova jezera. Ptolomej je ova jezera (Albertovo i Victorija) stavio na 12° iznad
ekvatora, iako se ona nalaze u blizini samog ekvatora.
*
Isto tako Rimljani su površno poznavali daleke sjeverne, srednje i istočne krajeve Azije. Oni su
dobro poznavali samo one krajeve najvećeg kontinenta, koji su bili pod njihovom vlašću ili su s
njima graničili. Dalje od tih krajeva njihovo poznavanje je bilo potpuno nejasno i neodređeno.
Stvarnost su, po sili prilika, zamijenila nagađanja; nagađanja — bajke o čudesnom i nemogućem.
To sve stvorilo je zbrku i pometnju, u kojoj se nitko nije umio snaći.
Rimljani su uopće vrlo slabo poznavali najveći dio Azije. Iako je Perzija ležala na granicama
rimskoga carstva, Rimljani su i nju slabo poznavali. Isto tako bilo je slabo i rimsko poznavanje
zemalja s druge strane Kavkaskih planina. Sve, što su znali o njima, bilo je jedino to, da su ti krajevi
vrlo bogati. No u čemu se zapravo sastojalo to bogatstvo, oni nisu mogli ništa reći. Kako su djela
grčkih geografskih pisaca bila uzor, po kome su Rimljani razradili svoje učenje o Zemlji i svijetu,
oni su jednostavno preuzeli od Grka i vjerovanja o čudesnom i nestvarnom u nepoznatim krajevima
našeg planeta. I tako su po rimskom svijetu kružile starogrčke bajke o zlatnim rudnicima Kavkaza,
koje čuvaju krilati zmajevi. Oni su napadali ljude, koji bi pokušali da tamo kopaju zlato. Iako su od
sredine I. v. pr. n. e. brodovi iz Aleksandrije plovili do primorskih krajeva Indije, rimski svijet je
slabo poznavao unutrašnjost ove velike zemlje. No Rimljani su zato znali dobro za stvarno
bogatstvo Indije, iz koje su od početka III. tisućljeća pr. n. e. posrednim putem dolazili na Zapad
biseri, safiri, drago kamenje, mirodije, mirisi i druga skupocjena orijentalna roba. O bogatstvu
Dekana, Malabara i Ceylona, Rimljane su obavijestili ne samo pisci iz Aleksandrova pohoda u
Indiju, već i helenski moreplovci i trgovci, koji su kasnije putovali do Indije za njihov račun. S
pojedinim indijskim zemljama Rimljani su održavali i diplomatske veze. Strabon priča, da je od
Nikole Damaskina čuo, da je ovaj u Antiohiji sreo indijsko poslanstvo caru Augustu, koje mu je
nosilo darove, dok je drugo jedno poslanstvo donijelo u Rim uz darove i dozvole rimskim
građanima, da mogu dolaziti na dvorove raznih indijskih radža. Ipak je rimsko poznavanje Indije
kao cjeline bilo površno. Rimljani su bolje upoznali samo njezine primorske krajeve. Tek je
Ptolomeju, koji je vrlo marljivo prikupljao podatke o Indiji, pošlo za rukom, da o njoj da približnu
sliku, odredi njenu točnu veličinu, iako je i njemu njen pravi oblik ostao i nadalje nepoznat, što se
jasno uočava, čim se izvrši upoređenje s današnjim kartama Indije.
Rimljani su imali nejasne predodžbe i o Indokini, o kojoj je i Ptolomej dao grubu i površnu
sliku. Od njega je rimski svijet saznao, da se od te zemlje do istočnih afričkih obala prostire u
neprekinutom lancu ogromna i nepoznata Južna Zemlja, koja, tobože, sa svih strana zatvara Indijski
ocean, praveći od njega drugo Sredozemno more.
Rimljani su znali samo za postojanje Južne Kine. Od malajskih trgovaca, s kojima su trgovali,
oni su doznali, da istočno od fabuloznog grada Katigare — mnogi geografski pisci misle, da se taj
grad nalazio na Malajskom poluotoku, — leži velika zemlja Sin, iz koje je na Zapad dolazila
karavanama svila. Ipak su postojale neke veze između Rima i Južne Kine, o čemu govore i anali
kineske dinastije Han i rimski novac, pronađen u novije vrijeme u toj zemlji.
Rimljani su znali, da u sjeveroistočnim krajevima Azije postoji zemlja Seres, u kojoj se
proizvodila svila. Ptolomej je dobro opisao »svileni« put. Pa ipak su to bili samo magloviti pojmovi
o Kini, o kojoj ni najveći geograf Staroga vijeka nije dao točnu sliku, vjerujući da je ona mnogo
manja, no što je ustvari. I po običaju Staroga vijeka, kada se stvari nisu mnogo provjeravale,
Rimljani su svoje oskudno poznavanje istočne Azije zaodijevali u fantastično ruho. U djelima
geografskih rimskih pisaca govori se o Pigmejima, koji vode vječitu borbu s divovskim ždralovïma;
ljudskim čudovištima, koja po cijeli dan stoje na jednoj nozi i zure u nebo; strašilima, koja žive
samo od mirisa jela i voća, i raznim drugim ljudskim i životinjskim bićima, čudnim i neshvatljivim.

6
 Tek su sredinom II. v. Rimljani dobili jasnu sliku o Kaspijskoni moru. Ali su o skitskim
narodima iza ovoga mora, među kojima su najveći dio predstavljali slavenski narodi, Rimljani i
nadalje imali nejasnu sliku. Njima su uopće bili slabo ili nikako poznati pusti i rijetko naseljeni
krajevi evropske i azijske Skitije; vjerovali su, da u njima nema života zbog surovih hladnoća i
»vječitih« magli.
*
U toku cijeloga svoga postojanja Rimljani nisu znali ništa o otocima i kontinentima s druge
strane Atlantika, kome su se samo divili i od koga su se plašili.

7
 II. MIŠLJENJE CRKVENIH OTACA O ZEMLJI I SVIJETU

Antipod je samo šala učenih ljudi, koji svoj duh dobrovoljno vježbaju na nevjerojatnim
stvarima.
Laktancïje

U posljednja tri stoljeća Staroga vijeka stanovnik zapadnog dijela rimskog carstva sve manje
putuje po udaljenijim krajevima Zemlje. Isto tako i ljudi od pera sve manje pišu o njima. Zbog toga
nastaje zastoj u poznavanju Zemlje. Iz čovjekova sjećanja malo pomalo iščezavaju rezultati ranijih
geografskih otkrića. Čovjek se sve više bliži potpunom zaboravu i neznanju. I u ova tri vijeka
trgovci iz rimskog svijeta putuju morem, kopnom i starim »svilenim« putem daleko na istok, do
gradova i zemalja Indije, Indokine, Kine i Srednje Azije, koje će tisuću godina kasnije opisati
Marko Polo.
No o ovim putovanjima nisu ostali nikakvi podaci iz rimskih izvora. Jedino se u analima
kineske dinastije Han (206 g. pr. n. e. do 220 g.) govori o boravku rimskih poslanika ili trgovaca u
zemljama Nebeskog carstva u II. i III. vijeku. Na jednom od tih dokumenata napisane su ove riječi:
»Kralj Ta-tsin (Rimljanin) želio je uvijek da s Hanom sklopi veze, ali je An-sih (zemlja Parta)
htio za se osigurati trgovinu svilom između Hana i Ta-tsina. To ometanje nas je spriječilo sve do
devete godine vladavine cara Huana (166.). Tada je An-toun (Marko Aurelije iz porodice Antonini)
poslao jednoga poslanika putem, koji je išao ispod Djihnana 3 s darovima u slonovači, nosorogovim
rogovima i kornjačinim ljuskama.« A to je bilo one godine, kad je Marko Aurelije pobijedio Parte.
Jedno drugo rimsko poslanstvo boravilo je u Kini 288. g., poslije pobjede cara Karusa nad Novo-
Perzijancima.
Ali su u kasnijim vremenima te veze prestale. Strahovita pustošenja, koja su popratila veliku
seobu naroda, pretvorila su u prah i pepeo ogroman broj antičkih naučnih djela.4 Zato mi danas
znamo tako malo o stupnju geografskog znanja čovjeka toga vremena.
U to vrijeme i rimski robovlasnički poredak preživljava Stalne krize, koje izbijaju nenadano.
Rim više nije bio u stanju, da ih rješava starim metodama. On se još mogao boriti, rušiti, ali i
potkopavati vlastiti opstanak, jer su neprekidne borbe slabile rimsku ekonomiku i obrambenu snagu
i moć carstva.
Sve su to bili uzroci, što u ovim vjekovima antičko društvo nije moglo dati ništa novo na
području duhovnih ostvarenja čovjeka. Dati više, značilo bi u onim uvjetima ostvariti nemoguće.
Posljedica ovoga je potpuni pad na svima poljima nauke i književnosti. Ovome padu pridonosi još i
jedan moćan društveni faktor: kršćanska crkva, proizvod sloma antičkoga društva, koja jača u istom
odnosu, u kome propada rimski robovlasnički imperij.
*
U IV. v. crkva je već zauzela moćne pozicije u zemljama pod rimskom vlašću. U tome vijeku
nekoliko crkvenih pisaca udaraju temelje crkvenom učenju i ideologiji. To su: Augustin, Ambrozije,
Krizostom, Laktancije i Jeronim, rodom iz dalmatinskog grada Stridona, svi poznati pod općim
imenom crkvenih otaca.
Crkveni oci vode borbu i protiv paganske religïje i protiv svih tekovina antičke nauke, jer
smatraju, da je antički duh bezbožan, nemoralan i neprijateljski raspoložen prema kršćanstvu.
Vodeći borbu protiv klasične nauke i kulture, oni su nemilosrdni, oni im poriču svaku vrijednost i
odbacuju sve, što je na polju duhovnog života čovjekova dalo antičko društvo. Na taj način crkveni
oci isključuju potpuno klasičnu nauku iz društvenog života, dajući čovjeku u zamjenu bibliju i svoje
spise.
I kako ne priznaju antičku nauku, književnost i umjetnost, crkveni oci kidaju sa svim onim, što
je bilo u protivurječju sa Svetim pismom. Za njih je ono posljednja riječ nauke. Geografski pojmovi
3
Pokrajina Tonkin, u ono vrijeme u sastavu Kine.
4
Smatra se, da je od ukupnog broja djela antičkih pisaca spaseno po količini svega 10%, ali po vrijednosti i do 70%.

8
starih Jevreja, zastarjela shvaćanja primitivnih naroda o Zemlji-ploči, za njih su jedino mogući.
Svojim velikim autoritetom crkveni oci naturuju kršćanima shvaćanja, da Zemlja ima okruglu i
ravnu površinu i da čudesno visi u nebeskom prostoru, gdje se održava samo voljom i milošću
božjom.
Ovakav stav crkvenih otaca prema nauci i ostalim naukama u vrijeme općeg pada rimske
ekonomike, pojave barbarskih naroda na granicama carstva, preuzimanja duhovnog rukovodstva i
monopola nad cjelokupnom naukom od strane kršćanske crkve, dovodi do srozavanja nauke. U toku
cijeloga Srednjeg vijeka nauka se morala oslanjati na vjeru i crkvene dogme, a ne na razum i
iskustvo, jer je crkva odlučivala o misli čovjeka i svemu, što treba reći.
*
U početku IV. v. pr. n. e. Grk Platon postavlja teoriju o antipodima. Ova napredna teorija, uz
koju je vezano shvaćanje, da je Zemlja okrugla, u toku cijeloga Starog vijeka zaokuplja duhove.
Napredni ljudi od nauke stoje uz Platona — njegovo mišljenje je sjajno obrazložio Plinije Stariji.j
Neuki i reakcionarni ljudi su ga odbacivali.
U Starom vijeku nije bio poznat Novi Svijet, ni drugi kontinenti i otoci Atlantika i Tihog
oceana. Ipak je jedan dio antičkih pisaca isticao, da se iza ekvatora nalazi ili kontinent ili niz otoka;
drugi dio je opet držao, da se tamo nalazi samo more. Vjerujući, da se tamo nalazi drugi kontinent,
dijametralno suprotan našem, Platon je i postavio teoriju o antipodima, ljudskim bićima sličnim
nama.
Crkveni oci su, međutim, unaprijed osudili na propast učenje o antipodima. Za njih Zemlja nije
kugla, nego okrugla ploča, i zato pojam antipoda izaziva u njima zluradi podsmijeh, bijes i mržnju.
U knjizi O državi božjoj Augustin se dotiče učenja o antipodima i Zemljine okrugline.
»Što se tiče antipoda, t. j. ljudi, čije su noge suprotne našima«, kaže on tamo, »i koji žive na
onome dijelu Zemlje, gdje se Sunce rađa, kad za nas zalazi, u to ne treba vjerovati. Ovo shvaćanje
se i ne dokazuje na osnovu nekih historijskih podataka, nego samo na osnovu nagađanja i
rasuđivanja. Budući da je Zemlja okrugla i visi u zraku, čovjek pretpostavlja, da jedan njezin dio,
koji je ispod naših nogu, nije bez stanovnika. No on ne misli, da bi i onda, kad bi se moglo
pretpostaviti ili nekako i dokazati, da je Zemlja okrugla, moralo slijediti, da njezin dio, koji je
suprotan nama, nije pod vodom. A kada, uostalom, taj dio i ne bi bio pod vodom, kakva bi bila
potreba, da on bude nastanjen. Sveto pismo kaže, da svi ljudi potječu od Adama. A ono ne smije
lagati. S druge strane odviše je besmisleno reći, da bi ljudi mogli prijeći jedno tako veliko more, da
bi se naselili na ovom drugom kraju svijeta.«
I dok Augustin, još uvijek pod utjecajem klasične nauke, koju je izučio prije stupanja u crkvene
redove, ne odbacuje potpuno misao, da je Zemlja okrugla, svi ostali crkveni pisci odbacuju ovo
shvaćanje. O njemu Laktancije, najborbeniji crkveni otac, advokat crkve, kaže: »Zar još ima ludih
ljudi, koji vjeruju, da na drugoj strani Zemljine kugle postoje ljudska bića, koja hodaju s nogama
uvis, i da kiša, snijeg, grad padaju uvis. I, ma da se viseći vrtovi smatraju za jedno od svjetskih
čudesa, zar je moguće, da polja, mora i gradovi na drugoj strani Zemlje mogu, viseći u zraku,
održavati ravnotežu.«
Kozma Indoplovac (VI. v.), trgovac iz Aleksandrije, vatreni pristaša učenja crkvenih otaca,
ovako izražava bit učenja o antipodima. »Kada je riječ o njima, i najmanji pokus pokazuje, da se tu
radi o pričama starih žena. Ako zamislimo, da dva čovjeka stoje sa suprotnim stopalom jedan
nasuprot drugome, ne možemo zamisliti oba da stoje (uspravno), ma kakav bio element, na kome su
postavljeni: zemlja, voda, vatra, zrak i t. d. I doista, kada bi jedan od njih bio u prirodnom položaju
čovjeka, koji se održava na nogama, drugi bi sasvim jasno, bio u položaju čovjeka, koji stoji na
glavi, položaju protivnom prirodi — a to je misao, koja vrijeđa razum, i u neskladu je s uvjetima
čovječjeg opstanka.«
U drugoj polovini IV. v. Rimljani su imali nejasnu sliku o zemljama Dalekog Istoka, Kini,
Indokini i o graničnim, istočnim dijelovima Indije. U to vrijeme u rimskom svijetu je prevladavalo
mišljenje, da su te zemlje iz nekih razloga nepristupačne zapadnjacima.

9
 To isto misle i crkveni oci. Nepoznavanje dalekih krajeva Indije iza Gangesa ide im u prilog u
izgradnji slike svijeta. Nastojeći da učenje o Zemlji dovedu u sklad s biblijom, oni zemaljski raj
stavljaju u krajnji istočni dio Indije, jer i u bibliji stoji, da on leži na istoku. No kad su stari Jevreji
stvarali svoju sliku svijeta i unijeli je u bibliju, oni nisu znali za Indiju. U bibliji piše, da se krajnja
istočna zemlja iza mezopotamske ravnice zove Evilat, no nigdje se ne daje njezin točan položaj. U
njoj samo piše, da se iza Evilata nalazi zemaljski raj, da iz njega izviru četiri rijeke, od kojih jedna,
Fison ((Ind), protječe kroz Evilat i natapa ga, valjajući zlato, antraks i jaspis.
Ovo shvaćanje je dobro došlo crkvenim ocima. A kako je do njihova vremena bio prilično
dobro poznat velik dio primorske Indije, oni zemaljski raj stavljaju u unutrašnji, istočni dio ove
zemlje, gdje su srednjovjekovni kršćanski pisci stavili Treću Indiju5, t. j. krajeve iza Gangesa.
Usvajajući bez ikakve ograde biblijsko shvaćanje, crkveni oci zamišljaju, da tamo teku četiri rajske
rijeke: Geon (Nil), Fison, Eufrat i Tigris, kao što je pisalo i u bibliji. Koliko je u Srednjem vijeku
bio jak utjecaj crkvenih otaca, vidi se i po tome, što u vrijeme, kada su evropski kršćanski učenjaci
već bili prihvatili mišljenje, da je Zemlja okrugla6, srpski pisac Konstantin Filozof7 drži, da i Ister
(Dunav) izvire iz raja, a Kolumbo južnoamerički Orinoko proglašava rajskom rijekom.
Mišljenje crkvenih otaca o Zemlji i zemaljskom raju zakon je za sve srednjovjekovne kršćanske
geografe i crtače karata. Svi oni redom ponavljaju jedno te isto, vrteći se kao u kakvom začaranom
krugu. Za čovjeka od nauke u toku tisuće godina nisu bila ni od kakve vrijednosti obavještenja o
nepoznatim krajevima našega planeta, koja su davali putnici i trgovci, što su putovali po njima.
Njega nisu zanimala shvaćanja Arapa o Zemlji, koji su u tom istom odsjeku vremena upoznali
daleke krajeve Azije, Afrike i nepoznate krajeve sjeverne Evrope. Za sva geografska pitanja on se
obraća samo bibliji, spisima crkvenih otaca i kasnijih geografskih kršćanskih pisaca,
zadovoljavajući se onim, što tamo piše.
Zbog toga tolike besmislice u djelima srednjovjekovnih kršćanskih geografskih pisaca, koje će
se provlačiti sve do kraja XV. vijeka.

5
Srednjovjekovni kršćanski pisci su uzimali, da Indiji pripadaju Prednja i Stražnja Indija, zatim Arabija s Nubijom i
Etiopijom. Otuda Tri Indije, jer njih sve tri zapljuskuju vode Indijskog oceana.
6
Druga polovina XIII. v.
7
Prva polovina XV. v.

10
 III. DVA MIŠLJENJA O ZEMLJI I SVIJETU U V. VIJEKU

Kaspijsko more izvire iz Sjevernog oceana — u njima ima mnogo otoka, pustih i nenastanjenih
mjesta, — a zatim teče na jug dugim i uzanim stazama, da se završi, pošto prijeđe dugačak put, na
podnožju Kavkaza.
Orozije

Posljednje stoljeće Staroga vijeka daje jasnu sliku opadanja cjelokupne nauke, koje je započelo
od kraja II. vijeka. Sada stanovnik zapadnoga dijela rimskog carstva ne putuje po udaljenijim
krajevima Zemlje i njegova slika nastanjene zemlje postaje sve manja.
U ovome vijeku barbari sve češće napadaju, pustoše i pljačkaju plodne, lijepo obrađene rimske
pokrajine, sijući strah među careve i krupnu robovlasničku aristokraciju.
Ipak se Rimljani još drže. Oni još nisu poraženi. Carska vojska i nadalje postoji, iako se u njoj
u velikoj većini nalaze barbari. I da je pojačaju, Rimljani povlače svoje garnizone iz Velike Britanije
i Škotske, prepuštajući ove zemlje najezdi Angla i Sasa.
I dok je dotada nepobjediva rimska vojska vodila ratove na tuđem zemljištu, ona se sada mora
boriti na svome, odstupajući korak po korak sve dublje u unutrašnjost. Rimska vojska nanosi
katkada barbarima poraze i tako produžuje život carstva za neko vrijeme. No kad više nisu bili u
stanju da ih savladaju, Rimljani sklapaju s njima povremene sporazume ili pribjegavaju starom
oprobanom sredstvu: podmićuju pojedine vođe, suprotstavljajući jedno barbarsko pleme drugome.
410. g. Alarih osvaja i pljačka »vječiti« Rim. Ataulf poslije njega pustoši Italiju i južnu Galiju.
Atila »bič božji« ugrožava cijelo zapadno rimsko carstvo. Sredinom V. v. on s ogromnom vojskom
prelazi preko Rajne, upada u Galiju, ruši Metz, Trier i opsjeda Orleans.
I, da za robovlasnike nesreća bude još veća, njihovi robovi i koloni u masama prelaze na stranu
barbara, da kod njih potraže »rimsku čovječnost, jer kod Rimljana nisu mogli izdržati rimsku
nečovječnost«.
Pod ovakvim uvjetima, u stalnim trzavicama i strahu čovjekovu za goli život, nauka na Zapadu
sve više zamire. U tome dijelu svijeta sve više počinje uzimati maha mišljenje o Zemlji i svijetu,
koje su postavili i ozakonili crkveni oci. No, uz ovo shvaćanje održava se i antičko. Ono će se na.
Zapadu održati i u VI. v., no ono će koncem toga vijeka biti. potpuno potisnuto shvaćanjem
crkvenih otaca.

M a k r o b i j e v o m i š l j e n j e o Z e m l j i i s v i j e t u ( V. v. )

Makrobijevo mišljenje o našoj planeti i svemiru nije isto što i mišljenje crkvenih otaca. U
drugoj knjizi Komentara Scipionova sna, iz Ciceronova djela De re publica, nalazi se Makrobijev
platonski sistem svijeta. Iako je njegovo shvaćanje o svijetu pagansko i nekršćansko, ono je ipak
izvršilo veliki utjecaj na mnoge geografe i kozmografe Srednjega vijeka.
Po ugledu na Ptolomeja, Makrobije drži, da Zemlja ima oblik kugle, nepomične u središtu
svijeta. Po njemu opseg Zemlje ima 252.000 stadija8, kao i kod Eratostena, dok njezin promjer ima
80.000 stadija. Makrobijev svemir je vrlo malen. On smatra, da sunčana putanja — Sunce je po
njemu samo osam puta veće od Zemlje! — iznosi nešto više od trideset milijuna stadija.
Iz Strabonove Geografije se vidi, da je sredinom V. v. pr. n. e. Parmenid iz Eleje, prvi od svih
Grka, podijelio Zemlju na pojase ili zone. Čini se, da je tu podjelu Parmenid izvršio zato, da bi
napravio razliku između »nastanjivih« i »nenastanjivih« krajeva Zemlje. Ova podjela je, osim toga,
usvojena i zato, što su Grci uočili, da postoji izvjesna jednakost u trajanju dana i noći u pojedinim
zonama. Međutim su antički učenjaci kroz cijeli Stari vijek uzimali, da se žarki pojas prostire u
raznim granicama. Parmenid ga je stavio daleko iznad obratnika, usvajajući, da se prostire na sjever
8
U Starom vijeku bilo je više stadija: olimpijski, od 185 m„ Posidonijev, od 210 m, i Eratostenov, od 157,8 m.
Makrobije je po svoj prilici računao s Eratostenovim stadijem.

11
do 30° s. g. š.
U skladu s antičkim mišljenjem i Makrobije dijeli Zemlju na pet pojasa: dva umjerena, dva
polarna i centralni, žarki, najveći od svih. No on smatra, da život postoji samo u umjerenim
pojasima, jer je usvojio Strabonovo mišljenje, da život prirode i čovjeka postoji samo u umjerenom
pojasu Zemlje, između 10° 30' i 50° 30' iznad ekvatora. U ostalim krajevima, po Makrobiju, nema
uopće života.
Makrobije također smatra, da ocean okružuje Zemlju sa svih strana i presijeca je od jednoga do
drugoga pola, od sjevera pr.ma jugu i od zapada prema istoku, duž ekvatora. U skladu s ovim
mišljenjem, Makrobije pretpostavlja, da »tokovi oceana« dijele Zemlju na četiri kontinenta, po dva
na svakom dijelu Zemljine polukugle. No Makrobije smatra, da stanovnici sjeverne Zemljine
polukugle poznaju samo kontinent,, na kome žive Grci, Rimljani i drugi poznati narodi. Ostali
Makrobijevi kontinenti su nepoznati čovjeku njegova vremena. Sve, što su o njima pisali antički
učenjaci i pjesnici, bilo je puko nagađanje, lišeno stvarne osnove.
Oslanjajući se na antička shvaćanja i Makrobije drži, da je jedini poznati kontinent, grčki
ojkumen, jako sužen od juga prema sjeveru, dok je mnogo širi od zapada prema istoku, o čemu je
pisao i Ciceron.
Budući da je smatrao, da u umjerenim pojasima Zemljine kugle postoje svi uvjeti za život, i
Makrobije misli, da na južnom umjerenom pojasu živi čovjek. No, kojoj vrsti on pripada, Makrobije
ne zna ništa da kaže. On ih samo, kao uostalom Platon i njegovi pristaše, naziva antipodima. Ali
Makrobije kaže, da čovjek sa sjeverne Zemljine polukugle ne će nikada saznati ništa o njima, jer se
ispred njega ispriječio »stravični« žarki pojas, spržen vrelim sunčanim zracima. Osim toga taj pojas
je opkoljen i morima, u kojima voda ključa i uništava sav život, onemogućujući na taj način čovjeku
da plovi po njima i da ih istražuje.
O antipodima ni Makrobije nije rekao ništa novo. Ali, ako se sudi po onome, što su grčki i
rimski pisci pisali o ljudskim i životinjskim čudovištima u dalekim afričkim i azijskim zemljama, i
antipodi su morali izgledati slično. Za antičkog čovjeka antipod je zacijelo morao biti sličan našoj
predodžbi stanovnika Marsa, o kojima je u Ratu svjetova pisao Englez Wells.

Orozijeva slika svijeta

Latinski pisac iz V. v. Pavle Orozije daje također opis nastanjene zemlje. Svoje glavno djelo
Historiju svijeta, u sedam knjiga, napisao je ovaj Španjolac, kršćanin i pobornik shvaćanja crkvenih
otaca, na Augustinov poticaj, da obrani kršćansko shvaćanje svijeta. Njegova knjiga, međutim,
nenaučno tvrdi, da je Zemlja od svoga postanja bila samo stjecište raznih nesreća. Cjelokupna
historija čovječanstva obuhvaća samo razmak od 5.618. g., koliko je po njemu prošlo od
»stvaranja« svijeta do 417. g., kada je završio svoju knjigu.
U drugom poglavlju I. knj. Historije nalazi se Orozijev opis nastanjene zemlje. Izložen svega
na dvadesetak stranica, taj opis je sav u duhu antičkih geografa, a najviše Geminusa (I. v. pr. n. e.).
Prihvaćajući uglavnom mišljenje toga pisca, Orozije dijeli Zemlju na tri dijela: Evropu, Aziju i
Afriku. Azija je najveća, Afrika najmanja, Evropa između njih dvije. Evropa počinje s Tanaisom
(Don), a završava s Iberijom (Španija). Azija se na istoku prostire do mora Eo. Na zapadu graniči s
Evropom, a s Afrikom na jugu. U Aziju ulazi i Egipat. Krajnja istočna granica Afrike je Azija. Ta
granica se nalazi u »krajevima Egipta s gradom Paretonija«. Zapadne granice Afrike su Atlaske
planine i Sretni otoci, a južne, vode Etiopskog oceana, što je zapljuskuju odmah iza zemlje
Garamanta (Fezana).
»Čini se, da Nil izvire«, kaže Orozije, »na otocima Crvenog mora — on to misli i za Indus, —
kod mjesta Mossilon emporium (rt Guardafuj). Odatle se jako povija prema zapadu, gradi kod
mjesta Meroen maleni otok i odatle se okreće na sjever. Narastavši zbog jakih bujica, Nil plavi
egipatske ravnice.«9 Orozije navodi i drugo mišljenje o izvorima Nila, prema kome on izvire na
9
Orosio P., Delle istorie contra i Pagani, str. 13-14.

12
zapadu, kod Atlaskih planina. To je, ustvari, Herodotovo mišljenje. Sjeverna granica Afrike je
Sredozemno more.
»Naše more«,10 kaže Orozije, »izvire na zapadu iz mora oceana, koje okružuje Afriku s juga i
čini je mnogo manjom, sužavajući je između sebe i Našeg mora. Smatrajući je toliko uskom, mnogi
pisci se stide, da je nazovu trećim dijelom svijeta, već su Afriku, podjelom svijeta na dva dijela,
pridodali Evropi. Budući da su mnogi krajevi Afrike nenastanjivi zbog ogromne topline, što je
slučaj i s hladnim krajevima Evrope, ljudi je nisu upoznali. Zbog njezinog neumjerenog podneblja
Afrika mora biti manja od Evrope i po prostranstvu i po broju stanovništva, jer životinjski svijet
lakše podnosi hladnoću od topline.«
Od otoka na Atlantiku Orozije spominje samo Veliku Britaniju, Irsku, Orkneyske, Shetlandske
otoke i Pitejinu Tulu.
Orozijeva Historija svijeta vršila je kroz Srednji vijek velik utjecaj na geografe i crtače karata.

10
Isto, str. 22.

13
 IV. BARBARI OSVAJAJU ZAPAD. MRAK NAD EVROPOM

O planinski duhovi, recite mi: da li će još nešto opstati?

Iz Edda

U drugoj polovini V. v. počinje masovno kretanje barbarskih germanskih plemena u pravcu

zapadnih rimskih pokrajina. Barbarski narodi, koji su dotle živjeli u rodovskom društvenom
uređenju, osvajaju postepeno zapadne rimske zemlje, na koje još od I. vijeka bacaju svoj pogled pun
žudnje. U svome napredovanju barbari sada nailaze na vrlo slab otpor.
Ova velika seoba naroda obuhvaća sve rimske pokrajine od Crnog mora do Alpa i od njih do
sjevernih evropskih mora. Ona na zapadu obuhvaća Italiju, Galiju, Hispaniju, Britanske otoke, a na
sjeveru Evrope druge zemlje.
Italija postaje poprište teških borbi. U njoj se smjenjuju Ostrogoti i Langobardi; u Galiji Franci
i Burgundi; u Španiji Vandali, Svevi i Vizigoti; na Britanske otoke dolaze Angli i Sasi, a iza njih u
druge zapadnjačke zemlje nadiru Slaveni i drugi narodi.
Pred ovom najezdom barbarskih naroda rimsko robovlasničko društveno uređenje prestaje
postojati. Osvajajući zapadnjačke zemlje, barbari ruše i uništavaju sve pred sobom. Oni pljačkaju i
pale gradove, sela, vile robovlasnika, pustoše polja i svuda siju strah.
Pokolji, rušenja, uništenja, pljačka i otimačina opća su pojava, ozakonjena u prva dva stoljeća
Srednjeg vijeka.
Ratovi između barbara i Rimljana, barbara i Bizantinaca, u čijoj se vojsci u većini nalaze
barbari, a oni su, po Prokopijevim riječima, »gori i suroviji od Gota«, uništavaju bez poštede bogate
rimske pokrajine. Na jednom mjestu Historije gotskih ratova Bizantinac Prokopije kaže, da su »svi
Talijani od obje vojske (grčke i gotske) strahovito zlostavljani. Goti su im pustošili polja, a Grci
odnosili sve, što su mogli ugrabiti od pokućstva. Tukli su ih i morili glađu bez ikakva povoda«.
Jedan kroničar iz V. v. (Grgur I.) bilježi ove riječi: »U svim mjestima je samo bol i plač. Zemlja je
postala prava pustinja. Uništeni gradovi, zamkovi sravnjeni sa zemljom, zemlja opustošena. Kroz
sobe, u kojima su negda stanovali ljudi, sada slobodno prolaze divlje zvijeri. Nema više ljudi, da
rade po poljima; nema više stanovnika po gradovima. I na ono malo preživjelih stalno se svaljuju
nove nevolje. Jedne odvode u ropstvo, druge sakate, treće ubijaju.«
Pred dotle nezapamćenom barbarskom najezdom na zapadne zemlje, gradovi i sela postaju
pusti. Vinogradi, voćnjaci, njive i bašte, koje su dotle s velikim trudom obrađivali robovi i koloni
zemljoposjednika, zarašćuju u korov. Zanati i trgovina propadaju. Sva radinost se umrtvljuje. Nitko
u zapadnim zemljama ne misli više na škole i nauku. Nad čovjekom su se nadvile mnoge nevolje, a
da bi mogao i na to misliti. »O javnim školama i nastavnicima govorništva, prava i nauke nema ni
spomena u Rimu toga vremena.«11 A što tek da se kaže o drugim zapadnim gradovima.
Uporedo s propadanjem radinosti gase se antička nauka i kultura. Neznanje počinje zahvaćati
sve slojeve društva. Čovjek vrlo brzo zaboravlja ono, što se negda znalo. I zapadni svijet tone u
mrak.
Rimski senator Cassiodor, u službi ostrogotskog kralja Teoderiha, nastoji u Italiji svoga
vremena (VI. v.) sačuvati staro, uskrsnuti prošlost i oživjeti antičku nauku. Ovaj učeni čovjek, što je
živio blizu sto godina, zna o Zemlji i svemiru isto toliko koliko i njegovi učeni suvremenici. U
njegovim djelima nema nijedne pojedinosti, koja bi išla u prilog boljem poznavanju svijeta.
Umjesto da monasima svoga samostana, koji je sagradio o svom trošku, preporuči, da i sami potraže
nove puteve, on ih upućuje, da izučavaju antičke geografe: Ptolomeja, Capellu i druge, uz
napomenu: »Umjesto da nadmeno tražite novine, bolje je, da utažite žeđ na izvorima starih.«
Ipak su barbarski narodi u ovom periodu povijesti čovječanstva, uništavajući robovlasnički
društveni poredak, ubrzali raspadanje toga poretka. Klice feudalizma, kolonate, koje su zatekli u
pokorenim zemljama, oni su i dalje razvili. I to novo društveno uređenje, kroz mnoge borbe i
11
Tiraboschi G., Storia della letteratura italiana, t. III., knj. I., str. 127.

14
stradanja, omogućit će čovjeku, da u kasnijim vjekovima razvije veću proizvodnju i s njom takva
duhovna ostvarenja, koja će mu pomoći, da nastavi prekinuti hod u osvajanju prirode i Zemlje.

15
 V. MIŠLJENJE O ZEMLJI I SVIJETU U PRVA TRI STOLJEĆA SREDNJEGA VIJEKA

Svojim valima ocean okružuje obale Zemlje na visini horizonta i dijeli je na dva dijela. Mi
živimo na gornjem, a naši antipodi na donjem dijelu. Ali nitko od njïh ne može doći do nas. Nitko
od nas ne može doći do njih.
Bed

S jačanjem feudalizma u zapadnoevropskim zemljama nauku u svoje ruke sve više preuzimaju
crkveni ljudi. A oni svi svoja shvaćanja prilagođuju crkvenom učenju. Zato njihove teorije o svijetu
postaju tako zamršene, da se u njima nitko nije mogao snalaziti.
Geografi toga vremena služe se donekle i djelima antičkih geografa, no u tome nastojanju
nailaze na ogorčen otpor crkvenih rukovodilaca. I zato ovi pisci svoje teorije o Zemlji i svemiru
usklađuju s biblijom i učenjem crkvenih otaca. To je uzrok, što se na ono nekoliko karata svijeta iz
ova tri vijeka, koje su doprle do nas, javljaju tolike besmislice. Kozmmina slika svijeta iz VI. v.,
prerada Eticusove karte svijeta iz VIII. i Beatova iz 776. g., jasno govore o tome. Na svima tim
kartama svijeta prevladavaju nemogući geografski prikazi, u kojima se sukobljavaju antička
predanja s religiozno-mističnim kršćanskim vjerovanjima.
Najviši crkveni rukovodioci mrze i preziru crkvenu nauku. Na nju papa Grgur I. i Cezar iz
Arlesa bacaju prokletstva, nastojeći, da čovjekovu svijest, kako to pravilno ističe jedan pisac,
»obaviju neprozirnom maglom crkvenih dogmi«, od čega se ne će moći oteti dugi niz vjekova. Tako
postupaju i kasniji crkveni rukovodioci, zbog čega se nauka vrti na istom mjestu.Ovakva shvaćanja
najviših crkvenih rukovodilaca, najobrazovanijih ljudi epohe, dovode do srozavanja nauke, koja sve
više postaje sluškinja teologije. U toku cijeloga Srednjega vijeka ona će imati na sebi ovakvo
obilježje.
*
U prva tri stoljeća Srednjega vijeka veze između raznih evropskih zemalja vrlo su slabe.
Primorski gradovi na obalama Sredozemlja još donekle i održavaju trgovačke veze s Bizantom,
Egiptom i Sirijom; još male količine mirodija, svile, ljekovitog bilja, papirusa za kraljevske ukaze i
povelje, a naročito tamjana i izmirne za sve veći broj kršćanskih crkava, pristižu iz primorja u
unutrašnjost zapadnih gradova i naselja, ali razmjena robe nije obostrana.
I putovanja su vrlo rijetka, jer u svima zapadnim zemljama vlada nesigurnost. Zato na bolje
upoznavanje ili istraživanje nepoznatih krajeva našega planeta nitko i ne misli. Propašću antičkoga
društva prekinula se nit, koja je trebala da poveže iskustva prošlosti i datog momenta. Nju je
prekinuo rani Srednji vijek gurnuvši čovjeka za više vjekova unatrag. I čovjek je prisiljen da luta, ne
znajući kako bi krenuo naprijed.
Po stranim zemljama putuju jedino crkveni ljudi. No njihova putovanja imaju isključivo vjerski
značaj. Zato su ona ograničena samo na zemlje, u kojima žive kršćani, t. j. na Bizant, Malu Aziju,
Palestinu, Egipat i primorske krajeve Sjeverne Afrike.
U malom broju geografskih djela toga vremena nalaze se grube netočnosti i površnost.
Zaboravljeni su oni krajevi grčkoga svijeta, koji su bili upoznati do kraja Staroga vijeka. Zapadni
kršćani zaboravljaju daleke. krajeve Azije, otoke i daljine između njih, dok Bizantinci zaboravljaju
zapadne evropske zemlje. Prokopije iz Cezareje ne zna, koliko je Velika Britanija udaljena od
Galije. U Historiji gotskih ratova on zapisuje, da su ove dvije zemlje udaljene jedna od druge 4000
stadija (750 km), iako se iz Galije dobro vide obale Engleske. Kod svih geografa toga vremena
mišljenje o Zemlji, njezinoj nastanjenosti, obliku i veličini gotovo je isto. Kod svih njih prevladava,
s vrlo malim izmjenama, homerovski sistem Zemlje-otoka, sa svih strana opkoljene morem. U
njihovim izlaganjima vidi se potpuno nepoznavanje stvarnog svijeta.

J e d n o n e k r š ć a n s k u m i š l j e n j e o Z e m l j i . P r i s c i j a n ( V I . v. )

16
 Ovaj latinski pisac izlaže svoj sistem svijeta u stihovima, u duhu vremena. Za njega Zemlja nije
okruglo nebesko tijelo, nego ima oblik praćke. Priscijan smatra, da su obrisi Zemlje zaokruženi, ali
da ne zatvaraju sa svih strana krug, nego se dvije njezine obale, kao dvije ruke, koje se sklapaju,
izdužuju i stežu na onim krajevima Zemlje, u kojima Sunce ubrzava svoj hod.
Ovaj stari pisac kaže, da na Zapadu gorostas Atlas podržava Heraklove stupove (Gibraltarski
tjesnac) i nosi nebo na svojim leđima, dok na Dalekom Istoku, kao protuteža prvima, stoje Bahusovi
stupovi, koje zapljuskuju vode Istočnoga oceana, potpuno nepoznata čovjeku sa Zapada. Priscijan
smatra, da Sredozemno more, Tanais (Don) i ušće Nila dijele nastanjenu zemlju na dva dijela. Ali
on ne zna kakav oblik imaju tri poznata kontinenta. On samo kaže, da Evropa ima oblik stola, a
Azija stošca, s osnovom na graničnoj liniji Evrope i Azije. Sužavajući se u smjeru istoka, vrh ovoga
stošca se završava na obalama Istočnoga oceana, koji — kako on zamišlja — zapljuskuje Indiju
negdje u blizini Gangesa.
Priscijan ništa ne zna o otocima Atlantika kraj zapadnoafričkih obala, otkrivenih u toku Staroga
vijeka. On samo kaže, da se otoci Hesperide, na kojima žive Iberci, nalaze u blizini rta San
Vincenca, u Portugalu. U Borealnom (Sjevernom) moru, o kome čovjeku njegova vremena nije bila
jasna slika, Priscijan spominje Veliku Britaniju i Tulu. Za Tulu kaže, da je i »danju i noću
zagrijavaju sunčani zraci«.
»A kada se«, kaže on, »krene odatle u istočnom smjeru, ostavljajući na sjeveru morske obale,
mora se neizbježno doći do Zlatnih Otoka (u Indiji), a od njih, upravljajući prednji dio broda u
smjeru mlakih južnih vjetrova, mora se doći do otoka Taprobana (Ceylona).«
Kada, uostalom, govori o Aziji, koju uopće nije poznavao, Priscijan ponavlja antičke bajke o
grifonima, krilatim zmajevima, koji oko Hirkanije (krajevi oko Kaspijskog mora) čuvaju
»neizmjerna« blaga.

Š t a j e o Z e m l j i z n a o I z i d o r i z S e v i l l e ( V I I . v. ) ?

U Historiji Gota, Vandala i Sveva, Kronici i Etimologiji, nalazi se shvaćanje o Zemlji i svijetu
ovoga španjolskoga biskupa, historičara i geografa. No ono se nimalo ne razlikuje od mišljenja
ostalih učenih ljudi iz VI. i VII. vijeka. Kada govori o problemima u vezi sa Zemljom i
kozmografskim pitanjima, kod njega se odmah vidi mješavina nemogućeg i naivnog, što je nastalo
kao posljedica teorije crkvenih otaca i površnog poznavanja antičke geografije i astronomije.
Izidor smatra, da su hladni i žarki pojasi nenastanjivi i da život postoji samo u umjerenim
pojasima Zemlje. »Ljudi«, kaže on, »koji žive u blizini ljetnog obratnika Etiopljani su, sprženi
prekomjernom toplinom.« Za Izidora je Afrika vrlo mala, jer on kaže, da Garamanti (Fezanci) žive
na obalama Etiopije, koju zapljuskuju valovi toga mora.
Kao i Makrobije i Izidor smatra, da se iza ekvatora nalazi četvrti kontinent, na kome, po svoj
prilici, žive naši antipodi. O izvorima Nila i ovaj crkveni pisac, u skladu s učenjem crkvenih otaca,
misli, da se nalaze na krajnjim rubovima istočnogà svijeta. Za njega su to granični krajevi istočne
Indije, gdje se za čovjeka njegova vremena i shvaćanja završavao stvarni svijet. Tamo se nalazi
neka grdno visoka planina, do koje čovjek nikada ne može doći, jer je okružuje neki ogromno
visoki zid i »strahotne« vatre, kojih se »plameni« jezici dižu na vrtoglave visine i tamo »ližu« nebo.
Odatle se Nil, skupa s tri druge rajske rijeke, spušta u more, ponire negdje na morskoj obali pod
zemlju, teče ispod nje dugo vremena i u Libiji ponovo izbija na površinu zemlje. Odatle teče na
sjever i protiče kroz Egipat.
O drugim krajevima Azije i Afrike Izidor nije rekao ništa više od svojih prethodnika.

Kako je Bed Prečasni zamišljao svijet?

U djelima ovoga engleskog kozmografa, najučenijeg čovjeka VIII. V., izraženo je mišljenje o
Zemlji i svijetu, koje se ipak malo razlikuje od mišljenja njegovih učenih prethodnika. Svoje

17
kozmografske poglede iznosi Bed na jednom mjestu svojih Filozofskih elemenata.
»Zemlja je element«, stoji tamo, »i nalazi se u središtu jajeta. Oko Zemlje je voda, kao bjelance
oko žumanca. Oko vode se nalazi zgusnuti zrak, kao što se oko bjelanca nalazi opna, koja ga
obavija. I sve je to opkoljeno vatrama. Tako se Zemlja nalazi u središtu svijeta i prima'na se sve
težine. Iako po prirodi hladna i suha, Zemlja u raznim krajevima ima i različita svojstva. Onaj dio
Zemlje, koji je izložen djelovanju usijana zraka, spržilo je Sunce, i zato na tome dijelu ne može biti
života. Jedino je onaj dio Zemlje, što se nalazi u umjerenom pojasu, umjeren i nastanjiv.«
Bedov opis raznih krajeva Zemlje ustvari je mješavina učenja crkvenih otaca i Makrobijeve
teorije o svijetu. On za Aziju kaže, da je po veličini jednaka Evropi i Africi zajedno i da počinje sa
zemaljskim rajem, Edenom.
Kao ni ostali geografi toga vremena, ni Bed ne zna ništa o Africi na drugoj strani Atlaskih
planina. Još manje mu je poznat njezin pravi oblik.
Ipak iz Bedove kozmografske misli slijedi, da je Zemlja okruglo nebesko tijelo, koje se, kao i
kod Ptolomeja, nalazi u središtu svijeta.
*
I drugi poznatiji geografski pisci iz prva tri stoljeća Srednjega vijeka, kao Jordanes, Kozma,
Grgur iz Toursa, Avit i Virgilije, izražavaju u svojim djelima slično shvaćanje o Zemlji, njezinoj
nastanjenosti, obliku i položaju u nebeskom prostoru.
Zanimljivo je spomenuti, da su se geografski pisci iz raznih zapadnih zemalja prilično
razlikovali u svojim izlaganjima. U djelima nekih geografskih pisaca, što su živjeli daleko od Rima,
nalazi se antičko mišljenje o antipodima, i prema tome, u njima se dopušta mogućnost, da je Zemlja
okruglo nebesko tijelo. Međutim, djela geografskih pisaca, koji su živjeli na domak Rimu, ako bi se
usudili i u najnaivnijem obliku iznijeti slična mišljenja, bila bi izložena prokletstvu od strahe papa.
Takav je bio slučaj sa svećenikom Virgilijem. Svojoj teoriji o tome, da je Zemlja okrugla,
Virgilije nije dao ništa novo. On je samo ponovio Makrobijevo shvaćanje, prema kome na Zemlji
mora postojati i četvrti kontinent, koji treba da se nalazi na drugoj strani ekvatora. Taj kontinent, po
Virgiliju, zagrijavaju zraci Sunca i Mjeseca. I zato se na njemu izmjenjuju ista godišnja doba kao i
kod nas. Iz toga Virgilije zaključuje, da na tom kontinentu moraju živjeti bića slična nama, naši
antipodi.
Ovakvim pisanjem Virgilije je navukao na se mržnju službene crkve. Smatrajući njegov stav
suprotnim stavu biblije i crkvenih otaca, papa Zaharije baca na nj 748. g. prokletstvo, zato što je ova
»opaka«, »pokvarena« i »bogomrska« teorija mogla dovesti svijet u zabludu!

18
 VI. SVIJET, KOJI JE UPOZNAO BIZANT

Na pet dana putovanja od Pudopatana nalazi se Sjelediva (Ceylon). Dalje od nje su Maralo i
Kaber; još dalje je Tsinica (Kina), odakle se uvozi svila. Dalje nema nikakve zemlje, jer otok s
istoka opasuje ocean.
Kozma Indoplovac

U vrijeme velike najezde barbarskih naroda na zapadni dio rimskoga carstva, njegov istočni
dio, Bizant, održava se još tisuću godina. Ali ni Bizant ne prolazi bez povremenih potresa i kriza.
On na sebi osjeća sve nedaće velike seobe. Germani, Avari, Alani, Slaveni i Perzijanci nastoje i
njega da slome. U tim teškim vremenima i razne druge nevolje — pobune podjarmljenih naroda,
krize prijestolja, vjerske borbe — potresaju iz temelja osnove države.
Ipak Bizant odolijeva svim tim teškoćama, jer je njegov ekonomski položaj neuzdrman.
Feudalizacija se i u njemu provodi, ali bez većih teškoća, iako mnogo sporije negoli na Zapadu.
U to vrijeme velikih pokreta širokih narodnih masa na Zapad, Bizant uspijeva da se prilagodi
novim prilikama. On i nadalje trguju sa zemljama Dalekog Istoka. Kineska svila, mirodije, biseri,
drago kamenje, safiri iz Indije i sa Ceylona, alojevo i santalovo drvo iz Sretne Arabije i Etiopije
dolaze neprekidno u Aleksandriju, Bejrut, Damask, Nizibis i Carigrad.
Ali od svih bizantskih gradova, koji su se obogatili sa zemljama Dalekog Istoka, ističe se po
svome značaju naročito Carigrad, carski grad. Njega je početkom IV. vijeka osnovao car Konstantin
na krajnjoj istočnoj točki Evrope.
Zapljuskivan s dvije strane vodama Mramornoga mora, opasan s dva reda moćnih zidova,
neosvojivih u onome stanju tehnike, Carigrad vremenom postaje »zlatni most« između Istoka i
Zapada, najveće duhovno, kulturno i trgovačko središte bizantskog carstva.
*
Nekada je roba iz zemalja Dalekog Istoka dolazila u velikim količinama i na Zapad. Rimljani
su je od I. v. mnogo trošili, jer od to doba počinju nositi svilene haljine i kititi se skupocjenim
nakitima ne samo rimske gospođe, nego i aristokracija. I kako se povećavao sjaj i raskoš na
dvorovima cezara i krupne aristokracije, potražnja orijentalne robe bila je sve veća.
No ova roba je vrlo skupa. Neizmjerne daljine, iz kojih je stizala na Zapad, i veliki broj
posrednika, kroz čije ruke je prolazila, pridonose u još većoj mjeri njenoj skupoći. I zato je ona iz
godine u godinu sve skuplja. »Svake se godine«, kaže Plinije, »odlijevalo sa Zapada na Istok sto
milijuna sesteraca!«12, za ono vrijeme golema svota. Staklo, emajlirana roba sa Zapada i obrtnički
proizvodi Sredozemlja podmiruju samo neznatnu količinu spomenute svote. Zbog svega toga, kao i
zbog neprestanih kriza, koje postepeno zahvaćaju sve veći broj zemalja pod rimskom vlašću, rimska
državna blagajna je sve praznija. Zato su porezi, nameti, opterećenje sitnog čovjeka i ugnjetavanje
robova sve veći.
I dok od V. v. zapadnorimsko carstvo nestaje s političke pozornice, a poslije velike seobe
naroda zapadnjačka feudalna aristokracija ne mari za sjaj i raskoš, u Bizantu se oni održavaju na
dvorovima bazileusa, krupnog plemstva i svećenstva.
Bizantski carevi uživaju u sjaju i raskoši. Oni su sastavni dijelovi njihove snage i moći. Oni se i
dalje odijevaju u svilu i purpur i kite skupocjenim nakitima. Knezovi, kneginje, senatori, krupna
aristokracija i vladike povode se za njima.
Sjaj i raskoš bazileusa imaju politički značaj, jer oni tim zasjenjuju barbarske knezove, strane
podanike i zapadne biskupe i pridobivaju ih za svoje ciljeve i planove.
Ali je za održanje ovoga sjaja i raskoši potrebno mnogo skupocjene orijentalne robe. Mnogi
raniji pokušaji, da se i otkrije tajna svile, propadali su redom. Tek 552. g. polazi za rukom
nestorijanskim monasima, da iz Hotana prenesu u Carigrad jaja svilene bube u štapovima od trske.
Tako je otkrivena tajna svile. Ipak je trebalo dosta vremena, da se ona udomaći u Carigradu i u
12
Historia; Naturalis, knj. VI., 26; knj. XI., 41. Oko 30,000.000 zlatnih dinara.

19
drugim krajevima bizantskoga carstva i počne proizvoditi domaća svila. Tek 16 godina kasnije car
Justin pokazuje turskom poslaniku veliku radionicu svile u Carigradu, čime zadivljuje i njega i
pratnju.
U VI. v. Bizant svim silama nastoji da održi i proširi trgovinu s Indijom i Kinom. U ranim
stoljećima Srednjega vijeka njegova diplomacija neumorno traži kraće i jeftinije puteve do tih
zemalja.

Sopaterovo putovanje u Indiju

Ma da je od početka naše ere rimski svijet upoznao zemlje Prednje, Srednje Azije i Indiju, on je
ipak imao nejasne predodžbe o Kini i njezinu položaju. Rimski geografi nisu znali, gdje se zapravo
na istoku završava Azija. Sve, što su o tome znali, bile su maglovite pretpostavke, koje su se
povlačile iz mnogo ranijih vremena, da Aziju na Dalekom Istoku opasuju vode fabuloznog mora Eo.
Od I. v. pojavljuje se u djelima geografskih pisaca ime Seres, Seret, Serika, pa čak i Tina za Kinu, i
to bliže ili dalje na istoku Azije. Prokopije stavlja Serindu u Prednju Aziju, u sjeveroistočni dio
Afganistana.
Od V. v. trgovačke veze između Bizanta i Indije postaju jače. Bizantski trgovci i poslanici sve
češće putuju za svoj račun ili za račun careva do Etiopije, Indije i Ceylona.
490. g. ukrcao se bizantski trgovac Sopater na .jedan etiopski brod u Adulisu i preko Basre,
pored obala Beludžistana i Malabarske obale, pristao na Ceylonu, u to vrijeme glavnom tržištu robe
iz svih zemalja s područja Indijskog oceana. Na Ceylon su brodovima slali robu Etiopljani,
Bizantinci, Perzijanci, Kinezi, Hindusi i Malajci, gdje su trgovali. Od svega stranog novca,
orijentalni narodi su najviše cijenili bizantski zlatnik, koji je u trgovini Bizanta imao ogromno
značenje. O tome se nalaze podaci kod Kozme Indoplovca. On je i opisao Sopaterov boravak na
Ceylonu. Iz njegove knjige smo i uzeli ovaj opis:
»Jednom je jedan naš čovjek«, priča Kozma13, »koji se bavio trgovinom, a zvao se Sopater, za
koga smo čuli, da je umro prije trideset i pet godina, došao trgovačkim poslovima brodom iz Perzije
na Sjeledivu. Iskrcaju se i Adulisani14, s kojima je bio Sopater, iskrcaju se i Perzijanci, s kojima je
bio njihov vođ — govornik. Odličnici i građani ih po starom običaju povedu kralju. I kad su se našli
pred njim i propisno ga pozdravili, kralj ih pozove, da sjednu. I onda zaredaju pitanja:
— Odakle ste? Kakve su vaše zemlje? Što sve ima u njima i čime se stanovnici bave?
— Sve najbolje i najljepše, — odgovore oni.
U toku razgovora kralj ih zapita:
— Koji je od vaših kraljeva veći i moćniji?
Perzijanac bez oklijevanja odgovori:
— Naš je moćniji, slavniji i bogatiji. On je kralj nad kraljevima i u stanju je da uradi sve što
hoće.
Sopater je mučao. Tada ga kralj zapita:
— A zašto ti, Rimljanine, ništa ne govoriš?
— Što je meni ostalo da kažem, — odvrati Sopater, — kad je ovaj toliko toga nadrobio. No,
ako baš želiš da doznaš pravu istinu, ispitaj svakoga posebno, pa ćeš vidjeti, koji je (od naših
kraljeva) bolji i slavniji.
Na te riječi kralj se jako začudi ï zapita Sopatera, kako da se u to uvjeri?
— Eto, — odvrati mu Sopater, — pogledaj i moj i njegov novac! U jednoga je odličan novac, ä
u drugoga drahma, t. j. hiljadarka. Promotri i jedan i drugi novac, pa će ti se istina sama otkriti.
Kralj pohvali Sopaterove riječi i naredi, da mu se pokažu oba novca. Rimski je bio sjajan, od
žuta zlata, lijepa izgleda i oblika, jer se, naravno, baš ovakav ovamo unosi. Drugi je bio od srebra,
neuporedljiv sa zlatnim. Promotrivši oba novca, kralj pohvali rimski i reče, da su Rimljani sjajan i
13
Cosmas Indicopleustes: Topographia Christiana, knj. XI. str. 447-450.
14
Stanovnici etiopskog grada Adulisa.

20
moćan narod, a da im je i razboritost velika.
Onda naredi, da se Sopater obaspe počastima, posadi na slona i uz zvuke timpana vodi po
cijelom gradu uz veliko slavlje.
Ovo nam je ispričao sam Sopater i njegovi saputnici, koji su se iz Adulisa dovezli na isti otok.
Kad je to.bilo sve svršeno, kako oni kažu, Perzijanac je bio posramljen.«

Boravak Kozme Indoplovca u Indiji

Ovaj aleksandrijski Grk15, po zanimanju trgovac, proveo je velik dio svoga života na
putovanjima po svijetu. Po trgovačkim poslovima obišao je razne primorske luke u području
Crvenoga mora, Jemen, Perziju i plovio do Indije i Ceylona.16 Iz Adulisa se brodom otisnuo daleko
na jug, plovio pokraj istočnih afričkih obala, gdje je vidio i albatrosa.
Kozma je pažljiv promatrač. U svome velikom djelu (u 12 knjiga) Kršćanskoj Topografiji, u
kojoj je opisao svoje iskrivljene kozmografske poglede, on je s malo riječi dobro opisao život i
zanimanje ljudi, proizvode i trgovinu u orijentalnim zemljama. O njima se do njega na Zapadu vrlo
malo znalo. No on u spomenutom djelu nije iznosio pojedinosti s putovanja, svoje lične doživljaje,
vrijeme provedeno na putu, ni koliko je putovao do raznih zemalja. I to je veliki nedostatak njegove
knjige.
Ovaj stari putnik samo s malo riječi kaže ono, što je sam zapazio ili je to čuo od drugih. Kada
govori o Ceylonu, Kozma kaže jednostavno: »Na Sjeledivu dolazi mnogo brodova iz cijele Indije,
Perzije i Etiopije, jer leži između svih otoka. Sjeledivci šalju u okolne zemlje mnogo brodova. Iz
unutrašnjih zemalja, t. j. iz Ts i n i c e i drugih tržišta, pojavljuje se svila, alojevo drvo, kesten,
orahov list i dr. Sva se ta roba šalje vanjskim plemenima: u Malen (jedno od Maledivskih otoka),
gdje ima dosta bibera; u Kalijanu, gdje ima bakra, maslinjaka i robe za odijevanje; u Perziju; u
Homarit (Jemen) i u Adulis. Za ovu robu oni dobivaju drugu u zamjenu. Nju šalju Hindusima u
unutrašnjost zemlje, a tamo i svoju prevoze.«
Od svih pisaca sa Zapada Kozma je prvi sasvim jasno i određeno spomenuo Kinu, nazvavši je
Tsinicom. On je pravilno istakao, da Kina leži istočno od Sjeledive. Samo je smatrao, da je mnogo
bliža Ceylonu, no što je ustvari.
Ipak je čudno, što Kozma ne zna, na kome se mjestu Indije nalazi ušće Indusa. On tu rijeku
smatra jednom od »rajskih« rijeka i pogrešno kaže, da Indus utiče na nekom sasvim drugom mjestu.
»Sind je«, kaže on, »početak Indije, jer Indus, t. j. Fison, utiče u Perzijski zaliv, odvajajući Perziju
od Indije.«
U II. knj. Topografije Kozma je unio prijevod čuvenog natpisa iz Adulisa, koji je od velike
važnosti za historiju i geografiju Abesinije. I tako je, zahvaljujući Kozminu prijevodu, upoznata u
glavnim crtama historijska prošlost ove zemlje.
*
Udubljujući se u bibliju, haldejske i bramanske vjerske knjige, spise crkvenih otaca i
Ptolomejevu Geografiju, Kozma je zasnovao svoj sistem svijeta. U ovome se on potpuno ugleda na
bibliju i haldejsko i bramansko gledište o istom predmetu. A kako su crkveni oci smatrali
Ptolomejevo gledište, da je Zemlja okrugla, bezbožnim, nemogućim i heretičkim, to i Kozma usvaja
njihovo gledište. U I. knj. Topografije on pobija Ptolomejevo gledište, u II. izlaže svoj sistem, u III.
potkrepljuje svoje dokaze navodima iz Sv. pisma, u IV. do X. knj. nalaze se tumačenja o gibanju
zvijezda, Sunca i Mjeseca, što sve vrvi nepoznavanjem i najosnovnijih zakona fizike, u XI. opisuje
Ceylon, tržišta, proizvode i životinje nekih krajeva Indije, u XII. gomila dokaze u prilog svoga
sistema svijeta.
Kozma drži, da svijet ima oblik Nojeva kovčega. Zbog toga i Zemlja ima oblik pravokutnika, a

15
Živio u prvoj polovini VI. v. Umro je 557. g.
16
U Histoire de Moyen âge — Le mond oriental de 395 à 1081, str. 92, Francuz Charles Diehl sumnja, da je Kozma
boravio u Indiji i na Ceylonu.

21
ne diska, »kao kod Talesa ili Hekateja«. Dužina Zemlje ima po njemu 90.000 stadija, širina je dva
puta manja. Zemlju sa svih strana opkoljava ocean, koji je u kopnu izdubio više mora ili zaliva.
Prema Augustinu i Kozma stavlja izvan oceana nepoznati kontinent, na kome čovjek živi od
pradavnih vremena, gdje se doselio prije potopa. No on, kao i Augustin, smatra, da taj »drugi« svijet
i nije beskonačno velik, nego da je ograničen okomitim zidovima, koji ga sa svih strana okružuju.
Zato svijet i sliči na neku ogromnu sobu s pravokutnom Zemljom u sredini njezine donje osnove.
Nebo se nalazi iznad gornje osnove i potpuno sliči kupoli. Dužina neba je dva puta veća od širine,
jer je i u bibliji našao, da je zavjetni kovčeg, kojï se nalazio negda u Skiniji, bio dugačak dva, a
širok jedan lakat.
Kozma je iznad neba stavio boravište pravednih i odabranih, gdje se svakoga dana gibaju
Sunce i Mjesec. Planeti se ne obrću oko Zemlje, nego oko neke ogromne visoke planine, konusnog
oblika, koja se nalazi negdje na sjeveru Zemlje.
I ostale nebeske pojave tumači Kozma na sličan način.
Letimičan pogled na Kozminu sliku svijeta govori, na kako je nizak stupanj pala nauka o
Zemlji i svijetu u Bizantu. Pa ipak je njegov sistem svijeta značajan za vrijeme i prilike, u kojima je
živio. Ova karta svijeta je i jedina u cijelom svijetu u VI. vijeku.

Zemarhovo putovanje u Centralnu Aziju

Antički čovjek je vrlo slabo poznavao krajeve Centralne Azije istočno od Jaksarta (Sir Darja).
Uzrok ovome nepoznavanju bilo je neprijateljstvo Parta, a od III. v. i Novo-Perzijanaca prema
Rimljanima, a zatim prema Bizantu. Da ovu posljednju zemlju ometu u trgovini orijentalnom
robom, Perzijanci joj nameću velike carine na kinesku svilu i ostalu skupocjenu orijentalnu robu,
koja je prolazila kroz Perziju. Bizant tada pokušava, da svilu i mirodije nabavlja direktno iz Indije i
Ceylona preko Etiopije, ali ih Perzijanci i u tome ometaju, jer kad su Bizantinci došli na indijska
tržišta, našli su tamo Perzijance kao posrednike u trgovini spomenutom robom. Povod ratovima
između ove dvije zemlje, koji su trajali blizu 60 godina, bili su svila, mirodije, nakiti.
Sredinom VI. v. nastala je velika turska država od Koreje do Kaspijskoga mora i od Kineskog
zida do Tibeta. Tursko osvajanje Sogdijane, Buharije i zemalja u području Oksusa i Jaksarta bili su
dobro došli Bizantu, koji je u Turcima vidio prirodne saveznike u borbi protiv Perzije. Zabivši se
kao klin između Perzije i Kine, Turci najprije nude Perzijancima posredništvo u trgovini svilom. A
kad su ih ovi odbili, oni se obraćaju Bizantu. 568. g. dolazi prvo tursko poslanstvo u Carigrad. S
njim Bizant sklapa ugovor o savezu protiv Perzije i prihvaća tursko posredništvo u trgovini svilom.
I tako je došlo do putovanja Zemarha, poslanika cara Justina, u područje Altajskih planina. Ovo
putovanje je opisao Menandar, koji je vjerojatno putovao sa Zemarhom, no njegov opis se izgubio.
Jedino se u Zbirci poslanstava Konstantina Porfirogeneta sačuvao jedan odlomak iz njegova
putopisa.
*
Godine 569. krenuo je Zemarh s velikom oružanom pratnjom prema istoku. Prva etapa njegova
putovanja bio je Kerč. Odatle je zaobilaznim putevima između Azovskog i Kaspijskog mora
nastavio putovanje na istok. Tako je prešao preko Ukrajine, Kumanske zemlje, stepskih ravnica
između Volge i Urala i uz Kaspijsko more do Sogdijane, gdje su stigli poslije više mjeseci napornih
putovanja. Kada su stigli do jednoga ovećeg turskog naselja, Zemarh je s pratnjom sjahao i odlučio,
da tu otpočine. Uto je Zemarhu prišla velika gomila Turaka. Neki između njih su mu pokazivali
komade željeza. Zemarh je isprva mislio, da oni hoće da mu pokažu, kako u njihovim zemljama ima
dosta ovoga metala, iako su neki iz njegove pratnje sumnjali u to. Tada su ih Turci poveli između
dvije vatre, odakle se širio ugodan miris. Pri tome su izgovarali neke riječi uz zvuke zurli i lupu
bubnjeva. To je bio običaj kađenja stranaca, koji su Turci primili od Mongola, da bi gosta očistili od
uroka i s njega otklonili svako zlo.
Pošto su se u tome naselju odmorili nekoliko dana, Bizantinci su nastavili putovanje dalje na

22
istok. Sada su prolazili preko pustih krajeva Transoksijane, istim putem, kojim su i u
prethistorijskim vremenima prolazile karavane s robom, od obala Crnoga mora do bogatih ležišta
željeza i zlata u Altajskim planinama. Ovaj put je išao preko zemalja Saromata, Budina i Neura,
predaka današnjih Slavena, kroz zemlju Tusageta i Jurka (predaka Mađara), istočnih Skita
(vjerojatno Huna i Turaka), zatim preko zemalja Argipejaca i Arimaspa (Mongola) do zemlje
Izedonaca (Kineza), da se završi u Altajskim planinama. Taj put je opisao Herodot.17 On je išao
približno onim putem, kojim danas prolazi sibirska željeznica.
Naposljetku su Bizantinci stigli do planinskoga vijenca Ehtaga — Zlatnih planina, — do
obronaka Altajskih planina, u blizini izvora Irtiša. U jednoj plodnoj dolini oni su ugledali čitav grad
od raznobojnih šatora. Tu se nalazilo pokretno sjedište velikog turskog kana Dizambula. U sredini
ovoga velikog šatorskog grada isticao se po finoći i ljepoti šara žarkih boja, kojim je bio izvezen,
Dizambulov šator. Ti vezovi su prikazivali razne prizore iz lova i bitaka. Kan je odmah primio
Zemarha i nekoliko njegovih ljudi u svome šatoru, ukrašenom iznutra skupocjenim orijentalnim
tepisima, zastorima, namještajem, posuđem i oružjem. Dizambul je za vrijeme toga prijema sjedio u
stolici s dva kotača. I kad su međusobno izmijenjali pozdrave i darove, Turci su počastili goste
jakim pićem, kosinusom, priređenim od kobiljega mlijeka, jer nisu imali vina. Bizantinci nisu tamo
nigdje vidjeli vinovu lozu.
Sutradan su Turci odveli Zemarha u drugi šator, raskošno uređen kao i prvi. On je imao stupove
od pozlaćena drveta, zlatni krevet, krasne tepihe i zastore. Oko ovog šatora bilo je i mnoštvo drugih,
isto tako raskošno uređenih, sa skupocjenim namještajem i mnoštvom divno izrađenih zlatnih i
srebrnih kondira i ostaloga posuđa, koje, kao što je to primijetio Zemarh, nije po umjetničkoj izradi
zaostajalo iza bizantskog. Sve su to Turci zadobili kao plijen u ratovima s Kinezima i svojim
zapadnim susjedima.
Veliki kan je bogato obdario bizantskog poslanika i viđenije ljude iz njegove pratnje. Između
ostaloga on je Zemarhu poklonio ljepoticu-djevojku iz kergijskoga plemena, koje je tada živjelo
kraj rijeke Angare. Zamolio ga je, da ga s dvadeset ljudi prati u ratnom pohodu protiv Perzijanaca, a
da ostali dio pratnje uputi u Kang-li ili Kapšag, gdje treba da ga pričeka, dok se on ne vrati iz rata.
S Turcima je Zemarh proveo godinu dana. Kad su oni zaključili s Perzijancima mir, Zemarh se
spremio za povratak u Carigrad. Međutim, povratak je bio mnogo teži i naporniji od dolaska.
Zemarh je najprije s turskom pratnjom otišao u Kang-li. Tu mu se pridružio turski poslanik Tagma
sa sinom Meniskom i svojom pratnjom. Onda su krenuli put zapada. Poslije nekog vremena stigli su
do obala Kaspijskoga mora.
Tu su se na jednom mjestu zadržali tri dana. Odatle je Zemarh uputio svoga čovjeka Duru, da
se žurno vrati u Carigrad i da unaprijed najavi njegov dolazak s turskim poslanstvom.
Zatim je Zemarh krenuo natrag pored mora. U toku daljnjeg putovanja prešao je preko Jaika
(Ural), raznih močvarnih krajeva, preko velike rijeke Etela (Volge) i napokon stigao do zemlje Igura
(Mađara), koji su nedavno bili došli iz Mongolije i naselili se na zapadnoj strani Volge. Tu je
poglavar Igura, vazal velikog kana, rekao Zemarhu, da na njega i njegovu pratnju vreba u obližnjim
šumama u zasjedi 4.000 Perzijanaca. Da bi izbjegli opasni susret, dao im je namirnica i mnogo
mjehova s vodom, koje nije bilo u pustinjskim krajevima, kroz koje su morali prolaziti.
Putujući veoma oprezno preko pustih i močvarnih krajeva Bizantinci su stigli u zemlju Alana
(Georgija). Poglavar toga plemena savjetovao im je, da ne putuju kroz zemlju Mindimiamer, jer da
ih u okolini Suanina vrebaju neprijateljske trupe, već da putuju prema Darinesu. I Bizantinci ga
slušaju. Mindimiamer ostavljaju na lijevoj strani i putuju prema Ratoriumu na Crnom moru. Tu su
se ukrcali na brod i stigli do Trapezunta. Odatle su nastavili putovanje kopnenim putevima i vratili
se u Carigrad.
Dvadeset godina su Bizantinci ovim dugim i zaobilaznim putevima donosili kinesku svilu,
tibetski mošus, mirodije, bisere, drago kamenje i ostalu skupocjenu robu. Zadatak kasnijih
poslanika je bio i taj, da prate karavane s robom do granica Bizanta. 579. g. boravio je u Središnjoj
17
Historija, knj. IV., pogl. 21-27, str. 387.-390.

23
Aziji još jedan drugi poslanik, Valentin.
U drugoj polovini VII. v. dao je grčki pisac Teofilakt u Historiji vladavine cara Mavrikija
izvjesne geografske i etnografske podatke o krajevima u Središnjoj Aziji i opis turskih i hunskih
plemena.

Prokopijevo mišljenje o Zemlji i svijetu

Doba cara Justinijana (527-565), koji je pokušao ostvariti jedinstvo nekadašnjeg rimskog
carstva, imalo je u Prokopiju iz Cezareje svoga historičara. Ovaj veliki pisac, jedan od najvećih
historičara svih vremena, svojim načinom pisanja podsjeća na Herodota i Ksenofonta, Prokopije je
opisao velike događaje iz prve polovine VI. v., u kojima je i sam učestvovao.
Prokopije je bio i veliki svjetski putnik. Kao tajnik bizantskog vojskovođe Belizara obišao je
cijelu Italiju, Južnu Španiju, zemlje Sjeverne Afrike, Malu Aziju i Siriju. Učestvovao je u ratovima
Bizanta protiv Gota, Vandala i Perzijanaca. U njegovim djelima se nalaze, između ostalog, i važna
geografska, topografska i etnografska obavještenja o svim zemljama, koje je lično obišao. Premda
njegovo znanje o Zemlji nije opsežnije od antičkoga, on ga je ipak uvećao u pojedinostima.
Iz njegovih djela: O ratovima, O zgradama i Tajnoj historiji se vidi, da je smatrao Zemlju
otokom, okruženim sa svih strana oceanom. Ali Prokopije priznaje, da se u njegovo vrijeme ovo
shvaćanje nije smatralo kao potpuno uvjerljivo. Po Santaremovim riječima, on je, čini se, usvojio
podjelu Zemlje na dva dijela. Evropu i Afriku smatrao je kao jedan, a Aziju kao drugi kontinent.
Opće obilježje srednjovjekovnog čovjeka iz kršćanskih zemalja je neznanje, nepoznavanje onih
krajeva Zemlje, koje je antički čovjek u toku od deset vjekova napornog hoda bio upoznao. I dok su
kršćani sa Zapada zaboravljali istočne, Bizantinci su zaboravljali zapadne krajeve nastanjene
zemlje. Tako Prokopije ne zna gotovo ništa o otocima Atlantika. Od svih postojećih otoka on
spominje samo Veliku Britaniju i Britiju, no u njihovu opisu brka stvarnost i bajke. U Historiji
gotskih ratova on za »maleni« otok Britiju kaže, da je udaljen od ušća Rajne oko 200 stadija. Kaže i
to, da taj otok presijeca veliki zid na zapadni i istočni dio. I dok je podneblje u istočnom dijelu
otoka umjereno i zemlja plodna, za zapadni dio tvrdi, da je naseljen mnoštvom divljih zvijeri, da je
u njemu zrak, kužan, te, ako netko uđe u nj, mora za pol sata umrijeti.
U svojim djelima Prokopije ne spominje Kanarske ni druge otoke Atlantika. Iz toga se može
zaključiti, da ih njegovi suvremenici Bizantinci nisu ni poznavali. Što se tiče Kine, on i pored
Ptolomejeve Geografije, do koje je lako mogao doći, ne zna gotovo ništa, nego samo kaže, da
Serinda (Kina) leži u blizini Perzije.
Ono, što je Prokopije rekao o stanovništvu Skandinavije, netočno je i pogrešno. On drži, da na
tome »otoku« živi trinaest mnogoljudnih naroda, pitomih i civiliziranih, osim Skritina, za koje kaže,
da se oblače u kože divljih zvijeri i žive isključivo od lova. Uz Skritine Prokopije spominje i Gaute.
Za njih kaže, da su primili ona germanska plemena, koja su potukli Langobardi. Prokopije spominje
i Tulu i kaže, da na njoj dan, za vrijeme ljetnog solsticija, traje neprekidno četrdeset dana, a isto
toliko i noć za vrijeme zimskog.
Nešto točnije vijesti o Skandinaviji dali su Prokopijev suvremenik Jordanes i dva vijeka poslije
njega Pavle Đakon koji spominje sjeverne jelene i upotrebu skija kod urođenika.
Prokopije nigdje izričito ne spominje Hrvate i Srbe. On samo u općim crtama govori o
Slavenima i Antima. Za Slavene kaže, da su snažni ljudi, visokog rasta, otvoreno plave boje lica. On
također navodi, da kod Slavena vladaju demokratski običaji, da su dobri, prostodušni i hrabri ljudi,
lukavi u boju.
U kasnijim vremenima u Bizantu se povećalo poznavanje evropskih i azijskih zemalja. U
knjizi: O upravljanju državom Konstantin Porfirogenet VII. (911-955) daje, između ostalog, vrlo
važne podatke o Hrvatima i Srbima. Za njih kaže, da su se doselili na Balkan sredinom VII. v., za
vrijeme Heraklija. U toj knjizi se nalazi dosta podataka o ruskim i bugarskim zemljama.
S propašću Bizanta, međutim, nestala su mnoga naučna djela njezinih pisaca. I zato mi ne

24
znamo, da li su u Bizantu rađene geografske karte, jer se osim Kozmine nijedna druga nije sačuvala.
Pa ipak, ima znakova, da ih je bilo. Ana Komnen (1083-1148) na jednom mjestu svoje Aleksijade, u
kojoj je opisala život svoga oca Aleksija Komnena I., kaže, da je ovaj imao jednu kartu Jadranskoga
mora. Iz Aleksijade se može zaključiti, da je Ana smatrala Zemlju kuglom, a ne okruglom pločom
kao što se to na kršćanskom Zapadu u to vrijeme vjerovalo. U knjizi VI. (11, 2) Ana govori o Tuli
(tu misli na Veliku Britaniju) i narodima sjevernih krajeva, »iznad kojih se nalazi sjeverni pol«. Ona
je, po svoj prilici, usvojila gledište Eudoksa iz Knida (409-356 g. pr. n. e.), po kome se okrugla
Zemlja nalazi u središtu koncentričnih sfera, koje se sve obrću oko nje.

25
 VII. PUTOVANJE KRŠĆANSKIH HODOČASNIKA PO SVIJETU

»Sretna Arabija, po Ptolomeju, nalazi se na sredini Zemlje. Ja se ne slažem s njim, jer Sveto
pismo kaže, da je iz te zemlje došla kraljica juga i stavilo je u krajnji dio svijeta. Stvarno se usred
svijeta nalazi Jerusalim, budući da je jednako udaljen od svih krajeva svijeta.
Moze od Horene

U Srednjem vijeku kršćanska crkva je proizvela velik broj svetaca iz redova visokih crkvenih
rukovodilaca. U vremenu između 481. i 751. g. pape su samo u Francuskoj i Njemačkoj proglasili
svecima 350 ljudi.18 Gotovo svaki biskup ili opat postajao je poslije smrti svetac.
I da bi kod svojih vjernika stvorila što veće poštovanje prema svecima, crkva im je kao lektiru
propisala životopise svetaca, najomiljeniju temu srednjovjekovnih književnika.
Mjesta, u kojima su se nalazili grobovi svetaca, postaju glavna meta hodočašća. Bogomoljci iz
raznih zemalja putuju u Rim, Tours, Avignon, Cluny i druga mjesta, da se poklone moćima svetaca,
ispune zavjet i nađu lijeka bolesti, jer je crkva uvjerila vjernike, da sveci poslije smrti imaju moć da
liječe sve bolesti. Postepeno je crkva provela specijalizaciju svetaca za liječenje pojedinih bolesti,
slično današnjoj specijalizaciji liječnika.
Dok su isprva bogomoljci putovali samo po evropskim zemljama, kasnije se oni otiskuju i
izvan Evrope. Jačanjem kulta kršćanstva, snage i moći crkve, zapadni kršćani putuju i po
kršćanskim zemljama u Aziji i Africi. Ali je glavni cilj svih hodočasnika Palestina, jer se u
Jerusalimu, prema predaji, nalazi Kristov grob.
Ova putovanja nisu izvršila gotovo nikakav utjecaj na razvoj geografskih znanja, jer su ona
imala isključivo vjerski karakter i jasno govore, u kakvo je stanje zapala nauka o Zemlji u Srednjem
vijeku. Pa ipak se u hodočasničkim opisima, naročito onim iz kasnijih vjekova, nalaze katkada i
pojedinosti o životu i načinu trgovačke razmjene u raznim zemljama. Važnost ovih putovanja je i u
tome, što su pojedini hodočasnici opisivali svoja putovanja. Ti putopisi su se umnožavali, čitali po
kršćanskim zemljama i pobudili ljubav prema geografskoj literaturi, koja je s vremenom postala
omiljena lektira srednjovjekovnog čovjeka.
U prvim stoljećima Srednjega vijeka putovanja iz evropskih zemalja na Bliski Istok trajala su
vrlo dugo, jer su hodočasnici najveći dio puta prevaljivali pješice. Putovanje od Marseilla do Pariza
ili iz podunavskih zemalja do Baltika. predstavljalo je velik pothvat, ne samo zbog udaljenosti, već i
zbog opće nesigurnosti, koja je tada vladala u cijeloj Evropi. Putovanja, međutim, iz Engleske,
Irske, Francuske, Njemačke ili bilo koje druge evropske zemlje preko Carigrada, Male Azije ili
istočnog dijela Sredozemlja predstavljala su podvig iz bajke. Ona su katkada trajala i po nekoliko
godina.
Sačuvalo se vrlo malo srednjovjekovnih hodočasničkih putopisa. Svega nekoliko od VI. do X.
vijeka. No ta putovanja spominju i neke srednjovjekovne kronike. Iz njih se naziru teškoće
putovanja zbog razbojništva na kopnu, nevremena i gusarenja na moru, opće nesigurnosti za
vrijeme duge plovidbe u malenim jedrenjacima, nakrcanim ljudima, stokom i t. d.
*
U staroj francuskoj kronici Jerusalimsko putovanje govori se, da je 535. g. franačka opatica
Eterija putovala iz Južne Francuske do Egipta i preko te zemlje do Sinajskog poluotoka, Palestine,
Mezopotamije i Male Azije. Preko ove posljednje zemlje Eterija se vratila u svoju zemlju. Ali je
njezin opis puta vrlo skroman. On ima isključivo vjerski karakter i za historiju geografskih otkrića
toga vijeka nema nikakve vrijednosti.
*
U Putovanju Antonina Placentina, malenoj knjižici od tridesetak stranica, opisano je putovanje
placentinskog monaha po svijetu. Godine 570. Placentini iz Italije dolazi brodom u Carigrad, a
odatle plovi do ciparskog grada. Konstancije, »ukrašenog datuljama i palmama«. Zatim plovi do
18
Lot F., Pfister Ch., Ganshof F., Histoire du moyen âge, t, I., str. 623.

26
Antiaradusa. Iz njega je putovao do raznih krajeva i gradova Palestine, diveći se »raznim
čudesima«. U svome putopisu Placentini je zapisao, da je u blizini Mrtvoga mora vidio kip od soli,
u koji je, prema legendi, pretvorena znatiželjna Lotova žena. U Nazaretu je vidio klupu, za koju su
mu rekli, da je na njoj sjedio Krist i sunčao se.
Poslije boravka u Jerusalimu Placentini je otputovao u Egipat, gdje je u piramidama vidio
magazine, u kojima je Josip čuvao egipatsko žito. Boraveći na Crvenom moru Placentini kaže, da je
u njegovoj blizini vidio tragove egipatskih bornih kola. U Klizmi i Aili Placentini je vidio brodove
iz Indije s mirodijama i drugom skupocjenom orijentàlnom robom, tada na velikoj cijeni u
kršćanskoj Evropi. U toj rečenici leži sva važnost njegova putopisa i služi kao dokaz velikih
trgovačkih veza između Bizanta i Indije u VI. v. Placentini se iz Klizme vratio preko pustinje u
Egipat. Jedno vrijeme plovio je po Nilu. Tu je vidio krokodile. Napokon je doplovio do prve
katarakte. Onda se vratio natrag i obišao Atebis i Aleksandriju, u kojoj je vidio mnoštvo kršćanskih
hodočasnika. Odatle se ponovo zaputio u Palestinu i obišao mnoge njezine gradove i gradove Sirije.
Eufrat je krajnja granica njegova putovanja po Istoku.
Putovanja kršćanskih hodočasnika po zemljama Bliskog Istoka nisu se zaustavila ni poslije
arapskih osvajanja, zato što su im u svemu išle na ruku arapske vlasti. No kasnije, zbog stalnih
ratova između kršćana i saracena, kršćanima su u muslimanskim zemljama pravili teškoće.
Muslimani su ih sumnjičili zbog špijunaže i zatvarali.
*
Godine 680. boravio je u Palestini franački biskup Arkulf. Njegov putopis je pun besmislica,
karakterističnih za njegovo vrijeme. Ipak je njegov opis Jerusalima ujedno i najstariji opis ovoga
grada. Iz njega se vidi, da je taj grad u VII. v. bio od vrlo velike trgovačke važnosti, raskrsnica
trgovačkih puteva, koji su vodili na sve strane Azije. Arkulf je obavijestio, da se u Jerusalimu svake
godine 15. studenog održavao veliki sajam, na kome su kršćani i muslimani izlagali i kupovali
odnosno prodavali svoju robu. Na sajmu se nabavljala i skupocjena orijentalna roba, koja je, iako u
malim količinama, stizala i u evropske kršćanske zemlje.
*
S grupom engleskih hodočasnika doputovao je 725. g. u Palestinu engleski monah Vilibald. Za
razliku od ostalih hodočasnika, koji su u »svetim zemljama« boravili kraće vrijeme, Vilibald je u
Palestini proveo deset godina. Zbog toga ga je Grgur III. posvetio za biskupa Frankonije. Sredinom
X. v. crkva ga je proglasila svecem.
*
S grupom irskih hodočasnika boravio je koncem VIII. v. u Palestini irski monah Fidelije.
Njegovo je putovanje opisao oko 825. g. irski geograf Dicuil u knjizi Opis Zemljine staze. Na tom
putovanju Fidelije je obišao dio Egipta, Sinajsku pustinju, Palestinu s Jerusalimom i druga mjesta.
Važnost ovog putovanja je u tome, što je irski kozmograf Dicuil zapisao, da se Fidelije s
hodočasnicima vozio jednim dijelom starim egipatskim kanalom, da bi izbjegao najteži dio puta
preko pustinje. Taj stari kanal, koji je krajem VI. v. pr. n. e. dovršen, za vrijeme Darija Hispastisa,
spajao je egipatski grad Bubastis s Crvenim morem. Ali je kasnije kanal često zapuštan. Egipatski
Ptolomeji, zatim rimski carevi Hadrijan i Trajan osposobljavali su ga za plovidbu, da bi kasnije
ponovo bio zapušten. U kakvom je stanju kanal bio u V. i VI. v. nije nam poznato. Ali su ga 643. g.
Arapi osposobili ponovo za plovidbu, kako bi omogućili dovoz žita iz Egipta u neplodnu Arabiju.
Međutim početkom VIII. v. kanal je ponovo zapušten. 761. ili 762. g. Arapi ga potpuno
onesposobljavaju za plovidbu, da bi spriječili odašiljanje žita u Medinu, u to vrijeme žarištu
pobuna. Od IX. v. nema nikakvih podataka o kanalu. U kasnijim vjekovima potpuno ga je zasuo
pustinjski pijesak izbrisavši sve tragove o ovoj velebnoj građevini Staroga vijeka.
Koliko se danas zna, od Srba je prvi dva puta putovao na Bliski Istok, u prvoj polovini XIII. v.,
srpski arhiepiskop Sava Nemanjić. Oba njegova putovanja opisao je stari srpski pisac Domentijan u
knjizi Životi sv. Save i sv. Simeuna. Sava je prvi put tamo boravio 1225., g., a drugi put 1233. g.
U opisu prvog putovanja Domentijan, koji se zacijelo nalazio u njegovoj pratnji, nije iznio

27
pojedinosti s putovanja. On je samo zapisao, da je Sava tada boravio u Jerusalimu, Betlehemu,
Sionu i raznim gradovima Sirije. Vratio se brodom preko Nikeje. Tu ga je primio bizantski car
Kalojan, bogato obdario i dao mu brod, da ga preveze do Soluna.
Na drugo putovanje krenuo je Sava ujesen 1233. g. U Budvi se ukrcao na brod s pratnjom i
doplovio do Brendiča (Bari). Tu se ukrcao na drugi brod i poslije duge plovidbe po moru stigao u
Siriju — Domentijan ne govori koliko je ona trajala. U spomenutoj knjizi Domentijan opisuje sve
teškoće plovidbe po moru, veliku buru i napade gusara, koje je Sava »čudom« savladao, buru
ukrotio, a gusare oslijepio. Pošto je obišao Jerusalim, Sinaj, mnoge gradove Palestine i jedan dio
Mezopotamije, Sava se ukrcao na brod i stigao u Carigrad, a. odatle u Trnovo, gdje se razbolio i
umro.

28
 VIII. ARAPSKO POZNAVANJE NASTANJENE ZEMLJE

»Putovao sam toliko daleko na Istok, da sam potpuno zaboravljao Zapad i toliko daleko na
Zapad, da sam čak zaboravljao i da postoji Istok.«
Abul Hasan-Ali-Masudi

U vjekovima prije pojave islamizma stanovnici Arabije su se bavili zemljoradnjom, ribolovom i

trgovinom. U tim vremenima oni su u izvjesnoj mjeri i posredovali u trgovini između Istoka i
Zapada, jer je preko njih prolazila skupocjena roba iz Indije na putu za Egipat i Feniciju. Najveći
trgovci Staroga vijeka, Feničani, porijeklom su iz Arabije. Za njih Muhamed kaže, da su samo
»odcijepljena grana arapskoga stabla«.
Tajanstveni Punt,19 biblijska Ofir-zemlja20 i To-nuter21 starih Egipćana i Jevreja jesu južni
primorski krajevi Arabije. Spomenici iz III. do I. tisućljeća pr. n. e., otkriveni u Egiptu, Asiro-
Babiloniji i Jemenu, razni natpisi na kaldejskom, jevrejskom i grčkom jeziku govore, da su mnogi
narodi Bliskog Istoka uvozili iz Arabije tamjan i izmirnu. Na jednom natpisu piše, da su trgovci iz
Sretne Arabije (Jemen) u tim dalekim vremenima imali poslovnice u Nabateji, na granici Sirije.
No historijski period Arapa počinje tek od VII. v. Ujedinjeni Muhamedovom vjerom u
jedinstvenu političku cjelinu, arapski osvajači kroz 80 godina pokoravaju Perziju, Irak, Siriju i
Egipat (632-710). Godine 720. oni su gospodari cijeloga sjeveroafričkog primorja, najvećeg dijela
Pirinejskog poluotoka, Sicilije i Balearskih otoka.
Gospodari tako velikog carstva, koje se prostiralo od Indije do Atlantika, Arapi nastoje, da ga
upoznaju. Oni potpomažu i razvijaju radinost i trgovinu u pokorenim zemljama i u dodiru s
narodima starih kultura potpuno se mijenjaju. Sa žarom mlade rase, željni znanja, koje im je bilo
uskraćeno u neplodnoj matici-zemlji, Arapi crpe znanje iz knjiga Hindusa, Perzijanaca i Grka i
putuju, radi upoznavanja, u daleke i nepoznate krajeve Evrope, Afrike i Azije. Bagdad, Damask,
Edesa, Sevilla, Toledo, Cordoba i drugi gradovi Istoka i Zapada postaju nova naučna žarišta, a od
IX. v. i rasadnici arapske kulture koje će se utjecaj osjetiti i u srednjovjekovnim kršćanskim
zemljama.
*
Trgovina, koju su Arapi razvili u pokorenim zemljama, glavni je podstrek za upoznavanje
nepoznatih predjela Zemlje. Trgovina, putovanja i hodočašća javljaju se kod Arapa uporedo. Njih na
hodočašća nije nagonila samo vjera, Već i urođena radoznalost i pustolovni duh, spojen s težnjom
za upoznavanjem dalekih krajeva svijeta i života u njima.
Na hodočašća u Meku i Medinu putuju svi društveni slojevi. A da sigurnije putuju po
udaljenijim, pustinjskim i slabo poznatim krajevima, hodočasnici se udružuju u karavane, kojima
prenose i svoju robu. Za odmor i osvježenje hodočasnika, trgovaca i putnika arapske vlasti su
izgradile bezbroj karavan-seraja, iskopale mnoštvo bunara o javnom trošku i napravile mnoštvo
puteva. Pa ipak se ti putevi ne mogu uporediti s rimskim 22 ili perzijskim, jer su to obične staze,
dovoljno velike samo za prolaz karavana.
No, dok hodočasnici putuju samo do opće poznatih mjesta, njihovi trgovci i putnici idu mnogo
dalje. Od kraja VII. v. Arapi trguju po mnogim zemljama Dalekog Istoka, o kojima antički narodi, a
poslije njih Bizantinci i Perzijanci nisu imali jasnu sliku. Samarkand, Bejkend, Balk, Aralsko jezero,
zemlje i gradovi Središnje Azije, Indija, Kina, Sumatra, Borneo, Java, Ceylon su gradovi, zemlje i
otoci, gdje se Arapi nalaze od početka VII. v. Ali se oni ni tu ne zaustavljaju. Kako su znali za
skupocjena krzna iz sjevernih predjela evropske i azijske Rusije, Arapi nastoje, da i njih upoznaju,
da i s njima trguju. S obala Kaspijskog mora, koje su dobro upoznali, arapski trgovci i putnici

19
Primorski krajevi Jemena i afričke Somalije
20
Isto što i Punt, a možda i prim. Indija, Sofala i otoci Malajskog Arhipelaga.
21
Unutrašnjost Arabije.
22
Za vrijeme carstva Rimljani su sagradili oko 20.000 km puteva, od kojih su 4.000 km bili vojni.

29
danima putuju uz Volgu do Bolgare, posjećujući usput zemlje i naselja, u kojima su živjeli slavenski
narodi, pa i s njima trguju.
Od kraja IX. v. Arapi putuju i po sjeverozapadnim evropskim zemljama, potpuno nepoznatim
antičkim narodima, trgujući po Baltiku i Njemačkoj. Velike količine arapskog novca, otkopanog u
novije vrijeme u raznim evropskim i azijskim zemljama, najbolje govore, dokle su dolazili arapski
putnici i trgovci u vjekovima poslije Osvojenja. Ako se gradovi i naselja, u kojima je pronađen ovaj
novac iz VII. do X. vijeka, međusobno povežu, dobiva se arapska karta puta, itinerer iz tih vremena.
*
Ubrzo poslije Osvojenja Sredozemno more postaje arapsko jezero. No Arapi ne plove samo po
njemu, već se otiskuju u sve predjele Indijskog oceana, dolaze u razne luke njegova prostrana
područja. I dok su antički, etiopijski i perzijski brodovi plovili najviše do Indije, Ceylona i
Malajskog poluotoka, arapski brodovi od prve polovine VIII. v. plove i do Indokine i Kine, zatim
preko ekvatora na jug do Madagaskara i Sofale. Put od Basre ili Bagdada do Južne Kine Arapi su
prevaljivali svojim brodovima za tri mjeseca, a u slučaju povoljnoga vjetra i za mjesec dana.
Krajem VII. v. Arapi imaju svoje naseobine u Indiji i na Ceylonu. Sredinom narednog vijeka broj tih
naseobina se povećava i proširuje na Kalah 23 i Kakon.24 Masudi i Ibn-Kordadbeh zapisuju, da su
Arapi imali svoje naseobine i u Kauliu (Koreja).

Dva putovanja po Indiji i Kini

Sa sve većim razvitkom trgovine, na dvorovima kalifa i bogatih trgovaca razvija se velika
raskoš i sjaj. Priče iz Tisuću i jedne noći odraz su te raskoši i sjaja na dvorovima Harun-el-Rašida i
njegova nasljednika Al-Mamuna. Nekoliko pripovijesti iz te knjige govore o pustolovnim
putovanjima-moreplovca Sindbada, koji je koncem VIII. v. plovio iz Bagdada do indijskih i
malajskih luka. Ali je krajnja točka svih Sindbadovih lutanja malajska luka Kalah. U tome gradu su
Arapi od sredine VIII. v., kad su ih Kinezi protjerali iz Kine, imali više trgovačkih naseobina. Tu su
dolazile kineske džunke sa svilom i drugom robom koju su Kinezi prodavali Arapima. Iz Kalaha su
arapski brodovi plovili do otoka Malajskog arhipelaga, gdje su nabavljali karanfiliće, muškatove
oraščiće, cimet, kamfor, ljekovito bilje, jantar i koralje. Na taj način su Arapi imali prilike, da
upoznaju ove daleke krajeve svijeta, dotle uopće nepoznate Evropljanima.
Jedan od najstarijih arapskih putnika-istraživača bio je trgovac iz Sirafa Sulejman. On je živio u
prvoj polovini IX. v. Njegovim opisom zemalja, u kojima je boravio, kao i obavještenjima njegova
suvremenika Ibn-Vahaba i drugih arapskih putnika i mornara, koji su obišli dosta svijeta, poslužio
se Abu-Said-Hasan, da 880. g. napiše knjigu putovanja po Istoku.
Godine 860. Sulejman se ukrcao u Sirafu u jednu kinesku džunku s robom i poslije mjesec dana
plovidbe preko Maskata stigao do Kulana na Malabarskoj obali. Trgujući neko vrijeme po
primorskim krajevima Indije, Sulejman je doplovio do Ceylona. Pošto je u njemu proveo neko
vrijeme, ukrcao se na brod i preko Bengalskog zaliva, Malajskog tjesnaca i Kineskoga mora sretno
stigao do Kantona, poslije duge plovidbe po moru i zastoja u primorskim gradovima i otocima. Tu
se završilo njegovo putovanje na Daleki Istok.
Sulejmanov opis nekih krajeva Indije i riba u Indijskom oceanu i Bengalskom zalivu prilično je
nestvaran, ali je karakterističan za IX. v. Sulejman pripovijeda, da je podneblje u nekim pustinjskim
krajevima Indije toliko vlažno, da »stanovništvu trule tabani«. U Indijskom moru ima riba s
čovječjim licem, koje lete nad vodom; drugih, što se penju na vrh kokosove palme, gdje sišu sok iz
oraha; trećih, nalik raku, koje se po izlasku iz mora pretvaraju u kamen, za koji Sulejman kaže, da
se može upotrebiti i kao ljekoviti oblog za oči, i t. d. Ipak je njegov opis ciklona na Indijskom
oceanu točan. »Na površini mora«, priča on, »vidi se katkada jedan bijeli oblak, koji zastire brodove
svojom sjenom. Iz toga oblaka izlazi dugačak i tanak jezičac, koji se priljubljuje uz površinu
23
Na krajnjem jugu Malajskog poluotoka.
24
Kanton u Kini.

30
morske vode, koja se tada uskovitla, te sliči spiralnom stupu. Ako taj stup zahvati brod, on ga
proguta. Tada se oblak digne uvis i prospe kišu, s kojom su izmiješane morske nečistoće.
Sulejman pripovijeda o sjajnim svojstvima Hindusa, a naročito o njihovom junačkom
preziranju smrti, o prosvijećenom ukusu radža, na čijim dvorovima žive pjesnici, astronomi, vrači.
No on kudi njihovu potkupljivost, a naročito strast za jednom vrstom kocke, u kojoj igrači
proigravaju prste s ruku. »Kada netko od njih«, pripovijeda on, »izgubi u igri, sjekirom odsijeca
prste s ruku, zatim patrljke umače u sud s vrelim uljem, da napravi umjetnu ranu.« Na Maledivskim
otocima25, kojim vlada jedna žena, Sulejman je vidio velika kokosova stabla i ambru. Jako se čudio,
kad je vidio, da urođenici tih otoka upotrebljavaju malene školjke, kauri, umjesto novca, što je i
Polo zabilježio. S Nikobarskih otoka Maledivci, prema njegovu opisu, nabavljaju šećernu trsku,
kokosov orah, palmino ulje, banane, no on kaže, da na tim otocima žive ljudožderi.
Na Serendibu (Ceylon) Sulejman je vidio pogreb vladara, čemu se jako čudio. »Kraljevo
tijelo«, kaže on, »privezano je za niska kola, te mu potiljak glave dodiruje zemlju, a kosa kupi
prašinu. Iza kola ide neka žena, čisti metlom prašinu s kraljeva lica i viče: ,Vaš dojučerašnji kralj je
rekao svijetu zbogom. Njegovu je dušu uzeo anđeo smrti. Ne dopustite, dakle, da vas zavedu
zadovoljstva ovoga svijeta!' Zatim je kraljevo tijelo spaljeno, a pepeo razvejan. Njegove žene su
mogle s njim biti spaljene, no nisu ih silili.«
Obišavši više primorskih mjesta Kine, Sulejman se vratio kući istim putem.
Gotovo u isto vrijeme boravio je u Kini i Sulejmanov zemljak Ibn-Vahab. On je putovao do
prijestolnice Nebeskoga carstva, za koju kaže, da je od mora udaljena »dva mjeseca dana hoda«.
Tamo ga je primio car, za koga Ibn-Vahab kaže da je visoko obrazovan.
Oba putnika su o Kini dali mnoštvo zanimljivih podataka. Zapisali su, da je u njoj obrazovanje
obavezno i da su svi građani morali besplatno naučiti da čitaju i pišu. O sirotinji i ostarjelim
književnicima starala se država. Svi građani, od 18. do 80. godine, morali su plaćati porez, ali su
stariji dobivali penziju. Hrana se spremala u naročite magazine, da bi se stanovništvu prodavala po
jeftinoj cijeni za vrijeme gladi ili kakve druge nevolje.
Oba su putnika, između ostaloga, izvijestili, da se negdje na jugu nalazi zemlja Tegazgaz
(Tibet!), na istoku otoci Sila (Japan), ali kažu, da do Sile nije nitko plovio i zato se o toj zemlji ne
zna ništa pouzdano. Oba putnika su tvrdili, da su mora Indije i Kine u vezi sa Sredozemnim morem
preko kineskoga sjevera, Kaspijskoga mora i Carigradskog kanala.

Masudijeva putovanja po svijetu

Za vrijeme kalifa Al-Mansura (735-775) Arapi su počeli proučavati geografiju i prevoditi

sanskrtska djela. U to vrijeme Nadar iz Basre piše geografski priručnik, prvo arapsko djelo iz
opisne geografije. U njemu, između ostaloga, Nadar govori o Suncu, Mjesecu, danu, noći,
vjetrovima, kiši, bilju. drveću i ustajalim vodama u raznim predjelima Arabije.
Početkom slijedećega vijeka nastaje kod Arapa novi period u razvitku svih nauka. Kalifi
Harun-el-Rašid i Al-Mamun daju poticaj za prevođenje grčkih, perzijskih i sanskrtskih naučnih
djela na arapski, da bi se imalo iz čega učiti. Za Arape je od naročite važnosti bio prijevod
Ptolomejeve Geografije. Iz tog djela Arapi su dobili jasniju sliku o nastanjenoj zemlji, shvatili, da je
ona okruglo nebesko tijelo, nepomično u prostoru. To se shvaćanje održalo kod njih do kraja
Srednjeg vijeka. Proučavajući Geografiju Arapi su se upoznali i s mnogim pitanjima iz astronomije
i geografije. Pa ipak su Arapi brzo uvidjeli nedostatke u djelima antičkih geografa. I da bi dobili što
jasniju sliku o nastanjenoj zemlji, arapski geografi putuju po svijetu i na licu mjesta prikupljaju
obavijesti.
Tako je postupio i Abul Hasan-Ali, nazvan Masudi. On se rodio krajem IX. v. u Bagdadu, gdje
je dobio prvo obrazovanje. Proučio je islamsku nauku, bibliju i neka antička djela. Želja za
putovanjima po svijetu odvela ga je u sve zemlje pod arapskom vlašću, u zemlje u području
25
Ima ih 1900.

31
Kaspijskoga mora i Aralskoga jezera, o kojima je prvi od svih Arapa dao dosta točnih obavijesti, a
zatim u Kinu, na Ceylon, Madagaskar, u razne evropske zemlje i u Bizant. Na putovanjima po
svijetu proveo je 25 godina. U Bagdad se vratio 940. g., ali ga je zbog svojih vjerskih pogleda
morao napustiti i otići u Egipat. Umro je u Fostanu 957. g.
Posljednjih 15 g. života Masudi posvećuje sređivanju bilježaka s putovanja, proučavanju
historije svoga vremena i pisanju glavnoga djela Akbar-es-Zeman — Novosti iz svijeta. To djelo je
ustvari svjetska kronika njegova vremena. No ova se knjiga izgubila. Morudj-el-Deheb — Zlatne
livade, skraćeno su izdanje prvoga djela.
U Zlatnim livadama, dokumentu prvoga reda vremena u kome je pisac živio, nailazi se na više
mjesta na površnosti neznanje, što je obilježje Srednjega vijeka. Masudi drži, da je svijet postao
odjednom, u nedjelju ili ponedjeljak. On se, po njemu, sastoji iz sedam nebesa: smaragdnog,
bisernog, srebrnog, od rubina, zlata, topaza i vatre. »Na posljednjem, sedmom nebu — odatle vodi
porijeklo i naša uzrečica — stoje anđeli na jednoj nozi i pjevaju pjesme u slavu boga.«
Masudi je usvojio antičko gledište, da je Zemlja okruglo nebesko tijelo, nepomično u
nebeskom prostoru. Kao dokaz, da je Zemlja okrugla, Masudi navodi ovo: Ako se putuje od
Kaspijskoga mora u smjeru Demevenda, uočava se najprije najviši vrh, a onda niže strane ove
iranske planine, visoke preko 4.000 metara. Dunav izvire iz nekog jezera i utiče u Kaspijsko more.
Indijski ocean je najveće svjetsko more i nema granica. Atlantik je prepun tajanstvenih čudovišta,
koje na svakom koraku vrebaju čovjeka, da ga unište. Azovsko more je spojeno jednim tjesnacem
sa Sjevernim morem.
Ali zato Masudi dobro poznaje narode i zemlje s područja Crnoga mora. On zna, da se izvori
Nila nalaze iza Zanzibara u jednom planinskom jezeru, gdje su dan i noć uvijek jednaki, što je
doista potvrđeno sredinom XIX. v. On drži, da se na jugu Afrike nalazi ocean, koji razdvaja Afriku
od nepoznatog, antarktičkoga kontinenta. Osim toga Masudi daje mnoštvo važnih obavještenja o
zemljama, u kojima je boravio, o životu, običajima, vjerovanjima, proizvodnji, trgovini i povijesti
raznih naroda. Zato su njegova obavještenja vrlo važna za kulturnu povijest njegova vremena.
Čuveni arapski pisac iz XIV. v., Ibn-Haldun, prvi je od svih Arapa ocijenio važnost Zlatnih livada.
»U ovoj knjizi«, kaže on, »Masudi je opisao stanje, u kome su se nalazili narodi i zemlje Istoka i
Zapada u vremenu, kada je on živio, t. j. u godinama 941.-942. Iz nje smo se upoznali s njihovim
vjerovanjima, običajima, vladarima, dinastijama, rasama. Ta knjiga je obrazac, po kome su se
upravljali drugi historičari, da potkrijepe istinitost dobroga dijela svojih obavještenja.«
Masudi je najstariji arapski putnik, koji je s velikom ljubavlju proučavao historiju Slavena.
Arapski pisci iz kasnijih vremena samo su ponavljali ono, što je on rekao o Slavenima. On prvi od
svih svjetskih putnika, desetak godina prije Konstantina Porfirogeneta, spominje Hrvate i Srbe
nazivajući ih imenom Harvatin, Srnin ili Serbju. O Srbima je zapisao nekoliko vrlo zanimljivih
rečenica, iz kojih se vidi, kako su Srbi u X. v. postupali s umrlim odličnicima, a taj postupak je
zajednički svim tadanjim slavenskim narodima.
»Slavenskim narodima«, kaže Masudi, »pripada pleme Srbi, koga se (svi) boje. Kad im umre
poglavica plemena, oni u vatri spaljuju nekoliko podanika i konja. Običaji su im slični hinduskim.
Kada spaljuju mrtve, raduju se, vesele i tvrde, da njihovo veselje i radost nastaju zato, što se bog
sažalio nad pokojnikom. Žene umrloga sijeku (tada) lice i ruke noževima. A kada jedna od njih
kaže, da ga je volila, ona pričvršćuje uže, penje se na stolac i vezuje ga oko vrata. Tada ispod nje
izmaknu stolac, i ona visi, ljulja se, dok ne umre. Onda je spaljuju, i ona se tako sastaje s mužem.«26
Masudi je u Slavene ubrajao Bavarce i Mađare. O Dulebima (Česima) je zapisao, da se graniče
s Bavarcima. Češkog kralja Venceslava (916-929) naziva imenom Vandj-Slava. Ma da ni na jednom
mjestu ne spominje Ruse, on zna za njih, jer spominje Kiiv, preko koga su oni tada vodili trgovinu s
Carigradom.

Putovanja Ibn-Foslana
26
Vesterberg T., Komentari izvještaja Ibrahima-Ibn-Jakuba o Slavenima, str. 150.

32
 Da pojača trgovačke veze s Rusima, Bugarima i drugim narodima na obalama Volge, bagdadski
kalif šalje 920. g. u te krajeve poslanstvo, u kome se nalazio i Ibn-Foslan. Ovaj je u svome
izvještaju napisao, da su Rusi »ljudi visoki kao palma, svijetle boje kože i svi nose sjekiru, nož i
mač...« Ali se njegov izvještaj izgubio. Pojedini odlomci iz toga izvještaja su se sačuvali u djelima
nekih arapskih pisaca.
Ibn-Foslan pripovijeda, da su u tim krajevima s umrlim odličnicima spaljivali i njihove udovice
i sluškinje. »Zanesena i sretna«, kaže on, »žena je muža pratila u smrt.« Nije bio rijedak slučaj, da s
umrlim poglavicom spaljuju i njegova sina i kćer, ako su oni izjavili, da hoće s njim da umru. Tada
se imovina umrlog dijelila na tri dijela. Jedan se ostavljao porodici, s drugim su kupovali pogrebnu
opremu pokojniku, a treći je služio za nabavku jakih jela i pića za pogrebnu svečanost, koja je
trajala tri dana.
Opisujući pogrebnu svečanost jednog ruskog odličnika Ibn Foslan kaže, da su mrtvaca stavljali
pod svileni šator na jednom dugačkom čamcu, pošto su ga najprije uvili u svileni plašt, ukrašen
pozlaćenim dugmadima. Uza nj su stavljali jaka pića, voće, kruh, meso i cjelokupnu bojnu spremu.
Tada su pograbili jednog psa, presjekli ga po pola i bacili u čamac. To isto su uradili i s njegova dva
konja, okupana u znoju, s dva vola, pijetlom i kokoši. Kroz to vrijeme jedna mlada djevojka, koja je
izjavila, da s njim hoće da umre, šetala se između šatora. Iz njih su joj govorili: »Reci svome
gospodaru, da to radiš iz ljubavi prema njemu.« Zatim su je poveli do čamca i dali joj u ruke kokoš.
Ona ju je zaklala i bacila od sebe. Pri tom je izgovarala riječi: »Oh! Evo moje majke i oca. Sada
vidim svoje umrle roditelje. Eno mojega gospodara. U raju je. Okružen je tamo ljudima i mladim
svijetom. Zove me. Odvedite me k njemu!« Tada su je doveli do čamca, dali joj da popije dva
pehara puna opojna pića i naredili, da uđe pod šator. Kroz to vrijeme ratnici su na obali lupali po
taktu u štitove, dok je šest ljudi ušlo pod šator i pograbilo djevojku za ruke i noge. Onda joj je jedna
stara žena — »anđeo smrti« — zavezala uže oko vrata i zadavila je.
Poslije toga najbliži srodnik umrloga potpalio je na čamcu vatru, i ovaj je ubrzo izgorio.

Ibrahim-Ibn-Jakub putuje po slavenskim zemljama

U X. v. znatno je oživjela trgovina u srednjoevropskim zemljama, po kojima putuje sve veći

broj trgovaca raznih narodnosti. Prag se razvija u snažno trgovačko središte, u kome se prodavala
razna roba, između ostalog i olovo, krzna iz sjevernih zemalja i — slika feudalne civilizacije —
robovi.
Godine 965. putovao je u Prag i baltičke zemlje sjeveroafrički Jevrejin Ibrahim-Ibn-Jakub. Iako
se u njegovu izvještaju ništa ne govori o cilju putovanja, ipak se može zaključiti, da se bavio
trgovinom za svoj račun ili za račun nekog trgovačkog jevrejskog udruženja. Iz Sjeverne Afrike
Ibrahim je najprije stigao u Carigrad, koji je tada bio glavni izvoznik orijentalne robe u zapadne
evropske zemlje. U Carigradu se ukrcao u drugi brod, plovio po Jadranskom moru do Kvarnerskog
zaliva, gdje se iskrcao i nastavio putovanje kopnenim putem preko Sjeverne Italije i istočnih Alpa,
stigavši do Praga. U njemu je ostao neko vrijeme. Tu se upoznao s robom na tržištu i krenuo dalje
na zapad, boraveći neko vrijeme u Njemačkoj i baltičkim zemljama. Odatle se ponovo vratio u
Prag, a iz njega istim putem u Carigrad i dalje u svoje rodno mjesto. Kad se vratio s putovanja,
Ibrahim ga je opisao, ocrtavši život i trgovinu u zemljama, koje je upoznao. Njegov se izvještaj
sačuvao u knjizi kordovskoga pisca Abu-Bekra, napisanoj 1066. g.
Za Hrvate i Srbe značajan je Ibrahimov opis Jadranskoga mora i slavenskoga stanovništva na
njegovim obalama. No on Hrvate i Srbe ne naziva njihovim, već općim imenom Slaveni.
»Carigrad leži«, kaže Ibrahim, »na jugu od Bugara. S njim se na istoku graniće Pečenjezi, dok
ga sa zapada plače Jadransko more. To more je morski zaliv između ,Velike zemlje' (Italije) i
Carigrada i izlazi iz Sredozemnoga mora. Ovaj zaliv plače Veliku zemlju, t. j. rimske i langobardske
pokrajine i završava u Anfrlani (Akvileja). Svi ti krajevi obrazuju (polu) otok, kojega s juga

33
okružuje Sirijsko (Sredozemno) more, s istoka i sjevera zaliv Bnadžije (mletački), a na zapadu toga
(polu) otoka ostaje mu izlaz. Na objema obalama ovoga zaliva žive Slaveni, i to od njegova izlaza
na zapadu i Sirijskoga mora. Na istoku od zaliva Bnadžije su Bugari, a na zapadu drugi Slaveni.
Oni, što žive zapadno od zaliva (t. j. Hrvati i Slovenci), najhrabriji su, i stanovnici te zemlje (t. j.
latinsko stanovništvo) traži u njih zaštitu i plaši ih se. A njihove zemlje su visoke, s neprohodnim
putevima. Uopće su Slaveni smjeli u napadu...«27

Ibn-Haukalova »Knjiga puteva i država«

I ovaj trgovac iz Mosula je veliki svjetski putnik. Na. putovanjima po svijetu proveo je punih
trideset godina. Ibri-Haukal je obišao sve zemlje pod vlašću Arapa, Saharu, daleke sjeverne krajeve
evropske i azijske Rusije, spomenuvši Hazare, Ruse, volške Bugare i druge Slavene. Kada se vratio
s putovanja po svijetu, nastanio se u Bagdadu i 976. g. napisao Knjigu puteva i država, u kojoj je
između ostalog iznio geografski, politički i statistički opis zemalja pod vlašću muslimana. No kako
se njegova knjiga izgubila, malo se zna o pojedinostima s putovanja. Ipak se jedan dio njegove
knjige sačuvao u izvodima u knjizi Ibn-Halduna.
Ibn-Haukal je dugo vremena proveo na putovanjima po Sahari, po zemljama naseljenim
crnačkim stanovništvom u području Nigera, proučavajući njegov život i običaje. Važnost ovih
zemalja, zbog obilja zlatnog praha, bila je dobro poznata i u vjekovima pr. n. e. Trgovina između
mnogobrojnih berberskih plemena i Crnaca s područja velikih rijeka Nigera i Senegala, o čemu je
pisao i Herodot, odvijala se zacijelo i u prethistorijskim vremenima. Ta se trgovina naročito pojačala
od arapskih osvajanja primorskih krajeva Sjeverne Afrike, kada su arapski trgovci i putnici u sve
većem broju počeli trgovati po unutrašnjosti Sahare. U toku kasnijih vjekova trgovina između
Arapa, Berbera i Crnaca uzela je većeg maha. Vijesti o dalekim zemljama u unutrašnjosti Afrike
prodrle su preko Arapa i u evropske zemlje. Na svojoj slici svijeta iz 1300. g. Talijan Carignano
zapisuje ove riječi: »Berberi nabavljaju robu, a naročito srebro, u Sidjilmesi 28 i to devama prenose
do Ualata29 i Gvineje, putujući do Ualata četrdeset dana. Kako prolaze preko nenaseljenih i
bezvodnih pustinjskih krajeva, Berberi nose vodu i namirnice na devama. Pokatkad ih iznenađuje
silan vjetar i oni nalaze smrt u pijesku. Nekad je vrućina tako jaka, naročito kad je Sunce u zenitu,
da oni mokre krv.«
Od 908. g., kad je postala prijestolnica Fatimita Obeida Alah-Mahdija, grad Sidjilmesa na rijeci
Zizu postaje važno trgovačko središte. Tu su često radi trgovine dolazili Berberi i Arapi iz Kajruana,
Feza, Tlemsena i raznih drugih primorskih sredozemnih mjesta. U Sidjilmesi su mijenjali svoju
robu za zlatan prah iz Nigritije, koji su prenosile crnačke karavane. Poslije razmjene Crnci su
tovarili na deve razne vunene tkanine, bakar, turbane, mirise, ljekovito bilje, datulje i štošta drugo i
vraćali se natrag preko Tamentita ili Tegaze, grada soli, koji je opisao Ibn-Batuta. Poslije pedeset
dana putovanja kroz Saharu karavane su dolazile do davno mrtvih gradova Audagoste i Gane —
zapadno od Timbukta, odakle su za nekoliko dana stizale do Senegambije i tu se razilazile u svoja
mjesta.
U drugoj polovini X. v. našao se u Audagosti i naš putnik. Koliko je velika bila trgovačka
važnost toga grada na jugu Sahare, vidi se po tome, što je Ibn-Haukal vidio u jednoga tamošnjeg
trgovca potvrdu na 40.000 dinara, koju mu je kao garanciju izdao neki trgovac iz Sidjilmese. Za ono
vrijeme ta svota je predstavljala današnju milijunsku vrijednost.
Između raznih muslimanskih zemalja, koje je obišao, Ibn-Haukal spominje »najljepšu« zemlju
na svijetu Samarkand, u kojoj teče »med i mlijeko«. On je zapisao, da se u cijeloj ovoj zemlji vide
lijepo obrađena polja, voćnjaci, česme, tekuće vode, vile bogataša, gradovi i naselja, i da u njoj
svuda blista zelenilo, koje se »na horizontu spaja s nebeskim plavetnilom čineći s njim jednu

27
Komentari izvještaja Ibrahima-Ibn-Jakuba o Slavenima, str. 147-148.
28
Grad u Južnom Maroku, u pokrajini Tafileltu, na rubu Sahare.
29
400 km zapadno od Timbukta.

34
harmoničnu cjelinu«. Za gostoprimstvo stanovništva Samarkanda, Ibn-Haukal kaže, da je
poslovično. Kućna vrata se nikada ne zatvaraju, da bi putnici-namjernici mogli ući, kad god hoće.
No putnik spominje i neprijateljske Mongole iz Derbenda, »kojih ima kao zrna u pijesku«.
Ibn-Haukal je dobro uočio, da je Kaspijsko more zatvoreno sa svih strana. On je spomenuo i
zemlju zlata, Nubiju i bijele stanovnike s otoka Zanzibara. No dok jē prilično vjerno opisao zemlje i
krajeve pod vlašću i utjecajem Arapa, njegovi su podaci prilično nepouzdani, kada govori o
zemljama izvan njihove utjecajne sfere. Tako na pr. za neke stanovnike kraj Volge Ibn-Haukal kaže,
da su pretvoreni u majmune, zato što su lovili subotom.

Putovanja Obeida Alah-Jakuta

Putovanja Arapa po svijetu nastavila su se i onda, kada su se mnoge njihove zemlje otrgle ispod
vlasti kalifata. Proces odmetanja od kalifata završio se u Iranu krajem IX. vijeka. Početkom
slijedećega odmetnuli su se Sjeverna Mezopotamija, Sirija, Palestina i Egipat.
Obeid Alah-Jakut rodio se 1148. g. u Hamatu u Siriji. Roditelji su mu bili siromašni. Sina su
prodali jednom bogatom trgovcu iz toga grada, koji ga je posinio i omogućio mu udoban život. Na
putovanja po svijetu Jakut je krenuo 1170. g. Obišao je Iran, krajeve u području južnoga dijela
Kaspijskoga mora i zemlje s područja Oksusa (Amu Darja). Dugo vremena je proveo u zemljama
Južnoga Irana, čija mu se šarolikost i slikovitost naročito svidjela. Obišao je i gusarsku tvrđavu u
Hormuzu, u koju se ulazilo pomoću konopaca i korpa, zatim Rej, nekadašnju prijestolnicu kalifa s
vrtovima i baštama do Ispahana. Ali je Rej tada davao žalosnu sliku. Dvije trećine grada bile su u
ruševinama, nešto zbog vjerskih borbi između Šiita i Sunita, a najviše zbog najezde Mongola, koji
su isjekli stanovništvo, a grad razorili.
»U dolini Bevana i Farzistana«, kaže on, opisujući Južnî Iran, »čarobnom kutku, čiji izgled
odstranjuje bol, ima potoka s vodom obilnijom od suza, koje izaziva odsutnost, hladnijom od usana
dvoje dragih ispunjenih tugom...« Pažljiv i trezven promatrač, nekadašnji rob, razbija mitove i
legende iz antičkih vremena, koje su se prenijele i u Srednji vijek, o čudesnim vulkanskim
vrhovima Demevenda, na jugu od Kaspijskoga mora. Jakut se lično peo na vrh vulkana i našao
uzrok ovim bajkama, od kojih se stanovništvu dizala kosa na glavi. »Jedno sumporno vrelo«, kaže
on, »bukti silnim sjajem pod utjecajem sunčanih zraka, dok vjetrovi svom snagom ulijeću u jednu
pećinu proizvodeći čudne zvukove. Mnogi vjeruju, da u njoj čuju rzanje konja, promukli glas
magaraca i govor ljudi.« O bogatstvu azerbejdžanskih planina, koje su bile povod postanku antičkih
bajki o grifonima, Jakut zapisuje ove riječi: »Hram Vatre u Žicu, nad čijim se kubetom uzdiže
srebrni polumjesec, smatra se svetinjom. Vatra ovoga hrama, upaljena prije 700 g., ne gasi se
nikada... U okolnim planinama ima rudnika zlata, srebra, olova, ametista i sumpornog arsenika, koji
se upotrebljava u zlatarskom radu i za pozlatu kuća.«
U svojoj knjizi Modjem-el-Bodanv, — Rječniku zemalja, velikom enciklopedijskom djelu,
Jakut je, između ostaloga, razradio i antičko učenje o klimatima i utjecaju klime na kulturni razvitak
pojedinih naroda.

Arapsko poznavanje svijeta i razvitak njihovog geografskog znanja

Putovanja arapskih putnika i trgovaca u Srednjem vijeku jasno govore, dokle je išlo njihovo
poznavanje nastanjene zemlje. Ovome se ne bi imalo što dodati.
Arapi su unaprijedili opisnu i ekonomsku geografiju. Što se tiče naučne, matematičke
geografije, oni su je ostavili gotovo na istom stupnju, na kakvom su je primili od Grka. Njihove
geografske karte su netočne, iskrivljene i iznakažene. U njima nema stepenske podjele ni projekcija.
One na prvi pogled govore, da Arapima nije poznat pravi oblik mnogih zemalja. Pa ipak su Arapi
ispravili Ptolomejeve griješke s obzirom na dužinu Sredozemnoga mora. Nju su izračunali s
pogreškom od 200 km, dok ona kod Ptolomeja iznosi preko 1.300 km.

35
 Sredinom IX. v. Arapi su pokušali izračunati veličinu jednog geografskog stupnja na 35.
sjevernoj paraleli. Našli su, da on iznosi 56,6 arapskih milja, za koju je utvrđeno, da je iznosila
4.000 crnih lakata od 541 mm. U našim mjerama taj stupanj iznosi 122,5 km. Pogreška je prilično
velika i iznosi 11,5 km, a za cijeli opseg Zemlje 4.140 km. Koliko je tisuću i sto godina ranije bio
od njih vještiji Grk Eratosten, koji je pogriješio u računu svega za 450 km!
Pri kraju IX. v. sastavio je Abul Kasim-Ibn-Kordadbeh putovođ po svijetu, na osnovu antičkih
karata i obavještenja, koja je prikupljao od trgovaca, putnika i mornara, što su vidjeli dosta svijeta.
Između ostalog, ovaj ministar pošta dao je i opis velikoga pomorskog puta između Perzijskoga
zaliva i Indije, Ceylona i Kalaha na Malakki. Ibn-Kordadbeh je smatrao, da opseg Zemlje iznosi
360°, gdje »jedan stupanj iznosi 25 parasanga, jedna parasanga 12.000 lakata, jedan lakat 24 prsta,
jedan prst 6 zrna ječma, a jedno zrno ječma 6 mazginih dlaka«.
Po želji kalifa Al-Mamuna, čiji je dvor postao jedan od najviših naučnih središta arapskog
svijeta u prvoj polovini IX. vijeka, 70 iračkih učenjaka je izradilo veliku kartu nastanjene zemlje u
bojama. Na njoj su prikazani razni krajevi Zemlje s naznakom naroda, koji u njima žive, zatim
mora, rijeke, pustinje, planine. Čuveni matematičar Muhamed Ibn-Musa, poznat pod imenom Al-
Kuvarizmi, dao je tumačenje ove karte u Sistemu svijeta. Na karti je dobilo položaj 537 mjesta i 209
planina s obzirom na početni meridijan. Za nas je taj meridijan najveći krug, koji prolazi kroz oba
pola i kroz mjesto Greenwich u Engleskoj; za Al-Kuvarizma to je zamišljeni otok između Sretnih
otoka na zapadu i Kataja na istoku. Masudi ga je zamišljao kao pticu raširenih krila, glave
usmjerene u pravcu Meke, a repa u smjeru Afrike.
Nauka o Zemlji dostigla je kod Arapa vrhunac u XII. vijeku. Ali ne u arapskim zemljama, već
na Siciliji, u Palermu, na dvoru Rogera II., koji je pokušao oživjeti običaje s dvorova egipatskih
Ptolomeja, Haruna-al-Rašida i Al-Mamuna. Godine 1157. dovršio je Arapin iz Ceute Abu-Abdalah
es-Šererif al-Idrisi veliko geografsko djelo Zabava za ljude, koji hoće da putuju po raznim
zemljama svijeta. U ovome djelu, na kome je radio punih petnaest godina, Idrisi je opisao sve, što je
znao o nastanjenoj zemlji. Kroz spomenuto vrijeme on je proučio sva geografska djela, koja su
postojala na arapskom jeziku. Naročito je marljivo proučavao Strabona i Ptolomeja, koji su mu bili
misao-vodilja. Osim toga Idrisi se o udaljenijim krajēvima Zemlje obavještavao kod trgovaca,
putnika i mornara, koji su sa svojih putovanja po svijetu svraćali u Palermo. I da lakše protumači
svijet, Idrisi je sagradio nebesku sferu i u njezino središte stavio ogromnu srebrnu planisferu (disk),
tešku preko 200 kg. Planisfera je bila podijeljena na sedam zona ili klimata. U svakoj zoni su bile
naznačene granice raznih zemalja, rijeka, mora, jezera, pustinjski i plodni krajevi i njihove
udaljenosti od glavnih svjetskih puteva. Za njezino lakše objašnjenje Idrisi je izradio 69 karata
svijeta, od kojih su se mnoge sačuvale po evropskim srednjovjekovnim knjižnicama, ali je
planisfera nestala.
Idrisijeva knjiga je plod orijentalnih i evropskih utjecaja. Dok je on dobro poznavao Afriku,
dotle je evropske i daleke istočnoazijske zemlje vrlo površno poznavao. Idrisi kaže, da u Kini ima
samo 12 luka. Po njemu je Veliki kineski zid sagradio Aleksandar Makedonski, ali do njega čovjek
ne može doći, ako ne stavi na usta maramu, jer mora prolaziti kroz kužne krajeve. Na planinama
Sogdijane ima otvora, kroz koje izbijaju razne pare i iz kojih se vadi amonijačka sol. U Indiji su
slonovi u ratu zaštićeni željeznim oklopima. U Tibetu žive najljepši muškarci i žene. Na Sami
(Sumatri) žive gusari, koji napadaju brodove otrovnim strelicama. Idrisi dalje spominje Aden, gdje
dolaze brodovi iz Indije, Zanzibar, gdje Arape lijepo primaju, Sofalu, zemlju zlatnih rudnika, iz
kojih Crnci vade zlato pomoću kravlje balege, Sokotru, otok aloja i kaktusa, Maledivske otoke i
druge daleke i nepoznate krajeve Zemlje.
Od naših gradova Idrisi spominje »krasan i cvjetajući grad Beograd«, Ažbaladu (Split), Targuri
(Trogir), Sinadžu (Šibenik), Saanu (Senj), zatim Dubrovnik, Kotor, Nin, Ston i druge.
Svojim radom na naučnom polju Arapi su ü Srednjem vijeku dali veliki doprinos razvoju nauke
uopće. Prijevodima antičkih naučnih djela na arapski i ponovnim prevođenjem s toga jezika na
latinski Arapi su postali posrednici između antičke nauke i kulture i zapadnjačke renesanse. I u

36
vrijeme, kad je evropski kršćanski svijet bio daleko od pomisli, da obnovi antičko znanje, Arapi su
ga ne samo poznavali, nego su ga u mnogom pogledu i unaprijedili.

37
 IX. ZORA NA SJEVERU EVROPE

»Koji li vlastelin ili čovjek s kopna

U valova pjesmi i u mora šumu
Ne osjeća svoje srce kako lupa.
1 om, srčan u mladosti svojoj
1 smion u svim junaštvima svojim,
Strasno će zažudjet, da pođe za tragom
Čovjeka mora!«
Stara normanska pjesma

Do kraja IX. v. nije se u evropskim zemljama znalo ništa određeno o Skandinavskom

poluotoku. Zapadnoevropski kršćanski narodi znali su samo, da u tome dijelu svijeta žive Normani.
A za njih su ovi smjeli pomorci, gusari, ratnici i ujedno trgovci predstavljali u vremenu od IX. do
XI. v. strah i trepet.
Sve do to doba u Evropi se mislilo, da se Skandinavija sastoji iz grupe otoka, okruženih
hladnim i strahotnim morem, nepoznate veličine, po kome su plovili samo Vikinzi u svojim
»drakkarima«, prkoseći burama, nepogodama, strašnim olujama i surovim hladnoćama ovoga
negostoljubivog mora.
Vjerovanje, da se Skandinavija sastoji iz grupe otoka, naslijedili su evropski kršćani iz antičkih
vremena. Plinije Stariji spominje u tom moru 23 otoka, ali smatra, da se svi oni nalaze s druge
strane Cimbričkog rta. Kao najveće Plinije spominje četiri, među njima Nereg, Noreg ili Noregon.
Ni Tacit, dvadeset godina poslije Plinija, ne zna o Skandinaviji ništa više. I za njega je Suepsko
more »tromo i nepomično« i leži izvan hemisfere rimskog svijeta. Pa ipak na jednom mjestu
Germanije zapisuje, da po njemu plove katkada usamljeni brodovi iz rimskoga svijeta.
I u kasnijim vremenima, kada se zbog velike seobe naroda izmijenio politički lik Evrope,
čovjek s evropskog Zapada ne zna ništa pouzdano o ovom velikom poluotoku. Mršavi i oskudni
podaci Prokopija iz Cezarije iz VI. v. i Pavla Đakona iz VIII. v. jasno govore, na kakvom niskom
stupnju je bilo poznavanje sjevernih krajeva Evrope u kršćanskim zemljama.

Wu l f s t a n o t k r i v a B a l t i č k o m o r e

Od početka IX. vijeka otpočeli su Normani s napadima na evropske primorske zemlje,

pljačkajući ih i pustošeći. 868. g. oni su se učvrstili na istočnim obalama Engleske, odakle su
Britancima nanosili velike gubitke. Alfred Veliki, kralj Wessexa, od 871. g. vodi s njima teške borbe
s promjenljivom srećom. Premda im je iste godine, kad je stupio na prijestolje, nanio veliki poraz,
on s njima vodi krvave borbe još osam godina. 878. g. Alfred ih konačno pobjeđuje, osvaja London
i svoju vlast rasprostire na južne i zapadne pokrajine Engleske. I kad se s njima sporazumio i
prisilio ih, da priznaju njegovu vlast, dopustivši da se u Engleskoj naseli nekoliko tisuća Normana,
Alfred se svim silama baca na jačanje kopnene vojske i mornarice.
Međutim, njegovo najveće značenje leži u tome, što je dao poticaj za širenje pismenosti u
zemlji. Po njegovu nalogu i rukovodstvu učeni Anglosasi prevode klasična djela na engleski jezik i
odlaze u Evropu radi nabavke antičkih naučnih djela. Sam Alfred prevodi Bedovu Historiju crkve i
Orozijevu Historiju svijeta. Ova druga knjiga i nije toliko važna za historiju geografskih otkrića,
koliko zbog toga, što se uz ovaj prijevod nalaze tri izvještaja o sjevernim evropskim zemljama.
Jedan od njih se odnosi na Baltičko more, drugi na Skandinavski poluotok, treći govori o Germaniji.
Svi ti izvještaji su neobično važni, jer oni više nisu plod mašte kao većina geografskih djela
toga vremena, već svijesno zabilježeni geografski podaci. I dok se tada kršćanska Evropa tek počela
buditi iz letargična sna, ne znajući ništa o zemljama na krajnjem evropskom sjeveru, u Engleskoj se,
prvi put u historiji čovječanstva, ovaj dio Evrope pojavljuje u pravom obliku i veličini.

38
 Alfred je imao običaj da vodi duge razgovore s normanskim moreplovcima, koje su tada
smatrali za najbolje svjetske pomorce. Zanimao se za njihove pomorske pothvate. Tako je
prikupljao podatke o nepoznatim zemljama i morima. Najvažnije geografske podatke o Baltiku i
Skandinaviji dali su mu dvojica Normana. U Alfredovu izvještaju stoji, da su se zvali Wulfstan i
Ottar. Zbog toga što su mu njihovi izvještaji ulijevali povjerenje, on ih je sam napisao i stavio uz
svoj prijevod Orozijeva djela.
Godine 880. ukrcao se Danac Wulfstan u brod u danskoj luci Haetumu i zaplovio u smjeru
istoka. Tom prilikom on je prolazio kraj otoka ili zemlje Seelanda, Falstera i Skonega, koji su mu
ostajali na lijevoj, i pored Veonodlanda i germanskih obala, koje su ostajale na desnoj strani.
Poslije sedam dana plovidbe s prosječnom brzinom od 6 do 6 i pol milja na sat, brod je
doplovio do ušća jedne velike rijeke, za koju se kasnije utvrdilo, da je Visla. Prema Wulfstanovu
opisu, na drugoj strani rijeke nalazila se zemlja Estonaca. Oni su živjeli u blizini jezera »Slatke
vode« i malog jezera »Truso«, blizu današnjeg Elbinga. Wulfstan je, između ostalog, opisao i
zemlje, pored kojih je plovio, prikazavši život, običaje i zanimanje stanovništva. To je za vrijeme i
prilike, u kojima je živio, od velikog značaja.

Ottar otkriva poluotočki oblik Skandinavije

Koliko se do danas moglo utvrditi, Ottar je prvi Evropljanin, koji je oplovio oko Sjevernog rta i
istraživao Arktički ocean; prvi, koji je dao vjerne podatke o poluotočkom obliku, Skandinavije. Pa
ipak su njegovi suvremenici ubrzo zaboravili ovo veliko otkriće, jer se njegov izvještaj zaturio.
Sjeverni evropski rt je ponovo otkriven 1533. g. Današnje ime dali su mu Englezi.
Malo se zna o Ottarovu ličnom životu. U njegovu izvještaju Alfredu malo se o tome govori. U
izvještaju samo piše, da je Ottar za ono vrijeme, mjesto i prilike bio vrlo imućan čovjek, da je imao
600 jelena, od kojih 6 naročito izvježbanih za lov divljih jelena, da je imao dosta pernate živine,
nekoliko konja, 20 komada rogate stoke i isto toliko ovaca i krmača. Iz izvještaja se također vidi, da
je Ottar živio u »najsjevernijem kraju Norveške« — a to je današnji Helgoland, u blizini 66.
sjeverne paralele.
Kako su zemlje i krajevi sjeverno od njegova mjesta bili pusti i nenaseljeni, Ottar kaže, da ga je
stalno vukla želja, da sazna žive li u tim krajevima ljudi. Da to utvrdi, on je opremio jedan brod s
određenim brojem ljudi i tri dana plovio na sjever pored obala izreckanih malenim dragama,
zalivima i dubokim fjordovima, što na nekim mjestima prodiru duboko u kopno. Ploveći
prosječnom brzinom od šezdeset milja, Ottar je na kraju trećega dana stigao do Sjevernog
evropskog rta, do koga su dotle plovili samo lovci na kitove i morževe iz južnih krajeva Norveške.
Ottar je tu vidio, da se evropska obala povija u istočnom smjeru. Kod toga rta Ottar se zadržao neko
vrijeme, očekujući povoljne vjetrove. Onda je četiri dana plovio kraj pustih obala nepoznatog
poluotoka Kole. Na nekim mjestima Ottar je viđao ribare i lovce sjevernih životinja i ptica. Došavši
do jednog zavoja, što se povijao u južnom smjeru, morao se usidriti i sačekati povoljan vjetar, da ga
dalje povede. Tada je razvio jedra i plovio u južnom pravcu još sedam dana. Naposljetku je stigao
do ušća neke velike rijeke, za koju se misli, da je sjeverna Dvina.
Ottar je imao namjeru da plovi uz rijeku. No u tome ga je spriječilo neprijateljsko držanje
urođenika. U izvještaju stoji, da ih je bilo mnogo i da su živjeli u kolibama s druge strane rijeke.
Ottar ih naziva »Bijarmijcima«. U izvještaju se navodi, da su Ottaru urođenici pričali o svojoj
zemlji, načinu života i običajima, no »on nije znao, da li je to istina, jer sam nije vidio svojim
očima«. U njemu piše, da i »Terfinci«, t. j. »Šumski Finci«, i »Bijarmijci«, odn. »Permjaci« govore
istim jezikom.
Danas se zna, da je Ottar, kao i Alfred, govorio istinu. Iz izvještaja se utvrđuje, da je on oplovio
Sjeverni rt, preplovio jedan dio Arktičkog mora, danas poznatog pod imenom Barentsovog mora, i
preko Bijelog mora doplovio do ušća Dvine.
Putem trgovačke razmjene Ottar je od tamošnjih urođenika dobio razna životinjska krzna i zube

39
foka. Za dokaz, da je tamo stvarno boravio, Ottar je Alfredu poklonio jedan od tih zuba. Na taj
način Alfred je doznao mnoštvo stvari o Norveškoj, Laponiji, Švedskoj i Kurlandiji, posijanoj
jezerima, o lovu na kitove, tuljane, morževe, bakalar i drugu ribu u Sjevernom moru, od čega je i
živjelo norveško stanovništvo. Ali prije svega najvažnije je bilo njegovo saznanje, da je
Skandinavija poluotok.

Istraživanje Sjevernog mora

Do sredine IV: v. pr. n. e. antički Grci nisu znali ništa o ovom moru i njegovim otocima. Od
svih Grka prvi je Piteja plovio po njemu, spomenuvši ga zajedno s Tulom, kojoj je Horacije dao ime
»Posljednja Tula«.
No i Piteja je znao malo o prostranstvu ovoga velikog mora, jer je plovio samo kraj Velike
Britanije. Osim toga ono, što je zapisao o Tuli, rekli su mu barbari, stanovnici Škotske, koje,
uostalom, nije dobro ni razumio. Ipak je Piteja otkrio Veliku Britaniju. Kasniji grčki i rimski pisci:
Polibije, Diodor iz Sicilije, Strabon i Plinije Stariji govore, da je Piteja ovom otoku dao ime
Prettannikaj, prema keltskom plemenu Bretoncima, koje se u Britaniji naselilo između 600. i 400.
g. pr. n. e. Željezno doba počinje u Engleskoj oko 600. g. pr. n. e. Ono je keltskog porijekla.
No Piteju nisu cijenili njegovi učeni zemljaci. Strabon njegov izvještaj izvrgava ruglu, a njega
naziva najvećim varalicom i lašcem. Zbog toga antički čovjek diže ruke od istraživanja Sjevernoga
mora i otoka rasijanih po njemu.
U vjekovima oko naše ere od svih evropskih naroda po Sjevernom moru plove samo
skandinavski narodi. No oni su barbari, neuki, nepismeni ljudi i do Tacitova vremena živjeli su u
prvobitnoj zajednici, u rodovima. Kao takvi, oni se nisu usuđivali ploviti do zemalja pod vlašću
Rimljana. Zato njihovo poznavanje Sjevernog mora nije u tim vremenima nigdje zabilježeno, niti je
bilo poznato rimskom svijetu.
Pri kraju Staroga vijeka Skandinavci su kao i ranije po tome moru lovili ribu, kitove, tuljane i
morževe, jer ih njihove neplodne zemlje nisu mog.le ishraniti. Tacit u Germaniji govori o
imovinskoj nejednakosti Suionaca. Iz te knjige se vidi, da je već početkom II. v. na Skandinavskom
poluotoku započelo raspadanje rodovskog društvenog poretka. Tamo je po očevoj smrti najstarijem
sinu ostajalo cijelo imanje. I zbog toga spretniji i samostalniji mladići vide u moru izlaz iz
poluropskog života bilo kod svoga brata, bilo kod ma koga drugog imućnog čovjeka. I kao što je za
nomade konj bio sve, za Skandinavce je to bio brod. U laganim brodovima, bez palube, s više pari
vesala, Norman se bez straha otiskuje na more. Za vrijeme bura i oluja on po cijele noći crpi vodu iz
broda, trpi glad, zimu i sve što je posljedica surovih sjevernjačkih hladnoća. Tako se Norman čeličio
na moru, srašćivao s njim i spremao za mnogo teže i napornije pomorske pothvate. S vremenom
Normani postaju strah i trepet primorskom stanovništvu Francuske, Engleske, Irske, Španije, Italije.
Neizmjerno velike morske daljine, dužine velikih evropskih rijeka, Island, Groenland, Helluland,
Vinland, goleme ruske stepe nisu za njih nikakve zapreke. Svuda su se oni osjećali kao kod kuće.
Na otocima Sjevernog mora živjeli su prije Normana Irci. Još u V. v. oni su se naselili na
Hebridskim, Orkneyskim i Shetlandskim otocima, ploveći odatle sve dalje na sjever, čak i do Tule.
Pri kraju VII. v. Adamnan, opat samostana Jona, pripovijeda, kako je sredinom VI. v. neki Cormac
plovio do Tule, t. j. do Islanda, tri puta, »istražujući morske samoće«. Bed Prečasni (674-735)
pripovijeda, da su u njegovo vrijeme neki ljudi plovili do Tule. I tamo su kroz nekoliko noći vidjeli
Sunce u ponoć. Irac Dicuil u knjizi O mjerenju Zemljine staze, završenoj 825. g., opisuje, između
ostalog, i Sjeverno more. Na jednom mjestu svoje knjige on kaže, da su irski monasi proživjeli 80 g.
na »velikom otoku Tuli«, kao i na nekim manjim otocima, koji su međusobno razdvojeni uskim
prolazima, a naseljeni su ovcama i morskim pticama. Zbog stada ovaca, Irci su jednu grupu ovih
otoka nazvali Färöerskim — Ovčjim otocima.
Ali Irci nisu mogli vječito ostati na njima. Od početka VIII. v. do njih su počeli ploviti Vikinzi,
te pljačkati i ubijati otočane. Irci ih zbog toga napuštaju i odlaze u Irsku ili se naseljavaju na

40
udaljenijim otocima i na Islandu. S vremenom su Orkneyski, Shetlandski i Färöerski otoci, postali
omiljena zakloništa Vikinga (Normana) za vrijeme nevremena na moru ili pohoda na sjever. Tu su
lovili ribu, jer su bakalar i druga krupna riba bile ne samo glavna hrana Normana, već i važna roba
za trgovačke razmjene.
O boravku irskih pustinjaka na otocima Sjevernog mora i njihovom naseljavanju na njima prije
Normana govore mnoge irske i normanske narodne pjesme iz najstarijih vremena.

Naddod otkriva Island — Ledenu zemlju

Stare islandske i normanske sage pripovijedaju, da su Skandinavci otkrili Island sredinom IX.
v. i na njemu se odmah naselili. Ovaj otok gejzira i vulkana, obala izreckanih fjordovima, relativno
blagog podneblja otkrio je 861. g. Norvežanin Naddod. Islandske sage govore, da je ovaj pomorac
plovio spomenute godine iz Norveške prema Färöerskim otocima, gdje mu se nalazila porodica. Ali
su žestoki sjevernjački vjetrovi odbacili njegov brod 900 km od obala Norveške. Kad se nevrijeme
smirilo, Naddod je na horizontu opazio brdovitu, snijegom pokrivenu veliku zemlju, o kojoj dotle
nije ništa znao. Saga o Naddodu kaže, da se on iskrcao na istočnoj obali zemlje. I, da nađe kakvo
ljudsko naselje, popeo se na jedno vrlo visoko brdo, pokriveno snijegom, i s njega promatrao
okolinu. No nigdje nije vidio tragove ljudskih naselja. Svuda je vladala mrtva tišina. Snježna bjelina
bila je toliko jaka, da mu je zasjenjivala oči. Sve, što je vidio, bili su visoki vrhovi planina,
pokriveni snježnim ogrtačem. Pa ipak je, kao u magli, primijetio, da se s nekih dalekih planinskih
vrhova povija dim i penje uvis, ocrtavajući se jasno nad snježnom bjelinom. Naddodu je bilo jasno,
da dim iz tako velike daljine ne može dolaziti od ljudskih naselja. Zacijelo je povjerovao, da se to
bog Loki poigrava s prirodom prkoseći svojim suparnicima Balduru i Votanu.
No Naddod nije znao, da li je ta nepoznata zemlja otok ili kontinent. Za vrijeme njegova
boravka u toj zemlji padao je snijeg. I Naddod joj daje ime Sneeland — Snježna zemlja.
Sage dalje pripovijedaju, kako je tri godine poslije njega plovio prema Hebridima švedski
pomorac Gardar Svavarson. Ali je njegov brod u blizini Petlandskog zaliva zahvatila bura i odbacila
ga po valovima uskipjela mora daleko na zapad. Tako se Gardar našao u blizini Islanda. Usidrivši se
u fjordu Skjalu, Gardar je odlučio, da tu provede zimu. U proljeće slijedeće godine ukrcao se na
brod i plovio dugo vremena pokraj obale. Tako je opet došao do mjesta, gdje je proveo zimu.
Gardar je sada bio uvjeren, da je ta zemlja otok. Dok je plovio oko njega Gardar je između mora i
planina vidio velike zelene šume i livade. Otoku je dao ime Gardarsholm.
Nekoliko godina poslije njega pošao je za Gardarovim tragom norveški gusar Floki
Vilgerdssonn. On je vjerojatno znao za Gardarovo otkriće. Prema Islandu je zaplovio najkraćim
putem: Shetland — Färöerski otoci — Island. Iz saga se vidi, da je Floki na jednom mjestu pustio s
broda tri ptice. Krenuo je za onom, koja je letjela u sjeverozapadnom smjeru. Ubrzo je opazio
traženu zemlju, oplovio oko nje i iskrcao se u Breidafjordu, u kome je bilo mnogo ribe. Okolina
ovoga zaliva imala je dosta zelenila. Trave je bilo dosta. No oni su napravili jedan veliki propust,
nisu je za vrijeme ljeta dovoljno nakosili, pa im je preko zime pocrkala sva stoka, koju su brodom
dovezli.
Da bi upoznao otok, prvi naseljenik Islanda lutao je gotovo svaki dan po brdima i snježnim
poljanama. Ispitujući otok Floki je katkada čuo podzemnu tutnjavu. Dolazila je iz velike daljine i
ispunjavala ga strahom i divljenjem. Katkada je tutnjava bila tako jaka, da mu se pričinjavalo kao da
tajanstvene podzemne vatre razdiru utrobu Zemlje. Na nekim mjestima Floki je vidio otvore, iz
kojih su izbijali stupovi vrele vode. To su bili gejziri. Oni su se na pojedinim mjestima peli uvis i do
pedeset metara. No Floki nije našao uzrok ovoj prirodnoj pojavi. On je zacijelo zaključivao, da
tome treba tražiti uzrok u vanzemaljskim silama, da su tu prsti bogova, koji su radili što su htjeli i
koji su svojom voljom osudili otok na vječitu neplodnost, poigravajući se u dokolici s prirodom.
Zbog velikog broja ledenih santi, koje u zimskim danima okružuju otok, Floki mu je dao ime
Island — Ledeni otok. To ime mu je ostalo do danas.

41
 Tako govore sage. No stvar je ipak malo drukčija. Najstariji historičar Islanda Ari mudri (1067-
1148) u svojim djelima kaže, da je taj otok prvi otkrio i na nj se naselio Ingolv Arnessonn. U
Arijevom Landnamabooku30 stoji, da se pod Ingolvovim rukovodstvom doselilo na Island 874. g.
više norveških porodica. Ingolv je po Ariju otkrivač Islanda, prvi naseljenik i moćni starješina
otoka. Prvi naseljenici su se naselili na sjeverozapadnom dijelu otoka i tamo osnovali grad
Reykjavik.
Naseljavanje Islanda se pojačalo poslije poraza norveške aristokracije kod Hafursfjorda.
Pobijeđeni su tada poveli veliki broj kmetovskih porodica i na Islandu osnovali republiku, sličnu
onoj, kakva je prije toga poraza postojala u Norveškoj.

Otkriće Groenlanda — Zelene zemlje

Od otkrića i naseljavanja Islanda do otkrića najvećeg otoka našeg planeta proteklo je preko sto
godina. Iako udaljenost od Islanda do istočnih obala Groenlanda iznosi oko sto milja, Islanđani se
ipak nisu usuđivali ploviti u smjeru ovoga otoka dalje od sto do dvjesta milja, zbog mnoštva ledenih
santi, koje u svako doba godine plivaju po ovom dijelu Sjevernoga mora. U lovu na morževe,
tuljane, ribu i bijele medvjede Islanđani se nisu mnogo udaljavali od Islanda.
Iz saga se vidi, da je Norvežanin Gunnbjörn Ulvssönn prvi opazio obalu Groenlanda 977. g. Taj
pomorac je na obali ovog otoka vidio veliko hrastovo drveće, neke životinje veličine čovjeka,
ogromne ledenjake i brda plivajućih santi, s kojima bi sudar neminovno odveo u propast i najveći
brod. Kada se vratio na Island, Gunnbjörn je obavijestio Islanđane o svom otkriću.
Pa ipak se otkriće Groenlanda pripisuje Erihu »Riđem«. Pothvate ovoga moreplovca na moru i
naseljavanje na Groenlandu opisale su mnoge islandske i norveške sage. Iz njih se vidi, da se za
vrijeme naseljavanja Islanda naselio na otoku i Erihov otac, koji je iz Norveške morao bježati zbog
nekog ubistva. I Erih je bio sličan ocu. I on je na Islandu ubio nekog čovjeka te je morao tri godine
provesti u progonstvu.
Sage tako pričaju, da je Erih 981. g. na jednom brodu krenuo s porodicom i nekoliko drugova u
smjeru nepoznate zemlje, koju je četiri godine ranije vidio Gunnbjörn. Poslije više dana plovidbe
Erih je opazio istočne obale Groenlanda. One su bile brdovite i načičkane ledenjacima, koji su se uz
strahovitu tutnjavu stropoštavali u more sa strmih obala. Kako tu nije mogao pristati, Erih je dugo
vremena plovio kraj jugozapadnih obala tražeći pogodno mjesto za pristajanje. I kad je oplovio oko
rta Farewella, najjužnije točke Groen-landa, zaplovio je uz njegove sjeverozapadne obale i pristao u
zalivu Erihsfjordu. Okolina zaliva je bila idealna, pokrivena mahovinom, brezama, vrbama i
travom, koje je bilo dosta za ishranu stoke. Rijetko hrastovo drveće dostizalo je šest metara visine.
Kraj je bio vrlo povoljan za naseljavanje, tim prije, što je u zalivu bilo dosta ribe. Erih s drugovima
gradi kraj zaliva zgradu. Jedna velika stijena služila joj je kao zid. U prvoj polovini XIX. v.
Jorgenson je tamo našao ruševine.
Erih je zemlji dao ime Groenland — Zelena zemlja. Kad se tu smjestio, obavijestio je
Islanđane o svome otkriću. Sage pripovijedaju, da je 987. g. otuda pošlo u smjeru Groenlanda 35
brodova s naseljenicima, stokom i hranom. Ali ih je do Erihsfjorda stiglo samo 14. Ostali su se zbog
leda morali vratiti natrag, a nekoliko ih je nastradalo u moru. Jedan dio ovih naseljenika naselio se u
Erihsfjordu, drugi u Westbygdu i Eastbygdu, a ostali u okolini Godthaapa.
U to vrijeme upoznavanje Groenlanda bilo je otežano velikim hladnoćama. »Ljudi nisu znali,
da li je ova zemlja velika ili mala, jer su sve planine i doline bile zamrznute«, kaže jedna saga o
Groenlandu. Ipak se broj bijelih ljudi na Groenlandu povećao na 4.000 duša. 1261. g. Norveška ga
proglašava svojim posjedom. Svake godine je brod iz Bergena dovozio u groenlandska naselja žito,
ječam, maslo i dr. u zamjenu za kože tuljana, polarnih životinja i zube morževa. Groenlandska
naselja su cvjetala od XI. do XIV. v. U to vrijeme je podneblje na njemu, po svoj prilici, bilo blaže
negoli kasnije. Tamo je raslo žito, bilje i trava za ishranu stanovništva i stoke, prenesene s Islanda.
30
Knjiga o naseljavanju Norvežana na Islandu.

42
U starim normanskim grobljima u Herjolfsnesu nađeno je oko mrtvačkih lijesova, koji su
zakopavani na dubini od 1 metra, korijenje biljaka. Ono danas, zbog zamrznuta tla u toku cijele
godine, ne može rasti do te dubine.
Onda je nastupilo oštro zahlađivanje. Zbog toga je zemljište oko naseobina postalo neplodnije.
U isto vrijeme iz sjevernijih krajeva Groenlanda počeli su se u smjeru juga, prema blažem
podneblju, spuštati Eskimi i napadati naseobine bijelaca. Kada je 1355. g. doplovio iz Bergena brod
do Westbygda, mornari su na obali vidjeli samo nekoliko mršavih konja i koza. Normani su bili
pobijeni.
Ipak su se neke normanske naseobine zadržale na Groenlandu do kraja XV. v. Posljednji bijeli
stanovnici otoka poslali su 1448. g. izvještaj u Rim. U njemu su naveli, da su ih prije 35 g. napali
Eskimi i mnogo ih pobili. A kad je pri kraju XV. v. doplovio do Groenlanda islandski guverner s
eskadrom brodova, bio je napadnut od velikog broja eskimskih kajaka i umjaka. 1600. g. Danci su
ponovo otkrili Groenland i naselili se na njemu.

Otkriće Amerike u X. vijeku

Neke islandske sage govore, da su Normani pri kraju X. i početkom XI. v. plovili do obala
Sjeverne Amerike. No iz vremena, kada su ove plovidbe izvedene, nisu ostali nikakvi pisani podaci.
Evropski čovjek plivao je tada u neznanju i ne misleći na krajeve Zemlje izvan njegove bliže
okoline. Jedini pismeni stanovnici Evrope bili su popovi. No njih nauka, a posebno geografija, nije
zanimala. Na Islandu je 981. g. uvedeno kršćanstvo. Tada je tamo osnovana i biskupija. Biskupi su
zacijelo slali svake godine izvještaje u Rim o stanju pastve. Pa ipak se ni u jednom od njih ne
spominje Vinland, kako su Normani nazivali Ameriku.
0 ovim plovidbama ostali su tragovi samo u usmenim predajama, sagama. Sage su postale
između 870. i 1030. g., dok prvi rukopisi potječu iz prvih godina XIII. v. Tokom vremena i ovi
rukopisi su nestali. Sve, što se danas zna o »plovidbi Normana do Vinlanda, potječe iz dva stara
islandska rukopisa, zbirki izvadaka prepisanih u XIV. v. i poznatih pod imenom Flateyeva i
Haukova knjiga«.31 U tim zbirkama samo se u nekoliko saga govori o plovidbi Normana do
Vinlanda. Tako Saga o Vinlandu, koju je Hauk prepisao između 1320. i 1330. g., Saga Eyrbiggja, u
kojoj stoji, da je »Snorri s Karlsefnom plovio do Vinlanda te da je u borbi sa Skraelingsima
(Skrelinzima)32 ubijen Thorbaud, Snorriev sin, čovjek vrlo hrabar«, Cristne Saga, Saga a Olafu
Tryggvasonu, Saga o Thorfinnu Karlsefnu i dr.
No prva knjiga, u kojoj se ispominju Groenland i Vinland, jest Opis Sjevernih Otoka. Tu knjigu
je 1070. g. napisao Adam iz Bremena. On je jedno vrijeme boravio na danskom dvoru i tamo je
imao prilike obavijestiti se o normanskim osvajanjima i istraživanjima na sjeveru. U njoj Adam
kaže, da je Groenland udaljen od Norveške »samo pet ili sedam dana plovidbe i da se s druge strane
oceana nalazi Vinland«.
Nešto kasnije islandski pisac Ari Frode, zvan »Mudri«, spominje Vinland i jednu drugu čudnu
zemlju u Knjižici o Islandu. O njima govori i u drugoj svojoj knjizi Landnama-booku. Govoreći o
nàselju Eriha »Riđeg« na Groenlandu Ari kaže, da su se tamo našle zgrade i razbijeni brodovi, što
su ih uništili oni isti ljudi, slični onima, »koji su živjeli na Vinlandu, a koje su stanovnici
Groenlanda nazivali Skraelingsima«. O plovidbama Normana do Vinlanda govori i Codex
Frisianus, za koji se misli, da je napisan pri kraju XIII. v. u Norveškoj.
Ovo su jasni navještaji, da su Normani doista u tim dalekim vremenima, pet vjekova prije
Kolumba, plovili kraj istočnih obala Sjeverne Amerike, jer se, prema izloženom, u Norveškoj,
Danskoj i na Islandu znalo za normanske plovidbe do Vinlanda, čak i u vremenima tvoraca saga.
Uostalom, plovidba do Amerike u X. i XI. v. nije nimalo nemoguća stvar, kad se zna, da su
Normani bili odlični pomorci i da su velike daljine od Norveške ili Danske do Groenlanda
31
Smith Marshal Ch., Les expéditions des Normands, str. 330.
32
Urođenici Amerike.

43
prevaljivali u etapama preko Färöerskih otoka i Islanda. Iz saga se vidi, da su normanski brodovi
katkada samo u jednoj etapi prevaljivali put od Bergena do rta Farewella za »šest dana i noći«. A taj
put iznosi 2.800 km. Ova tvrdnja doista izgleda pretjerana, kad se zna, da današnji maleni putnički
parobrodi prevaljuju ovaj put za 10 do 12 dana. Međutim, Normani su vrlo dobro poznavali vještinu
plovidbe u cik-cak linijama, da bi jedro uvijek bilo izloženo udaru povoljnog vjetra, a to je
omogućavalo brzu plovidbu. Osim toga Normani su znali iskorištavati i sjeveroatlantsku struju, koja
se južno od Groenlanda račva u dva dijela, od kojih jedan ide u smjeru Norveške i Engleske, a drugi
u smjeru Labradora i Groenlanda, gdje se sastaje s golfskom strujom. Tako su oni mogli,
prevaljujući na sat 7-8, a ponekad čak i 10 milja, prijeći cijeli ovaj put za 10-12 dana, razumije se u
najpovoljnijem slučaju.
O brzini normanskih brodova govori i Heimskringla ili Saga o kraljevima. Njezin tvorac je
Islanđanin Snorri Sturluson (1178-1241). Od svih knjiga o društvenim običajima, zanimanju,
načinu života i historiji Normana od najstarijih vremena, Heimskringla ima najveću vrijednost. Iz te
knjige se crpu sva obavještenja o Normanima. U njoj stoji, između ostalog, da je islandski mornar i
Olafov poslanik Thorarin Nefiolson prevalio put od Stada u Norveškoj do Eyrarbakka na zapadnoj
obali Islanda za četiri dana i četiri noći. Ova daljina iznosi 750 milja. Znači, da je Islanđanin plovio
prosječnom brzinom od sedam i pol milja na sat.
Mi danas znamo, kakvi su bili normanski brodovi, jer su Normani sahranjivali »kraljeve mora«
u brodovima, a njih su poslije pokopa pokrivali debelim slojem ilovače ili treseta. U drugoj polovini
XIX. i početkom ovoga vijeka otkopano je u Norveškoj i Danskoj nekoliko vikinških brodova iz
sredine IX. v. Ti su brodovi bili obično dugi 70—80 stopa, 33 dok im je širina iznosila 11-16, a
dubina 4 stope. Na njima je bilo 15-20 pari vesala. Posadu je činilo 40-50 ljudi. Brodovi su bili od
hrastovine. Nisu bili odviše teški, te ih je posada, prema potrebi, mogla prenositi s mjesta na mjesto.
Jedan takav brod, pronađen u Gokstadu 1880. g., Norvežani su rekonstruirali 1893. g., ukrcali na nj
12 mladih mornara i poslali preko Atlantika na izložbu, koja se te godine održavala u Čikagu. Iz
brodskog Dnevnika se vidi, da je brod plovio prosječno 9-10, a katkada i 11 milja na sat. A to se u
potpunosti slaže s navodima iz saga.
Takvim brodovima mogli su Normani lako prevaliti put od Groenlanda do Labradora za
nekoliko dana, jer daljina između njih nije veća od 550 milja. A kad su se jednom našli na obalama
Labradora, plovidba pored obale u južnom smjeru do Neufundlanda, Nove Škotske ili još dalje, do
njujorške oblasti nije bila nipošto nemoguća.

Prvi Evropljanin, koji je vidio Ameriku

U opisu normanskih plovidbi do Vinlanda islandske i skandinavske sage se razlikuju u

pojedinostima. Ali sve se one slažu u tvrdnji, da je Leif Erikson otkrio nepoznate primorske krajeve
Sjeverne Amerike, a da ih je Thorfinn Karlsefn prvi pokušao naseliti. No prvi Norman, koji je vidio
Ameriku, bio je Bjarn, sin Erihova druga Herjulfa, koji je živio u Norveškoj pri kraju X. vijeka. No
i ovdje se ne isključuje mogućnost, da su nekoliko vjekova prije njih plovili do Sjeverne Amerike
Irci. O tome govori jedna saga iz Flateyeve knjige. Bjarn je s ocem od rane mladosti putovao
trgovačkim poslom do Islanda i evropskih primorskih zemalja. Jedna saga kaže, kako je Bjarn u
ljeto 981. g. saznao, da je u proljeće iste godine njegov otac napustio Island s Erihom »Riđim« i
otplovio na Groenland. Bjarn je odmah iznajmio posadu, na brod ukrcao sve što je bilo potrebno i
zaplovio preko Atlantika u zapadnom smjeru. Usput je rekao mornarima: »Bezuman je naš put, jer
nitko od nas nije vidio Groenlandski ocean.« Zapitao ih je, da li hoće s njim dalje da plove ili će se
vratiti natrag. Od njih je dobio jednodušan pristanak.
Ploveći na sjeverozapad postajalo je sve hladnije. Brod je počeo nailaziti na velike ledene sante
raznih obličja: od kula, malenih brda i otočića do santi ljudskih i životinjskih oblika. Norvežani su
sa zebnjom promatrali, kako se te sante na pojedinim mjestima gomilaju, razmještaju, sukobljavaju,
33
Jedna stopa iznosi 33 cm.

44
dobivaju fantastične oblike i zaodijevaju u blještavu modrikastu boju, koju je jedino potamnjivala
plava boja neba i intenzivno zelena boja mora. Ogromna ledena brda su lagano plovila po površini
mora, katkada uznemirenoj, katkada potpuno mirnoj, klizila prema njihovu brodu, prijeteći da ga
smrve. Ali su vješti mornari uvijek nalazili načina, da izbjegnu sudar.
Sage pripovijedaju, da je Bjarnov brod plovio nekoliko dana s povoljnim vjetrovima. Onda se
vrijeme izmijenilo. U toku dalje plovidbe lijepo vrijeme se stalno izmjenjivalo s povoljnim
vjetrovima, burama i kao tijesto gustim maglama. I kad su mislili, da se nalaze u blizini Groenlanda,
na more se iznenada spustila velika magla, prekrivši cijeli horizont. Onda je zaduvao strašni
sjevernjak, poigravao se s brodom »nekoliko dana i noći« i odbacio ga daleko na zapad. »A kad se
razvedrilo i zablistalo sunce, Norvežani su na obzorju opazili nepoznatu zemlju.« I zaplovili su kraj
njezinih obala, ravnih i šumovitih, i ne sluteći, da su otkrili tajanstveni kontinent, na kome su živjeli
naši antipodi, da su došli do onog nepoznatog svijeta, vjekovima skrivena pogledu čovjeka s
evropskog zapada, koji su antički narodi samo naslućivali. To su bile obale Sjeverne Amerike.
Bjarn je znao, da to nije tražena zemlja. »Ne, to ne može biti Groenland«, rekao je drugovima,
»jer su mi rekli, da su planine na njemu visoke i pokrivene ledom«. I naredio je, da zaplove na
pučinu. Tako su neko vrijeme plovili u istočnom smjeru; onda su zaplovili na sjever. U toku dalje
plovidbe Bjarn je još dva puta vidio obale Amerike. Onda su je izgubili iz vida. Naposljetku su
ugledali obrise visoke, planinske zemlje, pokrivene snijegom i ispresijecane ledenjacima. Bili su
uvjereni, da su došli do Groenlanda. Iskrcali su se u Erihsfjordu. Saga o Erihu kaže, da je Erih
prekorio Bjarna, što nije dobro promotrio zemlju, do koje ga je doveo sretan slučaj.

P r v o i s t r a ž i v a n j e Vi n l a n d a

Nekoliko godina poslije doseljavanja na Groenland broj naseobina se povećao. Naročito se

brojno povećavala Erihova naseobina, jer su okolna brda davala dosta trave za pašu stoke i povrća,
a dalja okolina polarnih medvjeda, lisica i drugih životinja. U moru je, međutim, bilo dosta ribe,
tuljana i morževa. Jedino su naseljenici oskudijevali u drvenoj građi. Ali im je Bjarnovo putovanje
pokazalo, na koju se stranu treba okrenuti.
U proljeće 999. g. Erihov sin Lejf kupuje od Bjarna brod. Na nj je ukrcao namirnice, vodu, sve
što je bilo potrebno za dužu plovidbu, iznajmio 35 mladih mornara kao posadu i zaplovio put
zapada. Poslije nekoliko dana plovidbe, Groenlanđani su ugledali onu tajanstvenu zemlju, koju je
vidio Bjarn. Obale su joj bile strme. Iza njih se prostiralo nisko zemljište, pokriveno blokovima
ravnog kamenja, od unutrašnjosti odvojenog visokim planinama, pokrivenim snijegom i
ledenjacima. Lejf ju je nazvao Hellulandom — Kamenita zemlja. To je najvjerojatnije bio današnji
Labrador. Moreplovci su na jednom mjestu pristali. Htjeli su, kako pripovijedaju sage, »da se o
nama ne bi kazalo, da se nismo iskrcali, kao što se to predbacivalo Bjarnu«. Ali, pošto tu nisu našli
ništa naročito, nastavili su da plove na jugoistok. Poslije više dana plovidbe našli su se kod neke
ravne, šumovite zemlje, vjerojatno Nove zemlje. Lejf ju je nazvao Marklandom — Šumska zemlja.
Iako je i ona bila plodnija od prve, nisu se na njoj dugo zadržali, nego su nastavili da plove u
južnom smjeru. Poslije dva dana plovidbe u tom smjeru, uz pomoć sjeverozapadnjaka,
Groenlanđani su došli do jednoga otoka, u blizini kopna. I tu su pristali. Zatim su oplovili oko otoka
i došli do neke rijeke, uplovili u nju, na jednom mjestu se usidrili i na obali razapeli šatore. Kako je
okolina imala privlačan izgled, Lejf je odlučio, da se tu ulogore. Na obali su sagradili veliku drvenu
zgradu, da u njoj prezime. Brod su, međutim, izvukli na obalu, da ga očiste i poprave.
Svako jutro slao je Lejf po nekoliko naoružanih ljudi, da istražuju okolinu, ali im je naredio, da
se uveče vrate u logor. No jednoga dana se uveče nije vratio u logor neki mornar, Tyrker, po
narodnosti Nijemac. Lejf se zbog toga zabrinuo. Plašio se, da ga nije »snašlo veliko zlo«. I čim je
svanulo, pošao je s 15 ljudi, da ga traži. A kad su ga našli, Tyrker im je sav očaran ispričao, da je na
jednom mjestu našao vinovu lozu s dosta grožđa. I tamo ih je odveo. Normani su se tada dobro
najeli grožđa, dosta ga nabrali i vratili se u logor. Saga o Erihu pripovijeda, da je Lejf zemlji dao

45
ime Vinland — Zemlja vina.
Ali ni Lejf, kao ni Bjarn prije njega, nije naišao na američke urođenike. U proljeće slijedeće
godine Lejf je naredio, da se plovi natrag. Na brod su ukrcali nešto drveta i koža divljih životinja,
koje su nalovili za vrijeme zime, te su krenuli natrag. U blizini Groenlanda Lejf je spasao 15
mornara s jednog postradalog broda. Zbog toga su mu dali nadimak Lejf »Sretni«.

P r v i p o k u š a j n a s e l j a v a n j a Vi n l a n d a

Saga o Thorfinnu Karlsefnu govori, da je ovaj pomorac u ljeto 1003. godine pošao s tri broda,
na kojima je bilo 160 naseljenika, muškaraca, žena i djece i nekoliko islandskih trgovaca, da na
Vinlandu osnuje trajnu naseobinu.
Brodovi su najprije plovili pored Groenlanda, doplovili do Westbygda, zatim do Medvjeđeg
otoka, gdje su ostali, da se odmore. Odatle su otplovili u jugozapadnom smjeru. Dva dana kasnije
brodovi su pristali kraj pustih obala neke velike zapadne zemlje — Hellulanda. Ploveći dalje na jug
pomoću sjevernjaka, Groenlanđani su došli do jednoga rta. Tu su našli kobilicu s nekog postradalog
normanskog broda. Tome predjelu Normani su dali ime Kelnes. Ploveći dalje na jug Normani su
naišli na pjeskovite obale. Iza tih obala prostirale su se u unutrašnjosti krasne zelene šume, brda i
planine, ispresijecane potocima i rijekama. Cijelom tom predjelu Sjeverne Amerike Normani su dali
ime Furdustrandir — Čarobno primorje. Tvorci saga imali su pjesničku žicu.
Ploveći dalje na jug Normani su nailazili na mnoštvo zaliva i u jednom se usidrili. Da bi ispitali
zemlju i došli u vezu s urođenicima, Normani su uputili dvojicu svojih drugova u unutrašnjost. No
oni su se tri dana kasnije vratili sa stabljikom »žita« i jednim grozdom. Ljude nisu vidjeli.
Kraj, u kome su pristali, bio je prekrasan. Doline su bile ispresijecane potocima i rijekama i
oivičene visokim planinama. U moru je bilo dosta ribe, a na obali dosta ptica, kojih su jaja u
gomilama ležala na obali. Groenlanđani su brodove izvukli na obalu i odlučili, da se tu ulogore.
Hrane su imali dosta. Okolina im je davala svega, što im je trebalo. No ubrzo su se javile teškoće.
Došla je zima sa svim nedaćama. Rezerve hrane su brzo nestajale. Onda je naišla glad. Naseljenici
su gladovali danima. Kada su jednoga dana opazili na obali nasukanog kita, bacili su se na nj kao
pomamni, isjekli ga u komade, napekli dosta mesa i — prejeli se. Svi izreda su se razboljeli.
Jednoga dana se jedan njihov drug, Thorhal, odlučio, da se vrati na Groenland s devet drugova.
Saga kaže, da je Thorhal bio »smeđ, snažan čovjek, divovskog rasta, da je malo govorio, bio rđav
kršćanin, ali zato dobar poznavalac nepoznatih zemalja«. Drugovi su mu dali jedan brod, i on je s
njima zaplovio uz obalu. No nije imao sreće. Poslije tri dana plovidbe njegov brod je zahvatio
snažan zapadnjak, igrao se s njim tri dana kao s dječjom igračkom i odbacio ga daleko na pučinu.
Naposljetku ga je odbacio na irsku obalu, gdje su i njega i drugove pobili urođenici.
Međutim je Thorfinn s dva preostala broda zaplovio na jug. Poslije nekoliko dana doplovio je
do jedne rijeke, koja se bacala u more iz nekog jezera. Saga o Thorfinnu Karlsefnu pripovijeda,
kako je okolno zemljište bilo prepuno močvara, ali da je tu bilo dosta divljeg »žita« i trave za pašu
stoke, dok je u šumama bilo puno divljači, a u slanoj jezerskoj vodï obilje ribe. Tu su našli i vinovu
lozu. Kraj im se neobično svidio. Groenlanđani su odlučili, da tu sagrade kolibe i provedu zimu.
Ispočetka je sve išlo dobro. Naseljenici su radili svakodnevne poslove, lovili ribu, divljač,
sabirali plodove, istraživali okolinu i spremali rezerve hrane za zimu. No jednoga »lijepog« dana
pojavili su se urođenici. Prvi susret između stanovnika Starog i Novog svijeta saga ovako opisuje:
»Jednoga ranog jutra doplovio ih je veliki broj u kožnim čamcima. Mahali su veslima u smjeru
sunca i pravili buku sličnu bičevima... U čamcima su sjedili smeđi ljudi, ružnog lika. I kosa im je
bila ružna. Imali su široke obraze i velike oči. Dugo su se zadržali, znatiželjno promatrali ljude
ispred sebe, zatim odveslali na jug.« Normani su ih prozvali Skraelingsima. 34 Došla je zima pa i

34
Thorfinn je tada zacijelo došao u vezu s narodom Algonkin, koji je živio na Labradoru i pokraj Hudsonova zaliva.
Oni su poznavali keramiku i zemljoradnju. Govorili su potpuno različitim jezikom od Eskima, koji su također
dolazili na Labrador.

46
prošla, a oni se nisu pojavljivali. No u proljeće ih je došlo više negoli prvi put. I otpočela je
trgovina. Za krzna divljih životinja Normani su Skraelingsima davali tkanine i dr. Međutim, ovima
se najviše svidjelo normansko oružje, ali im ga.ovi nisu htjeli prodavati.
Još nekoliko puta dolazili su Skraelingsi do normanske naseobine i trgovali, Normani su
vjerovali, da će sve biti dobro. Ali mjesec dana kasnije pojavilo se mnogo urođeničkih čamaca, iz
kojih se čula strahovita dreka. Skraelingsi su sada mahali veslima u smjeru suprotnom od sunca, što
je značilo, da Normani treba smjesta da napuste zemlju. No kad ih ovi nisu poslušali, Skraelingsi su
na njih snažno navalili. Otpočela je uporna borba s obje strane. Skraelingsi su sa svih strana opkolili
naselje, bacajući na Normane strijele i kamenje iz praćaka. Ma da su se Normani hrabro borili i
Skraelingsima nanijeli velike gubitke, ubrzo su uvidjeli, da s njima ne će moći izaći na kraj. I oni su
jednoga dana posjedali u brodove i vratili se na Groenland.
Iz saga se vidi, da su Vikinzi u toku nekoliko kasnijih godina pokušavali da se nasele na
Vinlandu. No sve je bilo uzalud. Skraelingsi su uvijek, čim bi se Normani iskrcali, navalili na njih i
prisilili ih, da se vrate otkuda su i došli. Naposljetku su Vikinzi morali napustiti namjeru da se
nasele u Americi.
Istražujući Groenland Vikinzi su išli daleko na sjever. Jedno njihovo naselje postojalo je na 73°
s. g. š. U prošlom vijeku nađen je na otoku Kingigthorsuagu na spomenutoj širini, u stijenama
natpis runskim slovima. On glasi ovako: »Erih Signalson i Bjorn Hordeson i Endrida Adon
podigoše ovaj kameni masiv i očistiše ovo mjesto 25. travnja 1135. g.«
Iako nema nikakvih materijalnih dokaza o boravku Normana u Americi u pretkolumbovskim
vremenima, oni su, kao što smo izložili, boravili u njoj. Izolacija američkog kontinenta u tim
vremenima nije postojala, tim više, što se Groenland smatra sastavnim dijelom Amerike. Plovidbe
Vikinga do Amerike uzimaju se danas kao stvarna činjenica, kao utvrđeni historijski događaji.

47
X. ŠTO SU ZAPADNOEVROPSKI KRŠĆANI ZNALI O ZEMLJI I SVIJETU U VREMENU
OD IX.-XI. VIJEKA

Na Kavkazu se nalazi Zlatna planina. Ali se do nje ne može doći zbog zmajeva, grifona i
čudovišnih ljudi, što tamo žive.
Raban Maur

Kršćansko poznavanje nastanjene zemlje, s izuzetkom evropskog sjevera, na istom je stupnju i

u ova tri vijeka kao što je bilo i ranije.
Ni druge nauke nisu stajale ništa bolje, ako se pod tim imenom podrazumijeva sedam osnovnih
vještina, obuhvaćenih u »trivijumu« i »kvadrivijumu«,35 s teologijom kao krunom svega. U
rascjepkanoj i surovoj feudalnoj Evropi toga vremena nema nijedne više naučne ustanove. Glavno
obilježje te epohe je neznanje i sujevjerje.
O niskom stupnju znanja čovjeka toga vremena govori i malen broj biblioteka, u kojima je broj
knjiga, isključivo crkvenih, beznačajan. Biblioteka s dvjesta knjiga je rijetkost. I na nju se ukazivalo
kao na čudo, jer broj rukopisa i u čuvenim crkvama ne prelazi ni polovinu toga broja. U tom
pogledu stanje se nije promijenilo ni kasnije. U XIV. v. bila je poznata biblioteka francuskog kralja
Karla V. (1337. do 1380). No i u njoj je bilo svega 900 knjiga. Međutim, broj knjiga u sveučilišnim
knjižnicama toga vijeka ne prelazi ni nekoliko desetina knjiga.
Knjige su ne samo rijetke, već i vrlo skupe. Za prijepis samo jednog rukopisa trebalo je
nekoliko mjeseci rada. Zato su knjige mogli nabavljati samo bogati samostani i opatije. A oni su za
njih plaćali katkada čitava bogatstva. Tako je sredinom XI. v. jedan francuski samostan platio samo
za jednu zbirku homilija 3.600 l. žita i 200 ovaca.
Zbog nestašice papira monasi uništavaju antička djela, zaboravljena u kakvom kutku
samostana. Oni stružu slova sa stranica ispisanih na papirusu ili pergamentu i na njima ispisuju
životopise svetaca ili pobožne pjesme.
Pape su ljuti protivnici nauke. »Autoritet je vjera, a ne razum«, glavno je načelo crkve.
Protivno shvaćanje je »hereza«, odmetanje od »vječitih« istina i Boga, a herezu treba uništiti,
iskorijeniti u začetku. »Petrovi nasljednici i njihovi učenici ne smiju ići u školu Platona, Terentija,
Virgilija i ostalog stada filozofa... Sv. Petar nije znao za te stvari pa ipak je ključar nebeskog
kraljevstva... Napisao je: ,Bog je odabrao jednostavne, da ponizi moćne. I otkako je postao svijet,
Bog je odabirao nepismene i neuke, a ne filozofe i govornike'«36, poručuje svećenstvu u X. v. Leon,
opat crkve sv. Bonifacija u Rimu i papski legat, po papinom naređenju.
*
Geografi toga vremena su gotovo svi iz crkvenih redova. Oni samo ponavljaju ono, što su
davno rekli Plinije Stariji i geografski pisci do Izidora iz Seville. Za sve njih je krajnja granica Azije
Indija iza Gangesa, sa zemaljskim rajem i rijekama. Njezine sjeverne granice su Kavkaske planine,
Skitija s fabuloznim Gogom i Magogom i Kaspijsko more, koje su zamišljali, da je u vezi s
Borealnim (Sjevernim) morem. Raban Maur ga naziva Oceanus siricus.
Slično je i s Afrikom. Nju su i dalje smatrali vrlo suženom, nedostojnom imena kontinenta.
Njezin žarki pojas su smatrali nenastanjivim, ali su vjerovali, da se iza njega nalazi zemlja
Antihtonaca, do koje čovjek iz naše hemisfere ne može nikada doći. Mauretanija i Sretni otoci su za
ove pisce granice zapadnog dijela Afrike. Krajnja točka jugozapadnog dijela crnog kontinenta je rt
Bojador.
Kozmografsko gledište toga vemena najbolje izražava Raban Maur (784-856), najučeniji
čovjek »karolinške renesanse«.37 »Zemlja je krug«, kaže on, »i nalazi se u središtu-svijeta.« Vijek
35
To su bila dva dijela obuke slobodnih umjetnosti u cijelom kršćanskom svijetu u toku Srednjeg vijeka. »Trivijum«
je obuhvatao gramatiku, retoriku i dijalektiku, a »Kvadrivijum« astrologiju, geometriju, aritmetiku i muziku.
36
Monumenta Germanica, V. cap. XXVII. str. 673.
37
Pod k. r. podrazumijeva se, između ostalog, i težnja za stvaranjem škola za vrijeme Karla Velikog (742-814) za
obuku u pismenosti svećenika, radi vršenja raznih adm. dužnosti.

48
kasnije i Armenac Hose iz Morene izražava slično mišljenje. »Ptolomej je stavio«, kaže on, »Sretnu
Arabiju (Jemen) u središte svijeta, jer je otuda došla kraljica juga (Saba iz biblije). Jerusalim je
doista u središtu svijeta, jer je jednako udaljen od svih njegovih granica.«
Anonim iz Ravene, Irac Dicuil i Alfred Veliki iz IX. v., Nijemac Elfrik i Adelbord iz X. v. te
učeni lombardski Jevrejin Asaf iz XI. v. ponavljaju s vrlo malim preinakama sva ova shvaćanja.
God. 1070. Adam iz Bremena spominje Island, Groenland i Vinland, ali ih opisuje nestvarno,
kao da se radi o krajevima nekog vanzemaljskog svijeta. »Led na obalama Islanda«, kaže on, »crn
je i toliko suh, da ljudi njim lože vatru.« Groenland je za njega zemlja iz bajke. Na njemu po
pećinama žive gorostasni ljudi, čije zlato čuvaju divovski psi. Adam ne zna, da li je Botnički zaliv
otvoren ili je u vezi s morem. On piše, da na obalama Baltika i na sjeveru Skandinavskog poluotoka
žive cinocefali i Amazonke. Dalje od njih ljudska su čudovišta, koja se hrane samo ljudskom krvlju.
Još dalje žive »ljudi blijedi, zeleni, dugovječni«.
*
Sve su geografske karte toga vremena izopačene, iskrivljene i iznakažene. U većini ovih karata
Azija se nalazi na sjeveru Zemlje, a Evropa i Afrika na jugu. To, ustvari, i nisu prave geografske
karte, pogodne za orijentaciju na Zemlji, nego obične slike nastanjene zemlje. No u prvih šest
stoljeća Srednjega vijeka i njihov broj je vrlo malen. Dosada ih je pronađeno oko dvadeset i pet,
ubrajajući u njih i metalne planisfere i slike Carigrada i Rima, napravljene za vrijeme Karla
Velikog. Sve one jasno odražavaju utjecaj biblije i crkvenih otaca. Iz njih se ništa nije moglo
naučiti.
Sve to govori, u kakvom se teškom stanju nalazila nauka o Zemlji i svijetu u Srednjem vijeku.
Budući da nisu imali pojma o pravom položaju i obliku raznih zemalja i gradova, tadanji geografi i
crtači karata ih prikazuju bez ikakve veze sa stvarnošću, da se, valjda, oduže nagonu za naukom.
Prilikom izrade i ovakvih karata svijeta, kartografi se služe ponajviše kršćanskim legendama, koje
su nastajale prilikom prijenosa kostiju svetaca, što je naročito bilo rašireno u IX. i X. v. Na takve
karte oni su stavljali razne besmislice o zemljama, iz kojih su kosti prenijete. Tako su postupali i
prilikom prikazivanja udaljenijih krajeva Zemlje.
I u slijedećim vjekovima vlada potpuna nenaučnost u izradi karata svijeta. U drugoj polovini
XIII. v. nepoznati Nijemac iz Ebstorfa prikazuje na svojoj karti svijeta skandinavske zemlje kao
skup otoka, isto onako, kako ih je zamišljao Plinije Stariji (poginuo 79. g. kao žrtva erupcije
Vezuva). Na njegovoj karti Skandinavija je jedan otok, Norveška kraj nje drugi, a Island treći. I u
vrijeme, kad su brodovi Hansa38 plovili po Baltičkom i Sjevernom moru i sa stanovništvom
Skandinavije vodili vrlo živu trgovinu, taj kartograf potpuno ispušta Baltičko more.

38
Savez njemačkih gradova: Hamburga, Bremena, Frankfurta i dr. Osnovan je 1170. g. radi zaštite njemačkih gradova
od gusara na Baltiku i Sjevernom moru i dr.

49
 XI. KORAK NAPRIJED U POZNAVANJU SVIJETA

»...I naredi se, da se sve blago, zadobiveno kao plijen, odnese u jedan gradski samostan... Tu je
bilo vrlo mnogo skupocjenog zlatnog i srebrnog posuđa, tkanina, prošaranih zlatom i tako
skupocjena nakita, da je bilo pravo čudo ... Nikada, otkako je stvoren svijet, ni za vrijeme
Aleksandra, ni za vrijeme Karla Velikog, ni ranije, ni kasnije, nije se vidjelo ni osvojilo toliko
mnoštvo skupocjenog blaga ... kao u unutrašnjosti Carigrada.«
Robert de Clari

Premda putovanja kršćanskih hodočasnika na Levant nisu poslužila boljem poznavanju Azije,
ona su ipak u izvjesnoj mjeri pridonijela povećanju trgovine između Istoka i Zapada. Osim toga ona
su prokrčila puteve križarima, čija je vladavina u Siriji i Maloj Aziji dala, sa svoje strane, znatan
poticaj za putovanja po svijetu.
XI. vijek je prekretnica u životu kršćanske Evrope. U njemu sva protivrječja feudalizma, koja
do srži razjedaju feudalno društveno uređenje, oštro izbijaju na vidjelo i dovode do vojno-
kolonijalnih pohoda kršćanskih naroda na Levant.
U križarskim ratovima, koji su posljedica svih tih protivrječja, a trajali su oko 200 godina, svi
društveni slojevi Zapadne Evrope vide mogućnost ostvarenja svojih težnja. Rimska crkva želi, da
pomoću njih uspostavi prevlast nad cijelim kršćanstvom; kraljevi i krupni feudalci, da povećaju
svoje posjede; sitni plemići, da se brzo obogate; gradovi i sela, da se oslobode feudalnog
ugnjetavanja; Mleci i Genova, da od Bizanta preotmu posredništvo u trgovini s Istokom.
I da bi narodne mase pokrenulo u borbu protiv muslimanskih naroda, papstvo ovim ratovima
daje ideološku podlogu, zaodijeva ih u plašt spašavanja Kristova groba i drugih »svetih« mjesta iz
ruku »nevjernika«.
Do toga vremena zapadni kršćani su vrlo malo znali o dalekim azijskim zemljama. Dovoljno je
samo pogledati kakvo geografsko djelo iz te epohe, pa da se čovjek odmah uvjeri. Slika svijeta
učenog Francuza Honore d'Autuna (umro 1140) vrvi besmislicama. U njoj stoji, da na Kavkazu leži
zemlja Amazonki, u Indiji zemlja Pigmeja, u pustinjskim krajevima iza zemaljskog raja žive divlje
zvijeri, koje čovjeku brane pristup u njih, i t. d.
Još manje se čovjek toga vremena mogao obavijestiti o dalekim krajevima Azije iz onoga
malenog broja karata svijeta, razbacanih po samostanskim knjižnicama, kojih se iz IX. v. sačuvala
samo šest, planisfere uz rukopis grčkog geografa Marciana Capelle (IV. v.) i lombardskog geografa
Jevrejina Asafa te ostalih karata svijeta, nađenih uz životopise svetaca. Na tim kartama su nepoznati
i daleki krajevi Azije prikazani s ljudskim i životinjskim čudovištima, da bi se istaklo kako oni žive
u njima.
Ovakve nakaradne karte svijeta kružile su po kršćanskoj Evropi i kasnije, kada su već bili
upoznati daleki krajevi Azije. Kao dokaz takvog nakaradnog prikazivanja naše Zemlje, služe karte
svijeta iz XIII. v., iz knjižnica u Herefordu i Ebstorfu, pa i druge iz kasnijih vremena.
Uopće je u Srednjem vijeku nauka u kršćanskim zemljama bila u povoju. Između pojedinih
nauka nije bilo nikakve veze. Geografija i astronomija nisu uopće povezivane. Nemoć
srednjovjekovnog čovjeka u tom pogledu jasno prikazuje Platon Tiburtinac, latinski pisac iz prve
polovine XII. v. »Rim je«, kaže on, »u ratnoj sreći i prostranstvu carstva otišao dalje ne samo od
Egipta i Grčke, nego i od drugih naroda svijeta. Pa ipak je, s obzirom na škole, u kojima se
izučavala nauka, ostao na nižem stupnju od Egipta, Grčke pa čak i Arapa. Latinstvo se u astronomiji
ne može podičiti ne samo nijednim piscem, već i nijednim prevodiocem ... Umjesto knjiga Latini
imaju ludosti, snove, priče dobre vile...«
Nepoznavanje dalekih krajeva nastanjene zemlje ide ruku pod ruku s neukošću i neznanjem. O
dalekim zemljama Azije, Afrike, pa čak i o sjevernim evropskim zemljama, ne samo što ne zna ništa
običan čovjek, već ni vladajući sloj, feudalci i svećenstvo. I jedni i drugi su neuki. I jedni i drugi
vjeruju, da na nekoliko milja od njihovih mjesta caruju vile, vještice, vragovi, vukodlaci, razni

50
demoni, koji svuda prijete čovjeku. A kao svemoćni lijek protiv svih tih napasti svećenici
preporučuju molitve.
Ipak je rad milijuna ljudskih ruku neosjetno krčio puteve napretku, razbijao malo pomalo
naopaka shvaćanja, mijenjao neprestano odnose između ljudi i sve više širio čovjekove geografske
vidike. Male količine orijentalne robe prodirale su nevidljivim kanalima na Zapad, uvlačeći se i u
najudaljenije zamkove i sjedišta biskupija i opatija. Skupocjene istočnjačke tkanine, mirodije,
mirisi, biseri i drago kamenje dolaze i do njih. Biber, karanfilić, muškatov oraščić i cimet plaćaju se
zlatom, gram za gram, jer su se krupni feudalci i svećenstvo bili navikli na njih.
I kad se upoznao s orijentalnom robom, kod Zapadnjaka se javljaju nove potrebe, mijenja ukus,
navike, običaji. I, što je naročito važno, Zapadnjaci počinju saznavati, da na Zemlji postoje bogate
daleke zemlje, gdje ima obilje skupocjene robe. Na taj način težnje za upoznavanjem i osvajanjem
tih bogatih krajeva svijeta pokreću feudalca, da napusti svoj zamak i pođe u rat.
Tako su nastala »Učena putovanja na Istok«, kako su drukčije zvali križarske ratove. Putujući
mjesecima kraj velikih evropskih rijeka, što su vezivale Zapad s Istokom, križari spoznaju, da je
svijet mnogo veći i ljepši, no što su ga oni dotle zamišljali. I oni s divljenjem promatraju sjajne
palače i hramove Carigrada, Aleksandrije, Antiohije, Damaska, Alepa i dr., uživajući u šarolikosti
jednog novog svijeta, drukčijeg od njihova, učmala među zidinama zamkova, biskupija i malih,
prljavih i tijesnih zapadnjačkih gradića.
U krvavim dvjestogodišnjim borbama, vođenim s promjenljivom srećom, u pokolju staraca,
žena i djece »nevjernika«, u rušenju i uništavanju gradova i tvrđava na Levantu prošla su četiri
križarska rata. Oni su jasno ukazali, kakvi su ciljevi križara i da su pljačka i otimačina glavni
pokretač svih njihovih djela. Sada se stvarno uvidjelo, da križari ne ratuju samo s »nevjernicima«,
već da napadaju, pljačkaju i ucjenjuju i balkanske kršćanske gradove i zemlje. Po želji Mletaka
križari 1203. g. napadaju i osvajaju hrvatski Zadar. Godinu dana kasnije oni osvajaju i pljačkaju
Carigrad i druge grčke gradove, uništavajući mnogobrojne spomenike stare kršćanske kulture.
Koliko silno blago su napljačkali križari u Carigradu,.vidi se iz knjige jednog učesnika u IV.
križarskom ratu. »Ja lično ne vjerujem«, piše tamo, 39 »da je i u četrdeset najbogatijih gradova na
svijetu bilo toliko blaga, koliko su ga (križari) našli u Carigradu. Grci uostalom pričaju, da je dvije
trećine blaga bilo u Carigradu, a trećina razasuta po svijetu.«
Neslavno su prošli i ostali križarski ratovi. Lanac križarskih utvrđenja na Levantu, dug 1.200
km, nije mogao odoljeti navalama muslimana, koji su branili svoje zemlje. Težnja Zapada da
zavlada Istokom ostala je samo jalova nada njegovih pokretača.
Ipak su ovi ratovi zbližili Zapad s Istokom. U dodiru s muslimanima Levanta, Zapadnjaci
počinju prihvaćati njihove otmjenije običaje. Živeći jedni kraj drugih po raznim gradovima Bliskog
Istoka mijenjaju se navike i ukus kršćana. Sve jača potražnja orijentalne robe izaziva u zapadnim
zemljama porast proizvodnje materijalnih dobara. I to u znatnoj mjeri utječe na razvitak trgovine i
podizanje evropske kulture. »S gledišta geografskih otkrića«, kaže Baker, 40 »križarski ratovi su
važni iz više razloga: oni su Evropu doveli u dodir s arapskim svijetom, koji je bio vrlo prisan u
Španiji, preko koje su u nju došla neka geografska znanja. Ovi ratovi su pobudili oduševljenje za
putovanja. Oni su bili povod za dva putovanja prvoga reda, izvršena kasnije, pri kraju Srednjeg
vijeka. Razmjena se znatno razvila, a s njom i trgovački gradovi Italije ... Mleci, Genova, Pisa.
Aktivnost plovidbe u Sredozemnom moru, koja je iz njih proizašla, pridonijela je usavršavanju
primorskih karata i portulana (karata luka), predaka današnjih karata. Razvitak trgovine doveo je do
novih napora izvan Sredozemnog mora, a naročito do ponovnih otkrića otoka Atlantika, kraj
afričkih obala. Osim toga i mnogobrojna putovanja u oba smjera između Evrope i Palestine i
uspostavljanje kršćanskih kraljevina na Levantu učinili su mnogo za upoznavanje ovoga dijela
svijeta.«

39
Robert de Clari, La conquête de Constantinople, str. 173.
40
Baker J. N. L., Histoire des découvertes géographiques et des explorations, str. 34.

51
 Ta l i j a n s k i p o m o r s k i g r a d o v i - r e p u b l i k e

U razvitku trgovine između Istoka i Zapada u Srednjem vijeku Mleci, Genova, Pisa i Amalfi
imaju znatnu ulogu. Od ranih stoljeća Srednjeg vijeka njihovi brodovi plove do Carigrada i Levanta
i otuda dovoze orijentalnu robu u Evropu.
Međutim, Mleci su od svih njih najznačajniji. Sagrađeni na 117 otočića, spojenih između sebe s
452 kanala, Mleci su, prema legendi, nastali sredinom V. v., kad su trupe hunskog kralja Atile
prodrle u Italiju. Pred Hunima se jedan dio stanovništva Sjeverne Italije povukao na mletačke
lagune, sagradio niz naselja i, zaštićen od navale s kopna, počeo se baviti trgovinom i ribolovom.
Pred navalama Gota, Franaka i Langobarda u VI. i VII. v. priliv stanovništva na mletačke lagune
znatno se povećao.
U tim dalekim vremenima mletački brodovi plove do bizantskih luka, 41 pa čak i do Levanta i
sjeveroafričkih zemalja. Ali su podaci o plovidbi mletačkih brodova iz tih vremena vrlo oskudni.
Cassiodor, u jednom pismu mletačkim tribunima, ističe veliku ulogu toga grada, čiji »brodovi
prevaljuju po moru neizmjerne prostore«. Osim ovoga pisma, u prvim stoljećima Srednjeg vijeka
nije ostao nikakav drugi pismeni trag. Ipak se u nekim starinskim kronikama naviješta uloga
Mletaka u trgovini sa zemljama pod vlašću Karolinga. Poznato je, da je Karlo Veliki dao Mlecima
velike trgovačke povlastice, jer su u njegove zemlje mletački brodovi dovozili s Levanta tamjan,
mirodije, egipatski papirus za povelje i ukaze, tepihe, purpurne i grimizne tkanine s figurama iz
svetačkog života, rađene u Damasku i drugim levantskim gradovima, zatim biser i drago kamenje,
koje se sačuvalo u zapadnim crkvama, a o čemu govore i biografije papa iz VIII. i IX. vijeka.
Poslije arapskih osvajanja Mleci počinju naveliko trgovati s »mrskim« Saracenima, usprkos
zabranama papa, Karla Velikog i Bizanta. U zamjenu za građevno drvo iz dalmatinskih šuma, koje
su najnemilosrdnije uništavali, i za oružje, Mlečani dobivaju od Saracena mirodije, limune, šafran,
tamjan, rižu, a poslije križarskih ratova i šećernu trsku.
Ali pored spomenute robe Mlečani su Saracenima prodavali i robove iz kršćanskih zemalja:
Dalmatince, Španjolce pa čak i Talijane. U knjizi Život pape Zaharija stoji, da su Mlečani kupovali
robove i u samom Rimu. God. 836. knez od Beneventa Sicardo zaključuje s Napuljom ugovor o
miru, pod uvjeom, da taj grad ne smije kupovati Lombarđane i prodavati ih Saracenima. Zanimljivo
je spomenuti, da su mamelučki sultani u XIV. v. kupovali robove raznih narodnosti za svoju vojsku.
Za Srbina-roba plaćali su najmanje 70-80 dukata, dok su za Mongola-roba, kao najodanijeg i
najvjernijeg gospodaru, plaćali najviše: 130 do 140 dukata.
Sličnim putem su išli i drugi talijanski građovi-republike. U trgovini s Levantom Pisa i Amalfi
su se naročito istakli do XI. v., kad su ih potisnule u pozadinu Mleci i Genova. Veliki trgovačko-
pomorsko značenje ove dvije zemlje naročito je porastao za vrijeme križarskih ratova. Njihovi su
brodovi tada prevozili križare na Levant, dovozili im namirnice i pomagali u osvajanju gradova, pri
čemu su zgrnule ogromno blago i dobile velike trgovačke povlastice. Iako su Mleci i Genova u
Srednjem vijeku gotovo stalno ratovale između sebe, obje su se silno obogatile. Za vrijeme IV.
križarskog rata Mleci postaju gospodar »četvrtine i polovine (od četvrtine) rimskog (bizantskog)
imperija«. Veličanstvene palače na trgu sv. Marka, na Canalu grande, na Rivi degli Schiavoni (Obali
robova), Giudechi, sagrađene u mješavini gotskog, bizantskog i arapskog stila dokaz su velike
trgovačko-pomorske aktivnosti Mletaka u Srednjem vijeku.
Trgovina i pomorstvo Mletaka, potreba za što savršenijim portulanima Sredozemnoga mora i
mora u njegovu području u velikoj su mjeri pridonijeli geografskim otkrićima.

Čudesna sprava — kompas

Sve do kraja XII. v. evropski kršćanski narodi ne znaju za magnet kao sredstvo za snalaženje
po morima. Tek tada Francuz Gilles iz Provence govori o upotrebi magneta, ma da u sirovom
41
Mleci su rano priznali pokroviteljstvo i zaštitu Bizanta.

52
stanju.
Antički čovjek je znao za magnet u prirodnom stanju. No on je čvrsto vjerovao, da magneta
ima samo u Aziji. Aristotel, Plinije Stariji, Ptolomej i Marbodije spominju magnetske planine u
Aziji. U svojim djelima oni tvrde, da te čudesne planine svojom silnom snagom zaustavljaju sve
brodove prilikom prolaza kraj njih, ako bi prevozili željezne predmete. Iz starih kineskih
dokumenata se vidi, kako su Kinezi smatrali, da se magnetske planine nalaze u Indokini, dok
srednjovjekovni kršćanski pisci vjeruju, da se takve planine nalaze bilo na Taprobanu (Ceylonu),
bilo na južnoj Zemljinoj polukugli. Albert Veliki smatra, da naši antipodi ne mogu nikada doći do
nas, »jer neka privlačna moć zadržava ljude, kao što magnet privlači željezo«.
Magnetska igla se prvi put u historiji čovjeka pojavljuje u starom kineskom rječniku Šu-Ven iz
II. vijeka. Kinezi su pravili malene drvene figure i na njih stavljali magnetsku iglu. Pričvršćene na
kolima, one su služile za orijentaciju na zemlji. No Kinezi su kompasu pripisivali nadzemaljska
svojstva i smatrali ga božanstvom. Tek u kasnijim vremenima Kinezi počinju upotrebljavati magnet
za orijentaciju i po morima. U posudu s vodom stavljali su komadić trske; na njoj je bila pričvršćena
magnetska igla i u mjestu zaklonjenom od vjetra određivali su položaj sjevera i juga.
Upotrebu magneta na brodovima Arapi su zacijelo primili od Kineza, iako za ovu tvrdnju ne
postoji nikakav dokaz. God. 1242. Bajlak al-Kipčaki prvi od svih arapskih pisaca opisuje upotrebu
magneta na brodovima. »Zapovjednici brodova«, kaže on, »koji plove po Sirijskom moru 42, za
vrijeme mračnih noći, kada se ne mogu snalaziti na moru, uzimaju vodeni sud, zaklone ga od vjetra
i u nj stave komadić trske, na kojoj je pričvršćena igla. Onda uzmu magnetski kamen veličine dlana,
primaknu ga površini vode i rukom izvode okret prema desnoj strani tako, da se igla okreće po
površini vode. Kada naglo povuku ruku, igla svojim krajevima pokazuje sjever i jug.«
Gotovo istodobno počinju i kršćanski pomorci upotrebljavati kompas na brodovima. Tu spravu
su usavršili talijanski pomorci. Oni su malenu magnetsku iglu stavljali na kratku os i zatvorili je u
kutiju od šimširova drveta pridodavši joj i ružu vjetrova. Budući da Talijani imaju za šimšir riječ il
bosso, od nje je nastao naziv bossola, bussola. To ime je danas udomaćeno u cijelom svijetu.
Prvi je opisao upotrebu kompasa u zatvorenoj kutiji Francuz Pièrre Peregrin, rodom iz
Maricourta u Piccardiji. U pismu od 12. kolovoza 1269. g. svome prijatelju Focancourtu Pierre
kaže, da je u Pulju, u Kalabriji, vidio na talijanskim brodovima busolu, običnu kutiju od šimširova
drveta, u kojoj se malena magnetska igla okreće oko jedne osi te tako pokazuje sve strane svijeta.
U toku XV. i XVI. v. kompas je dalje usavršavan. Njega su upotrebljavali u plovidbi po
Sredozemnom moru. Ali se ne zna, da li su ga Portugalci upotrebljavali, bar u prvoj polovini XVI.
v., u plovidbi po Atlantiku.
Ova mala spravica, koju danas svatko poznaje, bila je pri kraju Srednjeg vijeka pravo čudo, jer
je pomorcima pomagala, da plove po debelom moru, pripremivši tako velika geografska otkrića XV.
i XVI. vijeka.

42
Istočni dio Sredozemnog mora.

53
 XII. PUTOVANJE JEVREJSKIH PUTNIKA PO SVIJETU

Kuda?...
Na istok...
Iz jedne stare kronike

Poslije velike seobe naroda trgovina u zemljama zapadnog dijela rimskog carstva strahovito
opada. Nešto življa, ma da u neuporedljivo manjoj mjeri negoli u vremenima carstva, ona se
održava u primorskim krajevima Sredozemnog mora, sjedištima biskupija, opatija, većih crkava i u
blizini dvorova krupne feudalne aristokracije. U ta mjesta dolaze karavane s robom iz najudaljenijih
evropskih zemalja. U njima se u manjim količinama pojavljuje i orijentalna roba i specias — Grgur
iz Toursa (VI. v.) kaže, da se pod tom rijeci podrazumijevaju ne samo mirodije, nego i druga
orijentalna roba.
Ali su podaci o kretanju trgovine na kršćanskom Zapadu u ranim stoljećima Srednjeg vijeka
vrlo oskudni. O njoj kroničari epohe gotovo ništa ne govore. U djelima Grgura iz Toursa tek poneka
anegdota govori uzgred o trgovačkom kretanju na Zapadu. Na nju bacaju vrlo malo svjetlosti
karolinške i merovinške povelje i diplome, pisane na egipatskom papirusu; one govore o
oslobođenju od taksa crkvenih središta, u kojima se trgovalo. O tome govori i odjeća od orijentalnih
tkanina za krupno svećenstvo i feudalce, izrađena u Egiptu ili Siriji, a koja se danas čuva po
muzejima — i ništa više.
Pa ipak se i u tim vremenima vodi trgovina između Istoka i Zapada. I tada dolazi orijentalna
roba na Zapad preko Bizanta, koji je i jedini posrednik u trgovini između dva svijeta, u prvim
stoljećima poslije velike seobe naroda. U VI. i VII. v. u toj trgovini učestvuju kao posrednici i
trgovci iz Sirije, koji su se nastanili po zapadnjačkim gradovima. Preko njih dolaze u Zapadnu
Evropu mirodije i druga roba iz Sirije i Egipta. Ali uz njih, u trgovini orijentalijama, uzimaju učešća
i jevrejski trgovci. Njihova posrednička uloga postaje sve veća od VIII. v., poslije arapskih
osvajanja, kada se završava posrednička uloga Siraca. Velika srodnost Arapa i Jevreja, njihov dar za
jezike, prilagođavanje orijentalnim običajima, umješnost u trgovini, daje Jevrejima gotovo
isključivi položaj u trgovini orijentalnom robom u Evropi. Uz smisao za trgovinu, Jevreji se
odlikuju i učenošću, naročito u medicini, za koju su crpili znanje od Arapa. Trgovačke veze s
gotovo svim krajevima omogućuju im, da na Istoku nabavljaju lijekove i ljekovito bilje. Ne
miješajući se u borbe između Saracena i kršćana, koje su vjekovima bjesnile u cijelom području
Sredozemlja, jevrejski trgovci trguju i po kršćanskim i po muslimanskim zemljama, od Španije do
Indije. Jevrejski pisac iz Kajruana Eldad Damit (IX. v.) piše, da su Jevreji imali ogromno carstvo u
Sahari i da se ono prostiralo na 200 dana hoda. No ovdje Damit svakako misli na povlašteni
trgovački položaj Jevreja u velikoj pustinji, o čemu je pisao i Ibn-Kordadbeh. U mnogim evropskim
gradovima Jevreji imaju svoje trgovačke kvartove, koji su se u vrijeme Karolinga povećali naročito
u Francuskoj i Njemačkoj. Od karolinških vladara Jevreji su dobili mnoge trgovačke povlastice za
učinjene usluge,
U to vrijeme jevrejski trgovci putuju i po zemljama Dalekog Istoka, do krajeva mirodija, bisera,
dragog kamenja i druge skupocjene orijentalne robe. Težnja za upoznavanjem bogatstava Istoka
dovodi ih u Perziju, Indiju i Kinu, gdje se, prema svjedočanstvu arapskih pisaca, nalaze već u IX. v.
Osim spomenutih zemalja Jevreji obilaze i sjeverne evropske zemlje i Krim s Ukrajinom. Velika je
šteta, što ova putovanja nisu opisana, jer bi ona zacijelo unijela među zapadne kršćane više svijetla
u poznavanju nastanjene zemlje, u vremenu od VII. do XII. vijeka.

Benjam in Iz Tude le putuj e po svije tu

Slično kao i veliki arapski putnici i ovaj Jevrejin iz na-varske kraljevine Tudele provodi na
putovanjima po svijetu 14 godina (1159-1173). O svrsi toga putovanja on sam kaže, da je htio

54
»obići i prebrojiti sve Jevreje mojsijevske vjere, razasute po površini Zemaljskog globusa«. Ipak se
uzima, da je Benjamin putovao po svijetu za račun kakvog jevrejskog trgovačkog udruženja, koje je
imalo razgranate poslovne veze sa svim zemljama tada poznatog svijeta.
God. 1159. krenuo je Benjamin iz Tudele i stigao do Barcelone, a iz nje preko Monpelliera u
Marseille. Tu se ukrcao na brod i poslije četiri dana stigao u Genovu, koja je tada bila u ratu s
Pisom. Iz Genove je otišao u Rim. Napulj, Sorento i Salerno su drugi gradovi Italije, u kojima je
boravio. U Salernu je tada postojala glavna medicinska škola cijelog kršćanskog svijeta. U njoj je
učilo medicinu 600 Jevreja. Iz Italije je Benjamin prešao u Solun, obišao mnoge grčke gradove na
putu za Carigrad. Neki od tih gradova su imali čisto slavenska imena. U Carigradu dolazi u dodir s
trgovcima raznih narodnosti pa i s Jevrejima. Za mnoge od njih kaže, da uspješno trguju. Samo se
žali, da ih vlasti progone i preziru, zabranjujući im čak i konje da jašu po gradu. Osim toga svakome
su dopuštale, da ih napada na ulicama. Benjamin navodi, kako su na carigradskom hipodromu
priređivane borbe lavova, medvjeda i drugih krupnih zvijeri za razonodu narodnih masa. »Carski
dvorac u Carigradu«, kaže Benjamin. »ima stupove od zlata i srebra. Carsko prijestolje posuto je
dragim kamenjem. Nad njim, na zlatnim verigama, visi zlatna kruna. Ona caru pada na glavu, baš
kad sjeda na prijestolje... Blistavi sjaj dragog kamenja toliko je velik, da u dvorcu po noći ne treba
paliti nikakvo svijetlo.«
Obišavši grčke otoke Rodos i Cipar, Benjamin prelazi u Siriju, posjećuje njezine gradove i stiže
u Jerusalim, maleni grad s »trostrukim« zidom. I kaže, da u njemu, između ostalih, živi i dvjesta
Jevreja. Odatle odlazi u Damask. Za taj grad Benjamin kaže, da trguje sa cijelim svijetom, da je u
njemu kanalizacija savršena i vodovod proveden u sve veće-zgrade i trgove, da obiluje voćnjacima i
da se u njemu nalaze raskošni dvorci Nur Edina, kojima se divio. Benjamin je opisao i čuvenu
džamiju Gomandar, glavni muslimanski hram Damaska. »U njoj ima«, kaže on, »stakleni zid s
toliko otvora, koliko godina ima dana. Kroz njih prodiru sunčani zraci u pravilnim razmacima u
razna doba godine. Budući da svaki otvor ima dvanaest razdjela, koji odgovaraju broju dnevnih sati,
u svako doba se može vidjeti koliko je sati.«
U Mezopotamiji Benjamin obilazi Mosul, Ninivu i Bagdad, prijestolnicu kalifa, o kome ima
najljepše mišljenje. Za nj kaže, da je obrazovan, trpeljiv prema svim vjerama. Upoređuje ga s
papom i kaže, da živi u prekrasnom dvorcu. Za vrijeme ramazana drži propovijedi u džamiji.
Vjernici ga smatraju božanstvom. Benjamin kaže, da ga svi ljudi prilikom, prolaska kroz ulice
moraju pozdravljati. Ako to, međutim, netko ne bi učinio iz nemara, kalif je naredio, da mu na licu
mjesta udare sto batina.
Benjamin u Babilonu gleda ruševine stare kule. »Tu kulu su«, kaže on, »sagradili narodi
rastureni prije potopa. U osnovi je široka dvije milje. Sama zgrada je široka dvjesta, a visoka sto
lakata. Iza svakih deset lakata nalaze se staze od zavojnih ljestava, kojih stepenice vode na sam vrh
kule. S kule se pruža vidik na dvadeset milja unaokolo.«
I u Perziji je Benjamin obišao -mnoge gradove: Basru, Kužistan — za nj kaže, da ga rijeka
Tigris razdvaja na bogataški i sirotinjski dio, Hamadan i Ispahan, glavni grad istoimene pokrajine s
opsegom od dvanaest milja.
No dok je dovde njegovo pisanje jasno i određeno, odavde postaje nejasno, a njegove bilješke
prilično nepouzdane. Iz njih se vidi, da je boravio u Širazu, Samarkandu i putovao po Tibetu — on
ga prvi od svih evropskih pisaca naziva Tobbet. Odatle se vjerojatno vratio u Perziju, ukrcao u Elka-
Kitagu na brod i preko Omanskog mora (Indijski ocean) stigao do Kilona, na Malabarskoj obali. Za
Indiju kaže, da je zemlja »mirodija, bibera, cimeta, đumbira«. Odatle je otplovio do Ceylona. Silno
se iznenadio, kad je tamo vidio dobrovoljni odlazak udovica u smrt, »da bi se poslije spaljivanja
sastale .s mužem na drugom svijetu«. Sa Ceylona plovi u Kinu. Do nje je putovao četrdeset dana.
Međutim, na ovom mjestu njegov izvještaj je vrlo nejasan, te se ne može zaključiti da li je stvarno
boravio u Kini ili je o njoj dobio podatke iz druge ruke.
U njegovim bilješkama stoji, da je boravio na Sokotri i u Etiopiji. Tu zemlju je nazvao »Indija
na suhu«, prema općem vjerovanju, da je Etiopija jedna od »Tri Indije«. Probijajući se preko

55
pustinje ove zemlje, Benjamin je stigao do Assuana (Siena) na Nilu, a za nj kaže, da izvire u zemlji
Crnaca, koji, po njemu, žive kao životinje, pasući travu.
Ploveći Nilom stigao je do Mizraima (Kairo). »To je veliki grad«, kaže on; »u njemu ima
mnogo dućana i trgova. Tu nikada ne pada kiša, ali se Nil svake godine razlijeva i natapa zemlju na
prostoru od 15 dana (hoda), čineći je vrlo plodnom.«
Pošto je obišao Gizeh, gdje se divio piramidama, Benjamin je stigao u Aleksandriju. »Luka
toga grada«, priča on, »zauzima veliko prostranstvo, iako je već više vjekova u rukama muslimana.
Svjetionik Faros svjetsko je čudo. Svijetli i danju i noću, a vide ga iz daljine od sto milja. Na
njegovom gornjem katu nalazilo se čudesno ogledalo, u kome su se mogli vidjeti brodovi iz daljine
od pedeset dana. Jednom je neki Grk, Teodor, donio egipatskom sultanu danak, ali se naumio
osvetiti. Upoznao se s čuvarom svjetionika i, kad je stekao njegovo povjerenje, opio ga je. Tu je
priliku iskoristio, uništio čuveno ogledalo i odmah utekao u svoju zemlju.«
Benjamin iz Egipta prelazi u Italiju. Obišao je Palermo, u kome je tada Idrizi dovršavao svoje
čuveno djelo. »U ovom gradu«, pripovijeda on, »živi gotovo 1.500 Jevreja, uz veliki broj kršćana i
izmaelita. Usred grada nalazi se velika česma, koja hrani vodom ribnjak, okružen zidom, a u kome
ima mnogo ribe. Na ribnjaku ima malenih čunića, obojenih i ukrašenih zlatom i srebrom. Često se u
čamcima vozi kralj s dvorskim damama. Kraljevski dvorac s vrtovima je sjajan ... Ni u kojem gradu
na svijetu nema zgrada, koje se mogu mjeriti, sa zgradama Palerma.«
Iz Palerma je Benjamin otišao u Messinu, »grad na ulazu na otok, gdje se sastaju svi
hodočasnici; što putuju u Jerusalim, jer je prijelaz iz ovoga grada do Sirije vrlo udoban«. Obišavši
još neke talijanske gradove, pa i Rim, Benjamin je otputovao u Sjevernu Italiju, prešao preko Alpa,
putovao po njemačkim zemljama i naposljetku stigao u Pariz. S tim gradom. Benjamin je završio
opis svojih putovanja.
I uz nedostatke, naivnost i površnost na mnogim mjestima Benjaminov opis putovanja je važan
za historiju geografskih otkrića. Velika je šteta, što njegovi suvremenici kršćani nisu došli do
njegova rukopisa, niti su znali za njegova putovanja po svijetu. Tada bi njihova slika svijeta bila u
tom vremenu veća. Važnost Benjaminove knjige je i danas velika zbog toga, što se njegovo
putovanje može lako pratiti na geografskim kartama.

56
 XIII. KRŠĆANSKO POZNAVANJE NASTANJENE ZEMLJE U XII. I PRVOJ POLOVINI
XIII. VIJEKA

»Onaj drugi, tako tankovit u pasu,

Mihajlo Scotus bi, uistinu,
S čarobnjačkih vještina na velikom glasu.«
Dante

U XII. v. nitko u zemljama kršćanskog zapada ne proučava prirodu i njezine zakonitosti.

Čovjek je još daleko od pomisli, da .baci pogled oko sebe i zapita se: »Zašto je horizont iznad
svakog mjesta okrugao, zašto su zviježđa na raznim točkama tada poznatog svijeta drukčija i da to,
možda, nije u vezi sa Zemljinom okruglinom; kako nastaju: kiša, duga, vjetrovi, i t. d.« U bibliji,
spisima crkvenih otaca i djelima važnijih crkvenih pisaca učeni teolozi traže odgovor na sva pitanja,
koja ih muče. A budući crkveni pisci uživaju veliki ugled, nitko se ne usuđuje, da se kritički osvrne
na bit i smisao njihova izlaganja. Učeni teolozi se samo zadovoljavaju, da ih komentiraju, provodeći
vrijeme u besmislenim i jalovim raspravama o raznim teološkim pitanjima, praznim i nestvarnim.
Besciljne rasprave o prirodi roda i vrsta protežu se u kršćanskom svijetu od IX. do XIII. v. Bizantski
monasi pred sam. pad Carigrada u ruke Turaka vode duge rasprave o spolu anđela!
Mrak i dalje vlada nad kršćanskom Evropom, nad kojom vitla neumoljivi mač inkvizicijskih
sudova. Jedini zraci svjetlosti struje u kršćansku Evropu iz arapskih gradova: Seville, Toleda i
Cordove, u koje odlaze rijetki studenti iz Francuske, Njemačke i Engleske, da uče medicinu i
antičke nauke. Dok su u to vrijeme evropski gradovi bili maleni, Cordova ima milijun stanovnika,
80 javnih škola i ogromnu knjižnicu sa 600.000 svezaka. Upoznavši se s ogromnom zaostavštinom
antičkog svijeta u Španiji, Bernard iz Chartresa 1129. g. uzvikuje: »Ta mi smo patuljci na leđima
diva.«
U ovom vijeku nastaju u nekim evropskim gradovima manja naučna središta, kao medicinska
škola u Salernu i Monpellieru, srednja škola u Chartresu, viša škola u Bologni i drugim mjestima, a
naročito malo naučno središte na normanskom dvoru u Palermu, u kome je radilo nekoliko
arapskih, latinskih i jevrejskih učenjaka. Tamo su Eugenije Emir i Henrih Aristip preveli 1160. g.
Ptolomejevu Geografiju s grčkog na latinski. Tamo se našlo isto djelo, koje je 1175. g. preveo s
arapskog na latinski Gerardo iz Cremone (1114-1185). Ovaj pisac je dugo vremena proveo u Toledu
pa je s istog jezika prevodio na latinski radove: Galiena, Aristotela, Euklida, Arhimeda i Alfragana.
Ali,, budući da kršćanska naučna središta nisu bila ni u kakvoj vezi, ovi prijevodi Ptolomeja »ostali
su poznati samo uskom krugu latinskih učenjaka, koji su održavali direktne veze s normanskim
dvorom, te su ubrzo zaboravljeni«.43 Tek od 1410. g. ovo djelo postaje poznato u kršćanskom
svijetu, kada ga je ponovo preveo s grčkoga na latinski Jakob Angelo.
Koliko su ljudi površno poznavali nastanjenu zemlju, vidi se i po tome, što većina evropskih
geografa iz XII. v. nema o evropskom sjeveru jasnu sliku, ma da su Skandinavci dva i pol vijeka
ranije istražili otoke Sjevernog mora, naselili se na Islandu i Groenlandu i plovili do Amerike. Tako
Honore d'Autun, francuski kozmograf iz XII. v., u Slici svijeta spominje i otok Tilu, ali o njemu ne
kaže ništa određeno. Ovaj najčuveniji geograf svoga vremena spominje otoke Hesperida i Gorgone,
ali ih stavlja na istu širinu s Atlaskim planinama. DAutun naziva imenom Antilija fabuloznu
Platonovu Atlantidu, a u Kanarskom moru, koje mu je potpuno nepoznato, spominje mitski otok sv.
Brandana. Njegova knjiga je u velikoj mjeri pridonijela, što su se po kršćanskoj Evropi raširile
razne bajke antičkih naroda, pozajmljene iz Solinovih Mirabilia i Plinijeve Prirodne historije. Za
ovim piscem povodi se najveći broj evropskih geografa toga vremena, Francuzi: Jacques iz Vitrva,
Bernard iz Chartresa, Nijemci: Oton iz Tresingena i učena opatica Herrada iz Landsberga, svi iz
XII. v., te Englez Sacrobosco i Francuz Beauvais iz prve polovine XIII. v. Njihova djela su puna
besmislica, pisana potpuno nenaučno. Pa ipak, u tome ima izuzetaka. Tako Englez Camorenzus i
43
De Stefano A., La cultura alla corte di Federico II, imperatore, str. 58.

57
Nijemac Gramatičar Saksonski daju, između ostalog, o Islandu i Groenlandu prilično stvarnu sliku.
Što se tiče Azije i Afrike potpuno neznanje je opća crta ovih geografa. Nijedan od njih ne zna o
Africi više od Orozija. Ona se za njih završava s Fezanom, s ove strane ekvatora; žarki pojas je
nenastanjiv; s druge strane ekvatora, iza nepoznatog Atlantika, nalazi se suprotna zemlja, do koje,
prema njihovu mišljenju, ne može nikada doći čovjek sa sjeverne Zemijine polukugle; Azija je za
njih zemlja čudesa i neizmjernog bogatstva. Sva njihova djela vrve bajkama o Zlatnim planinama,
Pigmejima, grifonima, raju i t. d.
Njihove kozmografske ideje iste su kao i kod prijašnjih geografa: homerovska Zemlja leži
mirna i nepomična u središtu svemira, opkoljena sa svih strana vodama oceana, koje je dijele po
sredini. Pakao se nalazi u središtu Zemlje, a oko nje se nalaze sfera vode, zraka, vatre, planeta i t. d.
Jerusalim je u središtu svijeta.
U djelima ovih pisaca ne govori se o putovanjima po svijetu. Jedini izuzetak čini Englez
Orderic Vital u Historiji. U njoj se pripovijeda, da je Konstantin Afrički, poslije završenih studija u
Bagdadu, sredinom XI. v., dugo vremena putovao po Egiptu, Perziji, Arabiji i saracenskim
zemljama, radi upoznavanja, a u Indiji je izučavao hindusko znanje. Kad se ponovo vratio u Afriku,
nije se u njoj dugo zadržavao, već je otplovio na Siciliju. Jedno vrijeme je boravio na dvoru Roberta
Guiscarda (1015-1085) i tu bio dobro viđen. Putničku karijeru završio je u samostanu Monte
Cassino u Italiji. No ovo putovanje nije imalo nikakvog značaja za bolje upoznavanje svijeta.
Međutim, od početka XIII. v. zapadni kršćani se počinju otimati učmalosti prijašnjih vjekova.
Sve veći razvoj proizvodnje, razvitak gradova, osnivanje sveučilišta u većim evropskim
gradovima44 i sve Jače veze s arapskim svijetom, pridonose sve jačem strujanju duhovnog života u
kršćanskoj Evropi. Od Arapa zapadni kršćani crpe antičko znanje; preko njih se upoznaju s
njihovim i jevrejskim naučnim radovima; preko Arapa prodire u Evropu Aristotelova misao, koje je
pagansku metafiziku Albert, prozvan Veliki (1195-1280), nastojao da prilagodi potrebama kršćanske
dogmatike. Aristotelovo učenje o Zemlji-kugli bit će u drugoj polovini XIII. v. opće usvojeno.
Ipak su i u ovom odsjeku vremena geografija i astronomija na istom stupnju kao i ranije:
mješavina antičkog i kršćansko-religijskog shvatanja, kome su crkveni oci udarili glavne temelje, s
vrlo malim prizvukom onoga, do čega će se doći u kasnijim vjekovima. Nitko u tadašnjoj Evropi ne
misli da povezuje ove dvije nauke. Astronomija se, uglavnom, svela na astrologiju, na proricanje
budućnosti neke osobe, na osnovu položaja zvijezda i planeta u času rođenja te osobe. Na
papinskim, kraljevskim, kneževskim i biskupskim dvorovima žive dobro plaćeni astrolozi, bez čijeg
savjeta nije se poduzimao nikakav važniji pothvat. Pa ipak je pažljivo promatranje gibanja planeta i
zvijezda od strane astrologa rodilo kasnije astronomiju. Po riječima jednog pisca, krivo učenje
spasilo je pravo. Geografija je, međutim, i dalje tapkala na mjestu, hranjena mrvicama prošlosti.
Zato su pojmovi kršćana o Aziji, Africi i sjevernijim evropskim zemljama i dalje površni; i dalje o
tim krajevima kruže po kršćanskom svijetu čudne priče.
Zbrku predodžbi o Zemlji i svijetu i raznim pitanjima prirodnog svijeta najbolje prikazuje
pismo cara Fridriha II. (1194-1250), najobrazovanijeg čovjeka toga vremena. Njegov dvor u
Palermu bio je jedno od najvećih evropskih naučnih središta u prvoj polovini XIII. v. To pismo je
Fridrih uputio 1227. g. Mihajlu Scotusu, najučenijem čovjeku latinskoga svijeta epohe.
»Izloži mi«, pisao je Fridrih, »osnove Zemlje i kako se ona održava nad ponorom, i'kako ponor
stoji ispod Zemlje; i da li osim zr.aka i vode ima nešto drugo, Sto podržava Zemlju; i da li ona stoji
čvrsto zbog svojih vlastitih osobina; i da li se nalazi iznad nebesa, koja su ispod nje; i koliko ima
nebesa, tko ih podržava i tko, uglavnom, boravi na njima; i koliko je zapravo jedno nebo veće i
udaljeno od drugog? U kojem se nebu bitno nalazi Bog, i na koji način on sjeda na nebesko
prijestolje u društvu anđela i svetaca i što pred Bogom čine stalno sveci i anđeli? Reci mi dalje,
koliko ima ponora i kako se zovu duhovi, koji u njima borave? Gdje se nalazi pakao, čistilište i

44
U Parizu je osnovano oko 1200. g. Po ugledu na nj osnovano je sveučilište u Oxfordu 1214., u Monpellieru 1220., u
Napulju 1224., u Palermu, Bologni i Padovi 1229. g. Poslije toga u Pragu, Orleansu i t. d. Sva su ona bila pod
kontrolom crkve. Najveća pažnja je posvećivana teologiji.

58
nebeski raj: ispod Zemlje, u Zemlji ili nad Zemljom? Reci mi dalje, kolike su dužina i širina
Zemlje; i koliko je ona udaljena od najvišega neba i ponora; i da li ima samo jedan ponor ili ih je
više? A ako ih ima više, koliko su udaljeni između sebe? I da li na ovoj Zemlji ima praznih prostora
ili ih nema? I da li je Zemlja kompaktno tijelo kao živi kamen? I koliko ima od njezine površine do
najnižeg neba?...45
Pitanja doista teška i za samog Scotusa, smjela pitanja, koja bi svakog drugog odvela na
lomaču i od kojih se monasima na Fridrihovu dvoru zacijelo dizala kosa na glavi. Pa ipak su ta
pitanja za nas smiješna i djetinjasta. No ona jasno govore, u kakvo je stanje zapalo učenje o Zemlji i
svijetu pri kraju Srednjeg vijeka.

45
Citat pisma je iz knjige: De Stefano A., La cultura alla corte di Federico II., imperatore, str. 48-49.

59
 XIV. MONGOLI OSVAJAJU ISTOK I ZAPAD

»Tko novaca nema, uzet će mu djecu;

tko djeteta nema, uzet će mu ženu;
a tko žene nema, uzet će mu glavu.«
Ruska narodna pjesma

Pojava Mongola na historijskoj pozornici i njihovi vojno-osvajački pohodi mijenjaju političku

sliku Azije. Sredinom XIII. vijeka evropski kršćanski narodi uspostavljaju s njima veze, i od to doba
Azija nije više zatvorena knjiga sa sedam pečata.
God. 1206. ujedinjena mongolska plemena, što su živjela u današnjoj. Mongoliji, pod
rukovodstvom darovitog Džingis-kana, »kralja nad kraljevima«, počinju osvajanja po Aziji, a
kasnije i po Evropi. U toku osamnaest slijedećih godina mongolske vojne horde pokoravaju
keraitska plemena Ujgure i Istočne Turke, a zatim osvajaju tibetsku kraljevinu Tangut, Sjevernu
Kinu s Pekingom, zemlje i gradove između Lob-Nora i Aralskog jezera, Samarkand i Nerv sa
njegovom čuvenom knjižnicom. U pobjedonosnim naletima, sličnim munji, mongolski osvajači
spaljuju i razaraju gradove i sela, pustoše polja i njive, ostavljajući svuda iza sebe bol, plač,
ruševine. Mongolski osvajači nemaju milosti ni prema kome. Oni stavljaju pod nož starce, žene,
djecu, a ratne zarobljenike pretvaraju u robove ili ih nasilno uvršćuju u svoje redove. Na sve strane
lije se potocima krv.
Sve su to bili uzroci, što je među pokorene narode ušao silan strah. I oni počinju vjerovati, da je
nastao kraj svijeta, koji će pokositi sve što živi.
Nadirući na Zapad Mongoli osvajaju Alaniju (Georgiju) i Kipčak (Južna Rusija). Oni strahovito
poražavaju Turke, koji se u silnom strahu povlače pred njima u Malu Aziju, gdje udaraju temelje
budućem osmanlijskom carstvu.
Poslije toga Mongoli se okreću na Sjevernu Rusiju i na obalama Volge poražavaju rusku
vojsku, koju je oslabio razdor između ruskih knezova. I kad su potukli volške Bugare, oni se
vraćaju natrag u Aziju ostavljajući iza sebe svuda pustoš, plač, bijedu.
Međutim, 1237. g. Mongoli pod zapovjedništvom Batu-kana ponovo kreću prema Zapadu.
Ogromna vojska od 700.000 ljudi prelazi preko rijeke Urala i Volge i osvaja mnoge ruske gradove,
prisiljavajući ruske knezove, da im plaćaju danak. I tada polaze dalje na zapad. Poljska, Šlezija,
Češka, Ugarska, jugoslavenske zemlje do Jadranskoga mora poprišta su teških i krvavih borbi, u
kojima Mongoli odnose pobjedu za pobjedom.
Glas o okrutnosti Mongola i njihovom brzom prodiranju na Zapad, širio se silnom brzinom po
evropskim zemljama. Silan strah je obuzeo sve evropske narode od Rusije do Irske, koji Mongole
smatraju strasnijim i bezdušnijim i od Saracena i od Turaka. Kroničari epohe ih izjednačuju s
vragovima, sotonama, demonima izbjeglim iz pakla, koji će »nesretno« čovječanstvo kazniti zbog
»njihovih grijeha«.
I od tada Mongole u Evropi počinju nazivati »Tartarima« ili »Tatarima«, t. j. sinovima
podzemnog carstva, »djecom Tartara«, pakla.46 Od toga vremena se u Evropi udomaćio naziv
Tartari i Tartarija za Mongole i Mongoliju. Strah od Mongola bio je u Evropi toliko velik, da su
kršćanke, pri samom spominjanju imena Tatara, nagrđivale sebi lice i tijelo.
Ali se Batu-kan, zbog junačkog otpora slavenskih naroda, morao naposljetku povući na Volgu.
I tamo je osnovao tatarsku državu, Zlatnu hordu, s gradom Sarajem kao prijestolnicom.
Naglo povlačenje Mongola iz Zapadne Evrope umirilo je kršćanske narode.

46
Prema grčko-rimskoj mitologiji, Tartar je dio pakla, u kojem borave krivci.. Bio je okružen zidom, koji je čuvao
Tisifon. Osim toga smatralo se, da oko Tartara teče rijeka Flegeton.

60
 XV. ZAVJESA NAD AZIJOM POČINJE SE DIZATI

»Zemlja Mongal ili Tartarija obuhvaća na istoku onaj dio svijeta, za koji se uzima, da se nalazi
najdalje na sjeveroistoku. Istočno od nje nalazi se zemlja Kataj i narod Solanguj; na jugu
saracenske zemlje, a na jugoistoku zemlja Huina. Na zapadu je zemlja Najmana. Međutim, na
sjeveru je okružena morem Oceanom.«
Carpini

Sredinom XIII. v. Mongoli namjeravaju da osvoje Siriju, tada razdijeljenu između emira iz
Damaska, egipatskih Saracena i kršćanskih knezova. No pred Mongolima su se bili ispriječili Turci
Seldžuci iz Ikonije i drugi muslimanski narodi, s kojima su kršćanski knezovi s Levanta bili u
sukobu. Na taj način kršćanski feudalci i Mongoli postaju neka vrsta prirodnih saveznika.
Vijesti o ratovima između Tatara i neprijatelja kršćana Turaka i saracena ubrzo su se raširile po
cijeloj Evropi. Otada kršćani počinju gledati na Mongole sa simpatijama, smatrati ih prirodnim
saveznicima i čak — polukršćanima.
Postojao je još jedan razlog, što su kršćani počeli gledati na Mongole drugim očima. Od sredine
XII. v. raširili su sirijski trgovci po Evropi vijest, da se negdje u dalekim i nepoznatim krajevima
Središnje Azije nalazi moćna kršćanska država, kojoj stoji na čelu Prezbiter Ivan, i da stanovništvo
te zemlje živi s Mongolima u miru. Međutim, ova ličnost je izmišljena. Ona nikada nije ni postojala.
O Prezbiter Ivanu su nikle mnoge bajke. U njihovu izmišljanju vrijeme i prostor nisu imali
nikakvog značenja. U vremenu od 350 g. svako pokoljenje kršćana je vjerovalo, da joj je Prezbiter
Ivan suvremenik i da se njegova država stvarno nalazi negdje u dubinama Središnje Azije. Marko
Polo, Joinville, De Mandeville, Kolumbo, Hese i drugi srednjovjekovni pisci su pisali, da se
njegova država nalazi u srcu Azije. Henrih Moreplovac i portugalski vladari iz XV. v. tražili su
njegovu državu u raznim afričkim krajevima, da se, na kraju, zadovolje s Etiopijom. I zbog
postojanja tobožnjeg kraljevstva Prezbiter Ivana u središtu mongolskog carstva, koje je obuhvatalo
najveći dio Azije, kršćani su vjerovali, da će se lako moći sporazumjeti s Mongolima.
Ipak su se kršćani plašili, da se jednoga dana Mongoli opet ne okrenu na Evropu. Papa
Inocentije IV. — pape su u to vrijeme bili ne samo duhovni, već i svjetovni vladari — namjerava da
od njih zaštiti Evropu, sklopi savez za borbu protiv Turaka ili, ako mu to ne pođe za rukom, da bar
sazna njihove prave namjere. Osim toga papa je vjerovao, da će Mongole moći lako preobratiti u
kršćansku vjeru, jer je saznao za njihovu trpeljivost prema svima vjerama. Tako je došlo do
putovanja papinskih poslanika u Mongoliju, čiji su izvještaji od velike važnosti za povijest
geografije i geografskih otkrića XIII. v.

Giovanni del Pian Carpini otkriva Mongoliju

God. 1245. krenulo je iz Lyona papinsko poslanstvo na dalek i neizvjestan put. Na čelu mu se
nalazio Carpini. Isprva je s njim putovao samo Lorenzo Portugalski, no na putu kroz Češku i
Poljsku pridružili su mu se Stefan Češki i Benedikt Poljski. Poslije dugoga i napornog putovanja
putnici su stigli u Rusiju. Tu ih je vrlo lijepo primio knez Vasilije. On im je dao savjet, da sobom
ponesu dosta krznene robe radi razmjene s Tatarima.
Putujući na jugoistok preko ruskih zemalja Carpini je naposljetku stigao do Kijeva, grada u
ruševinama. U svom izvještaju Carpini je naveo, da su oni (poslanici) nailazili po poljima, u blizini
ovoga grada, na ljudske kosti i lubanje. »Ranije je Kijev«, kaže Carpini, »bio veliki grad, s mnogo
stanovnika. A sada je potpuno uništen. U njemu ima jedva dvjesta kuća. Tatari drže gradsko
stanovništvo u teškom ropstvu.«
Kijevski knez je savjetovao poslanicima, da nabave tatarske konje, koji umiju naći travu i pod
snijegom. Tako su putnici stigli do grada Danilova. Odatle su putovali kolima, jer su se usput
porazboljevali. Naposljetku su stigli do Kanjeva, prvog mjesta u tatarskoj državi, i prijavili se

61
upravitelju mjesta, objasnili cilj svog poslanstva i predali mu darove. No ovaj ih pod stražom
upućuje u tatarski logor, izvan grada. Zapovjednik logora ih je lijepo primio. Rekao im je, da putuju
dalje na istok, do logora Batu-kana, naredivši, da im se svuda usput daju odmorni konji.
Ali se logor Batu-kana nalazio daleko na istoku, u blizini Astrahana. Putnici su danju i noću
putovali stepom, koja je u to doba godine bila pod snijegom, »jašući koliko su konji mogli
podnijeti«. Hranili su se samo kuhanim prosom i pili rastopljeni snijeg.
»Stepska zemlja je bez ikakva drveća«, kaže Carpini, »i na nj se nailazi tek s vremena na
vrijeme. Sav svijet se grije i kuha na vatri od kravlje ili ovčje balege. Zrak nije umjeren. Katkada
usred ljeta nastanu strašne oluje s grmljavinom i munjama, dok u isto vrijeme padaju velike količine
snijega... Tamo pusu tako ledeni vjetrovi, da je često puta nemoguće održati se na konju. Zimi
nikada ne pada kiša, već samo ljeti, ali tako malo, da nekih godina kiša može jedva rastvoriti
prašinu i ovlažiti korijenje trave. Ljeti se temperatura stalno mijenja. Ogromnu toplinu zamjenjuje
nesnosna hladnoća.«
Puna dva mjeseca putovali su putnici na jugoistok i prešli nekoliko rijeka. Carpini ih prvi od
svih Evropljana naziva ruskim imenima. »Kroz cijelo to vrijeme«, kaže on, »prolazili smo preko
Kumanske zemlje, ravne i ispresijecane s četiri velike rijeke: prva se zove Neper (Dnjepar), druga
Don, treća, neobično velika, Volga;47 četvrta je Jaik (Ural).«
Naposljetku su umorni i iscrpeni putnici stigli do logora Batu-kana. Najprije su ih po svome
običaju proveli kroz dvije velike vatre, da ih pročiste i od njih otklone zle duhove, koji bi kanu
mogli naškoditi, pa su ih onda odveli preda nj. »Batuov šator je veličanstven«, stoji u izvještaju.
»Kana čuvaju straže i velikaši. Kan je sjedio na sjedištu uzvišenom kao prijestolje, a kraj njega
jedna od njegovih žena. Njegovi sinovi, braća i druga moćna gospoda sjedili su niže, u sredini
dvorane, na klupi... Kan također ima veliki i lijep laneni šator ... U sredini, u smjeru izlaza, bio je
postavljen stol. Piće se služilo u zlatnim i srebrnim peharima. Ni Batu, ni ikoji drugi tatarski knez,
ne pije piće pred gostima bez pjesme i svirke na gitari. Kad Batu izjahuje, iznad njegove glave
nose . suncobran, sličan malom šatoru.. . On je svom narodu dobar. Ipak ga se svi plaše. U ratu je
strahovito okrutan, jer je stari ratnik.« Tumači su Batu-kanu preveli papino pismo na tatarski, ruski i
arapski. Poslije prijema poslanike su odveli pod drugi šator i častili ih jelom i pićem.
U logoru su putnici ostali četiri dana. 8. travnja 1246. g. krenuli su na novo putovanje u smjeru
Mongolije. Pratila su ih dvojica Tatara, koje je Batu odredio. Puna tri i pol mjeseca jahali su putnici
kroz puste i nepoznate krajeve Kirgizije, kroz zemlje Pečenega, na istoku od rijeke Urala, zatim kraj
istočnih obala Kaspijskog mora i dalje preko krajeva između rijeke Sir-Darja i Ilia, pored Balkaškog
jezera i snijegom pokrivene Dzungarije. 3. srpnja iste godine došli su do mongolske granice. Odatle
su za dvadeset dana stigli do Karakoruma.
Carpini se našao u gradu baš kad su namjeravali izabrati novog velikog kana. Zbog toga se
mnoštvo izaslanika iz svih krajeva Azije sleglo u Karakorumu, da prisustvuju izboru. Brežuljci i
ravnice oko grada bili su načičkani skupocjenim šatorima raznih boja, ukrašenim, prema
Carpinijevim riječima, ljudskim i životinjskim obličjima i izvezenim zlatnim i svilenim koncima
žarkih boja. Na dan izbora velikaši i izaslanici vijećali su u jednom šatoru do podne. Onda je
započela pijanka. Mongoli su pili kumiš, jako piće od kobiljeg mlijeka, a Carpini i njegovo društvo
pivo. Veselje je trajalo četiri sedmice. Onda su svi u svečanoj povorci izjahali izvan grada i ustoličili
Kujuka za velikog kana.
Poslije nekoliko dana preda nj su izveli papinske poslanike. Kada su mu tumači preveli papino
pismo, Kujuk im je odgovorio riječima, napisanim u pismu, koje se sada čuva u papinskoj knjižnici
u Vatikanu. »Prigovaraš nam«, stoji tamo, »što smo sjekli Mađare, Poljake i Moravce. A zašto su
oni isjekli naše poslanike, umjesto da su poslušali božje i Džingis-kanove zapovijedi... Vi se,
Zapadnjaci, klanjate Bogu i vjerujete, da ste jedini (pravi) vjernici. I zbog toga druge prezirete. Ali
otkuda samo znate, kome će Bog podijeliti svoju milost? Mi se klanjamo Bogu i njegovom ćemo
milošću uništiti sve zemlje od istoka do zapada.«
47
Herodot Volgu naziva Araos; Ptolomej Ra; Menandar (VI. v.) Etel; braća Polo Tigris.

62
 Pošto su u Karakorumu proveli četiri mjeseca bez ikakvog uspjeha, poslanici su 13. studenoga
1246. g. krenuli po ciči zimi natrag istim putem, kojim su i došli. U travnju 1247. g. stigli su do
logora Batu-kana. Odatle su otišli u Kijev, gdje su ih svečano dočekali kao ljude »uskrsle iz
mrtvih«. Pri kraju iste godine stigli su u Lyon. Na ovom putovanju Carpini je projahao blizu 5.000
km.
*
Carpini je svoja zapažanja izložio u Historia Mongolarum. Iz te knjige se vidi, da je bio pažljiv
promatrač. Osim svojih zapažanja, u izvještaju se povlače antičke bajke i griješke o Aziji. Za nj se
Volga, Ural, Don i Dnjepar ulijevaju u isto more. Na obalama Sjevernog mora žive ljudi pseće
glave, govora i kozjih nogu. Uz to Carpini daje različita imena zemljama i rijekama, te se ne zna,
kojim je putevima putovao od Kaspijskoga mora do Mongolije. No pored svega toga, njegova
Historia je prvo djelo geografske literature na Zapadu. Iz nje su kršćani dobili nove pojmove o
Mongoliji i ostalim azijskim zemljama, koje su tada bile pod vlašću Mongola, i upoznali se sa
životom i običajima Mongola. »Njihove su kuće«, stoji u izvještaju, »okrugle i vješto napravljene
od tkanina i motki u obliku šatora. Posred krova nalazi se otvor, kroz koji ulazi svjetlost i izlazi dim,
jer vatru uvijek lože na sredini. I zidovi i vrata su od valjane dlake. Neki od ovih šatora mogu se
lako rastavljati, sklapati i prenositi na životinjama. Gdjegod pođu, bilo u rat, bilo da mijenjaju
mjesto, Tatari nose sobom svoje šatore. Oni imaju dosta domaćih životinja. Što se tiče konja i
kobila, oni drže, da ih imaju više od svih naroda na svijetu.«
Važnost Carpinijeva izvještaja je u tome, što je on upoznao kršćanski svijet s ogromno velikim
i dalekim zemljama Središnje Azije. Poslije Zemarha, čija.putovanja nisu poznavali zapadni
kršćani, Carpini jeprvi od svih Evropljana digao zavjesu s toga dijela svijeta.

P u t o v a n j e Wi l h e l m a R u b r u q u i s a u M o n g o l i j u

Dok je bio u ratu sa sirijskim Saracenima, francuski kralj Louis IX. šalje u jesen 1252. g.
poslanstvo u Mongoliju s Wilhelmom Rubruquisom na čelu. Njemu je dao nalog, da što bolje
upozna Mongole i ispita mogućnost njihovog preobraćenja na kršćanstvo.
Rubruquis je najprije došao u Carigrad, koji je tada bio u rukama Latina. U njemu je ostao
cijelu zimu, proučavajući neke izvještaje s putovanja u Aziji i pripremajući se za put.
U proljeće slijedeće godine Rubruquis se s Bartolomeom iz Cremone ukrcao na brod i stigao u
Soldaju (Sudak), na Krimu. U to vrijeme Soldaja je bila živo trgovačko mjesto, gdje su dolazili
mletački i genovski brodovi, jer je preko toga grada išla sva trgovina sa zemljama Južne Ukrajine.
Nabavivši darove za mongolske glavare i druge stvari neophodne za tako daleko i neizvjesno
putovanje, Rubruquis je s jednim drugom početkom lipnja 1253. g. pošao u volovskim kolima
preko Krima. Poslije prijelaza preko Taurskih planina, putnici su se namjerili na Herule, pleme
germanskog porijekla. Rubruquis je s njima razgovarao teutonskim jezikom. Iza Perekopa putnici
su naišli na Tatare, koji su na njih ostavili mučan utisak. »Tatari nigdje nemaju stalnog boravišta«,
kaže Rubruquis, »a ne znaju ni za buduća, jer se stalno sele. Zimi odlaze u južnije, toplije predjele.
Ljeti putuju u sjevernije, hladnije. U svojim kućicama na točkovima Tatari putuju sporim hodom
jagnjeta ili vola ... Pri susretu traže od vas kruha za djecu i svega, što vide kod naših slugu: noževe/
rukavice, kajiše. Ja sam im se pravdao, da je naš put dalek, da ne možemo ostati bez tih stvari, a oni
su nas zbog toga nazivali varalicama ... Kad smo se od njih udaljavali, činilo mi se, kao da sam
izašao iz demonskih ruku.«
Putujući preko neizmjerno velikih i pustih stepskih ravnica u sjeveroistočnom smjeru, poslanici
su stigli do velikog tatarskog logora. Tu su im, kao poslanicima francuskog kralja, dali dobre konje
za nastavak puta. »Putovali smo«, kaže Hubruquis, »preko osamljenih predjela, gdje smo se dobro
osjećali, jer dosadu, od koje sam trpio u tatarskim kućicama, ne mogu iskazati riječima.«Poslije dva
mjeseca, ne nailazeći ni »na kakav grad, ni na tragove ikakve zgrade ili seoskog dvorišta«, putnici
su stigli do Dona. »Na granicama ove pokrajine«, kaže on za zemlje oko Dona, »ima mnogo jezera,

63
na obalama kojih se vide bunari ili česme soli. Tu se vadi sol u blokovima, čvrstim kao led. Odavde
Batu i Sartak-kan vuku goleme prihode, jer ovdje dolaze po sol narodi iz cijele Rusije i za svaka
kolica daju dva komada pamučne tkanine. I morem dolazi po sol mnoštvo brodova, plaćajući prema
veličini tovara.«
Kad je Rubruquis s društvom došao do logora Zafalgal-kana, rođaka velikog kana, ovaj ih nije
dugo zadržavao, nego ih je s pratnjom uputio do logora Batu-kana, koji se tada nalazio negdje na
obalama Volge. Putujući dalje na istok, Rubruquis je stigao do Volge, u blizini današnjeg Saratova, i
tu se namjerio na logor Batuova sina, Sartak-kana. Ovaj je francuske poslanike primio vrlo srdačno,
upitao ih za cilj poslanstva i, kad mu je Rubruquis sve potanko objasnio, rekao mu, da treba da odu
do logora njegova oca, mjerodavnijeg od njega. Kako je Rubruquis mislio, da je Sartak kršćanin,
poklonio mu je pozlaćeni psaltir francuske kraljice, ukrašen umjetnički izrađenim minijaturnim
slikama iz svetačkog života.
Putujući dalje uz Volgu Rubruquis je naposljetku stigao do pokretnog logora Batu-kana. Kad su
poslanike izveli preda nj, našao je Batua, gdje sjedi na dugom prijestolju, širokom kao postelja.
»Uza nj je«, kaže Rubruquis, »sjedila njegova žena. Uz šatorska vrata nalazila se jedna klupa s
kiselim mlijekom i velikim zlatnim i srebrnim peharima. Batu nas je promatrao pažljivo, — kaže
Rubruquis, — a mi njega. Lice mu je bilo pjegavo... Rekao sam mu, da se mi molimo Bogu koji
nam je dao sva zemaljska blaga, da nam poslije daruje nebeska.... Predložio sam mu, da se pokrsti,
jer će samo tako naći spasenje. Nato se Batu nasmijao. Prisutni su počeli pljeskati rukama i
ismijavati nas... Zatim sam mu rekao, da nosim pismo franačkog kralja, a on mi je rekao, da
ustanem. Pitao me, kako se zove kralj, a kako ja i moji drugovi... Onda nam je ponudio kobiljeg
mlijeka. Malo kasnije po nas se vratio naš sprovodnik i rekao mi: ,Tvoj kralj moli, da ti ostaneš u
ovoj zemlji. To Batu ne može odobriti bez znanja Mangu-kana. Ti ćeš s tumačem otići do njega, a
tvoj suputnik i drugi čovjek neka se vrate u Sartakov logor i tamo sačekaju tvoj povratak!'«
Ipak je na Rubruquisovu molbu Batu-kan dopustio, da oba njegova čovjeka pođu s njim do
sjedišta velikoga kana.
Pet sedmica putovali su putnici s pokretnim logorom Batu-kana kraj Volge. Onda su se
razdvojili. Putovanje su nastavili onim istim putem, kojim je nekoliko godina ranije putovao
Carpini. I tako ih je na putu kroz stepske krajeve između Kaspijskog mora i Urala zatekla duboka
jesen. Zima je bila na pragu. No nje se Rubruquis nije plašio. Bio je od glave do pete obučen u
ovčje kože. Kad je došao u područje rijeke Sir-Darja, zaokrenuo je na jugoistok. Tako je putovao
sedam dana planinskim putem, možda sporednim kosama sjeveroistočnog dijela planinskog lanca
Kara-Tua. Onda su putnici prešli preko doline Talas i stigli do grada Kenčata. Putujući dalje našli su
se u jednom selu uz samu planinu. »Pitao sam«, kaže Rubruquis, »kakva je to planina? Mislim, da
sam shvatio, da je to Kavkaz, koji se dvjema stranama iz-dužuje od zapada prema istoku i prostire
do mora. U svakom slučaju ova planina dolazi do Kaspijskog mora, u koje se ulijeva Volga.«
Iz ovoga se vidi, da je Rubruquisovo shvaćanje jednog jedinog planinskog lanca Azije bilo u
antičkom duhu.
Kad su prešli preko više planinskih lanaca, Rubruquis se našao u nekoj ravnici, »omeđenoj
visokim planinama. Ona se nalazila na našoj desnoj strani, dok nam je na lijevoj«, priča on, »ležalo
more ili jezero, za čiji obilazak treba 15 dana.« To je bilo Balkaško jezero, kraj kojega su se našli
15. studenoga. »Glad, napori, žeđ i hladnoća bili su neizmjerni«, kaže Rubruquis o ovom dijelu
puta.
Pošto su prošli kroz zemlju Ujgura (Mađara), u kojoj budistički popovi nose žute tunike, a na
glavi mitre, putnici su nakon sedam mjeseci putovanja, od Krima stigli do pokretnog sjedišta
velikog kana Mangua, koje se nalazilo u sjevernom dijelu Mongolije.
»Mangu-kan je«, kaže Rubruquis, »ružan čovjek, majmunskog izgleda lica, prćasta nosa,
srednjih godina. Kad smo izašli preda nj, ležao je odjeven u krzno, sjajno kao tuljanova koža. ,Tko
je tvoj kralj?', bilo je prvo pitanje, koje mi je uputio.«
I kad mu je on odgovorio, kan ga je upitao za cilj dolaska. Rubruquis mu je najprije ponudio

64
darove, no ovaj ih je odmah odbio. Kad su mu tumači preveli kraljevo pismo, dopustio je
Rubruquisu, da ostane u Mongoliji. »Svome kralju«, rekao mu je Mangu, »ponesi ovu strijelu i
dvije sulice s pozlaćenim drškom. S njima možemo daleko dobaciti i žestoko lupiti. Ako tvoj kralj
želi s nama živjeti u miru, mi ćemo osvojiti sve saracenske zemlje!«
Na rastanku je dopustio Rubruquisu, da ode u Karakorum, u kome je blaže podneblje;
Za Karakorum Rubruquis kaže, da je malen grad, manji od San Denisa kraj Pariza, te da je
opkoljen zemljanim zidovima sa četiri ulaza. I kaže, da je u gradu uz mongolska bilo nekoliko
naselja muslimanskih, nestor ijanskih i kineskih zanatlija. U Karakorumu je vidio dvije mošeje i
jednu crkvu kršćana nestorijanaca.
Rubruquis dalje priča, da se na ulazu u sjajni dvorac Mangu-kana nalazilo čarobno drvo, pod
kojim je veliki kan vršio katkada prijeme. Oko stabla toga drveta bile su uvijene dvije pozlaćene
cijevi u obliku zmija. Iz njihovih čeljusti poteklo bi vino, kobilje mlijeko ili šerbet, prema želji
posjetioca, čim bi jedan paž prinio ustima trubu, koju je jedan sakriveni čovjek puhanjem stavio u
pokret. Misli se, da je ovo čudo mehanike izumio pariški zlatar Guillaume Boucher, čiji je brat u to
vrijeme imao u Parizu zlatarsku radnju.
Rubruquis je u Karakorumu ostao mjesec dana. Tada ga je Mangu-kan primio posljednji put i
dao mu pisma za Louisa IX. Natrag je krenuo istim putem sam, jer mu se drug razbolio i ostao u
Karakorumu, dok ne ozdravi. Sredinom rujna stigao je do Batuovog logora i u njemu ostao dva
mjeseca. Onda je putovao pored Volge, prošao kraj grada Saraja, koji je Batu počeo graditi, putovao
stepom do Kavkaza i prešao preko njega. Dalje putovanje preko doline Araxa, Erzeruma i Armenije
dovelo ga je u mjesecu svibnju slijedeće godine do zaliva Aleksandrete, gdje se završilo ovo veliko
putovanje.
*
Rubruquisova obavještenja o Mongoliji, Kini, Mandžuriji, Tibetu i Sibiriji, koja je prikupio u
Karakorumu, od velikog su značaja za povijest geografskih otkrića XIII. v. Rubruquis prvi od svih
Evropljana izjednačuje Kataj s antičkim Seresom. »U velikom Kataju«, kaže on, »žive ljudi, koji su
se nekada, mislim, zvali Seri ... Oči su im sitne, živahne. Rasta su malena ... Služe se papirnim
novcem ... Njihovi liječnici ispituju bolest pomoću pulsa, no ne umiju ispitivati mokraću ...
Tibetanci u praznične dane piju iz lubanja svojih rođaka, da bi ih se sjećali... (Sibirci) vezuju
uglačane kosti (skije) za noge i jure silnom brzinom po snijegu i ledu, hvatajući živovotinje i ptice.«
No i on, po ugledu na Plinija Starijeg, Solina, Izidora iz Seville i drugih srednjovjekovnih
kršćanskih pisaca poslije njih piše o čudovišnim ljudima sjevernih, osamljenih krajeva Azije,
povodeći se za ukusom vremena.
Rubruquisovi podaci o Aziji su vrlo važni. Azovsko more je za nj maleno, dok je Kaspijsko sa
svih strana zatvoreno. »Ovo more je s tri strane«, kaže on, »zatvoreno planinama, dok je samo sa
sjevera oivičeno velikim ravnicama. Čovjeku treba četiri mjeseca, da ga obiđe. Tvrdnja Izidora iz
Seville, da je ovo more samo zaliv Oceana, nije točna, budući da se ni na jednoj strani s njim ne
spaja, nego je svuda okruženo kopnom.«
Za tok rijeka, na koje se namjerio iza Urala, kaže, da je usmjeren prema zapadu, što je točno,
shodno Berovu zakonu. Azija se na jugoistoku uspinje na ogromne visine. Kina se prostire sve do
oceana. No i pored ovih točnih zapažanja, Rubruquis misli, da je Mandžurija otok, i ne zna, da je
Kauli (Koreja) poluotok, te da Aziju na sjeveru zapljuskuje Sjeverno ledeno more.
Carpinijev i Rubruquisov izvještaj se između sebe dopunjuju. Oni su u Evropu XIII. vijeka
unijeli novu svjetlost o dalekim zemljama Istočne Azije.

65
 XVI. MIŠLJENJE O ZEMLJI U DRUGOJ POLOVINI XIII. VIJEKA

Ova putovanja su bila od ogromne važnosti. Iz njih su učeni ljudi s evropskog Zapada doznali,
da je Zemlja neizmjerno velika i da ostvarenju političkih i trgovačkih veza s Azijom ne stoji ništa na
putu. Geografi su sada imali prilike, da isprave netočne podatke o Aziji, koji su se povlačili od
antičkih vremena i naročito uvećali od vremena crkvenih otaca.
Sve veći razvoj trgovine i evropskih gradova, 48 prijelaz na novčanu rentu, bolje upoznavanje
azijskih zemalja, orijentalne tehnike i proizvodnje, sve veći broj učenih ljudi iz građanskog staleža,
prijevodi Aristotela i arapskih pisaca na latinski, snažno djeluju na obnovu zapadnjačkog duha.
Učeni ljudi toga vremena počinju odbacivati zastarjelo homerovsko shvaćanje o Zemlji-ploči i
prihvaćati aristotelovsko mišljenje o Zemlji-kugli, istina, i dalje nepomičnoj u svemirskom prostoru.
Sam naslov knjige Sacrobosca49 Sfera mundi, jasno govori o tome. Ovo napredno shvaćanje ističe i
Albert zvan Veliki (1196-1280), čije su zasluge za oživljavanje aristotelovskog učenja u Srednjem
vijeku neobično velike. No ovo mišljenje najbolje obrazlaže Englez Roger Bacon (1214 do 1293)
na više mjesta svoje knjige Opus maius — Veliko djelo. Ovaj veliki um, koji, po riječima Francuza
Viviena de Saint Martina50, zaslužuje naziv »Veliki« prije negoli Albert, ovako se izjašnjava o
Zemlji:
»Zemlja ima sferni (okrugao) oblik. Zapadni ocean je relativno malen. Aristotel tvrdi, suprotno
Ptolomeju, da je više od četvrtine globusa nenastanjeno. Averoes51 zastupa isto gledište. Ptolomej
također tvrdi, da je prostranstvo mora između španjolskih obala na zapadu i istočnih obala Indije
maleno... More ne pokriva«, nastavlja Bacon u spomenutom djelu, u kome raspravlja o mnogim
pitanjima, koja se tiču nastanjene zemlje, »kako se to obično misli, tri četvrtine Zemlje. Krajnji
dijelovi istoka i zapada bliski su jedan drugom i razdvojeni između sebe morem manjeg
prostranstva.52 Otuda izlazi, da nastanjena zemlja između ovih dijelova svijeta i nije veća od
polovine ekvatorskog kruga. No koliko je njezino prostranstvo? Eto, što do naših dana nije
izmjereno, a ni naznačeno u antičkim, djelima. Da li se onda možemo čuditi, što nam nije poznato
više od četvrtog dijela Zemlje, kad o tome ne znaju ni učeni ljudi iz tolikih gradova.«
U vrijeme, kad je Bacon pisao svoje djelo, evropska sveučilišta su već izbacivala svršene
studente raznih fakulteta. Ali i uza sav taj napredak Bacon 53 ističe čovjekovo neznanje i nenaučnost.
»Nikada nije bilo«, kaže on dalje, »pojava mudrosti ni žara za naukom u svim oblastima znanja u
tolikoj mjeri, kako se to zapaža već četrdeset godina. Od toga doba svuda nailazite na doktore
nauka. Njih ima svuda, u svakom gradu, gradiću, zamku. Pa ipak neznanje i zablude nisu nikada
bile na nižem stupnju.«
I za razliku od ranijih kršćanskih srednjovjekovnih pisaca, koji se nisu obazirali na obavještenja
putnika i trgovaca, što su putovali po raznim krajevima Zemlje, sada se već javljaju i takvi pisci,
koji o tome vode računa. 1248. g. Vincent Beauvais u Ogledalu prirode opisuje Ascelinovo i
Carpinijevo putovanje. Iz njega su učeni ljudi crpili podatke o Centralnoj Aziji, a Roger Bacon,
pored opisivanja sjevernijih krajeva Zemlje, opisuje Zemlju na osnovu Rubruquisova izvještaja,
48
U to vrijeme, prema neprovjerenim podacima, Pariz je brojio 214.000 stanovnika, London 25-30.000, Mleci, možda,
do 100.000. Velikim gradom se uopće smatrao onaj od 10.000 stanovnika.
49
Englez John Holywood, umro 1256. Spomenuta knjiga je samo skraćeni oblik Ptolomeja, Al-Ferganija i Albatenje.
Do XVII. vijeka doživjela 65 izdanja.
50
Geograf, pisac više poznatih knjiga iz povijesti geografije i geografskih otkrića (1802-1897).
51
Arapski pisac, liječnik i filozof (1120-1198). Preveo s grčkog na arapski Aristotelove spise.
52
Što je točno, jer je Azija odvojena od Sjeverne Amerike Beringovim morem, širokim oko 100 km, što on nije mogao
znati.
53
Bavio se između ostalog i optikom. Odredio je žarište konkavnih ogledala, izumio mračnu komoru, bavio se
proučavanjem duge, možda pronašao barut i t. d. Ovom najvećem umu Srednjeg vijeka, borcu protiv feudalne
tiranije, pljačke i poroka svećenstva, crkva pod prijetnjom isključenja iz svojega reda zabranjuje, da čita svoje već
napisane radove, da bilježi rezultate svojih naučnih istraživanja, uništivši mu sve papire, plodove njegova
dugogodišnjeg rada. Kao već starog čovjeka crkva ga 1273. g. osuđuje na vječiti zatvor, iz koga je pušten tek 1292.
g., dvije godine prije smrti.

66
ispravljajući ranije zablude o tom dijelu svijeta.
Tako su geografski vidici čovjeka postali znatno veći. Pred njegovim udivljenim pogledom
počinju uskrsavati nepoznati krajevi najvećeg kontinenta našeg planeta, dotle od njega zatvoreni
kao kakvom neprobojnom zavjesom.
Ali će čovjek s evropskog Zapada dobiti o dalekim krajevima Istočne Azije mnogo jasniju sliku
tek poslije putovanja Marka Pola, najvećeg geografskog istraživača Srednjeg vijeka.

67
 XVII. KATAJ — ZEMLJA ČUDESA

O, prijatelji, uvjeravam vas, da nisam napisao ni polovinu onoga, što sam imao prilike vidjeti.
Jacopo da Acqui o Polovim riječima na samrti

Do arapskih osvajanja Aleksandrija je bila najveći trgovački grad zapadnog dijela svijeta i u nju
se raznim pomorskim i kopnenim putovima slivala orijentalna roba iz zemalja Istočne Azije. No
poslije tih osvajanja Carigrad sve više preuzima ovu ulogu i postaje novo veliko trgovačko središte
zapadnog svijeta. Stari karavanski putevi, koji su iz srca Azije vodili preko Inda, Afganistana,
Perzije, Armenije i rijeke Fasisa do obala Crnoga mora, ponovo uskrsavaju. Njima dolaze velike
količine skupocjene orijentalne robe u mnoge bizantske gradove i Carigrad. Bizant postaje najveći
trgovački posrednik između Zapada i Istoka. Pored zapadnih evropskih zemalja on uspostavlja
trgovačke veze i sa sjevernim evropskim zemljama i Rusijom.
Znatnu ulogu u trgovini Bizanta imaju Mleci i Genova. Udio Mletaka u toj trgovini postaje
naročito veliki poslije križarskih ratova. No tek poslije pada Carigrada u ruke Latina 1204. g.
počinje brzi i blistavi uspon Venecije. Ona tada iz svih bizantskih posjeda istiskuje svoju suparnicu
Genovu i razvija takvu trgovačku aktivnost, kakvu dotle Evropa nije poznavala. I to je trajalo sve do
1261. g., kad je Genova, aktivno pomažući uspostavljanje bizantskog carstva, dobila od Mihajla
VIII. Paleologa sve trgovačke povlastice, koje su dotle uživali Mleci. Mletački trgovci su tada
prisiljeni da napuste Carigrad, u koji se masovno doseljavaju Genovljani.
Slična sudbina je zadesila i braću Nikolu i Mattea Pola, mletačke trgovce, porijeklom iz
Šibenika, čiji su se preci doselili u Mletke 1033. g.54 I oni moraju napustiti Carigrad, u koji su došli
1250. g. i gdje su vodili trgovinu naveliko, i prijeći u grad Soldaju na Krimu. Ali se oni ni u ovom
gradu nisu dugo zadržali. Zelja za što većim trgovačkim poslovima odvela ih je dalje na istok.
I dok se evropski trgovci nisu do toga vremena usuđivali putovati na istok dalje od Alepa,
Ikonije, Krima i crnomorskih gradova, braća Polo idu mnogo dalje, putuju za tragom Carpinija i
Rubruquisa preko stepa Južne Ukrajine i Kumanske zemlje i s velikim količinama bisera i dragog
kamenja dolaze u Bolgaru. U ovom gradu, na rijeci Volgi, prijestolnici zapadnih Tatara, bili su vrlo
lijepo primljeni kod kralja Barke, koji im daje velike trgovačke povlastice. U Bolgari su ostali
godinu dana. Kad je došlo do rata između zapadnih i levantskih Tatara, braća Polo htjedoše da se
vrate u Evropu. No zbog rata nisu se mogli vratiti zapadnim, već zaobilaznim putevima, preko
istoka. I baš zahvaljujući ovom putovanju, došlo je do kasnijeg putovanja Marka Pola u Kinu.
I tako su dva brata Pola, putujući dugo vremena na istok, došli do Buhare. U Srednjem vijeku
Buhara je bila važan trgovački grad, raskrsnica puteva, koji su vodili na sve strane Azije. Mirodije,
mirisi, mošus, ljekovito bilje, drago kamenje iz Indije i Tibeta, skupocjene armenske tkanine i
svilena roba, koja se u ovim krajevima izrađivala otkad se udomaćila svilena buba te razna druga
orijentalna roba slivali su se u ovaj grad; odatle je roba većim dijelom stizala karavanama do
bizantskih luka i u gradove Istočnog Sredozemlja, odakle su je talijanski brodovi prevozili u
Evropu.
Mlečane je, međutim, privlačilo bogatstvo Dalekog Istoka, o kome su dobili obavještenja od
orijentalnih trgovaca, s kojima su bili u poslovnim vezama. Njih je možda na istok vukla i želja, da
upoznaju ovaj dio Azije, o kome se dotada u Evropi nije ništa znalo. Za vrijeme njihova boravka u
Buhari, Mongoli su bili postali gospodari ogromnog carstva, koje je obuhvaćalo najveći dio
evropske i azijske Rusije, Mongoliju, Kinu, Koreju, Mandžuriju, Indokinu, Burmu te mnoštvo
zemalja i gradova Prednje Azije do obala zaliva Aleksandrete. Evropski kroničari te epohe nisu
nimalo pretjerivali, kad su pisali, da su se i psi jedva usuđivali lajati bez dozvole Mongola u
zemljama, koje su se prostirale od Poljske do Cicilije i odatle do rijeke Amura i Kineskog mora. I
dok su do sredine XIII. v. mongolski običaji bili surovi i barbarski, oni su se kasnije, u dodiru
Mongola s civiliziranijim narodima u pokorenim zemljama, izmijenili, postali blaži i pitomiji.
54
Danas neki naši pisci smatraju, da je M. P. rođen na Korčuli.

68
Marko Polo i mongolski anali govore, da su Mongoli pod djelotvornim utjecajem običaja i načina
života Kineza prihvatili ne samo njihov način, već i vjeru, dok su na Levantu prihvatili saracenske
običaje. Uprava zemlje, ustanove, škole, porezi, novac, mjere vlade, da se pomogne narodu za
vrijeme gladi i bolesti, bile su za vrijeme mongolske vladavine u Kini iste, kakve su u toj zemlji bile
tisuću i više godina ranije, kakve su ih tamo u IX. v. vidjeli Sulejman i Ibn-Vahab.
Kad je poslanik Hulagu-kana polazio na dvor Kublaj-kana u Kini, i braća Polo polaze s njim.
Poslije dugog putovanja, oni su se našli u Kaj-Pingu, sjedištu najvećeg od svih mongolskih careva
poslije Džingisa. Kublaj-kan ih je vrlo lijepo primio, jer dotle nije imao prilike da vidi »nijednog
Latina«. Oni su mu dali obavještenja o zapadnjačkim narodima, vladarima, papama, običajima i
prilikama u kršćanskim zemljama. Kan je tada odlučio, da uspostavi veze s kršćanskim zemljama.
Budući da su se Mlečani pokazali spremni da posreduju u ostvarenju tih veza, Kublaj-kan im je dao
pismo za papu. U njemu je, između ostalog, tražio od njega »sto učenih ljudi, da idolopoklonicima i
svim tamošnjim narodima pokažu, da je njihova vjera djelo vraga!«55
Poslije pune tri godine putovanja natrag Mlečani su mjeseca travnja 1269. g. stigli u grad Lajas
u zalivu Aleksandreti. Odatle su preko Negroponta došli u Mletke, koje su napustili prije 19 godina.

Putovanja Marka Pola

U gradu na lagunama braća Polo ostaju dvije godine. I, kad su sredili svoje poslove, oni u
društvu sedamnaestogodišnjeg Marka,56 Nikolina sina, polaze na novo veliko putovanje na Daleki
Istok. U gradu Acriju, u Siriji, dao im je Grgur X., novoizabrani papa, pismo za Kublaja.
Nije poznato, kojim su putovima Mlečani putovali u Kinu, jer se iz Polove knjige ne vidi jasno
smjer puta. Njegovi podaci, ma da u osnovi točni, dosta puta su nejasni i neodređeni, a imena
zemalja i mjesta, kroz koje su prolazili, iskrivljena i iznakažena. Osim toga Marko ne govori ništa o
sebi i svojim doživljajima s putovanja. Sve je to bio uzrok, što se ne zna, u kojim je zemljama i
gradovima on lično boravio, a o kojima je dobio obavijesti od drugih lica. Ipak se kao
najvjerojatnije može uzeti, da su Mlečani najprije obišli Malu Armeniju, u kojoj su »stanovnici
rđavi ljudi i veliki pijanci«, zatim kavkaske zemlje s planinama vrtoglavih visina. S njih su vidjeli
Gelukelansko more,57 za koje Marko pravilno kaže, da je zatvoreno sa svih strana. Onda su prošli
kroz Veliku Armeniju, boravili u Arzirumu na jezeru Van, divili se golemim planinskim vrhovima
Ararata, u Azerbejdžanu vidjeli izvore nafte, gdje »iz jednog izvora isteče toliko ulja, da bi se njim
odjednom moglo napuniti sto brodova«. Zatim su obišli Tabriz, Ijezd, putovali preko Kirmanije,
boravili u Mosulu, plovili niz Tigris i Šat-el-Arab do Perzijskog zaliva i preko njega do Hormuza. U
taj grad »dolaze brodovima iz Indije sve vrste mirodija, slonovi i razna roba, koju ovdje dovoze
trgovci iz svih krajeva svijeta«.
Ne može se ništa pouzdano reći, koliko su vremena proveli Mlečani na putu kroz ove krajeve,
jer su po trgovačkim poslovima ostajali duže ili kraće vrijeme u raznim krajevima Iraka i Irana.
Zacijelo su u Hormuzu boravili duže, sklapali trgovačke poslove i raspitivali se o pomorskom putu
do Kine. No zacijelo su se plašili duge i neizvjesne plovidbe u trošnim kineskim džunkama po
Indijskom oceanu, te su odlučili da putuju u Kinu dužim, no po njihovu mišljenju sigurnijim
kopnenim putevima.
Na taj način Mlečani su proputovali cijeli Iran, koji je dotle kršćanski zapadnjački svijet samo
naslućivao. Kirman, Slana pustinja, »u kojoj čovjek u prva tri dana ne nailazi na vodu, a ako je i
nađe, ona je zelena, slana i gorka, te ako je malo popije, mora se bar deset puta pročistiti«, Horasan,
ogromne planine soli, »kojom bi se mogle podmiriti potrebe cijeloga svijeta do kraja ovog stoljeća«,
Balk, neizmjerno visoke planine Badakšana,58 na kojima je smješten »krov svijeta«, dio su njihova

55
Citati iz ovog odjeljka su iz Polove knjige Milion.
56
God. 1954. navršilo se sedam stotini godina od rođenja Marka Pola.
57
Kaspijsko more.
58
Lanac Belor u Pamiru, danas Tadžihistanu.

69
velikog puta u smjeru Kine.
Velika je šteta, što Marko ne govori koliko su vremena on i njegovi rođaci proveli u pojedinim
krajevima Azije za vrijeme četvorogodišnjeg putovanja. Marko samo ukratko kaže, koliko dana
jahanja ima od jedne do druge zemlje, što ima u njima, koji su njihovi glavni proizvodi i kakvo je
zanimanje i vjera stanovništva. O pamirskim planinama je samo zapisao, da su jako visoke i da se
kroz njih treba danima probijati, putujući starim karavanskim putem, često neprohodnim stazama i
jašući kraj rijeka, rječica i potoka, od kojih nastaju velike azijske rijeke. Nema sumnje, da su
planinski lanci Belora, visoki preko 4.000 m, ostavljali na njih veliki dojam. No na sve se to Marko
osvrnuo vrlo površno.
Najvjerojatnije je, da su Mlečani prvi put došli u ove krajeve radi nabavke dragog kamenja, jer
i talijanski pisac iz XVI. v. Ramusio kaže, da u njima ima mnogo dragog kamenja i rubina, a onda
se ponovo vraćali na Zapad. Tom prilikom su boravili u Samarkandu i drugim gradovima
Kazahstana, gdje su Markovi rođaci trgovali nakitima. U tim krajevima Marko je prikupio razne
geografske i etnografske podatke, koje je unio u svoju knjigu.
Odatle su krenuli ponovo na istok, našli se opet u pamirskim planinama, »najvišim na svijetu«,
putovali preko planinskih visoravni, kroz koje prolazi Oksus (Amu-Darja) u svom gornjem toku, i
poslije vrlo dugog i napornog putovanja sišli u kašgarsku oblast. Sada im je putovanje bilo manje
naporno. Put ih je vodio kraj raznih pritoka Tarima. Putujući dalje putnici su obišli Kašgar, Jarkand
i druge gradove i krajeve Istočnog Turkestana. Naposljetku su se našli u gradu Lopu (Lob), u blizini
istoimenog jezera, koje Polo začudo ne spominje, završavajući tako najveći dio starog karavanskog
puta preko Centralne Azije. U ovome gradu, na domaku velike pustinje Gobi, Mlečani ostaju neko
vrijeme, spremajući se za prelazak preko pustinje, o kojoj Marko, prvi od svih Evropljana, daje
važne geografske podatke.
»Ljudi, koji hoće da prijeđu preko pustinje«, kaže Polo,. »odmaraju se u Lopu sedmicu dana i
(u njemu) nabave hranu za mjesec dana za se i za svoje životinje ... Pustinja je planinska zemlja,
pjeskovita, no u njoj se ništa ne može naći za jelo. Poslije jednog dana i jedne noći putovanja nailazi
se na vodu. Ali nje ima samo toliko, da zadovolji 50-100 ljudi sa životinjama. U pustinji se dešavaju
čudesa. Ako netko slučajno zaostane za drugovima, te kad hoće da ih sustigne, čuje u zraku govor
duhova, sličan govoru svojih drugova. Višeputa bi čuo, kako ga zovu po imenu. Tada bi zalutao i
bio izgubljen ... Mnogo puta čuje u zraku svirku muzičkih instrumenata, a naročito lupu bubnjeva.«
Međutim, ta pojava nije nikakvo čudo. Ona je dobro poznata putnicima, koji su putovali kroz
ovu pustinju, a tumači se titranjem velikih pjeskovitih masa, podložnih izmjenama dnevne i noćne
temperature.
Kad su prošli kroz pustinju, Mlečani su došli u pitomije krajeve. Našli su se u Tangutu 59, a
zatim obišli mnoge gradove i krajeve te zemlje. O Tangutu je Marko dao mnoštvo dragocjenih
podataka. Opisao je biljni i životinjski svijet, rudno blago, ogromnu sjevernu ravnicu, što se prostire
do Istočnog oceana, punu jezera, močvara i ustajalih voda. Između ostalog, Polo je zapisao, da se
pokojnicima do dana ukopa ostavlja mjesto za stolom; spomenuo je da plahte od »salamandre«
(azbesta) pobijele u vatri i da muževi velikodušno ustupaju svoje žene strancima.
Naposljetku su Mlečani došli do sjevernog dijela rijeke Hoangho, u blizini Velikog kineskog
zida, koji Polo također nije nigdje spomenuo. Ova gorostasna građevina, jedna od najvećih u
Starom vijeku, započeta je oko 230., a dovršena oko 214. g. pr. n. e., za vrijeme vladavine T'sin Če-
Huang-Tia, prvog vladara, koji je ujedinio Kinu. Od imena T'sin izgleda, da je nastalo i ime Kina. Iz
kineskih izvora se vidi, da je namjena ovoga zida bila, da se spriječi navala nomadskih naroda iz
Mongolije i Mandžurije u Kinu. Na izgradnji zida radilo je ogromno mnoštvo radnika. Zid se
prostire u dužinu preko 2.000 km, od zaliva Če-li do velikih pustinja
Centralne Azije. Zidine su od zemlje, ali su ozidane opekom i kamenom. U donjem dijelu su
široke 7,25 m, a u gornjem 5 m; visoke su 6,6 m. Na udaljenosti od svakih 100 m nalaze se kule,
visoke 13,2 m. U kulama se nalazila posada. Drži se, da je broj vojnika, koji ih je čuvao, iznosio
59
Današnja kineska pokrajina Kan-Su.

70
oko milijun ljudi. Ovaj veliki zid je stvarno sačuvao Kinu od najezde nomadskih naroda preko 1400
godina.
Pišući o ovim krajevima Polo je pobrkao stvarnost s legendom. Zapisao je, da se u njima nalazi
kraljevstvo fabuloznog Prezbiter Ivana, te narodi iz bajke, Gog i Magog.
U ljeto 1275. g. Mlečani su stigli do ljetne rezidencije Kublaj-kana, koja se tada nalazila u
blizini današnjeg grada Jang-Tua, na jugozapadnoj granici Mandžurije.

Boravak u Kini i putovanja po azijskim zemljama

Marko Polo je proboravio u Kini 17 godina. Kroz to vrijeme on je obišao veliki dio Kine,
Mongolije, Mandžurije, dio Indokine, Burme i Tibeta. Iako je gradovima, zemljama i rijekama Azije
davao mongolska imena s kineskim prizvukom, različita od današnjih, Polo je vjerno prikazao
njihov geografski položaj i u njima se mogu lako prepoznati gradovi i zemlje ovoga prostranog
dijela svijeta, o kome se dotle u evropskim zemljama nije ništa znalo.
Kublaj-kan je Mlečane srdačno primio. Naročito mu se svidio Marko, bistar mladić, koji je već
dobro govorio tatarski i s iskustvom stečenim na dotadanjim putovanjima davao oštroumne
odgovore o zemljama, kroz koje je prošao. Kroz cijelo vrijeme svoga boravka u Kini Marko je ostao
u dvorskoj službi vršeći razne dužnosti. Njegov otac i stric su zacijelo bili u Kublajevoj službi, iako
nije isključeno, da su se bavili i trgovinom.
Na taj način Marko je bio u mogućnosti da upozna Daleki Istok, mnogobrojne narode, koji su
tamo živjeli, da prouči život i običaje Mongola i napiše historiju njihovih osvajanja od Džingis-kana
do Kublaja. Ma da su i prije Pola pisali o Mongolima Carpini, Rubruquis i neki drugi zapadnjački
pisci, nitko kao on nije opisao njihov način života, običaje, vjerovanja, bogove, vladavinu i dr. Od
svih svjetskih putnika Polo prvi kaže, da su Mongoli u ratnim pohodima nosili mlijeko u prahu,
koje su prilikom odmora mutili u posudama i pili, iako se obično misli, da je takvo mlijeko
proizvod modernih vremena. Kod Pola se nalaze i takve pojedinosti o Mongolima, kakve o njima
nisu dali evropski putnici prije ni dugo poslije njega.
Veliki dio svoje knjige, koja je i kod nas prevedena, Polo posvećuje opisu života na dvoru
»najmoćnijeg čovjeka svijeta«, kojega čuva 12.000 konjanika. On kaže, da u veljači svake godine,
za vrijeme »bijele svetkovine«, svi podanici daju darove velikom kanu, prema svojim
mogućnostima. Nekoliko tisuća bijelih konja, opremljenih bogato, pet tisuća slonova, isto tako
bogato opremljenih, i veliki broj deva prolazi u svečanoj povorci ispred velikog kana. Toga dana on
priređuje svečani prijem na dvoru. Na dvor dolaze »svi kraljevi, namjesnici, velikaši, vitezovi,
astronomi,60 liječnici i sokolari. Svi se oni pri njegovoj pojavi bacaju na zemlju i čelom udaraju o
pod, obožavajući ga kao božanstvo«. Polo dalje pripovijeda o velikim lovovima, koje priređuje
veliki kan, a na kojima učestvuje preko 50.000 ljudi, o kanovim ženama i djeci, ljubavnicama, kojih
ima na stotine, sjaju i raskoši carskog dvora u Kamblaju, raskošnim carskim gozbama, na kojima
učestvuje vojska ljudi. On također govori o neizmjernim odajama toga dvorca, sa »zidovima
prevučenim zlatom i srebrom, na kojima su urezane priče o ženama, vitezovima, pticama i
životinjama«.
Vrlo je zanimljiv opis carskog grada Kamblaja. Polo za nj kaže, da je rijekom i jednim velikim
zidom, razdvojen na stari i novi dio. Novi grad ima u opsegu najmanje 24 milje. U tome gradu Polo
je duže boravio. Zato je njegov opis ovog i drugih kineskih gradova, kao što su bili Kvinzon i
Zajton, u kojima je duže boravio, privukao u kršćanskoj Evropi njegova vremena veliku pažnju.
Kako u tadašnjoj Evropi nije bilo tako ogromnih gradova s tolikim brojem ljudi, Polove su opise
dugo vremena smatrali fantastičnim i izmišljenim.
Za Zapadnjake je bila velika novost i papirnati novac s pečatom velikog kana. Tome se i Polo

60
Po Kublajevoj želji podignuta je u Kamblaju (Pekingu) 1279. g. velika zvjezdarnica. Njom je upravljao jedan
Bizantinac s 5.000 astrologa, koji su o trošku države izdavali svake godine kalendar, proricali vrijeme i pojedincima
davali horoskope.

71
čudio, jer je tada u Evropi bio u opticaju samo metalni novac. Osim ovih i mnoštva drugih stvari
Polo pripovijeda i o organizaciji poštanske službe, kakva u Evropi nije postojala. On kaže, da je
broj poštanskih stanica u Kini iznosio 10.000. U njima je bilo 200.000 konja. »Za dan i noć«, kaže
Polo, »Kublaj-kan je dobivao vijesti iz daljine od deset dana. Za dva dana i dvije noći iz daljine od
20 dana. Za 10 dana i deset noći iz daljine od 100 dana.« Tako je veliki kan znao, što se dešava u
njegovom carstvu, najvećem dotada u cijelome svijetu uopće.
Polo dalje govori o administrativnim mjerama Mongola, s kojima se upoznao za vrijeme svoga
trogodišnjeg upravljanja jednom od devet velikih kineskih pokrajina, s gradom Jang-chu kao
središtem, o prihodima od soli, koji su samo u Južnoj Kini donosili za to vrijeme i za te prilike
nevjerojatnu svotu od 5,600.000 dukata. Zatim govori o načinu oporezovanja velikaša pomoću
darova, koža i mesa divljih životinja, ubijenih za vrijeme velikih lovova, načinu spravljanja zaliha
hrane, da bi se ona za vrijeme suše jeftino prodavala stanovništvu, kao i o svim državnim
poslovima, o kojima vodi brigu »dvanaest velikaša«.
Kad je uz mongolski naučio i neke druge azijske jezike, 61 Polo je kao poslanik velikog kana
putovao po Aziji. Tako je imao prilike da upozna ne samo Kinu, nego i druge zemlje. Na jednom
takvom putovanju, koje je trajalo više od pola godine, Polo je obišao mnoštvo gradova kineske
pokrajine Chan-si i došao do Hoanghoa. Dalje putovanje odvelo ga je u pokrajinu Chen-si. Kad je
obišao više njezinih gradova, došao je do glavnog grada Singan-fua. To je bilo veliko trgovačko
središte. Polo kaže, da »u njemu ima mnogo dragog kamenja i da se u njemu izrađuju zlatne i
svilene tkanine i kuje oružje za vojsku«.
Iz te zemlje Polo je prešao u šumovite planinske predjele pokrajine Se-Tchuan, »zemlje krasnih
šuma, punih lavova, medvjeda, srna, srndača, jelena i risova... Za 20 dana jahanja kroz tu zemlju
Polo je obišao mnoge gradove i utvrđena mjesta, u kojima je nebrojeno stanovništvo prerađivalo
svilu. »U cijelom Kataju«, kaže Polo, »ima jedna vrsta crnog kamenja (ugalj), koje gori kao drvo ...
jeftinije je od drveta, te se tako uštedi mnogo drva«.
Putujući na jugozapad Polo se našao u Tibetu, »uništenom ratom od trupa Mangu-kana«. Kroz
Tibet je putovao 28 dana. Kroz to vrijeme svuda je nailazio na pustoš, popaljena sela i gradove,
šume trski »debelih četiri dlana i dugačkih 15 koraka. Nju trgovci i putnici lože noću, jer ona tako
prašti, da lavovi, medvjedi i druge zvijeri bježe od toga praskanja.« Naposljetku je došao u
naseljenije krajeve. Tu je vidio, kako »stare žene podvode svoje kćeri trgovcima za poklone. Ona
djevojka«, kaže Polo »koja je ležala s više ljudi, brzo se udaje«.
Vraćajući se iz Tibeta Polo je došao do Jang-Ce-Kjanga, »najveće rijeke na svijetu, dugačke
100 dana hoda«, preko koje brodovi prenesu godišnje robe »u vrijednosti većoj negoli po svima
kršćanskim zemljama i morima«, jer sam kaže, da je u gradu Tchin-Tcheu odjednom vidio 15.000
brodova.
Polo je također opisao sistem puteva i kanala, pomoću kojih su vezane s jezerima velike i male
rijeke i rječice. Ti putevi su se od Kamblaja i drugih velikih gradova račvali na sve strane. Kad je
prešao preko Jang-Ce-Kjanga, Polo je putovao kroz gusto naseljene predjele pokrajine Junan,
obišao mnoge njezine gradove i onda skrenuo na jugozapad. Tim smjerom je dugo putovao, jahao
između dolina Me-konga i Saliena, između velikih planinskih lanaca, koji se uzdižu na velike visine
s obje.strane ovih rijeka. Naposljetku je stigao u pokrajinu Mjen (Burma), koja je također bila pod
vlašću velikog kana. Posjetivši neke njezine gradove, došao je u Avu, staru prijestolnicu te zemlje.
Čini se, da je ovaj grad posljednja etapa njegova prvog velikog putovanja kroz Aziju. Odatle se
gotovo istim putevima vratio u Kamblaj i kanu podnio izvještaj, pun dragocjenih geografskih i
etnografskih obavještenja, koja su mu donijela kanovu naklonost, ali i zavist dvorjana.
Iza ovoga putovanja redala su se druga. Polo je obišao primorske gradove pokrajine Schantung
i opisao veliki trgovački promet u njima. U toku cijeloga Srednjeg vijeka slivala se u te gradove
roba iz cijele Kine. Po nju su dolazili brodovi iz svih azijskih zemalja, dovozeći i svoju radi
61
Na dvoru Kublaj-kana govorilo se: mongolski, arapski, kineski i perzijski. I abecede su bile različite. Osim arapsko-
perzijske, upotrebljavala se i ona, koju je, po Kublajevoj želji, izumio prvi tibetski lama Passepa.

72
razmjene. Zamašnost te trgovine, kakva nije postojala u tadašnjoj Evropi, učinila je na Marka silan
dojam, te je često pretjerivao u opisima. Polo je prokrstario cijelu Južnu Kinu, napisavši i povijest
njezina osvajanja od strane Mongola. Uz mnoge gradove, Polo je opisao i »otmjeni grad Kvinzaj« 62
s opsegom od 100 milja, s preko dva milijuna stanovnika. To njegovi suvremenici u Evropi nisu
mogli shvatiti, što je opravdano, kad se uzme u obzir, da je u to vrijeme najveći evropski grad Pariz
imao oko 214.000 stanovnika. Polo je zapisao, da je Kvinzaj, sagrađen na bezbrojnim rukavima
Jang-Ce-Kjanga, imao ništa manje od »12.000 mostova od kamena«, a to pretjerivanje je, po
Olsenovim riječima, zacijelo pogreška Polova dojma.
Polo je dalje zapisao, da u gradu ima 12 obrtničkih udruženja, svako s 12.000 kuća, u kojima je
živjelo i radilo 10-40 majstora s učenicima. U svemu je bilo oko 600.000 kuća, ako se uzme u obzir
i mnoštvo dvoraca i »tri tisuće parnih kupališta« — u svakom od njih se moglo kupati do stotinu
ljudi. Stvar vrlo čudna za njegove evropske suvremenike, kad se zna na kakvom niskom stupnju je
bila tada lična higijena u kršćanskoj Evropi.
Polo je dao podatke i o drugom velikom gradu Južne Kine, Zajtonu. 63 I u tom »otmjenom«
gradu pristaju brodovi iz Indije s dragim kamenjem, krupnim biserima, mirodijama i drugom
robom, ploveći do njega obično dva do tri mjeseca. »Na svaki brod«, kaže Polo, »što dolazi u
Aleksandriju natovaren biberom, da iz nje ode u kršćansku Evropu, dolazi u Zajton pedeset.« U
ovaj grad, koji je cvjetao od IX. do XI. v., dolazili su od IX. v. i arapski brodovi. Ibn-Batuta (XIV.
v.) tvrdi, da riječ satin, zajtunah, znači pojam za tkanine iz Zajtona.
Prvi od svih Evropljana, Polo je spomenuo Japan. Nazvao ga je Cipango. Kinezi su ga zvali
Dji-Pen-Kue — Zemlja izlazećeg Sunca. »To je veliki otok«, kaže on, »bogat zlatom. Na njemu je
vladarev dvorac, veoma veliki, pokriven zlatom, kao što su kod nas crkve pokrivene olovom. U
njemu su sve sobe obložene zlatom, debelim najmanje dva prsta. I zidovi i dvorane, prozori i stvari
prevučene su zlatom; njegova se vrijednost ne da procijeniti.« Osim toga, Polo je zapisao, da na
Cipangu ima obilje crvenih, okruglih i krupnih bisera, onda zlata i dragog kamenja neizmjerne
vrijednosti, što je dva stoljeća kasnije zaludilo Kolumba!

Povratak

Posljednjih godina boravka u Kini Mlečani su od Kublaja tražili dopuštenje za povratak u

Evropu. No on im ga nije dao jer se na njih bio navikao. Oni su se ipak spremali za povratak. Kao
dobri poslovni ljudi izmijenili su zlato i papirni novac za bisere, safire i drago kamenje, koje su
mogli ušiti u haljine i lakše nositi negoli zlato, a kineski papirni novac nije u Evropi imao nikakve
vrijednosti.
Pri kraju 1291. g. Kublaj-kan im je dopustio, da se vrate u Evropu, pošto otprate u Perziju
kćerku kralja Manzija (Južna Kina), zaručnicu Argun-kana, vladara Perzije i Kublajeva rođaka.
Početkom slijedeće godine Mlečani su iz Pekinga krenuli s velikom pratnjom od nekoliko
stotina duša i velikom prtljagom u južnom smjeru. Putujući dugo vremena, stigli su do Zajtona,
ukrcali se u 14 brodova i zaplovili po Kineskom moru. Plovili su uz primorje Južne Kine, zatim
Indokine i istočnih obala Malajskog poluotoka, odlazeći sve dalje na zapad. Tako su stigli do
Sumatre. Polo je naziva Javom. Koliko su vremena plovili do toga otoka, Polo nigdje ne navodi.
Iako nije bio na Javi, on je po čuvenju smatra najvećim otokom svijeta. I kaže, da na njoj raste
biber, muškatov oraščić, despik, galanda, šafran. A to su, u to vrijeme, bile u Evropi najskuplje
mirodije, do kojih se vrlo teško dolazilo. Zbog jakog ljetnog monsuna, putnici su morali ostati pet
mjeseci na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Sumatre. Plašeći se »opakih« urođenika i zvijeri, »koje
su jele ljude«, putnici su na obali sagradili utvrđene barake. Polo o Sumatri daje obilje važnih
podataka. Zapisao je, da se s nje ne vidi Sjevernjača, niti zviježđe Bootes; u planinskim predjelima
otoka žive ljudožderi; u drugim krajevima otoka žive ljudi »s repom dužim od dlana ... i debelim
62
Hang-tcheu, glavni grad Tche-Kjanga.
63
Možda Tsjuan-Tcheu.

73
kao u psa«; na njemu ima drveća, koje daje brašno, i takvog, iz koga curi vino; na njemu rastu
mirodije, varzilo, kamfor i t. d.
U toku daljeg putovanja Mlečani su prošli kraj Nikobarskih i Andamanskih otoka, na kojima
»svi ljudi imaju pseću glavu i nos sličan ovčarskom psu; gdje raste sandalovo drveće, kokosovi
orasi, karanfilić« i dr. Prilikom prijelaza preko Bengalskog zaliva nailazili su i na druge otoke, o
kojima Polo ne kaže ništa naročito. Naposljetku su stigli do Ceylona, otoka »rubina, safira,
ametista, topaza i drugog dragog kamenja«. Odatle su nastavili da plove dalje na zapad, prošli kraj
rta Komorina, plovili dugo pored Malabarske obale i naposljetku stigli do Hormuza poslije 18
mjeseci plovidbe od Sumatre.
Dalje putovanje odvelo ih je do sjedišta Argun-kana, gdje je završio njihov zadatak i najduža
etapa putovanja iz Kine. Odatle su preko Perzije i Armenije stigli do Trapezunta, ukrcali se na brod
i preko Carigrada stigli u Mletke, koje su napustili prije 24 godine.
*
Pažljiv promatrač, pravi naučni istraživač, Polo je, uz obilje podataka o Kini, dao mnoštvo
dragocjenih podataka o Indiji i njezinim otocima, bolje od ijednog Evropljanina prije njega.
Značajan je njegov opis života, vjerovanja, običaja, praznovjerja, zanimanja i trgovine stanovništva
Indije. U njegovoj knjizi ima dragocjenih podataka o žetvi bibera, lovu bisera, rudnicima dragog
kamenja, kraljevima, životinjama, igračicama »svetih« igara, otocima muškaraca i žena i t. d. Polo
iznosi, da u moru Cin ima — ništa manje — nego 7.448 otoka, »od kojih je najveći broj naseljen«.
Ovi podaci bili su za kršćansku Evropu njegova vremena pravo otkriće; oni su istodobno bili i tako
neobični i nesvakidanji, da su često izazivali nevjerovanje i podsmijeh na njegov račun.
Važan je i Polov opis Sokotre, Zanzibara, Etiopije, Adena i raznih gradova duž južnih obala
Arabije. Polo je dao dosta podataka i o arapskoj sferi utjecaja u Indijskom oceanu. On prvi od svih
evropskih pisaca spominje Madagaskar, do koga su plovili trgovci iz Jemena i u vjekovima pr. n. e.,
a koji su tek 1506. g. otkrili Portugalci.

»Milion« — knjiga čudnovatih doživljaja

Ostatak života proveo je Marko Polo u Mlecima kao vrlo bogat čovjek. U njegovo vrijeme se
pričalo, da je vrijednost nakita, koji su on i njegovi rođaci prenijeli ušivena u odjeći, iznosila
milijun dukata.
Glas o dugom boravku Marka Pola i njegovih rođaka u Kini brzo se raširio, ne samo u
Mlecima, već i po Evropi. Polove priče o ogromnosti, šarolikosti, radinosti i bogatstvu dotada
nepoznate Kine, pripovijesti o milijunskim gradovima, golemim prihodima mongolskog cara,
silnom bogatstvu kineskih gradova i zamašnosti trgovine, ličile su njegovim suvremenicima na
bajke, na priče iz »Tisuću i jedne noći«. Sve im se to činilo nemogućim i preuveličanim. Zato su mu
njegovi zemljaci i dali nadimak »Milion«.
Kao genovski ratni zarobljenik, Polo je u zatvoru u Genovi diktirao svoj putopis po Aziji
svome sudrugu u zarobljeništvu, književniku Rusticcianu iz Piše. Ovaj ih je pisao francuskim,
jezikom, kojim su se u to vrijeme služili obrazovani ljudi cijele Evrope. I stvarno — Polov
francuski jezik je talijanski, napisan samo francuskim riječima.
Kako je predmet opisivanja bio vrlo zanimljiv, jer je čitaocima otkrivao potpuno novi svijet,
Polova knjiga je ubrzo prevedena na toskanski, mletački, latinski i njemački jezik. Broj rukopisa
ove knjige zacijelo je bio vrlo velik. Dosada je pronađeno oko 150 rukopisa iz XIV. i XV. vijeka.
Ali se izvorni primjerak Polove knjige izgubio. Kao najstariji rukopis smatra se jedan francuski
primjerak, za koji se misli, da potječe iz 1307. g. — Prvi primjerak je napisan 1298. g. Taj se
rukopis čuva sada u nacionalnoj knjižnici u Parizu pod br. 7367. Kao najstariji talijanski prijevod
Polove knjige, talijanski politi smatraju rukopis I., IV. 88 narodne knjižnice iz Firenze. Njega su
zbog ljepote jezika i stila članovi akademije Crusca nazvali »Ottimo« — najbolji. Drži se, da on
potječe iz prvih devet godina XIV. vijeka. Prvi rukopis Polove knjige odštampan je na njemačkom

74
jeziku u Nürnbergu, 1477. g. Od toga vremena Polova knjiga je štampana na svim svjetskim
jezicima u neizmjerno mnogo primjeraka.
*
Ipak utjecaj Polove knjige u cilju boljeg upoznavanja zemalja, koje je obišao, nije sve do kraja
XV. v. veliki. U ova dva posljednja stoljeća Srednjeg vijeka evropski učenjaci su i dalje bili pod
utjecajem antičkih srednjovjekovnih pisaca, biblije i crkvenih otaca i nisu obraćali pažnju
obavještenjima putnika i trgovaca, koji su obišli dosta svijeta. U tom odsjeku vremena Carpinijevi i
Rubruquisovi izvještaji bili su zaboravljeni. Dosad je pronađeno samo pet do šest rukopisa njihovih
izvještaja.
Zanimljivo je, da Polov zemljak i suvremenik, Marino Sanudo, najučeniji geograf, i kozmograf
iz prve polovine XIV. v., nije uzimao u obzir Polove podatke u izradi svoje geografske karte, koja je
ujedno i karta svijeta epohe. Tu svoju kartu opisao je Sanudo u Knjizi tajni vjernih križu,
posvećenoj papi Ivanu XXII. No njegov opis svijeta ne daje ništa novo. Sanudo se u glavnim
linijama služio Pomponiusom Meloni, Orozijem i Izidorom iz Seville. I Sanudo je, poput ostalih
srednjovjekovnih geografa, nastojao dovesti u sklad mišljenje crkvenih otaca sa shvaćanjem epohe,
ne vodeći računa o pozitivnim obavještenjima, koja su o svijetu dali Polo, njegovi prethodnici i
Arapi. Kod Sanuda i dalje prevladava ho-merovsko shvaćanje o Oceanu, što sa svih strana okružuje
Zemlju; žarki i hladni pojas nenastanjivi su; zemlja, u kojoj žive crnački narodi, nije Senegal i
Gambija, već Abisinija; Afrika završava s 31° s. g. š.; u Atlantiku nema značajnih otoka, iz čega se
može zaključiti, da u Sanudovo vrijeme nisu bili poznati Kanarski i Azorski otoci te Madeira. Za
Sanuda se Jerusalim nalazi u središtu svijeta. To izvodi iz zaključaka svojih prethodnika, da je ovaj
grad jednako udaljen od istočnih granica Kine i Cadiza na zapadu, kao i od najjužnijih predjela
Afrike i najsjevernijih krajeva Azije. Na njegovoj karti Azije Kataj se nalazi uz Kaspijsko more, a
iza Kataja leži fabulozna zemlja Gog.Polovom knjigom su se prvi koristili katalanski geografi.
Jedan primjerak katalanske karte svijeta iz 1375. g., danas u narodnoj knjižnici u Parizu, napravljen
je u šest dijelova, prilijepljenih na drvenim daščicama. I pored netočnosti ove karte, predjeli
Centralne i Istočne Azije rađeni su na osnovu podataka iz Polove knjige; krajevi Južne Azije rađeni
su samo djelomično po njoj.
Međutim, u XV. v. evropski geografi i crtači karata nisu pošli za katalanskim majstorima, već
su i dalje išli starim putevima. U tom vijeku i dalje je na snazi utjecaj antičkih pisaca, biblije i
crkvenih otaca. Tek je Gastaldi (XVI. v.), poslije portugalskih pomorskih otkrića, izradio novu kartu
Azije. U njezinoj izradi koristio se najviše podacima iz Miliona.

75
 XVIII. ZA TRAGOM MARKA POLA

»Prvi grad, u koji sam došao, bio je Genskalan (Kanton). On je bio velik kao tri Venecije ..., ali
je (sam) življi od cijele Italije.«
Oderico iz Pordenona

U drugoj polovini XIII. v. bilo je zacijelo uz Marka Pola i drugih evropskih putnika, koji su
putovali po onim krajevima Azije, koje je on obišao. No ni geografi, ni ljetopisci epohe nisu
zabilježili njihova putovanja, i ona su ostala nezapažena. 1278. g. boravila je u Mongoliji jedna
kršćanska misija, ali su izvještaji o njezinom boravku ostali nepoznati.
U slijedećem vijeku broj evropskih putnika, koji su putovali po Kini i drugim zemljama
Dalekog Istoka, znatno se povećao, jer Oderico iz Pordenona pripovijeda, da je u Mlecima sreo više
ljudi, koji su prije njega boravili u Kini. Nekoliko pisama Giovannija del Monte Corvino govore o
njegovu boravku u Indiji i Kini između 1293. i 1328. g. Ona su od velike važnosti za povijest
geografije i geografskih otkrića XIV. vijeka.

Odericovo putovanje po Kini i Tib etu

God. 1317. ukrcao se ovaj stari putnik u Mlecima na brod i preko Carigrada došao u Trapezunt.
Odatle je preko Armenije stigao do Tabrisa, u to vrijeme velikog skladišta orijentalne robe, koja se
otuda prenosila u crnomorske luke, a iz njih u Evropu. Iz Tabrisa je preko Sultanieha došao do
Ijezda. Tu je ostao nekoliko mjeseci i zatim otišao u Bagdad. Dalje putovanje preko Perzijskog
zaliva dovelo ga je u Hormuz, gdje je boravio neko vrijeme. U Hormuzu se ukrcao na kinesku
džunku — njih je kao i Polo opisao — i stigao do Malabarske obale. Tu je ostao neko vrijeme i
obišao više njezinih primorskih mjesta. Između ostalih zapažanja s puta po Indiji, Oderico je
zapisao, da se šume biberova drveta prostiru uzduž Malabarske obale na daljinu od 18 dana hoda. A
kako je u to vrijeme biber u Evropi bio skup!
S Malabarske obale Oderico prelazi na Ceylon, posjećuje više mjesta toga otoka i prikuplja
podatke o životu, običajima stanovništva i proizvodima zemlje. Odatle prelazi u Madras, boravi u
njemu više mjeseci i prikuplja podatke o vjeri i običajima Hindusa. Iz Madrasa brodom preko
Bengalskog zaliva stiže do Sumatre. Tu mu se stanovništvo rugalo, vidjevši ga na onoj silnoj
ekvatorskoj žezi u teškoj i crnoj monaškoj odjeći. Kad je saznao, da urođenici Sumatre — on ju je
prvi nazvao ovim imenom — jedu ljude, požurio se, da otplovi dalje na istok. Ploveći prema Kini
— pristao je na Borneu i u Indokini i naposljetku, poslije duge i naporne plovidbe, stigao do
Kantona, »gdje ima više brodova negoli u cijeloj Italiji«. Iz Kantona polazi na sjever, putujući
Južnom Kinom, »u kojoj ima dvije tisuće velikih gradova, prema kojima su Vicenza i Treviso sela«.
Tom prilikom je boravio i u Kamsaju (Kvinzaju), »najvećem gradu na svijetu, u kome nema ni
pedlja nenastanjenog zemljišta«, Zajtonu, Fu-Džu i drugim. Putujući sve dalje na sjever, Oderico se
vozio i po »kanalima slatke vode«, t. j. velikim carskim kanalima, do rijeke Hoanghoa i dalje do
Kambaleka (Pekinga).
U glavnom gradu velikog tatarskog kana Oderico je proveo pune tri godine. Nekoliko puta je
bio primljen i na dvoru. I on, kao i Polo, opisuje dvorski život, palače velikog kana, svetkovine.
Njegov putopis o Kini je vrlo zanimljiv i umnogome dopunjuje Polova zapažanja, potvrđujući
njihovu točnost. »Ovdje je u modi«, kaže on, »a i znak otmjenosti: nositi duge nokte. Neki ih
ostavljaju da rastu tako dugo, dok ne narastu do te mjere, da se mogu obaviti oko ruke ... Za žene su
vrhunac ljepote male noge. Majke imaju običaj, kad im se kći rodi, da joj noge čvrsto poviju, da ne
mogu nikada porasti.«
Iz Pekinga se Oderico vratio na zapad, ali je izvještaj s toga dijela puta tako nejasan, da se ne
može dobiti prava slika, kojim se putevima vraćao. U izvještaju je samo ukratko zabilježio, da je
putovao preko Tibeta i da je u Lasi vidio Dalaj-lamu, kojega su vjernici za života držali svecem.

76
 Odericov izvještaj ima veliku važnost za odnose između Istoka i Zapada u njegovo vrijeme.

Putovanja Ibn-Batute po svijetu

Najvažniji putnik XIV. v. Ibn-Batuta je ujedno i posljednji na listi velikih arapskih putnika
Srednjeg vijeka, čovjek, koji je više negoli ijedan njegov zemljak pridonio, da se poveća područje
arapskog poznavanja nastanjene zemlje. Nijedan putnik prije njega nije na putu doživio toliko
dramatičnih zapleta kao on. I uvijek su mu njegova lična hrabrost, prisebnost i zdrav razum
pomogli, da spase život i nastavi s putovanjima. Njegov Poklon radoznalima daje obilje
dragocjenih obavijesti, o raznim krajevima Zemlje.
U svojoj 21. godini,64 Ibn-Batuta (Abd, Allah el-Lawati) napušta svoje rodno mjesto i u društvu
muslimanskih hodočasnika putuje u Meku. Na ovom putovanju obišao je mnogo zemalja i gradova,
prikupljajući svuda podatke o njima. Egipatske piramide su za nj svetišta, sagrađena za vrijeme
potopa, da spasu nauku, književnost, umjetnost; Damask, »madež na obrazu svijeta«; Ispahan, grad
ruža i lubenica; Meka, središte svijeta, gdje hodočasnici, prema zavjetu, vise o crnom svodu
glavnoga hrama, išaranog arabeskama; Aden, Oman i Hormuz, gradovi užasne žege, gdje lovci
bisera nose na glavi prozirne maske, slične onima u ribolovaca s puškom-harpunom u našem moru;
Bergam, Efez, Sinop, Trapezunt imaju svoje posebne čari.
Želja, da što bolje upozna svijet, odvodi Ibn-Batutu u Kipčak. 65 Po toj zemlji on putuje u
tatarskim kolima, pokrivenim pusteninom, koja vuku volovi, konji ili deve. Krajnja granica
njegovih putovanja po Rusiji je Bolgara, kamo je putovao radi trgovine i promatranja dužine ljetnih
dana. Ibn-Batuta je htio poći i u Zemlju mraka, udaljenu od Bolgare 40 dana. Ipak je odustao, jer je
putovanje u kolima, koja su vukli psi, bilo naporno. Ali je po čuvenju opisao nijemu trgovinu, koja
se tamo vodila. Na određenom mjestu trgovci su ostavljali svoju robu i onda se povlačili na izvjesnu
daljinu. Tada su dolazili urođenici i kraj te robe stavljali skupocjene kože polarnih životinja. U toj
trgovini nijedna strana nije varala.
Bistar i dovitljiv, Ibn-Batuta se dobro snalazio na putu. Putujući po Kipčaku, pridružio se
pratnji žene Muhameda Uzbek-kana, vladara te zemlje. S njom je putovao u Carigrad, jer je
»katun«66 Bejalun kćerka bizantskog cara Andronika III. »Kola, u kojima se katun vozi«, priča Ibn-
Batuta, »vuku konji pokriveni zastorima od pozlaćene svile ... Katun je blistavo odjevena. Na glavi
ima neku vrstu tijare s nakitom i paunovim perjem ... Svaka djevojka iz njezine pratnje nosi haljinu
od pozlaćene svile i ima na glavi kapicu, ukrašenu obručem u svome gornjem dijelu — u nj su
umetnuti biseri i drago kamenje ... Iza njezine kočije kreće se stotinu kola, na kojima se voze po tri
četiri roba. Zatim ide još tri stotine kola s kneginjinim blagom, odjećom, pokućstvom.«
Naposljetku je kneginjina pratnja stigla u Carigrad. Ibn-Batuta je Androniku III. dao podatke o
Jerusalimu, Kairu, Damasku i Maloj Aziji. Zato mu je Andronik dao konja i haljine.
Dalje putovanje odvelo je našeg putnika na Krim. Odatle je putovao do Astrahana i dalje po
sjeveroistoku Azije, kamo je putovao za tragom tatarskih rušenja. Prešavši preko turkmenskih
pustinja, Ibn-Batuta se našao u Karezmi, uz koju teče Oxus, »jedna od četiri rajske rijeke«, zatim u
Buhari, gradu slavnom iz vremena kalifa. O tom gradu kaže, da u njegovo vrijeme »nije u njemu
bilo čovjeka s nekim znanjem, niti pak ijednog, koji se trudio da ga stekne«.
Poslije ovoga grada obišao je zemlje u području Amu i Sir-Darje, boravio u Samarkandu,
Balku, putovao neprohodnim stazama preko planina Kužistana i naposljetku posjetio Herat i
Nejkabur, gradove Horasana. Kad je prešao preko visokih i vrletnih planinskih lanaca Hindokuša,
Ibn-Batuta se 13. rujna 1333. g. našao u Indiji. O toj zemlji daje mnoštvo zanimljivih podataka,
dragocjenijih od podataka ijednog zapadnjačkog putnika prije njega. Uređenje indijske pošte,
plodovi, voće, podneblje, način života stanovništva, dvostruka žetva ječma, prosa, leće, riže i t. d.

64
Rodio se 1304. g. u Tangeru. Po svijetu je putovao 26 godina.
65
Tako se na tatarskom jeziku zvala Južna Rusija.
66
Kneginja.

77
našli su mjesta u njegovoj knjizi.
Kroz Indiju Ibn-Batuta putuje s velikom trgovačkom karavanom, koju su pratili naoružani ljudi
radi zaštite, jer su karavane pri prolazu preko planinskih krajeva bile izvrgnute napadima
urođeničkih brđana. U jednom sukobu s indijskim gorštacima učestvovao je i naš putnik. Poslije
borbe, u kojoj su gorštaci pobijeđeni, Ibn-Batuta prisustvuje spaljivanju udovica pobijenih ratnika.
»Na dan spaljivanja«, kaže on, »posadili su tri udovice na tri konja i poveli ih na lomaču. Udovice
su bile lijepo odjevene i namirisane. U desnoj ruci su držale kokosov orah, a u lijevoj ogledalo, na
koje su se stalno ogledale. Oko njih su išli bramani, srodnici i mnoštvo žena, a ispred njih se sviralo
u trube, cimbala i lupalo u bubnjeve. Odasvuda su im poručivali: »Pozdravite mi oca, brata, majku,
prijatelje!« One su s osmjehom odgovarale: ,Vrlo rado!'... Naposljetku su ih doveli do jednog
bazena. Tu su se one skinute i zagnjurile u vodu... Tada su ih obukli u grube haljine od pamučne
tkanine i poveli do lomače... a one su skakale u plamen uz zaglušnu svirku truba, cimbala i lupu
bubnjeva, što se sve miješalo s njihovim kricima!«
Poslije dugog putovanja Ibn-Batuta je stigao u Delhi, sjedište Muhameda Kâ, sultana Indije i
Sinda, zvijer-čovjeka i tiranina stanovništva. Po naređenju toga sultana osuđenike na smrt su
predavali zloglasnim slonovima-krvnicima. Ovi su ih bacali uvis i dočekivali kljovama, načičkanim
oštrim noževima.
Ibn-Batuta se ulagivao sultanu pozdravnim riječima: »Ako pod suncem ima i jedno mjesto za
slavu, zaslužuješ, da mu budeš imam!« Taj laskavi pozdrav se svidio sultanu i on mu šalje na dar
dvije deve sa srebrnim obručima oko nogu, srebrne zdjele sa slatkišima i postavlja ga za kadiju u
Delhiju.
U ovom gradu Ibn-Batuta ostaje nekoliko godina. Tako je imao prilike da upozna život i
običaje zemlje. 22. siječnja 1342. g. Muhamed Kâ šalje kineskom caru poslanstvo s darovima. Ibn-
Batuta mu se nalazi na čelu, ali su se na samom početku putovanja pojavile teškoće. Kada su se
udaljili od Delhija za nekoliko dana hoda, počeli su ih napadati Hindusi. U jednom sukobu s njima
Ibn-Batuta se odvojio od svoje pratnje i nekoliko dana lutao gladan po nepoznatim predjelima,
plašeći se, da ga Hindusi ne uhvate i ne ubiju. No srećom se namjerio na jednog urođenika, koji ga
je odveo do mjesta, gdje su mu se nalazili drugovi.
Putujući dalje prema Indijskom oceanu, pratnja je prošla kroz Kanoz, Gvaljoru, Goa i
Kandarahar. Tu su se putnici ukrcali na jedan brod i plovili pokraj Malabarske obale u smjeru juga.
Izgled i bogatstvo ovih krajeva očarali su putnika. »Ova se zemlja«, kaže on, »prostire na najmanje
dva mjeseca dana hoda po morskoj obali od Sendubura do Kaulema ... Biberovo drveće sliči čokotu
vinove loze ... ima malene grozdove sa zrnjem sličnim zelenom grožđu. Biber se bere u jesen,
prostire na hasure i suši, a kad pocrni, prodaju ga trgovcima.« Tako su stigli do Kalikuta, gdje su
čekali tri mjeseca, da se ustali monsun, koji će ih odvesti u Kinu.
Ali je u tom gradu velika nesreća zadesila arapskog putnika. Džunku, na koju je bilo ukrcano
blago, određeno za kineskog cara, zahvatila je odmah iznenadna oluja, bacila je na jednu stijenu i
brod je s darovima potonuo. Druga džunka, na kojoj su se nalazili lični robovi i blago Ibn-Batute,
razvila je jedra i brzo otplovila na pučinu, dok se on još nalazio na obali. Sav očajan, Ibn-Batuta
polazi pješice u Kulan, nadajući se, da će tamo naei svoj brod. I kad ga nije našao, morao je stupiti u
službu sultana od Hinaura. U jednom pohodu protiv otoka Sendabura Ibn-Batuta učestvuje kao
glavni zapovjednik. Tako se ponovo našao u Kalikutu. Kad se zasitio vojske, napušta sultana i
brodom plovi do jednog od Maledioskih otoka, gdje se zaposlio kao kadija. Tu je stekao, veliki
ugled i četiri žene, koje su ga dvorile, prale mu noge i život »činile prijatnim«. Tu je došao u sukob
s velikim vezirom. Da izbjegne zatvor, potajno je napustio otok i otplovio do Ceylona, gdje je
proboravio neko vrijeme. S toga otoka je prešaona Koromandelsku obalu. Tamo ga je primio sultan,
s kojim se prije bio upoznao. Sultan mu je dao sredstva za dalje putovanje, jer ga je želja vukla u
rodno mjesto. No ni sada nije imao sreće. Dok je plovio kraj obala Indije, s namjerom da otplovi u
Jemen, u blizini Kalikuta su brod napali gusari. Ibn-Batuta se spasio plivanjem. Jedan njegov
poznanik, bogat trgovac, na kojega se namjerio u Kalikutu, dao mu je novaca i on je odlučio da

78
otplovi u Kinu. Jednog dana se ukrcao u brod, otplovio u smjeru istoka i stigao do ušća Gangesa i
Bramaputre u Indijski ocean. Kad je upoznao ove krajeve i opisao njihovu plodnost — jedna
porodica se mogla hraniti godinu dana za osam drahmi, — otplovio je dalje na istok i poslije 25
dana plovidbe stigao do Sumatre. Za ovaj otok kaže, da je sav u zelenilu, da je krasan i da se
»najveći dio njegovog drveća sastoji iz kokosovih palmi, klinčića, aloja, palmi, mangovine,
naranača i kamfornih trski«.
Odatle je pomoću jugozapadnog monsuna zaplovio prema Javi. Stigao je tamo za 26 dana. Taj
otok je, kako sam kaže, imao bujniju vegetaciju od Sumatre. Tu je prisustvovao jednom prijemu kod
sultana otoka. »Na tom prijemu«, pripovijeda Ibn-Batuta, »vidio sam jednog čovjeka s nožem u
ruci. Naslonivši ga na grkljan, taj čovjek je nešto dugo govorio jezikom, koji nisam mogao
razumjeti. Poslije toga je objema rukama zgrabio nož i presjekao sebi vrat. Odmah mu je glava pala
na zemlju... Taj čin me je silno zbunio, ali mi sultan reče: »Da li kod vas netko tako radi?«
Odgovorio sam mu, da nikad nisam vidio ništa slično! On se onda nasmiješio i odgovorio mi: »Ti
ljudi su moji robovi i to čine iz ljubavi prema meni!«
Poslije 34 dana plovidbe od Jave po »Tihom moru«, Ibn-Batuta je stigao do Celebesa ili
Indokine, a odatle do Kine. Prvi kineski grad, na koji se namjerio, bio je Zajtunah. Poslije njega
obišao je Kanton, Kansu (Hang-Tcheu-Fu), mnoge druge gradove i naposljetku stigao u Peking.
Na tom putovanju Ibn-Batuta je marljivo proučavao život stanovništva, običaje, bogatstvo
zemlje, obdarenost stanovništva, ustanove, smisao za dobra djela, rijeke, velike kanale i dr. »Kina
je«, kaže on, »velika zemlja s obiljem raznih plodova, žita, zlata i srebra. U tom pogledu sve zemlje
zaostaju za njom. Kinom protječe Žuta rijeka. Njezin67 izvor se nalazi u planinama blizu Pekinga,
poznatim pod imenom Majmunskih planina. Ova rijeka teče zemljom do Kantona ... Stanovništvo
se služi papirnim novcem ... Ako netko pođe na trg s komadom srebrna ili zlatna novca da nešto
kupi, za nj mu ne daju ništa. On mora poći u banku i zamijeniti ga za papirni novac, s kojim može
kupiti što hoće ... Kina je najsigurnija i najbolja od svih zemalja svijeta za putnike. Čovjek po njoj
može sam putovati devet mjeseci, a da se ne mora ničega plašiti, pa čak ni onda, ako je natovaren
blagom.«
Istim putem, kojim je i došao, vratio se Ibn-Batuta u Indiju. 1374. g. došao je u Hormuz. Iz
njega je preko Perzije stigao kopnenim putem do Bagdada. Putujući preko Sirije, stigao je u Kairo.
Tu je, po njegovim riječima, »svaki dan umiralo od kuge dvadeset i jedna tisuća duša«. Iz Kaira se
vratio u Meku, a iz nje ponovo u Kairo. Onda je nastavio putovanje kraj sjeveroafričkih obala i
stigao u Fez 8. studenoga 1349. g., poslije 24 godine putovanja po svijetu. Odmorivši se neko
vrijeme u Fezu, Ibn-Batuta je prešao u Španiju, obišao više anduluskih gradova, gdje se divio ljepoti
mnogobrojnih spomenika arapske kulture.
Po naređenju marokanskog sultana, Ibn-Batuta 1352. g. putuje kroz Saharu do zemalja i
gradova u području Nigera, koji naziva Nilom, dotada uopće nepoznatih kršćanima. Taj put je bio
vrlo naporan i težak. Putujući kroz srce Sahare s trgovačkom karavanom, Ibn-Batuta je došao
najprije u Timbukt, a zatim u grad Gao, obišavši i druge gradove i naselja Nigritije. Svoj boravak u
ovim krajevima Afrike Ibn-Batuta je iskoristio da prouči život i običaje stanovništva, što je i opisao.
Prema podacima, koje je prikupio o Sahari, on je, između ostalog, opisao i zemlju Mandinga, grad
soli Tegazu te mnoge gradove i oaze u centru Sahare. U Fez se vratio 1355. g. Dvije godine kasnije
umro je i sahranjen u ovome gradu.

Giovanni Marignoli putuje u Kinu

Putovanja srednjovjekovnih putnika kršćana, Arapa i Jevreja, nisu bila ni u kakvoj međusobnoj
vezi, s izuzetkom katoličkih monaha, koji su od sredine XIII. do sredine slijedećeg stoljeća putovali
na Daleki Istok po naređenjima papa. Zato su putopisi tih putnika, pisani različitim jezicima, bili
poznati manjem broju učenih ljudi, budući da je štampa pronađena tek sredinom XV. v.
67

79
 Putovanja na Daleki Istok, u zemlje i gradove pod vlašću Mongola, bila su omogućena
trpeljivošću Mongola prema narodima drugih vjera. Za vrijeme svoga boravka u Mongoliji,
Rubruquis je tamo vidio nešto zarobljenih Nijemaca i Francuza, koji su kovali oružje za mongolsku
vojsku. No uz njih, u Kini je pri kraju XIII. i u prvoj polovini slijedećeg vijeka živio izvjestan broj
evropskih trgovaca i obrtnika. U to vrijeme su rimski pape održavali s Mongolima povremene veze.
Te su se veze održale sve do 1369. g., kada su Kinezi protjerali Mongole iz Kine i kršćanima
zabranili boravak u Pekingu i ostalim gradovima.
God. 1338. uputio je veliki kan poslanstvo papi Benediktu u Avignon. Iste godine papa za
uzvrat upućuje u Kinu Giovannija Marignolija s pismom, davši mu široka ovlaštenja za širenje
kršćanske vjere u Kini i Mongoliji.
Pune četiri godine putovao je Marignoli iz Avignona preko Evrope, Južne Ukrajine i drugih
ruskih zemalja putem, kojim se tada putovalo u Kinu. Središnja Azija, Dzungarija, pustinja Gobi i
Tangut bile su etape njegova velikog putovanja u Kinu. U ljeto 1342. g. Marignoli se našao kraj
Velikog kineskog zida; malo iza toga stigao je u Peking. »U ovom najljepšem, najvećem,
najbogatijem, najrasprostranjenijem i najčudnovatijem gradu, što ga je ikada bilo u svijetu, središtu
blagostanja i raskoši«, Marignoli je ostao četiri godine. Za nj kaže, da ima 10.000 mostova, a u
Manziu (Južna Kina) ni manje ni više od 30.000 velikih gradova! O Južnoj Kini, kroz koju je
putovao, Marignoli daje glavna obilježja, ali, po običaju vremena, često puta brka stvarnost s
nemogućim! 1347. g. našao se u Zajtonu, gdje se ukrcao na brod, plovio kraj kineskog primorja,
kraj obala Indokine, pristajao na Sumatri, Koromandelskoj obali i na Cevlonu, gdje je u zatvoru
odležao četiri mjeseca i gdje su mu oduzeli sve, što je imao. Ploveći dalje kraj Malabarske obale i
Beludžistana, Marignoli je doplovio do Perzije, a iz nje preko Mezopotamije i Sirije do Bevruta.
Zatim je brodom preko Cipra, Krete i Sicilije stigao u Francusku. U Avignon je došao 1353. g., 15
godina poslije odlaska u Kinu.
Marignoli nije vjerovao u Zemljinu okruglinu, jer kaže »da antipodi ne postoje, budući da bog
nije dao čovjeku da obiđe svijet«. U njegovim opisima zemalja i mjesta, u kojima je boravio,
miješaju se, prema običaju vremena, stvarnost i bajke. Kad govori o »rajskim« rijekama, Marignoli
naivno kaže, da se rijeka Fison (Ind) gubi u pijesku i jednim svojim krakom izbija u Kinu.
— »To je rijeka slatke vode, najveća u svijetu«, kaže Marignoli za Ind, brkajući ga s
Gangesom, Hoanghoom i Sir-Darjom.
Marignoli kaže, da se Bijelo more nalazi odmah iza Ugarske, »gdje sada žive Valahijci
(Rumunji)«. Za se kaže, da se trudio, da istraži čudesa u svijetu. »Obišao sam«, kaže on, »sva
glavnija mjesta na Zemlji, a naročito ona, u kojima se sastaju trgovci iz cijeloga svijeta, kao što je
otok Ormes (Hormuz), ali nigdje nisam naišao na čudovišta, ljude ili zvijeri, o kojima pripovijedaju
drugi putnici.« Ali, ako on i nije lično vidio čudovišne ljude i zvijeri, iz njegova pisanja izlazi, da je
ipak vjerovao, da u udaljenijim mjestima na Zemlji postoje divovski ljudi, čudovišne zmije i neke
životinje slične čovjeku.
*
U XIV. v. putovanja spomenutih putnika nisu izvršila gotovo nikakav utjecaj na razvoj učenja o
Zemlji i svijetu i sistematske geografije. Ipak su ona vrlo važna, jer su kod čovjeka toga vremena
izazvala veliko interesovanje za geografsku literaturu. Putopisi su postali najomiljenija lektira ljudi.
Ljubav prema nemogućem, neobičnom i čudesnom u raznim dalekim krajevima Zemlje dostiže
velike razmjere. Opisi čudesa u svijetu, »Mirabilie« i slične knjige nalaze velik broj čitalaca u svim
društvenim slojevima. Priče i bajke o čudesima daleke Indije, Kine, Mongolije, Tibeta, otoka
Indijskog oceana i raznih afričkih zemalja oduševljavaju ljude raznih zanimanja: učenjake, pisce,
pjesnike, intelektualce, ljude iz širokih narodnih slojeva. To interesovanje je bilo slično
interesovanju današnjeg čovjeka za život na Marsu, Veneri ili putovanju na Mjesec u bliskoj
budućnosti. Svi ti društveni slojevi podjednako vjeruju u izmišljotine pisaca ovakvih knjiga.
Naročito su školski zavodi bili zaraženi čitanjem ovakve vrste knjiga. Biskup William Wixhaus
sastavlja 1380. g. propise za učenike oxfordskih zavoda. U njima se sabraći i učenicima propisuje,

80
da se »za vrijeme ručka i večere suzdrže od čitanja knjiga o čudesima u raznim svjetskim
kraljevstvima!« U istom smislu postupaju i drugi engleski zavodi.
Naročito veliku popularnost dostiže Knjige čudesa tobožnjeg engleskog plemića Johna de
Mandeviila. U toj knjizi se pripovijeda kako je on tobože od 1322 do 1343. g, putovao po zemljama
Bliskog Istoka, Mongoliji, Indiji, Kini i dalekim sjevernim evropskim zemljama. U knjizi se
pripovijeda o čudovišnim psoglavcima, jednookim, višeokim, jednonogim ljudskim stvorovima,
patuljastim ljudima, čudovištima bez usta i glave; o zemlji, gdje ljudi jedu i piju iz sudova od
dragog kamenja; o drveću, koje daje brašno i vino, med i pamuk; o »tatarskom janjetu«, plodu
nekog drveta, sličnog dinji, čije su meso stanovnici jeli s najvećom slašću, ogromnim povorkama
riba, koje jednom godišnje dolaze do obale, da se poklone indijskom radži, rajskim rijekama i t. d.
Sve do druge polovine XIX. v. vjerovalo se, da je De Mandeville, iako je pretjerivao u
izmišljanju, povodeći se za ukusom vremena, ipak putovao po dalekim zemljama, napisavši jedno
od boljih djela početne engleske proze. Tada je, međutim, istraživanje pokazalo, da pisac takvog
imena nije nikada postojao, već da je knjigu sredinom XIV. v. napisao na francuskom jeziku
profesor medicinskog fakulteta sveučilišta u Liegeu Jean de la Bourgogne, prozvan Jean de la
Barba. Za sastav Knjige čudesa autor se služio djelima Plinija Starijeg, Solina, Vincenta Beauvaisa,
Jacquesa de Vitrya i djelima drugih srednjovjekovnih pisaca te izvještajima Carpinija i Oderica iz
Pordenona. Iz tih djela pisac je crpio ne samo podatke o Aziji, nego je i doslovno prepisivao čitave
stranice. Budući da je knjiga napisana vrlo živim i bogatim jezikom i dokumentirana
»vjerodostojnim« podacima iz prve ruke, knjiga je nekoliko vjekova služila kao izvor obavještenja
o zemljama Dalekog Istoka. Knjiga je u drugoj polovini XIV. v. prevedena na glavne evropske
jezike, a na engleski početkom XV. v. Po izumu štampe tiraž knjige se umnogostručio. Knjiga
čudesa je bila omiljena lektira ljudi i u prva tri stoljeća Novog vijeka, kada je doživjela više od
četrdeset izdanja.

81
 XIX. OTKRIĆA OTOKA ZAPADNOG ATLANTIKA U XIV. i XV. VIJEKU

»I tada iznenadna oluja

Istočna uzmuti silno uzduh i vale,
I brod se razbi o jednu liticu.«
Petrarca

Iako su antički Grci i Rimljani znali za Kanarske otoke, nije im bilo poznato koliko ih ima.
Grci su ih samo zvali Sretnim otocima. Plinije kaže, da su Stacius Sebosus i kralj Juba mislili, da ih
ima pet. No poslije propasti Rima ovi otoci su zaboravljeni. Arapi nisu znali za njih.
Srednjovjekovni kršćanski pisci su ih samo spominjali, ne znajući ni gdje se nalaze, ni koliko ih
ima. Sve je bilo puko nagađanje.
I dok je do sredine XII. v. evropsko poznavanje nastanjene zemlje bilo vrlo skučeno, od to doba
počinje na tom polju lagani uspon. Težnja Evropljana za što većom trgovačkom razmjenom sa
Saracenima dovodi do pojačane aktivnosti u cijelom Sredozemnom moru. Talijanski brodovi plove
ne samo do Francuske i Španije, nego i do Sjeverne Afrike, gdje se trguje i s kršćanima i sa
Saracenima. Iz starih kronika se vidi, da su genovski brodovi plovili 1160. g. do Ceute, u kojoj su
Genovljani osnovali prvu trgovačku naseobinu. Godinu dana kasnije Genovljani sklapaju s emirom
Adb-el-Muminom trgovački ugovor, po kome su mogli slobodno trgovati po zemljama Zapadnog
Magreba (Algir, Tunis i Maroco). Od to doba genovski brodovi su česti gosti Orana, Tlemcena i
drugih afričkih luka, u kojima se prije nije smio pojaviti nijedan kršćanski brod, a da nije bio
napadnut. Kad su dobili pristup u saracenske luke, Genovljani počinju ploviti i izvan Gibraltarskog
tjesnaca. Iz srednjovjekovnih kronika se saznaje, da su tada plovili i kraj zapadnih afričkih obala,
gdje su osnovali nekoliko trgovačkih naseobina. Pri kraju XIII. v. Genovljani plove i kraj evropskih
zemalja u području Atlantika: Francuske, Engleske, Holandije i baltičkih zemalja.
Pri kraju XIII. v. Saraceni postepeno zatvaraju Evropljanima puteve na bogata tržišta
Mezopotamije i Perzije, u kojima su talijanski trgovci nabavljali mirodije i drugu skupocjenu
orijentalnu robu. Tu robu su Mlečani i Genovljani mogli otada nabavljati samo u Egiptu, s kojim su
sklapali i povremene trgovačke ugovore. No kako je u Egiptu orijentalna roba bila vrlo skupa,
Genovljani, koji su u to vrijeme imali rasprostranjene trgovačke veze s cijelom Evropom i
Zapadnim Magrebom, pokušavajući naći nove pomorske puteve za zemlje mirodija. Budući da se u
Genovi toga vremena vjerovalo, da se afrička obala ne prostire daleko na jug, poslovni ljudi su
počeli pomišljati na plovidbu pokraj zapadnih afričkih obala, koja, po njima, ne bi dugo trajala.
Za ono vrijeme ova je zamisao bila vrlo smjela zbog toga, što su se u cijeloj srednjovjekovnoj
kršćanskoj Evropi bila zadržala antička shvaćanja, da Atlantski i Indijski ocean nemaju nikakve
veze, da je Indijski sa svih strana zatvoren i mnoga druga. Sve to, onda vjerovanje, da je žarki pojas
ne-nastanjiv, da u ekvatorskim predjelima more vri, da u njemu vrve morske nemani i plivaju silne
količine morske trave, u koje se zapliću i propadaju slučajni brodovi, odvraćalo je evropske
pomorce od daleke plovidbe bilo na zapad, bilo na jug.
No već se počelo pokazivati, da mnoge teorije antičkih i srednjovjekovnih geografa i
kozmografa nemaju nikakve veze s pravim stanjem stvari. Neke od tih teorija govorile su jedno, a
praksa pokazivala drugo. Trgovci i putnici, koji su putovali po udaljenijim krajevima Zemlje, o
oblicima, veličini, nastanjivosti i nenastanjivosti koje su već postojale izgrađene teorije, dosta puta
su se uvjeravali u njihovu neosnovanost. Tako se na pr. tvrdilo, da u polarnim predjelima nema
života zbog silne hladnoće. To je bila antička teorija, koja je prošla kroz Srednji vijek. Međutim, od
IX. v. na Islandu i Groenlandu su živjeli ljudi! Poslovni ljudi su se onda počeli pitati: »A zar to ne bi
mogao biti slučaj i sa žarkim pojasom, usprkos teorijama o njegovoj nenastanjivosti?«

Prvi pokušaj plovidbe oko Afrike u Srednjem vijeku

82
 S nekoliko rečenica opisao je Giacomo Doria, genovski kroničar iz druge polovine XIII. vijeka,
pokušaj braće Vivaldi, da oplove oko crnog kontinenta. Doria je zabilježio, kako su Genovljani
Ugolino i Vadino Vivaldi zasnovali ovu plovidbu, da bi došli do zemalja mirodija i bogatstva. U tu
su svrhu opremili dvije jake galije, koje su se, po jednom drugom dokumentu epohe, zvale
Alegranza i Sant'Antonio. Sredinom svibnja 1291. g. braća Vivaldi su zaplovili prema Ceutskom
tjesnacu, kako se tada zvao Gibraltarski tjesnac. Usput su se zadržavali u, Barceloni, na Mallorci,
Valenciji i Almeriji, tražeći podrobnija obavještenja o daljem putu. Iz svih ovih mjesta obavještavali
su zainteresirane o ishodu plovidbe. Posljednja njihova obavijest stigla je iz Cadiza. Iz njega su
javili, da plove pravo na jug kraj afričkih obala, ad partes Indiae - u smjeru istočnih obala Afrike i
Indije.
Nije, međutim, poznato dokle su došli brodovi braće Vivaldi. Sve, što se o tome može reći,
nesigurna je pretpostavka, da su se oni nasukali u blizini Arguinskih otoka ili možda dalje na jugu,
jer se, po Dorijinim riječima, brodovima izgubio trag kod Gozare, danas nepoznata mjesta na
zapadnoj afričkoj obali.
Šezdeset godina kasnije napisao je jedan španjolski mo-nah-lutalica geografsku knjižicu, u
kojoj stoji, da je jedan od dva Vivaldijeva broda potonuo, kad je prošao kraj ušća Senegala, i da su
se brodolomci spasili. O sudbini drugog broda ne piše u toj knjižici ništa.

Prvo otkriće Kanarskih otoka

Oskudni srednjovjekovni genovski izvori govore, da su brodovi toga grada-republike plovili u

toku XIV. v. po zapadnim predjelima »Tamnog mora«. Nastojali su ga istražiti i otkriti nove otoke,
o kojima se u toku Srednjeg vijeka pričalo, da postoje. Iz tih se podataka može zaključiti, da
plovidba braće Vivaldi pored zapadnoafričkih obala nije bila i jedina, već da su za njihovim tragom
zacijelo plovili i drugi genovski pomorci. Ovo se može zaključiti i iz činjenice, što je u talijanskim
školama te epohe vladalo mišljenje, da Afrika ima oblik poluotoka i da se plovidbom kraj njezinih
zapadnih obala može ipak stići do Indije i otoka mirodija.
Prvi pouzdani podaci jasno govore, da je Genovljanin Lanzarotto Marocello otkrio Kanarske
otoke između 1310. i 1339. g. Na jednom od tih otoka Marocello je boravio duže, sagradio utvrdu,
čije je ruševine pronašao Francuz Jean Bethencourt 1402. g. Otok se i danas zove Lanzarota. Neke
geografske karte iz XIV. vijeka spominju ove otoke. Tako: Dulcertova iz 1339. g., koja ih naziva
Insula de Lanzarotus Marocelus; medičejska iz 1351.; Piziganijeva iz 1367.; katalanska iz 1375. g.
U pismu Tomasu iz Messine iz 1337. g. Petrarca kaže, da su ovi otoci poznati »bilo iz iskustva,
bilo prema pripovijedanju putnika, koji tamo odlaze svakoga dana!« Na jednom mjestu knjige O
osamljenom životu veliki talijanski pjesnik kaže, kako je na Kanarske otoke »po sjećanju naših
otaca pristalo ratno genovsko brodovlje, te da je upravu nad njima nedavno predao Klement VI.
jednom knezu.68 Ali se ništa ne zna kakva je sudbina zadesila ovoga kneza u njegovu kraljevstvu
izvan svijeta.«

Naseljavanje Kanarskih otoka

Marocellova ekspedicija na ove otoke nije u XIV. v. bila i posljednja. Neke srednjovjekovne
španjolske kronike pripovijedaju, da je 1383. g. na Gran Canariju pristao španjolski pomorac
Francisco Lopez i da se deset godina kasnije vratila sa Lanzarote eskadra španjolskih brodova sa
zarobljenicima, Gvančima69, s dosta pšenice, smokava, grožđa i drugih proizvoda.
U početku XV. v. Kanarske otoke su nazivali Ničijom zemljom. To je značilo, da ih je svatko
mogao osvojiti, a da se nikome ne zamjeri. Zbog toga su ih dva plemića iz Normandije, Jean

68
Admiralu Louisu de la Corda.
69
Istrebljeni urođenici K. O. Pripadali su berberskoj rasi. Hrabro su se borili protiv španjolskih zavojevača. Bili su na
dosta visokom stupnju civilizacije. O tome govori i neka vrsta hijeroglifskog pisma.

83
Bethencourt i Gadifer de la Salle odlučili istražiti, osvojiti i naseliti. Oni su opremili dva broda,
snabdjeli se namirnicama i drugim te su 15. srpnja 1502. g. krenuli iz Harflera s 80 dobrovoljaca. U
Cadizu je jedan dio brodske posade napustio brodove, plašeći se plovidbe do nepoznatih otoka, za
koje se vjerovalo, da se nalaze na kraju svijeta.
Normanđani su ipak s preostalom posadom nastavili ploviti na jug. Osam dana kasnije stigli su
do Graziose, a zatim i do Lanzarote. »Ovaj otok je malen«, kaže Bethencourt, »ali je vrlo lijep.
Širok je 16, a u opsegu ima 48 milja. Na otoku ima sela i lijepih kuća. Nalik je Rodosu ... žene su
krasne. Čini se, da su i poštene. Ogrnute su dugim kabanicama, koje im se vuku po zemlji...
Smjestili smo se u starom zamku, koji je, prema čuvenju, sagradio, Lanzaroto Maloisel.«
Tek što su pristali uz otok, dočekali su ih urođenici s poglavicom Guardafijem, koji im je
dopustio, da se nasele na otoku. Nekoliko dana kasnije Bethencourt s jednim dijelom posade polazi
da istražuje druge otoke, što su se vidjeli unaokolo. No on na Feurteventuri nije naišao na
urođenike. — Oni su se, pri pojavi stranih brodova, povukli u planine. Na Gran Canariji
Bethencourt dolazi u vezu s njima i mijenja staro željezo za crvenu smolu. S Gomere vodi sobom
četiri Gvanča. Na Hierri nailazi na. čitave šume paprati. Istraživanje je završio s Palmom.
Poslije dužeg boravka na Lanzaroti, Bethencourt odlučuje da otplovi u Španiju i zatraži pomoć
u alatljikama, raznom materijalu i namirnicama. Otok je ostavio pod Gadiferovim zapovjedništvom
s većim dijelom ljudstva, a on je s manjim otplovio u Španiju. Došavši tamo, bio je primljen od
kralja, koji mu daje naslov »gospodara« Kanarskih otoka i pravo da kuje novac. Osim. toga dao mu
je u gotovu 15.000 pesosa radi nabavke svega, što mu je bilo potrebno, te pravo, da od prihoda s
otoka zadrži petinu.
Dok je Bethencourt boravio u Španiji, jedan Normanđanin, Berneval, pokušava se nametnuti za
gospodara otoka, umjesto Gadifera. I dok se ovaj nalazio na otoku Lobosu, Berneval pobuni
ljudstvo protiv njega i zaplijeni mu čamac, koji je Gadifer poslao na Lanzarotu po namirnice. Osim
toga, Berneval je, usprkos Bethencourtovoj zabrani, napao urođenike i zarobio poglavicu otoka. Ali
kad je ovaj utekao iz zatvora, Berneval se uplašio napada urođenika pa je naredio, da se uništi sve,
što se nalazilo u tvrđavi. Poslije toga se sa svojim ljudima ukrcao na brod i zaplovio prema Španiji s
namjerom, da netočno obavijesti Bethencourta, kako je svim nesuglasicama i sukobima kriv
Gadifer. No Bethencourt je brzo saznao istinu te je naredio, da se Berneval s ostalim krivcima zatoči
u Španiji.
Pri kraju lipnja 1403. g. Bethencourt se vratio na Lanzarotu i Gadifera spasao mučnog položaja,
umirivši urođenike. Dvije godine kasnije Bethencourt je otplovio u Harfler po nove naseljenike,
namirnice i drugu robu. Po dolasku je obavijestio svoje zemljake o bogatstvu otoka, zdravom
podneblju i životu urođenika, od kojih je nekoliko vodio sobom. Iste se godine vratio na Lanzarotu
s grupom od 160 novih naseljenika. Naselio ih je na Fuerteventuri, Lanzaroti i Hierri. Ljetopisci
epohe pripovijedaju, da se na sva ova tri otoka do kraja XV. v. govorilo normanđanskim narječjem,
ma da su oni potpali pod španjolsku vlast. Bethencourt je sve do 1406. g. bio »kralj Kanarskih
otoka«. Tada ih je napustio i nastanio se na svome posjedu Grainvillu, gdje je 1425. g. i umro.
Naseljavanje Španjolaca na ovim otocima počelo je u prvoj polovini XV. v. Ipak je naseljavanje
prilično teško napredovalo zbog otpora urođenika, koji su branili svoju rodnu grudu. Španjolcima je
naročito bilo teško pokoriti urođenike velikih otoka. Između 1464. i 1495. g. Španjolci su stalno
ratovali s Gvančima s Gran Canarije i Tenerife, koji su se povukli na visoke planine i s vremena na
vrijeme napadali španjolske naseobine u primorju, otimajući naseljenicirna namirnice i oružje. No
kako su Španjolci raspolagali s boljim oružjem, otpor Gvanča je ipak slomljen. Španjolski vojni
odredi su ih krajem XV. v. gotovo potpuno uništili. Pa ipak je sredinom XVII. stoljeća nešto Gvanča
živjelo u gradu Gimari na Tenerifi.
Gvanči su svoje umrle mumificirali i sahranjivali u pećinama, koje su vješto sakrivali. Tek je
1770. g. u blizini Gimare pronađena velika pećina s mumijama. Mnoge od njih su bile položene na
drvenim krevetima, dok ih je isto toliko bilo u uspravnom položaju. »Ova pećina je imala vrlo uzan

84
ulaz«, kaže Clavijo70, »dok je unutrašnjost bila vrlo prostrana. Tu se nalazilo više od tisuću mumija.
Bio sam očaran vještinom, kojom su naši Gvanči mumificirali umrle, htijući ih ovjekovječiti. Ja
sam tada možda gledao pred sobom stare stanovnika Kanarskih otoka, suvremenike kralja Jube.«71
Kada je Francuz Verneau boravio na Kanarskim otocima u jednoj misiji, utvrdio je, da su
Gvanči s otoka Hierro imali neku vrstu hijeroglifskog pisma. Ono im je zacijelo došlo iz Egipta
preko Sahare u prastarim vremenima.

70
Historičar Kanarskih otoka (1730-1806).
71
Mauritanski kralj Juba II. Kralj je postao oko 30. g. gr. n. e. Bio je veliki prijatelj Rimljana. Kroz 45 g. vladavine
bavio se književnošću i filozofijom. Pisao je grčki. Od njegovih djela sačuvali su se samo odlomci u djelima Plinija
Starijeg i drugih rimskih pisaca.

85
 XX. SAHARA, VELIKA PUSTINJSKA ZEMLJA PIJESKA I ZLATA

»Suh i gust pijesak bijaše na toj ravni

kao što bješe onaj pijesak, koji
gažaše Caton za vremena davnih.«
Dante

»Gadame je bila stanica, gdje se zaustavljahu hodočasnici na putu iz Sudana i Magreba u

Meku te trgovci na putu za Aleksandriju i Kairo ili oni, što se, poslije završetka svojih poslova u
Tuatu, vraćahu. To je, dakle, bila pustinjska luka, koja je vodila u zemlju Crnaca.«
Ibn-Haldun72

Srednjovjekovni kršćanski narodi su slabo poznavali najveću pustinju na svijetu 73. Kod njih je
vladalo mišljenje, naslijeđeno iz antičkih vremena, da u njezinoj unutrašnjosti nema života zbog
silne topline sunčanih zraka, koje sve spaljuju, pretvarajući kamen u plamene buktinje, pijesak,
zlato i drago kamenje. O prostranstvu i prirodi Sahare srednjovjekovni kršćanski pisci nisu iznijeli
nijednu pojedinost, koja bi je prikazala u pravoj boji. Sve što su o njoj rekli bilo je; osim rijetkih
izuzetaka u XIV. i XV. v., ponavljanje onoga, što su davno bili rekli Homer, Herodot, Plinije Stariji i
drugi antički pisci. Sav napor kršćanskih pisaca sastojao se u tome, da na ovaj ili onaj način pokažu,
kako je život u žarkim krajevima Afrike nemoguć i da se — iza tobože nenastanjena žarkog pojasa
— nalazi alter orbis — drugi svijet, u koji nitko nikada ne može doći!
I u toku Novog vijeka evropski narodi nisu poznavali unutrašnjost Sahare. Prvi Evropljani, koji
su poslije trojice rijetkih kršćanskih putnika iz XV. v. boravili u srcu Sahare, bili su Francuz Caillé i
Englez Leing; oni su je 1826.-28. g. cijelu prešli. Ali su Leinga u blizini Timbukta ubili fanatični
urođenici. Ni krajevi oko Tuatskih oaza, udaljeni od Sidjilmese 600 km, nisu upoznati sve do 1864.
g., kada ih je obišao Nijemac Rolfs i poslije povratka izradio kartu toga dijela Sahare, vjerujući, da
ih je on od svih Evropljana prvi upoznao, što nije bilo točno.
No dok su srednjovjekovni kršćanski narodi tako slabo poznavali Saharu, Arapi su odmah
poslije osvojenja Zapadnog Magreba počeli putovati i trgovati po Sahari. O tome govore izvještaji
mnogih arapskih putnika i trgovaca toga vremena kao i mjesne kronike. Iz njih se vidi, da su Arapi
još u ranim stoljećima Srednjeg vijeka putovali do gradova i naselja oko Nigera i Senegala i plodnih
baza Sahare. Herodot i arapski pisci govore, da je Sahara bila uvijek naseljena i da se u svim;
vjekovima historije čovječanstva u njoj vodila trgovina između crnačkih i berberskih naroda, a
kasnije između njih, Arapa i Jevreja. Ta trgovina se naročito povećala u X. vijeku. Velike crnačke
karavane od više tisuća deva i nekoliko stotina ljudi prenosile su iz Senegambije zlatan prah,
slonovaču, lavovske, panterske kože i drugu robu, dijelom u Tegazu, grad soli, dijelom u Sidjilmesu
ili u Egipat, pa čak i u Siriju, gdje su je mijenjali za druge vrste robe. Iz starih podataka se vidi, da
je karavanski put od Nigera do Sidjilmese i natrag trajao preko četiri mjeseca.
Najveću važnost u trgovini između sjevera i juga Sahare imali su sol i zlato. Sjever je davao sol
i drugu robu; jug zlato. U V. v. pr. n. e. Herodot 74 opisuje nijemi način trgovačke razmjene između
Kartažana i sudanskih Crnaca. U X. v. sličan, način trgovine opisuje i Masudi. Jedan arapski
geograf iz. XIII. v. ovako opisuje nijemu trgovinu.
»Kada dođu do obala rijeke«, kaže on, »trgovci iz Magreba zalupaju u velike bubnjeve. I tada
na obalu poredaju perlice, sol i bakreno prstenje, stavljajući uz svaku robu malene pločice s imenom
vlasnika. Onda se udaljuju za pol dana hoda. Tada bi preko rijeke prešli Crnci, procjenjivali
vrijednost robe, stavljali kraj nje odgovarajuću količinu zlata i — udaljavali se. Ako bi se
Magrebanci zadovoljili količinom zlata, uzimali bi ga i odlazili. No, ako im se činilo, da ga je malo,

72
Veliki arapski historičar rođen u Kairu (1332-1406). Gadame, grad Tripolitanije.
73
Površina Sahare iznosi 9 milijuna km2.
74
Historija, knj. IV., 196.

86
nisu ga dirali, nego su se ponovo udaljavali. Tada bi se Crnci vraćali i dodavali još nešto zlatna
praha. Ako se trgovcima, iz Magreba činilo, da ga ima dovoljno, udaljavali su se uz. lupu bubnjeva,
ostavljajući na obali prodanu robu.« I što je zanimljivo, nitko nije varao. Takav isti način trgovačke
razmjene soli za zlato opisao je u XV. v. Alvise Da Ca Da. Mosto.
Od najstarijih vremena senegalski Crnci su vadili zlato iz raznih pritoka Senegala i kopali ga u
Bambučkim planinama. U padinama Tambaura oni su kopali zlatnu rudu iz jama u visini čovjeka i
iznosili je u košarama od palmina lišća. Onda su je mrvili, ispirali, prosijavali i dobivali zlato u
zrnima i malim ljuskama. Katkada su nalazili i oveće komade zlata. Herodot pripovijeda, da se tamo
i u njegovo vrijeme vadilo zlato, ma da on zlatonosne krajeve Sahare stavlja u blizinu Rio do Oura.
»Tamo se nalazi«, kaže on75, »otok Ciraune (rt Cerne ili Herne). On je dugačak 200 stadija. Nije
mnogo širok, pristupačan je s kontinenta, pun maslina i vinove loze. Na njemu ima i blatno jezero,
iz koga mlade urođeničke djevojke vade zlatne ljuske pomoću ptičjih pera, obloženih smolom.«
Ali su arapski srednjovjekovni pisci, kopirajući antičke legende, pretjerivali u opisima grdno
velikih količina zlata u sudanskih vladara. Oni su pisali, da su ministri, čuvari i sluge kraljeva bili
okićeni silnom množinom zlatnog nakita. Čak su i dvorski psi nosili oko vrata ogrlice od zlata.
Kraljev suncobran, znak vrhovne vlasti, imao je na vrhu veliku pticu od suhoga zlata. Idrizi
pripovijeda, da je kralj Kumbije (Gane) imao u dvorskom vrtu veliku zlatnu stijenu, probušenu na
jednome mjestu. Za nju su privezivali kraljeva konja-ljubimca. Saadi, kroničar iz Timbukta, u
Tarikh es Sudanu pripovijeda, da je kralj Mandinga76, Musa I., išao 1324. g. iz Timbukta na
hodočašće u Meku, udaljenu od spomenutog grada oko 7.000 km. Ista kronika kaže, da je Musu
pratilo 60.000 nosača i da je svaki od njih nosio veliki paket. Između ostalog nosilo se i nekoliko
vreća zlatna praha u težini od 300 kg. Saadi dalje govori, da je ispred kralja išlo 500 robova noseći
u ruci trsku, kojoj se na vrhu nalazila zlatna jabuka teška 3 kg. Pa ipak, u toku cijelog Srednjeg
vijeka godišnja proizvodnja zlata u Sudanu nije bila veća od 3-400 kg. To je malo, kad se uzme u
obzir, da je između 1930. i 1940. g. godišnja proizvodnja zlata u Sudanu pod vlašću Francuza
iznosila prosječno 4.000 kg.
I baš zahvaljujući ovome zlatu nastali su i razvili se u Srednjem vijeku mnogi gradovi i mala
crnačka kraljevstva u području Nigera, Senegala i oaza Sahare. Timbukt, Gao, Ualata, Audagosta,
Gana i drugi gradovi velike pustinje davno su postali. U X. v. boravio je u Audagosti 77 Ibn-Haukal;
u XIV. v. boravio je u Tegazi, Timbuktu i Gaou Ibn-Batuta. Međutim su sredinom XIII. v. Gana i
Audagosta sravnjeni sa zemljom zbog ratova, koji su se vodili između afričkih vladara. Sve do toga
vremena Gana je bila prijestolnica istoimenog kraljevstva, osnovanog još u III. v., udaljena oko 420
km na jugozapadu od Timbukta, a nalazila se na granici zemlje Crnaca, dokle je dopirao jedan od
najvažnijih karavanskih puteva iz berberskih zemalja. Iz Gane je zlatan prah odlazio karavanama na
sjever. Tada ga je potpuno uništio kralj Mandinga, Sindiata.
Arapski srednjovjekovni pisci ističu ljepotu Gane, bunara, vrtova, snalažljivost stanovništva,
čuvene trgovce i književnike. Idrizi kaže, da je Gana »najnaseljenije, najznatnije i najveće
trgovačko središte zemlje Crnaca«. U ruševinama tog mrtvog grada našli su 1912. g. Francuzi
Bonnel i Mesier mnoštvo grobova. Među njima su se isticali kraljevski, od kamena i opeke s
kubetima od platanova drveta. U grobovima je nađen nakit, oružje, posuđe, namještaj i kosturi
slugu, pobijenih poslije kraljeve smrti, da ih »dvore« na »onome« svijetu.

Boravak Anselma d'Ysalguiera u zemlji Crnaca

Do XV. v. nije zabilježeno putovanje nijednog kršćanskog putnika po unutrašnjosti Sahare i

zemalja i gradova u području Nigera i Senegala. Ovome su bili uzrok stalni ratovi između Saracena

75
Historija, knj. IV., 195.
76
U XIV. v. ovo kraljevstvo je obuhvaćalo veliki dio Sahare, od senegalskog Tekrura, sudanskih šuma duž Nigere i
Senegala i išlo na sjever do Gadaméa i Tripolisa u Uargla južno od Algira.
77
525 km zapadno od Timbukta.

87
i kršćana. Uz Berbere i Crnce, po Sahari su putovali jedino Arapi i Jevreji u cilju trgovine. Arapski
pisci su često pisali o Sahari. Pod njihovim utjecajem i na osnovu obavijesti, dobivenih od raznih
putnika po Sahari, crtači karata sa španjolskog otoka Mallorce prave i karte ovoga dijela Afrike.
Nekoliko evropskih karata iz XIV. i početka XV. v. obiluju pojedinostima, koje ih objašnjavaju.
Tako Dulcertova iz 1339., Abrahama Crusca iz 1375., koja je poznatija pod imenom karte svijeta
Karla V., te Mallorcanca Mecie iz Viladesta iz 1413. g. To su ujedno prve i jedine karte Sahare. No
značajno je, da karte Afrike iz kasnijih vremena: Fra Maurova iz 1459., Valdzemülerova iz 1513.,
Riberova iz 1529. i one iz kasnijih vremena sve do 1864. g. ne daju jasan pregled Sahare Krajevi
najvećeg dijela ove pustinje su na njima bez ikakvih oznaka, bijeli, potpuno prazni. A to dokazuje,
da evropski geografi nisu potpuno istražili unutrašnjost Sahare sve do spomenute godine.
Najstariji evropski putnik, čije je prisustvo na jugu Sahare zabilježila kronika grada Gao,
Tarikh el-Fettakh, bio je Tulužanin Alselme d'Ysalguier. On se 1405. g. našao u gradu Gaou na
Nigeru. Ista kronika ništa ne kaže, zbog čega je d'Ysalguier i kojim putevima došao do Gaoa.
U ovoga starog putnika zaljubila se mlada crnačka kneginja Salam Gazais, rođaka vladara
Gaoa. Tarikh el-Fettakh kaže, da je mladoženja za svadbeni dar dobio mnogo zlatna praha, nakita i
vjerojatno udobnu kuću za stanovanje, kao i crnačku poslugu. U Gaou je d'Ysalguier boravio osam
godina. Žena mu je rodila kćerku Martu, muiatkinju. Ona je od oca naslijedila samo dva bijela prsta
i bijelu prugu na čelu. I kad je 1413. g. krenuo s jednom karavanom prema sjeveru, preko srca
Sahare, preko Es-Suka, Tuata, Sidjilmese i Tlemcena, d'Ysalguier je s porodicom i pratnjom od šest
Crnaca i Crnkinja poslije duga putovanja stigao do primorja. Tu se ukrcao na jedan brod i zaplovio
prema Marseillu. Ali je putnike na moru zadesila velika nesreća. Njihov brod je napao jedan
saracenski gusarski brod i poveo ga natrag prema Africi. Ali je u sukobu i saracenski brod bio
oštećen. I kad se radi kvara zaustavio kod jednog otočića, d'Ysalguierov brod je iskoristio povoljnu
priliku, razapeo jedra i pobjegao. Naposljetku je stigao do Marseilla, odakle su putnici kopnenim
putem stigli do Tuluze.

Portugalac Joao Fernandez putuje po Sahari

God. 1448. napisao je Eanes Gomez de Azurara Kroniku otkrića i osvajanja Gvineje od strane
njegovih zemljaka. U toj knjizi Azurara opisuje i lutanje po Sahari Joao Fernandeza. Ovaj smjeli
čovjek, zahvaćen istraživačkom groznicom portugalskih pomoraca, koji su plovili sve dalje na jug
pokraj zapadnih afričkih obala, iskrcao se, zacijelo po nagovoru Don Henriha, u Arguinskom zalivu
1445. g. Odatle je krenuo u unutrašnjost Sahare, da prouči život i običaje pustinjskih plemena i nađe
put za Timbukt i predjele zlata.
Ubrzo se Fernandez namjerio na malo, siromašno pastirsko pleme i pridružio mu se, S tim
plemenom je lutao po Sahari sedam mjeseci. Fernandez se tom prilikom uvjerio, da je Sahara
ogromno velika pustinja silne žege, da u njoj ima trave samo u nekim dolinama i niskim ravnicama
i tu i tamo poneka palma, kaktus ili smokva. U pustinji je s vremena na vrijeme viđao i mnoštva
nojeva, gazele, zečeve, jarebice i laste. Za laste pravilno ističe, da dolaze iz naših krajeva, da u
Sahari provedu zimu. Šteta je što Fernandez nije opisao prevaljeni put. Pa ipak je njegov izvještaj za
vrijeme i prilike, u kojima je živio, od velike važnosti, jer je on prvi od svih Evropljana uopće dao o
jednom dijelu Sahare približno jasnu sliku. Točnost njegovih navoda potvrdio je sto godina kasnije
arapski putnik i geograf Leon Afrički.
Opisujući ovo putovanje, Azurara kaže, da je pleme, s kojim je Fernandez putovao, imalo malo
mlijeka, nedovoljnog za sve, zbog čega se stalno gladovalo. Jednog dana se Fernandez s dva pastira
odvojio od plemena i pošao da traži neko bogatije pleme, prilično udaljeno od njihova. Dugo
vremena su putnici na devama jahali kroz pustinju, rijetko nailazeći na vodu. Upravljali su se po
zvijezdama, vjetrovima, letu gavranova i drugih ptica. Naposljetku su umorni i izgladnjeli stigli do
sjedišta tražena plemena, u kome je bilo oko 150 duša. No ono je imalo dosta stoke, mlijeka i sira.
Starješina plemena Mejmon primio je Portugalca srdačno i hranio ga mlijekom i sirom duže

88
vremena. Onda mu je dao pratnju, da ga doprati do Arguinskog zaliva. I tu je Fernandez na svoju
veliku sreću zatekao jedan portugalski brod, koji ga je odveo u Lisabon.

Genovljanin Malfante boravi u Tuatskim oazama

Stogodišnji rat (1337-1453) bio je uzrok, što su se u Genovi smanjile rezerve zlata. I zato su
1445. g. republičke vlasti donijele odluku, da se sva plaćanja vrše u jednakim dijelovima u zlatu,
srebru i bakru. Ali je ova odluka dovela do poremećenja trgovine, koja je sve više opadala.
Zalaganjem moćne genovske banke Centurione, ova odluka je uskoro stavljena van snage. Ostalo je
samo pitanje: odakle da se nabave veće količine zlata, koje bi poslužile i kao rezerva i kao tekuća
moneta.
U toku cijeloga Srednjeg vijeka Genovljani su trgovali sa Saracenima Magreba. Trgovina
između Genove i Magreba povećala se od 1270. g., kada je između dvije zemlje uspostavljen
gotovo redovit saobraćaj. Za svoju robu Genovljani su dobivali od Saracena zlatan prah i novac.
Genovljani su znali, da Saraceni dobivaju zlato iz unutrašnjosti Sahare, no nikako nisu mogli
saznati, iz kojih krajeva velike pustinje ono dolazi u Magreb. Da to sazna, banka Centurione šalje u
Saharu svog povjerljivog činovnika, Antonija Malfanta.
I tako je sredinom XV. v. došlo do Malfantova putovanja u predjele Tuatskih oaza, prostranog
dijela saharske visoravni, koja obuhvaća prostor od 2.000 km 2, u kome dotle osim d'Ysalguiera nije
boravio nijedan kršćanski putnik. Međutim Malfantov izvještaj je ostao poznat samo nekolicini
članova upravnog odbora spomenute banke i bio bez ikakva utjecaja na bolje poznavanje toga dijela
Afrike. Njega je pronašao 1925. g. i prvi put objavio Francuz Ch. Roncier u knjizi Historija otkrića
Afrike u Srednjem vijeku.
God. 1447. Malfante s velikom količinom trgovačke robe stiže brodom do jedne afričke luke i
preko Tlemcena, Fesa i Tafilelta stiže u Sidjilmesu, važan grad na rubu Sahare. Iz njega nekoliko
karavanskih puteva vodi u razne krajeve Sahare. U Sidjilmesi je ostao neko vrijeme, razmišljajući
kojim putem da pođe. Onda se jednog dana pridružio velikoj karavani, koja je polazila prema
Tamentitu. Poslije više dana putovanja kroz predjele nesnosne žege, Malfante se našao u svježijim i
plodnijim krajevima pustinje, u području malenih brežuljaka, što okružuju Tuatske oaze, odakle se u
velikoj daljini naziru visoki planinski masivi Središnje Sahare. U Tamentitu se Malfante smjestio
kao gost kod Sidi Ben-Sadira, jednog od 18 gradskih šeika.
U XV. v. Tamentit je bio važan trgovački grad. Njegovi trgovci su održavali poslovne veze s
mnogim krajevima Sahare i zemljama u području Nigera i Senegala. Prema Malfantovim riječima
karavane su iz Tamentita do Velike rijeke (Nigera) stizale za 20 dana. Budući da je u Srednjem
vijeku Nigritija bila vrlo važna zbog zlata, u njezinim gradovima je živjelo dosta trgovaca iz raznih
krajeva Sahare. Jedan od krupnih trgovaca bio je i brat spomenutog šeika, koji. je živio u Timbuktu.
U ovome gradu Malfante je prikupio dosta obavijesti o Nigritiji, o životu stanovništva Sahare,
trgovini, proizvodima, vjeri i običajima, što se pokazalo kao točno. No Malfante nije uspio saznati
iz kojih krajeva Sahare dolazi zlato, ni gdje se ono kopa. To je u Evropi ostala tajna sve do XVIII.
vijeka. Tek tada se doznalo, da se žuti metal kopa u padinama Tambaura, između nekih pritoka
Senegala. No ne samo kršćanski Jsvijet, već ni Arapi nisu znali točno odakle se dobiva zlato. Idrizi
piše, da se ono dobiva iz nekog afričkog otoka, Vangare. No ni sam nije znao gdje se on nalazi. Na
karti Afrike Talijana Carignana iz 1320. g. piše, da se negdje na jugu Afrike nalazi Paleolus — Otok
zlatnih zrnaca.
U Malfantovu izvještaju piše, da je Tamentit »sastavljen iz 18 obližnjih četvrti, oivičenih
jednim zidom. Svaka četvrt«, kaže Malfante, »ima svoju po sebnu upravu i ljubomorno čuva svoja
prava. Čim dođe u ovaj grad, svaki putnik postaje štićenik jednog ili drugog šeika (starješine)
četvrti.« Malfante govori i o jevrejskim trgovcima i njihovoj ulozi u trgovini Sahare. »Ovdje ima
dosta Jevreja«, kaže on, »oni žive dobro i umiru, jer svaki šeik brani svoje štićenike. Ali su ljuti

89
neprijatelji Jevreja Filistinci78. Jevreji kroz njihove zemlje ne smiju prolaziti. Ti Filistinci žive pod
šatorima kao i Arapi. Ima ih mnogo. Vladaju zemljom Gazola, od granica Egipta do Mese i Safia, te
susjednim crnačkim zemljama. Više su rase, bijelci su i odlični konjanici... Jedna vrsta njihovih —
kao snijeg bijelih — deva prevaljuje na dah toliku razdaljinu, za koju bi konjanicima trebalo četiri
dana79. Dobri su ratnici. Često ratuju između sebe ... Trgovina se odvija posredstvom Jevreja. Mnogi
od njih su ljudi dostojni povjerenja. No ovdašnji ljudi ne će izvesti nikakav kupoprodajni posao bez
dvostruke zarade. Moj gubitak iznosi dvije tisuće dublina (dukata)...«
Kroz sedam stotina godina Jevreji su uživali povlašćen položaj u trgovini Sahare. Arapski pisac
iz IX. v. Ibn-Kordadbeh govori, da su Jevreji — on ih naziva Rodanitima — trgovali u njegovo
vrijeme po Sahari, i kaže, da su oni, znajući više jezika, putovali po cijelom tada poznatom svijetu i
trgovali najviše skupocjenim mirodijama, ljekovitim biljem, kamforom, zlatom, biserima i dragim
kamenjem, dakle robom, koja je bila najskupocjenija i koja je donosila najviše zarade.
Međutim 1492. g., poslije završetka Rekonkviste, Španjolci protjeruju Arape u Afriku. Oni su
se tada razmiljeli po raznim gradovima Zapadnog Magreba i oko plodnih oaza Sahare, protjeravši
otuda Jevreje. Tom prilikom su muslimanski vjerski fanatici pobili velik broj Jevreja. Ostale su
prisilili, da odu iz Sahare. Ubrzo poslije toga s karata svijeta iščezava Sahara.
Pošto je u Tamentitu proveo nekoliko mjeseci, Malfante se vratio u Genovu istim putem, kojim
je i došao, i banci podnio izvještaj, toliko važan za historiju geografije Sahare u Srednjem vijeku.

78
Tuarezi. Berberske su rase. Žive raštrkani po Sahari, između Tuatskih oaza na sjeveru, Timbukta na .jugu, Nigera na
Zapadu i Fezana na istoku.
79
Azurara u Kronici priča, da je Fernandez u Sahari sretao jahače bijelih deva. One su za dan mogle prevaliti 50 lega
(oko 280 km).

90
 XXI. TRGOVAČKA PUTOVANJA PO AZIJI U XIV. i XV. VIJEKU

»Išao je dalje no itko prije njega. I to je, izgleda, potpuno istina.«

Poggio Bracciolini

Zbog vrlo žive trgovačke razmjene između Evrope i Azije, u prvoj polovini XIV. v. po azijskim
zemljama putuje mnoštvo evropskih trgovaca. Između njih se naročito ističu Mlečani i Genovljani.
U mnogim gradovima na Volgi, Donu, na obalama Kaspijskog mora, u Iranu, u Indiji i Kini niču
skladišta evropske robe. Mletački dukat na Istoku uživa veliki ugled. U nekim gradovima Irana i
Indije on postaje službeni novac. Šteta je samo, što ovi trgovci-putnici nisu ostavili iza sebe pisane
izvještaje, jer bi oni bolje rasvijetlili daleke krajeve Azije, o kojima su u Evropi toga vremena
kružile čudne i fantastične priče.
Ipak neke stare kronike govore o boravku Evropljana u Aziji. No one ih samo registriraju, ne
dajući o njima nikakve bliže podatke. Tako jedna srednjovjekovna genovska kronika bilježi, da su u
Indiji boravili Benedetto Vivaldi i Stancone između 1321. i 1330. g. Jedna druga govori, kako je
1338. i nekoliko narednih godina boravio na dvoru velikog mongolskog kana Genovljanin Andalo
Savignone. Iz drugih se opet saznaje, da je u tom istom odsjeku vremena živjelo u Iranu i u
zemljama Bliskog Istoka mnoštvo talijanskih trgovaca.
O živim trgovačkim vezama između Venecije, Genove i Firenze i azijskih zemalja služi kao
dokaz trgovački priručnik Francesca Pegolottija: Practica della Mercatura80. On je napisan 1340. g.
Priručnik je služio evropskim trgovcima kao putovođ, kao sredstvo za snalaženje po Aziji.
Pegolotti počinje riječima, da »njegova obavještenja o putovanju u Kataj služe onima, koji hoće
da putuju u tu zemlju preko Tane i vrate se (otuda u svoju zemlju) s raznom robom«. A da bi se
trgovci pridržavali pravila utvrđenih na Istoku, on daje savjet: »Najprije morate pustiti, da vam
poraste brada i da se nikada ne brijete.« Osim toga Pegolotti daje mnoštvo korisnih uputa: o novcu,
mjerama za težinu, mjerama uopće i dr. U Practica della Mercatura opisan je i veliki trgovački put
od Tane do Astrahana i dalje preko Kirgizije, doline Ili i Mongolije do Pekinga ili Kvinzaja. »Put od
Tane do Kataja«, kaže Pegolotti, »potpuno je siguran i danju i noću, ako se može vjerovati
trgovcima, koji su po njemu putovali.« Radi lakšeg putovanja po besputnim predjelima Azije
Pegolotti savjetuje trgovcima, da u Tani uzmu tumače, sluge i sluškinju, koja zna kumanski jezik, te
da ponesu sobom brašna i slane ribe. Meso, međutim, mogu usput nalaziti. I, ako vrijednost robe
iznosi 295.000 zlatnih dinara, troškovi puta ne će biti veći od 3.600 do 5.000 dinara. Putujući
volovskim kolima s četiri točka i krovom od valjane dlake, koja mogu ponijeti teret od pola tone, ili
kolima, koja vuku deve — a one mogu ponijeti četvrt tone više, — »cijeli taj put se može prijeći za
deset mjeseci«. Promatrana u cjelini, Practica della Mercatura baca dosta svjetlosti na trgovačke
odnose između Evrope i Azije i značajan je doprinos povijesti geografije Azije toga vijeka.
Ovo trgovačko kretanje našlo je primjenu na nekim geografskim kartama te epohe, jer su se u
prikazivanju Azije tadašnji geografi i crtači karata već počeli služiti podacima trgovaca-putnika. Na
nekim od tih karata vide se prilično jasno točni obrisi Kaspijskog mora i mnogi dotada potpuno
nepoznati gradovi Središnje Azije.
Međutim, u drugoj polovini XV. v. nastaju velike promjene na političkom polju Azije. Zbog
toga znatno slabe trgovačke veze između Istoka i Zapada. 1368. g. Kinezi protjeruju Mongole iz
Kine. I taj narod, sklon kršćanskom Zapadu, otada iščezava s političke pozornice najvećeg dijela
Azije. U Središnjoj Aziji Tamerlan (Timur) nanosi odlučan poraz zapadno-mongolskoj državi i
svoju vlast rasprostire nad velikim dijelom Azije. S druge strane Turci, neprijateljski raspoloženi
prema kršćanima, osvajaju Malu Aziju, prodiru na Balkanski poluotok, gdje se učvršćuju te
komadaju Bizant, Srbiju, Bugarsku i ugrožavaju kršćanske zemlje s druge strane Save i Dunava.
Ove političke promjene su bile uzrok gotovo potpunog zastoja u trgovačkim odnosima između
ova dva svijeta. Veliki trgovački putevi Azije, po kojima su do sredine XIV. v. putovali trgovci s
80
Knjiga je samo dio još opsežnije knjige Pegolottijevog suvremenika Paganinija.

91
karavanama robe, postaju potpuno pusti. Iz mnogih azijskih zemalja potpuno iščezavaju
zapadnjački trgovci sa svojim skladištima robe. To je bio uzrok, što i kasnije, u XV. v., kada su se
političke prilike u Aziji znatno izmijenile, po azijskim zemljama putuje vrlo malo Evropljana.

Jedno putovanje po Centralnoj Aziji

U Povijesti osvajanja velikoga Tamerlana govori se o putovanju kastiljskog plemića

Gonsalveza del Clavija u Samarkand, gdje je, kao poslanik kastiljskog kralja Henrika III., proveo
godinu dana. Clavijo je došao u Samarkand 1403. g. preko Trapezunta, Armenije i Perzije. U
spomenutoj knjizi dao je dosta zanimljivih podataka o Središnjoj Aziji, vladavini i osvajačkim
pohodima novog Džingis-kana.
Kao vazal vladara Horasana i Buharije Čagataja, Tamerlan ga napada, poražava 1370. g. i
zasniva veliko mongolske erastvo. Ono je obuhvaćalo dio Indije, Perziju, Mezopotamiju, Siriju,
Armeniju, Malu Aziju i Južnu Rusiju. U pobjedonosnim naletima, dobro organizirana i fanatična
mongolska vojska ruši sve pred sobom, ubijajući svakoga, tko bi joj pao u ruke. Nitko nije bio
pošteđen. U Tiflisu i Ispahanu mongolski osvajači ubijaju cijelo stanovništvo. Preko sto tisuća glava
bilo je poslagano u velikim naslagama po ulicama ovih gradova, koje su oni 1386. g. gotovo
potpuno porušili. U bici kod Angore, 1402. g., u kojoj se na strani Turaka borio srpski despot
Stevan Lazarević s odredom Srba, Tamerlan potpuno razbija tursku vojsku i zarobljava cara
Bajazita, kojega odvodi u ropstvo. Ovaj poraz Turaka je dobro došao Bizantu, jer je za pedeset
godina odložio potpunu propast ove zemlje. Baš toliko godina je trebalo Turcima, da se oporave od
poraza.
U Samarkandu je Clavijo primljen u dvoru »toga Mongola plave brade, udešene na španjolski
način«. Na prijemu je Tamerlan imao na glavi bijelu kapu, optočenu biserima i dragim kamenjem.
Clavijo ga je našao kako sjedi na svilenom tepihu, nogu podvijenih poda se. Imao je izgled potpuno
umorna čovjeka, iscrpena od gotovo stalnih ratnih napora. Sam se nije mogao kretati, već su ga
nosili u nosiljci, jer su mu lijeva noga i desna ruka bili uzeti.
Clavijo za Samarkand kaže, da je »veliki kao Sevilla. Izvan bedema od zemlje«, priča on,
»nalazi se veliki broj kuća u predgrađima. Kuće su razbacane u raznim smjerovima, jer ja grad
okružen vinogradima i voćnjacima, između kojih prolaze ulice s otvorenim vrtovima. Sve su ulice
neobično žive. U njima ima dosta robe izložene na prodaju, počevši od kruha i mesa ... Kroz ulice i
vrtove prolazi vrlo mnogo kanala, koji zalijevaju nasade lubenica i pamuka ... Uopće je zemljište
pokrajine vrlo plodno i daje bogate žetve žita. U zemlji ima obilje voća i bogatih vinograda, stoke i
pernate živine lijepih rasa. Kruha ima dosta. Uz nisku cijenu se može kupiti velika količina riže.«
U Tamerlanovoj državi poštanska služba je bila uređena slično mongolskoj u Kini, kako ju je
vidio Marko Polo. »Na cijelom putu od Tabrisa do Samarkanda vide se«, kaže Clavijo, »uređene
stanice, u kojima uvijek spremni konji stoje na raspolaganje glasnicima, koji ih mogu jahati i danju i
noću. Stanice su napravljene u razmaku od dana hoda, a ponegdje i u razmaku od pola dana. U
nekim ima stotinu konja. U drugima samo pedeset. U nekima opet, ali vrlo rijetko, ima i dvjesta
konja. Tako se održava saobraćaj duž cijelog velikog puta do Samarkanda.«
Clavijeva knjiga je prvi put štampana u Sevilli 1582. g. i ona je značajan dokument poznavanja
ovih krajeva na početku XV. vijeka.

Putovanje po Aziji Nikole Contija

Dok je u XV. v. veći broj evropskih trgovaca i putnika boravio po egipatskim, sirijskim,
crnomorskim, iračkim i iranskim gradovima, po Indiji i njezinim otocima je putovalo vrlo malo
Evropljana. U tom vremenu postojao je i izvjestan broj kršćanskih naseobina na Malabarskoj i
Koromandelskoj obali. O tome govore oskudni podaci, što su došli do nas. Jedna legenda s globusa
Martina Beheima, prvog globusa Zemlje uopće, govori, da je po zemljama Dalekog Istoka putovao

92
firentinski putnik Bartolomeo, vjerojatno između 1400. i 1410. godine.
Međutim u Povijesti o promjenljivosti sreće Poggia Bracciolinija, tajnika pape Eugenija IV.,
zabilježeno je putovanje jednoga od najvećih svjetskih putnika XIV. i XV. v. Mlečanina Nikole
Contija. Taj stari putnik je punih 25 godina putovao po Indiji i otocima ove Zemlje i Malajskog
arhipelaga.
Kao vrlo mlad čovjek, Conti se 1416. g. nastanio u Damasku, gdje se bavio trgovinom i gdje je
naučio arapski. Želja, da dođe u bogatije krajeve Istoka, gdje su se nalazile ogromne rezerve
skupocjene orijentalne robe, vukla ga je u Indiju. I on se u Damasku priključuje grupi od 600
trgovaca i s velikom karavanom putuje najprije preko »neizmjerno velike i strašne« sirijske'
pustinje, te dolazi u Bagdad, čiji »opseg iznosi 14 milja s 14 mostova na Eufratu«. U Bagdadu
boravi neko vrijeme, a onda Eufratom plovi 20 dana do Perzijskog zaliva i preko njega do Kalatija.
U taj primorski grad su dolazili brodovi iz Indije. U njemu je ostao duže vremena, učeći perzijski i
hinduski. Odatle je s nekoliko perzijskih i arapskih trgovaca krenuo brodom i poslije mjesec dana
plovidbe stigao do grada Kambaja, na ušću Indusa.
U želji da upozna indijske proizvode, Conti putuje u unutrašnjost. Obišavši mnoge gradove
Indije, Conti je boravio u Businagari, odakle se vratio u Kambaj. Odatle je zaplovio na jug, obišao
više gradova na Malabarskoj obali i otplovio na Ceylon. Koromandelska obala, Andamanski otoci i
Sumatra, gdje je s porodicom i slugama proveo godinu dana, etapa su njegova daljeg putovanja po
Istoku. O Sumatri je rekao, da na njoj uspijeva odličan biber, kamfor i ljekovito bilje, ali je istakao,
da su stanovnici otoka okrutni ljudi, koji jedu svoje neprijatelje, čijim se lubanjama služe umjesto
novca.
Conti je bio trgovac velikog stila. Kao takav on boravi svuda, gdje je god bila u izgledu velika
zarada. Sa Sumatre je plovio do Ternasara i Gangesa. Za tu rijeku kaže, da je na nekim mjestima
široka 13 milja. Pio veći uz nju dvadeset dana, stigao je do Cernavana. Još 17 dana plovio je Conti
do Muzirisa, gdje je vidio velike količine zlata, bisera i mirisna alojeva drveta. U tim krajevima
prije njega nije boravio nijedan Zapadnjak. Ipak se zna, da je u njima boravio 298-97 g. pr. n. e. Grk
Megasten, kao poslanik babilonskog satrapa Seleuka kod kralja Čandragupte. U to su vrijeme ovi
krajevi bili vrlo bogati. U svom izvještaju Megasten ističe razvijenost obrta, trgovine te
administraciju i zemljoradnju i kaže, da je u Doabu zemlja davala godišnje dvije žetve žita, riže
šećerne trske i pamuka.
Tako se Conti, 1750 g. poslije Megastena, našao u srcu bivše Čandraguptine države, došao u
Muziris, gdje je doznao, da u sjevernim planinskim krajevima ima krasnih rubina. I on odlazi tamo.
Poggio u izvještaju navodi, da je Conti putovao najprije »preko planinskih predjela, ne nailazeći
kroz sedamnaest dana ni na kakva naselja, zatim isto toliko i još 15 dana više preko ravnih predjela.
Tako je stigao do neke rijeke šire od Gangesa. Urođenici su je zvali Dava. Mjesec dana plovidbe uz
ovu rijeku doveli su Contija do grada Ave«. Dava je današnja rijeka Iravadi. Po njoj je Conti plovio
do njezina; ušća u more. Kad je upoznao razne krajeve Burme, Conti je plovio do Indokine i Kine,
iako se to jasno ne vidi iz Poggiova izvještaja. Ali u njemu jasno stoji, da je Conti boravio na:
Borneu. Na Javi je s porodicom i slugama proveo devet mjeseci. Tu je dobio podatke o Molučkim
otocima, odakle su na Javu dolazili karanfilić i muškatov oraščić. Od otoka iz ove grupe Conti je
spomenuo Sandaj i Bandaj (Sund i Band), udaljene od Jave prema istoku 15 dana plovidbe.
Trgovački poslovi odvodili su Mlečanina do raznih indijskih gradova: Paliurija, Melankate,
Kalikuta, Gudžerata i dr. Kad se zasitio boravka i putovanja po ovim tropskim. predjelima, Conti se
s porodicom ukrcava u Kambaji na brod, plovi preko Indijskog oceana na jug i preko Sokotre,
Adenar Crvenog mora, Sinajskog poluotoka i sirijske pustinje dolazi u Karaš (Kairo). U tome gradu
je tada bjesnila kuga. Od nje su se razboljeli i umrli njegova žena, dva sina i dvojica, slugu. Iz Kaira
je Conti stigao u Aleksandriju. Tu se ukrcao na brod. U Mletke se vratio poslije četrdeset godina.
Zahvaljujući činjenici, što je Conti na Istoku prešao u muslimansku vjeru, došli smo do ovoga
izvještaja. Kad se vratio u Mletke, Conti se obratio papi s molbom, da mu dopusti ponovni prijelaz
u kršćansku vjeru. Papa mu je to dopustio, ali je svome tajniku Poggiu naredio, da njegova

93
putovanja zabilježi.
Contijev izvještaj je dragocjen doprinos povijesti geografije XV. v. Iako su njegova
obavještenja o zemljama s područja Gangesa, bogatim tržištima Indije i kretanju trgovine u ovom
dijelu svijeta vrlo oskudna, Conti je bolje no itko prije njega opisao Indiju, o kojoj je dao mnoštvo
dragocjenih podataka. Običaji, vjerovanja, bračni obredi, način odijevanja i ukrašavanja
stanovništva, lovišta bisera, proizvodi Indije, krajevi, odakle se dobivalo zlato i drago kamenje našli
su mjesta u njegovu izvještaju.

Putovanje Atanasija Nikitina »preko tri mora«

»Godine 1475. dobio sam spis Ofonasa Tveritina, koji je fietiri godine proveo u Indiji«, piše
nepoznati ljetopisac po :naređenju velikog moskovskog kneza Ivana Vasiljevića kao svoju
primjedbu u jednom starom rukopisu, koji nosi naslov: Putovanje »preko tri mora«.
Da ne bi dospio u zatvor zbog dugova, Atanasije Nikitin napušta 1466. g. Rusiju i kreće na
svoje veliko putovanje na Istok. U to su vrijeme putovanja ruskih trgovaca izvan granica Rusije bila
vrlo opasna. Granica ruske države na istoku nalazila se tada kod rijeke Vetluge, u blizini Nižnjeg
Novgoroda. Od Vetluge je počinjala tatarska zemlja. Trgovci su tatarskim knezovima morali plaćati
velike carine na robu i podmićivati ih. Osim toga, putovanje po tatarskim zemljama bilo je opasno i
zato, što su po njima stalno krstarile razbojničke družine, koje su trgovce pljačkale i prodavale u
ropstvo. Zbog toga su trgovci putovali najradije u društvu tatarskih poslanika, da bi se bar donekle
zaštitili, jer su poslanici putovali s većom oružanom pratnjom.
I Nikitin se pridružio pratnji šemahanskog poslanika. S njim je putovao niz Volgu brodom.
Poslije mnogih teškoća stigao je do grada Derbenta, a onda u Šemahu. No kad je putovao prema
Perziji, Tatari su ga napali, zarobili i odveli u Baku. Tu je neko vrijeme radio na izvorima nafte.
Ipak je uspio otuda pobjeći u Perziju. Trgujući po njezinim gradovima od Mazandarana do
Hormuza, Nikitin je proveo u Perziji godinu dana. Kroz to vrijeme upoznao je mnoge gradove: Sari,
Rey, Kašan, Kirman, Bender. Napokon se našao u Hormuzu, sagrađenom na jednom otoku, na
samom ulazu u Perzijski zaliv.
U to vrijeme Hormuz je bio važan trgovački grad. U njegovu su luku dolazili brodovi iz
gradova s područja Perzijskog zaliva i primorskih krajeva Arabije i Indije. U gradsku luku
neprestano su dolazili skupocjeni proizvodi Indije i otoka Malajskog arhipelaga. Odatle su ih
karavane prenosile u unutrašnjost Perzije i u zemlje Bliskog Istoka. U Hormuzu su se mogli kupiti
skupocjeni biseri. Njih su naročiti lovci vadili iz morskih školjaka pored Bahreinskih otoka. Biser se
i danas tamo vadi. Kolika je bila važnost ovog grada, vidi se po ovoj starinskoj poslovici: »Svijet je
prsten, a Hormuz — dragi kamen u njemu.«
U Perziji je Nikitin naučio perzijski i nešto malo hinduski. Jednoga se dana sa nekoliko
arapskih trgovaca ukrcao na brod »niskih bokova, na kojima daske nisu bile pričvršćene željeznim,
već drvenim klincima i konopcima« — detalj, koji su primijetili Polo i Pordenone — i zaplovio
prema Indiji. Mjesec dana kasnije iskrcao se u gradu Čaulu, sjeverno od Bombaya. Tako se Nikitin
našao u »dalekoj zemlji Indiji«. U njoj su ga zapljusnuli vreli zraci sutropskog sunca. »I eto, to je
Indija«, kaže on jednostavno. »Tu ljudi idu goli, ne pokrivajući ni glavu ni grudi. Oni idu bosi, a
kosa im je pletena kao užad. Knez oko bedara i na glavi ima veo. Vlastela pokrivaju bedra i pleća
svilenom maramom. Djeca ispod sedam godina idu sasvim gola. Svi su crni. Kud god krenem, za
mnom ide gomila ljudi i divi se bijelom čovjeku.«
U Čaulu je Nikitin proveo mjesec dana. Prikupljao je podatke o onim krajevima Indije, u
kojima se moglo kupiti drago kamenje. Onda je krenuo na istok. Tako je prošao kroz Palij, Urmu i
napokon stigao do Džunaira. Tu ga je zateklo kišno doba. »Kroz četiri mjeseca«, kaže on, »i po
danu i po noći, uvijek je kiša i blato. U to vrijeme se ore i sije pšenica, proso, grašak i sve što se
može jesti. Vino prave od velikih oraha, koje zovu kosi — kokos ... Zemlja je naseljaaa. Seljaci su
siromašni. Vlastela je međutim moćna zbog svoga bogatstva i živi vrlo raskošno.«

94
 U Džunairu Nikitin ostaje mjesec dana. Onda kreće dalje na istok. Nadao se, da će u Bidaru
dobiti bolje obavijesti o dragom kamenju. Dok je putovao prema ovom gradu, Nikitin je osjetio sve
neugodnosti putovanja po kamenitim uvalama, golim padinama brda i glinastim, crvenkastim
ravnicama sumorna i tužna izgleda, koje je palilo vrelo tropsko sunce. Poslije mjesec dana našao se
u Bidaru. U tome gradu »kraljev dvorac je išaran i isprskan zlatom«. Tu je Nikitin ostao tri godine.
U gradu se dobro snalazio. Sklopio je prijateljstvo s mnogim trgovcima i oni su ga primali s
prijateljskom blagonaklonošću. »Oni ništa nisu krili od mene«, kaže on, »ni jelo, ni molitvu, ni
trgovinu, pa nisu čak zahtijevali ni da se žene kriju.«
Po trgovačkom poslu, i u želji, da upozna ljude i krajeve Indije, Nikitin s grupom indijskih
hodočasnika putuje dalje na istok. Tako je prošao kroz sumornu rajčorsku ravnicu i imao prilike
vidjeti tisuće polunagih radnika, koji su za sultana kopali drago kamenje iz glinaste i crvenkasto-
žućkaste zemlje.
Mjesec dana kasnije našao se Nikitin u Šri-Parvatu, najvećem indijskom svetištu. Tu se divio
majstorskim urezima na kamenim zidovima hramova i fantastičnim kipovima Bude, koji se »prema
vjerovanju Hindusa pojavljivao čas u ljudskom, čas u životinjskom obliku, čas u mješavini i jednog
i drugog. »Glavni Budin kip«, kaže on, »vrlo je velik. Od kamena jej bez odjeće, osim pojasa oko
trbuha. Lice mu ima majmunski izgled. Rep mu je dug dva metra.« Često je Nikitin prisustvovao
molitvama u velikom Budinom hramu »od kamena, velikom kao pola Tvera«. I kaže, »da svi
Hindusi vjeruju u Adama, kojega nazivaju Buta (Buda)«.
Nikitin se iz Šri-Parvata vratio u Bidar. Iz njega je trgovačkim poslovima putovao u južnije
krajeve Indije. Poslije četiri godine boravka u ovoj zemlji odlučio se na povratak u Rusiju.
Put ga je sada vodio preko Gulj-Barge, Kolikonde, Kulara i drugih gradova. U Gularu se
ukrcao na brod i zaplovio prema Hormuzu. Ali su njegov brod zahvatili jaki burni vjetrovi i Nikitin
se, poslije duge i neizvjesne plovidbe po Indijskom oceanu, našao kod obala Etiopije. Tu su brod
napali gusari. Sve putnike su prisilili, da im plate danak u žitu, biberu, riži, dragom kamenju i
drugoj robi. Poslije više dana boravka u tom kraju, Nikitinov brod je krenuo natrag. Sada je plovio
kraj obala Arabije. Tu je putnike peklo nemilosrdno žarko sunce, od čega su »paluba i putnici bili
kao zažareni«. Napokon se Nikitin ponovo našao u Hormuzu. Bender, Saveh, Tabriz i krševiti
krajevi Armenije su mjesta preko kojih je putovao natrag. U Trapezunt je stigao krajem 1472. g.
Trapezunt je u to vrijeme bio u turskim rukama. 11 godina ranije Turci su ga bili osvojili od
Bizantinaca i učinili svojom moćnom tvrđavom na Crnom moru. Ali je u okolnim planinama bilo
još dosta oružanih bizantskih pristaša. I oni su s vremena na vrijeme napadali turske garnizone u
okolnim mjestima. Zbog, toga su Turci gledali sumnjičavo sve putnike, koji su dolazili preko
planina. Kako je i Nikitin otuda došao, Turci su ga smatrali kršćanskim špijunom i zatvorili u
tvrđavu zaplijenivši mu svu imovinu.
U tamnici je Nikitin odležao šest dana. Onda su ga pustili. Ali su mu vratili samo jedan dio
imovine. Nikitin se onda ukrcao na jedan genovski brod. Tako je doplovio do Kafe na Krimu.
Odatle je krenuo na sjever. Prešao je preko Dnjepra i putujući dalje stigao pred kraj godine u Kijev.
Dalje putovanje vodilo ga je prema Moskvi. No na putu se razbolio. Bio je prinuđen da se nastani u
manastiru Propojsku. U njemu je i umro 1473. godine.
Nikitinove bilješke s putovanja po Indiji znatan su doprinos poznavanju te zemlje u XV. vijeku.

95
 XXII. JEDNO PUTOVANJE KROZ SRBIJU 1433. GODINE

God. 1457. napisao je francuski plemić Bertrandon de la Broquiere knjigu Putovanje preko
mora. U njoj je opisao svoje putovanje na Bliski Istok, kroz Malu Aziju, Bizant, Bugarsku, Srbiju,
Ugarsku i Njemačku. Njegovi podaci o zemljama pod turskom vlašću su od velike važnosti.
Naročito onaj dio, što govori o srpskim zemljama i gradovima u predvečerje pada Srbije pod tursku
vlast.
Bertrandon je po naredbi vojvode od Bourgogne Filipa krenuo početkom veljače 1432. g. preko
Francuske i Italije u Mletke. Sredinom svibnja ukrcao se na brod, koji je išao u Palestinu. Kako je u
to vrijeme Venecija ratovala s Genovom, Broquierov brod je morao ploviti pored istarske i
dalmatinske obale i otoka, da bi izbjegao opasni susret s kakvim . genovskim ratnim brodom. Brod
je pristajao u Poreču, Pulju, Zadru, »okruženom s tri strane morem, s krasnom lukom, koja se
zatvara jakim željeznim lancima«, u Šibeniku i drugim dalmatinskim lukama. Za te gradove
Broquiere kaže, da pripadaju Esklavoniji. Tako su latinski pisci od XII. do XV. vijeka nazivali
hrvatske i srpske zemlje do ušća Bojane i od Jadranskog mora do Dunava. Krf, Kreta, Cipar i Jafa
bile su luke iz druge etape njegova putovanja na istok.
Glavni cilj njegovog putovanja je težnja, da prikupi podatke o turskoj vojnoj sili i njihovu
naoružanju. U tu svrhu Broquiere je posjetio dosta gradova Sirije, Palestine i Sinajskog poluotoka.
No, kad u tome nije uspio, odlučio se vratiti natrag preko Male Azije, Balkana i Srednje Evrope.
U njegovo vrijeme ta odluka je bila opasna. Turci su učvršćivali svoju vlast i spremali se za
konačni obračun s Bizantom. I zato su zazirali od kršćana. Smatrali su ih stranim uhodama. I sam
Broquiere umalo zbog toga nije nastradao u Kjutahiji.
Da bi što sigurnije putovao preko Male Azije, Broquiere se pridružuje jednoj turskoj karavani,
koja se vraćala iz Meke. S njom je, preobučen u tursko odijelo, prošao kroz Balbek, Homs, Alep,
Pajas, Araukaliju, Koniju. U Koniji se pridružio pratnji ciparskog poslanika i prisustvovao
svečanom prijemu na dvoru vladara grada i susjedne pokrajine. Odatle je preko Karahisara i
Kjutahije stigao u Brusu. Tu se s hodočasnicima oprostio. Putujući s njima, imao je prilike, da
upozna njihove običaje. Čudio se turskom odnosu prema sirotinji, jer su njegovi suputnici često
pozivali na objed kakva siromaha. On na to primjećuje, »da mi (Zapadnjaci) to nikada ne bismo
učinili!«.
U Brusi se Broquiere pridružio trojici genovskih trgovaca, što su s mirodijama putovali u
Carigrad, još i tada veliki trgovački grad. U njemu su talijanski trgovci imali svoje četvrti.
Genovljani su bili gospodari u Peru, u kojoj je bilo mnogo grčkih i jevrejskih trgovaca. U Peru su i
Turci imali velike povlastice. Ako bi neki rob tamo umakao, a Turci ga zatražili od mjesnih vlasti,
one su mu ga odmah predale. Broquiere je iz Pere prešao u Carigrad, boravio u njemu neko vrijeme
i jednom prisustvovao prijemu na dvoru Jovana VIII., posljednjeg bizantskog cara.
U društvu poslanika milanskog vojvode, Broquiere putuje do Jedrena i tamo prisustvuje
prijemu na dvoru Murata II., čovjeka »s tri stotine žena i 25 ili 30 lijepih dječaka, koji su stalno uza
nj, češće od njegovih žena«.
U toku cijelog putovanja Broquiere prikuplja važne geografske, etnografske i političke podatke
o zemljama i narodima, koje je posjetio. Zbog svojih točnih i oštroumnih podataka, Broquiere spada
među najzanimljivije putnike XV. v. Za Turke kaže, da su iskreni, pošteni, zadovoljni s malim, dok
o Grcima nema takvo mišljenje. Samo se zgraža zbog turskog postupka prema zarobljenicima.
»Vidio sam«, kaže on, »kako okovane kršćane vode na prodaju, a oni prose milostinju pred gradom.
Velika je žalost gledati njihove muke.«
Na putu kroz Bugarsku Broquiere je prošao kroz Sofiju, tada porušenu, projahao preko neke
velike doline i ušao u planinske krajeve, »lijepe i lake za jahanje«. Napokon je stigao u Srbiju. Prvi
srpski grad, na koji se namjerio, bio je Pirot na Nišavi, tada pod Turcima. Iz Pirota je došao do
Izvora, isto tako ratom porušena grada. »Kad sam prešao preko planine«, kaže Broquiere, »našao
sam se u divnim krajevima između planina, što se prostiru kraj Nišave. Tu leži Niš. I on je pripadao

96
srpskom despotu. Ali ga je prije pet godina oteo Turčin i razorio. U krasnom je predjelu, gdje raste
dosta riže... Projahao sam divnim predjelima niz rijeku (južna Morava), prešao preko nje skelom i
opet ušao u krasne predjele, ravne i gusto naseljene ljudima i selima. Onda sam napustio ovu rijeku
i taj ravni predjel. Prošao sam kroz jednu veliku šumu. Ona leži u ne mnogo visokim šumovitim
planinama, ali lako prohodnim. I tako sam«, nastavlja dalje Broquiere u spomenutoj knjizi, »stigao
u grad Korsebeč (Kruševac) ... Onda sam prešao Moravu skelom i ušao u zemlju despota Rasije ili
Srbije ... Ono, što je s one strane, Turčinovo je, a ono, što je s ove strane rijeke, rečenog je despota.
Zato on plaća godišnje 50.000 dukata danka. Kad sam prešao preko rijeke, ušao sam u krasne i
naseljene krajeve. Prošao sam kraj Estalaša (Stalać) ... udaljena od Dunava 100 milja... Jašući dalje,
prolazio sam lijepim i naseljenim krajevima niz Moravu. Ipak sam teško putovao zbog velikog blata
... Onda sam cijeli dan jahao po prilično lošim krajevima, t. j. kroz veliku šumu i teškim šumskim
putem, preko brda i dolina. Ali premda je taj kraj šumovit i planinski, dobro je nastanjen selima i
vrlo je lijep. A svega, što je potrebno čovjeku, ima u ovoj cijeloj državi Srbiji.« Tako je Broquiere
preko Šumadije, »kako mi se čini bogate namirnicama«, stigao do Nekudima 81. Tu se našao s
despotom Đurđem Brankovićem i s njim razgovarao. U knjizi je naveo, da se despot plašio, iako je
Muratu II. dao svoju jednu kćerku za ženu, »da mu ne bi oduzeli cijelu državu«.
Dalje putovanje odvelo je Broquiera do Beograda, tada pod ugarskim kraljem. »Mjesto je«,
kaže on, »vrlo lijepo i jako. Podijeljeno je na pet utvrda... tri na uzvisici... a dva na rijeci ispod tih
gornjih. U gradu je lijepo pristanište, u koje mogu stati 15-20 galija za čuvanje dviju kula ... Ovo je
mjesto utvrđeno vrlo lijepim, podzemnim rovovima i dvostrukim zidom, vrlo lijepim i s kulama
svuda okolo prema suhu ... Zapovjednik ovoga mjesta je jedan plemić iz Araguze (Dubrovnik), koji
se zove gospodin Matiko82, a pomoćnik mu je njegov brat. Zovu ga gospodin brat... I rekoše mi
dobro upućeni ljudi, da despot ima grad Novo Brdo, na Moravi, gdje ima rudnik srebra. Svake
godine se tu iskopa više od 200.000 dukata ... Na drugoj strani Save, prema Beogradu, nalazi se
grad na dunavskom rtu (Zemun). On pripada despotu Rasije, a u Ugarskoj je.«
Pančevo, Veliki Bečkerek, Bečej, »grad rečena despota«, Segedin, Budim, slijedeće su etape
njegova putovanja. U Budimu je vidio mađarskog palatina Nikolu II. Garu. U Beču ga je primio
nadvojvoda Albrecht, kasniji austrijski car. Napokon je Broquiere preko Austrije, Bavarske i
Njemačke stigao krajem proljeća 1433. g. u Francusku.

81
Bio je nekada blizu Smedereva, »na dva dana jahanja od Korsebeča«.
82
Matko ili Mateo Talovac iz vlastelinske korčulanske porodice de Luca.

97
 XXIII. NA PUTOVIMA ZA INDIJU

»Osvojenje rta Bojadora, koje je neznanje epohe izjednačilo s najglasovitijim historijskim

događajima, otvorilo je plovidbi nove puteve i pridonijelo otkriću ogromnog afričkog kontinenta.«
Robertson

Pri kraju XIII. i u toku XIV. v. evropski brodovi plove samo po vrlo malom dijelu zapadnog
Atlantika između Gibraltarskog tjesnaca, rta Bojadora, Kanarskih i Azorskih otoka i Madeire. Ali
plovidba po tim vodama nije bila redovna. Maleni srednjovjekovni jedrenjaci plovili su najradije
kraj obale, osim u slučaju, kad bi ih nepogoda i bura odbacila daleko na pučinu, jer se čini, da tada
nisu upotrebljavali kompas. Španjolski, normandski, portugalski i talijanski pomorci na ovim
rijetkim plovidbama upoznavaju neke od spomenutih otoka i uz njih pristaju, a onda ih ponovo
zaboravljaju. To je bio uzrok, što ovi otoci nisu bili unijeti u geografske karte te epohe sve do XV.
v., kada su ih konačno otkrili, upoznali i na njima se naselili Španjolci i Portugalci.
Značajno je, međutim, da ni jedan srednjovjekovni jedrenjak nije plovio na jug dalje od rta
Bojadora. Pokušaj plovidbe braće Vivaldi završio se tragično. Tek sto pedeset godina kasnije ovaj rt
je otkrio Gil Eanes. U tom međuvremenu nitko ne plovi dalje na jug od spomenutog rta. Ipak jedan
francuski dokument iz 1669. g., upućen ministru Louisa XIV. Colbertu, pod naslovom Zapažanja o
obalama Afrike, zvanim Gvineja — govori, da su pomorci grada Dieppa plovili u XV. v. do Gvineje,
gdje su od urođenika kupovali slonovaču, sivu ambru, zlatni prah i malagetu (vrsta bibera). Ali ovaj
dokument, napisan trista godina poslije plovidbe Dieppijana do Gvineje, može se primiti s
rezervom, ma da ima i dobrih francuskih pisaca, koji ga uzimaju kao istinit.
Bilo je mnogo uzroka, koji su srednjovjekovne kršćanske pomorce odvraćali od plovidbe po
vodama zapadnog Atlantika. Između ostalih i slabo ili nikakvo poznavanje afričkih obala. O tome
govore karte Afrike iz XIV. i XV. v. Na njima je rt Nun ili Bojador označen kao finis Africae — kraj
Afrike, ma da leži nešto južnije od Kanarskih otoka. Tim imenom ga naziva karta braće Pizigani iz
1367., katalanska iz 1375., Mecie od Viladesta iz 1413. g. i dr. Sve one, kao i Dulcertova planisfera
iz 1339. g., prikazuju Afriku u obliku trokuta, a njezinu obalu južno od spomenutog rta kao blago
povijenu prema istoku. To isto su isticali i antički pisci, ma da je od propasti antičkog društvenog
uređenja prošlo više od tisuću godina. Zanimljivo je, međutim, spomenuti, da se na nekim od tih
karata jasno naziru predjeli pored Nigera i Senegala i prostrani dijelovi velike pustinje s naseljima,
oazama i gradovima.
No najvažniji uzrok, što nitko u Srednjem vijeku nije plovio po zapadnim vodama Atlantika,
bio je taj, što pomorci toga odsjeka vremena nisu imali brodova za dugu plovidbu, kompasa,
pomorskih karata, pomoćnih sprava za mjerenje brzine, momentanog položaja i ukorijenjeno
shvaćanje, da u žarkom pojasu nema života.

Početak portugalskih pomorskih otkrića

U početku XV. v. pomorska aktivnost Portugalaca bila je usmjerena samo na vojno-pomorske

pohode protiv sjeverozapadnih krajeva Magreba. 1415. g. Portugalci su od Mavara osvojili Ceutu,
Tetuan i manja mjesta oko Gibraltarskog tjesnaca. Ti početni uspjesi značili su mnogo za
Portugalce. Oni su ih potakli, da istražuju zapadni Atlantik.
Najveća zasluga za portugalska pomorska otkrića pripada don Henrihu, petom sinu Ivana VIII.
Henrihov biograf Azurara kaže, da je on po svaku cijenu htio »upoznati zemlju, što je ležala iza
Kanarskih otoka i rta Bojadora, jer se ni na osnovu spisa, niti sjećanja ljudi nije ništa znalo o
krajevima iza ovoga rta«. Azurara je samo djelomično bio u pravu. Istraživanje zapadnih obala
Afrike nije bio i jedini cilj Portugalaca. Iza toga se krila težnja, da se upoznaju i osvoje zlatonosni
krajevi u području Senegala-Nigera. Iz tih krajeva su crnačke karavane, naročito od sredine XIV. v.,
donosile iz Sudana zlatni prah u gradove zapadnog Magreba. Probiti, međutim, blokadu Mavara i

98
preko Sahare doći do tih bogatih krajeva, bilo je u ovim uvjetima nemoguće.
Don Henrih je znao, da zlatni prah dolazi s juga Sahare. Za vrijeme ratnih pohoda protiv
marokanskih Mavara on je doznao za Tenbuk83, Ganuu84 i druge zlatonosne sudanske zemlje. I kako
Portugalci do tih krajeva nisu mogli doći kopnenim putem, don Henrih zasniva smjeli plan, da do
njih dođe zaobilaznim morskim putem. Čvrsto je vjerovao, da će se napokon postići uspjeh.
Ali do 1415. g. Portugalci nisu imali nikakva uspjeha u plovidbi po Atlantiku. Bili su, kao i
drugi evropski kršćanski narodi, uvjereni, da je južnije od rta Bojadora nemoguće ploviti, jer dotle
nikome nije uspio ni jedan pokušaj, da se on savlada.
Don Henrih je jasno uviđao, da u savlađivanju »strašnog« rta treba postupiti organizirano, a da
prije svega treba razbiti predrasude, koje su o njemu vladale među pomorcima. Henrih je dosta puta
slušao besmislene priče morskih »vukova«, kako »s druge strane rta nema nikakvog stanovništva,
drveća ni zelene trave i da je silina morskih struja tamo tako velika, da se brodovi, koji se tamo
nađu, ne mogu nikada vratiti natrag«. Barros priča, »da se rt Bojador nalazi na oko 60 pomorskih
lega (od po četiri milje) na širini rta Nun, te da ga pomorci nisu mogli prijeći, nešto zato, što se on
prostire gotovo 40 lega dalje na zapad od obale, uz koju su oni dotle plovili, a nešto i zbog toga, što
se ispred rta, na daljini od šest lega, nalazi jedna stijena«, o koju se sudaraju uskomešane i uskipjele
vode Atlantika, razbijajući se o nju sa strahovitom bukom. Međutim, da se on savlada, trebalo je
ploviti daleko od obale.
I ova prirodna zapreka postaje uzrok, što su po pomorskim mjestima Portugala kružile čudne
priče. Pripovijedalo se, kako na otočićima kraj rta žive golema čudovišta i zmijurine, koje ubijaju
nesretne brodolomce; da tamo vlada paklena žega, od koje se svaki kršćanin pretvara u Crnca, i da
tamo more vri i kipi, paleći i izgarajući brodove skupa s posadom. To je bio uzrok, što su Portugalci
početkom XV. v. nazvali taj dio Afrike paklenom, sotonskom zemljom. Barros dalje pripovijeda,
kako je »vjerovanje u teškoće plovidbe kraj toga rta bilo tako veliko, da je Henrih s teškom mukom
nalazio posade za brodove. To mu je bilo utoliko teže, što se u narodu govorilo protiv toga.
Prigovaralo mu se, da otima sinove zemlji, kako bi ih izložio pogibiji na moru ili u dalekim i
pustinjskim krajevima«.
Zbog toga je Henrih bio prisiljen pisati papi i moliti ga, da dade potpuni oprost od grijeha
svakome mornaru, koji učestvuje u pomorskim otkrićima. Odraz ovog straha nalazi se u jednoj
izreci, što je kružila po Portugalu:
»Quem passarà o cabo de Nâo,
Ou voltarà, ou nâo.85
Međutim, Henrih lično nije bio sujevjeran. On je bio daleko ispred svoga vremena, ustrajan i
nepokolebljiv u svojim namjerama. U njegovom dvorcu u Sagresu, u blizini rta San Vincent,
prikupljena su razna geografska obavještenja. Ona su se unosila u naročite knjige i čuvala. U
Sagresu je radilo dosta učenih ljudi: geografa, kozmografa i crtača karata. Među svima njima isticao
se učeni geograf i kozmograf Mallorcanac Jaume. Henrih je proučio dosta antičkih i
srednjovjekovnih geografskih djela, koja mu je najvećim dijelom donio njegov brat Pedro iz raznih
evropskih gradova. Naročito je dobro proučio Ptolomejevu Geografiju. Tako se kod njega
vremenom ustalilo mišljenje o savlađivanju ne samo rta Bojadora, nego i da će se moći ploviti do
Tenbuka i Ganue pa i dalje, oko Afrike u Indiju. Zapovjednicima brodova, što su se vraćali s
neuspjele plovidbe pored rta Bojadora, on upućuje ohrabrujuće riječi: »Plovite prema rtu, prema toj
nesavladivoj prepreci. Vi ga možda ne ćete proći. No vi ćete se odgajati na pučini i izvršit ćete
druga otkrića. Onda ćete opet doći, mi ćemo ponovo započeti, dok god on (Bojador) ne bude
savladan.«
Ali kroz 18 godina, od prvih organiziranih pomorskih ekspedicija, koje je Henrih od 1415. g.
stalno slao na jugozapad, pa sve do 1433. g. svi poslani brodovi su se zaustavljali kraj spomenutog

83
Timbukt.
84
Gvineja, a možda i Gana (Kumbi).
85
Tko prođe kraj rta Nun, može se vratiti i ne vratiti.

99
rta. Jednom prilikom, 1418. godine, jedan brod, pod zapovjedništvom Juana Gonsalveza i Tristana
Van Texeire, plovio je prema rtu Bojadoru. Nastalo je, međutim, nevrijeme, zahvatilo brod i
odbacilo ga daleko na zapad. I baš kad je posada mislila, da je izgubljena, zapovjednik Gonsalvez je
u blizini opazio nepoznati otok. Uskoro su Portugalci pristali kraj nega. Otoku su dali ime Puerto
Santo. Poslije povratka u Sagres, don Henrih je obaviješten o otkriću. Slijedeće godine on šalje isti
brod, da istraži taj otok. Ploveći prema njemu, moreplovci su iz njegove blizine opazili daleko na
jugozapadu ogromnu sjenu. Kako nisu znali šta je, zapovjednici su usmjerili brod prema njoj, da
vide »nije li zemlja ta velika sjena, kako im se pričinio otok, koji mi danas nazivamo Madeira«.
Portugalci su se odmah uvjerili, da je ta sjena ustvari otok. Povjerovali su, da su ga oni prvi
otkrili. Ali to nije bilo točno, jer su 70 godina prije njih došli do tog otoka Genovljani i nazvali ga,
zbog velikih šuma, Otokom drveta.
Kad su doplovili do njega, Portugalci su vidjeli, da je pust i nenaseljen. Na otoku je bilo dosta
šume. Visoko drveće raslo je na sve strane. Nigdje nije bilo pedlja slobodna zemljišta. Portugalci su
mu zbog šume dali ime Madeira.
Nekoliko godina kasnije Portugalci su se vratili i zapalili šume. Tako su ga iskrčili i dobili
slobodnu zemlju. »Vatra je na otoku«, pripovijeda Ca Da Mosto«, dugo gorjela. Prvi požar je bio
tako jak, da su Juan Gonsalvez, koji se tu nalazio, i doseljenici sa ženama i djecom pobjegli od vatre
u more. U njemu su ostali dva dana i noći bez jela i ičega, jer bi inače pomrli. Tako su iskrčili veliki
dio prostora i dobili obradivu zemlju.« Odmah poslije toga Portugalci na njemu presađuju ciparsku
lozu i šećernu trsku. One i danas tamo odlično uspijevaju.
God. 1432. upućuje Henrih Cabrala Gonsalveza, da istraži zapadni dio Atlantika. Tom prilikom
Cabral je doplovio do jedne grupe otoka, pustih i nenaseljenih. Neke od njih su u XIV. v. već bili
otkrili Genovljani, ali su brzo bili zaboravljeni. Na otocima su živjeli samo sokolovi, açoresi.
Portugalci su ih po sokolima prozvali Azorskim otocima86. Zajedno s Flamancima Portugalci su se
na njima naselili. Od to doba ovi otoci, zatim Puerto Santo i Madeira, nalaze se pod portugalskom
vlašću.
Ipak dotle Portugalci još nisu bili uspjeli savladati rt Bojador. 14 puta su plovili do njega
njihovi brodovi, ali su se uvijek vraćali otuda neobavljena posla. Napokon je Gil Eanes došao na
sretnu misao, da plovi daleko od obale, da bi izbjegao prolaz kraj opasnih mjesta. Tako ga je
oplovio i prešao za 30 milja. Koliko je bilo njegovo iznenađenje, kad je vidio, da je zemlja iza njega
plodnija, negoli ispred njega. Nije bilo ni traga paklenoj, žezi, koja je sve pržila, nikakva traga
čudovištima ili zmijurinama. Svuda je unaokolo bila ista afrička priroda, na koju su se Portugalci
već bili navikli. »I kako sam, gospodaru, bio tamo«, pripovijedao je Eanes Henriku, »naumio sam
otuda donijeti kakav znak. I donio sam ga. Evo vam ove biljke. U našem kraljevstvu zovemo ih
ružama svete Marije.«

Dalje na jugozapad

Sporost je glavna odlika prvih portugalskih pomorskih otkrića. Ona je pratilac i njihovih
kasnijih istraživačkih pothvata. Ploveći oprezno kraj zapadnoafričkih obala, Portugalci su lagano,
korak po korak napredovali. Kad bi se na jednom mjestu učvrstili, oprezno su dalje plovili. Tako je
glavna zamisao don Henrihova bila postignuta. Pomorci su se odgajali na pučini, kidali sa
predrasudama i zabludama i spremali se za mnogo veće i napornije pomorsko-istraživačke pothvate.
God. 1434. Gil Eanes i Affonso Gonsalvez plove 120 lega na jug od rta Bojadora. Slijedeće
godine Portugalci dolaze do jednoga zaliva, za koji su mislili, da u nj utječe neka velika rijeka. Na
obali su pohvatali nekoliko Maura i kao otkup dobili za njih izvjesnu količinu zlatnog praha. Zbog
zlata ovome su kraju dali ime Rio do Ouro87. To mu je ime ostalo, do danas.

86
Otoka ima 9, s površinom od 2.300 km2. Dva najzapadnija otkrivena su 1452. g.
87
Morski rukavac. Prodire u kopno 24 km. Ime zlatni (Ouro) dobio je po zlatu, što su ga Portugalci prvi put otuda
donijeli.

100
 God. 1443. Nuno Tristâo plovi do istog zaliva. Ohrabren uspjesima svojih prethodnika, on
plovi dalje na jugozapad i otkriva rt Blanco — Bijeli. Tu su Portugalci pohvatali dosta urođenika i
poveli ih u Portugal kao robove.
Radi što boljeg iskorišćavanja ovih krajeva, osnovano je u Lagosu 1444. g. trgovačko
udruženje. Ono je slijedeće godine opremilo deset karavela i stavilo ih pod zapovjedništvo
Lanzarota Pessagna i Gila Eanesa. Njihov je zadatak bio određen: zlata i robova. Tom su prilikom
Portugalci doplovili do Arguinskog zaliva i odmah napali jedno urođeničko naselje. One urođenike,
koji su im se opirali, pobili su, a ostale ukrcali na brodove. Tom su prilikom osvojili i jedan otok i
na njemu sagradili tvrđavu. To je bila glavna otkupna stanica za zlato, slonovaču, afričke proizvode
i — robove.
Odatle se veći dio brodova vratio u Lisabon s 280 robova, Crnaca i Mavara, i nešto zlatna
praha. Ostali su brodovi, pod zapovjedništvom Diniza Diasa, plovili na jugozapad 400 milja. Tada
su stigli do jedne velike rijeke. To je bio Senegal. Kod njegova ušća, široka čitavu milju, završava
se Sahara. Portugalci su na drugoj strani Senegala vidjeli bujnu tropsku floru i faunu. Ploveći dalje
na jugozapad, stigli su do jednog velikog šumovitog rta. Zbog obilja velikih i zelenih šuma prozvali
su ga Verde — Zeleni. Godinu dana kasnije Nuno Tristâo plovi dalje na jug iza ovog rta. Tada je
došao do jednog širokog rta, što se bio duboko utisnuo u kopno. U jednom sukobu s urođenicima,
Tristâo je s nekoliko Portugalaca poginuo.
God. 1446. Fernandez plovi dalje na jug. Krajnja točka, do koje je tada došao, bile su padine
Sierra Leone, na devetom stupnju iznad ekvatora. To je ujedno bila i najjužnija točka, do koje su
portugalski pomorci došli poslije 33 g. napornih istraživačkih plovidbi.

Istraživačka plovidba Ca Da Mosta i Usodimara

Ova dva talijanska pomorca, u službi Portugala, plovili su 1455. i 1456. g. dva puta do
najjužnije točke Afrike, do koje su Portugalci već bili došli. Međutim, Ca Da Mostova plovidba je
važnija ili bar poznatija od dotadašnjih plovidbi Portugalaca u ove predjele, zato što ju je on sam
opisao u knjizi Putovanja po Atlantiku Alvisa Da Ca Da Mosta. U toj knjizi mletački pomorac
iznosi mnoštvo zanimljivosti o primorskim afričkim zemljama. Tako je svojim suvremenicima
otkrio jedan novi, nepoznat daleki južni svijet, o kome se dotle u kršćanskoj Evropi nije ništa znalo.
I dok su gotovo svi antički i srednjovjekovni geografski pisci smatrali žarki pojas nenastanjivim
zbog ogromne topline, dolazi u tom pogledu do velikog preokreta, naročito poslije otkrića rta Verde.
Čovjek je tada počeo jasno uviđati, da su čisto teoretska razmatranja o nastanjivosti ili
nenastanjivosti raznih krajeva Zemlje apsurdna i besmislena, sve dok ih iskustvo ne potvrdi.
Portugalski moreplovci su ih odbacili kao najobičnije izmišljotine, jer su svojim prisustvom
dokazali, da i u žarkom pojasu teče život prirode kao i u umjerenom.
Ipak, kada se ticalo plovidbe oko Afrike, stvar je drukčija. Ptolomej je bio postavio besmislenu
tvrdnju o Indijskom oceanu kao zatvorenom moru. Kako je u XV. i XVI. v. ovaj stari geograf uživao
u Evropi veliki ugled, bilo je teško tvrditi protivno. Ali Marko Polo, Ibn-Batuta i drugi arabljanski i
kršćanski putnici iz XIV. v. nisu u Indijskom oceanu vidjeli tu Južnu Zemlju, niti su čuli, da se o
njoj govori. Zato su učeni ljudi počeli postavljati pitanje o istinitosti ove Ptolomejeve tvrdnje,
pitajući se, da li se tu Ptolomej nije prevario, kao što se prevario i u potkrepljivanju tvrdnje svojih
prethodnika o nenastanjivosti žarkog pojasa.
Ovom pitanju Henrih sa svojom učenom okolinom poklanja veliku pažnju. Pošto je bio
marljivo proučio Polovu knjigu putovanja i mnoštvo antičkih i srednjovjekovnih geografskih djela i
kako je u svojim rukama držao konce portugalskih pomorskih otkrića, Henrih izvodi pravilan
zaključak, da je plovidba oko Afrike u Indiju moguća. I to tim prije, što su i portugalski pomorski
istraživači utvrdili, da se Afrika od rta Verde blago povija u jugoistočnom smjeru. U prilog ove
njegove tvrdnje služi papina povelja od 1456. g. Njom se Henrihu davala duhovna jurisdikcija u
novootkrivenim zemljama i drugim krajevima, koje će Portugalci ubuduće otkriti, sve do Indije.

101
 U jesen 1455. g. kreće Ca Da Mosto kao zapovjednik jednog broda na jug. Poslije više dana
plovidbe stigao je do otoka Puerto Santo, čiji je historijat otkrića i prvog naseljavanja opisao. Dalje
putovanje odvodi ga do Kanarskih otoka, zatim do rta Blanca, Arguinskih otoka i rijeke Senegala. U
blizini rta Verde sreo je dvije portugalske karavele. Jednom je zapovijedao njegov zemljak
Usodimare. Zajedno s njim Ca Da Mosto nastavlja plovidbu na jug. Tako su došli do rijeke Gambre
(Gambija). Portugalci su joj bili dali ime Rio Grande. Tu je Ca Da Mosto pokušao doći u vezu s
urođenicima, ali nije uspio. Otuda se vratio u Lisabon.
Slijedeće godine Ca Da Mosto se nalazi u istim krajevima. No ni sada nije plovio dalje na jug
od padina Sierra Leone. S obadva putovanja donio je Mlečanin u Lisabon zlatna praha, majmuna,
afričkih proizvoda, koža divljih životinja, slonovače i — crnačkog robija.
U spomenutoj knjizi Ca Da Mosto daje dosta pojedinosti o životu i proizvodima primorskih
zemalja. U njoj je opisao nijemu trgovinu, koja se u Africi održavala od najstarijih vremena sve do
kraja XVIII. v., do sitnica opisao život nomadskih Azanaga, pripadnika berberske rase, koji su
živjeli s druge strane Senegala, više gladni negoli siti. Ca Da Mosto je dao podatke i o udaljenosti
između nekih gradova Sahare i istaknutijih točaka afričke obale, opisavši i život crnačkog
stanovništva kraj Senegala i Gambije. Ca Da Mosto je uz Gambiju plovio 60 km te opisao
bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta oko nje. Isto tako je opisao i svoj boravak kod crnačkog
kralja Budomela, koji je imao preko 30 žena, pohotljivost i ljubomoru ovog kralja i drugih crnačkih
poglavica, podređenih Budomelu; opisao je čudno drvo bau-bau, trgovinu robljem i dr. Zanimljivo
je spomenuti, da se dobar konj tamo plaćao s 12 do 15 robova.
Ca Da Mosto nije znao kakav je pravi oblik ni veličina Afrike. On je vjerovao, da je ona mnogo
manja, negoli je ustvari. »Senegal je«, kaže on88, »ogranak Giona. A za nj učeni ljudi govore, da
dolazi iz zemaljskog raja. Ovu granu Giona su stari nazivali Nigerom, a on zaliva cijelu Etiopiju. I
tako ova rijeka, bližeći se na zapadu oceanu (Atlantskom), u koji se ulijeva, gradi mnoštvo drugih
ogranaka osim Senegala. Druga grana Giona je Nil... To je mišljenje onih, koji su istražili svijet.«
Sto godina prije njega i Ibn-Batuta, u duhu antičkih shvaćanja, ističe, da su Niger i Nil jedna te
ista rijeka. On je iznio, da Nil protječe kraj Timbukta, Kaukana i Jaffia, prijestolnice nekog moćnog
crnačkog carstva, »gdje nije mogao ući nijedan bijeli čovjek, a da ga nisu pogubili«. Ibn-Batuta je
tvrdio, da i Niger, protječući dalje na istok, prolazi kroz neko mjesto Đenadil 89, a zatim ulazi u
područje Assuana u Gornjem Egiptu. Čudno je samo, što je tako veliki putnik, koji je plovio i po
Nigeru i po Nilu, mogao iznijeti tako netočno mišljenje!
Od 1460.-1462. Portugalci su otkrili Kapverdske otoke. Prva tri je otkrio pomorac iz Genove u
službi Portugala: Antonio da Noli u svibnju 1460. g., iako Ca Da Mosto tvrdi, da je prilikom
povratka s drugog putovanja posjetio ove otoke, »gdje su ptice tako pitome, da se mogu lako
hvatati«. Ali kako nijedan službeni portugalski dokument ne govori, da ih je Ca Da Mosto otkrio,
njihovo se otkriće pripisuje Da Noli. Ovaj pomorac im je i dao imena: Santijago, Majo i San
Felippo. Dvije godine poslije njega Portugalci otkrivaju još sedam otoka iz iste grupe. Tako su
Kapverdski otoci, Hesperide i Gorgone starih Grka, ušli u posjed Portugalaca. Oni su se na njima
odmah i naselili.

Otkriće Zlatne Obale i Gvinejskog zaliva

Portugalska pomorska otkrića bila su povod, što su napuštene antičke i srednjovjekovne teorije
o Africi. Na mnogim kartama ovog dijela svijeta počinju se isticati novootkriveni krajevi i otoci.
Premda se na tim kartama još uvijek nazire duh ranijih shvaćanja, novo uzima sve više maha.
Čuvena Fra-Maurova karta svijeta iz duždevske palače u Mlecima, izrađena 1459. g., spomenik je
te vrste. U toj karti je Fra-Mauro pokušao izmiriti ptolomejevsko shvaćanje sa shvaćanjem crkvenih
otaca i srednjovjekovnih kršćanskih pisaca o Zemlji s novim podacima, koje je za Afriku uzeo od
88
Alvise Da Ca Da Mosto, Le navigazioni atlantiche, str. 207.
89
Nilove katarakte.

102
Portugalaca, a za Aziju od Marka Pola.
Fra-Mauro je Zemlju prikazao kao okruglu ploču. Ona je po njemu sa svih strana okružena
oceanom. Jerusalim se nalazi u središtu te ploče. Na karti se primjećuju novootkriveni krajevi
Afrike i velika rijeka u Sahari, ali bez imena. Na karti se vidi, da se Afrika povija blago na
jugoistok. Na njoj se nazire Gvinejski zaliv — on ga je označio kao etiopski. Ma da Afrika ima
oblik trokuta, na njoj se više ne vidi Ptolomejeva Južna Zemlja. U duhu don Henrihova shvaćanja,
ova karta je davala mogućnost plovidbe oko Afrike.
Azurara, Barros, Correa, Resenda i drugi portugalski kroničari iz XVI. v. tvrde, da se trgovina
između Portugala i primorskih krajeva Afrike vršila redovno. Portugalci su za svoju robu dobivali
od Crnaca zlatni prah, malagetu, kože zvijeri i kupovali ili sami hvatali urođenike kao robove.
Poslije smrti don Henriha, koji je umro 1460. g., Portugalci su prešli granice Sierra Leone,
otkrili rt Mesurado i istražili obale Liberije do Monrovie. Kako je Portugal u to vrijeme zapao u
financijske teškoće, kralj daje Lisaboncu Fer-nanu Gomesu monopol trgovine s afričkim zemljama
uz godišnju naknadu od 200.000 reisa. Osim toga Gomes se obavezao, da svake godine otkrije 300
milja nove obale, počevši od Sierra Leone, tako da za pet godina otkrije 1500 milja.
God. 1470. doplovio je po Gomesovu nalogu Da Costa do rijeke Soleire i u njezinoj blizini
sagradio otkupnu stanicu za zlato i slonovu kost. Od 1471.-1472. Joâo Santarem i Pero do Escobar
plove duž Zlatne Obale i na pučini otkrivaju tri otoka — jedan od njih je San Tomas. Nešto kasnije
Fernâo Po otkriva u Gvinejskom zalivu otok, koji i danas nosi njegovo ime. Ploveći duž južnih
afričkih obala, Portugalci otkrivaju mnoštvo otoka i velike obalske prostore. I sada im pravi oblik
Afrike postaje sve jasniji. Ipak su Portugalci bili svijesni, da moraju još dugo vremena ploviti na jug
Afrike do njezina završetka. Ali su bili potpuno uvjereni, da je plovidba oko crnog kontinenta
moguća.
Od 1472. do 1482. g. nastaje prekid u daljem istraživanju primorskih afričkih krajeva. To
vrijeme Portugalci upotrebljavaju kako bi što bolje upoznali novootkrivene krajeve, s kojima su
uspješno trgovali. Sredinom siječnja 1482. g. Die-go do Azambuia dovršava izgradnju zamka i
tvrđave na Zlatnoj Obali kao ključnu točku za »osvajanje svih krajeva, u kojima žive Crnci... od rta
Bojadora do Indije«. Ta tvrđava, San Jorgo, koje se ruševine vide i danas, nalazi se kod današnje
Elmije. Kad je sklopio prijateljstvo s crnačkim kraljem, Azambuia šalje uskoro natrag u Lisabon
veći dio svojih brodova s velikom količinom, zlatnog praha i raznih drugih afričkih proizvoda.

Otkriće Konga i plovidba do Južnog obratnika

God. 1482. Diego Kâo plovi s jednim brodom na jug. Dobio je zadatak, da otkrije što više
južnih afričkih obala i dođe do njezina završetka na jugu. Kao je najprije svratio u San Jorgo, gdje
se snabdio namirnicama i vodom. Onda je zaplovio na jug, presjekao ekvator i poslije duže
plovidbe preko nepoznatih krajeva Atlantika stigao do ušća neke ogromne afričke rijeke, široke na
ušću preko 12 km. Urođenici su je zvali Zaira. Kao joj je dao ime Kongo. On je na obali postavio
veliki stup, padraos, s natpisom, na portugalskom i latinskom jeziku. To je bio znak, da se ti krajevi
nalaze u posjedu Portugalaca. Poslije toga Kâo je uplovio u Kongo, pristajao na raznim točkama i
dolazio u vezu s miroljubivim crnačkim stanovništvom.
Odatle se Kâo vratio u Lisabon i podnio opširan izvještaj o zemljama s područja velike rijeke.
U izvještaju je naveo, da tamo ima u izobilju bakra, slonovače i da se tamo izrađuju tkanine od
palminih konaca, mekane kao svila.
Dvije godine kasnije, Kâo se ponovo našao na Kongu, plovio uz rijeku 100 milja i stupio u
vezu s jednim moćnim crnačkim kraljem, od kojega je dobio podatke o njegovoj zemlji i daljim
krajevima u unutrašnjosti. Poslije toga se vratio na ušće rijeke i zaplovio na jug. Krajnja točka, do
koje je došao, bio je zaliv Balena, na 23° j. g. š. Na tom putovanju Kâo je prešao cijeli žarki pojas i
potpuno obesnažio antičke teorije o njegovoj nenastanjivosti.
Kâovo putovanje je bila prava naučna ekspedicija. Na natpisu na globusu Zemlje Martina

103
Beheima, koji je i sâm učestvovao u ovoj ekspediciji, stoji oko rta Dobre Nade napisano: »Godine
1484. kralj Ivan je opremio dvije karavele s ljudima, oružjem i hranom za tri godine. Posadi je
naređeno, da od Heraklovih stupova plovi na jug prema krajevima, gdje se sunce diže, i da plovi
dokle se god bude moglo. Na brodove je ukrcana razna roba za razmjenu i prodaju te 18 konja s
opremom, namijenjenih kao dar mavarskim kraljevima, svakom po jedan, kako mi budemo našli za
shodno. Osim toga dobili smo i uzorke svih vrsta mirodija, kako bismo ih pokazivali Mavarima, da
bi oni znali, što tražimo u njihovim zemljama. Ploveći prema Madeiri, odakle Portugalci dobivaju
šećer i oplovivši divlje Kanarije i Sretne otoke, našli smo mavarske kraljeve, predali im darove i
dpbili od njih druge za uzvrat. Naposljetku smo došli u kraljevstvo Gambiju, gdje raste malageta 90,
udaljeno od Portugala 800 njemačkih lega. Zatim smo došli u krajeve kralja Furfura, gdje raste
portugalski biber. Još dalje se nalazi zemlja, u kojoj raste cimetova kora. Kad smo došli na daljinu
od 1.200 njemačkih lega od Portugala, vratili smo se natrag, poslije 18 mjeseci provedenih na
putovanju.«

I napokon — na završetku Afrike

Pri kraju kolovoza 1486. g. zaplovila je na jug malena portugalska eskadra. Nju su činile dvije
karavele od pedeset tona i jedna velika barka, koja je vozila namirnice i druge potrebe. Zapovjednik
prvog broda bio je Bartolomeo Dias, drugog Joâo Infante, a barke Pero, Diasov brat. Dias je imao
nalog, da otkrije što više zemalja i »dođe do onog rta, gdje se, prema starima, završava Afrika«. Bez
većih teškoća brodovi su doplovili do Konga. Onda su zaplovili dalje na jug i stigli do zaliva Salto,
u kojega se blizini Kao našao na svome prethodnom putovanju.
Ustavljajući se na raznim mjestima obale, Portugalci su ostavljali Crnkinje iz tih krajeva, koje
je nekoliko godina ranije Kâo bio poveo u Portugal, da nauče jezik, kako bi im kasnije korisno
poslužile. Opremili su ih dobro robom i jeftinim ukrasima, da svojim zemljacima pričaju o snazi i
moći Portugala i da ih obavijeste, da portugalski brodovi plove stalno kraj njihovih obala.
U tim krajevima Portugalce je zatekla zima. Nevrijeme je iz dana u dan bilo sve veće. Golemi
talasi Atlantika u blizini rta Dobre Nade, gdje se svršava Afrika i gdje se sukobljavaju razne morske
struje, ometale su plovidbu. Ali su Portugalci bili izvrsni pomorci. Sedamdesetgodišnja plovidba po
Atlantiku učinila je svoje, stvorivši ljude dorasle svim zadacima, što su se pred njih postavljali.
Ulažući nadčovječanske napore, da za vrijeme bure održe brodove u ravnoteži, Portugalci su lagano
napredovali na jug. Ipak je plovidba bila olakšana time, što se nisu morali brinuti za barku, koja je
za njima daleko zaostala. Tako su stigli do zaliva Angra Pequena. Tu su ostali nekoliko dana. Onda
su, ma da je nevrijeme i dalje trajalo, zaplovili dalje na jug i pristali u zalivu Angra das Voltas. U
njemu su ostali pet dana, da bi sačekali poboljšanje vremena.
Pri kraju prosinca iste godine Dias se našao blizu traženog rta, iako za to nije znao. U toku
dalje plovidbe strašno nevrijeme i bura odbacili su brodove daleko na jug. Kad se poslije nekoliko
dana nevrijeme malo stišalo, Portugalci su oko sebe vidjeli samo pučinu. Obala kao da je bila
iščezla. Dias je onda naredio, da plove na istok, nadajući se, da će stići do kopna. No kad ni sada
nisu naišli na nj, Diasu je bilo jasno, da su njegovi brodovi oplovili oko najjužnijeg afričkog rta, te
da se taj rt nalazi na sjeveru od mjesta, gdje su se oni tada nalazili. Poslije nekoliko dana plovidbe u
sjevernom smjeru, Portugalci su doista opazili obrise afričke obale, koja se kao u kakvom
ogromnom luku protezala lijevo i desno od njih.
Kad su se približili obali, moreplovci su na njoj vidjeli crnačke pastire kovrčaste kose, kao i
kod Crnaca iz sjevernijih krajeva. Budući da su Crnci čuvali stada krava, Portugalci su zalivu dali
ime Vaqueiros — današnji Flech-Bay. Ne uspijevajući se s njima sporazumjeti, Portugalci su
zaplovili na istok i na 33° j. g. š. pristali uz jedan otok, udaljen od kopna cijelu milju. Tu su

90
Vrsta bibera, slična malabarskom, ali mnogo jača od njega. Malageta je sa Zlatne Obale stizala karavanama preko
Nigritije i Sahare do sredozemnih obala, a preko njih u Italiju. Nju su srednjovjekovni Talijani nazivali grana
paradisi — rajsko zrno. Talijani nisu znali odakle ona dolazi.

104
postavili padraos. Mjestu su dali ime Da Cruz.
Htijući se uvjeriti, da li se afrička obala povija u sjevernom smjeru, Dias je namjeravao ploviti
dalje na istok. Ali je naišao na neočekivani otpor ljudstva. Na zajedničkom sastanku oficira i
mornara odlučeno je, da još tri dana plove u tom smjeru, pa ako i na tim obalama ne naiđu na ništa
naročito, da se vrate natrag. Tako su pri kraju trećeg dana brodovi pristali u zalivu Algoa. Na obali
su moreplovci opazili jednu rijeku. Po imenu prvoga, koji ju je opazio, nazvali su je Do Infante —
današnji Great Fisch (Velika riblja rijeka). Nalazili su se 400 milja istočno ođ rta Dobre Nade. Dias
je primijetio, da se afrička obala vrlo blago uzdiže prema sjeveru. Ipak su brodovi bili daleko od
one točke Afrike, ođ koje se obala počinje odsječnije uzdizati na sjever.
Ploveći natrag desetak dana brodovi su napokon došli do onog tajanstvenog rta, oduvijek
skrivena čovjeku s evropskog Zapada, koji su antički narodi mogli samo naslućivati. »Bartolomeo
Dias«, kaže Barros, »i svi oni, što su bili s njim, dali su rtu ime Cabo Tormentoso — Burni rt, kao
uspomenu na opasnosti i nevrijeme, koje ih je pratilo dok su plovili oko njega. Ali mu je Joâo II.
dao ime rt Dobre Nade, jer mu je obećavao otkriće Indije, koju su oni s tolikom upornošću željeli i
tražili već toliko godina.«
Portugalci su na povratku naišli na svoju barku. No ona je bila u strašnom stanju. Od devet
članova posade na životu su bila samo tri. Ostale su poubijali Crnci prilikom razmjene robe. Kad je
vidio svoje drugove, jedan od preživjelih, Fernâo Colao, umro je odmah od radosti.
Prenijevši na brodove najveći dio namirnica i robe, Portugalci su zapalili barku i nastavili
ploviti na sjever. Tada su obišli neke afričke otoke i tvrđavu San Jorgo. I tu su svoju robu izmijenili
za zlato. »S tim blagom«, kaže Barros, »Dias i njegovi suputnici su se vratili u Portugal u mjesecu
prosincu 1487. g. Na putu su proveli šesnaest mjeseci i sedamnaest dana.«
Na ovom putovanju Dias je otkrio preko tisuću milja nove obale. Cijeli put tamo i natrag
iznosio je preko trinaest tisuća milja.

105
 XXIV. PRVA PLOVIDBA U INDIJU

»Kunem se, da ću prkositi svim opasnostima mora,

vatre i željeza u toku istraživačkog pothvata.«
Barros

»Spuštaj (povika jakim glasom kormilar),

Spuštaj veliko jedro: dolje, dolje!
No vjetrovi ne čekahu. S divljim naletom
I tako strašnim hukom cijepahu ih i razdirahu,
Kao da je kraj svijeta odjednom nastao.«
Camoens

Izvještaji Pera Covilhama i Affonsa da Paive, koji su po naređenju Joâo II. putovali u Indiju,
Etiopiju i Sofalu, udaljenu preko 1.000 km na jug od rta Delgado, učvrstili su Portugalce u
vjerovanju, da je plovidba oko Afrike moguća. No nekoliko godina poslije otkrića rta Dobre Nade
jedan krupan događaj iz temelja je poljuljao sve njihove osnove: Kolumbo je izvršio najveći pothvat
u povijesti čovječanstva. I dok su španjolski brodovi krstarili između Antila, a Kolumbo vjerovao,
da je došao do zemalja bogatstva i snova, odnosi između Španije i Portugala su se sve više
zaoštravali. Portugalci su bili očajni. Mislili su, da će morati da dignu ruke od
sedamdesetogodišnjih napora. I kada zamalo nije došlo do oružanog sukoba između dvije zemlje,
potpisan je u Tordesillasu, 7. lipnja 1494. g. sporazum o podjeli interesnih sfera. Portugalu je
pripala Afrika i Indija.
Odmah poslije toga Portugalci se počinju spremati za svoju najveću pomorsku ekspediciju,
ovoga puta u Indiju. Dias dobiva nalog, da nabavi drvo i započne gradnju nekoliko brodova, »jakih
da odole bijesu mora oko Velikog rta, jer su se među pomorcima počele pronositi vijesti o
opasnostima od morskih struja i nepoznatih vjetrova, koje su se bile rasprele i oko rta Bojadora,
prije nego što se oplovilo oko njega.91
Napokon su dovršena četiri jaka i čvrsta broda. Tri su imali nosivost između sto i dvjesta tona.
Četvrti je bio namijenjen prijenosu namirnica i robe za trgovačku razmjenu. Na brodove je ukrcan
materijal i sve, što je bilo potrebno za jednu tako dugu i neizvjesnu plovidbu, od pomoćnih jedara,
konopaca, do arkebuza, musketa, topova, velikih mužara, baruta te kamenja i željezne đulađi.
Posadu je činilo 160 ljudi, iskusnih i vještih u plovidbi po oceanu. Za glavnog zapovjednika eskadre
postavljen je Vasco da Gama, mlad čovjek od 28 g., koji je ranije učestvovao u pomorskim
ekspedicijama u Gvineju.
Vasco da Gama je bio energičan, uporan i neustrašiv čovjek, kakav se i tražio za izvršenje tako
krupnog i odgovornog zadatka. On se nalazio na glavnom brodu San Gabrielu. Drugim brodom,
San Rafaelom, zapovijedao je njegov brat Paolo. Trećim, Berriom, zapovijedao je vješt i iskusan
pomorac Nicola Cuelho. Pomoćnim brodom zapovijedao je Nunez Gonsalvez. Kralj je Gami predao
nekoliko pisama za »kraljeve i knezove zemalja, u koje će doći na svome putovanju, te pisma za
Prezbiter Ivana92 i kralja Kalikuta. Osim toga, kralj daje Gami obavještenja i vijesti o tim zemljama,
što ih je prikupio... te jednu geografsku kartu«.
8. lipnja 1497. g. brodovi polaze na put svečano ispraćeni od mnoštva svijeta. Nakon plovidbe
od 19 dana po krasnom vremenu, brodovi su bacili sidra pred Santijagom. Tu su ostali pet dana, da
poprave glavni brod, koji se u magli oštetio. I tada su s Bartolomeom Diasom zajedno zaplovili na
jug — Dias je išao na svoju novu dužnost guvernera tvrđave San Jorgo. Rastali su se u blizini
91
Svi citati iz ovoga odjeljka uzeti su iz zbirke: Chroniques de Joâo de Barros, Damjâo de Goes, Gaspar Correa,
Garcia de Resenda: La découverte de l'Inde par Vasco da Gama.
92
Portugalci su vjerovali, da se država ovog kršćanskog vladara nalazi negdje u Africi. Oni su je u njoj svuda tražili.
Tek poslije Covilhamova izvještaja, Portugalci su doznali, da se država tobožnjeg Prezbiter Ivana nalazi u današnjoj
Etiopiji.

106
ekvatora. Dias je otplovio na istok, a Gamina eskadra na jug. Pet mjeseci nakon odlaska iz
Portugala, brodovi su uplovili u zaliv sv. Jelene, udaljen 120 milja na sjever od rta Dobre Nade. Na
cijelom tom dijelu puta nisu doživjeli ništa neobično.
U ovom zalivu Gama dolazi u vezu s Bušmanima. Pokazivao im je uzorke zlata, mirodija,
bisera i svile, htijući doznati, da li ih ima u njihovim krajevima. No Bušmani im nisu obraćali
nikakvu pažnju. Tek kad im je Gama poklonio perlice, kalajno prstenje, praporce i druge sitnice,
Bušmani su se jako obradovali. Ipak su ih dva dana kasnije napali. Mislili su, da ih Portugalci hoće
da pobiju. U tom sukobu je i Gama bio ranjen.
Pošto su izmjerili geografsku širinu toga mjesta, Portugalci su zaplovili na jug. Već je bila
kasna jesen. Dani su bili kratki, a noći duge. Nebo je bilo stalno naoblačeno, a more pokriveno
maglom. Zbog jakih jugoistočnih vjetrova, rijetkih u ovim krajevima, na moru je bjesnilo
nevrijeme. Brodovi su morali ploviti savijenih jedara. To im je usporavalo plovidbu. Osim toga
voda je neprestano prodirala u brodove. Mornari su je morali danju i noću crpjeti. I to ih je zamaralo
do besvijesti. Činilo im se, da nikada ne će stići do Velikog rta, jer su, upravljajući brodove na lijevu
stranu, uvijek nailazili na kopno. A uza nj, zbog bure, nisu mogli pristati.
Portugalci su pune dvije sedmice plovili po takvom nevremenu. Tada je bura donekle popustila
i more se malo stišalo. 21. studenog Gami se učinilo, da su oplovili oko rta. I naredio je, da se plovi
na sjeveroistok. Doista, u zoru slijedećega dana moreplovci su u daljini ugledali konture visokih
planina. Istog dana oko podneva oplovili su oko rta. Cijeli taj dan brodovi su plovili i uveče pristali
u zalivu San Blaz, 120 milja istočnije.
Kraj, u kome su pristali, bio je vrlo plodan. Na obali su vidjeli velike slonove i pitome volove.
Na njima su urođenici jahali. Portugalci su s njima otpočeli trgovinu. Za zvoncad i crvene kapice
dobivali su od urođenika narukvice od slonove kosti. Portugalci su, međutim, za tri para svojih
narukvica dobivali od njih vola, »čije je meso ukusno kao u portugalskih volova«. Na jednom
otočiću blizu obale mornari su vidjeli »tri tisuće tuljana, koji su bili razdraženi i ljude napadali kao
bikovi«. Tu su ostali 13 dana, spalili transportni brod, prenijevši s njega namirnice i robu na ostale
brodove. Kad je kod Crnaca primijetio neraspoloženje prema Portugalcima, Gama je naredio, da se
plovi dalje, ma da je ponovo otpočelo veliko nevrijeme. Kako je Gama vodio iz Portugala desetak
osuđenika na smrt, pokupljenih iz zatvora radi izvršenja najopasnijih zadataka u novim krajevima, u
tom zalivu ih je ostavio dva. Prethodno im je naredio, da prikupljaju podatke o bogatstvu zemalja, u
kojima ih budu ostavili.
Ploveći dalje kraj pustih i nenastanjenih predjela južnih dijelova Afrike, Portugalci su ulazili u
rijeke, plovili malo po njima i opet odlazili na morsku pučinu. I na tom dijelu puta pratilo ih je
stalno veliko nevrijeme. Sa svih strana su puhali jaki vjetrovi. Od njih je more vrilo kao u kotlu.
Brodovi nisu plovili, već su se takoreći valjali. Stalno su tonuli u doline ogromnih valova i ponovo
izbijali na njihove bregove. I to se ponavljalo nekoliko dana i noći.
Ovako teška plovidba, gdje je bilo neobično naporno održavati brodove u ravnoteži, neprestano
prodiranje vode u brodove, koju su mornari morali crpsti do besvijesti, zagorčavala je svima život.
Mornari su se stali buniti. Zahtijevali su od zapovjednika, da se vrate natrag. Na brodu Berria izbila
je pobuna. Tada je Gama prešao na taj brod i naredio, da se sva tri broda primaknu jedan drugome i
mornari izađu na palube. Onda im je održao govor kako treba, bez obzira na sve muke, da nastave
plovidbu. I da bi im pružio što uvjerljiviji dokaz o svojoj namjeri, pobacao je u more sve pomorske
sprave i geografske karte, poručivši svima, da ili plove naprijed ili da pođu u smrt.
Čim se nevrijeme smirilo, Portugalci su nastavili da plove dalje. Uskoro su stigli d Padrasa u
zalivu Algoa. Dias ga je tamo bio postavio. Na Božić 1497. g. pristali su 20 milja istočnije od rijeke
Do Infante. Obali su dali ime Natale — Božić. 10. siječnja 1498. g. usidrili su se u zalivu Delagoa.
Kraj oko zaliva je bio vrlo plodan. Urođenici Crnci su bili prema njima dobro raspoloženi. Živjeli
su u kolibama od slame, sijali proso i sobom nosili koplja sa željeznim šiljcima, strijele i bodeže s
dršcima od slonovače. Poznavali su bakar i kositar. Gama je taj kraj nazvao Tierra de Boa Gente —
Zemlja dobrih ljudi.

107
 Kad su se u ovom kraju dobro odmorili i od urođenika putem razmjene dobili dosta namirnica,
Portugalci su nastavili ploviti uz sjevernu afričku obalu. Plovili su putem, kojim dotle nije nikada
plovio nijedan čovjek s evropskog Zapada. U ovom dijelu Indijskog oceana plovidba kraj obale vrlo
je opasna zbog sukobljavanja morskih struja, pa je Gama naredio, da otplove daleko na pučinu. U
borbi s morskim, strujama, naročito jakim u Mozambičkom kanalu, Gama je zaobišao Sofalu
»slavnu zbog obilja zlata, koje su Mavari dobivali od Crnaca putem trgovačke razmjene, što se tek
kasnije saznalo«.
22. siječnja 1498. g. Portugalci su pristali u jednom ođ najistočnijih ušća rijeke Zambezi. Tu su
s radošću primijetili uz Crnce i mulate, mješance. Ti ljudi više nisu išli potpuno, goli kao dotle, već
su oko pasa imali plave pamučne tkanine, a neki nosili pregače i turbane. Portugalci su došli u
civiliziranije krajeve. Od jednog urođenika, s kojim se jedan Portugalac sporazumijevao arapski,
doznali su, da daleko na sjeveroistoku ima brodova, sličnih njihovim, na kojima plove bijeli ljudi.
Rijeci, na kojoj se usidrio, Gama daje ime Rio des Bon Sinaes — Rijeka dobrih znamenja.
Prijateljski urođenici su im davali namirnice. Pošto su brodovi bili prilično oštećeni, a podvodni
dijelovi puni naslaga školjki i morskih alga, što je otežavalo plovidbu i manevriranje, Gama
odlučuje, da tu ostanu i izvrše potrebne popravke. Međutim, dok su se dva broda mogla lako
popraviti, brod Berria je morao biti rashodovan.
Na popravci brodova Portugalci su radili udarnički, danju i noću, mjesec dana. Budući da je
ovaj kraj bio jako nezdrav, mnogo mornara se razboljelo od malarije, a zbog suhe hrane i od
skorbuta. Ljudi su trpjeli silne boli i zubi su im ispadali. Barros pripovijeda, kako je Gama, sam
pošteđen od bolesti, u nedostatku ikakvih lijekova, preporučivao bolesnicima od skorbuta, da usta
ispiru svojom mokraćom. I tvrdi, da je to mnogima pomoglo.
Kad su opravili, očistili brodove i na njima začepili sve pukotine, Portugalci su krenuli dalje.
Ploveći na sjever, sreli su jednoga dana na moru jedan sembuk. To je bio omanji brod bez mosta.
Njegovi sastavni dijelovi bili su pričvršćeni drvenim klincima i palminim koncima. Sembuk je
pokretalo jedno jedro od gusto satkanih palminih vlakanaca. Blizu Mozambika Portugalci su sreli
više sembuka. U njima su vidjeli ljude bijele, odjevene u pamučne haljine, što je »naše silno
obradovalo«. Ti ljudi su obavijestili Portugalce, da se nalaze u mozambičkom području, da je
guverner Mozambika podčinjen gradu Kilou, da se između ovih krajeva, Arabije i Indije vodi
trgovina na veliko, te da je glavni predmet trgovačke razmjene zlato i skupocjena orijentalna roba.
Jednom riječju sve ono, što su Portugalci toliko godina željeli.
Portugalci su na sembucima vidjeli pomorske sprave: genovske busole, kvadrante i pomorske
karte. Portugalci su došli u krajeve pod ekonomskim i političkim utjecajem Arapa.
2. ožujka Portugalci su pristali pred Mozambikom. Stanovnici grada su bili u većini muslimani.
Živjeli su u kućicama od gline s krovovima od slame. Bili su odjeveni u odjeće od pamučnih
tkanina svijetlih boja. Na glavi su imali kape protkane svilenim koncima s ukrasima od svile.
Političku vlast su imali Mavari. Urođenici, Crnci, bili su bespravni.
Gania je odmah poslao darove guverneru Mozambika. Pozvao ga je, da ga posjeti na brodu.
Guverner je prihvatio poziv. Svečano odjeven došao je s velikom pratnjom na glavni brod i na
njemu se duže zadržao. Isprva se guverner prema strancima prijateljski ponašao misleći, da su Turci
ili Mavari. Ali, kad je doznao tko su i kakvim su neobičnim putem došli do Mozambika, promijenio
je držanje, jer je pomišljao, da im mogu postati takmaci u trgovini i, prema tome, neprijatelji. Zato
odlučuje, da zaplijeni oba broda, a Portugalce da pobije ili zarobi.
Ipak su Portugalci na kraju posjete osjetili promjenu u guvernerovom držanju prema njima. Bili
su svijesni, da će učiniti nešto protiv njih. Zato Gama poduzima sve mjere predostrožnosti,
naređujući mornarima, da u čamcima, kad polaze na kopno, sakriju oružje. I kad se dva dana kasnije
jedan njihov čamac približio obali, Mavari su ih iz sedam čamaca obasuli strijelama i kopljima.
Portugalci su tada zapucali iz arkebuza i gađali ih strijelama, odbivši lako taj napad.
Sada je Gami postalo jasno, da se tu ne smiju duže zadržavati. Kad su nabavili nešto namirnica
i vode i doznali, da se kraljevstvo Prezbiter Ivana nalazi daleko na sjeveru, te prikupili podatke o

108
daljoj plovidbi do Kalikuta, Portugalci su 11. ožujka, uz pomoć dvojice urođeničkih pilota, zaplovili
prema Kilou. Ali vrijeme nije bilo pogodno za plovidbu. Vjetra uopće nije bilo, a jake morske struje
su sprečavale brodove da plove naprijed. Bili su prisiljeni, da se zaklone kraj jednog susjednog
otoka, kojemu su dali ime San Jorgo, i tu sačekaju povoljne vjetrove.
Tu su ostali 15 dana. Neprestano su se čarkali s urođenicima, koji im nisu dopuštali, da
nabavljaju namirnice i vodu. Kad je 29. ožujka zapuhao slabi vjetar, Portugalci su napustili otok i
zaplovili na sjever. Ali u Kilou nisu mogli pristati zbog jakih morskih struja. I tako su, ploveći
prema Mombasi, prošli kraj Zanzibara, gdje su se divili veličanstvenim planinskim lancima u blizini
sjevernog rta.
7. travnja stigli su pred Mombasu. Grad je imao zdravo podneblje, dobru vodu za piće, dosta
povrća, voća i domaćih životinja. I to im je bilo vrlo potrebno, jer je stanje posade bilo očajno.
Polovina ljudstva je dotle bila pomrla, a od preostalih, polovina je bila bolesna. Plašeći se zasjeda,
Gama je naredio, da se usidre van luke. Ali čim su sidra pala u more, pred glavnim brodom pojavila
se velika barka sa sto vojnika, odjevenih u tursku odjeću. U ruci su nosili štitove, strijele i koplja. S
njima su bila četiri oficira. Oni su od Game zatražili, da ih puste na brod. No Gama odbija njihov
zahtjev. Dopustio je samo oficirima, da se popnu na brod, ali bez oružja. Tu ih je častio jelom i
pićem, a oni su ga u ime kralja pozvali, da brodove uvede u luku, jer da će ih sutradan posjetiti
kralj.
Gama se plašio prijevare i oklijevao je. Odlučio je, da na tom mjestu ostane dok bolje ne
osmotri položaj. Sutradan je Gami kralj Mombase doista poslao na dar nekoliko ovaca, voća i
kolača. Ponovo je poručio Gami, da brodove uvede u luku, gdje će moći nabaviti koliko hoće
mirodija i skupocjene orijentalne robe, po koju ne mora ići na tako dalek put preko oceana.
Gama ga je najzad poslušao. No kad su brodovi stigli pred ulaz u luku, morska struja je
iznenada povukla glavni brod prema nekom pješčanom sprudu. Tada su se četiri urođenika, od kojih
su dvojica bili piloti, popeli na brod, da ga povedu u luku i Gamu uvjere u dobre kraljeve namjere.
No dok se Gama dogovarao s oficirima što da uradi, oba pilota su skočili u more i brzo otplivali do
jednog čamca. Taj ih je prihvatio, i oni su odmah otplovili do obale.
Taj čin se Gami učinio sumnjiv. I zato je naredio, da se ona druga dva čovjeka stave na muke i
iznudi im se priznanje o pravim kraljevim namjerama. Ovi su odmah priznali, da su brodove htjeli
odvesti u luku, gdje bi bili zaplijenjeni,, dok bi Portugalce pobili ili uzeli kao robove.
Na tom su mjestu brodovi ostali dva dana i dvije noći. Gama je naredio strogu pripravnost.
Imao je pravo, jer su ih obje noći napali urođenici, nastojeći sjekirama presjeći konopce, kojima su
bila privezana sidra.
Na Veliki petak Portugalci su digli sidra i zaplovili prema sjeveroistoku, prema Melindi. Kraj
obale su plovili oprezno, jer se nisu mnogo pouzdavali u urođeničke pilote. U blizini Melinde sreli
su na moru dva sembuka. Jednog su zarobili. Drugi je uplovio u neku rijeku i utekao. Na
zarobljenom sembuku je bilo 80 mornara, njihov stari zapovjednik sa ženom i četiri njezine
družbenice. Sembuk je vozio veliki tovar slonovače. Na sembuku su Portugalci našli sanduk pun
zlata i dragog kamenja, vlasništvo zapovjednika. No oni nisu dirali zaplijenjenu robu. Sa
zarobljenicima su lijepo postupali. Kolika je razlika između ovoga velikodušnog postupka Vasca da
Gama i njegovih kasnijih postupaka, kada je bez ikakve milosti uništavao vatrom i željezom
indijske gradove i brodove na moru zajedno s posadom! No Gama je sada bio samo skromni
pomorski istraživač, čiji je cilj bio da dođe u Indiju.
Kad su doplovili pred Melindu, zatražili su od mjesnih vlasti dozvolu, da mogu ući u luku. U to
vrijeme Melinda je bila krasan mavarski grad. Imala je divne kuće u mavarskom stilu i jak pojas
zidina, koje su je opasivale sa svih strana. Portugalci su se jako začudili, kad su u luci vidjeli
brodove, gradske zidine i veće zgrade okićene zastavama. Ubrzo su doznali, da je to bio znak
pažnje mjesnih vlasti prema njima, jer je u grad već bio stigao glas o lošem postupku u Mozambiku
i Mombasi prema njima. U sporazumu s vračima, a to su istakli portugalski kroničari XV. vijeka,
kralj Melinde je dopustio Portugalcima, da se usidre u luci. Odlučio je, da s njima uspostavi i

109
prijateljske veze.
Kad se usidrio u luci, Gama je u znak zahvalnosti pustio na slobodu zarobljenike, brod s
tovarom i svim stvarima. I to je na stanovništvo i kralja ostavilo odličan dojam. Nekoliko dana
kasnije Gama se sastao s kraljem u njegovom čamcu kraj obale, jer iz opreza nije htio ići na kopno.
»Kralj je sjedio«, priča Damjâo Goes, »na visokom stolcu s naslonom od sjajna metala,
pokrivenom baršunastim jastukom. Noge su mu počivale na drugom jastuku. Bio je odjeven u —
kao krv — svilenu haljinu, postavljenu svilenim atlasom. Na glavi mu se zelenio turban. Nad
kraljem je jedan čovjek držao suncobran od svilenog atlasa s pozlaćenim drškom, da ga zaštiti od
vreline sunčanih zraka. Uz kralja je sjedio starac s divnim mavarskim mačem, širokim i kratkim,
ukrašenim plavim i ljubičastim srebrom. Nekoliko svirača i pjevača svirali su i pjevali krasno,
skladno i nimalo barbarski...« Susret je protekao u prijateljskom razgovoru. Kralj se obavještavao o
Portugalu, vjeri i zanimanju stanovništva i velikoj plovidbi oko Afrike. Gama se raspitivao o Indiji i
njezinim tržištima.
Portugalci su u Melindi nabavili namirnice i ugradili na brodove drvene cisterne za vodu,
napravljene veoma vješto. Kad je sve bilo gotovo, Portugalci su uz pomoć pilota, koga im je dao
kralj, da ih vodi preko oceana, »digli sidra... i ploveći preko ovog velikog zaliva, širokog 2.800
milja, što se prostire od jedne obale do druge, prevalili taj put za 22 dana. Kroz cijelo to vrijeme
Gama nije naišao ni na kakve zapreke«.

Indija, zemlja bogatstva i čudesa

17. svibnja Portugalci su došli u blizinu Kananora. U tom gradu najveći broj kuća imao je
krovove od slame ili palmina lišća. I eto, oni su došli do zemlje žudnje, za kojom su toliko čeznuli
antički narodi i srednjovjekovni kršćani. Ali u Kananoru nisu pristali. Nastavili su da plove prema
Kalikutu. Usidrili su se osam milja sjeverno od ovog grada.
U to vrijeme Kalikut je bio najveće trgovačko središte Indije, »jedna od pet svjetskih luka«. U
grad su dolazile mirodije ne samo iz Indije, nego i sa svih otoka Malajskog arhipelaga, zatim biser,
drago kamenje i skupocjene tkanine žarkih boja iz unutrašnjosti Indije, Ceylona i Kine. Grad je bio
velik »više po prostranstvu, negoli po broju građevina, jer su kuće u njemu udaljene jedna od druge
i razdvojene baštama«. Sve te kuće su bile malene i imale krovove od slame ili palmina lišća. U
tome se slažu svi portugalski kroničari iz XVI. v. Jedino su kraljev dvorac, hramovi i mošeje bili od
kamena i oblijepljeni malterom. Cijeli grad je plivao u zelenilu. U njemu je bilo mnogo bašta,
vrtova, voćnjaka i malenih jezera. Voda se dobivala pomoću dolapa. Gradom je vladao Zamorin,
»gospodar mora«. Ipak je trgovina bila u rukama Arapa, koji su se sto godina ranije doselili u
Indiju. U gradu je bilo dosta arapskih trgovaca. Mnogi od njih su bili jako bogati. Neki od njih su
imali 50 do 60 trgovačkih brodova. Arapi su imali veliki utjecaj na mjesne vlasti, od kojih su dobili
mnoštvo povlastica. Između ostalih imali su svoj sud i pravo da sagrade nekoliko mošeja.
Od svih stranih brodova najviše ih je pripadalo Arapima. Kroz tri mjeseca, koliko je tada
proveo u Indiji, Gama je nabrojio 1.500 arapskih brodova. Za svoju robu Arapi su jeftino nabavljali
začine, drago kamenje i raznu skupocjenu orijentalnu robu. Svake godine u mjesecu veljači, za
vrijeme povoljnih monsunskih vjetrova, arapski brodovi su napuštali indijske luke, ploveći preko
Indijskog oceana i Crvenog mora do Džade, pristaništa Meke. U Džadi su tu robu prekrcavali na
manje brodove, tovarili na deve i slali do Suesa i sirijske obale. U Suesu su najveći dio ove robe
ponovo pretovarivali na mletačke brodove, koji su ih prevozili u Evropu. Troškovi prijevoza su bili
ogromni. Na robu se plaćao porez u Indiji, Džadi, Suesu, Kairu, Aleksandriji. Na njoj su zarađivali
mnogobrojni preprodavci i mletački brodovlasnici. Dok je na pr. kvintal đumbira zapadao u
Kalikutu 4 kruzadosa93, u Aleksandriji se prodavao po 11. Kad se Vasco da Gama vratio iz Indije,
kvintal đumbira se u Lisabonu prodavao po 120 kruzadosa, a za ono vrijeme to je bila vrlo velika
suma novca. Mlečani su, međutim, prodavali đumbir i druge mirodije mnogo skuplje, jer dotle nisu
93
Jedan kruzados imao je onda vrijednost od 3,50 zlatnih franaka.

110
imali konkurencije.
Kad su se poslije nekoliko dana brodovi usidrili u Kapokatu, blizu Kalikuta, Gama je dobio
poziv od Zamorina, da ga posjeti u dvoru. I on je u pratnji, svojih 12 mornara i 200 radžinih gardista
pošao tamo. U raskošnoj dvorani, u društvu sjajno odjevenih dvorana, radža je primio Gamu.
Zamorin je bio odjeven u haljinu od »fine vunene tkanine, prošarane zlatnim šarama, i bio sav
okićen biserima i dragim kamenjem«. Razgovor je tekao u prijateljskom tonu. Zamorin ga je pitao
za cilj dolaska u Indiju i o prevaljenom putu. Gama mu je na sva pitanja odgovorio i predao mu
darove »moćnog i bogatog portugalskog kralja«. Ali u poređenju sa Zamorinovim bogatstvom ovi
darovi su bili isuviše skromni. On i dvorani promatrali su ih s podcjenjivanjem. U pismu je kralj
tražio od Zamorina, da zaključe trgovački ugovor. Na to radža nije odmah pristao. Ipak je na
Gaminu molbu dopustio, da se »svi ljudi s brodova mogu iskrcati na kopno, zabavljati se i
nabavljati što god hoće... A kao garanciju, naredio je svom velikašu Gozili, da to objavi po cijelom
gradu«.
Ali su arapski trgovci vidjeli u Portugalcima buduće opasne takmace. Bojali su se, da ih ne
istisnu iz indijskih gradova, i zato su pred radžom i njegovim ministrima, od kojih su neke bili
potkupili, govorili za Portugalce, da su gusari, razbojnici, budući porobljivači Indije. Na sve načine
su nastojali, da ih ocrne i upropaste. U tome su donekle i uspjeli. Kad su se Portugalci iskrcali i
počeli kupovati mirodije i drugu robu, arapski trgovci su preko Gozile i Kazuala, svojih ljudi,
uspjeli Gamu i jedan dio mornara zadržati na kopnu dva dana i dvije noći, s namjerom, da ih kasnije
smaknu. Gama je uspio doturiti bratu pismo s naređenjem, da odmah otplovi u Portugal i odnese
vijest o otkriću velikog pomorskog puta, ako njega budu duže zadržali. Ipak je radžinom
intervencijom Gama pušten na slobodu i Portugalcima dopušteno, da nekoliko dana trguju u
Kalikutu. No, baš kad su se Portugalci spremili da otplove, Zamorin je naredio, da se svi Portugalci,
koji su se našli na kopnu, zadrže, a kupljena roba zaplijeni. Kako se tada na glavnom brodu nalazilo
nekoliko mjesnih velikaša kao gosti, Gama ih je zadržao i radži poručio, da će ih pobiti, ako se
njegovi ljudi ne puste s kupljenom robom na brodove. I to je upalilo.
Portugalci su tada otplovili dalje. Neko vrijeme su boravili u Kananoru, kao gosti vladara
grada, s kojim su sklopili trgovački ugovor. Odatle su otplovili dalje na sjever. Poslije nekog
vremena usidrili su se kod jednog od Angedivskih otoka, udaljenog 50 milja od Goa. Tu su našli
obilje namirnica i vode. Odlučili su, da na otoku duže ostanu, poprave i očiste brodove i spreme se
za povratak.
U okolnim mjestima se, međutim, brzo saznalo za boravak Portugalaca. To je naročito bilo
neugodno vladaru grada Goa, porijeklom Arapinu. I on odlučuje, da ih uništi. Pod zapovjedništvom
jednog Jevrejina, radža je uputio nekoliko brodova, da pohvataju Portugalce. Ovaj Jevrejin je bio
rodom iz Grenade. Kao vrlo mlad čovjek, dospio je u ropstvo i poslije potucanja po svijetu došao je
u Goa. Tu je primio muhamedanstvo i stupio u vladarevu službu.
Taj Jevrejin je brodove postavio u zasjedu, s jednim došao do Gamina broda, poželio mu
dobrodošlicu na španjolskom jeziku i ponudio svoje usluge. Kako se Gami njegovo držanje učinilo
sumnjivo, on ga je pozvao na brod i stavio na muke. Jevrejin mu je tada sve priznao. U dogovoru s
njim Gama je tada prevario zapovjednike ostalih radžinih brodova, osujetio namjeru ovoga i
zaplijenio dosta oružja i namirnica.
Od toga čovjeka, koji se kasnije u Lisabonu pokrstio i dobio ime Gaspar, Portugalci su dobili
važne podatke o cijenama mirodija, bisera, dragog kamenja i druge orijentalne robe ne samo u
Indiji, već i u Africi i u Zemljama Bliskog Istoka, te mnoštvo drugih korisnih obavijesti.
Kada su opravili i očistili brodove, ukrcali na njih namirnice, vodu i drvo, Portugalci su
zaplovili prema Africi. »Kako je vrijeme povoljnih monsuna«, kaže Correa, »već bilo nastalo,
Portugalci su zajedrili preko Velikog zaliva prema Melindi. Vrijeme je bilo krasno. Plovilo se s
povoljnim vjetrovima, bez ikakvih pustolovina i nezgoda.«
Portugalci su u Melindi sjajno dočekani. U gradu su ostali nekoliko dana, snabdjeli se svim
potrebnim za daljnje putovanje i s kraljem izmijenjali poklone i pisma. Onda su pod vodstvom

111
dvojice pilota iz Melinde zaplovili na jug, prošli kraj Mozambika i Sofale, odakle su morali ploviti s
polusavijenim jedrima zbog jakih vjetrova, što duvaju s kopna. Ploveći danju i noću bez
zastajkivanja, Portugalci su napokon stigli do rta Dobre Nade. Tu su vodstvo nad brodovima
preuzeli portugalski piloti i poveli ih na sjever, prema ekvatoru.
Međutim, u blizini ekvatora brodovi su upali u mirno more, s povremenim jakim pljuskovima
kiše. To je bio znak, da se nalaze na liniji Gvineje. Da bi izbjegli mirno more, bez vjetra, piloti su
brodove odveli daleko na pučinu, gdje su puhali jaki sjevernjački vjetrovi. Ali ni tu nije bilo lako.
Zbog jakih vjetrova voda je stalno ulazila u brodove, tako da je izmoreno, polubolesno ljudstvo
jedva uspijevalo izbaciti svu vodu u more i brodove održati u ravnoteži. U tom dijelu Atlantika
Portugalci su u moru primijetili veliku množinu morske trave s lišćem kao u haluga. Zato su ga i
prozvali Sargaskim morem. To ime mu je i ostalo.
Pa ipak je Portugalcima postalo jasno, da se nalaze u blizini Portugala, i da će uskoro prestati
njihove muke i patnje, jer su na nebu počeli viđati zvijezdu sjevernjaču. Napokon su doplovili do
Terseire, jednog od Azorskih otoka. Već je bilo krajnje vrijeme. Brodovi su bili jako oštećeni i sve
jače su propuštali vodu. Ipak su uz pomoć mještana uspjeli brodove brzo osposobiti za plovidbu. Na
Terseiri je umro brat Vasca da Gama Paolo, koji se kod rta Dobre Nade razbolio i sve do tog otoka
borio se sa smrću.
Prvi od dva Gamina broda pristao je u lisabonskoj luci 10. srpnja 1499. g. Nekoliko sedmica
kasnije pristao je i drugi brod, na kome se nalazio Gama.
Tako je ovaj Portugalac sjajno izvršio svoj zadatak. Oplovio je oko Afrike, prevalivši ogroman
put od 20.000 milja za 630 dana, od kojih polovinu pod jedrima. Na taj način Vasco da Gama je
potpuno obesnažio Ptolomejevu teoriju o zatvorenom Indijskom oceanu. Za dalji napredak čovjeka,
oikriće pomorskog puta u Indiju bilo je od neprocjenjivog značaja.
Od 160 ljudi posade, u životu je ostalo svega 55 ljudi. Ali je materijalna dobit bila ogromna.
Kad su Portugalci sravnili izdatke s dobitkom, našli su, »da su na svaku stotinu zaradili šest
stotina«. Taj dobitak je bio od presudnog značenja u portugalskom osvajanju indijskog carstva i
orijentalnih tržišta.
*
Otkriće pomorskog puta u Indiju izvršilo je revoluciju u ekonomskom životu Evrope. Od
početka XVI. v. sve više portugalskih brodova plovi u Indiju i vraća se otuda s tovarima skupocjene
robe. Sofala, Mozambik, Melinda, Goa, Kalikut, Singapur, Sumatra, Celebes i Molučki otoci
postaju portugalske ključne točke, odakle njihovi brodovi plove na ave strane: u Evropu, Indokinu,
Kinu i Japan i gdje Portugalci posreduju u trgovini najbogatijih krajeva svijeta.
Ploveći Tihim oceanom, dotle potpuno nepoznatom čovjeku sa Zapada, Portugalci otkrivaju
Novu Gvineju, zapadne obale Australije i mnoge otoke u njegovu velikom prostranstvu. Blokadom
Crvenog mora i Perzijskog zaliva, Portugalci onemogućuju Arape da plove u Indiju. Sada za manje
od godine dana njihovi brodovi plove do Indije i natrag. Od 1515. g., kad su se učvrstili u Malaki,
Portugalci svake godine dovoze u Lisabon desetine tisuća tovara mirodija. Zbog toga cijena
mirodija postaje u Evropi deset puta manja, a to je bio uzrok, da se za toliko puta poveća broj
kupaca. Mleci, dotle ekonomska prijestolnica Evrope, padaju u zasjenak. »Sve ove sadašnje nesreće
potječu od Portugala«, bilježi s ogorčenjem jedan, razočarani Mlečanin.
Pri kraju travnja 1500. g. Cabral slučajno otkriva Braziliju. U svibnju iste godine Diniz Dias
plovi kraj istočnih obala Madagaskara, kojega će konačno otkriti 1506. g. Lorenzo de Almeida.
1502. g. Portugalci otkrivaju otok sv. Jelene. U toku slijedećih godina slika dalekih krajeva Azije i
njezinih otoka postat će sve jasnija, a njihov položaj na kartama svijeta sve stvarniji.

112
 XXV. POZNAVANJE ZAPADNOG DIJELA ATLANTSKOG OCEANA PRIJE KOLUMBA

»O braćo, — rekoh — šio ste na zapad daleki

kroz brojne stigli pogibli i jade,
iskoristite još taj kratki vijek
vašijeh čula, što vam preostade,
da iduć za tragom sunčane putanje
spoznate svijet, gdje ljudi ne imade.«
Dante

Ma da su Portugalci u XV. v. osvajali korak po korak zapadne obale Afrike, bližeći se sve više
zemlji snova, Indiji, zapadni Atlantik je ostao i dalje velika nepoznanica. Nitko u Evropi nije dotle
slutio što se sve krije u neizmjernim, prostranstvima toga oceana iza Azorskih, Kanarskih,
Kapvedskih otoka i Madeire. U njemu je antički i srednjovjekovni čovjek samo naslućivao mnoštvo
otoka i zemalja, zaodijevajući ih u čudesno, fantastično i nadzemaljsko.
Nagađanja i naslućivanja novih svjetova u dubinama Atlantika povlačila su se od najstarijih
vremena povijesti čovječanstva. Od svih naroda Starog vijeka zapadni Atlantik su najbolje upoznali
Feničani, čiji su pomorci od kraja I. tisućljeća pr. n. e. plovili po njemu daleko na zapad, do mora
algi, Pitejinih »morskih pluća«. Asiro-Babilonci, homerovski i hesiodovski Grci nisu o Atlantiku
znali ništa pouzdano. I zbog toga su na njegove obale smjestili kraj svijeta. »Na rubovima oceana«
div Gilgameš nalazi ulaz u pakao, a Odisej iščezava u dubinama podzemnoga svijeta.
Ali se od vremena formiranja robovlasničkog društvenog poretka u Grčkoj ovo shvaćanje
izmijenilo najbolje. Ipak su Grci i dalje u plovidbi po Atlantiku vidjeli neizmjerno mnogo zapreka i
smetnji. Na mjestu fabulozne Atlantide, koju su »strahovite poplave i potresi odvukli u morske
dubine« devet tisuća godina prije vremena, u kome je živio, Platon vidi nesavladivu prepreku u
ogromnoj masi vodenog mulja i blata. Tek poslije Pitejine plovidbe oko zemlje Prettannikaj Grci
počinju uviđati, da je Zemlja mnogo veća i da uz Antički Kontinent postoje na njoj i drugi svjetovi,
sakriveni u neizmjernim prostorima nepoznatog oceana. U II. v. Grk Krates i neki drugi antički pisci
zamišljaju Zemlju podijeljenu Ekvatorskim i Južnim oceanom na četiri velika otoka, u sastav kojih
je ušao i grčki »ojkumen« (Evropa, Azija, Afrika). »I tako su oni teorijski predvidjeli otkriće
Sjeverne Amerike (zemlja »Perioreca«), Južne Amerike (zemlja »Antipoda«) i Australije (zemlja
»Antoeca«, južno i jugoistočno od Afrike)« 94. Vijek kasnije Grci počinju zamišljati u najudaljenijim
predjelima Atlantika mnogobrojne otoke, rasijane svuda, naseljene ili nenaseljene, već prema tome,
da li se nalaze u umjerenom, žarkom ili hladnom pojasu.
Ni za vrijeme rimske vladavine, kada su rimski brodovi katkada plovili po Sjevernom moru i
na jug, pored zapadnih afričkih obala do Sretnih otoka, poznavanje zapadnog Atlantika nije nimalo
napredovalo. I to najviše zbog toga, što se Rimljani nisu usuđivali ploviti daleko od obale, plašeći
se, da je ne izgube.
Još slabije od antičkog čovjeka poznavali su More Tmine (Atlantik) Arapi, ma da su njihovi
brodovi u ranim stoljećima Srednjeg vijeka plovili do najudaljenijih predjela Indijskog oceana. Sve,
što su Arapi znali o Atlantiku, pripadalo je carstvu legendi i snova, naslijeđenim od Grka i
Rimljana, a oni su ga prikazivali u najcrnjim bojama. Jednu od tih legendi zabilježio je i Idrisi. Ona
pripovijeda o lutanju osmorice građana Akbuna (Lisabona) po Atlantiku u VIII. vijeku.
Jednoga dana ukrcali su se naši Akbunci na brod i zaplovili po Moru Tmine. Nakon 15 dana
plovidbe na jugozapad, Akbunci su stigli do nekih kao trulež »gustih« voda. Tu nije bilo daška
vjetra, ali je zato u moru bilo mnoštvo podmorskih stijena. Akbunci su bili prisiljeni promijeniti
smjer plovidbe. Poslije daljih 12 dana lutanja, brod se našao kod jednog otoka s mnogobrojnim
stadima ovaca. No njihovo oporo meso nije se moglo jesti. Od poklanih ovaca Akbunci su uzeli
samo kože. Ploveći dalje po nepoznatom moru, Akbunci su pristali kraj jednog otoka. Na njemu je
94
Carl M., Warmington E., Les explorateurs de l'Antiquité, str. 272.

113
bilo dosta kuća i obrađene zemlje. Ali čim su se oni iskrcali na obalu, odmah su ih opkolili suncem
opaljeni urođenici i poveli kralju. Ovaj ih je zapitao zašto su došli na njegov otok. Akbunci su mu
ispričali, kako istražuju More Tmine i čudesa u njemu. Tada im je kralj ispričao, da je nekada i
njegov otac htio istraživati to more pa je »naredio nekolicini robova, da otplove na pučinu i istraže
je. Po moru su robovi plovili mjesec dana. Kad im je konačno sunce iščezlo, morali su se vratiti
natrag nesvršena posla«.
Akbunci su po kraljevu naređenju ostali u zatvoru tri dana. Tada su im zavezali oči i ruke,
ukrcali na brod i poslije tri dana plovidbe iskrcali na afričku obalu, u mjestu Asafu, gdje su ih našli
Berberi. Od njih su Akbunci saznali, da je Akbun udaljen odatle dva mjeseca hoda. Putnici su
odmah krenuli na put. Poslije mnogo muka i napora, stigli su u svoj grad. Za uspomenu na njihov
junački podvig građani Akbuna su jednoj ulici dali ime Magrurin — ime onih, koji su se prevarili u
svojim očekivanjima.
Isto tako ni Irci, ni Normani nisu dali bolja obavještenja svojim zapadnim suvremenicima o
sjevernom Atlantiku i primorskim krajevima i otocima, koje su upoznali od ranih stoljeća Srednjeg
vijeka. Sve, što su zapadnoevropski kršćani znali u to vrijeme o veličini i naseljenosti Atlantika,
pripadalo je carstvu bajki. Tako i fabulozni otoci: sv. Brandana, Sedam gradova, Salvaga, De la
Man Satanaxio, Montorio, Brazil, Magda, Antila i drugi, koje su srednjovjekovni crtači karata
stavljali kako su htjeli u razne predjele Atlantskog oceana.
U legendi o otoku sv. Brandana, irskog opata iz VI. v., koja je nastala nekoliko vjekova kasnije
i koja je preinačivana iz vijeka u vijek, ogleda se sva tajanstvenost oceana i nemoć
srednjovjekovnog čovjeka pred ogromnošću, nepoznatim i prazninom. U njoj nema ničega istinitog,
osim možda vrlo blijede uspomene na plovidbe irskih pustinjaka do Faroerskih, Shetlandskih i
drugih otoka oko Velike Britanije, o čemu su ostali podaci u knjizi irskog geografa iz IX. v. Dicuila.
Jednoga »lijepog« dana, početkom VI. v., zaplovio je ovaj opat po zapadnom dijelu Atlantika,
sa 17 monaha, da nađe »obećanu« zemlju. Nakon 40 dana lutanja po oceanu, Irci su opazili visok
planinski otok, i to baš onda, kad im je ponestalo namirnica i vode. Otok je bio krasan. Iz bokova
njegovih planina tekli su potoci kao suza bistre vode. Irci su bili očarani. Ploveći tri dana oko njega,
Irci su došli do jednog krasnog zaliva i iskrcali se. Na obali ih je dočekao jedan pas i poveo do
nekog dvorca na sredini otoka. Dvorac je bio prazan. No Irci su u njemu našli obilje hrane i pića i
gostili se tri dana. Tada se iznenada pojavio jedan mladić, dao im vreću kruha i bačvu vode i oni su
otplovili dalje. Lutajući po oceanu, Irci su stigli do nekoga ravnog otoka s potocima bistre vode i
dosta ribe. Na obali su vidjeli stada kao snijeg bijelih ovaca. Irci su se iskrcali na susjednom
otočiću, privezali čamac uz obalu, naložili vatru i počeli peći jagnje. Ali se tada otočić strahovito
potresao. Monasi su s užasom primijetili, da se nalaze na leđima gorostasnog kita Jaskoniusa. Brzo
su skočili u čamac i otplovili do broda. Lutajući još tri mjeseca po oceanu, Irci su naišli na krasan
šumovit otok, na kome je živjelo 12 pustinjaka, koji su ih lijepo primili. Još punih šest godina lutali
su Irci po oceanu, doživljavali čudne pustolovine, pristajali čas na krasnim, čas na pustim otocima,
oko kojih su štrcale podvodne stijene, i napokon, kad su prošli kraj nekog otoka; čiji se vulkanski
vrh gubio u oblacima, doplovili su do traženog otoka. Na njemu su našli hrane, vode, voća,
svjetlucavog dragog kamenja i svega drugog. Dok su se odmarali kraj jedne rijeke, prišao im je
anđeo i rekao, da se moraju vratiti otkuda su i došli, jer da su pronašli »obećani« otok. Dopustio im
je, da nakupe bisera i dragog kamenja koliko hoće i snabdiju se hranom i vodom. Poslije sedam
godina lutanja po moru, irski monasi su se napokon vratili u svoju opatiju.
U portugalskoj legendi o otoku »Sedam gradova« govori se, kako se pred najezdom Arapa na
Portugal sedam vizigotskih biskupa ukrcalo na brodove sa svojim ljudima i poslije dugog lutanja po
zapadnom Atlantiku pristalo na jednom otoku, na kome je svaki biskup sa svojim ljudima sagradio
grad.
Priče i legende o ovim čudesnim i tajanstvenim otocima uzbuđivale su maštu srednjovjekovnog
čovjeka, i on ih je primao za istinite. Ipak u ovim izmišljenim pričama ima malo i istine. One su
zacijelo nastale u vremenima kad Azorski, Kanarski, Kapverdski otoci i Madeira još nisu bili

114
otkriveni, ali su do njih s vremena na vrijeme pristajali slučajni pomorci, koje je nevrijeme odbacilo
dalje na zapad. Vremenom su nastale različite varijante priča o tim otocima.
Koliko je čovjek Srednjeg vijeka vjerovao, da oni postoje, vidi se i po tome, što je jedan
španjolski moreplovac, koji je 1414. g. doplovio do nekog otoka zapadnog Atlantika, vjerovao, da
je došao do otoka Sedam gradova. Drugi portugalski pomorac je opet pripovijedao, da je 1447. g.
doplovio do jednog drugog otoka i na njemu tobože našao ljude, koji su ga na njegovom jeziku
pitali, da li se Mavari još nalaze u Portugalu!

Prvi pokušaji plovidbe na zapad

Poslije otkrića Azorskih i drugih otoka uz zapadnu afričku obalu, Evropljani su počeli sve više
vjerovati, da na zapadu od njih postoje nepoznati otoci i zemlje. »Mnogi povjerenja dostojni
Španjolci«, kaže Kolumbo95, »koji su živjeli na otocima Hierro i Gomeri... tvrdili su, da su svake
godine viđali na zapadu od Kanarskih otoka neku zemlju. I drugi stanovnici Gomere su pod
zakletvom to isto tvrdili.«
U XIV. v. pričalo se o ovim tajanstvenim otocima i zemljama ne samo na Kanarskim i
Azorskim otocima, nego i u Portugalu i Španiji. Misleći, da su ti otoci ili zemlje udaljeni kojih
stotinu milja zapadno od njihovih otoka, mnogi Kanarci su zacijelo pokušavali ploviti do njih. Ali
su se ubrzo vraćali odakle su pošli, jer im se činilo, da se razdaljina između njih i tih otoka nikako
ne smanjuje, onda su im otoci odjednom iščeznuli s vidika. Čovjek XV. vijeka vidio je u njima one
tajanstvene otoke Atlantika, o kojima su po Evropi u cijelom Srednjem vijeku kružile čudne priče.
On nije bio u stanju shvatiti, da oni stvarno ne postoje, nego da je njihova pojava rezultat optičkih
obmana, fatamorgane, ploda prelamanja sunčanih zraka s nekim od poznatih otoka kroz oblake ili
zračne slojeve različite gustoće.
God. 1474. i u toku nekoliko slijedećih godina Fernao Telez uzalud traži u zapadnom Atlantiku
otok Sedam gradova. Deset godina kasnije, kad se Diego Kao vratio s istraživačke plovidbe do
Južnog obratnika, Domingo do Arco, pomorac s Madeire, dobiva od Joâo II. dozvolu, da otkrije
nepoznatu zemlju, koje je obrise viđao svake godine zapadno od svog otoka. 1487. g. dvojica
pomoraca s Terseire, Van Olm i Alfonso do Estreito, smišljaju veliku pomorsku ekspediciju po
zapadnom Atlantiku. Oni su bili odlučili, da opreme dva broda, snabdiju se namirnicama za šest
mjeseci i plove po oceanu dotle, dok ne dođu do zemlje, koje su obrise viđali sa svog otoka.
Međutim, iz nepoznatih razloga ova plovidba nije ostvarena. Ona je ostala samo zamisao, jer da
su moreplovci krenuli na put, oni bi zacijelo došli do Amerike. I to je bilo moguće ostvariti, jer je
udaljenost između Terseire i istočnih obala Sjeverne Amerike oko jedan i pol puta veća negoli ona
od najzapadnijeg Azorskog otoka do Lisabona. Tako bi Amerika bila otkrivena nekoliko godina
prije Kolumba ili nekoliko godina poslije njega. Kao primjer za ovu tvrdnju može poslužiti pothvat
Portugalca Cabrala. On je za vrijeme plovidbe prema Indiji bio odbačen vjetrovima do obala
Brazilije, koju je prvi otkrio u travnju 1500. godine.

95
Colombo C, Giornale di bordo 1492-93., str. 63-84.

115
 XXVI. JEDNA VELIKA ZABLUDA DOVODI DO OTKRIĆA NOVOGA SVIJETA

»Iz pisma ćete vidjeti, da sam za 33 dana plovidbe stigao od Kanarskih otoka do Indije... gdje
sam otkrio mnogobrojne otoke, naseljene neizmjernim narodima.«
Kolumbo

Vrijeme Kolumbova boravka u Portugalu i Španiji bilo je ispunjeno grozničavim istraživačkim

pothvatima Portugalaca duž afričkih obala. Portugalski brodovi su sve češće plovili do
zapadnoafričkih primorskih krajeva, dovozeći otuda neprekidno u Lisabon zlatni prah, slonovaču,
malagetu, kože zvijeri i sve više crnačkog robija. U njegovo vrijeme trgovina robljem je bila jako
razvijena i unosna. Trgovci robljem su za kratko vrijeme sticali velika bogatstva. I sam Kolumbo,
ploveći do Gvineje, učestvuje u toj vrsti trgovine. Kasnije, kad je otkrio američke otoke, on
španjolskom kraljevskom paru nudi robova koliko im srce želi.
Rođen između 1446. i 1451. g. u Genovi, kako je sam izjavio, od siromašnih roditelja — otac
mu je bio tkač, — u gradu, gdje je već niz vjekova cvjetala trgovina i pomorska vještina dostigla
visok stupanj razvitka, Kolumbo se odmalena otiskuje na more. »Plovio sam morem«, kaže on,
»pune 23 godine. Od njega se nisam udaljavao nijedan dan, osim kratkih predaha. Tako sam vidio
Levant i Zapad, plovio na sjever, t. j. u Englesku i u Gvineju.«
Kolumbovo opće znanje do dolaska u Portugal bilo je više negoli oskudno. Gdje je, uostalom,
mogao on, koji se odmalena bacio na more, da zaradi kruh, steći veće obrazovanje i pored svojih
prirodnih sposobnosti? Zacijelo ne od mornara ili zapovjednika brodova, slabo pismenih ili potpuno
nepismenih. Tek u Portugalu on stiče pojmove iz kozmografije, jer su u ono vrijeme u toj zemlji
učenje o Zemlji i opisna geografija dostigli bili veći napredak nego u drugim evropskim zemljama.
Portugalci su tada već bili prešli ekvator i dokazali, da je žarki pojas nastanjen. Time su izvršili
pravu revoluciju u učenju o Zemlji i izmijenili mnoga pogrešna shvaćanja, koja su dotle vladala u
ovoj nauci.
Kolumbov boravak u Potugalu, premda ni do danas nije potpuno rasvijetljen, nije protekao
uzalud. Željan znanja, on se svakom prilikom trudi, da nešto nauči. Ženidbom sa Filipom da Moniz
Perestrello, kćerkom guvernera otoka Puerto Santo, Kolumbo je dosta dobio. Od svoga tasta, koji je
također proveo na moru veći dio svoga života i bavio se kozmografijom i geografijom, prateći sa
strašću portugalske pomorske pothvate, Kolumbo je naslijedio knjige, putopise i pomorske karte.
Tako je bio u mogućnosti, da u kratkim predasima, kad nije bio na moru, proučava kozmografiju i
uči strane jezike. Za to je vrijeme naučio portugalski i španjolski, a latinski savladao toliko, da je
mogao čitati kozmografska djela, putopise i legende s geografskih karata. To mu je bilo od velike
koristi, kad je u kartografskoj radionici svoga brata Bartolomeja učio vještinu crtanja karata, od
čega je u Španiji uglavnom živio. Ali od svih stranih jezika najbolje je naučio španjolski. Ibañez ga
smatra najprivlačnijim španjolskim proznim piscem njegova vremena.
Kao vješt pomorac, Kolumbo je dobro rukovao busolom, astrolabom i Jakobovim štapom,
kojim se tada određivala geografska širina. Osim toga uputio se i u najosnovnija znanja iz
geografije, ali je ipak njegovo znanje bilo ispod razine učenih ljudi te epohe. Iz njegova pisanja se
vidi, da je kozmografiju savladao onoliko, koliko može samouk. U Kolumbovu muzeju u Sevilli se
nalaze neke njegove knjige, rukopisi i geografske karte. Između ostalih knjiga i jedan primjerak
Ptolomejeve Geografije, odštampane 1478. g., i Imago mundi — Slika svijeta kardinala Pierra d
Aillya (1350-1420). Ta knjiga je napisana 1410. g., ali je odštampana između 1480. i 1488. g. Te
dvije knjige su bile vrlo značajne u produbljivanju Kolumbovih, u suštini srednjovjekovnih,
geografskih shvaćanja. Na rubovima Imago mundia ima dosta bilježaka i primjedbi napisanih
njegovom rukom. Iz toga se može zaključiti, da je Kolumbo iz nje uglavnom crpio svoje
kozmografske ideje, kao što je te ideje d'Ailly crpio iz Ptolomejeve Geografije i Baconova Opus
Maiusa, odakle je prisvojio i prepisao Baconov stav, da je Zemlja okrugla.
U Kolumbovo vrijeme vladala je velika zbrka u pogledu odnosa između mora i kopna na

116
Zemlji, veličine Atlantika i drugih geografskih pitanja, jer je zapadni Atlantik bio potpuno
neistražen, a o Tihom oceanu se nije ništa znalo. Isto tako se još od antičkih vremena vjerovalo, da
Atlantski ocean zapljuskuje ne samo zapadne obale Evrope i Afrike, nego i krajnje istočne obale
Azije. I dok je, pod utjecajem Aristotelovih spisa evropski učeni svijet prihvatio od druge polovine
XIII. v. mišljenje, da je Zemlja okrugla, mnogi učenjaci i u Kolumbovo vrijeme nisu bili raskrstili
sa zastarjelim shvaćanjem, da je Zemlja okrugla ploča. Ma da su Portugalci bili dokazali, da je žarki
pojas nastanjen, još je bilo ljudi, koji su i dalje bili na stajalištu grčkog učenjaka iz V. v. pr. n. e.
Parmenida,. prema kome život postoji samo u umjerenim pojasima Zemlje. Mnogi od tih ljudi su
živjeli i dalje u antičkim shvaćanjima i u pogledu života u udaljenijim krajevima nastanjene zemlje.
I dalje je omiljena lektira knjiga o čudesima Indije i drugih dalekih zemalja. Zemaljski raj se i dalje
nalazi negdje na kraju Indije. Kada je Kolumbo, koji je dugo vjerovao, da je Zemlja okrugla 96,
došao za vrijeme trećeg putovanja u Kolumbiju, mislio je, da je došao do krajnjih istočnih obala
Azije, gdje se morao nalaziti zemaljski raj. I on tada Orinoko proglašava za jednu od rajskih rijeka.
U knjizi Francuza Jeana de Hesea De miriabilibus Indiae, odštampane prviput 1490. g., nalaze se
mnoge izmišljotine, pozajmljene od antičkih pisaca. »U moru Indije«, stoji tamo, »magnetsko
kamenje odvlači brodove na morsko dno. Ako čovjek izbjegne ovim opasnostima i ako ga ne pojedu
Monokoli (ljudi s jednim okom), onda može doći u Središnju Aziju, a iz nje u državu Prezbiter
Ivana.« Ovakve i slične priče primali su Kolumbovi suvremenici kao istinite.
Kolumbo je vjerovao, da je Indija udaljena od Evrope mnogo više, ako se putuje preko
Aleksandrije, negoli preko zapadnog Atlantika. Na rubovima Imago mundia on je svojom rukom
napisao, da »prijelaz preko Crvenog mora traje šest mjeseci, a iz njega do Indije godinu dana. Iz
toga izlazi, da je Solomonovoj mornarici trebalo tri godine, da iz Indije donese robu«.
Iz cjelokupnog Kolumbovog pisanja se vidi, da su njegove kozmografske ideje mješavina
shvaćanja antičkih pisaca, biblije, crkvenih otaca i srednjovjekovnih kršćanskih i arapskih pisaca.
Sve te ideje Kolumbo je uglavnom crpio iz d'Aillyeve knjige. A ona, uostalom, vrvi besmislicama,
odražavajući u pravom smislu srednjovjekovna kozmografska shvaćanja. Imago mundi »orla
francuske nauke i čekića heretika« ustvari je zbroj radova arapskih, latinskih i grčkih geografskih
pisaca. Za d'Aillya je »šest sedmina Zemlje kopno, a samo jedna sedmina more«, žarki pojas je
nenastanjiv, što i Kolumbo pobija.
O veličini Atlantskog oceana d'Ailly misli isto što i antički pisci. A oni su svi redom isticali, da
razdaljina između zapadnih obala Španije i krajnjih istočnih dijelova Indije i nije tako velika i da bi
brod, ploveći iz Iberije (Pirinejski poluotok) u zapadnom smjeru, mogao za izvjesno vrijeme stići u
Indiju ili Kinu. Tu misao je Aristotel jasno istakao u Meteorologiji. Za njim su se poveli gotovo svi
antički pisci. Jedini je Eratosten od svih njih smatrao ovu udaljenost mnogo većom. Za njega je dio
kopna duž paralele otoka Rodosa (36° s. g. š.) iznosio približno jednu trećinu, a more dvije trećine.
To je približno točno, ako se ne uzme u obzir američki kontinent, o kome Eratosten nije ni sanjao da
postoji. Ali ni njegovo shvaćanje, po riječima jednog modernog pisca, ne počiva na rezultatima
brižljivog premjeravanja, nego se može pripisati samo sretnom slučaju, jer je i Eratosten vjerovao,
da se Azija završava negdje iza Gangesa. Posidonije (II. v. pr. n. e.) također smatra, da je Atlantik
mnogo uži. »Indija«, tvrdi on, »leži nasuprot Galije (Francuske)«. Strabon, Seneca, Plinije Stariji
(svi iz I. v.) također smatraju, da Atlantik ispunjava samo maleni prostor između Libije (Afrike) i
krajnjih dijelova Indije. Međutim, Rimljani su pri kraju I. i u II. v. poznavali mnogo bolje veličinu
Istočne Azije. Tako je Marin iz Tira (kraj I. v.), služeći se podacima, koje je brižljivo prikupljao od
pomoraca, što su plovili u Indiju, a katkada i Južnu Kinu, smatrao da se nastanjena zemlja prostire
na 225° duž paralele otoka Rodosa (pet osmina kopno), dok se more prostire samo na 135° (tri
96
Sve do svog trećeg putovanja preko Atlantika, Kolumbo je vjerovao, da je Zemlja okruglog oblika. Ali od tog
putovanja njegovo se mišljenje mijenja. Od toga doba on počinje vjerovati, da »Zemlja ima oblik vrlo okrugle
kruške, kojoj se na najvišem vrhu, peteljci, nalazi zemaljski raj. Od jednoga meridijana, udaljena oko sto milja na
zapadu od Kanarskih otoka, Zemlja se počinje sve više dizati uvis. I što brod od toga meridijana sve više plovi na
zapad, on se sve više bliži nebu, dolazi u krajeve, gdje je zrak topliji i čišći«. Kolumbovo pismo s Jamaike
španjolskom kraljevskom paru — ljeto 1498. g.

117
osmine more). Ptolomej je njegovu knjigu podvrgao kritičkom ispitivanju i ispravio mnoge njegove
podatke. Ptolomej je isticao, da su dužine kopna i mora duž spomenute paralele jednake po veličini,
t. j., da iznose po 180°.
Slično su tvrdili i Arapi, dok su srednjovjekovni kršćanski pisci ova shvaćanja usvojili tek kad
su se upoznali s Aristotelovim spisima, ne učinivši na tom polju ni najmanji napredak.
I d'Ailly je živio u starim shvaćanjima. I on je isticao, da udaljenost između zapadnih evropskih
obala i Indije ili Kine nije tako velika. Ali on nije nigdje spomenuo koliko je širok Atlantik između
ovih krajeva Antičkog Kontinenta. On se samo pozivao na Ptolomej a, ističući njegovo preinačenje
Marinovih podataka. U obrazlaganju svoga shvaćanja o maloj veličini Atlantika, d'Ailly se pozivao
i na druge antičke pisce.
Kolumbo je marljivo proučavao Imago mundi. To se vidi iz mnogih njegovih bilježaka na
rubovima te knjige. I on je zacijelo, da bi dokazao malu veličinu Atlantskog oceana i pokazao, da je
plovidba iz Španije do Indije, Kataja i Cipanga moguća i da ne će dugo trajati, uzeo Marinove
računske podatke, a ne Ptolomejeve.
Ipak je Kolumbo otišao dalje od Marina. Iz knjige Marka Pola je doznao, da se Azija na istoku
prostire mnogo dalje nego što je o tome znao Ptolomej. Na osnovu toga on je još više povećao
veličinu kopna na Zemlji, a smanjio veličinu Atlantika. Ta su ga razmatranja dovela dotle, da je
najposlije morski razmak između zapadnih i istočnih obala Antičkoga Svijeta sveo na jednu trećinu,
t. j. na oko 120° najvećeg kruga Zemlje.
I još nešto! Kolumbo je iz d'Aillyeve knjige doznao, da dužina jednog geografskog stupnja
iznosi 56,6 pomorskih milja. No to nije bila španjolska milja od 1.481 m, nego arapska od 2.160 m.
Nju je d'Ailly uzeo od Bacona, a ovaj od Alfragana, arapskog pisca iz IX. v. Kolumbo je tu milju
uzeo za španjolsku i na taj način još više umanjio veličinu Atlantika.
Postupajući tako, Kolumbo je našao, da udaljenost između obala Portugala i Kataja iznosi nešto
više od 6.700 milja ili 1.675 lega97.
To je bila teorijska osnova Kolumbova plana za prijelaz preko Atlantskog oceana u zapadnom
smjeru do Kataja ili Indije. Kolumbo je svoj plan dopunio opisima bogatstava Indije, Kataja i
Cipanga, udubljujući se u Knjigu čudesa De Mandevilla, a naročito u knjigu putovanja Marka Pola,
koja je, uz Imago mundi, postala njegova druga riznica ideja. Tokom vremena on je svoj plan sve
više produbljivao, sve više uvjeren u konačno ostvarenje svojih zamisli i snova. Pri kraju 1483. g.
on nudi svoj plan Joâo II. No ovaj ga odbija. Učinilo mu se, da je fantastičan i neostvarljiv. Kako u
Portugalu nije našao podrške za ostvarenje svojih ciljeva, ore ga potajno napušta i sa sinom Diegom
prelazi u Španiju, da u njoj okuša sreću.
U Španiji Kolumbo dolazi u vezu s nekim dvorskim ljudima, kojima obrazlaže svoj plan, toliko
privlačan za Španjolce, koji su s najvećom zavišću i ljubomorom pratili portugalske istraživačke
uspjehe. Luj Santangel, ministar dvora i rizničar španjolskih gradova, oduševljava se njegovim
planom i preporučuje ga kraljevskom paru. U siječnju 1486. g. Ferdinand i Izabela pažljivo prate
vizionarsko izlaganje rječitog Genovljanina i oduševljavaju se njegovim planom, jer im je ulijevao
nadu, da će moći zagospodariti bogatim orijentalnim zemljama. Ferdinand mu određuje malenu
mjesečnu potporu, ali je još daleko od pomisli, da ulaže novac u opremu brodova za izvođenje ove
zavodljive istraživačke ekspedicije. Kralj se nalazio u završnoj borbi protiv krupnih feudalaca u
Španiji i Mavara u Grenadi pa je Kolumbu preporučio, da čeka.
Tako je prošlo šest godina. Kroz cijelo to vrijeme Kolumbo je vrlo teško živio. Izdržavao se od
male dvorske potpore i od crtanja i prodaje pomorskih i geografskih karata, u čemu je bio pravi
vještak. U prilog ovoga govore neke karte, što su ostale iza njega.
Naposljetku je došlo do završetka Rekonkviste. Početkom 1492. g, pala je Grenada, posljednja
97
Jedna lega: četiri pomorske milje. Ostaje, da se dokaže, da li se Kolumbo u izradi svoga plana puta služio
Toscanellijevim pismom od 25. IV. 1474. g. Prema tome pismu Kolumbov plan bi bio ustvari Toscanellijev plan, što
po gore izloženom ne mora biti točno. Kolumbo je svoj plan puta radio sam, svojom glavom, kako je najbolje znao.
Toscanellijevo pismo može biti običan apokrif, koji je Kolumbov sin, Fernando, stavio uz svoju knjigu, da bi
prikazao svog oca kao učena čovjeka, koji je održavao veze s drugim učenim ljudima te epohe.

118
mavarska tvrđava u Španiji, poslije 11 godina opsade. 7. travnja iste godine Ferdinand prihvaća
Kolumbov plan i sve njegove zahtjeve. »Dobio sam«, kaže Kolumbo, »plemićku titulu Don i postao
veliki admiral mora Oceana i doživotni upravitelj svih otoka i zemalja, koje ću ubuduće otkriti i
osvojiti u morji Oceanu.«

Na Zapad...
»Ovi putanju izabrat će drugu,
K zapadu će plovit i sve od početka
Pa do kraja sinju prebrodivši vodu,
Nov svijet će otkrit čovječanskom rodu.«
Ariosto

Oprema brodova i vrbovanje ljudstva potrajali su četiri mjeseca. Sve je to izvedeno u luci grada
Palosa, pod ličnim rukovodstvom Kristofa Kolumba i odličnog pomorca Vincenta Juana Pinzona.
Njih dvojica su predvidjeli sve, što je bilo potrebno za jednu takvu neizvjesnu plovidbu, od
namirnica do zvoncadi i ostalih sitnica za razmjenu s urođenicima, u čemu su se ugledali na
Portugalce. Svi troškovi, uključujući i brodove, nisu prešli svotu od dva milijuna maravedija
(700.000 zlatnih dinara). Kolumbo je vrhovni zapovjednik eskadre, Juan da la Cosa najvećeg broda
Santa Marije (100-200 t), Vincent Juan Pinzon zapovjednik Pinte (do 100 t), a Vincentov brat Janez
zapovjednik najmanjeg broda Niñe (ispod 100 t). Posadu je činilo 90 mornara. Svega, s kraljevim
činovnicima, na sva tri broda bilo je 120 ljudi.
U petak 3. kolovoza 1492. g., u 8 sati izjutra mala eskadra, ispraćena od velikog mnoštva
svijeta, isplovila je iz luke i krenula prema Kanarskim otocima. Eskadru je na tom dijelu puta
pratilo krasno vrijeme. Krajem šestoga dana brodovi su bacili sidra pred Gomerom. Tu je Kolumbo
ostao četiri sedmice, da popravi kvar na Pinti i snabdije se namirnicama, vodom i drvima te sačeka
povoljan vjetar, koji će ih povesti na zapad.
6. rujna brodovi su zaplovili prema onim krajevima Atlantika, po.kojima dotle nije plovio
nijedan evropski brod. Vrijeme je bilo tiho. Protjecalo je mornarima jednoliko, bez ikakvih
neugodnosti. Ljudstvo je jedino s vremena na vrijeme zaokupljao strah od neizvjesnosti. Ocean je
bio tih, često i bez daška vjetra. Katkada su brodovi morali ostajati u mjestu i čekati da zapuše
vjetar. To je Kolumbu zadavalo najviše brige. »Morao sam«, bilježi on u Dnevniku98, »neprestano
bodriti posadu, jer je ona vjerovala, da u ovom moru nikada ne pušu vjetrovi, sposobni da vrate
brodove u Španiju.«
U povijesti moreplovstva nijedna, ni mnogo nevažnija plovidba nije protekla bez bilo kakvih
dramatičnih zapleta. Međutim, najvažnija istraživačka plovidba u historiji čovječanstva, koja je
dovela do otkrića ne samo Novog Svijeta, već i do otkrića i osvajanja cijelog našeg planeta, protekla
je monotono, bez ikakvih potresa, osim bure, koja je na povratku zahvatila brodove. Kroz 33 dana
plovidbe od Kanarskih otoka do San Salvadora, Kolumbo u Dnevniku, koji je vrlo uredno vodio,
nije zabilježio ništa naročito, osim skretanja magnetske igle, čemu nije znao uzrok, plivanja morske
trave i debla drveća, leta ptica i promjene podneblja.
Kolumbo je, međutim, bio svijestan velike odgovornosti, koju je uzeo na sebe, te je bio
spreman na najgore. »Bilježio sam po danu«, kaže on, »sve, što bi se desilo noću, a po noći sve, što
se dešavalo danju, kako bih izvršio povjereni mi zadatak.« Ali, što je plovidba trajala duže, znaci
bliske zemlje bili su sve očitiji. Sada su po moru stalno nalazili morsku travu, »svježu i kao otkinutu
s kopna«. U zraku su viđali sve više poljskih ptica, od vrana do pelikana, dok je zrak bio blag kao u
»Sevilli u mjesecu travnju.
Naposljetku, poslije mjesec dana neizvjesne plovidbe, Kolumbo se našao u blizini onoga
zagonetnog kontinenta, vjekovima odvojena od Antičkog Svijeta, koji je čovjek dotada samo
naslućivao. U noći između 11. i 12. listopada mornar Rodrigo de Traian opazio je sa stražarskog
98
Svi citati iz ovog odjeljka su iz knjige: C. Colombo, Giornale di bordo 1492-93.

119
mjesta obrise niske obale, koja se na blagoj mjesečevoj svjetlosti jasno ocrtavala. Traianu se učinile,
da se ta zemlja nalazi tek milju-dvije od brodova. On je odmah opalio iz topa. Pucanj je sve
probudio. Kao očarani, Španjolci su promatrali nejasne obrise zemlje. Od silne radosti nitko više
nije mogao spavati, ma da je bilo tek dva sata iza ponoći. Svi su s nestrpljenjem očekivali da svane,
da bi vidjeli kako izgleda ta zemlja s druge strane svijeta i što im ona donosi.
Kad se razdanilo, Španjolci su vidjeli pred sobom otok. On se, okupan žarkom sunčanom
svjetlošću, blistao u moru zelenila. Nalazili su se pred jednim od Bahamskih otoka, Guanahamem,
kako su ga nazivali urođenici. Kolumbo ga nazvao San Salvadorom.
Na obali su opazili veliku grupu urođenika, muškaraca, žena i djece, koji su kao začarani
promatrali strane brodove bijelih jedara i bijele ljude, odjevene u čudno, za njih prekrasno ruho.
»Svi su oni bili mladi, ljupki i dobro građeni«, kaže Kolumbo. »Svi su išli goli, pa čak i žene.
Kosa im je bila duga... ali su im čelo i glava bili široki, a boja lica svjetlija od stanovnika Kanarskih
otoka. Miroljubivi su, krotki i daju sve, što imaju... Mislili su, da smo pali s neba.« Tim riječima
opisao je Kolumbo prvi susret između naroda Starog i Novog Svijeta.
Ploveći dalje između Bahamskog otočja, Španjolci su bili očarani ljepotom prirode, kakve dotle
nisu bili nigdje vidjeli. Otoci su plivali u zelenilu, dok je podneblje bilo »blago kao u Andaluziji u
svibnju«. Sve je Španjolcima bilo novo: krasne ptice svijetlih boja, i bujne šume, i neobično bujno
otočko zemljište, i mnoštvo rijeka, koje su tekle preko otoka, na čijim je obalama raslo »divno«
drveće, različito od »našeg, s obiljem cvjetova i plodova različitih vrsta«.
27. listopada Španjolci su u daljini opazili obrise visokih i ne mnogo dugačkih planina jednog
otoka, sa zemljištem »visokim kao na Siciliji«. To je bila Kuba. Kolumbo je, međutim, mislio, da se
nalaze pred Katajem i da će se uskoro naći pred Polovini gradovima Kvinzajem i Zajtonom.
Sutradan su se usidrili u krasnom, malenom zalivu, gdje se ulijevala »divna« rijeka. »Ovaj otok je
najljepši od svih, koje je ikada vidjelo čovječje oko«, kaže Kolumbo. Trava je na njemu visoka,
borovi »krasni« i visoki kao »vreteno«, dok su palme rasle u velikom broju. S njihovim lišćem
urođenici su pokrivali kolibe. »Te kolibe su vrlo visoke«, bilježi on u Dnevniku. »Iznutra su čiste, s
lijepim ukrasima... i divnim mrežama, udicama i alatkama za lov ribe.« Na otoku je rastao pamuk,
od koga su urođenici pravili odijela i pokrivače, mrkva s ukusom kestenja, grah, bob, smola od
mastike. »I ovdje su urođenici«, kaže Kolumbo, »krotki, pitomi i ne znaju što je zlo. Ne nose
oružja. Pred jednim od naših pobjeglo bi deset tisuća.« Ali zlata, koje je Kolumbo najviše tražio,
nije bilo mnogo na Kubi. Od urođenika je doznao, da žutog metala ima dosta na jugozapadnoj strani
od Kube. I to ga je utješilo. Kad su se dva Španjolca 6. studenoga vratili s istraživačkog putovanja
po unutrašnjosti Kube, ispričali su Kolumbu, da su sreli dosta ljudi s ugarkom u ruci i s »nekim
travama, kojima su se, po svome običaju, kadili«. Tu je prviput spomenut duhan.
Ploveći kraj Kube i zaustavljajući se katkada u nekim lukama, Španjolci su 6. prosinca
doplovili do Haitia i pristali u jednom »krasnom« zalivu. »Hispaniola je«, kaže Kolumbo
proročanski za Haiti, »pravo čudo. Strane planinskih lanaca i obična brda su odlični za sjetvu i
nasade, za gajenje stoke i izgradnju gradova i sela... Drveće, plodovi i trava sasvim su drukčiji
negoli na Kubi. Na Hispanioli ima mnogo mirodija, velikih rudnika zlata i drugih metala.«
Kolumbo je pristajao u raznim po prirodi dobrim lukama i slao male odrede naoružanih Španjolaca
u unutrašnjost otoka po obavještenja »o ovim krajevima Kataja«. Ali oni su uvijek donosili slične
izvještaje, da je naselja malo, no da zato ima mnogo bujnih šuma i krasnih polja, te da je cjelokupna
priroda »ljepša negoli na Kubi«.
25. prosinca nasukao se na jednom plićaku glavni brod Santa Marija, nepažnjom pilota.
Nesreća je bila velika. Kako ga nisu mogli spasiti, Španjolci su uz pomoć urođenika mjesnog kacike
Guahanaharija prenijeli na obalu svu robu i u blizini mjesta nesreće sagradili tvrđavu Navidad —
Božić. To je bila prva naseobina »s one strane svijeta«. Tronut dobrotom urođenika, Kolumbo u
Dnevniku zapisuje: »Kacika i svi njegovi su plakali, kao da ih se naša nesreća duboko kosnula. Ovo
su krasni, krotki, pitomi i nesebični ljudi... Na svijetu nema boljih ljudi, ni bolje zemlje...«
U Navidadu je Kolumbo ostavio 39 ljudi, dosta namirnica, oružja i drugog. Izdao im je

120
naređenje, da do njegova povratka traže rudnike zlata, otkupljuju ga od urođenika i s njima žive u
miru.
S Niñom i Pintom, koja se jedno vrijeme bila odmetnula, »samovoljom Pinzonovom«99
Španjolci su 16. siječnja 1493. g. napustili Haiti i krenuli natrag. Najveći dio puta prevalili su
dobro, ali ih je na posljednjem dijelu puta zahvatilo veliko nevrijeme, od koga zamalo nisu
nastradali. Ipak se sve sretno svršilo. Bura je samo rastavila brodove. Kolumbo je s Niñom morao
pristati na Santa Mariji100, gdje su ga Portugalci neprijateljski dočekali. Ipak je uspio, da se snabdije
namirnicama i vodom i da otplovi dalje, ali su ga nepovoljni vjetrovi prisilili da pristane u
Lisabonu. Tu je. Joâo II. primio Kolumba u svečanu audijenciju, zacijelo žaleći, što je deset godina
ranije odbacio njegov plan. 15. ožujka 1493. g Kolumbo je pristao u luci grada Palosa, odakle je
osam mjeseci ranije otplovio na Zapad. Nekoliko sati kasnije i Pinta je bacila sidra u istoj luci.
I kao konac svih njegovih napora trijumf, slava, oduševljeni dočeci u cijeloj Španiji, svečani
prijemi na dvoru, potvrda svih ugovorenih povlastica. Kolumbo je sada potvrđen za stvarnog
admirala »mora Oceana« i potkralja »Indije«. Novootkriveni krajevi su samo dijelovi »slabo
pristupačnih krajeva Azije, zemalja Marka Pola, predjeli Cipanga i Kataja«. Neizmjerna bogatstva,
čemu su služile kao dokaz zlatne maske, uzorci zlata, nepoznati plodovi. To su »najljepši krajevi
svijeta«, u kojima živi mnoštvo naroda druge boje i rase. Šest perjem okićenih i obojenih
»Indijanaca« prikazani su kao dokaz te tvrdnje. I svi ti krajevi ulaze u »vječiti« posjed
najkršeanskijeg vladara svijeta.

Ponovo preko oceana

Da bi što prije došli do velikih količina zlata s Hispaniole i Kube, o kojima je Kolumbo
napričao bajke, Španjolci su grozničavo opremali novu pomorsku ekspediciju. Bojeći se zapleta s
Portugalom, koji je dovršavao pripreme za plovidbu u Indiju, a koja je Kolumbovim otkrićem bila
teško pogođena, Ferdinand traži papino posredovanje. 1493. g. izvršena je podjela interesnih sfera.
Španjolcima je pripala zapadna zona, stotinu lega na zapad od Kanarskih otoka. Portugalcima je,
međutim, pripala istočna. Godinu dana kasnije, ugovorom sklopljenim u Tordessilasu, ta linija je
pomaknuta za 370 lega na zapad od Kanarskih otoka. Portugalcima je pripala zona između 47° z. g.
d. i 135° i. g. d. Ona je obuhvaćala Afriku, Indiju, Filipine i Moluke. Španjolcima ostalo.
23. rujna 1493. g. Kolumbo je zaplovio iz Cadiza s 14 karavela i tri velika transportna broda.
Na njima je bilo 1.200 naseljenika, dosta konja, svinja, rogate stoke, mnogo namirnica, sjemenja i
oruđa. Osim naseljenika u novootkrivene krajeve išlo je 300 vojnika, zatim plemića i pustolova,
koje je tamo vukla želja za brzim bogaćenjem. 2. studenoga Kolumbo je otkrio Dominicu, zatim niz
otoka iz grupe Malih Antila: Guadeloupu, Monserratu, Martinique i druge. Na svim tim otocima
podneblje je bilo subtropsko, vegetacija bujna s obiljem zelenila, ogromnim gustim šumama, s
drvećem velikih dimenzija i ugodnim mirisom aromatičnog bilja.
Kada se strano brodovlje pojavilo pred Guadeloupom, urođenici su pobjegli u unutrašnjost
brzinom »konja u galopu«101. Španjolci su silazili na kopno i pretresali napuštene kolibe. U jednom
selu su kolibe, velike i čiste, poredane oko jednog javnog mjesta, gdje su se održavale svečanosti,
davale sliku urednosti. U njima su Španjolci našli oruđe, strelice s vrhom od ljudske cjevanice,
malene idole i pamučne tkanine, »tkane nimalo gore negoli kod nas«, ali i dosta ljudskih kostiju,
hrskavica nogu i ruku i dio vrata, koji se kuhao u posudi. Španjolci su u selu našli dva preplašena
dječaka i dvije žene, zarobljene na nekom drugom otoku. Žene su im pomoću znakova ispričale, da
su urođenici otoka ljudožderi, strah i trepet okolnog stanovništva, te da su oni uškopili dječake, da
bi ih zaklali i pojeli. Španjolci su od žena doznali nešto i o životu tih gusara, inače hrabrih i
dovitljivijih od urođenika ostalih otoka iz spomenute grupe.

99
Najobičnija kleveta.
100
Jedan od Azorskih otoka.
101
Citati iz tri ostala Kolumbova putovanja su iz knjige: Relazioni di viaggio di C. Colombo 1493-1506.

121
 Ploveći na sjeverozapad, Kolumbo je otkrio još nekoliko krševitih otoka, 16. studenoga otkrio
je veliki otok Portorico. Ljepota ogromnih šuma i krasnih luka toga otoka očarala je sve. Odatle su
otplovili prema Haitiu. Nakon nekoliko dana Kolumbo je pristao kod Navidada. Tu je s najvećom
gorčinom doznao za tragičnu smrt prvih naseljenika Novoga Svijeta. Kacik Guanagari ga je
obavijestio, da je jedan dio Španjolaca pomro od malarije, jer je predjel bio nezdrav. Ostale su
pobili urođenici, jer su im Španjolci otimali žene i kćerke, s kojima su u tvrđavi provodili prave
orgije.
Kolumbo je isprva mislio na odmazdu, ali je odustao i naredio, da se plovi dalje. Usidrili su se
istočno od Navidada, u jednom velikom zalivu, udaljenom 80 km od Cabaca, »zemlje zlata«. Za tu
zemlju Kolumbo je vjerovao, da je biblijska Ofir-zemlja. Tu su ise iskrcali i udarili temelje novoj
naseobini Isabeli.
Ali je i ovaj kraj bio nezdrav, malaričan. Ubrzo se mnogo Španjolaca razboljelo od malarije.
Kasnije je bolest uzela velike razmjere. Naseljenici, vojnici, plemići, pustolovi, privučeni u Novi
Svijet zlatnom groznicom, vukli su se kao sjene po naseobini, proklinjući Kolumba i čas, kad su
došli ovamo. Nitko od Španjolaca nije od iznemoglosti mislio da obrađuje zemlju, a urođenici,
nenavikli na teške radove, umirali su od napora kao muhe. Zbog toga su brodovi iz Španije morali
stalno dovlačiti namirnice. Kolumbove priče o zlatu i mirodijama iz ovih krajeva pokazale su se kao
netočne. Odredi vojnika, što su išli u unutrašnjost, da ih traže, vraćali su se razočarani u naseobinu.
Mirodija uopće nije bilo. Zlata su nalazili u vrlo malim količinama, nedovoljnim i za pokrivanje
troškova. Kolumbo je bio u neprilici. Nije mogao ispuniti obećanje, koje je dao kraljevskom paru. I
on odlučuje, da traži zlato i »bogate« gradove »Cipanga i Kataja«. Upravu nad Isabelom je predao
bratu Diegu, a on 24. travnja 1494. g. polazi s tri karavele na novo istraživačko putovanje.
Kolumbo je jedno vrijeme plovio pored jugozapadnih obala Kube. Onda je zaokrenuo na jug. 3.
svibnja je otkrio otok Jamaicu. Čim su brodovi spustili sidra u more, odmah ih je opkolio velik broj
piroga, iz kojih su im urođenici prijetili. Kad su se Španjolci pokušali iskrcati na obalu, urođenici,
ukrašeni perjem, uz ratne poklike zasuli su ih kišom strelica. Španjolci su onda na njih otvorili vatru
iz topova i musketa, zatim pustili na njih krvožedne pse, pokazavši im jasno s kakvom vrstom ljudi
imaju posla. Urođenici su se ubrzo pokorili. Međutim, Kolumbo ni na tom otoku nije našao zlata i
mirodija.
Odatle su Španjolci otplovili prema Kubi i plovili nekoliko dana pored njezinih jugozapadnih
obala. U blizini krajnjeg jugozapadnog rta nestalo im je namirnica i Kolumbo je odlučio, da se vrati
na Hispaniolu.
Kolumbo je do kraja života vjerovao, da je Kuba dio Azije, Haiti Cipango, a okolni otoci, da
pripadaju grupi od 7.448 Polovih otoka mirodija. Iako su ga neki urođenici, koje je sobom vodio
kao vodiče, uvjeravali, da je Kuba otok i da treba da plovi još malo dalje na zapad pa da se u to
uvjeri, on je tvrdoglavo ostajao pri svom mišljenju. 12. lipnja 1494-g. sakupio je sve ljudstvo s
brodova na obalu i pod zakletvom ga prisilio, da usvoji njegovo mišljenje, prema kome je Kuba dio
Azije i da se iz nje može doći kopnenim putem do Španije. Zaprijetio je, da će ubiti svakoga, tko
bude mislio drukčije.
Pri kraju septembra iste godine Kolumbo se vratio na Isabelu. Istraživanje nije urodilo plodom,
jer nije našao ni zlata ni mirodija. Što je bilo još gore, stanje u naseobini je bilo vrlo teško. Bolesti
su nemilice kosile sve. Svi su bili nezadovoljni Kolumbom zbog neispunjenih nada. Vojnici su
postali neposlušni. Grupe vojnika su napadale urođenička sela, pljačkale ih i odvodile sobom žene i
djevojke. I to je između urođenika i Španjolaca dovelo do velike zategnutosti. Posljedica toga je
bila, da su se urođenici osvećivali, kad god im se ukazala prilika. Nijedan Španjolac nije smio sam
otići iz kolonije, ako mu je bio mio život. U tako teškim prilikama i Kolumbo se razbolio. U krevetu
je ostao duže vremena. Međutim, poslije nekog vremena došao je iz Španije njegov brat Bartolomeo
s tri broda namirnica.
Kad je ozdravio, Kolumbo je sredio prilike u Isabeli, kaznivši glavne buntovnike. Doznavši, da
urođenici spremaju napad na naseobinu, poslao je 400 vojnika s 20 konjanika u unutrašnjost otoka,

122
pod zapovjedništvom Hojede, jednog od najhrabrijih, ali i najokrutnijih španjolskih osvajača. U
dolini Vega Reale došlo je do sukoba s urođenicima, naoružanih lukovima, kopljima i batinama.
Španjolci su na njih osuli vatru iz topova, musketa i arkebuza, dok su se konjanici sa psima
zalijetali u najgušće redove i ubijali ih nemilosrdno. Goli, s drvenim batinama i kopljima sa šiljcima
od kosti ili kremena, urođenici nisu pružali otpor i padali su kao snoplje. Ubrzo se sukob pretvorio u
užasan pokolj. Tisuće urođenika je poginulo. Ostatak se razbježao po unutrašnjosti.
Poslije toga Španjolci su urođenicima nametnuli teške namete. Pod prijetnjom smrtne kazne svi
urođenici iznad 14 g. morali su im predavati četiri puta godišnje određene količine zlata i obrađivati
zemlju. Rad na kopanju zlata i obradi zemlje bio je užasan, napor za ove sinove prirode, nenavikle
na bilo kakve fizičke napore. I da zlo bude još gore, Španjolci su na njih prenijeli boginje i druge
bolesti, od kojih su urođenici stalno umirali. Od milijunskog stanovništva Haitia, koliko ga je bilo
1492. g., 1510 g. ostalo je u životu svega deset do petnaest tisuća duša.
Tako je proteklo nekoliko godina. Kolumbove i kraljeve nade u pogledu zlata iz novootkrivenih
krajeva nisu se ispunile. Ferdinand je odmah htio mnogo zlata. Međutim, količine, koje je dobivao
iz novih krajeva, bile su vrlo male. Zbog toga je protiv Kolumba raslo nezadovoljstvo. Protiv njega
su kralju stizale neprestano s Haitia tužbe, a njegov savjetnik, kardinal Fonseca, punio mu je uši
protiv Kolumba. U siječnju 1496. g. Ferdinand šalje na Haiti Aguada kao komesara, da ispita stanje
u naseobini. Međutim Kolumbo, da bi se lično opravdao, polazi 11. ožujka iste godine u Španiju s
dva broda. Sobom je vodio 225 bolesnih naseljenika i 30 »zarobljenih« i »buntovnih« urođenika.
Ali je zbog nevremena stigao u Cadiz tek početkom lipnja s iscrpljenim ljudstvom i posadom.
Ipak je Kolumbo i ovoga puta bio lijepo primljen na dvoru. Preuveličavajući i dalje bogatstvo
novootkrivenih krajeva, Kolumbo se opravdao Ferdinandu i Isabeli, tvrdeći, da će blago ubrzo
otuda poteći potocima, jer da je Haiti bogata Ofir-zemlja.
Drugo Kolumbovo putovanje je važnije od prvog. Ovom prilikom on je istražio južne obale
Kube, otkrio 700 novih otoka i pokorio Haiti, otok veći od Španije.

Treći put preko Atlantika

Kolumbo je s teškom mukom uspio iznajmiti posadu za šest karavela za novo putovanje preko
mora. Vijesti o teškom životu, nezdravom podneblju, bolestima, nesnosnim žegama i malenim
nalazištima zlata u novootkrivenim krajevima raznijeli su po Španiji naseljenici i razni pustolovi,
koje je tamo odvela zlatna groznica, a koji su se otuda vratili razočarani i po riječima Kirkpatricka
»žuti kao zlato«. Pa ipak, poslije dugo vremena, Kolumbo je sakupio dovoljno ljudstva kao posadu,
ali najveći broj iz redova kriminalaca.
30. svibnja 1498. g. Kolumbo je zaplovio ponovo preko Atlantika. S Kanarskih otoka je uputio
tri broda s namirnicama pravo na Hispaniolu, dok je s tri preostala zaplovio prema Kapverdskim
otocima, namjeravajući, da istraži nepoznate predjele oko ekvatora.
4. lipnja krenuo je iz Santiaga na zapad, »putem, kojim nitko prije njega nije plovio«. Nekoliko
dana kasnije brodovi su zapali u mrtvo more, bez daška vjetra, gdje je vrućina bila tako velika, da
su se kvarile namirnice i topio katran s dasaka. Strahovita žega i pored kiše, koja je lila kao iz kabla,
potrajala je osam dana. Onda je srećom počeo puhati svjež sjeveroistočnjak. Kolumbo je morao
napustiti namjeru, da plovi prema ekvatoru, nego je naredio, da se jedno vrijeme plovi uz sedmu
sjevernu paralelu, a poslije da zaplove na sjever. Ploveći u tom smjeru, počelo im je nestajati pitke
vode. I baš kad su se poplašili, da će im nestati i namirnica, Španjolci su u daljini ugledali tri
planinska vrha. Kad su im se približili, vidjeli su, da pripadaju jednom istom otoku. Kolumbo mu je
dao ime Trinidad.
Otok je bio krasan. Sav se prelijevao u zelenilu kao »vrtovi i bašte u Valenciji u rano proljeće«.
Na obali su vidjeli kolibe i ljude. Tražeći zgodno mjesto za pristajanje, Španjolci su lagano plovili
kraj obale. Na jednom mjestu su opazili urođeničku pirogu, krasno izrađenu, s malenim šatorom u
sredini. U njoj su bila 24 urođenika sa strijelama, kopljima i drvenim štitovima. Koža im je bila

123
svjetlija negoli kod urođenika s Antila; kosa im je bila pođrezana kao kod Španjolaca i obavijena
nekom vrstom turbana, nalik, mavarskom. To se Španjolcima učinilo čudno. Oni su ih pokušali
primamiti na brodove svirkom i pjesmom, ali su urođenici brzo otplovili prema obali.
Nekoliko dana krstario je Kolumbo pored Trinidada. Tako je došao do njegova jugozapadnog
dijela. Odatle je na suprotnoj strani primijetio obale neke zemlje, udaljene od otoka desetak milja.
Nalazio se, a da to nije ni znao, u blizini Južne Amerike. Međutim, njegov pokušaj, da dođe kroz
ovaj tjesnac do obale nepoznate zemlje, ostao je bez uspjeha. U tome su brodove omele jake morske
struje, koje su nastajale izljevom silnih vodenih masa Orinoka, koje su pri prolazu kroz tjesnac
pravile strahovitu buku, sličnu najstrašnijoj grmljavini. Borba protiv ogromnih, pobjesnjelih valova
u tjesnacu, koji je Kolumbo nazvao Zmijsko ždrijelo, potrajalo je cijelu noć. Kad je svanulo,
Španjolci su se našli u delti rijeke Orinoko, pred južnoameričkom obalom, koju su oni prvi od svih
Evropljana otkrili. Usidrili su se na ušću jednog riječnog rukavca. Tu su došli u vezu s urođenicima,
koji su im pristupali slobodno, bez ikakva straha. Od njih su doznali, da se zemlja zove Paria —
kasnije Venezuela, — te da su zapadni krajevi gušće naseljeni.
Kolumbo je onda naredio, da plove kraj obale. Kad su prevalili 30 milja, Kolumbo je s radošću
vidio na nekim urođenicima nakite od zlata i biserne ogrlice. Od njih je pomoću znakova saznao, da
se biser vadi iz zapadnih mora, a da zlata ima u unutrašnjosti zemlje.
Međutim je Kolumbo bio užasno iscrpen. Od silnih napora, koji su trajali mjesecima, njegovo
se zdravstveno stanje pogoršalo. On je provodio dane kao u kakvom zanosu, daleko od zbilje. U
takvom stanju nije mogao shvatiti, da u ogromnim prostorima nepoznatog oceana, koji je i sam
djelomično upoznao, mogu, uz antički, postojati i drugi kontinenti, i da je baš Paria dio tog novog
kontinenta, što se kao kakva nepremostiva barijera ispriječio između istočnog i zapadnog dijela
Antičkoga Svijeta. Kako je, uostalom, on i mogao shvatiti, da je otkrio poseban kontinent, kada su
svi njegovi planovi, proračuni, geografsko i kozmografsko znanje bili u duhu srednjovjekovnih
shvaćanja! Misliti drukčije, značilo je iz temelja srušiti sve njegove koncepcije, pogled na svijet i
kozmografsko znanje, za koje je vjerovao, da je savršeno. I to je opravdano, kad se ima u vidu
tadašnje stanje poznavanja Zemlje i kad se baci letimičan pogled na karte našeg planeta, koje je i
sam izrađivao i ne misleći, da mogu biti pogrešne. Kolumbo je čvrsto vjerovao, da je otkrio krajnje
dijelove Istočne Azije. Njegov Dnevnik i pisma stalno govore o tome. I ta će ga misao otpratiti do
groba. Uostalom, u Evropi toga vremena nije bilo čovjeka, koji bi tvrdio protivno.
Predjeli, u kojima se tada nalazio, bili su prekrasni. U njima su živjeli skoro bijeli ljudi,
umjesto crnih, što se na toj geografskoj širini moglo s pravom očekivati. U daljini su se nazirali
vrhovi neke vrlo visoke planine, s koje su se slivale u ocean ogromne mase vode vode neke
neizmjerno velike rijeke. To ga je nagnulo da zaključi, da se nalazi u blizini zemaljskog raja, koji je
bog stavio u najskriveniji kutak Krajnjeg Istoka. I on zamišlja, da Orinoko pripada jednoj od četiri
»rajske« rijeke.
Nastavljajući da plovi prema Hispanioli, Kolumbo 15. kolovoza otkriva Biserni otok —
Margaritu. Ali se kraj njega nije zaustavljao. Poslije četiri dana plovidbe do tog otoka, došao je do
Isabele. Tu je doznao radosnu vijest, da je njegov brat Bartolomeo otkrio nova nalazišta zlata na
Haitiu i u njihovoj blizini osnovao novu naseobinu San Domingo, glavni grad današnje istoimene
republike.
Ali je stanje španjolske uprave na Hispanioli, kojoj je on stajao na čelu, bilo vrlo rđavo. Svi su
bili protiv Kolumba: i urođenici i naseljenici. Vrhovni sudac Roldan sklopio je bio zavjeru s
namjerom, da likvidira Kolumba i braću. No Bartolomeo otkriva zavjeru, rastjeravši zavjerenike,
koji su se sklonili u haitskim planinama. Ipak se Kolumbo snašao u novim prilikama. Naredio je, da
se nekoliko pohvatanih zavjerenika povješa, oprostio Roldanu i svima naseljenicima poklonio po
nekoliko urođenika kao robove.
Međutim je teško stanje u naseobini i dalje trajalo. U trzavicama, natezanju i borbi s teškoćama
protekle su pune dvije godine. Kroz to vrijeme Kolumbo je osjetio svu gorčinu položaja potkralja.
Njegovi neprijatelji s Hispaniole i iz Španije slali su Ferdinandu tužbu za tužbom protiv njega. Kralj

124
je napokon odlučio, da ga smijeni. Polovinom kolovoza 1500. g. stigao je u San Domingo
izvanredni kraljev komesar Francisco de Bobadilla, s velikim ovlaštenjima. Od samog početka
neprijatelj Kolumbov i njegove braće, ovaj oholi i osorni španjolski grand naređuje, da se sva tri
brata okuju i bace u samicu. Ali kako protiv njih nije smio primijeniti najvišu kaznu, odlučio je, da
ih vrati u Špahiju. Kad je u listopadu iste godine došao u Kolumbovu samicu Alonzo de Vallejo, da
ga povede na brod, on je mislio, da mu je kucnuo posljednji čas. Dramatični susret između njih
dvojice opisao je Bartolomeo de Las Cazas.
»Vallejo, kuda me vodite?« — upitao je Kolumbo oficira.
»Na brod, ekselencijo, da ukrcam vaše gospodstvo.«
»Da li je to istina, Vallejo?« — upitao ga je Kolumbo glasom, u kome se osjećao prizvuk
sumnje i radosti.
»Tako mi vašeg života, ekselencijo«, — odvratio je oficir i sva tri brata poveo okovane na brod.
Častan i pošten čovjek, Vallejo im je na brodu htio skinuti okove, ali je Kolumbo odbio. Kada
su krajem studenoga stigli u Cadiz i svu trojicu braće proveli okovane kroz grad, narod je s
čuđenjem i negodovanjem promatrao taj čin kraljeve samovolje, govoreći, da je sramota, što se tako
postupa s čovjekom, koji je za čovječanstvo otkrio jedan novi svijet.
Tako se završilo treće Kolumbovo putovanje preko Atlantika. Ipak je Ferdinand pod pritiskom
javnog mišljenja uvidio svoju pogrešku i Kolumbu se ispričao. Ali je Bobadillu smijenio tek nakon
godinu i pol dana, a na njegovo mjesto postavio Nikolu Ovandu. Međutim, Kolumbova sudbina je
bila zapečaćena. I pored toga, što je zadržao neke svoje prihode i prava, on je politički bio mrtvac.

Posljednji put preko Atlantika

God. 1502. bilo se navršilo tri godine od otkrića pomorskog puta u Indiju. Bogatstvo ove
zemlje bilo je sada u rukama Portugalaca. Zbog toga su Španjolci, kojima je papina bula
zabranjivala da plove istočno od »demarkacione« linije, bili strahovito ogorčeni. Ma da su s
Hispaniole već priticale u Španiju manje količine zlata, sve je to bilo sitnica u poređenju s grdnim
blagom, koje je stalno iz Indije priticalo u Lisabon. Ferdinand je po svaku cijenu htio ova bogatstva.
On se već bio uvjerio kako Kolumbove priče o bogatstvu zapadnog svijeta nisu bajke, već je trebalo
samo proći dosta vremena, dok ono jače ne poteče u Španiju. Pod Kolumbovim utjecajem kralj sve
više počinje vjerovati, da se negdje zapadno od »Rajskih obala«, upravo između »Raja« i Kube,
nalazi ulaz u Indijski ocean, kroz koji se može lako doći do Indije i zemalja zlata, Kataja i Cipanga.
I, ma da se Kolumbo pokazao kao loš upravljač, Ferdinand i dalje vidi u njemu odličnog pomorca i
sjajnog pomorskog istraživača. On mu sada povjerava eskadru od četiri karavele sa 150 ljudi posade
i naređuje mu, da na zapadu istražuje nove krajeve, ali da ne smije nikako pristajati na Hispanioli.
Tako je počelo četvrto Kolumbovo putovanje. Ono je značajno u povijesti geografskih otkrića,
jer je tada Kolumbo otkrio Srednju Ameriku, došao u dodir s Maja narodima i pokušao osnovati
prvu evropsku naseobinu u Novom Svijetu. 9. svibnja 1502. g. Kolumbo polazi na put. Tom
prilikom je vodio sa sobom svoga četrnaestogodišnjeg sina Ferdinanda, svoga budućeg historičara, i
brata Bartolomea. Devet dana kasnije Kolumbo je pristao na Kanarskim otocima, gdje se snabdio
vodom, i odmah se zaputio na zapad.
Sada je plovidba išla mnogo brže. Ocean nije više predstavljao nikakvu smetnju. Španjolski
pomorci su znali, da će, ploveći duž ma koje paralele, naići na kakvu nepoznatu zemlju ili otok,
Sredinom lipnja otkrili su Martinique. Odatle su zaplovili prema San Domingu, gdje je Kolumbo,
usprkos Ferdinandovoj zabrani, htio zamijeniti jedan svoj oštećeni brod, ali mu je guverner
zabranio, da uplovi u luku. Ploveći dalje, Kolumba je u blizini Haitia zahvatila velika bura i on se s
brodovima zaklonio u jednoj luci. Kad se bura donekle smirila, Kolumbo je po lošem vremenu
plovio jedno vrijeme između Jamaice i Kube. Tako je otkrio Caimanske otoke. Ploveći po
nepoznatim vodama Karipskog mora punih pedeset dana, praćeni stalno velikim nevremenom,
Španjolci su u velikoj daljini opazili visoke planinske lance Hondurasa. Usprkos silnom vjetru i vrlo

125
jakim morskim strujama, Španjolci su 31. srpnja pristali kod malenog otoka Guanaga, u blizini
Hondurasa. Dok su plovili prema toj zemlji, Španjolci su sreli jednu urođeničku pirogu, istih
»dimenzija kao španjolske galije«. Bila je izdubljena iz jednog jedinog ogromnog stabla i široka
osam stopa. Pirogu su pokretali veslači. To je bio urođenički trgovački brod. Na njemu je, pored
muškaraca, bilo žena i djece. Svi su bili dobro obučeni i nisu se plašili stranaca. Nudili su im na
prodaju pamučne tkanine raznih boja, košulje, oruđa od bakra, drvene mačeve s dvostrukim
sječivom, rajčicu i kukuruzno pivo. Ti ljudi su bili uglađeni i otmjeni, sasvim drukčiji od
»Indijanaca«; s kojima su dotle dolazili u dodir. Španjolci su prvi put došli u vezu s pripadnicima
Maja civilizacije.
Gledajući te ljude, Kolumbo je povjerovao, da je došao do krajnjeg istočnog dijela Azije. No
ovaj put čini veliku griješku. Umjesto da plovi na sjeverozapad, odakle su ti ljudi došli, što bi
zacijelo dovelo do otkrića Yucatana i Meksika, Kolumbo odlučuje da plovi na jug, do krajeva, za
koje su mu urođenici rekli, da obiluju žutim metalom. Zbog toga metala, Kolumbo uobražava, da je
ta zemlja Zlatni Hersonez102, »odakle se za deset dana dolazi do Gangesa«.
Međutim, bura i strahovito nevrijeme stalno su pratili malenu eskadru. Brodovi su jedno
vrijeme bili prepušteni stihijama razularenoga mora, kakvo ni Kolumbo, ni ijedan mornar s
njegovih brodova nisu dotle zapazili. Više od dva mjeseca brodovi su nasumce lutali po
razbjesnjelom moru, pretvorenom u uzavrelu modrozelenkastu pjenušavu masu, po kojoj su se
ogromni valovi, kao kuće, strašnom silinom sklapali i rasklapali, dizali i spuštali, prijeteći svakog
časa, da progutaju brodove. Po takvom nevremenu stradala su jedra, ostala brodska oprema i ljudi,
koji su do besvijesti morali crpsti vodu s brodova. Ipak su Španjolci, usprkos svemu, lagano
napredovali duž Hondurasa i Nicarague. Jedno vrijeme su našli zaklon u zalivu Gracias a Dios,
gdje su zapušili rupe na brodovima i popunili zalihe hrane mesom morskih pasa.
Prvih deset dana mjeseca listopada Španjolci su proveli uz rijeku San Juan. Tu je Kolumbo
doznao od urođenika za postojanje »zlatne« zemlje Cigauri. Odmah je zaključio, da se u njezinoj
blizini mora nalaziti ušće rijeke Ganges. Jedna skica »azijske« obale, koju mu je izradio brat
Bartolomeo, jasno odaje sva naopaka ptolomejska shvaćanja, karakteristična za Kolumba i njegovo
vrijeme. Tu je skicu Kolumbo priložio uz pismo, koje je 7. lipnja 1503. g. poslao s Jamaice kralju.
U tom pismu Kolumbo je ukratko opisao ovo putovanje. Na skici je američka obala prikazana kao
istočna-obala Kine (na skici Ptolomejev Sinarum situs). Ta obala se protezala od Guanaga (na skici
Banas) do Veragua (na skici Retrete). Zapadno od te luke prikazana je Katigara. Sjeverozapadno od
Katigare nalazio se Zlatni Hersonez, a dalje na zapadu deformirane obale Indije i otok Taproban
(Ceylon), koje zapljuskuju vode Indijskog oceana.
Ploveći pokraj obala Costarice, Kolumbo se našao u blizini Panamske prevlake. Tu je brodove
ponovo zahvatilo strašno nevrijeme. »Kroz devet dana«, kaže Kolumbo u spomenutom pismu
Ferdinandu, »ja sam vjerovao, da sam izgubljen, bez nade na spasenje. Nikada dotle čovječje oko
nije vidjelo tako nabujalo, strašno i pjenušavo more. Vjetar mi nije dao ploviti naprijed ili u ma kom
drugom smjeru. Zadržavao me je u ovome moru, koje je bilo nalik krvi i vrilo kao kotao na silnoj
vatri. Nebo je imalo užasan izgled. I dan i noć je gorjelo kao peć, rigajući munje s bljeskovima. Ja
sam svakog trenutka bio pripravan ugledati jedra i jarbole razmrskane. Munje su sijevale s tako
strašnim bijesom, da su svi vjerovali, da će brodovi izgorjeti. Kroz cijelo to vrijeme kiša je lila kao
iz kabla. Činilo se, kao da je nastao novi potop! Iscrpeni mornari su jedva čekali, da ih smrt
oslobodi tolikih patnji.«
Puna četiri mjeseca borili su se Španjolci sa strašnim nevremenom, burama i morskim
strujama, koje su ih vukle na suprotnu stranu.
Sredinom siječnja 1503. g. brodovi su s teškom mukom uplovili u rijeku Belen na Panamskoj
prevlaci. No tek što su se usidrili, otpočelo je nevrijeme. Bura, grmljavina, kiša, što je lila bez
prekida, potrajali su mjesec dana. A kad se nevrijeme malo stišalo, Kolumbo upućuje brata
Bartolomea sa 70 ljudi, da iza velikih šuma Nicarague traži zlato, o čemu su ga urođenici
102
Delta rijeke Iravadi i Malajski poluotok.

126
obavijestili. Probijajući se teško kroz džunglu, ploveći čamcima uz rijeku punu krokodila,
Bartolomeo je našao zlatonosna polja i za četiri dana nakupio dosta zlata. Taj nalaz je ushitio
Kolumba, koji je povjerovao, da je došao u »obećanu« zemlju. I on naumi osnovati u ovim
krajevima naseobinu i u njoj ostaviti nešto ljudstva. Ali kad su sagradili nekoliko koliba, urođenici
su ih napali i osujetili osnivanje nove naseobine.
Međutim je stanje ljudstva i brodova bilo više negoli očajno. Crvi su bili izgrizli brodska korita,
tako da su bila slična pčelinjem saću. Jedan brod su morali rashodovati. Tek je sredinom travnja
Kolumbo zaplovio prema sjeveroistoku. No kad su prešli 120 milja, morali su se vratiti natrag, jer je
jedan brod bio nesposoban za plovidbu. Kad su s njega prekrcali na druga dva ostatak namirnica i
brodsku opremu, ostavili su ga u luci Puerto santo, u oblasti Paname. S tako preopterećenim
brodovima, bez dovoljno namirnica, Španjolci su zaplovili prema Hispanioli. Ali je stanje i ljudstva
i Kolumba bilo teško. Kolumba su mučili kostobolja, reuma i oči. Bio je potpuno oronuo i duševno
i fizički. U spomenutom pismu on jasno kaže, u kakvom su se stanju svi nalazili. »Ispred nas je
ležao put od sedam tisuća milja i siguran izgled da sa sinom, bratom i posadom nađem smrt u
oceanu.«
15. svibnja brodovi su pristali na južnoj obali Kube. Nju Kolumbo naziva kineskom
pokrajinom Mangi. Odatle su zaplovili prema San Domingu, ali ih je nevrijeme u tome omelo, pa su
plovili nasumce po moru, ne znajući, gdje se nalaze. I kad je Kolumbo mislio, da je svemu došao
kraj, brodovi su se našli pred lukom Santa Gloria na Jamaici. Kako su brodovi bili teško oštećeni,
nesposobni za dalju plovidbu, Španjolci su ih nasukali u blizini obale, prenijevši iz njih namirnice i
brodsku opremu na obalu, gdje su sagradili nekoliko koliba. Odsječeni od cijeloga svijeta, Španjolci
su morali provesti na ovom mjestu godinu dana u neizvjesnosti i u strahu trudeći se, da uspostave
prijateljske veze s kacikama radi nabavke namirnica. Pa ipak, oni su gajili nadu, da će s Hispaniole
stići brod i prevesti ih u San Domingo.
No i pored toga, što su im urođenici ovoga otoka davali namirnice za robu, Španjolci su
strahovali, da ih urođenici ne napadnu i ne pobiju. Zbog toga Kolumbo šalje jednog dana potajno u
čamcu Diega Mendozu s dva mornara, da otplove do Haita i izmole kod Ovande brod, koji bi ih
tamo prevezao. Ali prvi Mendozin pokušaj propada, jer su ga urođenici u tome omeli. Tek se
Mendoza drugi put uspio probiti do Hispaniole i stupiti u vezu s Ovandom. No ovaj nije htio ni čuti
o kakvoj pomoći Kolumbu. Kako je ratovao protiv pobunjenih urođenika, zadržao je Mendozu uza
se. Tek kad je ugušio pobunu i po vješao mnogo pobunjenika, Ovanđa se vratio u San Domingo. Tu
je Mendoza uspio iznajmiti jednu karavelu, snabdio se namirnicama i u lipnju 1504. pristao na
Jamaici, spasivši Kolumba i posadu upravo u času, kad su bili izgubili nadu, da će se spasiti.
24. lipnja 1504. g. Kolumbo napušta Jamaicu i dolari u San Domingo. Dva i pol mjeseca
kasnije otplovio je u Španiju. Poslije teške borbe s nevremenom na oceanu stigao je početkom
studenoga u mjesto, odakle je pošao na put. Putovanje je trajalo dvije i pol godine.
Isprva Kolumbovo otkriće nije naišlo na veći odjek van granica Španije. Učeni ljudi iz drugih
zemalja su bili još daleko od pomisli, da shvate veliko značenje toga otkrića. Oni, kao uostalom i
sam Kolumbo, nisu mogli vjerovati, da je Kolumbo otkrio novi kontinent, veliki gotovo kao Azija.
Ipak se počelo sumnjati, da je on došao do nepoznatih krajeva Azije. Humanista Pietro Martire, koji
je boravio u Španiji, kad je Kolumbo izvršio svoja prva otkrića, izražava ovu sumnju u pismu
jednom prijatelju od 1504. g. »Neki Kolumbo«, stoji tamo, »rodom iz ligurskih strana, stigao je
morem do zapadnih antipoda misleći, da je došao u Indiju. Ja to ne poričem, ma da se može imati
drugo mišljenje o veličini Zemaljskog globusa. Pa ipak, poslije svega, ima ljudi, koji misle, da je
Indija odvojena od Španije kratkim razmakom!«
Prva knjiga, koja se osvrće na Kolumbovo otkriće, je La Nef des Fous Sebastijana Brandta. Ta
knjiga je odštampana 1497. g. Ipak su se u posljednje tri godine XV. vijeka vijesti o Kolumbovom
otkriću raširile po Evropi. Kolumbovo otkriće je ocijenjeno kao događaj od velikog značenja. Ali su
Evropljani još daleko od saznanja pravog stanja stvari. Oni su još uvijek vjerovali, da je Kolumbo
došao do krajnjih granica istočne Azije, misleći, da se sva čudesa i bogatstva toga dijela svijeta

127
nalaze svega na tridesetak dana plovidbe od Španije. Trebalo je da prohuje još dvije decenije, pa da
se jasno uoči velika Kolumbova zabluda i značenje toga otkrića, koje baca u zasjenak sve
dotadašnje i najveće istraživačke pothvate. »I dok je pothvat Vasca da Gama značio krunu i
završetak jednoga doba, drugo je započelo pothvatom Kristova Kolumba. Njim je skoro odjednom
cijela Zemaljska kugla postala pristupačna poznavanju Evropljana, dotle nesposobnih da shvate, da
izvan Antičkog Svijeta postpje i drugi krajevi, i da ih istražuju«.103
Kolumbo je umro i sahranjen u Valladolidu 1507. g. Njegovi posmrtni, ostaci su prenijeti i
sahranjeni u Sevilli 1513. godine.

103
Errera C, Epoca delle grandi scoperte geografiche, str. 258.

128
 XXVII. TRAŽENJE ZAPADNOG PROLAZA ZA KATAJ I CIPANGO

»Poći ćemo daleko, da potražimo tisuće kraljevstava.«

Drayton

Izvjesni podaci govore, da su portugalski pomorci u pretkolumbovskim vremenima plovili po

sjeverozapadnom dijelu Atlantika, gdje su tražili mitske otoke, rasijane po njegovim neizmjernim
prostorima. Neprovjereni podaci govore, da su Portugalci od 1472. g. plovili s Azorskih otoka
prema sjeveroameričkoj obali. U to su vrijeme, navodno, dvojica pomorskih istraživača, Joâo
Cortereale i Martin Alvarez stigli do Zemlje bakalara (Nova Zemlja) i dotakli se obala Kanade.
Dok su se portugalski pomorci odlikovali velikom aktivnošću, naročito u južnim predjelima
Atlantika, Englezi su na tom polju bili potpuno neaktivni. Engleski brodovi se nisu mnogo
udaljavali od zapadnih obala Engleske. Ipak neki podaci govore, da je oko 1480. g. bristolski
trgovac Jean Jay poslao nekoliko svojih brodova, da u zapadnom dijelu Atlantika potraže otok
Brazil. Tada se vjerovalo, da taj otok nije mnogo udaljen od obala Engleske. Isti podaci govore, da
su Javovi brodovi plovili po oceanu šest sedmica, a onda se vratili natrag, ne našavši nikakav otok.
Kako su trgovci iz Bristola trgovali soli i ribom s Irskom i Islandom, kada je ova trgovina popustila,
počinju od 1490. g. slati svake godine po četiri broda daleko na zapad Atlantskog oceana, ne bi li
našli otok Brazil, De la Man Satanaxio, Sedam Gradova i dr. Međutim, ti brodovi su se vraćali
uvijek natrag nesvršena posla.
Takvo je stanje bilo sve do Kolumbova otkrića. Vijesti o tome otkriću doprle su i u Englesku.
Međutim su pomorski istraživači evropskih zemalja s obala Atlantika u prvim godinama iza otkrića
bili zavedeni Kolumbovim idejama. Oni su svi redom vjerovali, da se s druge strane Atlantskog
oceana nalaze Indija, Kataj i Cipango.
U tim idejama je .živio i Mlečanin Giovanni Cdboto, koji je živio u Bristolu od osamdesetih
godina XV. v. Caboto je bio vrlo vješt pomorac. To je bio čovjek, koji je već prošao dosta svijeta. Za
vrijeme boravka u Meki, gdje su dolazile karavane s mirodijama iz dalekih krajeva Zemlje, on se
raspitivao kod vođa karavana za zemlje, iz kojih dolaze mirodije. Oni su mu odgovorili, da ni sami
ne znaju, nego da ih preuzimaju od drugih karavana, koje s tom robom dolaze iz još daljih zemalja,
i t. d. Kako je Caboto bio usvojio shvaćanje, da je Zemlja okruglo nebesko tijelo, došao je do
zaključka, da mirodije i druga orijentalna roba dolaze sa sjevera, i da je tu preuzimaju posljednje od
tih karavana i nose na zapad, dok ne dođe do Meke. Poslije otkrića Amerike, kada je Kolumbo
vjerovao, da je otkrio istočne, dotle nepoznate krajeve Azije, i Caboto počinje vjerovati, da se
plovidbom preko sjevera može doći do zemalja mirodija.
Godine 1496. Caboto dobiva od Henriha VII. nalog, »da plovi po svim istočnim, zapadnim i
sjevernim morima te da otkrije i istraži sve otoke, obale, predjele, paganske i nevjerničke pokrajine,
koje leže u ne znam kakvim krajevima svijeta i do ovoga dana nepoznata kršćanima«.
U svibnju 1497. g. Caboto polazi s jednim brodom i 18 članova posade na svoje prvo veliko
istraživačko putovanje po Atlantiku. Na putovanju je proveo tri mjeseca. Iz podataka, koji su se
sačuvali, izlazi, da je Cabotov brod poslije duže plovidbe dospio u one predjele sjeverozapadnog
Atlantika, po kome su plovile ledene sante, katkada velike kao oveća brda, i gdje je dan trajao duže
negoli u Engleskoj. Čini se, iako nije sigurno, da je Caboto stigao tada do obala Kanade i na njoj
postavio krst s engleskom zastavom. Vjeruje se, da je Caboto stigao do Nove Zemlje. U njegovom
izvještaju stoji, da je u blizini američke obale vidio u oceanu mnoštvo bakalara i druge ribe, koja se
mogla lako loviti mrežama i udicama. Kad god bi mornari bacili udicu u more, uvijek bi izvlačili
ribu, toliko je nje bilo u tom dijelu oceana.
Caboto je kratko vrijeme istraživao američku obalu, iako u njegovu izvještaju stoji, da je
istražio 1.200 milja obale, što je za tako kratko vrijeme bilo nemoguće. U izvještaju je istaknuto, da
se ta obala povija u jugoistočnom smjeru. Vjerujući, da je došao do zemalja velikog mongolskog
kana, Caboto zaključuje, da se može stići do onoga dijela Kataja, što leži nasuprot Cipangu, »gdje

129
rastu sve mirodije svijeta i drago kamenje«, ako se neprekidno putuje kraj morske obale. Caboto je
u izvještaju naveo, da je na suprotnoj obali vidio mnoštvo jezera i na njihovim obalama mnogo
divljači. No ni na jednom mjestu nije naveo, da je vidio američke urođenike.
U travnju slijedeće godine Caboto ponovo polazi s nekoliko brodova u istom smjeru. Ali se
ništa ne zna dokle je tada doplovio, niti kada se vratio u Englesku. I, budući da se o njemu od to
doba prestalo govoriti, postoji pretpostavka, da je Caboto nestao u toku ove istraživačke plovidbe.

Gaspar Cortereale otkriva Labrador

12. ožujka 1500. g. polazi s Terseire Gaspar Cortereale s dvije karavele na sjeverozapad. Imao
je naređenje, da u tim predjelima Atlantika otkrije otoke i zemlje. Poslije duge i naporne plovidbe u
rečenom smjeru, Cortereale je došao do istočnih obala Groenlanda. U povijesti njegova putovanja
ništa se ne govori, da li je pristajao na Groenlandu. U njegovu izvještaju samo stoji, da je odatle
zaplovio na zapad i stigao, kao i njegovi prethodnici Normani, do jedne velike zemlje, ispresijecane
mnoštvom rijeka i obiljem velikih i gustih šuma. »Tu je borovo drveće bilo debelo i jako visoko,
više od jarbola najvećeg broda, što plovi po moru«, kaže Cortereale.
Ploveći kraj obala Kanade, koja je dugo vremena prikazivana na geografskim kartama kao
Corterealova zemlja104, naš putnik je više puta došao u dodir s urođenicima. Za njih kaže, da su
krupni, dobro građeni ljudi, obojeni raznim bojama, okićeni ukrasima od bakra i zlata i naoružani
kopljima. Na ovom putovanju Cortereale je otkrio veliku rijeku San Lorenzo i dao joj ime Rio
Nevada. Goleme količine vodenih masa te rijeke navele su Cortereala na pravilan zaključak, da ona
dolazi iz unutrašnjosti neke vrlo velike zemlje, u kojoj ima mnogo snijega.
U listopadu iste godine Cortereale se vratio u Lisabon. Sobom je doveo 57 američkih urođenika
duge kose i zelenih očiju, odjevene u odjeće od koža jelena i vidre. Izgled ovih urođenika, zatim
Kolumbove priče, raširene po Lisabonu, navele su ljude, da povjeruju, kako je Cortereale došao
doista do granica azijskih zemalja, do granica zemalja velikoga kana.
Slijedeće godine krenuo je Cortereale u istom smjeru, no otuda se nije vratio. Drži se, da je tada
doplovio do Davisova kanala. I tamo se, navodno, njegov brod sudario s ledenim santama i potonuo
zajedno s posadom.
Ista sudbina zadesila je i njegova brata Miguela. 10. svibnja 1502. g. krenuo je ovaj pomorac s
Terseire s tri broda, da pronađe brata. Pošto se kod Nove Zemlje odvojio od ostalih brodova, Miguel
je plovio pored Labradora, gdje mu se izgubio trag.

Sebastijan Caboto traži sjeverozapadni prolaz za Kataj

I ovaj pomorac je bio, kao i njegov otac, vrlo vješt i učen moreplovac. S ocem je učestvovao na
oba njegova istraživačka putovanja. Olsen za Sebastijana kaže, da je bio najslavniji svjetski putnik
poslije Ameriga Vespuccia. Da, .bi došao do zemalja mirodija, Sebastijan je s pet brodova krenuo 105
prema Novoj Škotskoj. Brodovi su nosili namirnice za godinu dana za 300 članova posade. Poslije
mjesec dana plovidbe, brodovi su naišli na ogromne mase bakalara, kroz koje su se »probijali
teškom mukom«. U Novoj Škotskoj Sebastijan je vidio urođenike odjevene u odjeću od životinjskih
koža, koji su se hranili prijesnim mesom. Bili su naoružani lukovima.
Ploveći na sjever kraj labradorske obale, brodovi su stigli do 58° s. g. š. No otuda su se morali
vratiti natrag zbog velikog broja ogromnih ledenih santi i otpora posade, koju je desetkovao
skorbut, U blizini rta Gudleig, zaokrenutom u sjeverozapadnom smjeru, Sebastijan je primijetio, da
se obale zemlje povijaju u istočnom smjeru. To je bio povod, što je došao do kriva zaključka, da je
pronašao traženi prolaz, kojim će moći da otplovi u Indiju, Kataj i Cipango.
Ploveći sve dalje na jug, Sebastijan je stalno tražio na obalama Amerike prolaze za zemlje
104
Cortereale joj je dao ime Tierra des Labradores.
105
Točna godina Sebastijanove plovidbe nije poznata. R. I, II, Cortembert uzima 1498. g. Baker J. 1509. Olsen 1503. g.

130
mirodija. Tako je stigao do 38° s. g. š., zacijelo do blizine rta Hatterasa. I, budući da mu je bilo
nestalo namirnica, morao se vratiti u Englesku.
Iako ova plovidba nije dala očekivane rezultate, njezina je važnost u tome, što su otkrivena
bogata lovišta ribe kraj obala Nove Škotske i Nove Zemlje, kako su to već ranije bili utvrdili
Giovanni Caboto i Cortereale. Otkriće lovišta bakalara imalo je veliko značenje. Već od 1504. g.
plove do tih lovišta engleski, španjolski, francuski i portugalski ribarski brodovi, gdje love bakalar i
drugu ribu. Oko 1517. g. lovilo je ribu u ovim vodama više od pedeset brodova raznih naroda.
Slijedećih godina broj ribarskih brodova je postao nekoliko puta veći. Tako su ovi daleki krajevi
svijeta, do kojih su plovili samo Normani pet vjekova ranije, ponovo oživjeli.
Lov ribe u ovim vodama bogato se isplaćivao. Poslije nekoliko dana lova u tom dijelu
Atlantika, pretovareni brodovi vraćali su se natrag. Ipak je još dugo vremena brodovima prijetila
opasnost od mnoštva podmorskih stijena, divljih urođenika, velikog broja morževa i bijelih
medvjeda, koji se, prema pisanju suvremenika, nisu ustručavali napadati ribarske čamce za vrijeme
lova. Ali su mornarima najviše jada zadavale kao tijesto guste magle, tako česte u ovim krajevima,
gdje se sukobljavaju hladne vodene mase Atlantika s golfskom strujom, koja kod Nove Zemlje
skreće prema istoku. Katkada se na more iznenada spuštala gusta magla, te su brodovi gubili
orijentaciju. I, ako bi se tada našli u blizini obale, sudarali su se s podmorskim stijenama i razbijali.
Sve je to bio uzrok velikom strahu, koji je obuzimao mornare, dok su se nalazili u tim vodama. Taj
strah je bio naročito velik, dok su brodovi plovili prema Demonskim otocima. 106 Tu je fijukanje
vjetra oko vrhova jarbola proizvodilo glasove slične žamoru, buci i vrevi ljudskih glasova na
sajmovima. Pa ipak su bogate lovine bakalara nadoknađivale sav taj strah.
Kako kod Henrika VIII. nije našao podrške za izvođenje svojih istraživačkih pothvata,
Sebastijan Caboto prelazi 1509. g. u Španiju. U Sevilli je uz veliku mjesečnu novčanu nagradu
predavao moreplovstvo u vojnoj školi. Ali kad mu se izjalovila nada, da sudjeluje u jednoj važnoj
istraživačkoj ekspediciji u Novi Svijet, Caboto se 1516. g. ponovo vraća u Englesku. Tu mu odmah
povjeravaju vodstvo u jednoj novoj istraživačkoj ekspediciji preko sjeverozapadnog dijela Atlantika
sa zadatkom, da plovi do Kataja.
15. lipnja iste godine Sebastijan se našao kod Hudsonova zaliva, plovio po njemu neko vrijeme
i stigao do 67°30' s. g. š. Namjeravao je ploviti dalje u sjeverozapadnom smjeru, ali se posada
pobunila prisilivši ga, da se vrate natrag. Tada je Sebastijan napravio dobru skicu ovoga zaliva. Ona
je Orte-lijusu poslužila za izradu karte ovoga dijela Amerike.
U veljači 1518. g. Sebastijan se ponovo našao u Španiji. Tu su ga kao dobrog pomorskog
stručnjaka odmah postavili za piloto mayor — glavnog pilota, uz godišnju plaću od 120 tisuća
maravedija. Imao je zadatak, da sprema mlade pilote za brodove. Osim toga predavao je i
kozmografiju u Casa de contraction u Sevilli. Uzeo je učešća u više pomorskih ekspedicija do
Antilskih otoka i Brazilije. 1520. g. plovio je daleko na jug Južne Amerike. Tada je doplovio do
27°27'20" j. g. š. Velikoj urugvajskoj rijeci dao je ime Rio de la Plata.
Od 1548. g. Caboto je stalno u Engleskoj. Tamo je i umro.

106
Sjeverno od Nove Zemlje.

131
 XXVIII. PUTOVANJE AMERIGA VESPUCCIJA107

Da bi oživio plovidbu i pojačao istraživanje novootkrivenih krajeva, Ferdinand Aragonski

1495. g. proglašava slobodu trgovine u krajevima zapadnog dijela Zemlje, što ih je Kolumbo otkrio.
Ovom odlukom vlasnici brodova dobivaju pravo, da opremaju i šalju brodove u »Zapadnu Indiju«,
uz. uvjet, da na ime dobiti plaćaju kruni određenu petinu. Taj uvjet je još dugi niz godina ostao u
Španiji na snazi. I od ta doba počinju španjolski pomorci ploviti po zapadnom Atlantiku u svrhu
istraživanja i trgovine bilo za svoj ili za Ferdinandov račun.
Ali je ta odluka bila u suprotnosti s ugovorom, koji je Ferdinand zaključio s Kolumbom. Kada
se Kolumbo vratio sa svoga drugog putovanja, on zahtijeva od Ferdinanda, da ovu odluku stavi van
snage ili bar da svaku dozvolu u tome smislu supotpise on ili njegov predstavnik u Sevilli. I u tome
je uspio u lipnju 1497. g.
Međutim je po Ferdinandovu nalogu, bez Kolumbova znanja i dopuštenja, 19. svibnja iste
godine otplovila u sjeverozapadnom smjeru na veliko istraživačko putovanje malena eskadra od
četiri broda. Zapovjednik eskadre bio je Alonzo Ojeda. Uz njega se, kao naučni istraživač, nalazio
Amerigo Vespucci.
Put od 4.000 milja od Cadiza do Venezuele eskadra je prevalila, bez ikakvih teškoća, za 37
dana. Prvi susret između Španjolaca i američkih urođenika bio je prijateljski. Živeći u Kolumbovim
idejama, Vespucci je ove urođenike »s licem širokim kao u Tatara, gole i kože crvene kao u lavova«,
smatrao stanovnicima istočnih krajeva Azije, Španjolci su im poklanjali razne sitnice, koje su
očaravale ove sinove prirode. I oni su ove »čudne« strance smatrali »sinovima neba«. Da bi im se
na neki način odužili i donekle im ugodili, oni su Španjolce uvodili u svoje prostrane kolibe, gdje su
prvi put vidjeli »amake« (viseće postelje) od pamučnog prediva. U kolibama su ih častili ribom,
kruhom od kore kasava drveta i mesom od. velikih sušenih guštera.
Odatle su Španjolci nastavili plovidbu kraj obala Srednje Amerike. Duže ili kraće vrijeme su se
zadržavali u pojedinim krajevima radi ispitivanja prirodnih bogatstava. Onda su zaplovili po
Meksičkom zali vu, vjerojatno između Vera Cruza i Panuke, jer u pismu Lorenzu de Medici
Vespucci kaže da su u blizini obratnika vidjeli zvijezdu Sjevernjaču nad horizontom. Opisujući
život urođenika, Vespucci iznosi neke zanimljive pojedinosti. »U njihovim kućama«, stoji u pismu,
»vidjeli smo mnoštvo zmija (aligatora), velikih kao srndaći. Bile su uzetom zavezane oko vrata, da
ne bi mogle otvarati usta. To su jako ružne životinje. Nitko ih od nas nije smio dodirnuti... Kušali
smo i njihov kruh od sitne morske ribe, umiješene kao tijesto i pečene na žaru. Mnogo nam se
svidio... Urođenici su nas nudili hranom, plesali, pjevali i istodobno plakali. Kod njih smo proveli
jednu noć. Tada su nam tako usrdno nudili svoje žene, da ih nismo mogli odbiti... Za uspomenu su
nam dali amaka, krasnog perja, strijela i raznih vrsta papiga.«
Urođenici Amerike, međutim, nisu svuda tako prijateljski dočekivali »sinove neba«. Kad su
poslije osam dana plovidbe od toga mjesta stigli do otoka Itia, bili su prilikom pokušaj a iskrcavanja
napadnuti od urođenika. Oni su sve španjolske miroljubive ponude odbili kao neprijateljske. Ovome
se ne treba čuditi. Španjolci su tada dovršavali osvajanje Haitia i drugih otoka, pa je glas o njihovim
zvjerskim postupcima nad urođeničkim stanovništvom došao i do Itia, jer se put od Haitia ili drugih
otoka u Karipskom moru mogao prijeći u brzim pirogama za desetak ili više dana.
Zbog toga su otočani ovako dočekali Španjolce, čija je pojava značila za njih bijedu, propast i
fizičko istrebljenje. »Protiv njih smo«, kaže dalje Vespucci, »morali upotrebiti topove. Tek kad im
je poginulo nekoliko drugova, povukli su se s obale. Za njima je u potjeru krenulo nekoliko naših.
No urođenici su im se oduprli s takvim bijesom, da poslije borbe od jednog sata nismo postigli
nikakav uspjeh. Sutradan ih se na obali pojavio veći broj. Svi su bili ukrašeni perjem, bili različito
obojeni i svirali u svoje instrumente... Tada smo se iskrcali na obalu, uredili u čete od po 50 ljudi i s

107
Vespucci se rodio u Firenzi 1451. g. Umro je 1512. g. u Sevilli, u koju je došao kao predstavnik trgovačke kuće
Medici. Bio je dobar poznavalac kozmografije. Održavao je veze i sa španjolskim dvorom. Kasnije je postao i
Kolumbov prijatelj.

132
njima se tukli prsa o prsa. Tek kad ih je mnogo poginulo, ostali su pobjegli... Mi smo nastavili
ploviti i stigli u Cadiz s 222 zarobljenika. Njih smo, naravno, prodali.«
Putovanje je potrajalo 17 mjeseci. Vespucci je tada oplovio jedan dio Venezuele, Panamskog
zemljouza, Hondurasa, Yucatana i dobar dio Meksičkog zaliva.

Ponovo preko Atlantika

16. svibnja 1499. g. Ojeda i Vespucci ponovo plove s eskadrom od nekoliko brodova preko
Atlantika. Od Kanarskih otoka, gdje su se snabdjeli namirnicama i vodom, moreplovci su nakon
plovidbe od 19 dana stigli do jedne nepoznate, poplavljene zemlje, u kojoj je sve blistalo zelenilom.
Tu je bilo dosta visokog drveća. Dan i noć su trajali jednako. Nalazili su se u Guvani, na petom
stupnju iznad ekvatora.
Prilikom dalje plovidbe, Vespucci je svuda nailazio na niske obale, obrasle gustim šumama,
preko kojih su tekle u more velike rijeke. Da bi došao u vezu s urođenicima, Vespucci je, prema
vlastitom kazivanju, plovio uz jednu rijeku nekoliko milja. Kako nigdje nije vidio ljude, vratio se na
ušće rijeke i nastavio ploviti na jug. Naišavši na jaku morsku struju, Vespucci se odlučio na
povratak. U jednom zalivu, prilikom povratka, vidjeli su jednu pirogu. U njoj je bilo 20 urođenika.
Čim su ovi vidjeli strane brodove, odmah su poskakali u more i otplivali do obale. U napuštenoj
pirogi Španjolci su našli četiri gola, uškopljena dječaka i u jednoj posudi neko kukuruzno piće.
Pomoću znakova dječaci su im ispričali, da su ih ovi ljudožderski urođenici htjeli zaklati i pojesti.
Ipak su Španjolci pokušali stupiti u vezu s tim urođenicima; ali su ovi brzo pobjegli u
unutrašnjost. »Odatle smo«, kaže Vespucci, »stigli do otoka Antilije, koji je nekoliko godina ranije
otkrio Kristof Kolumbo. Ali, tu su nas zlostavljali oni isti kršćani, što su tamo došli s Kolumbom,
prijeteći, da će nas pobiti.«
10. rujna 1500. g. Vespucci se vratio u Cadiz. Na ovoj plovidbi on se nije mnogo udaljio od
ekvatora, ma da sam kaže, da je plovio do šest i pol stupnjeva ispod ove linije.

Treće i četvrto putovanje u Novi Svijet

Početkom lipnja 1501. g. Vespucci je ponovo zaplovio prema Južnoj Americi. Sada je,
međutim, plovio s eskadrom portugalskih brodova, koji su se nalazili pod njegovim
zapovjedništvom. Poslije 67 dana plovidbe od Lisabona, brodovi su stigli do petog stupnja ispod
ekvatorske linije. 16. kolovoza brodovi su se usidrili u blizini rta San Rocca. Tu su na okolnim
brdima primijetili urođenike. Portugalci su pokušali s njima stupiti u vezu, ali uzalud. Kada je
sutradan jedan mladi mornar došao do jedne grupe urođeničkih žena, da ih pozove na brod, jedna od
njih ga je tako jako udarila toljagom po glavi, da je na mjestu umro. One su tada pograbile njegovo
tijelo i brzo pobjegle na jedno obližnje brdo. Malo kasnije Portugalci su s užasom gledali kako
urođenici čereče njegovo tijelo i peku ga na vatri.
Ploveći dalje na jug, Portugalci su se usidrili kod rta San Agostino. Tu su ostali neko vrijeme.
Kako se američka obala odatle povija na jugozapad, Portugalci su nastavili ploviti u tome smjeru.
Usput su se zadržavali i na pojedinim mjestima i stupali u vezu s urođenicima, koji su u ovim
krajevima bili mnogo pitomiji. »Tu je«, kaže Vespucci, »podneblje veoma blago, a priroda čudesno
lijepa. Šume, pune mirisnog drveća, tako su guste, da se u njih može ući s teškom mukom. Ovi su
krajevi puni takvih prirodnih ljepota, kakvih nema u Starom Svijetu. Ako bilo gdje u svijetu postoji
zemaljski raj, on zacijelo nije mnogo udaljen odavde.«
Puna četiri mjeseca plovili su Portugalci ovim krajevima, diveći se »čudesnim ljepotama
prirode«. 1. siječnja 1502. g. brodovi su pristali pored rijeke Rio de Janeiro. 20 dana kasnije
doplovili su do otoka San Sebastiano, a onda do luke Cananea. Tu su ostavili jednog osuđenog na
smrt, da prikuplja podatke o životu urođenika i bogatstvu okolnog zemljišta.
Sredinom veljače otisnuli su se na pučinu i neprekidno plovili na jugozapad. U tim krajevima

133
su osjetili vidljivu promjenu podneblja. Nalazili su se na početku južne zime. Sredinom travnja
vidjeli su sunce u zviježđu Ovna. »Plovili smo dugo vremena u tom (južnom) smjeru«, kaže
Vespucci. »3. travnja nalazili smo se na dvadesetom stupnju ispod ekvatora. Toga dana je započelo
strašno nevrijeme. More se silno uzburkalo, tako da smo morali saviti jedra. Noći su bile dugačke.
Trajale su po 15 sati. Dan je trajao 9... Po burnom vremenu vidjeli smo neku zemlju divljeg izgleda
i pored njezinih obala plovili osamdeset milja...«
Ne zna se ništa dokle je tada plovio Vespucci. Zemlja, o kojoj on ovdje govori, zacijelo se
nalazila na jugu od današnjeg Rio de la Plata. Mnogi drže, da je on na ovom putovanju stigao u
blizinu 50° j. g. š.
Odatle je krenuo natrag. U Sierra Leone stigao je 10. svibnja i tu spalio jednu oštećenu
karavelu. Poslije kraćeg zadržavanja na Azorskim otocima, Vespucci je stigao u Lisabon početkom
rujna 1502. g. Za vrijeme ovoga putovanja Vespucci je oplovio 4.000 km istočnih obala Južne
Amerike.
Pri kraju lipnja 1503. g. Vespucci se opet našao na putu prema obalama Južne Amerike, premda
neki geografski pisci izražavaju sumnju, da je plovio četiri puta u Novi Svijet. 10. kolovoza
moreplovci otkrivaju otok Fernando da Noronho. Tu su vidjeli mnoštvo pitomih ptica, koje su im
slijetale na ruke. Osim toga tu su vidjeli i neke čudovišne guštere i ogromne štakore.
Vespucci je ovog puta pristao u luci Bahia, otkrivenoj za vrijeme prethodnog putovanja.
Ploveei još 1.000 milja na jug, brodovi su se usidrili u jednoj velikoj luci na 23° j. g. š. Tu su
Portugalci navodno sagradili tvrđavu i u njoj ostavili posadu od 24 čovjeka s hranom za šest
mjeseci. To bi bila prva evropska naseobina u Južnoj Americi. I kad su u toj luci ukrcali na brodove
velike količine brazilskog drveta za bojadisanje, vratili su se u Lisabon u lipnju 1504. g.

Kako je nastao naziv Amerika?

U svome prvom pismu Lorenzu de Medici Vespucci je iznio, da je između Dariena i Brazilije
otkrio »neizmjerno veliku Aziju«. U pismu je izrazio nadu, da će se ponovo vratiti u ove krajeve, da
bi otkrio »otok Taproban, što leži između Indijskog i Gangeskog mora«.
Ovo pismo je pobudilo veliko zanimanje među njegovim suvremenicima. Učeni Evropljani su
već počeli smatrati, da se bliži trenutak rješenja velike zagonetke, koju je Kolumbo toliko puta
isticao: konačno spajanje Zapada s Istokom preko Atlantika. Koliku je pažnju pobudilo ovo pismo,
vidi se najbolje po tome, što je ono, od svoje pojave na latinskom jeziku 1504. g., odštampano u
kolovozu slijedeće godine osmi put. Ljudi su tada s najvećim interesom pratili sve vijesti o novoj,
neobičnoj velikoj Južnoj Zemlji, s obiljem biljnog i životinjskog svijeta, toliko različitog od
evropskog. Zanimanje ljudi za nepoznate zemlje, o kojima je pisao Vespucci, bilo je otprilike tako
veliko, kao što bi za današnjeg čovjeka bio izvještaj s putovanja prvog čovjeka na Mjesec.
U svome posljednjem pismu Mediciu, poznatom pod imenom Mundus Novus — Novi Svijet, u
kome je opisao sva svoja putovanja, Vespucci mijenja svoje prvobitno mišljenje. On je plovio
daleko na jug pokraj brazilskih obala, no njegova težnja, da dođe do kraja ove velike zemlje, nije
urodila plodom, iako je po svoj prilici plovio do ispod današnjeg Montevidea. I on izražava nadu ili
još bolje naslućuje, da je taj svijet odvojen od Azije, ma da zato nije imao nikakvog stvarnog
dokaza. No koliko bi taj Novi Svijet mogao biti udaljen od Azije i u kakvom uzajamnom odnosu
stoje ta dva velika kontinenta, Vespucci nije znao do kraja svoga života. To, uostalom, nije znao
nijedan učeni čovjek iz prve desetine XVI. vijeka.
Sada se s pravom postavilo pitanje: kakvo bi ime trebalo dati Vespuccijevu Novom Svijetu, da
bi se napravila razlika između njega i drugih kontinenata. U djelu Uvod u kozmografiju,
odštampanom 25. travnja 1506. g. u San Denisu u Francuskoj na latinskom jeziku, u kome se nalazi
opis svih Vespuccijevih putovanja, njemački kozmograf Martin Waldzemüller predlaže, da se
zapadnom dijelu Novog Svijeta da ime Amerika. »Quarta pars per Americum Vesputium inventa
est« — Četvrti dio otkrio je Amerigo Vespucci — kaže on. »I treba ga nazvati Amerikom, jer i

134
Evropa i Azija imaju ženska imena.«
Isprva se ovaj naziv odnosio samo na Vespuccijevu Južnu Zemlju. Tim imenom ona je nazvana
na Waldzemüllerovoj karti svijeta iz 1507. g., priloženoj uz spomenuto djelo, zatim na karti svijeta
iz 1520. g. — a ona se nalazi uz prijevod knjige De situ orbis Pomponiusa Mele.
Kroz prvih dvadeset godina XVI. v. Vespuccijevu Južnu Zemlju su nazivali i Brazilijom. Taj
naziv se nalazi na karti Južne Amerike Portugalca Lepe Homema iz 1519. g. Kasnije se, međutim,
naziv Amerika proširio na cijeli Novi Svijet. I tako je Vespuccijevo ime ovjekovječeno u nazivu
cijelog zapadnog kontinenta, iako bi bilo mnogo pravednije, da nosi ime Kristofa Kolumba, koji ga
je za čovječanstvo prvi i otkrio.
Waldzemüller je prvi uvidio svoju pogrešku. I on je pokušava ispraviti, jer je vrlo dobro znao,
da najveća zasluga za otkriće Novoga Svijeta pripada baš Kolumbu. No bilo je kasno! Učeni ljudi,
kozmograf i i crtači karata već su bili usvojili ime Amerika za cijeli Novi Svijet. I taj naziv je i
ostao.

135
 XXIX. ISTRAŽIVANJE OTOKA I ZEMALJA U PODRUČJU KARIPSKOG MORA

»Naprijed u zemlje, gdje životinje gaze po zlatu i gdje

se sve, što čovjek dodirne rukom, pretvara u kruh.«
Krilatica epohe

Prvih 15 godina XVI. vijeka obilježeno je nizom španjolskih istraživačko-osvajačkih pohoda

na otoke i zemlje Karipskog mora. Kroz to vrijeme Španjolci su istražili većinu otoka iz grupe
Velikih i Malih Antila i dio sjevernog primorja Južne Amerike. Između 1499. i 1510. g. Juan de la
Cosa108, slavni pomorski istraživač iz prvog Kolumbovog putovanja i tvorac prve geografske karte
novootkrivenih zemalja i otoka, zatim Alonzo Ojeda, Balboa, Nicuez i drugi, osim spomenutih
otoka, istražuju i primorske zemlje u području Paname, Kolumbije, Venezuele.
God. 1500. Vincent Pinzon istražuje brazilsku obalu do rta San Agostino (8° 20' j. g. š.). U
društvu s Diegom Solisom on 1507. g. otkriva Yucatan. 1508. g. Diego Ocampo utvrđuje, da je
Kuba otok, a nju od 1511.-1512. potpuno istražuju i osvajaju Španjolci pod zapovjedništvom Diega
Velasqueza. U to vrijeme Rodrigo Bastidas dovršava otkriće sjeverne obale Maracaipskog zaliva do
Dariena. 1509. g. Juan de Leon istražuje i osvaja Portorico. Tri godine kasnije isti istraživač otkriva
Vimini-Floridu i uz njezine jugozapadne obale grupu malih koraljnih otoka.
Ovi i drugi istraživačko-osvajački pohodi Španjolaca u Novom Svijetu rukovođeni su
isključivom težnjom za dobivanjem što većih količina zlata, bisera, mirodija. Da dođu do njih,
Španjolci nisu birali sredstva. »Otkriće zlatnih i srebrnih zemalja u Americi, istrebljavanje,
porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije,
pretvaranje Afrike u zabran za trgovinski lov na crnokošce, eto što je navijestilo zoru ere prvobitne
akumulacije«109.
Zlato, koje Španjolci traže svuda: u teocalima-hramovima, dvorcima i spomenicima Palenqua,
Copana, Cusca i drugih meksičkih i peruanskih gradova, u yucatasima - grobnicama Meksika, u
huacasima — grobovima Perua, vodovodima Tenochtitlana i Tlatelolca, u rijekama, planinama,
ruševinama gradova i selima, glavni je pokretač Španjolaca u trci za osvajanjima u Novom Svijetu.
Odmah po predaji Tenochtitlana Cortez naređuje, da se hram boga Huitzilopochtlia sravni sa
zemljom, ne bi li se u njegovim zidinama našlo sakriveno Montezumino blago. A kad ga nisu našli,
Cortez to smatra dvoličnjaštvom i podvalom!
U pohlepi za zlatom Španjolci svuda traže bogati Eldorado, državu bijeloga kralja, odjevena u
zlato od glave do pete, kuću Sunca, carstvo iz bajke Omagasa, gradove sa zlatnim hramovima i
vrtovima punini dragoga kamenja i bisera. Da bi došli do zlata, Španjolci ni pred čim ne prezaju.
Biskup Bartolomeo de Las Cazas, najveći zaštitnik »Indijanaca« i najsvjetlija pojava u doba
najvećih geografskih otkrića, iznosi sve okrutnosti svojih zemljaka u Novom Svijetu. U svojim
mnogobrojnim spisima i djelima on pripovijeda, kako su Španjolci u pohlepi za zlatom bez ikakve
milosti sjekli urođenicima prste s ruku i nogu, vadili oči, puštali na njih podivljale pse, spaljivali ih
na lomači i u kućama, pekli na tihoj vatri i sipali uzavrelo ulje i rastopljeno olovo u otvorene rane. I
sve te svoje zvjerske postupke popraćali licemjernim preobraćanjem urođenika na kršćansku vjeru,
o kojoj oni nisu znali ništa drugo, osim da je za njih izvor strašnih nesreća! Samo jedan primjer iz
Las Cazasove Historije Indije110 daje jasnu sliku »kršćanskih« postupaka španjolskih osvajača
prema golorukom urođeničkom stanovništvu.
Jednom prilikom su Španjolci osudili na smrt na lomači kubanskog, kacika Hatia. Pred samo
spaljivanje, kacika je stao nagovarati neki franjevac, da prijeđe na katoličku vjeru. I da bi ga za to
pridobio, franjevac mu je stao u najsvjetlijim bojama opisivati miline »raja« i »vječitog« života na
108
1510. g. ubili su ga urođenici Kolumbije otrovnim strelicama.
109
K. Marks, Kapital, I. str. 673.
110
U istoj knjizi Las Cazas kaže, da je na Haitiu 1492. g. bilo oko tri milijuna urođenika, dok ih je 1508. g. bilo svega
60.000. U Geografiji i opisu Lopez de Velasco tvrdi, da je njih 1514. g. bilo na Haitiu tek 14.000. U Općoj i
prirodnoj povijesti Indije, otoka i kopna u moru Oceanu, Oviedo sumnja, da ih je 1548. g. bilo više od 5.000.

136
»onom« svijetu.
— A da li ima Španjolaca u ljupkom boravištu duša? — upitao je Hati franjevca.
— Ima, ali samo pravednih, — odgovorio je ovaj.
— I najplemenitiji među vama, — odgovorio je s ogorčenjem kacik, — nije ni dobar, ni
pravedan. I ja nipošto ne ću poći u jedno mjesto, gdje se nalazi ma i jedan pripadnik te rase!

137
 XXX. EL MARE DEL SUR — JUŽNO MORE

»Nema ništa teže od kretanja po ovim krajevima mnogobrojnih rijeka, močvara i planina. Tu je
čovjek izložen neiskazanim naporima. Tu na vas vreba smrt u tisuću raznih oblika.«
Pasquale Andagoia

Do 1513. g. Španjolci su bili istražili i osvojili najveći broj zapadnoindijskih otoka. San
Domingo postaje polazna stanica za sve njihove osvajačko-istraživačke pothvate. U tome gradu se
našlo mnoštvo Španjolaca, što su došli u Novi Svijet, da potraže sreću. U eri geografskih otkrića
svaki doseljenik želi, da se što bolje istakne u otkrićima i osvajanjima u novootkrivenim zemljama i
da dođe do bogatstva, slave, plemstva. Pridošlice se uključuju u istraživačke ekspedicije,
naseljavaju u »indijskim« zemljama ili učestvuju u oružanim pohodima protiv urođenika. U toku
prvih deset godina XVI. v. na Haitiu i na Kubi već se bilo naselilo dosta Španjolaca. Njima je
španjolski guverner odmah podjeljivao zemlju i urođeničku radnu snagu. Uskoro su zemljoradnja,
gajenje stoke, svinja, peradi davali dosta hrane, ne samo za ishranu stanovništva svih otoka, nego i
za naseljenike, istraživače i vojne posade u raznim krajevima.
Ali je u pokorenim zemljama urođeničko stanovništvo strahovito brzo umiralo. Svojim
okrutnim postupcima Španjolci su za dvadeset godina istrijebili višemilijunsko stanovništvo Kube,
Haitia i otoka u Karipskom moru. Da bi nadoknadio gubitak urođeničke radne snage — Diego
Kolumbo, guverner Haitia od 1509. g., dovodi na pokorene otoke Crnce iz Afrike, otpornije za rad
na plantažama i u rudnicima od »Indijanaca«. Ovaj stariji Kolumbov sin, kome je Ferdinand vratio
gotovo sva prava ugovorena s ocem, sa zvučnom titulom »admirala Indije«, vrši u Novom Svijetu
pravu kraljevsku vlast. On organizira osvajački pohod na Kubu, Portorico, Jamaicu; on svuda šalje
brodove radi otkrivanja, istraživanja i osvajanja novih krajeva; on rukovodi opremom brodova za
pohod na Venezuelu, Kolumbiju, na obale Paname, u Vimini-Floridu. Pljačka zlata i dragocjenosti
od urođenika svih tih otoka i zemalja, pojačano iskorišćavanje zlatnih rudnika na Kubi i Haitiu
donose guverneru silne prihode i on za kratko vrijeme zgrće ogromno blago. Nije nikakvo čudo, što
je uskoro mogao poslati Ferdinandovom nasljedniku Karlu V. na dar 10.000 zlatnih kastelanosa.
U valu španjolskih pustolova, koje je u Novi Svijet privukla istraživačka groznica, nalazio se i
Vasco Nuñez de Balboa, mali plemić iz Estramadure u Španiji, rođen 1475.
Balboa je kao vrlo mlad čovjek došao u Novi Svijet. Odmah se istaknuo u istraživačko-
osvajačkim pohodima. Za zasluge je dobio od guvernera plantažu i robove na Haitiu. No da bi uzeo
učešća u ekspediciji bogatog advokata Enciza u današnju Kolumbiju, Balboa je 1509. g. napušta. I
kad je izigrao Enciza — ovaj mu se zbog toga kasnije grdno osvetio uputivši ga na Haiti — Balboa
u dnu Darienskog zaliva osniva naseobinu Santa Maria el Antugua i proglašava se za guvernera
pokrajine. Ratnom vještinom i politikom Balboa za kratko vrijeme uspijeva podjarmiti urođenike te
zemlje, snažne ljude i dobre ratnike.
Urođenici Kolumbije su živjeli na srednjem stupnju barbarstva. To su bili sasvim drukčiji ljudi
od »Indijanaca«, koje su Španjolci dotle bili upoznali. Na čelu svakog plemena nalazio se vladar ili
tiba. Njegovi su pomoćnici bili brižljivo poredani prema vrsti posla, koji su obavljali. Hrabri ratnici
ili teški ranjenici uživali su naročite povlastice. Oni su takoreći bili domaće plemstvo. U
unutrašnjosti zemlje ovi urođenici su se bavili zemljoradnjom, a u primorju ribolovom. Njihovi su
robovi, zbog raspoznavanja, bili žigosani usijanim metalom po licu ili rukama. Obožavali su Sunce
i Mjesec. Bogu Tuiri podnosili su žrtve u cvijeću i plodovima. Bili su bezgranično odani svojim
žrecima i vjerovali u seljenje duše. Mrtvace su najprije sušili, a onda sahranjivali u naročite grobove
s odjećom i oružjem, ako se radilo o odličnicima. Često puta su s njima sahranjivali i njihove
udovice. Njihove su žene uživale neograničenu slobodu. Bile su vrlo koketne i lijepe. I kad su tamo
došli Španjolci, održavale su s njima ljubavne veze.
Ovi su urođenici jedno vrijeme pružali Španjolcima ogorčen otpor. Ali su poslije nekoliko
okršaja digli ruke od otpora, vidjevši, da se s njima ne mogu mjeriti.

138
 Balboa je s malim odredima Španjolaca slobodno krstario kroz Kolumbiju, mijenjao s
urođenicima lošu evropsku robu za zlato i dragocjenosti ili ih je jednostavno pljačkao. Tražeći zlato
ni Balboa se nije ustručavao od pljačke i ucjene urođenika. Prema potrebi palio je sela, stavljao na
muke poglavice i imućne urođenike, vršeći iste zločine, kojima su se u to vrijeme odlikovali
inkvizicija, kraljevi i plemstvo u Španiji te španjolski i portugalski osvajači u Novom Svijetu. Ipak
se Balboa od njih donekle razlikovao: pazio je, da ne prevrši mjeru, te mirno i siromašno
stanovništvo nije zlostavljao.
Prilikom jednog pohoda na zlato u podnožje Cordillera, udaljen od naseobine oko 250 km,
Balboa je upao u kuću poglavice Komogre. Poglavičina kuća je bila velika. Imala je tavanicu od
gipsa. Podovi i odaje te kuće bili su ukrašeni ljudskim i životinjskim obličjima. U njezinim
podrumima bilo je mnogo namirnica i posuda s tunjevinom.
Pretresajući kuću, Španjolci su u jednoj odaji našli veliko blago: divno izrađene predmete od
zlata i srebra, kosture poglavičinih predaka sa zlatnim maskama, ukrašene biserima i dragim
kamenjem, kao i mnoštvo drugih skupocjenih predmeta.
Dok su Španjolci mjerili pronađene predmete, stariji poglavičin sin je odjednom bijesno lupio
rukom po vazi i rekao im sav uzbuđen: »Pa zar vi hoćete da pretopite ove krasne umjetničke
predmete? Ako vam treba zlata, da ga žderete, pređite preko one visoke planine — i pokaza im
rukom prema Jugu. — I kada sunce bude leglo šest puta, vi ćete doći do jedne planinske strane,
odakle ćete vidjeti ocean. Eto, na obalama toga oceana, naći ćete zlata koliko vam god srce bude
željelo!«
Kroničari epohe kažu, da se Balboa na te riječi duboko zamislio. Otkriti nepoznati ocean i
možda jedan potpuno novi svijet s ogromnim blagom, značilo je ispunjenje i najskrovitijih želja. Od
toga vremena Balboa prikuplja podatke o tom nepoznatom oceanu, o tom svijetu s druge strane
planina.
»Promatrajte Balboa«, kaže Pietro Martire. »Do nedavna mračnjak, spletkar, odjednom se
preobratio u razboritog političkog vođu!«
21. siječnja 1513. g. Balboa upućuje Ferdinandu dugačko pismo. Obavijestio ga je o velikom
južnom moru s druge strane Cordillera i podvukao, da je od urođenika saznao, da na njegovim
obalama ima obilje zlata, koje poglavice odnose u »vrećama«. Molio je od kralja dopuštenje, da
pođe tamo i otkrije ga. Ali kako kraljev odgovor nije stizao, Balboa s grupom od 190 Španjolaca i
600 urođenika, koji su bili određeni za prijenos stvari, polazi na put s jednim brodom i devet većih
piroga. Tako je poslije nekog vremena stigao do Carete, na onom mjestu Panamske prevlake,
najbližem suprotnoj strani.
Odatle do San Miguela na pacifičkoj strani Paname daljina iznosi oko 60 km. Tu je zemljište
gotovo ravno. Najveće brdo nije više od 300 m. Ali je ono zato gotovo neprohodno. Puno je mulja,
gliba i ispresijecano močvarama, riječicama i rijekama, leglima komaraca, drugih insekata i zmija.
Uz to je još obraslo i trnovitom travom, džunglama isprepletenim lijanama i gustim granjem, koje
prolaznicima na svakom koraku preprečuje put.
Pošto je u Careti ostavio jedan dio vojnika da čuvaju brod i piroge, Balboa s ostalima polazi 1.
rujna 1513. g. naprijed. Put je bio neobično naporan. Morali su ga kroz džunglu krčiti sjekirama i
mačevima. Ubrzo im se i odjeća pocijepala. Oni su s teškom mukom, iznemogli do besvijesti,
prevaljivali na dan dva do tri km. Da bi zlo bilo veće, nesnosna žega im je zagorčavala život. Bili su
kao u kakvom kotlu, obavijenom nevidljivim oblacima vrelih para, od kojih im je zastajao dah i
jezik se lijepio za nepce. Žeđ su gasili nezdravom i mutnom barskom ili riječnom vodom, od koje
su dobivali groznicu i dizenteriju. Kada je 1883. g. jedna naučna ekspedicija pokušala prijeći 10
milja duži sjeverniji put preko istog zemljouza, morala se poslije 16 dana nečuvenih patnji vratiti
odakle je i pošla.
Međutim, Balboa je bio čovjek drugog kova. Za njega nije postojala riječ nemoguće. On se već
bio prekalio u ranijim istraživačkim pohodima, također teškim. Ma da su zapreke i na ovom
putovanju bile neobično velike, on se odlučio, da ih savlada. Bio je svijestan, da od sretnog ishoda

139
zavisi njegovo ime, slava, budućnost. Radilo se o biti ili ne biti. Drugi izlaz nije vidio.
Osim teškoća putovanja, i urođenici su ih s vremena na vrijeme napadali. Ali su Španjolci lako
odbijali te napade urođenika, sakrivenih u cestama džungle. Jednoga dana je Španjolcima
prepriječio put poglavica Toreha s tisuću ratnika, naoružanih kopljima, strijelama i batinama.
— Tko ste vi, bijeli, bradati ljudi? Što tražite ovdje? I kuda namjeravate poći? — pitali su ih.
— Mi idemo prema Južnom moru! — odvratio im je Balboa.
A kad su ih urođenici napali, Španjolci su kao pomamni jurnuli na njih i pobili 600 urođenika.
Nijedan Španjolac nije poginuo. Njihovi čelični mačevi, bojne sjekire, arkebuze i muskete učinili su
svoje. 40 zarobljenika, odjevenih u smiješne haljine, za koje je vjerovao, da su homoseksualci,
Balboa je bacio krvožednim psima, da ih pomore. Poslije ovoga napada nitko ih nije smetao
nekoliko dana.
Kad su prošli najveći dio puta, probijanje je išlo lakše. Postajalo je svježije. Osjećala se blizina
oceana. I kad mu je 26. rujna jedan urođenički vođa rekao, da se s brda ispred njih vidi more,
Balboa je naredio pratnji, da ga pričeka, a on se brzim koracima uputio prema vrhu brda, koje se
blistalo u intenzivnom zelenilu na vrelim zracima tropskog sunca. Španjolci su s napregnutošću
pratili svaki njegov korak. Osjećali su, da se bliži veliki trenutak. Odjednom su ga vidjeli kako pada
na koljena i diže ruke uvis. Oni su onda i sami jurnuli prema brdu, došli do vrha i — zapanjili se.
Ispred njih se u velikoj daljini iskrilo neko ogromno veliko more, blistajući i prelijevajući se u
neizmjernom nizu srebrnasto-modrih boja. To je dakle ono silno more, zbog koga su podnijeli tolike
muke! San je, dakle, postao java. Balboa se, kako je javio u jednom pismu kralju, nalazio »pred
morem, koje se prostiralo na drugoj strani obala Amerike«, pred onim neizmjerno velikim morem,
koje su antički narodi samo naslućivali iza beskrajnih daljina slabo poznatog Atlantika.
Putujući prema oceanu, Španjolci su se sukobili s urođenicima poglavice Kjapesa, ali su ih lako
porazili. Naposljetku su 29. rujna 1513. stigli do obala oceana. U punoj ratnoj spremi, s isukanim
mačem u desnoj i razvijenom zastavom u lijevoj ruci, Balboa je ušao s pratnjom u ocean i
simbolički ga zauzeo u ime Španije. To je bio Tihi ocean. No, budući da se on nalazio na jugu od
Paname, Balboa mu je dao ime El Mare del Sul — Južno more. »Prešao sam preko planina«, stoji u
jednom kasnijem Balboinom pismu Pietru Martire, »što razdvaja nama poznati Ocean od mora, koje
leži na Jugu i koje je doskora bilo nepoznato.« Zalivu je, međutim, dao ime San Miguel.
Ali Balboa nije na obalama Južnog mora našao zlata, kao što se nadao. No zato ga je vrlo
mnogo uzeo od urođenika u ime otkupa. O veličini Oceana Balboa od urođenika nije mogao ništa
pobliže saznati. Oni su mu samo pomoću znakova rekli, da je neizmjerno veliki. Ipak je od jednog
odličnika doznao, da daleko na jugu leži jedna velika i bogata zemlja, u kojoj ima obilje zlata, i da
pored obala te zemlje plove vrlo veliki brodovi. Odličnik je zacijelo mislio na peruanske balse, koje
su plovile i pored pacifičkih obala Paname na putu za Meksiko, s kojim su Peruanci trgovali.
Odličnik je tom prilikom nacrtao na glini skicu neke životinje, slične devi. To je bila skica lame.
Zemlja je bila Peru.
Na obalama Južnog mora Balboa je ostao nekoliko tjedana. I kad više nije imao što da dozna,
krenuo je početkom studenoga natrag. Sada je išao drugim putem, preko doline Kununakua, dobro
naseljene. Od seoskog stanovništva Balboa je u ime otkupa uzeo dosta zlata i bisera. »Tovar zlata«,
stoji u njegovom pismu kralju, »bio je tako velik, da su se urođenički nosači povijali pod njegovom
težinom«. Kad su se dobro odmorili u selu Pecorosa, Španjolci su nastavili putovanje. 19. siječnja
1514. g. došli su u naseobinu. Nijedan vojnik nije poginuo.
Balboa je bio svijestan svoga otkrića. Ali je učinio veliku pogrešku: nije odmah obavijestio
Ferdinanda o ovom velikom i otkriću, već je čekao da prođu dva mjeseca. Tek tada je uputio u
Spaniju izvještaj brodom, uz 20.000 zlatnih kastelanosa i 200 krupnih bisera, najveću pošiljku
dragocjenosti, koju je dotle kao dio plijena Novi Svijet poslao kruni.
Taj njegov nemar mu se osvetio. Ferdinand je već bio imenovao novog guvernera, Pedrariasa
D'Avilla, svog ljubimca, jer se nije mnogo pouzdavao u Balbou. Kad je Balboino pismo došlo
kralju, novi guverner je već plovio prema Venezueli s 1.600 vojnika.

140
 Pedrarias je bio slavohlepan, podao i okrutan čovjek, »strašni starac«, kako su ga zvali. Kroz 16
godina vladavine u Venezueli i Kolumbiji pobijeno je po njegovu naređenju preko dva milijuna
urođenika. Najmanja krivica je bila dovoljna za smrt urođenika, da se spali ili pobije čitavo selo.
Čim je stigao u Venezuelu, odmah je htio likvidirati Balbou. Ipak je to morao odložiti za kasnije. Ali
je zato na sve načine osujećivao Balboine planove o daljim istraživanjima.
U lipnju 1515. g. Ferdinand je imenovao Balbou adelantadom — guvernerom Južnog mora i
Paname, ali podređenog Pedrariasu. Htio je donekle ispraviti nepravdu prema ovom smjelom
istraživaču, koji ga je više puta obavijestio o nemilosrdnom Pedrariasovom istrebljivanju urođenika.
Balboa je namjeravao istražiti pacifičke obale Paname. U tu svrhu je naredio, da se sagrade
četiri jedrilice i uz ogromne žrtve u ljudstvu prenesu na suprotnu obalu. I baš kad se spremao na put
preko prevlake, uhapsio ga je po Pedrariasovom naređenju njegov — dotle podčinjeni — oficir
Francisko Pizaro. Nekoliko dana kasnije Pedrarias, koji mu je bio čak obećao i svoju kćerku za
ženu, naređuje, da mu se sudi zbog tobožnje zavjere protiv krune. Balboa je s još četiri druga
osuđen na smrt i pogubljen. Imao je tada 42 godine.
God. 1516. Herman Ponce de Leon gradi na pacifičko] obali Paname nekoliko manjih brodova
i istražuje 540 milja obale zapadno od zaliva San Miguela. U isto vrijeme Gaspar Morales plovi po
Tihom oceanu i otkriva Biserne otoke. 1552. godine Pedrarias d'Avilla plovi iz Paname s nekoliko
brodova uz Pacifičke obale Srednje Amerike, da pronađe prolaz u Karipsko more. Prolaz nije našao,
ali se vratio sa sto tisuća zlatnih pezosa, koje je napljačkao od urođenika.
Od otkrića Tihog oceana učeni evropski ljudi su počeli sve više vjerovati, da novootkrivene
zapadne zemlje ne pripadaju Istočnoj Aziji, već da je Novi Svijet samostalan kontinent između
Evrope i Azije.
Kad se imaju u vidu okolnosti pod kojima je Balboa otkrio Južno more, s pravom se može reći,
da to otkriće predstavlja pothvat najveće smjelosti i junaštva. Olsen kaže, da je Balboino otkriće
potaklo Magellana na putovanje oko Zemlje i pripremilo Pizarovo otkriće i osvajanje Perua. I zbog
toga se Balboa može uvrstiti u red najvećih španjolskih istraživača: Kolumba, Vespuccija, Corteza i
Pizara.

141
 XXXI. U PODRUČJU MAJA NARODA

»O, Majko Kukuruze, počuj! Otvori nam svoje puteve!

Oh! Cilj puta našega je blizak
I mi već vidimo zemlju nepoznatu,
U kojoj oko naše djecu traži. Majko Kukuruze, počuj!«
Iz himne kukuruzu sjeveroameričkog plemena Pawni

Kada je u veljači 1517. g. eskadra od tri malena broda pod zapovjedništvom smjelog i odlučnog
pomorca Hernana Cordohe i pilota Antonia Alaminosa na putu iz Habane došlo do obala Yucatana,
tada potpuno nepoznata Španjolcima, posada brodova se silno iznenadila. Španjolci su na obali
vidjeli urođenike kako obrađuju zemlju. Gajili su kukuruz, grah, rajčicu, pamuk, kakao — on im je
služio i kao novac, — duhan, huahutli — jedna vrsta prosa, bundevu, papriku i razno povrće. Još
više su se iznenadili, kad su na obali vidjeli kuće s krovovima od slame, palmina lišća pa čak i
kamena, ljude obučene u odjeće od šarenih pamučnih tkanina, žene s velom na licu i suknjama do
peta, ose, pčele, purane, patke. A kad su na jednom mjestu vidjeli pravi, dobro utvrđeni grad s
paralelnim ulicama, spomenicima odličnika i bogova od mramora ili pečene gline, hramove u
obliku piramida, na kojima su svećenici, kao i u Meksiku, uz zaglušnu lupu bubnjeva, pisku frula od
rogova ili trske i svirku truba od školjki, prinosili ljudske žrtve, Španjolci su se zaprepastili! Činilo
im se, da sanjaju, da se nalaze u nekom čudesnom svijetu, toliko različitom od otoka i zemalja
Novoga Svijeta, koje su dotle bili upoznali.
Španjolci su došli u područje Maja civilizacije, najkulturnijih naroda Novoga Svijeta.
U to vrijeme Maja narodi su bili pod vlašću Azteka. Njima su plaćali danak u raznoj robi i
proizvodima zemlje111, njima su svake godine morali davati određeni broj ljudi za žrtvovanje. Od
stare Maja civilizacije, jedinstvene u svijetu, čije su elemente primili narodi Sjeverne Amerike, od
Hondurasa do Gornjih jezera, malo je što bilo ostalo. U džunglama Hondurasa, Guatemale,
Yucatana i najjužnijim krajevima Meksika nađene su ruševine mrtvih Maja gradova, obrasle u gusto
šiblje. U tim se gradovima sistem podvodnih kanala račvao na sve strane. U njima su nađene kuće,
javne građevine, hramovi, spomenici, kipovi bogova. Keramika, vanjski i unutarnji zidovi
građevina, ukrašeni figurama, kipovi, reljefi, stupovi rađeni su s istančanim ukusom, svjedokom
velikog kulturnog procvata, vremenski udaljenog od nas tisuću i pet stotina, a možda i mnogo više
godina. Od svih tih mrtvih gradova ističu se najviše po ljepoti umjetničkih spomenika i građevina,
remek-djelima Maja kulture, Palenquo i Copan. U Palenqueu je otkriven, između ostalog, i hram
boga Sunca. U Copanu su ulice bile popločene kamenom, a javne građevine, hramovi i umjetnički
ukrasi bili su na velikoj visini. Čitav sistem podzemnih kanala račvao se po tome gradu.
Najveći uspon na umjetničkom polju postigli su Maja narodi u vremenu od II. do VII. v. — bar
tako kažu moderni arheolozi. U tom vremenskom razdoblju napredak u graditeljstvu i umjetničkom
stvaralaštvu rastao je iz vijeka u vijek.
Prostranije sobe građevina, tanji zidovi soba od ranijih, debljih, radi podržavanja teških
krovova, bez svoda, savršenija izrada profila ljudskih obličja, čistoća stila i jednostavnost u izradi
kipova, reljefa i stupova kod građevina odaju sve istančaniji ukus, veliki naročito pred kraj te epohe.
Sistem računanja i hijeroglifsko pismo, čiji se postanak vezuje za dugi niz vjekova prije naše ere,
dostiže početkom I. v. pr. n. e. puni razvoj, da u VII. v. postane još savršeniji. Računski natpisi na
mnogim spomenicima jasno govore o dobrom poznavanju astronomije. Od svih naroda
pretkolumbovske Amerike Maja kalendar je bio najsavršeniji.
Sredinom VII. v. Maja napuštaju svoje gradove u Središnjoj Americi i sele se na sjever. Nije
poznat razlog ovome napuštanju. Mnogi etnolozi i arheolozi ga vide u malariji i napadima
barbarskih naroda, od kojih se nisu mogli obraniti. U novije vrijeme prevladava mišljenje, da su
111
Od gradova na Meksičkom zalivu Azteci su godišnje primali kao danak 16.000 tovara kaučuka, 24.000 paketa
čudesnog perja ptica raznih boja, ogrlica od bisera, smaragda, kakao, zlatni prah i dr.

142
Maja gradovi napušteni zbog toga, što ovi napredni narodi nisu znali vještinu đubrenja žemlje.
Kako su zemlju obrađivali drvenim, kamenim motikama i sjekirama, bez pluga i domaće stoke, a
negdje i navodnjavanjem, ispošćena zemlja nije mogla više davati ploda. Otimati, međutim, zemlju
od džungle primitivnim oruđima bilo je nemoguće.
Prelazni period obuhvaća vrijeme od 620-980. g. U tom odsjeku vremena ukrasno kiparstvo
nestaje, ali se graditeljstvo održava na istoj visini, kao i ranije. Ali od 1200. g. do dolaska
Španjolaca nastaje pad na svima poljima čovječjeg stvaralaštva. To se može protumačiti
potpadanjem Maja naroda pod vlast Azteka.
*
I, stvar za nas doista čudna, čitav razvitak Maja civilizacije uvjetovao je kukuruz, teocentli,
»hrana bogova« Azteka, za koji se drži, da vodi porijeklo iz prašuma Srednje Amerike.
Nepoznat do otkrića Amerike u Novome Svijetu, kukuruz, je stvarno uvjetovao razvitak
zemljoradnje, društveno uređenje — kod Maja nije postojao centralizirani oblik vladavine, već je
svaki grad imao svoju posebnu upravu, — gradove s kanalizacijom, popločenim ulicama, kamenim
zgradama, umjetnička ostvarenja, vjerske obrede, pismo, elemente cjelokupnog duhovnog života,
koje su, kao u starom Egiptu, kao uostalom u kršćanskim zemljama u Srednjem vijeku, držali u
svojim rukama svećenici.
Postepeno je kukuruz osvajao sve veća područja obje Amerike. Onda se počeo širiti na sjever
civilizatorski utjecaj Maja naroda. Morskim putem, pirogama, od današnjeg Vera Cruza do ušća
Mississippija, i kopnenim, posredstvom starih meksičkih gradova: Oaxaca, Zacatecasa, Duranga,
Jalisca, Sinaloa, Sonora sve dalje na sjever do Arizone, Colorada, Novog Meksika i Utahe i još
dalje, do Gornjih jezera i Kanade, išao je taj utjecaj. On je bio sve jači u blizini Maja područja, a
slabiji u udaljenijim krajevima. Arheološke iskopine u Meksiku iz preazteških vremena, iz područja
Rio Grande, Arizone i još dalje na sjeveru, jasno govore o srodnosti s Maja umjetnošću. Kiparski
radovi, ukrasni motivi, keramika, građevine, sve umjetničke tvorevine, nose na sebi, u manjoj ili
većoj mjeri jasno obilježje Maja umjetnosti.
Veze između Maja naroda i naroda i plemena Južne Amerike postojale su zacijelo od najstarijih
vremena. Kukuruz je iz Srednje Amerike zacijelo davno prenijet i u Južnu. Ali je krumpir,
porijeklom iz Perua, izvršio »znatno veći utjecaj na maštu naroda Južne Amerike, no što ga je ikada
učinio kukuruz«.112
U keramici i graditeljstvu Maja i Peruanci su bili skoro na istom stupnju. O tome jasno govore
ruševine peruanskih i Maja gradova. Ali u obradi i topljenju metala Peruanci su . bili daleko ispred
svih ostalih američkih naroda. Još od X. v. Peruanci i Chibchas plemena oko današnje Bogote u
Kolumbiji topili su metale, dok su ih Maja i Azteci kovali u hladnom stanju.
Ipak su Maja u jednom pretekli Peruance: u pismu. Peruanci su imali samo čvorovno pismo,
nepodesno za književnost ili historiju.
*
U vrijeme otkrića Amerike Maja narodi, Azteci i Peruanci, nalazili su se na stupnju civilizacije
Egipćana iz vremena faraona I. dinastije, t. j. iz vremena bliskim XXX. stoljeću pr. n. e.
Što je bio uzrok razlici u napretku između dva svijeta?
U Egiptu se bakar, srebro i zlato pojavljuje oko 5.000. g. pr. n. e. Te metale su stanovnici Nilske
doline dobivali iz Fajuma, Favahira, Sinajskog poluotoka, a od sredine II. tisućljeća i s Cipra. U
blizini Vadi Magare na Sinajskom poluotoku nađeni su kalupi za lijevanje bakra iz kraja IV.
tisućljeća pr. n. e.
Međutim se bakar pojavio prvi put u Novom Svijetu u IV. v. Urođenici Perua su isprva bakar
dobivali izdvajanjem iz ruda, a kasnije i topljenjem. Tako su oni u IX. ili X. v. počeli miješati i
topiti bakar s cinkom, a dva ili tri vijeka kasnije pojavljuje se tamo i bronca.
U Nilskoj dolini pojavljuje se, međutim, bronca oko XXII. v. pr. n. e. Ona je u Egipat prenijeta
s Krete, gdje su je proizvodili već u XXV. v. pr. n. e. I dok se željezo na Bliskom Istoku pojavilo već
112
Radin P., Histoire de la civilisation indienne, str. 27.

143
u XII. v. pr. n. e., čini se, da su ga u Sjevernoj Americi poznavala samo neka plemena.
To je bio glavni uzrok zastoja u napretku u Novom Svijetu.
U pretkolumbovskim vremenima američki narodi nisu uopće poznavali domaćih životinja,
osim psa i jedino u Peru lama.113 Zato su njihove veze bile vrlo slabe. Trgovačke razmjene su se
vršile najčešće kopnenim putem, od plemena do plemena. Količine robe, koje su se mijenjale, bile
su malene, jer čovjek na dužim stazama ne može ponijeti više od 30 kg. Te su se veze održavale i
morskim putem, pirogama i balsama. Od vjekova bliskih našoj eri Maja narodi su u masama plovili
pirogama od Vera Cruza do ušća »Oca Voda« — Mississippija. Duž donjeg toka ove velike rijeke
Maja su odvajali zemlju i podizali umjetne brežuljke, zvane mund, zacijelo u vjerske svrhe.
Ruševine munda, od kojih mnogi imaju oblik piramida s terasama, nađene su rasijane od Atlantika
do Mississippija, na sjeveru od Floride do Michigana i srednjeg Wisconsina, te zapadno od
Mississippija do Novog Meksika i južno od Kansasa. Nekoliko vjekova kasnije urođenici
polinezijskih otoka plovili su pirogama do Perua i Kalifornije, a Peruanci balsama do otoka
Polinezije — zacijelo u vjekovima otkrića Amerike.
U Nilskoj dolini su od najstarijih vremena bili poznati vol, magarac, ovca, koza, svinja, a od
XVII. v. pr. n. e. i »planinski magarac« — konj, dok se deva, poznata u egipatskim pustinjama još u
prethistorijskim vremenima, počela upotrebljavati u Egiptu tek od sredine I. tisućljeća pr. n. e.
Drvene figure iz muzeja u Kairu prikazuju pokušaje Egipćana, da pripitome jelena, gazelu, oriksa
pa čak i hijenu.
Te domaće životinje su davale Egipćanima meso i mlijeko. To je u velikoj mjeri pridonijelo
njihovu duhovnom i stvaralačkom razvitku. Međutim Azteci, Maja i drugi američki narodi, osim
Peruanaca, hranili su se u nedostatku mesa i ljudima.- Možda su Azteci u nedostatku mesa uveli i
žrtvovanje ljudi, koje su jeli?
Pomoću domaćih životinja Egipćani su obrađivali zemlju i gajili žito — plug i točak poznati su
u Egiptu od najstarijih vremena, — prenosili kamen i drvo za gradnju spomenika, piramida i drugih
javnih građevina i prenosili trgovačku robu u bliže i dalje zemlje. To im je omogućilo, da potkraj IV.
tisućljeća pr. n. e. izgrade civilizaciju, s kojom se Maja i ostale američke civilizacije mogu
uspoređivati.
*
Budući da razdaljina između Yucatana i Kube nije velika, urođenici Kube su pirogama dolazili
za nekoliko dana do obala Yucataria. Od njih su Yucatanci doznali, da su Kubu osvojili bijeli,
bradati ljudi i da su nad stanovništvom vršili strašne zločine.
I kad se španjolska eskadra približavala Yucatanu, urođenici su ih, dočekali strelicama i
kamenjem iz praćaka uz razdražene povike: »Kastilja! Kastilja!« A kad se nekoliko Španjolaca
iskrcalo na jednom mjestu, urođenici su se kao pomamni bacili na njih i sve ih pobili. Cordoba je
naredio uzmak.
Tako su stigli do Campecha. I tu su se pokušali iskrcati i snabdjeti namirnicama i vodom, ali su
ih i tu napali urođenici, onesposobivši dosta vojnika. U jednom okršaju teško je ranjen i Cordoba.
On je umro na putu za Habanu. Tada je zapovjedništvo nad brodovima preuzeo Alamanos i poveo ih
prema Floridi. No i tamo su ih urođenici napali. Glas o nedjelima Španjolaca na Kubi i Haitiju
došao je i do njih. Španjolci su se morali vratiti u Habanu.
Sredinom travnja 1518. g. guverner Kube Alvarez šalje četiri broda pod zapovjedništvom
Juana Grijalve, da se prikupe što točniji podaci o veličini, proizvodima i životu urođenika. Poslije
13 dana plovidbe ova eskadra je doplovila do otoka Gozumela, u blizini Yucatana. Na Gozumelu su
Španjolci vidjeli veliki hram s kulom, visok najmanje 60 stepenika. Ne zadržavajući se dugo kraj
njega, Španjolci su nastavili ploviti kraj obale. Napokon su stigli do Campecha, iskrcali se na obalu
i u zbijenim redovima, do zuba naoružani, krenuli prema središtu grada.

113
U Gypsum Cave Južne Nevade nađene su prije 24 g. kosti ljenivca, davno iščezlih konja — konj se u povijesti prvi
put spominje oko 1900. g. pr. n. e. u Siriji, — nekih životinja sličnih lami, afričkih deva, planinskih ovaca i dr.
Znači, da su ih urođenici Amerike prije 5-10.000 godina poznavali.

144
 Ali se na jednom mjestu pred njih ispriječio ogroman broj urođeničkih ratnika s oružjem i
upaljenim bakljama u ruci. »Vraćajte se natrag prije negoli se one ugase, inače ćemo vas sve
pobiti!« — poručivali su im. Ali kad su im Španjolci rekli, da hoće s njima da trguju u miru, da njih
zanima samo zlato i srebro i da im ne žele nikakvo zlo, Campechani su popustili i počeli s njima
trgovati. U De Orbo Novo — O Novom Svijetu, humanista Pietro Martire pripovijeda, da je
Grijalva tom prilikom putem trgovačke razmjene dobio mnogo zlata, srebra, odjeće, obuće, oklopa
ukrašenih zlatom, smaragdima, tirkizima te mnoštvo drugih stvari i namirnica.
Kada je Grijalva pomoću znakova pitao urođenike gdje može dobiti dosta zlata i dragog
kamenja, urođenici su mu pokazivali rukom na zapad i izgovarali Meksiko.
Ploveći dalje kraj sjeveroistočnih obala Yucatana Grijalva je doplovio do Rio de las Banderas
— Rijeke zastava. Tu je naredio, da se iskrcaju i ostanu deset dana. S miroljubivim stanovništvom
su mijenjali svilene, vunene i lanene tkanine za zlato.Odatle je Grijalva nastavio ploviti po
Meksičkom zalivu. Španjolci su kraj obale vidjeli planinske lance nekih visokih gora, koji su se
protezali na velike daljine. Grijalva je bio potpuno uvjeren, da ti planinski vrhovi pripadaju zacijelo
nekom velikom, nepoznatom kontinentu, a ne otoku. Smatrajući ovo mišljenje vrlo važnim, on
odmah upućuje jedan brod u Habanu s izvještajem i petinom zlata — dio, što je pripadao kruni. Šest
mjeseci kasnije Grijalva se vratio u Habanu. Istraživanje je uspjelo.

145
 XXXII. U CARSTVU AZTEKA

»Vidim ... stjegove ... u zelenim, žalima pobodene;

Vidim, gdje deset pobjeđuje tisuću i kraljevstva
s druge strane Indije Aragonu podložena...
Vidim Corteza Hermana kako osvaja gradove nove...
i kraljevstva Istoka tako daleka...«
Ariosto

Cordobina i Grijalvina plovidba bile su uvod u osvajanje kraljevstva iz sna.

Nikada u povijesti ratovanja nije osvojena jedna tako velika zemlja s milijunskim
stanovništvom s tako malim brojem vojnika kao Meksiko. Maleni španjolski odred pod Cortezovim
rukovodstvom za kratko vrijeme osvaja ovu zemlju, nameće joj španjolsku vlast i za dvije godine
potpuno je istražuje. Nova Španjolska, kako su Španjolci nazvali Yucatan i Meksiko, zemlje između
oba oceana, ulaze od toga doba u krug evropskog poznavanja i ubrzo se pojavljuju na geografskim
kartama.
Povijest ovog osvajanja potpuno je rasvijetljena. O njemu, je pisalo nekoliko španjolskih i
meksičkih pisaca iz XVI. v. Dvije Historije osvajanja Meksika Gomare i Bernala Diaza del Castillo,
obojice učesnika iz Cortezova pohoda, daju mnoštvo dragocjenih podataka o osvajanju,
istraživanju, životu i civilizaciji zemlje, ma da se u njima nalaze i takvi podaci i naivna
obavještenja, kojima se ne može uvijek vjerovati.
Cortezov pohod liči na bajku, na priču iz Tisuću i jedne noći. Pojedini momenti, puni
dramatskih zapleta, tako čestih u historiji geografskih otkrića i osvajanja zapadnog dijela našeg
planeta, snažno djeluju na maštu. Pobjede malenog španjolskog odreda nad ogromnim brojem
vucatanskih, tlaxcalanskih i azteških ratnika izgledaju nevjerojatne, ako se čovjek ne uživi u
vrijeme i prilike, koje su vladale u Meksiku u pretkolumbovskim vremenima. U sudaru između
stare i nove civilizacije pobijedila je stara. Civilizacija bakrenog doba Azteka i Maja morala je
podleći u sudaru s civilizacijom starijom od nje bar četiri tisuće godina. Meksički drveni mačevi s
dvostrukom oštricom od vulkanskog stakla, drvena koplja i strijele sa šiljkom otvrdlim na vatri,
umetnutom kosti od ljudske cjevanice ili kremena, praćke i drveni oklopi nisu se mogli mjeriti s
vatrenim oružjem, čeličnim oklopima, mačevima, noževima, bojnim sjekirama i kopljima
Španjolaca. Tisuće meksičkih ratnika nisu mogle izdržati nalet dvadesetak konjanika — konje su
tada Meksikanci vidjeli prvi put. Padajući za kratko vrijeme na stotine, obuzeti paničnim strahom,
urođenici su se predavali na milost i nemilost Španjolcima, priznajući njihovu vlast.
Kada je početkom travnja 1519. g. eskadra španjolskih brodova pod zapovjedništvom Hernana
Corteza, mladog čovjeka od 34 godine, pristala na obali Tabasca, u Yucatanu, Španjolci su bili
napadnuti od gustih redova yucatanskih ratnika uz paklenu buku raznih muzičkih instrumenata i
bojnih poklika ala-lala!
Ipak su se Španjolci iskrcali, lako savladali otpor urođenika i — pobijedili. Topovi, arkebuze, a
naročito konjanici odlučili su ishod bitke. Obilje namirnica, pamučne odjeće, obuća, ogrtači od
raznobojna perja, vatirani steznici za zaštitu od strijela i koplja, nešto zlata, dvadeset mladih
robinjica i priznanje španjolske vlasti bili su dar pobjednicima.
Među robinjicama — Španjolci su ih odmah pokrstili — nalazila se i Marina, kćerka jednog
umrlog azteškog odličnika, koju je majka kao dijete prodala nekom Maja poglavici. Vrlo
inteligentna — znala je Maja i azteški, —Marina je brzo naučila španjolski, postala Cortezova
ljubavnica i u osvajačkom pohodu na Tenochtitlan bila mu od neocjenjive koristi. Kasnije mu je
rodila i dijete.
Pokoreni Yucatanci vide u Španjolcima nadljude, sinove neba, rukovodioce munja i gromova i
pale im kopal kao božanstvima.
Međutim bljedolike, bradate, čudno odjevene ljude prate sa strahom agenti Montezume,

146
»glavara ljudi«, posljednjeg vladara i vrhovnog svećenika Azteka. Nekoliko azteških slikara crta
krišom na papiru od agava bijele ljude, ognjene sprave, čiji ih pucanj užasava, čudesne brodove
bijelih jedara, »čudovišne« životinje — konje, sjajno oružje došljaka i njihovo držanje. I sve to
odmah šalju u Tenochtitlan.
U Meksiku je, kao i u Peruu, bila dobro organizirana poštanska služba, ma da, osim pasa, tamo
nije bila poznata nijedna domaća životinja. Na svaka dva do tri kilometra puta nalazila se mala
stanica. I u njoj je bilo dva do tri glasnika. Čim bi s neke stanice dojurio glasnik, predavao je pismo
ili poruku drugu i taj je u trku prevaljivao svoju stazu, predao poruku slijedećem glasniku, ovaj
trećem i t. d. Tako su izvještaji agenata i slike stizali Montezumi iz Tabasca do Tenochtitlana za tri
dana, iako razdaljina između ta dva mjesta iznosi oko tri stotine milja.
Ovi izvještaji zbunjuju Montezumu, neobično sujevjernog i punog predrasuda čovjeka. I
umjesto da organizira otpor protiv Španjolaca i baci ih u more, on diže ruke od svega i predaje se
fatalizmu, čvrsto uvjeren, da je Cortez oličenje Quetzalcoatla, azteškog boga umjetnosti i
civilizacije.
Za razliku od ostalih bogova Azteci su Quetzalcoatla prikazivali s bijelom kožom i dugom,
valovitom bradom. To je bio jedini azteški bog, kojemu nisu prinosili ljudske žrtve, nego samo
mirisno cvijeće i kopal. Stare azteške legende su govorile, da je ovaj bog u davnim vremenima
iščezao na krajnjim istočnim rubovima svijeta, ali da će se ipak jednog dana pojaviti u Meksiku, da
bi zbacio s vlasti azteškog vladara.
To su bili uzroci, što je pojava Španjolaca na vratima Meksika uznemirila Montezumu, koji je,
okružen svitom najvišeg azteškog plemstva i svećenstva, živio u sjaju i raskoši u krasnom dvoru
najčudnijeg grada na svijetu — Tenochtitlana.
*
Američki urođenici pripadaju mongoloidnoj rasi i vode porijeklo iz Azije. I letimičan pogled na
njih uvjerava nas o tome. Jedan od uzroka, što su Španjolci vjerovali, da su došli do krajnjih
istočnih nepoznatih otoka i zemalja Azije, umjesto da su otkrili jedan potpuno nepoznati kontinent,
odvojen od ostalih, bio je i mongolski izgled urođenika svih krajeva Amerike.
Pod svoj prilici su se njihovi preci doselili prije 20.000, a možda i više godina u Ameriku preko
zaleđena Beringovog mora, širokog oko 100 km, ili pirogama s jednog do drugog otoka Aleutskog
arhipelaga, koji se proteže od krajnjeg sjeveroistočnog dijela Azije do poluotoka Alaske. Te su
seobe trajale zacijelo stotinama, a možda i tisućama godina. Dosadašnje iskopine kostura ljudi u
obje Amerike govore u prilog ove tvrdnje. Svi oni pripadaju tipu Homo sapiensa — čovjeka
relativno kasnijeg vremena.
Preci Azteka su zacijelo prije VIII. v. napustili svoje boravište oko Sedam pećina, tajanstveni
kraj negdje na jugu Sjedinjenih Država Amerike. Put ih je vodio preko neplodnih jugozapadnih
američkih pustinja, a zatim preko sjevernih krševitih krajeva Meksika. U to doba Azteci su bili već
civiliziran narod. Plodan utjecaj Maja kulture stvorio je od ovih nomada dobro organiziran narod,
koji se lako privikao zemljoradnji.
Nekoliko vjekova putovali su preci Azteka prema Meksiku, zadržavajući se u pojedinim
krajevima duže ili kraće vrijeme i vodeći borbe s raznim narodima s promjenljivom srećom.
Legende govore, da ih je na tom putu vodio bog rata, strašni Huitzilopochtli. Napokon su stigli do
doline Anahuaca i pobijedili susjedna plemena. 1324. g. sagradili su na slanom jezeru Tezcuco grad
Tenochtitlan, koji se brzo razvio u najljepši grad azteške civilizacije. Vijek kasnije Azteci sklapaju
savez sa Tezcucom i Tlacopanom, koji je ostao čvrst do dolaska Španjolaca. Vlast Azteka se
prostirala nad mnoštvom meksičkih plemena između dva oceana, sa izuzetkom Tlaxcale i drugih
gradova-država.
Zemlja kod Azteka je bila razdijeljena na dvadeset geografskih klanova ili calpula. Jedan dio te
zemlje je bio podijeljen između svih članova calpula i oni su je obrađivali zajednički. Calpuli su
plaćali državi porez i izdržavali hramove i svećenike na svom području. Drugi dio klanske zemlje
bio je razdijeljen na razne porodice calpula, prema potrebama. Zemlja je pripadala porodici, kojoj je

147
dana na rukovanje, a prelazila je s oca na sina. Po izumiranju porodice vraćala se calpulu. Plemići
su također imali veliki dio obradive zemlje, a isto tako i ratnici — ovi posljednji u pokorenim
zemljama.
Azteci su tiranski ugnjetavali pokorena plemena. U organizaciji vlasti i u kolonijalnoj politici
Azteci su bili ispred svih ostalih pretkolumbovskih naroda. Gradovi s pacifičkih obala davali su im
kao namet pamučne odjeće, fino perje, kakao, zlato, tigrove kože i ptice. Zemlje s područja
Meksičkog zaliva davale su im kakao, tovare kaučuka, zlato, fino raznobojno perje, bisere,
smaragde i ambru. Ostali su im krajevi davali svoje proizvode. Pokoreni narodi su im, osim toga,
morali davati i poljoprivredne proizvode, raditi na izgradnji puteva, javnih građevina i služiti kao
robovi. To je bio težak namet za pokorene narode, koji su zemlju obrađivali motikama i sjekirama
od kamena i šiljcima otvrdnula drveta, paljenjem — naročito u tropskim oblastima — ili
navodnjavanjem, u blizini rijeka i jezera, bez pluga i tegleće stoke.
Uz to su pokoreni narodi morali Aztecima svake godine davati određeni broj ljudi za
žrtvovanje. I to je za njih bio najstrašniji namet. Ipak su Azteci najveći broj ljudi za žrtvovanje
uzimali iz redova ratnih zarobljenika, koje nisu odmah ubijali, nego su ih kasnije predavali
svećenicima za žrtvovanje. To žrtvovanje ljudi je i najmračnija crta azteške civilizacije.
Azteci su stalno žrtvovali ljude. Prilikom ustoličenja vladara, vjerskih svečanosti, posvećenja
kipova i hramova bogova, smrti vladara i poglavica, povratka iz ratova, perioda suše i t. d. Na
vrhovima hramova u obliku piramida, visokih i do 80 m — ruševine 18.000 azteških hramova i
danas postoje u Meksiku — nalazio se pred kipovima bogova žrtveni kamen. Četiri svećenika držali
su žrtvu za ruke i noge. Peti joj je zabadao nož od vulkanskog stakla u grudi, parao ih, čupao srce i
bacao ga na vatru, koja je stalno plamsala pred idolima. Onda su žrtvi odsijecali udove, spremali od
njih svečane gozbe, dok su trupove bacali divljim zvijerima. Lubanje žrtvovanih uzidali bi u zidove
hramova. Tridesetak koraka od ogromnog hrama boga Huitzilopochtlia u Tenochtitlanu — četvoro
vrata ovoga hrama su gledala na isto toliko puteva, od kojih je svaki bio dug oko 15 km i vodio iz
grada na kopno, — nalazila se ograda od visokog drveća. Između drveća nalazili su se kolci, koji su
išli od drveta do drveta. Na kolcima su bile nasađene ljudske lubanje. »Ta ograda«, kaže španjolski
pisac iz XVI. v. Acosta, »bila je od jednog do drugog kraja puna ljudskih lubanja. To je bio žalostan
i jeziv prizor. Kad su žrtve pomrle i njihovo meso pojedeno, glave su predavali svećenicima hrama,
koji su ih naticali na ono kolje, dok god se nisu razdrobile.«
Neprovjereni podaci govore, da su Azteci žrtvovali svake godine 20.000 ljudi. Ovo okrutno
ubijanje uzelo je u XVI. v. velike razmjere. U jednom rukopisu, za koji se danas zna, da je napisan
poslije osvajanja Meksika i zacijelo po naređenju osvajača, stoji, da su prilikom posvećenja novog
hrama boga Huitzilopochtlia u Tenochtitlanu-Meksiku žrtvovali 20.000 ljudi iz redova ratnih
zarobljenika. Brojka je svakako pretjerana. No, ako su žrtvovali i dvadesetinu toga broja, brojka je
prevelika.
Azteci su ljude žrtvovali zbog toga, što su vjerovali, da će im bogovi podariti plodnost i
ovjekovječiti prirodne sile. Ima razloga, da se povjeruje, da su Azteci žrtvovali ljude zbog nestašice
mesa. Oni, naime, osim pasa nisu imali drugih domaćih životinja.
Razumije se, da su pokoreni narodi jedva čekali, da se oslobode azteškog jarma. Pojava
Španjolaca u primorju ulila im je nadu.
*
Poslije osvajanja Tabasca, Cortez četiri mjeseca krstari pored jugozapadnih obala Meksika i
istražuje ih. Dvije pokrajine odmah su priznale španjolsku vlast i davale Cortezu namirnice, odjeću,
zlato i drago kamenje. Kroz to vrijeme Cortez dolazi u Cempoalu i San Juan de Ulua, gdje ga
stanovništvo dočekuje kao osloboditelja. U nezdravom močvarnom kraju Cortez tada udara temelje
naseobine Vera Cruz. I u isto vrijeme stalno prikuplja podatke o političkim prilikama u Meksiku. To
će mu biti od velike koristi prilikom osvajanja.
*
God. 1504. Hernan Cortez dolazi u Novi Svijet s mnogim drugim španjolskim pustolovima.

148
Odmah se ističe u, osvajačkim pohodima, a naročito prilikom osvajanja Kube. To mu je donijelo
naklonost guvernera Velasqueza, veliki posjed, robove i imetak od 3.000 dukata, za ono vrijeme
ogromnu svotu.
Ali tako nemirnog i neobuzdanog čovjeka, kakav je bio Cortez, nije privlačio miran život.
Cortez je svim silama nastojao, da mu se povjeri učešće u samostalnim osvajačko-istraživačkim
pohodima u Novom Svijetu, koji su tek počeli upoznavati. Više puta je dospijevao u zatvor, ali je
uvijek uspijevao, da se izvuče, jer je dobro stajao kod guvernera. Poslije Grijalvinog povratka,
Velasquez ga postavlja na čelo ekspedicije radi osvajanja Nove Španjolske. No baš kad se spremao
da isplovi iz luke, Velasquez se pobojao, da ga Cortez ne izigra, te je povukao imenovanje. Cortez
je, međutim, od svojih prijatelja na guvernerovu dvoru na vrijeme saznao za tu odluku pa je
naredio, da brodovi isplove. Bojazan Velasquezova se obistinila. Cortez je radio za sebe.
Bistar, uporan, ludo hrabar »kapetan Cortez vodi o svemu računa«, kaže o njemu njegov drug
iz pohoda i biograf Diaz. »On sve umije predvidjeti, prije negoli išta poduzme.« To mu donosi
naklonost ljudstva. »Svi bismo mi poginuli za našega vođu Corteza«, kaže Diaz. U svojoj Pravoj
historiji Meksika. Diaz daje približnu sliku toga pohoda. No on svoga idola Corteza pravi
herojskom ličnošću, prikrivajući mu mane: okrutnost prema pobijeđenima, pohlepu, uobraženost,
što je, uostalom, zajednička crta španjolskih osvajača.
Da bi dobio odriješene ruke, Cortez se na jednom skupu vojnika odriče Velasqueza. Iz ruku
vijeća novoosnovanog-grada Vera Cruza — a on ga je sam imenovao, — Cortez prima ukaz o
imenovanju za guvernera i vrhovnog suca grada »u ime njegova španjolskog veličanstva«. S
odobrenjem ljudstva Cortez tada šalje u Španiju zlato, dragocjenosti, maske, umjetničke radove,
izvještaj o Novoj Španjolskoj, o svojim namjerama i postupcima i zahtijeva, da ga Karlo V. potvrdi
na novom položaju. Tada izdaje naređenje, da se svi brodovi osim jednoga spale. »Tko hoće biti
bogat«, saopćio je ljudstvu, »neka pođe za mnom. Ostali neka se vrate na Kubu.«

Pohod na Tenochtitlan

Agenti Montezumini prate budno Cortezove pothvate u primorju. Da bi ga odobrovoljio,

Montezuma šalje Cortezu bogate poklone: male figure raznih životinja od zlata i srebra, ukrašene
zrncima bisera, smaragda i ametista, oklope, sjajne ogrtače od raznobojnog perja i dr. Cortezu se
najviše sviđaju dva krasno izrađena koluta, velika kao kolski kotači, jedan od Zlata, a drugi od
srebra. Kotači su predstavljali sunce i mjesec. »Neka ovi predmeti budu znak obostrana
prijateljstva«, poručuje mu. »Ali nemoj dolaziti u Tenochtitlan. Put je odviše težak.«
No Cortez baš to hoće. Ostavivši u Vera Cruzu posadu od 150 ljudi, on 16. kolovoza 1519. g.
kreće prema Halapu. »Armada« je brojila 400 pješaka, 15 konjanika, 40 cempoalskih ratnika i 200
urođenika, koji će vući namirnice, municiju i sedam malenih topova.
Odred se sporo kretao po tropskoj žezi. Velika vrućina i rojevi insekata zamarali su vojnike,
čija je nošnja bila nepodesna za ove krajeve. Nju su još više otežavali vatirani steznici, napravljeni u
primorju, radi zaštite od strijela i koplja. Po danu su išli oprezno, šaljući izvidnice na sve strane.
Noći su provodili pod oružjem.
Isprva je odred prolazio kroz ravnicu zasađenu bujnim tropskim zelenilom. Palme, banane,
agavi, kakaovo drvo, vanilija, aloji, kopal i kaktusi rasli su na sve strane. A kad su se kasnije ispeli
na meksičku visoravan, tropsko rastinje se prorijedilo. Tamo su Španjolci nailazili na ogromne
hrastove i jelove šume. Meksiko je uopće zemlja hrastova. U njemu ima danas 100 vrsta hrastova,
dok ga u Evropi ima samo dvije. Jedino u Sjevernoj Americi ima 25 vrsta hrastova.
*
U pretkolumbovskim vremenima američki narodi su upoznali bakar, zlato, srebro, cink, kalaj,
broncu pa čak i željezo.
Smatra se, da se bakar u Novom Svijetu pojavio prvi put u IV. v. na visokoj visoravni Perua i
Bolivije, za vrijeme takozvane civilizacije Tiahuanaco, čije su ruševine gradova i naselja pronađene

149
na obalama jezera Titicaca. Odatle se raširio na sve primorske krajeve Perua i Ecuadora. Možda u
isto vrijeme ili nešto kasnije bakar upoznaju u cijeloj Americi. Ali dok su urođenici Srednje
Amerike i Meksika dobivali bakar izdvajanjem iz ruda, urođenici Sjeverne Amerike su ga vadili iz
ležišta bakra iz krajeva oko Gornjeg jezera.
Ubrzo se sa bakrom pojavljuje u Americi i zlato. Njega su uglavnom dobivali izdvajanjem iz
ruda ili ispiranjem iz rijeka. Tako su zlato dobivali urođenici Srednje Amerike, Meksika i Antilskih
otoka; tako su do njega dolazili i urođenici prostranih područja između Panamskog zemljouza,
današnje Guavane, primorja Perua i rijeke Amazone, krajeva, koji su pripadali utjecajnom području
Chibchas plemena. Više od tisuću godina prije Osvojenja živjela, je u visokim predjelima
Kolumbije, oko današnje Bogote, grupa ovih plemena, čija je društvena organizacija bila na dosta
visokom stupnju. Chibchas plemena su se odlikovala proizvodnjom finih tkanina i vještom obradom
metala. Topljenjem mješavine bakra i zlata, neka plemena, koja su živjela u jugoistočnim
predjelima Venezuele i bila pod utjecajem Chibchas plemena, počela su proizvoditi leguru od
mješavine bakra i zlata, od koje su chibchaski majstori izrađivali krasne umjetničke predmete.
Drugu dragocjenu leguru topljenjem mješavine bakra i srebra dobivali su, međutim, urođenici
primorskih krajeva Perua.
Ali narod Ajmara, koji je živio oko jezera Titicaca, počinje proizvoditi bar pet vjekova prije
Osvojenja leguru tumbaga, topljenjem mješavine bakra i cinka u određenom odnosu. Međutim, od
XI. v. Peruanci počinju, proizvoditi broncu od mješavine bakra i kalaja, kao i razne druge legure iz
mješavine bakra sa zlatom i srebrom. Od tih legura Peruanci su pravili umjetničke predmete i
nakite.
U topljenju i obradi metala Azteci i Maja su bili zaostali za Peruancima i Chibchasima. I Azteci
i Maja su poznavali bakar, zlato, srebro, olovo, a pred Osvojenje i kalaj, ali su te metale obrađivali u
sirovom stanju, kovanjem i cizeliranjem. Od bakra su pravili čekiće, sjekire i dlijeta, a od zJata,
srebra i olova umjetničke predmete i ukrase.
Pa ipak su Azteci u vremenima prije Osvojenja upoznali broncu, ma da se ne može reći ništa
sigurno, kada su je upoznali. Nepismena španjolska soldateska i misionari uništili su pretapanjem
zlatne i srebrne predmete Azteka i Maja, metalne idole i skoro sve njihove rukopise, koji su mogli
osvijetliti njihovu prošlost i mnoge strane njihove cjelokupne aktivnosti.
U Pravoj historiji osvajanja Meksika Diaz kaže, da je na trgu u Tenochtitlanu-Meksiku među
raznom robom vidio i »sjekire od mesinga, t. j. legure bakra i kalaja«. Thompson kaže 114, da su
»Azteci poznavali tajnu bronce, ali da je ona izumljena nešto prije Osvojenja, jer maleni broj
analiziranih predmeta nosi obilježje nesumnjive namjere (Azteka), da proizvode broncu«.
Danas se također zna, da su Azteci dobivali broncu putem trgovačke razmjene od Peruanaca.
Oduvijek je među američkim urođenicima postojala živa trgovačka razmjena, koja se vršila bilo
direktnim, bilo posrednim putem, od plemena do plemena. Američka plemena, koja su bila bogata
namirnicama, mijenjala su ih za sirovine, tkanine i ukrasne predmete. Mijenjalo se zlato, srebro,
bakar, tirkiz, ametist, smaragd, katlinit za luke, vulkansko staklo iz Meksika za šiljke strijela, koplja
i alatke, razne boje, ptičje perje, pamučne tkanine, suho meso, kože, krzna divljih životinja i dr.
Iskopine predmeta iz raznih krajeva Amerike jasno govore, da se između Meksika i Kanade,
Floride, njujorške oblasti i Gornjeg jezera, atlantskih i pacifičkih obala vršila živa trgovačka
razmjena i u vremenima prije naše ere. U iskopinama sela iz arhajskog perioda u državama New
York i Kentucky nađene su školjke iz Meksičkog zaliva i Floride.
Smatra se, da je trgovina između Azteka i Peruanaca počela u XI. v. Ali tko je bio prvi inicijator
ove trgovine, Azteci ili Peruanci, ne zna se ništa. Sve, što je o tome bilo možda zapisano na
azteškim rukopisima ili peruanskom »kipua« pismu, nestalo je bez traga. A ta trgovina nije
nemoguća, kad se uzme u obzir, da udaljenost od Perua do Meksika nije veća od 3.000 km. Taj se
put, u slučaju povoljnih vjetrova, mogao prijeći balsama (vrst splavi od balsovih greda s jedrom) za
dvije do tri sedmice. Umjetničke predmete od legura zlata i srebra s bakrom i broncom prodavali su
114
Thompson E. J., La civilisation Aztèque, str. 77.

150
Peruanci Aztecima za smaragde, ametiste, tirkize, boje, oružje, nakite, vulkansko staklo i — robove.
Oruđem od vulkanskog stakla, kremena, a možda i od bronce, obrađivali su azteški majstori
krasne drvene rezbarije i skulpture, mramorni kamen za dvorove vladara i plemstva, hramove
bogova115, kipove vladara i bogova, mozaike i reljefe, od kojih su krasni primjerci otkopani 1750. g.
u hramu Sunca u Palenqueu. Ruševine ovog i mnogih drugih azteških dvoraca i hramova odaju
visok stupanj jedne civilizacije, koju su Španjolci nemilosrdno uništili.
Glavno zanimanje Azteka bila je zemljoradnja. Azteci su zemlju obrađivali kamenim motikama
i sjekirama pa čak i paljenjem rastinja na zemljištu. Oni nisu imali tegleće stoke. Do Osvojenja nisu
poznavali točak i kola. Zanimljivo je spomenuti, da se dva primjerka dječjih kolica iz
pretkolumbovskih vremena i danas nalaze u meksičkom muzeju.
Azteci su gajili više vrsta kukuruza, krumpir, grah, bundevu, papriku, rajčicu i huahutli
(Amaranthus paniculatis). Sadili su duhan i pamuk. Tkačka vještina Azteka, a naročito Maja, bila je
na velikoj visini. Stada pasa kratke dlake — Oviedo kaže, da je pečen pas bio izvrsna hrana, —
purani, zečevi, kunići, kokoši, patke davali su im meso. Povremeni lov u šumama na divlje životinje
davao im je meso i kožu. Ali Azteci nisu znali za mliječnu hranu.
Španjolci su prviput u Meksiku upoznali kaučukovu gumu. Od nje su Azteci, između ostalog,
pravili i lopte za »svete« igre u hramovima. Kinin i kokain latinske Amerike, pronađeni kasnije,
veliki su doprinos civilizaciji Starog Svijeta.
*
Krećući se naprijed Španjolci su nailazili na sela, u kojima su ih urođenici lijepo primali, dajući
im hranu i darove. Zahvaljujući vještini pridobivanja ljudi i vjerovanju urođenika, da su došljaci
»božanskog« porijekla, Cortez je svuda iza sebe ostavljao prijateljska plemena.
Poslije nekoliko dana putovanja odred je stigao do podnožja meksičke visoravni. Tu se izgled
okoline iz temelja promijenio. Tu žega nije bila više nepodnošljiva. Rojevi raznih insekata im nisu
više u tolikoj mjeri dodijavali, kao ranije. Španjolci su kao začarani promatrali visoke planinske
lance Sierra Madre, oivičene gustim šumama i sjenovitim brežuljcima, koji se u dugom nizu
protežu na desnoj strani horizonta, i vrtoglave visine Orizabe, pokrivene snijegom. S tugom su
promatrali more, koje se bjelasalo u velikoj daljini. Ono im se činilo kao neka blaga valovita
srebrna vrpca, iza koje se u ogromnoj daljini nalazila njihova zemlja, kuće, porodice, prijatelji.
Ostajao im je još težak put uz strme planinske staze do visoravni, prostranog meksičkog platoa,
visokog preko 2.000 m, posijanog planinama i ugašenim vulkanima te ispresijecanog, naročito na
južnoj strani, bogatim dolinama i šumovitim obroncima.
Dva dana kasnije Španjolci su se našli na granici azteške države. Sada je putovanje bilo lakše,
jer je prestala nesnosna žega, ma da Meksiko leži u tropskoj oblasti. Španjolci su nesmetano
prolazili kroz sela, pored kukuruznih polja, dobro obrađenih, ograđenih alojima i kaktusima. U
daljini su nazirali visoke vrhove Popocatepetla i Istaccihdahtla i aktivnog vulkana Pericutina, od
kojega je s vremena na vrijeme podrhtavala zemlja.
Sada su ih urođenici dočekivali manje srdačno, ne zato, što su ih mrzili, već zbog straha od
Montezume, od čijeg su imena poglavice drhtali. Urođenici su bljedolike, bradate i čudno odjevene
strance promatrali sa strahopoštovanjem, ali i s nepovjerenjem. Držanje prema njima su promijenili
tek onda, kad su ih cempoalski ratnici uvjerili, da su bijeli ljudi bogovi, da rukuju »munjama i
gromovima« i da ih nitko ne može pobijediti.
Putujući prema Tenochtitlanu Španjolci su prošli kroz Naulinko, Peroto, Huamantl, a da im se
ništa značajno nije dogodilo. Ali su sa zebnjom prolazili kraj teocala, hramova u obliku piramida,
uz koje su ležale gomile ljudskih kostiju s lubanjama.
4. rujna odred je stigao do granica male nezavisne planinske države Tlaxcale. Njezini
stanovnici su bili gotovo u stalnom ratu s Aztecima, koji su im htjeli nametnuti jaram i zarobiti ih
što više za žrtvovanje. Zato su ih ometali u nabavci soli i pamuka. Ali im porobljavanje nije
115
Azteci su imali 13 glavnih i 200 manjih bogova, Najglavniji su bili: Huitzilopochtli Tlaloc, Chicomecoatl,
Quetzalcoatl, Tlazolteotl, Tescatlipoca i dr.

151
uspijevalo, jer su Tlaxcalanci bili hrabri ratnici, koji su voljeli svoju zemlju, nezavisnost i slobodu.
Diaz kaže, da je Tlaxcala bila zaštićena kamenim zidom dugim oko 20 km. Zid je bio visok 6, a
debeo oko tri metra. Na vrhu je imao prsobrane za branitelje. Cortez je odmah uputio svoja dva
Cempoalca u glavni grad Tlaxcaie kao vjesnike mira. No glasnici su se brzo vratili s porukom:
»Poubijat ćemo sve Teulese, a njihovo meso pojesti.«
Sutradan su Tlaxcalanci doista krenuli na Španjolce. Diaz kaže, da ih je bilo 50.000. Obojeni
raznim bojama, ukrašeni perjem živih boja, zaštićeni bambusovim štitovima i vatiranim steznicima,
Tlaxcalanei su nastupali u gusto zbijenrm redovima uz zaglušnu lupu bubnjeva, svirku svirala i
truba, uz bojne poklike, zasipavajući Španjolce kišom strelica, kamenjem iz praćaka i bacajući na
njih koplja.
Španjolci su se branili kao lavovi. Znali su dobro, što ik čeka u slučaju poraza. Muskete,
arkebuze, a naročito topovi pravili su pustoš u redovima napadača. Konjanici, međutim, zalijetali su
se u najgušće redove Tlaxalanaca i kosili ih nemilice. Tako je napad propao. Ostavivši na razbojištu
veliko mnoštvo mrtvih i ranjenih, napadači su se povukli. I jedan njihov noćni prepad je propao.
Premda su Španjolci imali dosta ranjenih, poginuo im je samo jedan borac i dva konja. Cortez je
naredio, da ih po noći potajno sahrane, jer je kod napadača htio stvoriti dojam o njihovoj
nepobjedivosti.
Tada su Tlaxcalanci prihvatili Cortezovu ponudu za mir, slobodan prolaz kroz Tlaxcalu i dali
2.000 ratnika za pohod na Tenochtitlan. Tlaxcalanci su im stvarno ostali saveznici đo kraja. Bez
njihove pomoći osvajanje Meksika bi zapelo za nekoliko godina.
Doček u Tlaxcali, »gradu velikom i lijepom kao Grenada«, bio je veličanstven. Brđani su
očarani saveznicima, jer su vjerovali, da će ih oni osloboditi »mrskih« neprijatelja. Vrhovni vođ
Tlaxcalanaca poklanja Cortezu i oficirima pet krasnih mladih djevojaka. Jedna je njegova kćerka.
Cortez se, međutim, zadovoljava samo tim, da ih pokrsti. Vođinu kćerku je uzeo za ženu Alvarado,
El tonatiuh — sunce, kako su urođenici zvali kasnijeg osvajača Guatemale i Quita.
Glas o pobjedi Španjolaca i savezu s neprijateljima Azteka brzo se raširio u Meksiku.
Montezuma je preplašen. On čini velike napore, da Corteza odvrati od pohoda na prijestolnicu.
Šaljući mu bogate darove poručuje mu, da će Karlu V. plaćati danak. Uz to mu obećava brda zlata,
srebra, dragocjenosti i koliko hoće robova, ali uz uvjet, da se vrati natrag. Kad mu je Cortez
odgovorio negativno, on ga poziva u »prijateljski« posjet Tenochtitlanu.
Kad su se u Tlaxcali odmorili nekoliko dana, Španjolci sa saveznicima kreću u Meksiko. Diaz i
Gomara kažu, da su Tlaxcalanci savjetovali Carteza, da ne ide kroz Cholulu, ali je on naredio, da se
ide baš kroz taj grad. Tu se nalazio glavni azteški hram, visok preko 170 stopa. Španjolci doznaju,
da su u tome hramu svećenici svake godine žrtvovali 6.000 duša u prisustvu velikog broja
hodočasnika iz cijele zemlje.
U Diazovu izvještaju stoji, da su Cholulci prividno srdačno dočekali Španjolce i Tlaxcalance,
ali da su skovali zavjeru, da ih unište, i da se samo Marini može zahvaliti za spas Španjolaca, jer da
je ona tobože na vrijeme doznala za zavjeru i obavijestila Corteza. Priča o zavjeri je svakako
izmišljena, da bi se opravdala Cortezova okrutnost. On je, naime, bio naredio, da se svi odrasli
muškarci skupe u velikom dvorištu jedne zgrade, gdje su ih sve pobili. »U roku od dva sata«, stoji u
Cortezovom izvještaju Karlu V., »mi smo pobili preko tri tisuće duša... Od toga doba oni su
(Cholulci) poslušni podanici vašeg veličanstva.«
Odatle su Španjolci pošli prema Tenochtitlanu kraćim, ali težim putem preko krševitih
planinskih klanaca između Popocatepetla i Istaccihdahtla. 7. studenoga stigli su do najvišeg vrha
jednog klanca i zapanjili se ljepotom prirode.
Pred njima se nalazila velika i plodna meksička ravnica. Sva je bila u zelenilu. U njoj je bilo
mnoštvo malenih jezera, obrađenih polja, vijugavih puteva i gradića i sela, čija se bjelina naročito
isticala pod plavim nebom bez ijednoga oblačka. »Vojnici su«, kaže Diaz, »bili zadivljeni. Mislili su
da sanjaju, da se nalaze na drugom svijetu.« Pa ipak, i pored sve te čudesne ljepote prirode,
Španjolce je morila potajna zebnja o konačnom završetku njihove ekspedicije. No Cortez je uvijek

152
nalazio načina, da ih ohrabri i umiri izgledima na bogatstvo.
Sada su silazili lagano niz planinu. Polazili su kroz kedrove, hrastove i dudove šume i mala
planinska sela, gdje su ih urođenici lijepo primali, ali su im se žalili na azteško ugnjetavanje. To je
Cortez primao s velikim olakšanjem, uvjeren u lagani uspjeh.
Kad su sišli u ravnicu, nastavili su pokret velikim drumom kraj jezera, prolazeći kraj sela i
gradića na sojenicama ili na tvrdom zemljištu. Pred gradom Iztapalapom, s pravim ulicama, kućama
s terasama na krovovima, trgovima, velikim hramom, visokim kulama i »vrtovima s obiljem cvijeća
i drveća«, dočekao ih je Cacamatzin, Montezumin rođak i vladar Tedesca. Ovaj plemić, koji je
svojim načinom života i shvaćanjem mogao mirne duše stati uz ma koga princa I. egipatske
dinastije, ležao je sjajno odjeven u nosiljci, ukrašenoj zlatom i dragim kamenjem. Nosiljku su nosili
osam krupnih plemića. Pozdravivši Corteza u Montezumino ime naredio je, da se Španjolci i
saveznici smjeste u velikom dvorcu od mramora i kedrovine, raskošno uređenom iznutra
skupocjenim zastorima i rezbarijama. »A sad je ovaj grad potpuno uništen. Ništa od njega nije
ostalo!«, kaže sa sjetom Diaz.
Od Iztapalapa do Tenochtitlana daljina nije veća od 10 do 15 km. Prijestolnica je bila sagrađena
na nekoliko otočića u sredini slanog jezera Tezcuca. U grad su vodila tri prava druma, toliko široka,
da su po njima, prema Cortezovom svjedočanstvu mogli uporedo jahati deset konjanika. Ti drumovi
su na određenoj udaljenosti bili ispresijecani pokretnim, drvenim mostovima. Krećući se naprijed u
pratnji Cacamatzina, Cortez se nalazio na čelu kolone. Za njim su išli konjanici. Iza njih pješadija i
topovi. U zaštitnici su bili Tlaxcalanci.
Napokon su Španjolci stigli do grada kao iz bajke. S obje strane puta i iz stotine piroga
Tenochtitlanci su kao u čudu promatrali Španjolce, njihovu nošnju, topove, oružje, konje, koje su
prvi put tada vidjeli, i svoje neprijatelje Tlaxcalance. Zacijelo im se činilo, da gledaju bića s drugog
planeta.
Španjolci su se osjećali osamljeni, kao u klopci. »Pred nama je veliki grad Meksiko, a nas
svega četiri do pet stotina ljudi«, kaže Diaz, izražavajući osjećanje svih svojih zemljaka.
Za Španjolce je sve bilo novo: ogroman hram, s kulama visokim preko 100 stepenika, velelepni
dvorci Montezume i njegova oca Axayacatla, veliki dvorski vrtovi, zasađeni krasnim primjercima
bilja i voća, s rijetkim pticama i velikim zvjerinjakom, prave gradske ulice sa zbijenim kućama, od
kojih su mnoge imale vrtove na krovovima, zatim vodovod i kanalizaciju. Ali je krunu svega činio
ogromni kvadratni trg. Na tome trgu je, prema Diazovim riječima, bilo svega, od jestiva do krasnih
vezova, šarolikih pamučnih tkanina, zastora, tepiha, krasnih umjetničkih radova od zlata i srebra,
bakra i olova, blistavih ogrtača od perja ptica žarkih boja i mnoge druge robe. »Na tom trgu je bilo
svega«, kaže Diaz, »svega što je imala Nova Španjolska... svega kao i u mojoj zemlji, Medini del
Campo.«
Španjolce je pred gradom pozdravio Montezuma, obučen u sjajnu odjeću i iskićen zlatnim
ukrasima i dragim kamenjem, okružen s dvije do tri stotine plemića, isto tako blistavo odjevenih,
koji su pred Montezuniom obarali oči kao pred božanstvom. »Dobro došli!«, rekao im je. »Naše
pretke je doveo u ovu zemlju brodovima jedan veliki knez, od koga vodi porijeklo i vaš kralj. Sve
što imamo pripada njemu. Primi vlast nad svima podređenim mi zemljama«, rekao je Cortezu.
Došljake su smjestili u dvoru Montezumina oca. To je bila ogromna kamena građevina, sa
stotinu soba, u koje se mogla smjestiti cijela armija. Zgrada je bila okružena sa svih strana velikim
zidom.
Cortez je naredio strogu pripravnost. Svuda je postavio straže, a u uglovima topove. Odred je
bio spreman za borbu svakog trenutka.
Pretresajući zgradu, vojnici su u jednoj odaji pronašli Axayacatlovo blago. Njegova vrijednost
je iznosila oko 600 tisuća zlatnih kastelanosa.
Uz taj dvorac nalazila se Montezumina palača od mramora, sa dvadeset ulaza, sa stotinama
soba i s isto toliko kupaonica. »Zidovi i odaje palače«, kaže Thompson, »bili su od kamena.
Drvenarija je bila izrezbarena u jelovini, kedrovom i palminom drvetu. U unutrašnjosti dvora

153
Montezuma je imao svoj privatni hram, dug 45, a širok 15 metara. Zidovi su mu bili obloženi
zlatnim i srebrnim pločama, posutim dragim kamenjem.«116 Sve sobe te palače bile su, po Diazovim
riječima, zastrte finim, gusto satkanim pamučnim tkaninama i zastorima. Sve je u toj palači odisalo
čistoćom. U njoj je u sjaju i raskoši plivao posljednji azteški vladar s dvije zakonite žene i bezbroj
ljubavnica, okružen tjelesnom gardom od 200 plemića.
Na najvišoj terasi hrama boga Huitzilopochtlia, čuda azteškog graditeljstva, podignutog na vrhu
stepeništa visokog najmanje 150 stopa, pred kapelom ovog Doga i Tlaloca, »tvorca« svijeta, vršilo
se žrtvovanje ljudi. Cortez je s nekoliko oficira i Montezumom prisustvovao jednom takvom
žrtvovanju. Tom prilikom su oni gledali zvjerska lica svećenika, promatrali njihovu krvavu odjeću,
kosu ulijepljenu krvlju i srca žrtava, koja su se trzala pred kipovima, krvožednih bogova. »Smrad u
ovim ubilačkim svetištima«, priča Diaz, »mnogo je veći no u kastiljskim klaonicama.« »Španjolci iz
Cortezove pratnje«, veli Pietro Martire, »prodrli su, usprkos otporu čuvara — u usko i mračno
svetište. Pri svjetlosti buktinje opazili su na zidovima velike krvave mrlje ... I zaparali su ih
bodežima ... Ne samo što su zidovi bili orošeni krvlju ljudskih žrtava, nego je i po zemlji bilo barica
krvi dva prsta visine. Smrad je bio nepodnošljiv!... On je dolazio od pokvarene krvi, koja je
nedavno prolivena.«
S jedne druge terase istoga hrama Španjolci su uživali u ljepoti grada, načičkanim selima i
gradićima na obalama Tezcuca. S nje su kao u čudu gledali jednu drugu terasu istog, hrama, na
kojoj se deset tisuća ljudi predavalo obrednim vježbama. Odatle su vidjeli i veliki trg, na kome je u
pazarnim danima bilo i do sto tisuća ljudi. »Među nama je bilo ljudi«, kaže Diaz, »koji su obišli
dosta svijeta. Ali oni nisu nigdje, pa čak ni u Rimu ni u Carigradu, vidjeli tako disciplinirane ljudske
mase.«
Ipak su se Španjolci u ovom gradu od 350.000 stanovnika osjećali kao u mišolovci. Kako je
Montezuma primao Corteza i oficire vrlo srdačno i pozivao ih s vremena na vrijeme na svečane
gozbe, Španjolce je obuzimala tjeskoba. Cortez se tada odlučuje na smion korak: zasužnjuje
Montezumu u Axacavatlovom dvorcu. I kad je u tome lako uspio, postao je od toga časa gospodar
Meksika, jer azteški vladar čini, što on hoće. Montezuma stvarno nema više svoje volje. On se
predaje fatalizmu, uvjeren, da se ispunjava staro proročanstvo, protiv kojega se ne može boriti.
Pristajući da plaća danak Karlu V., on uvjerava azteške odličnike, da se podlože Quetzalcoatlovoj
volji i priznaju španjolsku vlast.
Cortez sada nesmetano upravlja Meksikom. Miješa se u upravu zemlje, smjenjuje po svojoj
volji upravnike pokrajina i na njihovo mjesto postavlja ljude, koje mu preporučuje Montezuma.
Prvih šest mjeseci poslije dolaska u Meksiko maleni španjolski odredi krstare zemljom, istražuju
njezina bogatstva i traže zlatne rudnike.
Kada ga Montezuma jednog dana obavještava, kako je iz prmorja dobio vijest, da je Velasquez
uputio u Meksiko 1.100 vojnika, od kojih su 200 bili mušketiri i arkebuzari, s 80 konjanika i s
velikim brojem topova, Cortez s jednim dijelom vojnika kreće užurbanim maršom u susret ovome
odredu. Poslije omanjeg okršaja, u kome je ranjen zapovjednik protivničkog odreda Narvaez,
Cortez uspijeva, da sve vojnike iz toga odreda privuče obećanjima na svoju stranu. I onda brzim
maršom polazi prema Meksiku, jer ga je Montezuma obavijestio, da je u gradu nastala pobuna
protiv stranaca. Kao uzrok ovoj pobuni Montezuma navodi, da je njegov zamjenik Alvarado pobio
mnogo azteških prvaka za vrijeme molitve. Sada u Meksiku Corteza nitko ne dočekuje. Ulice, kroz
koje prolaze Španjolci i Tlaxcalanci, potpuno su prazne. Nigdje se nije vidjela živa duša. Zbog toga
su Španjolci bili obuzeti zlom slutnjom.
I, tek što se Cortez smjestio s vojnicima u dvorcu, otpočeo je žestoki napad Azteka. Kamenje,
strelice i koplja padali su kao kiša sa svih strana. Ma da su puške i topovi desetkovali redove
napadača, novi su ih odmah zamjenjivali. »Nikada ne ću zaboraviti«, kaže Diaz, »kako ih je naše
oružje kosilo i kako su ih odmah zamjenjivali novi valovi. S krovova je pljuštala kiša kamenja. A
kako su kuće bile u vodi i mostovi dignuti, bilo je nemoguće zauzeti ih na juriš. Bitka se produžila i
116
Thompson E. J., La civilisation Aztèque, str. 83.

154
po noći. Konačište Španjolaca je bilo potpuno zatrpano kamenjem. U metežu je netko potpalio
zgradu. Morali smo isprazniti mnoštvo soba prije, no što smo uspjeli pogasiti, vatru.«
Kada se poslije više dana borbe Montezuma u vladarskoj odjeći pojavio na terasi dvorca,
zahtijevajući od Azteka, da obustave borbu, iz mase su ga pogodila dva kamena i strelica. Živio je
još tri dana. Umro je poslije 18 godina vladavine.
Mračnu i olujnu noć između 1. i 2. srpnja 1520. g. Španjolci su izabrali za izlaz iz grada. Noche
triste — kobna noć — odvela je u smrt velik broj Španjolaca i Tlaxcalanaca. Cortezov plan, da se
neopaženo izvuku preko tri porušena mosta i nasipa, pretrpio je neuspjeh, jer su Azteci pažljivo
motrili na svaki korak stranaca. I dok su Španjolci oprezno prolazili preko prvog pomoćnog mosta,
na njih se iznenada sručila čitava bujica Azteka uz lupu bubnjeva i bojne poklike. Stisnuti na malen
prostor, opterećeni zlatom iz Axacayatlova dvorca, koje im je Cortez dopustio da ponesu koliko
hoće, Španjolci i saveznički Tlaxcalanci su se očajnički branili. No sve je bilo uzalud. Dvije trećine
Španjolaca, veliki broj Tlaxcalanaca, topovi, municija, namirnice, najveći dio zlata nestali su u
hladnim vodama Tezcuca. Cortez se ipak s ostatkom vojnika, 25 konja i nešto prtljage spasio. No
gotovo svi su bili ranjeni.
U Otampanskoj ravnici Cortezov odred ponovo napadaju Azteci. Ma da su vojnici bili umorni,
izmučeni i izranjavani, oni su se lavovski borili. Poubijavši nekoliko azteških vođa, koji su ih
podcjenjivali, Španjolci su pokolebali moral napadača i ovi su pobjegli. U Tlaxcali su Španjolce
svečano dočekali. Teško ranjena Corteza liječe i slave kao božanstvo. Tlaxcalanci su mu ostali
vjerni saveznici do kraja.
Španjolci su se u Tlaxcali dobro oporavili i odmorili. Pojačanje u ljudstvu i ratnom materijalu,
koje je Velasquez uputio Narvaezu i ne znajući što se s njim dogodilo, ojačalo je Corteza. Pri kraju
1520. g. njegov odred je brojio 600 vojnika. Od njih su 80 bili arkebuzari i mušketiri, a 40
konjanici. Topova je bilo deset s dosta municije. Tlaxcalanci su mu stavili na raspolaganje veliki
broj ratnika. Bez njihove pomoći Cortez bi bio nemoćan.
Tako je započela opsada Meksika. Španjolci su uništavali okolne gradiće i sela. Iztapalap je
sravnjen sa zemljom. Kad su Meksiko odsjekli od pozadine, Španjolci su najposlije prodrli u nj. Pod
zapovjedništvom mladog Guatemotzina, Montezumina rođaka, Azteci pružaju ogorčen otpor. Kako
opsada nije Španjolcima donosila brz uspjeh, Cortez naređuje, da se grad potpuno uništi. Kuća za
kućom, ulica za ulicom padaju pod udarcima Španjolaca. Ali ni glad, ni bolesti, ni svi užasi jednog
nemilosrdnog istrebljivanja nisu pokolebali branitelje. A kad su Španjolci stigli u srce Tenochtitlana,
»najljepši grad na svijetu« bio je gomila ruševina.
13. kolovoza 1521. g. grad se predao. »Malinche, ubij me nožem!« kazao je Guatemotzin
Cortezu, kada su ga vezana izveli preda nj. »Branio sam, koliko sam god mogao, svoj grad i svoj
narod!« A kada Cortez krši sva pravila viteštva i naređuje, da se Guatemotzin s još jednim
odličnikom stavi na metalnu rešetku i peče na tihoj vatri, da bi im se iznudilo priznanje o nestalom
Montezuminom blagu, koje je progutalo jezero, on hrabro umire. Svome drugu, koji mu se jadao,
grčeći se u strašnim bolovima, rekao je s bolnim osmijehom: »A zar ti misliš, da ja ležim na postelji
od ruža!« Tako je i umro.
Rezultat pobjede Španjolaca bio je slijedeći: 50.000 poginulih Azteka, 30.000 bolesnih, gladnih
i bez krova. Azteška civilizacija uništena.
*
Kroz nekoliko slijedećih godina Španjolci istražuju cijeli Meksiko. U listopadu 1522. g. Cortez
je za svoje zasluge imenovan guvernerom i vrhovnim zapovjednikom »Nove Španjolske«. Na tom
položaju je ostao sve do 1535. g. Kroz to vrijeme Španjolci su otkrili bogata ležišta bakra, kalaja i
rudnike srebra u Zacatecasu. Nestalo Montezumino blago nalazili su Španjolci po cijelom Meksiku.
Stanovnici te zemlje ubrzo su naučili od Španjolaca da tope metale. Šećerna trska, razne žitarice,
merino-ovce, rogata stoka i konji udomaćuju se brzo u Meksiku, dok se krumpir, kukuruz i
kaučukova guma prenose u Evropu.
I kasnije, kada je Mendoza postavljen za potkralja Nove Španjolske, Cortez nastavlja s

155
istraživanjima u Novom Svijetu. Između 1532. i 1536. g. on šalje ekspedicije na sjever, do Rio
Grande i preko nje na jug današnjih Sjedinjenih Država Amerike. Tada su Španjolci otkrili Calida
fornu — Kaliforniju. 1539. g. Uloa s nekoliko brodova plovi do rijeke Colorada, na dnu
Kalifornijskog zaliva, i uz pacifičke obale Kalifornije. Tada je utvrđen poluotočki oblik Kalifornije.
U to vrijeme su istraženi i veliki prostori južnog dijela Sjedinjenih Država Amerike od Georgije do
Kalifornijskog zaliva.
Cortez je umro u blizini Seville 1547. g., napušten od svih.
*
Španjolci su se silno iznenadili, kad su vidjeli, da se Azteci služe pismom, različitim od
latinskoga. To je bilo slikovno pismo, blisko egipatskim hijeroglifima, ali na mnogo nižem stupnju.
Dvije-tri godine poslije osvajanja Meksika humanista Pietro Martire di Anghiera (1456-1526),
Kolumbov i Vespuccijev prijatelj, u jednom pismu papi prvi od svih pisaca XVI. v. govori o ovom
pismu.
»Urođenici prave«, kaže on, »malene knjige od smokvina lišća. Nabavljači velikih kuća, kada
idu na trg, nose ih sobom i u njih upisuju nabavke zašiljenim metalom. A kad kupljenu robu unesu u
glavne knjige, oni ih iz malih brišu... Slova se potpuno razlikuju od naših. To su udice, čvorovi, pile,
zvijezde, slike životinja i ljudi, osobito kraljeva i velike gospode. Misli se, da u ovim knjigama
urođenici čuvaju svoje zakone, žrtvene obrede i ceremonije, neka astronomska promatranja i
propise o obradi zemlje. Godinu počinju s helijačkim zalazom Plejada, a zaključuju je s lunarnim
mjesecima117. Oni godinu dijele na 20 mjeseci od po 20 dana.«118
U raznim svjetskim knjižnicama čuva se danas 12 azteških i 3 Maja rukopisa. No i oni nisu
potpuno dešifrirani, nego samo djelomično. Prvi, koji je pridonio dešifriranju nekih hijeroglifskih
slova i dao neka objašnjenja o Maja kalendaru, bio je drugi biskup Yucatana Diego Landa (1524-
1579) u knjizi Izvještaj o stvarima Yucatana.
Međutim su španjolska nepismena soldateska i svećenici bez ikakva obzira uništavali
dragocjene azteške i Maja rukopise te umjetnički izrađene figure od metala i drveta, koje su
predstavljale bogove i dr. Ni biskup Landa nije se od njih nimalo razlikovao. U bjesomučnoj mržnji
prema starim spomenicima Maja naroda, Landa ih je, kako se sam hvalio, nemilosrdno uništavao.
Jednom prilikom je naredio, da se između ostalih »vražjih djela« spali i »27 rukopisa na koži od
srna«, priznajući, bez ikakve grižnje savjesti, da su »urođenici zbog toga bili neobično tužni«. U
Historiji Yucatana Bernardino de Lizana optužuje biskupa Landu, da je prilikom spaljivanja starih
Maja spomenika, uništio i »mnoge knjige, koje su se odnosile na historiju Yucatana«.

117
Vremenski razmak između dvije uzastopne mjesečeve faze: uštap = uštap ili mlađ = mlađ. Dužina lunarnog mjeseca
je 29,530596 dana.
118
Azteci su godinu dijelili i na 365 dana, t. j. 18 mjeseci po 20 dana uz dodatak od 5 dana. U Knjizi o knjizi Kulundžić
opširno govori o azteškom i Maja pismu.

156
 XXXIII. OTKRIĆE I OSVAJANJE INKA CARSTVA

»Pizaro je živio i umro od mača. On je dovršio veliko djelo. No on će u historiji ostati kao
jedan od najokrutnijih, najpohlepnijih i najvjerolomnijih osvajača, što nije malo reći.«
Olsen

U nizu španjolskih istraživačko-osvajačkih pohoda u nepoznate krajeve Novoga Svijeta,

osvajanje Perua i uništenje Inka civilizacije zauzima posebno poglavlje. Historija ovoga osvajanja
jasno pokazuje kako je velika bila prednost evropske nad američkim civilizacijama. Narodi i
plemena na srednjem stupnju barbarstva, koji su po oruđu, kojim su se služili, živjeli na prijelazu iz
kamenog u bakreno doba, nisu se mogli mjeriti s pripadnicima jedne civilizacije neuporedljivo
višeg stupnja. Mali odredi Španjolaca pod rukovodstvom ljudi žednih zlata i visokih položaja,
drskošću, koja premašuje i najuzbudljivije podvige junaka iz filmova i pustolovnih romana, ruše i
osvajaju za kratko vrijeme velike državne tvorevine s milijunskim stanovništvom. Činjenica, koja se
može razumjeti samo ako se uzme u obzir, da su te države »s druge strane svijeta« nosile u sebi
pred Osvojenje klice raspadanja. Suprotnosti između raznih plemena u sastavu ovih država
razjedale su i razdirale ono, što historičari nazivaju zvučnim imenom Inka carstvo, Azteško carstvo,
Maja carstvo. Te suprotnosti, koje su se naročito ispoljavale prilikom promjene vladara, Španjolci
su znali vješto iskoristiti, huškajući jedna plemena protiv drugih.
Čovjek se doista mora čuditi neustrašivosti i drskosti jednoga Corteza, Pizara, Balboa,
Almagra, Alvarada i drugih velikih španjolskih osvajača, koji u ostvarenju svojih ciljeva i težnja
nisu prezali ni pred kakvim zločinima. Ali se svi njihovi postupci mogu shvatiti, ako se ima u vidu,
koliko su žudjeli za vlašću i visokim položajima, na koje su u feudalnoj Španiji imali prava samo
ljudi iz redova najkrupnijeg plemstva i svećenstva.
*
Pri kraju prve četvrtine XVI. v. Španjolci su bili istražili i osvojili zemlje Srednje Amerike. U
tim zemljama su nicali novi gradovi i naselja, ključna uporišta španjolske vlasti. Zlato, srebro, biseri
i drago kamenje odlijevali su se u sve većim količinama u Španiju, koja je postajala najmoćnija
evropska država.
U Novom Svijetu mnogi se Španjolci obogaćuju. Tako, između ostalih, franjevac Luque,
čovjek Espinoze, koji je Balbou poslao na gubilište, zarađuje raznim manipulacijama ogromno
blago. Ono je iznosilo 100 kg zlata i imalo vrijednost od 20.000 dukata.
Do toga vremena Španjolci su bili upoznali samo neznatne dijelove obje Amerike. Ogromni,
neistraženi prostori toga kontinenta s milijunskim stanovništvom i neslućenim prirodnim blagom
mogli su se istraživati i osvajati samo s dobro organiziranim pothvatima uz pomoć države. Ali je
značajno, da su većinu otkrića i osvajanja dotle izveli samo pojedinci. Njihovoj samoinicijativi,
požrtvovnosti i hrabrosti ima se zahvaliti, što su istraženi i osvojeni mnogi nepoznati krajevi
Amerike, više negoli zauzimanju guvernera pokrajina i otoka, koji su vrlo često, iz ličnih razloga,
kočili dobro smišljene pothvate pojedinaca.
Istraživačka groznica bila je obuzela mnoge Španjolce, koji su došli u Novi Svijet, da potraže
sreću, jer su svi vjerovali, da su sposobni stati na čelo istraživačko-osvajačkih pohoda i tako doći do
položaja i bogatstva.
Tako je mislio i Francisco Pizaro, seljački sin, rondom iz Estramadure u Španiji 119. Pizaro je
došao na Hispaniolu zajedno s Diegom Kolumbom 1509. g. To je bio snažan, smion, neustrašiv, ali i
nekarakteran čovjek, koji se ničega nije ustručavao, kad su bili u pitanju njegovi ciljevi. Prvo
vrijeme je služio kao običan vojnik pod zapovjedništvom Ojede. Prilikom osvajanja Kube
odlikovao se ustrajnošću i odvažnošću i stekao oficirski čin. U pohodu na Tihi ocean bio je s
Balboom, gdje je prošao dobru školu. Ali to mu nimalo nije smetalo, da svoga zapovjednika, po
Pedrariasovoj želji, odvede na gubilište. Kao nagradu za taj čin Pedrarias mu je u Panami,
119
Pizaro se rodio 1475. g.

157
osnovanoj 1519. g., dao zemlje i robova.
Pizaro se u Panami sprijateljio s Diegom Almagrom, čovjekom seljačkog porijekla kao i on, ali
koji je u Novi Svijet došao prije njega. Međutim Almagro, čovjek hrabar, smion, neustrašiv i
odvažan, bio je po karakteru mnogo čvršći od svoga mlađeg druga 120. Osim toga imao je vrlo
ugodno držanje, bio vrlo praktičan i kao takav stekao u Panami zemlje i robova.

Prvo Pizarovo istraživanje pacifičkih obala Južne Amerike

God. 1522. plovio je do krajnjih jugozapadnih granica Panamskog zemljouza Pasquale

Andagoia. Po povratku je ispričao Pizaru i Almagru, kako je od stanovnika tih krajeva čuo, da se
negdje daleko na jugu nalazi vrlo bogata zemlja Biru. U eri istraživačko-osvajačkih pohoda u razne
krajeve Novoga Svijeta, kada je i mali navještaj o bogatstvu neke zemlje na američkom kontinentu
bio dovoljan povod za njezino istraživanje i osvojenje, navodi ovoga moreplovca su potakli ovu
dvojicu, da zasnuju plan za osvojenje Birua, ma da su o njemu imali samo maglovite predodžbe.
Pedrariasovom pomoću, a nešto i iz svojih sredstava, Pizaro i Almagro 1524. g. iznajmljuju dva
malena broda, posadu i namirnice. Na jednom od njih Pizaro sredinom studenoga iste godine plovi
na jug. Almagro je imao kasnije poći za njim.
Ploveći kroz oblast Panamskog zemljouza Pizara je zahvatio kišni period, u to doba godine
redovita pojava u tropskim predjelima Amerike. Kiša je po cijele dane lijevala, dok je duž primorja,
od koga se brod nije mnogo udaljavao, puhala strahovita bura. Vjetar je cijepao polusavijena jedra i
brod se sporo kretao kraj pustih i nezdravih krajeva Kolumbije, obraslih prašumama. Kada su došli
do rijeke San Juan, na četvrtom stupnju iznad ekvatora, na brodu je nestalo namirnica. Da bi došao
do njih, Pizaro se iskrcava na ušću te rijeke i polazi njezinom obalom u unutrašnjost, a brod pod
zapovjedništvom Montenegra s ostatkom ljudstva upućuje na Biserni otok.
Pizaro se s ljudima teško kretao obalom rijeke, obraslom gustim šumama, punim močvara.
Nekoliko tjedana kretali su se Španjolci naprijed. Naposljetku su gladni, malaksali i pocijepani došli
do jednog sela, ali su njegovi stanovnici, vidjevši bradate i naoružane ljude, pobjegli u okolne šume.
Španjolci su ušli u njihove kolibe, pretresli ih i našli nešto hrane. Kad su se kasnije urođenici vratili
u selo, ispripovijedali su Pizaru pomoću znakova, kako se na drugoj strani planine, na daljini od 10
do 15 dana hoda, nalazi neka velika, bogata i moćna zemlja.
Vrativši se natrag, Pizaro je na ušću rijeke zatekao svoj brod s namirnicama. Naredio je, da
plove na jug. Nakon nekoliko dana stigli su do jednog sela, ograđena koljem. Nazvali su ga Pueblo
Quemado — Spaljeno selo. Pokušali su se iskrcati na obalu, ali su ih urođenici u tome spriječili
kišom strelica. U tom okršaju, u kome su Španjolci upotrebili arkebuze, muskete i topove, poginulo
je nekoliko Španjolaca i bio ranjen Pizaro. Ploveći dalje na jug, Pizaro je stigao do luke Puerto de
la Hambre — Luka gladi. Tu su se iskrcali. Kako im je nestalo namirnica, a od urođenika ih nisu
mogli dobiti, Španjolci su gladovali. Suvremeni kroničari kažu, da su Španjolci kuhali kožne
predmete s broda i strugotinu i to jeli. Od gladi je pomrlo dvadeset ljudi. U tom su kraju Španjolci
kod urođenika primijetili grube ukrase od zlata. Zbog toga su sve više počeli vjerovati, da su stigli
do periferijskih krajeva one bogate i moćne zemlje, koju je Pizaro namjeravao osvojiti. Zarate, pisac
Historije otkrića i osvajanja Perua, kaže, da »Indijanci iz tih predjela imaju lica posijana zlatnim
čavlima, umetnutim u posebne rupice za ovakve vrste ukrasa«.
Kada se vratio u Panamu, Pizaro je doznao od Almagra, da je i on plovio do rijeke San Juana,
udaljene od pacifičke ekvatorske linije oko 500 km. U jednom sukobu s urođenicima toga kraja
izgubio je oko.

Drugo Pizarovo putovanje na jug

U ožujku 1526. g. Pizaro, Almagro i Luque, sva trojica preko pedeset godina, zaključuju u
120
Almagro se rodio 1466. g.

158
Panami ugovor, capitulation o osvajanju bogate zemlje Biru. Po ugovoru dobit se imala dijeliti na
jednake dijelove, kad se kruni odvoji petina. Pizaro je određen za vrhovnog zapovjednika, Almagro
da oprema brodove i vrbuje ljudstvo. Luque, mozak pothvata, uložio je u nj svojih 20.000 zlatnih
kastelanosa. Ovim čudnim: ugovorom između trojice ljudi, od kojih su prva dvojica bili nepismeni,
zapečaćena je sudbina Perua, carstva iz priča, s milijunskim stanovništvom i društvenim uređenjem
na dosta visokom stupnju. O tome carstvu ortaci stvarno nisu ništa znali.
Kad su nabavili dva broda, opremili ih i iznajmili 160 ljudi kao posadu, Pizaro i Almagro u
srpnju iste godine polaze prema San Juanu, gdje su napali i opljačkali neko selo. Otuda se Almagro
vratio s jednim brodom u Panamu s opljačkanim blagom i robovima, da dovede pojačanje i
namirnice, dok je Pizaro ostao na ušću rijeke, da ga pričeka. S toga mjesta Pizaro je uputio
Bartolomea Ruiza s brodom, da istražuje nepoznato južno primorje. Ruiz, slavni istraživač ovih
krajeva, pohodio je najprije otok Galos, zatim otplovio dalje na jug i prvi od svih Evropljana prešao
pacifičku ekvatorsku liniju. Tom prilikom je došao do rta Pasado, 100 km, ispod ekvatora. Tada je
Ruiz na moru sreo četvorougli peruanski splav balsu, s dva jarbola i četiri katarke. To je bila čuvena
splav od balsovih stabala. Tom splavi su Peruanci od najstarijih vremena plovili daleko od obale,
otiskivali se do Humboldtove struje, bogate ribom, koju su lovili. Katkada su plovili po oceanu
daleko na zapad, do Polinezijskih otoka, od kojih je najbliži udaljen preko 6.000 km.
Mogućnost jedne tako velike plovidbe po Pacifiku na splavi potvrdila je Kon-Tiki ekspedicija
iz 1947. g. Te godine je balsa, potpuno slična onoj iz vremena prije Osvojenja, pod rukovodstvom
Norvežanina Thor Heyerdahla za 99 dana (27. travanj — 7. kolovoz), prevalila ogromnu daljinu od
7.300 km između peruanske luke Callao i polinezijskog otoka Raroia.
U svojoj knjizi Kon-Tiki, prevedenoj i kod nas, Heyerdahl je, između ostalog, iznio tvrdnju, da
su u V. v. polinezijske otoke naselili urođenici Perua. Iz starih Inka legendi Heyerdahl je saznao, da
su u jednoj bitki oko jezera Titicaca, koja se odigrala oko 500. g., bijeli stanovnici gotovo svi
izginuli. Spasio se Kon-Tiki i mali broj njegovih zemljaka. Dočepavši se poslije te katastrofe
pacifičke obale, Kon-Tikijevci su posjedali u balse ili čamce i otplovili na zapad. Iskrcali su se,
navodno, na nekim polinezijskim otocima i razmnožili se. Drugi naseljenici, prema Heyerdahlu,
došli su na polinezijske otoke oko 1100. g. iz britanske Kolumbije i pomiješali se s Kon-
Tikijevcima. Vremenom je Kon-Tiki postao božanstvo istočnih Polinežana, njihov bog Sunca.
Da bi potkrijepio ovu svoju tvrdnju Heyerdahl je naveo mnogo dokaza, među njima i
istovetnost izvjesnih umjetničkih oblika, veliku sličnost između gorostasnih kamenih statua iz Perua
— njih je tobože sagradila iščezla Kon-Tikijeva rasa — i ogromnih kamenih statua s Uskrsnog
otoka — najveća je teška 20 tona121.
Mnogi etnolozi osporavaju Heyerdahlovu tvrdnju. U La revue de Paris (srpanj 1951.) poznati
francuski etnolog A. Metraux, pisac jedne knjige o Uskrsnom otoku, tvrdi ovo: »Azijsko porijeklo
Indonežana«, kaže on, »poznato još u XVIII. v. nije nikada ozbiljno osporeno. Jezici, kulture
biljaka, domaće životinje, legendarne predaje, ukratko sve u polinezijskoj civilizaciji označuje

121
Na ovom otoku (26° j. g. š.. 110° z. g. d.), s površinom od 118 km 2, nalazi se ugašeni vulkan Rano Raraku. Uz
krater se nalaze dva kamenoloma, gdje su stari majstori pravili velike kamene figure svojih božanstava. Odsijecali
su ih iz blokova stijenja i dotjerivali kamenim oruđem od kremena, koje je nađeno razbacano po kamenolomu, jer
metal nisu poznavali. Odatle su te gorostasne figure prenosili na daljinu od nekoliko kilometara i postavljali ih u
uspravan položaj. Na otoku danas ima 193 velike figure. Od njih je veći dio uspravan. Nekoliko najvećih figura
nalazi se u ležećem stavu. Visoke su do 18 m, a teške do 20 tona.
Uz ove figure nađene su i tablice izgravirane hijeroglifskim znacima, Najveći broj predstavljaju životinje,
danas na otoku nepoznate. Urođenici ih zovu »drveta sa svetim riječima«. Sličnost između hijeroglifskih znakova s
ovog otoka, koji je od svih polinezijskih otoka najudaljeniji od Azije, i ideograma iz indijskog grada Harapa (oko
Srednjeg Indusa), vrlo je velika. Uzima se, da su ideogrami iz Harapa napisani oko 2.700. g. pr. n. e., a hijeroglifski
znaci s Uskrsnog otoka da su stari bar 5.000 godina.
Ne može se s pouzdanjem reći kada su te divovske figure napravljene, ni kojoj su civilizaciji pripadali
stanovnici otoka, na kome danas živi svega 563 duše. Heyerdahlovu tvrdnju, da su se u V. v. naselili Kon-Tikijevci na
ovom otoku, pobijaju mnogi etnolozi. Pitanje je, da li će se ikada doznati prava istina o tome?
(Prema članku Pierra Devauxa Uskrsni otok čuva svoju tajnu u Science et vie — listopad 1953.)

159
azijski jugoistok kao kolijevku ove rase... U današnjem stanju naših poznavanja Indonezija ima
najozbiljniji naslov, da bude mjesto odakle su došli Polinežani... Naseljavanje Polinezije«, nastavlja
A. Metraux, »izvršeno je u dva maha. Prvi doseljenici pristali su oko V. v. na Havajskim otocima,
Samoa i Tahitiu. U XII. i XIII. v. stanovnici Centralne Polinezije, obuzeti nekom vrstom skupnog
nemira, počeli su ploviti u raznim smjerovima. Tahićani su otkrili Novi Zeland i na njemu se
naselili. Stanovnici Marquiskih otoka otplovili su na istok i naselili se na Mangarevi i Uskrsnom
otoku. Drugi Polinežani s juga iskrcali su se i osvojili Hawaje. Tamo su našli urođeničko
stanovništvo, za koje legenda kaže, da su bili patuljci. Ovi menehuni su bez sumnje bili potomci
prvih naseljenika Mikronezije.« Pisac pobija istovetnost polinezijskog pretka Tikija i Peruanca Kon-
Tikija.
»Epitet boga Kon«, nastavlja A. Metraux, »jest tiqsi. To je kečua riječ i znači ,osnova', ,temelj'.
Nju su španjolski kroničari, prema njihovu pravopisu, pisali ticci. To je Heyerdahla navelo da
povjeruje, da se dva cc izgovaraju kao jedan k. Nema, dakle, glasovne sličnosti između
polinezijskog Adama Tikija i kečuanske imenice tiqsi. Osim toga Ilya ili Kon Tiqsi Wirakocha nije,
kao što je Heyerdahl povjerovao, legendarna ličnost s poluhistorijskini obilježjem, nego je to
jednostavno više (religijsko) biće Inkasa, ,tvorac zemlje, neba, zvijezda i čovječanstva'.«
Ovome se ne bi imalo ništa dodati. Ove i slične teorije govore same po sebi, da izolacija
američkog kontinenta u pretkolumbovskim vremenima od ostalog svijeta nije postojala. Dok su
istočne krajeve Novog Svijeta posjećivali od X. v. Normani, pacifičke obale Amerike su posjećivali
Polinežani, a polinezijske otoke Peruanci. Te su posjete zacijelo bile kratkotrajne. One su imale ili
miroljubiv, trgovački karakter ili su bile predmet napada i pljačke. Možda su se neki Peruanci silom
prilika i naselili na nekim od pacifičkih otoka i na njih prenijeli elemente svoje kulture! No pri
svemu tome sve ovo može ostati samo kao možda!
Kada su u XVI. v. Evropljani otkrili neke polinezijske otoke, našli su na njima slatki krumpir
— urođenici ga zovu kumara. Sličnim imenom ga na kečua narječju nazivaju u sjevernom Peruu.
Ipak se ne može sigurno reći, da li je kumara došla iz Polinezije u Ameriku ili obratno. Razni pisci
tvrde jedno ili drugo. No sigurno je, da je kokosova palma došla u Ameriku iz Polinezije. Pizarov
suvremenik Oviedo tvrdi, da je Pizarov odred prilikom pohoda na Peru prolazio pored redova ovih
palmi, koje su u velikom broju rasle na obali Guaiaquilskog zaliva. Ta palma je prenijeta u Ameriku
kratko vrijeme prije dolaska Španjolaca, jer kad su oni došli do obala Perua, kokosova palma još
nije bila prešla Cordillere. Izgleda da je i tikva, cucurbita legenaria, prenijeta u Ameriku iz
Polinezije.
Mnoge mjesne predaje govore o vezama između Polinežana i američkih urođenika u
pretkolumbovskim vremenima. Polinežani su bili pravi majstori u dugim plovidbama. Njihove
pretke su tome naučile mnogobrojne plovidbe od otoka Malajskog arhipelaga do mnogobrojnih
otoka Centralne Oceanije, od otoka do otoka, od jednog do drugog arhipelaga, koje su se vršile u
mnogo navrata i trajale stotinama godina. U svojim pirogama s paralelnim motkama, pričvršćenim
sa strane za pirogu radi održanja ravnoteže ili nešto sporijim dvostrukim čamcima, u kojima je
moglo stati i do 50 ljudi, oni su polazili na svoja istraživačka putovanja, prevaljujući po Pacifiku
ogromne prostore. Ploveći jedan za drugim u dugom nizu, dugom katkada i nekoliko stotina
kilometara, mnoge piroge su s ljudstvom stradale od nevremena. Drugi su, međutim, stizali do
raznih otoka Polinezije i na njima se naseljavali122.
Tako su se Maležani naselili u Polineziji. Njihovi su potomci kasnije istraživali Oceaniju u
svima smjerovima. Upravljali su se pri tome po zvijezdama i usprkos slabom poznavanju
astronomije, imali su vrlo dobre nebeske karte i karte polinezijskih područja. Tupaja, kojega je
Cook poveo sobom s Tahita, mogao je uvijek, i na daljini od 4.000 km, reći gdje se nalazi njegov
otok. Tupaja je na brodu izradio jednu vrlo dobru kartu Oceanije, koja je s malim ispravkama u

122
Pod imenom. Polinezije podrazumijevaju se svi otoci Tihog oceana istočno od Australije. To su arhipelazi:
Tuamotski, Marquiski, Tonga, Samoa. Često se imenom Mikronezije označuju otoci Pacifika sjeverno od ekvatora
kao: Karolinški, Marshalski i Marianski.

160
pogledu strana svijeta odlično poslužila Cooku.
Put od Tonga do Fidžia (450 km) prevaljivali su Polinežani za 3 dana. Od Fidžia do Novog
Zelanda (1175 km) za 13 dana. Od Phoenix otočja do Hawaia (2800 km) za 20 dana. Od
Marquiskih do Samoa otoka (3300 km) za 24 dana, a od Uskrsnog otoka do Perua (4-5000 km) za
četiri tjedna. I to sve, razumije se, u slučaju povoljnih vjetrova. Na tim je plovidbama mnogo
Polinežana poginulo. Ali to nije zaustavilo nove valove njihovih zemljaka, da se otiskuju u svim
smjerovima, prevaljujući na dan 140-150 km ili na sat 6-7 milja. Usput su se hranili kruhom od
drveta, kokosovim orasima — jedan dnevno na osobu — i morskom ribom, kojom naročito obiluju
vode na širini Južne Amerike. To su doista bili smjeli pothvati. Njih su mogli izvoditi samo smioni
ljudi. I kad su se našli na obalama Amerike, Polinežani su s urođenicima ili trgovali ili ih napadali i
pljačkali.
Podaci, koje su zabilježili kroničari XVI. v., govore, da je u drugoj polovici XV. v., prije
Kolumbova otkrića, jedan vladar Perua, Inka Tupac Jupangui, opremio 400 balsa s 20.000 ljudi i
pošao na veliku osvajačku ekspediciju u Polineziju.
Balse su splavi s neparnim brojem paralelnih balsovih greda — obično pet do 11, vezanih
između sebe konopima od agava. Dvije poprečne grede davale su balsi stabilnost. Sprijeda su bile
isječene u obliku prove. Ozadi su se završavale masivno. Na balsi je bilo više jarbola s pamučnim
četvorouglim jedrima, koji su se održavali konopima od agava. Točan opis starinske balse nalazi se
u Heyerdahlovoj knjizi Kon-Tiki, koju je on sam sagradio prema opisu kroničara XVI. v.
Inkine balse su pokretali i veslači u slučaju slabog vjetra. Na svakoj je bilo pedeset ljudi s 20-
30 tona namirnica. Za desetak tjedana Peruanci su stigli do prve grupe otoka. Tada su nastavili
ploviti od jedne do druge grupe otoka, gdje su pljačkali otočane i uzimali zarobljenike. Kad su na
ovim otocima proveli neko vrijeme, Peruanci su se vratili u Peru. Na putu su proveli godinu dana.
Sobom su donijeli mnogo plemenitih metala, prijestolje od bakra ili mjedi, čeljusti neke životinje
slične konju, nepoznate u Americi, i nešto robova »crne« boje lica. Napljačkane stvari su izložili u
velikom hramu Sunca u Cuzcu.
Kad se vratio natrag, Ruiz je obavijestio Pizara o putu. Ispričao mu je, da je od trgovaca, koji su
se nalazili na balsi, trgujući finim šarenim tkaninama, dobio nove, dragocjene podatke o Peruu.
Pizaro se tome mnogo obradovao. Sada je bio potpuno uvjeren, da je na dobrom putu i da je
osvajanje Perua pitanje vremena.
Ali se ljudstvo nalazilo u teškom stanju. Kraj je bio nezdrav, a urođenici su ih stalno napadali.
Glad, tropska žega i druge nedaće potpuno su iscrpli i obeshrabrili ljudstvo, koje je jedva čekalo, da
ode odatle. Čim se Almagro vratio iz Paname s namirnicama i malim pojačanjem, Pizaro je krenuo
na jug.
Ploveći sve više na jug, Španjolci su primijetili, da se izgled primorja sve više mijenja, ma da je
nesnosna žega i dalje trajala. Španjolci su na obali vidjeli dobro obrađenu zemlju i lijepo uređena
sela. Pokušali su se više puta iskrcati, ali su ih uvijek urođenici u tome omeli. Kad su stigli do otoka
Galosa, iskrcali su se na njemu i utvrdili se, da bi sačekali Almagra, koji se ponovo vratio u Panamu
po namirnice i pojačanje.
Na Galosu su Španjolci teško živjeli. Namirnice su im bile nestale. Glad, bolesti, napadi
urođenika bili su svakodnevna pojava. Pizaro je usprkos svemu bio riješen izdržati do kraja. Na
zahtjeve ljudstva nije se obazirao.
Ipak je jedan vojnik obavijestio pismom guvernera Paname Pedra de los Riosa, koji je 1527. g.
smijenio Pedrariasa, o teškom stanju ljudstva. Jednoga dana, umjesto Almagra s namirnicama i
pojačanjem, doplovio je do Galosa brod s guvernerovim naređenjem, da se smjesta svi vrate u
Panamu. Pizaro je, međutim, isto tako dobio od Almagra tajnu poruku, da ne odustaje od pothvata.
Historičari osvajanja Perua pričaju, da je tada Pizaro stao odlučno pred svoje ljude, isukao mač i na
pijesku povukao liniju, uzviknuvši jakim glasom: »Kastiljci! U ovim krajevima su opasnost i smrt,
u drugim nerad. Ovdje je Peru sa svojim blagom, tamo Panama i bijeda. Birajte! Ja idem na jug!« I
prvi prijeđe liniju. Dvanaest ljudi i Ruiz pođoše za njim. I oni su odlučili sudbinu Perua. Za nagradu

161
su svi dobili plemstvo. Ruiz plemstvo i titulu »veliki pilot Južnog mora«.
S tim ljudima Pizaro je prešao na nešto sjeverniji otok Gorgonu. Tu je ostao osam mjeseci,
očekujući Almagra s namirnicama i pojačanjem. A kad je ovaj došao, zaplovili su na jug, presjekli
ekvator i poslije duže plovidbe pristali kod peruanskog grada Tumbeza. Taj grad je ležao na obali
Guaiaquilskog zaliva. Bio je sagrađen na pjeskovitoj obali, koja se prostirala nadaleko. Španjolcima
se učinio velikim i bogatim. Bio je opasan trostrukim zidom, podesnim za obranu. U njemu je bilo
vrtova, bašta, zelenila, lijepih građevina. Veliki hram Sunca, obložen zlatnim i srebrnim pločama,
sjajio se izdaleka.
Tumbežani su lijepo primili Španjolce. Pozivali su ih u» grad, ali se oni nisu na to odlučili, jer
su se bojali prijevare. Tek kad je jedan odličnik, bogato odjeven, došao na Pizarov brod i pozvao ga
da posjeti grad, on je tamo uputio dva čovjeka. Oviedo kaže, da su Grk Pedro s Krete, naočit i
snažan momak, i Španjolac Molima, sjajno odjeveni, naoružani arkebuzama i mačevima posjetili
grad. Pucanjem iz arkebuza zadivili su Tumbežane. Tom prilikom su njih dvojica prikupili dosta
podataka o ogromnom Inka carstvu, pod čijom se vlašću nalazio i Tumbez.
Pizaro se sada našao na pragu ogromnog carstva. Ono je imalo svoj posebni način života i
samoniklu civilizaciju, bez ikakve veze s civilizacijom drugih kontinenata. Inka carstvo je ležalo na
onom mjestu Zemlje, gdje su antički narodi smjestili svoje antipode. U to vrijeme Inka carstvo je
obuhvaćalo ogromnu planinsku visoravan, visoku 2.500 metara i toliko veliku, da bi se na njoj
mogla smjestiti Jugoslavija, Francuska, Italija i Švicarska.
Pizaro je odmah vidio, da mu za osvajanje tako velike države treba podrška njegove zemlje.
Ali, da bi dobio što jasniju sliku o Peruu, on iz Tumbeza plovi daleko na jug i dolazi do devetog
stupnja ispod ekvatora. Usput su Španjolci gledali malena, čista primorska sela i gradiće, vidjeli
obrađenu zemlju i miroljubivo stanovništvo. Pizaro se sada dobro pazio, da ne ispolji nikakve
zavojevačke namjere.
Ostavivši u Tumbezu nekoliko Španjolaca, Pizaro se vratio u Panamu s nekoliko Peruanaca,
koji su dobrovoljno pristali da pođu s njim, s nekoliko lama — Španjolci su ih tada prvi put vidjeli,
— s nekoliko šarenih tkanina i umjetnički izrađenih zlatnih i srebrnih predmeta. Kad je to Pizaro
pokazao guverneru, opisujući mu s oduševljenjem bogatstvo Perua, ovaj je ostao potpuno
ravnodušan. Tada Pizaro u dogovoru s Almagrom i Luquom odlazi u proljeće 1528. g. u Španiju.
Tamo je uz pomoć svoga ratnog druga Corteza, koji se tada nalazio u Španiji, primljen na dvoru.
Kad ga je pažljivo saslušao, Karlo V. mu naređuje, da čeka. Godinu dana kasnije njih dvojica
potpisuju ugovor. Pizaro je postavljen za vrhovnog zapovjednika, suca i doživotnog guvernera
Perua, uz plemićku titulu markiza i veliku plaću iz prihoda osvojene zemlje. Almagra je postavljen
za guvernera Tumbeza. Luque za »zaštitnika« Peruanaca i biskupa Tumbeza.

Veliki pohod

Almagro je očekivao mnogo više i zato nije bio zadovoljan tim ugovorom. Tako je započeo
razdor između dvaju prijatelja i ortaka, koji se tako tragično po obojicu završio, pa ipak, usprkos
svemu, Almagro se s njim energično bacio na opremanje pomorske ekspedicije i vrbovanje ljudstva.
U pripremama je protekla godina dana. Kada je sve bilo spremno, Pizaro sa svoja četiri brata, koja
je doveo iz Španije, polazi na jug s tri broda. Na brodovima je bilo u svemu 183 vojnika, skupa s 40
konjanika, nekoliko mušketira i arkebuzara i jednim topom. Almagro je ostao u Panami da prikuplja
pojačanja.
Brodovi su plovili pravo prema Tumbezu. Ipak su ih jaki vjetrovi prisilili, da pristanu u zalivu
San Matteo, 400 km sjeverno od Tumbeza. Tu su napali gradić Coapue i napljačkali dosta zlata,
srebra i dragocjenosti. Kraljeva petina, koju je Pizaro odmah uputio jednim brodom u Panamu, bila
je prilično velika.
Odatle su nastavili put pješice na jug i stigli iscrpeni do Guayaquilskog zaliva. Na otok Puni,
na kome su htjeli pristati radi odmora, prešli su balsama. No kad su pristali, odmah su ih napali

162
urođenici. Poginula su četiri Španjolca i ranjen je Pizarov brat Hernando. Onda su prešli na kopno,
marširali do Tumbeza i potpuno ga opljačkali. U tom gradu Pizaro je doznao, da se za Inka
prijestolje vodi ogorčena borba između dva pretendenta: Atahualpe i Huascara. Ta ga je vijest silno
obradovala. Nadao se, da će taj sukob moći iskoristiti za sebe.
Kada su mu Belalcazar i Hernando de Soto, neustrašivi osvajač Perua i kasniji slavni istraživač
Sjeverne Amerike, doveli nova pojačanja iz Paname, Pizaro kreće na Peru. Ostavivši u
novoosnovanom gradiću San Miguelu posadu od 80 vojnika pod zapovjedništvom Belalcazara,
Pizarov odred polazi 24. rujna 1532. g. prema Cajamarci, privremenoj Atahualpinoj prijestolnici,
udaljenoj od ekvatora 700 km. »Armada« je brojila 110 pješaka, 15 arkebuzara i mušketira, 64
konjanika i samo — jedan top.
Tako je otpočelo osvajanje Perua. Odred se isprva kretao kraj morske obale, na kojoj je rasla
kokosova palma. Onda je skrenuo na istok, prolazio preko pjeskovitog zemljišta i staose lagano
penjati uz planinu.
Penjući se duže, Španjolci su primijetili, da se izgled prirode sve više mijenja. Kretali su se vrlo
oprezno. Napokon su stigli do velikog puta, koji je vodio prema Cajamarci. Ovakvih kamenih
puteva, širokih 5 do 8 m, napravljenih od tucanog kamena i gline i sa strane oivičenih kamenim
stupovima, bilo je u Peruu nekoliko. Najveći je bio dug 2.000 milja. Spajao je Cuzco s Quitom. Taj
kameni put, čudo Inka civilizacije, imao je na svakih nekoliko kilometara male kućice od drveta i
slame, u kojima su bila po dva kurira. Put je bio djelo tisuću ruku. Godinama je građen
jednostavnim oruđem od kamena, tvrdog vulkanskog stakla i bronce.
Španjolci su bili zadivljeni čarobnim i u isto vrijeme divljim izgledom prirode. Visoki planinski
lanci, ispresijecani bučnim rijekama, potocima, strašnim provalijama i dubokim kanjonima s
visećim mostovima, a dolje neizmjerno veliki Tihi ocean s obiljem blještećih boja, koje je tropsko
sunce izvlačilo iz njegove valovite površine, ostavljali su na njih dojam veličanstvenosti.
Više ih nije mučila nesnosna tropska žega. Nju je sada iblažavao svjež planinski zrak. Divljenje
Španjolaca su još više pojačavali viseći mostovi od upletene ive, kojima se prelazilo preko rijeka,
kanjona i provalija, Sjajni hramovi Sunca u krasno uređenim selima, zemlja obrađena sistemom
navodnjavanja i prividno blagostanje stanovništva. Činilo im se, da se nalaze na nekom drugom
svijetu i da svaki čas može iskrsnuti nešto nepredviđeno, čudno, neobično, vanzemaljsko, što im
može donijeti propast. No Pizaro se nije ničega plašio. Njega nisu morile nikakve predrasude. On je
znao što hoće i lako je suzbijao momentanu malodušnost ljudstva izgledima na bogatstvo.
*
Uzima se, da je historijski period Inka carstva počeo u XI. ili XII. v. »Ali ipak«, kaže Olsen,
»ima razloga vjerovanju, da je vladavini Inka prethodio dug period razvitka, otprilike 2.000
godina.« No kako Peruanci nisu imali pisani jezik, taj period njihove povijesti obavijen je tajnom.
Čvorovno P»kipua« pismo — na nizu raznobojnih konopića svaki čvor je imao posebno značenje
— pokazalo se nepodesno za historijsku ili bilo kakvu duhovnu dokumentaciju. Iz najstarijih
pisanih izvora, čiji su tvorci La Vega i Acosta, prvi iz vremena Osvojenja, a drugi krajem XVI. v., i
usmenih predaja vidi se, da je prva peruanska historijska ličnost bio Manka Kapua. Taj vladar je
pripadao narodu Ajmara, koji je živio oko jezera Titicaca, na visini od blizu 4.000 m, opkoljenom
planinama visokim do 7.000 m. Manka Kapua je prvi ujedinio narode Ajmara i Quechua (Kečua).
»Više od svih američkih naroda«, kaže Lebedev, »ovi narodi su se približili stvaranju saveza u
obliku složene države«, izgradivši civilizaciju sličnu meksikanskoj, ali s nekim bitnim razlikama.
Kroz četiri ili pet vjekova vlast Inka se proširila na Peru, Ecuador, jedan dio Bolivije i Kolumbije,
obuhvaćajući mnoga plemena i narode s milijunskim stanovništvom.
Sistem upravljanja ovim ogromnim, čudnim carstvom, jedinstvenim u svijetu, u kome su način
života i shvaćanje ljudi zaostajali za narodima i državama Starog Svijeta bar za 4.000 godina,
okruženim mnogobrojnim plemenima na raznim stupnjevima barbarstva, počivalo je na sličnim
načelima, po kojima su bile uređene stare države Bliskog Istoka u prvim vjekovima državnog
života. Inka je zemaljski i duhovni vladar, polubog, »sin Sunca«, vrhovnog boga Perua, i narod mu

163
ukazuje počasti kao božanstvu. Zanimljivo je spomenuti, da su i faraoni od IV. i V. dinastije (2900-
2500 g. pr. n. e.) nosili titulu »sin Sunca« — Ra.
Inka je apsolutni gospodar sve zemlje. Njegova je volja zakon za sve. On živi u raskošnim
odajama carskoga dvorca, sa zidovima od zlata i srebra. Do njega mogu doći samo krupni plemići,
svećenici i vrači, ali bosonogi i oborena pogleda. Oni su mu i pomagači u upravljanju zemljom.
Lične slobode u Peru nije bilo ni za koga. Složenim policijskim sistemom vladari su vodili nadzor
nad radom i životom svih podanika. Kućna vrata su morala biti otvorena i danju i noću, da bi
policijski organi mogli u njih ući, kad god hoće. I najmanji prekršaji kažnjavani su smrću. Mali
kanali su dovodili vodu iz potoka, rijeka i jezera u polja, na kojima se gajio kukuruz, krumpir,
proso, banane, agave i dr. Zemlja je bila podijeljena na tri dijela: vladara i plemstvo, svećenstvo i
narod. Svako domaćinstvo je dobivalo zemlju prema broju članova porodice. Zemlja se nije smjela
otuđiti. Za ishranu stanovništva za vrijeme suše i za ishranu vojske čuvala se u naročitim
magazinima određena količina namirnica.
O višem stupnju peruanske civilizacije nad azteškom i Maja govore bolje zidane građevine,
hramovi i društveno uređenje, kao i činjenica, da Peruanci nisu prisilno žrtvovali ljude. Sa
zarobljenicima su dobro postupali. Pokoreni narodi su morali samo naučiti »quechua« jezik,
prihvatiti način vjerovanja pobjednika, njihov način obrade zemlje i sistem upravljanja. Kada bi
pokorili koju zemlju, Peruanci bi poskidali domaće idole i odnijeli ih u Cuzco, sagradili u toj zemlji
hram Sunca, postavljali za upravljače domaće plemstvo i time bi proces osvajanja bio završen.
Uoči Osvojenja ovaj sistem je bio dobro razvijen. Radi lakše kontrole nad narodnim masama,
cjelokupno stanovništvo je bilo razdijeljeno na grupe od 10, 100, 500 i 1000 ljudi.Nad svakom su
grupom bili rukovodioci, koji su vodili kontrolu nad životom svojih ljudi i njihovih porodica. Svaku
promjenu su dostavljali višim organima vlasti. Svaki Peruanac je naučio poneki zanat, za koji je
imao najviše sposobnosti. Ljudi iz spomenutih grupa služili su vojsku, radili po poljima, gradili i
održavali kanale za dovod vode, puteve, kamene kuće po putevima za smještaj trupa u prolazu,
viseće mostove, odjeću i obuću, dvorce vladara i plemstva i hramove. Građevinska vještina
Peruanaca bila je na većoj visini od Azteka. O njoj se najpovoljnije izražavaju španjolski pisci iz
XVI. v., koji su boravili u Peruu. La Vega priča, da je hram Sunca u Cuzcu bio veličanstvena
građevina. Unutrašnji zidovi su bili obloženi zlatnim i srebrnim pločama, posutim svjetlucavim
biserima i smaragdima. Uz velepnu sliku Sunca sjedile su na zlatnim prijestoljima mumije umrlih
vladara.
Lame su bile jedine domaće životinje Peruanaca. Njih su čuvali naročiti čuvari. Sve su one bile
vlasništvo vladara. Njihova se vuna smještala u posebne magazine i razdavala stanovništvu prema
potrebi. Lame su upotrebljavali i za vuču, jer na kratkim stazama mogu ponijeti teret od 30 kg.
Peruanci su žvakali koku, biljku, iz koje se dobiva kokain. Otuda je kasnije prenijet u Evropu. Koku
su žvakali Peruanci i u prethistorijskim vremenima. U iskopinama grobova Inkinih prethodnika
nađene su uz mumije sasušene koka biljke.
*
Čudno obučenim bradatim bijelim ljudima Peruanci su se čudili i divili. Oni su vjerovali, da su
Španjolci bogovi, sinovi jednog njihovog velikog boga i da se ispunjava legenda, prema kojoj će se
ovaj bog pojaviti jednoga dana u Peruu. Peruanci su se naročito divili sjajnim španjolskim
oklopima, šljemovima, mačevima, kopljima, noževima, ubojnim sjekirama, musketama i
arkebuzama od čelika i željeza, koje oni nisu poznavali. Od metala su Peruanci poznavali samo
zlato, srebro za nakite i ukrase, bakar, kalaj, cink. No oni su znali vještinu topljenja ruda i metala.
Otuda njihova prednost nad svim ostalim američkim pretkolumbovskim civilizacijama. Miješajući i
topeći zlato, srebro i bakar, Peruanci su dobivali legure jače od svih tih pojedinih metala. Tako su
miješanjem i topljenjem bakra s kalajem u određenom odnosu dobili broncu. Od bakra i bronce
pravili su oruđe, šiljke za koplja i strelice. Ali su se plašili konja. Isprva su mislili, da su konj i jahač
jedno. Kada se u prolazu kroz neko selo jedan konj iznenada propeo i zbacio jahača, urođenici su se
razbježali. Za konjske željezne đemove mislili su, da su neka okrepljujuća hrana. Pred konje su

164
iznosili komadiće zlata i srebra, moleći ih, da se njima posluže, jer da im je ukus bolji od željeza.
Dugo vremena poslije Osvojenja za Peruance je bio veliki podvig, da uzjašu konja.
Pokret španjolskog odreda bio je dobro poznat obojici kandidata na inkaski prijesto, jer je i u
Peruu bila dobro organizirana poštanska služba ili još bolje: obavještajna služba iz daljine, slična
organizaciji takve službe u Meksiku. Inka vladari su za tri dana dobivali tim putem vijesti iz daljine
od 800 km. Čudno je samo zbog čega nijedan od njih nije napao Španjolce, dok su se nalazili u
planinskim krševima, gdje su ih mogli lako uništiti! Ili su možda o Španjolcima mislili ono isto, što
je i Montezuma mislio o Cortezu i njegovim ljudima!
15. studenoga 1532. g. odred je ušao u Cajamarcu uz lupu bubnjeva, svirku truba i potmuli
topot konja. No grad je bio potpuno prazan. Njegovi su se stanovnici bili iselili zbog građanskog
rata. Španjolci su se ulogorili na malom trgu u sredini grada. Atahualpin logor nalazio se u blizini
grada. On se tek nedavno bio vratio s vojnog pohoda na Cuzco, gdje je porazio i zarobio Huascara.
Njega je istog dana, kad je Pizaro ušao u Cajamarku, pogubio zajedno s njegovom porodicom.
Dan kasnije Pizaro ponavlja Cortezov trik: zasužnjuje Atahualpu. Istog dana, kad je došao u
Cajamarcu, Pizaro je uputio 20 konjanika u peruanski logor, da obavijeste Atahualpu, da dođe u
grad na dogovor, poručivši mu, da sobom povede samo nenaoružane ratnike. I kad je sjajna pratnja
posljednjeg Inke, koga su odličnici nosili u raskošnoj nosiljci, a pred njim se čistio put kao pred
božanstvom, odjevenog u carsku odjeću i nakićenog zlatom i dragim kamenjem, stigla na mali trg,
preda nj je izašao samo Pizaro s nekoliko Španjolaca. Ostali su bili sakriveni po okolnim dvorištima
i zgradama, očekujući znak za napad. Tada je Atahualpi prišao dominikanac Valverde, prvi biskup
Cuzca, s krstom u jednoj i biblijom u drugoj ruci i održao mu govor. Pričao mu je o postanju,
čudesima, jedinoj »pravoj« vjeri, ugovoru između pape Aleksandra VI. i Karla V., zatraživši od
Atahualpe, da se odrekne svoje vjere i prizna španjolsku vlast.
»Nad sobom priznajem samo svoje bogove«, odvratio mu je Atahualpa s čuđenjem. A kad mu
je Valverde pružio bibliju, na osnovu koje mu je i postavio spomenute zahtjeve, Atahualpa je
prevrnuo nekoliko listova, prinio je uhu i tresnuo o zemlju s riječima: »Pa ona ništa ne kaže!«
»Udrite, osvetite Isusa Krista!«, povikao je iz sveg glasa Valverde.
Na taj uzvik zagrmio je top, zapucale muskete i arkebuze, zazujale željezne strelice, koseći
prestrašene Peruance, koji dotle nisu čuli pucanj topa i puške. Skriveni pješaci i konjanici jurnuli su
kao pomamni sa svih strana, navalili na goloruke ljude mačevima, sabljama, bojnim sjekirama i
kopljima. Pokolj je bio užasan. Peruanci su ginuli kao muhe. Za pola sata poubijano je nekoliko
tisuća urođenika. Nijedan Španjolac nije bio ranjen. Samo je Pizaro dobio malenu ogrebotinu, kad
je uhvatio jednog Španjolca za mač, kojim je htio probosti Inku.
I tako je za pola sata riješena sudbina Inka carstva i njegove civilizacije.
Španjolci nisu imali milosti ni prema kome, niti su kod njih išta poštovali, ni nesreću ni
poštenje. Od zarobljenog Atahualpe su oduzeli sve žene. Njih su između sebe podijelili oficiri i
vojnici i u prisustvu Atahualpe vršili nad njima preljubu.
Pizaro je od posljednjeg Inke zatražio u ime tobožnjeg otkupa silno blago, na što je Atahualpa
pristao. Odmah je poslao na sve strane glasnike s nalogom, da iz svih peruanskih hramova i dvoraca
odličnika donose u Cajamarcu sve zlato, srebro, bisere, drago kamenje i nakite. Puna tri mjeseca
dovlačili su Peruanci u Cajamarcu umjetnički izrađene figure od plemenitog metala, remek-djela
Inka umjetnosti, zlatne i srebrne ploče iz hramova i dvoraca, pehare, posuđe, zlato s mumija umrlih
vladara i njihovih žena, prijestolja, zlatne kipove Sunca i druge skupocjene predmete. Svi predmeti
od zlata i srebra su odmah pretapani u šipke. Vrijednost toga blaga bila je ogromna. Procijenjena je
na pet milijuna dukata. Kad je odvojio kraljevu petinu, koju je odmah uputio u Panamu, Pizaro je za
se, svoju braću i vojnike zadržao milijun i pol pezosa. Svaki pješak je dobio 4.000, konjanik 8.000,
a oficiri prema rangu i zaslugama. 9. siječnja 1534. g. pristao je u Sevilli s brodom Santa Maria del
Campo Piz-rov brat Hernando s kraljevom petinom. Dio Pizarov i njegove, braće, koji je s
kraljevom petinom bio iskrcan, bio je ogroman. Iznosio je 300.000 zlatnih pezosa i 13.500 srebrnih
maraka.

165
 Međutim, odred od 80 konjanika i 150 pješaka, koji je kasnije Almagro doveo u Cajamarcu,
dobio je u svemu 100 tisuća pezosa. I to je bio jedan od uzroka kasnijih otvorenih sukoba između
dva osvajača i uzrok njihovoj pogibiji.
Ali ni ovo silno blago nije spasilo Atahualpu. Pizaro, Almagro i biskup Valverde osudili su ga
na smrt spaljivanjem. No kako ga je Valverde preobratio u kršćansku vjeru, Atahualpu su zadavili i
priredili mu — carski pogreb!
Poslije ovoga čina maleni španjolski odredi su nesmetano krstarili Peruom i osvajali ga za
Španiju. Tako su Španjolci za vrlo kratko vrijeme osvojili Pachacamac, 400 milja južno od
Cajamarce, Cuzco, u kome je Pizaro smjestio svoj glavni stan 15. studenoga 1534. g., i mnoštvo
drugih gradova i naselja. Pa ipak osvajanje ovako velike zemlje nije išlo glatko. Mnoge su se
pokrajine bunile protiv španjolske vlasti. Na čelu pobune nalazili su se razni pretendenti na inkasko
prijestolje. Ali su Pizaro i Almagro s pojačanjima, koja su neprestano dolazila iz Španije, lako
izlazili na kraj s pobunjenicima, stavljajući ih bez ikakve milosti pod nož. U toj neravnoj borbi oni
su se služili raznim sredstvima. Između ostalih i pomaganjem jednih pretendenata protiv drugih, po
starom načelu: podijeli pa vladaj!
Kao guverner Perua Pizaro je mjesto razrušenih i uništenih gradova podizao nove. U siječnju
1535. g. udario je temelje novoj prijestolnici: Ciudad de los Reyes (Limi), udaljenoj 8 km od luke
Callao. U toku nekoliko slijedećih godina nikli su u Peruu novi gradovi: La Plata, Arequipa, Pasto,
Leon de Huanaco, Guamianga.
U proljeće 1534. g. Pizaro šalje 200 pješaka i konjanika pod Belalcazarovim zapovjedništvom,
da osvoje pokrajinu i grad Quito, drugi veliki prijestolni Inka grad. To je današnji Ecuador. Kroz
Quito prolazi ekvatorska linija, i na dan proljetnog i jesenskog ekvinokcija sunce se nad gradom
nalazi u zenitu. No neovisno o ovom. odredu krenuo je prema Quitu guverner Guatemale Alvarado,
iako o Peruu nije znao ništa određeno. Ukrcavši u brodove 500 Španjolaca s preko 200 konja i
2.000 guatemalskih ratnika, Alvarado je prevalio preko 1.500 milja po Pacifiku i iskrcao se u luci
Puerto Vjejo, 100 km južno od ekvatora. Grad se nalazio na pragu Inka carstva, okružen nezdravim
tropskim šumama. Isprva je odred, usprkos tropskoj žezi, dobro napredovao. No ubrzo su nastale
teškoće, jer su Španjolci naišli na močvare. Duga kolona Španjolaca i Guatemalaca s komorom
teško se probijala kroz močvare, pune vulkanskog pepela, koji su iz velike daljine donosili vjetrovi
s Pichincha, Cotopaxa, Chimboraza i drugih vulkanskih planina Ecuadora, visokih preko 4.500 m.
Onda su naišli na džunglu od šiblja, punu guštera, zmija, pauka smrtonosnog ujeda i neizmjerno
mnogo insekata, krčeći prolaz mačevima i sjekirama. Kad su izašli iz džungle, Španjolci su ušli u
visoke planine, dugo vremena prelazili preko kamenitih pustinjskih krajeva i naposljetku zalutali u
krševima, u kojima je puhao ledeni vjetar. U tom napornom maršu pomrlo je od zime i iznemoglosti
80 Španjolaca, više stotina Guatemalaca i uginulo više od polovine konja. Napokon, pola godine
poslije odlaska iz Puerto Vjejo, Španjolci su prešlo preko Cordillera i spustili se na visoravan Quita,
visoku blizu 3.000 m. Kad su izašli na kameni put, putovali su po njemu, i Alvarado je s iscrpenim
odredom ušao u Quito. Ali se zaprepastio, kad je u gradu zatekao Španjolce. Deset mjeseci ranije
zauzeo je Belalcazar Quito i pokrajinu, sklopivši savez s urođeničkim plemenima, koja su odmah
priznala španjolsku vlast. Alvarado je bio prisiljen priznati zatečeno stanje. Kako je za ono vrijeme i
prilike raspolagao s priličnom vojnom snagom, Almagro mu je dao 120.000 pezosa, pod uvjetom da
preda Almagru sve brodove.

Almagro istražuje Čile

Nadajući se, da će na jugu Amerike pronaći mnoštvo blaga i za se osvojiti nove zemlje,
Almagro sredinom srpnja 1535. g. kreće s odredom od 570 Španjolaca i 12.000 Peruanaca prema
današnjem Čileu. Ma da su mu Peruanci savjetovali, da putuje kraj pacifičkih obala, Almagro ih ne
sluša, nego odred vodi kamenim inkaskim putem pored istočnih obala jezera Titicaca. Poslije dužeg
putovanja odred je zašao u visoke i besputne krajeve današnje Bolivije, probijajući se teško kroz

166
najviše planine Južne Amerike, visoke oko 7.000 m i pokrivene vječitim snijegom i ledenjacima. Na
tom teškom i napornom putovanju ljudi i stoka su neprekidno umirali od hladnoće i iscrpenosti.
Kada je poslije nečuvenih , napora odred sišao niz dugu i strmu padinu Cordillera u naseljenu
dolinu Salta, od ukupnog broja ljudstva ostalo je u životu samo 300 Španjolaca i manje od polovine
Peruanaca. Svi su ostali bili pomrli.
Sada je putovanje bilo lakše. U plodnijim krajevima Čilea Španjolci su došli do namirnica.
Putujući stalno na jug, Almagro je doveo odred do Cochimbe. Onda su se zaputili prema jugu. Drži
se, da je Almagro tada stigao do 37° j. g. š. Tu je dobio vijest, da su u Peruu nastale pobune i krenuo
je natrag kraćim, ali isto tako teškim putem kraj pacifičkih obala. Napokon, poslije 18 mjeseci
putovanja, Almagro se vratio u Cuzco početkom ožujka 1537. g.
Čile je istražio i osvojio Pedro de Valdivia u vremenu između 1540.-1548. g. Kao guverner
Čilea, Valdivia je unaprijedio zemljoradnju zemlje.

Rio de las Amazones

God. 1539. Pizaro doznaje, da se na istoku od grada Quita nalaze prostrani predjeli, u kojima
raste cimet. Kako su tada Portugalci imali u svojim rukama trgovinu mirodijama, Pizaro odlučuje,
da svoga brata Gonzala pošalje radi istraživanja tih predjela. Čim je došao u Quito, Gonzalo je
počeo s pripremama za veliku istraživačku ekspediciju u nepoznate sjeverozapadne krajeve
Brazilije. Te su pripreme stajale 50 tisuća zlatnih kastelanosa, ali su krajem iste godine bile
završene. U sastav ekspedicije ušlo je 340 Španjolaca, pješaka i konjanika i 4.000 urođenika Quita.
Stvari su nosili konji, lame, urođenici.
25. prosinca 1539. g. Gonzalo s odredom kreće na istok prema planinama, koje s te strane
okružuju Quito, odvajajući ga od ogromne brazilske džungle, nad kojom se kao kakav okomiti
gorostasni zid, visok preko 4.000 m, uzdižu istočni Cordilleri.
Prvih šest tjedana odred se veoma sporo kretao preko planinskog zemljišta, pokrivenog
snijegom i ledenjacima. Putovanje je bilo užasno naporno. Od velike hladnoće i iscrpenosti ljudi su
neprestano umirali. Kroz vrlo kratko vrijeme premrzlo je i ostalo u prašumama mnogo urođenika,
Španjolaca, konja, lama i pasa. Putujući zaobilaznim putevima, Španjolci su prvih šest tjedana
prešli samo 100 km. Spuštajući se niz strme strane Cordillera, putujući kroz oblake pare, koja se
dizala nad prašumom, odred je napokon stigao do podnožja planine, do močvarnih prašuma, kroz
koje se teško probijao naprijed, krčeći sjekirama put.
U džungli je kiša lila dan i noć kao iz kabla, usporavajući im napredovanje. Osim toga
Španjolcima i urođenicima dodijavali su insekti, zmije, pauci, škorpioni i mravi, od čijeg je uboda
stradalo mnogo ljudi i životinja. Nekoliko mjeseci odred se vukao kroz džunglu, prolazio preko
nabujalih rijeka i potoka splavima, ne nailazeći nigdje ni na kakva ljudska naselja, a od krupnih
životinja samo na tapire. Napokon je stigao do Coce, pritoke velike rijeke Napo, pritoke
Amazone.123 Jako prorijeđen, odred je nastavio putovati kraj obala Coce, obraslih gustim
prašumama. Radi lakšeg kretanja Španjolci su s urođenicima sagradili veliki čamac i u nj smjestili
bolesnike, topove i municiju. Poslije mnogo muka i patnji, iscrpeni od gladi, Španjolci su stigli u
nastanjenu dolinu Zumaco. Tu su došli do hrane. Ali dotle cimeta nisu nigdje našli. Uvjeren, da će
naći dalje na istoku, Gonzalo naređuje, da se pođe u tom smjeru. No cimeta nisu nigdje našli.
Putujući nekoliko mjeseci na istok, ekspedicija je ponovo ušla u nenastanjene krajeve i ulogorila se
na jednom mjestu. Odatle je Gonzalo uputio svoga zamjenika s pedeset ljudi, da u jednom čamcu
plove niz rijeku i pronađu namirnice.
Napredujući čamcem 20-25 milja dnevno, Orellana 8. siječnja 1541. g. dolazi do jednog
urođeničkog sela. Tu su ih urođenici dobro primili. Uz njihovu pomoć Španjolci su sagradili mali
brodić, jer se Orellana uvjerio, da zbog jake riječne struje ne može ploviti uz rijeku do Gonzalova
123
Dužina Amazona je 6400 km. U nj se ulijeva dvjesta rijeka, od kojih su 17 duge od 1500 do 3600 km. Sliv mu
iznosi 7 milijuna km2.

167
logora. 26. veljače Španjolci dolaze do sastavaka triju velikih rijeka. Najveća od njih bila je
Amazon. Pristali su kod jednog sela, gdje su ih urođenici lijepo gledali i gdje su došli do namirnica.
Tu su ostali nekoliko mjeseci, odmorili se dobro i popravili svoj brodić.
Onda su zaplovili niz Amazon, koji je s obje strane bio obrastao gustim i neprohodnim
džunglama, i gdje je drveće, obavijeno puzavicama i lijanama, dostizalo veliku visinu. Ploveći dugo
vremena niz rijeku, Španjolci su zašli u predjele, gdje su živjela ratnička plemena. Često puta su ih
urođenici zasipali strelicama iz svojih malih piroga. Španjolci nisu mogli upotrebiti puške, jer im se
barut od velike vlage bio ovlažio, a tetive na strijelama opustile. Od napada ih je spašavala jedno
čvrstina i brzina broda. Zbog toga su plovili sredinom rijeke, široke na nekim mjestima nekoliko
kilometara, jer je tu brzina riječne struje bila najveća. Tako su stigli do najveće pritoke Amazona
Rio Negra — Crne rijeke. To ime su joj dali zbog tamne boje vode. U nekim urođeničkim selima
došli su do namirnica. U pismu kralju Orellana kaže, da su 24. lipnja doplovili do jednog naselja, u
kome se živjele samo žene duge kose i svijetle boje lica. Kad su se Španjolci približili obali, s
namjerom da se iskrcaju, one su ih zasule kišom strelica. Tek kad ih je nekoliko poginulo, ostale su
se povukle u unutrašnjost. Za uspomenu na njih, Orellana je rijeci dao ime Rio de las Amazones —
Rijeka Amazonki.
Punih sedam mjeseci plovio je Orellana s drugovima niz najveću rijeku na svijetu, probijajući
se kroz srce »Zelenog Pakla«, kroz ogromne prostore i danas neistraženih krajeva Brazilije, bez
vodiča, bez kompasa, s ovlaženim barutom, hraneći se samo namirnicama, koje su s vremena na
vrijeme dobivali od urođenika, često puta prema njima raspoloženih neprijateljski. Na tom putu
Orellana se pokazao kao pravi vođa, kao čovjek, koji je uvijek nalazio načina, da obodri malodušne.
Naposljetku, početkom srpnja 1542. g., Španjolci su doplovili do ušća Amazona u ocean. Tu su
se zadržali neko vrijeme, sagradili još jedan mali brod, zaplovili uz sjeveroistočne obale Južne
Amerike i početkom rujna stigli do otoka Cubagua, u blizini otoka Margarita. Tu su došli u vezu sa
španjolskim lovcima bisera i odmorili se. Odatle je Orellana poslao u Španiju opširan izvještaj o
svom otkriću, od velike važnosti za povijest otkrića ovog dijela svijeta, jer je on, prvi od svih
Evropljana, preplovio Amazon i prešao cijelu širinu ekvatorske Južne Amerike. S otoka Cubague
Orellana je otplovio na Haiti, a odatle slijedeće godine u Španiju.
11. svibnja 1544. g. Orellana je s četiri broda i 400 ljudi ponovo doplovio do ušća Amazona, ali
se tu razbolio i umro od groznice. Odatle su se brodovi vratili u Španiju neobavljena posla.
Kraj Gonzalove ekspedicije bio je ovaj: čekajući uzalud dugo vremena na Orellanin povratak,
Gonzalo odlučuje, da se vrati natrag. Gotovo svih 4.000 urođenika bili su dotle pomrli od napora,
gladi i bolesti. Preostali su se hranili psima — sobom su ih poveli više od tisuću, — zmijama i
životinjama, koje su mogli naloviti u džunglama, korijenjem biljaka, bobicama i katkada yuccom. A
kad ni toga nisu imali, hranili su se kuhanom kožom od opreme. Gonzalo se vratio u Quito sa svega
80 izgladnjelih, namučenih, bolesnih i pocijepanih Španjolaca. Svi ostali bili su pomrli za vrijeme
ovoga neobično napornog istraživačkog putovanja, koje je trajalo 18 mjeseci.

168
 XXXIV. ČOVJEK, KOJI JE PRVI OPLOVIO OKO ZEMLJE

»Njegova glavna vrlina bila je postojanost u teškim časovima. Na pučini je bolje od nas
podnosio glad... Bez ikakvog iskustva, njegov genije i neustrašivost su mu pokazali, kako se treba
ogledati u plovidbi oko Zemlje, koju je on, uostalom, potpuno i izveo.«
Pigafetta

»Naši mornari zaslužuju vječniju slavu od Argonauta. Njihov brod, bolje negoli stari Argo,
treba da zauzme mjesto među zvijezdama, jer je Argo plovio samo od Grčke do Crnog mora, dok je
naš plovio od Hipalisa (Seville) na veliki jug, zatim na zapad, zatim preko cijele južne hemisfere,
zatim na krajnji istok, da bi se ponovo vratio na zapad.«
Ramusio

Sredinom 1518. g. bile su dobro poznate konture istočnoga dijela obje Amerike od ušća Rio de
la Plata (40° j. g. š.) do krajnjih točaka Labradora (60° s. g. š.). U to vrijeme ljudi od nauke su bili
sve više skloni vjerovanju, da je Novi Svijet posebni kontinent, odvojen od Azije morem nepoznate
veličine. Kako nisu znali pravu veličinu Novoga Svijeta, evropski pomorci su od početka XVI. v.
tražili na njegovim raznim mjestima prolaz za Aziju i otoke mirodija. Neki geografi tog vremena su
počeli nazirati na krajnjem jugu Amerike morski prolaz, koji je vezivao Atlantik s Južnim morem,
kroz koji se moglo doći do otoka mirodija, s kojih su Portugalci od 1511. g. dovozili u Evropu
skupocjeni klinčić i muškatov oraščić. Na kartama i globusu svijeta Johana Schönera iz 1515. i
1520. g. prikazan je jasno, sasvim na jugu Amerike, morski tjesnac, koji je vodio u Južno More, ma
da ni do danas nije utvrđeno, da li je taj tjesnac bio upoznat prije Magellanove plovidbe oko Zemlje.
Portugalac Ferdinand Magellan124 je također vjerovao, da taj prolaz postoji. On je na tom
vjerovanju i zasnovao svoj plan plovidbe u zapadnom smjeru do otoka mirodija. Još kao sasvim
mlad čovjek, Magellan je od 1505.-1512. g. učestvovao u portugalskim osvajanjima u Indiji i
naročito se odlikovao prilikom osvajanja Malake. No zbog sukoba s moćnim potkraljem Indije
Alfonsom Albuquerquom, morao se vratiti u Portugal, gdje su ga kao malog plemića odredili na
službu u dvoru s mjesečnom nagradom od 1.000 reisa (oko 9 zlat. dinara). Kad je dvor odbio, da mu
povisi plaću, Magellan je otišao na svoje imanje i počeo izučavati navigaciju i kozmografiju. Kako
je bio usvojio gledište, da je Zemlja okrugla, Magellan je došao do zaključka, da se plovidbom u
zapadnom smjeru preko Atlantika i Južnog mora može stići do otoka mirodija. Ne znajući koliko je
veliko Južno more, Magellan je bio uvjeren, da je taj put kraći od uobičajenog puta oko Afrike.
Kada je poslije nekoliko godina završio svoj plan, predložio ga je kralju Emanuelu tražeći, da
mu se povjeri izvođenje istraživačke plovidbe u spomenutom smjeru. Ali je kralj odbacio njegov
plan kao nestvariv. Tada Magellan u društvu astronoma Ruya Faleira napušta Portugal, da u Španiji,
čije je podanstvo dobio, potraži sreću. Kad je svoj plan objasnio ministarskom savjetu, naišao je na
razumijevanje, utoliko prije, što je tom prilikom prikazao i globus — izradio ga je skupa s Faleirom
— na kome su Molučki otoci bili na španjolskoj strani »demarkacione« linije. Kardinal Fonseca,
moćni predsjednik indijskog društva, onaj isti, koji je radio protiv Kolumba, preporučio je
Portugalce kralju Karlu V., i oni su mu izložili svoj plan. 22. ožujka 1518. g. zaključen je između
njih dvojice i Karla V. ugovor o opremi pomorske ekspedicije radi izvođenja Magellanova plana. Po
tome planu Magellanu i Faleiru je pripadalo 5 odsto od dobiti i velike trgovačke povlastice. Osim
toga obojica su postavljeni za guvernere otoka i zemalja, koje će otkriti, s titulom adelantada,
»Prvo«, stoji u ugovoru, »vi ćete otkriti dijelove Oceana, koji leže na našoj strani demarkacione
linije. Usto morate voditi računa, da ništa ne učinite niti istražujete u granicama, koje pripadaju
Portugalu.... I kako mi je dobro poznato, da se tamo nalaze otoci Malucos i da je vaš glavni zadatak,
da ih otkrijete, moja je želja, da ravno pođete u smjeru rečenih otoka.« Magellan je tada postavljen
za glavnog zapovjednika eskadre, s pravom odluke o životu i smrti nad članovima posade.
124
Magellan se rodio 1470. g. u pokrajini Traz-os-Montes u Portugalu.

169
 20. rujna 1519. g. isplovila je iz španjolske luke San Lucar eskadra od pet brodova male
tonaže: Trinidad (110 t.), glavni zapovjednički brod; San Antonio (120 t.), zapovjednik španjolski
grand Juan Cartagena; Concepcion, Victorija i Santiago, svi ispod 100 t., pod zapovjedništvom
Gaspara Quesede, Luisa Mendoze i Juana Serrao. Osim Španjolaca na brodovima su se kao posada
nalazili 33 Portugalca, 10 Francuza, 23 Talijana, nešto Nijemaca, Grka, Maležana, Crnaca i jedan
Englez. U svemu je bilo 265 ljudi. Među članovima posade ubrajao se i Enrico, Magellanov rob,
rodom sa Sumatre, odakle su ga Portugalci doveli na Malaku i predali Magellanu. Među kraljevim
ljudima na glavnom brodu se nalazio i Antonio Pigafetta, historičar ovoga pothvata, čovjek vrlo
odan Magellanu. Ruy Faleiro nije pošao na ovo putovanje, jer su mu obećali rukovodstvo
slijedećom ekspedicijom.
Prva etapa puta bili su Kanarski otoci. Tu su se Španjolci zadržali radi nabavke hrane i utovara
vode na brodove. 3. listopada eskadra je krenula na jug, plovila jedno vrijeme između Kapverdskog
otočja i afričke obale, zatim pored obala Gvineje do Sierra Leone. Odatle je zaplovila na jugozapad.
U blizini ekvatora brodove su zahvatili suprotni vjetrovi s pljuskovima kiše. To je usporilo plovidbu
za 20 dana. Daljnja plovidba kroz tropski pojas do Brazilije bila je vrlo naporna i teška, jer su
brodove stalno pratile kiše i nepogoda.
Pigafetta u Dnevniku pripovijeda, da je taj dio puta bio praćen velikim nevremenom, strašnom
grmljavinom i neprestanim sijevanjem munja. On kaže, da su munje u mračnim noćima na mahove
osvjetljavale nemirno, uskipjelo more, čiji su se — kao kuća veliki — valovi s hukom lomili o male
brodiće, prijeteći svaki čas, da ih potope. Pigafetta je spomenuo i strašne morske pse, koji su išli za
brodovima. On je opisao i smrt jednoga mornara, koji je slučajno pao u uskomešano more i nestao u
čeljustima pasa. Na ovom dijelu puta Pigafetta je opisao čvrstinu Magellanova karaktera, rekavši,
da je bio dobar i blag prema svima, ali je u kritičnim trenucima umio održati ne samo duh posade,
nego i energično ugušiti pobunu jednog dijela ljudstva pod Cartageninim rukovodstvom, koga je
okovao i bacio u samicu.
29. studenoga eskadra se usidrila u blizini današnjega Pernambuca. 15 dana kasnije brodovi su
se usidrili u zalivu Bahia do Cabo Frio — Rio de Janeiro. »Tu smo se«, pripovijeda Pigafetta,
»snabdjeli kokošima, krumpirom, mesom tapira i nekim plodovima slatkog ukusa, sličnim
sjemenkama od bora. Tu smo vršili čudne razmjene. Za nož ili udicu dobivali smo 5 do 6 kokoši. Za
češalj dvije guske. Za ogledalce smo dobivali ribe za 10 ljudi. Za zvonce ili vrpcu žene su nam
davale korpu krumpira.. . Ali tu nam je vrućina, sa suncem u zenitu, više dodijavala, nego pri
prolazu preko ekvatora.« Za Brazilce Pigafetta kaže, da »nisu kršćani, ali ni idolopoklonici, jer se
ničemu ne klanjaju. Ti ljudi«, nastavlja Pigafetta, »žive dugo, starci i do 120 godina. I žene i
muškarci idu goli. Stanuju u dugačkim kolibama, zvanim bua, u koje može katkada stati i do 100
ljudi sa ženama i djecom. Spavaju na hamacima, vezanim za čvrste grede... Njihove kanoe
napravljene su od jednog stabla izdubenog kamenim, mjesto željeznim sjekirama, jer željezo ne
poznaju... U neke može stati 30 do 40 ljudi... I žene i muškarci su dobro građeni... Boje lice i
tijelo... Katkada jedu i čovječje meso, ali samo svojih neprijatelja.«
Poslije dvije sedmice boravka u ovoj luci, nastavili su ploviti na jug. 11. siječnja 1520. g. stigli
su do Rio de la Plata — Srebrne rijeke. Tu su tri tjedna istraživali morski zaliv, tražeći prolaz u
Južno more. »U ovome su zalivu ljudožderi ubili Juana Solisa«, kaže Pigafetta, »skupa sa 60 ljudi i
pojeli ih, a oni su, kao i mi, bili došli u ove krajeve, da otkrivaju nove zemlje.« Možda je to bio
razlog što Španjolci ovom prilikom nisu vidjeli urođenike, jer su se oni, pri pojavi stranih brodova,
povukli u unutrašnjost, plašeći se odmazde.
Ploveći sve više na jug, Španjolci su nailazili na mnoštvo pingvina, koje su lovili i jeli.
Međutim, postajalo je hladnije. Nailazila je zima, koja u ovom dijelu Južne Amerike počinje kad
kod nas prestaje. Nemirno i burno more pratilo je brodove sve do kraja ožujka, do luke San Julio
(49° 30'), gdje su se usidrili. Magellan odlučuje, da tu provede zimu, naredivši, da se na obali
sagrade barake i posadi smanji obrok dnevne hrane.
U tome zalivu, na jugu današnje Argentine, u teškim uvjetima surovog podneblja Patagonije,

170
gdje prije njih nije nikada kročila noga Evropljanina, odsječeni od cijeloga svijeta, s malim
obrokom hrane, bez izgleda da će uskoro naći traženi prolaz, strah i zebnja su obuzimali ne samo
posadu, nego i neke zapovjednike brodova. Cartagena, španjolski grand, Queseda, knjigovođa
Antonio Coca i jedan svećenik sklapaju zavjeru protiv Magellana, ne bi li ga prisilili, da se vrati u
Španiju, a u slučaju opiranja, da ga likvidiraju. Ali oni nisu računali s Magellanovom odlučnošću i
energijom. Čim je doznao, da se na Victoriji nešto sprema, odmah je na taj brod uputio svoga oficira
Espinozu s pet mornara, da Mendozu pozovu na admiralski brod. Kad je to ovaj odbio, Espinoza ga
je smjesta ubio. U zbrci, koja je nastala, a koju su vješto iskoristili vjerni Magellanovi mornari,
popevši se na brod, posada se bez otpora predala. Kako je San Antonio pokušao pobjeći, Magellan
je s dva broda otvorio na nj vatru iz topova. Posada toga broda odmah je predala Magellanu glavnog
krivca Quesedu. Njega su smjesta objesili. A kad se i posada Concepciona potajno predala,
Magellan naređuje, da se Cartagena i pobunjeni pop okuju i iskrcaju na jednom pustom mjestu.
Tako je za jedva 24 sata Magellan ugušio pobunu i kaznio krivce.
Sada Magellan radi kako hoće. Brod Santiago upućuje odmah, da istraži južne obale. Ali je
ovaj brod zahvatilo veliko nevrijeme i on je potonuo. Posada se spasila, ali je morala po velikoj
hladnoći prijeći 100 milja, trpeći glad i oskudicu, dok nije stigla do zimovnika.
U tim krajevima Španjolci su proveli dva mjeseca, a da se nisu namjerili na urođenike.
»Jednoga dana«, kaže Pigafetta, »opazili smo na obali čovjeka divovskog rasta. Bio je skoro sasvim
gol, plesao je i pjevao u isto vrijeme, posipajući glavu prašinom. Kada ga je jedan mornar odveo na
neki otok, gdje je došao i Magellan s nekoliko nas, on se silno iznenadio. Upirao je u nebo kažiprst
ruke, kao da je htio reći, da smo mi došli s neba. Bio je jako visok. Mi smo mu jedva dopirali do
pasa... Široko lice bilo mu je obojeno crvenom, a oči okružene žutom bojom. Na licu je imao dvije
mrlje u obliku srca... Nosio je ogrtač od kože neke domaće životinje..., a obuću od iste kože. U
lijevoj ruci držao je strijelu, a u desnoj sulice od trske sa šiljkom od kamena. Mi smo ga doveli na
brod i častili... Kad smo mu pokazali ogledalo, on je, vidjevši prvi put svoje lice, iznenada odskočio
i srušio trojicu naših ljudi... Poklonili smo mu ogledalce, češalj i druge sitnice... Kad je otišao s
broda i svojim zemljacima pokazao sitnice, koje smo mu poklonili, počeli su i drugi urođenici, pa i
žene, dolaziti na brodove. Svi su imali istu obuću kao i gorostas, bili obojeni kao i on, a zbog obuće,
slične životinjskim nogama, Magellan ih je prozvao Patagoncima.« Pigafetta dalje kaže, da su
Patagonci jeli prijesno meso i neko slatko korijenje, capaz. U Dnevniku je zapisao, da oni mnogo
jedu pa čak i neoguljene prijesne miševe, ali i da su odlični lovci. »Dvojica ovih ljudi«, priča
Pigafetta, »mogli su dnevno pojesti po košaru dvopeka i odjednom popiti vedro vode... Istom
kožom, od koje prave odjeću, pokrivaju i svoje kolibe, a njih prenose gdje hoće, jer nemaju stalnog
boravišta, seleći se kao i Cigani od jednog do drugog mjesta.«
Magellan je u toj luci ostao pet mjeseci. Posada je dobro živjela. Hranila se vrapcima, lisicama,
zečevima, ribom i nekom vrstom nojeva. Ali je Magellan 24. kolovoza naredio, da se zaplovi na
jug. Kad su došli do zaliva Santa Cruz, nastalo je takvo nevrijeme, da brodovi umalo nisu potonuli.
Zaklonili su se u nekom zalivu, gdje se ljudstvo hranilo jednom vrstom vrlo ukusne ribe, dugom
dvije stope. 21. listopada brodovi su došli do 51° j. g. š. Pristali su kraj jednog rta, kojemu su dali
ime Cabo de las Virgines — Rt djevica. Odatle je Magellan uputio San Antonija i Concepcion, da
potraže prolaz u Južno more.
Kada su ova dva broda došla u blizinu Magellanova tjesnaca, nastalo je veliko nevrijeme.
Strahovita grmljavina, neprekidno sijevanje munja i uskipjelo more, koje je vrilo kao u kotlu,
zamalo nisu odvukli brodove na morsko dno. I kad su mislili, da im je kucnuo posljednji čas,
moreplovci su pri sijevanju munja opazili u zalivu oveći otvor, koji je vodio u unutrašnjost kopna.
Jako obradovani, jedva su dočekali da svane, boreći se s nevremenom. Onda su uplovili u tjesnac,
plovili neko vrijeme po njemu, došli do drugog, uplovili u nj i tako stigli do trećeg prolaza, koji je
vodio duboko u unutrašnjost zemlje. Sada su bili uvjereni, da su pronašli traženi prolaz i zaplovili
su natrag.
Međutim su Magellan i drugovi mislili, da su ova dva broda stradala od nevremena, jer je već

171
bilo prošlo tri dana od njihova odlaska. To njihovo mišljenje je još više pojačala činjenica, što su
daleko u unutrašnjosti vidjeli kako se izvija stup dima i diže visoko uvis — znak brodolomaca. Ali
kad su četvrtoga dana opazili okićene brodove i čuli veselo klicanje posade, žalost je zamijenjena
radošću. Bili su uvjereni, da je sve u redu.
»Ovaj prolaz«, kaže Pigafetta, »kao što smo kasnije vidjeli dug je oko 440 milja (660 km),
širok 6 milja, manje ili više, i vodi u drugo more, kojemu smo dali ime El Pacifico.«
Ubrzo su svi brodovi stigli do mjesta, odakle su se San Antonio i Concepcion vratili. Sada je
Magellan počeo vjerovati, da će stići do otoka mirodija, jer je na brodovima bilo hrane za tri
mjeseca. Na savjetovanju s oficirima i iskusnijim mornarima izražena je opća želja, da se nastavi
ploviti. Jedino je pilot San Antonija Estevao Gomez predlagao, da se vrate u. Španiju i bolje opreme
za novu ekspediciju, jer je vjerovao, da će na Južnom moru, čiju veličinu nije nitko znao, nastradati
od bure i drugih nedaća. No na taj se prijedlog nitko nije osvrtao.
Poslije toga Magellan je naredio, da se zaplovi kroz tjesnac, koji se kod toga mjesta račvao na
dva dijela. San Antonio i Concepcion dobili su naređenje, da istraže istočni, a on je s dva ostala
broda pošao da istraži zapadni tjesnac. Gomez je tu priliku iskoristio i s pouzdanim mornarima
zasužnjio zapovjednika broda Mesquitu i nekoliko njemu odanih mornara te, kad se Conception
udaljivao, zaplovio je natrag i vratio se u Španiju. U Sevilli je ispričao, da ih je Magellan napustio.
No Mesquita je rekao, što je ustvari bilo. Pa ipak su vlasti i njega, Gomeza i sve mornare zadržale u
zatvoru do povratka Victorije. Tada su svi pušteni na slobodu. Ali se Gomezu nije ništa dogodilo.
Mesquita i njegovi vjerni mornari bili su bogato obdareni.
Međutim su tri preostala broda dugo vremena plovili kroz tjesnac. Španjolci su kao u čudu
promatrali upaljene vatre pored obala, koje su urođenici stalno održavali zbog vlažnog i hladnog
podneblja. Magellan je toj zemlji dao ime Tierra del Fuego — Ognjena zemlja. »Svakoga časa«,
kaže Pigafetta, »od pola do pola sata, posada je nailazila na sigurnu luku, odličnu vodu, sardine i
školjke i raznu travu. Neka od tih trava bila je gorka, ali je većinom bila dobra za jelo u nedostatku
druge hrane. Čvrsto vjerujem, da od ovoga nema boljeg prolaza na svijetu.« Magellan mu je dao
ime Estrecho de Todos os Santos — Tjesnac svih svetih. Kasnije je, međutim, u Magellanovu čast
nazvan Magellanovim tjesnacem.
Brodovi su kroza nj plovili punih 38 dana. I napokon, 28. studenoga 1520. g., Španjolci su
došli do rta Deseado — Žuđenog, oplovili ga i kao začarani ugledali ogromni ocean, prividno
mirnog izgleda. Zbog toga izgleda Magellan mu je i dao ime Tihi — El Pacifico.

Prva plovidba preko Tihog oceana

Toga istog dana brodovi su zaplovili po oceanu prema zapadu. Španjolci nisu ni slutili koliko je
on veliki, nego su vjerovali, da će za nekoliko dana plovidbe stići do žuđenih otoka mirodija. Ali su
se prevarili. Ocean je bio mnogo veći. Atlantik je prema njemu bio samo malo veće more.
U toku mnogo dana plovidbe Španjolcima je vrijeme proticalo jednoliko. Oko njih svuda samo
modro, neizmjerno veliko more s jatima riba svih vrsta i morskih pasa, a iznad njih kao na kristal
vedrom nebu sjajne zvijezde Južnog neba, među kojima se naročito isticalo zviježđe Južnog krsta.
U toku cijeloga puta preko Tihog oceana Španjolce je pratilo krasno vrijeme, bez ijednog oblačka ili
pojačanog puhanja vjetra. Ipak je moreplovce mučila i plašila ta nepomućena tišina Pacifika, koji su
oni, prvi od svih stanovnika Staroga Svijeta, preplovili s jednog do drugog kraja.
»Plovili smo po Oceanu«, pripovijeda Pigafetta, »tri mjeseca i dvadeset dana, bez svježe hrane.
Dvopek, koji smo jeli, nije više bio kruh, nego prašina pomiješana s crvima, kojih smo se dosta
nažderali, i koja je, štoviše, pomiješana s mišjom mokraćom, strahovito smrdjela. Da ne bi pomrli
od gladi, jeli smo kožu, kojom je bila obložena velika motka, koja podržava jedro jarbola radi
zaštite konopa od trenja. Ova koža, uvijek mokra, izložena suncu i vjetru, bila je toliko otvrdla, da
ju je pet ili šest dana trebalo držati u moru. Tako omekšalu kuhali smo je i jeli. Više puta smo se
hranili drvenom strugotinom. Štakori, toliko odvratni čovjeku, postali su poslastica: plaćali su ih po

172
pola dukata. Ali to nije bilo sve. U našoj nesreći porazboljevali smo se od neke bolesti, od koje su
oticale desni (skorbut). Otekline su nadvisivale gornje i donje vilice i to je priječilo, da se uzme bilo
kakva hrana. Pomrlo je devetnaest ljudi. Među njima i onaj patagonski gorostas i Brazilac, koje smo
sobom poveli. Uz pomrle bilo je i dvadeset i pet do trideset bolesnih mornara, koji su se tužili na
bolove u rukama, nogama i ostalim dijelovima tijela. No na kraju su svi ozdravili... Kroz ta tri
mjeseca i dvadeset dana boravka na pučini prevalili smo najmanje 4.000 lega (23.600 km) po
Tihom oceanu, kome ovo ime dobro pristaje, jer kroz cijelo vrijeme nije puhala bura i nismo vidjeli
zemlje, osim dva malena, nenastanjena otoka.« .
14. siječnja 1521. g. brodovi su prošli kraj nenastanjenog otoka Puka-Puka u Tuamotskom
arhipelagu, kraj kojega je prošao i Thor Heyerdahl na balsi u kolovozu 1947. g. Jedanaest dana
kasnije prošli su i pored jednog drugog nenastanjenog otoka, za koji se ne zna, koji je. U toku dalje
plovidbe moreplovci nisu naišli, ni na jedan drugi otok sve do Marijanskih (Ladronskih) otoka. I
napokon, 5 ožujka, kada je bolesna, izgladnjela posada pomislila, da joj je odzvonilo, brodovi su
doplovili do tri malena otoka, koji su pripadali Marijanskom arhipelagu. Magellan je naredio, da se
plovi prema Guani, najvećem od njih. Ali čim su se brodovi približili otoku, opkolilo ih je mnoštvo
urođeničkih piroga, nudeći Španjolcima voće i namirnice. Urođenici su bili ljudi lijepe rase,
svijetlosmeđe boje kože. Kosa im je bila crna, sjajna i duga. Muškarci su je pričvršćivali na vrhu
lubanje, a žene puštale, da im pada niz leđa. Muškarci su išli potpuno goli. Žene su, međutim, nosile
oko pasa tanke pregače od palmina lišća. Oni dotle nisu bili vidjeli bijele ljude, ni slične brodove, te
su se zadivili odjeći Španjolaca i izgledu njihovih brodova. Urođenici su bili slobodni ljudi. Bez
ikakva straha penjali su se na brodove, noseći kokosove orahe i banane, ali su krali sve što bi im
palo pod ruku. Jednom prilikom su ukrali čak i maleni čamac s glavnog broda i neopaženo ga
prenijeli na kopno.
Magellan je isprva mislio, da na tom otoku ostane neko vrijeme, dok se bolesni mornari ne
oporave. Ali je odluku promijenio zbog držanja urođenika. Tu su ostali svega dva dana i dvije noći
pod raširenim jedrima. Sutradan je Magellan poslao na kopno 40 naoružanih mornara, da kazne
urođenike zbog krađe. Ovi mornari su tom prilikom postupili bez ikakvih obzira. Ubili su sedam
ljudi, zapalili 30-40 koliba i pronašli ukradeni čamac. Iz koliba su na brodove prenijeli dosta
namirnica, voća i vode. Otocima je Magellan dao ime Islas de los Ladrones — Lopovski otoci.
9. ožujka brodovi su zaplovili ponovo na zapad. Poslije nekoliko dana Španjolci su opazili veću
grupu otoka, za koje je Magellan mislio, da su Islas de la especeria — Otoci mirodija. No to su bili
Filipinski otoci. Magellan im je kasnije dao ime Islas de San Lazarus — Otoci sv. Lazara. Magellan
je prvi otkrio ove otoke, koji su najduže od svih španjolskih posjeda ostali pod vlašću Španjolaca
(do 1898.). 17. ožujka Španjolci su došli do malenog otoka Samare. No na nj nisu mogli pristati
zbog mnoštva podmorskih stijena. Iskrcali su se na jednom južnijem otoku, pustom i
nenastanjenom, Malui. Magellan je naredio, da se na otoku razapnu šatori i tu ostane dok se bolesni
i iscrpeni mornari potpuno ne oporave, jer su imali namirnica još za neko vrijeme. Ali već dva dana
poslije iskrcavanja stigla je do brodova jedna urođenička piroga s deset ljudi. To su bili vrlo
pristojni ljudi. Španjolce su pozdravili pomoću znakova. Magellan ih je pozvao na brod i poklonio
im razne sitnice. Za uzvrat, urođenici su Španjolcima donijeli na dar ribe, banana, vina od palmi i
kokosovih oraha. Svjež zrak, dobra voda, redovita ishrana, a naročito mlijeko od kokosovih oraha,
povoljno su utjecali na bolesnike i oni su se za desetak dana oporavili. Pigafetta je u Dnevniku
zapisao, da otočani od kokosovih palmi dobivaju kruh, ulje, vino, ocat, odjeću, konope i dr. »Dva
kokosova oraha«, kaže on, »mogu ishraniti porodicu od deset članova tjedan dana.« Kada je
Magellan upitao otočane za zemlje mirodija, pokazavši im tom prilikom primjerke mirodija, oni su
mu pomoću znakova odgovorili, da njih ima dosta u nekoj zemlji, nedaleko od njihova otoka.
Španjolci su 25. ožujka nastavili plovidbu prema zapadu. Ubrzo su u daljini opazili jedan veliki
otok, uz koji su pristali. Dok su plovili prema njemu, sreli su jednu urođeničku pirogu s osam ljudi.
Magellan je rekao Enricu, da te ljude svojim jezikom upita, gdje se nalaze. I stvarno, ovaj se s njima

173
mogao sporazumjeti. Tada je doznao, da se otok zove Limasava — Masana125 i da na njemu žive
ljudi maležanske jezične grupe.
Magellan je bio očaran. Bio je potpuno uvjeren, da je izvršio veliko djelo, da je ploveći stalno
na zapad stigao do krajnje istočne granice područja, u koje su već više od deset godina dolazili
Portugalci, ploveći u smjeru obrnutom od njegova. Sada je znao, da više ne može biti nikakvih
sumnji u postavku, da je Zemlja okruglo nebesko tijelo, na kojoj je i zasnovao svoj plan. On je
istina znao, da taj dokaz nije nov i da su ga antički učenjaci dokazali prije dvadeset stoljeća.
Aristotel i Ptolomej, dva velika uma Staroga vijeka, čija su djela već odavno bila prevedena na
latinski, iznijeli su za ovu tvrdnju uvjerljive dokaze, koje je bilo teško osporiti. Ali on, Magellan,
dao je najuvjerljiviji dokaz: oplovio je oko Zemlje i tako nepobitno dokazao, da je okrugla. Kada se
bude vratio u Španiju, ne će na Zapadu biti više nijednog čovjeka, koji ovu tvrdnju, iznakaženu od
crkvenih otaca i srednjovjekovnih kršćanskih geografa, ne će prihvatiti. Kad bi Zemlja imala oblik
okrugle ploče, što su ovi pisci tvrdili i s tolikim autoritetom naturivali ljudima, on, Magellan, ne bi
nikada došao dovde ploveći stalno prema zapadu, već bi se morao zaustaviti na rubovima takve
Zemlje, na rubovima ponora, odakle bi se ili morao vratiti natrag, ili zauvijek iščeznuti u njemu.
Sedmodnevni boravak na ovom otoku obilja, gdje je cijela priroda odisala zamamljivom
opojnošću, svečane gozbe, koje su Španjolcima priređivali poglavica Calambu i njegov sin, a koje
je Pigafetta s ushićenjem ocrtao kao nagradu za tolike dane gladi i patnja, bili su stvarno najljepši
dani Magellanova života. Njegovi snovi i nade prešli su sva očekivanja. On je sada Adelantado,
potkralj ovog ogromnog otočkog carstva, dotle nepoznata Evropljanima. No on, razumije se, nije
znao, da su na ove otoke dolazili od najstarijih vremena Kinezi i drugi azijski narodi radi trgovine.
Kad su na brodove ukrcali namirnice, voće i vodu, Španjolci su 4. travnja zaplovili prema
velikom otoku Zebu. Tom prilikom ih je lično pratio poglavica Limasave kao pilot. Ploveći prema
Zebu, Španjolci su otkrili pet manjih otoka i na njima vidjeli »leteće pse«, t. j. velike slijepe miševe,
za čije meso Pigafetta kaže, da je izvrsno. Poslije tri dana plovidbe, Španjolci su uz pucnjavu iz svih
topova pristali u luci. Tu su ih svečano i prijateljski dočekali radža otoka i urođenici. Gozbe,
svečani prijemi, izmjena darova bili su svakodnevna zabava. Vladar je priznao španjolsku vlast. Na
Magellanov nagovor on je s nekoliko stotina urođenika prešao na kršćanstvo, o kome nije znao ništa
drugo, nego da je osnova snage i moći.
Da bi lakše ovladao cijelim arhipelagom, Magellan odlučuje, da radžu Zebua proglasi vladarom
cijele te otočke grupe. I da bi svojim novim saveznicima pokazao, što su Španjolci i kakvog su
moćnog saveznika dobili, Magellan se nepromišljeno upušta u jednu avanturu, koja će ga stati
života. Odlučio je, da s malim brojem Španjolaca pokori susjedni otok Mactan, čije je stanovništvo
odbilo, da prizna suverenitet vladara Zebua. I, premda mu je ovaj kao pomoć ponudio 2.000 ratnika,
a njegovi mu oficiri savjetovali, da se ne izlaže opasnostima sumnjivog pothvata, Magellan ih ne
sluša. 26. travnja 1521. g. ukrcava u nekoliko čamaca svega 50 Španjolaca i plovi prema Mactanu,
jer hoće da vladara Zebua uvjeri u španjolsku nepobjedivost, da mu pokaže kako jedan jedini
Španjolac može izaći na kraj sa stotinom urođenika. Svoju računicu je zasnivao na činjenici, što su
u Novom Svijetu desetak Španjolaca pobjeđivali stotine, pa i tisuće »Indijanaca«. No ovdje se
prevario u računu, jer ovi urođenici nisu bili bezazleni stanovnici Novog Svijeta, već hrabri i bolje
naoružani i civiliziraniji ljudi.
Tako je otpočeo ovaj tragični pohod. Kako je pristup na Mactan bio težak zbog mnoštva
podvodnih stijena i litica, Španjolci su skočili u more i dobra dva »strelometa gazili vodu do
kukova.« No na obali su ih dočekali naoružani ratnici. Bilo ih je 1.500. Oni su ih zasuli kišom
strelica i kamenja, a u znak mržnje prema zavojevaču i — pogani. Nekoliko Španjolaca je bilo
ostalo u čamcima, no oni nisu mogli nanijeti nikakvu štetu urođenicima svojim musketama,
arkebuzama i strelicama, zbog velike daljine. Ipak su Španjolci isprva lako odbili napade urođenika
i potisnuli ih. Da bi ih poplašio i izbjegao prolijevanje krvi, Magellan upućuje nekoliko vojnika, da
zapale urođeničke kolibe. I oni su ih tridesetak zapalili. Ali je baš taj čin raspalio urođenike. Kao
125
Između otoka Mindanao i Leite.

174
pomamni — oni su tada tako navalili na Španjolce, da je Magellan naredio lagani uzmak prema
obali. No taj uzmak se brzo pretvorio u panični bijeg. Uz Magellana je ostalo svega 6-8 vojnika
među njima i Pigafetta, od koga smo uzeli ovaj opis. Kako je Magellan bio hrom i teško se kretao,
na njega se sručio velik broj urođenika, tukao ga strelicama i gađao kopljima. Čitav sat Magellan se
hrabro borio, odbijajući sve napade. No kad mu je jedan urođenik probio butinu otrovnom
strelicom, a drugi ga jako lupio sabljom po glavi, Magellan se srušio na zemlju i urođenici su ga
brzo likvidirali. »I tako su ubili naše ogledalo, našu utjehu i našeg pravog vođu«, kaže sa sjetom
Pigafetta.

K otocima mirodija

Tako je završio čovjek, koji je prvi od svih ljudi oplovio oko Zemlje. Ustvari Magellan je od
San Lucara do Mactana prešao dvije trećine najvećeg dijela Zemljina kruga, ali ga je do Malake,
gdje je jedanaest godina ranije boravio, dijelilo svega 2.350 kilometara.
Uz Magellana je poginulo još i 8 Španjolaca. Svi ostali su bili ranjeni, među njima i Pigafetta.
Za nove zapovjednike postavljeni su Juan Serrao i Duarte Barboza.
Urođenici Zebua su vidjeli, da Španjolci nisu nepobjedivi. Oni su došli do zaključka, da su
priznanje španjolske vlasti i prijelaz na kršćanstvo bili samo moment slabosti, uvjerenost u
španjolsku nepobjedivost. I odmah su promijenili držanje, što su Španjolci osjetili. Ipak su
Španjolci vjerovali, da će im radža Zebua ostati prijatelj do kraja. I kad ih je on pozvao na svečanu
gozbu, da im tobože preda dar za Karla V., 24 Španjolca se odazvalo pozivu. Među njima i oba
zapovjednika i astronom San Martin. No čim su se iskrcali na obalu, urođenici su ih napali i isjekli,
osim Serraoa, koji je, sav u ranama, dotrčao na obalu i doviknuo Španjolcima, da su svi ostali
pobijeni. Preklinjao ih je, da za nj plate otkup. Uplašeni, Španjolci su ga prepustili sudbini, razvili
jedra i odmah otplovili, ispalivši nekoliko topovskih metaka na urođenike. Komandu nad
brodovima preuzeo je tada Joâo Lopez Carvalho. Ali je stanje ljudstva bilo očajno. Gotovo sve
namirnice su im bile ostale na obali Zebua, a 108 preostalih ljudi nije bilo dovoljno za manevriranje
brodovima. I kad su 2. svibnja pristali na zapadnoj obali otoka Bohola, spalili su Concepcio-n,
prenijevši s njega opremu na Victoriju i Trinidad.
Ploveći pokraj sjevernih obala Mindanaoa, Španjolci su pristali kod otoka Cagaian, na kome
su živjeli Mauri, koje su prije toga protjerali s Burua — Bornea. Ovi otočani su se bavili
gusarstvom i u borbi upotrebljavali otrovne strelice. Odatle su otplovili prema sjeverozapadu. I kad
su ostali bez namirnica i gladni i iscrpeni mornari mislili, da im je došao kraj, namjeravajući, da se
iskrcaju na nekom pustom otoku i tamo pomru, iznenada je došao spas. Pristali su u luci Palauna,
gdje ih je radža vrlo lijepo primio, snabdjeo namirnicama, vodom i — rakijom od riže.
Tražeći put k otocima mirodija Španjolci su doplovili do Bornea. Nastavili su da plove pored
njegovih obala te su napokon doplovili do Bruncia, središta maležanske kulture. Taj grad je bio
podignut na sojenicama. Zatražili su dozvolu od radže toga predjela, da nabave namirnice, vodu i
drvo, što im je on poslije nekoliko dana dopustio. Radža ih je čak i pozvao, da ga posjete u dvoru,
koji se nalazio malo dalje od grada. Tamo je Carvalho uputio nekoliko ljudi. Među poslanicima
nalazio se i Pigafetta. Oni su se imali radži zahvaliti i predati darove: stolicu obloženu baršunom,
odijelo od baršuna, bilježnice za pisanje i tintu. Kad su se iskrcali na obalu, poslanike su smjestili na
dva slona i u pratnji nekoliko odličnika i odreda vojnika poveli kroz grad. Promatrala ih je
nepregledna masa svijeta. Španjolce su gledali kao čudo neviđeno.
Pigafetta je opisao radžin dvor, njegov način općenja s narodom, raskoš, odjeću i obuću
velikaša i svečani dvorski prijem. Za grad Pigafetta kaže, da je »sav sagrađen na sojenicama,
zabijenim u slanu vodu, izuzev radžina dvorca i dvoraca nekoliko gradskih knezova. Sve kuće su od
drveta«, kaže Pigafetta, »visoko uzdignute na drvenim kolcima. Kada nastane plima, sve žene idu
okolo u malenim čamcima i obavljaju svoje poslove.«
Međutim, 29. srpnja Španjolci su morali iznenada otploviti. Toga jutra su opazili, da se prema

175
njihovim brodovima kreće mnoštvo urođeničkih barki, čamaca i džunki. Misleći, da ih urođenici
namjeravaju napasti, Španjolci su odmah presjekli konope, kojima su sidra bila privezana, te su
najvećom brzinom otplovili na pučinu. Na urođenike su ispalili nekoliko plotuna iz topova i pušaka,
napravivši među njima pustoš.
No odmah poslije toga radža ih je obavijestio, da ih njegovi ljudi nisu htjeli napasti, nego da su
krenuli protiv paganskih otočana, s kojima su bili u sukobu. Ipak se poslije toga Španjolci nisu
smjeli tu zadržavati, nego su otplovili dalje, ostavivši na obali tri čovjeka, od kojih je jedan bio
Carvalhov sin.
Odatle su nastavili plovidbu pored Bornea, U blizini njegovog sjevernog rta pristali su na
nekom otočiću. Tu su ostali 42 dana, da poprave brodove, koji su propuštali vodu. Kad su taj posao
obavili, posjetili su nekoliko otoka i obišli jedan dio jugozapadnih obala Mindanaoa. U blizini toga
otoka sreli su jednoga dana urođeničku barku, napali je i osvojili, ubivši 18 urođenika i zarobivši
nekolicinu. Od jednog zarobljenika su doznali, kojim putem treba ploviti, da bi došli do otoka
Malucos (Molučki otoci). Ploveći prema njima, pristali su kod otoka Sarangani i silom s njega
poveli dvojicu pilota, koji su znali, gdje leže otoci mirodija.
Ploveći na jug, Španjolci su naišli na grupu od osam otoka. Kad su prolazili kraj jednog od
njih, njihovi zarobljenici su skočili u more i otplivali do njega. Napokon, 6. studenoga, Španjolci su
na horizontu opazili obrise četiri prilično visoka otoka. Piloti su mu rekli, da su to Malucos.
»Bili smo silno uzbuđeni«, kaže Pigafetta, »pa smo ispalili vatru iz svih svojih topova. Neka se
nitko ne čudi, što smo bili toliko radosni, jer smo 27 mjeseci manje dva dana proveli tražeći
Malucos. U tome cilju lutali smo pored beskrajnoga mnoštva drugih otoka. Moram vam reći, da u
ovom cijelom arhipelagu (Malucos) dubina nigdje nije manja od sto hvati. Zato ne treba poklanjati
nikakve vjere vijestima, koje su širili Portugalci, da se po ovim vodama ne može ploviti bilo zbog
plićaka, bilo zbog vječito tmurnog i maglovitog podneblja.«
10. studenoga Španjolci su pristali pored obala Tidora. Odmah su uputili izaslanstvo
muslimanskom sultanu otoka Almanzoru, da bi ga uvjerili u svoje miroljubive namjere. Sultan im je
odmah uzvratio posjet. Tada su mu Španjolci predali mnogo skupocjenih darova, što dotle nisu
činili. Sultan im je onda dopustio, da nabave koliko hoće mirodija. I sam ih je dobavljao sa
susjednih otoka: Ternata, Amboine i Banda, jer su ih Španjolci bolje plaćali od Portugalaca.
»Tamo smo našli«, pripovijeda Pigafetta, »klinčića, đumbira, sagoa, riže, kokosovih oraha,
banana, badema krupnijih od naših, slatkih i gorkih šipaka, šećera, ulja od kakaoa i sezama, dinja,
lubenica, ananasa ... Tamošnji svijet ima koza, pernate živine, meda od pčela sitnih kao mravi, čija
se saća nalaze u stablima drveća...«
Uzrok Almanzorovog prijateljskog postupka prema Španjolcima imao je političku pozadinu, jer
su se Portugalci već bili učvrstili na Ternatu i pomagali neprijateljske akcije sultana Ternata protiv
Tidora. »Zbog toga je Almanzor«, kaže Pigafetta, »htio čak promijeniti i ime otoka i nazvati ga
Kastiljom.«

Povratak Victorije

Kroz mjesec dana Španjolci su kupili dosta mirodija, a naročito klinčića. Samo su na Victoriju
ukrcali 533 kvintala mirodija, za koje su platili 1.900 dukata.
21. prosinca 1521. g. zaplovila je prema jugozapadu samo Victorija, jer je Trinidad morao
ostati na Tidoru zbog velike pukotine na boku. Zapovjednik Victorije postao je Sebastian del Cano,
onaj isti, koji je bio upleten u zavjeru protiv Magellana u Braziliji. Na brodu je bilo 47 Španjolaca i
13 urođenika, među kojima i dva pilota s Tidora, koje je Španjolcima stavio na raspolaganje
Almanzor.
Brod je najprije plovio između Sundskog otočja, gdje ih je zahvatila velika bura, posjetio je
otoke Beroe, Band i Solor, gdje su morali ostati 15 dana radi popravke kvara na brodu. Napokon su
stigli do sjeverne obale Timora, gdje su s Malake i Jave dolazile džunke po sandalovo drvo, koje je

176
u to vrijeme bilo najvažniji proizvod otoka. 11. veljače 1522. g. Victoria je zaplovila na zapad,
plovila jedno vrijeme kraj južnih obala Jave i Sumatre, da bi izbjegla opasan susret s Portugalcima.
Onda je zaplovila ravno na jugozapad.
Mjesec dana plovio je ovaj brod pustim vodama Indijskog oceana i 18. ožujka prošao pokraj
otoka Novi Amsterdam (30° j. g. š.), ispod linije najjužnijeg afričkog rta. Mjesec i pol dana kasnije,
5. svibnja 1522. g., brod je pristao u blizini Riblje rijeke. Već je bilo krajnje vrijeme. Od Tidora
dovde, zbog slabe ishrane — svaki mornar je dobivao dnevno samo šaku riže i lošeg vremena,
pomrlo je od skorbuta i iscrpenosti 13 Španjolaca i 9 zarobljenika, a usto je bilo dosta bolesnih i
iscrpenih mornara. Tu su se odmorili i dobili nešto namirnica. Onda su nastavili ploviti prema rtu
Dobre Nade, pored kojega su prošli 19. svibnja 1522. g.
Sada je plovidba išla brže, jer su ovaj dio Atlantika već bili ranije upoznali. Lijepo vrijeme ih je
stalno služilo. Ono ih je pratilo sve do Santiaga, gdje su morali pristati radi snabdijevanja. Kako je
otok bio u posjedu Portugalaca, Španjolci su ih prevarili, rekavši im, da dolaze iz Novoga Svijeta, te
su ih zamolili, da im dopuste da nabave namirnice, vodu i poprave oštećeni jarbol. Tu su Španjolci s
čuđenjem doznali, da je četvrtak, iako je u svima njihovim brodskim knjigama stajalo, da je srijeda.
Činjenica, koju nisu znali objasniti.126 S Victorije je dva puta plovio čamac do obale i na brod
prenosio namirnice s vodom, ali kad je treći put htio pristati uz obalu, Portugalci su ga opkolili,
pohvatali svih 13 mornara, koliko ih je bilo u čamcu, i poveli u grad. To su Španjolci s broda vidjeli.
Del Cano je odmah naredio, da se otplovi dalje.
Na putu prema Španiji, Victorija je propuštala vodu i mornari su je stalno, puna dva mjeseca,
koliko je odatle trajao put do Španije, crpili do besvijesti. Napokon, 6. rujna 1522. g., poslije »tri
godine manje osam dana«, brod se usidrio u San Lucaru. Uz Sebastiana del Cana, Pigafette,
Prancisca Alba, pilota, i Miguela Rodasa, vođe palube, na brodu je bilo još samo 14 mornara. U
svemu 18 gladnih i napaćenih ljudi.
Tako se završila prva plovidba oko Zemlje. Dva dana kasnije Del Cano i Pigafetta podnose
kralju izvještaj o plovidbi. Del Cano je dobio plemstvo i godišnju plaću od. 500 dukata. U njegovu
grbu, između ostalog, nalazio se i mali globus Zemlje s natpisom: Primus circumdedisti me — prvi
si me oplovio.
I pored gubitaka preko 200 ljudi i četiri broda, vrijednost mirodija na Victoriji procijenjena je
na 4.000 dukata, dva puta više od cijene opreme cijele eskadre skupa s brodovima. Materijalni
uspjeh je bio veliki. Ali su se odmah pojavile teškoće oko utvrđivanja pripadnosti Malucosa.
Španjolci su tvrdili, da se nalazi u njihovoj, a Portugalci u portugalskoj zoni »demarkacione« linije.
Španjolci su u svoju korist pogriješili za 3.500 km, a Portugalci u svoju za 1.440 km. God. 1525.
Španjolci na ove otoke upućuju eskadru od 7 brodova, pod zapovjedništvom Carcije Loyasa.
Ploveći za Magellanovim tragom, brodovi su ušli u Magellanov tjesnac, gdje ih je zahvatila
strahovita bura. Četiri broda su odmah potonula. Od preostala tri, samo je jedan došao do Tidora,
koji su Španjolci s kasnijim pojačanjima dobro utvrdili. Ipak se španjolski kralj 1529. godine
odrekao prava na Molučke otoke u korist Portugala, uz naknadu od 350.000 dukata.
Tragični završetak Trinidada bio je ovaj: kad su opravili kvar na brodu i ukrcali na nj cijeli
tovar mirodija, 50 Španjolaca s dva urođenička pilota zaplovili su prema »Zlatnoj Kastilji«. Ali su
burni vjetrovi brod odbacili prema Marijanskim otocima, u čijoj je blizini bura slomila najveći
jarbol, pocijepala sva jedra i brod odbacila do 42° s. g. š. Poslije sedam mjeseci stradanja na oceanu
posada se morala vratiti na Tidor. Kroz to vrijeme pomrlo je od gladi, skorbuta i iscrpenosti 35 ljudi.
17 preživjelih zarobili su Portugalci. Trinidad je, međutim, potopljen u moru s najvećim dijelom
tovara. No u Španiju su se vratila samo četiri čovjeka, među njima i Espinoza.
Za povijest geografije Magellanova plovidba ima ogroman značaj. Povratak Victorije zadao je
odlučujući udarac srednjovjekovnim kozmografskim teorijama, pripremivši Kopernikovu postavku

126
Ako putnik pođe iz Zagreba i stalno putuje prema zapadu, dakle u smjeru obrnutom od rotacije Zemlje, njegovo će
vrijeme pri prolazu od jednog do drugog meridijana uvijek zaostajati za 4 minute. A kad pređe svih 360°, njegovo će
vrijeme zaostajati za 24 sata. Obrnuto će mu se dogoditi, ako putuje na istok, u smjeru rotacije Zemlje.

177
o vrtnji svih planeta oko svojih osi i oko Sunca. Od toga vremena čovjek jasno spoznaje, da je
Zemlja okruglo nebesko tijelo, upoznavši njezinu približnu veličinu i raspodjelu mora i kopna na
njoj. Od toga doba svakome postaje jasno, da je Amerika samostalan kontinent, a El Pacifico
najveće svjetsko more, povezano sa svim ostalim morima.

178
 ZAVRŠETAK

Tako je čovjek jednom zauvijek spoznao, da je Zemlja okrugla i da lebdi u dubinama svemira,
da sve njezine krajeve okružuje ne jedan jedini ocean, nego više njih i da u njihovim ogromnim
prostorima leže, uz klasični Stari Svijet, veliki kontinenti i mnogobrojni otoci, od kojih je on do
sredine XVI. v. upoznao u glavnim crtama samo Novi Svijet.
Za ovu spoznaju trebalo je čovjeku blizu šezdeset i pet vjekova sporog i napornog hoda,
lutanja, spoticanja i zastajkivanja, praćenih katkada proročanskim predviđanjima, koja su ga
pokretala naprijed, ili namjernim zabludama, koje su mu kočile polet i vraćale ga natrag za desetke
vjekova.
U tom dugom odsjeku vremena, koji sačinjava cjelokupnu historiju čovječanstva, kroz borbe,
stradanja, patnje, trijumfe, griješke, zablude i predrasude u različitim fazama društvenog uređenja,
od robovlasničkog do kapitalističkog, oblikovao se čovjekov pogled na svijet i društvo i ubrzao
razvitak proizvodnih snaga, koji mu je omogućio, da se popne na višu ljestvicu spoznaje.
U prvom poglavlju ove knjige ukratko je izneseno koliki je dio nastanjene zemlje upoznao
antički čovjek. Za njega i čovjeka Srednjeg vijeka Atlantik je najveće more, koje ne zapljuskuje
samo zapadne, nego i krajnje istočne dijelove Antičkoga Kontinenta. Prava veličina Atlantika njima
je potpuno nepoznata, a da se i ne govori o najvećem svjetskom moru, Tihom oceanu, koji ni u snu
nisu mogli zamisliti. I letimičan pogled na antičke i srednjovjekovne karte svijeta daje o tome jasnu
sliku.
Najveći uspjeh na polju poznavanja nastanjene zemlje postigao je antički čovjek u II. vijeku.
Od toga doba učenje o Zemlji naglo pada. U toku nekoliko prvih stoljeća Srednjeg vijeka ovaj pad
će uzeti strahovite razmjere, jer je propast rimskoga robovlasničkog društvenog uređenja dovela do
strahovitih razaranja materijalnih dobara zapadnog dijela rimskoga carstva i uništenja najvećeg
dijela onoga, što je čovjek dotle bio postigao na polju nauke.
I dok je u ovim vjekovima čovjek s evropskog Zapada sve više tonuo u mrak i neznanje, u
Bizantu je buktinja, koju su zapalili antički Grci, svijetlila još dugo vremena, rasprostirući svoje
zrake i na one daleke krajeve Istoka, koje je Zapad odavno bio zaboravio.
Međutim su Arapi od VIII. v. počeli upoznavati krajeve Dalekog Istoka od onog mjesta, na
kome su stali antički narodi. Koristeći se djelima grčkih pisaca, koje su počeli prevoditi i iz kojih su
počeli učiti odmah poslije Osvojenja, oni su mnogo dobili. Između VIII. i XII. v., kada se evropsko
poznavanje nastanjene zemlje bilo ograničilo samo na kršćanske zemlje, arapsko poznavanje
zemalja i otoka Dalekog Istoka, evropske i azijske Rusije, juga Sahare i jugoistočnih krajeva Afrike,
bilo je prostorno i u pojedinostima daleko veće od antičkog poznavanja svijeta u vremenu Klaudija
Ptolomeja.
No zapadnoevropski kršćanski narodi, razdirani i razjedinjavani ne samo stalnim međusobnim
trzavicama, protivrječjima i sukobima, već i svim tim u okviru vlastitih državnih zajednica, nisu
pošli za njihovim tragom. Između kršćana i Arapa postojala je bitna razlika. To su bila dva potpuno
različita svijeta, razdvojena vjerom i čitavim nizom predrasuda i suprotnosti, koje su ih udaljavale
jedne od drugih i bile uzrok njihovih viševjekovnih sukoba i ratova, s križarskim ratovima kao
vrhuncem. Sve do tih ratova kršćani su daleko od pomisli, da se koriste znanjem i iskustvom Arapa
ne samo na polju boljeg poznavanja našega planeta, već i nauke uopće.
Ali su zakoni ljudskoga razvitka neumitni. Suprotnosti u društvu i jesu oni faktori, koji idu u
prilog njegovom razvitku. U času, kad su mnogobrojne suprotnosti u okviru samih evropskih država
i kršćana i Arapa došle do vrhunca, evropski kršćanski narodi su naglo pošli naprijed.
Zato nije nikakva slučajnost, što se od kraja križarskih ratova evropski narodi sve jače počinju
otimati učmalosti ranijih vjekova. Obnova antičkoga duha na evropskom Zapadu, kojoj su uz sve
veći razvoj proizvodnih snaga pridonijeli i Arapi, dala je evropskim narodima sjajan polet, koji ništa
više nije moglo zaustaviti. Od toga doba i u toku dva slijedeća vijeka oni će dobiti jasniju sliku o
Zemlji ne samo od antičkoga čovjeka, nego i od Arapa. I dok su Arapi dotle uglavnom upoznali

179
dobro samo Istok, Evropljani se okreću Zapadu, da preko njega dođu na Istok. Poslije portugalskih
pomorskih otkrića, a naročito poslije Kolumbova otkrića, Magellanove plovidbe oko Zemlje,
podviga španjolskih konkvistadora u Novome Svijetu, kršćanski svijet će u općim crtama upoznati
potpunu veličinu našega planeta. Značenje svih ovih otkrića, koja su predstavljala krunu i završetak
epohe velikih geografskih otkrića, bilo je po svojoj zamašnosti i opsežnosti ogromno. »Svijet je
odjednom«, kaže Engels,127 »postao deset puta veći. Umjesto jedne četvrtine jedne polukugle, sada
se čitava Zemaljska kugla pružala pogledu zapadnih Evropljana, koji se požuriše, da zaposjednu
ostalih sedam četvrtina (od dvije polutke). I kao što su pale stare tijesne ograde domovine, tako su
pale i tisućgodišnje ograde srednjovjekovnog propisanog načina mišljenja. Vanjskom kao i
unutarnjem oku čovjeka otvorio se neizmjerno širi horizont.«
*
Ipak, iako je sada čovjek imao pred očima jasne perspektive i otvoren put za upoznavanje svih
kontinenata, otoka i mora na Zemlji, do njezinog potpunog upoznavanja trebalo mu je još puna
četiri vijeka naporna istraživačkog rada, samoodricanja i hrabrosti, koja mu, uostalom, nije nikada
ni nedostajala. Sa završetkom doba velikih geografskih otkrića čovjek je stvarno dovršio jedno
divovsko djelo, spoznao u najgrubljim crtama veličinu našega globusa, dokazao u potpunosti teoriju
o njegovoj okruglini, iz svijesti ljudi istisnuo davno ukorijenjena shvaćanja o »nenastanjivosti«
žarkog i hladnog pojasa i uglavnom odbacio neosnovane teorije o čudesnim i tajanstvenim ljudskim
i životinjskim stanovnicima naše Zemlje, nenaučne teorije, koje su iz Staroga prodrle u Srednji
vijek i u njemu našle svoje pravo mjesto i pogodno tlo za dalje širenje.
*
No i uza sve to, ovi krupni uspjesi čovjeka, koji su istrgli iz tame veći dio Zemlje, predstavljali
su samo uvod u kasnija istraživanja ne samo Novoga Svijeta i ogromnih prostora Južnoga mora, već
i u istraživanje najvećega dijela Azije, Afrike pa čak i dalekih sjevernih evropskih zemalja, o kojima
je bila prilično nejasna slika.
Na završetku doba velikih geografskih otkrića čovjek se samo bio dotakao obje Amerike.
Njezine istočne granice, od krajnjega juga do završetka Labradora, bile su tek grubo ocrtane, dok je
pravi oblik njezinih sjevernih i zapadnih granica bio potpuno nepoznat. Isto tako i veliki unutrašnji
prostori Novoga Svijeta zahtijevali su velike napore istraživača kasnijih vjekova, ma da ni do
današnjega dana nisu potpuno, istraženi ogromni ekvatorski predjeli Južne Amerike, »Zeleni
Pakao«, kako ih nazivaju moderni istraživači.
Iako su Portugalci prvi put oplovili oko Afrike krajem XV. v., a u toku slijedećega stalno plovili
oko nje, prava slika njezinih obala, dobila je mjesto na geografskim kartama mnogo kasnije, dok je
upoznavanje njezine unutrašnjosti završeno tek pri kraju XIX. vijeka.
Pored toga ostalo je da se istraži i ogromno područje Tihog oceana u koje su geografi XVI. v.
stavili ogromnu Ptolomejevu Južnu zemlju kao protutežu Aziji. Na Ortelijusovoj karti svijeta iz
sredine XVI. v. ona zauzima prostor jednak po veličini skoro svim dotle poznatim kontinentima. Ali
će kasnije, naročito poslije Cookovih putovanja oko Zemlje, geografi stavljati ovu zemlju sve više
na jug, što će pridonijeti otkriću Antarktika.
Isto tako ostala je da se otkrije Australija, čiji će pravi oblik biti upoznat tek pri kraju XVIII.
vijeka, zatim najveći dio Groenlanda te zemlje i otoci u području polova.
Istočne obale Azije bile su čovjeku te epohe poznate samo do Kantona, dok je Sibir sa svojim
sjevernim i istočnim granicama ostao i dalje nepoznat.
*
Da završimo. Veliki istraživački pothvati čovjeka Novoga vijeka u svima krajevima Zemljine
kugle omogućeni su boljom izgradnjom i opremom brodova, boljim pomorskim spravama,
savršenijom izradom pomorskih karata i portulana (karata luka), kojoj su udarili temelj geografi
XVI. v., i planskim i sistematskim pomorskim i kopnenim ekspedicijama raznih naroda. »Pa ipak je
za sav taj ogromni rad, koji ni do današnjeg dana nije iscrpen, doba velikih geografskih otkrića
127
Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, str. 71.

180
pripremilo sav teren i podiglo, da se tako izrazimo, kostur cjelokupne ogromne zgrade upoznavanja
cijele Zemljine površine, počevši od Ottarova istraživanja do putovanja Marka Pola i od neuspjele
plovidbe Thorfinna Karlsefna do Magellanove plovidbe oko Zemlje.«128

KRAJ

128
Errera C, Epoca delle grandi scoperte geografiche, str. 422

181
 IZVORI I LITERATURA

1. Anne Comnen, Alexiade, t. I i II. Paris, 1937, 1939.

2. Antonini Placentini Itinerarium. Berlin, 1889.
3. Azurara G. E., découverte de Guinée. Antologija. Paris, 1934.
4. Baker J. N. L., Histoire des découvertes géographiques et des explorations. Paris, 1949.
5. Barros de Joâo, Damjâo de Goes, Gaspar Correa, Garcia de Resenda, La découverte de l'Inde par
Vasco da Gama. Paris, 1937.
6. Bernard A., Géographie universelle, t. XI. Afrique septentrionale et occidentale. Paris, 1937.
7. Berthelot A., L'Asie ancienne centrale et sudorientale d'après Ptolémée. Paris, 1937.
8. Bertrandon de la Brokijer, Putovanje preko mora. Beograd, 1950.
9. Busquet E., Histoire du commerce de Marseille. Paris, 1949.
10. Clari R., Conquête de Constantinople. Paris, 1939.
11. Cari M., Warmington E., Les explorateurs de l'Antiquité. Paris, 1932.
12. Colombo C, Giornale di bordo 1492-93. Milano, 1939.
13. Colombo C, Relazioni di viaggio e lettere, 1493—1506. Milano, 1941.
14. Cortambert R., II Nuovo Mondo. Milano, 1903.
15. Cosmas Indicopleustes, Topographia Christiana. Paris, 1860.
16. Da Ca Da Mosto A., Le navigazioni atlantiche. Milano, 1928.
17 De Guignes, Allgemeine Geschichte der Hunnen und Türken, t. I. Greifswald, 1768.
18. Dil Š., Vizantiske slike, t. I, II. Beograd, 1927, 1929.
19. Diehl Ch., Marçais G., Histoire du Moyen age — Le monde orientale de 395 a 1081. Paris,
1936.
20. Domentijan, Životi sv. Save i sv. Simeuna, Beograd, 1938.
21. Engels F., Porijeklo porodice, privatnog vlasništva, i države. Zagreb, 1945.
22. Herodot, Istorija. Na talijanskom. Napoli, 1871.
23. Errera C, Epoca delle grandi scoperte geografiche. Milano, 1926.
24. Gregorovius F., Storia della città di Roma, t. VI. Roma, 1940.
25. Gaudefroy-Demombynes et Platonov, Le mond musulman et byzantin jusqu'aux croisades.
Paris, 1931.
26. Heydi W., Histoire du commerce du Levant au Moyen age, t. I i II. Leipzig, 1885-86.
27. Hugues L., Storia della geografia e delle scoperte geografiche, t. I. Torino, 1884.
28. Humboldt A., Kritische Untersuehungen über die historische Entwickelung der geografischen
Kenntnisse von der neuen Welt. Berlin, 1882.
29. Jastrow J., Storia dell'errore umano. Verona, 1942.
30. Joinville, Histoire de saint Louis. Paris, 1888.
31. Lacoure-Gayet J., Histoire du commerce, t. I-V. Paris, 1950-53.
32. Loture R., La navigation à travers les âges. Paris, 1952.
33. Lebedev, Osvajanje Zemlje, t. I-II. Beograd, 1948.
34. Lelewel J., Géographie du moyen âge, t. I-IV. Bruxelles, 1852-58.
35. Lot F., La fin du monde antique et le debut du moyen âge. Paris, 1939.
36. Lot F., Pfister Ch, Ganshof F., Histoire du Moyen âge de 333-888. Paris, 1939.
37. Kirkpatrick, Španski osvajači. Beograd, 1937.
38. Macrobe, Commentaire du songe de Scipion. Paris, 1850.
39. Maksimović B., Velika putovanja i geografska otkrića u Starom veku. Novi Sad, 1951.
40. Medioni G., Art Maya. Paris, 1950.
41. Moret A., La civilisation égyptienne. Paris, 1926.
42. Novak G, Naše more, Zagreb, 1932.
43. Olsen Ö., La conquête de la Terre, t. I—VI. Paris, 1935-51.
44. Orosio Paolo, Delle storie contra i Pagani. Firenze, 1849.

182
45. Ostrogorski G, Istorija Vizantije. Beograd, 1947.
46. Pepe G., Il medio evo barbarico d'Italia. Torino, 1941.
47. Pina Rui, Joâo Alvarez, Damjâo de Goes, Joâo de Barros, Chroniques de la découverte de
l'Afrique du Nord, Congo, Cap de Bonne Esperance, Ethiopie. Anthologie de l'écrits de l'époque.
Paris, 1934.
48. Pline, Histoire Naturelle. Paris, 1852.
49. Polo Marco, I viaggi. Firenze, 1863.
50. Polo Marko, Milion. Zagreb, 1954.
51. Pombona Blanco R., II conquistatore spagnuolo del secolo XVI., Torino, 1926.
52. Poujade J., La route des Indes et ses navires. Paris, 1952.
53. Pomponius Mela, De, situ orbis. Paris, 1850.
54. Procopio di Cesarea, La guerra gotica, t. I—V. Roma, 1895-98.
55. Ptolemaeus C, Geografia, Padova, 1621.
56. Radin P., Histoire de la civilisation indienne. Paris, 1935.
57. Ricci A., Le origini della civiltà inglese. Firenze, 1932.
58. Rivet P., La pensée cosmologique des anciens Mexicains. Paris, 1940.
59. Recueil du voyage depuis le XII s. jusqu'à la fin du XVI s. Vol. I—VI. Paris, 1882.
60. Ronciere Ch., Histoire de la découverte de la Terre. Paris, 1939.
61. Rousseau P., Histoire de la science. Paris, 1946.
62. Sališčev K. A., Osnovi nauke o kartografiji. Beograd, 1951.
63. Santarem M., Histoire de la cosmographie et de la cartographie pendant le Moyen âge, vol. I—
III. Paris, 1849-52.
64. Smith Marshal Ch., Les expéditions des Normands. Paris, 1941.
65. Stefano A., La cultura alla corte di Federico II, imperatore. Palermo, 1928.
66. Strabon, Géographie. Paris, 1865—82.
67. Storia marittima dell'Italia dall'evo antico ai nostri giorni. Vol. I. Milano, 1942.
68. Sykes Percy, À la recherche du Cathay. Paris, 1938.
69. Thompson J. A., La civilisation Aztèque. Paris, 1934.
70. Tiraboschi, Storia della letteratura italiana, t. III. Venezia, 1820.
71. Trapier B., Les voyageurs Arabes au Moyen âge. Paris, 1937.
72. Runciman S., La civilisation byzantin, 330—1453. Paris, 1934.
73. Udaljcov A., Kozminski E., Vajnštajn O., Istorija Srednjeg veka, I. Beograd, 1950.
74. Vivien de Sainte Martin, Le Nord de l'Afrique dans l'Antiquité. Paris, 1865.
75. Vivien de Sainte Martin, Histoire de la géographie et des découvertes géographiques. Paris,
1873.
76. Zurla P., Di Marco Polo e degli altri viaggiatori veneziani. T. I i II. Venezia, 1820.
77. Vesterberg T., Komentari izvještaja Ibrahima-Ibn-Jakuba o Slavenima. Sanktpeterburg 1903. Na
ruskom.

183