Historiju Peleponeskog rata bilo je potrebno analizirati i iz perspektive običnog vojnika, odnosno

nas hoplita. Hvalospjevi o Atenskoj demokraciji su neophodan element koji je ubačen u

cjelokupan historijski događaj Peloponeskog rata. Međutim smatram da kako bi se formirala
sveobuhvatnija slika, neophodno je involvirati i priće onih koji su „iznijeli rat na svojim leđima“.
Biti hoplit u ratu jako je teško. Godinama sam bio odvojen od svoje porodice, od svoje žene i
djece. Stalno sam mislio na njih. Brinuo sam se za svoje poljoprivredno dobro, i pitao sam se da
na koji način moja supruga sama obrađuje naše imanje? Da li joj je teško? Da li imaju dovoljno
hrane? To su samo neki od izazova sa kojima sam se susretao. Moji saborci imali su iste brige.
Uglavnom su to bili porodični ljudi koji su ostavili porodice u Atini i gradskoj okolici. Znali smo
da će mnog žene ostati udovice ali zakon je nalagao da moramo braniti našu Atenu. Pred
zakonom smo svi isti i ponosimo se na demokratske ideale našeg polisa. U ratu i bitci ja i moji
suborci djelujemo kao cjelina. Kompletna falanga je zapravo jedinstvena strktura i svaka karika
odnosno hoplit je podjednako važan. Ukoliko samo jedan vojnik podbaci dovodi u opasnost
stotine drugih. Zbog toga smo i više od saboraca, zbog toga smo kao braća kako na bojnom polju
tako i van njega. Zbog toga želimo svijetu ispričati i zbog toga je bitno da kroz historiju ostane
upamčeno da smo upravo mi, hopliti vojnici koji su podnijeli najveći teret Peloponeskog rata.

Kako kroz historiju tako i danas pobjedama u ratu hvalili su se najviše oni koji nikada nisu bili
na bojnom polju, koji nikada nisu bili u borbi. To su uglavnom vlastodršci i političari koji šalju
vojnike u rat. Za ratne pobjede kako kroz historiju, tako i danas najzaslužniji su oni koji su u
prvim redovim fronta. O tim ljudima se mora pisati i govoriti više, jer upravo su oni direktni
učesnici tih događaja, tako da su najbolje upoznati sa zbivanjima na frontu. Danas širom svijeta,
čak i u demokratskim društvima svjedočimo nemarnom odnosu prema vojnicima od strane vlasti.
Također oni koji pišu historiju trebali bih više pažnje obratiti na te ljude te njihove priče
iskoristiti kao element u nastajanju naučnih radova.